K L A D A R I N / S L O M Č E T V R T E I P E T E O F E N Z I V E

Đ U R O K L A D A R I N

S L O M Č E T V R T E I P E T E O K U P A T O R S K O - K V I S L I N Š K E

O F E N Z I V E

D R U G O , P R 0 5 I R E N 0

I P R E R A Đ E N O I Z D A N J E

Z A C R E B

KULTURA - ZAGREB

1956.

I S P R A V I :»

str. 15 5. red odozdo:mjesto 1944. treba da bude 1942.

str. 57 2. red odozdo:mjesto komandanta treba biti komandanata

str. 72 u bilješci u prvom i drugom redu mjesto: dva brdsku topu 75 mlm treba da stoji: dia diviziona brdskih topova 75 mfm

str. 74 u bilješci pod brojem 68 mjesto: (bez jednog bataljona, treba: (bez jednog bataljona)

str. 89 posljednji red u bilješcimjesto Krupama treba biti Kmjaka

str. 124 u bilješci pod brojem 114 u 11 i 12 redu odozgo mjesto: Glav­ni štab NOV i POJ treba: Glavni štab NOV i POH

str. 169 8. red odozgo:mjesto 9. januara treba biti 9. februara

str. 170 3. red odozgo:mjesto 9. januar treba biti 9. februar

str. 208 1. red odozdomjesto 24 treba biti 12

str. 215 u naslovu:mjesto: Operacija »W/eiss II« četvrte okupatorsko-kvislinške ofen­zive treba biti: Operacija »IVeiss II«. Četvrta okupatorsko-kvislin ška ofenziva

str. 244 u bilješci pod brojem 200, u prvom redu, mjesto 703 treba biti 704

str. 265 posljednji red mjesto — Nevesinjskom boju treba: Nevesinj- skom Polju

str. 335 6. red u bilješci:mjesto alp.(inske) treba biti brd.(ske)

str. 495 (u sadržaju)mjesto naslova I I I . dio: Bitke na Neretvi treba biti I I I . dio: Bitka na Neretvi

P R E D G O V O R

IV. i V. okupatorsko-kvislinšku ofenzivu obrađivao sam kao jedinstvenu cjelinu, jer operacije i bojevi, koji su se izvodili u okviru ovih ofenziva, čine jednu jedinstvenu strategijsko-operativnu cjelinu, pa prema tome sačinjavaju i j e d n u o f e n z i v u . I okupatori tretiraju period IV. i V. ofenzive kao jedan jedinstveni lanac ofenzivnih operacija protiv Narodnooslobodilačke voj­ske i slobodnog teritorija, nazivajući ih jednim nazivom — Zimske ofenzivne operacije u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori.

Istina, između IV. i V. ofenzive postoji mali vremenski razmak, nešto više od mjesec dana, kad je glavnina Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda preuzela operativnu inicijativu u svoje ruke, prenijela težište operacija i bojeva na drugi teren i prisilila okupatorsko-kvislinške trupe na obranu; ali laj mali vremenski interval ne remeti vremensko jedinstvo operacija kroz IV. i V. ofenzivu.

Naziv IV. i V. ofenziva ostavio sam zbog toga, što se on već udomaćio i u literaturi o Narodnooslobodilačkom ratu i u narodu, a i zato, što kao naziv nije pogrešan za ovu veliku šestmjesečnu pobjedničku bitku Narodnooslobodi- lačkc vojske i partizanskih odreda u prvoj polovini godine 1943.

U obradi ovog značajnog perioda Narodnooslobodilačkog pokreta i rata služio sam se gotovo isključivo arhivom njemačke i talijanske okupacione voj­ske, kvislinških formacija i arhivom Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, kojom raspolaže Vojno-historijski institut JNA. Zbog nedovoljne arhiv­ske dokumentacije, naročito za V. ofenzivu — jer je arhiva Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba za ovaj period vrlo skromna, samo mali dio se sačuvao — prikupljao sam podatke od učesnika-rukovodilaca, koji su komandirali raz­nim jedinicama za vrijeme IV. i V. ofenzive.

Čitalac će naići u knjizi na neka mjesta, odnosno događaje, koji nisu sasvim rasvijetljeni i koji su ostali sporni. Iz raspoloživih dokumenata nisam mogao potpuno rekonstruirati te događaje i dati o njima svoje mišljenje.

7

Na IV. i V. ofenzivi — na njenoj daljnjoj i potpunoj historijskoj rekon­strukciji i ocjeni — morat će se još mnogo raditi, u prvom redu morat će ra­diti njeni učesnici, naročito preživjeli komandanti i politički komesari kor­pusa, divizija, brigada i partizanskih odreda, jer je naša pismena, arhivska dokumentacija — prvenstveno o operativnim i taktičkim koncepcijama Vrhov­nog štaba, korpusa i divizija — iz ovog velikog i važnog vremena naše historije vrlo mala.

P R E D G O V O R I I . I Z D A N J U

U pripremanju ovog izdanja knjige ponovo sam izvršio opsežno provje­ravanje kako dokumenata na osnovu kojih sam izvršio rekonstrukcije doga­đaja IV. i V. okupatorsko-kvislinške ofenzive, tako i mojih ocjena tih događaja, datih u prvom izdanju knjige. U arhivu Vojno-historijskog instituta Jugoslaven­ske narodne armije, naročito, i nešto kod drugova učesnika u Narodnooslobo- dilačkom ratu, našao sam niz novih dokumenata, koje iz objektivnih razloga nisam mogao koristiti prilikom pisanja knjige, jer ili ih tada nije bilo (jedau dio dokumenata njemačke okupatorske vojske donesen je ove godine iz Zapadne Njemačke) ili nisam znao za njih.

Zahvaljujući tim novim dokumentima, izvršio sam u ovom izdanju neke promjene, kako u dokumentaciji i načinu izlaganja, tako i u nekim nejasno ili pogrešno datim ocjenama.

Đ. Kladarin

8

PRVI DIO

NARODNOOSLOBODILAČKI POKRET UOČI IV. OKUPATORSKO-KVBLINŠKE OFENZIVE

I. POGLAVLJE

STANJE ANTIFAŠISTIČKOG RATA UOČI ČETVRTE OFENZIVE

Drugi svjetski rat bjesnio je već nekoliko godina svom žesti­nom na tri kontinenta — u Evropi, Africi i Aziji. Do godine 1942. za njemačku fašističku armiju rat u Evropi značio je samo uspjeh, slavu i pobjedničke lovorike. Ona je okupirala gotovo cijelu Evropu a da nije naišla nigdje — osim u Sovjetskom Savezu — na orga­niziran i snažan otpor. Rat fašističke Njemačke s nizom evropskih država dobiven je uglavnom političko-petokolonaškom akcijom, presijom i iznenadnom drskom oružanom akcijom, jer su se armije napadnutih država lomile više pod teretom svoje moralno-političke i vojne truleži, nego pod operativnim udarima njemačkih armija. Njemačka je armija dobivala rat s iznenađujućom brzinom. I tako je išlo sve do napada na Sovjetski Savez.

I u prvoj godini rata sa SSSR-om Nijemci su imali velike uspje­he, brzo su prodirali u dubinu sovjetske države, nanoseći teške udarce Sovjetskoj armiji. Činilo se, da će se obistiniti proročanstva fašističkih vođa o tome, kako je nemoguć otpor njemačkoj ratnoj mašini i kako su teorija i praksa munjevitog rata, specijalitet njemačke armije, dominantna teorija i praksa Drugog svjetskog rata. Ali se njemačka proročanstva i njemačke vojne teorije nisu ispunile. Teorija munjevitog rata našla je dobru primjenu samo tamo, gdje nije bilo organiziranog otpora, gdje nije bilo političke i vojne organizacije narodnih masa za borbu protiv fašizma i agresije, za nacionalnu samostalnost.

U godini 1942. otpor Saveznika znatno je porastao. To važi u prvom redu za Sovjetsku armiju. Poslije prvih poraza na frontu antihitlerovski se blok država te godine brzo oporavlja i njegov otpor protiv fašističkih armija postepeno se stabilizira, da bi u

drugoj polovini godine počeo s prvim velikim ofenzivnim operaci­jama, koje su zadale i prve masovne udarce vojnim snagama sila Osovine.

Fašističke planove o brzom završetku Drugog svjetskog rata, o međusobnoj podjeli svijeta i njegovu organiziranju pod rukovod­stvom sila Osovine brzo je razvejala stvarnost rata u godini 1942. i pokazala, da o brzoj pobjedi nema ni govora. Teorija munjevitog rata (»Blitzkriega«) posve je zatajila. Praksa je pokazala, da takav rat nije duga vijeka u današnjem svijetu. Naprotiv, pokazalo se, da se Drugi svjetski rat pretvara u jedan dugi i teški sukob naroda, sukob, koji od svake zaraćene strane zahtijeva maksimalnu mobi­lizaciju svih materijalnih i moralnih snaga, da bi se izvojevala pobjeda.

FaSistički je osvajački rat poslije snažnog otpora Sovjetske armije sve više mobilizirao narode i države protiv sila Osovine i sve se moćnije učvršćivala antihitlerovska koalicija na čelu sa SSSR-om, Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama.

Za vrijeme zimske kampanje godine 1941.—1942. na Istočnom frontu njemačka je armija doživjela prve snažnije udarce. Ofen­zivna moć njemačke armije, na frontu dugačkom 2.000 kilometara, počela je splašnjavati. Strategijska inicijativa počela se gasiti. Ljeti godine 1942. Nijemci su poduzimali ofenzivu samo na jednom dijelu strategijskog fronta — t. zv. julsku ofenzivu prema Staljin- gradu i Kavkazu.1 Međutim, ni ta ofenziva nije donijela rezultate, koje je od nje očekivala fašistička Njemačka.

Ofenziva oružanih snaga Velike Britanije u sjevernoj i istočnoj Africi do polovine godine 1942. slomila je otpor talijanske koloni­jalne vojske i razbila cijeli talijanski kolonijalni sistem u Africi. Italija je izgubila sve svoje kolonijalne posjede u Abesiniji, Soma­liji i Eritreji, a u Libiji ju je morao spasavati njen saveznik — fašistička Njemačka.

Da bi izvukla iz krize talijansku armiju u sjevernoj Africi i zadržala fašističke vojne pozicije na afričkom kontinentu, njemačka Vrhovna komanda šalje u Afriku svoj ekspedicioni korpus pod 'komandom generala Rommela, specijalno opremljen za rat u Africi. Međutim, prvi uspjesi tog korpusa u sjevernoj Africi nisu bili duga vijeka i nisu bili takva karaktera, da bi mogli znatnije popraviti opću situaciju u korist sila Osovine.

Poslije nekoliko pomorskih bitaka u Sredozemnom moru Ve­lika je Britanija izvojevala značajnu pobjedu nad talijanskom

1) Nijemci su je službeno nazivali operacija »Blau«

1 2

flotom i ujesen 1942. godine osigurala svoju premoć u Sredozemlju. Veze Italije i Njemačke s afričkim frontom bile su presječene, a Rommelov je korpus ostao bez pojačanja i materijalnog snabdi­jevanja. Trenutačni uspjesi njemačke flote na Atlantskom oceanu nisu mogli u većoj mjeri popraviti situaciju u korist Njemačke.

Organizirani jedinstveni udarci Saveznika nastupili su tek uje­sen i zimi godine 1942.—1943. Jedna, za drugom, na sva tri konti­nenta, savezničke armije prelaze u ofenzivu i postižu prve velike pobjede, koje su definitivno zaustavile napredovanje armija sila Osovine na svim važnijim frontovima.

Američka je armija stabilizirala svoju obranu na Pacifiku i poslije značajne pobjede nad japanskom mornaricom kod Midwaya (Midveja) primorala Japance da brane okupirani teritorij i da ga osiguravaju od invazije američkih oružanih snaga.

24. oktobra godine 1942. engleska je 8.- armija izvršila prodor njemačko-talijanskog fronta kod El-Alameina i time započela veliku bitku za uništenje njemačko-talijanskih snaga u Tripolisu. Poslije proboja fronta u Egiptu, 8. novembra, iskrcale su se znatne ame­ričke oružahe snage u francuskoj sjevernoj Africi. Petainove trupe u Alžiru nisu pružile nikakav otpor, već su odmah kapitulirale. Razvijajući ofenzivu iz dvaju suprotnih pravaca, na istoku iz Egipta i na zapadu iz Alžira, anglo-američke armije potisnule su njemačko-talijanske snage u Tunis, gdje su u maju godine 1943. bile potpuno razbijene i uništene. Afrički je kontinent bio očišćen od njemačko-talijanskih trupa, a rat u Africi završen.

Ovom značajnom pobjedom u Africi Saveznici su uoči napada na Italiju, na talijansko-njemačke baze na Balkanu i u Francuskoj, dobili nove moćne baze za svoje armije, u prvom redu za svoju flotu i avijaciju.

Paralelno s ofenzivom u Africi započela je i velika ofenziva savezničke avijacije na Evropu: bombardirani su industrijski i vojni objekti u Njemačkoj i Italiji.

Početkom godine 1943. jedinice engleske ratne mornarice pojavile su se na vratima Italije, bombardirajući niz luka i utvrđe­nja na talijanskoj obali i na Dodekaneskom otočju pred Grčkom.

Zbog poraza u Africi i zbog bojazni od invazije anglo-američ- kih jedinica u južnu Francusku, Nijemci su okupirali Petainovu Francusku. Izdajničke Petainove jedinice su mirno i u redu predale oružje svojim gospodarima. Jedino se ratna flota, koja je bazirala u Toulonu, sama potopila, da ne bi pala Nijemcima u ruke.

Njemačka julska ofenziva prema Staljingradu i Kavkazu, koja je zabilježila samo prve uspjehe, u proboju sovjetskog južnog

13

fronta, u augustu se već zaustavila pred Staljingradom. 19. novem­bra Sovjetska armija prelazi u protiv ofenzivu i već 24. novembra bila je opkoljena 6. njemačka armija, koja je poslije dvomjesečne borbe potpuno razbijena i uništena.

Tako je izgledao razvoj ratnih operacija savezničkih armija u drugoj polovini godine 1942. i prvih mjeseci godine 1943. Te su operacije potpuno zamaglile perspektive međunarodnog političkog i vojnog položaja fašističke Njemačke, Italije i njihovih saveznika. Poslije prvih većih vojnih udara Saveznika poljuljali su se i među­sobni odnosi između Italije i Njemačke. Italija je već tražila kanale i pogodne mogućnosti da izađe iz rata, jer je on za nju bio već potpuno izgubljen.

Međutim, iako je međunarodni vojni i politički položaj Nje­mačke i Italije bio uzdrman i bez ikakve perspektive, iako se učvrstilo jedinstvo i vojna snaga Saveznika u borbi protiv fašističke Njemačke i Italije, i usprkos tome što su fašističke armije pretr­pjele prve velike poraze, razvoj oružanog oslobodilačkog pokreta potlačenih naroda u okupiranim zemljama Evrope nije išao ukorak s razvojem općih događaja na frontovima Saveznika, a ni s raspo­loženjem potlačenih masa prema fašističkoj okupaciji i ratu.

Evropske su zemlje živjele po tri i četiri godine u tami okupa­cije. Završavala se i druga godina divovskog sukoba na Istočnom frontu, ali okupirane evropske zemlje nisu našle dovoljno snage i smjelosti da započnu rat protiv okupatora. Komunističke partije u zemljama Evrope, koje su pred licem historije i radničke klase bile najpozvanije i najodgovornije da povedu porobljene narode u oružani oslobodilački rat protiv okupatora, ostale su idejno-poli- tički zbunjene i nemoćne pred historijskim događajima i svojim zadacima.

Koncem godine 1942. i u nastupajućoj godini 1943. uvjeti za razvoj oružanog oslobodilačkog pokreta u okupiranim zemljama bili su vrlo povoljni, jer je hitlerovska armija bila rastrgana na sve strane i doživljavala poraz za porazom, dok je talijanska faši­stička armija bila u velikoj mjeri demoralizirana. Osim u Jugosla­viji, a donekle i u Grčkoj i Albaniji, čvršće i masovnije oružane borbe u Evropi nije bilo. Otpor i borba protiv okupatora sveli su se na potpuno sitne akcije sabotaže i pasivnu rezistenciju.

Komunistički pokret, koji je pred Drugi svjetski rat razvijao izvanredno veliku političku aktivnost protiv fašizma, bio je sovjet- sko-njemačkim paktom godine 1939. potpuno dezorijentiran i podvrgnut sovjetskoj vanjskoj politici. Lutajući u ocjeni karaktera

14

Drugog svjetskog rata i u odnosu prema fašizmu, usvojivši opor­tunističke ocjene toga rata, koje su dali SKP(b) i Staljin, revolu­cionarni je radnički pokret u najsudbonosnijem momentu čovje­čanstva — u drami Drugog svjetskog rata — potpuno zatajio, izgubio se i nasukao na neprincipijelnoj politici sovjetske vlade,

, igrajući isključivo ulogu propagandista sovjetske vanjske politike i njenih kombinacija.

Sva revolucionarna politička akcija sastojala se u frazerskomi maglovitom pozivanju potlačenih naroda u nacionalno-oslobodi- lački rat, i to, razumije se, s vrlo problematičnim marksističkim analizama strategije i taktike proletarijata u tom ratu.

Za oportunizam komunističkih partija u organizaciji borbe potlačenih naroda karakteristično je, da su one kopirale sve stare sheme i shvaćanja o oružanom ustanku i nacionalnom ratu, i apso­lutno usvojile besprincipijelne direktive o nacionalnoj suradnji i jedinstvu svih političkih partija, bez obzira na njihovu političku praksu i ciljeve. Problemi nacionalno-oslobodilačkog rata, novi društveni odnosi u Cvijetu, koji su izazvani i uvjetovani fašističkom agresijom, i koji su istakli nacionalno pitanje u svjetskim razmje­rima, gledani su i analizirani starim mjerilima i starom teorijom. Oportunizam rukovodstva komunističkih partija u Evropi stopio se < s hegemonističkom politikom sovjetske staljinske vlade, i na liniji takve politike razrađivani su novi problemi društvenog razvoja i uloge proletarijata u njemu. Dakako, radnički se pokret pod takvim rukovodstvom i s takvim gledanjem na karakter i razvoj Drugog svjetskog rata, t. j. na karakter zbivanja i razvoja klasne borbe i njenog ispoljavanja u tom ratu, neminovno morao srozati na poli­tičku frazu. Čak i tamo, gdje su narodne mase bile politički potpuno sazrele i spremne za oružanu akciju, pa su čak prešle u oružani napad na okupatora, politika Kominteme i SKP(b) potpuno ih je dezorijentirala i pokret je u odlučnom momentu njegove borbe — kao što to bijaše slučaj u Grčkoj — prepušten sam sebi, momentanim raspoloženjima masa i politici buržoaskih partija. Neki pokušaji Kominterne, kao onaj u februaru godine 1944., da se iskoristi i prikaže oslobodilački rat naroda Jugoslavije kao orijentacija i pu­tokaz narodima Evrope u organiziranju partizanskog oslobodilačkog rata protiv okupatora, ostali su samo pokušaji, jer su se brzo razbilio političke kombinacije sovjetske vlade.2 Umjesto da se istakne

2) Depeša Kominterne CK KPJ od 13. 11. 1942. glasi:»Bilo bi poželjno da Vrhovni štab partizana u ime jugoslaven­

skog naroda istupi s kratkim proglasom narodima okupiranih zemalja.

15

autoritet i politika Komunističke partije Jugoslavije, koja je jedina našla ključ revolucionarnog rješenja Narodnooslobodilačkog rata protiv okupatora u uvjetima Drugog svjetskog rata i koja je jedina razvila Narodnooslobođilački rat po novim putovima i zakonima razvoja klasne borbe, otpočinje potajna borba protiv rukovodstva te partije, borba za diskreditiranje njene politike i njene metode vođenja oružanog rata protiv okupatora.

I sami Saveznici imali su različite poglede na pitanje organi­zacije nacionalno-oslobodilačkog rata protiv okupatora i na posli­jeratnu organizaciju svijeta, ili, bolje reći, svaka je strana u taboru Saveznika tražila od potlačenih naroda i njihovih političkih partija, da organiziraju oslobodilački rat protiv okupatora na liniji njihove vanjske politike i njihovih vanjsko-političkih kombinacija za poslijeratnu organizaciju svijeta. Budući da su se politički interesi Saveznika na tom planu sukobljavali, jer je svaki htio što više profitirati i proširiti svoj politički utjecaj u svijetu poslije rata, našla se borba za stvaranje jedinstvenog antifašističkog pokreta i rata protiv okupatora pred još jednim teškim političkim problemom, koji je dezorijentirao velik dio masa.

Tako je okupirana Evropa dočekala godinu 1943., još uvijek gledajući dva ratišta na svome tlu: istočno bojište i narodni parti­zanski rat u Jugoslaviji; gledala je staljingradsku bitku te IV. i V. okupatorsku ofenzivu u Jugoglaviji, dvije zemlje i dvije vojske, koje su se borile na život i smrt protiv osvajačkih, fašističkih njemačko- talijanskih armija.

Narodnooslobođilački pokret u Jugoslaviji — udaljen na tisuće kilometara od glavnih frontova Saveznika — vodio je rat sam i svojim sredstvima, bez ičije pomoći, nailazeći na otvoreni otpor i nerazumijevanje od strane samih Saveznika. On je trebao slomiti nastupajuću okupatorsku i izdajničku ofenzivu — pa da tek onda dobije njihovo priznanje i naklonost.

naročito Čehoslovačke i Francuske. U tom bi proglasu Vrhovni štab, ukazujući na to, kako se bori vaš narod za slobodu i nezavisnost, apelirao na te narode, da ne proizvode ratnj materijal i ne daju sirovine krva­vom Hitleru, da na sve načine dezorganiziraju njegovu ratnu mašinu, da razvijaju partizanski pokret protiv okupatora i da svim silama izvojuju puni poraz smrtnog neprijatelja svih naroda Evrope — njemačkog faši­stičkog imperijalizma...«

Na ovu depešu, CK KPJ j Vrhovni štab NOV i POJ dali su svoj pozitivan odgovor i sastavili taj proglas, ali on nije bio objavljen.

1 6

II. POGLAVLJE

OPĆI PREGLED RAZVOJA NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA

PRED ČETVRTU OFENZIVU

Dolazak Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije s pet proleterskih narodnooslobodilačkih brigada na prostor centralne i zapadne Bosne odigrao je veliku političku i vojnu ulogu u razvoju Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Neposredan utjecaj druga Tita, posebno na razvoj pokreta u Bosni i Hrvatskoj, zatim permanentna borbena aktivnost proleterskih, bosanskih i hrvatskih brigada, od julskih dana 1942. pa do kraja godine, izazvala je u cijelom prostoru Bosne i Hrvatske dalekosežne političke i vojne promjene, koje su išle u prilog Narodnooslobodilačkom pokretu. Na terenu zapadne i cen­tralne Bosne i Dalmacije znatno su se promijenili vojni odnosi snaga u prilog Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, što je bilo od prvorazrednog značenja za stabilizaciju i brz razvoj oružane borbe u cijeloj Bosni i Hrvatskoj kroz drugu polovinu godine 1942.

Grupa proleterskih brigada sa čvrstom vojnom organizacijom, visokom političkom revolucionarnom sviješću svog boračkog sa­stava, s discipliniranim jedinicama i velikim borbenim iskustvom, dolazeći na prostoriju centralne i zapadne Bosne izvodila je ope­racije i bojeve kao jedinstvena operativna grupa, što se dotad nigdje u takvom opsegu nije provodilo, niti je bilo moguće — te je imala široke reperkusije na čitav tadašnji sistem okupatorskog i kvislinškog obezbjeđenja i kontrole terena, na borbe njihovih jedinica s Narodnooslobodilačkom vojskom. Dotad se neprijatelj rugdje nije sretao> s partizanskim jedinicama jačine oko 5000 boraca,’

3) Pet proleterskih brigada brojale su u julu oko 5000 boraca.

2 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 17

koje bi jedinstveno djelovale. Okupatorsko-kvislinški sistem raspo­reda trupa i njihove upotrebe na terenu za osiguranje i borbu pro­tiv partizana našao se pred novim vojnim problemima, jer su okupatorsko-kvislinšlke trupe uslijed neprestanih ofenzivnih dej- stava i vrlo dobre međusobne koordinacije partizanskih jedinica bile sistematski potiskivane u obranu, i vojne pozicije okupatora ’ izdajnika nezadrživo su padale jedna za drugom.

Od mjeseca jula godine 1942. sve ofenzivne operacije proleter­skih brigada bile su potpuno usklađene s operacijama i bojevima jedinica pod komandom Operativnog štaba za Bosansku Krajinu i Štaba I. operativne zone u Hrvatskoj. Razvila se jedna jedinstve­na ofenziva na cijelom prostoru Hrvatske te zapadne i centralne Bosne, ofenziva koja je trajala bez prestanka sve do početka IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive u januaru godine 1943. Kroz tu ofenzivu rapidno su rasle i same partizanske jedinice, napadajući neprijatelja u sve većim formacijama, tako da je početkom novem­bra 1942. godine dejstvovalo — po jedinstvenom planu Vrhovnog štaba NOV i POJ — 25.000 partizana. Kruna te ofenzive bila je bihaćka operacija, oslobođenje Bihaća i Cazinske Krajine. Do konca godine 1942. neprijateljske su jedinice natjerane u obranu, potpuno im je onemogućena svaka ozbiljnija i šira protivofenzivna akcija protiv novostvorenog slobodnog teritorija i Narođnooslobodilačke- vojske.

Vojni i politički rezultati ofenzive partizanskih jedinica u Bosni i Hrvatskoj u toku druge polovine godine 1942. bili su izvanredno veliki. Stvoren je jedinstven i velik slobodni teritorij u centru zemlje, formirano je niz novih jedinica, brigada i partizanskih odreda, brojno stanje jedinica naglo je raslo, plamen oružanog ustanka širio se na sve strane u nove krajeve zemlje. U toj situaciji— 1. novembra godine 1942. — Vrhovni štab donosi odluku o re­organizaciji partizanskih jedinica, stvara se Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije kao regularna vojska naroda Jugoslavije. Neko­liko dana poslije tog historijskog akta konstituira se i Antifaši­stičko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, kao predstavnički politički organ naroda Jugoslavije.

Sa stvaranjem viših vojnih formacija — divizija i korpusa Narođnooslobodilačke vojske — riješeno je najvažnije pitanje daljnjeg razvoja Narodne revolucije i Narodnooslobodilačkog pokreta. S Narcđnooslobođilačkom vojskom dobila je Narodna revolucija svoje jake oružane snage, kvalitetno novu oružanu silu.

1 8

dovoljno jaku i dovoljno iskusnu, s kojom je bila kadra poduzeti novu ofenzivu, još snažnijeg zamaha i širih razmjera nego dotada.

Govoreći o uvjetima stvaranja nove narodne armije i o njenom značaju u ovo vrijeme, drug Tito je rekao:

»Stvaranje divizija i korpusa, stvaranje naše Narodne vojske Narodnog ustanka u zemljama Jugoslavije.«

»Stvaranje divizija i korpusa, stvaranje naše narodne vojske došlo je baš u vrijeme kad su za to sazreli svi uslovi, kad se za to pokazala neophodna potreba, kad su već bile stvorene mnogobrojne brigade i bataljoni, kad su te brigade i bataljoni bili naoružani skoro svim vrstama naoružanja (osim avijacije), kad je postalo ne­moguće rukovoditi na dosadašnji način svim brigadama, bataljo- nima i odredima i konačno kad je oslobođen velik dio naše terito­rije, pa se ukazala potreba za ofanzivnim operacijama krupnijeg karaktera.

Stvaranjem Narodne vojske stvoreni su preduslovi za ope­racije većeg stila, za još snažnije udarce protiv okupatora i njiho­vih ustaških i četničkih slugu.«

(Tito — »Borba za oslobođenje Jugoslavije«, strana 103. i 104. Podvukao Đ. K.)

Paralelno sa stvaranjem regularne vojske, Narodnooslobodi- lačke vojske, učvršćuju se i razvijaju Narodnooslobodilački odbori, kao stalni organi nove revolucionarne narodne vlasti. Narodno­oslobodilački odbori nisu više »pomoćni organi partizanskih odreda u vođenju Narodnooslobodilačkog rata« i privremeni organi na­rodne vlasti, već su izrasli i oformili se kao stalna, nova revoluci­onarna demokratska vlast, kao nosioci i organizatori novog društvenog poretka.

Ovu etapu razvoja Narodnooslobodilačkog pokreta, u kojoj se formiraju Narcdnooslobodilačka vojska i Narodnooslobodilački odbori, kao stalni organi nove narodne vlasti, drug Tito ocjenjuje ovako:

»Narodno-oslobodilački odbori koji su se do tada stvarali na oslobođenoj teritoriji, počeli su se stvarati i na poluoslobođenoj, pa čak i na okupiranoj teritoriji, jer je ta nova klica narodne vlasti u narodu postajala sve popularnija i narod se prema njoj odnosio sa sve većim povjerenjem. Dok su se iz početka narodno-oslobodilački odbori stvarali više kao pomoćni organi partizanskih odreda u vođe­nju Oslobodilačkog rata, u vrijeme stvaranja Narodno-oslobodilačke vojske ti se odbori pretvaraju u jedinu i pravu Narodnu vlast. Pred njih su se tada postavljali i mnogi drugi zadaci, osim poma­ganja partizanskih jedinica i Narodno-oslobodilačke vojske. Nastaje treća etapa koja je nužno nametnula stvaranje jednog jedinstvenog općepartijskog narodnog tijela, koje će biti centralni organ i koje će ujediniti sve te i stvarati nove narodno-oslobodilačke odbore.

•2 19

Sazvana je istoriska skupština Antifašističkog vijeća narod­nog oslobođenja Jugoslavije u Bihaću. Na toj su skupštini donesene velike i važne odluke. Stvoren je prvi put poslije okupacije naše zemlje jedan centralni politički organ od pretstavnika svih naroda Jugoslavije. Prvi put se sastalo jedno narodno pretstavništvo koje je poniklo iz samog naroda i to u najtežim časovima njegove histo­rije, pred kojim je Vrhovni štab mogao da odgovara za svoj dota­dašnji rad.«

(Tito: »Borba za oslobođenje naroda Jugoslavije« — strana 158. i 159. Podvukao Đ. K.)

Sa stvaranjem narodnooslobodilačkih odbora kao stalne nove narodne vlasti odozdo do gore položeni su i temelji novoj državnoj zajednici naroda Jugoslavije. Potkraj godine 1942. sav je oslobo­đeni teritorij čvrsto i potpuno organiziran na tim revolucionarnim osnovama i služi kao praktičan primjer revolucionarne oslobodi­lačke borbe svim narodima Jugoslavije, kao svjetionik i putokaz za ostvarenje buduće slobodne državne zajednice naroda Jugosla­vije. (Vidi kartu oslobođenih teritorija1.)

Veliki slobodni teritorij Bosne i Hrvatske već je tada po­primio ulogu i funkciju nove narodne države, predajući se sav ratu za oslobođenje zemlje, mobilizirajući sva svoja materijalna sredstva za rat. Organiziran na bazi najšire samouprave naroda i njegovih želja, on se pretvorio u bojni logor oslobodilačkog rata protiv okupatora i izdajnika.

Narodnooslobodilački odbori, kao revoluciònarni organi vlasti, organiziraju i upravljaju društveno-političkim životom u pozadini, rukovode prehranom stanovništva i organiziraju nabavke hrane za vojsku. Brinu se za smještaj izbjeglica, pomažu porodicama boraca, rukovode sjetvom i žetvom, organiziraju transport i saobra­ćaj na slobodnom teritoriju, otvaraju škole i domove, upravljaju prosvjetom, imaju svoju štampu i t. d. Oni su nosioci reda i organi­zacije u pozadini, prvi borci protiv svake pojave panike i demo­ralizacije.

Na Slobodnom je teritoriju organizirana i vojno-pozadinska vlast — komande područja i komande mjesta. Komande mjesta i područja organiziraju partizanske straže, koje se brinu za mir i sigurnost stanovništva u pozadini slobodnog teritorija. Partizanske su straže ujedno i organi narodne vlasti, narodnih odbora, i one rade po njihovim zahtjevima.

Komande područja i narodnooslobodilački odbori stvaraju mobilizacione centre, vrše popis i regrutaciju novih boraca i orga­nizirano ih šalju — prema planiranju najviših štabova — u poje­dine divizije i odrede. Stvaraju centre za vojnu obuku omladine,

20

stvaraju različite vojne kurseve, izgrađuju magazine i skladišta hrane, kuće, bolnice, radionice za popravak i izradu oružja, radi­onice za izradu i popravak vojničke odjeće i obuće.

Dakle, u tom razdoblju, uoči IV. okupatorsko-kvislinške ofen­zive, izvršen je ogroman revolucionarno-organizacioni vojni i politički rad na organizaciji i razvoju vojske, na sređivanju i raz­voju društvenog, političkog, kulturnog i ekonomskog života slo­bodnog teritorija Hrvatske i Bosne.

Na Slobodnom teritoriju održano je niz konferencija i kongresa od općejugoslavenskog značenja, kao Kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije, Kongres Antifašističkog fronta žena, Kongres vojnih liječnika i Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Taj veliki posao, koji je obavljen pod rukovodstvom Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOV i POJ, potpuno je oblikovao revolucionarni i oslobodilački sadržaj i lik Narodnooslobodilačkog pokreta, razvezao revolucionarnu ini­cijativu i stvaralaštvo narodnih masa i njihovih rukovodećih oslobo­dilačkih organizacija, koje će već u januaru godine 1943., u početku i za vrijeme trajanja IV. ofenzive, pokazati divne primjere borbe i junaštva, odricanja i samopožrtvovanja, organizacije i discipline.

Samopouzdanje i vjera u vlastite snage, vjera da se može ne samo davati uspješan otpor okupatoru i izdajnicima, nego da se oni, bez obzira na teške i neravnopravne uvjete borbe, mogu tući i pobjeđivati na svakom terenu naše zemlje, rasla je u neviđenim razmjerima. Autoritet Komunističke partije Jugoslavije i druga Tita izvanredno je porastao u očima naroda, jer je njihova pravilna politika u razvoju oružanog ustanka i Narodne revolucije, u načinu vođenja rata protiv okupatora i izdajnika uvjerila narodne mase, da je to jedini put, koji vodi istinskom oslobođenju naroda Jugo­slavije.

Ali oružana se borba nije razmahala u širokim razmjerima samo u centru zemlje, u Bosni i Hrvatskoj, već i u Sloveniji, uspr­kos činjenici, što je u to vrijeme Narodncoslobcdilački pokret u Sloveniji izdržao jednu veliku okupatorsku ofenzivu, po razmje­rima i žestini ravnu I. okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi, koja je vođena u Srbiji 1941. godine.

Velika talijansko-njemačka ofenziva na partizanske jedinice i slobodni teritorij Slovenije trajala je, s malim prekidima, od sredine jula do novembra godine 1942. To je bio najveći operativni pothvat okupatorskih jedinica protiv Narodnooslobodilačkog po­

2 1

kreta u Sloveniji za sve vrijeme rata. U njemu je učestvovalo oko70.000 talijanskih i oko 20.000 njemačkih vojnika sa ciljem da unište živu snagu partizanskih odreda Slovenije, a krvavim terorom i zločinom nad golorukim narodom slome i uguše svaki pokret otpora.

U toj ofenzivi okupator je uspio da privremeno potisne parti­zanske jedinice sa slobodnog teritorija i da ga zaposjedne jakim posadama. Zaveden je teror i krvava odmazda nad narodom slo­bodnog teritorija. Masovna strijeljanja i deportacije, paljenje, rušenje i bombardiranje sela bile su metode, da bi se upokorio goloruki narod. Istovremeno nastoji okupator organizirati izdaj­ničke formacije — t. zv. Belu gardu. Jedan se mali dio seljačkih masa pokolebao i prišao Beloj gardi, ali se jedinstveni oslobodilački pokret slovenskog naroda održao i ojačao. Koristeći se dotada­šnjim bogatim političkim i vojnim iskustvima Narodnooslobodi- lačkog pokreta u zemlji, rukovodstvo pokreta u Sloveniji prišlo je u jeku same ofenzive reorganizaciji partizanskih odreda i stvorilo četiri brigade Narodnooslobodilačke vojske: brigade »Toneta Tom- šiča«, »Matije Gupca«, »Ivana Cankara« i »Ljube Šercera«. Napu­štajući za vrijeme ofenzive jedan slobodni teritorij, brigade su svojim smjeiim manevrima u pozadini neprijatelja ulazile u druge krajeve i stvarale nove slobodne teritorije, među kojima i slobodni teritorij u Slovenskom Primorju.

Poslije završetka okupatorske ofenzive slovenske su jedinice ponovo oslobodile velik dio starog slobodnog teritorija Slovenije i započele svoja ofenzivna dejstva prema Žumberku i Kupi, ususret jedinicama Narodnooslobodilačke vojske u Hrvatskoj, kako bi spojile slobodni teritorij Slovenije sa slobodnim teritorijem Hrvat­ske.

Sa dolaskom triju slovenskih brigada — koncem januara godi­ne 1943. — na prostor Zumberačke gore, gdje su vodile zajedničke operacije s 13. proleterskom i 4. kordunaškom brigadom u trouglu Karlovac—Zagreb—Novo Mesto, pojavila se jedna moćna opera­tivna grupa na terenu vrlo osjetljivom za okupatora, grupa koja je znatno proširila slobodni teritorij Zumberka i stabilizirala Na­rodnooslobođilački pokret u tom kraju, na granici Hrvatske i Slovenije.

Ali za razvoj Narodnooslobodilačkog pokreta u drugoj polovini godine 1942., a zatim u prvim mjesecima godine 1943. (u vrijemeIV. okupatorske ofenzive) vanredno je karakteristična vojna i politička situacija u Srbiji, jer i Srbija uvjerljivo govori o snažnom

2 2

KARTA 1

razvoju oružanog ustanka u zemljama Jugoslavije u ovo vrijeme. Srbija je potkraj godine 1942. pokazala, da su prebrođeni prvi porazi i prve slabosti ustanka i da oružani ustanak u Srbiji nije slomljen.

Partizanski su odredi u Srbiji — naročito u Šumadiji, južnoj i istočnoj Srbiji —• do mjeseca septembra godine 1942. pretrpjeli nekoliko okupatorskih i kvislinških ofenziva. U tim ofenzivama mnogi su odredi razbijeni, a u borbi protiv njih — kao što je to bio slučaj u istočnoj Srbiji — okupatori i izdajnici služili su se upravo zvjerskim metodama borbe, te su čak trovali bunare s vodom na prostoru gdje su se partizani zadržavali.

U septembru godine 1942., nakon intenzivnog rada Komunistič­ke partii Srbije, ponovo je započela oružana aktivnost u Srbiji. Partizanski odred na planini Jastrepcu sa oko 200 naoružanih ljudi, koji se jedini uspio zadržati kao organizirana vojna jedinica u Srbiji, brzo se oporavio i prvi započeo oružane akcije protiv bugar­skih okupatorskih trupa i domaćih izdajnika. Izvršivši do kraja godine na teritoriju Toplice, Jablanice i Crne Trave niz uspješnih akcija, odred se vojnički i politički potpuno sredio i razvio, te po­novo stvorio slobodni teritorij oko planine Jastrepca, Rađana. Kukavice i Ozrena.

Početkom godine 1943. Okružno povjerenstvo Komunističke partije Srbije za okrug Leskovac i Niš i štabovi partizanskih odreda zvršili su reorganizaciju partizanskih jedinica, stvarajući tri jaka

partizanska odreda: L južno-moravski partizanski odred naterenu Toplice i Jablanice, II. južno-moravski partizanski odred oko Crne Trave i Rasinski partizanski odred.

Pošto je izvršena vojna reorganizacija i učvršćena narodna vlast na slobodnom teritoriju, ova su tri partizanska odreda u vri­jeme IV. i V. okupatorske ofenzive razvila veliku oružanu aktivnost i stvorila čvrst slobodni teritorij na terenu južne Srbije.

Međutim, vojna i politička situacija u Šumadiji bila je mnogo teža. Zapravo, oružani ustanak u Srbiji i njegove oružane snage proživljavali su najveću dramu u zapadnoj Srbiji i Šumadiji. Do mjeseca aprila godine 1942. četnici Draže Mihajlovića — uz stalnu pomoć okupatora, Neđićevih i Ljotićevih odreda — uspjeli su da potpuno zagospodare zapadnom Srbijom. Sve partizanske jedinice na tom terenu bile su likvidirane, a preostale naoružane partizan­ske grupe i politički radnici na terenu povukli su se u duboku ilegalnost. Također i u Šumadiji okupator i izdajnici Nedić i Draža Mihajlović uspjeli su u proljeće godine 1942. da razbiju partizanske

23

odrede, ali su se političke organizacije i male partizanske grupe uspjele održati na terenu okruga Valjeva i Aranđelovca. Inten­zivnim političkim radom one su uspjele da do mjeseca septembra godine 1942. ponovo formiraju manje partizanske odrede, te da s tim malim partizanskim odredima ponovo započnu borbu. Tako je Srbija u prvim mjesecima godine 1943. imala dva snažna žarišta oslobodilačkog rata: u centralnoj i južnoj Srbiji, iz kojih su se kasnije razvile prve srpske brigade Narodnooslobodilačke vojske-

Svi uspjesi oružanog ustanka i Narodne revolucije do početka TV. okupatorske ofenzive postignuti su pod vrlo teškim okolnostima, uz cijenu najvećih napora i žrtava Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Sve krajeve Jugoslavije pritisle su ogromne vojne i policijske snage okupatora i vojne snage izdajnika, naročito Pavelića, Nedića i Draže Mihajlovića. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije neprestano su imali protiv sebe jake neprijateljske snage, brojno i tehnički daleko nadmoćnije.

Da bi se mogao jasno sagledati opseg i žestina rata u Jugoslaviji uoči IV. neprijateljske ofenzive, iznijet ćemo podatke o odnosu snaga okupatorsko-kvislinške vojske i oružanih snaga, kojima je raspolagao Narodnooslobodilački pokret.4

Do mjeseca novembra godine 1942. Nijemci su u Jugoslaviji imali šest stalnih okupacionih, posadnih divizija, koje su raspore­đene po sistemu zona, prvenstveno tamo gdje je okupatorsko-kvi- slinška vlast bila najugroženija. Svaka je divizija kontrolirala svoju zonu, u kojoj su bile stacionirane i razne kvislinške formacije. To su bile ove jedinice:

— 704. posadna divizija,— 714. posadna divizija,— 717. posadna divizija,— 718. posadna divizija,— 406. pješadijska divizija i 438. divizija.U vrijeme uoči IV. ofenzive, 704. divizija nalazila se u Srbiji,

714., 717. i 718. u Hrvatskoj i Bosni, a 406. i 438. u Sloveniji.5

4) Svi podaci o jedinicama okupatora, kvislinga, kao i Narodno­oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, koji se navode od 24. do 31. str., uzeti su iz zaplijenjene arhive njemačkih, talijanskih, bugarskih imađarskih jedinica, arhive kvislinških jedinica, kao i jedinica Narodno­oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, kojom raspolaže Vojno- istorijski institut J. N. A.

5) Kad je spremana veća ofenziva, kao na primjer I. okupatorska ofenziva u Srbiji, prikupljane su jedinice s frontova izvan Jugoslavije, ili su korištene jedinice, koje su odlazile na Istočni front ili Grčku.

24

U to vrijeme u Hrvatskoj se nalazila još jedna njemačka divi­zija — 187. rezervna divizija, ali se ona razlikovala od posadnih divizija po sastavu ljudstva i naoružanju- Ustvari, bila je to kom­pletna operativna divizija, koja je vršila paralelno i obuku regruta i učestvovala u većim operacijama i bojevima protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske u Hrvatskoj. U IV. ofenzivi učestvo­vala je s jednom jakom pukovskom grupom.

Od oktobra godine 1942. do 1. maja 1943. stižu u Jugoslaviju, jedna po jedna, nove njemačke divizije u punom ratnom sastavu, naoružane najboljom tehnikom, opremljene isto tako dobro kao i divizije na Istočnom frontu ili u sjevernoj Africi. To su:

— 7. SS divizija »Prinz Eugen«0

— 369. legionarska divizija »Teufel«— 373. legionarska divizija »Tiger«— 100. lovačka divizija— 1. brdska divizija7. SS divizija formirana je u Banatu, gdje je i svršila vojnu

obuku. U oktobru godine 1942. prebačena je u Srbiju na prostor Kruševac—Kraljeve—Cačak—Užice—Požega—-Ivanjica, gdje se za­držala do konca godine. Prvih dana januara godine 1943. prebačena je iz Srbije u Hrvatsku za predviđene operacije u IV. ofenzivi. Njen prostor zauzela je — po bugarsko-njemačkom sporazumu — bugar­ska 9. pješadijska divizija. Tim sporazumom proširena je bugarska okupaciona zona u Srbiji i na teritorij zapadne Srbije.

369. i 373. legionarska divizija: prva je stigla u drugoj polovini decembra godine 1942. iz Njemačke, da bi učestvovala u operaci­jama IV. ofenzive, a druga je stigla u drugoj polovini aprila godine1943., također iz Njemačke. Obje ove divizije bile su u punom ratnom sastavu. Borački sastav regrutiran je uglavnom od prisilno mobilizirane hrvatske i muslimanske omladine iz Hrvatske i Bosne s njemačkim komandnim kadrom.

6) Talijanska vojna misija u Zagrebu je izvijestila štab 2. talijan­ske armije — generala Roattu, da ju je general Horstenau obavijestio, da divizija ima 21.000 vojnika. (Zapravo, u arhivu V. 1/ instituta J. N. A. postoje dva dokumenta — izvještaja ove misije: u jednom se kaže da ima 20.000, a u drugom 21.000 vojnika.) Međutim, zarobljeni oficiri iz ove divizije, opisujući njen historijat, tvrde, da joj je brojnoformacijsko stanje bilo predviđeno na 28.000 ljudi i 8000 konja i da divizija nije ulazila u borbu sve dok nije bila kompletno opremljena. Najvjerojatnije je, da se brojno stanje operativne vojske kretalo oko 20.000 vojnika, a da su ostali bili po dopunskim bataljonima i služili kao popuna.

U aprilu godine 1943. stigle su i 1. brdska i 100. lovačka divi­zija. 1. brdska divizija učestvovala je u V. okupatorskoj ofenzivi, a zatim je otišla u Grčku, a 100. lovačka premještena je poslije V. ofenzive iz sjeverne Srbije u Crnu Goru i Hercegovinu.

Prema tome, u maju godine 1943., u vrijeme V. ofenzive, Ni­jemci imaju u Jugoslaviji ukupno dvanaest kompletnih divizija.

Osim ovih kompletnih divizija bile su u Jugoslaviji još i sli­jedeće njemačke jedinice:

— 1. puk »Brandenburg«,— 4. puk »Brandenburg«,— 92. motorizirani puk,7— 5. SS motorizirani policijski puk,— tri dobrovoljačka policijska puka u Srbiji (sjedište Beograd

— Niš — Kraljevo),— 202. tenkovski bataljon,— četiri bataljona E. S. (Einsatzstaffel),8— osam policijskih bataljona,— dvije grupe tajne vojne policije,— dva oklopna vlaka,— pet bataljona za osiguranje rudnika, zatim razni osigura­

vajući odredi i manje jedinice.Od talijanskih jedinica u Jugoslaviji su oko 15. januara godine

1943., dakle neposredno uoči IV. ofenzive, ove jedinice:2. armija.9 Talijanska okupaciona armija u Sloveniji, Hrvat­

skoj i Hercegovini, južno od njemačko-talijanske demarkacione linije. 2. armija bila je sastavljena od četiri armijska korpusa.

U neposrednom sastavu 2. talijanske armije nalazilo se i neko­liko jedinica raznih rodova vojske, koje su u taktičkom pogledu bile pridodate divizijama i vodile borbu u njihovom sastavu. Kako je 2. armija vršila vojnu i civilnu vlast na velikom dijelu svog teritorija, to su njeni armijski dijelovi bili vanredno veliki. U nje­nom su organskom sastavu i posebne trupe za pojačanje, sastavlje­ne uglavnom od fašističkih bataljona j grupa, od pokretnih i po- sadnih odreda, obalnih odreda, oklopnih dijelova (tenkova i oklopnih automobila), oklopnih vlakova i graničnih straža. Ove jedinice s jedinicama armijske arteljerije, konjice i inženjerije, kemij-

7) Kasnije, godine 1944., pridodat mu je jedan divizion artiljerije, a dobio je i nov naziv — 92. motorizirana brigada.

8) Jedinice njemačke nacionalne manjine iz Hrvatske. Vršile su operacije uglavnom u Hrvatskoj sjeverno od Save.

9) Komandant armije — general Mario Roatta.

26

skim jedinicama, jedinicama za vezu i t. d. bile su brojne i vrlo jake. One su znatno pojačavale borbenu moć talijanskih divizija i radi­kalno izmijenile brojno stanje, ako se računa samo formacijski po divizijama.

Sigurno je utvrđeno, da su u sastavu 2. armije bile slijedeće takve jedinice:

— osam samostalnih pukova pješadije (od kojih 311. pjesš. puk,154., 155., 156., 157. puk, TM puk i 4. bersaljerski puk);

— Deset raznih samostalnih bataljona (tri rezervna grenadir- ska, pet financijskih, jedan motorizirani mitraljeski bataljon i t. d.) i dvadeset i pet samostalnih posadnih četa;

— Deset posadnih bataljona (samostalnih);— Legija crnih košulja »XXI. april«;10

— 2. i 73. legija crnih košulja;—• Četiri samostalna bataljona crnih košulja — (4. planinski,

33., 54. i 58. zaštitni bataljon);— Pet bataljona squadrista;11

— Četiri bataljona »M« (Mussolini);12

— Devet samostalnih karabinjerskih bataljona;— Dvije obalske brigade (XIV. i XVII.);— Dva puka konjičke pješadije;13

— Dva samostalna bataljona oklopnih kola;— Tri voda oklopnih automobila;— II. kemijski bataljon (bacači plamena);— Deset oklopnih vlakova;— V. odred G. A. F. (Guardia alla frontiera — granična straža);— XI. odred G. A. F.;— Četiri diviziona lakih oklopnih kola;— Zatim armijske inženjerijske jedinice, jedinice za vezu i t. d.

Isto su tako i armijski korpusi imali svoje jake korpusne dijelove.

XI. armijski korpus14 imao je u svom sastavu tri divizije:— divizija »Isonzo«;— divizija »Macerata«;— divizija »Cacciatori delle Alpi«.

10) Legija je fašistička formacija u talijanskoj regularnoj vojsci,jačine približno pješadijskog puka — dva bataljona s mitraljeskim intinobacačkim četama.

n) i 12) Također fašističke formacije. 13) Svaki ima po tri diviziona.14) Komandant korpusa — do 15. XII. 1942. general A. K. Mario

Robotti, kasnije general A. K. Gastone Gambara.

27

Korpus je raspoređen na teritoriju Slovenije koji su anektirali Talijani — ut. zv. Ljubljanskoj provinciji. Pod njegovom koman­dom bili su: XI. grupa G. A. F. i grupa crnih košulja »XXI. april«.

V. armijski korpus15, sastava:— divizija »Lombardia«;— divizija »Re«.Korpus je poslije odlaska divizije »Granatièri di Sardegna«

u Italiju16 znatno ojačan iz armijskih rezervi, od kojih je bilo i pet bataljona crnih košulja. Raspoređen je u Gorskom Kotaru i Lict.

XVIII . armijski korpus17 sačinjavaju četiri divizije:—• divizija »Bergamo«;— divizija »Sassari«;— divizija »Zara«;— I. brza divizija »Eugenio di Savoia«Korpus je raspoređen u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji.VI. armijski korpus18 sačinjavaju četiri divizije:—• divizija »Murge«;— divizija »Messina«;— divizija »Marche«; -— divizija »Emilia«.Korpus je raspoređen na prostoru južne Dalmacije i Hercego­

vine.Truppe di Montenegro19 sačinjavaju četiri divizije:— divizija »Taurinense«;20

— divizija »Venezia«;— divizija »Ferrara«;— divizija »Perugia«.»Truppe di Montenegro« ustvari je bivši 14. korpus 9. tali­

janske armije, koja je bila dislocirana u Albaniji, Crnoj Gori, Kosmetu i zap. Makedoniji. Korpus je obuhvaćao teritorij Crne Gore, na kome je vršio civilnu i vojnu vlast, te je oformljen kao zasebna cjelina, koja je dobila naziv »trupe Crne Gore«.

15) Komandant korpusa — general A. K. Gloria.16) Povučena 29. novembra godine 1942.17) Komandant korpusa general A. K. Umberto Spigo.18) Komandant korpusa general A. K. Ugo Santovito.19) Komandant — general Pirzio Birolli.

20) Brojno stanje divizije »Taurinense« po dolasku u Jugoslaviju u aprilu godine 1942. bilo je 15.437 vojnika i oficira, 4938 mazgi i konja.

Divizija je planinskog tipa.

28

Ukupno, pred IV. okupatorsku ofenzivu bilo je sedamnaest kompletnih talijanskih divizija i velik broj samostalnih jedinica. Osim ovih jedinica, pretpostavlja se, da su bile još dvije divizije na Kosmetu i u zapadnoj Makedoniji — teritoriju koji je uključen u talijansku Veliku Albaniju.

Brojno stanje talijanske okupacione vojske u Jugoslaviji nije moguće dati u ciframa potpuno točno, jer su dokumente o brojnom stanju talijanskih jedinica, osim dokumenata 11. armijskog korpu­sa,21 Talijani dobrim dijelom uništili, ili su izgubljeni za vrijeme rata. Međutim, može se sa sigurnošću tvrditi, da se ono kretalo između 220 i 250 tisuća vojnika.22

Poslije Nijemaca i Talijana najjače okupacione snage u Jugo­slaviji imali su Bugari. U Srbiji 1. bugarski okupacioni korpus i u Makedoniji 5. armija — ukupno pet pješadijskih divizija: 7., 9.,21., 14. i 15. pješadijska divizija,23 — dva konjička puka, jedan pješadijski puk (iz I. bugarske armije u anektiranom dijelu Srbije), dvije pogranične brigade i 5.000 policajaca.

Mađarske okupacione snage u Vojvodini sačinjavali su — (prema podacima mađarskog generalštaba od oktobra 1942. godine): jedan bataljon iz 9. divizije, jedan bataljon iz 11. divizije, jedan bataljon iz 14. divizije, dva bataljona iz 15. divizije, Drugi konjički puk iz 1. konjičke divizije, tenkovski bataljon, bataljon riječne flotile, Peti biciklistički bataljon 5. korpusa. 16. pogranični bataljon i snage 53., 54. i 55. pograničnog odsjeka.

Međutim, to nije sva oružana snaga, koja se borila protiv Na- rodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. U Jugoslaviji je

21) 10. decembra godine 1942, sastav i brojno stanje 11. korpusa bili su slijedeći:

— divizija »Isonzo« 11.419 vojnika,— divizija »Macerata« 6.293 vojnika,— divizija »Cacciatori« 15.314 vojnika,— grupa crnih košulja »XXI. april« 3.913 vojnika,— XI. grupa G. A. F. 4.477 vojnika,— korpusna artiljerija 470 vojnika

i t. d.Ukupno brojno stanje korpusa sa svim njegovim dijelovima izno­

silo je 47.914 vojnika i 6306 mula i konja.Korpusno naoružanje: 53.509 pušaka, 7792 pištolja, 1511 puško-

mitraljeza, 859 mitraljeza, 380 bacača mina 45 mm, 82 bacača mina 81 mm, 41 art. cijevi kalib. 47 i 65 mm: 147 art. cijevi teškog i srednjeg kalibra (uračunata i obalska artiljerija), 24 tenka, 36 oklopnih automobila i oklop­nih gusjeničara, 628 automobila raznog tipa, 336 motocikla, i t. d.

22) Sama 2. armija imala je u to vrijeme 210.000 vojnika.23) U martu godine 1943. 7., 9. i 21. divizija povučene su iz Srbije,

a na njihova mjesta došle su 22., 24. i 27. divizija.

29

okupator organizirao i brojne vojne formacije izdajnika, među kojima su se, naročito po brojnosti pred IV. okupatorsku ofenzivu, isticale Pavelićeve i Mihajlovićeve oružane formacije. I jedan i drugi vršili su, uz pomoć okupatora, veliku mobilizaciju ljudstva u svoje oružane formacije u periodu pred IV. okupatorsku ofenzivu.

Oružane snage t. zv. Nezavisne Države Hrvatske, njemačke kvislinške tvorevine, dijelile su se u dvije grupe: ustaške i domo­branske trupe. Domobransku vojsku sačinjavalo je sedam pješa­dijskih i brdskih divizija, tri samostalna domobranska zdruga,24 tri konjička sklopa,25 šest žandarmerijskih pukovnija, žandarme- rijska škola i velik broj samostalnih bataljona — t. zv. bojna, raz­nih rodova i službi. Oko 1. januara godine 1943. brojno stanje domobranske vojske svakako je prelazilo cifru od 120.000 vojnika. Borbeni kvalitet te vojske — izuzevši neke jedinice — bio je slab.

Ustaška vojska sastojala se od Pavelićeva tjelesnog zdruga (jačine oko 6.000 ustaša), pet ustaških stajaćih zdrugova, oko osam ustaških obrambenih zdrugova, četiri samostalna ustaška bataljona i tri saobraćajna ustaška bataljona (bojne). Brojno stanje pred IV. ofenzivu prelazilo je cifru od 40.000 ustaša.

Brojno stanje svih Pavelićevih formacija zajedno prelazilo je na početku godine 1943. cifru od 160.000 ljudi.26

U Srbiji je Nedić u Srpskoj državnoj straži imao oko 17.000 naoružanih ljudi, a Ljotić u Dobrovoljačkom korpusu oko 3.500. U Srbiji je, osim toga, bio i ruski zaštitni korpus od tri puka. Taj je korpus bio u sastavu njemačke vojske.

U Sloveniji su Bela i Plava garda mogle imati oko 3.500—4.500 ljudi.

Brojnom stanju četnika Draže Mihajlovića nemoguće je ući u trag, jer su četnici, izuzevši nekoliko jedinica, bili organizirani na potpuno teritorijalno-milicionarskoj bazi. Točna brojna stanja četnika nisu znali ni njihovi komandanti, jer je ta »vojska« veoma fluktuirala, te je moguće ustanoviti jedino veličinu njenih grupa za vrijeme pojedinih akcija. Veće organizaciono zbijanje četnika započelo je neposredno pred IV. ofenzivu i u toku njene prve faze, kad je i četničko vojno rukovodstvo, po uzoru na partizane, pri­

24) Združene jedinice — kao brigada.25) Formacija jačine diviziona.26) Postoji jedan dokument Ministarstva oružanih snaga — Glavni

stožer, od 1. maja godine 1943., iz koga se vidi, da je cjelokupno brojno stanje oružanih snaga t. zv. Nezavisne Države Hrvatske bilo oko 200.000 vojnika, računajući domobrane, ustaše, žandare, vazduhoplovstvo, mor­naricu. zatim seosku miliciju i četnike Draže Mihajlovića u centralnoj i istočnoj Bosni.

30

stupilo formiranju četničkih brigada. Međutim, samo je mali broj jedinica bio čvršće vojnički organiziran, jer su ostale jedinice, četničke brigade, nosile i dalje pečat teritorijalnih vojnih jedinica.87

Toj velikoj okupatorskoj i kvislinškoj vojsci suprotstavila se po brojnom stanju i naoružanju neusporedivo manja Narodno- oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije. Narodno- oslobodilački pokret imao je između 10. i 20. januara godine 1943. oko 70.000 boraca operativne vojske, koja je obuhvaćena u devet divizija: 1. proleterska, 2. proleterska, 3. udarna, 4. krajiška, 5. krajiška, 6. Učka, 7. banijska, 8. kordunaška i 4. slavonska; deset samostalnih brigada: 13. proleterska, 6. i 14. primorsko-goranska,1., 2., 3. i 4. slovenska brigada, 6. istočnobosanska, 3. i 4. dalmatinska brigada; deset samostalnih bataljona, četrdeset do četrdeset i pet partizanskih odreda28 i oko trideset samostalnih diverzantskih gru­pa u jačini od 3 do 50 boraca.

Osim ove operativne vojske postojale su partizanske straže, komande mjesta i područja, punktovi za vezu, t. zv. relejne stanice, profesionalni partijski radnici, odbomici-člaiiovi N. O. odbora, velik broj naoružanih članova Komunističke partije, Narođno- oslobodilačkog fronta, Antifašističkog fronta žena, Antifašističke omladine, ilegalne grupe naoružanih političkih radnikf. ili udarnih grupa na poluslobodnom i neoslobođenom teritoriju, koji su pred­stavljali moćnu snagu od preko 6.000 naoružanih ljudi.

27) Četnički štabovi u centralnoj i istočnoj Bosni imali su političke i vojne sporazume sa predstavnicima vlasti Nezavisne Države Hrvatske, po kojima su jedni druge tolerirali, obavezujući se na zajedničku borbu protiv partizana. N. D. H. im je obećala, da njeni organi ne će često prolaziti kroz četničke teritorije, a četnici su se obavezali da priznaju vrhovnu vlast Nezavisne Države Hrvatske. Takve sporazume četnici u Bosni nisu sklapali sa Nijemcima, jer su Nijemci takve stvari prepustili administraciji Nezavisne Države Hrvatske, koja je bila nadležna u ovim krajevima. Nijemci su svagdje prihvaćali suradnju četnika kao gotovu stvar.

U suradnji sa četnicima u okupacionoj zoni Italije (Dalmacija, Her­cegovina, Crna Gora) talijanski su komandanti išli dalje. Oni su stvarali čvršće vojne formacije četnika Draže Mihajlovića, t. zv. odrede Dobro­voljne antikomunističke milicije (M. V. A. C.), kao dio svojih oružanih snaga. Neki četnički komandanti i političari su nastojali, zbog inozem­stva, da bar u formalnom pogledu budu samostalniji, da dobiju bar neko »nacionalno-oslobodilačko« obiliežje. ali su ih Talijani brzo upokoravali, plašeći ih da im ne će izdavati mjesečne plaće, snabdijevanje, oružje i municiju. Nijemci su smatrali da su talijanski četnici opasni, a Talijani da su opasni njemačko-ustaški četnici, što će se vidjeti kasnije.

28) Zasad još nije moguće ustanoviti potpuno točan broj partizan­skih odreda, jer se u pismenoj dokumentaciji (arhivi) često miješaju odredi sa samostalnim četama i batalj onima.

31

DRUGI DIO

ČETVRTA OKUPATORSKO-KVISLINŠKA OFENZIVA

3 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of.

III. POGLAVLJE

SITUACIJA GLAVNINE NOV I POJ I SLOBODNOG TERITORIJA. OPERATIVNI PLANOVI VRHOVNOG

KOMANDANTA NOV I POJ PRED OFENZIVU

U vrijeme reorganizacije partizanskih jedinica ofenzivna dej- stva partizana u Bosni i Hrvatskoj nisu splašnjavala.283 Naprotiv, krupnije vojne formacije, divizije i korpusi Narodnooslobodilačke vojske, omogućile su višim štabovima planiranje većih operacija i bojeva, paralelno izvođenje po nekoliko operacija, sa ciljem razbi­janja cijelog sistema obrane okupatorsko-kvislinških jedinica na jednom većem području.

Paralelno s reorganizacijom odvijala su se i dejstva glavnine snaga Narodnooslobodilačke vojske, koje su se nalazile na prosto­riji omeđenoj rijekama Kupa—Sava—Vrbas, u duhu jednog šireg operativnog plana Vrhovnog štaba. Po svom obimu i složenosti taj se plan ističe iznad svih dotadašnjih operativnih planova partizan­skih jedinica.

Komponente toga plana bile su slijedeće:— 1. bosanski i 1. hrvatski korpus Narodnooslobodilačke vojske

izvest će s glavninom svojih snaga operaciju čišćenja šireg pro­stora oko srednjeg toka rijeke Une (linija Bihać—Bosanski Novi) sa ciljem da un'šte okupatorsko-kvislinške snage na tom području i da prošire jedinstveni slobodni teritorij Hrvatske i Bosne.

28a) Proces reorganizacije, odnosno formiranja prvih korpusa i divi­zija Narodnooslobodilačke vojske odvijao se postepeno od posljednjih dana oktobra do 22. novembra 1942. godine. 20. novembra 1941. Vrhovni štab narodnooslobodilačke partizanske i dobrovoljačke vojske dobio je naziv Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

'3 35

— Operativna grupa Vrhovnog štaba (1., 2., 3. divizija) izvršit će sa glavninom snaga prodor iz zapadne u centralnu Bosnu, sa ciljem da razbije okupatorsko-kvislinški sistem obrane u dolini rijeke Vrbasa, od Jajca do južno od Banjaluke (prostorija Manjače), i da se probije na širu prostoriju Prnjavora. Dijelom snaga poma­gat će dejstva jedinica IV. operativne zone (operativni prostor Dal­macije) u srednjoj i južnoj Dalmaciji (Knin, Imotski, Posušje).

— Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske za Hrvatsku upu­ćuje jednu jaču jedinicu na sjever preko rijeke Kupe, na prostoriju u trouglu Zagreb—Karlovac—Metlika, za dejstva u dubokoj pozadini neprijatelja; jedinice V. operativne zone (Gorski kotar i Hrvatsko Primorje) usmjeruje na jača dejstva duž komunikacija Karlovac— Ogulin—Rijeka.

U bojevima u toku mjeseca novembra sve su ove jedinice u potpunosti izvršile svoje zadatke. Oslobođena su velika mjesta kao Bihać, Bosanska Krupa, Cazin, Slunj i Jajce. Razbijeno je nekoliko izvanredno jakih i značajnih neprijateljskih uporišta, kao Sitnica (južno od Banjaluke) i niz sela sjeverno od Karlovca. Posljedice tog plana bile su dalekosežne i u vojnom i u političkom pogledu. Kvislinška tvorevina — Nezavisna Država Hrvatska, došla je polovinom mjeseca novembra u kritičan položaj i postala pred­met hitnog razmatranja u Vrhovnim komandama njemačkih i tali­janskih oružanih snaga, jer su njemački i kvislinški komandanti ocijenili, da će poslije pada Bihaća i pojava jačih jedinica NOV sje­verno od Karlovca snage 1. bosanskog i 1. hrvatskog korpusa kre­nuti u pravcu sjevera, ugrožavajući direktno Karlovac, Zagreb i Sisak.

Ali glavnina snaga Narodnooslobodilačke vojske u Hrvatskoj i Bosni nije se zaustavila na ovim uspjesima, jer je nova vojna i politička situacija tražila rješenje niza novih problema, političkog, vojnog i organizacionog karaktera, kao što su vojno osiguranje i proširenje Slobodnog teritorija, stvaranje novih vojnih jedinica, daljnje organizaciono učvršćenje nove narodne vojske i vođenje rata protiv okupatora i izdajnika. U Vrhovnom štabu NOV i POJ bilo je jasno, da se neprijatelj ne će pomiriti s tako velikom slobod­nom teritcrijom, kakvom je raspolagao Narodnooslobodilački po­kret Jugoslavije, i da treba biti pripremljen za eventualne jače pro- tivofenzivne akcije neprijatelja.

U vrijeme oko I. zasjedanja AVNOJ-a, Vrhovni komandant NOV i POJ, Josip Broz-Tito, razrađuje sa podređenim višim štabo­vima nove operativne planove za daljnja dejstva jedinica i vrši odgovarajuće pokrete. Sada se srećemo s jednim cjelovitim strate-

36

KARTA 2

ško-operativnim planom za zimski period, koji treba da stvori osnove za još šira dejstva u proljeće 1943. godine. Elementi toga plana proizlazili su iz opće politike Narcdnooslobcđilačkog pokreta, odno­sno njegove strategije i taktike u borbi za oslobođenje zemlje od okupatora i izdajnika. Na osnovu tog novog plana trebala su usli­jediti nova permanentna ofenzivna dejstva jedinica glavnine NOV i POJ na nove ključne vojne i političke pozicije okupatora i izdaj­nika, u cilju stvaranja novih slobodnih teritorija i novih jedinica NOV i POJ. Jedan od najvažnijih zadataka novog strateško-opera- tivnog plana bio je zadatak Operativne grupe Vrhovnog štaba. Ona je trebala da oslobodi prostoriju centralne Bosne, da tu stvori novi slobodni teritorij i da se poveže s jedinicama NOV i POJ u istočnoj Bosni. Stvaranje novog, velikog slobodnog teritorija u centralnoj i istočnoj Bosni trebalo je poslužiti kao placdarm za nova ofenzivna dejstva u proljeće 1943. godine prema Srbiji i Crnoj Gori.

Novi strateško-operativni plan Vrhovnog komandanta pred­stavljao je ujedno najbolje i najefikasnije mjere za obranu Slobod­nog teritorija. Samo stalni pokreti i ofenzivna dejstva jedinica, stva­ranje novih slobodnih teritorija u novim krajevima i njihovo me­đusobno povezivanje neminovno dovode do razvlačenja neprija­teljskih snaga i onemogućavaju im veće koncentracije jedinica. Takva bi taktika onemogućavala veće ili velike protivofenzive oku- patorsko-kvislinških jedinica protiv Slobodnog teritorija i glavnine NOV i POJ u Bosni i Hrvatskoj.

Evo kako je konkretno zamišljen taj novi plan i njegova reali­zacija: (Vidi kartu 2).

— 1. proleterska i 3. udarna divizija produžavaju svoja zapo­četa dejstva u pravcu centralne Bosne, u prostor Travnik—Zepče— Teslić—Prnjavor; tu stvaraju novi slobodni teritorij; razbijaju ko­munikacije Sarajevo—Brod i povezuju se s jedinicama NOV i POJ (6. istočnobosanska brigada i partizanski odredi) u istočnoj Bosni, koje će također s dijelom svojih snaga ići ususret 1. proleterskoj i3. udarnoj diviziji; njima pomažu i dijelovi snaga 1. bosanskog korpusa (jedna brigada i dva partizanska odreda).

— 2. proleterska divizija i jedinice IV. operativne zone29 dej- stvuju prema Kupresu, Bugojnu, Prozoru, Posušju i Aržanu. Nji­hova dejstva potpomaže i III. krajiški partizanski odred, koji je dejstvovao u prostoru Jajce—Kupres—Donji Vakuf—Prozor.

— 1. bosanski korpus prodire s glavninom 4. krajiške divizije na sjever preko rijeke Sane i Kozare planine u donji tok Une i u

29) Jedinice na području Dalmacije bile su pod komandom Štaba IV. operativne zone.

37

dolinu Save, s težištem dejstava u prostoru Banjaluka—Nova Gra­diška—Bos. Dubica. 5. krajiška divizija poduzima čišćenje prostora Manjače sve do Banjaluke.

— 1. hrvatski korpus sa svoje tri divizije napada na željeznič­ke magistrale Sisak—Sunja—Dubica (7. banijska divizija), te Kar­lovac—Ogulin—Plaški—Vrhovine (8. kordunaška divizija) i Gospić —Knin (6. lička divizija). Jedna brigada 8. kordunaške divizije upu­ćuje se iz sastava divizije sjeverno od Karlovca na Žumberačku goru, gdje se već nalazila 13. proleterska brigada. Ove dvije brigade stvaraju novi slobodni teritorij u prostoru Karlovac—Zagreb—Metli­ka—Novo Mesto i povezuju se s jedinicama NOV i POJ u Sloveniji, koje će dejstvovati sa zapada.

— Jedinice V. operativne zone (operativni prostor Gorski Kotar i Hrvatsko Primorje) dejstvuju jednim dijelom svojih snaga pa zapada na željezničku prugu Ogulin—Plaški, i drugim dijelom na prugu Karlovac—Rijeka.

— Jedinice III. operativne zone (operativni prostor Slavonija) dejstvuju prema Pcžeš'toi i Daruvarskoj kotlini, sa zadatkom da prošire slobodni teritorij Slavonije.

— Samostalne brigade, bataljoni i partizanski odredi na Slo­bodnom teritoriju jednim dijelom svojih snaga potpomažu u prvoj fazi ofenzivna dejstva spomenutih jedinica, dok je ostatak njihovih snaga raspoređen za »periferiji« Slobodnog teritorija kao njena neposredna zaštita i obrana.

U vremenu od 25. novembra do 15. decembra godine 1942. mnoge su od ovih jedinica bile još oko Slobodnog teritorija, napa­dajući pojedine neprijateljske objekte, za koje se smatralo, da se svakako moraju likvidirati, ako se hoće proširiti i bolje osigurati slobodni teritorij, ali su poslije 15. decembra gotovo sve prišle rješavanju svojih operativnih zadataka u duhu ovog plana.

Međutim, Vrhovni komandant NOV i POJ nije se zadovoljio samo stvaranjem jednog jedinstvenog ofenzivnog operativnog plana za jedinice NOV i POJ u Bosni i Hrvatskoj, na osnovu koga će one razvijati svoju ofenzivnu kampanju kroz zimski period 1942/43. godine. Neprijatelj je bio još uvijek jak. te je trebalo očekivati nje­gova veća protivofenzivna dejstva. Zato je pristupio paralelno i izradi jednog defenzivnog operativnog plana za neposrednu obranu Slo­bodnog teritorija u slučaju neprijateljske ofenzive. U toj novoj situaciji veliki se Slobodni teritorij pokazivao kvalitativno u dru­gačijem vidu no što je to bio slučaj sa starim, malim i razjedinje­nim teritorijima. Narod Slobodnog teritorija sav se predao ratu protiv okupatora, stanovništvo je masovno odlazilo u vojsku, kojoj

38

je stavilo na raspoloženje svu svoju imovinu. Na slobodnom terito­riju izgrađeno je niz ustanova vojno-pozadinskog, ekonomskog, društvenog, prosvjetnog i zdravstvenog karaktera, koje su izvan­redno funkcionirale, a sve je to sada trebalo braniti i ne dopustiti neprijatelju da se olako probije na Slobodni teritorij.

I Vrhovni komandant studira vojni položaj Slobodnog terito­rija, način i mogućnosti njegove neposredne obrane, analizira ope­racijske i taktičke pravce, koji vode na nj, i već 22. novembra god. 1942. donosi jedan jedinstveni obrambeni operativni plan za obranu Slobodnog teritorija u slučaju neprijateljske ofenzive.

Svoju koncepciju obrane Slobodnog teritorija formulirao je Vrhovni komandant i pismeno, i dao je na znanje svim podređenim štabovima — sve do štabova divizija — kao strogo konspirativnu stvar. Nažalost, taj izvanredno važan dokumenat za studij razvoja Narodnooslobodilačke vojske i njene vojne misli nije se u potpunosti sačuvao. Sačuvao se samo onaj dio plana, koji se odnosi na obranu dijela Slobodnog teritorija u Hrvatskoj, dok onaj dio, koji se odnosi na bosanski dio Slobodnog teritorija i na jedinice 1. bosanskog kor­pusa, nije sačuvan.

Evo, kako izgledaju najvažniji elementi plana za obranu Slo­bodnog teritorija:

»glavnom Štabu nov i poj za hrvatsku

Vjerovatno je, da neprijatelj može uskoro preduzeti sa sjevera kontraofanzivu širih razmjera protiv naše slobodne teritorije.

Po našoj ocjeni ta neprijateljska ofanziva prema vašem ope­rativnom području ispoljila bi se vjerojatno na slijedeće pravce:

— Karlovac—Slunj:— Glina—Topusko—Vranograč—Cazin—Bihać. Svakako da bi

jedan krak te ofanzive, iz doline Gline preko Cetingrada, bio usmjeren ka Slunju.

— Pravcem: Kostajnica—Dvor—Bosanska Krupa—Bihać, to jest dolinom Une.

Po našem mišljenju, težište te neprijateljske ofanzive ispo- ljilo bi se vjerovatno od pravca Gline i od pravca Kostajnice.

U takvoj jednoj situaciji, u slučaju napada nadmoćnijih nepri­jateljskih snaga označenim pravcima, vi biste se trebali pridržavati slijedećeg:

a) Ne podmetati svoje jedinice neprijatelju na pravcu njego­vog ofanzivnog zamaha, već sa svojim jedinicama, na odnosnim pravcima, vješto skrenuti desno i lijevo i kontramanevrima na ne* prijateljske bokove i pozadinu osujetiti njegovo nastupanje. To je najbolji način za pariranje neprijateljske ofanzive.

Prema tome, vi ćete u ovakvoj situaciji dejstvo vaših divizija objediniti i koordinirati po slijedećem:

Divizija koja se nalazi na prostoru Dvor—Samarica planina— Vranograč, može bočnim udarom paralisati neprijateljsku ofanzivu bilo da se ispolji na pravcu Topusko—Vranograč—Cazin, bilo na

39

pravcu Kostajnica—Dvor—Bosanska Krupa. Vaša jedna divizija, koja se nalazi na prostoru oko Cetingrada, treba da bočnim dej- stvom parira neprijateljsku ofanzivu bilo na pravcu Topusko—Vra- nograč—Cazin, bilo na pravcu Karlovac—Slunj. Vaše snage oko Slunja, koje pretstavljaju treću manevarsku grupu, trebale bi u ovakvoj situaciji da bočnim dejstvom pariraju neprijateljsku ofan­zivu, koja bi se iz doline rijeke Gline mogla ispoljiti bilo prema Cetingradu bilo prema Cazinu. Svakako da ova grupa oko Slunja mora budno motriti na pravac od Plaškog.

To bi bilo po našoj zamisli sadejstvo i koordinacija vaših triju manevarskih grupa pariranju eventualne neprijateljske ofanzive sa sjevera.

b) Da bi mogli donositi realne odluke i biti u toku događaja morate organizirati dobru obavještajnu službu i službu izviđanja, naročito prema Karlovcu, Zagrebu, Petrinji i Kostajnici, te da blagovremeno otkrijete i uočite eventualne neprijateljske ofan- zivne namjere.

c) Budite neprekidno u vezi kako taktičkoj tako i u materi­jalnoj sa jedinicama 1. bosanskog korpusa koje se nalaze na de­snoj obali Une ...

Sva vaša dejstva u dolini Une, bilo ona defanzivna ili ofan- zivna, trebate koordinirati sa jedinicama Prvog bosanskog korpusa.

22. XI. u 12 časovaVRHOVNI KOMANDANT

TITO

Iz razne historijske dokumentacije može se vidjeti, da je u obrani bosanskog dijela Slobodnog teritorija najveća pažnja posve­ćena pravcima Banjaluka—Ključ i Kostajnica—Bos. Novi—Bihać (dolina Une).

Sa razvojem događaja u toku mjeseca decembra godine 1942. i januara 1943., ovaj je plan neprestano dotjeravan, ali su njegovi osnovni elementi važili sve do početka IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive.

Međutim, prije no što iznesemo konačnu koncepciju ovog obrambenog plana i prikažemo, kako se dalje razvijao i kako je fiksiran u danima nenosređno nređ početak IV. okupatorsko-kvi­slinške ofenzive, potrebno je iznijeti razvoj događaja, koji su usli­jedili kao posljedica prvog ofenzivnog plana Vrhovnog komandanta, odnosno kako je on ostvarivan u toku mjeseca decembra 1942. i januara 1943. godine, do početka IV. okupatorsko-kvislinške ofen­zive, jer je on imao reperkusije i na razvoj defenzivnog plana za obranu Slobodnog teritorija.

U jednomjesečnom trajanju — od 15. decembra 1942. do 15. januara 1943., ofenziva glavnih snaga Narodnooslobodilačke vojske dala je izvanredno velike rezultate. Operativna grupa Vrhovnog štaba — 1., 2. i 3. divizija — zarobile su, prema nepotpunim pođa-

40

cima, preko 2.500 neprijateljskih vojnika, oslobodile su Prnjavor,. Teslić i Zepče i prekinule prugu Sarajevo—Doboj. Željeznička sta­nica Zepče potpuno je uništena. Dijelovi 1. proleterske brigade izbili su na sjever sve do rijeke Save. Zaplijenjeno je preko 2.500 pušaka, preko 100 mitraljeza, 12 topova raznog kalibra, 10 bacača mina, jedan oklopni vlak s velikom količinom razne municije. Stvo- -en je nov veliki slobodni teritorij.

Jedinice Mornaričkog odreda zaplijenile su 3. januara u vodama Podgore šest malih transportnih brodova s tovarom i primorale Talijane da otada prate svoje transporte u konvoju. Oko ratne luke Podgore i na susjednim otocima razvile su se žestoke borbe. Kao protivmjeru Talijani vrše napad na Podgoru i otoke, ali je nekoliko njihovih pokušaja izbacivanja desanata u zoni Podgore ostalo bez uspjeha. Jedinice IV. operativne zone zarobile su preko 150 nepri­jateljskih vojnika i zaplijenile 142 puške i 10 puškomitraljeza.

Jedinice 1. bosanskog korpusa također su prekinule sve komu­nikacije na pravcu svog nastupanja i izbile pred Kostajnicu i Du- bicu. U dvadesetdnevnim borbama korpus je zarobio preko 500 neprijateljskih vojnika i zaplijenio 487 pušaka, 27 puškomitraljeza i teških mitraljeza, 2 topa i 3 minobacača.

1. hrvatski korpus također je polučio velike rezultate. 7. divi­zija je porušila volinjske mostove na pruzi Sunja—Bos. Novi i potpuno prekinula željezničku vezu Hrvatske s Bosnom. Popravak ovih mostova završen je tek u proljeće godine 1943. 6. i 8. divizija crekinule su saobraćaj na ličkoj pruzi.

U borbama na komunikacijama ove su tri divizije zarobile preko 1.000 neprijateljskih vojnika. Uništeno je nekoliko željeznič­kih stanica, zapaljena su tri željeznička transporta i jedan oklopni vlak, a osam je vlakova minirano. Zaplijenjeno je pet topova, dvije protivtenkovske puške, 17 bacača mina raznog kalibra, 50 mitralje­za i 1011 pušaka.

Jedinice V. operativne zone izvršile su u toku decembra i janu­ara nekoliko velikih diverzija na pruzi Karlovac—Sušak, zarobile 119 neprijateljskih vojnika, a zaplijenile 108 pušaka i 13 puškomi­traljeza.

Operativna grupa na Zumberku potpuno je uništila dva ustaška bataljona, dok je dva druga bataljona razbila. Zaplijenila je oko 500 pušaka, 20 mitraljeza i 2 bacača mina.30

Jedinice III. operativne zone, 4. slavonska divizija i tri parti­zanska odreda, zarobile su 387 neprijateljskih vojnika, zaplijenile

30) Svi podaci izneseni u ovoj glavi uzeti su iz originalnih opera­tivnih izvještaja dotičnih jedinica i štabova, a nalaze se u arhivi VIIJNA.

41

352 puške, 16 mitraljeza i puškomitraljeza, 20 ručnih mitraljeza i 2 minobacača.

Dakle, u mjesec dana svoje ofenzive glavnina NOV i POJ u Hrvatskoj i Bosni zarobila je, prema nepotpunim podacima, ukupno 4.537 neprijateljskih vojnika, zaplijenila 5042 puške, 223 puškomi- traljeza i teška mitraljeza, 20 ručnih mitraljeza, 2 protivtenkovske puške, 21 artiljerijsko oruđe, 36 minobacača, 6 malih transportnih brodova i jedan oklopni vlak. Isto tako velik broj neprijateljskih vojnika je ubijeno i ranjeno, i uništeno je mnogo neprijateljskog naoružanja, opreme i transporta.

Za vrijeme ofenzive poduzimane su razne mjere organizacionog i političkog karaktera za jačanje NOV i POJ, za bolju organizaciju vojno-pozadinske vlasti i pripremanje pozadine za daljnje vođenje rata. Vrhovni je štab izdao niz uputstava, direktiva i naređenja za vojnu obuku trupa, za otvaranje i organizaciju vojnih škola i kur- seva (tada je otvoren i prvi artiljerijski kurs za vojne rukovodioce), za bolju organizaciju i rad štabova i t. d.

U to vrijeme pada i obavezna organizacija informativne i oba­vještajne službe u svim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske te u svim partizanskim odredima i vojno-pozađ: nskim ustanovama. Osim toga, u sve se jedinice uvode vojni sudovi i vojna tužioštva, zatim se pripremaju mob:lizaciiski spiskovi u komandama mjesta i područja za sve sposobno ljudstvo na slobodnom teritoriju, u starosti od 18 do 45 godina.

U pozadini su poduzete mjere, da se izgrade nove radionice za popravak oružja, a kapacitet radionice ručnih bombi u Prekaji podignut je na 1.000 ručnih bombi na tjedan. Izgrađene su nove bolnice i skloništa hrane po šumama, naročito na Grmeču, Petrovoj gori i Plješivici.

Međutim, poslije 1. januara godine 1943. stale su iz raznih oba­vještajnih centara Narodnooslobodilačke vojske stizati prve vijesti, da se priprema velika ofenziva okupatora i izdajnika protiv slo­bodnog teritorija. Od 1. do 15. januara pojavljuju se i nove nje­mačke i kvislinške jedinice oko slobodnog teritorija i počinju prvi sukobi s njima.

Ali u isto vrijeme i Vrhovni štab poduzima nove mjere za obranu Slobodnog teritorija.

U analizi vojnog položaja Slobodnog teritorija Vrhovni je ko­mandant NOV pošao od jedino ispravnog stanovišta, da slobodni teritorij tretira kao jedinstveni operacijski prostor, utvrđujući na njemu najosjetljivije operativno-taktičke pravce za obranu, odnosno najpogodnije za neprijatelja, koji mu daju najbolje šanse za uspjeh;

42

na temelju toga vrši korekturu utvrđenog defenzivnog plana za slučaj okupatorsko-kvislinške ofenzive. U ocjeni vojne situacije i mjera, koje treba poduzimati u slučaju neprijateljske ofenzive, na osnovu dokumenata jasno se vidi, da je Vrhovni štab pretpostavljao da će okupatorske trupe i trupe domaćih izdajnika u borbi protiv glavnih snaga Narođnooslobodilačke vojske najvjerojatnije jedin­stveno napasti cio slobodni teritorij, težeći odmah da uhvate pod glavni udar što veće grupacije Narođnooslobodilačke vojske. Zato je njegov ofenzivni plan i bio rukovođen principima stvaranja novih slobodnih teritorija, naročito u centralnoj Bosni i sjeverno od Kupe, kako bi jedinice dobile što veći prostor i slobodu za svoja raznovrsna manevarska dejstva i u obrani i u napadu.

Polazeći s takvog stanovišta, Vrhovni je komandant Narodno- oslobodilačke vojske očekivao, da će glavne snage neprijatelja biti u zoni Banjaluke i. da će banjalučko-ključki pravac biti pravac glavnog udara. Na osnovu takve pretpostavke on određuje i pro- tivmjere, koje treba da poduzme glavnina Narođnooslobodilačke vojske Najvažnija mjera bio bi vjerojatno napad na Banjaluku sa glavninom snaga 1 bosanskog korpusa, pojačanog 1. proleter­skom divizijom, i to u fazi prikupljanja neprijateljskih snaga, da bi se pokušalo spriječiti njegov upad u dubinu Slobodnog teritorija. Ostale snage, 1. hrvatski korpus i dijelovi 1. bosanskog korpusa bra­nit će neposredno Slobodni teritorij. Naravno, realizacija ovog plana zavisit će od konkretne situacije. Dokumenat Vrhovnog štaba NOV i POJ, iz koga bi se cjelovito vidjela ova koncepcija, nije pronađen, ali se u arhivi 1. hrvatskog korpusa sačuvao jedan drugi doku­menat, iz koga se ipak jasno vidi ta koncepcija, jer su s tom pretpostavkom bili navrijeme upoznati svi viši štabovi, od divizije na gore. U pismu od 11. januara 1943. godine svojoj 7. diviziji štab 1. hrvatskog korpusa daje na znanje slijedeće:

»Imamo izvjesnih podataka o eventualnoj neprijateljskoj ofen­zivi na naš oslobođeni teritorij. U tom slučaju opći plan V. S. sa­stojao bi se u napadu Bosanskog korpusa i I. divizije na Banjaluku, ukoliko bi za to postojale mogućnosti, radi razbijanja koncentracije na tom sektoru, koji bi vjerojatno bio glavna baza neprijatelja, odnosno glavni pravac napada. Naša VI. divizija zatvarala bi južne pravce svojim aktivnim djelovanjem, VIII. divizija pravac Karlo­vac i Ogulin. Vaša VII. divizija imala bi zadatak da zatvori pra­vac od Gline—Petrinje i Kostajnice. Taj zadatak ne bi se izvodio prihvatanjem frontalne borbe, već nanoseći glavne udarce s boka i leđa u smislu već prije danih vam direktiva za slučaj neprija­teljske ofenzive31). Za sadašnju vašu aktivnost bit će vam za koji

31) Instrukcija V. Š., o kojoj je naprijed bilo govora.

43

dan vraćena 16. brigada32) i stavljen na raspolaganje Banijski odred. Ujedno ćete pod vašu privremenu komandu dobiti 8. bosansku bri­gadu (Hamdijinu)33), koja se sada nalazi u Cazinu ili oko njega. To je nova brigada, još nije prokušana u borbi, a sastavljena je većinom od Muslimana. Njen glavni zadatak je zatvaranje pravca od Bosanskog Novog prema Bihaću.

Vaša aktivnost treba biti usmjerena razbijanju neprijateljskih koncentracija, pazeći pri tome da odviše ne izmorite jedinice, već da one budu konsolidovane i spremne za svaku eventualnost.

... Sadržaj ovog dopisa neka ostane u strogoj tajnosti.«04)

Dakle, iz ovog dokumenta se vidi, da je Vrhovni komandant NOV i POJ pretpostavljao, da će u eventualnoj neprijateljskoj ofenzivi neprijatelj istovremeno napasti na cio Slobodni teritorij, da će mu vjerovatno glavne snage biti na prostoriji Banjaluke i da će pravac Banjaluka—Ključ—Bos. Petrovac biti osnovni pravac upada u dubinu Slobodnog teritorija.

Međutim, vidjet ćemo malo kasnije, da se u praksi dogodilo drugačije. Nijemci nisu planirali istovremeni napad na cio Slobo­dni teritorij, već obračun sa Slobodnim teritorijem po dijelovima u nekoliko uzastopnih operacija. Polazeći od takve opće koncepcije, i zatim od pretpostavke, da će se Tito s glavninom snaga, oko20.000 partizana, or:jentirati prema prostoriji Karlovac—Zagreb— Sisak, Nijemci su glavne snage postavili u dolinu rijeke Kupe (pro­storija Karlovac—Pisarovina—Glina—Petrinja—Sisak) s težištem napada na pravcu Karlovac—Slunj—Bihać—Bosanski Petrovac.

U procjenjivanju vojne situacije na prvi pogled se dobije do­jam, kao da su zaista i jedna i druga strana pošle sa stanovišta, šta bi za njih bilo najopasnije kad bi neprijatelj učinio, ali nije sasvim tako. Postavlja se pitanje, jesu li zaraćene strane realno procjenjivale snagu i sposobnost neprijatelja ispred sebe i njegove neposredne operativne namjere.

Nijemci su podcjenjivali snagu i sposobnost Narodnooslobodi- lačke vojske i ocjenjivali — bez obzira na to, što je u brojčanom pogledu dostigla ozbiljnu cifru ■—• da je u organizacionom i koman­dnom pogledu slaba, nejedinstvena i veoma vezana za teritorij. Zato i polaze u napad na Slobodni teritorij po etapama, očekujući da će se partizani grčevito boriti za zemljište i da će, prema tome, nji­ma — Nijemcima — uspjeti da istovremeno razore Slobodni teri­torij i razbiju partizane. Točno je, da su jake snage partizana bile

32) U to vrijeme nalazila se južno od Karlovca, oko sela Barilo- vića, jer su snage 8. kordunaške divizije bile u napadu na talijansko- četničke posade u Saborskom, Blatama, Ličkim Jesenicama i na rušenju pruge Plaški—Vrhovine.

33) Hamdija Omanović, komandant 8. bosanske brigade.34) Original pisma u arhivi VIIJNA.

44

usmjerene na saobraćajnice Zagreb—Karlovac—Rijeka i Zagreb— Sisak—Sunja, ali ih ovdje nije bilo ni 10.000, a kamoli 20.000. Da­kle, sve je bilo pogrešno procijenjeno.

Međutim, Vrhovni komandant je realno procjenjivao položaj glavnih snaga NOV i POJ i Slobodnog teritorija. Koncentracija glav­nih snaga okupatora u zoni Banjaluke i njihov napad pravcem Banjaluka—Ključ—Bos. Petrovac vodi brzo u centar Slobodnog teritorija, a iz toga proizlazi, da će ga Nijemci primorati, da već u prvoj fazi borbe upotrebi u obrani Slobodnog teritorija sve tri gru­pacije Narodncoslobodilačke vojske (1. bosanski korpus, 1. hrvat­ski korpus i Operativnu grupu Vrhovnog štaba). U tom bi slučaju ostao bez ijedne slobodne manevarske grupe, a to je za partizanski rat isuviše opasno. Moglo bi se dogoditi, da već i sam razvoj doga­đaja primora Nijemce da idu na ono što je najvažnije, t. j. da prvenstveno obračunavaju s jedinicama NOV, a ne i sa jedinicama (i to po fazama!) i sa Slobodnim teritorijem.

Svesti sve tri svoje grupacije na obrambene borbe, i to u vri­jeme neprijateljske ofenzive, kad je neprijatelj jači, ne bi vodilo ničemu. On želi nešto drugo, to jest da se jednim dije­lom snaga brani i veže ruke jakim snagama neprijatelja, ali da istovremeno ima u ruci jaku i slobodnu grupaciju, prvenstveno pro­leterske divizije (tri divizije), za protivmanevre u pravcima gdje je neprijatelj oslabio svoje posade i gdje će snage Narodnooslobodi- lačke vojske biti jače. Za takvu je koncepciju banjalučki pravac bio veoma opasan, a karlovački daleko manje, jer je išao s krajnje peri­ferije Slobodnog teritorija. Okupatorska grupacija na banjalučkom pravcu visjela bi kao mač nad glavom, predstavljala bi potencijalnu opasnost za protivofenzivne planove Vrhovnog komandanta, za po­kretanje slobodnih divizija NOV i njihova ofenzivna dejstva u duboku pozadinu neprijatelja, u nove krajeve zemlje, konkretno na istok i jugoistok, prema Srbiji i Crnoj Gori. Dakle, u pravcima kuda se mora ići, jer su od najvećeg interesa za razvoj Narodno- ošlobodilačkog pokreta. Ići na zapad, u Hrvatsku, više nije intere­santno, jer je sva Hrvatska u to vrijeme pokrivena partizanskim jedinicama. Kad bi na banjalučkom pravcu bile glavne snage Nije­maca, bilo bi preteško i vrlo riskantno izvršiti koliko toliko mimo Prikupljanje svojih snaga za protivofenzivu, odnosno odlijepiti se Pod najpovoljnijim operativnim uslovima i što dalje od glavnih snaga neprijatelja, što je bitan uslov za uspješan početak protiv- ofenzive.

Dakle, dvije suprotne ocjene glavnog pravca udara proizlaze Prvenstveno iz dvaju suprotnih vojnih i političkih prilaženja i gledanja na Narodnooslobodilačku vojsku i Slobodni teritorij. Ni­

45

jemci, s jedne strane, još uvijek gledaju NOV kao ustanike, koji ne će biti u stanju izdržati koncentrične udare brojne vojske, te se zavaravaju da će metodičkim pročešljavanjem terena pokupiti u svoje grablje i pobunjenike. Vrhovnog pak komandanta, s druge strane, interesira u prvom redu vojska, njena živa sila, a ne slo­bodni teritorij. Spore, t. zv. metodičke akcije čišćenja i po etapa­ma, za ovu fazu razvoja Narodnooslobodilačke vojske nisu bile tako opasne. Svima je bilo jasno, da je Narodnooslobodilački pokret samo toliko jak, koliko ima vojske, i to vojske, koja se nije grčevito uhvatila za svoj teritorij, nego se kreće i bori stvarajući nove slo­bodne teritorije na svakom terenu. Tomu su se jadu i Nijemci ka­snije dosjetili, ali tek onda, kad je IV. ofenziva potpuno propala!

S takvim koncepcijama o obrani Slobodnog teritorija u slučaju neprijateljske ofenzive dočekan je i 20. januara 1943. godine, poče­tak IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive.

46

IV. POGLAVLJE

POLITIČKE I VOJNE PRIPREME OKUPATORA ZA ČETVRTU OFENZIVU

Dva su osnovna razloga, zbog kojih su se okupatori — Nijemci i Talijani — odlučili da poduzmu jednu veću ofenzivu protiv jedini­ca Narodnooslobodilačke vojske i Slobodnog teritorija u Jugoslaviji. Jedan je izuzetno teško stanje okupatorsko-kvislinške vlasti na teritoriju kvislinške Nezavisne Države Hrvatske,35 a drugi opća situacija i položaj njemačko-talijanskih trupa na frontovima Evrope i Afrike u posljednjem mjesecu 1942. godine.

U borbama okupatorsko-kvislinških trupa protiv jedinica NOV i POJ, naročito od 1. septembra do konca novembra 1942. godine, iscrpene su sve mogućnosti i sva sredstva, da se popravi njihova situacija u Hrvatskoj i Bcsni. Poduzimano je niz vojnih mjera na raz­nim područjima borbe protiv partizana — ali bez uspjeha. Okupa­torsko-kvislinške trupe odstupale su svagdje, trpeći poraz za po­razom.

U mjesecima augustu i septembru godine 1942. general Stahl, komandant 714. divizije, poduzeo je sa snagama svoje divizije j kvislinškim snagama ukupne jačine do dvije pješadijske divizije dva veća napada iz pravca Banjaluke prema Mrkonjić Gradu i Ključu, ali je bio tučen i primoran da se vrati nazad u Banjaluku. Nakon ovih neuspjeha poslao je izvještaj general-pukovniku Löhru, koman­dantu njemačkih trupa na Jugoistoku (12. njemačka armija) i Glav­nom stožeru domobranstva (generalštabu) Nezavisne Države Hrvat­ske o svojim neuspjesima i nemogućnosti da se s raspoloživim tru­pama osigurava linija Sunja—Kostajnica—Bos. Novi—Prijedor— Sanski Most—Sitnica—Mrkonjić Grad—Jajce.

_ 35 Nezavisna Država Hrvatska je obuhvaćala u svojim granicamaHrvatsku (bez dobrog dijela Dalmacije i Istre, koje su priključene Ita- “il). Bosnu i Hercegovinu.

4T

U septembru 1942. došao je u Zagreb i general-pukovnik Löhr na sastanak sa šefom Nezavisne Države Hrvatske, izdajnikom Pave- lićem, gdje su zajednički razmatrali situaciju svojih trupa i mjere, koje bi trebali poduzeti protiv Narodnooslobodilačkog pokreta. Na­kon tog sastanka general-pukovnik Löhr uputio je svojoj Vrhovnoj komandi opsežan izvještaj o situaciji u Nezavisnoj Državi Hrvat­skoj, tražeći da se u Jugoslaviju upute nove trupe.

U oktobru je general Stahl poduzeo i treću ofenzivnu akciju protiv jedinica NOV u Bosni, u kojoj su učestvovali i dijelovi 718. divizije iz pravca Jajca, ali je i ova akcija brzo propala.

1. novembra 1942. godine izvršena je reorganizacija komando- vanja njemačkim trupama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. General- potpukovnik Glaise Horstenau postavljen je za njemačkog opuno­moćenog generala u Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu, a general- potpukovnik Lüters za komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj, sa sjedištem u Brodu. Pod njegovom komandom sjedinjena su sva najvažnija dejstva njemačko-kvislinških jedinica u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

U vrijeme borbi oko Bihaća i u dolini rijeke Une Hitler je pozvao general-pukovnika Alexandra Löhra i izdajnika Pavelića u svoju komandu u Vinici (Ukrajina). Tu, u Hitlerovom Glavnom stanu, pala je prva odluka o jednoj većoj ofenzivi njemačko-kvislin­ških trupa protiv partizana; odlučeno je, da se u tu svrhu uskoro upute nove njemačke jedinice u Hrvatsku i Bosnu i da se izvrši reorganizacija i preoružanje Pavelićevih domobransko-ustaških jedinica.

Međutim, poslije pada Bihaća, Cazina, Prnjavora i Teslića, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj zavladala je panika i strah od direkt­nog napada partizana na Karlovac, Glinu i Petrinju. (Vidi kartu 3).

U izvještajima njemačkih i kvislinških komandanata u toku novembra i decembra 1942. već se govori o pokretu 20.000 partizana na sjever, da bi ovladali srednjim i donjim tokom rijeke Kupe. I general Roatta, komandant 2. talijanske armije, šalje sredinom novembra jedan izvještaj svojoj Vrhovnoj komandi, u kojem opisuje da je situacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj katastrofalna, jer pobunjenici u njoj rade šta hoće!

Uslijed takvih procjena, odnosno bolje reći odveć velikog stra­ha za liniju Karlovac—Glina—Sisak, uslijedila je kasnije i kon­centracija glavnih snaga Nijemaca za predstojeću ofenzivu upravo na toj liniji.

Paralelno s krizom u Jugoslaviji rasla je u još većim razmje­rima i kriza na glavnim frontovima njemačko-talijanskih trupa u

48

KART'A 3

SSSR-u i sjevernoj Africi. Odlučnu bitku za Afriku Englezi su dobili u toku mjeseca novembra kod El-Alameina. U Africi su se iskrcale nove savezničke snage, da bi definitivno protjerale nje- mačko-talijanske trupe s afričkog kontinenta. Julska ofenziva Nijemaca i njihovih satelita prema Kavkazu i Staljingradu bila je slomljena. Jedinice Crvene armije potpuno su opkolile 6. njemačku armiju kod Staljingrada. Prekretnica u razvoju Drugog svjetskog rata bila je očigledna. Njemačko-talijanske armije povlačile su se na svim frontovima. Njihove Vrhovne komande užurbano započi­nju s organizacijom obrane »evropske tvrđave«, jer je opasnost od iskrcavanja Saveznika u Evropi postala stvar neposredne budućnosti,

U takvoj međunarodnoj političkoj i vojnoj situaciji vojna snaga Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji i njegova uloga na balkanskom ratištu postali su vanredno značajni, kako za jednu tako i za drugu zaraćenu stranu. Narodnooslobodilačka vojska sa svojim velikim slobodnim teritorijem predstavljala je realan vojni faktor, s kojim je trebalo ozbiljno računati u svim vojnim pret­postavkama i kombinacijama u pogledu Balkana, a posebno Jugo­slavije. Sa svojim strategijskim položajem u centru zemlje, ona je bila u stanju da vrlo efikasno koordinira svoja dejstva sa svakim eventualnim savezničkim operativnim pothvatom na Balkanu.

Da bi vojnički osigurala Balkan od eventualne invazije save­zničkih armija, njemačka Vrhovna komanda, kao jednu od najzna­čajnijih mjera, poduzima s talijanskom Vrhovnom komandom veli­ku ofenzivu protiv Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, kao i mjere za obranu Grčke, Albanije i Jadranske obale.

Analizu tadSšnjeg međunarodnog položaja Njemačke i Italije, stanja njihova fronta u posljednjim mjesecima godine 1942., kao i prijedloge za daljnji rad njemačko-talijanskih armija dao je sam Hitler u svom referatu na sastanku ministara vanjskih poslova i načelnika generalštabova Italije i Njemačke, 18. i 19. decembra godine 1942. u Gerlickoj šumi kod Rastenburga u Istočnoj Pruskoj-, gdje se tada nalazio njegov Glavni stan. U svojoj ocjeni situacije Hitler je smatrao, da u proljeće godine 1943. treba očekivati napad angloameričkih armija na otoke u Sredozemnom i Egejskom moru i na grčko kopno, te da sile Osovine treba da poduzmu hitne vojne i političke mjere za osiguranje tog dijela njemačkog fronta. Na tom je sastanku odlučeno, da se izvrši reorganizacija komandovanja njemačko-talijansko-bugarskim trupama u Grčkoj, da se utvrdi grčka obala i otoci te da se Jugoslavija »umiri do proljeća«, kako bi se osigurao mir u pozadini njemačko-talijanskih armija u slučaju

4 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 49

invazije na Balkanski poluotok. Zimske ofenzivne operacije u Jugo­slaviji smatrane su kao vrlo hitne i neophodne.

Paralelno s vojnim mjerama na Balkanu odlučeno je, da nje­mačka diplomacija poduzme potrebne političke mjere kod bugarske i mađarske vlade i osigura potpuno angažiranje bugarskih i mađar­skih oružanih snaga u ratu protiv savezničkih armija, ukoliko dođe do njihova iskrcavanja u Grčkoj.

Na sastanku istaknutih njemačkih i talijanskih političara i vojnika, pod rukovodstvom Hitlera i Mussolinija, 18. i 19. decembra godine 1942., bilo je govora i o međusobnim njemačko-talijanskim vojnim i političkim odnosima, naročito na Balkanu. Od Talijana se tražilo, da pristanu na mnoge njemačke vojne i političke zahtjeve u vezi s organizacijom obrane na Balkanu, na koje su predstavnici fašističke Italije na riječima pristali, ali ih nisu provodili, jer se očigledno radilo o potiskivanju talijanskih političkih i vojnih pre­tenzija na Balkanu u drugi plan.

Prema raspoloživim dokumentima iz tog vremena, kao i na temelju kasnijih pojava, koje su se u periodu IV. i V. ofenzive ispoljavale u Jugoslaviji u odnosu između Nijemaca i Talijana, zatim na temelju konkretnih vojnih i političkih mjera, koje su poduzima­ne poslije tog sastanka, može se zaključiti da su Talijani često stavljani pred takve činjenice, za koje nisu nikad ni pretpostavljali da bi mogle doći od strane Nijemaca. Fašistička je saveznička rav­nopravnost poslije tog sastanka ozbiljno narušena. Od Talijana se zahtijevalo, da se njihove trupe u Grčkoj i na Dodekaneskom otočju podrede njemačkoj komandi, na što su oni i pristali. Tako su 11. i12. talijanska armija u zapadnoj Grčkoj, na Peloponezu i Dodeka- neskim otocima stavljene pod Komandu njemačkih oružanih snaga za Jugoistok (OBSO), a u slučaju iskrcavanja Saveznika pod tu su komandu imale doći i sve talijanske trupe u Albaniji i Crnoj Gori. Na spomenutom sastanku Nijemci su zahtijevali, da Talijani uče­stvuju u zimskim operacijama protiv partizana prema njemačkom operativnom planu i, osim toga, da se poduzmu zajedničke vojne mjere i protiv četnika Draže Mihajlovića, jer da četnici vode dvo­ličnu politiku prema silama osovine.

Na tom, kao i na ostalim sastancima na kojima su tretirana pitanja zajedničkih operacija u Jugoslaviji, Talijani su načelno pristali na sve njemačke prijedloge, ali su u praksi gdje im je to god bilo moguće izbjegavah da izvrše one zahtjeve, koji su bih očigledno štetni po njihov prestiž i interese u Jugoslaviji, a nisu dublje zadi­rali u savezničke odnose.

50

Od 18. decembra godine 1942. nadalje vršene su daljnje vojne i političke konzultacije i usklađivanje pogleda njemačkih i tali­janskih političara i vojnika na provođenju odluka donijetih 18. decembra. Izvršena je reorganizacija trupa na Balkanu,36 dobiven je pristanak mađarske i bugarske vlade za aktivno učestvovanje njihovih trupa u slučaju iskrcavanja savezničkih snaga u Grčkoj, izrađeni su operativni planovi za zimske ofenzivne operacije protiv Narodnooslobodilačkog pokreta, utvrđen broj trupa, način njihove suradnje i t. d.

Kad se prišlo razradi i primjeni Hitler—Mussolinijevih odluka u odnosu na Jugoslaviju, iskrsavala su razna sporna pitanja. Sva­ko je gledao na te odluke sa stanovišta svojih interesa i objašnja­vao ih onako, kako je njemu najbolje odgovaralo. Komanda 2. talijanske okupacione armije smatrala je, da su predstojeće velike zimske operacije protiv Narodnooslobođilačke vojske i partizanskih odreda vrlo riskantne, da se ne treba zavaravati brzim i lakim pobjedama, jer u pogledu zimskih operacija protiv partizana oni imaju loša iskustva.37 General Roatta je predlagao manje metodične akcije i da se najprije izvede generalno čišćenje Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja, koje je, po njegovu mišljenju, bilo najvažnije za talijansku okupacionu silu, a zatim da se ide dalje prema slo­bodnom teritoriju. Taj je njegov plan odbijen u talijanskoj Vrhovnoj komandi na intervenciju Nijemaca i odgođen za kasnije, po zavr­šetku IV. ofenzive. Nadalje, štab generala Roatte kao i načelnik talijanske Vrhovne komande stali su na stanovište, da četnike Draže Mihajlovića nikako ne treba razoružati, sve dok postoji Narodno- oslobođilačka vojska, te su predložili Mussoliniju, da i četnici učestvuju u zimskim operacijama protiv partizana, što je ovaj kasnije i usvojio. Sve do početka, pa i u samoj prvoj fazi IV. ofen­zive, Nijemci nisu htjeli na četničkom problemu zaoštravati odnose s Talijanima, jer su bili uvjereni, da će ofenziva protiv Narodno- oslobodilačke vojske sigurno uspjeti, pa će tako i sama praksa primorati Talijane da usvoje njihovo stanovište.

Interesantno je, odakle odjednom takvo razmimoilaženje između Nijemaca i Talijana u vezi s četnicima Draže Mihajlovića, i zašto

36) Stab 12. njemačke armije pretvoren je 1. januara godine 1943. u grupu armija »E« — Heeresgrupe E — sa komandantom general-pukov- nikom von Löhrom. Grupu armija »E« sačinjavale su 12. njemačka armija, 11. i 12. talijanska i 2. bugarski korpus u Trakiji i južnoj Ma­kedoniji.

37) Roatta kaže u jednoj svojoj biliešci, da je kod posliednjih zim­skih operacija prostor više vladao njima, nego oni prostorom (Arhiv

2. armije VIIJNA).

*4 51

Nijemci hoće sada da razoružaju svoje sluge, koji su im itekako dobro i vjerno služile dotada, a i kasnije, pa i u samoj drugoj etapiIV. ofenzive (»Weiss II«).

Međutim, takav stav Nijemaca nije bio bez svakog opravdanja. Njemačka vlada i Vrhovna komanda oružanih snaga raspolagalo su s dovoljno podataka dobivenih preko svoje obavještajne službe — koju nije bilo teško organizirati ni u samom štabu Draže Mihajlo- vića, a još manje među četnicima i četničkim komandantima — o radu Draže Mihajlovića, njegovim političkim vezama i njegovim političkim kombinacijama.38

Odnosi između Draže Mihajlovića i izbjegličke jugoslavenske vlade u Londonu, zatim tadašnji stav savezničkih vlada prema Draži Mihajloviću i toj vladi, njihova znatna moralna i materijalna pomoć četnicima, te stalno prisustvo engleskih oficira u štabu Draže Mihajlovića Nijemcima su svakako bili vrlo dobro poznati, jer mnoge te činjenice nisu mogle ostati tajnom. Dalje, Nijemcima je bez sumnje bio dobro poznat i odnos pojedinih talijanskih ko­mandanata i oficira prema Draži Mihajloviću i engleskim obavje­štajnim oficirima, s kojima su se ne jedamput sastali u štabu Draže Mihajlovića.39 Prema tome, Nijemci su se bojali, da će

38) Poslije završetka rata u Italiji i Njemačkoj objavljeno je neko­liko knjiga, u kojima je to podrobno izneseno. U knjizi »Hitler-Mussoli- nijeva pisma i dokumenti« — iznosi se. da su se u štabu D. Mihajlovića viđali zajedno na ručku — Dražini, engleski i talijanski oficiri. Naravno, pripadnici NOV i POJ, kao i Narodnooslobodilačkog fronta imali su dosta prilika da to vide i utvrde.

39) Draža Mihajlović je održavao stalne radio-veze s emigrantskom kraljevskom vladom. On je vrlo često saobraćao depešama, pismima, instrukcijama raznog političkog karaktera s raznim svojim komandan­tima; iz tih su se depeša i instrukcija jasno vidjele sve te njegove inter­nacionalne i domaće veze, njegovi politički planovi i kombinacije. Kod njega, kao i kod njegovih ljudi unutar zemlje i vani nađeno je mnogo raznih pisama i depeša, kojih je politički sadržaj bio zabrinjavajući za Nijemce, naročitomu vrijeme poslije sloma u Africi.

Evo, na primjer, samo nekoliko takvih depeša:Od izbjegličke kraljevske vlade — 28. oktobra 1941.» . . . Vaš rad ušao je u opšti saveznički plan. Stoga sačekajte

i savetujte svima strpljenje i uzdržavanje od prenagljenih akcija, kako bi izbegli gubitke i održali se preko zime. Sada se ne izla­gati, već sačekati odavde nalog za akciju... Do datog znaka za zajednički rat bez krajnje potrebe ne izazivati borbu s neprija­teljem — Simović«.A Slobodan Jovanović, kao predsjednik vlade, kaže u svojoj in­

strukciji svom ministru vanjskih poslova:

Draža Mihajlović, ako se situacija na Balkanu komplicira, t. j., ako dođe do iskrcavanja većih angloameričkih snaga, odmah prijeći na stranu Engleza i Amerikanaca i otpočeti oružane akcije iz pozadine protiv njemačko-talijanskih snaga, što bi četnici vrlo vjerojatno i učinili u to vrijeme. Nadalje, bojali su se i za samog saveznika, Talijane, koji su održavali sumnjive veze s engleskim obavještajnim organima kod četnika. Sve je to stvorilo kod njih uvjerenje, da je »dvoličnost« četnika Draže Mihajlovića, pa i samih Talijana, sada, u ovakvoj međunarodnoj vojnoj situaciji, vrlo opasna. Zato su zahtijevali, da se za svaku sigurnost razoružaju četnici Draže Mihajlovića u Crnoj Gori i Hercegovini.

Kako su Hitler i Mussolini gledali i tretirali četnike i političke kombinacije Draže Mihajlovića u vrijeme, kad su već izbile krupne nesuglasice među komandantima na terenu i kad se četničko pitanje ponovo vratilo njima na rješavanje, vidi se ne samo iz ogromne dokumentacije okupatorskih trupa, kojom raspolaže Vojno-historijski institut J. N. A., već i iz same Hitler-Mussolinijeve korespondencije u mjesecu februaru i martu godine 1943., dakle u vrijeme IV. ofenzive.40

»Rasprostranjenost Titovih pobunjeničkih organizacija pred­met je preneraženosti i brige. Mi jedva imamo vremena da suzbi­jemo ustanak, ako želimo izbjeći opasnost napada na našu poza­dinu u slučaju anglosaskog iskrcavanja na Balkan.

Prijateljski insistiram, Duce, da izdate potrebne upute, da se uspostavi brza. i elastična suradnja između naših komandi na terenu i ostvari koordinirana upotreba svih raspoloživih sredstava.

Bez obzira na operacije koje se sada vode protiv komunista, ja vidim, Duce, naročitu opasnost u dugoročnom planu pristaša Mihajlovića da unište ili razoružaju naše vlastite snage u Herce­govini i Crnoj Gori, a isto tako i u progresu koji čini anglosaski

» . . . Generalu Mihajloviću izdate su instrukcije da podigne v.stanak samo u slučaju iskrcavanja jačih savezničkih snaga u Jugoslaviji, ili u slučaju sloma Nemačke. I ni u kom drvtgom slu­čaju i ni po kakvom pozivu ni jedne strane radiostanice...« Zatim u instrukcijama D. Mihajlovića svojim političkim i vojnim

saradnicima ima i ovakvih kombinacija:Rukovodimo se » . . . sledećim načelima. Mi radimo samo za

sebe i nikog više: nas se tiču samo interesi Srba i buduće Jugo­slavije, za postizanje cilja koristimo jednog neprijatelja protiv drugog.«

Originali u Arhivi VIIJNA i u Arhivi Državnog sekretarijata za Unutrašnje noslove.

Za Nijemce nije bio problem dobiti takve i slične dokumente od četnika. Oni su znali i pratili sve veze D. Mihajlovića s inozemstvom.

40) Vidi knjigu: »Hitler-Mussolinijeva pisma i dokumenta«.

53

projekt stvaranja jedne dirigirane suradnje između komunista i pristaša Mihajlovića protiv nas ...

... Oružje i potrebnu hranu za izvršenje tih planova Mihaj- lović nastoji da nabavi pretvarajući se da pomaže vašim trupama u smirivanju zemlje. Na taj način njegove formacije primaju sve što trebaju: oružje, municiju, hranu i potreban manevarski teren, da zatim započnu borbu protiv nas ...

... S obzirom na opasnosti, koje proizlaze iz Mihajlovićeva pokreta, ja sam naredio uništenje svih njegovih pristaša na teri­toriju okupiranom od mojih trupa. Ja smatram poželjnim da i vaša 2. armija tretira Mihajlovića i njegove oficire kao zaklete neprijatelje Osovine, i ja vas molim, Duce, da izdate upute u tom smislu vašim komandantima jedinica ...

... Pokaže li se, Duce, nemogućim, da razoružamo komuniste i četnike i da doista umirimo zemlju, planut će ustanak u slučaju savezničkog iskrcavanja, saobraćajne linije s Peloponezom bit će odsječene i nekoliko njemačkih divizija morat će se boriti protiv komunista i četnika. Same talijanske divizije ne mogu spriječiti iskrcavanje na Peloponezu ili Jadranu.

Mislim, Duce, da ima nekih zadataka, koje nije moguće za­vršiti s uspjehom samo političkom vještinom. Treba upotrebiti silu ma kakva bila cijena u ljudskim životima. Smirivanje te zone Balkana takav je zadatak.

Ako se događaji budu razvijali kako sam gore ukazao, mi će­mo, dakle, imati u času savezničkog iskrcavanja njemačke divizije prisiljene da suzbijaju bande partizana, a ne da nam stoje na raspolaganju kao efikasne obrambene trupe za borbu protiv inva- zione armije.

Ja znam, da se general Roatta41) nikako ne slaže sa mnom u tom pogledu... i t. d.«

(Pismo Hitlera Mussoliniju od 16. februara 1943. godine)

Naravno, Hitler postavlja stvari s četnicima tako, kako bi stvo­rio i uvećao opasnost koja prijeti od njih i pridobio Talijane za svoj plan. Međutim, Mussolini je u tom pitanju realniji, pa mu9. marta 1943. godine odgovara ovako:

»(2) Balkan. — Ministar von Ribbentrop ,vjerovatno vas je, Führeru, obavijestio o razgovorima, koje smo vodili o pitanju partizana i četnika. Mi smo potpuno sporazumni da su partizani i četnici svi neprijatelji Osovine i da bi bili spremni, osobito u slučaju savezničkog iskrcavanja, da se bore zajedno s našim pro­tivnicima, što bi nas dovelo u vrlo tešku situaciju. Nekoliko hiljada četnika naoružali su, na lokalnoj bazi, komandanti talijanskih jedi­nica, da vode gerilu za koju, kao i svi stanovnici Balkana, imaju naročitih sklonosti. Do sada su ti četnici vrlo snažno suzbijali partizane. S obzirom na okolnosti, ja sam ipak pozvao generala Roattu i Pirziia Birollu u Rim te sam im dao slijedeće upute:

a) Nikakvih novih snabdijevanja četnika oružjem.b) Razoružati ih čim partizani ne budu više predstavljali opa­

san oružani pokret...

41) Komandant 2. talijanske okupacione armije.

54

c) Armijski general Pirzio Birolli dobio je naređenje da stupi u vezu s OKW, da bi koordinirao naše držanje prema pokretu generala Mihajlovića. Iako je tretiran kao izdajnik od partizanskog radija, on ipak nije manje naš neprijatelj, jer je on ministar rata jugoslavenske vlade u Londonu ...

Upravo ovog časa primio sam izvještaj, da su njemačke snage, koje su došle u kontakt s četnicima u dolini gornje Neretve, akcep- tirale saradnju s njima, te da su snabdjele četnike municijom i ručnim bombama.« (Podvukao Đ. K.)

Dakle, Mussolini se u svom odgovoru načelno slaže s Hitlerom u pogledu četnika, ali njegovu rješenju prilazi drukčije: uvjetuje ga razoružanjem partizana i ne zaboravlja da u odgovarajućem tonu kaže Hitleru, da i njegovi komandanti — već prema tome u kakvoj su situaciji — rade isto što i talijanski, odnosno da primaju suradnju s četnicima i da ih naoružavaju. I tako je, uslijed stalnog nesporazuma i međusobnog zavaravanja, četničko pitanje neko vri­jeme bilo potisnuto u drugi plan, jer ni jednom ni drugom ofenziva protiv Narodnooslobodilačke vojske nikako nije polazila za rukom. Poslije 10. maja 1943. godine razoružanje četnika ponovo je iskrsnulo na dnevni red, ali sada vrlo oštro. Međutim, glavni računi s četni1 cima Draže Mihajlovića tada su već bili raščišćeni. Obračun s njima izvršila je već Narodnooslobodilačka vojska, i to baš u vri­jeme velikih okupatorsko-kvislinških ofenziva.

3. januara 1943. godine general-pukovnik Löhr, komandant njemačkih trupa na Jugoistoku (OBSO), odletio je avionom u Rim sa zadatkom, da s načelnikom talijanske Vrhovne komande marša­lom Cavallerom izradi opće smjernice jedinstvenog operativnog plana zimskih ofenzivnih operacija protiv glavnine Narodnooslobo­dilačke vojske i partizanskih odreda u Hrvatskoj i Bosni; na tom sastanku imao se utvrditi i odrediti odgovarajući broj njemačkih i talijanskih trupa i. njihova međusobna suradnja. Sastanku je prisustvovao i general Roatta, komandant 2. armije. Nakon što je utvrđena vojna situacija u Jugoslaviji, donijeta je zajednička odlu­ka, da se čišćenje Jugoslavije izvrši u tri uzastopne etape, u tri ofenzivne operacije, koje će se odvijati postepeno jedna za drugom u prostoru od rijeke Kupe i Save sa sjeveroistoka, pa na jugoistok do crnogorske granice. Tim operacijama nije tada dan službeni naziv, nego tek nešto kasnije, u vrijeme izdavanja operativnih direktiva i naređenja iz štaba generala Löhra njemačkim trupama u Hrvatskoj i Bosni. Njemačka Komanda za Jugoistok dala im je naziv » Weiss I«, » Weiss II«, » Weiss III«, što su i Talijani kasnije "Usvojili. Utvrđena je i za svaku operaciju precizirana njena opera­tivna ideja i prostor na kome će se odvijati, vrijeme njenog traja­

55

nja, broj trupa, opći zadaci, glavni pravci nastupanja i opće crte koordinacije njemačko-talijanskih divizija za vrijeme borbe.

U prvoj operaciji, »Weiss I« — opkoliti jedinice NOV i POJ na prostoru Banije, Korduna, Like i Bos. Krajine, stezati obruč oko njih i uništiti ih na terenu Bosanske Krajine i Like. U drugoj ope­raciji, »Weiss II« — ponovo opkoliti jedinice NOV i POJ, koje se eventualno izvuku za vrijeme operacije »Weiss I« na jugoistok, kaoi one jedinice, koje se nalaze na prostoru Drvara, Glamoča i Livna, te ih uništiti na tom terenu. Operacija »Weiss III« — čišćenje šireg prostora oko rijeke Rame i Neretve i dalje do crnogorske granice (Hercegovina) od četnika i partizana.

Na konferenciji u Rimu ponovo su vođeni razgovori o odnosu prema četnicima Draže Mihajlovića. Nijemci su tražili, da se četnici razoružaju (i to razoružanje unose u mnoge svoje operativne doku­mente), a Talijani pak traže, da se najprije vidi (Roatta), šta će biti sa partizanima, i da se ponovo upita za mišljenje OKW, odakle treba da jave kako oni sada gledaju na taj problem.

Odmah sutradan, 4. januara, vratio se general Löhr u svoju komandu, gdje je izdao pismena naređenja za operacije »Weiss«.

Međutim su maršal Cavaliere i general Roatta zatražili istog dana (4. januara 1943.) audijenciju kod Mussolinija, na kojoj sumu iznijeli cio slučaj s četnicima i razgovore s generalom Löhrom. Mussolini je usvojio Roattino gledište, te je odlučeno, da se razoru­žanje četnika u sadašnjoj situaciji nikako ne usvoji, ali da se to ne daje Nijemcima na znanje.

10. januara 1943. godine izdaje načelnik talijanske Vrhovne ko­mande Cavallero operativnu direktivu za zimske operacije 2. oku­pacionoj armiji i ovako precizira njihov cilj i način izvođenja.4*

»I. —................................................................................................................................

Cilj ove operacije: ukloniti prije ranog proljeća potencijalnu prijetnju, što je predstavljaju partizanske formacije, koje su se sada ujedinile i ojačale na spomenutim teritorijima.

II. Na osnovu proučavanja problema izvršenog s Nijemcima u toku razgovora vođenih u ovoj Vrhovnoj komandi 3. i 4. o. mj., kojima je prisustvovala i Vaša Ekscelencija, osnovne crte opera­cije utvrđene su ovako:

a) Teritorij koji treba čistiti: Zone koje sada drže ustanici, od predjela južno od Zagreba pa sve do granice prema Crnoj Gori.

42) Talijani ih službeno nazivaju talijansko-njemačko-hrvatskim kombiniranim operacijama ili zimskim operacijama.

43) Original u arhivi VIIJNA.

56

Faksimil operativne direktive Vrhovne komande talijanskih oružanih snaga s potpisom marsala Uga Cavallera, koja je upućena Komandi oružanih snaga »Slovenija—Dalmacija« za predstojeće ofenzivne operacije protiv NOV i POJ. Parafi u lijevom donjem uglu su potpisi generala Roatte i Robottija, komandanta

2. talijanske okupacione armije.

57

Nastavak faksimila operativne direktive Vrhovne komande talijanskih oružanihsnaga.

58

Nastavah faksimila operativne direktive Vrhovne komande talijanskih oružanihsnaga.

59

b) Operacija će se izvesti sa sjevera prema jugu u tri uza­stopne etape:

1 etapa: (početak 20. januara) u zoni između pravca Glina— Vrginmost i pravca Bos. Petrovca (uključivo);

2 etapa: u zoni obuhvaćenoj između gore spomenute granice na jug i linije Livno—Bugojno (uključivo);

3 etapa: na preostalom teritoriju do granice prema Crnoj Gori.c) Držanje prema stanovništvu:morat će da se karakterizira velikom strogošću, zbog obimne

pomoći koju stanovništvo pruža ustanicima; način postupka u pojedinim slučajevima uskladit će se s postupkom njemačkih trupa.

(Sve podvukao Cavallero)

Kakvu je operativnu direktivu dala komanda njemačkih trupa na Jugoistoku, to ne možemo točno utvrditi, jer s takvim podatkom VIIJNA ne raspolaže, ali se iz pismene izjave, koju je dao general- pukovnik Löhr kao zarobljenik Jugoslavenske armije,44 vidi, da su i Nijemci dali svojim trupama slične direktive.

Kako Nijemci obrazlažu zimske ofenzivne operacije protiv NOV i POJ i kakav im je cilj, može se vidjeti iz zapovijesti koman­danta njemačkih trupa u Hrvatskoj od 12. I. 1943. godine o postupku prema stanovništvu, gdje se kaže:45

»1) Opća ratna situacija zahtijeva smirivanje hrvatskog pro­stora. Proširenje sadašnjeg žarišta nemira prema sjeveru može da dovede do jakog ugrožavanja glavne željezničke linije, do prekida dotura za cijeli Balkan i Kretu, a time i do sloma cjelokupnog položaja Osovine na Jugoistoku.

2) Zbog toga su potrebne brze i stroge mjere. One moraju biti oštre, jer je dosad bio uspješniji teror partizana i četnika od rada okupacionih trupa baziranog na zakonu.«

U ovim i u ostalim dokumentima iz tog vremena, kojima ras­polaže Arhiv Vojnog instituta, nigdje se izričito ne govori o četvrtoj operaciji, operaciji »Schwarz«, osim što o njoj konkretno govori sam general-pukovnik Löhr u svojoj poslijeratnoj pismenoj izjavi. Prema svemu sudeći, čini se, da je ova Löhrova tvrdnja historijski točna i da su Nijemci odmah planirali da se izvedu četiri ofenzivne operacije jedna za drugom, a Talijani tri operacije, s time da bi izbjegli ili odgodili razoružanje četnika Draže Mihajlovića u Crnoj Gori. Ovo se dade naslutiti i iz mnogih talijanskih dokumenata, naročito onih iz štaba 2. okupacione armije i Vrhovne komande talijanskih oružanih snaga.

44) Original izjave u VIIJNA.45) Kopija na njemačkom jeziku u arhivi VIIJNA, a dobivena je

od Međunarodnog vojnog suda za ratne zločince.

60

I sama operacija »Weiss III« ostala je potpuno neprecizirana. U njemačkim dokumentima46 iz ovog vremena vjerojatno ima nešto više i određenije o njoj (to se dade zaključiti iz talijanskih doku­menata!), ali su talijanski komandanti imali o njoj vrlo mutne predodžbe. Oni su znali samo ono, što su čuli u Rimu 3. januara, to jest da ovu operaciju treba da izvede 6. talijanski korpus i da će njemačke snage u jakosti od jedne, najviše dvije divizije biti stavljene pod komandu 6. kcrpusa te da će operacija početi 20. marta. Međutim, kako Nijemci u Rimu nisu rekli što sve namjera­vaju poduzeti u Jugoslaviji, već su s Talijanima utvrdili samo na­čelne sporazume, dok su u praksi radili ono što je njima konveniralo, i to bez konzultiranja Talijana, talijanski su koman­danti često stavljani pred nepredviđene događaje.47 Tek su ka­snije Nijemci definirali ove dvije operacije — »Weiss III« i »Schwarz«, i to onako, kako u prvo vrijeme nisu pretpostavljali ni Nijemci ni Talijani.

46) Arhiv VIIJNA raspolaže vrlo malim brojem njemačkih doku­menata, tek onima što su nađeni u arhivi 2. talijanske armije, jer se prilikom izvođenja kombiniranih njemačko-talijanskih operacija obično vršila međusobna razmjena dokumenata. Nijemci su u povlačenju svoju arhivu povukli sa sobom u Njemačku, gdje je pala u ruke američke armije.

47) 22. januara 1943. general Roatta traži od svoje Vrhovne koman- : de, da mu objasni niz njemu čudnih i nerazumljivih postupaka Nijemaca, i ujedno obavještava Vrhovnu komandu o tome, šta njemački koman­danti u Jugoslaviji rade na štetu Talijana i šta pričaju. Tako u glavi »-B-« i »-C-« svoga pisma kaže slijedeće:

»VI) Kao što je poznato, u Rimu, — na konferenciji s Eksce­lencijom Löhrom — govoreno je o jednoj fazi operacija »Weiss«, koja bi uslijedila nakon sada započete operacije, a preduzela bi se oko 20. februara i sastojala se od dvije uporedne akcije:

—' jedne u oblasti Glamoč—Livno;—- jedne u Hercegovini.«

Ova posljednja trebala je da bude povjerena komandi VI. armij­skog korpusa, pod čiju bi nadležnost došla za tu akciju 718. njemačka divizija (ona iz Sarajeva). — Roatta dalje kaže, da je » . . . ta odluka bila najlogičnija, jer se radi o njihovoj zoni i njihovim četnicima (o razo­ružanju četničkih formacija, koje su upravo u službi navedenog armij­skog korpusa)«.

Zatim nastavlja: »Ali u skici upućenoj 5. ili 6. o. mj. toj Vrhovnoj komandi, čiji mi je prijepis dat, pojavljuju se linije sasvim različite od onih, o kojima je riječ pod br. \0.

I to:— Operacije u Hercegovini označene su kao treća faza za sebe,

koja ima da počne 20. marta;— predviđeno je učešće ne samo 718. divizije, već i 717. i, čini

se, jedne treće divizije (iz čega se može pretpostaviti, da se više ne predviđa mogućnost, da se vođenje operacija povjeri komandi VI. armijskog korpusa);

Sastavni dio ovih okupatorskih operacija bila je i prisilna mobilizacija i hvatanje ljudi sa Slobodnog teritorija i njihovo sla­nje na prisilni rad i u koncentracione logore u Njemačku i Italiju. Hitlerov vojni ataše i oficir za vezu u Hrvatskoj, general Horste- nau, dobio je zadatak, da u Donjoj Štajerskoj organizira prihvatni logor, koji će moći primiti oko 60.000 osoba — »zarobljenika«. I Talijani su također pripremili logore za oko 30.000 zarobljenika,

— za gore spomenute divizije proračunati su pravci napredo­vanja (vidi priloženi nacrt), koji bi ih odveli ne samo pri­lično unutar teritorija koji nama pripada i koji čvrsto drži­mo, već i duž gornje Drine i srednje Neretve (ovdje uklju­čen i Mostar), a osim toga i u srednju planinsku oblast.«

— C —— »Uvjeren sam, da odsada pa do početka spomenute treće

faze operacija »Weiss« može proteći još mnogo vode ispod mostova Neretve. Uza sve to smatram, da nije neumjesno razmotriti:

— zamjena operirajućih njemačkih trupa drugima, koje treba da dođu iz Srbije (suprotno onome što je rekao Löhr, tako da se teritorij odakle dolaze održi podjednako zaposjednut kao i ranije);

— promjena operativnih linija, s uključivanjem poslije jedne treće faze (a ne u toku druge);

— namjera izražena u Zagrebu, a isključena u Rimu, da se postave njemački garnizoni (umjesto hrvatskih) u Bihaću i tako dalje;

— Stalni pozivi na uzbunu u pogledu sigurnosti u zoni rud­nika boksita i povezanih željezničkih pruga, koji su se uvi­jek pokazali neopravdanima;

— njemački interes za zonu rudnika boksita, za prugu Sara­jevo—Metković—Dubrovnik, i za luku Ploče;

— Kada se sve to razmotri, javlja se duboka sumnja, da je s vojnim ciljem operacija »Weiss« (otkloniti ili gledati da se

otkloni partizansko-četnička opasnost za leđima sila Oso­vine, koje bi trebale da spriječe savezničko iskrcavanje na Balkan) povezana i namjera da se uzme u ruke, putem vojne okupacije teritorija koji predstavlja daleko veći dio od dosadašnjeg (Hrvatske), i to zona rudnika boksita, luka Ploče i oblast koja ih spaja i izbija na Jadran;

— Kad se sabere sve ovo što je izloženo, može se naslutiti jedan manevar, koji teži za zaposjedanjem od strane Nije­maca oblasti Bihać, Drvar, Glamoč i Livno, a naročito Her­cegovine, s predviđenim izbijanjem na Jadran.«(Podvukao Roatta) — Original pisma u arhivi VIIJNA.

62

koje bi, navodno, trebali zarobiti u predstojećoj ofenzivi. U tom smislu izašle su i odgovarajuće instrukcije trupama, »da se opera­cije podese kako bi bilo što više zarobljenika«. Evo, kako Nijemci i Talijani gledaju na Slobodni teritorij odnosno kakve su direktive dali generali Lüters i Roatta svojim trupama za postupanje prema stanovništvu.

General Lüters:48

»Postupanje sa stanovništvom.Objesiti ili strijeljati s v a k o g tko učestvuje ili je učestvovao

u borbi protiv okupacionih trupa ili hrvatske države.49) Među ove spadaju i svi stranci u mjestima ili zatečen; na poprištu borbe. Uhapsiti sve sumnjive učesnike. Vođe zadržati kod divizija kao- zarobljenike za razmjenu, a ostale sumnjive za strijeljanje pri vršenju mjera odmazde (taoci). Sve ostale ljude sposobne za no­šenje oružja (počev od 15 godina) iz oblasti, za koje se sumnja da su partizanske, dotjerati pod stražom u naročite sabirne logore... Razoriti m j e s t a koja su teško pristupačna kao i druge točke za koje je utvrđeno, da su partizanska uporišta ili da imaju naročitu namjenu (pećine, logori, barake i t. d.). Na isti način postupiti i s mjestima iz kojih bi se pucalo. Osim ovoga, uništavati mjesta samo ako to bude posebno naređeno od k-danta divizije, kao mjera odmazde«. (Podvukao Lüters.)

Tako general Lüters instruira svoje trupe. A Roatta:50

»VIII. — U postupku prema stanovništvu i prema vlasništvu treba se držati ovih načela:

— svi oni, koji budu uhvaćeni s oružjem u ruci ili se nađu, makar i bez oružja, u zoni i u momentu borbe gdje se vodi borba, neka se bez daljnjega strijeljaju;

— svi sposobni muškarci preko 15 godina bit će internirani, bez obzira na rasu i vjeroispovijest, funkciju i službu. Iz­vjesni izuzeci u prilog pouzdanih elemenata primijenit će se naknadno;

— sve kuće, od kojih se može očekivati opasnost za naše tru­pe, ili u kojima se pronađe municija, imaju se razoriti.

IX. — Internirana lica iz gornjeg stava bit će staranjem ko­lona koje operišu preseljena u mjesta što ih odrede komande V. i XVIII. armijskog korpusa (prema teritorijalnoj nadležnosti) i po­stepeno će se slati u koncentracione logore, koje odredi Inten­dantura«. (Podvukao Roatta.)

U dopunskim pismenim instrukcijama njemačkih i talijanskih komandanata predviđene su drakonske mjere protiv stanovništva

48) Original u Arhivi VIIJNA.49) Njemačka kvislinška tvorevina, Pavelićeva Nezavisna Država

Hrvatska.50) Original u Arhivi VIIJNA.

6S

Slobodnog teritorija. Slobodnom je teritoriju bila namijenjena tra­gična sudbina- Kozare: stanovništvo masovno iseliti, njegovu imo­vinu, hranu i stoku opljačkati, kuće i sela rušiti i paliti. »Pretražiti svaki grm i svaku kuću« Slobodnog teritorija i uspostaviti na njoj snažne garnizone okupatorsko-kvislinških jedinica. Zato je izvršeno i međusobno razgraničenje između okupatorskih i kvislinških jedi­nica za pcncvno zaposjedanje Slobodnog teritorija. Nijemci će po­staviti svoje garnizone po sredini Slobodnog teritorija na demarka- cionoj liniji od Karlovca preko Bihaća, Drvara, Livna do Mostara. Sjeverno od njih, na Kordunu i Baniji, na Podgrmeču i Kozari, bit će domobransko-ustaške trupe. Nijemci će držati liniju Kostajnica— Bos- Novi—Bos. Krupa—Bihać. Talijani će zaposjesti Slobodni teri- • torij nešto južnije od demarkacione linije, s time što će ispred sebe I isturiti četničke jedinice Draže Mihajlovića.

Tako je bilo planirano u vrhovnim komandama i u najvišim štabovima okupacionih trupa, njemačkih i talijanskih, u Jugosla­viji.

64

V. POGLAVLJE

PRVA ETAPA: OPERACIJA »WEISS I«. PLAN, RASPORED I ZADACI OKUPATORSKIH I

KVISLINŠKIH TRUPA

Posljednji sastanci između njemačkih i talijanskih komanda­nata održani su 9. i 12. januara 1943. godine u Zagrebu. Na tim se sastancima raspravljalo o konkretnom izvođenju prve operacije, »Weiss I«, i odnosu prema stanovništvu. S time je završen period priprema i odmah su izdate njemačkim, talijanskim i kvislinškim trupama operativne zapovijesti za napad na 1. hrvatski i 1. bosanski korpus NOV i POJ i slobodni teritorij Bosanske Krajine, Like, Kor­duna i Banije.

12. januara 1943. godine komandant njemačkih trupa u Hrvat­skoj general-potpukovnik Lüters izdao je dvije zapovijesti njemač­kim i kvislinškim ustaško-domobranskim trupama, jednu za koncen­traciju, a drugu za napad na Slobodni teritorij.51

Koncentraciju njemačkih trupa general Lüters određuje ova­ko (Vidi kartu 4.):

»a) SS divizija »Prinz Eugen«:61)

S motoriziranom prethodnicom i jednom pukovskom grupom na prostoru sjeverno od Karlovca, s jednom drugom pukovskom grupom na prostoru Petrinje i zapadno, tako da je omogućen po­lazak Zapadne grupe od Karlovca preko Slunja prema Bihaću, a istočne grupe od Petrinje pravcem Vrginmost—Vojnić.53)

51) Originali u arhivu VIIJNA.52) U to vrijeme divizija još nije dobila numeraciju, ali je neko­

liko dana kasnije nazvana 7. SS divizija »Prinz Eugen«.53) Na osnovu dokumenata Narodnooslobodilačke vojske, kao i na

osnovu same koncentracije i početnih ofenzivnih dejstava »Istočne grupe«7. SS divizije, zatim na osnovu njemačkog operativnog biltena, može se sa sigurnošću utvrditi, da se »Istočna grupa« 7. SS divizije koncentrirala

S Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 06

Faksimil operativne zapovijesti general-potpukovnika Liitersa, komandantu njemačkih trupa, za operaciju »Weiss /« (prva strana dokumenta).

66

Faksimil operativne zapovijesti general-potpukovnika Liitersa, komandanta njemačkih trupa, za operaciju »Weiss /« (posljednja strana dokumenta.)

67

Prikupljanje pukovske grupe na prostoriji sjeverno od Kar­lovca treba, u cilju kamuflaže, izvršiti tako, da neprijatelj na osnovu njenog rasporeda mora da računa, da je napad usmjeren u pravcu Metlike (sjeverozapadno od Karlovca).

b) 369. (hrvatska) divizija5*)Sjeverno od linije Glina—Kostajnica tako, da se osigura

nastupanje širokim frontom radi pročišćavanja terena ka liniji Slunj—Bihać.

c) 714. pješadijska divizijana liniji na kojoj se sada nalazi55) (divizija ne nastupa, već

najprije prodorima raspoloživih snaga pomaže za prvo vrijeme 369. diviziju).

d) 717. divizijana prostoriji Sanski Most—Velagići, tako da je omogućen po­

lazak sa motoriziranim snagama i glavninom divizije ka Bosan­skom Petrovcu, a idućeg dana s hrvatskom brdskom brigadom (dva bataljona) od Sanskog Mosta na zapad ka Prav. Jasenici«.

Izvođenje operacije »Weiss I« general-potpukovnik Lüters precizira ovako (Vidi kartu 4.):

»2) zadatak:U suradnji sa V. talijanskim korpusom razbiti partizansku

državu na prostoriji Karlovac—Ogulin—Gospić—Knin—Petrovac i istrebljivanjem bandi zajedno sa svim ostalim nepouzdanim ele­mentima stvoriti osnove za sigurnost i uredno upravljanje ovom oblasti.

U tom cilju jedinice korpusne komande »Hrvatske«56) nastu­paju 20. I. u svitanje sa linije Karlovac—Glina—Kostajnica—Bos. Novi—Sanski Most i prodiranjem brzo pokretljivih snaga ka Biha-

na prostoriji Pisarovina—Pokupsko, a ne na prostoru Petrinje, i da nije dejstvovala pravcem Petrinja—Glina—Vrginmost—'Vojnić, nego pravcem Pisarovina—Pokupsko—Sjeničak—Vrginmost. To je po svoj prilici ka­snije promijenjeno. Dokumenata, koji bi izričito govorili o takvim pro­mjenama, u našoj arhivi nema.

54) Nijemci su je ovako nazvali iz propagandnih razloga, a i zato, što je borački sastav bio od prisilno mobilizirane omladine iz Hrvatske. Njen je pravi naziv 369. legionarska divizija »Teufel«.

55) 714. pješadijska divizija bila je raspoređena na prostoru Caprag (predgrađe Siska)—Sunja—Novska—Nova Gradiška—Banjaluka—Bosanski Novi—Hrvatska Kostajnica. To je bila njena zona, koju je kontrolirala. Pod svojom komandom imala je i jedan tenkovski odred jačine oko 5 tenkova, stacioniran u Hrvatskoj Kostajnici. U vrijeme koncentracije njemačkih trupa za napad na slobodni teritorij* prikupila je na liniji Ko­stajnica—Bos. Novi—Svodna—Prijedor snage jačine pukovske grupe.

56) SS divizija »Prinz Eugen«, 369., 714. i 717. obrazovale su pri­vremeni armijski korpus »Kroatien«, sa general-potpukovnikom Liitersom kao komandantom, a komandu njemačkih snaga u Hrvatskoj preuzeo je general Horstenau.

68

KARTA 4

ću i Petrovcu okružuju partizanske grupe, za koje se pretpostavlja da se nalaze pred frontom, te ih uništavaju.57)

4) V o đ e n j e b o r b e :a) SS divizija »Prinz Eugen«polazi 20. I. 1943. sa svim dijelovima, s unaprijed izbačenim

motoriziranim odredima, od Karlovca i Petrinje pravcem Slunj— Bihać, stiže do 20. I. 1943. uveče s jednim motoriziranim odredom u Bihać, s drugim motoriziranim odredom u Drežnik-grad, zatim nastupa pješadijom na što bližem odstojanju i zatvara cestu Bi­hać—Karlovac prema neprijatelju, koji vrši ispad prema zapadu i napada sa zapada.58)

57) Također se može pouzdano utvrditi, da nijedna okupatorsko- kvislinška jedinica nije napadala dolinom Une, od Bos. Novog preko Bos. Krupe za Bihać.

58) Zapovijest za koncentraciju njemačkih trupa i trupa domaćih izdajnika, kao i operativna zapovijest za napad okupatorsko-izdajničkih trupa na slobodni teritorij, izdane su 12. januara 1943. godine, dakle osam dana prije početka ofenzive. Na osnovu upoređivanja niza dokumenata, naših i njemačkih, može se sa sigurnošću utvrditi slijedeće: »Istočna gru­pa« 7. SS divizije nije izvršila koncentraciju tamo, gdje joj je naređe­njima od 12. januara bilo naređeno, i nije dejstvovala onim općim pravcem, koji joj je u ova dva naređenja bio određen. Isto se tako ni metod dejstva 7. SS divizije od samog početka ofenzive nije odvijao u duhu operativne zapovijesti general-potpukovnika Lütersa od 12. januara 1943. godine.

U prilog ove tvrdnje govori njemački operativni bilten, koji je svakodnevno bilježio dejstva 7. SS divizije, pa vrlo često i dnevne za­datke divizije ili pojedinih njenih trupa, a istovremeno i dokumenti jedi­nica 1. hrvatskog korpusa. To će se kasnije vidjeti i iz rekonstrukcija događaja.

7. SS divizija izvršila je sa svim svojim jedinicama frontalan napad sa sjevera na slobodni teritorij Korduna. Sa svojih polaznih položaja za napad, s linije s. Cerovac — s. Leskovac — s. Barilović — s. Vele- marić — s. Tušilović — s. Vukmanić — s. Trebinja — s. Skakavac (»Za­padna grupa«) — s. Donja Kupčina — s. Gradac — s. Pokupsko (»Istočna grupa«) spuštala se širokim i povezanim frontom na jug. Motorizirani odredi dejstvovali su cestom Karlovac—Slunj—Bihać, ali u manjim skoko­vima, vršeći prodore povremeno duž ceste, svakog drugog ili trećeg dana, 6ačekujući uvijek na dostignutim položajima izlazak pješadije u njihovu visinu. Motorizirani odredi nisu se nikad udaljavali od svoje pješadije (najviše 5—7 kilometara!) i nisu se nikad sami probijali kroz obranu kordunske grupacije niti su odlazili u dubinu slobodnog teritorija, čak i ako su bili vrlo jaki. Metod dejstva 7. SS divizije odvijao se potpuno u duhu teritorijalne operacije, t. j. čišćenja terena i potiskivanja jedinica8. kordunske divizije i Primorsko-goranske grupe frontalno ispred sebe na sijeku Unu.

U prvom izdanju knjige »Slom IV. i V. okupatorsko-kvislinške ofenzive« ja sam o ovom malo govorio i nedovoljno jasno. Sada to nagla­šavam zbog toga, što je nekoliko drugova, pišući o karlovačkom pravcu, baziralo mnoge svoje tvrdnje, ocjene i pretpostavke o koncentraciji i dej- stvima 7. SS divizije isključivo na zapovijestima general-potpukovnika

69

Pošto stigne u Bihać pomoću pokretnih snaga, hvata vezu s prethodnicom 71.7. divizije (koja dolazi od Petrovca), zatvarajući tom prilikom cestu do Koviljače59) (isključno), koja vodi u pravcu Petrovca. Dijelovima istočne pukovske grupe ima se pročešljati Petrova gora.

Lütersa za koncentraciju i za napad njemačkih trupa na Slobodni teri­torij, ne vodeći računa o tome, šta govore drugi dokumenti o koncen­traciji i metodu dejstva 7. SS. divizije i kako su se u praksi odigravali.

U svojoj knjizi »IV. neprijateljska ofenziva« — (izdanje Vojnog dela, Beograd, 1951. godine) — Petar Tomac doslovno prepričava Lüter- sove zapovijesti od 12. januara, ali isto tako- doslovno prepričava i nje­mački operativni bilten, ne dajući nikakvo svoje mišljenje ili objašnjenje ni jednog ni drugog dokumenta. On usvaja sve kao historijsku istinu, registrira svaki dokumenat, do koga dođe, ne vodeći računa o tome, da li se ti dokumenti između sebe slažu i šta je u njima bitno, a šta spo­redno; ne podvrgava kritici gotovo ništa, niti vrši međusobna upoređi- vanja dokumenata, naročito naših i okupatorskih, pa mu onda ispada da se »Istočna grupa« 7. SS divizije koncentrirala na prostoriji Petrinje, a napad počinje sa prostorije Pisarovine! (Uporedi poglavlje I.: »Plan i raspored neprijatelja«, i poglavlje III.: »Operacije od 20 do 24 janu­ara 1943«),

U tretiranju ovih problema doslovno istom linijom ide i V. Terzić. (Vidi Vojno-istoriski glasnik — opširan uvodni članak u broju 1. za 1955. godinu, napisan u povodu moje knjige.) Razlika je između ove dvojice samo u tome, što je Terzić daleko manje proučavao historijsku građu IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive, ali zato ima daleko veće pretenzije u ocjenjivanju historijskih događaja. Dok P. Tomac vrlo marljivo regi­strira svaki dokument, naročito okupatorsko-kvislinške (može mu se za­mjeriti, što nije — kad je već išao isključivo za tim da registrira svaki događaj — s istom marljivošću registrirao i sve događaje jedinica 1. hrvat­skog i 1. bosanskog korpusa, jer su mnoge od njih vrlo pedantno bilje­žile svaki dan, šta su radile i kako su radile!), prepuštajući čitaocu, da se u tim događajima snalazi kako zna i umije, dotle V. Terzić smatra, da su Lütersove zapovijesti baš točno sve ono, što su Nijemci htjeli učiniti. Svako odstupanje od Lütersovih zapovijesti, izdatih 12. januara, Terzić smatra kao nerazumijevanje njemačkog operativnog plana za operaciju »Weiss I«, izmišljanje i nesolidan rad, bez obzira na to, što i Nijemci i NOV dokazuju, da se »Istočna grupa« 7. SS divizije koncen­trirala na prostoriji Pisarovina—Kupčina—Pokupsko, a ne na prostoriji Petrinje, i da je »Istočna grupa« 7. SS divizije dejstvovala općim prav­cem Pisarovina—Vrginmost—Petrova gora—Cetingrad—Ostrožac (r. Una), a ne pravcem Petrinja—Glina—Vrginmost—Vojnić—Drežnik grad; da je metod dejstva 7. SS divizije, masovni frontalni pritisak sa sjevera na jug s ispadima motoriziranih jedinica svakog drugog ili trećeg dana duž ceste Karlovac—Bihać, a ne — » . . . stiže do 20. I. 1943. uveče s jednim motoriziranim odredom u Bihać, sa drugim u Drežnik grad, zatim nastupa s pješadijom na što bližem odstojanju i zatvara cestu Bihać—Kar­lovac prema neprijatelju, koji vrši ispad prema zapadu i napada sa zapada«, — kako to piše u operativnoj zapovijesti general-potpukovnika Lütersa od 12. januara!

Čini se, da V. Terzić smatra, da se sve ono što nije izričito zapi­sano i što on nije pročitao — u historiji nije moglo ni dogoditi.

59) Brdo iznad raskrsnice cesta Bihać—Bos. Petrovac—Kulen Vakuf.

70

b) 369. legionarska divizijapolazi širokim frontom te laganim nastupanjem planski pro-

češljava zemljište u pravcu linije Slunj—Bihać. Potrebno je naro­čito temeljito očistiti Samaricu.

c) 714. divizijaSvojim djelomičnim prodorima potpomaže, u sporazumu sa

369. divizijom, njeno nastupanje kroz Samaricu, sprečava pokušaje probijanja okruženog neprijatelja na istok, odnosno sjeveroistok, i kasnije, iskorišćujući nastupanje 717. divizije, čisti ugao Bosanski Novi—Prijedor—Sanski Most do demarkacione linije. Da bi se osi­guralo snabdijevanje, potrebno je da cesta i željeznička pruga Ko­stajnica—Bosanski Novi—Prijedor—Sanski Most budu neprekidno osigurane.

d) 717. divizijapolazi s motoriziranim snagama i glavninom divizije 20. I. 1943.

od Velagića pravcem prema Bos. Petrovcu, prodire do Koviljače i hvata vezu s prethodnicom SS divizije, koja nastupa od Bihaća. Divizija zatvara nastupnu cestu protiv pokušaja neprijatelja, da se probije na jug i jugozapad, kao i pokušaja deblokiranja s juga i jugozapada. S jednom sjevernom kolonom, polazeći iz Sanskog Mosta 21. I. 1943., ima da očisti zemljište južno od ceste Sanski Most—Prav. Jasenice.80)

Dobrim održavanjem veze između unutrašnjih krila mora se izbjeći prekid okružavajućeg fronta na granicama rajona dejstva divizija.

6) Osiguranja noću:Sve raskrsnice cesta, koje su zauzete u toku nastupanja, treba

u sumrak osigurati zauzimajući položaj u vidu ježa i obraniti ih od svakog napada.

8) Vazduhoplovstvo:Komandant avijacije »Weiss« potpomaže 20. I. sa glavninom

nastupanje prethodnice SS divizije, a sa dijelovima nastupanje 717. divizije. Prema bližem sporazumu sa SS divizijom, njen napad na Bihać treba potpomoći što jačim snagama«. (Sve podvukao Lüters.)

U ovoj zapovijesti nisu unesene još dvije njemačke i dvije kvislinške jedinice — 202. tenkovski bataljon, pukovska grupa 187. divizije (njemačke), te 2. i 3. brdska brigada domobrana; međutim, te se jedinice spominju u svim ostalim njemačkim, talijanskim i

60) Također se pouzdano može utvrditi, da su se 717. njemačka divi­zija i 2. kvislinška brdska brigada koncentrirale samo na prostoriji San­ski Most i da je već drugog dana promijenjen zadatak glavnine divizije, t. j. da je ona dejstvovala pravcem Sanski Most—Lušci Palanka—Bos. Krupa, a ne pravcem Sanski Most—Velagići—Bos. Petrovac—Koviljača.

71

kvislinškim dokumentima. 202. tenkovski bataljon i 2. kvislinška brigada pridodati su 717. diviziji, a 187. puk 187. divizije i 3. kvi­slinška brigada domobrana 369. diviziji, dejstvujući u okviru za­dataka ovih dviju njemačkih divizija.

Sve ove jedinice bile su vrlo dobro opremljene, naročito 7. SS divizija, 369. divizija i 187. pukovska grupa. 7. SS divizija razli­kovala se od svih ostalih naročito po brojnosti, naoružanju, opremi i transportu. Imala je brojno stanje preko 20.000 vojnika, s po­sebno izvježbanim izviđačkim i potjernim jedinicama, te skijaškim, konjičkim i tenkovskim jedinicama u svom organskom sastavu, s jakim transportnim kolonama na motornu i stočnu vuču, tako da je bila sposobna za pokret po svakom terenu.61 Borački sastav bio joj je regrutiran od njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji i ne­prestano popunjavan njemačkim nacionalnim manjinama iz Ru­munjske, Madžarske i Francuske. U IV. je ofenzivi prvi put ušla u borbu i sve do konca rata predstavljala najbolju jedinicu nje­mačke vojske u Jugoslaviji. Kasnije je stalno učestvovala u borbama na najosjetljivijim točkama, prvenstveno u borbi s jedi­nicama pod neposrednom komandom Vrhovnog komandanta NOV i POJ.

Odmah iza 7. SS divizije, po brojnosti, naoružanju i borbenoj sposobnosti, dolazi 369. divizija. I ova je jedinica doživjela svoje prvo ratno krštenje u IV. ofenzivi. Sudeći po strukturi njenog nao­ružanja može se zaključiti, da je bila namijenjena za Istočni front, ali ju je sila događaja dovela na jugoslavensko ratište, gdje je ostala do konca rata. Imala je vrlo moćnu artiljeriju, čak i đivizion pro­ti vtenkovskih topova 57 mm i đivizion motoriziranih haubica 155 mm, koji praktično nisu mogli doći do izražaja, jer su jedinice NOV izbjegavale kruto ođržanie fronta i frontalne obrane. U borbu je ušla ii svom punom formacijskom sastavu, te je njeno brojno stanje zajedno sa pridodatom joj 187. pukovskom grupom iznosilo do 18.000 vojnika.

714. i 717. divizija bile su po brojnom stanju, sastavu ljudstva i naoružanju daleko slabije divizije. To su bile okupacione jedi­nice, koje su došle u Jugoslaviju odmah iza operativnih njemačkih jedinica kao posadne okupacione trupe. Ljudstvo im je i po godi­nama i po naoružanju bilo starije. U svom sastavu imale su samo po jedan artiljerijski đivizion, a za vrijeme većih akcija pridoda-

61) 7. SS divizija imala je četiri artiljerijska diviziona, dva brdska topa 75 mm, jedan đivizion brdskih haubica 105 mm sa stočnom vu­čom i jedan đivizion motoriziranih haubica 105 mm.

72

vana im je artiljerija sa drugih, manje ugroženih, sektora ili od kvislinških ustaško-domobranskih jedinica. Svaka je od njih imala do 8.000 vojnika.

Dakle, Nijemci su za izvršenje operacije »Weiss I« odredili svoje četiri kompletne divizije, jednu pukovsku grupu i jedan sa­mostalni tenkovski bataljon, sa ukupno oko 54.000 vojnika.

Od talijanskih snaga u operaciji »Weiss I« učestvuje 5. armij- eki korpus pod komandom generala armijskog korpusa Alessandra Glorie, pojačan jedinicama divizije »Bergamo« iz 18. armijskog korpusa, ustaško-domobranskim i četničkim jedinicama.

Operativnu zapovijest za prikupljanje jedinica 5. armijskog korpusa i za napad na Slobodni teritorij izdao je general Roatta, komandant 2. armije, 11. januara 1943. godine. Na temelju te zapo­vijesti je general Gloria izdao 15. januara svoju operativnu zapo­vijest.62

Evo njenih najhitnijih dijelova.63 (Vidi kartu 4.)»1 — Od 20. t. m. njemačke će trupe dejstvovati istovre­

meno sa sjevera i s juga pravcem Karlovac—Slunj—Bihać—Bos. Petrovac, koji će držati po točkama (uporištima).

U spomenutoj će akciji učestvovati pokretima prema gore navedenom pravcu:

— sa istoka, ostale njemačke trupe i hrvatske trupe— sa zapada, talijanske i hrvatske trupe.

Cilj operacije: cijelu zonu, obuhvaćenu u najgrubljim linijama prugom Karlovac—Ogulin—Knin i cestom Glina—Bos. Novi—San- ski Most—Ključ očistiti od partizanskih formacija, koje su se tu učvrstile.

2. — Trupe koje će pod mojom komandom učestvovati u spo- . menutoj operaciji bit će podijeljene u tri grupacije:

— na sjeveru: div. »Lombardia«— u centru: div. »Re«— na jugu: div. »Sassari«

Zadaci pojedinih divizija postavljeni su ovako:Divizija »Lombardia« (ili »Grupa Fabbri«6*) — prikuplja se

u zoni Ogulin—Tounj i napada na Slunj iz dvaju pravaca, jednom kolonom (pojačani 74. puk divizije »Lombardia«) pravcem Tounj— Kamenica—Primišlje—Slunj i drugom kolonom (pojačana 137. legija »Crnih košulja«) pravcem Ogulin—Plaški—Slunj. Lijeva kolona surađuje sa 7. SS divizijom, omogućavajući joj što brži prodor za Bihać, a desna čisti zonu Plaškog, te izbija do željezničke stanice

62) Talijani još uvijek nazivaju operacije »Weiss« — Zimske ope­racije, i tako ih imenuju u svim svojim dokumentima do 19. januara.

63) Originali Roattine i Gloriine zapovijesti nalaze se u arhivi VII JNA.

64) Nazvana tako po svom komandantu generalu Fabbriju.

7Z-

Blata (južno od Plaškog), gdje se spaja s lijevim krilom divizije »Re« i tu uspostavlja jednu obrambenu liniju (da bi osigurala nor­malan željeznički saobraćaj), a zatim se vraća nazad u Plaški i selo Draga za dejstva pravcem Plaški—Slunj. Nakon što 7. SS divizija prođe kroz Slunj, divizija »Lombardia« preuzima osiguranje ceste Karlovac—Slunj i čisti prostor između linija Karlovac—Slunj i Karlovac—Ogulin—Vrhovine. Pod njenom komandom djeluje, u okviru zadataka desne kolone, jedna četnička grupa jačine oko 800 četnika.65

Jačina je grupe »Fabbri«, ne računajući četnike, preko 6.000 vojnika.

Divizija »Re« — prikuplja se u rajonu Vrhovine—Lički Osik —Raduč i nastupa u tri napadne kolone. Lijeva kolona66, pravcem Vrhovine—Plitvička jezera—Prijeboj—Ličko Petrovo Selo—Bihać. Od ove kolone odvojena je jedna grupa jačine oko jednog bataljo- na za dejstvo na sjever prugom Vrhovine—Ličke Jasenice—Plaški ususret desnoj koloni grupe »Fabbri«, kako bi se raščistila želje­znička pruga Vrhovine—Plaški—Karlovac, koja je bila na niz mje­sta razrušena i sve do 18. januara pod stalnim udarima jedinica 8. kordunaške divizije i Primorsko-goranske grupe. Centralna ko­lona67 napada pravcem Lički Osik—Bunić—Korenica. Desna kolo­na68 napada pravcem Raduč—Udbina—Korenica. Iza fronta di­vizije »Re« na pravcu Vrhovine—Prijeboj, u Otočcu stoje na raspo­laganju korpusne rezerve od dva bataljona.69

Jačina divizije »Re« oko 14.000 vojnika.Divizija »Sassari« napada u dvije kolone, jednom u pravcu

Gračac—Bruvno—Donji Lapac i drugom u pravcu Srb—Kulen Va­kuf.70 Istog dana, 15. januara, naređeno je iz komande 2. armije, da

65) U istoj ovoj zapovijesti Gloria određuje diviziji »Lombardia« i okvirne zadatke za drugu fazu: čišćenje prostorije Gorskog Kotara, za­uzimanje Kapele, Ravne gore i kotline Jasenak—Drežnica.

66) Sastav lijeve kolone prema podacima iz operativne zapovijesti:1. pješadijski puk »Re«, bataljon domobrana i četa tenkova.

67) Jačina centralne kolone: 2. pješadijski puk »Re« (bez jednog bataljona) i 31. ustaški bataljon.

68) Jačina desne kolone: 151. pješadijski puk »Sassari« (bez jednog bataljona, 1. bataljon 152. pješadijskog puka »Sassari«, 32. ustaški bata­ljon, jedna četa tenkova i jedno pontonsko odjeljenje.

69) To su: 1. bataljon 25. puka granične straže i 16. bataljon »M« (Mussolini).

70) O jačini divizije »Sassari« kaže se u operativnoj zapovijesti generala Glorie slijedeće: »Sa snagama koje se još nalaze na teritoriju18. A. K., pojačanima sa 3—4 čete tenkova, 1-.—2 bataljona pješadije divi­

divizija »Sassari« napada samo u jednom pravcu, i to: Gračac—Do­nji Lapac—Kulen Vakuf—Vrtoče, ususret SS diviziji, a da će gornji tok Une zatvoriti jedinice divizije Bergamo,71 koje će ujedno služiti diviziji »Sassari« kao desno bočno osiguranje. Divizija »Bergamo« isturit će, osim toga, na Dinaru četničku grupu popa Đujića kao pojačanje svog desnog krila.

Jačina je divizije »Sassari« (njene grupacije) oko 12.000 ljudi. Ukupno je prvih dana IV. ofenzive 5. armijski korpus72) pokrenuo u napad oko 32.000 vojnika, što zajedno s njemačkim jedinicama iznosi oko 86.000 okupatorskih vojnika. Međutim, već poslije 5—6 dana borbi Talijani su svaki dan ubacivali u borbu nove jedinice, tako da je oko 1. februara 1943. godine 5. armijski korpus imao u borbi i pokretu snage u jačini od preko četiri divizije.73 .

Na raspoloženju 5. armijskog korpusa bile su i znatne vazdu- hoplovne snage sa baza u Zadru (Zemunik), Ljubljani i Puli.74

Oružane snage domaćih izdajnika (ustaško-domobranske:3. planinska brigada i 5. gorski zdrug75) grupirane su na Baniji i djeluju u okviru zadataka 369. njemačke divizije. 3. planinska bri­gada čisti sa 369. divizijom Šamaricu, a 5. gorski zdrug odmah iza njih zaposjeda slobodni teritorij Banije.

Brojno je stanje ove ustaško-domobranske grupacije 3.500 vojnika

zije »Bergamo«, 3—4 bataljona bersaljera . . . « Od svojih snaga divizija je imala na raspoloženju 152. pješadijski puk (bez jednog bataljona), 73. legiju »Crnih košulja« (bez jednog bataljona), 34. artiljerijski puk i 12. minobacački bataljon.

71) Vjerojatno dijelovi 25. pješ. puka »Bergamo«, jer je poslije prvih dana borbi cio puk izašao na front divizije »Sassari« i raspoređen je jednim dijelom na pravcu Bruvno—D. Lapac, a drugim kao osigura­nje oko Knina i oko izvora Une.

72) Divizija »Sassari« nije bila u organskom sastavu 5. armijskog korpusa, nego 18. korpusa.

73) Kad je zapelo na svim frontovima, u Lici se pojavio i 4. puk bersaljera kod divizije »Sassari«; 75. i 73. legija »Crnih košulja« i 31. ustaški bataljon kod desne kolone divizije »Re« na pravcu Raduč—Udbi­na; 1. bataljon 2. puka »Re«, 16. bataljon »M« i bataljon granične straže kod lijeve kolone »Re« na pravcu Vrhovine—Plitvička jezera i t. đ., što će se vidjeti naknadno u tekstu.

74) Jačinu vazduhoplovnih snaga nije bilo moguće utvrditi. U operativnoj zapovijesti stoji: »Stoje na raspoloženju, spremne da inter­veniraju na traženje... letačke jedinice Vazduhoplovne grupacije iz Zadra (Zemunik)... letačke jedinice Vazduhoplovne grupacije iz Lju­bljane (aerodromi Ljubljana i visoravni kod Pule)«.

75) 5. gorski zdrug ima u svom sastavu 11. pješadijski puk (11.,15. i 16. ustaška bojna), 3. topovski sklop (artiljerijski đivizion) i vod tenkova (2 tenka).

75

Ustaško-domobranske jedinice pod komandom I. sektora76 na prostoru Karlovca djeluju između kolona ili na krilima 7. SS divi­zije i zaposjedaju slobodni teritorij Korduna. Njihova jačina iznosi oko 2.500 vojnika.

Na prostoru Gospića i Otočca u Lici nalazio se 12. pješadijski puk, Lička straža u jačini četiri bojne (bataljona), 9., 31., 32., 33. i 34. ustaška bojna i seoska ustaška milicija. Ukupno preko 5.000 vojnika. U napadu na slobodni teritorij Like učestvovali su 31., 32., 33. ustaški bataljon i jedan bataljon domobrana 12. pješadijskog puka u okviru zadataka talijanske divizije »Re«. Ostale snage bile su po svojim garnizonima ili su osiguravale komunikacije.

2. planinska brigada grupirana je oko Sanskog Mosta sa zadat­kom da djeluje između kolona 717. divizije i pod njenom komandom, prema Grmeču. Brojno stanje do 1.000 vojnika.

Brojno stanje ustaško-domobranskih jedinica, koje su aktivno učestvovale u IV. ofenzivi okupatora, iznosilo je preko 12.000 vojnika.

Od četnika Draže Mihajlovića u akciju su pokrenute tri grupe, grupa popa Đujića jačine oko 1.000 četnika, koja je dejstvovala pod komandom divizije »Bergamo« u zoni Dinare prema Bosanskom Grahovu, Srbu i Vrlici, grupa od oko 800 četnika iz okoline Plaškog i Otočca u okviru zadataka divizije »Lombardia« (njene desne kolo­ne) i, treće, manja grupa od oko 150 četnika oko Metka, koji su osiguravali prugu i služili kao vodiči centralnoj koloni divizije »Re«. Četničke snage Draže Mihajlovića u operaciji »Weiss I« ukupno su iznosile oko 2.000 četnika.

Osim navedenih okupatorsko-kvislinških jedinica bilo je niz posadnih ustaško-domobranskih, četničkih i talijanskih jedinica raspoređenih i utvrđenih po točkama oko Slobodnog teritorija, na­ročito na komunikacijama Petrinja—Novo Selo—Sunja—Majur— Kostajnica—Volinja—Dvor na Uni—Bosanski Novi—Prijedor—Lju­bi ja—Sanski Most—Kozarac—Banjaluka, u dolini Kupe od Petrinje do Karlovca na željezničkoj pruzi Karlovac—Ogulin—Plaški—Vrho- vine—Perušić—Gospić—Knin—Sinj; zatim su bile razne grupe ustaške milicije po pojedinim selima, ukupne jačine od najmanje 25.000 vojnika. Bez obzira na to, što ove snage nisu pokrenute iz svojih garnizona, one su sa snagama koje su bile određene za ope­raciju »Weiss I« predstavljale moćnu i značajnu snagu za okupa­tora, jer su s njima obrazovale jedan jedinstveni zaprečni pojas

76) Diielovi 3. domobranskog pješadijskog puka i 5., 10., 30., 35. bojna (bataljon).

76

oko Slobodnog teritorija, dubok 10—30 km. Taj je pojas onemogu­ćavao manevar jedinica sa Slobodnog teritorija i njihov prodor u pozadinu neprijatelja. Za 1. hrvatski korpus NOV taj je pojas pred­stavljao naročito veliku teškoću, jer je manevar njegovih jedinica u pozadinu neprijatelja bio veoma skučen.

Ne uzimati u obzir ovu činjenicu, kad se govori o odnosu vojnih snaga u IV. ofenzivi, a što se često zaboravlja, znači zaboraviti jedan realan i vrlo značajan elemenat u prilog okupatorskih jedinica, a veliki minus za jedinice NOV.

Na koncentracijskoj prostoriji okupatorsko-kvislinških trupa i u pojasu osiguranja oko Slobodnog teritorija nalazilo se 20. januara preko 125.000 vojnika, s jednim zadatkom: čvrsto zatvoriti obruč oko slobodnog teritorija Banije—Korduna—Like—Bosanske Kraji­ne i uništiti jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa NOV na tom teritoriju.

Prikupljanje okupatorskih jedinica počelo je već 27. decembra godine 1942. Njemačke su jedinice postepeno, jedna po jedna, sti­zale na predviđeni koncentracijski prostor, s time, da se koncentra­cija završi do 15. januara godine 1943. Prikupljanje je u početku vršeno na dalekoj operativnoj osnovici, na pojedinim mjestima veoma udaljenima od »granice« Slobodnog teritorija, kao da će po­kret uslijediti u drugom pravcu, a ne prema Slobodnom teritoriju. Ta­ko se jedan dio jedinica 369. divizije nalazio i na lijevoj obali Save, a 7. SS divizija preko Kupe, na lijevoj obali, kao da će se poduzeti ofenziva sa rijeke Kupe prema Pisarovini i Zumberku ili sa Save prema Slavoniji. To je bilo sračunato na prikrivanje koncentracije snaga, s namjerom da se iznenade jedinice 1. hrvatskog i 1. bosan­skog korpusa.

Kad je riječ o operativnom planu i rasporedu okupatorskih trupa za operaciju »Weiss I«, treba spomenuti još jedan dodatak planu s talijanske strane. Konzultirajući se sa svojom Vrhovnom komandom, komandant 2. okupacione armije general Roatta izdao je 15. januara naređenje 18. i 6. armijskom korpusu, da paralelno s operacijom »Weiss I« poduzmu i jednu operaciju sa četnicima Draže Mihajlovića, i to na jugoistok Slobodnog teritorija, na prostor oko Glamoča i Livna.77

77) Telegram generala Roatte od 12. januara 1943. Vrhovnoj ko­mandi: »Još nisam primio izvještaj o gledištu OKW (njemačka Vrho­vna komanda — primjedba Đ. K.) na pitanje poznate četničke operacije protiv partizana, koja je u Rimu predložena generalu Löhru. Međutim, nedavna rekonstrukcija jugoslavenskog ministarstva u Londonu, kao i priznavanje četničkih vođa, znači jačanje pokušaja, da se akcija Draže Mihajlovića stavi rame uz rame s akcijom partizana. Ovo najviše prepo-

77

Da li je ta operacija bila rezultat uviđanja slabosti operativ­nog plana »Weiss I« i realnije procjene svojih snaga i mogućnosti kao i snaga i mogućnosti Narodnooslobodilačke vojske, ili rezultat veće opreznosti i straha za svoju kožu, teško je reći; ali bilo kako bilo, Roatta je došao na vrlo dobru operativnu ideju (bez obzira na to, što je ona politički bila riskantna za njemačko-talijanske odno­se, jer se nije radilo o razoružanju, već o vrlo širokoj mobilizaciji i naoružanju četnika), koja je mogla, da je realizirana, u mnogome ispraviti slabe strane operativnog plana operacije »Weiss I«.

Osnovna slabost operativnog plana »Weiss I« bila je u tome, što je zatvaranje obruča s jugoistoka, oko planine Grmeč, ostavlje­no da se izvede u toku operacije, a snage, kojima je taj zadatak bio povjeren, bile su najslabije njemačke snage i po broju i po kvaliteti.

Za razliku od svih dotadašnjih okupatorskih ofenziva, kod ko­jih se operativni obruč oko partizana i njihove teritorije stvarao već samom koncentracijom trupa u vidu kruga oko njih, ovaj put to nije učinjeno, i to zbog toga, što je likvidacija Slobodnog teritorija planirana po etapama, u dvije ofenzivne operacije (Weiss I i II). Tako je na jugu i jugoistočno od planine Grmeč cstao velik otvor širine od preko 50 kilometara, koji se teško mogao u toku ofenzive brzo zatvoriti. Na drugoj polovini slobodnog teritorija, u Bosni jugo­istočno od linije Sanski Most—Petrovac—Kulen Vakuf, nije bilo nikakvih ozbiljnijih pokreta ili ispada okupatorsko-kvislinških tru­pa, koje bi, ako ništa drugo, vezale neke jedinice 1. bosanskog kor­pusa ili Operativne grupe Vrhovnog štaba NOV. Naravno, sve su ove slabosti okupatorskog plana bile i u vojnom i u moralno- političkom pogledu izvanredno značajne za glavninu Narodnooslo- bcdilačke vojske u Bcsni i Hrvatskoj i za Slobodni teritorij.

Međutim, Roatta je vrlo dobro planirao, kad je htio aktivizirati veliku masu četnika Draže Mihajlovića i nešto svojih trupa, da

ručuje gornju četničku akciju, kako bi se produbio jaz koji već postoji između dva pokreta. U vezi s poznatim formacijama iz Crne Gore, koje bi imale učestvovati u spomenutoj akciji, govorio sam s Poglavnikom (Ante Pavelić — primjedba Đ. K.). On je na kraju razgovora dodao: ako je s operativne strane potrebno i ako se ove formacije ne smatraju kao četničke nego kao dobrovoljačke jedinice u sastavu talijanskih snaga, neka se upotrebe u kratkom periodu, s tim da se po završetku operacije ■ ponovo vrate u Crnu Goru. Molim, da mi izvolite javiti, mogu li po ovome izdati naređenje.«

Maršal Cavallero, načelnik Vrhovne komande, odgovorio je na ovaj telegram 15. januara 1943.: »Odobravam privremenu upotrebu za opera­cije »Weiss« dobrovoljačkih odreda Crnogoraca, koji su uključeni u sastav talijanskih snaga, prema onome što je postignuto sporazumom između ekscelencije Roatte i Poglavnika . . . «

78

izvrši jak pritisak na preostali jugoistočni dio Slobodnog teritorija baš tamo, gdje operacijom »Weiss I« nije bilo ništa predviđeno.

Evo kako to on zamišlja.79 (Vidi kartu 5.)»Nezavisno od operacija, koje će vršiti naše trupe na teritoriju između 5. i 18. korpusa uz sudjelovanje njemačkih i hrvatskih trupa, kao što se vidi u aktu ove komande br. 550. od dana 11. tekućeg mjeseca, hercegovačke i crnogorske formacije Antikomu­nističke dobrovoljačke milicije (Milizia volontaria anticomunista— MVAC — Antikomunistička dobrovoljačka milicija ili četinici Draže Mihajlovića — primjedba Đ. K.), koje su pod našom koman­dom, djelovat će na teritoriju između 18. i 6. armijskog korpusa. Posebno:Prvo : Cilj operacije: očistiti od partizanskih formacija centralnu oblast Dinare i posebno zone Glamoč, Livno i Tomislavgrad (Duv- no — primjedba Đ. K.)Drugo : Operirat će: sa zapada hercegovačke formacije pravcem Knin—Glamoč; sa istoka crnogorske formacije, pravcem Prozor— Glamoč. Kad stignu na zajednički cilj, spomenute će formacije očistiti okolni teritorij. Zatim će se pravcima i na način, koji ću naknadno javiti, vratiti jedni u Hercegovinu, a drugi u Crnu Goru Treće: Ne smije (kažem ne smije) se dogoditi, da spomenute for­macije za vrijeme i poslije operacije dođu u dodir s njemačkim i hrvatskim trupama.«

Za ovu akciju su brzo prebačeni hercegovački četnici morskim putem iz Hercegovine preko Splita u Knin i poduzelo se ubrzano prikupljanje i prebacivanje crnogorskih, četnika iz Crne Gore u dolinu Neretve. Hercegovačka četnička grupa brojala je oko 2700 četnika i pojavila se već 17. januara u Kninu. Crnogorska grupa u jakosti od otprilike 4.000 četnika krenula je na put tek oko 20. januara. Obje su ove kolone stavljene pod komandu talijanskih ofi­cira, a pridodane su im i talijanske artiljerijske, minobacačke jedi­nice i jedinice za vezu.

Međutim, do ove operacije nije došlo, jer su Nijemci, saznavši za nju, tražili od kvislinške vlade NDH, da ne dopusti da se ona izvede, što je Pavelićeva vlada i učinila, protestiravši protiv » . . . prisustva stranih trupa na svom teritoriju«.79

Međutim, kao što su Nijemci imali ozbiljne slabosti u svom operativnom planu, i Talijanima se »potkrala« krupna griješka u njihovom planu.

78) Telegram-pismo komandama 18. i 6. armijskog korpusa. Origi­nal u arhivi VIIJNA.

79) Takvu »diplomatsku« formulaciju upotrebio je ustaški ministar Lorković u protestu Komandi 2. armije povodom dolaska crnogorskih četnika u dolinu Neretve, na teritorij kvislinške Nezavisne Države Hr­vatske.

I Roatta i Gloria potpuno su zanemarili značaj pravca Plaški— Saborski—Drežnik grad. Umjesto da forsiraju napad desne kolone grupe »Fabbri« i dalje od željezničke stanice Blata na jug, kako bi na najosjetljivijem dijelu razdvojili kordunsko-banijsku grupaciju 1. hrvatskog korpusa od ličke i time znatno pridonijeli prodoru 7. SS divizije prema Bihaću, a isto tako znatno pomogli prodor lijevog krila divizije »Re« u zonu Plitvička jezera—Prijeboj, oni su, frapi­rani velikim akcijama 8. kordunaške divizije i Primorsko-goranske grupe na komunikacije Ogulin—Plaški—Blata, ostali na pruzi kod Blata i Saborskog čak i onda, kad tih jedinica nije bilo ni blizu pruge i kad na ovom pravcu nije bilo partizanskih snaga jačih od jednog partizanskog bataljona.

Druga ozbiljna slabost Nijemaca bila je u njihovim procjenama Narodnooslobodilačke vojske i Slobodnog teritorija. Oni nisu osjetili i vidjeli, da je proces organizacionog razvoja i komandiranja par­tizanskim jedinicama otišao u to vrijeme daleko naprijed. Nisu očekivali ni izdaleka takvu disciplinu i pokretljivost Narodnooslo­bodilačke vojske, naročito ne jedinstvenu komandu, njene izvan­redne manevarske sposobnosti, smišljene i brze reakcije u protiv- napadima i uvijek pravovremeno i organizirano izmicanje partiza­na ispred glavnog udara njemačkih jedinica.

Njemački su generali na bojnom polju promatrali matematičke vojne odnose, što je, istina, izvanredno značajna stvar, ali su takve matematičke vojne odnose ponekad gledali kroz frontalne sudare armija, a najčešće u ovoj ofenzivi kroz sudar armije i pobunjenika. Ako se pobunjenici ne budu mogli uništiti, onda ih treba rastjerati, oduzimajući im njihov slobodni teritorij, i poduzimati mjere odmar- zde nad stanovništvom, pa će stvar ići dobro. Zbog takvog gledanja Nijemci superiorno ostavljaju velik otvor na jugoistoku Slobodnog teritorija, smatrajući da će ga u toku ofenzive brzo zatvoriti, i odbijaju za njih izvanredno dragocjenu četničko-talijansku pomoć iz tog pravca.

Međutim, Narodnooslobodilačka vojska nije bila tip suvremene regularne armije, a niti skup pobunjenika, nego nešto sasvim drugo. Ona je suprotstavila neprijatelju takvu organizaciju i komandova- nje, takav metod dejstva, koje Nijemci nisu pretpostavljali i oče­kivali. Zbog toga su i njemačko-talijanske koncepcije ofenzive uvi­jek nosile u sebi sve elemente svoje propasti. Da bi osigurala svoju pobjedu, Narodnooslobodilačka je vojska trebala ostati jedino do­sljedna sebi i svojoj koncepciji vođenja rata, a njen komandni kadar, a isto tako i vojnici trebali su imati nerve da izdrže pritisak i bijes okupatora i izdajnika. Taj pritisak se nije očitovao samo u

80

KARTA 5

brojnoj i tehničkoj nadmoći neprijatelja, nego i u masovnom ma- sakriranju i deportaciji stanovništva, razaranju pozadine, zvjerskom ubijanju ranjenika i zarobljenika, propagandno-psihološkom priti­sku, u kome su se s jedne strane bacali leci s pozivima na predaju i garantirali se život i sloboda, dok su se s druge strane bombar­dirali i rušili potpuno nevojnički objekti, sela, u kojima izuzev nešto stanovništva — nije bilo ničega.

® Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 81

VI. POGLAVLJE

RASPORED JEDINICA 1. HRVATSKOG I 1. BOSAN­SKOG KORPUSA NOV PRED ČETVRTU OFENZIVU. PLAN VRHOVNOG ŠTABA NOV I POJ ZA OBRANU

SLOBODNOG TERITORIJA

U okviru operacije »Weiss I« — (prve etape IV. okupatorsko- kvislinške ofenzive) okupatorske i kvislinške trupe trebale su oči­stiti i okupirati zapadnu polovinu Slobodnog teritorija. Drugu, istočnu polovinu očistile bi u toku naredne operacije »Weiss H> (druge etape IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive).

U obrani ugroženog dijela Slobodnog teritorija (Banija, Kor­dun, Lika i Bosanska Krajina) upotrebljeni su 1. hrvatski i 1. bo­sanski korpus NOV. Pred napad neprijatelja nalazili su se u ovom rasporedu:

1. hrvatski korpus pod komandom Ivana Gošnjaka (komandan­ta) i Večeslava Holjevca (polit, komesara) — imao je u svom sasta­vu tri divizije i tri partizanska odreda.

Operativno područje korpusa protezalo se između rijeke Kupe,. Save, Une, te sjeverne Dalmacije, planine Velebita i Gorskog Ko­tara. Na sjeveru i sjeverozapadu korpus se oslanjao na jedinice II. operativne zone (operativno područje Zumberak—Hrvatsko Zagorje —Moslavina) i jedinice V. operativne zone (Gorski Kotar—Hrvatsko Primorje—Istra). Na jugu se oslanjao na IV. operativnu zonu (Dal­macija), a na istoku rijekom Unom na 1. bosanski korpus.

Pismeni dokumenti o formaciji i brojnom stanju 1. hrvatskog korpusa uoči 20. januara — pred sam početak okupatorske ofenzive— nažalost nisu sačuvani. Posljednji sačuvani dokumenti o broj­nom stanju datiraju od 21. Xn. godine 1942. i 4. I. 1943. Ali su i ova dva dragocjena dokumenta nepotpuna. Međutim, iz njih, kao

i iz rezultata decembarsko-januarske ofenzive, možemo dobiti pri­bližno jasnu sliku formacije i brojnog stanja tog korpusa.

U dokumentu od 21. XII. godine 1942. korpus ima u svom sasta­vu slijedeće jedinice i njihova brojna stanja:80

boracaŠtab korpusa 356. divizija81 2.4257. divizija82 2.2628. divizija 3.441korpusna artiljerija83 31tenkovska četa84 38Banijski partizanski odred 688Kordunaški partizanski odred 750Lički partizanski odred 1.007Pokupski bataljon 197

S v e g a 10.874U dokumentu od 4. I. godine 1943. dati su samo globalni brojni

podaci po divizijama — za 6. ličku, 7. banijsku i 8. kordunašku — ukupno 10.207 boraca, i za tri partizanska odreda — Lički, Kordu- naški, Banijski — 2040 boraca. Ukupno 12.247 boraca. Dakle, za petnaest dana brojno stanje korpusa pojačalo se za 1.373 borca. Kako je januarska ofenziva korpusa bila u zamahu, to možemo sa sigurnošću računati, da je korpus uoči 20. januara imao do 14.000 liudi.35 i

7. banijska divizija pod komandom Pavla Jakšića (komandanta) i Đure Kladarina (polit, komesara) — sa 7., 8. i 16. brigadom te Ba­ni jskim partizanskim odredom; nalazila se uoči IV. ofenzive na prostoru sela Dodoši—Kraljevčani—Mlinoga—Joševica, dejstvujući prema glavnoj pruzi Sisak—Sunja—Dubica (željeznička pruga Za­greb—Beograd) i željezničkoj pruzi Sunja—Bosanski Novi (zelje-

80) Ovdje, a ni dalje ne ćemo računati područne bataljone i parti­zanske straže, nego samo operativnu vojsku. Originali brojnih stanja su u arhivi VIIJNA.

81) U brojno stanje 6. divizije nije unesena jedna brigada.82) U ovo vrijeme 7. divizija ima u svom sastavu 7. i 8. banijsku

i 13. proletersku brigadu. Kad je formirana 16. banijska brigada, 13. proleterska brigada je otkomandovana. 8. I. 1943. g. 7. divizija (7., 8. i16. brigada) ima 3167 boraca.

83) Baterija haubica 100 mm — tri haubice.84) 8 talijanskih tenkova.85) 5. januara 1943. formirana je i jedna nova brigada — 16. ba­

nijska brigada.

'6 83

znička pruga Zagreb—Banjaluka). Bočna osiguranja divizije prema Glini i Dvoru na Uni, kao i samo osiguranje Slobodnog teritorija na tim pravcima vršio je Banijski partizanski odred.

8. kcrdunaška divizija86 pod komandom Vlade Četkovića (ko­mandanta) i Artura Turkulina (polit, komesara) — sastava 4., 5. i15. brigade — i Kordunsški partizanski odredi. Neposredno pred sam napad neprijatelja divizija se nalazila na prostoriji Vojnički Grabovac (5. brigada) i sjeverno od Slunja oko sela Cvitović (15. brigada). Njena najjača brigada, 4. brigada je izvan sastava divizije, na prostoriji sjeverno od Karlovca. U selu Veljun nalazio se 1. bata­ljon 4. brigade, koji je dopratio ranjenike sa Zumberka i ostao u sastavu divizije. Osiguranje na pravcima prema Karlovcu, Ogulinu i Plaškoni vršio je Kordunaški partizanski odred. Osim toga, ovaj je odred imao snage od oko jednog bataljona i u Saborskom (12 km jugoistočno od Plaškog).

6. lička divizija pod komandom Srećka Mancle (komandanta) i Rade Zigića (polit, komesara) sa 1., 2. i 9. brigadom i Ličkim par­tizanskim odredom; sa svojim glavnim snagama nalazila se u rajo­nu Gračaca, gdje je vodila borbu za likvidaciju talijansko-četničkih uporišta oko Gračaca, s namjerom da u povoljnom momentu napad­ne i likvidira talijanski garnizon u Gračacu. Manji dijelovi divizije i partizanskog odreda bili su orijentirani prema Metku i Gospiću. 19. januara divizija je bila raspoređena ovako: 1. brigada zatvorila je pravac Gračac—G. Lapac, 9. brigada pravac Lovinac—Udbina, dok je 2. brigada sa dva bataljona zatvorila pravac Lički Osik—Bu- nić, a sa dva pravac Vrhovine—Plitvička jezera. Osiguranje Slo­bodnog teritorija prema Vrhovinama također su vršili manji dijelovi Ličkog partizanskog odreda.

Primorsko-goranska grupa brigada pod komandom Veljka Ko- vačevića (komandanta) i Jose Gržetića (polit, komesara) — sastava6. i 14. brigade;87 ofenziva ih je zatekla u rajonu Plaški—Ogulin u borbama s talijansko-četničkim jedinicama oko željezničke pruge. Po naređenju Glavnog štaba Hrvatske, brigade su 20. januara 1943. povučene na Kordun i stavljene pod komandu 1. hrvatskog kor­

86) Sačuvan je i jedan dokument o nienom naoružanju pred IV. ofenzivu datiran 19. XII. 1942. godine. Naoružanje divizije: divizion brd­skih topova — 4 topa (1 top 75 mm, 3 topa 65 mm); 4 bacača mina (1 bacač 81 mm, 2 bacača 80 mm, 1 bacač 40 mm); teških mitraljeza 21, mitraljeza 102. Ostalo naoružanje: puške, bombe i noževi. Slično nao­ružanje imale su i 6. lička i 7. banijska divizija.

87) Ove brigade bile su u organskom sastavu V. operativne zone (operacijski prostor Gorski Kotar. Hrvatsko Primorje i Istra).

84 I

pusa. 22. januara stigle su u sela Primiš!je (14. brigada) i Veljun (6. brigada). Njihovo ukupno brojno stanje bilo je 1.914 boraca.88

Na slobodnom teritoriju Like nalazili su se Glavni štab Narod­nooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske.

1. bosanski korpus Narodnooslobodilačke vojske pod komandom Koste Nađa (komandanta) i Osmana Karabegovića (polit, komesara). U svom sastavu je imao dvije divizije, dvije samostalne brigade i pet odreda.

Iz ovog vremena postoji dokument od 1. I. 1943. godine o broj­nom stanju i naoružanju ovog korpusa, ali nepotpun:8?

Osim ovih jedinica bile su u organskom sastavu korpusa: Kom­binirana brigada, Kozarski, Grmečki, Janjski, Glamočki i Duvanj- skc-livanjski partizanski cdred, ali se njihova brojna stanja nisu sačuvala. Brojno stanje 1. bosanskog korpusa — bez područnih bataljona i partizanskih straža — iznosile je pred ofenzivu oko11.500 boraca.

4. krajiška divizija pod komandom Josipa Mažara-»Šoše« (ko­mandanta) i Milenka Kušića (polit, komesara) sa 2., 5., 6. i 8. briga­dom i Kozarskim partizanskim odredom. Dvije brigade — 2. i 5.— nalazile su se van sastava divizije, na prostoru sjeverno od Kozare, dejstvujući kao zasebna grupa u dolinu donjeg toka Une i prema komunikaciji Banjaluka—Stara Gradiška. 28. januara vratile su se nazad u sastav divizije, gdje su dobile zadatak da zatvaraju pravce Sanski Most—-Lušci Palanka i Bosanski Novi— Bosanska Krupa—Grmeč-planina. 6. brigada bila je jedina na Podgrmeču i dočekala je ofenzivu neprijatelja rastegnuta na širo­

88) Original izvještaja o brojnom stanju brigada nalazi se u arhivi VIIJNA.

89) U arhivi VIIJNA.90) U ovo brojno stanje uračunata je i 8. krajiška (muslimanska)

brigada, koja je u taktičkom pogledu bila pod komandom 4. divizije.91) U brojno stanje divizije nije uračunata jedna brigada, 7. kra­

jiška brigada. 15. II. 1943. 7. krajiška brigada ima 1219 boraca.92) Artiljerijski divizion ima šest haubica 100 mm.

4. divizija90 4.7055. divizija91 2.6671. artiljerijski divizion92 108III. krajiški partizanski odred 550

boraca

S v e g a 8.030

85

kom frontu prema Sanskom Mostu (blokada neprijateljske posade) i Prijedoru. Ona je prvih dana ofenzive primila i sav teret napada neprijatelja na Grmeč i Podgrmeč. 8. brigada nalazila se u dolini Une, južno od Bosanskog Novog.

5. krajiška divizija pod komandom Slavka Radića (komandanta) i Ilije Došena (polit, komesara); u njenom su sastavu 4. i 7. brigada; s glavnim snagama nalazi se na Manjači, jugozapadno od Banja­luke, čisteći ovaj prostor od četnika. Manji dijelovi ove divizije bih Su oko Sanskog Mosta, u kome je neprijateljski garnizon bio opko­ljen i izoliran. 19. januara 1943. godine divizija se vratila nazad prema Sanskom Mostu i zatvorila pravac Sanski Most—Ključ— Bosanski Petrovac.

Kombinirana brigada — kasnije 10. krajiška brigada — grupi­rana je na prostoru Tiškovac—Bosansko Grahovo.

Ostali krajiški partizanski odredi djelovali su na svojim teri­torijima obično pod komandom najvišeg štaba jedinice, koja je dejstvovala na njihovom sektoru.

Operativna grupa Vrhovnog štaba (1. i 2. proleterska divizija i 3. udarna divizija), nalazila se daleko izvan prostora obuhvaćenog operacijom »Weiss I«. 1. proleterska divizija nalazila se na prostoru Prnjavora i Teslića. 2. proleterska divizija na prostoru Kupresa i Duvna, a prvi dani ofenzive zatekli su je u pokretu prema Bosan­skom Grahovu. 3. udarna divizija nalazila se na prostoru Zepče— Travnik

Također i jedinice IV. operativne zone — 3. i 4. dalmatinska brigada, dalmatinski partizanski odredi i Mornarički odred — bile su izvan operacijskog prostora »Weiss I«. Štab IV. operativne zone radio je na formiranju nove — 9. dalmatinske divizije. Glavne snage bile su mu orijentirane prema Posušju, Sinju i Omišu.

Iz rasporeda jedinica glavnine Narođnooslobodilačke vojske vidi se. da je više od jedne trećine tih snaga bilo izvan predviđe­nog njemačkog obruča, izvan dohvata njemačkih snaga; prema tome, te su jedinice bile u mogućnosti da izvrše svaki manevar, koj! odredi Vrhovni štab Narođnooslobodilačke vojske.

U toku 18. i 19. januara godine 1943., kad je primijećeno pri­sustvo jakih njemačkih, talijanskih i kvislinških jedinica oko Slo­bodnog teritorija, izdata su jedinicama 1. bosanskog i 1. hrvatskog korpusa naređenja, da iziđu pred neprijatelja u rasporedu kako je to već ranije bilo predviđeno općim planom obrane Slobodnog teri­torija u slučaju neprijateljske ofenzive.

86

Plan Vrhovnog štaba NOV i POJ za obranu Slobodnog teri­torija sastojao se u ovome: — neprijatelja će dočekati prema utvr­đenom planu i prihvatiti borbu s njime samo jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa; one će se uporno braniti stanovito vrijeme, da bi se sagledali razmjeri neprijateljske ofenzive i njeni ciljevi, a onda će se donijeti konačna odluka. Dakle, opća koncepcija plana je ustvari strategijski doček.

Operativnoj grupi Vrhovnog štaba izdano je — odmah po napa­du neprijatelja na Slobodni teritorij — naređenje, da ne prodire dublje u centralnu Bosnu, dok se ne raščisti situacija u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni.

Štabovi 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa izdali su naređe­nja jedinicama, da temeljito ruše sve komunikacije i prilaze na Slobodni teritorij i da stalno uznemiruju neprijatelja, napadajući noću njegove jedinice i saobraćaj, naročito u zonama koncentracije

Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, Izvršni odbor Antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Jugoslavije i Vrhovni štab NOV i POJ poduzeli su niz političkih i organizacionih mjera za rad vojno-pozađinskih organa, društveno-političkih i eko­nomskih organizacija u pozadini, kako bi se izvršila evakuacija stanovništva i njegove pokretne imovine iz ugroženih sela.

Preko štampe, letaka i radio-emisija »Slobodne Jugoslavi­je«, te preko rukovodstava političkih organizacija — Narodnooslo- bodilačkog fronta, Antifašističke omladine i Antifašističkog fronta žena — obavještavan je narod Slobodnog teritorija o namjerama neprijatelja i o potrebi, da zajedno sa svojom armijom organizira* no, disciplinirano i smjelo brani svaku stopu oslobođene zemlje.

Kao što su se jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa isti­cale svojim junaštvom u prvim danima borbe, tako su i narodne revolucionarne organizacije — Narodnooslobodilački front, Antifa­šistički front žena i Savez antifašističke omladine, a posebno organi naredne vlasti, narodnooslobodilački odbori — pokazali divne pri­mjere organiziranosti, junaštva i samoodricanja, mobilizirajući na­rod na obranu,, organizirajući njegovo opće povlačenje pred najez­dom okupatorskih i kvislinških jedinica i šaljući masovno nove borce u vojsku.

Narod Slobodnog teritorija masovno je odlazio sa svojim par­tizanskim odredima, brigadama i divizijama na rušenje pruga, mo­stova, prekapanje cesta i miniranje komunikacija, kuća, zemuni­ca, svojih i seoskih skladišta hrane. Sva imovina posakrivana je u šume, a sela i gradovi ostali su pred prvim pokretima neprija­telja potpuno prazni.

87

VII. POGLAVLJE

TOK OPERACIJA OD 20. DO 31. JANUARA

Za lakše razumijevanje situacije i teškoća, s kojima su se bori­le prvenstveno jedinice 1. hrvatskog korpusa, potrebno je da prije nego što prijeđemo na tok događaja iznesemo neka važnija zbiva­nja, koja su se odigrala nekoliko dana prije napada okupatorsko- kvislinških trupa na Slobodni teritorij.

Do 19. januara bile su sve tri divizije 1. hrvatskog korpusa angažirane u borbama, dejstvujući u duhu općeg ofenzivnog plana. Partizanski su odredi osiguravali Slobodni teritorij, raspoređeni uglavnom pc bataljonima ili četama na »periferiji« Slobodnog te­ritorija.

8. kordunaška divizija nalazila se do 13. januara sa 5. i 15. brigadom i dijelovima Kordunaškog partizanskog odreda južno od Plaškog, na prostoriji sela Saborski i Ličke Jasenice, u borbama s jakim talijanskim i ustaško-četničkim posadama, raspoređenima duž željezničke pruge Plaški—Vrhovine. Sjeverno od Plaškog na­lazile su se 6. i 14. primorsko-goranska brigada, također u borba­ma s talijansko-kvislinškim snagama oko željezničke pruge Plaški— Ogulin. Slobodni teritorij Korduna, na karlovačkom pravcu, osigu­ravala je 16. brigada 7. banijske divizije sa dijelovima Korduna­škog odreda.

Od 13. januara, u sporazumu s Glavnim štabom Narodno­oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, štab 1. hrvat­skog korpusa, zbog velikih borbi s njemačkim jedinicama (369. di­vizijom) na Baniji, a i premorenosti jedinica 8. kcrdunaške divizije, šalje 16. brigadu 7. banijske divizije u sastav svoje divizije na Baniju, a 5. brigadu 8. kordunaške divizije izvlači iz borbe i upu­ćuje na slobodni teritorij Korduna sjeverno od Slunja, u selo Cvito-

88

vić. Nakon nekoliko dana 5. brigada je pokrenuta više na sjever u selo Rijeku93 (raskrsnica ceste Karlovac—Slunj—Vojnić).

Na mjesto 5. brigade upućena je u Saborski 6. primorsko- goranska brigada.

Odlazak 5. kordunaške brigade sa prostorije južno od Plaškog odmah su iskoristile talijanske i četničko-ustaške jedinice pa su prešle u protivnapade i odbacile 15. kordunašku brigadu sa želje- zn:čke pruge i iz sela Ličke Jasenice. Međutim, po dolasku 6. goran­ske brigade obje su brigade 17. januara ponovno prešle u napad, izbacile talijansko-četničke jedinice iz Ličkih Jasenica i blokirale ih u željezničkoj stanici Blata, poduzimajući ponovo rušenje pruge Vrhovine—Blata. 18. januara povučena je i 15. brigada 8. divizije na karlovački pravac, u selo Cvitović, sjeverno od Slunja.

19. januara izdao je štab 1. hrvatskog korpusa naređenje 8. korđunaškoj diviziji, da zatvori pravce koji vode od Karlovca na jug prema Krnjaku i Vojniću, a Kordunaškom partizanskom odredu, da prikupi svoja dva bataljona na prostoriji između rijeka Korane i Mrežnice, zatvarajući pravce Karlovac—Per jasica—s. Primišlje, i Ogulin—Kamenica—Primišlje. Ovim je naređenjem odred stav­ljen pod komandu 8. divizije. Međutim, kako je ofenziva započela odmah sutradan, 20. januara, to se Kordunaški odred nije uspio prikupiti i navrijeme doći na prostoriju sela Perjasice.

To su bili najvažniji događaji na Kordunu.

Banija je čitav mjesec januar bila poprište teških sukoba između 7. banijske i 369. njemačke divizije. Neuobičajeno prisustvo jačih njemačkih snaga oko slobodnog teritorija Banije alarmiralo je već 3. januara banijsku diviziju na budnost i protivmjere. Kako je divizija bila ofenzivno orijentirana na željezničku prugu Sisak— Sunja—Dubica i Sunja—Bosanski Novi, ona se odmah sukobila sa prvim pristiglim dijelovima 369. divizije. Prvi sukobi brzo su se pretvorili u tešku danonoćnu borbu, koja je trajala sve do 20. januara

Izložena vrlo čestim noćnim prepadima i udarima po saobra­ćaju, 369. divizija krenula je 12. januara sa željezničke pruge s. Ko- marevc—Sunja u dubinu Slobodnog teritorija, kako bi se oslobodila-

93) U dokumentu piše da brigada treba da dođe u selo Vojnički Grabovac. Međutim, kako je Vojnički Grabovac ustvari zaselak sela Rijeke, sa desetak kuća, to je brigada sigurno bila raspoređena u zasel- cima sela Rijeke i Krupama.

pritiska 7. banijske divizije i zauzela prostoriju određenu za kon­centraciju svojih jedinica. U borbama tokom 12. i 13. januara savladala je otpor 7. banijske divizije te je 13. januara predveče zauzela cestu Petrinja—Kostajnica od sela Moštanice do Bijelnika. Uveče je 7. banijska divizija prešla u snažan protivnapad. Njena 7. brigada potpuno je razbila njemačke snage u Bijelniku, jačine oko jednog bataljona, protjeravši njegove ostatke nazad prema selu Letovaniću. Svojim lijevim krilom brigada je izbila pred selo Bli- nju, ususret 8. brigadi, koja je također uspješno napredovala i očistila selo Moštanicu. Produživši napad, 8. je brigada odsjekla i opkolila jače njemačke snage u Blinji. U toku noći vodila se teška borba, koju su Nijemci izdržali do jutra, kad su ih ostale snage369. divizije uz pomoć tenkova deblokirale.

14. januara 7. je brigada izvučena iz borbe u selo Mlinogu i na Metlu (k. 409), a 8. brigada u selo Jošavicu i Pastušu.

16. januara poduzela je 369. divizija nove napade, ali ovaj put cestom Hrastovica—Jabukovac i Majur—Mečenčani, nastojeći da bočnim dejstvom odbaci 7. banijsku diviziju sa Metle. 7. diviziji nije preostalo drugo, već da obračunava najprije s jednom pa onda s drugom kolonom. Dok je 7. brigada vodila uspješne borbe na pravcu Jabukovac—Hrastovica i odbila neprijatelja, osiguranje na Meth (k. 409) vršila je 8. brigada. Sutradan je 8. brigada upućena prema Mečenčanima, dok je 7. brigada preuzela osiguranje slobod­nog teritorija na vrlo širokom frontu od sela Bačuge preko sela Mlinoge do Metle.

U noći od 17. na 18. januara 8. brigada je izbila pred selo Bo- rojeviće i, budući da nije raspolagala s podacima o jačini neprija­telja, upustila se u tešku noćnu borbu, ali bez rezultata. Uspjela je doduše očistiti polovinu sela, ali ju je tu zadržala jaka mitra­ljeska i minobacačka vatra. Ujutro 18. januara povukla se nazad u selo Jošavicu, pretrpjevši osjetljive gubitke — 20 mrtvih S 19 ranjenih.

18. januara bilo je jasno, da se radi o velikoj ofenzivi Nije­maca na Baniju, i štab 7. banijske divizije izvršio je novi raspored divizija za obranu slobodnog teritorija Banije. 8. brigada zauzela je položaj na Metli (k. 409) s manjim desnim bočnim osiguranjem u selu Donjoj Pastuši, dok je 7. brigada rokirana ulijevo, na liniju sela Bačuga—Luščani; Banijski partizanski odred postavljen je sa dva bataljona na osiguranje slobodnog teritorija prema Glini.44

94) Jedan bataljon bio je u selu Balinac, južno od Gline, drugi u selima Bijele Vode i Dabrina, jugoistočno od Gline.

90

19. januara ujutro poduzela je 369. divizija jak napad na polo­žaje 8. brigade na Metli. Poslije snažne artiljerijske pripreme, u kojoj je neprijatelj tukao položaje 8. brigade divizionom haubica 155 mm, brigada je bila primorana da se povuče na sjeverne padine Samarice, u sela Begovići, Tremušnjak i Mačkovo selo.

Istog dana stigla je sa Korduna u sastav divizije i 16. brigada.To su bili najvažniji događaji na frontu95 7. banijske divizije

uoči 20. januara.6. lička divizija nalazila se do 19. januara sa glavninom snaga

na prostoriji Oko Gračaca đejstvujući također u duhu svojih ofen­zivnih planova. Tu je i uočila prikupljanje talijanskih snaga. 19. januara, po direktivi štaba 1. hrvatskog korpusa i Glavnog štaba Hrvatske, izvršila je nov raspored u cilju obrane slobodnog terito­rija Like.

Od 17. do 19. januara pristizala je na prostoriju između Gra­čaca i Knina hercegovačka četnička grupa pod komandom izdaj­nika P. Bačevića. Kad je ta grupa uočena i identificirana, Vrhovni je štab naredio 2. proleterskoj diviziji, da se brzo prebaci sa pro­storije Livna u Bosansko Grahovo i da zajedno s dijelovima 6. ličke divizije, 1. bosanskog korpusa (Kombinirana brigada) i IV. operativne zone (3. dalmatinska brigada) napadne istovremeno i Bačevićevu četničku grupu i grupu popa Đujića, kako bi se parali­zirale ofenzivne akcije neprijatelja s juga prema slobodnom terito­riju (Bosanskom Grabovu i izvornom dijelu rijeke Une).

To su bili najznačajniji događaji do 19. januara uveče, nepo­sredno pred napad okupatorsko-kvislinških trupa na Slobodni teritorij.

95) Nigdje u tekstu, gdje se govori o frontu jedinica Narodno­oslobodilačke vojske, ne podrazumijeva se pod tim ona taktika, kojom se služe jedinice u frontalnom ratu, bilo to u obrani ili u napadu. Jedinice Narodnooslobodilačke vojske nisu organizirale obranu po siste­mu rovova, niti su kontinuirano držale svoj front. Poslije IV. ofenzive, na temelju iskustava iz nje, počele su organiziranije utvrđivati svoju obranu. Obrana jedinica NOV u to vrijeme potpuno je pokretnog ka­raktera, a sastoji se u zaposjedanju odgovarajućih topografskih točaka i prepreka, sačekivanju pojedinih neprijateljskih kolona i, prema situa­ciji, brzom prelaženju u protivnapad đejstvujući istovremeno na fronti bokove i u pozadinu neprijatelja. Po danu su se jedinice uglavnom branile, a noću prelazile odmah u jake protivnapade. Zato je na mno­gim mjestima, kad se govori o frontu jedinica NOV, front stavljen i pod navodne znakove.

Isto tako, kad se govori o granici Slobodnog teritorija, ne smije se to shvatiti kao da se radi o jednoj čvrsto povučenoj liniji.

91

19. januara godine 1943. na svim frontovima 1. hrvatskog i i. bosanskog korpusa NOV — izuzimajući Baniju — bilo je mirno, ali su svuda oko Slobodnog teritorija zapaženi veliki pokreti oku­patorskih i kvislinških trupa. Izlazak 7. SS divizije iz Karlovca na jug, dolazak 717. divizije i 2. brdske brigade domobrana u Sanski Most, i jakih talijanskih snaga (divizije »Sassari«) u Gračac, očigledno su pokazali da se Slobodni teritorij i jedinice 1. hrvat­skog i 1. bosanskog korpusa nalaze pred novom ofenzivom okupa­tora i njegovih slugu.

Kako je Slobodni teritorij bio na najvažnijim pravcima pove­zan stalnom telefonskom linijom, Vrhovni je komandant NOV i POJ intervenirao iz svog štaba u Bihaću, skrećući pažnju Glavnom štabu Hrvatske i 1. bosanskom korpusu, da poduzmu odgovara­juće mjere obrane Slobodnog teritorija. 1. proleterskoj diviziji nare­đeno je, da ne prodire dalje na istok i sjeveroistok Bosne, nego da se zadrži na sadašnjoj prostoriji, dok se ne raščisti situacija u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. 3. udarnoj diviziji dan je nalog, da se postepeno vraća iz doline rijeke Bosne nazad prema Travniku.

Opći raspored trupa jedne i druge strane bio je 19. januara uveče ovakav: (Vidi kartu 6.)

KORDUN: — 7. SS divizija izašla je 19. januara iz Karlovca s glavninom snaga: »Zapadna grupa«96 krenula je na jug i zauzela polazne položaje za napad na liniji s. Cerovac, — s. Barilović — s. Vukmanić — s. Trebinje — s. Skakavac, gdje je i zanoćila; po­moćna kolona — »Istočna grupa« 7. SS divizije izašla je na lijevu obalu Kupe na prostoriju sela Donja Kupčina, Pokupsko i Gradac, gdje je pripremala plovne objekte za prebacivanje svojih jedinica preko rijeke.

— Divizija »Lombardia« ili »Grupa Fabbri« nije se prikupila navrijeme, kako je to bilo predviđeno. Jedinice su joj postepena stizale u toku 20. januara na prostoriju sela Josipdol—Oštarije— Otok.

U nastupanju prema svojim polaznim položajima »Zapadna grupa« 7. SS divizije sukobila se s manjim isturenim jedinicama Kordunaškog partizanskog odreda, koje sù se poslije manjih su-

-koba povukle nešto južnije i obavijestile štab 8. divizije o situaciji južno od Karlovca. 1

96) Desnu kolonu 7. SS divizije^ Nijemci nazivaju »Zapadna gru­pa«, a lijevu »Istočna grupa«. Motorizirani odredi bili su u sastavu »Zapadne grupe«.

KARTA 6

Pošto je primio informacije o pokretu njemačkih trupa iz Karlovca na slobodni teritorij, štab 8. kordunaške divizije izdao je naređenje, da brigade krenu na sjever, s tim da 5. brigada zauzme i brani liniju s. Krivokuće — s. Majerovići — Klipino Brdo— Zjače—Mandić-selo—s. Okić, a 15. brigada da priđe bliže u selo Vojnički Grabovac.

Međutim, čini se, da je štab 8. divizije izdao ovo naređenje kasno uveče 19. januara, jer su ga brigade primile tek sutradan.20. januara oko 8 sati.

Kontrolu prostorije između rijeka Korane i Mrežnice preuzeli su manji dijelovi Kordunaškog partizanskog odreda.

BANIJA: — 369. legionarska divizija, 187. pukovska grupa 187. divizije97 i kvislinška 3. brdska brigada izbile su poslije teške borbe u toku 19. januara poslijepodne na liniju Glina—Majske Poljane—Glinsko Ncvo selo—Luščani—Mlinoga—Jcšavica—Bcroje- vići—Babina Rijeka.

7. banijska divizija zauzela je obrambene položaje na liniji sela Begovići—Trmušnjak—Šušnjar—Drenovac. Banijski partizan­ski odred ostao je na starim položajima oko Gline. Bojeći se širo­kog fronta i razvlačenja svojih snaga, štab 7. divizije potpuno je napustio obranu centralnog i istočnog dijela Šamarice, tako da je lijevo krilo 369. divizije bilo potpuno slobodno u svom nastupanju u centar Šamarice prema selu Lovči.

— 714. divizija zauzela je sa 721. pukom liniju Kostajnica— Dvor—Bosanski Novi—Prijedor. Pred njenim dijelovima oko Dvo­ra na Uni i Bosanskog Novog nalazili su se: jedan bataljon Banij- skog partizanskog odreda zapadno od Dvora i dijelovi 8. krajiške brigade u dolini Une južno od Bosanskog Novog.

LIKA: — Lijeva kolona divizije »Re« prikupila se u Vrhovi- nama; centralna kolona oko Ličkog Osika, a desna na prostoriji sela Rađuč—Lovinac; ni jedna od te tri kolone nije vršila ispade prema slobodnom teritoriju Like.

— Divizija »Sassari« prikupila je svoje snage u jačini od jedne pukovske grupe u Gračacu. Ostale su snage postepeno stizale u toku borbi, i kako je koja stizala tako je i ubacivana u borbu.

Na cijelom ličkom frontu, prema divizijama »Re« i »Sassari« branili su se 6. lička divizija i Lički partizanski odred. Zato su

97) 187. pukovska grupa bila je jačine od četiri bataljona pješa- ' đije i jednog artiljerijskog diviziona.

93

organizirali svoju obranu samo na najvažnijim pravcima, koji izvo­de na slobodni teritorij Like. 19. januara izdao je štab 6. ličke divizije naređenje, da divizija i odred zauzmu slijedeće položaje za obranu: 1. brigada — sjeverno od Gračaca na liniji Goli Vrh (tt. 981) — s. Tomingaj — s. Deringaj — Crni Vrh (tt. 1012); 9. brigada s manjim snagama na liniji s. Mogorić — s. Orlović—Lipača (k. 794) — k. 984 (sjeverno iznad sela Vranik), a sa glavnim snagama u Pločanskcm Klancu (prijevoj na cesti Lovinac—Udbina). Ove po­ložaje brigada je zaposjela tek sutradan, 20. januara, jer je u vrijeme kad je primila naređenje bila daleko na jugu u zoni Gra­čaca; — 2. brigada zaposjela je sa dva bataljona položaje ispred sela Ljubova, na liniji Gradina (k. 882) — s. Mileusnići—Tepšano- vac (k. 852), dok je sa druga dva bataljona zatvorila pravce Vrho­vine—s. Babin Potok—Korenica i Vrhovine—Plitvička jezera. Partizanski odred imao je jedan svoj bataljon kod Vrhovina, drugi kod Metka, a treći i četvrti prema Kninu. Odred je ustvari bio razbijen na čete, koje su osiguravale slobodni teritorij od ispada neprijatelja sa linije Vrhovine—Perušić—Gospić—Medak—Gračac— Knin. Razvučen na tako velikom prostoru, odred nije predstavljao (niti je objektivno mogao predstavljati) neku jaču borbenu jedinicu. Međutim, nakon nekoliko dana neprijateljske ofenzive pojedini su bataljoni ispoljili veliku aktivnost u pozadini talijanske vojske, na­ročito na saobraćaju južno od Gospića.

BOSANSKA KRAJINA: 717. njemačka i 2. brdska kvislinška brigada stigle su u Sanski Most, ali nisu izlazile iz Sanskog Mosta na jug prema selu Velagići, kako je to u operativnoj zapovijesti bilo naređeno.

Osim dolaska dijelova 714. divizije u Bosanski Novi i selo Svodnu, te pojave hercegovačkih četnika južno od Bosanskog Gra­hova, u nekoliko sela između Knina i Bosanskog Grahova, drugih pokreta oko slobodnog teritorija Bosanske Krajine nije bilo.

19. januara raspolagao je 1. bosanski korpus na tom prostoru sa četiri brigade, i to 1. i 7. brigadom 5. krajiške divizije te 6. i 8. brigadom 4. krajiške divizije; 1. krajiška brigada bila je raspore­đena u polukrugu jugozapadno od Sanskog Mosta; 7. krajiška bri­gada nalazi se na desnoj obali Sane, jugoistočno od Sanskog Mosta, na prostoriji sela Kozica—Tomina; 6. krajiška brigada raspoređena je zapadno duž linije Sanski Most—Prijedor, a 8. krajiška brigada u dolini Une južno od Bos. Novog, zatvarajući pravac Bos. Novi— Bos. Krupa—Bihać. U toku dana povukao je štab 5. krajiške divizije svoju 1. brigadu na jug, tako da je sa 1. i 7. brigadom zatvorio do-

94

linu Sane, južno od Sanskog Mosta, linijom sela Tomina—Vrhpolje —Kljevci. Svoju 4. brigadu, koja je čistila Manjaču od četničkih bandi, povukao je bliže, da kontrolira pravac Banjaluka—Čađavi­ca—'Ključ. 4. krajiška divizija nalazi se, kako smo već vidjeli, sa2. i 5. brigadom na Kozari, te je 6. krajiška brigada sama preuzela osiguravanje pravaca Sanski Most—Lušci Palanka i Prijedor—Lju- bija—Stara Rijeka.

Tako je izgledao obostrani raspored trupa uoči 20. januara 1943. godine, noć prije napada okupatora i njegovih slugu na slo­bodni teritorij Korduna, Banije, Like i Bosanske Krajine.

Ali valja napomenuti, da 'su tih dana, od 15. do 24. januara, vršeni veći pokreti njemačko-talijansko-kvislinških trupa daleko van ovog prostora. Uspjesi koje su 1. proleterska i 3. udarna divizija Imale do 19. januara u centralnoj Bosni, zauzimaje Prnjavora, Te- slića i Žepča,98 prekid željezničkog i cestovnog saobraćaja između Sarajeva i Broda, zatim aktivnost III. krajiškog odreda u dolini Ne­retve, te prekid saobraćaja na relaciji Sarajevo—luka Ploče i Sa­rajevo—Dubrovnik, uznemirili su sve njemačko-talijansko-kvislin- ške trupe u centralnoj i istočnoj Bosni i dolini Neretve. Zato je cijela 718. njemačka divizija izašla iz Sarajeva u dolinu rijeke Bosne prema 1. i 3. diviziji, zaposjedajući Visoko, Travnik, Jajce, Zenicu i Zepče. 15. domobranski puk prebačen je iz Tuzle u Teslić, dok su dijelovi 8. i 9. domobranskog puka već bili u borbama s 1. prole­terskom i 3. udarnom divizijom.

Talijani su u svoje garnizone u dolini Neretve dovlačili nove četničke snage iz Crne Gore i Hercegovine, pojačavajući diviziju »Murge« u duhu Roattinog plana napada prema Livnu i Glamoču; međutim, do tog napada, na intervenciju Nijemaca, nije došlo.

Točne podatke o tome, s kojim će snagama i kada, odnosno kojega dana započeti ofenzivni napadi okupatorsko-kvislinških trupa na Slobodni teritorij, Narodnooslobodilačka vojska nije imala. Ali atmosfera predstojeće velike borbe, koja samo što nije počela, osjećala se već i u vojsci i u pozadini. Na Slobodnom su teritoriju poduzete mjere za evakuaciju nekih bolnica i radionica iz ugroženih dijelova, kao što je to bio slučaj na Baniji-

Nekoliko dana prije ofenzive vrijeme je veoma zahladilo. Temperatura se svuda spustila ispod —8°C, a u brdskim i planin­skim krajevima i preko —20°C. Ovako nagli pad temperature iza­zvao je nove velike teškoće za Narcdnooslobodilačku vojsku i sta­novništvo u pozadini, koje se masovno povlačilo ispred neprijate­

98) Zepče je zauzela 3. udarna divizija 19- januara.

lja u šumu. Narodnooslobodilačka vojska bila je veoma slabo obu­čena, a naročito slabo obuvena. Dobar dio boraca bio je potpuno bez cipela ili opanaka, samo u povezanim krpama ili u čarapama podstavljenima odozdo sirovom goveđom kožom. Poslije prve sed­mice ofenzive nije bio rijedak slučaj, da se u brigadama nađu i potpuno bosi borci.

0 20. januara izvršen je opći napad neprijateljskih trupa naSlobodni teritorij. Sve jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa dočekale su neprijatelja, pružajući mu žestoki otpor na svim glav­nim pravcima.

BOJEVI NA KORDUNU: Rano ujutro 20. januara krenula je »Zapadna grupa« 7. SS divizije širokim frontom u napad na slo­bodni teritorij Korduna.

Nešto kasnije krenula je iz Vojničkog Grabovca i 5. brigada8. kordunaške divizije na sjeveroistok, da bi zaposjela predviđenu liniju obrane, ne znajući da su Nijemci već u nastupanju. Dva lije- vokrilna bataljona, koja su bila u pokretu prema Mandić selu i Okiću, iznenada su se sukobila s jačim dijelovima »Zapadne gru­pe« 7. SS divizije. Bataljoni su se brzo snašli, organizirano’ su prihvatili borbu i u jedncm žestokom okršaju razbili Nijemce i izbacili ih iz Mandić sela i Okića. Tu je štab 5. brigade saznao od zarobljenih njemačkih vojnika, da se radi o velikoj neprija­teljskoj ofenzivi na Slobodni teritorij i da je 7. SS divizija dobila zadatak da zauzme Slunj i Bihać. Međutim, dva desnokrilna bata­ljona 5. brigade kretala su se, po svemu sudeći, neoprezno, pa su se mimoišli s Nijemcima, tako da su bataljoni otišli na sjevero­istok prema selu Utinji, a jedan njemački bataljon na jug prema Vojniću, a da nitko nikoga nije opazio. U toku dana oba su bata­ljona ostala i dalje pasivna, te je lijevo krilo »Zapadne grupe« bez borbe prodrlo duboko na jug i zauzelo željezničku stanicu Vojnić.

Na glavnom pravcu napada 7. SS divizije, duž ceste Karlo­vac—Bariiović—Kmjak—Veljun, branile su se 20. januara male snage Kordunaškog partizanskog odreda, jačine oko dvije parti­zanske čete iz 1. i 2. bataljona, koje su se pod pritiskom jakih snaga

' Nijemaca povukle na jugozapad. Nijemci su produžili cestom i po­slijepodne zauzeli sela Krnjak i Rijeka, gdje su zastali i zanoćili, zaposjevši jakim snagama raskrsnicu cesta, koje prolaze kroz selo Rijeku.

Pošto su Nijemci prodrli u centru, duž ceste Bariiović—Rijeka, i na desnom krilu, duž željezničke pruge Karlovac—Vojnić, dva bataljona 5. brigade, koja su se uporno branila na svojim položaji-

»96

ma oko Mandić sela i Okića, našla su se u džepu, iz koga su se pod borbom uveče uvukla na jug prema Vojniću.

Na lijevom krilu 8. kordunaške divizije, u prostoru između rijeke Korane i Mrežnice, prihvatila je borbu s dijelovima »Za­padne grupe« 7. SS divizije i kvislinzima jedna četa Kordunaškog odreda. Ona se uporno branila i povlačila, zadržavši neprijatelja uveče u visini sela Ponorac. Međutim, u toku noći od 20. na 21. januara povukla je 7. SS divizija svoje snage s lijeve obale Korane, napustivši potpuno prostor između Korane i Mrežnice.

»Istočna grupa« 7. SS divizije prebacila je u toku dana svoje jedinice preko rijeke Kupe i zaposjela sela Slatinu, Bučicu, Ilova- čak. Pred tom jakom grupacijom nije se nalazila nijedna jedinica

1. hrvatskog korpusa, jer ih ovaj prostor nije imao, niti je smio l razbijati svoje raspoložive snage na karlovačkom pravcu. Tako

I je taj prostor ostao za sve vrijeme ofenzive otvoren.20. januara predveče izdao je štab 8. kordunaške divizije nare­

đenje svojim jedinicama, da u toku noći od 20. na 21. izvrše nov raspored u obrani, kako bi efikasnije zatvorio osnovne pravce, koji­ma je »Zapadna grupa« 7. SS divizije nadirala na jug, prema Slu­nju. Prema tom naređenju 5. je brigada zaposjela u cilju obrane liniju s. Vojišnica—Vojnić — s. Kolarić; 15. brigada, koja je mar-

f ševala s juga, ubačena je u centar divizijskog rasporeda, duž ceste . Krnjak-—Veljun, s time, da u noći od 20. na 21. januara izbaci : neprijatelja iz sela Rijeke i da tu oko raskrsnice cesta organizira

obranu. Na lijevo krilo brigade izašao je i 1. bataljon 4. brigade, kako bi iz rajona s. Skrad—Skradska šuma vršio bočni pritisak na

i njemačke snage, koje su nadirale preko Krnjaka za Veljun. Kordu- [ naškom partizanskom odredu je naređeno da ubrza prikupljanje i svojih snaga u rajonu Perjasica—Donje Primišlje, s time, da sa ! snagama do dva bataljona zatvara pravac Cerovac—Perjasica,

a s jednim bataljonom pravac Oštarije—Tounjski Tržić—Primišlje.Zbog vrlo velikog značaja karlovačkog pravca za obranu Slo­

bodnog teritorija stavio je Glavni štab NOV i POJ za Hrvatsku 1. I hrvatskom korpusu na raspoloženje Primorsko-goransku grupu bri- • gada. Brigadama je odmah izdato naređenje, da krenu usiljenim

maršem na novi zadatak, 6. primorsko-goranska u selo Veljun, a 14. u Primišlje. Za osiguranje pravca Plaški—Saborski—Drežnik grad zadržan je jedan bataljon 6. brigade.

Ali sudbina predviđene druge obrambene linije 8. kordunaške divizije bila je donekle slična prvoj. Dva desnokrilna bataljona 5. brigade povukla su se 20. januara uveče prema Petrovoj gori, umjesto da se povuku prema Vojniću, kako je to štab brigade oče­

1 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 97

kivao. Lijevokrilni bataljoni, povlačeći se noću od 20. na 21. ja­nuara prema Vojniću, stigli su 21. januara u svitanje u mjesto. Međutim, u isto vrijeme izbile su u Vojnić s istoka i jake snage »Zapadne grupe« 7. SS divizije. Ne očekujući Nijemce u Vojniću, bataljoni su se poslije kraćeg i neorganiziranog sukoba povukli na jugoistok. Do 10 sati 21. januara lijevo krilo »Zapadne grupe» zauzelo je liniju s. Vojišnica—Vojnić — s. Kolarić, i tu se zausta­vilo, izviđajući okolni teren. Poslijepodne prikupila se i 5. brigada i organizirala obranu na liniji s. Radmanova Poljana — s. Lede­nik—Vratnik (k. 263).

U centru fronta 8. kordunaške divizije, 15. brigada stigla je20. januara kasno uveče pred selo Rijeku i poslije kraće pripreme izvršila jak noćni protivnapad. Uspjela je savladati otpor Nije­maca na brdima oko sela, ali je ispred raskrsnice cesta zaustavljena. Ujutro 21. januara povukla se južno od sela na liniju Martinko- vići—-Breborina—Mrkići i Padežand (zaselci sela Rijeke).99

21. januara uveče stigla je u D. Primišlje 14. primorsko- goranska brigada, a kasno u noći stigla su u selo Veljun i dva bata­ljona 6. primorsko-goranske brigade.

U toku 21. januara »Zapadna grupa« 7. SS divizije nije podu­zimala nikakav napad duž ceste Kmjak—Veljun—Slunj, nego se zadržala na dostignutim položajima, čisteći zaposjednuti teren. Dan je prošao relativno mirno i u međusobnom ispitivanju. Do nešto jačih sukoba došlo je na lijevom krilu 8. divizije, kod 1. bataljona 4. brigade i Kordunaškog odreda, koji su izgubili nešto terena.

»Istočna grupa« 7. SS divizije stigla je pred Topusko i Vrgin- most, čisteći prostoriju između Kupe i Vrginmosta.

99) O događajima na karlovačkom pravcu i položaju 8. korduna­ške divizije u toku 19., 20. i 21. januara, drugovi B. Orešćanin i M. Šu- monja iznijeli su u »Vojno-istoriskom glasniku« br. 6. (decembar 1954. godine) u osnovi drugo, suprotno mišljenje. Oni smatraju, da je točno, da je divizija dočekala IV. okupatorsko-kvislinšku ofenzivu dekoncen- trirana, ali da nije bila nepripremljena i da nije doživjela taktička iznenađenja u toku 20. i 21. januara; da je 19. januara izašla pred neprijatelja sa svojom 5. brigadom i 1. bataljonom 4. brigade te dva bataljona Kordunaškog odreda, i da ga je 20. januara organizirano do­čekala. Ovakve tvrdnje ne mogu se dokazati ni jednim jedinim doku­mentom, jer svi dokumenti 8. divizije i 1. hrvatskog korpusa dokazuju suprotno. Čitalac, koga ovaj problem bude više interesirao, može naći sve najvažnije dokumente o njemu u »Zborniku dokumenata i poda­taka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda« — tom 5.

98

»Grupa Fabbri« krenula je u napad prema Slunju i stigla 21. januara uveče pred selo Kamenice, gdje ju je zadržala jedna četa Kordunaškog partizanskog odreda.

22. januara ujutro izašla su na položaj oko Veljuna i dva ba­taljona 6. primorsko-goranske brigade, pojačavši obranu 8. divizije, u prvom redu na njenom najosjetljivijem mjestu — u centru divi­zijskog rasporeda, duž ceste Krnjak—Veljun—Slunj. Zapravo, ova dva bataljona bila su manevarska rezerva 8. divizije, kojom je štab divizije raspolagao za slučaj prodora »Zapadne grupe« duž eeste s. Rijeka — s. Veljun, ili cestom na lijevoj obali Korane preko s. Perjasice za Veljun. Zato su i postavljeni nešto dublje iza bor­benog rasporeda divizije, da bi bili u stanju intervenirati na oba pravca. Isto je tako i treći bataljon ove brigade zadržan oko Slu­nja, za eventualna protivdejstva na pravcu s. Tobolić—Plaški.

22. januara ujutro izašla je pred talijansku »Grupu Fabbri« i 14. brigada sa dva bataljona, i to na desna obalu rijeke Mrežnice, zapadno od sela Primišlja, zatvarajući pravac Ogulin—Slunj.

22. januara »Zapadna grupa« 7. SS divizije produžila je po­kret na jug, napadajući na front 15. brigade. Težište napada usmje­rila je cestom Rijeka—Veljun- 15. brigada se uporno branila, ali nije imala snage i sredstava da zaustavi prodor motoriziranog odre­da duž ceste. Nakon žestoke borbe Nijemci su se probili i razbili brigadu na dva dijela te energično produžili u dubinu Slobodnog teritorija, prema selu Veljunu.

Nakon prodora motoriziranog odreda »Zapadne grupe« nare­đeno je izvlačenje 15. brigade i 1. bataljona 4. brigade prema jugu, na prostoriju sela Blagaj i Cvitović.

Između 10 i 12 sati motorizirani je odred »Zapadne grupe«, nastupajući cestom, izbio pred položaje bataljona 6. brigade oko Veljuna. Odmah je izvršio napad na njih, ali su Goranci izdržali i odbacili Nijemce. Nato je motorizirani odred zastao, očekujući do­lazak pješadije i pripremajući novi napad.

Oko 13 sati »Zapadna grupa« izvršila je masovni napad na položaj 6. brigade, koji je potpomagalo 20 aviona za obrušavanje. Ali bataljoni 6. brigade ponovo su pružili energičan otpor i na na­pade Nijemaca odgovorili protivnapadom i jurišem. Neobično teška borba vodila se sve do 16 sati, kad su Nijemci savladah obranu (Gorana i odbacili ih na jug prema brdu Veliki Lisa,c (407). U toj je borbi samo 1. bataljon ove brigade imao 20 mrtvih i 38 ranjenih.

Uveče su prednji dijelovi »Zapadne grupe« izbili u selo Srpski Blagaj.

*7 99

Paralelno s borbom oko Veljuna »Zapadna grupa« 7. SS divi­zije izvršila je svojim lijevim krilom pritisak i na front 5. korđu- naške brigade na odsjeku Radmanova Poljana—Vratnik, ali je naišla na otpor, koji nije mogla savladati. Međutim, zbog prodora glavnine snaga »Zapadne grupe« prema Veljunu štab 8. divizije povlači 5. brigadu na jug na prostoriju sela Šlivnjak—Mračaj— Veljun, da bi je upotrebio kao manevarsku grupu za bočna dejstva na njemačke kolone, koje su prodirale duž ceste, ali je brigada stigla kasno, tek onda kad je »Zapadna grupa« već ovladala Ve- 1 junom

»Istočna grupa« 7. SS divizije — nemajući nikoga ispred sebe— izbila je 22. januara na liniju Topusko—Čememica—Vrginmost i povezala se s lijevim krilom »Zapadne grupe« istočno od Vojnića. Njeni prednji dijelovi zauzeli su i neka sela na sjeveroistočnim padinama Petrove gore.

22. januara angažirali su se i Talijani nešto ofenzivnije pre­ma Slobodnom teritoriju. Desna kolona »Grupe Fabbri« — 137. legija »Crnih košulja« pojačana dijelovima 121. pješadijskog puka100 iz Plaškog — prešla je 20. i 21. januara kroz Plaščansku dolinu, osiguravajući popravljanje željezničke pruge Ogulin—Plaški—Vr- hovine. 21. januara oni su uz pomoć četnika i ustaša odbacili jedan bataljon 6. brigade i dijelove Kordunaškog odreda od željezničke pruge Plaški—Vrhovine, a zatim se vratili nazad u selo Draga (istočno od Plaškog). Osiguranje pruge Plaški—Vrhovine pre­uzeli su dijelovi 121. puka i dijelovi divizije »Re«, koji su stigli s juga iz pravca Vrhovina.

22. januara poduzela je 137. legija »Crnih košulja«, pojačana tenkovima, napad na slobodni teritorij Korduna iz pravca Plaškog, cestom preko s. Tobolića za Primišlje i Slunj. U toku dana savla­dala je otpor slabijih dijelova Kordunaškog odreda i bataljona 14. brigade, te je zauzela s. Tobolić. Na svom putu kroz Plaščansku dolinu i prema Toboliću ova je kolona palila i uništavala sve do čega je došla.

Lijeva kolona »Grupe Fabbri« — pojačani 74. puk »Lombar­dia« — odbacila je dijelove Kordunaškog partizanskog odreda pre­ko rijeke Mrežnice i zauzela Tounjski Tržić.

Prodor »Grupe Fabbri« sa dvije kolone na rijeku Mrežnicu, u situaciji kad je 7. SS divizija izbila s jakim snagama u selo Veljun, uznemirio je Kordunsku grupaciju i doveo u pitanje mo-

100) Samostalni puk, koji je osiguravao prostoriju Plaškog i želje­zničku prugu.

a 00

gućnost njene efikasnije obrane sjeverno od Slunja. Njen je po­ložaj 22. januara uveče zaista bio težak: sa sjevera, cestom prema Slunju, kretala se kolona 7. SS divizije sa oko 10.000 vojnika, koju su pratili tenkovski odredi i avijacija; sa sjeverozapada i zapada napadale su dvije kolone »Grupe Fabbri«, također prema Slunju. U rajonu Plaški—Blata—Ličke Jasenice — v. Javomik (1141) također su se nalazile jake talijansko-četničko-ustaške snage, koje su, bez obzira na to što su bile pasivne, već samim svojim prisustvom predstavljale potencijalnu opasnost od napada u dva pravca: prav­cem Plaški—Močila—Slunj i pravcem Plaški—Saborski—Poljanek —Drežnik-grad — u lijevi bok i pozadinu Kordunske grupacije.

Pošto je detaljno razmotrena situacija, u štabu 1. hrvatskog korpusa odlučeno je u noći od 22. na 23. januara, da se glavnina Kordunske grupacije još iste noći povuče duboko, na jug, na pro­storiju sela Močila—Rakovica—Drežnik-grad, i da se tu malo odmori i organizira novu obrambenu liniju, oslanjajući se na rijeku Koranu i jugoistočne padine planine Kapele. Jedinicama su izdata i odgovarajuća naređenja za pokret. 23. januara u vremehu od 0,30 do 9 sati, jedinice Kordunske grupacije — jedna po jedna, već prema teme kako je koja primila naređenje — prekidale su borbeni kontakt s neprijateljem i kretale na prostoriju, koja im je bila naređenjem određena. Primorsko-goranska grupa brigada (6. i 14. brigada) prikupljene su na prostoriji sela Močila, 15. brigada u selu Drežnik-grad, 1. bat. 4. kordunaške brigade u selu Jarak, a 5. brigada rokirana je udesno, u dolinu rijeke Gline, na prostoriju sela Klokoč—Dunjak—Kestenovac. Kordunaškom partizanskom odredu je naređeno, da ostane u pozadini neprijatelja, u prostoru između rijeke Mrežnice i Korane.

S odlukom o povlačenju Kordunske grupacije Vrhovni se štab nije složio. On je smatrao, da se grupacija mogla povući najdalje do Slunja i da je tu, u visini Slunja, trebala organizirati novu liniju obrane. Dok su se ova dva mišljenja usklađivala, vrijeme je prolazilo, tako da je grupacija na koncu 24. januara organizirala novu liniju obrane, južno od Slunja, koja je po svom geografskom sklopu bila najslabija.

Međutim, 23. januara »Zapadna grupa« 7. SS. divizije nije poduzimala napade prema Slunju, nego se zadržala na dostignutim položajima, čisteći teren i popravljajući ceste. Njeni izviđački dije­lovi izbili su do Blagaja. »Istočna grupa« pošla je na čišćenje Pe­trove gore. 24. januara izašla je 7. SS divižija u širokom frontu na liniji Slunj—Cetingrad—Velika Kladuša. 5. brigada, koja se nalazila

101

u dolini rijeke Gline, povukla se pod borbom južno od Cetingrada, u sela Vidovska i Komesarac.

Na čišćenju Petrove gore zadržala se »Istočna grupa« 7. SS divizije samo jedan dan. Njene su kolone, budući da nisu nigdje nailazile na otpor, prošle u nekoliko pravaca kroz šumu, a da se nigdje nisu zadržavale.101 Zbog toga nisu otkrile ni jedno skladište hrane, niti zgradu bolnice.102

Talijanska »Grupa Fabbri« također se 23. januara zadržala na lijevoj obali Mrežnice. 24. januara, poslije ulaska 7. SS divizije u Slunj, ušla je u nj i »Grupa Fabbri«.

24. januara poslijepodne Kordunska je grupacija izašla na liniju Mašvina (577) — s. Sv. Petka (jedan bataljon 15. brigade) — k. 343 (na cesti kod zaselka Cuići) — k. 384 — Mrkočevica (548)— Tepavčev Vrh (497) — k. 495 (14. brigada i dijelovi 6. brigade)— šuma Kosovo — s. Jarak (1. bataljon 4. brigade) — Čardak (411) (dijelovi 6. brigade). U rezervi, oko kote 363 nalazio se jedan bata­ljon 6. brigade, a u selu Oštarijski Stanovi jedan bataljon 15. bri­gade. Treći bataljon 15. brigade zadržan je u Drežnik-gradu. 5. brigada nalazila se na desnoj obali Korane oko sela Komesarac. (Vidi kartu 7.) Dan je protekao bez borbe.

BOJEVI NA BANIJI: 20. januara na frontu 7. banijske divizije, izuzev sukoba izviđačkih odjeljenja, nije bilo značajnih događaja. Lijevo krilo 369. divizije — 370. pješadijski puk i 3. brdska bri­gada domobrana — izbilo je cijelim svojim frontom pod Šamaricu od sela Begovića preko Mečenčana do Gornje Velešnje. Na pojedi­nim odsjecima fronta te su jedinice ušle i u šumu (cesta Borojevi- ći—Lovča).10*

21. januara ušla je 369. divizija sa sve četiri grupe u borbu; 969. puk cestom Glina—Vranograč—Cazin, s namjerom da se pove­že sa lijevim krilom »Istočne grupe« 7. SS divizije; 187. pukovska grupa vrši frontalan pritisak sa linije s. Rovišta — s. Vlahović —

101) Petrova gora nije bila branjena, jer 1. hrvatski korpus usli­jed prvorazredne važnosti karlovačko-bihaćkog pravca nije mogao da razbija Kordunsku grupu i da upućuje jače snage za kontrolu Petrove gore. Neke manje snage u ovom prostoru objektivno ne bi igrale nika­kvu ulogu.

102) Ranjenici su bili evakuirani.103) Noću od 20. na 21. januara izvršili su jači dijelovi 7. i 16. bri­

gade protivnapad na dijelove 370. puka 369. divizije u selu Mlinoga.Došlo je do žestoke borbe, u kojoj su obje strane pretrpjele veće gu­bitke, ali protivnapad nije uspio.

102

s Bačuga na istok prema Samarici. 370. puk i 3. planinska brigada pročešljavaju Samaricu. Do većih borbi došlo je na frontu 16. bri­gade i Banijskog partizanskog odreda oko Bijelih Voda i južno od Gline oko sela Selišta. Na glavnim odsjecima fronta obje su jedi­nice izdržale pritisak Nijemaca. Jedino je 187. njemački puk nešto napredovao na svom lijevom krilu.

Poslijepodne se zbog opće situacije i položaja jedinica 7. banij- ske divizije ukazala potreba, da se brzo izvrši pregrupacija divizije.370. puk 369. divizije ušao je duboko u Samaricu i prošao kroz selo Lovču. Napadi 969. puka pravcem Glina—Vranograč na lijevo krilo7. banijske divizije, koja je inače bila bez taktičke veze sa 8. kordu- naškom divizijom, što se objektivno nije moglo popraviti, prije­tili su da natkrile diviziju i da ona ostane u džepu.104 Zato je štab 7. banijske divizije odlučio da povuče svoju isturenu 7. brigadu du­boko nazad na prostoriju sela Obljaja (južno od Gline) i da je upo­trebi kao rezervu, koja će biti u stanju da intervenira u slučaju potrebe, bilo prema Glini bilo prema Topuskom. Isto je tako povu­kao i 8. brigadu na liniju Rujevac—Leskovac (sjeverozapadno od Dvora), zbog kontrole Šamarice i pravca Dvor—Žirovac. Obranu na liniji Bijele Vode—Dragotina—Klasnić—Buzeta—Balinac preuzela je 16. brigada sa dijelovima Banijskog partizanskog odreda.

22. januara došlo je do ponovnog napada 187. i 969. puka na cijeli front 16. brigade i Banijskog odreda; taj je napad trebao likvidirati dvije najjače točke obrane 7. banijske divizije — Bijele Vode i Balinac. U žestokom okršaju potisnuo je 187. puk uz pomoć izviđačkog bataljona 369. divizije 16. brigadu i zauzeo Bijele Vode. U toj su borbi obje strane pretrpjele ozbiljne gubitke, naročito izvi­đački bataljon 369. divizije, koji je zbog velikih gubitaka idućih dana bio potpuno pasivan. 16. brigada povukla se na liniju s. Koza- peravica — s. Dabrna.

Slična je situacija bila i kod Banijskog partizanskog odreda. Uz stalnu i jaku artiljerijsku vatru 969. je puk uspio da potisne dijelove Banijskog partizanskog odreda i da zauzme Balinac i Bal-

104) Ova je opasnost svakog dana sve više rasla, jer je »Istočna grupa« 7. SS divizije brzo napredovala preko Vrginmosta i Petrove gore prema Velikoj Kladuši. Prostor između Kupe na sjeveru i linije Topusko—Vrginmost—Vojnić, koji je čistila »Istočna grupa«, kontroli­ralo je samo nekoliko odjeljenja i vodova Kordunaškog partizanskog odreda. Međutim, njihovi izvještaji o pokretima i jačini neprijatelja stizali su vrlo kasno u štab 1. hrvatskog korpusa. Ovaj veliki među­prostor, kojim su nesmetano prolazile jake snage Nijemaca, nisu mo­gle efikasnije kontrolirati ni 7. ni 8. divizija, pa je za obje predstav­ljao veliku opasnost iznenadnih napada u bokove jedinica i potpune izolacije jedne divizije od druge.

103

tića Brdo, gdje je zanoćio. Navečer je štab 7. banijske divizije donio odluku, da s dijelovima 7. brigade intervenira prema Balincu i da noćnim protivnapadom izbaci 969. puk iz Balinca i Baltića Brda. Protivnapad su izvršila dva bataljona (bataljon 7. brigade i bata­ljon Odreda), koji su izvanredno snažnim jurišem potpuno razbili3. bataljon 969. puka, a zatim odbacili i 2. bataljon ovog puka na­zad prema selu Selištu.

23. januara došlo je na frontu 7. banijske divizije do jačih borbi u centru kod 16. brigade. 187. pukovska grupa uspjela je da je potisne i zauzme selo Klasnić. Brigada se povukla nešto južnije, na liniju Vješala (500) — s. Brubno — k 370. Na ostalim odsjecima fronta nije bilo borbe.

Lijevo krilo 369. divizije —- dijelovi 370. puka i 3. brdska bri­gada — prošli su kroz Samaricu i ušli u sela Gorička i Čavić Brdo.

U noći od 23. na 24. januara stiglo je naređenje Vrhovnog štaba i štaba 1. hrvatskog korpusa, da je zbog nove situacije kod Slunja potrebno izvršiti nov raspored cijele kordunsko-banijske grupacije 1. hrvatskog korpusa, i to tako da se glavnina snaga po­stavi za obranu Bihaća. U skladu s tim naređenjem, na Baniji su prema 369. diviziji ostali 16. brigada i Banijski partizanski odred.7. i 8. brigada sa štabom divizije povlače se na prostoriju sela Peći- grad.—Platnica—Šturlić—Tržac, sa zadatkom da se postave kao aktivna manevarska grupa iz'među dviju nastupajućih kolona 7. SS divizije — zapadne, koja je nastupala prema Bihaću, i istočne, koja je nadirala preko Velike Kladuše prema Cazinu i rijeci Uni. (Vidi kartu 7.)

Položaj 7. banijske divizije na Baniji poslije 24. januara nije više obećavao takve mogućnosti defenzivnih dejstava, kakve je ta divizija imala do 24. januara. Ako se htjela i dalje održati na Baniji, ona je neminovno morala pribjeći drugim metodama dej­stava u smislu većeg razvlačenja svojih snaga, operirajući prvenstve­no jakim snagama u pozadini 369. divizije. Međutim, kako je 1. hrvatski korpus dejstvovao u okviru općeg plana Vrhovnog štaba u razbijanju IV. neprijateljske ofenzive, povučena je 7. banijska divizija sa glavninom snaga na karlovačko-bihaćki pravac.

7. i 8. brigada sa štabom divizije provele su 24. januara u maršu preko Vranograča i Pećigrada za selo Šturlić. 16. brigada zatvorila je cestu Klasnić—Zirovac, a Banijski partizanski odred bio je R» dva bataljona u obrani na liniji s. Obijaj — s. Vranovina. Treći batp.1i.cn Odreda upućen je prema Dvoru na prostoriju sela Gage. (Vidi kartu 7.)

104

KARTA 7

Ujutro 24. januara došlo je do većih borbi na frontu 16. bri­gade. 187. pukovska grupa uspjela se probiti kroz front brigade i zauzeti selo Brezovo Polje. Poslijepodne prelazi brigada sa glavni­nom snaga ii protivnapad te izbacuje Nijemce iz Brezova Polja. U toj je borbi neprijatelj izgubio veći broj vojnika i mnogo mate­rijala, među ostalim jedan tenk, nekoliko teških mitraljeza i mi­nobacača. Uveče se brigada, zbog prodora »Istočne grupe« 7. SS divizije prema Velikoj Kladuši, povukla na prostoriju sela Bojna i Kobiljak.

BOJEVI U LICI: Prvog dana ofenzive talijanske su divizije »Re« i »Sassari« došle samo u borbeni kontakt s jedinicama 6. ličke divizije. Nešto je aktivnija jedino grupa iz lijeve kolone divizije »Re«. koja nastupa duž željezničke pruge iz Vrhovina za Plaški ususret desnoj koloni »Grupe Fabbri«. Međutim, njeno napredo-: van je na sjever nije ometano, jer se na tom pravcu nije nalazila nijedna jedinica 1. hrvatskog korpusa.

21. januara zauzela je lijeva kolona divizije »Re« poslije borbe sa snagama Ličkog partizanskog odreda selo Babin Potok, gdje je zadržana sve do 24. januara.

Centralna kolona divizije »Re« izbila je pred Ljubovo. Od 21. do 24. januara vodile su se teške borbe oko nekoliko kota, naro­čito oko Čardaka (k. 942) zapadno od Ljub'ova, koji je nekoliko puta prelazio iz ruke u ruku. Situaciju na tom pravcu vrlo su dobro kontrolirali bataljoni 2. ličke brigade.

Najžešće borbe vođene su na frontu 9. brigade, na pravcu Lovinac—Udbina za Pločanski Klanac. Tu su Talijani imali dva ustaška bataljona, koji su nosili sav teret napada desne kolone divi­zije »Re«. Po danu, uz snažnu podršku artiljerije i avijacije, ova je kolona zauzimala kote ispred klanca, ali ih je 9. brigada stalnim noćnim protivnapadima vraćala, bacajući redovno talijansko- ustašku grupu nazad, prema Lovihcu. Svojom upornošću i žestinom ističe se borba vođena 22. januara i u noći od 22. na 23. januara. I na ovom dijelu fronta 6. ličke divizije njena je 9. brigada sigurno obavljala svoje zadatke.

Divizija »Sassari« za četiri dana tek se pomakla sa svojih polaznih položaja. Prva lička brigada zauzela je dobre položaje za obranu na jakim topografskim točkama iznad gračačke kotline, te je sve do 24. januara suvereno vladala situacijom sjeverno od Gra­čaca. Divizija »Sassari« zauzimala je uz teške borbe kotu po kotu, i tek joj je četvrtog dana uspjelo da zauzme neke jače topografske točke u rasporedu 1. brigade. Talijanima nije preostalo drugo, već da dovlače novè snage.

6. lička divizija, koju su iz četiri pravca napadale snage dviju talijanskih divizija, izdržavala je napad i držala se više nego zado­voljavajuće. Svojim umjesnim manevrima, jakim noćnim protiv- udarima, naročito ispred sela Ljubova i Pločanskog Klanca, nani­jela je neprijatelju ozbiljne gubitke i u ljudstvu i u materijalu.

Međutim, iako je situacija u Lici do 24. januara bila potpuno zadovoljavajuća, a 6. lička divizija pokazala veliku borbenu sprem­nost, divizija i pozadina nalazile su se svakog dana pred težim pro­blemima. Talijani su neprestano dovlačili i ubacivali u borbu nove svježe snage, raspolagali su vrlo moćnom artiljerijom na svim pravcima, obasipajući stalno položaje 6. ličke divizije. Sve su jedi­nice morale biti neprestano u pripravnosti, uvijek spremne da kod prvih uspjeha talijansko-kvislinških jedinica prijeđu u protivnapađ. Hladnoća i snijeg, danju neprijateljski napadi, a noću vlastiti pro- tivnapadi, sve je to postepeno lomilo fizičku snagu ljudi. I ono malo odmora što im se pružalo, nisu mogli iskoristiti, jer su mnoga sela u pozadini prve borbene linije bila spaljena i srušena.

BOJEVI U BOSANSKOJ KRAJINI. 717. divizija krenula je sa glavninom snaga i 202. tenkovskim bataljonom iz Sanskog Mosta, dolinom Sane na jug prema raskrsnici cesta u selo Vela.gići. Ispred sela Vrhpolja na lijevoj obali Sane dočekali su je dijelovi 7. kraji­ške brigade 5. krajiške divizije, ali je nisu uspjeli zadržati. Nijemci su do podneva prešli preko Sane i zauzeli Vrhpolje- Izvršavajući naređenje štaba 5. krajiške divizije, 1. i 7. krajiška brigada prešle su poslijepodne u protivnapađ, da ponovo zauzmu Vrhpolje, ali bez uspjeha.

717. divizija, nastojeći da osigura lakši prodor na jug, uputila je 2. brdsku brigadu domobrana prema Grmeč-planini, u pravca sela Dabar i Brajić Tavan, kako bi osujetila pritisak krajiških jedi­nica na svoj desni bok. Domobranskoj je brigadi uspjelo da poslije dvodnevne borbe zauzme sela Dedovaču i Brajić Tavan, ali je6. brigada 4. krajiške divizije noću od 20. na 21. januara izvršila protivnapađ i odbacila domobrane nazad u Sanski Most.

Bojeći se daljnjeg prodora 717. divizije prema Ključu i even­tualne intervencije neprijatelja i iz pravca Banjaluke, Vrhovni štab naređuje 1. bosanskom korpusu da 4. krajiška divizija odmah vrati svoje dvije brigade — Drugu i Petu — nazad za obranu Slobodnog teritorija, što je korpus -odmah učinio. Brigadama je izdano nare­đenje, da se vrate na prostoriju sela Slatina, Kamengrad i Emi- novci. 5. krajiška divizija upozorena je na to, da sistematski izviđa teren oko Banjaluke i da uporno brani pravac Sanski Mast—Ključ i Sanski Most—Bosanski Petrovac.

106

21. januara 717. divizija vrši manju pregrupaciju, s time što glavninu svojih snaga, 737. puk, 202. tenkovski bataljon i 2. brdsku brigadu, upućuje iz Sanskog Mosta na zapad, cestom prema selu Lušci Palanka. 2. brdska brigada vrši u ovom zadatku bočno osi­guranje prema Grmeču, dejstvujući samo u pravcu Dedovača— Eminovci. Međutim, dan je protekao u pregrupaciji glavnih snaga, tako da je samo 2. brdska brigada domobrana ispoljila ofenzivna dejstva preko sela Dedovače za kotu 444.

Da bi omogućio 717. diviziji lakše izvršenje njenog zadatka, a to je prodor u dubinu slobodnog teritorija Podgrmeča, general- potpukovnik Lüters ubacuje u borbu i jače snage 721. puka 714. divizije, s time, da ovladaju komunikacijom Ljubi ja—Stara Rijeka— Stari Majdan.

21. januara poduzima 5. krajiška divizija ponovo protivnapad, sada na 749. puk 717. divizije u Vrhpclju, i poslije žestoke borbe uspjelo joj je da ponovo zauzme selo, ali ga je u toku dana morala i opet napustiti. Uz podršku nekoliko tenkova, 749. puk ponovo zauzima Vrhpolje. 2. brdska domobranska brigada vrši ponovni na­pad na Dedovaču, ali ju je 6. prigada 4. krajiške divizije opet bacila nazad u Sanski Most.

22. januara započeli su prvi napadi 717. divizije i 2. planinske brigade cestom iz Sanskog Mosta na zapad prema Bosanskoj Krupi, ali bez uspjeha. Ali sutradan, 23. januara, kad je izvršen koordini­rani napad 737. puka. 202. tenkovskog bataljona, 2. brdske brigade i dijelova 721. puka 714. divizije, otpor 6. krajiške brigade zapadno od Sanskog Mosta bio je savladan. Nijemci su u toku dana izbili na liniju sela Stara Rijeka—Stari Majdan—Fajtovci—Dedovača. U noći od 23. na 24. januara 6. krajiškoj brigadi je uspjelo da protivnapa- dom ponovo zauzme Dedovaču, ali su snage Nijemaca ostale na dostignutim položajima.

749. puk 717. divizije napadao je 22. i 23. januara južno od Vrhoplja prema Ključu, ali su 1. i 7. brigada 5. krajiške divizije pružile jak otpor i zaustavile napredovanje Nijemaca. Na položaji­ma oko sela Vrhpolja proveo je 749. puk i 24. januara bez uspjeha.

Uspjesi grupacije 717. divizije u ova četiri dana nisu bili za­vidni. Svijesna toga, komanda 717. divizije, da bi ipak nešto učinila, neprestano je prebacivala svoj 202. tenkovski bataljon s jednog pravca nastupanja na drugi, ‘i uglavnom zahvaljujući njemu 717. divizija je uspješno, ali veoma sporo prodirala u dubinu slobodnog teritorija Bosanske Krajine. (Vidi kartu 7.)

U svom nastupanju kroz Slobodni teritorij okupatorske i kvi- slinške jedinice uništavale su sve. Pljačkale su i palile kuće, ma-

10T

k.

sovno ubijale stanovništvo, bilo da su ga zatekle u selima ili uhva­tile u zbjegovima. Talijanske su jedinice takve podvige registri­rale i u svojim operativnim biltenima. Samo za prvih 5 dana ofen­zive Talijani su registrirali, da su preko 250 ljudi strijeljali, 100 internirali, porušili 110 kuća, a 5 sela i nekoliko zaselaka do temelja spalili.105

Zajedno s jedinicama 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa povlačio se i narod sa Slobodnog teritorija prema Bosni za Bosanski Petrovac i Drvar. Od 21. januara povlačile su se ogromne kolone izbjeglica s Banije, Korduna, Like i Podgrmeča sa svojom pokret­nom imovinom ispred okupatora. To je bila prava seoba naroda. Sve što je moglo da se kreće, odstupalo je.100 Ogromna većina sela potpuno je napuštena, tako da u njima nije ostao ni jedan jedini čovjek. Narod je proživljavao strašnu dramu. Zima, neprestani po­kreti, mitraljiranje i bombardiranje iz zraka, noćivanje po šumama i cestama, oskudna prehrana, nestašica odjeće i obuće prouzrokovali su neopisive patnje, naročito za djecu i žene. Bili su to najstra­šniji i najteži dani Oslobodilačkog rata. Ali svijest i disciplina ljudi, njihov odnos prema svojoj vojsci, odnos prema vlastitim patnjamai stradanjima — čine jednu zasebnu epopeju Narodnooslobodilač- kog rata.

Kako se razvijala ofenziva okupatora i njegovih slugu, tako jei Vrhovni štab NOV i POJ od 20. januara nadalje poduzimao niz mjera vojnog, političkog i organizacionog karaktera. Trebalo je mo­bilizirati sve vojne i pozadinske snage Slobodnog teritorija, da se što uspješnije suprotstave neprijatelju, savladaju sve teškoće i razbiju ofenzivu. 21. januara poslana je obavijest svim jedinicama u zemljio razmjerima neprijateljske ofenzive na Slobodni teritorij, dane su direktive i naređenja za rad. Jedinicama koje su bile izvan prostora operacije »Weiss I« izdana su tog dana ova naređenja:

— 1. proleterskoj diviziji, da glavninu svojih snaga rokira od Teslića prema Banjaluci i da izvrši pritisak na Banjaluku sa sjevera. Oko Teslića da ostavi samo zastor od 3. krajiške brigade.

105) Kako je mali broj ljudi pohvatan i upućen u internaciju — intendantura Glavne komande oružanih snaga za Sloveniju i Dalmaciju ovako obavještava i objašnjava, zašto nema više zarobljenih ljudi. »Na ponovljeno traženje, da se dade objašnjenje, zašto nema zarobljenih za internaciju, komandant divizije „Re“ je tvrdio, da je to zbog potpune evakuacije pučanstva u raščišćenoj zoni«. Depeša od 23. I., upućena štabu generala Roatte — arhiv VIIJNA.

106) Talijanske divizije »Sassari« i »Re« 23. I. javljaju: »Naselja su nađena potpuno bez ljudi, žena i djece.« Slično javljaju i Nijemci: » . . . neprijatelj pruža žilav otpor, povlačeći se s glavninom, uzimajući sa sobom stanovništvo i stoku«. Arhiv VIIJNA.

108

Faksimil operativne direktive Vrhovnog komandanta NOV i POJ, koja je upu- ćena radiovezom 3. udarnoj diviziji za dejstva njenih jedinica u fazi priku-

pljanja jedinica Glavne operativne grupe za protivofenzivu prema rijeci Neretvi.

109

— 3. udarnoj diviziji, da se odmah povuče na prostoriju Tur­be—D. Vakuf, sai zadatkom da dijelom snaga vrši pritisak nai Travnik, a drugi dio snaga da bude spreman za intervenciju prema Livnu i Prozoru, ukoliko bi došlo do četničko-talijanskog napada sa prostorije Prozora.107

— 2. proleterskoj diviziji, da ubrza svoje napade na četničke snage između Knina i Bosanskog Grahova. Kako se 6. lička divizija već angažirala u borbama u Lici, pridodana je 2. proleterskoj divi­ziji za ovu akciju i 3. dalmatinska brigada.

— 4. slavonskoj diviziji, da krene s prostorije Voćina preko planine Psunja na glavnu željezničku prugu Zagreb—Beograd i da poduzme sve potrebne mjere za prekidanje saobraćaja između Nov­ske i Gradiške.

— Glavnom štabu NOV i PO za Sloveniju, da ubrza pokret svojih brigada prema grupi hrvatskih brigada na Zumberku (sje­verno od Karlovca) i da u zajednici s njima vrši stalan pritisak na liniju Jastrebarsko—Karlovac—Ozalj—Metlika u pozadinu 7. SS divizije, kako bi pomogao borbu jedinica 1. hrvatskog korpusa na Kordunu.

Prvog dana ofenzive evakuirani su svi ranjenici iz bolnica sa Banije i Korduna preko Bihaća za Bosanski Petrovac i Drvar. Isto tako vršene su pripreme za evakuaciju bolnica i magazina hrane sa Grmeč-planine prema Drvaru.

Trećeg dana borbe 1. hryatskog i 1. bosanskog korpusa sa okupatorsko-kvislinškim trupama počela su postepeno i dejstva je­dinica Narodnooslobodilačke vojske u pozadinu njemačko-kvislin- ških trupa. Najznačajniju aktivnost i najveće rezultate postigla je 4. slavonska divizija oko Okučana na glavnoj željezničkoj pruzi Zagreb—Beograd, zatim 2. i 5. brigada 4. krajiške divizije ha komunikaciji Banjaluka—Bosanska Gradiška.

4. slavonska divizija NOV napala je u noći od 22. na 23. janu­ara željezničku prugu i ustaško-domobranske posade oko nje između Novske i Nove Gradiške, u dužini od 25 kilometara. To je bila dotada najveća diverzantska akcija na željezničku prugu. Nekoliko dana bio je potpuno onemogućen sav željeznički i cestovni saobra­ćaj od Zagreba prema Brodu i Banjaluci. Na pruzi su uhvaćene dvije velike kompozicije i zajedno s lokomotivama potpuno spa-

107) O talijansko-četničkim pripremama za ofenzivna dejstva pre­ma Bosanskom Grahovu i Livnu, Vrhovni štab NOV i POJ bio je na vrijeme obaviješten preko svojih obavještajnih centara u Splitu i Prozoru.

110

Ijene. Telegrafske žice su pokidane na dužini od preko 30 kilome­tara i odvučene. Sa pojedinih dionica pruge odnesene su željezničke šine u dužini od nekoliko kilometara, i to zajedno sa pragovima. Minirane su skretnice, paljene službene zgrade i razoružano neko­liko posada oko pruge. Iz dana u dan borba je bila sve jača. (Vidi kartu 7.)

Paralelno s ovom akcijom stupile su u napad 2. i 5. brigada 4. krajiške divizije. U prvom naletu prema cesti Banjaluka—Bosan­ska Gradiška razoružale su nekoliko domobransko-četničkih posa­da, zatim su uhvatile na cesti jednu jaku automobilsku kolonu i za­palile je. 23. januara izbile su na 10 kilometara sjeverno od Banja­luke. U tim borbama brigade su zarobile dva topa sa bogatom spre­mom i pješadijsko naoružanje.

24. januara ujutro pojavile su se i jedinice 1. proleterske brigade 1. proleterske divizije na desnoj obali rijeke Vrbasa, u neposrednoj blizini Banjaluke, i otvorile artiljerijsku vatru na grad.

Sjeverno od Karlovca, na Zumberku, stvari su također dobro pošle. Glavni štab NOV i PO za Sloveniju uputio je odmah svoje tri brigade u Zumberak, tako da se poslije 25. januara sjeverno od Karlovca i Metlike nalazila vrlo jaka grupacija od pet brigada.

Koordinirani napadi partizanskih jedinica na saobraćaj u do­lini rijeke Save i Vrbasa i oko Banjaluke zbunili su i veoma uzne­mirili Nijemce, jer se iznenadno i brzo pojavio jedan novi, nepred­viđeni front u pozadini njihovih glavnih snaga angažiranih u ope­raciji »Weiss I«. Zato je odmah odlučeno, da se u dolinu Vrbasa hitno pošalje 741. puk 714. pješadijske divizije, koji će zauzeti liniju Banjaluka—Stara Gradiška—Nova Gradiška te uz pomoć kvislin- ških jedinica uspostaviti saobraćaj na željezničkoj pruzi Novska— Brod i saobraćaj u dolini Vrbasa. Alarmirane su i ustaško-domo- branske snage u Slavoniji, da poduzmu akciju sa sjevera, od Lipika i Slavonske Požege, u leđa 4. slavonskoj diviziji, kako bi se oslabio njen pritisak na željezničku prugu.108

Osim pregrupacije 714. divizije i njenog angažiranja (oko 24. januara) na tri pravca: Prijedor—Ljubija—Stara Rijeka; Dvor na

108) u vremenu od 22. do 28. januara porušili su 4. slavonska di­vizija i 1. slavonski partizanski odred oko 8 km željezničke pruge i

4 mosta i zapalili jednu željezničku stanicu sa instalacijama, dvije loko­motive i oko 35 vagona, ubili oko 80, a zarobili 120 neprijateljskih vojnika. Zaplijenili su 90 pušaka i 6 mitraljeza. 4. slavonska divizija imala je 130 vojnika izbačenih iz stroja.

111

Uni—Rujevac (jedan bataljon) i Banjaluka—Nova Gradiška, drugih promjena u njemačkim planovima i rasporedu trupa nije bilo. Ostale okupatorske jedinice nastavljale su svoja dejstva na slobod­nom teritoriju Banije, Korduna i Bosanske Krajine. Glavnina neprijateljskih snaga nastupa i potiskuje snage 1. hrvatskog kor­pusa na jug i jugozapad k rijeci Uni i krstari preko zauzetog dijela slobodnog teritorija, pretresajući naselja i šume- Paralelno s njima, ili iza njih, pomjeraju se ustaško-domobranske snage i žandarmerija, zaposjedajući slobodni teritorij Korduna i Banije.

Dok kod Nijemaca u ovo vrijeme prevladava mnogo veća aktivnost i manje se raspravlja o tome, šta bi sve trebalo učiniti, kod njihovih saveznika, Talijana, vlada obratna atmosfera. Neus­pjeh na svim odsjecima fronta u Lici, kao i prema Slunju, tražio je objašnjenja, koja su talijanski komandanti obilato davali. Kako ni jedni ni drugi nisu bili zadovoljni s postignutim uspjesima, a već su se otprije odnosili podozrivo jedni prema drugima, sve je češće dolazilo do međusobnih predbacivanja tko je, koliko i gdje kriv. Njemački komandanti kritikuju talijanske što su im trupe zakasnile u početku ofenzive i što su došle u Slunj poslije njemač­kih trupa; Talijani im odgovaraju, da je to iz objektivnih razloga, a svoju Vrhovnu komandu obavještavaju, da ni Nijemci ne napre­duju tako brzo, kako su mislili.

Sumirajući rezultate borbe u prvim danima ofenzive, gene­ral Roatta i njegov štab kažu, da je točno da su dva dana potpuno izgubili zbog zakašnjenja »Grupe Fabbri« i Ida je »piropuštena jedna kombinirana i odlučna akcija sa snagama divizije »Lombar­dia« i »Re« (misli se na energičan prodor sa sjeverozapada i zapada od Ogulina i Plaškog za Slunj i odvajanje kordtfhaško-banijske grupacije 1. hrvatskog korpusa od Like i ličkih jedinica — pri­mjedba Đ. K.), koja je mogla uhvatiti jake neprijateljske dijelove i nanijeti im zaseban udar«. Ali slabo napredovanje divizije »Lom­bardia« i lijeve kolone divizije »Re« prema Slunju i Plitvičkim jezerima — koje su se više orijentirale na zauzimanje Plaščanske doline i popravak pruge Ogulin—Plaški—Vrhovine nego na energi­čan prodor k Slunju i Plitvičkim jezerima — generali Roatta i •Gloria objašnjavaju potrebom opreznosti i krajnje opasnosti u Gor­skom Kotaru, jer su jake snage partizana u njihovoj pozadini. Nji­hovo je mišljenje, da je za talijanske trupe važnije da zauzmu i potpuno očiste Gorski Kotar, nego da idu u Liku i Bihać. Dakle, stara Roattina teza — najprije Gorski Kotar, pa onda Lika —I vidno izbija već u prvim danima, a izbijat će neprestano za sve

112

vrijeme ofenzive kao predbacivanje Nijemcima, što su poduzeli ovako veliku ofenzivu, koje će rezultati u razmjeru s tolikim bro­jem angažiranih okupatorskih trupa biti vrlo problematični.

U analizi operacija u Lici Roatta ne ostaje dužan Nijemcima:

»Desna je kolona, kako se čini, gospodar tjesnaca Ploče.I ovdje se u suštini odvija veoma slabo napredovanje (što jeustvari i dobro, kad se uzme u obzir krajnje slabo napredovanjeNijemaca).« ,

Poslije okupacije Slunja general Gloria, komandant talijan­skih trupa u operaciji »Weiss«, vrši postepenu pregrupaciju svojih trupa, pojačavajući jedinice u Lici. U Vrhovine i Babin Potok prebačen je najprije jedan bataljon »M«, a zatim i 74. pješadij­ski puk divizije »Lombardia« s prostora Slunja, da bi pojačao dej- stva lijeve kolone divizije »Re« prema Plitvičkim jezerima i Pri­jeboju.

S kakvim podozrenjem gleda Roatta na njemačke planove zimskih operacija i na suradnju s Nijemcima, jasno se vidi iz direk­tive koju je tih dana dao 5. armijskom korpusu.109 Roatta sugerira generalu Glorii, da 5. armijski korpus može energičnije napadati samo onda, ako »nema velikih neprijateljskih snaga pred sobom« i »ako se Nijemci učvrste na liniji Bihać—Bosanski Petrovac«. Uglavnom, » . . . treba izbjegavati odlučna nastupanja na istok« i nastojati, da se »dobije točan dojam o onome, što uspijevaju da urade Nijemci«.

Međutim, ni na strani Narodnooslobodilačke vojske nisu bili sasvim zadovoljni. U početku i prvih dana ofenzive na situaciju se gledalo prilično optimistički, ali se poslije brzog pada Slunja uvidjelo, da velikom optimizmu nema mjesta i da ofenziva postaje vrlo opasna, jer su snage neprijatelja vrlo velike, što se u početku nije pretpostavljalo.

Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske nije očekivao, da će Slunj tako brzo pasti neprijatelju u ruke. Vjerovalo se, da će dolazak Primorsko-goranske grupe na Kordun pridonijeti konsolidi- ranju obrane Bihaća i Slunja i da će se pružiti snažniji otpor ne­prijatelju. Ali se ta očekivanja nisu u potpunosti ispunila. Bihaćki je pravac ostao i nadalje najopasniji pravac u obrani Slobodnog teritorija.

109) Original u arhivi VIIJNA.

® Slom IV. i V. okup.-kvisl. of.113

BOJEVI NA KORDUNU I BANIJI: 24. januara 7. SS divizija nalazila se sa svojim prednjim dijelovima duž ceste Slunj—Cetin­grad—Velika Kladuša. Pošto je zauzela Slunj, nije nastavila ofen­zivna dejstva nego je prikupljala svoje jedinice i popravljala slunjski most na Korani kao i komunikacije za saobraćaj. 369. divi­zija čistila je slobodni teritorij Banije, potiskujući pred sobom Banijski partizanski odred, koji je jedini ostao pred njom. 24. janu­ara uveče stigla je 7. banijska divizija na predviđenu prostoriju, da pojača obranu Bihaća, te je stavljena pod neposrednu komandu Vrhovnog štaba. Pod njenu komandu stavljena je i 5. kordunaške brigada, koja je u noći od 24. na 25. januara također stigla na prostoriju sela Šturlić i Tržac. (Vidi kartu 7.)

25. januara prikupljene su na pravcu Slunj—Bihać dvije jake grupacije 1. hrvatskog korpusa, sa zadatkom da pruže što jači otpor 7. SS diviziji u njenom nastupanju za Bihać. Ujutro im je izdano naređenje iz Vrhovnog štaba i štaba 1. hrvatskog korpusa, kako> tre­baju organizirati obranu Bihaća i na kojim položajima. Prema tim je naređenjima obrana Bihaća podijeljena na dva odsjeka. Jedan između rijeke Korane i planine Male Kapele, a preuzima ga Kor- dunska grupacija sastavljena od 15., 6. i 14. brigade i 1. bataljona 4. kordunaške brigade, koja ujedno sama osigurava svoj lijevi bok na pravcu Ličke Jasenice—Saborski—Poljanak—Drežnik-grad. Ko­mandu nad tom grupacijom preuzeo je operativni štab za Kordun pod komandom Veljka Kovačevića.

Druga grupacija: 7. banijska divizija sastava 7., 8., 5. i 16. bri­gade preuzela je obranu od rijeke Korane na istok, od sela Šturlić preko Pećigrada do Male Kladuše. Između Korane i Pećigrada drži na okupu tri brigade: 5. kordunašku, 7. i 8. banijsku (u prostoru sela Šturlić—Tržac—Platnica—Pećigrad) — sa zadatkom manevar­skog dejstva, već prema tome gdje situacija bude zahtijevala: ili na pravcu Slunj—Bihać ili na pravcu Velika Kladuša—Cazin—rijeka Una. Na desnom krilu 7. banijske divizije je 16. brigada, koja brani prava Velika Kladuša—Cazin. (Vidi kartu 7.)

Banijskom partizanskom odredu je naređeno, da ostane na slo­bodnom teritoriju Banije u pozadini neprijatelja. Ali Odred nije izvršio to naređenje, već se za nekoliko dana povukao za jedinicama 7. divizije u Bosnu.

Na novoj obrambenoj liniji južno od Slunja Kordunska je gru­pacija (8. divizija i primorsko-goranske brigade) ostala u dobroj mjeri pasivna, očekujući dolazak neprijatelja bez svestranijeg i du­bljeg izviđanja i uznemiravanja njegovih jedinica. Smatrajući da je neprijatelj ispred njenog fronta isuviše jak. grupacija nije pođuzi-

114

mala nikakvih jačih noćnih protivnapada na neke točke u rasporedu 7. SS divizije ili »Grupe Fabbri«, kao što je to bio čest slučaj kod jedinica na ostalim sektorima fronta.

Sada, kad je na pravac Karlovac-—Bihać došla i glavnina 7. ba­nijske divizije, s istim zadatkom kao i Kordunska grupacija, to jest da brani prilaze k Bihaću, nad njima nije bilo osigurano jedin­stveno i neposredno komandovanje iz jednog centra. Već u povla­čenju s Banije stavljena je 7. banijska divizija pod komandu dele­gata Vrhovnog štaba, koji je ostao u Bihaću, što nije bilo sretno rješenje. Za vrijeme borbe, kad je trebalo brzo reagirati i koordi­nirati rad jedne i druge grupe 1. hrvatskog korpusa, ispalo je — i to u najznačajnijem momentu — da desna grupacija nije znala šta radi lijeva i kakva je situacija kod nje, kao što ni lijeva nije pravo­vremeno saznala, šta radi desna grupa. U uvjetima slabe, nerazvi­jene i materijalno vrlo oskudne službe veze, kad su informacije veoma kasnile, a zbog toga i intervencija trupa, to je dolazilo još više do izražaja. Vjerojatno bi bilo bolje rješenje, da je 7. banijska divizija ostala i dalje pod komandom 1. hrvatskog korpusa.

24. i 25. januara prošli su na pravcu Slunj—Bihać bez borbe. 7. SS divizija se prikupljala na liniji Slunj—Cetingrad—Velika Kla- duša, pripremajući se za daljnja dejstva. 25- januara povučena je 16. brigada s prostorije sela Bojne u Malu Kladušu, da zatvori pra­vac Velika Kladuša—Cazin. Banijski odred povukao se na prosto­riju s. Zirovac—Culumak (570).

26. januara produžila je 7. SS divizija svoje napade prema Bi­haću. Pošto je izašla sa prostorije Slunj—Lađevac, njena je glavna kolona, »Zapadna grupa« sa tenkovima, krenula širokim frontom prema položajima Kordunske grupacije sa težištem napada duž ceste Slunj—Rakovica. Njen je napad aktivno pomagala i avijacija. Kako je 1. bataljon 4. brigade bio najistureniji, on je prvi napadnut i poslije jednosatne borbe odbačen sa same ceste, pa su Nijemci svo­jim desnim krilom prodrli do Tepavčeva Vrha (k. 497). Pošto je zauzet Tepavčev Vrh, došlo je do borbe na cijelom frontu Kordun­ske grupe. Brigade su izdržale prve nalete Nijemaca i jakom vatrom sa svojih dominantnih točaka zaustavile neprijatelja i prikovale ga za zemlju. U centru rasporeda, duž ceste, tenkovska je kolona uspjela da zauzme nešto terena, ali su bataljoni iz rezerve ubrzo interve­nirali i zatvorili prodor.

Predveče je 15. brigada sa dva bataljona poduzela protivnapađ istočne od ceste, na lijevo krilo »Zapadne grupe«. U energičnom naletu razbila je jednu njemačku kolonu ispred sebe i gonila je na sjever prema Slunju. Tim svojim uspjehom povukla je za sobom i

neke dijelove 6. brigade, koji su bili raspoređeni oko ceste. Među­tim, da bi održala situaciju na svom lijevom krilu i osigurala cestu, »Zapadna grupa« 7. SS divizije je povukla tenkove nešto nazad, prihvaćajući svoje razbijene dijelove i osiguravajući se od bočnog napada. Odmah zatim intervenirala je protiv 5. brigade i jakom avijacijom.

Kad se već činilo, da će se stvar dobro razvijati i da će biti osu­jećen prodor »Zapadne grupe« preko Oštarijskih stanova za Drežnik- grad, desilo se nešto, što u tom času nije nitko očekivao. Vjerojatno uslijed nedovoljne aktivnosti snaga 14. brigade zapadno od ceste, desno krilo »Zapadne grupe« 7. SS divizije rokiralo se u lijevo pre­ma cesti, koja je uslijed protivnapada 15. brigade i dijelova 6. bri­gade ostala otvorena, i tu oko ceste pod zaštitom mraka Nijemci su sa jakim snagama prošli bez borbe kroz raspored Kordunske gru­pacije na jug prema selu Rakovici.110 Do intervencije 7. divizije nije došlo, jer je divizija bila kasno i pogrešno obaviještena o ovom događaju, pa je intervenirala tek sutradan u zoni Rakovice, dej- stvujući na lijevi bok »Zapadne grupe«. U noći od 26. na 27. januara Operativni je štab Kordunske grupe izdao naređenje, da se 15, bri­gada i 1. bataljon 4. brigade povuku na jug u zonu Drežnik-grada, gdje će obrazovati novu liniju obrane, a Primorsko-goranska grupa brigada da se povuče preko Male Kapele na Plitvička jezera.

U noći od 26. na 27. januara zauzeli su prednji dijelovi »Za­padne grupe« 7. SS divizije Rakovicu.

»Istočna grupa« 7. SS divizije pročešljavala je 26. januara teren južno od ceste Cetingrad—Velika Kladuša, i oko Male Kladuše, gdje je došla u sukob sa 16. banijskom brigadom, odbacivši je du­blje na jug.

369. divizija je i dalje čistila, prostoriju Banije. Prednji dijelovi divizije izbili su na liniju Vranograč—Obijaj—Zirovac, gdje su stu­pili u borbu s dijelovima Banijskog partizanskog odreda.

Bataljon 714. divizije, koji je nastupao iz Dvora za Rujevac, došao je u borbeni kontakt s dijelovima Banijskog odreda oko sela Gage.

110) Iz raspoložive dokumentacije teško je utvrditi, kako su se Nijemci bez borbe provukli na jug. U operativnom izvještaju 15. bri­gade tvrdi se, da su se Nijemci probili uslijed neaktivnosti 6. i 14. bri­gade, a 6. brigada tvrdi, da su se Nijemci rokirali ulijevo ispred fronta 14. brigade i bataljona 4. brigade na položaje 15. brigade, koji je ostao otvoren. Izgleda najvjerojatnije, da 14. brigada i bataljoni 6. brigade nisu bili dovoljno aktivni da pomognu 15. brigadi, a da se 15. brigada, vršeći protivnapad i bojeći se tenkova, odmakla sa ceste i tako sama napravila prolaz, koji su Nijemci odmah iskoristili.

116

Posljednji jači otpor 7. SS diviziji ispred Bihaća pružila je u toku 27. januara 15. brigada na desnoj obali Korane, južno od Dre- žnika. Poslijepodne Nijemci su savladali i taj otpor te otvorili put za Bihać. Jedan bataljon 15. brigade i 1. bataljon 4. brigade po­vukli su se preko Ličkog Petrova Sela za Prijeboj, dok su se dva bataljona 15. brigade povukla uz zaštitne borbe prema selu Zavalju. jugozapadno od Bihaća. 7. divizija povukla se 27. januara uveče na prostoriju Turske Gate, Donje i Gornje Gate.

Ujutro 28. januara Vrhovni je štab naredio, da se 7. banijska divizija povuče preko Une i preuzme obranu pravca Bihać—Bosan­ski Petrovac.

28. januara 7. divizija je u pokretu i prebacivanju preko Une. U zaštitnici je ostala 8. brigada, koja se u noći od 28. na 29. također prebacila na desnu obalu Une.

7. SS divizija je 28. januara ujutro, iako pred njom osim zaštit­nih odjeljenja 15. i 8. brigade nije bilo jačih snaga, oprezno pošla prema Bihaću, očekujući vjerojatno jače borbe ispred grada.

Uveče 28. januara ušle su prethodnice »Zapadne grupe« 7. SS divizije u predgrađe Bihaća na lijevoj obali Une, dok su glavne snage zanoćile pred Bihaćem, u selima Zavalje, Vedro Polje, Klokot i Turija.

Divizija »Re«, koja je sa svojim jačim prethodnicama izbila 28. januara u Ličko Petrovo Selo, predložila je Nijemcima da zajednički napadnu Bihać, ali su to Nijemci odbili, s motivacijom da im po­moć Talijana nije potrebna.

29. januara ujutro Nijemci su okupirali Bihać.369. divizija je izbila sa svojim prednjim dijelovima — 370. pu­

kom i 2. brdskom brigadom — 29. januara pred Ostrožac i Otoku, na lijevu obalu Une. Ostale njene snage pročešljavale su zajedno sa dijelovima »Istočne grupe« 7. SS divizije Cazinsku Krajinu i Baniju.

U noći od 29. na 30. januara povukli su se na desnu obalu Une i 16. brigada i Banijski partizanski odred. Nakon prelaska srušen je unski most kod Ostrošca. (Vidi kartu 8.)

BOJEVI U LICI: 25. januara talijanski 5. armijski korpus po­jačao je napad na cijelom ličkom frontu. Dok su Nijemci već zau­zeli Slunj, Cetingrad i Veliku Kladušu, njihove dvije divizije, »Sas­sari« i »Re«, još uvijek stoje pred prvom linijom obrane 6. ličke divizije. Više se nije moglo čekati, ili — kako se izrazio Roatta — dalje gledati, šta će Nijemci učiniti, već je trebalo ući sa svim sna­gama u napad. I tako su 25. januara ubačene u napad korpusne rezerve i izdano je naređenje 74. puku divizije »Lombardia«, da se

117

prebaci na pravac Vrhovine—Plitvička jezera u sastav lijeve ko­lone divizije »Re«.

Na pravcu Vrhovine—Plitvička jezera, pred lijevom kolonom divizije »Re«, branio se samo 3. bataljon 2. ličke brigade, pojačan četom Ličkog partizanskog odreda. U vremenu od 24. do 26. janu­ara taj je bataljon izdržao nekoliko jakih napada Talijana, držeći se uporno na svojim položajima ispred Čudinog Klanca. Odnosi snaga na ovom pravcu bili su isuviše u korist neprijatelja. Tri pje­šadijska bataljona »Re« i jedan domobranski bataljon, pojačani sa divizionom artiljerije i četom tenkova, prema jednom bataljonu 6. lič­ke divizije. Svaki talijanski bataljon bio je po broju i vatrenoj moći jači od partizanskog hataljona. 4. bataljon 2. ličke brigade, koji se nalazio jugozapadno od 3. bataljona, nije mogao da mu pruži pomoć, jer je zatvarao pravac Vrhovine—s. Turjanski.

25. januara napala je lijeva kolona divizije »Re« na položaj3. bataljona, ali je odbijena. Sutradan, 26. januara, bataljon je po­novo napadnut, ali sada uz snažnu podršku artiljerije i avijacije, te je izbačen sa svojih glavnih položaja na Cudinom Klancu i odbačen prema Plitvičkom Leskovcu. Štab 2. brigade 6. ličke divizije poku­šao je da intervenira sa 4. bataljonom iz pravca Turjanskog dej- stvom u desni bok kolone »Re«, ali je bataljon zakasnio.

27. januara zauzela je lijeva kolona divizije »Re« Plitvički Leskovac.

U noći od 27. na 28. januara stigla je na Plitvička jezera i Pri­jeboj Primorsko-goranska grupa brigada, koja se poslije borbe južno od Slunja povukla preko Male Kapele u Liku. 6. brigada je odmah upućena na front prema Plitvičkom Leskovcu, dok je 14. brigada povučena južno od sela Prijeboj kao rezerva.

28. januara stigao je na prostoriju Babinog Potoka i 74. puk »Lombardia« i znatno pojačao desnu kolonu divizije »Re«. Sada je ova kolona raspolagala snagama jačine jedne pješadijske divizije, ojačane četom tenkova.

Stab 1. hrvatskog korpusa planirao je da novu liniju obrane ispred desne kolone divizije »Re« istočno od Plitvičkog Leskovca postavi u vidu klopke; 4. bataljon 2. ličke brigade postavio je za­padno od sela Prijeboja, oko raskrsnice cesta, da prihvati frontalno borbu s Talijanima, a dva bataljona 6. goranske brigade na bok talijanske kolone, u šumu južno od ceste Plitvički Leskovac—Prije­boj. 3. bataljon 2. ličke brigade upućen je u pozadinu, sa zadatkom da dejstvuje na cestu Plitvički Leskovac—Babin Potok.

Ujutro 28. januara desna je kolona divizije »Re« nastavila svoja dejstva prema Prijeboju. Oko podne prihvaćena je borba na cijelom

118

frontu, ali su u kritičnom momentu ove borbe bataljoni 6. goianske brigade ostali bez puščane i mitraljeske municije te nisu uspjeli da je dovedu do kraja. Talijanska se kolona probila do Prijeboja i za­uzela ga. Predveče je produžila prema Ličkom Petrovom Selu, gdjese sastala s dijelovima 7. SS divizije.

Zauzimanje ceste Vrhovine—Babin Potok—Plitvički Leskovac— Prijeboj bio je prvi značajan uspjeh talijanskog 5. armijskog kor­pusa u IV. ofenzivi. Na toj je cesti desna kolona divizije »Re« 29. ja­nuara prikupljala svoje snage, grupirajući ih na dvije točke: jedan se dio grupirao na prostoriji sela Gornji Babin Potok—Končarev Kraj (74. puk »Lombardia«), a drugi na prostoriji sela Prijeboj (po­jačani 1. puk divizije »Re«), izviđajući južno od ceste. Na desnom krilu ove kolone prikupljana je jedna jača grupa četnika Draže Mihajlovića.

29. januara poduzeo je i štab 1. hrvatskog korpusa nove mjere raspoređujući svoje snage na ovom pravcu, da bi što bolje zaštitio prilaz Korenici. 6. goranska brigada je zatvorila pravac Prijeboj— Korenica u visini sela Korenička Kapela; 3. i 4. bataljon 2. ličke bri­gade zatvorili su pravac Babin Potok—Korenica južno od sela Gornji Babin Potok, oslanjajući se na Homoljački Klanac, a u zonu sela Turjanskog rokiran je bataljon Ličkog partizanskog odreda. U re­zervi su ostavljeni 14. primorsko-goranska brigada i 1. bataljon 4. brigade, i to južno od Koreničke Kapele. (Vidi kartu 8.)

30. januara vladalo je na pravcu Prijeboj—Korenica uglavnom zatišje.

Noću od 30. na 31. januara izvršila je 6. goranska brigada sa dva bataljona jak noćni napad na Prijeboj, ah bez rezultata. Ujutro 31. januara ta je brigada hitno upućena na Ljubovo, pred centralnu kolonu divizije »Re«, da pojača obranu 1. i 2. bataljona 2. brigade,- jer se kriza pojavila i na tom pravcu. Osiguranje pravca Prijeboj— Korenica preuzela je 14. goranska brigada.

U duhu općeg naređenja komandanta 5. talijanskog armijskog korpusa došlo je poslije 24. januara do pojačanih ofenzivnih dej- stava i centralne kolone divizije »Re« na pravcu Lički Osik— Ljubovo—Krbavsko Polje. Nakon ogorčene borbe ta je kolona uspjela da 25. januara zauzme Gradinu (k. 882), ali se za nju morala krvavo boriti, jer su je 1. i 2. bataljon 2. brigade u toku dana dva puta preuzimali. 27. januara poduzela je napad na drugu dominantnu točku u obrani 1. i 2. bataljona 2. brigade, na Čardak (k. 942). Isto kao i oko Gradine, i tu su vođene ogorčene borbe, u kojima su učestvovali i talijanski tenkovi, dok konačno predveče Talijani nisu osvojili kotu. Tek 31. januara uspjela je cen-

119

traina kolona divizije »Re« da prodre do Ljubova i da ga zauzme. Dakle, poslije 11 dana borbi centralna je kolona divizije »Re« uspjela da odbaci dva bataljona 2. ličke brigade s njihove prve obrambene linije i da napreduje svega 5—7 kilometara u dubinu slobodnog teri­torija Like.

Desna kolona divizije »Re« pokušala je 25. januara da zauzme Pločanski Klanac uz pomoć tenkova, ali je izgubila dva tenka, a pješadija je ponovo bačena nazad. Zbog stalnih neuspjeha ove ko­lone general Gloria dobio je dojam, da se u zoni Pločanskog Klan­ca nalaze velike snage neprijatelja, te javlja generalu Roatti, da ih ocjenjuje na oko 4000 partizana.

26. januara prošao je u zatišju, ali se komandant 9. ličke brigade nije zadovoljio mirom. On je u pozadinu Talijana, na cestu Lovi- nac—Medak, uputio svoj 3. bataljon, koji je brzo uhvatio u zasjedu talijansku automobilsku kolonu te uništio i zarobio njenu pratnju i zapalio 11 kamiona.

27. januara desna kolona divizije »Re« ponovo polazi u napad na Klanac, i opet bez uspjeha. Nato komandant 9. brigade ponovo šalje svoj 4. bataljon u pozadinu, ali ovaj put sa vrlo smionim za­datkom, da direktno napadne talijansku bazu Lovinac. U noći od27. na 28. januara bataljon je uletio u Lovinac, raspršio neke poza­dinske dijelove u mjestu i povukao se ujutro nazad u Pločanski Klanac.

28. januara poduzima 9. brigada opći protivnapad na desnu ko­lonu divizije »Re«, da bi je razbila i potjerala u Lovinac, ali osim mjestimičnih uspjeha nije postigla nikakvih rezultata. Čini se, da je napadala na suviše širokom frontu, na kome su se Talijani već bili dobro utvrdili.

Smatrajući da je situacija na frontu 9. brigade bolja nego na Ljubovu, štab 6. ličke divizije izdao je naređenje, da 9. brigada po­šalje jedan svoj bataljon na Ljubovo kao pojačanje bataljona 2. brigade.

Tek 30. januara izvojevala je divizija »Re« prvi uspjeh na svom desnom krilu: zauzela je dvije dominantne točke istočno od Pločan­skog Klanca, kote 1234 (Troverà) i 1180. (Vidi kartu 8.)

U 10 dana borbe sav je uspjeh desne kolone divizije »Re« bio u tome, da se uklinila u obranu 9. brigade i odbacila njeno lijevo krilo sa Pločanskog Klanca. Ali bolje sreće nije bila ni divizija »Sas­sari« na pravcu Gračac—Gornji Lapac.-

24. januara povukla je 1. brigada svoja tri bataljona sa polo­žaja ispred Bruvna na mali predah. Na položaju je ostao jedan ba­taljon, koji sutradan, 25. januara, nije uspio da zadrži napade divi-

120

KARTA

zije »Sassari«. Intervencija ostalih bataljona nije uspjela, jer su jedinice divizije »Sassari« već bile zauzele najjače topografske točke i probile se u Bruvno. 1. brigada se povukla na planinski prijevoj (k. 818) između Bruvna i Mazina, ali je zadržala i sve okolne kote istočno i zapadno od Bruvna. U toku 26. i 27. januara vođene su oko Bruvna jake borbe, ali su svi napadi divizije »Sassari« odbijeni. U noći od 26. na 27. januara vršen je protivnapađ na Bruvno, ali bez uspjeha. Iduće noći poslan je u pozadinu na cestu Gračac—Bruv- no jedan bataljon, koji je također s uspjehom izvršio svoj zadatak.

29. januara vodile su se teške borbe od kote do kote prema Ma- zinu. Naveče je divizija »Sassari« zauzela selo Mazin.

30. i 31. januara protekli su u napadima Talijana na zaselke oko Mazina, ali su Talijani posvuda odbijeni, pretrpjevši pritom ozbiljne gubitke. (Vidi kartu 8.)

BOJEVI U BOSANSKOJ KRAJINI: Razvoj događaja u Bo­sanskoj Krajini od 24. do 31. januara bio je donekle sličan događajima u Lici. 1. bosanski korpus pružao je jak otpor 717. diviziji, 721. puku 714. divizije i 2. brdskoj domobran­skoj brigadi. Uporno i energično branio je svako brdo i svako selo. 717. divizija je neprestano napadala na svojim pravcima: 737. puk, 2. brdska brigada i 202. tenkovski bataljon napadali su duž ceste Sanski Most—Bosanska Krupa, a pojačani 749. puk cestom prema Ključu i Bosanskom Petrovcu. Poslije 23. januara prenijela je 717. divizija težište borbe zapadno od Sanskog Mosta cestom prema Bo­sanskoj Krupi, vjerojatno iz bojazni da se snage 1. bosanskog kor­pusa ne izvuku na sjever preko rijeke Sane, na planinu Kozaru. Tu pretpostavku potkrepljuje i povlačenje jednog bataljona 721. puka 714. divizije u dolinu rijeke Sane od Prijedora do Svodne, kuda su povučene još i neke druge kvislinške snage, da bi se zatvorili prijelazi preko rijeke Sane.

25. januara ujutro poduzeli su 737. puk 717. divizije, 2. brdska brigada i dijelovi 202. tenkovskog bataljona, potpomognuti jakim akcijama avijacije, napad u tri kolone sa prostorije Kamengrad— Fajtovci prema Bosanskoj Krupi. Podgrmečkom cestom111 nastupali su tenkovi i manji dijelovi pješadije, a 737. pješadijski puk nastu­pao je desno od ceste prema selu Lipnik, da manevrom na sjevero­zapad izbjegne jake položaje 6. krajiške brigade na cesti i da joj zađe iza leđa na cestu kod sela Majkić Japre. 2. brdska brigada do­mobrana, pojačana jednom četom Nijemaca, nastupala je lijevo od

111) Cesta ispod Grmeča: Sanski Most—Benakovac—BosanskaKrupa.

121

ceste u pravcu Grmeča, prema selima Dabru i Eminovcima. Žestoka borba vodila se čitav dan. Poslijepodne uvedena su u borbu s 2. brd­skom brigadom na desno krilo 6. krajiške brigade i dva bataljona iz rezerve (3. bataljon 6. brigade i 1. bataljon 1. brigade). Po danu su 6. krajiška i dijelovi 1. krajiške brigade pružali snažan otpor i postepeno se povlačili pred neprijateljem, a kad se spustio mrak, desnokrilni su bataljoni odmah prešli u snažan protivnapad na 2. do­mobransku brigadu u selu Eminovci, koju su opkolili i u toku noći potpuno razbili. U ovoj sjajnoj borbi zaplijenjena je baterija brd­skih topova 75 mm, 40 mitraljeza, nekoliko protivten'kovskih pu­šaka, cijela komora i ostali ratni materijal. Na bojnom polju ostalo je oko 450 mrtvih neprijateljskih vojnika. Poslije ovog boja bila j*2. domobranska brigada praktično izbačena iz daljnje borbe.

Ujutro 26. januara odbačena je i tenkovska kolona sa ceste na­zad prema Kamengradu.

Međutim, 737. pješadijski puk 717. divizije uspio je da potisne lijevo krilo 6. krajiške brigade'12 na položajima sjeverno od ceste, te je energično nastavio napad preko sela Lipnik za Majkić Japru. Iako taj manevar nije iznenadio 6. brigadu, ona ga nije mogla osu­jetiti. Pokušavala je doduše da protivnapadima na neprijateljski bok nešto učini, ali su joj snage bile nedovoljne. 26. januara izbio je 737. puk duboko u pozadinu Slobodnog teritorija zauzevši selo Maj­kić Japru. 27. januara produžio je cestom dalje na istok, pa je zauzeo i selo Benakovac. Iste večeri vratile su se 2. i 5. brigada 4. krajiške divizije s Kozare i odmah ušle u borbu sa 737. pukom.

U noći od 27. na 28. januara poduzela je 4. krajiška divizija sa sve tri brigade opći protivnapad na neprijatelja, sa ciljem da opkoli i razbije 737. puk na prostoriji Majkić Japra—Benakovci i da osujeti ostale snage neprijatelja da ga prodorom od sela Fajtovci debloki- raju. U toku noći zauzele su 2. i 5. krajiška bragada sa dijelovima6. krajiške brigade Majkić Japru i opkolile 737. puk u Benakovcima. Ujutro 28. januara napadi su produženi, ali su Nijemci reagirali jakim snagama avijacije, koja je cio dan bombardirala položaj*2. i 5. brigade.

Šesta krajiška brigada orijentirala se 28. januara ponovo prema Sanskom Mostu. U toku dana izdržala je jak pritisak sa zapada, a uveče prešla u protivnapad i očistila sva sela južno od ceste Faj­tovci—Sanski Most. Izvanrednom fizičkom izdržijivošću, velikim ju­naštvom i zalaganjem ona je 29. januara ujutro stabilizirala front

112) 6. brigada je još uvijek sama na ovom pravcu, pojačana sa­mo 1. bataljonom 1. brigade.

122

s

prema Sanskom Mostu. Njemačko-kvislinške jedinice uspjele su se zadržati samo duž ceste Fajtovci—Sanski Most, i to jedino na pro­storu, koji je mogao držati pod kontrolom 202. tenkovski bataljon.

Žestina borbi sa 717. divizijom u Podgrmeču dostigla je najveći stepen od 28. do 30. januara. Obje su strane uložile sve svoje snage, da bi postigle cilj, pa su i jedna i druga tih dana pretrpjele osjetne gubitke. 2. i 5. krajiška brigada vršile su svake noći napade na 737. puk, ali ga nisu uspjele savladati. Značajnu pomoć, koja je bila upravo od presudnog značenja u obrani ovog puka, pružila mu je avijacija, koja ga je stalno snabdijevala iz zraka municijom i hra­nom i bez prestanka bombardirala položaje 2. i 5. brigade.

Istom žestinom vođene su borbe i južno od Sanskog Mosta, i to između 749. njemačkog puka i 5. krajiške divizije. Do 30. januara Nijemci su uspjeli da zauzmu i selo Velagići, ali su već toga dana počeli iz štaba 717. divizije stizati generalu Lütersu izvještaji, da je ovaj puk umoran i iscrpen. Njegovi su napadi postajali sve bojažlji- viji, jer je komandant 5. krajiške divizije usmjerio dejstva svoje divizije s fronta u pozadinu Nijemaca na komunikacije Sanski Most—V elagići.

31. januara vršen je snažan pritisak sa zapada, da bi se deblo- kirao 737. puk, i Nijemci su uspjeli da se probiju do sela Skucani Vakuf, ali su snažnim protivnapadom i uz osjetne gubitke odbačeni nazad u selo Fajtovci. Uveče je 717. divizija izvukla tenkovske jedi­nice sa ovog pravca i poslala ih na jug, da pomognu napad 749. puka prema Bosanskom Petrovcu. (Vidi kartu 8.)

Drugi snažan napad u pozadinu 7. SS divizije i divizije »Lom­bardia«; izvršila je Zumberačka operativna grupa pod komandom Štaba II. operativne zone.113 Ova grupa, jačine pet brigada — 13. proleterska »Rade Končara«, 4. kordunaška, 1., 2. i 3. slovenska— ušla je 24. januara dobro pripremljena u borbu, udarajući planski po najosjetljivijim točkama neprijateljskog saobraćaja, prvenstveno u pozadini 7. SS divizije. Ono što se nekoliko dana prije odigralo na glavnoj željezničkoj pruzi Zagreb—Brod—Beograd, ponovilo se oko26. januara u još većim razmjerima na saobraćajnim linijama Za­greb—Karlovac i Metlika—Karlovac. Sve cestovne, željezničke i telegrafske veze Karlovca sa Zagrebom i Metlikom bile su 27. janu-

113) Sve partizanske jedinice u prostoru Zagreb—rijeka Sava— rijeka Kupa—Karlovac—Metlika—Zagreb (šira prostorija Zumberačke gore), zatim sjeverno i istočno od Zagreba (Zagorje i Moslavina), bile su objedinjene pod komandom štaba II. operativne zone. Stab zone bio je na Zumberačkoj gori. Komandant II. operativne zone bio je Petar Klent, a politički komesar Marko Belinić.

123

ara presječene, a mnoge okupatorsko-kvislinške posade na njima rastjerane, zarobljene ili uništene.114

Prvu veliku diverziju u Zumberku izvršila je 4. kordunaška bri­gada još uoči ofenzive, 16. januara, na željezničkoj pruzi Karlovac— Metlika. Brigada je pokidala željezničku prugu, iz zasjede uhvatila jednu željezničku kompoziciju od dvadeset i jednog vagona nafte i jedan oklopni vlak, te ih zapalila. Na napad 7. SS divizije na Slo­bodni teritorij južno od Karlovca, Žumberačka je grupa brigada od­govorila serijom protivnapada u pozadinu Nijemaca. 22. januara obje su brigade izašle na cestu Karlovac—Jastrebarsko, razbile ne­prijateljska osiguranja i izvršile zaprečavanje ceste i željezničke pruge oko sela Draganić. 25. januara izvršen je napad na nekoliko okupatorsko-kvislinških posada duž ceste s. Draganić—Jastrebarsko. U selu Draganiću razbijena je 9. domobranska bojna.115 U borbama u toku 26. i 27. januara sve su neprijateljske posade satjerane u Karlovac i Jastrebarsko, a pruga i cesta su rušene i zaprečavane. Paralelno s tom akcijom dijelovi 4. kordunaške brigade rušili su i prugu Karlovac—Metlika.

Velika aktivnost Zumberačke grupe uznemirila je Nijemce, pa je komandant njemačkih pružanih snaga u Hrvatskoj zatražio od generala Roatte, komandanta 2. talijanske okupacione armije, da hitno poduzme jednu protivofenzivnu akciju prema slobodnom teri­toriju Žumberka, kako bi komunikacije Karlovac—Zagreb i Karlo-

114) Poslije sastanka u Bihaću uputio je Vrhovni komandant NOV i POJ člana Vrhovnog štaba Lolu Ribara na Zumberak i u Sloveniju, da u duhu odluka vojnog savjetovanja u Bihaću prenese operativne direktive za rad jedinica II. operativne zone. Lola Ribar je stigao u štab II. zone 16. januara, te je odmah održao vojno savjetovanje sa štabovima II. zone, 13. i 4. brigade, obavijestivši ih o pripremama i koncentraciji okupatorsko-kvislinških trupa oko Slobodnog teritorija io tome, kakvu bi ulogu trebala odigrati Žumberačka operativna grupa (13. proleterska i 4. kordunaška brigada) u vrijeme okupatorske ofen­zive prema Slobodnom teritoriju.

Istog dana, 16. I. 1943. godine, obavijestio je Glavni štab NOV I POJ radio-vezom štab II. operativne zone o koncentraciji njemačkih trupa oko Karlovca, Kupčine i Pisarovine, upućujući ga da sa svojim jedinicama dejstvuje na komunikacije Karlovac—Zagreb i Karlovac— —Ozalj—Metlika.

Na savjetovanju sa štabom II. operativne zone zaključeno je, da se Žumberačka grupa pojača i slovenskim jedinicama, pa je Lola Ribar otišao u Glavni štab za Sloveniju, koji je prihvatio taj plan i odmah uputio 1., 2. i 3. slovensku brigadu u Zumberak. Brigade su stigle28. januara.

115) U ovoj borbi zarobljena su 72 neprijateljska vojnika, dok ih je 20 ubijeno. Njihovo naoružanje i oprema su zaplijenjeni.

124

vaC—Metlika oslobodio za saobraćaj. Ovaj je plan prihvaćen, i 29. januara prišao je 11. armijski korpus njegovoj realizaciji.

Prema planu generala Gambare, komandanta 11. armijskog kor­pusa, divizije »Isonzo« i »Lombardia« primile su zadatak da izvrše »uporednu akciju ... sjeverno od željezničke pruge Zdenčina—Kar­lovac—Metlika, u cilju osiguranja poznatih linija za snabdijevanje kao i same željezničke pruge.. .«ue U napad polazi šest pješadijskih bataljona, oko dva diviziona artiljerije, dvije čete tenkova i avija­cija, raspoređeni u četiri kolone, dejstvujući sa željezničke pruge Jastrebarsko—Karlovac—Ozalj—Metlika na sjever u dubinu slobod­nog teritorija Žumberka.117

Ali tih je dana i u štabu II. operativne zone završeno prikuplja­nje slovenskih i hrvatskih brigada u Zumberku. Formiran je zajed­nički operativni štab za neposredno komandovanje jedinicama, a preko obavještajne službe navrijeme se saznalo za operativne na­mjere Talijana, pa je odmah izrađen i odgovarajući plan obrane Slobodnog teritorija.

29. januara vršile su talijanske jedinice koncentracijske pokrete i samo na stanovitim točkama oko Slobodnog teritorija stupile u manje sukobe s jedinicama Zumberačke grupe. 30. januara izvedeni su prvi jaki napadi, naročito na pravcima Draganić—Krašić—Buko­vica i Metlika—Vivodina—Jezerine. 31. januara talijanske su jedinice izbile s juga preko Krašića do sela Hrženik i sa zapada preko Vivodine do sela Radine Gorice, potiskujući pred sobom jedinice Zumberačke grupe. Međutim, kad je neprijatelj ušao dublje u slobodni teritorij, štab Zumberačke grupe poduzeo je 1. februara protivofenzivu sa svih pet brigada, i u žestokim borbama u toku 1. i 2. februara pot­puno ga razbio i razbijene kolone Talijana satjerao natrag u Metli­ku, Ozalj i Karlovac. U svom izvještaju general Gambara priznaje,

116) Citat iz izvještaja generala Gambare komandi 2. armije, upu­ćen 3. n. 1943. godine. Original izvještaja u arhivi VIIJNA.

117) Iz divizija »Isonzo« i »Lombardia« određene su slijedeće jedi­nice: 1. bataljon 23. pp i 3. bat. 24. pp; 85. bat. »Crnih košulja«; bata- njon »Crnih košulja« »Nizza«; 2. bat. 51. pp; 105. bat. »Crnih košulja«; jedna četa 73. pp i dvije čete tenkova »L«. U svom izvještaju general Gambara kaže, da četiri bataljona nisu bila punog formacijskog sastava. Međutim, kako mu je cio izvještaj lažan, jer iz poraza pravi pobjedu, njegov podatak nije uvjerljiv.

O metodi izvođenja ove akcije i njenom cilju Gambara piše ovako: »Akcija je išla za tim, da se prisile na borbu i unište partizanske for­macije razmještene sjeverno od željezničke pruge Jastrebarsko—Karlo­vac—Metlika, pokretom četiriju kolona, koje su konvergirale prema prostoru Bukovica—Jezerine, a krenule su iz Metlike, Ozlja, Draganića i Jastrebarskog.«

125

da su njegove jedinice imale 59 mrtvih, 150 ranjenih i 38 zarobljenih vojnika

Nakon malog predaha Zumberačka je grupa u noći od 4. na 5. februara ponovo izvršila napad na cestu i željezničku prugu Karlo­vac—Zagreb, rušeći mostove, cestu i željezničku prugu. Sve do 15. februara ona je uspješno vodila borbe oko Karlovca i Jastrebarskog šaljući u napad naizmjenično nekoliko brigada, te je polučila izvan­redno dobre rezultate. Zarobila je 175 neprijateljskih vojnika, a ubila 79. Potpuno je uništila jedan teretni vlak i jednu kolonu tran­sportnih automobila 7. SS divizije.118

25. januara počela su i planirana ofenzivna dejstva 2. proleter­ske divizije, sa 2, i 4. proleterskom brigadom, jačim dijelovima3. dalmatinske i Kombinirane119 brigade te dijelovima Ličkog par­tizanskog odreda na jugu Slobodnog teritorija, na prostoriji Knin— Strmica; cilj tih operacija bilo je uništenje hercegovačko-kninske četničke grupacije. U borbama 25. i 26. januara očišćeno je niz sela sjeverno od Knina. Zarobljena su 182 četnika, a 70 ih je ubijeno. Izuzev borbe oko Strmice, četnici nisu nigdje pružili neki jači otpor.

Na akciju 2. proleterske divizije Talijani su odgovorili tako, da su garnizone u Kninu i Drnišu pojačali s dva bataljona iz divizije »Bergamo« i »Zara«. 27. januara poslijepodne obustavila je 2. prole­terska divizija po naređenju Vrhovnog komandanta gonjenje četni­ka prema Kninu i povukla se sa svoje dvije brigade nazad prema Livnu. Sutradan, 28. januara, povučeni su i dijelovi 3. dalmatinske brigade.

Pošto se 2. proleterska divizija povukla prema Livnu, Talijani i četnici ponovo su zauzeli 27. januara popodne selo Strmicu. Daljnje napredovanje na sjever prema Srbu i Bosanskom Grahovu zaustavili su 10. krajiška brigada i bataljon Ličkog partizanskog odreda. Od 27. do 31. januara na pravcima Knin—Strmica—Bosan­sko Grahovo i Zrmanja—Srb vladalo je potpuno zatišje. Iako je divi­zija »Bergamo« imala izričit zadatak od generala Roatte, da zajedno^ s četnicima Draže Mihajlovića produži dalje na sjever uz gornji tok Une i prema Srbu, ona to nije učinila. Tako je gornji tok Une ostao

118) U prvom izdanju moje knjige »Slom IV. i V. okupatorsko- kvislinške ofenzive« (izdanje »Kulture« 1954. godine) prikaz borbi Zum- beračke grupe, kao i ocjena njene uloge u toku IV. okupatorsko-kvi­slinške ofenzive — nisu točno dani. Nakon svestranijeg proučavanja dokumenata to sam u ovom izdanju ispravio.

119) Kombinirana je brigada tih dana dobila numeraciju kao 10. krajiška brigada.

136

nezatvoren, a divizija »Bergamo« se zadovoljila time, da povremeno istura četnike ispred sebe prema Dinari i Bosanskom Grahovu.120

27. januara povukla se sa željezničke pruge Zagreb—Brod i 4. slavonska divizija i otišla daleko na sjever u dubinu slobodnog teritorija Slavonije. Štab 4. slavonske divizije nije najbolje ocijenio situaciju u kojoj se divizija nalazila, pa je došao do zaključka da jake njemačko-kvislinške intervencije iz pravca Nove Gradiške i Novske znače uvod u ofenzivu na slobodni teritorij Slavonije, a ne samo borbu za uspostavljanje saobraćaja, te je potpuno napustio borbu na željezničkoj pruzi i nesvijesno učinio baš ono, što su Ni­jemci željeli. Kako su 2. i 5. krajiška brigada još ranije otišle nazad na Podgrmeč, to je sada, poslije 27. januara, prestao svaki pritisak jedinica NOV sa sjevera u neposrednu pozadinu njemačkih jedinica, koje su napadale na 1. bosanski korpus NOV.

Zbog novog zadatka 1. proleterske divizije povučena je 24. ja­nuara i 1. proleterska brigada sa prostorije sjeveroistočno od Banja­luke nazad prema Prnjavoru.

Oko 30. januara dejstvovala je u pozadini nastupajućih okupa- to rsk o- kvi si i n šk ih jedinica samo Zumberačka operativna grupa. Ostale jediniđe ili su povučene te su primile druge zadatke, kao što je to bio slučaj sa 1. i 2. proleterskom divizijom, ili su zbog jačih reakcija neprijatelja odstupile i prišle rješavanju drugih borbenih zadataka.

120) Od zamišljene četničko-talijanske ofenzive prema Livnu i Glamoču, pod rukovodstvom 18. armijskog korpusa, sada se definitivno odustalo. Nijemci su 27. I. 1943. godine preko svog opunomoćenog ge­nerala u Hrvatskoj službeno tražili od 2. armije, da se izjasni o toj operaciji. Depeša glasi: »Iz neprijateljskih dokumenata s kojima raspo­lažemo, saznajemo, da su Talijani odobrili jednoj formaciji iz Crne Gore da uđe u predio južne Dinare i da će je oni naoružati. Molimo da nam se ovo potvrdi i objasni«. Netko iz štaba 2. armije je podvu­kao riječ — »objasni« i dopisao u desnom uglu depeše: »objasniti se usmeno sa Drekslerom (oficir za vezu u Roattinom štabu — primje­dba Đ. K.), međutim, to je za nas loša vijest!« Roatta je rukom dopi­sao na kraju u lijevom uglu — »Jedini odgovor: — Ne odgovarati!«— Arhiv VIIJNA.

127

VIII. POGLAVLJE

OPERATIVNO - STRATEGIJSKI PLAN VRHOVNOG KOMANDANTA ZA PROTIVOFENZIVU GLAVNINE

NOV I POJ

Kad. su se prve okupatorsko-kvislinške jedinice, nadirući sa sjevera i sjeverozapada preko slobodnog teritorija Korduna i Banije, približavale rijeci Uni, situacija u kojoj se našao Slobodni teritorij i jedinice koje su ga branile zahtijevala je, da se ubrzo poduzmu nove mjere u borbi protiv okupatorsko-kvislinških jedinica. Jedna faza borbe u obrani Slobodnog teritorija privodila se kraju, i u njoj su se iscrpla sva odgovarajuća sredstva i metode borbe 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa. Objektivno nije bilo moguće učiniti nešto naročito više od onoga, što su ova dva korpusa učinila u borbama do 27. januara.

Poslije pada Slunja uočene su snage neprijatelja, njihova jačina, raspored i, što je najvažnije, cilj koji su htjele postići. Situacija na bojištu je pokazala, da su odnosi vojnih snaga na svim odsjecima fronta znatno u prilog neprijatelja i da se borba za obranu Slobod­nog teritorija ne bi više smjela odvijati samo u znaku obrane i po­vlačenja jedinica 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa. U borbama do 27. januara pokazalo se jasno, da su okupator i domaći izdajnici odlučili da po svaku cijenu okupiraju Slobodni teritorij, unište ili protjeraju s njega jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa, i da ove jedinice — pa i kad bi dobile pojačanja s drugih neugroženih sektora — nisu u stanju, zbog objektivnih okolnosti, da ga u tome spriječe.

U obrani Slobodnog teritorija, u borbi protiv premoćnih okupa­torsko-kvislinških jedinica, jedinice Narodnooslobodilačke vojske morale su sada pribjeći i drugim metodama borbe, drugom opera­tivnom planu, jer bi inače doživjele poraz. Borbe u duhu plana stra­tegijskog dočeka bile su završene.

128

U početku ofenzive vjerovalo se, ne samo u narodu i vojsci već i u mnogim višim štabovima, da neprijateljska ofenziva možda ipak ne će biti tako velika, da će neprijatelj doživjeti odlučujuće poraze, ako ne u početku ofenzive, a ono svakako kad dođe na manje mane­varski teren i upadne u klance i planine. Ali sada, poslije teških borbi i povlačenja vojske i naroda u unutrašnjost Slobodnog terito­rija, svi su se uvjerili, da se ova ofenziva po svom opsegu i žestini razlikuje od svih dotadašnjih, koje su vođene protiv partizana i slobodnih teritorija u Hrvatskoj i Bosni.

Međutim, tih nekoliko dana neprijateljske ofenzive pokazalo je kod partizana nešto novo, izvanredno značajno za daljnju borbu. Praktično se pokazalo, da je partizanski rat stvorio od seljaka, dobrovoljaca, bez ikakve stege i prinude, organiziranu silu — vojsku. Partizan je postao vojnik, koji se disciplinirano i svijesno pod­vrgava vojnom kolektivu, izvršava naređenja iz jednog centra. Ostavlja svoj kraj, svoje selo, svoju obitelj i imanje, prepuštajući ga sudbini. U ovoj i ovako velikoj okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi to je bilo presudno za uspjeh i pobjedu Narodnooslobodilačke vojske.

Dakako, nisu se svi partizani mogli otarasiti svojih »starih« partizanskih navika i shvaćanja, niti su te navike i shvaćanja— da se odmah razbijaju u manje jedinice, čete i bataljone i ubacuju u pozadinu neprijatelja, držeći se svog poznatog kraja i ljudi —■ mogli biti jednovremeno i brzo izmijenjeni kod svih. Me­đutim, IV. okupatorsko-kvislinška ofenziva raspršila je takve ilu­zije kod ogromne većine boraca. Ofenziva je postala velika škola za sve u pogledu vođenja partizanskog rata u novim uvjetima, naučila ih je da gledaju borbu svoje jedinice sa stanovišta ciljeva Oslobodilačkog rata, a ne sa stanovišta sigurnosti svoga kraja i svoje kuće.

Iako je bilo slučajeva, da su neke jedinice poduzimale stanovite zadatke po svom planu, ti slučajevi nisu bili značajni i karakte­ristični za stvarno stanje, disciplinu i izvršavanje zadataka jedinica 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa.

Propaganda okupatora i kvislinga, koji su bacah iz aviona po Slobodnom teritoriju hrpe letaka, pozivajući na predaju, garanti­rajući ličnu sigurnost svakome tko se preda, zatim bacanje gotovih propusnica za slobodno kretanje i vraćanje kući, nisu imah nika­kvog djelovanja ni na vojsku ni na pozadinu, utoliko više što su okupatorsko-kvislinške vlasti i vojska već prvog dana ofenzive sami pokazali, da je to gola laž i prijevara. Zločini na sve strane, depor­

9 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. \ 129

tacije stanovništva, koje je ostalo ili se nije moglo dovoljno brzo evakuirati sa Slobodnog teritorija, pokazali su da je to pravo lice okupatora i njegovih slugu, a narodu i vojsci da je oružana borba jedini put i jedino rješenje.

Plan Vrhovnog komandanta NOV i POJ, da se odlučno brani Slobodni teritorij, da se povuče narod i, koliko je to moguće, njegova imovina ispred najezde okupatorsko-kvislinških jecLnica, ugiavnom je izvršen. Time je u isto vrijeme završena i prva faza borbe u obrani Slobodnog teritorija, faza u kojoj su sve jedinice bile koncentrirane na jedan zadatak, t. j. da se svuda suprotstave napadu okupatorsko-kvislinških trupa na Slobodni teritorij, služeći se prvenstveno metodom elastičnih defenzivnih borbi. Nastupala je druga faza borbe — protivofenziva jedinica Narođnooslobodilačke vojske. Jer, razvoj događaja išao je sad prema onoj točci, sa koje se, ako se i dalje produži istom l'nijom borbe, lako može doći do rasula i poraza; ili se jednom odlukom, jednim iznenadnim protiv- manevrom, dobro spremljenim i dobro čuvanim za odlučni moment, može promijeniti situacija na bojištu u vlastitu korist. Jedan takav protivofenzivni plan Vrhovnog komandanta nije se dosad mogao realizirati, jer vrijeme nije bilo zrelo da se s njime započne. Ideja novog operativno-strategijskog manevra s glavninom snaga Narod- nooslobodilačke vojske stvarala se i razvijala zapravo već od Drvog dana neprijateljske ofenzive, nastajala je u strpljivom radu Vrhov­nog komandanta, u procjenjivanju situacije na bojištu, prvenstveno u traženju najpogodnijeg momenta za pregrupaciju jedinica i poče­tak protivofenzive.

Slobodni je teritorij trebalo braniti jakim jedinicama, i to uporno i energično. On je bio osnova i putokaz buduće slobodne državne zajednice naroda Jugoslavije. Na njemu se izgrađivala i izgradila narodna vlast, on je bio ratni logor rata i revolucije. Narod na tom ogromnom prostoru nije se mogao ostaviti bez pomoći njegove vojske. Nadalje, revolucija je sada imala svoju regularnu vojsku, jedinstveno organiziranu, koja je bila obavezna da je brani, jer je Slobodni teritorij osnova njene snage i uspjeha. Zato su obranu Slobodnog teritorija dirigirali i politički i vojni momenti Narodnooslobodilačkog pokreta. Ali su opći interesi rata i pobjede dirigirah i drugi moment obrane, t. j. da se ona uskladi s kon­kretnim mogućnostima vojske i zahtjevima općeg razvoja Oslobo­dilačkog rata i revolucije.

Za protivofenzivu Narođnooslobodilačke vojske trebali su se stvoriti povoljni vojni, operativni elementi, jer se karakter protiv-

130

ofenzive Narodnooslodilačke vojske radikalno razlikuje od karak­tera protivofenzive jedinica u frontalnom ratovanju. Glavnina Narodnooslobodilačke vojske niie imala stvarnih uvjeta, da s uspjehom poduzme protivofenz vu protiv okupatorsko-kvisiinških jedinica sa prostorije Bosanske Krajine i Like. To bi se protivilo elementarnim principima njene strategije i taktike. Ona nije smjela da prihvaća bitku, koju joj je nametao okupator, dobro pripremljen baš za tu i takvu bitku. Isto tako nije smjela nigdje, ni s jednom svojom krupnijom jedinicom, primjenjivati istu metodu dejstava koju je primjenjivao neprijatelj, to jest nije smjela na ofenzivu odgovarati frontalno organiziranom obranom po principu regularne armije. Morala S2 latiti druge strategije i taktike, protiv­ofenzive u sasvim drugom pravcu, suprotno od glavnih snaga okupatora, na pravcima gdje će neprijatelj biti slabiji, i s ciljem da stvara nove slobodne teritorije.

Za uspješno odvijanje protivofenzive glavnine Narodnooslobo­dilačke vojske trebalo je dovesti okupatorsko-kvislinške snage u takvu operativnu situaciju, iz koje ne će biti u stanju da brzo interveniraju jakim snagama prema glavnini Narodnooslobodilačke vojske, koja nosi protivofenzivu. Da b' se osiguralo izvršenje takvog

plana, bilo je potrebno da se pred glavnim snagama neprijatelia uvijek nalaze jake snage NOV, ko’e će ih vezati za sebe i onemo­gućavati im slobodu akcije, sprečavati ih da interveniraju protiv one grupacije NOV, koja bude nosila protivofenzivu na sasvim drugom terenu.

U razvoju op^r^cija i bojeva IV. ofenzive 27. januara predstavlja početak jedne nove faze, u kojoj će započeti prikupljanje potrebnih snaga Narodnooslobodilačke vojske za iznenadnu i snažnu protiv­ofenzivu, koia će dovesti do sloma IV. okupatorsko-kvislinšku ofen- z'vu. Za protivofenzivu, koja će imati takav karakter, da će stvoriti novi slobodni teritorij, a odmah zatim ponovo zauzeti i proširiti stari.

Do 27. januara neprijatelj je — kako smo već vidjeli — izbio pred rijeku Unu i Bihać, ali stvarnog uspjeha nije imao. 1. hrvatski i 1. bosanski korpus NOV ostali su jedinstveni pred njim: uvijek su ponovo organizirali obranu i izbjegavali njegove glavne udarce. Neprijatelj je ušao u Slobodni teritorij, ali je tu ostao prikovan jakim snagama 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa- Niti se moffao odreći cilja, koji mu je bio postavlien, niti je mogao uništiti ili potpuno potisnuti sa Slobodnog teritorija jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa, nakon čega bi izvršio brzu pregrupaciju

•9

svojih snaga i usmjerio dejstvo za onim snagama, koje su otpočele velika ofenzivna dejstva u drugom pravcu, sa ciljem da stvore novi slobodni teritorij.

Operativno-strategijski plan protivofenzive NOV za razbijanje IV. neprijateljske ofenzive izradio je Vrhovni komandant NOV— Josip Broz-Tito. Po svom opsegu i raznovrsnosti dejstva to je bio grandiozni plan borbe, primjer sjajne koncepcije strategije Oslobodilačkog partizanskog rata, u kojoj je 60.000 boraca Narodno­oslobodilačke vojske, formiranih u tri operativne grupe, ispisalo novu stranicu Narodnooslobodilačkog rata i Narodne revolucije. Ovako krupnu vojnu formaciju, u ovako teškoj vojnoj situaciji, sa slabim naoružanjem i još slabijim snabdijevanjem trupa muni­cijom, hranom, odjećom, obućom, transportom, sanitetom, optere­ćenu velikim bolnicama, u kojima je bilo oko 5.000 ranjenika i bolesnika, sa oko 70.000 izbjeglica, mogla je voditi i izvući samo jedna genijalna koncepcija borbe, samo izvanredna unutrašnja vojna organizacija i pokretljivost, visöka patriotska d revolucio­narna svijest njenih boraca i rukovodilaca, koja ih je vodila i nosila do posljednjeg daha.

U tim teškim danima okupatorske ofenzive, kad su se kolone izbjeglog naroda neprekidno vukle po snijegu i mrazu i pješačile stotine kilometara sa sjevera i zapada prema Bosni, i kad je vojska bila u općem povlačenju, pritisnuta sa svih strana ogromnim snaga­ma neprijatelja, genij Vrhovnog komandanta NOV i POJ vidjet će još ogromne i neiscrpne snage vojske i naroda za borbu i ne će ići linijom manjeg otpora, nego linijom još daljeg maksimalnog napre­zanja vojske, razapinjući njen luk borbe do njenih posljednjih mo­gućnosti, kako bi planovi neprijatelja bili osujećeni i zadan mu takav udarac, koji će dovesti do sloma njegove ofenzive. Ali maksimalan napor i žrtve, koje su bile dane, zadale su i odlučujući udarac nepri­jatelju, riješile najvažnije pitanje pobjede Narodnooslobodilačke vojske u ovoj ofenzivi.

Koncepcija strategijskog plana druga Tita o protivofenzivi potpuno je sazrela još za vrijeme borbi oko Slunja, 24. januara, ali je definitivna odluka da se taj plan realizira pala 27. januara, kad su Nijemci razbili obrambenu liniju 1. hrvatskog korpusa južno od Slunja i pojavili se pred Bihaćem.

Prema tome planu glavnina Narodnooslobodilačke vojske, koja se našla na prostoru Like, Bosanske Krajine, centralne Bosne i Dalmacije, trebala je obrazovati tri jake operativne grupacije, koje će još čvršće nego dosada koordinirati svoje operacije na liniji što

1SS

potpunijeg ispunjenja osnovne operativne ideje Vrhovnog koman­danta o protivofenzivi prema jugoistoku. A naročito čvrsto među­sobno sadejstvo moraju ostvariti dvije grupacije: Operativna grupa pod neposrednom komandom Vrhovnog komandanta i jedinice 1. bosanskog korpusa NOV.

Prvu grupaciju, kao osnovnu manevarsku snagu, koja će biti nosilac protivofenzive prema jugoistoku na općem pravcu Prozor— dolina rijeke Rame — Neretva — Hercegovina, sačinjavale su jedinice pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba, 1., 2. i 3. proleterska odnosno udarna divizija, kojima je pridodata i 7. banij- ska divizija kao zaštitnica. U prvoj fazi protivofenzive (do rijeke Neretve) učestvovale bi i dalmatinske brigade (9. dalmatinska divizija, koja se formirala), kao pojačanje desnog boka Glavne operativne grupacije, i 9. krajiška brigada, koje je operativni sektor bio u zoni koncentracijskog prostora Glavne operativne grupe — oko Jajca, Gornjeg Vakufa i Prozora. Po završetku prve etape protivofenzive 9. dalmatinska divizija i 9. krajiška brigada ostaju s glavnim snagama na novostvorenom slobodnom teritoriju u zoni Gornji Vakuf—Prozor—Imotski—Neretva, kao oslonac u pozadini Glavne operativne grupe i taktičko-operativna veza sa 1. bor unskim korpusom u centralnoj i zapadnoj Bosni.

Druga operativna grupa — 1. bosanski korpus, koji su sači­njavale 4. i 5. krajiška divizija i, nešto kasnije, novoformirana 10. krajiška divizija121, i dalje će uporno bran'ti slobodni teritorij Bosan­ske Kra'ine povlačeći se postepeno pred neprijateljem. Ukoliko poslije prvih operacija Glavne operativne grupe Nijemci sa svojim glav­nim snagama pođu dalje preko Slobodnog teritorija za Glavnom operativnom grupom na jugoistok prema rijeci Neretvi, njegova je zadaća, da se sa svojim glavnim snagama što snažnije odupre i da ga što duže zadrži, stvarajući Glavnoj operativnoj grupi po­trebno vrijeme i prostor za uspješan razvoj ofenzive i prijelaz preko rijeke Neretve za Hercegovinu.

Treća operativna grupa — 1. hrvatski korpus, u sastavu: 6. lička i 8. kordunaška divizija i Primorsko-goranska grupa brigada, također uporno brani slobodni teritorij Like, koordinirajući svoje operacije s 1. bosanskim korpusom, sa zadatkom da veže jake talijansko-četničke snage na prostoriji Like i da Talijanima ne dozvoli da pregrupiraju svoje snage sa ove prostorije u pravcu Glavne operativne grupe.

121) Formirana sredinom februara od 9., 10. i 12. krajiške brigade.

133

Druga i treća operativna grupacija borit će se paralelno s tim zadatkom i za ponovno oslobođenje starog slobodnog teritorija, infiltrirajući pojedine jedinice u pozadinu okupatorskih trupa. Ukoliko se komplicira situacija 1. hrvatskog korpusa u Lici te mu opstanak tamo postane nemoguć, povući će glavninu svojih snaga u Bosnu na širu prostoriju Drvara. Daljnji rad ovih dviju opera­tivnih grupacija, ukoliko bi se pogoršala njihova situacija i u zoni Petrovac—Drvar—Glamoč—Livno i ukoliko obje budu primorane da se povlače dalje na jugoistok, odredit će se prema stvarnom razvoju događaja.

Protivofenzivu glavnine Narođnooslobodilačke vojske i parti­zanskih odreda Jugoslavije započinje Glavna operativna grupa pod neposrednom komandom Vrhovnog komandanta s koncentracijskog prostora Gornji Vakuf—Vukovsko—Livno, pravcem na jugoistok preko rijeke Neretve prema Hercegovini, jugoistočnom dijelu Bosne i Crnoj Gori.

Razvoj protivofenzive zamišljen je tako, da se izvodi u neko­liko etapa, od kojih je samo prva operacija čvrsto planirana, dok će ostale biti planirane prema situaciji i razvoju događaja, U prvoj će operaciji Glavna operativna grupa očistiti prostoriju od linije Livno—Gornji Vakuf do linije Ivan Sedlo—Mostar, uključujući dolinu srednjeg toka rijeke Neretve. Druga etapa ofenzive razvi­jala bi se od rijeke Neretve do rijeke Drine i Pive, te bi stvorila slobodni teritorij u Hercegovini i Bosanskom Zagorju (Kalinovik), a završila se mostobranom na rijekama Drini i Pivi. Daljnje opera­cije Glavne operativne grupe razvijat će se prema razvoju doga­đaja, s težnjom da se Glavna operativna grupa sve više probija na istok u pravcu Crne Gore, Sandžaka i južnog dijela Srbije.

Glavna operativna grupa trebala bi povesti sa sobom i oko1.000 ranienika iz ugroženih bolnica na slobodnom teritoriju, kao i jedan dio izbjeglog naroda, koji ne će biti kadar da se kasnije vriti svojim kucima. Taj bi se narod smjestio na novostvorenom slobodnom teritoriju.

Prema prvoj zamisli Vrhovnog komandanta NOV i POJ, u toku prikupliania jedinica Glavne operativne grune 1. i 3. divizija trebale su likvidirati neprijateljske garnizone u Jajcu, Bugojnu te Donjem i Gornjem Vakufu, ali se kasnije odustalo od toga, jer bi to usporilo ofenzivu i ne bi pridonijelo ništa značajnije 1. bosan­skom i 1. hrvatskom korpusu u obrani Slobodnog teritorija.

Ovako zamišljen plan i način na koji je kasnije proveden bio je ustvari drugi strategijski marš-manevar Revolucije i Oslobodi-

134

iačkog rata. Kao i prvi, i ovaj je započeo u vrlo nepovoljnoj situ­aciji, a uz to i u vrlo nepovoljno godišnje doba, usred zime, koja je bila negativan faktor za glavninu Narodnooslobodilačke vojske, posebno za Glavnu operativnu grupaciju kao nosioca protiv- ofenz've.122

122l O operativno-stratpgii'knm planu Vrhovnog komandanta za protivofenzivu glavnih snaga NOV i POJ postoje u našoj literaturi i druga mišljenja. Izlažući svoje mišljenje u »Vojno-istoriskom glasniku« u broiu od 1. II. 1955. god. i kritikujuć! ovakvo shvaćanje operativno- strategijskog plana Vrhovnog komandanta za protivofenzivu, general- potpukovnik Velimir Terzić tvrdi suprotno. On kaže: »Opšte povlačenje glavnine NOV nije ulazilo u zavrgnu fazu 27 januara. Tek je bifa donesena odluka za napuštanje Bihaća i Grmeča. Naša 7 divizija je tek tog dana dobila naređenje, da jugoistočno od Bihaća zatvori put za Bosanski Petrovac. Ona i 5 krajiška će se krvavo boriti da se održi otvoreni put od Ormeča preko Bosanskog Petrovca za Drvar.« (str. 8.) Zatim, » . . . da 27 januara nije bio izrađen u detaljima plan naše pvntivofenzive. Tada su donijete tek prve odluke. Kasnije, prvih dana februara plan je jasnije konkretiziran. U toku izvođenja mnonn m odluke mijenjane. Tako na primjer, 27 januara naređeno je 1 d: viziji da zauzme Jaice, a 3 diviziji da oslobodi Bugojno, što je kasnije izmi­jenjeno. Uopšte detaljno razrađeni plan nije ni postojao« (str. 9. —podvukao Đ. K.).

Na prvi pogled može se dobiti dojam kao da se kod Terzića radi0 ozbiljnoj zbrci vojnih pojmova. Na primjer: 27. januara su »donijete tek prve najhitnije odluke« o protivofenzivi. ali »u toku izvođenja mnoge su odluke mijenjane«! Poznato je da jedna protivofenziva kao operativno-strategijska kategorija ne može imati više najhitnijih odlu­ka. Međutim, ako i dopustimo u ovom konkretnom slučaju, da ima više odluka od kojih se onet mnoge od njih mijenjaju, onda se čitava stvar odvija na bazi st’hije, na preduzimanju taktičkih i taktićko- onerativnih radnji nasumce, onako kako ih diktiraju okunatorsko- kvislinške jedinice. Dokaz da detaljno razrađen plan o protivofenzivi »nije postoiao« — kaže Terzić — jeste odustajanie od napada 1. divi- ziie na Jaice i 3. na Bueoino; i kako može biti govora o tome, da opće povlačenje glavnine NOV ulazi 27. januara u završnu fazu, kad su 7. banijska i 5. kraiiška divizija u defenzivi, i ne samo one. nego1 1. bosanski i 1. hrvatski korpus i poslije 27. januara — nastavlja Terzić.

Tu doduše postoji mala zbrka vojnih pojmova, pomiješana s neno7navanjem historijskih č:n:enica. ali nvdie to niie najvažniie. Naj­važnije su dviie činipnire. Prva, da Velimir Terzić već u osnovnim svoiim postavkama odriče (iako to subjektivno ne želi) Narodnooslobo- dilačkoi voisei mogućnost, da bi imala cjelovit operativno-strategijski plan protivofenzive, utoliko više, što ga ne može naći i pročitati u arhivi. On vidi taktičko-operativne radnje pojedinih jedinica i grupa­cija, ali njihova unutrašnja povezanost i odakle one proizlaze — to mu je potouno nejasno. Zato sp i čudi, kako je moguće govoriti o protiv­ofenzivi, kad su 1. bosanski i 1. hrvatski korpus u defenzivi, posebno njihova dviie d’viziie. 5. i 7. Ali u tom ffrmu zapravo i leži zec!

U prvih osam dana IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive glavnina NOV imala je zadatak, da brani jedinstveni slobodni teritorij Hrvatske

Iako je ovaj plan bio izvanredno velik i vrlo težak, naročito u svojoj prvoj etapi, do Neretve, gdje je Glavna operativna grupacija imala pred sobom brojne dobro utvrđene i organizirane talijansko- ustaške garnizone, kao što su bili Prozor, Rama, Konjic, Jablanica, Mostar, Imotski, Posušje, zatim glavne komunikacije između Sara­jeva i Jadranskog mora, rudnike boksita, na što je okupator bio

i Bosne. Podijeljena u tri operativne grupe — 1. hrvatski korpus, 1. bo­sanski korpus i Glavnu operativnu grupu — đejstvuje po jedinstvenom operativno-trategijskom planu Vrhovnog komandanta u obrani slobod­nog teritorija. Glavnu snagu u toj obrani predstavljaju 1. hrvatski i 1. bosanski korpus i nose sav teret neprijateljske ofenzive. Ta dva kor­pusa su »raspoređena« na »periferiji« slobodnog teritorija, odbijajući uporno napade okupatorsko-kvislinških trupa na slobodni teritorij. Ulo­gu pomoćnih snaga u obrani slobodnog teritorija vrše jedinice Glavne operativne grupe. Kako su se našle izvan operacijskog prostora »Weiss I«, one djeluju ofenzivno, izvana, u leđa okupatorsko-kvislinških jedinica, razbijajući njihovu pozadinu i razvlačeći njihove glavne snage. Uslijed toga 2. proleterska divizija i snage V. operativne zone poduzimaju ofen­zivna dejstva protiv četnika i Talijana u zoni Knin—Vrlika, 1. prole­terska u zoni Banjaluke, a 3. divizija u zoni Travnika. Ista je stvar i sa Zumberačkom operativnom grupom.

27. januara Vrhovni komandant NOV i POJ nije donio samo »prve odluke«, nego i naređenja za koncentraciju 1., 2. i 3. divizije (Glavna operativna grupa) u zoni Livno—Prozor—Gornji Vakuf. Na prostoriju Livna imala je prema tim naređenjima doći i koncentracija brigada IV. operativne zone (kasnije 9. dalmatinske divizije). 7. banij- 6ka divizija izuzeta je iz komande 1. hrvatskog korpusa i stavljena pod komandu Vrhovnog štaba, kao zaštitnica bolnice i Glavne opera­tivne grupe. Zbog teške i spore evakuacije ranjenika sa Grmeča ona je i nadalje zadržana u obrani pravca Bihać—Bos. Petrovac, gdje je pojačavala 1. bos. korpus, koji preuzima najvažniju ulogu u stvaranju vremena i prostora za protivofenzivna dejstva Glavne operativne grupe.27. januara počinje druga faza strategijsko-operativnog plana Vrhov­nog komandanta o obrani Slobodnog teritorija — faza protivofenzive. Sada je Glavna operativna grupa (jačine pet divizija) glavna snaga protivofenzive, a 1. hrvatski i 1. bosanski korpus (ukupne jačine četiri divizije) samo su pomoćne snage, kojima je zadatak, da upornom obra­nom vežu glavne snage neprijatelja na sebe. Dakle, uloge grupacija se mijenjaju.

Ako budemo odnose između Glavne operativne grupe, na jednoj strani, te 1. bosanskog i 1. hrvatskog korpusa, na drugoj strani, gle­dali matematički i izolirano, sa stanovišta onih mjerila, koja smo učili u vojnoj akademiji, i pokušamo na temelju takvih mjerila utvrditi, koje su glavne snage protivofenzive i kada je ona počela, onda u obradi našeg partizanskog rata ne će ostati ništa, jer* ćemo izmisliti rat koga nije bilo.

Ovdje su bitni karakter đejstava i karakter zadataka, a ne prven­stveno matematički odnosi i naučene sheme. 1. bosanski i 1. hrvatski korpus brane se na vrlo širokom frontu, s tim da glavninu svojih snaga stalno drže pred glavnim snagama neprijatelja, a manje pomoćno snage ubacuju u njegovu pozadinu, vežući ga za sebe, dok Glavna opera-

vrlo osjetljiv te je postojala velika i stalna opasnost njegove brze intervencije, ovaj je pravac dobro prostudiran. U prilog tome planu govorili su čvrsti politički i vojni razlozi. Zapravo je već sama zamisao, da to bude strategijski marš revolucije i rata, nužno na­metala najveće teškoće, tražila izuzetno velike napore i herojstvo' od jedinica 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa, a naročito od Glav­ne operativne grupe.

Već smo prije naveli, da su politički faktori razvoja Oslobodi­lačkog rata i Narodne revolucije zahtijevali — Vrhovni komandant je u tom smislu odmah poslije oslobođenja Bihaća, u vrijeme I. zasjedanja AVNOJ-a, stvorio odgovarajući plan — da na proljeće godine 1943. započne obračun s okupatorom i četnicima u Herce­govini i Crnoj Gori. Bez obzira na to, što je sada okupatorska ofen­ziva ubrzala taj obračun, politička je situacija bila potpuno zrela za nj.

Zbog otvorene izdajničke politike Draže Mihajlovića četničke su formacije u Crnoj Gori, Hercegovini i Srbiji stale pokazivati sve vidnije znakove demoralizacije i političkog raspadanja, što je bio značajan element u prilog ofenzive Glavne operativne grupe. Vojnički razlozi bili su također na strani Narodnooslobodilačke voj­ske. Ona je imala i moralno-političku i borbenu nadmoć nad tali- jansko-četničkim trupama. Zbog toga je Vrhovni komandant i odre­dio upravo ovaj pravac: sručiti se iznenada s jakim, discipliniranim i politički i borbeno potpuno zrelim trupama isključivo u talijansku okupaciohu zonu i obračunati s Talijanima i četnicima.123 Bez obzira na njihovu veliku brojčanu i tehničku nadmoć, elementi uspjeha i pobjede u nastupajućim operacijama bili su na strani

tivna grupa izvodi udar sa koncentriranim snagama na slabijeg i de- koncentriranog neprijatelja na relativno uskoj prostoriji.

Drugo: odluka da 1. divizija zauzme Jajce, a 3. divizija Bugojno, 6pada u prvu fazu bitke; njome se htjelo pomoći obranu 1. bosanskog i 1. hrvatskog korpusa. Terzićeve »Bitne odluke«, koje su se u toku izvođenja mijenjale, uopće ne spadaju u drugu fazu bitke, u protiv- ofenzivu Glavnine NOV. Nikako! Vrhovni komandant je odustao od napada na Jajce i Bugojno, zato što je potpuno ispravno ocijenio, da više nije vrijeme za takav napad i da bi bez potrebe izgubio vrijeme i ušao u protivofenzivu s izmorenim trupama i t. d. i t. d.

Terzićeve ideje ustvari nisu nove. One su posuđene od jednog drugog našeg »historiografa«, samo su malo dopunjene i izmiješane!

123) Nažalost, nijedan od ovih elemenata i obrazloženja plana Vrhovnog komandanta nije. nigdje pismeno zabilježen. Međutim, imao sam priliku da sa svojim štabom povodom jednog zadatka u zoni Sara­jeva u štabu Vrhovnog komandanta u selu Govza čujem od njega (on nam je tada objašnjavao ovaj plan) mnoge razloge, koji su odredili ovaj pravac, kao i osnovne ideje plana.

Glavne operativne grupe. Osim toga, kako se u ovo vrijeme oče­kivala jedna talijansko-četnička ofenzivna akcija iz pravca Prozo­ra k Livnu — u Vrhovnom se štabu još nije znalo, da je okupator odustao od nje — ova je akcija trebala da predusretne koncentra­ciju neprijatelja i da razbije prozorski garnizon prije no što u njega dođu pojačanja.

Kako su jedinice Glavne operativne grupe bile veoma uda­ljene od predviđene koncentracijske prostorije (1. proleterska divi­zija bila je u zoni Prnjavor—Teslić, a neki njeni manji dijeTovi čak na p’anini Motaj:ci i desnoj obali Save; 2. proleterska divizija u zoni Knina; 3. udarna divizija u zoni Travnik—Gornji Vakuf;7. banijska divizija na lijevoj obali Une u zoni Bihaća; 9. dalma­tinska divizija formirala se u zoni Livna), izdao je 27. januara ujutro Vrhovni komandant radiogramem i telefonom naređenja 1. i 2. proleterskoj diviziji: 1. proleterskoj, da se odmah uputi u zonu Jajce—Donji Vakuf, a 2. proleterskoj da pođe u zonu Livna.

Naređenje 1. proleterskoj diviziji glasilo je ovako:»Neprijateljsko nad'ranje sve jače. Prikupite cijelu diviziju

na prostoriju Jajce—Vakuf—Travnik. Po rmsućstvu zauzeti Jaioe ili D. Vakuf. Demonstracije ne vrede. Iz Prozora spremaju Itali- jani i četnici ofanzivu u pravcu Ravno—Livno ...

Ovo naređenje izvršite hitno. Tito.«

To* isto» jutra bdano je i štabu 2. proleterske divizije nare­đenje da obustavi daljnje gonjenje četnika u zoni Knina i da prikupi svoje brigade na prostoriji Livna i Duvna, gdje će dobiti direktive za daljnji rad. '

29. januara, kad je primio informacije da je zauzet Bihać i da se 7. banijska divizija povukla na desnu obalu Une, Vrhovni ko­mandant požuruje pokret 1. proleterske divizije i određuje joj da ide odmah, izbjegavajući svaku borbu, u zonu Gornjeg Vakufa. Ra- điogramom. određuje također i nov koncentracijski prostor za 3. udarnu diviziju:

»Vaša cijela divizija neka se najhitnije koncentriše na prosto­riji Prozor—Ravno. 2. diviziju prikupićemo na prostoriji Tomislav Grad—Ravno, da zajedno sa vama uništi koncentraciju Italijana i četnika kod Prozora. — Tito.«

Sutradan, 30. januara, zauzela je 3. udarna divizija Gornji Va­kuf i izbila na planinu Makljen i Radušu, izviđajući Prozor i pro­zorsku kotlinu. U isto su vrijeme i jedinice 9. krajiške brigade upale i Donji Vakuf i oslobodile ga. Likvidacijom neprijateljskih gar­

nizona u Gornjem Vakufu stvoren je pogodan koncentracijski pro­stor sjeverno od prozorske kotline, na kojem su se trupe mogle Tiesmetano prikupljati. Upad u prozorsku kotlinu sada je bilo mo­guće izvršiti obuhvatom iz tri pravca, što je bilo vrlo povoljno za Glavnu onerativnu imiDU.

Poslije pada Bihaća, administrativnog centra Slobodnog teri­torija, opća situacija i obostrani raspored trupa izgledali su ovako: (Vid kartu 8.)

1. hrvatski korpus napustio je slobodni teritorij Korduna i Banije. U pozadini neprijatelja — na teritoriju Korduna — ostao <e Kordunaški partizanski odred. Na Baniji je 7. banijska divizija ostavila jača izviđačka odjeljenja, koja su za nekoliko dana obra­dovala jednu jaču partizansku četu. Banijski partizanski odred, kome je također bilo naređeno da ostane na Baniji, povukao se sa 7. divizijom preko rijeke Une na prostoriju Bosanske Krupe.

Po prelasku Une primila je 7. banijska divizija novi zadatak. Prema naređenju Vrhovnog štaba NOV i POJ ona je zaposjela sie- verozapadne padine Grmeč-planine, s težištem obrane na cesti Bi­hać—Bosanski Petrovac. 29. januara divizija je zaposjela obranu u polukrugu, južno od Bihaća. Na desnom krilu njena je 16. brigada zauzela položaje na liniji s. Jezero—s. Grabež, zatvarajući cestu, koja ide dolinom Une od Bihaća za Bosansku Krupu. Svojim desnim krilom brigada je b'okirala porušeni most kod Ostrošca i nije do­puštala Nijemcima- da ga poprave i prijeđu preko rijeke. Lijevo od nje, 8. brigada je na liniji s. Volarica—s. Hrgar—s. Velebit, a 7. brigada na Ripačkom Klancu, protežući svoje lijevo krilo do rijeke Une, jugoistočno rd Bihaća. Međutim, 8. brigada je 30. 'januara povučena sa bihaćkog pravca na prostoriju Bosanskog Petrovca kao rezerva Vrhovnog štaba. To je znatno umanjilo otpor 7. ba- nijske divizije. U toku 30. januara divizija je izvršila novi raspored; 16. brigada povučena je sa desne obale Une bliže 7. brigadi, na lini­ju Grabež—Hrgar. (Vidi kartu 8.)

8. korđunaška divizija nalazi se 29. januara sa 5. i 15. briga­dom (bez jednog bataljona) na lijevoj obali Une, južno od Bihaća, sa zadatkom da zatvori pravac Bihać—Nebljusi—Donji Lapac. 5. brigada je zauzela položaje na liniji s. Skočaj—s. Lohovska Brda— s. Lohovo—rijeka Una. 30. januara uveče 15. je brigada povučena sa ovog fronta k Donjem Lapcu u selo Dnopolje, kao rezerva Glav­nog štaba Hrvatske. Ovamo je upućen i njen treći bataljon, koji se povlačio preko Ličkog Petrova sela i Prijeboja u Liku. 1. bataljon4. kordunaške brigade ostao je kod Prijeboja, kao pojačanje 14. goranske brigade.

139

30. januara vladalo je u dolini Une zatišje. 7. SS divizija pri­kupljala se u rajonu Bihaća i Ostrošca, a 369. divizija u dolini Une od Ostrošca preko Bosanske Krupe do sela Otoke, i nije, osim pa­trolne aktivnosti, poduzimala nikakve pokrete.

Primorsko-goranska grupa brigada nalazi se, kako smo već vidjeli, na položajima južno od Prijeboja (14. brigada) i u maršu na Ljubovo (6. brigada).

6. lička divizija još je uvijek razvučena na vrlo širokom fron­tu od Gračaca preko Ploča i Ljubova do ceste Babin Potok—Ho- moljac—Korenica. Njen je raspored promijenjen tek utoliko, što su dva bataljona 2. ličke brigade zatvorila cestu Babin Potok—Koreni­ca. Značajan uspjeh na njenom frontu polučila je lijeva kolona talijanske divizije »Re«, koja je ovladala linijom Vrhovine—Babin Potok—Plitvički Leskovac—Prijeboj. Na ostalim odsjecima fronta situacija je još uvijek bila zadovoljavajuća. Lički partizanski odred nalazi se sa dva bataljona na lijevom krilu 6. ličke divizije, na pravcu Mala Popina—Srb, s jednim zatvara pravac s. Medak—s. Vrebac, dok mu je četvrti bataljon u rajonu sela Turjanski— Trnovac.

1. bosanski korpus također se povlačio pred njemačkom poja­čanom 717. divizijom i ustaško-domobranskim trupama. Situacija se ozbiljno pogoršavala u Pođgrmeču, gdje je 737. pješadijski puk prodro do sela Benakovci, dok se 369. divizija pojavila na rijeci Uni, pred Bosanskom Krupom.

Prema 369. diviziji postavio je štab 1. bosanskog korpusa 8. krajišku brigadu i Banijski partizanski odred, koji su zauzeli obranu na kotama iznad rijeke Une južno od Bosanskog Novog do Bosanske Krupe. Težište njihove obrane postavljeno je istočno i južno od Bos. Krupe. 4. krajiška divizija blokirala je sa 2. i 5. brigadom 737. njemački puk u selu Benakovci, a sa 6. brigadom zatvarala ceste Sanski Most—Kamengrad—Lušci Palanka u visini sela Fajtovci— Gorice, i Stari Majdan—Budimlić Japra u visini sela Podvidače. 5. krajiška divizija je južno od Sanskog Mosta, na frontu Ključ—s. Kopljenica—Gornja Sanica. 10. krajiška brigada nalazi se duboko na jugu u zoni Bosanskog Grahova i Dinare, gdje s dijelovima 3. dalmatinske brigade zatvara pravce iz Knina i Vrlike od eventu­alnog napada talijansko-četničkih snaga s juga prema Bosanskom Grahovu i Drvaru. (Vidi kartu 8.)

Poslije deset dana borbe izbila je glavnina njemačkih snaga u operaciji »Weiss I« širokim frontom na rijeku Unu, gdje se pri­kupljala i pripremala za daljnja ofenzivna dejstva prema Grmeču.28. januara okupirala je 7. SS divizija Bihać i Ostrožac, ah ni ona

140

ni 369. divizija nisu bile u stanju da odmah poduzmu daljnje napa­de prema Grmeču. Da nisu učinjeni neki propusti kod jedinica 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa, kao što je bilo napuštanje obrane u zoni Slunja i na rijeci Uni (dogodilo se, da ni most na Uni, u Bihaću, nije bio dobro srušen), 369. i 7. SS divizija vjerojatno ne bi prešle na desnu obalu Une najmanje još jedan do dva dana.124 To uvjerljivo pokazuje obrana 15. brigade na Korani kod sela Vaganca, gdje širina rijeke nije veća od nekoliko metara (2—^1 metra). Ta je brigada gotovo čitav dan zadržavala, iako potpuno iscrpena, jake snage 7. SS divizije.

Za prvih deset dana ofenzive Nijemci nisu nigdje opkolili ni razbili nijednu jedinicu 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa. Na­protiv, na Baniji su dva bataljona njemačke 369. divizije bila potpuno razbijena, a 2. domobranska brigada doživjela je još goru sudbinu u Bosanskoj Krajini, tako da je praktički bila izbačena iz borbe i služila samo za manja osiguranja, a i to uvijek zajedno s drugim jedinicama. 717. divizija imala je, bez sumnje, vrlo osjetne gubitke.

Vojnički je neuspjeh operacije »Weiss I« još evidentniji, kad se pogleda što su postigli Talijani. Na osnovnim zadacima opera­cije »Weiss I« oni su podbacili daleko više nego Nijemci. Na glav­nim pravcima prema Slunju i Ličkom Petrovu selu, gdje je trebalo sačekati predviđene »potučene« i »nabačene« snage 1. hrvatskog korpusa, oni su stigli tek onda, kad su Nijemci već prošli kroz Ličko Petrovo selo. Drugi vrlo važan pravac za uspjeh talijanske ofenzive u Lici, Gračac—Gornji Lapac—Kulen Vakuf, također je bez zavidnih rezultata. Divizija »Sassari« zauzela je jedino selo Mazin, iako je imala pred sobom samo 1. ličku brigadu.

U tim akcijama Talijani su pretrpjeli osjetne gubitke, što su priznavali daleko iskrenije od Nijemaca. Nijemci nisu registrirali slučaj 2. domobranske brigade, popaljenih kamiona u Ramićima, borbu na rijeci Korani i južno od Slunja. Nešto više rekli su jedinoo gubicima 369. divizije na Baniji. Talijani su, međutim, nekih dana registrirali po 80—150 vojnika izbačenih iz stroja (mrtvih i ranje­nih). Sam Roatta priznaje u svojim izvještajima o operacijama tih dana, da su mu pojedini bataljoni »rastrgani« i »više nego deset­kovani«.

124) Ovdje uzimam u obzir i to, da su jedinice NOV u to vrij em o bile nedovoljno spremne za jače defenzivne borbe na rijeci; usprkos tome, obrana desne obale Une, koje su se Nijemci ozbiljno bojali 1 zato nisu ni nadirali brzo u Bihać, mogla je biti organizirana bar na najvažnijim prijelazima.

141

Sto je operacija »Weiss I« lošije išla, to su se češće Talijani i Nijemci međusobno ogovarali i bacali krivicu za neuspjeh jedni na druge. Podmetanja i optuživanja išla su do najviših foruma. Ni­jemci tvrde, da tal'janskj jedinice sporo dejstvuju, da su podbacile kod Slunja i Ličkog Petrova sela; da nisu navrijeme, kako je bila predviđeno, zauzele Plitvička jezera i Prijeboj i da su dopustile izvlačenje partizanskih jedinica u Liku; nadalje, da nisu zauzele Korenicu, te da sada njemačkim trupama u zoni Bihaća prijeti opasnost sa Plješivice, naročito na komunikacije 7. SS divizije pre­ma Bihaću; da su »obavještenja... 5. armijskog korpusa tako štura, da se iz njih ne mogu izvući potrebni podaci«- Međutim, Talijani odgovaraju, da njemačke tvrdnje nisu istinite, te priznaju jedino, »da je propuštena prilika« da se sjaino tuku »bande koje su se povukle u Liku«, i tvrde » . . . da smo mi i Nijemci stigli na paralelu ove rijeke (misli se na rijeku Unu — primjedba Đ. K.) gotovo u isto vrijeme, bez obzira na pravce i kilometre«, a da su njemački izvještaji »veoma oskudni i dolaze s velikim zakašnjenjem«.12’

Njemačku ponudu, da jedinice grupe »Fabbri« preuzmu osi­guranje desnog boka 7. SS divizije u zoni Zavalja, Talijani odbi­jaju, jer su prethodno Nijemci odbili da zajedno s njima napadaju Bihać i da ga zajedno zaposjednu. Iz međusobne prepiske talijansko- njemačkih komandi vidi se, da Talijani odbijaju da budu osiguranje i zaštita njemačkih komunikacija, ali će kasnije ipak pristati na to.

125) Izvještaj generala Roatte, komandanta talijanskih trupa u Slo­veniji i Dalmaciji. Arhiv VIIJNA.

142

IX. POGLAVLJE

TOK OPERACIJA OD 1. DO 10. FEBRUARA

Poslije zauzeća Bihaća i rijeke Une Nijemci realno ocjenjuju situaciju pred kojom se nalaze. Kao i njihovi saveznici Talijani, i oni su vidjeli da se napadnute jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa brane i povlače organizirano i po jednom jedinstvenom planu, da je komandovanie čvrsto i iz jednog centra, i da sve jedi­nice u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj izvode svoje zadatke u potpunoj koordinaciji. Štab gen arala Lütersa, jednako kao i štab generala Roatte, pretpostavlja da će poslije 28. januara, uslijed stalnog i jakog otpora pred 717. divizijom i priliva novih snaga koje su se povukle iz Hrvatske u Bosansku Krajinu, obrana planine Grmeča biti jaka, ali da isto tako postoje i velike mogućnosti da se snage Narodnooslobodilačke vojske na Grmeču izvuku na jugoistok, jer je zatvaranje obruča južno cd Grmeča očigledno propalo. Zbog takve novonastale situacije general Lüters istovremeno vrši pripremu svojih trupa i za napad na Grmeč i za operaciju »Weiss II«, kako bi bio spreman na svaki eventualni novi događaj, naročito u po­četnoj fazi operacije »Weiss II«.

Dok se u operativnoj zapovijesti generala Lütersa za prvu etapu IV. ofenzive, kao i u drugim njemačkim instrukcijama i na­ređenjima, na rat sa partizanskim jedinicama gledalo superiorno,, u znaku prodora i operativno-taktičkog opkoljavanja neprijatelja, sada je situacija pokazala, da rat s Narodnooslobođilačkom vojskom nije onakav, kako ga je general Lüters zamišljao uoči ofenzive. Generali Löhr i Lüters sada vide opasnost i tamo, gdje je nema. Boje se planine Plješivice, iako su na njoj male snage partizana, i traže od Talijana da osiguraju njemačke trupe od jedinica Na- rođnooslobcđilačke vojske sa Plješivice, jer da 7. SS divizija ne će moći izvršiti svoj glavni zadatak, prodor prema Bosanskom Pe­trovcu, ako joj pozadina i desni bok budu slabo zaštićeni. Nadalje,

14a

od talijanskih trupa zahtijevaju da zauzmu Korenicu i Gornji Lapac i da što prije izbiju preko Kulen Vakufa na cestu Bihać— Bosanski Petrovac, kako je to i operativnom zapovijesti za operaciju »Weiss I« bilo predviđeno.

Za napad na Grmeč-planinu i prema Bosanskom Petrovcu izdao je general Lüters 30. januara novu operativnu zapovijest, u kojoj ovako precizira operativne zadatke svojih trupa:

»a) — divizija SS:nastupa ka Petrovcu na jugoistok i raščišćava južne padine pla­nine Grmeč;

b) — 369. divizija:nastupa jednom kolonom, koja, da bi potpomogla SS diviziju na liniji Bosanska Krupa—Zapoljak,1“) čisti zonu s obje strane puta; ostale snage raščišćavaju sjeverne ogranke planine Grmeč do Sane;

c) — 717. divizija:Sjeverna kolona divizije zauzima Gudavac i ostaje u toj zoni, dok ne dođe u kontakt s 369. divizijom, a zatim se koncentrira u zoni Sanski Most i stavlja se na raspolaganje divizije, nakon što je pročistila zonu sjeverno od puta Gudavac—Sanski Most. Južna kolona zauzima Bosanski Petrovac.Most na Sani kod Ključa treba sačuvati za buduće operacije. Sistematsko raščišćavanje Grmeča od najveće je važnosti za pro­duženje operacija i sigurnost snabdijevanja.«

U zapovijesti za grmečku operaciju, završnu fazu operacije »Weiss I«, fiksirani su osnovni elementi njenog izvođenja i vrijeme trajanja i dane su orijentacione direktive trupama za daljnji rad poslije završetka čišćenja terena između rijeke Une, Sane, Sanice i Bosanskog Petrovca. Prema toj direktivi, 717. divizija trebala bi do 10. februara završiti svoj zadatak, t. j. očistiti Podgrmeč, a zatim se prikupiti u Sanskom Mostu i Ključu, gdje će se odmarati pet dana. 16. februara krenut će iz Ključa, preko Mrkonjić-grada za Jajce i Gornji Vakuf, gdje će se zadržati do operacije »Weiss II«, kada će dobiti novi zadatak. S tom divizijom namjerava general Lüters što prije zauzeti i osposobiti cestu Ključ—Mrkonjić-grad— Jajce—Gornji Vakuf, da se s jakim snagama postavi na bok gru­paciji Narodnooslobodilačke vojske, koja bi se izvlačila iz Grmeča i Petrovačke kotline prema jugoistoku, i da joj onemogući eventu­alno izvlačenje na sjeveroistok prema centralnoj Bosni.

7. SS diviziji i 369. diviziji je naređeno, da završe čišćenje Grmeča do 17. februara, zatim da se prikupe u zoni Bosanskog

126) Selo na cesti, koja izlazi iz Grmeča u Bosansko-petrovačku kotlinu.

144

Petrovca, Ključa i Sanskog Mosta, gdje će dobiti odmor od sedam dana, za koje će se vrijeme pripremati za operaciju »Weiss II«. 714. divizija s nekoliko svojih i ustaško-domobranskih bataljona poduzima čišćenje prostorije Kozare, jer general Lüters smatra, da se na Kozari još uvijek nalaze 2. i 5. krajiška brigada i da mu saobraćaj od glavne pruge za Banjaluku i Sanski Most nije osiguran.

Talijanski generali Roatta i Gloria, koji rukovode talijanskim trupama, ocjenjuju operativnu situaciju do 30. januara jednako kao i Nijemci, samo s tom razlikom, što oni više govore o situaciji stvo­renoj na glavnom pravcu kod njemačkih trupa, prvenstveno oko Bihaća i na pravcu prema Bosanskom Petrovcu, i o tome kakve su posljedice njemačkog nastupanja, a manje o situaciji na svojim pravcima napada. Kako im nije uspjelo da zajednički s Nijemcima zauzmu i okupiraju Bihać (za što se general Roatta bio veoma za­interesirao u prepisci s generalom Gloriom), general Roatta, uz obavezno peckanje na račun svog vlastitog korpusa, žali za Bihaćem i žudi sada za Bosanskim Petrovcem.127 Ali obojica generala su nacistu s time, da ipak ne će yći prvi u Bosanski Petrovac, kao što nisu ušli ni u Bihać.

Sto se tiče daljeg razvoja situacije, Roatta pretpostavlja jedna­ko kao i Lüters » . . . da protivnik želi da se odupre na planini Grmeč i okolini, ili želi da se povuče na jug. Otpor ispred 717. divizije, te divizija »Sassari« i »Re«, odgovara i jednoj i drugoj od tih dviju pretpostavki«. U analizi samih rezultata, kako onih koji su postig­nuti do 30. januara, tako i onih koji bi se još mogli postići, Roatta je mnogo jasniji od Nijemaca. On već u početku svojih opservacija u pismima generalu Glorii ističe, da »opkoljavanje nije izvršeno«, ali da još uvijek postoje mogućnosti za opkoljavanje partizanskih brigada, ako bi došlo do koordinirane energične akcije sa jugoisto­ka i jugozapada prema Kulen Vakufu i Bosanskom Petrovcu. Me­đutim, dok je prva konstatacija rezolutno konstatirana, bez ko­mentara, dotle je druga, to jest da bi se mogle iskoristiti moguć­nosti, koje situacija pruža, i da bi se snage 1. hrvatskog i 1. bosan­skog korpusa (Roatta upotrebljava termin protivnička masa) još uvijek mogle odsjeći s jugoistoka i opkoliti (»koja bi zatim mogla

127) Iz Corsijeva izvještaja (Corsi je talijanski oficir pri štabu generala Lütersa — primjedba Đ. K.) saznaje se, da je cijela kolona 717. divizije odlučila napasti Bosanski Petrovac. »Trebalo bi izbieći da spomenuto mjesto uzmu Nijemci, a naša kolona je, međutim, još po­zadi. Nadam se. ne ponavl.iaiući naređenia koja su već dovolino iasna, da je ovo gledište imao i V. armijski korpus.« (Pismo generala Roatte generalu Glorii od 31. januara 1943. — Arhiv VI1JNA.)

10 Slom IV. 1 V. okup.-kvisl. of. 145

biti i t. d. i t. d.128«) — formulirana je tako, da se iz nje jasno vidi, da ni on sam ne vjeruje u ostvarenje svojih pretpostavki.

Međutim, ovakve je formulacije Roatti nametnula sama situ­acija njegovih trupa. Pretpostavke iz štaba bile su jedno, ali divizija »Sassari«, koja je trebala riješiti jedan od odlučujućih elemenata te pretpostavke, nalazila se 31. januara daleko i od samog Gornjeg Lapca, a kamoli od Kulen Vakufa i Bosanskog Petrovca. Njene perspektive i mogućnosti brzog napredovanja bile su vrlo proble­matične.

Ali komandu 2. talijanske okupacione armije zabrinule .su tih dana neke druge činjenice, u prvom redu opasnost da se jedinice Narođnooslobodilačke vojske, koje Nijemci potiskuju sa sjevera i sjeverozapada, ne sruče sve u njihovu okupacionu zonu, u kojoj se već i tako osjećalo prisustvo jakih jedinica Narođnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Obavještajna služba 18. i fi armijskog korpusa već je zabilježila i obavijestila komandu 2. armi­je, da su u zoni Prozora i Duvna primijećene jake snage partizana, koje broje do 8.000 ljudi. I komandant 2. armije, general Roatta, računa s pretpostavkom, da bi se moglo desiti da sve te partizanske snage udare po njima prije nego što započne operacija »Weiss II prema Drvaru, Glamoču i Livnu. Zato se poslije 30. januara i Talijani pripremaju za energičniju akciju u Lici i misle na to, da 18. armijski korpus pojačaju jednom pukovskom grupom iz 6 korpusa s terena Hercegovine, sposobnom i pokretljivom za opera­cije po snijegu, koja bi ujedno poslužila i za predstojeću operaciju »Weiss H«.

18. armijski korpus podvrgnut je oštroj kritici zbog svog rada u zoni Knina, jer je ostao pasivan prema Bosanskom Grahovu i gornjem toku Une i ostavio desni bok divizije »Sassari« potpuna otkriven, iako mu je general Roatta tri puta rtaređio (16. I., 26. I. i 31. I.),129 da zauzme gornji tok Une.

128) Roatta ne završava rečenicu, koja bi se, analogno čitavom tekstu, trebala završiti riječju — »uništenjem«.

129) Zatvaranje gornje doline Une moralo je biti izvršeno isto­vremeno s početkom operacije »Weiss I«, kako je naređeno aktom 80S od 16. januara.

»Veoma sam iznenađen zbog ovakvog neizvršavanja naređenja, te naređujem, da se odmah pristupi tom zatvaranju bilo kojim sred­stvima — Roatta.«

(Depeša upućena 2. 11. 1943. preko operativnog odjeljenja Ko­mande talijanskih trupa u Sloveniji i Dalmaciji štabu 18. armijskog; korpusa. Arhiv VIIJNA).

146

Kod 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa poslije 30. januara nije bilo nikakvih znatnijih promjena, ni u pregrupaciji snaga ni u dodjeljivanju nekih posebnih operativno-taktičkih zadataka pojedi­nim jedinicama.

Značajni momenti su tih dana kod glavnine Narodnooslobo­dilačke vojske — organizacione prirode. Najveće teškoće ispoljile su se u evakuaciji bolnica, transportiran ju ranjenika i bolesnika s Grmeča i dijelom iz Like prema Drvaru i Livnu, zatim u daljnjoj evakuaciji naroda sa Slobodnog teritorija.

Mobilizacija i dobrovoljni priliv novih boraca u jedinice odvi­jali su se vrlo uspješno na cijelom Slobodnom teritoriju. Brojna stanja jedinica naglo su rasla, tako da sada svaka divizija Narodno­oslobodilačke vojske ima između 4 i 5 tisuća boraca.

Tako je, na primjer, samo 6. krajiška brigada imala preko2.000 boraca, 1. proleterska divizija oko 4.800, 6. lička preko 4.500,4. krajiška divizija oko 5.000 i t. d. U to vrijeme formira se i nova— 9. dalmatinska divizija.

Sve su jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa podjedna­ko ulagale ogromne napore da izvrše svoje zadatke. Već samo po­vlačenje na rijeku Unu pred tako velikom neprijateljskom vojskom, organizirano i u redu, bez poraza i bez ikakva osipanja boraca, koji su bili u neprestanom pokretu i borbi, bez smjene i odmora, pred­stavlja velik uspjeh za 1. hrvatski i 1. bosanski korpus. Stalnu kombinaciju dnevne obrane i noćnog protivnapada mogla je izdržati samo vojska izvanredno visoke političke i revolucionarne svijesti. Nijemci i Talijani neprestano su se tužili na velike poteškoće, na hladnoću, na pomanjkanje odmora i smjene trupa, na dotur i ishra­nu, iako su bili u neusporedivo boljem položaju nego jedinice 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa. Međutim, borci 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa strpljivo su i disciplinirano podnosili sve, zali­jevajući svojom krvlju svaku stopu Slobodnog teritorija. Samopo­uzdanje i vjera, da će se ofenziva okupatora razbiti, vladala je svuda, od boraca do Vrhovnog štaba. To veliko samopouzdanje išlo je kod nekih jedinioa čak i na njihovu štetu, jer su smatrale da do nekih događaja u toku borbe uopće ne može doći, a to je kod nekih štabo­va prouzrokovalo nebudnost i nedovoljno studiozno ulaženje u voj­nu situaciju i stvarne vojne odnose na bojištu.

Ali to veliko samopouzdanje, ta revolucionarna vjera u vlastite snage, odlučnost u borbi, disciplinirano podnošenje svih teškoća, preziranje straha i panike (a straha i panike moglo je biti itekoliko, jer se velika neprijateljska snaga sručila na oslobođeni teritorij, paleći i žareći sa svih strana, i pred tom su se snagom povlačile

'10 147

obitelji boraca, umirući u snijegu kraj njih) stvaralo je ono unu­trašnje moralno-političko jedinstvo i snagu vojske, koji su bili odlu­čujući u tim teškim danima i sigurno jamstvo, da će ta vojska izdr­žati još teže događaje, koji su je čekali u neposrednoj budućnosti.

Najteži problem, koji se postavljao pred glavninu Narodno­oslobodilačke vojske, pozadinske vojne organe i narodnu vlast, bili su evakuacija ranjenika i hrane, a zatim izbjeglica. Grmečke bol­nice i sanitetski materijal (sve rezerve bile su mahom u slagališti­ma na Grmeču) trebalo je hitno evakuirati, a isto tako i potrebne količine hrane za bolnice i vojsku — prema Drvaru i Glamoču. Broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica svakog je dana sve više rastao, a hrane i transportnih sredstava bilo je svakog dana sve manje. Povlačenje, potpuno napuštanje svojih domova, sada i u Bosan­skoj Krajini, poremetilo je život pozadine, mogućnost brže i orga­nizirane evakuacije. Poslije 1. februara ishrana je postajala sve teži problem, koji je otežavao ionako tešku situaciju vojske i naroda.

iBOJEVI U BOSANSKOJ KRAJINI. 29. i 30. januara protekli

su za Nijemce u prikupljanju 7. SS i 369. divizije, 187. pukovske grupe i 3. domobranske brigade u dolini rijeke Une od Bihaća do Bosanskog Novog, u popravljanju mostova kod Bihaća, Ostrošca i Otoke i u osposobljavanju cesta za saobraćaj u pozadini.

U Bosanskom Novom i Dvoru na Uni nalazili su se dijelovi 714. divizije. 30. januara — izuzev obostrana patrolna izviđanja i sukobe oko rijeke Une — vladalo je zatišje. Avijacija je bila aktivna samo pred frontom 717. divizije.

31. januara poduzele su sve tri njemačke divizije sa svojim pojačanjima jake napade na slobodni teritorij Bosanske Krajine. 7. SS divizija napadala je sa prostorije Bihaća u dva pravca: »Za­padna grupa« cestom Bihać—Bosanski Petrovac, a »Istočna grupa« cestom Bihać—Bosanska Krupa ususret 369. diviziji. Pošto se spojila s desnim krilom 369. divizije, negdje u zoni sela Vranjska Mosura,130 »Istočna grupa« zauzima raspored za ulazak u sjeverozapadni dio Grmeč-planine, pročešljavajući ga do grmečke ceste.131

Najvažniji je zadatak 369. divizije u predstojećim borbama, da se probije iz doline Une na slobodni teritorij Podgrmeča, da deblokira puk 717. divizije, a zatim izvrši prodor grmečkom cestom i________

130) Iz rasnoložive doVumentarüe nije moguće utvrditi liniju raz­graničenja između 7. SS i 369. divizije.

131) Cesta Bosanska Krupa—Suvaja—Krnjeuša—Vrtoče—Bosanski Petrovac.

H8

preko planine Grmeča da bosansko-petrovačke kotline i da tu, duž grmečke ceste, uspostavi jedinstveni front sa 7. SS cLvizijom sa

zapada.31. januara protekao je u borbama na svim odsjecima fronta u

Bosanskoj Krajini. »Zapadna grupa« 7. SS divizije potisnula je poslije jače borbe dijelove 7. banijske divizije i izbila na liniju s. Golubić—s. Pritoka—s. Volarice. »Istočna grupa« 7. SS divizije, potpomognuta tenkovima, odbacila je dijelove 16. brigade sa ceste Bihać—Eosanska Krupa i spojila se istočno od sela Radić s dijelo­vima 369. divizije. Nakon tog spajanja jedàn se dio tenkova pred­veče vratio nazad u Bihać.

369. divizija provela je dan u manjim borbama s 8. krajiškom brigadom i BanijSkim partizanskim odredom, nastojeći da zauzme kote južno i istočno od Bosanske Krupe. Predveče je zauzela selo Pučenik (južno od Bosanske Krupe).

Na frontu 717. divizije došlo je ponovo do teških obostranih napada, jer su nastavljene ogorčene borbe oko sudbine opkoljenog 737. puka u selu Benakovcu. Motorizirana kolona 717. divizije pokušala je da se probije sa istoka, ah joj to nije uspjelo. Probila se do sela Skucani Vakuf, gdje su je jači dijelovi 4. krajiške divizije protivnapadom poslijepodne zaustavili. U izvještajima o akcijama izvršenima toga dana Nijemci su zabilježili, da je ova kolona pre­trpjela osjetljive gubitke i da se uveče 31. januara našla u sličnoj situaciji kao i 737. puk, opkoljena u selu Skucani Vakuf.

749. puk 717. divizije, koji je napredovao cestom Sanski Most —Bosanski Petrovac, uspio je da na frontu 5. krajiške divizije za­uzme samo nekoliko kota oko sela Ramići i Velagići.

Uveče 31. januara jedinice 7. banijske te 4. i 5. krajiške divi­zije prešle su u opći protivnapad na svim odsjecima fronta u Bosan­skoj Krajini.

Kod 7. banijske divizije, na njeno lijevo krilo, ubačen je Bi­haćki bataljon,132 koji je u sadejstvu s lijevim krilom 7. banijske brigade na desnoj obali Une i desnim krilom 5. kordunaške brigade na lijevoj obali Une (oko sela Lohova) prvi prešao u protivnapad i u sumrak ponovo zauzeo selo Golubić. Bataljon je u toku noći zauzeo položaj zapadno od sela Ripač, sa zadatkom da dobro zatvori dolinu rijeke Une.

U noći od 31. januara na 1. februara dijelovi 7. i 16. brigade 7. divizije izvršili su protivnapad na isturene snage 7. SS divizije u

132) Formiran od pozadinskih jedinica poslije povlačenja iz Bi­haća kao samostalan bataljon.

selu Volarici i potpuno ih razbili. U borbi je bio što ubij eno što zaro­bljeno 95 neprijateljskih vojnika, dok su se ostali dijelovi u neredu povukli nazad prema Bihaću. Tako je u toku noći front 7. banijske di­vizije bio ponovo stabiliziran. Najosjetljivija točka u njegovu raspo­redu bila je kod sela Pritoke, gdje su i dalje ostale jake snage »Za­padne grupe« 7. SS divizije; te su snage bile dobro utvrđene te u toku noći nisu bile uznemirivane.

Lste noći izvršili su 8. krajiška brigada i Banijski partizanski odred snažan protivnapađ na isturene dijelove 369. divizije južno i zapadno od Bosanske Krupe. I taj je protivnapađ dao dobre rezul­tate. Obje su jedinice razbile neprijatelja pred sobom i satjerale ga ponovo u Bosansku Krupu. U borbi je zarobljeno i pobijeno preko 100 neprijateljskih vojnika" i zaplijenjeno 8 teških mitraljeza, preko 65 pušaka i ostale ratne spreme.

4. krajiška divizija ponovo je poduzela noćni napad na opko­ljeni 737. puk 717. divizije. Napad je, prema iskazu samih Nijemaca, vođen vrlo odlučno i energično, ali se 737. puk uprkos tome ponovo uspio održati na svojim glavnim položajima.

5. krajiška divizija izvršila je napad na dijelove 749. puka 717. divizije u selu Ramići. Jači dijelovi 1. krajiške brigade na juriš su zauzeli selo Ramiće i na svoje veliko iznenađenje ustanovili, da su naletjeli na 202. tenkovski bataljon, koji je te večeri stigao u Ramiće. Iznenadio se i 202. tenkovski bataljon, jer nije očekivao da će se partizani usuditi da napadnu Ramiće, pa je zatečen nepripre- mljen za borbu i iznenađen, te je pretrpio velike gubitke. U borbi je poginuo i komandant 202. tenkovskog bataljona. — Pješadijski dijelovi, koji su se zatekli u selu, potpuno su razbijeni, komora s kamionima je zapaljena, a konji pobijeni. Međutim, kako 1. brigada5. krajiške divizije nije pripremila sredstva za paljenje tenkova, a borci se u toku borbe nisu snašli te nisu najprije uništavali tenkove, to su oni ostali neoštećeni. Tako je umanjena jedna od najljepših pobjeda 5. krajiške divizije u ovoj ofenzivi.

1. februara protekao je u napadima Nijemaca. 7. SS divizija je ponovo zauzela sela Golubić i Volaricu i pokušala da sa svojom »Istočnom grupom« uđe u sjeverozapadni dio Grmeča. Uspjela je da odbaci dijelove 16. brigade sa kota neposredno iznad ceste Bihać— Krupa, na kojima je i zanoćila.

369. divizija napala je s jakim snagama 8. krajišku brigadu i Banijski partizanski odred i odbacila ih s njihovih položaja prema selu Gornji Gudavac. Uveče su prednji dijelovi 369. divizije izbili na liniju s. Arapuša—s. Muslimanska Jasenica—s. Donji Gudavac.

150

Na frontu 717. divizije nije bilo značajnih promjena.2. februara izvršila je »Zapadna grupa» 7. SS divizije uz jaku

podršku tenkova i avijacije opći napad na Ripački Klanac, na front 7 banijske divizije. Prve nalete neprijatelja 7. brigada je dobro jr.držala Da bi rasteretio pritisak na njen front, komandant 7. divi­zije poduzima sa 16. brigadom protivnapad od sela Velebit i Hrgar na cestu Ripački Klanac—s. Pritoka, ali su Nijemci osigurali svoj bok jakim snagama i izdržali protivnapad. Oko 15 sati desno krilo »Zapadne grupe« probilo se uz desnu obalu Une, odbacilo Bihaćki bataljon i zauzelo selo Veliki Račić. Odmah nakon ovog prvog uspjeha probio se u klanac i centar »Zapadne grupe«, praćen tenko­vima, i zauzeo ga. Uveče palo je i selo Ripač. Glavnina 7. banijske divizije našla se u vrlo teškoj situaciji, ukliještena između dviju nastupajućih kolona SS divizije, zapadne, koja je bila gospodar klanca, i istočne, koja je izbila na Cilj (k. 1071) i Gredoviti Vrh (k. 1209). U toku noći ona se pod vrlo teškim uvjetima povukla preko Golog Vrha (k. 1185) i Jedovika u selo Dubovsko, gdje je ujutro ponovo organizirala obranu ispred »Zapadne grupe« 7. SS divizije.

369. divizija je poslije teških borbi uspjela da na svom desnom krilu zauzme selo Donju Suvaju. Stab 4. krajiške divizije uputio je na ovaj pravac u toku dana i jedan bataljon 2. krajiške brigade, koji je odmah stupio u borbu. Lijevo krilo 369. divizije izbilo je u sela Pravoslavna Jasenica i Potkalinje. Tim prodorom 369. divi­zije riješeno je i pitanje deblokiranja 737. puka 717. divizije.

Na južnom je frontu 717. divizije situacija i dalje čvrsto u ru­kama 5. krajiške divizije.

3. februara Vrhovni štab NOV i POJ naređuje 7. banijskoj diviziji, da odmah poduzme protivnapad na »Zapadnu grupu« 7. SS divizije, sa ciljem da ponovo zauzme Ripački Klanac. Za taj zadatak stavio joj je na raspoloženje i njenu 8. brigadu, koja se nala­zila u Bosanskom Petrovcu kao rezerva Vrhovnog štaba. Međutim, za izvršenje takvog zadatka 7. banijska divizija niti je imala do­voljno snage niti su uvjeti za to bili povoljni. Do podneva 3. febru­ara divizija je uspjela jedino da improvizira novu obranu ispred sela Dubovsko, odakle su je poslijepodne tenkovske jedinice 7. SS divizije brzo odbacile i zauzele selo. Paralelno sa napadom u cen­tru, duž ceste za Bosanski Petrovac, desno krilo »Zapadne grupe« 7. SS divizije probilo se uz desnu obalu Une i zauzelo selo Doljani.

Uveče 3. februara zauzela je 7. divizija raspored za predsto­jeći protivnapad. 7. brigada je na liniji Lisina (1172) — s. Lipa; 16.

brigada sa dva bataljona na Velikom Ljutoču Suvi Vrh (912)—Goli Vrh (908)], dok joj se treći bataljon nalazi prema selu Doljani. 8. brigada stigla je u selo Vrtoče sa zadatkom da se priključi napadu 7. i 16. brigade.

Desno od 7. banijske divizije, na frontu 4. krajiške divizije, vođene su teške borbe s dijelovima 369. i 7. SS divizije za pod- grmečku cestu. 2. i 8. krajiška brigada i Banijski partizanski odred branili su se izvanredno uporno i energično. Nijemci su u toku dana postigli neznatne uspjehe. Ista je situacija bila i kod 717. divizije.

Međutim, 4. februara Vrhovni je štab zbog opće situacije i svojih planova odustao od protivnapada 7. banijske divizije, pa joj je naredio da ne ulazi u veće borbe, već da se postepeno povlači prema Bosanskom Petrovcu i Kulen Vakufu. Prema tom naređenju, 7. banijska divizija trebala je da odmah izvuče iz borbe jednu bri­gadu i da je uputi na Oštrelj (južno od Bosanskog Petrovca) kao rezervu Vrhovnog štaba.

4. februara prošao je u vrlo teškim borbama na ciielom frontu7. banijske i 4. krajiške divizije. Nijemci su postigli vrlo zhačajne rezultate. »Zapadna grupa« 7. SS divizije napala je na front 7. banijske brigade sa tri jake kolone, od kojih se jedna uspjela pro­biti između 7. i 16. brigade i zauzeti selo Ćukovi. Front divizije bio je time razbijen na dva dijela. 7. je brigadi uspjelo da se u toku dana održi u rajonu sela Lipe i da zaustavi prodor Nijemaca prema Bosanskom Petrovcu, ali se 16. brigada poslijepodne našla opko­ljena na Velikom Ljutoču. U noći od 4. na 5. februara probila se iz obruča i povukla na jugoistok u selo Orašac. Iste noći izvučena je iz borbe 7. brigada i upućena na Oštrelj. U obrani Bosanskog Petrovca ostala je kao zastor samo 8. brigada 7. divizije, koja se branila na liniji Koviljača—s. Vrtoče—Cučevo brdo (1091). (Vidi kartu 9.)

Na frontu 4. krajiške divizije ovladale su 369. i 717. divizija komunikacijom Bosanska Krupa—Sanski Most. 737. puk je deblo- kiran te je otišao na istok, prema Sanskom Mostu. 369. divizija je također izvršila značajan prodor u Grmeč duž grmečke ceste i izbila na Vršak (k. 696). 8. krajiška brigada i Banijski partizanski odred povukli su se na jug, sjeverno od sela Vrtoče, te su došli u kontakt sa 8. banijskom brigadom. Ostale tri brigade 4. krajiške divizije povukle su se na sjeverne padine Grmeča, t?k iznad ceste^ vodeći i dalje uporne borbe za svako selo i svako brdo. Neki bata- ljoni 5. i 6. brigade bili su još duboko u selima Podgrmeča, sjeverno od ceste Sanski Most—Bosanska Krupa. (Vidi kartu 9.)

4. februara uveče rasporedila se 4. krajiška divizija za obranu centralnog dijela Grmeča. 8. krajiška brigada postavljena je duž grmečke ceste u trouglu sela Risovac-—Krnjeuša—Lastve; iza sebe održavala je taktičku vezu sa 8. banijskom brigadom južno od sela Krnjeuše. 2. krajiška brigada je na liniji s. Gornja Suvaja (istočno od ceste) — s. Gorin'a—Gorin'ski Vrh (k. 876); 5. krajiška brigada na liniji Mačkov Vrh (k. 590) — Baraka—Lušci Palanka. Jedan njen bataljon nalazio se sjeverno od podgrmečke ceste, u trouglu sela Muslimanska i Pravoslavna Jasenica i Potkalinje. 6. krajiška brigada je na liniji sela Bošnjaci—Dabar—Marjanovići. Ustvari, front 4. krajiške divizije bio je ispresijecan, ali tako postavljen da brani ulazak u Grmeč i omogućuje stalne ispade na cestu od sela Gornja Suvaja do Sanskog Mosta.

Na frontu 5. krajiške divizije vođene su manje borbe na liniji sela Kopljenica—Smanjilbeg—Gornja Sanica. 717. divizija priku­pljala je jače snage za napad prema Bosanskom Petrovcu, ususret 7. SS diviziji.

5. februara protekao je u jačim borbama samo na frontu 4. krajiške divizije. 369. divizija zauzela je Risovački klanac i selo Risovac, >a 8. krajiška brigada 4. divizije povukla se u sela Krnje- ušu i Lastve. Banijski partizanski odred povukao se u selo Skaka- vac. 7. SS divizija izbila je s motoriziranom kolonom pred selo Vrtoče i uveče ga zauzela. 8. brigada 7. banijske divizije povukla se prema selima Bjelaja i Bjelajski Vaganac. (Vidi kartu 9.)

' >BOJEVI U LICI: Lijeva kolona divizije »Re« rasporedila se

poslije 28. januara duž ceste s. Babin Potpk—s. Plitvički Leskovac —s. Prijeboj. Na tom prostoru nalazili su se u njenom sastavu: — 74. pješadijski puk »Lombardia«, 1. pješadijski puk »Re«133, 16. bataljon »M«, jedan bataljon domobrana, divizion artiljerije i jedna tenkovska četa. Na desnom krilu Talijana, na prostoriji sela Crna Vlast, nalazila se jedna četnička grupa jačine oko 500 četnika Draže Mihajlovića. Ta je jaka talijanska grupacija dobila naređenje, da31. januara poduzme daljnje napade iz dvaju pravaca prema Kore- nici: iz pravca duž ceste s. Prijeboj—s. Korenička Kapela—Koreni­ca, te iz pravca Babin Potok—s. Homoljac—s. Vrelo—Korenica.

Na pravcu Prijeboj—Korenica nalazila se 14. primorsko-go- ranska brigada, pojačana 1. bataljonom 4. kordunaške brigade, a na

133) Male snage 1. puka, oko 2 čete, nalazile eu se u Vrhovinama kao posada.

pravcu Babin Potok—Homoljac—Korenica bila su đva bataljona 2. ličke brigade. Ispred četnika nalazili su se dijelovi Ličkog parti­zanskog odreda.

U bojevima 31. januara 1. pukovska grupa »Re« savladala je otpor 14. primorskc-goranske brigade oko sela Čuić, Krčevine i Javomik (k. 878) i zauzela Koreničku Kapelu. Isto je tako i 74. pukovska grupa odbacila bataljone 2. ličke brigade s njihovih polo­žaja na Homoljačkom klancu i zauzela selo Homoljac. Sutradan, 1. februara, obje su grupe ušle u Korenicu. 14. primorsko-goranska brigada povukla se jugozapadno od Korenice u sela Šeganovac, Pohor i Bijelo Polje, a bStaljoni 2. ličke brigade jugozapadno od Korenice, u sela Trnovac i Turjanski. Dijelovi Ličkog partizan­skog odreda ostali su u selu Turjanskom.

Lički bataljoni povukli su se u Trnovac i Turjanski po direk­tivi štaba 6. ličke divizije, kako bi dejstvovali u pozadinu lijeve kolone divizije »Re« i ujedno sačuvali ova sela, koja su služila kao baze i skloništa za lakše ranjenike i bolesnike.

2. i 3. februara lijeva se kolona divizije »Re« prikupljala na prostoriji Korenice, vodila borbe za okolna sela i redom ih palila.

Centralna kolona divizije »Re« savladala je poslije teških borbi duž ceste Ljubovo—Bunić otpor bataljona 6. ličke divizije i 6. goranske brigade, te se 3. februara probila na Krbavsko polje i zauzela sela Bunić i Šalamunić. Bataljoni 2. brigade također su se po direktivi štaba 6. ličke divizije povukli u selo Krbavica, a 6. primoTsko-goranska brigada u sela Debelo Brdo i Pećani.

Desna kolona divizije »Re« odbacila je u borbama 2. i 3.februara 9. brigadu i zauzela Udbinu.

Od 31. januara do 3. februara divizija »Sassari« vodila je teške borbe na izlazu iz Mazinske kotline prema Gornjem Lapcu, ali sa slabom srećom. Uspjela je da osvoji samo nekoliko kota, ali je izgubila tri tenka i oko 250 vojnika. 1. brigada se odlučno i uspješno branila.

3. februara uveče zabilježio je 5. armijski korpus prve zna­čajne rezultate. Divizija »Re« je prodrla duboko u slobodni terito­rij Like i zauzela Koreničko i Krbavsko polje. To je bio velik uspjeh, koji je, uz ono što su Nijemci učinili u Bosanskoj Krajini, stvorio vrlo povoljnu operativnu situaciju za daljnje prodiranje. Ali uspjeh divizije »Re«, naročito njene lijeve kolone, komandant 5. armijskog korpusa nije iskoristio. Teško je reći, je li to bio rezultat opreznosti i straha od daljnjeg prodiranja u dubinu slobodnog teritorija Like. prema planini Plješivici, jer su baze za snabdijevanje ovako velike talijanske vojske ostale duboko pozadi, ili pak neraspoloženje da se

1S4

ide do kraja i da se izvrši sve ono, što su Nijemci predvidjeli i zahtijevali od Talijana u operaciji »Weiss I« (a što je za Talijane bilo veoma problematično). U svakom slučaju, bit će da je uzrok tome bilo i jedno i drugo.

Doduše, Nijemci ponovo interveniraju i traže da 5. korpus produži napade na planinu Plješivicu, s koje su pozadina i desni bok 7. SS divizije u zoni Bihaća veoma ugroženi. Tim će zahtjevima kasnije generali Robotti134 i Gloria na riječima udovoljiti, ali ih ne će izvršiti.

3. je februara situacija 1. hrvatskog korpusa NOV u Lici po­stala vrlo teška. Situacija je postala još teža, kad se neprijatelj (7. SS divizija) probio kroz Ripački Klanac i stao prodirati svojim de­snim krilom uz desnu obalu Une, prema Kulen Vakufu, prijeteći da bi uskoro mogao razdvojiti ove korpuse i onemogućiti 1. hrvatskom korpusu, da se u jednoj težoj situaciji izvuče sa glavnom snagom preko Une u Bosnu, na prostoriju Drvara i Bosanskog Grahova.

Okupatorsko-kvislinške trupe upale su u one krajeve Like i Bosanske Krajine, iz kojih su bile istjerane još u prvim mjesecima ustanka godine 1941. Međutim, razvoj događaja na frontovima dao je naslutiti, da nastupa još teže razdoblje i da treba biti spreman i za eventualno napuštanje Like i Bosanske Krajine, kao što je to bio slučaj sa Kordunom i Banijom.

Bosanska Krajina i jedinice 4. divizije naročito su se teško mirile s time. Istina, mogućnosti za odlazak jedinica u pozadinu neprijatelja, osobito 1. hrvatskog korpusa prema Gorskom Kotaru, Kordunu i Baniji, bile su vrlo povoljne, ali je plan Vrhovnog ko­mandanta NOV i POJ obvezivao glavninu 1. bosanskog i 1. hrvat­skog korpusa, da se neprestano i uvijek iznova postavljaju ispred glavnih snaga neprijatelja i da se postepene povlače na jugoistok, kako bi stvorile operativne i taktičke uvjete za protivofenzivu grupacije Vrhovnog štaba, a ne da se probijaju u pozadinu nepri­jatelja. Na osnovu svih tih elemenata izdao je 3. februara godine 1943. Glavni štab Narođnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda za Hrvatsku nova naređenja za rad svojih jedinica u Lici.

Osnovna ideja naređenja Glavnog štaba Hrvatske od 3. febru­ara sastojala se u tome, da se glavnina snaga 1. hrvatskog korpusa postavi tako, da ne dopusti talijanskim trupama, u prvom redu

134) 1. februara 1943. došlo je u talijanskoj vojsci do krupnih personalnih promjena. General Roatta je smijenjen, a za komandanta

2. talijanske okupacione armije postavljen je general Robotti. Isto tako smijenjen je i načelnik Vrhovne komande maršal Cavallero, a na nje­govo je mjesto došao general Ambrozio.

155

diviziji »Sassari« i njenim pojačanjima, da ovladaju dolinom Une. Pretpostavljalo se, naime, da bi, ukoliko 5. talijanski korpus ovlada dolinom rijeke Une, moglo doći i do brze akcije njemačko-talijan­skih trupa prema prostoriji Bosanskog Grahova, Drvara i Bosan­skog Petrovca, što bi poremetilo i predstojeći operativno-strateški plan Vrhovnog komandanta i samu evakuaciju ranjenika i odbje­glog naroda na jugoistok. Zato su gotovo sve snage 1. hrvatskog korpusa povučene na jug (Lapačka kotlina) i jugozapad planine Plješivice i na cs'guran e ceste B hać—Donji Lapac. U pozadini nastupajućih talijanskih kolona ostavljene su jače snage (2. lička brigada i dva bataljona Ličkog partizanskog odreda),133 koji će napadati talijanske jedinice iz pozadine, naročito njihove veze i saobraćaj.

Naredbom od 3. februara preuzeo je Glavni štab Hrvatske i direktno rukovođenje trupama u Lici, jer je komandovanje iz dvaju centara u ovakvoj situaciji bilo nepotrebno.

Obrana Lapačke kotline i planine Plješivice podijeljena je u tri odsjeka: »Sektor broj 1«, »Ssktor broj 2« i »Sektor broj 3«, od kojih je svaki imao svoju komandu. »Sektor br. 1« — 8. kordunaška divi­zija sa 5. i 15. brigadom, zatvara cestu Bihać—Donji Lapac južno od Bihaća na liniji Drenovača (k. 579) — Hrastik (705) — Željezna Glava (774). Ujedno osigurava svoj desni bok na lijevoj obali Une od eventualnog prelaska dijelova 7. SS divizije preko Une. »Sektor broj 2« — Primorsko goranska grupa sa 6. i 14. brigadom, zatim dva bataljona 2. ličke brigade i 1. bataljoncm 4. kordunašks brigade, brani prilaze na Plješivicu iz Koreničkog polja, sa obra­nom na liniji sela Ponor—Farkašić-—Vedašić. »Sektor br. 3.« —6, lička divizija sa 1. i 9. brigadom i dva bataljona Ličkog parti­zanskog odreda, brani prilaze u Lapačku kotlinu i dolinu Gornjeg toka Une iz pravca Mazina i Udbine. 1. brigada i dva bataljona 9. brigade brane pravac Mazin—Gornji Lapac na liniji Zuleševica (1106)—Lumbardenik—Ilića Kosa (k. 1229 i 1132); dva bataljona9. brigade zatvaraju pravac Udbina—Donji Lapac na liniji Kuk (k. 1172) — s. Tuk. Lijevo od 1. brigade, južno od Srba, dva bata­ljona Ličkog partizanskog odreda zatvaraju cestu Otrić—Srb—Do­ljani—Kulen Vakuf. Sa jedinicama »Sektora br. 3« odnosno nje­govim lijevim krilom (Lički partizanski odred) usko surađuje i 10. krajiška brigada 1. bosanskog korpusa jugozapadno od Bo­sanskog Grahova. (Vidi kartu 9.)

135) Ova su dva bataljona ostala u pozadini u Krbavici i, čini se, uopće nisu dolazila na položaje predviđene naređenjem od 3. januara.

KARTA 9

Sa »Sektorom br. 2« usko surađuju dva bataljona 2. ličke brigade i dva bataljona Ličkog partizanskog odreda, koji se nalaze zapadno od Korenice u pozadini divizije »Re«. Sve ove jedinice koordinirat će svoje akcije prema tome u kom će se smjeru ori­jentirati dejstva glavnine divizije »Re«, kako bi je napadale isto­vremeno i s fronta i s leđa.

U naređenju Glavnog štaba Hrvatske od 3. februara dana su i taktička uputstva jedinicama, da vrše sistematska izviđanja ne­prijatelja, da isturaju ispred glavnih položaja jača izviđačka odje­ljenja, koja će prihvaćati borbu i primorati neprijatelja da se razvije, kako bi jedinice na glavnom položaju i u rezervi dobile na vremenu da prema situaciji i jačini neprijatelja izvrše navri- jeme jače protivnapade. Svim je komandama sektora naređeno, da imaju i svoje rezerve, koje će biti odmorene i spremne za protiv- manevre, zatim da se jedinice ukopavaju i maskiraju, ali da ne dočekuju neprijatelja pasivno, što se često događalo, već da ne­prestano ispituju situaciju i vrše aktivne ispade, i po danu i po noći, na bokove i pozadinu nastupajućih kolona.

Poduzete su mjere, da se jedinice popune novim borcima i da se u zajednici s narodom podignu skloništa za one jedinice, koje nisu u prvoj borbenoj liniji. Održano je niz sastanaka sa štabovima brigada i divizija, kako bi se vojska detaljno upoznala s općom situacijom, a posebno sa svojim zadacima.

U borbama 4. i 5. februara sve tri kolone divizije »Re« spojile su se i zavladale komunikacijom Vrhovine—Prijeboj— Korenica— Bunić—Udbina. Pokušaj centralne kolone »Re«, da se probije iz Bunića u Krbavicu, bio je odbijen. Isto je tako odbijen i ispad četnika iz Vrhovina i Crne Vlasti prema selu Turjanskom. (Vidi kartu 9.)

Divizija »Sassari« obustavila je 3. februara daljnje napade prema Gornjem Lapcu. To se motiviralo time, da je divizija izmo­rena borbom i zimom i da će se zadržati na dostignutim položajima, oko Mazina, dok se situacija ne popravi.

Oko 5. februara ulazila je borba za Bosansku Krajinu i Liku u svoju završnu fazu. I njemačke i talijanske trupe (naročito nje­mačke, jer su one dobrim dijelom pridonijele i uspjehu talijanskih trupa) stvorile su sve povoljne uviete, da potisnu jedinice 1. bo­sanskog i 1. hrvatskog korpusa iz Bosanske Krajine i Like. To su područie Slobodnog teritoriia pritisle velike snage u jačini od osam njemačko-talijanskih divizija, ne računajući domaće izdajnike. Če­tiri nepotpune divizije i dvije brigade Narodnooslobodilačke vojske nisu bile u stanju da zaustave tako brojnog neprijatelja. Naročito

157

op asili bili su prodori 7. SS divizije, čija je »Zapadna grupa« na- dirala prema Vrtoču i nalazila se neposredno pred Petrovačkim poljem, a njeno desno krilo nalazilo se 10 do 15 kilometara daleko od Kulen Vakufa. »Istočna grupa« pročešljavala je sjeverozapadni dio Grmeča. Isto je tako i 369. divizija već izvojevala odlučujuće rezultate duž grmečke ceste, i bilo je samo pitanje vremena kad će se njeni prednji dijelovi spojiti sa 7. SS divizijom oko sela Krnjeuše i Zapoljak.

Još koji dan, i Grmeč je mogao biti definitivno opkoljen. Veze između Bosanske Krajine i Like održavale su se preko Une svega još na dva mjesta, kod Kulen Vakufa i Martin Broda.

Međutim, 4. februara desilo se ono, što nije očekivala ni Narod-' nooslobodilačka vojska, a ni Nijemci. Talijani su naime iznenadi odustali od utvrđenog plana i umjesto da iskoriste povoljne mo­gućnosti, koje im je pružala operativna situacija, te pođu naprijed na planinu Plješivicu i u Lapačku kotlinu, 5. armijski korpus odjednom je stao i okrenuo se nazad! Dok su Nijemci ulagali sve snage i bez predaha napadali, ne bi li uspješno završili operativno- taktičko opkoljavanje jedinica 1. bosanskog korpusa na Grmeču i stvorili uvjete za njihovo uništenje, talijanski 5. armijski korpus odlučio se na drugi operativni plan — na plan čišćenja terena Like između ceste Lovinac—Udbina—Korenica—Vrhovine i želje zničke pruge Vrhovine—Gospić-—Lovinac. To se čišćenje imalo izve­sti u tri faze, koje će trajati ukupno 15 dana! 6. februara general Gloria obavještava Nijemce, da ne može napadati na Plješivicu, jer za takvu operaciju nema potrebnih snaga.

Na neprestane intervencije i pritisak Nijemaca general Robotti. komandant 2. talijanske armije, formalno pristaje na njemački zahtjev, da se izvrši čišćenje planine Plješivice. Naredio je koman­dantu 5. armijskog korpusa, da napad na Plješivicu organizira tako, da 74. pješadijski puk »Lombardia« uputi u Zavalje (selo južno od Bihaća), odakle će dejstvovati ofenzivno pravcem Zavalje—Skočaj— Skipine (k. 1212); njemu ususret da dejstvuje centralna kolona divi­zije »Re«, i to pravcem Korenica—Ponor—Skipine. U duhu ovog zadatka jedinicama su izdata i odgovarajuća naređenja, te je 74. pješadijski puk »Lombardia« otišao u selo Zavalje, ali na Plje­šivicu nitko nije ni pokušao da napadne. Talijani su ostali kod svog plana čišćenja.

Točno je, da je u pozadini divizije »Re« bilo partizana i da su oni pokazivali veliku borbenu aktivnost napadajući talijanske jedinice iza fronta, ali se ne može vjerovati, da su ove snage mogle

158

potpuno vezati ruke tako velikim talijansko-kvislinškim snagama u Lici. U pitanju su bili drugi problemi i druge brige. Onaj skep­ticizam, koji je komanda 2. talijanske okupacione armije pokazivala još za vrijeme priprema za IV. ofenzivu, skepticizam u pogledu uspjeha takve ofenzive, sve je više rastao i dolazio do izražaja. Operacija »Weiss I« sada im se veoma odužila, a uz to je u suprot­nosti s nekim talijanskim planovima. Vrhovna komanda talijanskih oružanih snaga planirala je da prikupi, odmori i reorganizira 2. okupacionu armiju i da povuče diviziju » Sassari « iz Jugoslavije u Italiju, što je sada bilo nemoguće izvršiti.

Prošlo je već 16 dana ofenzive, ali ništa stvarno i opipljivo, osim razaranja pozadine Slobodnog teritorija, nije učinjeno. U osva­janju zemljišta postignuti su veliki rezultati, ali nitko, ni talijanske ni njemačke trupe, nisu nagrizle živu silu Narcdnoo^obođilačke vojske, koja se uvijek iznova bori. povlači i napada.' Na svim se pravcima napreduje, ali je rezultat toga napredovanja taj, da ima sve više jedinica Narodnooslobodilačke vojske u talijanskoj okupa­cionoj zoni i da su one sve aktivnije.

Roattin »strah od prostora« došao je sada vidno do izražaja; jer, prostor koji Roatta i njegovi generali hoće i moraju da kon­troliraju bez ikakve bojazni, treba biti maksimalno zasićen tru­pama. Međutim, jedinice 2. talijanske armije bile su moralno pre­slabe za takav zadatak.136 U ovom slučaju, po računici maksimalnog zasićenja prostora, zasititi Liku značilo je dovlačiti nove talijanske jedinice ili s drugih sektora, ili iz Italije, što je i u jednom i u dru­gom slučaju bilo nemoguće. Međunarodna situacija Italije bila je takva, da je Vrhovna komanda već nekoliko puta tražila da se iz Jugoslavije izvuče dio snaga i »skrati« front prema partizanima, a ne da nove jedinice dolaze iz Italije u Jugoslaviju.

Operativni planovi generala Robottia, novog komandanta 2. ar­mije, i generala Glorie, komandanta 5. armijskog korpusa, sada su vrlo skromni, i to u situaciji, kad se na strani Narodnooslobodilačke vojske smatralo gotovo sigurnim, da će se glavnina 1. hrvatskog korpusa morati povući iz Like. I tako, dok se na jednoj strani misli i na povlačenje s Plješivice i iz Lapačke kotline, na drugoj strani talijanski 5. armijski korpus odustaje od daljnjeg nastupanja i pla­nira čišćenje pozadine, dijeleći je u tri zone: prva zona — od linije Korenica—Plitvička jezera na zapad (sela Tmovac i Turjanski137),

136) Nešto kasnije general Robotti će to i otvoTeno priznati.137) Čišćenje 1, zv. prve zone bilo je ustvari povlačenje lijeve ko­

lone diviziie »Re« nazad, prema Vrhovinama i Plaškom. Kad je čišćenje započelo, Korenica je odmah napuštena. I

159

druga zona — čišćenje šireg prostora Udbine; i treća zona — či­šćenje područja Srednje gore i Krbavice. Istina, Robotti će za nekoliko dana »zamoliti« generala Gloriu, komandanta 5. armijskog korpusa, da divizija »Sassari« učini sve, kako bi zauzela Gornji Lapac; bojao se, naime, da će mu Nijemci na predstojećem sastanku u Beogradu prigovarati, ili, kako on sam kaže: » . . . da izbiegnemo da se misli, ili da se kaže da je naše učešće u operaciji »Weiss I« bilo s predumišljajem — nedovoljno.« Ali će Robotti i otići i doći iz Beograda bez Gornjeg Lapca.

Dok se Talijani oko 5. februara nastoje izvući iz svakog riskant­nog ofenzivnog pothvata protiv jedinica Narodnooslobodilačke voj­ske, Nijemci ulaze u okršaj gdje god stignu. Njih je očigledno zabrinjavala i situacija s Narodnooslobodilačkom vojskom i s Tali­janima. Njemački komandanti neprestano vrše pritisak na talijanske komandante, kritiziraju ih i psuju, ali im i pružaju pomoć gdje je to god moguće. Kad su vidjeli, da Talijani ne će na Plješivicu, oni se odluču;u na to, da upotrebe cijelu 7. SS diviziju, ne ostav­ljajući joj nikakvu rezervu, kako bi osim svog glavnoq zadatka— zauzimanja Bosanskog Petrovca — pružila i pomoć Talijanima: jednom kolonom od Bihaća cestom preko Zavalja i Drenovače ka Gornjem Lapcu, a drugom od sela Vrtoče za Kulen Vakuf.

Ali ni Nijemci nisu imali mnogo manje briga od Talijana. I njih je zabrinjavala situacija u pozadini, u krajevima preko kojih su već prešle njihove trupe. Ni njima operacija »Weiss I« nije išla ni približno onako, kako je bila planirana. Trupe su imale izvesti još dvije ofenzivne operacije, »Weiss II« i »Weiss III«. Još se nije ni završila operacija »Weiss I«, a partizani su već u njihovoj poza­dini sve brojniji i sve agresivniji. Kvislinške trupe, koje su ostale u pozadini, nisu bile u stanju da kontroliraju zauzeti teren. Povla­čiti njemačke trupe nazad za ponovno umirivanje pozadine bilo je nemoguće.

U svojim opservacijama o rezultatima što su ih njemačke trupe postigle tih dana general-pukovnik Löhr, komandant njemačkih trupa za jugoistok, konstatira, da su njemačke trupe brzo napu­štale osvojene predjele i da su se partizanska vlada i vojska izvukle ispod udara njemačko-talijanskih trupa i u redu povukle na jugo­istok; da Pavelićeve trupe nisu u stanju da osiguraju red i poredak u pozadini njemačkih trupa, i da se pred njihovim očima »ponovo uspostavlja Titova država«. Zato Löhr predlaže Talijanima da po­novo izbiju do demarkacione linije, što će njemačke trupe sa svoje

16C

strane učiniti, jer jedino okupacione trupe mogu osigurati mir i red.138.

Na ovaj Löhrov prijedlog Robotti je sporazumno sa svojom Vrhovnom komandom odgovorio, da 2. armija ne može izbiti na demarkacionu liniju, jer u njenoj pozadini, samo u zoni Karlovca, ima 13—14.000 partizana, i da se, prema tome, njemački plan iz objektivnih razloga ne može usvojiti.139

Ovakav rad njemačko-talijanskih jedinica i njihovi međusobni odnosi otvorili su veliku pukotinu, kako u suradnji okupatorskih trupa, tako i u samom intenzitetu ofenzive, naročito kod Talijana. Zastoj, koji su Talijani napravili u Lici od 4. do 10. februara, bio je izvanredno značajan za snage Glavnog štaba Hrvatske.140 Po­slije velikih naprezanja jedinica, teških borbi po snijegu i velikoj hladnoći, sada je nastupilo vrijeme, kad su se pojedine jedinice mogle odmoriti, bolje organizirati obranu i ishranu. Ovaj je pre­dah naročito iskorišten za organizaciono-politički rad s vojskom i narodom u Lici. Na sastancima sa štabovima divizija i brigada izvršena je temeljita analiza i ocjena rada svake jedinice, dana ocjena situacije na frontu te je zaključeno, da se sada, zbog kole­bljivosti i neaktivnosti Talijana, pružaju povoljne mogućnosti za smjelo prelaženje u protivofenzivu. Nešto kasnije je odlučeno, da se 14. primorsko-goranska brigada, koja je bila prilično iscrpena, prebaci preko Male Kapele nazad, na »svoj« teren u Gorski Kotar,

138) »Uslijed daljnjeg napredovanja operacije »Weiss I« prema jugu, predjeli koji su već raščišćeni suviše su naglo napušteni od strane nje­mačkih trupa. Stoga postoji opasnost, da komunističke bande, koje su se ranije izvukle, ili koje su ponovo postale aktivne nakon povlačenja tru­pa, ponovo nagrnu ovamo, uspostavljajući prvobitnu situaciju, ako ne bude uspjelo snažno umirivanje zone pomoću okupatorskih trupa. Sta­noviti događaji, koji daju dojam o takvom stanju stvari, već se pojav­ljuju.« (Löhrovo pismo upućeno Robottiu 4. februara godine 1943.)

U ovom pismu Löhr izričito kaže: » . . . teritorije, koje se nalaze sjeverno od demarkac:'one linije, bit će pod nadzorom njemačkih oku­pacionih snaga«. Prema tome, netočno je tvrđenje, koje je iznijeto u do­sadašnjim našim publikacijama — uključujući tu i moj članak o IV. i V. ofenzivi, objavljen godine 1949. u »Narodnoj armiji« — da su Nijemci imali u planu poslije IV. i V. ofenzive da povuku svoje trupe iz Jugo­slavije.

139) QV0 je ispričavanje pred Nijemcima, jer nije stvar samo u par­tizanima, nego i u namjeri, da se stanoviti dio snaga povuče u Italiju i skrati front 2. armije u Jugoslaviji, što Nijemci nisu znali.

14o) Ovo ne treba shvatiti tako, kao da je u Lici nastupilo potpuno zatišje. Borbe su vođene i dalje, bilo je nekoliko krvavih okršaja oko Udbine i ceste Udbina—Korenica, ali nije bilo nikakvog ozbiljnijeg pro­diranja dublje u slobodni teritorij prema planini Plješivici.

H Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 161

i da povede sa sobom jednu veću grupu ranjenika, kako bi se 1. hrvatski korpus oslobodio jednog dijela ranjenika i bio pokretlji­viji u predstojećim operacijama. Vrijeme zatišja je korišteno i za ofenzivna dejstva s pojedinim ili grupom bataljona u pozadinu, na komunikacije 5. armijskog korpusa, što je unijelo još više nesigur­nosti kod Talijana. Pojedine manje jedinice 6. ličke divizije i Ličkog partizanskog odreda izbijale su čak pred Gračac, Lovinac i Medak,i izvršile niz uspješnih prepada na talijanske kolone.

Do 5. februara evakuacija Grmeča bila je završena, ali ne uspješno, i ne onako, kako je to zamislio i naredio Vrhovni štab. Svi ranjenici i bolesnici bili su evakuirani, ali s vrlo malo sanitet­skog materijala. Ogromna količina lijekova, zavoja i drugog ma­terijala ostala je na Grmeču, i već poslije osam dana ranjenici su ostali bez zavoja i lijekova. Stvorila se takva situacija, da se odjed­nom na prostoru Drvara i Glamoča našlo oko 3.000 ranjenika i bolesnika s vrlo malo zavojnog materijala. Umjesto predviđenih1.000 ranjenika, koji će se kretati prema Glavnoj operativnoj gru­paciji, kretali su se svi ranjenici i bolesnici. Sanitetski odsjek Vrhovnog štaba našao se pred izvanredno teškom zadaćom poli­tičke, organizacione, ekonomske i sanitetske prirode. Ranjenici i bolesnici kretali su se sa svojom pratnjom kao jedna ogromna kolona na dužini od 60 km. Tu razvučenu kolonu trebalo je zbiti, podijeliti po ešalonima, dati joj potrebno osiguranje i transportna sredstva, liječničke ekipe, koje će biti u stanju da u toku marša neprestano obilaze bolesnike i pružaju im liječničku pomoć u pokretu.

Evakuacija i pokret ranjenika za Glavnom operativnom grupa­cijom od Grmeča i Plješivice ka dolini Neretve predstavlja zasebnu stranicu heroizma i organizacione sposobnosti Narodnooslobodilačke vojske i njenog saniteta. Ranjenici, koji ni dotada nisu imali, a niti su mogli imati potreban sanitetski komfor, ostali su sada takoreći bez ičega: nisu imali ni onaj najnužniji mir. odmor koji je potrebani zdravom čovjeku, a kamoli ne ranjenom. Bili su primorani da se neprekidno kreću, izloženi februarskoj zimi, a mnogi i najteži ra­njenici nisu bili previjani po nekoliko dana, a često su ostajalii bez kruha i kuhanog mesa, te najosnovnije partizanske hrane.

Oko 5. februara, dok su se kolone ranjenika kretale od Drvarai Bosanskog Grahova, tri proleterske divizije, kao udarna pesnica protivofenzive, već su stigle, ili su bile vrlo blizu svog koncen­tracijskog prostora. 2. i 3. divizija bile su potpuno spremne za akciju čekajući još 1. proletersku diviziju. To je još više zahtije-

vaio, da se ranjenici svim sredstvima i snagama, pješke, na ko­njima ili na rukama naroda što prije prebace do Prozora.

Vrhovni komandant već je stigao u Livno, sa ciljem da osobno izvrši savjetovanje sa štabovima divizija, da im iznese ideju protiv- ofenzive i način njene realizacije. Na polasku sa Oštrelja, koji je neposredno poslije njegova odlaska teško bombardiran, jer su Ni­jemci saznali da je on tamo, Vrhovni je komandant izdao jednu opću direktivu štabu 1. bosanskog korpusa o njegovim predstojećim zadacima, upozoravajući ga posebno na situaciju na Grmeču, da ne dopusti da dođe do »druge Kozare«.

BOJEVI U BOSANSKOJ KRAJINI I LICI: Stalnim zrač­nim izvđanjem, saslušavanjem uhvaćenih civila i pojedinih zarobljenika, te preko svoje obavještajne službe došli su Nijem­ci i Talijani do podataka, iz kojih su mogli zaključiti, da se glavn'na Narodncoslobodilačke vojske povlači na jug i jugois­tok Slobodnog teritorija. Ali i jedan drugi za niih vrlo važan podatak — izvanredno snažan otpor 4. krajiške divizije na Pod- grmeču i Grmeču i 6. ličke diviz'je u Lici — uvjerio ih je, da se pred hjima nalaze mnogo snažnije jedinice Narodnooslobodilačke vojske, nego što su ustvari bile.

Do 6. februara Nijemci svaki dan registriraju da raste otpor na Grmeču, i ta ih situacija toliko zaokuplja, te puštaju da se svi ostali događaji van operacije »Weiss I« odvijaju bez njihove inter­vencije. uvjereni, da će se predstojeće ofenzivne operacije ionako izvoditi dalje i da će biti dovoljno vremena za obračun s Narodno- oslobodilačkom vojskom.

6. februara ušla je 7. SS divizija sva u borbu ne ostavljajući nikakve rezerve. Njeni glavni napadi usmjereni su na zauzimanje Bosanskog Petrovca, a na lijevom krilu, zajedno sa 369. diviziiom, na zauzimanje grmečke ceste od Bosanske Krupe do Bosanskog Petrovca. O brzom izvršenju ovog zadatka zavisilo je presijecanje Grmeča na dva dijela i opkoljavanje 4. krajiške divizije na Grmeču u prostoru istočno od ceste Bosanska Krupa—Bosanski Petrovac. Da bi osigurala svoj desni bok prema Plješivici i olakšala napre­dovanje talijanskog 5. armijskog korpusa u Lici, 7. SS divizija upućuje neke svoje manje dijelove, da s Pavelićevim domobran­skim snagama napadnu iz Bihaća na Drenovaču, s namjerom da se probiju što dublje cestom prema selu Nebljusima i Donjem Lapcu. Desno krilo »Zapadne grupe« 7. SS divizije također je produžilo napade uz desnu obalu Une prema Kulen Vakufu.

•u 163

Motorizirana kolona 7. SS divizije savladala je otpor 8. brigade7. divizije i zauzela 6. februara selo i raskrsnicu cesta Vrtoče.8. banijska brigada povukla se preko sela Bjelaj i Kolunić na Oštrelj. Put za Bosanski Petrovac bio je potpuno otvoren. Sutradan oko 13 sati ušla je 7. SS divizija u Bosanski Petrovac. 7. banijska divizija zatvorila je sa svoje dvije brigade, po naređenju Vrhovnog štaba, pravac Bosanski Petrovac—Oštrelj—Drvar na liniji sela Dri- nići—Oštrelj—Kolunić. 8. februara produžila je 7. SS divizija iz Bosanskog Petrovca ususret 717. diviziji i sastala se s njom u selu Jasenovac141.

Napadi desnog krila »Zapadne grupe« 7. SS divizije uz dolinu Une i bihaćko-lapačkom cestom završili su se 6. i 7. februara po­razom. Mješovita njemačko-đomobranska kolona, potpomognuta tenkovima, naišla je na Drenovači i Željeznoj Glavi na organiziranu obranu 5. brigade 8. kordunaške divizije. U žestokom okršaju, prsa u prsa, brigada je pjtpuno razbila Niiemce i domobrane i zapli­jenila im oba tenka i dva topa, od kojih jedan tenk u potpuno ispravnom stanju142. Na bojnom polju ostalo je preko 150 mrtvih Nijemaca i domobrana. Poslije ovog poraza Nijemci i kvislinzi nisu više napadali od Bihaća prema Donjem Lapcu.

Druga kolona »Zapadne grupe« 7. SS divizije, koja je 6. i 7. fe­bruara pokušavala prodor iz sela Orašca za Kulen Vakuf, također je naišla na jak otpor 16. brigade 7. banijske divizije i Bihaćkog bataljona, koji su je svaki puta odbili nazad. I ona se poslije ovih neuspjeha umirila i ostala na svojim položajima oko sela Orašca sve do 11. februara.

»Istočna grupa« 7. SS divizije u sadejstvu s jačim dijelovima 369. divizije, poslije teških borbi duž grmečke ceste, uspjela je u toku 6 i 7. februara da odbaci 8. i 2. brigadu 4. krajiške divizije od grmečke ceste u šumu; prednji dijelovi ovih kolona spojili su se7. februara s glavnim snagama 7. SS divizije sjeverno od sela Vrtoče. Osiguranje i blokadu grmečke ceste od sela Vrtoča do sela Kmjeuše preuzeli su dijelovi 7. SS divizije, a od Krnjeuše do Gornje Suvaje dijelovi 369. divizije. Glavnina snaga 7. SS divizije prikupljala se u toku 7. i 8. februara duž ceste s. Orašac—s. Vr­toče—Bosanski Petrovac—s. Jasenovac.

5. krajiška divizija pravovremeno se povukla poslije spajanja ko’ona 7. SS i 717. divizije južno od ceste Ključ—Bosanski Pe-

141) Selo na cesti oko 14 km istočno od Bosanskog Petrovca prema Ključu.

142) Ovaj tenk se nalazi danas u Vojnom muzeju JNA.

164

trovač, oslanjajući se na sjeverne padine planine Smetice i gornji tok Sane. 10. februara rokirala je svoje dvije brigade ulijevo, na mjesto 7. banijske divizije, koja se spremala u sastav Glavne operativne grupe. (Vidi kartu 10.)

369. divizija je 6. februara zagospodarila cestom Gornja Su- vaja—Lušci Palanka—Sanski Most i potisnula 2., 5. i 6. brigadu4. krajiške divizije u planinu Grmeč. Tako je 7. februara ostala na Grmeču u obruču 4. krajiška divizija sa sve četiri brigade (2., 5., 6. i 8.).

9. februara 7. SS divizija uglavnom je mirovala, a 369. divizija, te dijelovi 717. i 714. vodili su ogorčenu borbu u planini s bri­gadama 4. divizije.

Noću od 8. na 9. februara napustila je Grmeč 8. krajiška brigada s namjerom da se probije na jug preko ceste Bosanski Petrovac— Ključ. 9. februara ujutro, poslije teške borbe, probila je obruči stigla sa svim svojim jedinicama u selo Bravski Vaganac. Na Grmeču su ostale 2., 5. i 6. krajiška brigada u krvavim borbama s Nijemcima. U planini je zajedno s tim brigadama bilo oko 20.000 izbjeglog naroda.

717. njemačka divizija prikupljala se poslije 9. februara na pro­storu Sanski Most—s. Velagići, na kraći odmor i pripremu za predstojeće napade prema Ključu i Mrkonj ć-gradu, u duhu ope­racije »Weiss II«. Kako se ona spuštala sa sjevera prema Ključu, tako su za njom kretali dijelovi 714. divizije i preuzimali njen zadatak — za stvaranje obruča s istočne strane Grmeča, dolinom Sane od Sanskcg Mo^ta do sela Vrhpolja. (Vidi kartu 10.)

U Lici je 5. i 6. februara divizija »Sassari« napadala nekoliko puta iz Mazi na prema Gornjem Lapcu, ali bez uspjeha. 7. februara obustavila je sve napade. Na lapačkom pravcu nastupilo je zatišje, koje je trajalo sve do 11. februara. Divizija »Sassari« očekivala je nova pojačanja s juga i pomoć desne kolone divizije »Re« iz zone Udbine preko sela Ondića ka Bruvnu, kao i intervenciju četnika s juga preko Srba za Gornji Lapac.

Divizija »Re« poduzela je 7. februara napad iz zone Udbine prema Bruvnu, da bi pomogla napredovanje divizije »Sassari«. Poslije dvodnevne borbe potisnula je 9. ličku brigadu prema Plie- šivici i 9. februara spojila se s dijelovima divizije »Sassari« zapadno od sela Bruvna. Ali ova akcija nije mnogo promijenila situaciju divizije »Sassari«.

6. februara formirana je jedna jaka talijansko-četnička grupa­cija na prostoriji sela Strmice i Zrmanja. Zadatak je te gru­

165

pacije bio da izbije u gornji tok Une i omogući lakši prodor divizije »Sassari« prema Gornjem Lapcu i Kulen Vakufu. Grupacija je na­padala u dvije kolone: desna kolona, jačine oko 2700 hercegovačkih čeaiika, napadala je pravcem Strmica—Tiškovac—Martin Brod— Doljani, a lijeva — dva bataljona bersaljera iz divizije »Bergamo« i četnici popa Dujića — pravcem Zrmanja—Otrić—Srb—Doljani Do 10. februara ova je grupacija zauzela Srb i odbacila dva bata­ljona ličkog partizanskog odreda na sjever. Ovaj napad s juga niz lijevu obalu Une ozbiljno je ugrozio položaj 6. ličke divizije oko Gornjeg Lapca. (Vidi kartu 10.)

Ostale snage divizije »Re« i »Lombardia« vršile su čišćenje po predviđenom planu. Ali to se čišćenje pretvorilo u krvavi pohod protiv naroda i nezaštićenih sela. Do 10. februara Talijani su za­palili svaku kuću do koje su uspjeli da dođu. Od Plitvičkih jezera pa preko Korenice i Krbavskog Polja do Udbine i Bruvna nije ostalo nijednog zaselka, nijedne kuće, §ve je pretvoreno u zgarište. Tko je god uhvaćen u tim selima, ili je odmah strijeljan ili je poslan u zatočenje. U svojoj nemoći, 5. je armijski korpus pretvorio obračun s jedinicama Narodnooslobodilačke vojske u obračun s go­lorukim narodom i njegovom imovinom.

9. februara, poslije 20. dana velike borbe, njemačke i izdajničke ustaško-domobranske trupe uspjele su zagospodariti onim geograf­skim ciljev'ma na Slobodnom teritoriju, koji su postavljeni kao osnovni element uspjeha operacije »Weiss I«: potpuno su ovla­dale komunikacijom Karlovac—Slunj—Bihać—Bosanski Petrovac— Ključ, osnovnom magistralom, koja u blagom luku prolazi sredinom Slobodnog teritorija cd sjeverozapada na jugoistok. U svijetlu stvarne situacije na bojištu 9. februara, uspjeh njemačkih i kvi- slinških trupa sastojao se samo u potiskivanju glavnih snaga 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske s Banije, Korduna i dijela Bosanske Krajine, i u privremenom Zauzimanju tog dijela slobodnog teritorija. Južno i jugoistočno od ove komunikacije velik dio slobodnog teritorija bio je u rukama Narodnooslobodilačke vojske. U suvremenom partizanskom ratu, kakav je vodila Narodnooslobodilačka vojska, takav uspjeh okupa- torsko-kvislinških trupa nije mnogo značio. Takav je rezultat, po­stignut u tako dugom vremenskom intervalu, zapravo značio potpun vojni i politički slom njemačko-talijanske operacije »Weiss I«.

Prodor kroz sredinu Slobodnog teritorija, koji bi doveo do ope­rativnog opkoljavanja glavnih snaga 1. hrvatskog i 1. bosanskog Horpusa Narodnooslobodilačke vojske i zatim do njihova uništenja, Uopće nije uspio. Uspjeh na glavnom pravcu napada, od Karlovca,

166

KARTA 1#

ustvari se završio iznenađenjem, koje je postignuto prvog dana ofenzive Operativna zamisao razvoja i uspjeha okupatorske ope­racije »Weiss I« u praksi se potpuno kompromitirala. Opkoljavanje, razbijanje ili uništavanje jedinica 1. hrvatskog i 1. bosanskog kor­pusa nije uspjelo. To, što su tri brigade 4. krajiške divizije ostale u obruču na Grmeč-planini, nije bio rezultat uspjeha njemačko- kvislinških trupa, već odluka štabova 2., 5. i 6. brigade, koji su sami odlučili da ostanu na Grmeču, jer su smatrali svojom dužno­šću da brane narod, koji se povukao u planinu. Ti su štabovi oci­jenili, da će biti uvijek u stanju izbjeći eventualnu kritičku situ­aciju i probiti se navrijeme iz obruča nazad na Slobodni teritorij sjeverno od Grmeča. Ta je odluka stavila ove brigade u izvanredno težak položaj, jer ih je zahvatio koncentrični udar Nijemaca sa svih strana, što je poremetilo plan obrane štaba 1. bosanskog kor­pusa. Međutim, poslije 10. februara one su svoj postavljeni zadatak ipak izvršile — probile se navrijeme iz obruča u potpunom redu. organizaciono jedinstvene i već neposredno poslije proboja spo­sobne za svaku akciju.

Boreći se uporno da izvrši naređenje Vrhovnog komandanta, glavnina snaga 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa povlačila se u redu ispred neprijatelja, obrazujući uvijek iznova zastor pred njim. Paralelno s time, ovi su korpusi neprestano ubacivali manje snage u pozadinu nastupajućih neprijateljskih jedinica.

X. POGLAVLJE

ZAVRŠETAK OPERACIJE »WEISS I«

Napomenuli smo, da je Vrhovni komandant NOV i POJ otišao preko Drvara i Glamoča za Livno, prema Glavnoj operativnoj grupi Vrhovnog štaba. Za 8. februara 1943. zakazao je sastanak s komandama 1., 2. i 3. divizije, u vezi predstojeće protivofenzive Glavne operativne grupe. U okviru priprema za ovaj neobično važan zadatak izdao je 8. i 9. februara naređenja 1. bosanskom korpusu i Glavnom štabu Hrvatske za rad njihovih jedinica poslije9. februara.

1. bosanskom korpusu naređeno je, da sa svojim snagama za­tvori sve osnovne pravce, koji vode iz Bosanske Krajine u dolinu gornjeg toka rijeke Vrbasa i Rame: pravac Bosanski Petrovac— Drvar—Grahovo—Livno; pravac Kliuč—Mrkon’ić-grad—Glamoč— Livno, i pravac Kupres—Sujice—Duvno. U duhu ovog zadatka korpusu je preporučeno, da što prije smijeni jedinice 7. banijske divizije na pravcu Bos. Petrovac—Drvar, kako bi se ova divizija Sto prije priključila Glavnoj operativnoj grupi; nadalje, da na pro­storu Grmeča ostane samo 6. krajiška brigada, a da se sve ostale jedinice 4. krajiške divizije odmah izvuku iz planine i preuzmu zadatak 7. banijske divizije. 5. krajiška divizija sa 4. i 7. brigadom da zatvori pravac Ključ—s. Ribnik i Ključ—Mrkonjić-grad; 9. kra­jiška brigada da zatvori pravce Jajce—Jezero—M^koniić-grad i Kupres—Šujice; 1. brigada 5. krajiške divizije da se uputi u cen­tralnu Bosnu na prostor Prnjavor—selo Šiprage, na novostvoreni slobodni teritorij, koji je napustila 1. proleterska divizija.

Glavni štab Hrvatske dobio je naređenje, da održava stalan kontakt sa 1. bosanskim korpusom i da drži gornji tok Une u svo­jim rukama, a ukoliko se situacija njegovih jedinica u Lici pogorša te zaprijeti opasnost da neprijatelj zaposjedne dolinu Une, da se s glavninom 1. hrvatskog korpusa povuče istočno od Une, na pro-

stor Drvar—Bosansko Grahovo; ostale snage da se vrate u pozadinu neprijatelja u Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru. Banij- skom partizanskom odredu je naređeno, da se — bez obzira na težinu puta — odmah vrati nazad na Baniju.

Za protivofenzivu Glavne operativne grupe prema Neretvi i dalje za Hercegovinu, uloga i dejstvo 1. bosanskog korpusa Narodno­oslobodilačke vojske bili su od izvanredno velikog značenja. 1. bo­sanski korpus preuzima poslije 9. januara odgovornost za prvu i najvažniju obranu ispred moćnih njemačko-kvislinških trupa, koje su se probije na slobodni teritorij Bosanske Krajine i tu zastale. Dok 1. bosanski korpus ima ulogu daleko isturene zaštitnice, koja treba da osigura što više vremena i što povoljnije operativne uvjete za protivofenzivu Glavne operativne grupe, dotle 7. banijska divizija predstavlja neposrednu zaštitnicu Glavne operativne grupe i osigurava nesmetan prolaz Glavne bolnice s prostorije Glamoč— LiVno u dolinu Neretve. Stalna koordinacija dejstva 1. bosanskog korpusa i 7. bni'ske divizije cd izvanrednog je značaja posebno za sigurnost bolnice.

Međutim, koliko su god naređenja Vrhovnog štaba NOV i POJ bila vrlu značajna, i koliko je god operativna situacija glavnine Narodnooslobodilačke vojske zahtijevala brzo pregrupiranje 1. bo­sanskog korpusa, ta naređenja nisu bila u potpunosti i navrijeme izvršena. 4. krajiška divizija, najjača divizija bosanskog korpusa, ostala je, suprotno naređenju, na Grmeču. Da li zbog slabih veza nije primila naređenje štaba 1. bosanskog korpusa od 10. februara, ili je ostala zbog oportunizma 2., 5. i 6. brigade, koje nisu željele da napuste teren Podgrmeča, ne može se točno zaključiti. Najvje­rojatnije je, da je utjecalo i jedno i drugo. Na Grmeču su tako ostale tri brigade 4. krajiške divizije, a južno od ceste Bosanski Petrovac—Ključ našao se samo štab divizije s 8. krajiškom bri­gadom, koja je po svom borbenom iskustvu, brojnom stanju i na­oružanju bila najmlađa i najslabije naoružana brigada 4. krajiške divizije. Uslijed ovog događaja 7. banijska divizija bila je vrlo kasno povučena sa prostorije Bosanski Petrovac—Oštrelj u sastav Glavne operativne grupe.

Tih se dana štab 1. bosanskog korpusa borio s ogromnim voj­nim, političkim i ekonomskim teškoćama. Ostao je takoreći bez4. krajiške divizije, a morao je hitno, već 11. februara, uputiti u centralnu Bosnu još jednu staru i iskusnu brigadu, 1. brigadu5. divizije. Na brzinu je formirao novu, 12. brigadu, ali je ona brojno bila veoma slaba. 13. februara formirao je i novu, 10. kra­jišku diviziju, ali ni sa njom nije mogao nešto efikasnije učiniti.

16»

jer su jedinice te nove divizije bile razvučene na tri pravca, veoma udaljene jedna od druge. Bila je sreća, što su Nijemci zastali u Petrovačkom polju, te su poslije 9. januara vršili samo manje ispade prema položajima 1. bosanskog korpusa i 7. banijske divizije. Svu svuju pažnju usmjerili su na čišćenje Grmeča.

Vojno pozadinski organi 1. bosanskog korpusa Narodnooslobo­dilačke vojske i narodnaoslobod.lački odbori imali su tih dana pune ruke posla. Evakuacija ranjenika i osiguranje njihove ishrane bili su njihova prva briga i najvažniji zadatak. Trebalo je izvršiti mobilizaciju sve zaprežne i tovarne stoke i vozila, organizirati neprestano prebacivanje ranjenika prema Prozoru, osigurati im ishranu i smještaj po selima kuda su prolazili. Budući da su ne­stale i posljednje zalihe zavojnog materijala, izdata je naredba za rekviziciju pamučnih tkanina, naročito plahta, od kojih su se izra­đivali zavoji.

Kako su putovi bili slabi, a ranjenike nije bilo moguće trans­portirati cestom, jer je neprijateljska avijacija stalno bombardirala ešalone ranjenika, organizirale su organizacije Komunističke par­tije, Saveza komunističke omladine i Narodna vlast dobrovoljne brigade omladine i žena, koje su svoje ranjene sinove i drugove nosile na rukama, izbjegavajući ceste, gdje je to god bilo moguće, samo da bi ranjenici što prije stigli na Neretvu.

Ali za pozadinu su izvanredno težak problem bile i izbjeglice, odnosno njihov smještaj i ishrana. Kolone izbjeglica razvukle su se po cestama i stazama od Drvara do Livna i Prozora, komplici­rajući još više prebacivanje ranjenika, a posebno prehrambenu situaciju vojske. Jedan dio izbjeglica jednostavno se nije htio odvojiti cd vojske, već se stalno kretao oko pojedinih jedinica, stvarajući ponekad velike neugodnosti i dezorganizaciju. Kako jedinice na pojedinim sektorima nisu imale moralne snage da ih uklone od položaja, morale su se brinuti za njih i boriti se da ih zaštite, ponekad i uz vrlo velik riziko.

Kad se poslije 7. februara popravila situacija u Lici, dobar dio izbjeglica vratio se nazad. Međutim, kako su bili razasuti po širokom teritoriju, sve izbjeglice n su mogle biti navrijeme oba­viještene, pa je velik broj ljudi ostao i dalje na prostoru Drvara. Glamoča i Livna, gdje ih je zatekla nova ofenziva okupatora, u kojoj je veći dio stradao.

1. hrvatski korpus nalazio se oko 10. februara u boljem polo^ žaju od ostalih snaga glavnine Narodnooslobodilačke vojske. Poslije1. februara korpus je pred sobom imao uglavnom Talijane, s kojima

170

£e bilo mnogo lakše boriti, a poslije 5. februara ofenziva 5. armij­skog korpusa počela je znatno popuštati. Sve je češće dolazilo do zatišja i postepenog povlačenja talijanskih jedinica s vrlo značajnih odsjeka fronta u Lici.

6. februara vrši komanda 5. armijskog korpusa postepenu pregrupaciju svojih jedinica. Glavni dio snaga upućuje u rajon Bruvno—Mazin—Udbina, sa ciljem da zauzmu Gornji Lapac, ali zato napušta cijeli prostor Plitvičkih jezera i Koreničku kotlinu. 7. februara na desnom krilu 1. hrvatskog korpusa nije se više nalazila nijedna talijanska jedinica. Korpus je odjednom, iznenada i bez borbe, dobio silan prostor za manevar svojih jedinica i, što je bilo najvažnije, riješio se svake opasnosti od eventualnog opko­ljavan ja ili povlačenja iz Like u Bosansku Krajinu. Sada više ni Gornji Lapac ni neophodan operativni oslonac duž gornjeg toka Une na Bosansku Krajinu nisu bili tako važni i tako aktüelni. Korpusu se otvorila vrlo povoljna perspektiva i za protivofenzivna dejstva, jer je njegova neposredna pozadina, planina Plješivica, na kojoj su bile bolnice i slagališta hrane, postala sigurna.

Glavni štab Hrvatske i štab 1. hrvatskog korpusa navrijeme su uočili novu pregrupaciju talijanskih jedinica te su odmah poduzeli odgovarajuće mjere za pregrupaciju svojih trupa u duhu novog zadatka — napada na diviziju »Sassari« i četnike u mazin- skoj kotlini i oko Srba. 15. brigada 8. kordunaške divizije privučena je bliže na jug, na prostor sela Strbci, Bušević i Donji Lapac, gdje je dijelom snaga preuzela osiguravanje lijevog boka 6. ličke divizije prema Nijemcima, koji su bili na desnoj obali Une. 2. lička i 6. pri- morsko-goranska brigada orijentirane su prema Udbini za dejstva u bok i pozadinu talijanske divizije »Re«. 14. primorsko-goranska brigada upućena je s grupom ranjenika nazad u Gorski Kotar. Od Vrhovnog štaba je zatraženo odobrenje, da se 4. brigada 8. kor­dunaške divizije vrati sa Zumberka u sastav svoje divizije, što je i odobreno.143

143) Depeša Vrhovnog komandanta Glavnog štaba Hrvatske od 8.II. 1943. godine, koja glasi:

»Nijemci od Vrtoča došli do Kulen Vakufa. Oni teže da se spoje sa Italijanima prema Lapcu. Bacite na taj pravac jednu brigadu, a jednu pošaljite na Drvar za pojačanje Jakšiću (komandant 7. divizije — pri­mjedba Đ. K.). Ne dozvolite da vas opkole s glavninom u Lapačkoj do­lini. Tu treba da ostavite jednu diviziju, a druge, 8. ili 6., držite na pravcu Drvara. Slažemo se s pozivanjem brigada iz Zumberka na Kor­dun. Znajte, da će Jakšić biti zaštitnica za transport ranjenika, kojih ima ogroman broj, a naša 1., 2. i 3. divizija počele su dejstvovati ofanzivno, da bi proširile prostor i smjestile ranjenike i izbjeglice. Nije isključeno

171

Iako će još biti teških borbi oko Gornjeg Lapca, situacija u Lici se oko 10. februara iz osnova promijenila u korist 1. hrvat­skog korpusa.

I na drugoj, okupatorskoj strani trebalo je tih dana riješiti niz krupnih i vrlo osjetljivih pitanja.

Krah operacije »Weiss I« osjećali su i Nijemci i Talijani. Istina, Nijemci se tih dana još tješe i smatraju da nije sve propalo: da se još uvijek pruža prilika da se glavnina Narodnooslobodilačke vojske tuče kasnije u operaciji »Weiss II«, jer će jedinice Narodno­oslobodilačke vojske biti istjerane iz Bosanske Krajine i satjerane na jug u manji prostor oko Drvara—Bosanskog Grahova—Glamo­ča—Livna, s kojeg se, po njihovu računu, ne će moći uspješno povlačiti i manevrirati. K tome, računali su, da su na Grmeču daleko veće snage nego što su bile, pa da će se ipak i u operaciji »Weiss I« uhvatiti i žive sile Narodnooslobodilačke vojske. I Grme­ču je, 9. februara, posvećena posebna pažnja.

Tako su mislili i planirali Nijemci, ali nisu Talijani. Oni su poslije 9. februara već i javno pokazivali, da im je dosta ofen­zive. S krahom operacije »Weiss I« pomirili su se još 4. februara. Prema talijanskom planu, 5. armijski korpus trebao je da završi operaciju »Weiss I« najkasnije 12. februara, jer je 13. februara trebalo početi prikupljanje divizije »Sassari« i njenih pojačanja za odlazak u Split, a zatim u Italiju. Za 15. februara planiran je na­pad na slobodni teritorij Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja, za koji su Talijani bili daleko više zainteresirani nego za teritorij Like. Zbog takvih planova Mario Robotti, komandant Više ko­mande oružanih snaga »Slovenia—Dalmazia«, preuveličava pred Nijemcima brojno stanje jedinica Narodnooslobodilačke vojske na ovoj prostoriji, praveći od 6—7 hiljada partizana ništa manje nego 16—17 hiljada.

Trebalo je pripremiti novu konferenciju, na kojoj će najviše njemačke i talijanske komande u Jugoslaviji riješiti niz takvih i sličnih problema, koji su iskrsli u toku izvođenja operacije »Weiss I«, kao i pitanje daljnjih zajedničkih borbi protiv jedinica NOV i POJ.

da će Italijani i četnici početi s ofanzivom i iz Knina. Prema tome, ču­vajte pravac Drvar i slobodu manevrisanja glavnine«.

Glavni štab je sutradan, 9. februara, izvijestio depešom Vrhovnog komandanta: »Italiani se povlače iz Like. Napustili su sjevernu Liku i počeli odlaziti iz Udbine. Drže se kod Mazina... Glavnina neće ići prema Bosni bez vašeg specijalnog naređenja.« (Depeše u arhivi VIIJNA).

172

Takva konferencija je i održana 8. februara 1943. godine u Beogradu. Prisustvovali su joj, sa njemačke strane, generali Löhr, Lüters i Horstenau, a s talijanske strane general Robotti. Prema bilješkama generala Robottia, konferencija je rješavala ova pita­nja: Kako kontrolirati zauzete prostorije Slobodnog teritorija; kada i kako izvesti predstojeću ofenzivnu operaciju »Weiss II«; da li će se paralelno s njom izvesti i operacija »Weiss III«, kako je to sporazumima bilo dogovoreno; problem odnosa prema četnicima Draže Mihajlovića; zatim vojna situacija na prostoriji Zagreb— Karlovac—Metlika (Žumberak) i završetak operacije »Weiss I«.

Prema zapisima generala Robottia, Nijemci su predlagali da zauzetu prostoriju Slobodnog teritorija drže okupatorske trupe uz pomoć kvislinških trupa, s time što će njemačke i kvislinške trupe NDH zaposjesti teritorij sjeverno od demarkacione linije, a južno od nje talijanske trupe. Robotti, koji je 4. februara bio u Rimu i primio sve potrebne direktive iz Vrhovne komande, odgovorio je, da talijanske trupe ne mogu zaposjesti i kontrolirati teritorij do demarkacione linije, jer im predstoje zadaci nove pregrupacije i poduzimanje nekih ofenzivnih akcija protiv partizana u drugim oblastima, kao što su Gorski Kotar i Hrvatsko Primorje. Za izvo­đenje operacije »Weiss II« Robotti je predložio, da Talijani uče­stvuju u njoj sa snagama 18. armijskog korpusa i kvislinškim tru- p-ma pod komandom ovog korpusa, s time, što će četiri bataljona divizije »Bergamo« i dva kvislinška bataljona (domobrani) dejstvo- vati iz rajona Drniš—Sinj na sjever ususret njemačkoj 7. SS divi­ziji, koja će nadirati duž osovine Bosanski Petrovac—Drvar—Bo­sansko Grahc-vo—Livno. Lijevo cd divizije »Bergamo« dejstvovat će također kvislinzi — četnici Draže Mihajlovića — linijom Zrmanja —Tiškovac—Bosansko Grahovo. Ostale snage 18. armijskog kor­pusa obrazovat će samo zaprečni pojas duž Dinare planine, ne dozvoljavajući prodor partizana na jug. Nijemci su se složili s tim planom.

U diskusiji o četnicima Draže Mihajlovića Robotti je dao na znanje Nijemcima, da se operacija »Weiss III«, u kojoj je trebalo razoružati četnike Draže Mihailovića u Hercegovini, ne može izvo­diti paralelno s operacijom »Weiss II«, jer za takvom operacijom uopće nema nikakve potrebe. U Hercegovini vlada mir i red, i on je već izdao naređenja podčinjenim jedinicama, da se operacija »Weiss III« ne će izvoditi.144

144) »0Jmah sam cdTOvorio (odnosi se na pitanje generala Löhra, da li će 2. armija paralelno s operacijom »Weiss II« razoružati četnike Draže Mihajlovića u Hercegovini — prirtijeđba Đ. K.) da instrukcije

l*ra

I na ovoj konferenciji, ne samo da je razoružanje četnika skinuto s dnevnog reda, već je stvoren i sporazum o zajedničkoj upotrebi četnika u predstojećoj operaciji »Weiss II« za borbu pro­tiv jedinica NOV i POJ (Vidi na kraju knj ge operativnu zapovijest generala Lütersa za operaciju »Weiss 11«).

U analizi vojne situacije sjeverno od Karlovca Nijemci su predlagali, da Talijani poduzmu ofenzivu protiv Žumberačke ope­rativne grupe partizana, ali su tal janski predstavnici odgovorili, da će proučiti jedan takav projekt. Do konkretnijih sporazuma nije došlo.

U pogledu završetka operacije »Weiss I« Robotti je obećao, da će zauzeti Gornji Lapac i izbiti s divizijom »Sassari« ususret. 7. SS diviziji na rijeku Unu kod Kulen-Vakufa.

To su bili problemi i zaključci konferencije njemačko-tali- janskih komandanata u Beogradu 9. II. 1943. godine. Odmah po njenom završetku sve više njemačko-talijanske komande prišle su realizaciji njenih odluka.

BOJEVI U BOSANSKOJ KRAJINI: Od 10. do 12. februara1. bosanski korpus izvršio je pregrupaciju svojih jedinica u duhu naređenja Vrhovnog komandanta. 4. krajiška divizija sa dvije brigade — 8. krajiškom i novoformiranom 12. krajiškom — za­tvorila je pravce Bosanski Petrovac—Oštrelj—Drvar (8 krajiška brigada) i Bravsko polje—planina Srnetica—Kolibe Srnetica (1140); 7. i 8. brigada 7. bani'ske divizije su oslobođene te su odmarširale preko Glamoča i Livna na prostoriju Gornjeg Vakufa u sastav Glavne operativne grupe. Na lijevom krilu 4. krajiške divizije, na pravcu s. Orašac—Kulen Vakuf—Malo i Veliko Očijevo, zadržana je 16. brigada 7. banijske divizije. 5. krajiška divizija zatvorila je ove pravce; sa 4. krajiškom brigadom pravac Ključ—s. Donja Pre- vija—s. Ribnik (gornji tok Sane), sa dva bataljona 7. krajiške brigade pravac Ključ—Previja—Čađavica. Jedan bataljon 7. kraji-

koie sam dao u Hercegovini odgovaraju mom uvjerenju o nepotrebnom ijelovaniu, budući da je taj kraj miran.

Pošto se vratio na stari motiv o potrebi operacija u Hercegovini, kao i o obećanom razoružanju četnika, ia sam dodao, da će razoružanje biti izvršeno u vrijeme, kad bude najzgodnije da bi se spriječile pobune l smetnje, ali, na svaki način, isključeno je, da bismo mi nastavili sa razoružaniem za vrijeme izvođenja 2. faze operacije »Weiss«..............................................

Na moj izr'čiti zahtjev iskllučio ie sa svoje strane 3. fazu fm Mi se na generala Ijfihro — primiedba Đ. K.) osim ako posredovanje OKW (Oberkomando der Wehrmacht — primjedba Đ. K.) ne bude protivno, e (Zavisi generala Robottia sa konferencije u Beogradu, pisani 9. II. 1941 godine. Original dokumenta u Arhivu VIIJNA.)

ške kontrolira pravac Banjaluka—Čađavica, a jedan Jajce— Jezero—Mrkonjić-grad. 1. krajiška brigada 5. krajiške div zije otišla je u centralnu Bosnu na nevi zadatak. Zapadno od Jajca„ oko sela Jezera, nalazio se i jedan bataljon 9 krajiške brigade. Druge snage 9. krajiške brigade nalaze se oko Kupresa (jedan bataljon sjeverno, a jedan južno, oko sela Gornji Malovan i Rilići). 10. krajiška brigada nalazi se na prostoriji Bosanskog Grahova i Dinare osiguravajući Slobodni teritorij s juga od napada iz Knina. (Vidi kartu 10.)

10. februara na frontu 1. bosanskog korpusa nastupilo je zati­šje, koje je trajalo do 16. februara. Nijemci su orijentirali glavne snage na čišćenje Grmeča, u potjeru za 2., 5. i 6. brigadom 4. kra­jiške divizije, koje su ostale u obruču.

Dok se južno od ceste Orašac—Vrtoče—Bosanski Petrovac— Ključ vršila pregrupacija jedinica 1. bosanskog korpusa i uspostav­ljala nova obrambena linija prema njemačkim d vizijama, na Grmeču su bješnjele teške i dramatične borbe između opkoljenih brigada 4. krajiške divizije i dijelova 369., 7. SS, 717. i 714 divizije, koje su sa četiri strane nadirale u Grmeč.

2., 5. i 6. krajiška brigada 4. divizije sa oko 20.000 izbjeglica izdržavale su bijesne napade Nijemaca i kvislinga te se postepeno povlačile sve dublje u planinu. Pet dana odvijala se krvava borba u planini, u kojoj su obje strane pretrpjele teške gubitke. Nijemci su zabilježili, da su im partizani razbili jedan bataljon na Suvo- poljskom Vrhu i Trovrhu (1249 i 1281), ali su im gubici ustvari bili daleko veći.

6. krajiška brigada uspjela je da po cijenu velikih žrtava održi u svoj:m rukama jednu grupu sela (sela Jelašinovci, Otiš, Miljevci i Čatrnje), koja su duboko uvučena u Grmeč, kao slobodnu oazu i svoj oslonac, ali su 2. i 5. brigada 8. februara bile potpuno potisnute u planinu, gdje su se našle bez hrane i vode. Žeđ se gasila snijegom, a posljednji obroci uzeti su 8. i 9. februara iz jed­nog magazina u šumi. Smrt od okupatorskog oružja, gladi i zime lebdjela je četiri dana nad ovim brigadama i narodom, i prijetila je svakog časa teškom katastrofom. Osjećajući jak otpor pred so­bom, Nijemci su neprestano ubacivah u borbu nove snage te pojačavali i stezali obruč oko partizana.

7. i 8. februara bile su sve tri brigade taktički povezane, ali je 8. februara poslijepodne ta međusobna veza prekinuta i svaka se brigada borila zasebno, bez ikakve veze s ostale dvije. Obram­benu snagu jedinica više su lomili zima, glad i žeđ nego sama oružana snaga Nijemaca i domaćih izdajnika. 10. i 11. februara

175

pojavljivali su se sve češći slučajevi halucinacije boraca. 11. febru­ara pokazalo se, da je svaki otpor u Grmeču besm sien i da svako daljnje zadržavanje neminovno vodi katastrofi jedinica. U 2, i 5. brigadi pojave halucinacija uzele su takve razmjere, da je prijetila opasnost od rastrojstva jedinica147.

Samo prisustvo velike mase izbjeglog naroda, koji se nalazio neposredno iza položaja jedinica, isto tako bez hrane kao i vojska, prijetilo je da naprosto apsorbira vojsku, da se bataljoni izmiješaju i izgube u toj masi, što bi potpuno paraliziralo svaki organizirani otpor i onemogućilo da se izvrši proboj iz obruča. 2. brigadi zamalo da se to nije dogodilo. Neki su se njeni dijelovi izmiješali s na­rodom, ali je na sreću slučajno naišla na 6. brigadu, koja se još uvijek izvanredno dobro držala te je svojom intervencijom spasila2. brigadu od potpune dezorganizacije.

11. februara 5. brigada se prva odlučila da izađe iz Grmeča i da se probije na sjever preko ceste Bosanska Krupa—Sanski Most, u podgrmečka sela. U noći od 11. na 12. februara brigada je u sna­žnom jurišu razbila neprijatelja oko sela Benakovac i Potkalinje i organizirano se izvukla sa svim svojim dijelovima u sela Dubovik i Hašani. Istog dana krenula je i 2. brigada i 12. februara izbila s velikom masom naroda do 6. brigade u zonu sela Jelašinovci. Uveče su obje brigade izašle iz Grmeča, spustile se na cestu kod sela Lušci Palanke i u toku noći od 12. na 13 februara probile neprijateljski obruč i produžile u sela Lipnik i Hadrovci148.

Probojem njemačkog obruča na Grmeču praktično se završila i prva etapa IV. okupatorske ofenzive. Zfcog svojih daljnjih planova prema jugoistoku — operacije »Weiss II« — Nijemci su napustili gonjenje brigada 4. krajiške divizije te su do 15. februara pre­tresali Grmeč, palili i uništavali bolnice, slagališta hrane i mate­rijala, razna postrojenja (male električne centrale, pilane i t. d.), koja su radila za potrebe bolnice u pozadini. Kontrola prostora

147) Tako se na primjer dogodilo, da je čitava četa odiednom na­pustila svoj položaj i spremila se na spavanje. Svi borci skidaju sa sebe odieću, slažu je i meću u sn'jeg kao da idu u krevet. Ili, čitava četa u koloni po jedan uz-'ma porcije i odlazi pod neko drvo da primi hranu, iako tamo nema nikoga. Svaka intervencija bila je bezuspješna, sve dok se taj čin ne završi. U takvim momentima b'lo je opasno svako i naj­manje udaljavanje iz stro;a, jer su pojedini borci smatrali da je svaki onaj. tko nije u stroiu — Nijemac, i odmah su otvarali vatru na njega. Nekoliko boraca i jedan komandir čete tako su i poginuli.

148) Poslije odmora od dva dana, 14. februara uveče. 5. brigada je krenula preko Sane za Kozaru, a 2. i 6. ostale su na Podgrmeču, čisteći ga od zaostalih okupatorsko-kvislinških posada. Kasnije se i Stab 4. divi­zije prebacio sa Oštrel'a u Podtrmeč a 8. brigada je stavljena pod ne­posrednu komandu štaba 1. bosanskog korpusa.

170

sjeverno od Grmeča i borba s brigadama 4. krajiške divizije, koje 5U ponovo izbile na stari slobodni teritorij, prepuštena je posadnim trupama i pojačanjima, što su imala ubrzo stići iz Austrije149 u Bosnu. Glavne snage njemačkog armijskog korpusa — 7. SS i 369. divizija — spustile su se nakon pretresa planine Grmeča na jug u Petrovačku kotlinu i prostoriju Ključa, gdje su se odma­rale i pripremale za predstojeću operaciju »Weiss II«.

Operacija »Weiss I« završila se za njemačke trupe 15. februara. Sve njemačke trupe, koje su učestvovale u ofenzivi, zadržale su se po sredini slobodnog teritorija Bosanske Krajine, duž ceste od Bihaća i Kulen Vakufa preko Bosanskog Petrovca do Ključa i San- skog Mosta, te su pustošile i uništavale sve do čega su došle. Sjeverno od Grmeča, u Podgrmeču, 2. i 6. brigada vodile su borbe za oslobođenje podgrmečkih sela, potiskujući neprijatelja u gradove, dok se južno od planine Grmeč očekivala nova ofenziva. Ono, što su doživjeli Podgrmeč, Lika, Kordun i Banija, sada je očekivao slobodni teritorij oko Drvara, Bosanskog Grahova, Mrkonjić-grada, Glamoča i Livna.

BOJEVI U LICI: U Lici su se obje protivničke strane spremale10. februara za napad. Glavni štab Hrvatske ocijenio je, da je nastupilo pogodno vrijeme za ofenzivno dejstvo 1. hrvatskog kor­pusa protiv talijanske divizije » Sassari « u mazinskoj kotlini, jer je to bio najbolji način i jedino rješenje da se kolebljivi i zbunjeni Talijani paraliziraju za daljnje napade prema Gornjem Lapcu, a eventualno i razbiju u zoni Mazina. Zatišje, koje je trajalo 4 dana, 1. hrvatski korpus iskoristio je za pripremu jedinica, i neke je bataljone uputio u pozadinu divizija »Sassari« i »Re«.

Međutim je i komanda 2. talijanske armije zahtijevala od5. armijskog korpusa, da odmah prijeđe u napad na Gornji Lapac i da bezuvjetno stigne do Kulen Vakufa150, gdje će se spojiti s dije­lovima njemačke 7. SS divizije.

Zajedničke odluke donijete na beogradskoj konferenciji, po kojima su i talijanske trupe trebale učestvovati do kraja i izvršiti zadatke predviđene operacijom »Weiss I« — imale su se poslije10. februara ispuniti. Pošto su diviziji »Sassari« stigla pojačanja,

149 Njemačka 373. »Tiger« divizija.150 »Poslije razgovora u Beogradu i daljeg nastupanja njemačkih

■trupa veoma je hitno i važno zauzimanje Gornjeg Lapca i Kulen Vakufa. Molim da angažirate sve snage i svu volju radi postignuća ovih ciljeva.«

(Iz radiograma koji je 10. februara 1943. uputio general Robotti ge­neralu Glor ii).

12 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 177

te je imala mogućnost da aktivizira velik broj trupa samo na jed­nom pravcu, prema Gornjem Lapcu, pružile su se generalu Glorii sve mogućnosti uspješnog završetka ovog zadatka.

Na osnovu obostranih pretpostavki i odluka da se prijeđe u ofenzivu, obje su strane započele 11. februara žestoke borbe, koje su nesmanjenom žestinom trajale sve do 22. februara. Ne zna­jući za ofenzivne namjere neprijatelja, štab 6. ličke divizije uputio je 10. februara tri bataljona 9. brigade, da napadnu jedinice divizije »Re« duž linije Lovinac—Udbina, a tri bataljona 1. brigade, da napadnu linije snabdijevanja divizije »Sassari« od Gračaca do Mazina. Na frontu prema diviziji »Sassari« ostao je jedan bataljon1. brigade u prostoru između Mazina i Gornjeg Lapca, dok je jedan bataljon 9. brigade pred divizijom »Re« istočno od Udbine na prostoru sela Tuk i Kuka (1172). Ovakva odluka štaba 6. divizije bila je previše smjela i u suprotnosti s onim mjerama, koje su do­nesene 3. i 4. februara, to jest da se jedan dio slobodnih snaga zadrži u rezervi. Kretanje bataljona 9. i 1. brigade u duboku poza­dinu neprijatelja bilo je veoma otežano zbog dubokog snijega, a došlo je baš u vrijeme, kad su se na tim komunikacijama našle jače i prikupljene snage divizija »Re« i »Sassari«151.

Prvi je napao talijanski 5. armijski korpus. Akcija zauzimanja Gornjeg Lapca bila je planirana tako, da se izvede istovremenim napadom triju kolona iz triju pravaca: divizija »Sassari« i njena pojačanja, uz jaku podršku tenkova i avijacije, poduzimaju napad cestom Mazin—Gornji Lapac; lijevo od nje, sa prostorije Udbine, napada divizija »Re«, jednom kolonom u pravcu Udbina—s. Ondić— Bruvno, a drugom Udbina—Kuk (1172)—Donji Lapac; desno od divizije »Sassari«, pravcem Srb—Doljani—Kulen Vakuf, napada tali- jansko-četnička grupacija jačine 2.700 četnika Draže Mihajlovića i dva bersaljerska bataljona divizije »Bergamo«.

U svitanje 11. februara zasula je snažna artiljerijska vatra položaje bataljona 1. i 9. ličke brigade. Nakon artiljerijske vatre krenule su sa svih strana sve talijanske kolone naprijed prema Gornjem i Donjem Lapcu. U toku dana Talijani su postigli mali uspjeh, iako su imali pred sobom svega dva bataljona 6. ličke divizije. Osvojili su samo nekoliko kota na izlasku iz mazinske kotline152 Po žestini borbe i organizaciji napada na Gornji Lapac

151 Poslije tri dana, u noći od 13. na 14. februara ovi su se bataljoni vratili nazad, ali s malim uspjehom i u situaciji kad su Talijani već za­uzeli Gornji Lapac.

152 Čitajući izvještaje ovog dana, 11. II. godine 1943., o situaciji 1 napredovanju 5. armijskog korpusa, Robotti je crvenom olovkom dopi-

178

Glavni je štab NOV i PO za Hrvatsku odmah zaključio, da su se Talijani odlučili da zauzmu Gornji Lapae. Zbog toga je naredio štabu 6. divizije, da smjesta pozove bataljone 1. i 9. brigade nazad na lapački front, kako bi se poduzelo sve da se sačuva lapačka kotlina. Naređeno je, da se jedinice energično brane, ali da ne ulaze u odlučan boj za Gornji Lapac, nego da se 1. i 9. brigada postepeno povlače poduzimajući protivnapade na raznim odsjecima fronta, u cilju stalnog uznemiravanja talijanskih jedinica i otu­pi jivanja oštrice njihovih napada, a onda da u pogodnom momentu prijeđu u opći protivnapad.

13. februara poslijepodne, nakon teške borbe, divizija »Sassari« ušla je u Gornji Lapac. Istovremeno je i desno krilo divizije »Re* potisnulo dijelove 9. brigade i spojilo se s jedinicama divizije »Sassa­ri« oko Mazina. Sutradan, 14. februara, lijevo krilo divizije »Re« pro­bilo se sa svojim tenkovskim odredom preko Kuka (k. 1172 — zapad­no od Donjeg Lapca) produžujući napad na Donji Lapac, ali je tada 9. brigada protivnapadom ponovo zauzela Kuk i odsjekla tenkovski odred od pješadije. Uvidjevši da je sam i izoliran, tenkovski je odred projurio kroz Donji Lapac, ususret diviziji »Sassari« u Gor­njem Lapcu.

Mješovita talijansko-četnička kolona, koja je napadala iz Srba, potisnula je dva bataljona Ličkog partizanskog odreda i 14. febru­ara zauzela selo Doljani. Nakon tog uspjeha ova je kolona postala veoma opasna, jer je prijetila da će potpuno zauzeti gornji tok Une i natkriliti lapačku kotlinu s istoka. Time bi prekinula sve veze 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa i onemogućila svaku pomoć 1. hrvatskog korpusa 1. bosanskom korpusu, a u slučaju potrebe i Glavnoj operativnoj grupi. Zato su i Vrhovni štab i

eao: »Kada govore o zarobljenim ustanicima, neka kažu, zašto nisu stri­jeljani, kao što bi trebalo da se učini.«

Sutradan je preko svog operativnog odjeljenja izdao ponovno na­ređenje:

»Molim da naredite, da se od danas 12. o. mj. u dnevnom biltenu zabilježe i ovi podaci:

1.................................................................2. Razlog, zašto lica koja se eventualno zarobe s oružjem u ruci, ili

lica koja se zateknu makar i bez oružja u zoni gdje se vodi borba, ne strijeljaju, kao što je naredila ova komanda aktom br 800 od januara 1943. godine... i t. d. — Robotti.«

Međutim, pet dana kasnije, kad je na Neretvi počelo masovno zaro­bljavanje talijanskih vojnika i oficira, ovaj je ratni zločinac bio vrlo mekan i tražio je preko štaba 6. armijskog korpusa od 2. proleterske di­vizije, da se Narodnooslobodilačka vojska pridržava internacionalnih ratnih zakona.

*12 179

Glavni štab za Hrvatsku brzo reagirali i poslali 16. banijsku bri­gadu sa prostorije Kulen Vakufa za Martin Brod i Doljane, a 1. lič­koj brigadi stavili u zadatak, da sa dva bataljona brzo, prije nego što se centralna i desna kolona 5. armijskog korpusa spoje, izvrši protivnapad, razbije četničko-talijansku grupaciju kod Doljana i ponovo zauzme Srb.

15. februara ujutro pred desnom kolonom 5. armijskog korpusa našla se jaka grupa od šest bataljona NOV (dva bataljona 1. ličke brigade, dva bataljona 16. banijske brigade i dva bataljona Ličkog partizanskog odreda), koja je odmah prešla u snažan protivnapad na četnike i Talijane, te ih razbila i odbacila nazad u Srb. Sutradan,16. februara, stupili su u dejstvo i jači dijelovi 10. krajiške brigade iz pravca Trubara i Osredaka prema Srbu u bok i pozadinu četnika. Koordiniranom akcijom tog je dana zauzet Srb, a četnici su se, pretrpjevši teške gubitke, povukli nazad na željezničku prugu Gra­čac—Knin. Dolina Une bila je očišćena. Lijevi bok 1. hrvatskog korpusa ponovo je potpuno oslobođen svakog neprijateljskog pritiska.

Poslije pada Gornjeg Lapca aktivizirali su se i Nijemci na desnoj obali Une. Dva bataljona 7. SS divizije napala su Kulen Vakuf i zauzela ga 14. februara. Sutradan, 15. februara, njemačke i talijanske jedinice spojile su se u zoni Kulen Vakufa i tako zagospodarile cestom Gračac—Gornji Lapac—Kulen Vakuf—Bosan­ski Petrovac. ' * , !

Pošto su se spojili s Nijemcima, Talijani su smatrali da je njihov zadatak završen, te su odmah poduzeli mjere za opće povla­čenje sa slobodnog teritorija Like. Ah od odluke pa do njenog izvršenja bio je dug i krvav put.

Da bi stvar bila gora po Talijane, i Nijemci su, čim su se njihove izviđačke jedinice spojile s talijanskim jedinicama, okre­nuli nazad i napustili Kulen Vakuf. Pukovska grupa divizije »Sas­sari*, koja je hvatala vezu sa 7. SS divizijom kod Kulen Vakufa, ostala je odjednom sama između Kulen Vakufa i Gornjeg Lapca. U toku poslijepodneva požurila se da se izvuče nazad u sastav divizije u Gornji Lapac, ali su je 15. brigada 8. kordunaške divizije i 1. brigada 6. ličke divizije ponovo dočekale na cesti i odsjekle joj odstupnicu prema Gornjem Lapcu. U prvom jurišu pukovska je grupa »Sassari« ostala bez artiljerije i bojne komore. Opkoljavanje puka trajalo je do duboko u noć, ali su se Talijani uspješnim manevrom izvukli na brdo Lisac (južno od sela Borićevac), odakle ie bio mali pritisak 1. brigade 6. divizije, i tako se spasili od kata-

180

ICARTA 11

strofe. Sutradan, ispadom ostalih snaga divizije »Sassari« iz Lapca, ova se kolona uz teške žrtve izvukla u Gornji Lapac.

17. februara divizija »Re« povukla se nazad prema Udbini, a za njom i dijelovi divizije »Lombardia« iz Zavalja, južno od Bihaća. Divizija »Sassari« se zbog ogromne količine materijala, koji je vukla sa sobom za opskrbu, i jer se oslanjala na niz snažnih i gusto postavljenih utvrđenih točaka duž ceste Gornji Lapac—Gračac, sporo spremala te je postepeno izvlačila jedinicu po jedinicu na jug prema Gračacu i Kninu.

Uočivši da se 5. armijski korpus povlači iz Like, Glavni je štab Hrvatske naredio 17. februara opći napad na diviziju »Sassari«. Osnovna ideja napada sastojala se u tome, da se potpuno odsiječe Gornji Lapac od Mazina i da se uništi glavnina divizije »Sassari« na prostoru Gornjeg Lapca.

Za izvršenje tog zadatka upotrebljene su sve četiri raspoložive brigade 6. ličke i 8. korđunaške divizije. 15. kordunaška brigada primila je zadatak, da napada Gornji Lapac sa sjevera, tako da u toku napredovanja lijevim krilom obuhvati mjesto sa zapada; 9. lička brigada napada iz sela Oraovac na Zuleševicu, sa zadatkom da razbije njemačke kolone u povlačenju na dva dijela i da s juga zatvori obruč oko Gornjeg Lapca. Glavne snage 5. brigade 8. divi­zije ostale su u rezervi, a 1. lička brigada jednim dijelom snaga napada s istoka, ususret 9. brigadi, a dio snaga šalje dublje u poza­dinu u napad na odstupajuće kolone oko Mazina i Bruvna; taj je dio snaga trebao spriječiti jače intervencije s juga. (Vidi kartu 11.)

Uspješno izvršenje ovog plana u zoni Lapca osigurala je u prvom redu 9. lička brigada. Njeni su se borci izvanrednim jurišem na Zuleševicu zabili kao klin u kolonu tenkova, auto­mobila i pješadije na cesti i presjekli je u dva dijela. Uveče18. februara Gornji je Lapac bio potpuno opkoljen. 19. februara izbili su i dijelovi 1. ličke brigade južno ođ Mazina, uznemirivši svojim napadom liniju Mazin—Bruvno.

Poraz na Zuleševici i opkoljavanje gamizcna u Gornjem Lapcu izazvali su veliku paniku među Talijanima. Robotti je odmah poslao diviziju »Re« nazad prema Bruvnu i' Mazinu, a iz Knina dijelove divizije »Bergamo«; osim toga je zatražio hitnu pomoć od Nijemaca, da intervencijom iz Kulen Vakufa spašavaju Gornji Lapac. Od Lapca do Mazina bješnjela je dva dana žestoka borba, u kojoj je samo intervencija divizija »Re« i »Bergamo« s juga i Nijemaca sa istoka uspjela da u toku 20. februara deblokira cestu do Gornjeg Lapca i izvuče samo živu snagu divizije »Sassari«. 21. februara Talijani su već bili južno ođ Bruvna na putu za Gračac. Ah divizija

181

»Sassari« nije bilà sposobna ni za kakvu borbu. Po priznanju samih Talijana ona je u toj borbi izgubila 53 oficira i 858 vojnika. Zapli­jenjena je ili uništena gotovo sva njena bojna komora, oko 60 mo­tornih vozila, preko 250 komada tovamih grla, nekoliko tisuća artiljerijskih i minobacačkih granata, sav raspoloživi benzin u Gornjem Lapcu, preko 5.500 komada ćebadi, šatorskih krila, 6 radio­stanica, 3 tenka, 5 topova, 6 teških bacača, nekoliko stotina pušaka i velika količina puščane municije.

22. februara završila se talijanska ofenziva u Lici, neslavno po talijansku okupacionu vojsku. Sve talijanske trupe povukle su se s teškim gubicima u svoje garnizone, ne uspjevši da razbiju ni najmanje jedinice 1. hrvatskog korpusa. Slobodni teritorij Like bio je opet slobodan. Istina, pretrpio je teške ljudske i materijalne žrtve, ali je potpuno sačuvao svoju vojsku, sve svoje društvene organizacije, sve bolnice i skladišta u pozadini.

182

TREĆI DIO

BITKA NA NERETVI

XI. POGLAVLJE

protivofenziva glavne operativne grupe VRHOVNOG ŠTABA NOV. RAZVOJ OFENZIVE

OD 9. DO 20. FEBRUARA

Onog istog dana (9. februara), kad su se spajale 7. SS i 717. njemačka divizija na cesti Bosanski Petrovac—Sanski Most, dovr­šavajući svoj glavni zadatak na zauzimanju glavne magistrale slobodnog teritorija Karlovac—Bihać—Bosanski Petrovac—Ključ, završile su se operativno-taktičke i političke pripreme jedinica Glavne operativne grupe i počela su njena prva ofenzivna dejstva u okviru strategijskog plana Vrhovnog komandanta prema dolini rijeke Neretve.

Ako se ti događaji promatraju sa stanovišta ocjenjivanja čisto vojničkih elemenata, dobiva se dojam, da je od 27. januara, kad je Vrhovni komandant drug Tito izdao naređenje za prikupljanje divizija Glavne operativne grupe, pa do 9. februara, kad su počela njena ofenzivna dejstva — prošlo dosta vremena; pa možda i nešto više nego što je trebalo. Možda nam stvari danas tako i izgledaju- naročito ako ih pogledamo iz perspektive burnih događaja na frontovima 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa od 27. januara do 9. februara, kad su ovi korpusi vapili za brzom intervencijom i pomoći, jer je i njima i narodu Slobodnog teritorija bilo više nego teško Ali takav bi zaključak bio u dobroj mjeri opterećen kabinet- skim vojnim promatranjem i zaključivanjem. Zato se valja prenijeti i u događaje i život jedinica Glavne operativne grupe, a ne samo u položaj 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa. I jedinice Glavne ope- rativne grupe rješavale su do 9. februara krupne probleme i te­škoće, koji su joj otežavali brz pokret i prijelaz u protivofenzivu.

Do 28. januara sve tri proleterske divizije nalazile su se u stalnim teškim borbama s neprijateljem, svaka na svom pravcu

185

i veoma udaljene jedna od druge. 1. proleterske divizija bila je udaljena od svoje koncentracijske prostorije preko 100 kilometara zračne linije. Osim toga, od Gornjeg Vakufa — gdje se prema planu imala koncentrirati — trebala je ponovo prijeći oko 50 kilo­metara do rijeke Neretve i nakon tako velikog i napornog marša odmah stupiti energično u akciju, u napad na utvrđene talijanske garnizone u dolini Neretve. Isto je tako i 2. proleterska divizija trebala da prevali put od oko 60 kilometara — od Knina preko Livna do Duvna. 7. banijska divizija je u još nezahvalnijem polo­žaju: nalazi se iza posljednjih ešalona ranjenika, udaljena oko 140 kilometara, a vodila je gotovo mjesec dana teške defenzivne borbe. I, što je bilo najteže, put od Bosanskog Petrovca i Drvara do Livna i Duvna trebali su da prevale i ranjenici. Svi su ranjenici morali prevaliti tih 140 kilometara po oštroj zimi, i to, već prema tome kakvo je bilo stanje njihove bolesti, ili pješice, ili na konju i seljačkim kolima, ili na nosilima — na rukama naroda i boraca.

Neposredno nakon borbe jedinice je čekao dug i naporan marš, i to ne marš najbližom i najlakšom linijom, t. j. cestom prema koncentracijskom prostoru, nego marš uglavnom planinskim sta­zama. 1. proleterska divizija marširala je isključivo slabim seoskim putovima i planinskim stazama. Zato su prikupljanje i operativno- taktička priprema jedinica zahtijevali toliko vremena — najmanje8 dana. Bez odmora i dobre vojno-političke pripreme, koja je obuhvaćala i popunu jedinica s novim borcima, Vrhovni komandant nije htio da se upušta u tako velik pothvat. On se htio i lično uvjeriti kakvo je stanje, sposobnost i borbena spremnost trupa, a posebno kakve su njene političke i vojne pripreme za pred­stojeće zadatke.

Početak protivofenzive zavisio je od dolaska 1. proleterske divizije i privlačenja ešalona ranjenika što bliže grupaciji — na prostor Livno—Duvno.

7. februara stigle su sve jedinice 1. proleterske divizije na svoja određena mjesta, ali su ranjenici bili još vrlo daleko — prvi ešaloni ranjenika stizali su tek u Glamočko polje.

8. februara imala je Glavna operativna grupacija ovakav raspored: 1. proleterska divizija u zoni Gornjeg Vakufa i južno od Kupresa oko sela Gornje i Donje Vukovsko (3. sandžačka bri­gada); 2. proleterska divizija na prostoru Livno—Duvno; 3. udarna divizija na Makljenu (glavne snage) i u Prozorskoj kotlini; 9. dal­matinska divizija, na čijoj operativnoj prostoriji započinje protiv- ofenziva, nalazi se u zoni Imotskog, više prema planini Biokovu, 7. banijska divizija kao zaštitnica grupe i ranjenika još je na

a 86

Oštrelj u i kod Kulen Vakufa, gdje očekuje da je smijene jedinice1. bosanskog korpusa. Tek 10. februara krenula je prva njena jedi­

nica, 8. brigada, sa Oštrelja preko Drvara, Glamoča i sela Maiovana prema Gornjem Vakufu. 12. februara krenula je i 7. brigada, a tek16. februara 16. brigada.

Prikupljanje jedinica Glavne operativne grupe nije prošlo nezapaženo: talijanski 6. armijski korpus primijetio je i registrirao i pokret 1. proleterske divizije od Prnjavora ka Prozoru, iako se divizija kretala pretežno noću, dok se danju odmarala. Talijani su — vjerojatno pod utjecajem straha — očekivali, da bi se jače snage mogle sručiti negdje u zoni 6. armijskog korpusa, ali gdje i kada, o tome nisu znali ništa. Bili su čvrsto uvjereni, da jedinice Narodnooslobodilačke vojske ne će ići prema Neretvi i Hercegovini, već vjerojatno prema južnoj Dalmaciji. Komandant 2. armije tražio je čak da se nekoliko bataljona 6. armijskog korpusa prebaci iz Hercegovine za Split, jer je — prema njegovu mišljenju — u Her­cegovini sve mimo i nisu potrebne jake snage. Komandant talijan­skog 6. armijskog korpusa predložio je153 tih dana generalu LÜ- tersu, da intervenira sa 717. divizijom sa sjevera, jer da se pruža dobra prilika da se razbije jedna jaka partizanska grupacija od oko 8.000 ljudi u zoni Livno—Imotski—Prozor. General Lüters odbija taj plan s motivacijom, »da Nijemci ne odustaju od plana uništenja Titove države« i da su sada najvažnija predstojeća dej­stva predviđena operacijom »Weiss II«, u kojoj će biti angažirane sve njemačke jedinice.

Poslije dolaska 1. proleterske diviri je na prostor Gornjeg Va­kufa zakazao je Vrhovni komandant NOV i POJ za 8. februara konferenciju sa štabovima 1., 2. i 3. divizije u Duvnu. Konferencija je počela u toku poslijepodneva. Na njoj je Vrhovni komandant vrlo podrobno iznio cijeli plan protivofenzive Glavne operativne grupe prema Hercegovini i Crnoj Gori, a razrađeni su i svi detalji, politička i vojna strana protivofenzive, broj jedinica i njihovi za­daci, ocrtana svaka etapa ofenzive posebno. Zbog toga ni Vrhovni štab ni štabovi jedinica nisu izdavali nikakve operativne zapo­vijesti, osim onih, koje su se odnosile isključivo na neposredne zadatke, kao što su bili zauzimanje Posušja, Prozora, Imotskog i t. d.

Razvoj predstojeće ofenzive, prema zamisli Vrhovnog koman­danta, trebao je da se zasniva na brzom i energičnom ofenzivnom dejstvu Glavne operativne grupe u dvije napadne kolone, koje će biti u čvrstoj međusobnoj koordinaciji. Protivofenziva Glavne ope­

153 Sa prostora Jajce—Bugojno.

187

rativne grupe trebala je da se završi stvaranjem novog slobodnog teritorija u Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori, koji bi kasnije poslužio kao politički oslonac i placdarm Glavne operativne grupe i novih jedinica, koje bi se tu stvorile, za ofenzivu prema Srbiji i uspostavljanje čvršćih vojnih i političkih veza s Albanijom.

Za prvu etapu protivofenzive — do rijeke Neretve — desnu je kolonu sačinjavala 2. proleterska i 9. dalmatinska divizija, a lijevu 3. divizija, pojačana 1. proleterskom brigadom. 9. dalmatinska divi­zija vrši, osim toga, i ulogu desnog bočnog osiguranja desne kolone, u zoni Imotskog i Ljubuškog, kao i njene pozadine, a 1. proleterska brigada vrši isti zadatak u sklopu svoje lijeve kolone: osigurava njen lijevi bok prema Sarajevu. Do dolaska 7. banijske divizije ulogu zaštitnice vrši 1. proleterska divizija sa dvije brigade, prema Bugojnu i Kupresu. 9. krajiška brigada 10. krajiške divizije, na čijem prostoru djeluje lijeva kolona Glavne operativne grupe, s jed­nim bataljonom je u zaštitnici sa snagama 1. proleterske divizije oko Kupresa, a s drugim bataljonom dejstvuje u okviru zadataka 3. udarne divizije.

Da bi se dobro osigurala pozadina Glavne operativne grupe u toku ofenzive i stvorio što veći slobodni teritorij oko rijeke Neretve, desna je kolona dobila zadatak, da usput likvidira ustaške garnizone u zoni Posušje—Imotski, koji su predstavljali veliku smetnju za razvoj narodnog ustanka u južnoj Dalmaciji.

U prvoj etapi operacije — do Neretve, s obzirom na to da se ona izvodi u talijanskoj okupacionoj zoni, i to u njenom sjevernom i perifernom dijelu — prva stupa u dejstvo desna napadna kolona da bi uništila ustaške garnizone Imotski—Posušje i što prije izbila na Neretvu i tako odsjekla sve talijanske, ustaške i četničke garni­zone sjeverno od Mostara te spriječila svaku intervenciju s juga. Talijanima je preostala jedino mogućnost da svojim ugroženim garnizonima u Rami i Neretvi priteknu u pomoć iz pravca Mostara; međutim, ako bi jedinice Narodnooslobodilačke vojske uspješno paralizirale tu intervenciju, pred lijevom kolonom ostali bi talijan­ski garnizoni sjeverno od Mostara bez pomoći, a time bi^e pružila povoljna mogućnost da se brzo i uspješno likvidiraju. Prvu etapu operacija Vrhovni je komandant vremenski planirao tako, da desna kolona izbije pred Mostar i zatvori Neretvu s juga u isto vrijeme, kad će lijeva napasti Prozor i osigurati se na Ivan Sedlu od nepri­jateljski akcija iz pravca Sarajeva.

Vremenski ranije planirano deistvo desne kolone stvorit će ujedno i potrebno vrijeme za neophodan odmor 1. proleterskoj diviziji.

188

Na konferenciji je odlučeno, da 2. proleterska divizija stupi odmah u dejstvo, i već uveče 8. februara izdao je štab 2. divizije naređenje svojim jedinicama, da u noći od 8. na 9. februara na­padnu i likvidiraju neprijateljske garnizone u Posušju i Imotskom.

O brojnom stanju i naoružanju Glavne operativne grupe kao cjeline u ovom vremenu, oko 10. februara, nije se — nažalost — sačuvao nijedan dokument, iz kojeg bi se mogla dobiti apsolutno točna predodžba. Dosada se raspolaže s originalnim dokumentom brojnog stanja i naoružanja 1. proleterske divizije na dan 18. febru­ara, 9. dalmatinske divizije od 11. februara i dokumentom o broj­nom stanju 8. banijske brigade od 1. februara.

Međutim, iz raznih podataka, koji datiraju od 1. do 18. febru­ara, moguće je dobiti relativno točnu sliku, koja može varirati

najviše za oko 100 vojnika iznad ili ispod cifara koje ćemo navesti1. proleterska divizija............................................. 4.075 vojnika154

2. proleterska divizija.................................oko 4.100 vojnika3. proleterska div'zija................................. oko 4.100 vojnika7. udarna divizija........................................ oko 3.800 vojnika9. dalmatinska divizija............................................ 2.119 vojnika155

Haubički divizion Vrhovnog štaba . . . . oko 120 vojnikaPrateći bataljon Vrhovnog štaba................oko 250 vojnika

Ukupno oko 18.564 vojnikaOd 10. do 28. februara sve su jedinice neprestano popunjavane,

i to uglavnom ljudstvom iz Dalmacije, te se može sa sigurnošću tvrditi, da je 1. marta 1943. godine, računajući i 7. krajišku brigadu, koja se nešto kasnije priključila, brojno stanje Glavne operativne grupe bilo između 20.000 i 21.500 vojnika156.

154 Originalni dokument ođ 18. februara 1943. (Vojno-istoriski institut). U njemu je sadržano i naoružanje 1. proleterske divizije:

pušaka ........................................................................ 3.220 sa 311.888 metakapuškomitraljeza ....................................................... 227 sa 106.082 metkateških mitraljeza ...................................................... 34 sa 76.558 metakabacača mina 80 i 81-mm.......................................... 14 sa 823 granateručnih bombi .......... ..................................................2.600revolvera .................................................................... 479 sa 4.787 metakabrdskih topova 75 mm ............................................ 1 sa 170 granataprotikolskih topova ................................................ 4 sa 650 granatapješadijskih topova »Pito«..................................... 3 sa 220 granata

Slično naoružanje imale su 2., 3. i 7. divizija. 9. dalmatinska divi­zija na dan 11. februara nije imala naoružanje za puni sastav, ali ga je poslije pada Prozora dobila koliko joj je trebalo.

155 Originalni dokument od 11. II. 1943. u VIIJNA.156 To su najmanje i najveće moguće cifre.

189

Brojno stanje ranjenika, koji su stigli u zonu Livno—Duvno— Ravno—Prozor, bilo je oko 20. februara preko 3.000 ranjenika i bolesnika, od kojih je preko 700 bilo nepokretno, dok je 400 ljudi bolovalo od pjegavog tifusa157. Treba napomenuti, da je sanitetski odsjek Vrhovnog štaba kategorički stajao na stanovištu, da tifusni bolesnici ne polaze s ranjenicima i da ne idu š Glavnom operativ­nom grupom, jer je za nju pjegavi tifus i bez tih bolesnika pred­stavljao veliku opasnost, budući da su jedinice prolazile kroz područja, na kojima je pjegavi tifus neprestano vladao (okolina Glamoča i, naročito, Prozora) — ali je tih dana, oko 10. februara, kod pozadinskih organa i pojedinih jedinica bilo i straha i neodgo­vornosti, težnje da se otarase svega onoga što je nepokretno. Taka su, bez obzira na naređenja, s ranjenicima krenuli i tifusni bole­snici, što se kasnije teško osvetilo Glavnoj operativnoj grupi.

* * *

Devetog februara, napadom 2. proleterske srpske brigade na Posušje, počela je jedna od najvećih i najsjajnijih bitaka Oslo­bodilačkog rata — bitka na Neretvi. Po svom opsegu i karakteru, po raznovrsnosti svojih uzastopnih operacija, od velikih frontalnih sudara i sjajnog manevra opkoljavanja neprijateljskih jedinica, do vrlo komplicirane operacije forsiranja rijeke (Neretve) i surove planine (Prenj), bitka na Neretvi predstavlja u historiji Oslobodi­lačkog rata i Narodnooslobodilačke vojske klasičan primjer njene ratne vještine. Operativna koncepcija i tempo izvođenja ove bitke, vrijeme i prostor, u kome odnosno na kome se ona odigravala, nametnuti su tako iznenadno i bili su diktirani tako suvereno, da je to izazvalo zaprepaštenje okupatora, posebno Talijana. Talijani su doduše računali s time, da bi nakon povlačenja jedinica Narodno- oslobodilačke vojske iz Bosanske Krajine na jugoistok moglo doći do većih operativnih sudara u njihovoj okupacionoj zoni, ali nisu ni izdaleka pretpostavljali, da bi moglo doći do takve bitke na ovom prostoru i da bi ona mogla poprimiti takav opseg i žestinu. To više nisu bili napadi manjih jedinica na manje garnizone, sačeki- vanja neprijatelja u zasjedi, napadi koji — poslije izvršenog za­datka — završavaju povlačenjem, u kome se ne prihvaća borba s jačim snagama neprijatelja, nego nešto sasvim drugo. Bila je to čvrsta odluka velike grupacije, koju je vodila revolucionarna strast borbe i koja je čvrsto odlučila da oslobodi pritisak neprijatelja na stari slobodni teritorij i da stvori novi, isto toliki ili sličan njemu.

157 5. marta, uoči prijelaza preko Neretve, točno brojno stanje bilo je 3.293 ranjenika i bolesnika. (Original dokumenta u VIIJNA).

190

Ta moćna grupacija napadala je u prostoru od 80 km širine i para­lelnim udarima svojih dviju napadnih kolona lomila najjače utvr­đene garnizone okupatora i njegovih slugu. To više nisu bili bojevi i operacije »male« vojske partizana, koji se polako, dugo ali i ustrajno probijaju k cilju, vojske koja pomalo ali uporno kuje pobjedu, nego bojevi i operacije širokih razmjera, u kojima su slomljeni i dobro utvrđeni garnizoni neprijatelja. Koordinami po­kreti i udari kolona Glavne operativne grupe, njenih 20.000 dobro organiziranih i discipliniranih vojnika sa smjelim vodstvom, poka­zali su već nakon prvih dana borbe, da će se na Neretvi razviti takva bitka, kakvu nisu očekivale ni pretpostavljale ni jedna ni druga strana.

U svitanje 9. februara 2. proleterska srpska brigada stigla je pred Posušje, a za njom i 4. dalmatinska, te su nakon nekoliko sati borbe zauzele mjesto na juriš. Ustaše su se u panici i neredu povukli prema Ljubuškom, što im je uspjelo u prvom redu zbog odviše velike brzine i sigurnosti 2. proleterske, kojoj se žurilo da što prije svrši svoj posao.158 Sutradan, 10. februara, 4. crnogorska i 3. dalmatinska brigada zauzele su na sličan način Imotski. U ruke2. proleterske divizije pao je plijen od preko 350 pušaka, 15 mitra­ljeza, nekoliko kamiona, dva vagona nafte, slagališta hrane i duhana.

Poslije zauzimanja Posušja i Imotskog desna kolona Glavne operativne grupe poduzima čišćenje sela u Imotskom polju i Ra- kitnu od ustaške milicije i goni razbijene ustaše prema Ljubuškom i Širokom Brijegu.

13. februara završila je desna napadna kolona svoj prvi usputni zadatak — likvidirala je ustaške posade u Posušju i Imotskom — i našla'se neposredno pred svojim osnovnim zadatkom — pred Neretvom i napadom na talijanske garnizone sjeverno od Mostara. Prema postavljenom planu, 2. proleterska divizija produžila je po­kret sa sve tri brigade u dolinu rijeke Drežanke i dalje za Neretvu, a 9. dalmatinska divizija s dvije brigade desno od nje, kao njena desno bočno osiguranje, sa zadatkom ofenzivnog dejstva prema Vrgorcu, Ljubuškom i Širokom Brijegu. 5. brigada 9. dalmatinske divizije preuzela je osiguranje prostora Livna i Imotskog, to jest pozadine nastupaj uće desne kolone. i

158 prije smo istakli, da ,ie naređenje za napad na Posušje i Imotski izdao štab 2. proleterske divizije 8. februara uveče u pokretu. To isto uči­nio je i štab 2. proleterske brigade, i brigada se iz nočnog pokreta odmah razvila u napad, te nije imala vremena da izvrši ozbiljnu pripremu, kako ustaše ne bi pobjegli na istok.

14. februara poslijepodne izbila je 2. proleterska divizija u marševskom poretku (2. srpska, 2. dalmatinska, 4. crnogorska) u do­linu rijeke Drežnice i nastupala niz rijeku prema željezničkoj stanici Drežnici na desnoj obali Neretve. Talijanska je avijacija primijetila njen pokret te je u toku dana izvršila nekoliko bom­bardiranja njenih kolona, ali je divizija usprkos tome nastavila pokret. 15. februara oko 4 sata ujutro stigla je 2. proleterska srpska brigada pred Drežnicu i odmah iz marša prešla u napad na talijan­sku posadu. 2. dalmatinska skrenula je odmah na jug, niz desnu obalu Neretve ka Mostaru, dok je 4. crnogorska čekala da 2. pro­leterska zauzme Drežnicu, kako bi preko Drežnice produžila marš uz Neretvu na sjever k Jablanici.

Talijanska posada u Drežnici bila je dobro utvrđena, te je brigada uspjela u toku dana jedino da zauzme željezničku stanicu i da potisne Talijane iz sela, dok se veći dio posade organizirano povukao u đrežničku tvrđavu, odakle je pružio vrlo jak otpor. Međutim, dok se vodila borba za đrežničku tvrđavu, odjednom je iskrsla i druga, nepredviđena teškoća: u visini Drežnice, na lijevoj obali Neretve pojavila se iznenada, cestom od Mostara, jedna sna­žna motorizirana kolona Talijana, koja je transportirala municiju za Jablanicu i druge garnizone u dolini Neretve. Ta je kolona odmah stupila u borbu, da bi deblokirala garnizon opkoljen u drežničkoj tvrđavi. Čitav je dan — 15. februara — prošao u borbi, ali bez uspjeha. U noći od 15. na 16. februara komandant 2. divizije odlučuje da još iste noći prebaci na lijevu obalu Neretve jednu četu 4. crnogorske brigade i bataljon 2. proleterske pa da 16. fe­bruara ujutro istovremeno napadne i tvrđavu i motoriziranu kolonu na cesti, te ih likvidira.

Pošto je zauzela željezničku stanicu, 2. proleterska brigada zauzela je potpuno ispravnu i skelu na Neretvi kod sela Drežnice, kojom je prebacivanje preko Neretve brzo i efikasno riješeno Ujutro 16. februara započeo je žestok obračun istovremeno na dvije strane: na cesti akcija za likvidaciju motorizirane kolone, a u drežničkoj tvrđavi borba za uništenje njene posade. U toku poslijepodneva Talijani su pretrpjeli potpun poraz: svega nekoliko vojnika uspjelo je pobjeći prema Mostaru159. Na bojnom polju

159 O ovom je događaju operativno odjeljenje komande 6. armij­skog korpusa izvijestilo 18. februara telegramom Komandu oružanih snaga »Slovenija-Dalmacija« ovako:

»1. bataljon 260-og puka, o kome je izviješteno dana 17. februara (javljeno je, da se ne zna točno za njegovu sudbinu — primjedba Đ. K.).

192

ostalo je 175 mrtvih, a zarobljeno je 310 talijanskih vojnika i ofi­cira. Ratni plijen bio je znatan: 4 teška bacača mina sa 500 granata,13 mitraljeza i 14 puškomi trai jeza, 5 vagona puščane i mitraljeske municije, 350 pušaka, radiostanica, dva tenka i 23 kamiona sa cjelo­kupnom spremom te artiljerijskom i puščanom municijom, koja je bila namijenjena garnizonima u Jablanici i oko nje.

Pošto je završena drežnička akcija, čitava se 2. proleterska brigada prebacila na lijevu obalu Neretve i produžila paralelno s 2. dalmatinskom niz Neretvu prema Mostaru. U dnevnim bor­bama 17. februara razbijeni su četnici i Talijani u selima Vrdi, Ravnom, Gornjoj i Donjoj Grabovici i Jasenjanima. Na liniji tih sela obje su se brigade zaustavile i organizirale obranu prema Mostaru. 18. februara bio je kanjon Neretve potpuno zatvoren. Svi talijanski garnizoni sjeverno od Mostara, po kojima je bila raspoređena talijanska divizija »Murge« s pojačanjima,100 bili su potpuno odsječeni, a pred Mostarom se pojavila snažna formacija Glavne operativne grupe, spremna da dočeka svaku intervenciju Talijana prema sjeveru. (Vidi kartu 11.)

17. februara 4. crnogorska brigada je u pokretu ka Jablanici. Jablanicu je branio 1. bataljon (do dvije čete) 259. pješadijskog puka divizije »Murge«, tri voda mitraljeza, vod topova 100 mm, jedna baterija 75 mm i vod bacača mina,101 s komandantom 259. pje­šadijskog puka.102 Poslije manjih borbi s Talijanima oko Jablanice garnizon je 19. februara bio potpuno opkoljen. Budući da je trebalo probiti snažna betonska utvrđenja, bilo je odlučeno, da se napad dobro pripremi za noć od 20. na 21. februara.

Paralelno s napadom 2. proleterske divizije dobro se razvijao i napad 9. dalmatinske divizije. Sa svoje dvije brigade ona je očistila od ustaša i ustaške milicije sva sela do Vrgorca, Ljubuškog i Širokog Brijega.

Paralelno s izbijanjem 2. divizije 15. februara na Neretvu lijeva napadna kolona Glavne operativne grupe napala je veoma utvrđen

napadnut je nešto sjeverno od Drežnice u dolini Neretve od premoćnih partizanskih snaga i opkolien.

Dosad se vratilo u Mostar nekoliko desetina ljudi, većim dijelom ranjenih; 284 čovjeka, među kojima veliki broj ranjenih, s komandan­tom bataljona potpukovnikom Francescom Metellom, zarobljeno je.«

160 Divizija »Murge« brojala je, bez pojačanja, oko 9.500 vojnika, bila je raspoređena od Mostara i Nevesinja do Konjica i Prozora. Garni­zon iz Nevesinja bio je baš pred izbijanje na Neretvu povučen, a mjesto predano četnicima.

161 Podaci iz arhive 2. talijanske armije.162 Komandant puka došao je u obilazak posade.

33 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 193

i brojan talijanski garnizon u Prozoru. Borba za Prozor bila je izvanredno žestoka. Garnizon je branila posada .sastavljena ođ3. bataljona 259. pješadijskog puka, baterije haubica 100 mm i čete* protivtenkovskih topova 47 mm, te čete minobacača 81 mm i čete tenkova. Obrambeni sistem sastojao se od dva snažno utvrđena pojasa s nizom betonskih bunkera za sva oruđa- Prema zamisli i naređenju štaba 3. divizije, u napad su poslane 5. crnogorska, 1. dalmatinska i dva bataljona 10. hercegovačke, sa zadatkom da jednovremenim udarom s tri strane likvidiraju talijansku posadu. Dva bataljona 10. hercegovačke postavljena su u dolini Rame kao osiguranje operacije od eventualne talijanske intervencije iz doline rijeke Neretve, a dva bataljona 3. krajiške brigade su u divizijskoj rezervi.

Prvi napad — 5. crnogorske i 1. dalmatinske — izvršen je u noći od 15. na 16. februara. U toku noći razbijena su sva vanjska utvrđenja grada, ali je daljnje napredovanje u grad bilo zaustav­ljeno snažnom vatrom. 16. februara Talijani su pokušali da inter­vencijom iz doline Neretve s jednom jakom kolonom, praćenom tenkovima i avijacijom, spase svoj garnizon u Prozoru. Slično kao i kod 2. proleterske divizije, i kod Prozora se 16. i 17. februara razvila vrlo žestoka borba na dva pravca, ali ovaj put s mnogo jačim snagama neprijatelja. Prijetila je opasnost da se — ako se slučajno otegne likvidiranje prozorskog garnizona — dogodi, da intervencija izvana ''slobodi garnizon. Tada bi se put za Neretvu veoma komplicirao, situacija Glavne operativne grupe i ranjenika postala bi izvanredno teška. Prozor je morao biti po svaku cijenu i što prije likvidiran, jer je on otvarao Glavnoj operativnoj grupi put za Neretvu.

Prije drugog napada u noći od 16. na 17. februara Vrhovni komandant drug Tito je zahtijevao, da svi rukovodioci izađu na položaj i detaljno objasne svakom borcu politički i vojni značaj Prozora za cijelu operativnu grupu i njenu ofenzivu, posebno za prolaz ranjenika prema Neretvi; da je pred borcima i rukovodi­ocima 5., 1. i 10. brigade takav zadatak, od koga zavisi uspjeh ofenzive Glavne operativne grupe, i da ih on lično moli da dadu sve od sebe da se talijanski garnizon što prije savlada. I 3. udarna divizija je ne samo ispunila, nego i premašila sva očekivanja.

Drugi napad počeo je odmah uveče 16. februara, ali je garnizon i dalje pružao vrlo žilav otpor. Trebalo je razbijati bunker po bunker, izvršiti nekoliko juriša, dok se slomila obrana garnizona. Izvanrednu su ulogu te noći odigrali i artiljerci haubiČkog divi-

394

ziona Vrhovnog štaba, koji su vukli svoje topove u streljačkom stroju s pješacima, gađali haubicama neposredno na bunkere i vukli ih u sam giad. 17. februara garnizon je bio slomljen. Od talijanske posade gotovo nijedan vojnik nije uspio umaći. Kako je Prozor trebao da posluži kao talijansko-četnička baza za napad prema Slobodnom teritoriju s jugoistoka, zaplijenjena su u njemu velika skladišta hrane i municije, koja je izvanredno dobro došla ranjenicima i Glavnoj operativnoj grupi.

Ali ni bataljoni 10. hercegovačke brigade na osiguranju nisu zaostajali za 5. i 1. brigadom. Jednim sjajnim manevrom opkolja- vanja oni su 17. februara uhvatili u klopku talijansku kolonu, koja je nadirala uz rijeku Ramu ka Prozoru, iz koje se ni­jedan talijanski vojnik nije izvukao. Na bojnom polju ostalo je 220 mrtvih vojnika, a zarobljeno 280. Cjelokupno naoružanje i mo- torizacija su zaplijenjeni.

Likvidiravši ovu kolonu, 10. brigada je odmah produžila niz rijeku Ramu, u napad na talijanski garnizon u selu Rami. 19. fe­bruara je likvidiran i ovaj garnizon i zaplijenjeno je 6 tenkova, a zarobljeno 180 talijanskih vojnika i 10 domobrana. Istog dana stigla je i 5. crnogorska pred Ostrožac, ali su Talijani uvidjeli da je otpor njihovih garnizona uzaludan pa su bez borbe napustili Ostrožac, kao i druge manje garnizone, i povukli se prema Konjicu.

20. februara 3. divizija je sjajno završila svoj zadatak. Dvije njene brigade, 10. hercegovačka i 5. crnogorska, izbile su na Ne­retvu očekujući daljnja naređenja, a 1. dalmatinska brigada ostala ie u Prozoru kao rezerva.

Lijevo bočno osiguranje lijeve napadne kolone — 1. proleterska brigada stigla je na Ivan Sedlo u noći od 15. na 16. februara. U če- *iri dana borbe likvidirani su svi talijansko-domobransko-četnički garnizoni od Konjica do Ivan Sedla. Zarobljeno je oko 200 nepri­jateljskih vpjnika. Kao pojačanje 1. proleterskoj brigadi stigla je na Ivan Sedlo 19. februara i 3. sandžačka brigada.

Od 17. do 21. februara stizale su jedna po jedna i brigade 7. divizije u zonu Vukovskog i Gornjeg Vakufa. 8. banijska brigada stigla je 20., 7. sutradan. 21. februara, pred Gornji Vakuf, a 16. brigada 23. februara na Malovan i Vukovsko, južno od Ku- presa. Zajedno s 3. krajiškom brigadom 1. proleterske divizije organizirana je 20. i 21. februara zaštitnica Glavne operativne grupe južno od linije Bugojno—Kupres.

Do 20. februara operacije na Neretvi tekle su sjajno. Sve su jedinice navrijeme izvršile svoje zadatke. Na Neretvu su već izbi-

•13 195

ie sve tri proleterske divizije* a pred njima su stajala jedino još dva neosvojena talijanska garnizona: Jablanica i Konjic.

Obavještavajući Glavni štab Hrvatske i štab 1. bosanskog kor­pusa o radu i rezultatima Glavne operativne grupe, Vrhovni

komandant drug Tito poslao im je 20. februara ovu depešu:

»Naša ofanziva sjajno napreduje. Zatvorili prugu Sarajevo—Mo­star na dužini od 80 kilometara kod Mostara—Drežnice—Sarajevo— Raštelica. Dosada pao Prozor, Ostrožac, Bradina i sve ostale stanice osim Konjica, Jablanice i Rame. Plijen je ogroman u oružju i mu­niciji, hrani, zarobljenim Italijanima, a naročito ubijenim. Svi su garnizoni ili potpuno uništeni ili zarobljeni. Do sada je ubijeno 1.500- Italijana. \

Držite se dobro, jer će sada Italijani morati u Hercegovinu«.

Tako je izgledala slika ofenzive Glavne operativne grupe od 9. do 20. februara.

Kako je napredovala ofenziva Glavne operativne grupe, tako su se odmah iza nje kretali i ešaloni ranjenika. 20. februara prvi ešaloni nalazili su se u pokretu od Livna ka Prozoru, a začelje se nalazilo na putu od Glamoča za Livno. Na novooslobođenom terenu izvršena je odmah mobilizacija stoke i vozila, da bi se mogao smi­jeniti jedan dio vozila i stoke, koja je transportirala ranjenike do Duvna, i nastaviti njihovo prebacivanje dalje k Neretvi. Od zapli­jenjenih talijanskih kamiona formirane su automobilske transportne kolone, koje su preuzele prebacivanje teških ranjenika i hrane za vojsku i ranjenike. Ali ni s njima nije išlo onako, kako se to željelo. Kamioni su mogli saobraćati samo noću, jer je talijansko- njemačka avijacija u toku dana stalno nadlijetala i bombardi­rala ceste i sela.

190

XII. POGLAVLJE

RAZVOJ PROTIVOFENZIVE GLAVNE OPERATIVNE GRUPE OD 20. DO 28. FEBRUARA

Protivofenziva Glavne operativne grupe prema Neretvi i njeni prvi rezultati stvorili su pometnju i paniku među Talijanima, usta­šama i četnicima Draže Mihajlovića. Talijani su dobili utisak, da će poslije Prozora i Jablanice Mostar biti prvi objekt napada i da će glavne snage grupacije najvjerojatnije nastupati dolinom rijeke Neretve na Jadransko more. General Robotti — komandant talijan­skih trupa u Sloveniji i Dalmaciji183 — procjenjuje novo stvorenu situaciju na Neretvi i moguće perspektive njenog razvoja kao nešto što je njemu potpuno jasno, pa konstatira: »Radi se o napredovanju prema moru s dvije kolone: jedna napreduje iz doline Neretve, druga iz pravca Ljubuški—Vrgorac«. Prema tome, snage u Mostaru i divizija »Messina« treba da se spreme za borbu sa zadatkom »da drže rudokope« i — »što širi mostobran u zoni Metković«.

Interesantno je, da je talijanska komanda 6. armijskog kor­pusa raspolagala sa još tri divizije — »Messina«, »Marche« i »Emi­lia« — u Hercegovini i južnoj Dalmaciji i da je imala velike mogućnosti da intervenira jakim snagama na Neretvi prema Glav­noj operativnoj grupi, ali to nije uradila. Komande 2. armije i6. armijskog korpusa bile su suviše impresionirane dejstvima9. dalmatinske divizije, koja je doduše snažno vršila pritisak na donji tok Neretve, ali ipak ne tako i ne u takvim razmjerima, da se od divizije »Messina« ne bi mogle odvojiti snage jačine puka, koje bi intervenirale i pri tekle u pomoć diviziji »Murge«. Još je nerazumljivija stvar s divizijom »Marche« i »Emilia«, jer u nji-

163 Komanda 2. okupacione armije nosila je službeni naziv •— Co­nfando superiore FF — A. A »Slovenia—Dalmazia« — 2 armata.

hovoj zoni nije bilo nikakvog pritiska snaga Narođnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda.

Treba napomenuti još jednu činjenicu, koja je, čini se, tištila komandu 6. armijskog korpusa, a to je, da se upravo u to vrijeme jedna engleska podmornica pojavila pred Bokom Kotor­skom. Ta je podmornica u albanskim vodama potopila 2 do 3 manja talijanska objekta, ali se izvan Otrantskog kanala, u jugoslavenskim vodama, bavila više stvarima političko-obavještajne prirode164 nego vojničke. Međutim, usprkos tome rađale su se u glavama talijanskih generala i najcrnje pretpostavke165. Talijanski će komandanti naj­prije učiniti sve što je moguće da druge pošalju u intervenciju prema Glavnoj operativnoj grupi. U ovom konkretnom slučaju izvršit će sa štabom Draže Mihajlovića najveću moguću mobilizaciju ljudi u svojoj okupacionoj zoni Hercegovine, Bosne i Crne Gore i to ljudstvo uputiti na front svog 6. armijskog korpusa u dolinu Neretve. Isto tako zatražili su i pomoć Nijemaca.

Poslije pada Prozora Talijani su odmah predložili Nijemcima, da odustanu od operacije »Weiss II«, koja po njihovom mišljenju nije više bila važna i aktuelna; oni su smatrali, da je u trenutačnoj situaciji daleko bolje, da 717. i 718. divizija poduzmu sa 6. tali­janskim armijskim korpusom koncentrična dejstva »protiv mase partizana« u dolini Rame i Neretve. Prvi njemački odgovor, stvoren vjerojatno pod utiskom da u dolini Neretve nema tako mnogo jedinica Narođnooslobodilačke vojske i da Talijani pretjeruju — bio je, kako smo već napomenuli, da u sadašnjoj situaciji ostajei dalje glavni zadatak njemačkih jedinica — »likvidacija Titovekomunističke države«. Međutim, kad su rudnici u zoni Mostara obustavili rad i njemačka se organizacija »Todt« sa oko 500 ljudi spakovala i pošla u Dubrovnik, Nijemci su shvatili, da se na Neretvi radi o ozbiljnim stvarima.

19. februara general Lüters pravi prve korekture u operativ­nom planu za operaciju »Weiss II«. Pad Prozora, Imotskog, Posušja, Drežnice i obustava rada u rudnicima signalizirali su opasnost i za Nijemce. Zato se odustalo od-toga da se 718. divizija upotrebi za operacije prema Jezeru i Janju, s time da joj je dan novi zadatak.21. februara ona je imala zajedno s Talijanima i četnicima napasti Glavnu operativnu grupu u dolini Rame i Neretve. Prema nje- mačko-talijanskom sporazumu određeno je da njemačko-ustaškeL________

164 Između ostalog, i slanje novih instruktora i emisara Draži Mi- hajloviću.

165 Zato general Robotti i govori o mostobranu divizije »Messina:« u zoni Metkovića.

198

snage pod komandom 718. divizije napadnu Glavnu operativnu grupu iz dvaju pravaca: »Grupa Vogl« — pojačani 738. puk 718. divizije i 5. ustaški zdrug — pravcem Bugojno—Gornji Va­kuf—Prozor—Jablanica; »Grupa Annacker« — 750. puk 718. divi- vije160, 7. pješadijski puk 4. brdske brigade i jedan ustaški bataljon — pravcem Tarčin—Ivan Sedlo—Konjic—Jablanica. Talijansko- četničke snage iz 6. armijskog korpusa također poduzimaju napad iz dvaju pravaca: u jednom pravcu nastupaju dvije paralelne tali- jansko-četničke kolone lijevom i desnom obalom Neretve od Mo­stara prema Jablanici, a u drugom samo četnici Draže Mihajlovića iz gornjeg toka Neretve prema Jablanici. U prvoj fazi operacije Talijani učestvuju samo sa snagama jačine 4 do 5 bataljona, ali su im zato četnici pružili dragocjenu pomoć, zapravo, izdajnik Draža Mihajlović preuzeo je na sebe glavni teret zadataka s tali­janske strane u bici na Neretvi.167 «-------------

166) I jedna i druga grupa 718. divizije bile su pojačane tenkovima, a naročito grupa Vogl, i potpomagane jakom avijacijom. »Grupa Annacker« povučena je iz doline rijeke Bosne s prostora Zepče—Doboj—Teslić. U napadu na Ivan Sedlo imao je 750. puk dva bataljona, dok mu je treći bataljon vjerojatno ostao na ovom prostoru.

167) Odmah poslije upada 2. proleterske divizije u dolinu Neretve Vrhovna je komanda armijske grupe E uputila Višoj komandi oružanih snaga »Slovenija—Dalmacija« (komanda 2. talijanske-okupacione armije) jedan projekt operacije na Neretvi protiv Glavne operativne grupe, koja je bila izvedena paralelno s operacijom »Weiss II«. Ovaj plan je u osno­vi plan operacije »Weiss III«. Kasnije su Nijemci nazivali ovu operaciju »Weiss—-Mostar«: Evo teksta toga plana:

V l S O J K O M A N D I O R U Ž A N I H S N A G A »S L O V E N I J A — D A L M A C I J A «

— S j e d i š t e —

Vrhovni komandant za jugoistok (Vrhovna komanda Armij­ske grupe E) uputio je slijedeći radiogram Br. I. 491/43. povjer­ljivo Komandi »Supersloda«.

P o v j e r l j i v o !

1) — Budući da se predviđa, da će doći do ugrožavanja obla­sti rudnika boksita Mostar—Imotski, Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga (OKW) smatra, da je istovremeno s napredova­njem talijansko-njemačkih trupa na Livno (operacija Weiss) potre­bna i operacija na Livno koja će polaziti od doline Neretve, sa ciljem da se komunističke bande, koje se nalaze južno od Livna, natjeraju na sjever i da se — što bi bio krajnji cilj — unište.

2) — Da bi se udovoljilo tom zahtjevu, koji bi mogao izazvati konačni pad Titove komunističke države, Vrhovni komandant za Jugoistok (OBSO) daje ovaj prijedlog za izvršenje operacije:

a) — Za ovu operaciju zadužen je talijanski 6. armijski korpus, pod čiju će se nadležnost staviti jedna borbena grupa 718. njemačke pješadijske divizije;

Od 21. februara nadalje na prostor oko Glavne operativne grupe pristižu svakim danom sve nove i nove snage okupatora i kvislinga. Prva etapa protivofenzive Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba NOV pretvarala se u bitku od odsudnog značenja, jednu od najvećih u toku Narodnooslobodilačkog rata.

Položaj Glavne operativne grupe na Neretvi i njene namjere oko 20. februara, kad su prve njene jedinice već prešle preko rijeke, naročito su uzbudili Dražu Mihajlovića i emigrantsku jugo­slavensku vladu kao i njihove gospodare u inozemstvu. Prodiranje u Hercegovinu značilo je za njih pitanje opstanka i razvoja kao »političke« i oružane sile, pitanje tko će poslije rata biti u Jugo­slaviji, tko će imati veće političke i vojne snage, da u određenom momentu stupi pred svjetsku javnost i pobjednike u Drugom svjet­skom ratu. Zato se izdajnik Draža Mihajlović po instrukcijama iz inozemstva bacio bez rezerve u ovu bitku.

Novostvorenu situaciju na Neretvi, težak položaj talijanskog6. armijskog korpusa i njegov zahtjev da četnici sa što većom snagom interveniraju prema Neretvi i Rami, ocijenio je Draža Mihajlović kao izvanredan moment i situaciju, kad se jednim udar-

b) — Upotreba snaga (u grubim crtama)718. borbena grupa polazi od Sarajeva i udara preko Konjica

te dostiže zonu sjeverno od Jablanice i na prvom mjestu čini za­preku k sjeverozapadu udarajući zatim u pravcu Prozora.

Divizija »Murge« polazi od zone Mostar preko Posušja, udara na Tomislavgrad, a divizija »Messina« od Zagvozda preko Aržana na Livno.

3) — Radi osiguranja suradnje njemačke 717. pješadijske- divizije, koja udara od Bugojna na Livno, i divizije »Bergamo« u maršu iz Sinja na LivnO, potrebno je da se operacija 6. talijan­skog armijskog korpusa na vrijeme uskladi s pokretom navedenih formacija.

Upotreba snaga koje napreduju od Bos. Petrovca na Livno (SS div.) i od Jajca preko Glamoča na Livno (hrvatska 369. pješ. div.) predviđa se tek kad 717. pješ. div. i divizija »Bergamo«, u maršu na Livno, budu u stanju da spriječe jakim neprijateljskim snagama bijeg prema jugu.

Sto se tiče pojedinosti, potrebno je daljnje preciziranje.4) — Vrhovni komandant za Jugoistok (OBSO) moli, da se

projekt ispita i da se, zbog hitnosti, mišljenje saopći do 16. teku­ćeg mjeseca.

Komanda oružanih snaga Slovenija—Dalmacija u osnovi je prihvatila ovaj plan. Korektura je napravljena samo u pogledu angažiranja talijanskih trupa, jer su se Talijani držali pravila: što veća upotreba kvislinških snaga u borbi protiv NOV, a po moguć­nosti što manje vlastitih trupa.

200

cem mogu ubiti dvije muhe168. S obzirom na to, da su Talijani u teškoj situaciji, oni će mu —1 računao je Mihajlović — pomoći da mobilizira i natjera narod u Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori u četničke formacije, koje će naoružati talijanskim oružjem, što su ga sve talijanske komande u to vrijeme davale kapom i ša­kom; sa druge strane, pošto su se partizani našli pod jedinstvenim udarom Nijemaca, Talijana i ustaša u blizini četničkih baza, na Neretvi, to je došao izvrstan moment da se obračuna s njima. Ali taj plan, koliko god bio velik, bio je samo plan, velika kombinacija velikog izdajnika, koja nije bila u skladu sa stvarnošću rata 1 političkih odnosa u zemlji.

Od 15. do 26. februara broj ljudstva oružanih formacija četnika rapidno je rastao. Narod je tjeran batinom i bajonetom u četničke formacije i na front169. Kako je koja jedinica stizala u Mostar ili na gornji tok Neretve, odmah je slana na front. 18. februara po­slane su iz Mostara dvije kolone četnika prema 2. proleterskoj diviziji, lijeva kolona od 500, a desna od 800 četnika, ali već 21. fe­bruara lijeva je kolona narasla na 1.800, a desna na 1.500 četnika.22. februara iz gornjeg toka Neretve silazi prema Konjicu i okuci Neretve i treća grupa od 2.500 četnika; 24. februara lijeva je

168) 18. februara 1943. god. izdajnik Draža Mihajlović piše svome komandantu Baji Stanišiću:

» . . . Naredio sam Baćoviću da s Hercegovcima udari iz Di­nare komunistima u leđa, pravcem Bos. Grahovo—Livno—željeznička stanica Jablanica, severno od Mostara. Za to vreme će Ostojić sa priku­pljenim snagama iz Hercegovine i Pavlovim ljudima izvršiti ofanzivni udar s otseka Bjelašnica—Prenj planina. Naredio sam Jevđi da politički potpomogne ovaj rad. Tetkići (tako D. Mihajlović zove Talijane — pri­mjedba Đ. K.) su prinuđeni da popuštaju, jer su im komunisti zarobili2.000 ljudi u oblasti Jablanica—Prozor... Sad je jedinstven moment da s komunistima raskrstimo jedanput za svagda.« (Podvukao Đ. K.).

169) »Gospodine pukovniče, (Baji Stanišiću — primjedba Đ. K.> uzmite motku u ruke i natjerajte Crnogorce da se bore, a oficirima naredite da jedan drugom ne podmeću ...Molim vas g. pukovniče, ne prezajte ni od najdrakonskijih mera...«

Iz pisma St. Jovičevića, člana četničkog komiteta za Crnu Goru, Boji Stanišiću.

»Radi zadržavanja begunaca molim Vas da Vi lično krenete još noćas preko Hanskog Polja za Glavatičevo...

Zavedite preki sud i kolovođe streljajte na licu mesta kao i sve sumnjive ...

Beguncima saopštite da sam već streljao stotinu uhvaćenih i da to isto čeka sve ostale begunce.«Iz pisma načelnika štaba Draže Mihajlovića, majora Ostojića, Baji

Stanišiću. — Arhiv VIIJNA.

201

kolona na Neretvi narasla na preko 2.200 četnika, a desna preko 2.500. 1. ožujka stiže i Baćovićeva grupa od nekih 2.500 četnika iz Srednje Dalmacije. 7. ožujka u zoni Kalino vika Pa vie Đurišić ima grupu od 3.500 Četnika. Oko 7. februara, u momentu kad je Glavna operativna grupa poduzela forsiranje Neretve, raspo­lagao je Draža Mihajlović u zoni Neretve, Nevesinja, Uloga, Kali- novika i Foče s preko 25.000 četnika. Dakle, brojčano je samo on bio jači od Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba.

U dolini Neretve četnici su predstavljali osnovnu manevarsku snagu Talijana. Može se mimo reći, da je talijanska ofenzivna ope­racija s juga i istoka prema Jablanici, s fronta Crna Lokva—Široki Brijeg—Mostar—Velež—Prenj—gornji tok Neretve—Bjelašnica, vo­đena od 26. februara do 15. marta, ustvari četnička operacija.

I druge kvislinge, formacije ustaša i domobrana, koji su zajedno brojili preko 2.000 ljudi, stavio je komandant 6. armijskog korpusa čvrsto pod svoju komandu i uklopio u obranu Mostara na liniji Široki Brijeg—Ljubuški, isturivši ih ispred svojih jedinica kao prvu liniju prema 9. dalmatinskoj diviziji.

Od svojih jedinica za napad spremio je 6. armijski korpus21. februara grupu »Scctti«170 kao pojačanje lijeve četničke kolone (na desnoj obali Neretve), a 3. bataljon 56. puka kao pojačanje desne kolone171 (na lijevoj obali Neretve).

O projektiranom općem napadu okupatorsko-kvislinških trupa za 21. februara u Vrhovnom štabu se nije ništa znalo. Štaviše, prvih dana nitko nije vjerovao, da će neprijatelj reagirati s tako velikim snagama. Jedinice na osiguranju, naročito na pravcima cdakle se mogla očekivati intervencija jačih njemačkih jedinica, kao iz Sarajeva i Bugojna, olako su shvatile svoje zadatke. 1. pro­leterska brigada u zoni Ivan Sedla nije porušila ni ceste ni želje­zničke pruge, niti je poduzela ma kakve mjere da organizira obranu na Ivan Sedlu.

Ponijeta prvim sjajnim uspjesima, čitava je grupacija psiho­loški bila usmjerena na napad, a ne na obranu. A rezultati što ih je postigla, bili su — kako smo već vidjeli — zaista veliki. Ti bi rezultati narednih dana — s obzirom na vrlo povoljnu operativnu situaciju za daljnji razmah protivofenzive — besumnje bili još i veći, da je ranjenici nisu prikovali za zemlju i zaustavili njenu

170) Sastav grupe »Scotti« — 2. bataljon 260. puka, 2. bataljon 55. puka. 49. bataljon crnih košulja, baterija topova i jedna četa tenkova.

171) Lijevu kolonu četnici su zvali — kolona A, a desnu — kolona B. Mi ćemo ih zvati lijeva i desna kolona, zbog lakšeg razumijevanja.

202

operativnu akciju preko Neretve. Na Neretvi se moralo strpljivo čekati, dok pristignu kolone ranjenika i bolesnika, iako je čeka­nje koristilo samo neprijatelju, jer mu je davalo izvanredno mno­go vremena za prikupljanje trupa i rokadu ka Glavnoj operativ­noj grupi.

20. februara jedinice Glavne operativne grupacije nastavile su da izvršavaju svoje osnovne zadatke. Pred 3. divizijom je još jedan zadatak — oslobođenje Konjica, a pred 2. proleterskom divi­zijom — Jablanica. 10. hercegovačka brigada već je prešla preko Neretve, njeni prednji dijelovi zauzeli su sela Gornja i Donja Bijelai obuhvatili Konjic s jugoistoka. 5. crnogorska proleterska brigada kretala se uz Neretvu prema Konjicu, spremajući se da uz pomoć dijelova 10. hercegovačke likvidira talijansku posadu u Konjicu.20. februara ujutro stigla je pred Konjic. Ali tada se desilo nešto nepredviđeno. 1. proleterska brigada učinila je jednu kardinalnu griješku, koja se osvetila Glavnoj operativnoj grupi: nije zauzela Konjic.

19. februara donijeta je u štabu 1. proleterske brigade odluka, da se noću od 19. na 20. februara s tri battona napadne i zauzme Konjic. Bataljonima je odmah izdano naređenje za pokret iz zone Ivan Sedlo—Bradina prema Konjicu. Na putu prema Konjicu bri­gada je uhvatila kontakt s dijelovima 5. crnogorske brigade i za­tražila od nje pomoć, ali do konkretne međusobne razrade plana napada i suradnje jedinica nije došlo. Dane su samo opće smjernice za napad pojedinim jedinicama. Da bi stvar bila još gora, štab 1. brigade potpuno se zadovoljio s obećanom pomoći 5. brigade, te je u napad poslao samo dva bataljona. U toku noći ova su dva bataljona zauzela dio grada na desnoj obali Neretve i most u gradu, ah je njihovo daljnje napredovanje zaustavljeno. 5. crnogorska bri­gada prikupljala se te noći bliže Konjicu i uopće nije napadala. Ujutro, osjetivši da su sami i bez pomoći, zaustavljeni snažnom vatrom, bataljoni 1. proleterske brigade povukli su se iz grada. Na intervenciju Vrhovnog komandanta i štaba 1. divizije prebačeni su 21. februara nazad na Ivan Sedlo. Ali tada se situacija kompli­cirala i na Ivan-Sedlu, i bataljoni su stigli nazad u vrijeme, kad je lijevo bočno osiguranje izgubilo svoje najjače položaje.

Dva bataljona 1. proleterske brigade, koji su ostali na Ivan Sedlu, imali su zadatak da produže nadiranje što dalje na sjeveri da zauzmu Tarčin, što je zapravo i bio glavni zadatak, koji je 1. proleterska brigada primila od svoje divizije. 20. februara stigli su pred Tarčin. Na izviđanjima u toku dana primijetili su, na svoje

203

iznenađenje, velike pokrete njemačkih trupa od Sarajeva k Tar- činu, te su došli do zaključka, da od njihovog večernjeg napada na Tarčin ne će biti ništa. Uveče je Tarčin napadnut, ali je napad bio više demonstrativnog karaktera, i bataljoni su se brzo povukli nazad u selo Raštelicu i prema Ivan Sedlu. Međutim, ujutro 21. fe­bruara krenula je »GrupaAnnacker« s domobranima i ustašama za Konjic te se sukobila s prvim dijelovima 1. proleterske brigade oko Raštelice i odbacila ih, goneći ih k Ivan Sedlu. Kako na Ivan Sedlu nisu bile poduzete nikakve mjere za organizaciju obrane, bataljoni 1. proleterske brigade ubrzo su odbačeni i odavde, te su Nijemci već prvog dana svog nastupanja, 21. februara, bez mnogo muke zauzeli najznačajnije i najjače topografske točke na putu svog nastupanja u pravcu Konjica.

Sutradan, 22. februara, njemačko-ustaška grupa, uz snažnu podršku avijacije i s nekoliko tenkova, produžila je napad prema Konjicu, probila se jednim njemačkim i jednim ustaškim bata- ljonom istočno od ceste i bez obzira na druge snage, koje su bile zaustavljene, produžila energično u Konjic, te se kasno u noći, oko24.00 sata, spojila s talijanskom posadom u Konjicu. Time je sudbina Konjica bila ftdlučena.

U noći od 22. na 23. ponovljen je napad na Konjic s jedinicama3. divizije i izvršen protivnapad na dijelove »Grupe Annacker«, koji su u toku dana bili zaustavljeni i ukopali se na Ivan Sedlu. Ali ni jedan ni drugi napad nisu dali nikakvih rezultata.

Prema planu štaba 3. udarne divizije, za napad na Konjic odredéne su 5. crnogorska i 10. hercegovačka brigada. Međutim,, dva bataljona »Grupe Annacker«, koji su išli sa sjevera, izbili su kasno uveče pred grad i osujetili napad jedinica 5. brigade na grad sa sjevera. 10. hercegovačku brigadu napali su četnici od Gornje i Donje Bijele jakim snagama s leđa i nisu joj dopustili da odvoji ma i najmanje snage za noćni napad na Konjic. Ispalo je opet, da na Konjic napadaju male snage, ovaj puta samo 5. bri­gada172. Naravno, i taj je napad završio bez uspjeha.

Štab 1. proleterske divizije planirao je, da u noćnom protiv- napadu od 22. na 23. februara ponovo zauzme Ivan Sedlo i da baci »Grupu Annacker« nazad u Tarčin. U žestokom okršaju prsa u prsa

(_________172) Cijela je akcija oko Ivan Sedla i Konjica, poslije iznenadnog

ulaska Nijemaca u Konjic, vršena u žurbi i nervozi i bez informacija o etvarnom stanju kako kod neprijatelja, tako i kod vlastitih jedinica. Zato je i drugi napad bio neorganiziran i nepripremljen, i još uvijek pod utiskom, da će Konjic pasti bez angažiranja jačih snaga.

£04

Ivan Sedlo je te noći zauzeto, ali su ga Nijemci i ustaše u svitanje ponovo osvojili. To isto ponovilo se i iduće noći, od 23. na 24. fe­bruara. 24. nisu poduzimani napadi ni s jedne ni s druge strane, već je svatko ostao na svojim položajima, pomiren sa situacijom: 1. proleterska i 3. sandžačka pomirile su se s time, da ne mogu

na Ivan Sedlo, a ostatak njemačke »Grupe Annacker«, da ne može u Konjic.

Od 23. do 26. februara 3. je divizija još dva puta napadala Konjic, i to u noći od 23. na 24. i od 24. na 25.; oba puta napadale su 4. i 5. brigada, ali su se oba napada završila neuspjehom178.25. februara stvar je bila potpuno jasna: borba za Konjic i Ivan Sedlo je izgubljena. 10. hercegovačka brigada na istočnom dijelu obruča oko Konjica već je jedva odolijevala četničkom pritisku s istoka te se postepeno povlačila u okuku Neretve. 26. februara četnici su je potpuno odbacili od Konjica i ušli u mjesto. Time je Konjic bio deblokiran s juga, istoka i sjevera, a 3. udarna divi­zija primorana na upornu obranu, da ne dopusti njemačko-tali jan- sko-ustaško-četničkoj grupi izlazak iz Konjica i nastupanje niz rijeku Neretvu.

Neuspjeh napada na Koniic i protivnapada na Ivan Sedlo bili su veoma teški udarci. U sklopu daljnjih događaja do 7. marta oni su bili najvažniji element, koji je doveo do dramatične bitke za ranjenike, u kojoj se ne će prezati od najvećih teškoća i ljudskih žrtava, samo da bi se oni spasili.

Rad desne kolone Glavne operativne grupe — 2. proleterske divizije — odvijao se za vrijeme napada na Konjic po predviđenom planu. 20. februara uveče 4. crnogorska proleterska brigada na­pala je izoliranu i opkoljenu talijansku posadu u Jablanici. U noći su zauzeti svi utvrđeni objekti osim kasarne, u koju se povukla glavnina posade. Da bi izbjegao suvišne gubitke, štab 4. crnogorske brigade odlučio je da blokira kasarnu i da artiljerijskim bombar­diranjem poruši zgradu, te tako prisili posadu da se preda. 21. fe­bruara privučeno je kasarni nekoliko topova i teških bacača. Su­tradan, pošto je potpuno srušen krov zgrade, posada se predala na i-------------

173) Ovaj posljednji napad bio je najžešći. Vanjska osiguranja grada bila su razbijena i jedinice su upale u grad, gdje su bile zaustavljene. Uiutro 25. razvila se fco-ba s četnicima, koji su postepeno potiskivali10. hercegovačku prema Konjicu. Daljnji napadi pokazali su se besmisle­nima, jer je prijetila opasnost da se četnici probiju i udare u leđa jedini­cama u građu, te je donijeta odluka, da se jedinice povuku iz grada i obustave daljnji napad.

čelu sa svojim komandantom puka. Zaplijenjena je velika količina hrane, naoružanja i razne spreme.174

Poslije likvidacije posade u Jablanici 4. crnogorska brigada upućena je u napad na Konjic.

Na jugu, iz Mostara, talijanski je 6. armijski korpus u to vri­jeme spremao veliku akciju prema 2. diviziji, da bi ponovo ovladao dolinom Neretve i spojio se s Nijemcima, koji su nadirali sa sjevera— od Tarčina prema Konjicu. Užurbano se vršila koncentracija četnika, koji su odmah, kako je koja jedinica stizala u Mostar, slani na položaj prema 2, dalmatinskoj i 2. proleterskoj brigadi, koje su vršile osiguranje prema Mostaru. 21. februara već su ofor­mljene dvije snažne četničko-talijanske formacije: lijeva kolona na desnoj obali Neretve, koja se sastojala od 1.800 crnogorskih četnika i talijanske grupe »Scotti«, i desna kolona na lijevoj obali, sa 1.500 hercegovačkih četnika i bataljonom talijanske pješadije.21. februara desna je kolona napala 2. proletersku brigadu i za­uzela selo Ravni. Tu se zadržala očekujući nove četničke jedinice, koje su trebale pojačati desno krilo ove kolone na Prenju. Četničko- talijanski napad nije tih dana uzeo naročitog maha, premda je to bilo predviđeno planom i najavljeno s velikom galamom. Četnici su naime tražili, da se opći napad s juga odgodi za nekoliko dana zbog nepripremljenosti njihovih trupa, što su Talijani i prihvatili.

Od 21. do 26. vodile su se manje borbe, koje nisu donijele nikakve promjene na ovom dijelu fronta.

Druga bolna točka Glavne operativne grupe bila je situacija zaštitnice kod Gornjeg Vakufa. Od razvoja događaja oko Gornjeg Vakufa zavisilo je kretanje ranjenika prema Prozoru i Neretvi, njihovo prikupljanje i osiguranje na ovom prostoru. Od Gornjeg

174) Prema talijanskim podacima posadu su sačinjavali: štab 1. ba­taljona 259. pješadijskog puka sa dvije čete, od kojih je jedna bila nepot­puna; tri voda mitraljeza; baterija topova 75 mm; vod topova 100 mm i vod teških bacača 80 mm. U Jablanici se našao i komandant 259. pješa­dijskog puka, koji je bio u obilasku posade.

Prema izvještaju štaba 2. proleterske divizije od 24. februara, u Jablanici je zaplijenjeno ovo naoružanje: >

Oružje: Municija:620 pušaka

9 teških mitraljeza14 puškomitraljeza2 haubice 100 mm 4 brdska topa 75 mm2 protivtenkovska topa 47 mm 1 oklopni voz

750.000 puščanih i mitralj. metaka163 granate za PT topove 600 granata za bacač 45 mm 500 granata za haubice 100 mm

4500 ručnih granata

2556 granata za teški bacač 613 granata za brdske topove

itd. itd.

206

Vakufa do Prozora ima oko 20 kilometara, a to je rastojanje, koje su Nijemci — s obzirom na to, da su raspolagali jakom pokretnom grupom — mogli vrlo brzo prijeći, te se mogao očekivati proboj njihovih tenkova prema Prozoru, slično kao i kod Konjica. Ako se ima u vidu, da je Prozor u kotlini, kojom dominira prijevoj Makljen, onda se to rastojanje smanjuje najmanje za 5 kilometara. Zauzimanjem Makljena došla bi pod udar čitava Prozorska kotlina, prvenstveno cesta Prozor—Ravno, kojom su se u to vrijeme kretale kolone ranjenika i bolesnika.

Zbog pretpostavke da Nijemci ne će moći brzo intervenirati s jačim snagama cd Bugojna preko Gornjeg Vakufa prema Prozoru, nije se naročito insistiralo na tome, da 7. banijska divizija dođe u zonu Gornjeg Vakufa i Kupresa. Međutim, kako smo već vidjeli, Nijemci su intervenirali sa 718. divizijom iz centralne Bosne, pa se dogodilo, da su 21. februara stigle u zonu Gornjeg Vakufa do Pavića Polja i »Grupa Vogl« 718. divizije i dvije brigade 7. banij- ske divizije, koje su pojačale 3. krajišku brigadu u zaštitnici — u posljednjem momentu. 19. februara stigla je 8. banijska na liniju sela Planinica—Tihomišlje, a 20. kasno uveče stigla je i 7. banijska brigada u sela Pidriš—Mračaj—Kuti, jugozapadno od Gornjeg Vakufa.

20. februara su 3. krajiška175 i 8. banijska organizirale obranu ispred sela Sarajvilić—Tihomišlje—Planinica, s ciljem da zatvore cestu Bugojno—Prozor i dolinu rijeke Vrbasa. 8. banijska brigada nalazi se na lijevoj obali i na cesti, a 3. krajiška na desnoj obali. Manje dijelove, jačine od jedne čete, uputile su i jedna i druga brigada kao borbena osiguranja u visinu sela Pavića Polje. Ali ni jedna od te dvije brigade nije poduzela nikakvo utvrđivanje svog položaja, niti su rušile ceste, već su se s glavnim snagama držale u selima i tu se odmarale.

20. februara poslijepodne došlo je do prvog borbenog kontakta s Nijemcima i ustašama na liniji osiguranja oko Pavića Polja. Nje- mačko-ustaške prethodnice zadržane su u Pavića Polju, gdje su Nijemci zanoćili, a osiguranja su se uveče povukla u sastav svojih jedinica.

22. februara »Grupa Vogl« produžila je pokret prema Gornjem Vakufu i sukobila se sa 8. i 3. krajiškom brigadom oko ceste i ri­jeke, na liniji Tihomišlje—Sarajvilić. Glavni udarac sručio se na bataljon 8. brigade u Tihomišlju, koji je razbijen te se u neredu

175) 3. krajiška brigada stavljena je pod komandu 7. divizije.

povukao na jugozapad bez ikakva otpora. 3. krajiška nije pokušala da intervenira preko Vrbasa, već se i ona povukla prema Gornjem Vakufu. Predveče su Nijemci ušli u grad sa 4 do 5 tenkova i bata- ljonom pješadije.

U noći od 22. na 23. februara izvršila je 7. banijska brigada protivnapad na Nijemce u gradu, s namjerom da ih izbaci iz mjesta i baci nazad prema Bugojnu. Brigada je do jutra vodila žestoku borbu, ali joj nije pošlo za rukom da zauzme Gornji Vakuf. ■

23. februara Nijemci su poduzeli napad iz grada, ne bi li7. i 3. krajišku brigadu, koje su ih blokirale u gradu, odbacili prema Voljičkom Potoku i selu Ždrimci. Borbe 23. i 24. februara bile su presudne za situaciju oko Gornjeg Vakufa. Vrhovni je štab inter­venirao i odmah poslao svoju rezervu, 1. dalmatinsku brigadu i bateriju haubica, kao pojačanje 7. diviziji. Sada je svima postalo jasno, da treba po svaku cijenu zadržati položaj oko Gomieg Vakufa, jer bi svako prodiranje Nijemaca prema Prozoru značilo katastrofu ranjenika.

Nijemcima je 23. februara pošlo za rukom, da svoj prodor prema Gornjem Vakufu nešto prošire zauzimanjem sela Vrsi i Pa- 1 loč, ali su selo Vrsi iduće noći izgubili. Sutradan, 24. februara, »Grupa Vogl« poduzima najsnažniji napad duž čitavog fronta7. banijske divizije, od Gornjeg Vakufa do Planinice. Na pravcu prema Prozoru ponovo je zauzela selo Ždrimci (4—5 kilometara jugoistočno od Gornjeg Vakufa) i sela Mračaj i Kuti (tako­đer 4—5 kilometara na jug i jugozapad od Gornjeg Vakufa), ali se na toj liniji i skršila sva ofenzivna snaga »Grupe Vogl« i 5. usta­škog zdruga. Značajno pojačanje pružili su toga dana 7. banijskoj diviziji u prvom redu baterija haubica,176 koja je neprekidno tukla položaje i pokrete njemačkih trupa, i jedan bataljon 1. dalmatinske brigade, koji je ušao u borbu na spojevima između 7. i 3. brigade na cesti Gornji Vakuf—Prozor. Naveče toga dana linija ^njemačkog fronta išla je od sela Ždrimci preko sela Mračaj i Kuti do Voljičkog Potoka. Na desnom krilu, dijelovi 5. ustaškog zdruga držali su Planinicu. 7. divizija držala je položaje na liniji zaselak Seoci—• Orlišće (k. 915) (3. krajiška brigada) — serpentine južno od Gornjeg Vakufa (k. 803) (bataljon 1. dalmatinske brigade) — selo Mačkovac—•M. Kobila (k. 1.083) (7. banijska brigada) — selo Osredak—Oglavak (k. 1.517) (8. banijska brigada.) (Vidi kartu 24.)

176) I Nijemci u svojim izvještajima bilježe, da je artiljerija jedi­nica Narodnooslobodilačke vojske oko Gornjeg Vakufa intenzivno i us­pješno djelovala.

25. februara nastupilo je zatišje s mjestimičnim ispadima pje­šadije, ali uz obostrana vrlo živa artiljerijska dejstva duž čitavog fronta. Njemačka avijacija je za sve vrijeme borbi bila vrlo aktivna te je bombardirala u grupama, od kojih su neke brojile čak i do 20 aviona. Front se stabilizirao, obje su se strane ukopale, nemajući snage da išta bitnije promijene na bojištu u svoju korist. Takva se situacija održala do 27. februara.

Situacija Glavne operativne grupe radikalno se izmijenila26. februara. Protivofenziva preko rijeke Neretve se ugasila i jedi­nice vode defenzivne borbe na svim pravcima, izložene žestokim napadima neprijatelja. Predviđeni operativni plan Vrhovnog ko­mandanta za prvu fazu protivofenzive nije ostvaren onako, kako je bio zamišljen. Na glavnom pravcu nastupanja preko Neretve po­sljednji završni boj — oslobođenje Konjica — završio se potpunim neuspjehom. Konjic je zatvorio najpogodniji put za izlazak trupa, prvenstveno bolnice, iz doline Rame i Neretve u sjevernu Herce­govinu i Bosansko Zagorje177. Nije bilo nikakvih izgleda, da bi se ta brana na glavnom pravcu nadiranja mogla otkloniti. Naprotiv, sve veća masa četnika zauzimala je Prenj i iz gornjeg toka Neretve nadirala u okuku Neretve prema Ostrošcu i Jablanici. U velikom luku od Ivan Sedla, Konjica, preko Prenj-planine i Mostara prema Širokom Brijegu koncentrično su nastupale njemačko-talijansko- četničko-ustaške trupe prema Neretvi i potiskivale snage Glavne operativne grupe s lijeve obale Neretve u dolinu rijeke Rame.

Ni kod zaštitnice oko Gornjeg Vakufa nije bolja situacija. Ona je, doduše, stabilizirala svoj front, ali je ta stabilizacija bila pri­vremena, jer je svako pojačanje »Grupe Vogl« moglo promijeniti situaciju u prilog Nijemaca. 7. banijska divizija i 3. krajiška brigada davale su junački otpor, ali su se njihove snage brzo trošile, naročito snage 7. divizije.178

177) Kraj oko Kalinovika.178) U borbama od 21. februara do 4. marta 7. je divizija imala

preko 550 mrtvih, ranjenih i fizički potpuno iscrpenih boraca, kojima je trebala liječnička pomoć. .

Ova je divizija došla do Gornjeg Vakufa pod vrlo teškim uvjetima, imajući za sobom više od mjesec dana stalne i vrlo teške defenzivne borbe i marševa. Borila se i odstupala pred najboljim njemačkim jedi­nicama — 369. i 7. SS divizijom — od linije Petrinja—Kostajnica preko Velike Kladuše, Slunja, Bihaća, Bosanskog Petrovca za Oštrelj. S Oštre- lja je izvučena iz borbe te je marširala preko Drvara, Glamoča i Livna prema Gornjem Vakufu, gdje je odmah stupila u obrambene bojeve s jakim njemačko-ustaškim snagama.

Njen dolazak iz Hrvatske, odnosno s Banije u Bosnu bio je potpuno nespremljen. Divizija je pod uvjetima ratovanja na brdovitom terenu.

14 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 2Q0

Bilo je očigledno, da se Glavna operativna grupa našla u obruču, u operativnom opkoljenju, i da je na pojedinim sektorima već počelo taktičko stezanje obruča. Prva faza protivofenzive Glavne operativne grupe odjednom se pretvorila u dramatičnu bitku za ranjenike — u bitku na Neretvi.

25. februara, na dan početka operacije »Weiss II« — druge etape IV. ofenzive, izvi šio je general Lüters drugu, vrlo značajnu korekturu u svom operativnom planu. Situacija 718. divizije i njoj pridodanih ustaških trupa kod Gornjeg Vakufa i na Ivan Sedlu upozorila ga je 24. februara na svu ozbiljnost operativnog pothvata ove divizije prema Rami i Neretvi i otkrila mu, da se u toj zoni nalaze vrlo jake snage Narođnooslobodilačke vojske. Zato on odu­staje od upotrebe 717. divizije u operaciji »Weiss II« te s njo­me poduzima manevar preko Bugojna prema Prozoru i dalje, za pojačanje »Grupe Vogl«. Ali ovakav manevar, na ovom pravcu, bio je najlošiji potez, što ga je mogao učiniti. Ne može se vjerovati, da on nije raspolagao bar najnužnijim podacima o situaciji Glavne operativne grupe (naročito o pravcu kretanja bolnice, koju je avijacija vrlo lako mogla otkriti i čije je kolone često bombardirala i mitraljirala!), kad se ima u vidu, da su ga svestrano obavještavali i Talijani i četnici i ustaše. Baš u toj situaciji, kad se front kod Gornjeg Vakufa stabilizirao, kad je napredovanje »Grupe Vogl« zaustavljeno, a nju nije trebalo pojačavati, jer je bila u jačini od oko jedne divizije, pa čak i u slučaju da je izgubila Gornji Vakuf, trebalo je ostati pri starom zadatku 717. divizije, a to je manevar preko Kupresa za Šuice—Ravno—Prozor: u tom bi slučaju 717. divizija s kupreškim ustaškim garnizonom ubrzo prodrla do linije Suice—Ravno, i to najvjerojatnije onda, kad se najveći dio bolnice nalazio na ovoj komunikaciji i kad je sama bolnica bila najmanje osigurana. Ali on to nije učinio, nego je potpuno ogolio taj pravac, i nije vršio nikakav pritisak preko Kupresa, već je pošao

koji nigdje ne prelazi visinu od 500 metara, iz kraja gdje se relativno dobro prehranjivala, naglo prešla, u uvjetima ofenzive neprijatelja, u druge, planinske uvjete ratovanja, koji su zahtijevali potpuno drukčiju organizaciju komore, no što ju je ona imala. Njena komora na kolima nije se mogla kretati izvan cesta, a brdski transport njeni intendantski kadrovi nisu mogli, niti su znali organizirati kako treba. Zato je divizija poslije prelaska Une stalno imala vrlo teške probleme s ishranom boraca. A uz to je dotada uvijek operirala sa svog slobodnog teritorija, na kome je imala vrlo dobre mogućnosti odmora, te su sada njeni borci stalno u pokretu i povlačenju, s vrlo neredovnom ishranom, naglo gubili kon­diciju i zdravlje. Pred Gornji Vakuf divizija je stigla s vidnim tragovima umora i iznurenosti boraca.

210

na Prozor preko Gornjeg Vakufa, dakle pravcem na kome je obrana Glavne operativne grupe bila najjača. Tu je njegovu griješku Vrhovni komandant NOV, drug Tito, odmah uvidio te ju je vrlo dobro iskoristio i pretvorio u svoju pobjedu.

26. februara pojačan je pritisak na istočnom i južnom frontu Glavne operativne grupe. Počela je četničko-talijanska operacija s velikom masom vojske sa fronta od Konjica na jugozapad preko Prenja do sela Ravno sjeverno od Mostara, zatim preko Neretve na zapad do Širokog Brijega i sela Kočerina. Ali je četničko-talijansko nastupanje sporo napredovalo. Jedini uspjeh ovog i idućeg dana je spajanje četničke grupacije na desnom krilu četničko-talijanskog fronta sa snagama »Grupe Annacker« u zoni Ivan Sedla i Konjica i zauzimanje linije Čelebić—Idbar.

Na pravcu Donji Vakuf—Kupres—Duvno nije bilo neprijatelj­ske aktivnosti. Kako se u Vrhovnom štabu znalo, da je operacija »Weiss II« u toku i da se 1. bosanski korpus povlači na svim pravcima, to je mir oko Kupresa bio vrlo dobar znak, da Glavna operativna grupa ne će biti napadnuta sa sjeverozapada. U trenu­tačnoj situaciji to je bila izvanredno značajna činjenica.

Vrijeme je sada diktiralo nove protivmjere, novi protivmanevar Glavne operativne grupe. Od obrane na tako teškom prostoru, u kotlu, nije se moglo očekivati ništa dobra. A isto se tako nije smjelo pomiriti s time, da se izgubi operativna inicijativa. Gašenje ofenzive Glavne operativne grupe moralo je biti samo privremeno, vrlo kratkotrajno, tek toliko da se prikupe ranjenici. Jedinice Glavne operativne grupe morale su biti spremne za protivmanevar u ovoj novoj situaciji, u vrijeme kad bude završeno prikupljanje ra­njenika u dolini Rame, kako se ne bi izgubio ni jedan suvišan čas, jer je vrijeme nemilosrdno išlo protiv Glavne operativne grupe i ranjenika.

Vrhovni se komandant 26. februara poslijepodne odlučio na to, da pregrupira Glavnu operativnu grupu, kako bi je prikupio, čvršće povezao i postavio glavne snage u centar operacijskog prostora, gdje će uzeti kratki predah i pripremiti se za protivmanevar, koji bude diktirao razvoj događaja. Prema neprijatelju na Neretvi ostav­ljen je samo zastor od manjih isturenih jedinica.

1. proleterska divizija napustila je obranu linije Ivan Sedlo— Konjic i povukla se s 1. proleterskom i 3, sandžačkom brigadom više na zapad, na liniju koja vodi sa Bitovnje-planine na jug prema Neretvi u sela Stojković, Repovci, Bulatović, Hasanović, Ugošće, Kralupe. Prema neprijatelju isturene su manje jedinice na kotama ispred ovih sela, od Vranjače (k. 1310) preko zaselaka Ugošće i Bale

'14 211

do sela Pokoj ište na desnoj obali Neretve. Dan ranije povučena je i 3. krajiška brigada s desne obale Vrbasa kod Gornjeg Vakufa, u sela istočno od Prozora. Njene položaje preuzela je 1. dalmatinska brigada.

3. udarna divizija povlači 10. hercegovačku brigadu nazad na desnu obalu Neretve, na prostor oko sela Ustirama, a 5. crnogorsku u sela na desnoj obali Neretvice.

2. proleterska divizija izvlači 2. proletersku brigadu s juga, sa osiguranja prema Mostaru, prema selima Rami i Gračanici, a 2. dal­matinska brigada preuzima sama desno bočno osiguranje grupacije s obje strane Neretve prema Mostaru. Jedan dio snaga 4. crnogor­ske brigade zadržava se još na lijevoj obali Neretve, a drugi se dio odmara i evakuira Jablanicu. Poslije evakuacije Jablanice čitava se brigada prikuplja na desnoj obali Neretve.

7. udarna divizija (banijska) ostaje i dalje sa 7. i 8. brigadom prema »Grupi Vogl« kod Gornjeg Vakufa. Jedan bataljon njene16. brigade pojačava 8. brigadu na Oglavku, a druga dva bataljona ostaju i dalje kao osiguranje južno od Kupresa.

9. krajiška brigada 10. divizije prikupila je glavninu svojih snaga oko Kupresa, kako bi bila u stanju osloboditi i preostale snage 16. brigade 7. divizije za akciju prema Gornjem Vakufu— Bugojnu

9. dalmatinska divizija ostala je i dalje na svom zadatku: aktivno dejstvuje prema Širokom Brijegu, Ljubuškom i Vrgorcu.

Pregrupacija je potpuno završena 28. februara ujutro. Istog dana prolazili su i prvi ešaloni ranjenika kroz Prozor na jug prema Jablanici.

Dakle, i jedna i druga strana vrše 25. i 26. februara pregru­paciju svojih snaga, svaka u duhu svog manevra. General Lüters vrši pregrupaciju dan ranije, u duhu svojih ofenzivnih kombinacija, ali ni manevar Vrhovnog komandanta druga Tita nije zakasnio, bez obzira na to, što će se prebacivanje jedinica Glavne operativne grupe, koje pješače preko brda i planina, odvijati sporije. Vrhovni komandant nije mogao ništa učiniti da pregrupiranje bude prije izvršeno, a to uostalom i nije bilo potrebno, jer su ranjenici dikti­rali vrijeme i početak manevra. Tek pošto ranjenici stignu na pro­stor Šćit—Prozor—Jablanica Vrhovnom će komandantu biti odri­ješene ruke, da s grupom prijeđe dalje u protivofenzivu prema starom utvrđenom planu. U svojim operativno-taktičkim kombina­cijama on se nije imao kamo žuriti, jer mu je u tom času bilo najvažnije, da ocijeni sve neprijateljeve namjere i da ih paralizira.

212

27. februara stigla je 717. divizija na front kod Gornjeg Va­kufa. Istog dana počeli su i njeni napadi prema Prozoru. Sada su na pravcu prema Prozoru Nijemci raspolagali snagama u ja­čini od dvije divizije.179 Glavni udar sručio se na 7. banijsku divi­ziju. Budući da je bila dobro porušena cesta Gornji Vakuf— Prozor te nije bilo moguće efikasnije upotrebiti tenkove, Nijemci su namjeravali manevrom jačih snaga preko sela Voljice i Pidriša izbiti na plato Draševo i odatle na cestu kod Makljena, čime bi paralizirali svaku daljnju evakuaciju ranjenika ka Prozoru, kao i svaku obranu prozorske kotline.

Prvog i drugog dana borbe (27. i 28. februara) snažno je napa­dan cio front obrane 7. divizije i 1. dalmatinske brigade. Nijemci su malo potisnuli ove jedinice i zauzeli nešto zemljišta, ali osim Male Kobile (k. 1038), oko koje se razvila žestoka borba, nisu polu­čili značajnijeg uspjeha. Front je bio jedinstven, davao je žestok otpor i tek u krajnjoj nuždi prepuštao stopu po stopu zemljišta. Žestina borbe kod Gornjeg Vakufa otkrila je manevar generala Lütersa, te je Vrhovni komandant 28. februara ujutro uputio 3. krajišku brigadu kao pojačanje 7. banijskoj diviziji, a 2. proletersku brigadu kao pojačanje 1. dalmatinskoj brigadi.

Trećeg dana borbe — 1. marta — izvršila je njemačko-ustaška grupacija proboj obrane 7. divizije na spojevima 7. i 8. brigade i zauzela tri taktički vrlo značajne kote: Malu i Veliku Kobilu (kote 1083 i 1301) i Karaulicu (kota 1398). Desno krilo 8. banijske brigade bilo je potpuno razbijeno i nije više bilo u stanju da organizira novi zastor pred neprijateljem. Situaciju su spasila dva bataljona3. krajiške brigade, koji su predveče stigli i sreli se s Nijemcima na Orlovači (kota 1291) te ih odbacili nazad prema Velikoj Kobili. Ostale snage, 7. banijska i 1. dalmatinska brigada, odbačene su sa svojih položaja, ali su se povlačile organizirano i uz neprestani otpor. Navc-če 1. marta linija obrane išla je od Oglavka (kota 1517) preko Orlovače (kota 1291), zatim preko Laštalače (kota 1178) južno od sela Pidriša i preko ceste na Crni Vrh (kota 1128) do sela Voljevac na Vrbasu.

Druga njemačko-ustaška grupacija na Ivan Sedlu također je dobila pojačanje od 1—2 njemačka bataljona pješadije180. Rukovo­đenje napadom prema Konjicu preuzeo je štab 718. njemačke divi­zije. U vrijeme borbe oko Gornjeg Vakufa, 27. i 28. februara, »Gru­

179) »Grupa Vogl«, 5. ustaški zdrug i 717. divizija.180) Desno krilo »Grupe Annacker« pojačano je sa 1. bataljonom

724. puka, a vrlo vjerojatno i sa 2. bataljonom tog puka. 3. bataljon 750. puka (»Grupa Annacker«) nalazio se sjeverozapadno od Sarajeva.

213

pa Annacker« nije ispoljila nikakvo ofenzivno dejstvo na jug, iako pred njom nije bilo takoreći nikoga. Tek 1. marta ušla je bez borbe u Konjic.

Treća okupatorsko-kvislinška grupacija, talijansko-četničke snage, koje dolaze s istoka i juga, i dalje sporo napreduje, iako ima pred sobom vrlo male snage Glavne operativne grupe. 1. marta pred njom je samo 2. dalmatinska brigada. Lijeva obala Neretve već je potpuno napuštena. Na istoku od Neretve četnici su stigli pred Ostrožac i Jablanicu, a na jugu pred Donju Grabovicu (na lijevoj obali Neretve) i Drežnicu.

214

XIII. POGLAVLJE

DRUGA ETAPA: OPERACIJA »WEISS II« ČETVRTE OKUPATORSKO - KVISLINŠKE OFENZIVE

Prva etapa okupatorsko-kvislinške ofenzive, operacija »Weiss I«, bila je završena; zadaci koji su proizlazili iz općeg -plana zimskih operacija zahtijevali su od njemačkih i talijanskih komandanata, da zajednički rasprave konkretno izvođenje naredne etape, operacije »Weiss II«. Na beogradskoj konferenciji od 8. februara između ge- neral-pukovnika Löhra i generala armije Robottia postignuta je su­glasnost, da se odmah poduzmu daljnji jedinstveni njemačko-tali- jansko-kvislinški napadi protiv jedinica Narodnooslobodilačke voj­ske na preostalom dijelu slobodnog teritorija oko Drvara, Bosan­skog Grahova, Glamoča i Livna i da se na tom prostoru završi razbijanje »Titove države«. Konferencija je utvrdila opću ideju operacije »Weiss II« i trupe, koje će u njoj sudjelovati.

Operativnu zapovijest operacije »Weiss II« za njemačke trupe izdao je komandant armijskog korpusa »Kroatien«, general-potpu- kovnik Lüters, dok zapovijesti za talijanske trupe u našoj arhivi nema. Sudeći po svemu, takva zapovijest uopće nije bila izdana, niti je za nju bilo neke naročite potrebe, jer se poslije beogradske konferencije vojna situacija naglo promijenila i pogoršala za tali­janske trupe u južnoj Dalmaciji i Hercegovini, što je uvjetovalo i vrlo slabo učešće talijanskih trupa u operaciji »Weiss II«.

Za izvršenje operacije »Weiss II« Nijemci su odredili četiri svoie divizije: 7. SS, 369., 717. i 718.;181 zatim 3. brdsku brigadu do­mobrana i nešto četnika Draže Mihajlovića. Prema operativnoj za­

181) 187. ojačani puk 187. njemačke divizije i 2. brdska brigada do­mobrana ostali su kao posada u Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici, i nisu više učestvovali u ofenzivi njemačkih trupa.

215

povijesti generala Lütersa 7. SS divizija dobila je zadatak, da s koncentracijskog prostora Kulen Vakuf—Bosanski Petrovac—Ključ nastupa prema Drvaru, Bosanskom Grahovu i Livnu. Njene moto­rizirane jedinice, kao prethodnice, brzim nadiranjem zauzimaju lini­ju Oštrelj—Drvar—Bosansko Grahovo, kako bi odsjekle jedinice 1. bosanskog korpusa od Like te stvorile mogućnost frontalnog nastu­panja na jugoistok i izvršile čišćenje zemljišta jugoistočno od linije Drvar—Bos. Grahovo prema Livnu. Lijevo od 7. SS divizije nastupa 369. legionarska divizija. Ona nastupa frontalno s koncen­tracijskog prostora Čađavica—Orahovijani (raskrsnica cesta Banja­luka—Ključ—Mrkonjić-grad)—Jezero (zapadno od Jajca) na jugo- zapad do linije Glamoč—Priluke—Livno, ususret 7. SS diviziji. Li­jevo od 369. divizije nastupa 717. pješadijska divizija sa svim svojim jedinicama s koncentracijskog prostora Jajce—Donji Vakuf na jug preko Kupresa prema Duvnu i Livnu, te zatvara obruč sa istoka, kako bi onemogućila jedinicama Narodnooslobodilačke vojske da izađu prema rudarskoj zoni Mostara. 718. divizija s raspoloživim snagama i kupreškim ustaškim garnizonom čisti prostor zapadno od linije Jajce—Donji Vakuf—slobodni teritorij oko sela Janja. 3. domo­branska brdska brigada dejstvuje u okviru zadataka 369. divizije, a četnici sa 7. SS i 369. divizijom vrše akcije sjeverozapadno od Bo­sanskog Grahova, oko planine Ilice i ušća rijeke Unac te oko Mrkó- njić-grada prema Glamoču.

Talijani učestvuju u operaciji »Weiss II« aktivno samo s odre­dom divizije »Bergamo«, jačine pukovske grupe, i s ustaško-domo- branskim snagama iz Sinja,' jačine oko dva bataljona. Njihov je zadatak bio, da napadnu Slobodni teritorij iz zone Sinja preko pri­jevoja Vaganj prema Livnu i preko Aržana prema liniji Livno— Duvno, ususret 717. njemačkoj diviziji. Ostale talijanske jedinice po garnizonima južno od planine Dinare i prozorski garnizon na istoku upotrebljavat će se prema razvoju situacije. Isti je zadatak predviđen i za kvislinške ustaško-domobranske trupe u zoni Posu­šje—Imotski.

Njemačka operativna zapovijest za operaciju »Weiss II« izdana je 12. februara. Ta zapovijest nije, niti je mogla računati s ofenzi­vom Glavne operativne grupe, koja je počela tih dana, pa prema tome nije mogla predvidjeti njene razmjere i rezultate. Zato će okupatorsko-kvislinška operacija »Weiss II« biti uvijek u zakašnje­nju, odvijat će se u sjenci ofenzive Glavne operativne grupe, u stal­nom, ali opreznom pregrupiranju okupatorskih trupa, koje diktira ofenziva NOV, i u trci za Glavnom operativnom grupom.

216

Iz podataka, koji su dani kao prilog operativnoj zapovijesti o stanju, rasporedu i namjerama jedinica Narodnooslobodilačke voj­ske oko Vrhovnog štaba, vidi se, da su to mahom informacije iz vremena do 10. februara. Dobro su uočeni brojni nazivi jedinica 1. bosanskog korpusa i Glavne operativne grupe, kao i zone u ko­jima su se te jedinice borile, ali gotovo nijedna od tih jedinica nije bila 12. februara tamo, gdje su Nijemci mislili. Nijemci smatraju, da je 7. banijska divizija na liniji Kulen Vakuf—Oštrelj, a ona je već bila otišla i zaputila se prema Kupresu i Gornjem Vakufu; misle da je 4. krajiška divizija južno od Ključa, dok je ona u Pod- grmeču, sjeverno od planine Grmeč; da je 1. proleterska divizija također oko Ključa, 3. oko Bugojna, a 2. oko Livna, što je sve bilo netočno. Na osnovu ovakve pretpostavke o rasporedu 1. bosanskog korpusa i Glavne operativne grupe general Lüters zaključuje, da će »protivnik utvrditi svoju prvu liniju otpora, koja je dijelom već izgrađena na liniji Bosansko Grahovo—Drvar—Oštrelj—Mrkonjić- grad—Jezero—Bugojno«; da »neprijatelj koncentrira svoje glavne snage u zoni obuhvaćenoj između Bosanskog Grahova—planine Ja- dovnik—planine Šator—Glamoča—Velikog Cincara—Livna—Dinare« i da je »stanovništvo evakuirano i podiglo logore na planinama Ja- dovnik—Šator—Cincar«. Međutim, operativna se situacija, kako smo već vidjeli, od 10. đo 20. februara radikalno izmijenila. Glavna operativna grupa Vrhovnog štaba NOV bila je već u to vrijeme stvorila široku brešu na frontu prema jugoistoku i izbila do Nere­tve na frontu širokom 80 kilometara. Zbog toga će se od 19. febru­ara nadalje neprestano morati vršiti korekture u operativnom pla­nu generala Liitersa, koji je vrlo kasno spoznao, gdje se zapravo odvija glavna bitka — tek onda, kad je već sve bilo kasno i kad je operacija »Weiss II« bila potpuno kompromitirana i završila gore nego »Weiss I«.

Da bi izvršili napad na jedinice 1. bosanskog korpusa i na pre­ostali dio Slobodnog teritorija, Nijemci su morali u međuvre- nu do dana općeg napada, prema planu operacije »Weiss II«, zauzeti predviđeni koncentracijski prostor za 369. i 717. diviziju, jer je nji­hov koncentracijski prostor Ključ—Čađavica—Mrkonjić-grad—Je­zero bio u. rukama 1. bosanskog korpusa, dakle na Slobodnom teri­toriju. Zato je odmah poslije završetka operacije na Grmeču i spu­štanja 369. divizije s Grmeč-planine prema Ključu planirano, da 717. divizija, ojačana 202. samostalnim tenkovskim bataljonom i ba- taljonom inženjerije iz 369. divizije, izvrši 16. februara napad na dijelove 5. krajiške divizije i da ih odbaci sa ceste Ključ—Čađavica —Mrkonjić-grad—Jajce na jug, kako bi navrijeme, do dana početka

21T

■operacije »Weiss II«, osigurala potreban koncentracijski prostor za sebe i 369. diviziju. Kao pomoć 717. diviziji upućena joj je ususret iz Jajca prema Jezeru i Mrkonjić-gradu »Grupa Vogl« iz 718. divi­zije, da bi olakšala njeno prodiranje na istok.

Manevar 717. njemačke divizije, koji je započeo 16. februara prema Mrkonjić-gradu i Jajcu, i žestina borbi s 5. krajiškom divi­zijom potpuno su otkrili daljnje ofenzivne namjere Nijemaca i ra­zbili sve one skrivene nade 1. bosanskog korpusa, da Nijemci možda ne će dalje razvijati svoju ofenzivu, bar ne s onom žestinom i onim snagama kao u prvoj fazi IV. ofenzive. Međutim, napad 717. divizije dao je na znanje 1. bosanskom korpusu i Glavnoj operativ­noj grupi, da počinje nova njemačka ofenzivna akcija, i to ili na jugoistok na preostali dio Slobodnog teritorija, ili u potjeru za Glavnom operativnom grupom, koja je baš tih dana započela svoju protivofenzivu te je svojim desnim krilom već stigla na Neretvu.

Pred ojačanom 717. njemačkom divizijom uporno su se branilii povlačili dijelovi 4. i 7. brigade 5. krajiške divizije, organizirajući uvijek iznova novi zastor pred Nijemcima. Zapadno od Jajca, bata­ljon 9. krajiške i bataljon 7. krajiške brigade organizirali su obra­nu Slobodnog teritorija oko sela Jezera. Međutim, poslije dva dana borbi na ovom odsjeku fronta general Lüters povlači »Grupu Vogl« nazad u Jajce, odakle je šalje u Bugojno, da intervenira protiv Glavne operativne grupe pravcem Bugojno—Gornji Vakuf—Prozor. 717. posadna divizija probila se 24. februara preko čađavice i Mrko- njić-grada u Jajce. Za njom su postepeno pristizali i dijelovi 369. divizije i 3. brdske brigade u zonu Čađavica—Mrkonjić-grad. Time je preostali dio Slobodnog teritorija bio zatvoren u blagom luku sa sjevera, od Kulen Vakufa preko Ključa i Mrkonjić-grada sve do Jajca i Donjeg Vakufa.

Za vrijeme dejstva 717. divizije prema Jajcu i Donjem Vakufu na ostalim dijelovima fronta 1. bosanskog korpusa vladalo je zatišje.

1. bosanski korpus našao se 24. februara u izuzetno teškoj situ­aciji. Namjere neprijatelja bile su uglavnom jasne. Napad okupa­torskih i kvislinških jedinica očekivao se svakog momenta, a raspo­ložive snage bile su male, svega pet brigada i jedan samostalni ba­taljon na frontu od preko 150 kilometara. Lijevo krilo njemačkog armijskog korpusa pružilo se sve do Donjeg Vakufa, dakle ne baš daleko od Glavne operativne grupe, te je moglo svakog momenta intervenirati prema njoj najbližim pravcem preko Bugojna. Naro­čito osjetljiv bio je spoj između desnog krila 1. bosanskog korpusai neposredne zaštitnice Glavne operativne grupe — 7. banijske divi-

218

zi je — južno od linije Jajce—Kupres, jer je u Kup resu bio jak usta­ški garnizon. (Vidi kartu 12.)

Pošto je pao Mrkonjić-grad, ponovo je izvršena pregrupacija snaga 1. bosanskog korpusa s namjerom da se što bolje zatvore samo najosjetljiviji pravci. U zoni Oštrelj—planina Srnetica postav­ljene su 8. i 12. krajiška brigada;182 5. krajiška divizija za­tvorila je s 4. brigadom pravac Ključ—gornji tok Sane—Ribnik, a sa 7. krajiškom br'gadom pravac Mrkonjić-grad—Mlinište—Gla­moč. Dijelovi 9. krajiške brigade postavljeni su južno od Jajca, a jedan bataljon oko Kupresa, tako da se naslanjao na 16. banijsku brigadu 7. divizije oko Donjeg i Gornjeg Maiovana. Poslije prvih dana ofenzive, zbog opasnosti brzog prodora Nijemaca u pozadinu Glavne operativne grupe, rokirala se 5. krajiška divizija više u de­sno, tako da su njene glavne snage, 4. krajiška i bataljon 7. krajiške brigade, zatvarale liniju Mrkonjić-grad—Mlinište—Glamoč, a osta­tak 7. krajiške brigade pravac Jezero—Šipovo—Vitorog-planina. 9. krajiška brigada 10. divizije nalazi se s jednim bataljonom zapadno od linije Donji Vakuf—Bugojno, a sa dva bataljona južno i zapadno od Kupresa.183 (Vidi kartu 12.)

182) 12. krajiška brigada imala je svega dva bataljona, i brojno joj je stanje moglo biti u najboljem slučaju oko 400 boraca.

183) O karakteru i cilju okupatorskih ofenzivnih operacija »Weiss I« i »Weiss II« postoje u nas i druga mišljenja. S obzirom da su iznesena u izdanjima Vojno-istoriskog instituta (Vojno-istoriski glasnik) i Vojnog dela (knjiga »IV neprijateljska ofanziva« od general-majora Petra Tomca) treba ih ovdje spomenuti.

O karakteru i cilju operacije »Weiss II« general-potpukovnik Ve- limir Terzić piše u »Vojno-istoriskom glasniku« br. 1 za 1955. god. ovako:

» . . . . operacijom »Weiss II« Nemci hoće da razbiju »Titovu državu«. To je čisto teritorijalna operacija — opustošiti teritoriju i pokupiti ljud­stvo za prisilni rad. Nemci, očigledno ne idu za tim da uhvate u obruč neke određene jedinice.« (str. 10., podvukao Đ. K.)

Isto ovako ocjenjuje Terzić i karakter i cilj operacije »Weiss I« (str. 11.) Nekoliko godina prije Petar Tomac je napisao isto takve ocjene operacije »Weiss II«.:

»Neprijatelj je planirao uništavajuću bitku na prostoru Drvar, Bos. Grahovo, Livno, Glamoč, a pod pretpostavkom da će naše snage primiti otsudnu odbranu na liniji Bos. Grahovo, Drvar, Oštrelj, Mrkonjić-grad, Jezero, Bugojno. To je smisao, a to su i dimenzije operacije »Weiss II«. Trebalo je opkoliti i uništiti partizane na tome prostoru. Tako je opera­cija zamišljena u Štabu njemačkih trupa u Hrvatskoj.

To je tipičan primjer operacije koja počiva na predubeđenjima a ne na stvarnoj situaciji, ili primjer operacije, koja ima u vidu samo geo­grafske objekte — konkretno »Titovu državu«, kako su Nemci nazivali slobodnu teritoriju u Bosanskoj Krajini, a ne živu silu protivnikovu.« (P. Tomac: IV neprijateljska ofanziva, str. 145, izdanje Vojnog dela, 1951. god., podvukao Đ. K.)

219

Ako bismo usporedili samo brojčane odnose ljudstva, ne raču­najući odnos u naoružanju, odnos snaga na ovom frontu bio bi 12:1 u korist Nijemaca.

Opći napad njemačkih jedinica predviđen je Za 25. februara godine 1943.

Ne osvrćući se na smisao citiranih tekstova, koji su besmisleni (Kako Nijemci mogu planirati »uništavajuću bitku« a da ih ne interesira »živa sila protivnikova«? Zar su Nijemci smatrali, da se »Titova država« sastoji iz konkretnih geografskih objekata?), ovdje je prvenstveno inte­resantan Tomac—Terzićev pristup historiji Narodnooslobodilačkog rata, njihovo shvaćanje i tumačenje kako karaktera dejstava Narodnooslobodi­lačke, tako i okupatorsko-kvislinške vojske.

Nijemci su bili daleko pametniji, nego što to o njima misle i pišu Tomac i Terzić. Za njih je »Titova država« značila ono, što je ustvari bila — revolucionarna oslobodilačka vojska i revolucionarna oslobodilač­ka narodna vlast! Iz naopakog, nemarksističkog shvaćanja historije oslo­bodilačkog rata i same teritorijalne operacije kao isključivo vojne kate­gorije, oni su izvukli i naopake, nemarksističke zaključke.

Smisao i karakter teritorijalne operacije ne proizlaze iz bukvalnog tumačenja termina teritorija. Nijemci su planirali svoje operacije »Weiss I« i »Weiss II« (kao i kasnije operaciju »Schwarz«), po principu teritori­jalne operacije, jer su smatrali da im operacija takvog karaktera daje najbolje šanse za uspjeh, odnosno bolje rečeno, zato što su smatrali, da je takva operacija najbolji odgovor na dejstva Narodnooslobodilačke voj­ske i partizanskih odreda. Teritorijalnu operaciju diktirali su u prvom redu metoda i sistem dejstava Narodnooslobodilačke vojske. Ona je naime zasnivala svoju taktiku na principima partizanske taktike, u konkret­nom slučaju zato, da bi izbjegla veoma nepovoljne odnose snaga, a saču­vala operativnu slobodu i inicijativu. Zato izbjegava dq primi odsudnu borbu, koju okupator u to vrijeme traži i nudi.

Nijemci se oslanjaju na to, da imaju veći broj trupa i tehnike. Operativni planovi prave se i preciziraju u najvišim štabovima, a jedi­nice se transportiraju i razvijaju na koncentracijskoj prostoriji oko Slo­bodnog teritorija po principu frontalnog rata. Stanoviti se teritorij okru­žuje — ne zbog njegovih geografskih objekata, nego zato što su na njemu jedinice NOV i POJ i zato'što je to slobodni teritorij, na kome 6e izgrađuje nov, slobodan društveno-politički život, suprotan okupator­skoj vlasti i politici, a zatim se steže obruč oko tih jedinica sa ciljem da se one unište. Uz taj, prvi, posao dolaze i drugi uobičajeni okupatorski poslovi, kao što su pljačka, paljenje, ubijanje i deportacija stanovništva.

Međutim, takvi se planovi nisu mogli realizirati u sukobu s voj­skom, koja nije poštovala načela »oficijelnog« ratovanja i koja nije če­kala, eh se na niu sruči glavni udar, i to na linijama koje su planirali njemački generalštabni oficiri. Narodnooslobodilačka vojska je odmah pravila protuplanove, brzo i efikasno (brže i efikasnije od Nijemaca!!), ali na principu nevezivanja svojih jedinica za obrambene linije, frontove i određene prostorije.

Na osnovu nemarksističkog pristupanja historiji Narodnooslobodilač­kog rata Tomac i Terzić su u svojim razmatranjima o IV. okupatorsko- kvislinškoj ofenzivi došli do potpuno apsurdnih ideja, kao na primjer: da

220

KARTA 12

25. februara rano ujutro počela je druga etapa IV. okupatorsko- kvislinške ofenzive na slobodni teritorij oko Drvara, Glamoča i Livna, ofenzivna operacija »Weiss II«, ali samo sa dvije njemačke divizije: 7. SS i 369. te jednom kvislinškom brigadom. 717. divizija upućena je 26. februara sa prostorije Jajce—Donji Vakuf za poja­čanje fronta »Grupe Vogl« kod Gornjeg Vakufa. Ponovni napadi vrlo jakih snaga Nijemaca predstavljali su sada nove i vrlo velike opasnosti ne samo za jedinice 1. bosanskog korpusa, nego, u prvom redu, i za bolnicu i Glavnu operativnu grupu. Jedinice 1. bosan­skog korpusa imale su još uvijek dobre mogućnosti da se brane i povlače i da se na koncu probiju u pozadinu prema Grmeču ili pre­ma centralnoj Bosni, ali Glavna operativna grupa s bolnicom nije imala kuda. Doduše, ona sama, bez bolnice, mogla je ići kuda je htjela, ali š bolnicom ne.

Obrana 1. bosanskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske, raz­vučena na vrlo širokom frontu, nije mogla izdržati jak pritisak Nijemaca. Štab korpusa dao je dobra taktička uputstva za rad svo­jih jedinica u obrani — da se elastično brane te da sa svojim glav­nim snagama neprestano manevriraju, dejstvujući prvenstveno po bokovima neprijatelja i t. d. Međutim, jedan dio jedinica i štabova— istina, manji — ušao je u ovu ofenzivu psihološki nepripremljen, a vojnici nedovoljno uvjereni u značaj svoje uloge, koja se sastojala u tome da što upornije zadržavaju neprijatelja ispred sebe. Bilo ih je, koji su čekali svaki momenat da se odlijepe od neprijatelja i isko­rištavali prvu priliku da se prebace u pozadinu neprijateljskih

je Narodnooslobodilačka vojska trebala za operaciju »Weiss I« jake re­zerve na prostoriji Bihaća i da bi 'ii ' olje, da su one jedinice koje su bile na Zumberku i u dolini donjeg toKa Une (Zumberačka grupa i 4. krajiška divizija) bile rezerve na prostoriji Bihaća (Tomac); da se opera­cija »Weiss I« — prva etana IV. ofenzive — treba zvati Bitka na Uni (To­mac i Terzić), jer » . . . nije vođena (u operativnoj cjelini) po metodama partizanskog rata« (Terzić, str. 14. Vojno istoriski glasnik br. 1 za 1955. g.); da su borbe 5. i 7. divizije u završnoj fazi »Weiss I« borbe istog ka­raktera kao i borbe, koje su vođene toliko puta u Drugom svjetskom ratu. »Ono što je novo to je otsudnost (podvukao V. Terzić). Mi smo pri­hvatili otsudnu bitku i sve stavili na kocku.« (Terzić, str. 13, 14 — pod­vukao Đ. K.)

Idući takvom linijom, Terzić je kasnije logično došao i do zaključ­ka, da Glavnu operativnu grupu nije interesirao slobodni teritorij San­džaka i Crne Gore » . . . nego samo da prodre kroz neke njihove delove na jugoistok, ka Toplici i Kosmetu« (str. 17.); da se V. okupatorsko-kvi- slinška ofenziva ne može nazvati i kvislinškom ofenzivom, jer je — kaže on — u toj ofenzivi učestvovala samo jedna kvislinška domobranska jedinica, i t. d. i t. d. i t. d.

221

kolona, koje su nastupale. Štab korpusa, budući da je raspolagao s vrlo primitivnim sredstvima veze, nije imao dovoljno mogućnosti da uvijek i na vrijeme intervenira.

Kad su otpočele borbe, Nijemci su brzo potiskivali na svim frcntovima jedinice 1. bosanskog korpusa prema unutrašnjosti slo­bodnog teritorija. Brigade i bataljoni, vrlo slabo ili nikako oslonjeni jedni na druge, primorani da na vrlo širokom frontu neprestano zapušavaju nove rupe pred velikom snagom neprijatelja, stalno su hvatani po bokovima i odbacivani nazad. Desilo se obratno od ono­ga, što je štab korpusa pred ofenzivu nastojao provesti, tò jest, da u taktičkom pogledu doskoči brojčanoj premoći neprijatelja.

26. februara razbila je 7. SS divizija obranu 8. krajiške brigade na Oštrelju i svojim pokretnim odredom odmah produžila za Drvar, koji je sutradan zauzela. 8. krajiška brigada povukla se jugoistočno od Drvara i zauzela novu liniju obrane oko sela Mokronoge i Vi­dova Sela. 10. krajiška brigada povučena je s juga od Bosanskog Grahova da zatvori pravac Drvar—Bosansko Grahovo. 12. krajiška brigada zadržala se oko Gornjeg Ribnika i na planini Smetici, a 28. februara naveče otišla je u pozadinu Nijemaca, na Grmeč, koji je bio slobodan. 28. februara zauzela je 7. SS divizija i Bosansko Grahovo, a 10. krajiška brigada, koja se nalazila pred njom, preba­cila se naredne noći u njemačku pozadinu, umjesto da se povukla prema Livnu184. 1. marta ostala je u obrani pravaca Drvar—Gla- močko polje i Drvar—Grahovo—Livno samo jedna brigada — 8. krajiška brigada.

5. krajiška divizija je sa svoje dvije brigade — 4. i 7. — dala mnogo čvršći otpor. Ona se vrlo energično branila na pravcima Mr- konjić-grad—Mlinište—Glamoč i Jajce—Glamoč, a posebno na polo­žajima ispred Mliništa i Šipova. Međutim, 27. februara divizija se razvukla na još širi front, zapušavajući rupe, koje su nastale na­kon odlaska 10. i 12. brigade. Pritisnut od jakih neprijateljskih snaga, 1. bosanski korpus ostao je 28. februara samo s tri brigade i svojim pratećim bataljonom pod udarom sa svih strana. Njegova je obrana postajala sve slabija i poslije 28. februara nije više pred­stavljala ozbiljnu prepreku za Nijemce. Nijemci su — izuzev na pravcu Mlinište—Glamoč — zapravo utrošili mnogo više vremena na savladavanje prostora, nego na savladavanje oružanog otpora, jer su prolazili vrlo teškim planinskim terenima.

184) Da 11 se 10. krajiška brigada prebacila u pozadinu Nijemaca po odluci štaba 10. krajiške brigade, ili po naređenju štaba korpusa, iz ras­položive đokumentaciie niie moguće ustanoviti. U svakom slučaju, njeno prebacivanje u pozadinu bilo je preuranjeno.

222

7. SS divizija, koja je nastupala s linije Mokronoge (istočno od Drvara) — Drvar—Bosansko Grahovo, izbila je 1. marta pred Šator- planinu. 369. divizija zauzela je Mlinište i produžila cestom prema Glamoču. Lijevo krilo ove divizije, 3. brdska brigada (ustaško-do- mobranska), zauzelo je Šipovo i nastupalo prema Janju.

223

XIV. POGLAVLJE

BITKA NA NERETVI - DRUGA ETAPA PROTIVOFENZIVE GLAVNE OPERATIVNE GRUPE

Sve vijesti, koje su 27. i 28. februara stizale Vrhovnom koman­dantu u njegov štab u selu Gračanici, javljale su o koncentričnom nastupanju velike mase okupatorsko-kvislinške vojske na svim

pravcima prema Glavnoj operativnoj grupi i ranjenicima. Kuriri s izvještajima, radisti, telefonisti, oficiri Vrhovnog štaba ulazili su u gračanički mlin, gdje se smjestio Vrhovni komandant sa svojim štabom ali nitko nije donosio radosne vijesti. Bitka za ranjenike odvijala se vrlo brzo i u neočekivano širokim razmjerima, u krva­vim frontalnim sudarima. Prve linije obrane bile su već ozbiljno po­ljuljane. Zaštitnica kod Gornjeg Vakufa više nije bila u stanju da zadrži neprijatelja, te je svakog sata postajala sve veća opasnost da, ukoliko hitno ne interveniraju nove snage, dođe do katastrofe ra­njenika. Po prvi put u historiji Oslobodilačkog rata stvorena je ta­kva operativna situacija, u kojoj je jedna grupacija Narodnooslobo­dilačke vojske morala prihvatiti pod vrlo nepovoljnim uvjetima nametnutu bitku i rješavati je po principima i metodama ne parti­zanskog rata — nego ratovanja regularnih, suvremenih armija. Osiguranje 3.250 ranjenika diktiralo je kao jedino pravilno rješe­nje, da se prihvati bitka, jer se ranjenici nisu imali kuda izvući.

28. februara održan je sastanak Politbiroa CK KPJ185 i Vrhov­nog štaba, na kome je razmatrana situacija Glavne operativne grupe i mjere koje treba poduzeti. Na sastanku je odlučeno, da se ostane kod starog, već utvrđenog plana, i da se brzo poduzmu odgovara­juće vojne mjere da se taj plan ostvari. Odlučeno je, da se s glav­nim snagama organizira protivudar prema Gornjem Vakufu, da se

185) S glavnom operativnom grupom išli su i drugovi Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Ivan Milutinovic i Moša Pijade.

224

razbije najopasnija njemačko-ustaška grupacija i odmah zatim iz­vrši proboj preko Neretve kod Jablanice, kako bi se grupacija s bolnicom što prije našla na lijevoj obali Neretve i izbjegla udarac nastupajućih novih njemačkih snaga — 369. i 7. SS divizije, koje su se približavale sa sjeverozapada preko Livna i Glamoča u dolinu rijeke Rame.

Ovako veliki zadaci zahtijevali su od Vrhovnog komandanta NOV da uspješno riješi niz teških i kompliciranih operativnih pro­blema, a od jedinica Glavne operativne grupe da ulože sve svoje snage. Grupacija je bila u obruču, a takva situacija zahtijeva od komandovanja vrlo dobre procjene situacije, brzo uočavanje i otkri­vanje rasporeda neprijateljskih snaga i njihove namjere, vrlo opre­znu upotrebu svojih snaga, s velikim osjećanjem vremena i pro­stora i nadasve brza i krajnje energična dejstva jedinica u obruču. Da bi se uspješno forsirala Neretva, potrebno je najprije stvoriti najneophodnije operativno-taktičke uvjete, najnužniju slobodu dej­stva Glavne operativne grupe na neretvljanskom mostobranu, a to je bilo najteže.

Zastupajući tezu, da je protivofenziva preko Neretve moguća u ovoj situaciji, da je vojnički i politički opravdana i neophodna, drug Tito je razradio u detalje i plan njenog izvođenja:

a) Smjesta pregrupirati glavne snage prema Gornjem Vakufu; organizirati protivudar i razbiti najopasniju njemačko-ustašku grupaciju — 717. diviziju, »Grupu Vogl« 718. divizije i 8. ustaški zdrug186.

b) Srušiti mostove na Neretvi, da se obmane neprijatelj kao da se tobože ne će ići preko Neretve za Hercegovinu; time će se pojačati i sigurnost Glavne operativne grupe na tom pravcu, jer će nakon pregrupacije snaga prema Gornjem Vakufu ostati na Neretvi male snage.

c) Glavni štab Hrvatske treba pojačati 1. bosanski korpus s dvije brigade, kako bi se zaustavilo brzo nadiranje 369. i 7. SS njemačke divizije preko Livna i Duvna k Prozoru i Neretvi.187

186) Interesantno je, da procjena njemačko-ustaških snaga kod Gornjeg Vakufa nije bila ni približno točna. Dolazak dijelova 717. divizije je uočen, ali se nije pretpostavljalo, da je ona 27. i 28. februara ušla u borbu s glavninom snaga. Zato je u operativnoj zapovijesti stavljeno, da Nijemci napadaju samo s jednim pukom, t. j. »Grupom Vogl«. (Vidi ope­rativnu zapovijest Vrhovnog štaba od 3. marta godine 1943.)

187) 28. februara Vrhovni štab nije imao najnovijih podataka o sta­nju kod 1. bosanskog korpusa, pa je smatrao da će Glavni štab Hrvatske moći intervenirati s dvije brigade preko Bosanskog Grahova. Međutim, 28. februara Nijemci su zauzeli Bosansko Grahovo.

15 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 225

Faksimil operativne zapovijesti Vrhovnog komandanta Tita za protivudar je­dinica Glavne operativne grupe prema Gornjem Vakufu i Bugojnu (1. sirana

dokumenta).

226

faksimil operativne zapovijesti Vrhovnog komandanta Tita za protivudar je­dinica Glavne operativne grupe prema Gornjem Vakufu i Bugojnu (2. strana

dokumenta).

•15 227

d) 1. krajiška brigada, koja je stigla u centralnu Bosnu i na­lazila se na prostoru jugoistočno od Kotor Varoši, poduzima napadsa sjevera između Donjeg Vakufa i Travnika k Bugojnu, kako bi olakšala dejstva jedinica operativne grupe oko Gornjeg Vakufa.

e) 9. dalmatinska divizija treba ispitati mogućnost, da se jedan dio ranjenika eventualno uputi nazad na planinu Biokovo i da se tamo skloni.

f) Poslije uspješnog završetka protivudara prema Gornjem Vakufu formirati grupu za proboj preko Neretve i što prije prijeći sa čitavom grupacijom i bolnicom na lijevu obalu Neretve.

g) Za lakše izvlačenje grupacije iz Neretve naređeno je istočno- bosanskim jedinicama, da izbiju na Igman-planinu, u pozadinu 718. njemačke divizije188.

1. marta jedinice određene za protivudar prema Gornjem Va­kufu i Bugojnu već su marširale prema svojim polaznim položajima za napad. Dijelovi 4. crnogorske i 2. proleterske brigade prebačeni su kamionima, i 2. marta ujutro 4. crnogorska brigada stigla je s tri bataljona na Draševo (sjeverozapadno od Prozora).

U protivnapad su upućene: 1. proleterska divizija sa sve tri brigade — 1. proleterskom, 3. krajiškom i 3. sandžačkom; 2. prole­terska divizija sa 2. i 4. brigadom; 7. divizija sa 7. i 8. brigadom i 1. dalmatinska brigada 3. divizije. Na Neretvi su zadržane 5. crno­gorska i 2. dalmatinska brigada, a u rezervi 10. hercegovačka. (Vidi kartu 13.)

Protivudar je poduzet s tri napadne kolone pod neposrednom komandom druga Tita, koji je zajedno s jedinicama izašao na Makljen Desna kolona pod komandom Peke Dapčevića, u sastavu.1. dalmatinska, 1. proleterska i 3. sanđžačka brigada — napala je neprijatelja istočno od ceste Prozor—Gornji Vakuf, obuhvaćajući lijevo krilo neprijatelja u gornjem toku Vrbasa. Srednja kolona pod komandom Koče Popovića, u sastavu: 2. proleterska, 7. banij­ska, dva bataljona 3. krajiške i 4. crnogorska — napada sa linije Makljen—Draševo na sjever, sa ciljem da razbije centar neprijatelj­skog fronta i odbaci ga prema Gornjem Vakufu i Bugojnu. Lijeva kolona pod komandom Pavla Jakšića, u sastavu: 8. banijska, dva

188) Ovo naređenje izdano je preko radiostanice Slobodna Jugosla­vija kao depeša: Neka Iso krene odmah s drugovima tamo gdje su se Koči smrzle noge. (Isa Jovanović, sekretar PK KPBiH. Prilikom marša1. proleterske brigade preko Igman-planine zimi 1941/42. godine mno­gim borcima su se smrzle noge. Komandant 1. proleterske brigade bio je Koča Popović).

228

bataljona 3. krajiške i jedan bataljon 16. banijske, napada s Oglavka u desni bok neprijatelja nastupajući također u pravcu Bugojna. (Vidi kartu 13.)

Srednjoj koloni pridodana je baterija haubica 100 mm i četa tenkova. |

Početak općeg napada predviđen je za 3. marta.189

Atmosfera na bojištu uoči protivudara bila je vrlo teška i su­morna. Od 1. bosanskog korpusa stizale su sve lošije vijesti. Štab korpusa je javljao, da je nemoguće ma i najmanji broj ranjenika vratiti nazad prema Dalmaciji ili Bosanskom Grahovu. Slobodni teritorij se rapidno smanjivao. Samo je ono bilo slobodno, što je bilo na dometu pušaka boraca Narodnooslobodilačke vojske. Teška defenzivna borba kod Gornjeg Vakufa, velike žrtve, vrlo slaba i neredovita ishrana, studen na kojoj se smrzlo mnogo boraca, jer su jedinice bile po planinskim vrhovima i u povlačenju na svim odsjecima fronta, sve je to djelovalo na raspoloženje boraca, pa im se povlačenje pod jakim pritiskom neprijatelja u tim tmurnim, hladnim i vjetrovitim martovskim danima činilo još težim nego što je ustvari bilo.

U ovakvoj je situaciji brzi dolazak 4. proleterske crnogorske i 2. proleterske srpske brigade na Draševo i Makljen 2. marta prijepodne dočekan od jedinica oko Gornjeg Vakufa kao veliko olakšanje. Obje su brigade marširale na svoje polazne položaje za napad s parolom: Naprijed za spas ranjenih drugova! — koje su kao požar obuhvatile čitav front i preporodile ga.

2. marta ujutro pojačala je grupacija 717. divizije svoje na­pade190 na dva pravca, duž ceste prema Prozoru i, naročito, preko Vilića Gumna, Orlovače i Crnog Vrha, da bi manevrom svog de­snog krila obuhvatila sa zapada i razbila centar otpora Glavne operativne grupe na cesti Prozor—Gornji Vakuf, 4 kilometra sje­verno od Makljena. Uspjeh ovog manevra omogućio bi Nijemcima, da već uveče 2. marta zauzmu Draševo i Makljen. U takvoj situaciji protivudar bio bi beznadan, a ranjenici bi se našli pod direktnom vatrom njemačkog pješadijskog oružja. Međutim, 4. crnogorska i 2. proleterska stigle su u posljednji čas i susrele se s Nijemcima, prva kod Vilića Gumna, a druga oko Crnog Vrha. 4. crnogorska srela se s njemačkim jedinicama oko 13 sati i odmah prihvatila borbu. U jednom dramatskom okršaju Nijemci su slomljeni i de­

189) Prema operativnoj zapovijesti početak napada je predviđen za3. marta u 15 sati.

190) Istg dana Nijemci su imali na cesti 10 do 15 tenkova i dva diviziona artiljerije.

229

setkovani, pa su se povukli nazad na Veliku Kobilu. Lijevo krilo ove njemačke kolone također se slomilo pred Orlovačom na polo­žajima bataljona 3. krajiške brigade.

Dok se uveče 2. marta zapadno od ceste borba stišavala, istočno od ceste, oko Crnog Vrha, vodile su 2. proleterska i 1. dal­matinska brigada žestoku borbu s Nijemcima za Crni Vrh. Kasno u noći zauzet je Crni Vrh, pa je kolona 717. divizije satjerana na cestu i odbačena nazad. 3. marta osvanuo je u znaku međusobnog ispitivanja i očekivanja obostranog napada. Tako je to potrajalo sve do 15 sati, kad su sve jedinice 2. i 7. divizije izašle na svoje polazne položaje i prešle u opći napad. Front je oživio u cijeloj svojoj širini, razvila se ogorčena borba, koja je intenzivno trajala cijelu noć od 3. na 4. marta, borba koja je odlučila sudbinom ranjenika.

Sve tri kolone Glavne operativne grupe ušle su u napad i do jutra zauzele na juriš sve dominantne kote južno, istočno i zapadno od Gornjeg Vakufa. Oko 7 sati ujutro 4. marta otpočeli su 717. di­vizija, »Grupa Vogl« i 5. ustaški zdrug u velikoj žurbi povlačenje prema Bugojnu.191

191) Evo kako su Nijemci registrirali u svom operativnom biltenu borbe oko Gornjeg Vakufa u vremenu od 1. do 4. marta:

1. m a r t a : »717. divizija: nakon teških borbi divizija je izbila na liniju Mrljevjne (k. 1364), Grudica, Mračaj, Crni Vrh (k. 1206). 718. divi­zija: Izviđački napadi iz Konjica u pravcu Rame, pošto su savladali 10 prepreka na cesti, naišli su na jake formacije neprijatelja, koje zauzimaju visove lijevo i desno od ceste.« (Podatak, da je 717. divizija izbila na Grud ce — netočan je. Izbila je ustvari na Veliku Kobilu — Primjedba Đ. K.)

2. m a r t a : »717. divizija: neprijatelj napada sa zapada na pravcu k. 1081 jakim formacijama. 2. bataljon 737. puka opkoljen u Gradini od neprijatelja, koji broji 1000 ljudi. 1. bataljon 737. puka hitno prebačen iz D. Vakufa, da se pobrine za oslobođenje. Odbijeni su svi neprijateljski napadi u zoni Pidriš. Napredovanje u pravcu Prozora nije uspjelo zbog žilavog otpora neprijatelja.«

3. m a r t a : U 21.30 sati: »717. divizija: jake neprijateljske formacije s artiljerijom i protivtenkovskom artiljerijom nalaze se pred zapadnim, južnim i istočnim frontom divizije. U toku čitavog dana žilave borbe. U toku 2. marta imali smo gubitke: 51 mrtav, 21 nestao, 82 ranjena i 31 smrznut.

U toku noći jaki neprijateljski napadi s jugoistoka i istoka na lijevo krilo, koje se povuklo na liniju k. 900—Orlišće—k. 909 (Surdup). U toku je neprijateljski napad na Gornji Vakuf. Upotrebili smo naše raspoložive rezerve.«

4. m a r t a : »Jaki pritisak neprijatelja u toku čitavog dana prisilio je diviziju da se povuče. U toku noći neprijatelj je s nepoznatim snaga­ma otpočeo marš u pravcu Travnika, izbjegavajući Gornji Vakuf.«

230

KARTA 13

Da su jedinice Glavne operativne grupe raspolagale najnužni­jim sredstvima veze (raspolagale su samo malim brojem telefona), a štabovi divizija radiostanicama, preko kojih bi se mogao organi­zirati jedinstven pokret i udar krilnih kolona prema cesti (1. pro­leterska brigada izbila je manevrom sa sjeveroistoka 4. marta ujutro u bok i pozadinu odstupajućih njemačkih kolona), grupacija717. njemačke divizije pretrpjela bi mnogo osjetniji poraz.192

Odstupanje 717. divizije i njenih pojačanja poremetilo je čitav plan operacija generala Lütersa. 4. marta on je dobio dojam, da se Glavna operativna grupa probija preko fronta 717. divizije na sjever, u prostoru između Bugojna i Travnika, u centralnu Bosnu, pa je ponovo donio novu odluku: da potpuno napusti daljnje izvr­šenje operacije »Weiss II«, t. j. da obustavi gonjenje jedinica 1. bosan­skog korpusa te da izvede nov manevar sa svim jedinicama svog ar­mijskog korpusa prema Kupresu, Prozoru i Neretvi. 369. divizija dobila je zadatak, da ubrzanim maršem krene prema Kupresu i izvrši pritisak na Glavnu operativnu grupu sa sjeverozapada u bok, a 7. SS divizija da preko Livna i Imotskog izbije u zonu Široki Brijeg—Mostar. U akciju je stupio i talijanski 18. armijski korpus s jednim jačim odredom, koji je dejstvovao od Aržana prema Imot­skom i Duvnu.

* * *

Jedinice 369. divizije izbile su 1. marta u Glamočko polje i odbacile 7. krajišku brigadu prema Vitorog-planini. Dijelovi 7. SS divizije također su izbili preko sela Prekaje i Rora (od Drvara na jugoistok prema Glamočkom polju) do Glamočkog polja. Štab 1. bo­sanskog korpusa ostao je samo sa 4. i 8. krajiškom brigadom, 1. ba- taljonom 7. krajiške brigade, svojim pratećim bataljonom i velikom korpusnom bolnicom sjeverozapadno od Šator-planine oko sela Tičevo i Peulje. U takvoj situaciji štab je donio odluku, da korpus prekine svaki otpor te da se odlijepi od Nijemaca i probije na sjeveroistok preko Glamočkog polja u centralnu Bosnu. 2. marta jedinice su već savijene u kolone i krenule su oko južnih padina Šator-planine linijom Peulje—Nuglašice—Međugorje, s namjerom da se u zoni Glamočkog poliai Janja probiju preko fronta 369. d'vi- zije na sjever ili sjeveroistok, na prostor Kotor Varoši i Vlašić-plani- ne. Međutim, 3. marta zauze’a je 369. div'ziia Glamoč i Glamočko polje, a štab 1. korpusa i štab 5. krajiške divizije sa 4. i 8. brigadom

192) Nijemci su u svom operativnom biltenu registrirali, da je 717. divizija imala 96 mrtvih, 147 ranjenih i 41 nestalih samo iz jednog ba­taljona.

231

1 korpusnom bolnicom, koje je s leđa pritisla 7. SS divizija od Bo­sanskog Grahova, našli su se neočekivano potpuno opkoljeni na Sator-planini.

Dok je štab 1. bosanskog korpusa razmišljao i tražio najbolje mogućnosti da se probije sa Šator-planine, i na koncu odlučio da se u noći od 3. na 4. marta probije na sjeverozapad, t. j. nazad prema Ključu i Grmeču, k ostalim svojim jedinicama, Nijemci su3. marta prekinuli potjeru za njim i obustavili sva dejstva u duhu operacije »Weiss II«. Sve jedinicè 369. i 7. SS divizije primile su pismena naređenja iz aviona, da odmah napuste Sator-planinu i da ubrzanim maršem krenu u dolinu Rame i Neretve.

U noći od 3. na 4. marta sa Šatora je izašla 4. krajiška brigada kao prethodnica grupacije, da osigura ostalim jedinicama izlazak preko sela Rora i Crnog Vrha za Gornji i Donji Ribnik. Zbog slabe organizacije pokreta kolone su se u noći razdvojile, to jest, 4. je brigada otišla, dok su ostale jedinice ostale. Iduće noći, od 4. na5. marta, u Ribnik je stigla i 8. krajiška brigada sa štabom 1. bo­sanskog korpusa. Time je ustvari bila završena IV. okupatorsko- kvislinška ofenziva na slobodnom teritoriju Hrvatske i Bosne.

* * *

Da bi pobjedonosno odlučila bitku na Neretvi, Glavna opera­tivna grupa morala je uložiti još mnogo truda i krvi. Ako je htjela osigurati pun uspjeh i izvući se s bolnicom što prije preko Ne­retve, trebala je vrlo brzo, smjelo i odlučno dejstvovati i izvesti krajnje smjelu protivofenzivu, kako bi odbacila i pukovsku grupu718. njemačke divizije, koja je izišla iz Konjica i izbila na rijeku Neretvicu, i oslobodila se njemačko-talijanskog pritiska na svoj lijevi bok. Paralelno s tim morala je razbiti četničko-talijanski front ispred sebe na lijevoj obali Neretve, a zatim odmah prebaciti veliku bolnicu preko rijeke.

Dok su 1., 2. i 7. divizija vršile protivnapad kod Gornjeg Va­kufa, na Neretvi se 3. divizija povlačila pred 718. njemačkom divi­zijom. Posljednjim je snagama stabilizirala front na rijeci Nere- tvici. Isto tako povlačila se i 9. dalmatinska divizija pod pritiskom jedinica 6. talijanskog armijskog korpusa, četnika i ustaša, sa linije Crne Lokve—Kočerin—Grude na sjever. Sjeverno od Mostara čet­nici Draže Mihajlovića potpuno su ovladali lijevom obalom Neretve i zauzeli sela Drežnicu, Diva Grabovicu i Jablanicu. Glavnu ope­rativnu grupu čekala je sada na Neretvi situacija slična onoj, što ju je imala prije nekoliko dana kod Gornjeg Vakufa. Opet nova pregrupacija, usiljeni marš, ulazak u nove protivnapade bez

232

odmora, da bi se izbacio neprijatelj iz zone Jablanica—Ostrožac, a zatim nastavljanje protivofenzive preko Neretve u Hercegovinu i Bosansko Zagorje (prostorija Kalinovika).

5 marta izdao je Vrhovni komandant drug Tito naređenje za novu pregrupaciju jedinica Glavne operativne grupe u duhu ideje proboja preko Neretve. Forsiranje Neretve stavljeno je u zadatak 2. proleterskoj diviziji. Divizija je pojačana 1. proleterskom briga­dom, haubičkim divizionom Vrhovnog štaba i četom tenkova. Ten­kovi su potpomagali akciju za ponovno zauzimanje Jablanice i oslobađanje desnog krila grupacije u dolini Neretve.

Operacija prelaska preko Neretve angažirala je već u samom svom početku gotovo cijelu operativnu grupu, jer je uključivala u sebi izvođenje tri paralelna boja na tri pravca: osloboditi se jakog njemačkog, talijanskog, četničkog i ustaškog pritiska na oba krila i izvršiti proboj preko Neretve. Evo kako je Vrhovni komandant NOV i POJ zamislio izvođenje ove operacije. (Vidi kartu 14.)

2. proleterska divizija prikuplja 2. dalmatinsku i 2. proletersku brigadu na Neretvi u zoni Jablanice i 5. marta uveče vrši prijelaz rijeke kod Jablanice. Do dolaska 2. proleterske iz Gornjeg Vakufa, 2. dalmatinska zauzima 5. marta uz pomoć tenkova Jablanicu i odbacuje četnike i Talijane na jug preko sela Grabovice, gdje tenkovi ostaju kao bočno osiguranje, a brigada se vraća nazad u Jablanicu. Tu, u zoni Jablanice, detaljno će ispitati raspored ne­prijatelja na lijevoj obali Neretve i odrediti najpogodnije mjesto za stvaranje mostobrana.

Kada 2. dalmatinska i 2. proleterska obrazuju uži mostobran na Neretvi, stižu 1. proleterska i 4. crnogorska (koje marširaju od Gornjeg Vakufa) i odmah ulaze u borbu za proširenje mostobrana i proboj na istok što dublje u gornji tok Neretve prema cesti Ulog— Kalinovik.

Kad pojačana 2. proleterska divizija uspostavi mostobran, za njom odmah prelazi preko rijeke 7. banijska divizija pojačana 10. hercegovačkom brigadom, napadajući s mostobrana na jug, niz lijevu obalu Neretve, a zatim se kao desna napadna kolona probija preko Prenj-planine k Nevesinju u Nevesinjsko polje.

Za vrijeme forsiranja Neretve 3. udarna divizija vrši protivna­pad na pukovsku grupu 718. njemačke divizije, te je odbacuje s rijeke Neretvice nazad u Konjic. Pošto izvrši ovaj zadatak, pre­uzima blokadu neprijateljskog garnizona u Konjicu, osiguravajući lijevi bok 2. proleterske divizije kao čelne grupe.

9. dalmatinska divizija sa svoje tri brigade: 3., 4. i 5., napušta zonu Imotski—Posušje i povlači se u sastav Glavne operativne

233

Faksimil naređenja Vrhovnog komandanta Tita 1. proleterskoj diviziji, da ostane u zaštitnici prilikom forsiranja rijeke Neretve. U naređenju je dat i opći pravac

protivofenzive Glavne operativne grupe preko Neretve u Hercegovinu.

grupe. U vrijeme forsiranja Neretve postavlja se na planini Čvr- snici i Plasa, gdje preuzima zadatak, da protivnapadom odbaci četnike k rijeci Drežnici i tako osigura desni bok grupacije na desnoj obali Neretve.

1. proleterska divizija s 3. krajiškom i 3. sandžačkom brigadom obrazuje zaštitnicu Glavne operativne grupe.

7. krajiška brigaca i bataljon 9. krajiške brigade, koji se po­vlače pred 369. divizijom k Prozoru, također se stavljaju pod ko­mandu Vrhovnog štaba i priključuju 1. proleterskoj diviziji, kao zaštitnica na pravcima Kupres—Šujice—Ravno, i Duvno—Ravno— Prozor.

5 marta primile su sve jedinice svoje zadatke i izvršile pokret prema dobivenim naređenjima. 2. proleterska brigada prebačena je, zbog hitnosti, kamionima iz Prozora u Jablanicu.

Oko podne 5. marta protjerala je 2. dalmatinska brigada uz pomoć tenkova bez mnogo napora četnike iz Jablanice193 preko Ne­retve i započela pripreme za prijelaz praveći čamce i splavi. Pošto su izvršena izviđanja duž obale, štab brigade odlučio se na to, da prijelaz preko Neretve organizira oko srušenog željezničkog mosta ispod Jablanice. Međutim su se pripreme odužile do duboko u noć, pa je prijelaz odgođen za iduću noć, od 6. na 7. marta.

6. marta poslijepodne odustalo se od toga, da se za prijelaz . upotrebe čamci i splavi, jer je zbog noći, brzine rijeke i kan jonske obale prijetila opasnost da čamci izgube vezu između sebe, što bi dovelo do toga da pristanu na mjestima koja nisu bila predviđena za prijelaz. Zato je odlučeno, da se 3. bataljon pokuša nečujno prebaciti preko porušenog željezničkog mosta, kojega su čelične skele bile pale u vodu.

6. marta uveče postrojio je komandant 3. bataljona svoju jedini­cu, objasnio joj zadatak i zatražio da se javi 12 dobrovoljaca- bombaša, koji će prvi nečujno prijeći preko skeleta mosta, privUći se četničkim mitraljeskim gnijezdima neposredno iznad kanjona rijeke u blizini mosta i likvidirati ih. Kad likvidira neprijateljsku posadu na osiguranju iznad porušenog mosta, bombaška će grupa dati znak za prijelaz bataljona.1933

193) Protjeravši četnike iz Jablanice, tenkovska četa je sutradan produžila na jug k Donjoj Jablanici. Četnici su, smatrajući da su se to talijanski tenkovi probili sa sjevera, izašli pred četu, ali su sačekani mi­traljeskom vatrom te su pretrpjeli teške gubitke i razbježali se u panici prema Diva-Grabovici.

193a1 Lijevu obalu Neretve kod Jablanice zaposjela je Jezero-šaran- ska četnička brigada u jačini od oko 300 četnika. Glavnina četničke brigade zaposjela je kosu iznad mosta, a oko mosta je postavila tri mitraljeske

235

Dok je bombaška grupa izvršavala svoj zadatak, 3. bataljon je bio prikupljen u zaklonima oko porušenog mosta, spreman za prijelaz.

Bombaši su u vrlo kratkom vremenu sjajno izvršili svoj zada­tak: nečujno su prešli rijeku, spretno se popeli uz skelet mosta i privukli se neposredno pod mitraljeska gnijezda četnika te ih uništili. Četnike je taj napad zatekao potpuno nespremne. Bombaši su sva tri njihova uporišta oko mosta tako brzo, smiono i odlučno likvidirali, da su svojim junaštvom izazvali divljenje i stekli prizna­nje svih boraca i rukovodilaca Glavne operativne grupe.

Taj kratki sukob i obračun oko mosta nije uznemirio četnike na kosi iznad mosta. Pretpostavljajući da je to jedan od uobičajenih noćnih susreta patrola u kanjonu, koje su se poslije kratkog vatre­nog dodira razišle, četnici nisu intervenirah prema mostu. Od vre­mena do vremena otvarah su vatru na desnu obalu Neretve, ali kako se nitko na nju nije osvrtao niti pokušavao da odgovori na

grupe (u svakoj grupi bilo je 8 do 12 četnika) kao osiguranje u kanjonu. Jedna je grupa zaposjela s mitraljezom obalu mosta, druga jedan stari austrijski bunker desetak metara od mosta, a treća izlaz iz željeznič­kog tunela.

Od dobrovoljaca-bombaša prvi se javio desetar Stevo Opačić, za njim još nekoliko boraca iz njegove desetine i drugi. Izvršenje zadatka preuzelo je 12 boraca pod komandom desetara Steve Opačića.

Primivši zadatak, Opačić je postrojio svoju bombašku desetinu, 6tao ispred nje i referirao komandantu bataljona i ostalim borcima: »Ja ću sa svojom grom-desetinom izvršiti zadatak«. Desetina je napunila svoje vojničke torbe bombama, uzela daske i pošla na Neretvu.

Prilikom miniranja mosta skelet mosta bio je miniran po sredini te je prepolovljen pao u Neretvu. Zato su bombaši ponijeli daske, da ih pruže preko srušenog skeleta i da preko njih prijeđu sa jednog dijela na drugi. Kako je kanjon dubok i voda u njemu šumi, četnici na osigu­ranju nisu opazili, kad su se bombaši spustili niz skelet na vodu i pružili daske od jednog dijela skeleta na drugi. Daske su postavljene tik iznad vode. Za vrijeme penjanja bombaša preko skeleta mosta, uzvodno i niz­vodno od Jablanice pripucavalo se na četnike, ali je u Jablanici bilo rela­tivno mirno.

Bombaši su silazili i penjali se po skeletu mosta u ovom poretku: dva bombaša išla su sprijeda, penjući se i spuštajući jedan pored drugoga, zatim desetar, a za njim ostala devetorica jedan iza drugoga. Međutim, na drugoj obali skelet mosta se prilikom pada otkačio od betona, koji ga je vezivao uz obalu, i spustio se oko dva metra. Izišavši navrh skele, prva su dva bombaša zastala, ali je Opačić odmah skočio k betonu, oba­suo ga bombama i pobio četnike. Cas nakon toga skočio je na beton, zgrabio njihov mitraljez i pošao na bunker. Za njim je skočila i desetina, i četnička je posada i u bunkeru i pred tunelom začas bila likvidirana.

Pošto je izvršio zadatak, desetar Opačić bacio je jednu za drugom tri bombe u kanjon rijeke, kao znak da bataljon može prijeći na drugu obalu.

236

nju, četnička je brigada ostala u svojim rovovima. Međutim, na ri­jeci je bilo kao u košnici, jer je u toku noći trebalo da se prebaci oko1.000 ljudi na drugu obalu. U koloni po jedan, čete boraca brzo su se spuštale i penjale istim onim putem, kojim su prošli bombaši, nemajući vremena da bilo što popravljaju ili podešavaju za lakši prijelaz, samo da bi što prije prešle i organizirale uži mostobran.7. marta osvanula su na lijevoj obali dva bataljona 2. dalmatinske brigade i 2. proleterska brigada.194

Nakon prelaska rijeke jedinice 2. divizije pokazale su izvan­redno junaštvo i veoma su umješno taktički rješavale svoje zadatke. Nisu se orijentirale na frontalan napad i juriš iz kanjona na kose iznad Neretve, već su tražile najpogodnije mogućnosti, kako bi obuhvatom razbile cio četnički front iznad Jablanice. Bataljoni2. dalmatinske brigade postavili su se u kanjonu frontalno prema četnicima, a 2. proleterska brigada krenula je uz lijevu obalu Ne­retve, provukla se pod zaštitom mraka kroz jarke i šume između četničkog rasporeda, i u svitanje njeni su prvi bataljoni izbili čet­nicima iza leđa. Kad se razdanilo, četnici su se našli između dvije vatre, iz koje se vrlo mali broj spasio. 7. februara naveče mostobran je bio potpuno osiguran, te se moglo nesmetano pristupiti poprav­ljanju mosta za prijelaz jedinica i ranjenika. U borbi za mostobran poginulo je, udavilo se, ili ranjeno oko 25 boraca 2. divizije185.

9. marta cijela je Glavna operativna grupa u akciji, sva u na­padu, u krvavom okršaju na svim stranama, u dramatičnom naponu i borbi za prijelaz preko Neretve. 2. proleterska divizija prebacila je sve svoje jedinice i pojačanja na lijevu obalu i u dva dana borbe potpuno je razbila četničku grupaciju u okuci Neretve. Velika masa četnika, od kojih je dobar dio bio prisilno mobiliziran i do­tjeran na Neretvu, vrlo slabog borbenog morala, sa slabom voj­nom organizacijom i disciplinom, iako vrlo brojna, brzo se razbila pod snažnim udarima proleterskih brigada i stala se u neredu povlačiti na planinu Prenj i u gornji tok Neretve, istočno od Konjica.

Izvanredno snažan udar po četničkom frontu u okuci Neretve, i to u momentu kad su svi četnički vođe bili uvjereni, da će na svoje oči vidjeti potpuni slom Glavne operativne grupe, izazvao je u početku neopisivo iznenađenje i strah, a zatim opću zabunu

194) 4—5 boraca otkačilo se od skele, palo u vodu i utopilo. To su bili svi gubici pri prelasku ove noći.

195) izvještavajući Vrhovni štab o prelasku, štab 2. divizije kaže, da je u borbama 7. marta ubijeno 130, zarobljeno 105 četnika i veći broj ranjeno.

237

i paniku među četnicima. Naročito su snažni noćni udari jedinica2. proleterske divizije u prva tri dana ispreturali čitav sistem čet­ničke obrane, tako da je na pojedinim odsjecima bilo slučajeva, da su četnici pucali na sve strane bježeći bezglavo prema istoku.

Paralelno s dejstvom 2. proleterske divizije uslijedili su 9. marta i protivnapadi 3. udarne i 9. dalmatinske divizije. 3. udarna je u borbama 9. i 10. marta bacila pukovsku grupu 718. njemačke divizije nazad u Konjic i 10. marta uveče počela prebacivati svoje jedinice preko Neretve kod Ostrošca, da bi obuhvatila konjički okupatorski garnizon s jugoistoka i onemogućila mu da intervenira prema 2. proleterskoj diviziji.

9. dalmatinska divizija izbila je na Plasu-planinu i potisnula četnike prema Drežnici. Tu se i zadržala kao bočno osiguranje mostobrana. 7. banijska divizija stigla je 10. marta u Jablanicu, spremajući se za prijelaz, ali kako je trenutačno b'lo najhitnije da se bolnica prebaci preko Neretve, njena je 8. brigada preuzela zadatak da transportira ranjenike.

1. proleterska divizija,196 koja je bila u zaštitnici, vodila je teške obrambene bojeve i povlačila se k Prozoru. 9. marta Nijemci su stigli pred Makljen više Prozora, a Talijani i četnici zauzeli su Imotski, Posušje i Duvno te se spojili s Nijemcima sjeverno od Duvna, oko sela Mokronoge. 11. marta Nijemci su zauzeli Prozor.

Na glavnom pravcu proboja, pred Glavnom operativnom gru­pom nalazili su se samo četnici Draže Mihajlovića, pojačani ma­njim minobacačkim jedinicama i jedinicama za vezu iz 6. talijan­skog armijskog korpusa.

Prodiranje partizanskih jedinica preko Neretve u Hercegovinu i dalje na istok dovelo je već i inače politički kompromitirano i demoralizirano četništvo u smrtnu opasnost. Tako su ustvari taj prodor ocijenili i Vrhovna komanda izdajnika Draže Mihajlovića i njegovi gospodari u zemlji i inozemstvu. Zato su talijanski viši štabovi i četnički vođe poduzimali sve što su mogli da održe čet­ničke jedinice na okupu. Služili su se drakonskim mjerama, da bi učvrstili disciplinu u svojim jedinicama, a uz to su ih masovno

196) 9. marta Vrhovni je štab izdao naređenje 10. krajiškoj diviziji, da 7. i 9. krajišku brigadu povuče prema Prozoru, kako bi na prozor­skom pravcu imao dvije manje operativne grupe sa po dvije brigade u zaštitnici. Međutim, štab 10. divizije s 9. brigadom nije došao, tako da je na pravcu Šujice—Prozor ostala 7. krajiška brigada sa tri bataljona i bataljonom 9. krajiške brigade (koji se odmah pošto je pao Prozor samo­voljno vratio nazad), a na pravcu Prozor—Gornji Vakui 1. proleterska divizija s 3. krajiškom i 3. sandžačkom brigadom.

KARTA 14

i bez prestanka ubacivali u borbu protiv jedinica Glavne operativne grupe, ne bi li time stvorili što veći jaz između prisilno mobilizi­ranih četnika i partizana.

Na Neretvi, u drami bitke za ranjenike, u borbi protiv jedinica Glavne operativne grupe, našlo se zajedno sve ono, što je na bilo kakav način bilo zainteresirano protiv slobode i nezavisnosti na­roda Jugoslavije. Tu su bile moćne okupatorske, njemačko-talijan- ske jedinice, i jedinice domaćih izdajnika Pavelića i Draže Mihaj­lovića. Tu se osjećalo aktivno prisustvo izbjegličke jugoslavenske vlade i njenih gospodara, vlada zapadnoevropskih država, koje su organizirale i pružale materijalnu pomoć Draži Mihajloviću. Protiv Narodnooslobcdilačkog pokreta i partizana vođena je u inozemstvu vrlo opsežna propagandna akcija, naročito preko savezničkih radio­stanica, koje su pripisivale borbu Narodnoslobodilačke vojske čet­nicima izdajnika Draže Mihajlovića.

Glavna operativna grupa našla se tih dana na Neretvi, okru­žena i pritisnuta ogromnim snagama neprijatelja, potpuno sama. Historija ratova rijetko je kada zabilježila takav slučaj. Obasipali su je čelikom, prljavom propagandom i političkim podozrenjem, koje su prema njoj pokazivale sve vojske i sve države, bez obzira na +o jesu li smatrane neprijateljem ili saveznikom. Nijemci i Ta­lijani htjeli su je zadaviti po »pravu« odnosa okupatora prema »pobunjenicima«, grupacije domaćih izdajnika, četnici Draže Mi­hajlovića i Pavelićevo vojničko šarenilo ustaša, domobrana i usta­ške muslimanske milicije kao »izdajnike i komunističko zlo«, za­padni saveznici »kao nacionalne izdajnike i komuniste«, dok se tadašnja sovjetska vlada sa Staljinom odnosila prema njoj po onoj narodnoj: sami ste poparu skuhali, pa je sad kusajte kako znate.197 Četnicima Draže Mihajlovića davali su Talijani i Nijemci sve što im je trebalo: oružje, hranu i novac. Saveznički avioni sa Bliskog Istoka također su im noću bacali oružje, vojne i političke instruktore i dukate. A Glavnoj operativnoj grupi i čitavoj Na- rođnooslobodilačkoj vojsci pomagao je samo narod, koji joj je davao sve što je mogao, dok su se svi ostali i na istoku i na zapadu u to vrijeme još uvijek ustručavali da joj kažu makar samo riječ ohrabrenja.

197) Kad je Vrhovni komandant NOV i POJ tih dana tražio od so­vjetske vlade, da učini nešto za pomoć Narodnooslobodilačkoj vojsci, da pošalje bar sanitetskog materijala, sovjetska je vlada odgovorila preko Kominterne kritikom politike Vrhovnog komandanta, koji da je formirao velike jedinice i tako ih izložio udaru okupatora. Dakako, pomoć nije Btigla.

23»

Primorana da se probija preko najtežeg terena, preko planin­skih staza, Glavna operativna grupa morala je baciti u Neretvu ili uništiti teško oružje, koje je krvavo otela od Talijana — tenkove (osam potpuno ispravnih tenkova), divizion haubica 100 mm, bate­riju brdskih topova 75 mm, kamione, veliku količinu pušaka, mi­traljeza i drugog pribora, koje nije bila kadra nositi i transportirati preko tako surovog terena.

Ali je ona imala nesalomljivu vjeru u svoju snagu, u pobjedu svoje stvari, imala je čvrstu volju, veliku odvažnost i junaštvo, koje je savladavalo sve teškoće. Njeni su borci i ranjenici padali i umirali, ali iz njihovih usta nitko nije čuo riječ sumnje u po­bjedu198. To unutrašnje revolucionarno-političko jedinstvo njenih redova, i visok borbeni moral dali su joj krila i nosili je kao orla planinskim stazama Prenja prema Hercegovini i Crnoj Gori.

198) Navest ću samo nekoliko primjera iz života i raspoloženja ra­njenika:

»a) Broj teških ranjenika na nosilima iznosi oko 700. To znači, da je glavni problem čitave evakuacije problem ovih 700 nosila. Na primjer, pojedini ešaloni, čak i dobro organizirani, ešaloni teških ranjenika ras- tegli su se na dužini od 60 kilometara. Sve zbog nedostatka kola... Jedan ešalonski liječnik ne može biti istovremeno na čelu i začelju ešalona, tako da jedan dio ranjenika neizbježno ostaje po nekoliko dana bez liječnika. Ima u tom pitanju i nedostatka organizacione prirode, ali najhitniji uzrok je nedostatak kola.

b) Trpimo oskudicu zavojnog materijala kao nikada do sada, za čitavo vrijeme rata. Ta oskudica je upravo strašna. Ima čitavih grupa ranjenika, koji nisu mogli biti previjeni 5—6 dana zbog nestašice zavoj­nog materijala. Jasno je, da i tu ima organizacionih nedostataka i nerav­nomjernosti u imovini, koje su neizbježne u ovakvim situacijama, ali ta oskudica je apsolutna... Organizacione nedostatke mi ćemo brzo otklo­niti, ali i pri najboljoj organizaciji, prema mojoj procjeni, zavojnog ma­terijala imaćemo još 5—6 dana.

c) Sa ishranom za sada ne stojimo loše, izuzevši opet i ovdje orga­nizacione slabosti, uslijed kojih ima slučajeva masovnog gladovanja po 2—3 dana. Problem će se više postavljati u budućnosti.« (Izvještaj šefa Sanitetskog odsjeka Vrhovnog štaba od 11. II. 1943. godine).

»Moral ranjenika je na zavidnoj visini. To se ispoljava u mnogo­brojnim oblicima. Oni su mirno i s potpunim uvjerenjem u našu vojsku pratili borbu, koja se razvijala u neposrednoj njihovoj blizini, na sektoru Prozora, izjavljujući jedino da žale što i sami ne mogu učestvovati.

Jednom se prilikom 105 ranjenika (ranjenici na konju — primjed­ba Đ. K.) javilo da idu pješice, da bi omogućili pokret čitavog ešalona. Ešaloni lakših ranjenika vlastitom inicijativom izrađuju nosila za teške ranjenike. U pojedinim ešalonima drže se predavanja, čak i teoretski kursevi, bolničarski tečajevi i t. d. Značajnu ulogu u podizanju morala ranjenika vrši list »Ranjeni drug«. Ne zanemaruje se rad ranjenika na terenu među narodom.« (Izvještaj šefa Sanitetskog odsjeka Vrhovnog šta­ba od 5. III. 1943. godine).

\

Poslije sloma četničke obrane u okuci Neretve Draža Mihaj- lović je u sporazumu s Talijanima 11. marta obustavio napad četnika s juga uz Neretvu i naredio, da se glavnina četničkih snaga hitno prebaci iz zone Mostar—Široki Brijeg na Prenj i u gornji tok Neretve. Ponovo je zatražio od svojih komandanata, da po svaku

»U toku dvije noći 8/9 marta prebačeno je preko Neretve u svemu oko 350 teških ranjenika na nosilima. Smješteni su prvobitno u tunel, kao najbližu etapu, a zatim u selo Lug. Organizaciono transport je po­stavljen dobro. Odgovorni drugovi, dodijeljeni sanitetu, raspoređeni su na svim važnijim tačkama. Međutim, transport se i dalje razvija tempom koji je vrlo spor, kad se uzme u obzir, koliko još vojnika ima da se pre­baci (oko 800 mora da se prebaci na nosilima). Razlozi tome stanju su slijedeći:

1. Put uz lijevu obalu Neretve je tako strašan, da je neupotrebljiv za konje, tako da svi ranjenici-konjanici moraju biti prenijeti na nosilima.

4. Veliku smetnju transportu čini i to, što se preko noći prebacuju mnoge trupe, artiljerija, komore i t. d. Na uskim putanjima nastaje ne­vjerojatna gužva i krkljanac. Mi nastojimo regulisati taj promet, ali nam ne uspijeva svagda, pošto trupe pravdaju svoje navaljivanje hitnošću. (Izvještaj šefa Sanitetskog odsjeka Vrhovnog štaba od 16. III. 1943. god.).

»18. marta u 8.30 četničke bande u jačini 40—50 ljudi izbile su na sten jake zapadno od Memeja Sela i tukle našu komunikaciju između sela Breze i Memeja Sela... Nismo potpuno sigurni, ali izgleda da je neko­liko zaostalih ranjenika palo četnicima u ruke ...

18. marta u zoru, između 5 i 6 časova, kada je prolazila jedna ko­lona 3. dalmatinske brigade s nosilima između Visa i Siljevice, nepri­jatelj je otvorio artiljerijsku vatru i tukao prostor između kota 1148 i 1314, gdje nam je nanio teške gubitke. Izgubili smo jednog komandanta bataljona 3. brigade, 5 boraca i 2 teška ranjenika. Ovaj dio puta nalazi se na jednoj uzbrdici pokrivenoj snijegom, koja je dobro osmatrana i tučena iz Konjica. Za teške ranjenike nemamo drugog puta i morali smo ga prelaziti skokovima kao na bojnom polju... U toku jučerašnjeg dana na ovom sektoru se istakao svojim junaštvom i samoprijegorom vodnik Marinović iz 2. bataljona 3. dalmatinske brigade. On je prenio na svojim leđima 3 teška ranjenika s nosilima preko brisanog prostora... Istog dana neprijateljska avijacija je otkrila ranjenike na toj komunikaciji i u dva maha ih bombardovala i mitraljirala... Evakuacija se vrši pod vrlo teškim uslovima. Naročite teškoće čini nedostatak konja za teške ranje­nike koji mogu da jašu... radeći dan i noć sa slabom, skoro nikakvom ishranom, pod teškim teretom i vrlo slabim putem izgubljeno je više od polovine konja. Dobar dio gubitaka nanijela nam je avijacija i arti­ljerija ...

9. divizija i 8. banijska brigada, a naročito 3. i 5. dalmatinska bri­gada pokazale su primjer izdržljivosti i ljubavi prema ranjenim drugo­vima ... Sami borci su strahovito iscrpljeni slabom hranom i naporima, ali ipak nose ranjene drugove. Borci često padaju u nesvijest i ne mogu da nose dalje, ali se ipak pridižu i nastavljaju put. Borci nose ranjenike bez zamjene, t. j. četiri borca stalno nose jedna nosila. U 8. banijskoj brigadi ima više smrtnih slučajeva od iznemoglosti. Legne borac kraj nosila i izdahne«. (Izvještaj od 19. III. Vrhovnom štabu.)

16 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 24:1

cijenu »uvedu red i disciplinu u svoje trupe«, da zatvore front između Prenja i gornje Neretve, na kotama ispred sela Gornja i Donja Bijela, dok ne stignu pojačanja iz zone Mostara i Kalino- vika. Ali sve je bilo kasno, jer su 11. marta već prelazile Neretvu i 3. i 7. divizija, i osiguravale odmah prijelaz 2. proleterskoj štiteći je s bokova od Konjica i od planine Prenja. 2. proleterska divizija čvrsto je držala u rukama operativno-taktičku inicijativu, te je permanentno i energično napadala sve dublje kroz dolinu Gornje Neretve, ne dajući četnicima da predahnu.

Od 12. do 14. marta potpuno je razbijena druga četnička linija obrane oko sela Gornja i Donja Bijela, i prethodnice 2. divizije izbile su u zonu Boračkog jezera.

15. marta sve su jedinice Glavne operativne grupe prešle Neretvu i u redu prebacile sve ranjenike na lijevu obalu.

Manevar koji je pokušao izvesti general Liiters sa četiri svoje divizije završio se udarom u prazan prostor! Na Neretvu su stigle 369, 717., 7. SS i 718. divizija, ali pred njima nije bilo nikoga — samo rijeka i porušeni mostovi. Nije bilo, kako se izrazio general Löhr, ni zarobljenika, ni plijena, ni zaostalih ranjenika. Na desnoj obali Neretve Nijemci nisu našli čak ni leš mrtvog partizana.1M

199) »Nije bilo nikakvog plijena, ni zarobljenika, nijednog ranjenika, pa čak ni poginulih nije bilo, iako su, sudeći prema krvavim gubicima naših jedinica, morali i partizani imati gubitaka u većem broju«. (Izjava general-pukovnik Löhra, komandanta njemačkih trupa na Jugoistoku.)

242

XV. POGLAVLJE

SITUACIJA GLAVNINE NARODNOOSLOBODILAČKE VOJSKE POSLIJE PRELASKA GLAVNE OPERATIVNE

GRUPE PREKO NERETVE

Manevar što ga je general Lüters sa svim snagama svog armij­skog korpusa izveo prema rijeci Rami i Neretvi, završio je, iako je bio izveden relativno brzo, potpunim neuspjehom. Njemačke divizije stigle su 15. marta pred Neretvu, prolazeći preko napu­štenog bojišta. Od Prozora do Neretve Nijemci su se sukobljavali sa zaštitnicom Glavne operativne grupe, koja se elastično branila i povlačila na Neretvu.

Sav prostor u dolini Rame i na desnoj obali Neretve bio je maksimalno zasićen njemačko-talijansko-četničko-ustaškim tru­pama. Preko 70.000 okupatorsko-kvislinških vojnika stajalo je 15. i 16. marta pred Neretvom osuđeno da samo promatra izvlačenje Glavne operativne grupe kroz gornji tok Neretve na istok. Sva ta golema vojska bila je nemoćna da učini ma šta ozbiljnije. Kanjon- ska rijeka, a na njoj mostovi svi porušeni, i dobro zaposjednuta lijeva obala Neretve nisu pružali Nijemcima gotovo nikakvih izgleda u uspjeh. Nova, ozbiljnija intervencija preko Neretve za­htijevala bi ponovnu i brzu pregrupaciju trupa, za što Nijemci u tom času nisu bili spremni.

Trasa kojom su se kretale jedinice Glavne operativne grupe i bolnica na istok prolazila je između planine Prenja i rijeke Neretve jednom planinskom pješačkom stazom, udaljenom od Ko­njica na jug i jugoistok najviše 8 do 10 kilometara. Na pojedinim mjestima ta je staza bila vidljiva čak i iz samog grada. Na tom pravcu, od Konjica, prijetila je jedina moguća ozbiljnija interven­cija trupa generala Lütersa, koja bi, da su je Nijemci poduzeli, stvorila veće teškoće Glavnoj operativnoj grupi, prvenstveno bol-

•i6 243

nici. Međutim su Nijemci vjerojatno uvidjeli, da pritisak na Glavnu operativnu grupu samo iz jednog pravca ne vodi ničemu. Doduše, Talijani i četnici još su uvijek napadali s juga i istoka, i pomoć Nijemaca bila bi im vrlo dragocjena, ali su Nijemci potpuno izgu­bili povjerenje u uspješnost dejstva talijanskih trupa te su15. marta odustali od svake veće akcije protiv Glavne operativne grupe i pustili Talijane i četnike da se snalaze i bore kako znaju i umiju. Pristali su jedino na to, da im pomognu da odbace jedinice Glavne operativne grupe s lijeve obale Neretve (u okuci), kako bi se što prije uspostavio saobraćaj na pruzi Sarajevo—Mostar.

Poslije 15. marta 1943. godine sva je pažnja Nijemaca usmje­rena na reorganizaciju i odmor posadnih 700-tih divizija,200 dolazak novih trupa iz Njemačke i planiranje novog rasporeda trupa u Bosni. Cilj svih tih akcija bio je u tome, da se zadrže glavne komunikacije i gradovi zauzeti u vrijeme IV. ofenzive. Zaposje­danje teritorija do demarkacione linije Nijemci su ocijenili kao vrlo značajan i neophodan element za pozicije njemačko-talijanskih trupa, kako u borbi protiv Narodnooslobodilačke vojske, tako i za eventualne' veće borbe u slučaju iskrcavanja Saveznika u Grčkoj ili Albaniji. Talijani su, kako smo već vidjeli, imali drugo, suprotno mišljenje, te je među njima ponovo došlo do ozbiljnih razmimo- ilaženja.

Talijanska je vrhovna komanda neposredno uoči IV. ofenzive odobrila Superslodi201 novi raspored 2. okupacione armije, poznat pod šifrom »Raspored 15. januar«. Po ovom rasporedu talijanske se okupacione snage povlače iz najugroženijih zona Hrvatske — iz Like i Gorskog Kotara — dublje prema Jadranskom moru i svoje garnizone na ličkoj pruzi od Knina do Karlovca prepuštaju kvi­slinzima — četnicima Draže Mihajlovića i Pavelićevim ustašama. Sa četnicima i ustašama stvoreni su i odgovarajući sporazumi, utvr­đeno je i vrijeme za smjenu garnizona i svakome od njih određena zona, koju će zaposjesti. Najvjerojatnije je, da su hercegovački četnici i prebačeni iz Hercegovine u Knin upravo zato, da pojačaju četnike popa Đujića i preuzmu od Talijana garnizon Gračac i Bo­sansko Grahovo. Isto je tako i projektirana zasebna operacija ■četnika u sklopu prve etape IV. ofenzive prema Glamoču i Livnu imala za cilj, da se što dublje isture četnici Draže Mihajlovića

200) Nijemci su tako nazivali svoje posadne divizije: 703., 714.,717. i 718.

201) Comando Superiore FA (Force Armate) Slovenija—Dalmazia (Superslođa) — Vrhovna komanda talijanskih trupa u Sloveniji i Dal­maciji.

244

ispred talijanskih jedinica na sjever prema đemarkacionoj liniji, kao prvi zastor prema Narodnooslobodilačkoj vojsci. Prema sporazumu s Dražom Mihajlovićem. četnici su trebali smijeniti diviziju »Sas- sari« u zoni Gračac—Bender—Zrmanja, a ustaše diviziju »Re« u zoni Medak—Gospić—Perušić—Vrh ovine—Otočac—Brinje. Divizija »Sassari« odlazi nazad u Italiju. Trupe 2. armije zadržale bi, kao svoj posljednji i najistureniji garnizon u Sjevernoj Dalmaciji, Knin i prugu Karlovac—Ogulin—Sušak.

Kako se situacija nakon neuspjeha IV. ofenzive za Talijane još više pogoršala, jer su njihove trupe u Lici pretrpjele vojnički i politički poraz, a Glavna operativna grupa je ušla u Hercegovinu, raspored »15. januar« postao je za njih još aktuelniji. Zbog toga je komanda 2. armije stalno forsirala novi raspored svojih snaga, bez obzira na to, hoće li i koliku će pomoć moći pružiti kvislinzi, ustaše i četnici, i hoće li biti kadri da drže povjereni im teritorij.

Nijemci tvrde, da nisu znali za ovaj novi raspored talijanske2. armije. Kad je saznao za njega, general Löhr je vrlo energično protestirao kod Robottia, tvrdeći da je novi raspored 2. arm;je krajnje nelojalan prema Nijemcima i štetan po same Talijane, jer dok Nijemci vrše krajnji napor da bi kontrolirali cijelu svoju okupacionu zonu te zbog takvog plana dovlače i nove jedinice iz Njemačke, Talijani ne samo da nemaju namjeru da izbiju sa svojim jedinicama do demarkacione linije, već se povlače još dalje k moru i tako ostavljaju veliki pojas u Lici kvislinzima, koji ga ni u kom slučaju ne mogu održati. Na Löhrov protest Robotti je odgovorio tvrdnjom, da je njemačka Vrhovna komanda (OKW) na- vrijeme obaviještena o talijanskim planovima i da nema nikakvog razloga za proteste, jer on mora da radi po naređenju svoje Vrhovne komande, koja traži, da se raspored »15. januar« odmah provede. !

Tako je 4. marta započelo povlačenje divizije »Sassari« iz Gra­čaca, a 10. aprila divizije »Re« iz Plaškog, Vrhovina i Otočca. Divizija »Re« povukla se nešto kasnije, i to na izričitu molbu kvi- slinške Pavelićeve vlade, koja nije bila u stanju da navrijeme pošalje svoje trupe u predviđene garnizone.

Dok se kod Nijemaca radi koliko-toliko mirno i u uvjerenju, da će ipak doći njihovo vrijeme, da još nije sve izgubljeno, kod Talijana vlada tih dana velika uznemirenost i žurba, šalju se neprestano nova i nova naređenja za povlačenje i pregrupaciju trupa. Hercegovina je neočekivano postala najbolnija točka u tali­janskoj okupacionoj zoni. Već na njenoj granici izgubio je 6. armij­ski korpus jednu diviziju, a četnici su pretrpjeli težak poraz na

245

Neretvi, koji je imao itekakve moralno-političke repeikusije na sve četničke formacije. I pored svih gubitaka front na Neretvi nije se uspio održati, već se, naprotiv, cijela Glavna operativna grupa prebacila na teritorij 6. armijskog korpusa i stala nezadrživo nadirati dalje. Iz takve vojno-političke perspektive Talijanima se planirani novi raspored okupacionih trupa pod šifrom »15. januar« činio kao jedino dobar raspored, jer je omogućavao prebacivanje novih pojačanja u Hercegovinu, stvaranje i prikupljanje jačih rezervi na Jadranskoj obali i, općenito uzevši, grupiranje veće mase vojske na pojedinim točkama, pa prema tome i efikasniju opera- tivno-taktičku upotrebu tih trupa protiv Narodnooslobodilačke vojske.

Kao prvu mjeru poslije 15. marta general Robotti je hitno uputio u Mostar iz sastava 18. armijskog korpusa jedan pješadijski puk divizije »Bergamo« i 73. legiju »Crnih košulja« iz divizije » Sassari«.202 Nešto kasnije otkomandovani su i neki samostalni bataljoni.

18. marta poduzeo je general Lüters mjere za postepenu pre- grupaciju svoga korpusa iz doline Neretve. 7. SS divizija »Prinz Eugen« ostala je na prostoru Livno—Imotski—Široki Brijeg— Mostar, gdje se odmarala i osiguravala rudnike u mostarskom rudnom basenu. 718. divizija je ostala na prostoriji Sarajevo— Konjic—Grabovica, a 717. duž željezničke pruge Sarajevo—Više- grad. 369. divizija dolazi s jednim .pukom na prostoriju istočne Bosne, a s drugim u dolinu rijeke Bosne oko Ženča, Doboja i Te- slića. 714. divizija je raspoređena u dolini rijeka Une i Sane te drži garnizone u Kostajnici, Prijedoru, Bosanskom Novom, Banjaluci i Jajcu. Jedna nova njemačka divizija, 373, divizija, stigla je iz Austrije u Hrvatsku na putu za Bosnu.

Nijemci nisu definitivno odustali od daljnjeg provođenja plana zimskih operacija protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Oni se još uvijek nadaju, da će zadati odlučujući udarac Narodnooslobodilačkoj vojsci, barem grupaciji oko Vrhovnog štaba. Zato poslije 25. marta paralelno s radom na reorganizaciji 700-tih divizija vrše i postepenu rokadu pojedinih jedinica 717. i 704. divi­zije uz lijevi bok Glavne operativne grupe duž komunikacije Sara­jevo—Višegrad sve do Nove Varoši, i u tempu nastupanja Glavne

202) Bataljoni i legije »crnih košulja« obično su bili pod taktičkom komandom diviziia. Svaka je diviziia imala u svom sastavu ili formacije »crnih košulja« ili bataljone »M« odnosno bataljone »Squadrista«. Takav je slučaj bio i sa 73. legijom, koja je bila u sastavu divizije »Sassarl«.

24«

operativne grupe na jugoistok. Samo, novi operativni planovi sada su duboko konspirativni, te se više ne povjeravaju ni Talijanima. Nijemci urgiraju kod Pavelića, da se što brže provede reorgani­zacija, odnosno da se obrazuju nove formacije domobranskih jedinica203.

Nejedinstvenost u gledanjima talijanskog i njemačkog okupatora na operacije protiv Narodnooslobodilačke vojske, kao i nedovoljna suradnja u izvođenju operacija i bojeva, predstavljali su značajan element za Narodnooslobodilačku vojsku. To što su Nijemci odu­stali od daljnjih ofenzivnih dejstava iz doline Neretve protiv Glavne operativne grupe, besumnje je svalilo s leđa Glavne opera­tivne grupe ogroman teret. Talijani su imali slabe mogućnosti da brzo prebacuju svoje trupe iz doline Neretve, iz zone Mostara, prema Ulogu i gornjem toku Neretve, jer — kako sami kažu — nisu imali potrebne rezerve (njima su obligatno i svuda trebale velike rezerve!). Teško prohodan teren, bez komunikacija, nije im dopuštao brzo prebacivanje trupa i materijala. A još im je više komplicirala situaciju njihova politika, da pred Narodnooslobodi­lačku vojsku uvijek i obligatno, gdje je to god moguće, pošalju kvislinge, četnike Draže Mihajlovića, a oni da idu iza njih.

Zbog takve politike okupatora, pred Glavnom operativnom grupom našli su se prilikom forsiranja Neretve prvenstveno četnici Draže Mihajlovića. Istina, bilo ih je mnogo, kao i njihovih gospo­dara Tal-jana iza njih, ali su se u svemu ugledali u njih i bili kao oni: vodili su rat više larmom, pljačkom i »junaštvom« nad golo­rukim narodom, a manje su podmetali svoja leđa na samom frontu.

Glavnina Narodnooslobodilačke vojske izašla je iz IV. ofenzive kao pobjednik, ali iz toga ne treba izvlačiti zaključak, da je njena operativno-taktička situacija sada, poslije 15. marta, postala dobra ili čak vrlo dobra. Ne, naprotiv, Narođnooslobodilačka se vojska nalazila u vrlo teškoj situaciji, a to naročito vrijedi za Glavnu ope­rativnu grupu. Sve tri grupacije podnijele su upravo nevjerojatno teške napore, a pred njima se nalazio još vrlo jak neprijatelj. Glavna operativna grupa ostala je bez ikakvog slobodnog teritorija, bez svoje ekonomsko-operativne osnovice i oslonca, sabijena sa4.000 ranjenika i bolesnika na izvanredno teškom, surovom i eko­nomski vrlo siromašnom terenu. Teško bi se našla slična situacija, da jedna vojna grupacija s nešto preko 21.000 vojnika i 4.000

203) Uvođenje nove formacije domobranskih jedinica trebalo se za­vršiti đo 1. maja godine 1943. Po toj formaciji vojska je svedena na manji broj, raspoređena u t. zv. zdrugove — brdske brigade, s njemačkim ofi­cirima po štabovima.

247

ranjenika živi i razvija svoju ofenzivu na takvom terenu kao što je kanjon rijeke Neretve te planine Prenj i Visočica, gola i gladna, s osloncem na nekoliko planinskih staza i neprijateljem svuda oko sebe! Do stvaranja novog slobodnog teritorija trebalo je proliti još mnogo krvi, uspješno izvesti niz operacija i bojeva. Tek nakon toga pružit će joj se mogućnost, da predahne i da se odmori.

Glavnina vojske tek je prešla najveću prepreku, izvršila glavni zadatak: razbila je okupatorsko-kvislinšku ofenzivu, saču­vala i dalje organizaciono, brojno i kvalitetno razvila svoju vojnu organizaciju, što je ustvari bila njena najveća pobjeda, pobjeda od historijskog značenja. Međutim, sve tri grupacije NarodnooslobodL- lačke vojske bile su još uvijek u vrlo nepovoljnoj operativno-tak- tičkoj situaciji. Trebalo je još mnogo toga učiniti, i to kod sve tri grupacije, pa da se njihov položaj popravi.

Prostorija na kojoj su bile jedinice Glavne operativne grupe, iz koje su one razvijale svoju protivofenzivu na istok, bila je duboka oko 30—35 kilometara, a široka svega 8—12 kilometara, pa ju je neprijatelj mogao efikasno tući artiljerijom sa svih strana, izuzevši s Prenja. Bolnicu, koja se kretala najboljom i najsigurnijom stazom, neprestano je tukla artiljerija iz Konjica. Kako je teren bio otkri­ven (zimsko vrijeme i snijeg), bili su i bolnica i trupe izloženi i stalnom bombardiranju i mitraljiranju iz zraka. Savladavanje teško prohodnog planinskog terena s dubokim usjecima bilo je i za pješake i za konjanike izvanredno naporno te se sporo odvijalo. Same mogućnosti manevra bile su vrlo skučene i ograničene. Raz­vijati ofenzivna dejstva od Jablanice do Glavatičeva moguće je samo preko jedne napadne kolone. Sve druge kolone bile su pri­morane da idu ešalonima za njom i da je osiguravaju sa svih strana, a tek pošto je zauzeto taktičko-operativno čvorište Čičevo— Glavatičevo—Zaborani, odnosno pošto je izvršeno debuširanje iz kanjona Neretve — pokazale su se prve terenske mogućnosti, da se uvedu u napad i druge paralelne kolone.

Surov planinski teren, kao što su dolina Neretve i planine Prenja, više je odgovarao četnicima i Talijanima, jer je geografski pogodan za obranu, a napadaču ne dopušta da manevrom razvije svoje snage. Za Glavnu operativnu grupu taj je teren bio naročito težak, jer nije raspolagala artiljerijom, a ukoliko je i raspolagala, nije imala artiljerijske municije. Operativna, taktička i ekonomska situacija, a uz to i sama sigurnost bolnice, zahtijevali sia što veći broj trupa u napadu, kako bi se što prije izašlo iz kanjona na manevarski teren i stvorio nov slobodni teritorij, jer neprijatelj nije mirovao. Ali poslije Neretve nije više bilo nikoga, tko bi

248

prebacivao 4.000 ranjenika i bolesnika i vršio njihovo uže osigu­ranje, kao što je to bio slučaj s pozadinskim jedinicama na Slo­bodnom teritoriju. Sada su to mogle jedino iste one jedinice, koje su razvijale ofenzivu. Umjesto da pojačava svoj napad s raspolo­živim slobodnim snagama na pravcu debuširanja, ili da ih odmara, Glavna je operativna grupa poslije Neretve primorana (la povuče s fronta više od četiri svoje brigade za nošenje ranjenika i bole­snika ili za njihovo uže osiguranje. Kola se uopće nisu mogla upo- trebiti na tom terenu, a konji su, neredovito i vrlo slabo hranjeni, veoma umorni i stalno izloženi nevremenu, brzo gubili kondiciju i masovno ugibali. Sigurne i jedino spasonosne bile su za ranjenike samo ruke njihovih zdravih drugova.

Glavna operativna grupa sada je potpuno srma, udaljena i izo­lirana od ostalih dviju grupacija Narodnooslobodilačke vojske, koje više nisu bile u stanju da joj pomognu ili da je pojačaju u kritičnoj situaciji.

Operativne i taktičke vezt bile su poslije prelaska Neretve pokidane, jer je cijelim prostorom od linije Livno—Kupres—Bu­gojno pa do Neretve ponovo ovladao neprijatelj. Jedinice 1. bosan­skog korpusa orijentirale su se k Drvaru, planini Grmeč, ili centralnoj Bosni, a ne na jugoistok, k Prozoru i Livnu. Grupa dalmatinskih partizanskih odreda, koja je ostala u srednjoj Dalma­ciji, nije imala ni snage ni mogućnosti da orijentira svoje operacije prema Livnu, Posušju i Imotskom.

Pokušaj da se sa 7. divizijom izvede napad preko Prenja k se­lima Gornje i Donje Zimlje i Nevesinjskom polju, kako je to bilo predviđeno, nije bilo moguće brzo i efikasno organizirati. Tek11. marta ujutro prebacila je 7. divizija svoju drugu — 16. brigadu— preko Neretve, a 10. hercegovačka brigada tek je prešla Neretvu kod sela Ostrošca i nalazila se južno od Konjica, dakle na sasvim suprotnoj strani. Ocjenjujući u takvoj situaciji, da će napad preko Prenja za Nevesinie biti isuviše riskantan i da je malo zakasnio,. Vrhovni je štab odustao od toga da šalje 10. hercegovačku brigadu na taj pravac, već ju je uputio k 2. proleterskoj diviziji, jer su se na njenom pravcu poslije 11. marta događaji povoljno razvijali.20*

204) U noći od 12. na 13. marta 7. je divizija pokušala proboj preko Prenja sa svoje dvije brigade, 7. i 16. — jednom od sela Glogošnica direk­tno na Prenj, a drugom od sela Glogošnice obuhvatom sa zapada preko Obodića (k. 1212) i Glogova za Veliki Prenj, ali bez uspjeha. Svi prolazi k Prenju i Glogovu već su bili dobro zatvoreni, i divizija je poslije ne­uspješnog napada preuzela ulogu desnog bočnog osiguranja grupacije na lijevoj obali Neretve prema Prenju. Tako je borba za debuširanje iz Ne­retve pala na leđa prvog ešalona Glavne operativne grupe — pojačane2. proleterske divizije.

24S*

Jedinice Glavne operativne grupe prodirale su na teritorij, koji je neprijatelj potpuno kontrolirao i gdje se oružani ustanak sasvim ugasio. Obavještajni podaci o neprijatelju, naročito o njegovim na­mjerama, bili su vrlo skromni. Glavna operativna grupa mogla se pouzdati samo u snagu svoje revolucionarne volje i odlučnosti, svog oružja i svoje oslobodilačke, revolucionarne misije. To su bili elementi, koji će odlučiti o svemu!

Zdravstveno stanje boraca u jedinicama Glavne operativne grupe stalo se poslije prijelaza Neretve neprestano pogoršavati. Pjegavi tifus sve se više širio. Na nesreću, s ranjenicima su pošli i tifusni bolesnici, a kako su jedinice prolazile kroz krajeve, u ko­jima je pjegavi tifus endemičan — kao što su okolina Gornjeg i Donjeg Vukovskog, Gornjeg Vakufa i Prozora — opasnost od masovne zaraze boraca i ranjenika teško se mogla izbjeći. Gotovo nikakva sanitetska sredstva, stalni pokreti i nemogućnost čišćenja, pranja i presvlačenja (mnogi se borci nisu imali u Sta presvlačiti), još su više pogodovali širenju zaraze. U posljednjim nedjeljama marta i u aprilu zauzet će pjegavi tifus i dizenterija upravo strašne razmjere, obuhvatit će preko 6.000 boraca i ranjenika, od kojih će polovina pomrijeti.

Takve su bile operativne, ekonomske i zdravstvene okolnosti, pod kojima je Glavna operativna grupa nastavila svoju protiv­ofenzivu s prostora Neretva—Boračko jezero, izvodeći do kraja bitku na Neretvi.

Imajući pred očima sve ove elemente, Vrhovni je komandant NOV i POJ 13. marta odredio ovakav plan daljnjeg dejstva Glavne operat vne grupe. (Vidi kartu 15.)

a) S ojačanom 2. proleterskom divizijom izvršiti što prije de- buširanje iz Neretve; pošto bude zauzeta zona Čičevo—Glavati- čevo—Zaborani, uvesti 3. udarnu diviziju u napad, s pravcem dej­stva na jug i jugoistok k Nevesinju i Gackom; kad 2. proleterska divizija ovlada rajonom Čičevo—Glavatičevo—Zaborani, Glavna operativna grupa razvit će svoja dejstva u obliku lepeze prema cesti Nevesinje—Ulog—Kalinovik i zauzeti je.

b) Ususret Glavnoj operativnoj grupi prema Kalinoviku dej- stvovat će i grupa istočnobosanskih brigada — 6. istočnobosanska i Majevička brigada — za koje se pretpostavljalo, da su stigle ili na Igman-planinu ili na Jahorinu.

Početak operacije predviđen je za 15. marta.Takva je bila situacija Glavne operativne grupe i njeni pred­

stojeći operativno-taktički zadaci.

250

Druge dvije operativne grupacije —• 1. bosanski korpus i1. hrvatski korpus — nalazile su se oko 15. marta u mnogo povolj­nijem položaju nego Glavna operativna grupa. Na njihovom se frontu osjećalo znatno rasterećenje okupatorskih snaga, naročito njemačkih, koje su se orijentirale prema jedinicama Glavne opera­tivne grupe. 1. hrvatskom korpusu otvarala se, zbog povlačenja Talijana iz Like, vrlo povoljna operativno-taktička perspektiva, znatno povoljnija negoli 1. bosanskom korpusu.

Ali i ove dvije grupacije imale su da rješavaju teške probleme, naročito ekonomsko-zdravstvene. Slobodni teritorij je bio potpuno opustošen i popaljen. Ekonomska, prehrambena situacija vojske i naroda na starom slobodnom teritoriju bila je vrlo kritična, pre­tvorila se u faktor, koji je određivao i dirigirao da se planiraju i rješavaju samo takve ofenzivne operacije i bojevi, koji će što prije stvoriti nov slobodni teritorij, na tome bi se mogla osigurati ishrana vojske. Stari slobodni teritorij nije više bio u stanju ishra­niti ni sebe, a kamoli vojsku. Narod je, naročito u Lici, već ma­sovno gladovao.

Međutim, 1. je bosanski korpus, iako mu je osnovna ideja bila dobra, to jest da se orijentira na stvaranje novog slobodnog teri­torija, a tek poslije toga da čisti stari slobodni teritorij, poslije završetka okupatorske ofenzive isuviše razdrobio svoje snage*05 i vrlo kasno prišao realizaciji takvog ofenzivnog plana. Već u završetku IV. ofenzive i poslije povratka sa Šator-planine ka Kliuču i Bosanskom Petrovcu njegove su snage bile razvučene na velikom prostoru i sa suviše velikom gravitacijom — svaka jedinica prema drugom kraju. Takav raspored jedinica odmah je nametao i svoj kurs, u prvom redu borbu za oslobođenje starog slobodnog teritorija.4. krajiška divizija sa svojih pet brigada razvila se na vrlo širokom prostoru Grmeča i Kozare te su pojedine brigade dejstvovale uglavnom svaka zasebno, na »svojoj« komunikaciji. Isto tako ni5. i 10. krajiška divizija nisu bile bolje raspoređene.

Glavni štab Hrvatske dobro je procijenio svoj položaj, položaj svojih jedinica i njihove neposredne zadatke. Nije dopustio nikakvo rasipanje snaga svoje grupacije, nego je od komande 1. hrvatskog

205) 6. i 12. brigada 4. diviziie deistvuju na komunikaciji Sanski Most—Ključ—Bosanski Petrovac, 2. brigada na komunikaciji Bosanski Petrovac—Bosanska Krupa i Bihać—Bosanska Krupa, 5. brigada na Ko­zari, 5. divizija oko Drvara i Bosanskog Petrovca. Jedna brigada 4. diviziie nalazi se u centralnoj Bosni oko Kotor Varoši. 10. divizija: 10. brigada oko Orahova, 9. brigada oko Kupresa—Mrkonjić-grada, a 11. brigada oko Glamoča.

251

korpusa zahtijevao, da odmah poduzme operacije za stvaranje no­vog slobodnog teritorija. Borbu za potpuno oslobođenje starog teri­torija postavio je u drugi plan. Raspolažući s podacima o povlačenju talijanskih garnizona, on je poduzeo opću ofenzivu sa svim snagama protiv talijansko-četničko-ustaških garnizona na ličkoj pruzi i prema Gackoj dolini ne dopuštajući neprijatelju da smijeni jedinice. Ti planovi urodili su kasnije vrlo krupnim rezultatima-

XVI. POGLAVLJE

LIKVIDACIJA ČETNIKA DRAŽE MIHAJLOVIĆA KAO ORUŽANE SILE - ZAVRŠETAK BITKE NA

NERETVI

Na osnovu direktive Vrhovnog komandanta štab 2. proleterske divizije izdao je naređenje svojim jedinicama, da 14. marta izvrše pokret iz rajona Boračkog jezera i da dejstvom u tri kolone izbiju dolinom rijeke Neretve na cestu Ulog—s. Grajsalići (oko 6 km jugo­zapadno od Kalinovika). Desnu kolonu sačinjavala je 4. crnogorska proleterska brigada, koja je imala zadatak da djeluje lijevom oba­lom Neretve, na pravcu Boračko jezero—s. Čičevo—s. Seljani— s. Uzričje—Ulog. Glavna kolona, u sastavu koje su 1. proleterska brigada208 (bez dva bataljona) i 2. dalmatinska brigada, dejstvuje desnom obalom Neretve, pravcem s. Borci—s. Glavatičevo—s. Za- brđani—selo Doljani—s. Obalj. Ovu kolonu pratila je i baterija brdskih topova. Lijeva kolona — 2. proleterska brigada — dej­stvuje pravcem s. Borci—s. Glavatičevo—s. Bjelemić (Odžaci) do linije s. Kuti—s. Grajsalići. Do 18. marta zaključno sve tri kolone trebale su da izbiju na cestu Ulog—Kalinovik i da je očiste od neprijatelja. 1. proleterska brigada ulazi prva u borbu, kako bi zauzela s. Glavatičevo i omogućila ostalim jedinicama, da preko Glavatičeva izbiju na svoje određene pravce. (Vidi kartu 15.)

Opći napad predviđen je za 15. marta.Ostale jedinice Glavne operativne grupe nalazile su se 15. marta

na ovim zadacima: 3. udarna divizija: 10. hercegovačka brigada stigla je na Boračko jezero pa je odmah ušla u borbu, dejstvujući na desnom krilu 2. proleterske divizije u okviru njenog zadatka;5. crnogorska je u pokretu prema selu Borci, a 1. dalmatinska

206) 1. proleterska brigada je imala pet bataljona.

253

nalazi se još oko Ostrošca, gdje prelazi preko Neretve. 1. prole­terska divizija osigurava sa dvije brigade (3. sandžačkom i 7. kra­jiškom) lijevi bok grupacije prema Konjicu,297 a 3. krajiška brigada je u zaštitnici, prelazeći preko Neretve. 7. banijska d vizija osigurava s dvije brigade desni bok grupacije na liniji s. Glogo- šnica—Trelišće prema Prenju. 8. banijska te 4. i 5. dalmatinska brigada prenose ranjenike preko Prenja za Boračko jezero. 3. dal­matinska brigada 9. dalmatinske divizije je u zaštitnici s 3. kraji­škom, ali je poslije dva dana i ona preuzela nošenje ranjenika.

Bolnica se nalazila u pokretu na liniji s. Krstac—s. Idbar— s. Gornja Bijela—s. Borci.

3. sandžačka i 7. krajiška vodile su 15. marta teške borbe južno i jugozapadno od Konjica, jer se 718. divizija prebacivala s jakim snagama preko Neretve jugozapadno od Konjica i stvorila manji mostobran kod sela Čelebić i Pokoj ište. Pojačan je i pritisak četnika i Talijana na 7. banijsku diviziju uz lijevu obalu Neretve i s Prenja k selima Glogošnici i Trelišću.

U vrijeme dok Glavna operativna grupa planira proboj, da bi izašla iz kanjona gornje Neretve, Talijani i četnici planiraju opći protivnapađ, s ciljem da unište Glavnu operativnu grupaciju u rajonu sela Krstac, Dobrigošće i Gornja Bijela (sela između rijeke Neretve i planine Prenja). S Nijemcima su se sporazumjeli, da ostave svoje jače snage još neko vrijeme duž desne obale Ne­retve, naročito u zoni Konjica, a četnike Draže Mihajlovića, koji sii dejstvovali s Nijemcima oko Konjica, prebacuju iz Konjica preko Kalinovika u Glavatičevo u sastav četničkih grupacija pod koman­dom izdajnika Pavla Đurišića i Baje Stanišića.

Opći protivnapađ na Glavnu operativnu grupu planira ko­manda 6. armijskog korpusa također za 15. marta, i to s tri jake kolone, sastavljene uglavnom od četnika Draže Mihajlovića. Pre- grupacija talijansko-četničkih trupa iz doline Neretve sjeverno od Mostara prema Prenju i Glavatičevu vršila se brzo i svim raspo­loživim sredstvima. Na gornjoj Neretvi, u zoni Čičevo—Glavati­čevo—Zaborani, četnici su pod komandom Baje Stanišića prikupili oko 3.000 ljudi; na Prenju se okupila druga četnička grupacija u jačini do 2.000 četnika, a na lijevoj obali Neretve, u rajonu Obodić (1212) — s. Gornja i Donja Grabovica—Zastolje, treća, mješovita talijansko-četnička grupacija jačine oko 3.000 vojnika.

207) Brigade su zauzele položaje na liniji s. Spiljani—Paklena (906) —Ljuta—Bedilj (818).

254

Faksimil operativne zapovijesti štaba 2. proleterske divizije za napad na četnike Draže Mihajlovića na prostoriji sela Kruševljani—Zaborani—Kvanj sa potpisom komandanta Peka Dapčevića, politkomesara Mitra Bakica i načelnika štaba

Jovana Vukotića.

255

Faksimil operativne zapovijesti štaba 2. proleterske divizi je (nastavak).

256

Komandu nad sve tri kolone imao je talijanski general Amico. Četnicima je komandirao Draža Mihajlović preko svoga načelnika štaba majora Ostojića.

Osim ovih snaga, već prikupljenih na frontu prema Glavnoj operativnoj grupi, vršeno je i daljnje prikupljanje talijansko-čet- ničkih jedinica. Pavle Đurišić je stigao sa dvije hiljade četnika u Kalinovik i u zoni Kalinovik—Obalj—Ulog raspolagao je 15. marta s kojih 3.500 četnika. Njegova je grupacija imala zadatak, da se od Kalinovika preko sela Odžaci spusti na Neretvu i zajedno s četničkom grupacijom Baje Stanišića izvrši napad s fronta na Glavnu operativnu grupu. Međutim, izdajnik Pavle Đurišić je za­kasnio i njegovo je zakašnjenje otvorilo veliku prazninu na desnom krilu četničko-talijanskog fronta u gornjoj Neretvi. Zato je Draža Mihajlović izdao naređenje Baji Stanišiću, da se osigura vlastitim snagama na svom desnom krilu na desnoj obali Neretve, što je ovaj i učinio, ali s malim brojem četnika.

Talijani su uputili svoju grupu »Scotti« s tenkovskom četom sjeverno od Nevesinja u selo Pridvorci, da pomogne napad kolone Baje Stanišića, a dva bataljona 26. puka poslali su u Zastolje prema Gornjem Zimlju iza druge četničke kolone na Prenju. Međutim, talijanske su jedinice, koje su 16. marta uveče stigle u Priđvorce i Zastolje, tu i zastale te nisu izlazile na liniju četničkog fronta.

14. marta izvršila je 1. proleterska brigada prepad na Glava- tičevo i zauzela ga. Energičnim je napadom iznenadila i potpuno razbila četnike i umalo da nije zarobila i Baju Stanišića203. Njegov je štab razbijen i većim dijelom pohvatan, a cijela arhiva zapli­jenjena. Ta je arhiva pružila dragocjene podatke o izdajničkom radu i političkim planovima Draže Mihajlovića, a preko zarobljenika došlo se do podataka o snazi i namjerama četnika u zoni Glava­tičevo—Zaborani.

Iza 1. proleterske pošla je u napad i 10. hercegovačka, sa zadatkom da se probije od sela Borci preko sela Grabovice u po­zadinu druge četničke kolone na Prenju. Zauzela je Kulu i Grabo- Vicu, ali su njeno daljnje napredovanje zaustavili četnici. Dalje od sela Grabovice brigada nije bila više kadra ništa ozbiljnije učiniti. Sutradan, 15. marta, naišla je 1. proleterska izvan Glava- tičeva na vrlo snažan otpor četnika.

Događaji 14. i 15. marta dali su na znanje štabu 2. proleterske divizije, da stvari ne će ići onako kako su zamišljene i planirane i da se do 19. marta ne će moći stići do ceste Ulog—Kalinovik;

2os) Baja Stanišić je u posljednjem momentu pobjegao kroz prozor.

17 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 257

da treba brzo prikupiti svih pet brigada i kao prvi zadatak obra­čunati s grupacijom Baje Stanišića, koja je zaposjela sve izlaze iz kanjona Neretve prema cesti Nevesinje—Ulog—Kalinovik.

16. marta poslijepodne izdaje štab 2. divizije operativnu zapo­vijest »za opkoljenje i uništenje četničkih bandi na prostoru Cestobor j e—Sei j ani—Kruševl j ani—Zaborani—Kr stac—Kvan j —T j e- me—Banjdol—Gračaniea«. (Vidi faksimil zapovijesti!). U napad se polazi 17. marta u jedan sat ujutro sa svih pet brigada; 2. prole­terska, kao lijeva kolona, napada pravcem s. Glavatičevo—Krstac (k. 807)—Kruševljani, sa ciljem da obuhvati četničku grupaciju izdajnika Baje Stanišića s lijevog boka i odsiječe je od sela Pri- dvorci. Poslije dolaska u sela Pridvorci i Luka brigada se osigurava za slučaj napada iz pravca Nevesinja. 4. crnogorska brigada napada pravcem s. Glavatičevo—Krstac—k. 807—Zaborani—Ivanovo Brdo— ■k. 1.277—Banjdol. Brigada ulazi u borbu iza 2. proleterske brigade, a od Krstača se odvija desno od nje, zabacujući se četnicima iza leđa prema planini Crna gora. Srednja kolona, 1. proleterska bri­gada, napada frontalno iz Glavatičeva na Tjeme (k. 1.328) i Iva­novo Brdo (k. 1.277), sa ciljem da rasiječe četničku grupaciju na dva dijela. 10. hercegovačka brigada napada iz sela Kule prema Banjdolu, obuhvatajući četničku grupaciju zdesna, 2. dalmatinska brigada prelazi na desnu obalu Neretve i vrši osiguranje divizije od eventualne intervencije s desne obale Neretve. Sa svojim bata- ljonima izašla je iz kanjona i zauzela položaje na liniji selo Du- žani—Kuk (k. 704).

17. marta vodila se žestoka borba na svim pravcima nastu­paj ućih kolona. Sve brigade su energično dejstvovale k svojim ciljevima. 18. ujutru četnička grupacija Baje Stanišića bila je potpuno razbijena te je pretrpjela velike gubitke u mrtvim i zaro­bljenim četnicima.

To je bila druga sjajna pobjeda Glavne operativne grupe nad četnicima Draže Mihajlovića, pobjeda koja je imala teške posljedice za četnike u Hercegovini i Crnoj Gori.

Interesantno je, da talijanska grupa »Scotti« uopće nije inter­venirala pomoć četnicima, iako je bila u stanju da to učini. Ona je znala za ovu borbu, koja se vodila pred njom, ali je ostala pa­sivna i promatrala kako se četnici bore i kako idu neizbježivom slomu. Međutim, to isto dogodit će se dva dana kasnije i Talija­nima, a četnici će isto tako sa čuka promatrati »i diviti se« njiho­vom junaštvu, dok budu ginuli i raspadali se!

Poslije razbijanja grupacije Baje Stanišića uvedena je u borbu3. divizija sa sve tri brigade — 5. crnogorskom, 10. hercegovačkom

258

KARTA 15

i 1. dalmatinskom. Divizija je imala zadatak, da se što prije pro­bije u Nevesinjsko polje. Za izvršenje tog zadatka pridodata joj je i 4. crnogorska brigada 2. proleterske divizije. 2. proleterska divizija sa 1. i 2. proleterskom brigadom i 2. dalmatinskom krenula je prema Ulogu i Kalinoviku. 1. proleterskoj brigadi stigla su od Konjica dva zaostala bataljona, ali nisu uključena u njen sastav, već su poslana u napad desnom obalom Neretve, prema Ulogu, kao zasebna grupa. (Vidi kartu, 15.)

3. divizija brzo je pošla na jug prema Nevesinju, nastupajući u dvije kolone, svaka sa po dvije brigade, istočno i zapadno od planine Crna gora. Desna kolona — 10. hercegovačka i 1. dalma­tinska — upućena je od Banjdola preko sela Gornje Zimlje i pla­nine Velež na cestu Nevesinje—Mostar, a lijeva kolona — 4. i5. crnogorska brigada — od sela Luke preko sela Kljuni i Pridvorci k Nevesinju.

18. marta talijanska grupa »Scotti« prikuplja četnike koji su se razbježali i polazi s njima iz sela Pridvorci ususret 4. i 5. crno­gorskoj brigadi. Na visini sela Kljuni susrela se s prethodnicom4. i 5. brigade. Sutradan su Talijani i četnici prešli u napad, kome je bio cilj da bace 4. i 5. brigadu nazad prema Neretvi. Brigade su prihvatile borbu i uporno se branile čitav dan te su zadržale talijansko-četničke jedinice. 20. marta prešle su u snažan protivna­pad, brzo razbile četnike na krilima grupe »Scotti« i obuhvatile je snažnom vatrom po bokovima. 20. marta uveče stigla je i grupu »Scotti« sudbina četnika na Neretvi209. Po priznanju 6. armijskog korpusa, grupa je izgubila 184 oficira i vojnika (poginulo je 17 ofi­cira i 167 vojnika) i 30 puškomitraljeza, 9 teških mitraljeza i 18 ba­cača mina. Međutim, ona je izgubila i 2 brdska topa i još preko 200 zarobljenih i ranjenih vojnika. Četnici su također imali 150 mrtvih i 276 zarobljenih. Od njih je zarobljeno oko 20 mitraljeza i 200 pušaka210.

Desna kolona — 10. hercegovačka i 1. dalmatinska brigada — napala je noću od 18. na 19. marta iz Gornjeg Zimlja na talijanski26. pješadijski puk u Zastolju211, ali- ga nije uspjela savladati.

209) U toku borbi 19. i 20. marta kolona »Scotti« je pretrpjela teške gubitke, jer je izdržala cjelokupni protivnički napad; nakon povlačenjaVAC-a i Crnogoraca na krilima je ostala nezaštićena. 1. i 2. bataljon 55. pješadijskog puka hrabro su se borili i pobudili divljenje formacija VAC. (Operativni bilten 16. armijskog korpusa od 21. marta.)

21°) 4. i 5. brigada imale su zajedno 18 mrtvih i 57 ranjenih.211) U Zastolju su Taliiani već imali četiri bataljona i do hiljadu

četnika na kotama oko Zastolja.

*17 259

20. marta kolona je produžila na jug, za Nevesinje, ostavljajući osiguranje prema Zastolju. 21. marta spojila se 10. hercegovačka brigada pred Nevesinjem sa 4. i 5. crnogorskom brigadom, koje su u stopu pratile razbijene Talijane i četnike, i sutradan, 22. marta,3. je divizija poslije kraće borbe zauzela Nevesinje.

2. proleterska divizija krenula je 19. marta iz zone Glavati- čeva prema Ulogu i Kalinoviku. Dva bataljona 1. proleterske brigade krenula su lijevom obalom Neretve prema Ulogu, 2. pro­leterska brigada desnom obalom prema Obiju, a 2. dalmatinska i 1. proleterska preko Bjelemića (Odžaci) za Kalinovik.

Četnici pod komandom Pavla Đurišića izašli su iz Kalinovika i zaposjeli položaje na frontu širokom 8 do 10 kilometara, u obliku potkovice, s krilima isturenima naprijed. Prva linija obrane pro­tezala se pravcem s. Česteljevo—Šiljevac (k. 1.447)—V. Gložac (k. 1.460)—Oštrikovac (k. 1425)—s. Obalj, a druga linija na južnim padinama Treskavice—Lukavac (k. 1.774)—Orla Kuk (k. 1.721)— Kutski Grad (k. 1.552)—Premilovo Brdo (k. 1.280). U užoj zoni Kalinovika četnici su raspolagali jakom rezervom. Artiljerija — vod haubica 100 mm — nalazila se iza Kalinovika bliže sela Je- lašca. U Kalinoviku je bio i Draža Mihajlović sa svojim štabom. U Ulogu je bila slabija četnička posada.

20. marta jedinice 2. divizije došle su u prvi borbeni kontakt s četničkom grupacijom Pavla Đurišića i izvršile prvi nalet na četničku liniju obrane. 2. proleterska brigada uspjela je razbiti lijevo krilo četnika i zauzeti selo Obalj, ali su 1. proleterska i 2. dal­matinska naišle na snažan otpor i zaustavile se ispred četničkog fronta grupiravši svoje snage oko kote 1.346—Kovačeva Glava. Sutradan su 1. proleterska i 2. dalmatinska poduzele drugi napad i poslije teške borbe zauzele su kotu 1.403—Šiljevac i Česteljevo. Daljnje napredovanje je zaustavljeno snažnom mitraljeskom i mino­bacačkom vatrom s padina Treskavice. Poslijepodne četnici su sa svog desnog krila poduzeli snažan protivnapad na 2. dalmatinsku brigadu prema Česteljevu i. potisnuli jedan njen bataljon na lije­vom krilu rasporeda. Da bi održala pozicije na lijevom krilu kod2. dalmatinske brigade, 1. proleterska je prešla u centru na juriš. Izvršen na odsjeku fronta, koji su branile najbolje četničke brigade, juriš je uspio konsolidirati front, ali nije uspio probiti četničku obranu. Prvi put nakon Neretve četnici su izdržali organizirani napad jakih jedinica Glavne operativne grupe. Uveče 21. marta 1. proleterska i 2: dalmatinska povukle su se na svoje polazne položaje oko Kovačeve Glave.

260

Dva bataljona 1. proleterske brigade izbila su 21. marta do Uloga i zauzela ga poslije kraće borbe.

Osjećajući na pravcu 1. proleterske i 2. dalmatinske žestoku borbu, štab 2. proleterske brigade je 21. marta odlučio samoinici­jativno, da sutradan poduzme iz Obija napad na četnike oko Kali­novika, i to manevrom južno i jugozapadno od Kalinovika, i da izbije četnicima za leđa oko sela Jelašca.

22. marta rano ujutro poduzele su 1. proleterska i 2. dalma­tinska brigada treći napad na četnike ispod Treskavice. I ovaj je napad vođen s izvanrednom žestinom, ali su se četnici Pavla Đu- ■rišića neobično dobro držali. U dramatičnoj borbi obje su strane ocijenile, da ne će moći izdržati, te su se povukle i jedna i druga, uvjerene da je protivnik ostao na položajima. Obje strane su bile uvjerene, da je boj za njih izgubljen. 1. proleterska povukla se nazad iza Kovačeve Glave preko potoka Vrhovine, a četnici iza Kutskog Grada.

Dok se na padinama Treskavice odvijao krvavi obračun između1. proleterske, 2. dalmatinske i četnika, 2. proleterska brigada je forsirala svoj obuhvat južno od Kalinovika i u toku poslijepodneva razbila četnike oko sela Jelašca, zarobivši im obje haubice. Izne­nadan upad 2. proleterske u pozadinu, zatim teške borbe na Tre- skavici i povlačenje prema Kalinoviku, obezglavili su četnike. Oni su stekli dojam da 2. proleterska divizija vrši opkoljavanje i da će biti brzo opkoljeni, jer su Jelašca već pala. A od pričanja o opko- Ijenju do panike nije bio dug put, i Draža je zajedno sa svojim četnicima u panici i rasulu pobjegao u noći od 22. na 23. prema Foči. Sutradan. 23. marta, 1. proleterska brigada ušla je bez borbe u Kalinovik.2113

Boj za Kalinovik bio je treći veliki obračun s četnicima. Čet­nički slom kod Kalinovika, uz onaj na Neretvi i kod sela Glava- tičeva i Zaborana. za nekoliko se dana pročuo po čitavoj Herce­govini, Sandžaku i Crnoj Gori. Mase prisilno mobiliziranih četnika Draže Mihajlovića napuštale su svoje jedinice i bježale kućama, predajući i bacajući oružje. Raspadanje četničke vojne organizacije, opća demoralizacija i rasulo po svim jedinicama u Hercegovini odvijali su se nezadrživo. Uz Dražu Mihajlovića i njegove koman-________ _ ✓

211a) Izvještavajući Vrhovni štab odmah po ulasku u Kalinovik, štab 2. proleterske divizije piše: »Prema dosadašnjim podacima o boje­vima oko Kalinovika, neprijatelj ie imao oko 186 mrtvih, isto toliko ra­njenih i oko 30 zarobljenih... Prema dosadašnjim grubim podacima, naši gubici su bili isto tako teški: oko 35 mrtvih i oko 100 ranjenih«. (Izvještaj štaba 2. proleterske divizije od 23. III. u 15.30 sati).

261

dante ostajalo je sve manje vojske, i to mahom ono, što je ogrezlo u izdaji i zločinu, gradski i seoski šljam, koji nikad i ni u koje vrijeme nije bio za slobodu i napredak svoje zemlje.212

212) Vrlo interesantni su i zapisi komandanta 2. proleterske brigade Ljubodraga Đurića o bojevima oko Kalinovika i manevru 2. proleterske brigade prema selu Jelašcu. Evo šta je on zapisao u svoj dnevnik:

»Situacija kod leve kolone je nepovoljna. Stab Divizije nam javlja da se naše snage povuku preko potoka Vrhovina zbog uporne odbrane i napada Vašojevića i drugih četničkih bandi, sa kojima su postavili polo­žaje zapadno od Kalinovika. Četnici su jednu grupu uputili preko padine Treskavice težeći da obuhvatom primoraju naše snage na povlačenje. Tako su pokušali i na pravcu naše kolone, ali im je pokušaj osujećen. (I. kolonu sačinjavali su I. Proleterska i II. Dalmatinska i napadali su u pravcu Kalinovika sa zapada. Naša brigada je napadala neprijateljske položaje oko Kalinovika od pravca Obija).

Mi smo razmotrili situaciju i doneli odluku da sa dva bataljona razbijemo četničku kolonu, koja je upućena za obuhvat naših snaga istoč­no od Obija, i da izbijemo u selo Jelašce sa zadatkom prekidanja komu­nikacije Kalinovik—Foča. Računali smo sa psihološkim dejstvom na čet­nike, kad čuju da im je prekinuta komunikacija kojom su dobijali oružje, municiju i hranu od Talijana iz Foče. Računali smo da će četnici shvatiti da se radi o njihovom opkoljavanju u Kalinoviku, a oni su se naročito bojali naših opkoljavanja. Time bismo primorali neprijatelja da povrati snage sa pravca leve kolone, čime bi se olakšalo levoj koloni. Rešili smo takođe da sa ostalim našim jedinicama napadnemo Kalinovik i na­bacimo četnike na Treskavicu. O našim odlukama smo obavestili Štab divizije i tražili da II. Dalmatinska i I. proleterska vrše pritisak na svom pravcu. U toku noći nismo mogli izvršiti nameravani plan — tome smo pristupili izjutra.

22. mart. Obalj. Četnici su, međutim, poslali jednu kolonu u jačini od oko 200 ljudi, koja bi imala za cilj da obuhvati naše desno krilo i natjera nas da se po čukama bijemo sa njima, čime bi se odužila likvi­dacija Kalinovika.

U susret ovoj koloni poslali smo I. i IV. bataljon koji su je doče­kali, potpuno je razbili i produžili gonjenje njenih ostataka ka selu Jelašcu. (Bitka sa ovom kolonom odigrala se na očigled mase četnika, koji su se okupljali u polju ispred Kalinovika i pred našim očima. Po- smatrali smo naše jedinice kako gone četničke bande padinama, koje su nagnute prema Kalinoviku. Kako je bio sneg, to je bio prekrasan prizor neprijateljskog poraza, gde se video obuhvat našeg I. i IV. bataljona oko ove četničke kolone.) Kako su četnici iz Kalinovika i ostalih položaja po- smatrali razbijanje ove njihove kolone i pokret ova naša dva bataljona ka Jelašcu, počela je opšta panika i komešanje kao i osipanje položaja oko Kalinovika i povlačenje njihovih izvesnih kolona putem ka Foči. (Sve smo ovo posmatrali kroz durbine sa naših položaja jugozapadno od Ka­linovika. Nastalo je uređivanje kolona, držanje govora četnicima od strane oficira i opet pcsle svega toga komešanje.) I. bataljon je izbio u Jelašce, napao bočno kolonu, koja je odstupala ka Foči. Simpatizeri i naša dva druga, koji su bili zarobljeni prošle godine kad je Celebičko- dragočarski bataljon odstupao oko Foče, izvestili su I. bataljon da su haubice u selu Borijama. Jedna četa I. bataljona je zaplenila ove haubice od 100 mm sa 60 granata.

262

Dok su 1. i 3. divizija prodirale za Kalinovik i Neves nje, za­štitnica je vodila teške obrambene borbe u okuci Neretve i podno­sila velike napore u prebacivanju ranjenika i bolesnika, 3. krajiška,3. sandžačka, 7. krajiška, 7. banijska i 16. banijska brigada izdržale su od 15. do 19. marta teške napade 718. divizije sa zapada i talijan- sko-četničke grupacije s juga. 718. divizija je uz jaku podršku avijacije intenzivno napadala od Konjica i s mostobrana oko sela Čelebić, da bi odbacila zaštitnicu Glavne operativne grupe s Ne­retve i uspostavila saobraćaj na pruzi i cesti Sarajevo—Mostar.

Zbog sve većeg pritiska okupatorsko-kvislinških jedinica na zaštitnicu i začelje bolnice, 17. marta je odlučeno da i 7. banijska divizija preuzme sa sve tri brigade prijenos ranjenika, kako bi se oni što prije prebacili preko kritične linije planina Prenj—Gornja i Donja Bijela—Konjic. 18. marta bolnica je potpuno vezala za sebe dvije divizije Glavne operativne grupe, 9. dalmatinsku i 7. ba­ni jsku. Tek 23. marta ove su divizije oslobođene te su dobile kraći odmor.

Kad je začelje bolnice prebačeno na Boračka jezera, upućene su 20. marta i 3. sandžačka i 7. krajiška brigada prema Kalinoviku. Kao zaštitnica na Boračkim jezerima ostala je samo 3. krajiška brigada. Nijemci su ostali u okuci Neretve i nisu više vršili nikakve ispade prema gornjem toku rijeke.

24. marta Vrhovni je komandant dao kraći odmor jedinicama. Za to vrijeme izvršena je manja pregrupacija jedinica i privlačenje

V. bataljon je očistio položaj Ljubino brdo. Time je ceo prostor do Kalinovika i komunikacija za Foču bio očišćen.

Naredili smo II. bataljonu da očisti selo Grajsalići, zatim da sa II.III. i V. bataljonom krenemo na Kalinovik, s time što bi tvrđavu zauzeoII. bataljon, varošicu III. bataljon, a razrušenu tvrđavu V. bataljon od pravca Jelašca. Uz to smo naredili IV. bataljonu I. brigade da nam štiti bok i služi za prihvat sa sela Romana i Ljubina Brda. O ovome napadu na Kalinovik ponovo smo izvestili štab divizije i štab II. Dalmatinske brigade.

U 24 časa smo krenuli ka Kalinoviku. II. bataljon je očistio Graj- saliće. Neprijatelj se počeo povlačiti sa padom mraka.

23. mart. III. i V. bataljon su već oko 3,30 časa ušli u Kalinovik posle kraćeg puškaranja sa četničkom zaštitnicom. Tom prilikom je ubi­jen četnički komandant Kalinovika. Sa II. bataljonom smo stigli oko 4,30 u Kalinovik. II. bataljon je zarobio dva đaka iz Vasojevićke grupe. Oko 8 sati došla su dva simpatizera iz zagorskog četničkog bataljona sa dva puškomitraljeza. Izvestio sam štab divizije u 6 časova, da se mi nalazimo u Kalinoviku, i izvršili smo raspored ostalih naših jedinica.

Rezultati borbe oko Kalinovika:Naši gubici: 12 mrtvih; 27 ranjenihNeprijateljski gubici: 60 mrtvih, 148 ranjenih i 20 zarobljenih. Za-

plenjena 4 puškomitr., 30 pušaka, 2 revolvera, 5.284 metka i 18 bombi.

263

bolnice na prostor Glavatičevo—Bjelemić—Kalinovik. Oko Kalino­vika su prikupljene 1. i 2. proleterska divizija, a u Nevesinjskom polju 3. udarna i 9. dalmatinska. 7. banijska divizija ostala je na Neretvi kao uže osiguranje ranjenika.

Odmor trupa trajao je do 28. marta.« * *

S razvojem protivofenzive Glavne operativne grupe rasla je poslije 4. marta i protivofenziva 1. bosanskog i 1. hrvatskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske u Bosanskoj Krajini i Lici. Neposredno poslije završetka IV. ofenzive trupe su se, do 10. marta, uglavnom odmarale, organizaciono učvršćivale i pripremale za predstojeće operacije. I kod njih se pjegavi tifus strašno proširio i oko 25. marta zauzeo takve razmjere, da je više nego desetkovao jedinice ovih dvaju korpusa. U posljednjoj dekadi mjeseca marta zaraza i u voj­sci i u pozadini ukočila je sve ozbiljnije ofenzivne akcije 1. bosan­skog i 1. hrvatskog korpusa.

Po dogovoru štabova 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa for­mirana je oko 10. marta zasebna operativna grupa od tri bataljona iz 1. hrvatskog korpusa i od 10. krajiške brigade iz 1. bosanskog korpusa — sa zadatkom čišćenja Kninske Krajine od četničkih bandi popa Đujića i povezivanja s dalmatinskim partizanskim odre­dima na Dinari, koji su se nakon odlaska 9. dalmatinske divizije, kako su bili malog brojnog stanja, našli u vrlo teškom položaju.

Odlaskom divizije »Sassari« s prostora Gračaca213 uvjeti za jednu operaciju čišćenja zone Gračac—Bosansko Grahovo—Ben­der—Zrmanja postali su vrlo povoljni. U bojevima od 15. marta do 10. aprila ova je bosansko-hrvatska grupa zarobila na prostoru Knina preko 950 četnika i oko 150 talijanskih vojnika, zaplijenila njihovo naoružanje, srušila željeznički tunel na Benderu i mostove na Zrmanji i izbila neposredno pred Knin. Tom njenom akcijom definitivno je prekinuta lička pruga i veza s morem, koja je uspo­stavljena tek poslije definitivnog oslobođenja zemlje.

Kratko vrijeme poslije zauzimanja Gračaca i Bosanskog Gra­hova ponovo su oslobođeni i gradovi ' Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Ključ. Stalni pritisak jedinica 1. bosanskog korpusa na komunikacije između ovih mjesta, zatim jedan snažan nalet jedi­nica 5. krajiške divizije na Drvar, primorali su Nijemce na povla­čenje, i oni su se od 17. do 23. marta povukli s cijele linije ođ Livna preko Glamoča, Drvara, Bosanskog Petrovca do Bihaća.

213) Posljednje jedinice talijanske divizije »Sassari« napustile su Gračac 4. marta ujutro. Čini se, da je toga dana, ili nekoliko dana ranije, napusteno i Bos. Grahovo.

264

Faksimil dnevne zapovijesti četničkog vojvode izdajnika Dobroslava Jevđevića- povodom četničkog poraza u Nevesinjskom boju.

265-

Prvih dana aprila upućena je 5. krajiška divizija u centralnu Bosnu prema Kotor Varoši i planini Vlašić. Na staroj slobodnoj teritoriji Bosanske Krajine ostala je 4. krajiška divizija i dijelovi10. krajiške divizije.

24. marta poduzeo je 1. hrvatski korpus sa 6. ličkom divizijom napad na ustaško čvorište Lovinac—Gospić—Perušić, koje je bra­nilo oko 4.000 ustaša, ali se poslije trodnevne borbe povukao s po­lovičnim rezultatom. 30. marta korpus je sa 8. kordunaškom, 6. lič­kom i Primorsko-goranskom grupom poduzeo ofenzivu prema Vrhovinama, Otočcu, Brlogu i Brinju i do 15. aprila oslobodio sva ova mjesta.214

Do 15. aprila oslobodili su 1. hrvatski i 1. bosanski korpu* gotovo cio stari slobodni teritorij i znatno ga proširili, naročito u Hrvatskoj215.

* * «Sa oslobođenjem Nevesinja, Uloga i Kalinovika završena je

Bitka na Neretvi. Poslije više od mjesec dana teške borbe Glavna operativna grupa prešla je s bolnicom preko Neretve i izašla iz njenog kanjona na široki manevarski prostor. Vrata za ulazak u Hercegovinu i dalje za Crnu Goru i Sandžak bila su otvorena. Neposredna opasnost, koja se za sve vrijeme bitke na Neretvi nadvijala nad bolnicom, konačno je otklonjena.

214) Izvještavajući Vrhovni štab o toku Gacke operacije, Glavni štab Hrvatske javlja 3. IV. 1943. radiogramom:

»2. o. mj. jedinice naše 9. i 6. brigade očistile su mjesta Ram- ljani, Janjče, Sinac i Lešće. Plijen: 650 pušaka, 12 teških mitraljeza,11 puškomi trai jeza, 11 ručnih mitraljeza, 500.000 metaka i druge spreme. Zarobljeno 16 oficira s bojnikom i 600 domobrana...« Sumirajući rezultate Gacke operacije, 8. kordunaška divizija u svom

operativnom izvještaju od 17. IV. 1943. izvještava pod toč. 5. slijedeće:»Vlastiti gubici: 23 mrtva i 123 ranjena. Neprijateljski gubici:

379 mrtvih, 173 ranjena, 108 zarobljenih neprijateljskih vojnika. Zaplijenjeno: 2 brdska topa 75 mm, 2 teška bacača, 4 laka bacača, 20 teških mitraljeza, 9 puškomitraljeza, 1.058 pušaka, 960 bombi, 232 granate za top, 867 mina za lake minobacače, 1471 mina za te­ške bacače. 1 ručni mitraljez, 3 radiostanice... itd. i 1,110.000 pu- ščanih i mitraljeskih metaka.«215) U operacije i bojeve 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa Naro­

dnooslobodilačke vojske u vrijeme od 23. februara (završetak IV. ofenzive u Hrvatskoj) odnosno 5. marta (završetak IV. ofenzive u Bosni) pa do 15. aprila 1943. godine, nisam detaljnije ulazio, kao ni u ofenzivu Talijana na Gorski Kotar od 6. do 19 marta. Također ne ću pratiti daljnji rad 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa, jer njihova operativno-taktička dejstva nisu više tako usko povezana s dejstvima Glavne operativne grupe, niti se V. okupatorska ofenziva u bilo kojoj formi na njih odrazila.

266

U tri velika sukoba s četnicima Draže Mihajlovića u okviru bitke na Neretvi izvojevala je Glavna operativna grupa tri zna­čajne pobjede, koje su zapečatile sudbinu četnika kao vojne orga­nizacije i vojne sile. Demoralizacija i rasulo obuhvatilo je sve čet­ničke jedinice. Dražina vojska istopila se kao snijeg. Od 25.000 četnika ostalo je poslije 25. marta u Hercegovini, Crnoj Gori i San­džaku najviše do 6.000 ljudi, i to deklasirane rulje zaslijepljene šovinizmom i ogrezle u pljački i ubistvu.

U bici na Neretvi pretrpio je teške poraze i 4. talijanski armijski korpus. Divizija »Murge« pretrpjela je teške gubitke. Slične rezul­tate imale su i sve one jedinice divizije »Marche« i »Messina«, koje su učestvovale u bici na Neretvi. Međutim, Talijani bi u toj bici bili svakako doživjeli kudikamo veće i teže poraze, da se uz Glavnu operativnu grupu nije nalazila isuviše velika bolnica, koja je zadržavala napredovanje Glavne operativne grupe i one­mogućila joj, da svoj uspjeh iskoristi do kraja. Već smo vidjeh, kakve je kolosalne operativne mogućnosti Glavna operativna grupa morala propustiti za vrijeme borbi na Neretvi, jer ih zbog bolnice nije mogla, bolje reći nije smjela iskoristiti do kraja. Bolnica sa stalnim brojnim stanjem od preko 3.000 ranjenika i bolesnika visjela je o njoj kao kamen i uvijek je vukla nazad. 6. armijski korpus nisu izvukli iz kritične situacije na Neretvi Nijemci, nego u prvom redu okolnost, da je Glavna operativna grupa vodila sa sobom bolnicu.

Poslije Bitke na Neretvi 6. je armijski korpus u Hercegovini prešao potpuno u obranu. Utvrđuje Mostar i rijeku Trebišnjicu i ponovo zapomaže i traži pomoć od njemačkih trupa. Gordost talijanske soldateske, za koju je njen komandant, ratni zločinac Mario Roatta, tvrdio pred početak IV. ofenzive, da se » . . . može zaista pohvaliti, da je neprijatelju nanosila samo udarce« i da joj nije potrebna intervencija njemačkih trupa u njenoj okupacionoj zoni, u vatri bitke na Neretvi sasvim je splasnula, nestala i pre­tvorila se u opću kuknjavu talijanskih komandanata. Oni su vidjeli partizane na svakom koraku. Od generala Lütersa ponovo je za­tražena hitna pomoć, ali ovaj put bez ikakvog ograničenja u po­gledu ulaska i boravka njemačkih trupa u talijanskoj okupacionoj zoni. A kada Foča bude opkoljena kroz nekoliko dana, svi će tali­janski vojni i politički izaslanici u Beogradu i Zagrebu, a isto tako i kod viših njemačkih štabova neprestano obilaziti njemačke ko­mande, ne bi li ih privoljeli na što hitniju intervenciju protiv Glavne operativne grupe u Hercegovini i Sandžaku.

XVII. POGLAVLJE

ČETVRTA OKUPATORSKO-KVISLINŠKA OFENZIVA I NJENE POSLJEDICE

IV. okupatorska ofenziva, izvođena u dvije uzastopne etape, završila se, poslije dva mjeseca borbi, vojnim i političkim porazom njemačko-talijanskih trupa i trupa domaćih izdajnika. Nijemci su je započeli s velikom propagandnom galamom i, kao obično, odviše samouvjereno: kao da najavljuju početak jedne velike katastrofe naroda Jugoslavije i njihovih oružanih snaga. Planirali su da tu ofenzivu izvedu kao snažan operativni udar, koji će u kratkom vremenu smrviti i uništiti glavninu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, i kao krvavu odmazdu nad ustaničkim na­rodom, u prvom redu na Slobodnom teritoriju. Revolucionarnom naoružanom narodu spremali su — u najbukvalnijem značenju — totalni rat i uništenje!

Opseg operacija i bojeva, koji su se odvijali u sklopu IV. ofen­zive i u njenom vremenskom trajanju, te broj trupa, koje su ih izvodile, nedvosmisleno karakteriziraju Narodnooslobodilački rat naroda Jugoslavije protiv fašističke okupacije kao rat, koji je dobio svoj status »pravog«, »velikog« rata216. Poslije IV. ofenzive ova se činjenica nije više mogla sakriti ni pred okupatorskim trupama, ni pred svjetskom javnošću.

Januarski dani godine 1943. očigledno su govorili, da je vrijeme t. zv. malog rata, partizanskog rata s partizanskim odredima i di­verzantskim grupama, u Jugoslaviji prošlo, i da se na bojnim po­ljima Jugoslavije odvija najkrvaviji i najstrašniji rat, u kome se u pojedinim operacijama sudaraju tako velike mase vojnika, kao

216) Ustvari je svaki rat »pravi« i »veliki«. Razlika je samo u poten­cijalu ljudstva i naoružanja, koje ratujuće strane mogu ispoljiti, i u okolnostima pod kojima se vodi.

268

ni u jednom partizanskom ratu dotada, pa čak ni u samom Oslobo­dilačkom ratu naroda Jugoslavije do konca godine 1942. Historija Drugog svjetskog rata morat će zabilježiti, da je u prvoj polovini godine 1943. Evropa imala svoj — drugi front.

Možda se ova tvrdnja na prvi pogled čini preuveličanom, ali— evo činjenica:

Početkom godine 1943. u Evropi je postojao samo Istočni front i front u Jugoslaviji. U Grčkoj i Albaniji oslobodilački pokret pro­tiv okupatorskih trupa nije bilježio snažnije sudare, jače od sukoba manjih partizanskih odreda, niti su okupatori protiv tih odreda upotrebljavali veće mase svoje vojske.

Kakav je karakter rata, koji vode jedinice Narodnooslobodi­lačke vojske i partizanski odredi Jugoslavije protiv njemačko-tali- janske vojske, izvanredno dobro ilustrira samo jedan primjer,0 kome ćemo ovdje nešto više reći. To je broj trupa, okupatorskih1 kvislinških s jedne strane, i Narodnooslobodilačke vojske i parti­zanskih odreda s druge strane, koje se sudaraju na jednom odre­đenom vojišnom prostoru, i obostrani gubici u živoj sili i tehnici u razdoblju od dva mjeseca.

Na okupatorsko-kvislinškoj strani nalazi se u vrijeme trajanjaIV. ofenzive protiv glavnine Narodnooslobodilačke vojske, od 20. januara do 20. marta godine 1943., jedanaest njemačkih i tali­janskih divizija217, bez pridodatih pojačanja218, koja su često vrlo brojna i moćna, i bez brojnih okupatorskih i kvislinških formacija, koje su u stalnom sukobu s ostalim jedinicama Narodnooslobodi­lačke vojske na drugim terenima. Ovim divizijama pomaže nekih sedam eskađrila avijacije i četiri bataljona tenkova. Formacije do­maćih izdajnika — ustaša, domobrana i četnika — potpuno uklo­pljene u sastav okupatorske vojske, imaju u prvoj liniji borbe za vrijeme ofenzive preko 39.500 ljudi.

Kad bismo računali sve okupatorske i kvislinške trupe, koje su učestvovale u operativnom pothvatu protiv glavnine Narodno­oslobodilačke vojske i partizanskih odreda u ova dva mjeseca, zatim one, koje su stacionirale u pojasu osiguranja oko Slobodnog teri­torija, bilo kao rezerve ili kao osiguranje i kontrola u pojasu operacijske osnovice okupatorskih trupa i neposredno iza njih (od Slobodnog teritoriia u dubinu 20 kilometara), cifra bi svakako pre­lazila 180.000 vojnika.

217) Njemačke dvizije — 7. SS, 369.. 714., 717. i 718., i talijanske divizije — »Lombardia«, »Sassari«, »Re«, »Bergamo«, »Murge«, »Messina«.

218) Pukovske grupe, samostalni bataljoni i posadne čete.

269

Ofenzivu je započelo oko 90.000 okupatorskih i kvislinških vojnika. U toku razvoja ofenzivnih operacija okupatora, kao i pro- tivofenzive glavnine Narodnooslobodilačke vojske i partizanskihodreda Jugoslavije, ta se cifra neprestano povećavala, tako da je oko 1. marta godine 1943., u posljednjim, završnim danima IV. ofen­zive dostigla cifru od oko 142.500 vojnika213.

Sve ove trupe angažirane su u razdoblju od dva mjeseca, po jednom jedinstvenom planu operacija na prostoru između Kar­lovca — rijeke Kupe — rijeke Save — rijeke Une — rijeke Sane— Banialuke — Jajca — rijeke Vrbasa — Bitovnje planine — rijeke Neretve — planine Dinare — ličke pruge Knin—Karlovac.

219) Te su snage bile sastavljene ovako:Njemačke trupe:

7. SS »Prinz Eugen« divizija..................................................... 20.000 vojnika369. legionarska divizija ............................................ 15.000 ,,714. posadna divizija........................................................................ 8.000 „717. posadna divizija...................................................................... 8.000 „718. posadna divizija...................................................................... 8.000 „187. puk (pukovska grupa) 187. divizije 3.000 „

Svega: 62.000 vojnika

Talijanske trupe: divizija »Lombardia« (Grupa Fabbri) . . . . 6.000 vojnikadivizija »Re« ..................................................................................... 14.000 „divizija »Sassari«............................................................................. 10.000 „divizija »Murge« .............................................................................. 9.500 „dijelovi iz divizija »Bergamo«, »Messina« i

»Marche« — oko sedam bataljona pješadije 6.000 „Svega: 45.500 vojnika

Pavelićeve ustaško-domobranske trupe: trupe koje su napadale i zaposjedale Baniju 2.000 vojnika2. i 3. planinska brigada domobrana . . . . 3.000 „trupe koje su zaposjedale Kordun ... oko 2.000 „trupe koje su napadale u Lici .......................................... oko 2.500 „trupe koje su napadale i zaposjedale Bos. Krajinu (liniju Bos. Novi—Prijedor—Sanski Most—Banjaluka) ........................................................................preko 4.000 „V. ustaški zdrug ........................................................................... 1.000 „ustaše pukov. Simića, zona Široki Brijeg—Vrgorac 2.000 „

Svega: 16.500 vojnika

Četnici Draže Mihajlovića:kninska grupa, pop Đujić i Baćović........................................... 5.000 četnikagrupa iz centralne Bosne.............................................................. 1.200 „grupacija na Neretvi (samo u zoni Neretve) . . 12.000 „

Svega: 18.500 četnikaSveukupne okupatorske i kvislinške trupe 142.500 vojnika

270

U Sjevernoj Africi je, na primjer, Rommel imao pod svojom komandom tri talijanska armijska korpusa od devet divizija i pet njemačkih — ukupno četrnaest divizija. Bitna je razlika samo u tome, što su u Africi prisustvovale tenkovske (od toga su četiri oklopne divizije: dvije talijanske i dvije njemačke) i vazduho­plovne jedinice. Ali su se i Englezi branili također tenkovskim divizijama, daleko nadmoćnijim vazduhoplovstvom i pomorskim jedinicama, a Narodnooslpbodilačka vojska takve snage uopće nije posjedovala. Prema tome, odnosi u naoružanju na Balkanu, t. j. konkretno u IV. ofenzivi, mnogo su teži za Narodnooslobodilačku vojsku nego za Engleze u Africi i, razmjerno svojim snagama i svojim resursima samo u ovoj operaciji, jedinice Narodnooslobo­dilačke vojske vežu veće okupatorske snage nego Englezi kod El-Alameina.

Glavnina Narodnooslobodilačke vojske ratovala je u ova dva mjeseca s nešto ispod 60.000 vojnika u operativnim jedinicama,220 podijeljenih u tri operativne grupe: Glavnu operativnu grupu VS, 1. hrvatski korpus i 1. bosanski korpus. (Grupa brigada na Žmn- berku, pet slovensko-hrvatskih brigada i četiri slavonske divizie na sjeveru od Save, koje su bile izvan operacijskog prostora IV. ofenzive, ne ulaze u ovu cifru od 60.000 vojnika.)

U prvim fazama operacija glavnina Narodnooslobodilačke voj­ske i partizanskih odreda suprotstavljala se okupatorsko-kvislin- škoj vojsci s nešto ispod 30.000 ljudi, a ta se cifra u toku borbi postepeno povećavala ulaženjem novih jedinica sa drugih sektora. Brojčani su se odnosi uglavnom kretali u omjeru 3 : 1 za nepri­jatelja, ali se na pojedinim vrlo važnim odsjecima fronta, u raznim vremenskim periodima, omjer penjao i do 12 :1 za okupatora.

Granice materijalnih odnosa nije moguće povući ni u najgru­bljim ciframa, jer su ti odnosi takve prirode, da se uopće ne mogu usporediti. Snabdijevanje hranom, odjećom, obućom, naoružanjem i municijom, saobraćajnim sredstvima, sanitetskim materijalom i t. d za neprijatelja nije bilo problem. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi imali su u svom sastavu oko polovinu ljudi.

220) Pod ovim razumijevamo i velike partizanske odrede, kao Lički partizanski odred, Banijski partizanski odred i t. d., koji su imali svaki ođ 800—1200 boraca i đjeiovali u okviru zadataka pojedinih divizija i bri­gada, ili jedinstveno kao brigade, na primjer Banijski partizanski odred gotovo u čitavoj prvoj etapi IV. ofenzive. Ovim terminom ne mislim reći, da i manji partizanski odredi i diverzantske grupe nisu bili operativni, u smislu borbene aktivnosti, ali su oni djelovali kao pomoć i obično u pozadini, s posebnim zadacima.

271

koji su bili polubosi, samo u čarapama sa prišivenom sirovom kožom koja je služila kao đon, ili u opancima od sasušene goveđe kože, bez šinjela ili civilnog zimskog kaputa, sa svega jednom do dvije košulje. Nije bio rijedak slučaj, da su borci bili potpuno bosi ili u ljetnom odijelu. Odnosi u artiljeriji, tenkovima, vazduho- plovstvu i rezervama municije ne mogu se uopće povlačiti, jer su ti rodovi kod Narodnooslobodilačke vojske još bili u povoju ili ih uopće nije bilo. Snabdijevanje municijom bilo je svedeno samo na ono, što se zaplijenilo od neprijatelja. Teško je, nevjerojatno teško pješaku i artiljercu Narodnooslobodilačke vojske, koji svu svoju bojnu komoru i sve svoje rezerve municije, sva svoja ubojna skla­dišta nosi na vlastitim leđima i na nekoliko konja. Tek u borbama oko Neretve raspolagalo se većom količinom pješadijske, artilje­rijske i minobacačke municije, ali poslije prijelaza Neretve morale su sve rezerve municije i sve teško naoružanje biti uništeni.

Međutim, u borbama s okupatorsko-kvislinškim trupama, za dva mjeseca okupatorske ofenzive, glavnina Narodnooslobodilačke vojske Zaplijenila je od talijanskih trupa ove količine ratnog ma­terijala: jedan oklopni vlak, 15 ispravnih tenkova, preko 100 arti­ljerijskih i minobacačkih cijevi (topovi raznih kalibara 37 mm, 45 mm, 65 mm, 75 mm i 100 mm i minobacači 80 mm), preko 50 minobacača 45 mm i preko 600 mitraljeza i puškomi trai jeza, preko 7.000 pušaka, oko 10.000 ručnih bombi, preko 150 kamiona, automobila i motorkotača, velike količine artiljerijske, mino­bacačke, mitraljeske i puščane municije i razne intendantske spreme.

Od njemačkih je trupa zaplijenjeno: 4 baterije artiljerije (razni kalibri 37 mm, 52 mm i 75 mm), 5 specijalnih protivtenkovskih pušaka, 1 ispravan tenk ođ 20 tona, oko 20 minobacača 80 mm, preko 80 mitraljeza i puškomi trai jeza i 1.500 pušaka

Od vojnih formacija izdajnika zaplijenjeno je oko 50 mitra­ljeza i preko 2.000 pušaka. Uništeno je 5 tenkova, 3 oklopna vlaka, 10 kompozicija s lokomotivama221 i oborena su dva bombardera.

Jedinice glavnine Narodnooslobodilačke vojske izgubile su od naoružanja oko 40 mitraljeza, 500 pušaka i 1 zaplijenjeni talijanski

221) U ovaj broj uračunao sam i dvije zapaljene kompozicije na glavnoj pruzi oko Okučana, koje je zapalila 4. slavonska divizija, i dvije kompozicije zapaljene na pruzi Karlovac—Sušak, koje je zapalila Ope­rativna grupa brigada sa Zumberka (13. proleterska i 4. kordunaška bri­gada).

•272

tenk222 u napadu na Konjic. U ljudskim žrtvama pretrpjele su gu­bitke od 3.500 do 4.000 izbačenih iz stroja, što poginulih, smrznutih ili umrlih od velikih napora, hladnoće i bolesti, ili ranjenih, i oko 200 zarobljenih223.

Talijani su bili primorani da priznaju svoje velike gubitke: na primjer, da im je divizija »Murge« izgubila 2.300 ljudi, 2.000 pušaka, 170 automatskih oruđa, 14 topova, 11 tenkova i 45 auto­mobila. Međutim, dovoljno je da se usporede same cifre koje daju u tim izvještajima (brojčani odnos zarobljenih vojnika i količina izgubljenog materijala), pa da se dođe do zaključka, da fu izbje­gavali da kažu pravu istinu. Za diviziju »Sassari« također priznaju, da je samo oko Gornjeg Lapca izgubila 53 oficira i 852 vojnika.

Ali od svega najrječitije su cifre zaplijenjenog oružja. One vrlo uvjerljivo govore o zarobljenim, ranjenim i mrtvim okupatorskim i kvislinškim vojnicima. One govore i o karakteru operacija i bo­jeva i o vojnim i političkim rezultatima IV. okupatorske ofenzive.

Kako smo već prije istakli, prve dane ofenzive pratila je velika galama, i u isti mah obećavalo se pomilovanje svima onima, koji se predaju, a ostalima prijetilo smrću i logorom. Ali je zato završetak ofenzive protekao u velikoj tišini, s onim dobro poznatim fašističkim izjavama, da je neprijatelj uništen, t. j. da je »Titova komunistička država slomljena«. To je bilo sve! Dakako, takve su izjave bile namijenjene javnosti, a izvještaji o stvarnoj situaciji, ocjene Narodnooslobodilačke vojske i njenih borbi, ocjene rezultataIV. ofenzive bile su potpuno drugačije, jednako kao i zaključci, koje su okupatori izvukli za svoju internu upotrebu, za svoje trupe i njihove buduće operacije i bojeve protiv Narodnooslobodilačke vojbke.

Jednoglasne su ocjene i zaključci, da je glavnina Narođnooslo- bodilačke vojske djelovala potpuno jedinstveno, da se povlačila i napadala po jedinstvenom planu, ispoljavajući nove kvalitete ope­

222) Ovaj tenk su zarobili Nijemci i uz veliku galamu predali ga nazad Talijanima. To je kod Talijana shvaćeno kao uvreda i omalova­žavanje, pa je Robotti naredio da se ovaj slučaj nigdje pismeno ne regi­strira i da se ne prepričava, jer je sramota za talijansku vojsku, da joj Nijemci vraćaju od partizana zarobljeni tenk.

223) Nijemci, Talijani i njihove sluge nisu nigdje zarobili nijednu organiziranu grupu ili grupicu. Svi zarobljenici ili su teški ranjenici, koji se nisu uspjeli izvući iz borbe, ili iza svojih jedinica zaostali iznureni borci, a najviše oni, koji su se odvojili od svojih jedinica iz raznih raz­loga (borci na odsustvu, ili oni koji su odlazili da vide kako im je kuća i obitelj, i t. đ.).

18 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 273

rativne vještine i taktike. Već u prvoj etapi IV. ofenzive Nijemci konstatiraju, da je obrana jedinica Narodnooslobodilačke vojske brižljivo organizirana, da je na glavnim pravcima fortifikacijskiutvrđena, da vrlo često prelazi u snažne protivnapade i da su krupne formacije prelazile sa partizanskog ratovanja na principe »redovnog« rata »s objedinjenom upotrebom cijelih formacija većih jedinica«. Do IV. ofenzive Nijemci nisu nikada davali ovakve ocjene Narodnooslobodilačkoj vojsci.224

Stvarnost rata, širi operativni sudari s Narodnooslobođilačkom vojskom natjerali su sada Nijemce, da pomno studiraju formacijsku i organizacionu strukturu Narodnooslobodilačke vojske, njenu stra­tegiju, taktiku, sistem trupnog komandovanja, školovanje ruko­vodećeg vojnog kadra, popunu trupa i snabdijevanje, disciplinu, stanovanje jedinica i t. d. Iako u tim studiiama ima apsurda, koji su inače svojstveni fašistima — naročito kad govore o komuni­stima, funkciji političkih komesara (koji su im krivi, što se parti­zani očajnički tuku), o popuni jedinica, o ženama-borcima i t. d.— ima u niima. i to ne malo, i izvanrednih priznanja i pohvala Narodnooslobodilačkoj vojsci.

Robotti smatra, da je rastresit sistem rasporeda armije225 pre­živio, da je prošlo vrijeme partizanskih odreda i da borbe posljed­njih mjeseci govore, da se armija mora prikupiti, reorganizirati, popuniti (»ona je gladna popune«!), jer na proljeće ne će biti spo­sobna za predstojeće događaje i bit će tučena. Njemački plan o zaposjedanju i držanju Slobodnog teritorija, odnosno plan da nje­mačke i talijanske trupe ponovo izbiju na demarkacionu liniju

224) 31. III. 1943. komandant njemačkih oružanih snaga u Hrvatskoj poslao je jedan kraći izvještaj o završetku operacije »Weiss I« i Weiss II« general-majoru Begiću, državnom sekretaru za oružanu silu kvislinške Nezavisne Države Hrvatske u kome ga informira ovako:

»U toku više mjeseci neprijatelj je stvorio svoje vlastito Uprav­no područje, organizirao znatan broj boraca i osigurao zauzeto područje sa svih strana utvrđenjima i jakim razaraniem drumova. Može se računati, da neprijatelj sada rasnolaže sa 65.000 aktivnih boraca, koji su naoružani automatskim i teškim oružiem. kao i arti­ljerijom i tenkovima. Oni su formirani u korpuse, divizije i briga­de. Više rukovodstvo pokazalo se kasnije kao vrlo dobro i vrlo po­kretljivo«.

»Najvažnija je bila borba za Grmeč-planinu, koju je nepri­jatelj u vremenu od gotovo godinu i po dana svoiim fortifika^ij- skim radovimq pretvorio u pravu tvrđavu, nagomilao znatne zal'he1 izgrad'o velike logore sa barakama. I ova je tvrđava također morala biti osvojena dio po dio.«

(Original izvještaja u arhivi VIIJNA) 225) Pod armijom on podrazumijeva 2. talijansku armiju.

274

Koncept članka Vrhovnog komandanta Tita o IV. okupatorsko-kvislinškoj ofen­zivi, pisan neposredno po završrt'M ofenzive. Članak je konceptiran na listiću džepnog notesa, a objavljen u »Biltenu Vrhovnog štaba NOV i POJi u broju 23—27, u aprilu 1943. godine. Od koncepta sačuvala su se samo četiri lista.

275*18

Koncept članka Vrhovnog komandanta Tita (strana 2.)

276

Koncept članka Vrhovnog komandanta Tita (strana 3.)

277

Koncept članka Vrhovnog komandanta Tita (strana 4.)

278

i da svatko od njih drži svoju okupacionu zonu, Robotti smatra iluzijom i zavaravanjem samoga sebe, jer situacija očigledno poka­zuje, da i poslije ofenzive njemačko-talijanskih trupa »sve ide po starom«.

Dok se general Robotti pomirio sa stvarnom situacijom, s po­razom, i spreman je na povlačenje i skraćivanje fronta svojih trupa, Nijemci nisu raspoloženi da otvoreno priznaju poraz. Ali se pri­znanje za poraz lijepo vidi iz njihovih ocjena rada trupa za vrijeme ofenziva i odluka donesenih u završetku bitke na Neretvi. Daljnje provođenje projektiranih zimskih ofenzivnih operacija je obustav­ljeno, jer — po njihovoj ocjeni — raspoložive trupe ni po broju ni po kvailtetu nisu kadre učiniti nešto ozbiljnije protiv Narođno- oslobođilačke vojske, koja je svojom snagom nadmašila snagu nje­mačkih posadnih divizija.

Nijedna zasebna akcija tih posadnih divizija, iako su one uče­stvovale sa svim svojim jedinicama i počajanjima iz drugih divizija i formacijama domaćih izdajnika u napadu na pojedinim pravcima, nije nikada završila s uspjehom. Zato je odlučeno, da se izvrši reor­ganizacija posadnih divizija i da se u Jugoslaviju što prije pošalju nove okupacione trupe. Tek nakon svega toga njemačke će trupe biti sposobne za izvršenje daljnjih zadataka po planu zimskih operacija.

Tako okupatori ocjenjuju svoju ofenzivu i rezultate, koje su u toj ofenzivi postigle njihove trupe.

Na drugoj strani, ofenziva je u svakom pcgledu ojačala Na- rodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede. Statistički podaci brojnog stanja glavnine Narodnooslobodilačke vojske iz mjeseca marta godine 1943. bilježe i brojčani porast vojske po jedinicama i opći porast. Na primjer, 8. kordunaška divizija izašla je iz ofen­zive sa preko 5.000 boraca, pojedini odredi u Hrvatskoj premašuju cifru od 1.100 boraca, 9- dalmatinska divizija, koja je 11. februara imala oko 2.100 ljudi, prelazi Neretvu gotovo sa 4.000 i t. d. Formi­rani su novi partizanski odredi, novi samostalni bataljoni, nove brigade i divizije. 4. krajiška divizija izašla je iz ofenzive s pet brigada u svom sastavu, a 1. bosanski koipus formirao je novu— 10. krajišku diviziju cd tri brigade.

Paralelno s brojčanim i organizacionim razvojem, Narodno­oslobodilačka je vojska i u operativno-taktičkom pogledu postigla velik napredak. I u obrani i u napadu pokazala je krasne primjere operativne i taktičke sposobnosti svog komandnog kadra i svojih jedinica. i

279

Strateško-operativna koncepcija Vrhovnog komandanta za raz­bijanje IV. okupatorske ofenzive zahtijevala je jače grupiranje snaga, komandovanje s većim grupacijama, discipliniran odnos prema zadatku, koji se rješava na liniji dejstva cijele glavnine Narodnooslobodilačke vojske i u okviru opće koncepcije. DoIV. ofenzive djelovale su kao najkrupnije formacije — divizije221*, dok su sada, u ofenzivi neprijatelja, stupile na pozornicu korpusne grupacije kao jedinstvena operativna tijela, i to ne samo za vrijeme rješavanja jedne operacije ili boja, već kao stalna operativna tijela, kao neophodan zahtjev nove operativno-taktičke prakse Narodno­oslobodilačke vojske. Praksa je pokazala, da je takve grupacije, iako su one zbog svoje veličine više izložene snažnijim udarima neprijatelja, ipak moguće voditi i da su one neophodne za daljnja dejstva Narodnooslobodilačke vojske.

Dejstva korpusnih grupacija značaino su razvila rad šta­bova, nalažući im da rješavaiu razne operacije i bojeve obrambenog i napadnog karaktera, kombinacije obrane i protivofenzive, posebnu primjenu i razvoj manevra takvih grupacija, kao bitnog i najzna­čajnijeg elementa vođenja svake operacije i boja.

Bitka na Neretvi sa svoje tri operacije (prva operacija: ofen­ziva do Neretve, obrana i borba u operativnom okruženju, sa sjajnim manevrom i djelovanjem jedinica po unutrašnjim opera­cijskim pravcima; druga operacija: proboj preko Neretve, sa izvan­rednim osjećajem Vrhovnog komandanta za vrijeme, orostor. snagu i sposobnost manevra jedinica Glavne operativne grupe; treća ope- raciia: debuširanje iz gornieg toka Neretve i oslobađanje Nevesinja i Kalinovika) ostat će kao klasičan obrazac ratne vještine u historiji ratova naroda Jugoslavije. I ne samo bitka na Neretvi, u IV. oku­patorskoj ofenzivi vidno se ističu i operacija oko Gornjeg Lapca, obrana kod Sanskog Mosta, velik i težak rad obrane u zaštitnici, koiu je izvodila 7. baniiska divizija od željezničke pruge Sisak— Sunja preko Slunja, Bihaća, Bosanskog Petrovca, Drvara i kod Gornjeg Vakufa.

Taktika jedinica glavnine Narodnooslobodilačke vojske također je vidno napredovala. Obrana Slobodnog teritorija elastična i uporna, zatim stvaranje vremena za razvoj proti vofenzi-

226) Razumije se, da je i dalie ostao zahtiev strategije i taktike Na- rođnooslobodilačke vojske, da divizije, brigade, pa i partizanski odredi djeluju kao zasebne jedinice na svojim teritorijima, jer je to diktirao 6am karakter Oslobodilačkog rata. Praksa je samo istakla jedan novi, viši stepen borbe.

280

gve Glavne operativne grupe zahtüevali su od jeđ'nica bri­žljivu organizaciju i duže vođenje frontalnih borbi. Ukopavanje \ maskiranje, obrana na rijeci i u gradu nisu se do IV. ofenziva mnogo prakticirali. Sve te taktičke radnje tek su u IV. ofenzivi stavljene na dnevni red i postale sastavni dio akcija Narodnooslo- bođilačke vojske.

Ali najveći zalog pobjede nad okupatorom i njegovim slugama bila je svijest, disciplina, revolucionarna strast borbe i junaštvo boraca, komandira, komandanata i političkih komesara glavnine Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, koji nisu šu­štali ni pred kakvim teškoćama. Bombaši 2. dalmatinske brigade nisu bili usamljena pojava. Sve su brigade imale svoje grom-dese- tine., svoje Ostojiće. Na Vilića Gumnu u redovima 4. crnogorske, na Orlovači u redovima 3. krajiške, u napadu na Prozor u redovima1. dalmatinske i 5. crnogorsk?, pred Drežnicom i na Crnom Vrhu u redovima 2. proleterske, oko Gornjeg Vakufa u redovima 7. ba- nijske, na Zuleševici u 9. ličkoj, pred Sanskim Mostom u 1. i 6. kra­jiškoj i t. d. Samo veliko unutrašnje moralno-političko jedinstvo ove armije i svijest o veličini njenog revolucionarnog poziva izdr­žali su ovako veliku snagu neprijatelja.

Voinu i političku pobjedu u IV. ofenzivi odnijela je Narodno- oslobodilačka vojska. Ali ni udarci neprijatelja nisu bili mali. Uda­rac okupatora i niegovih slugu osietio ie u prvcm redu Slobodni teritoj, nenaoružani ljudi u pozadini. Bilo bi krainie nepravedno i neistinito, kad bi se reklo, da je pobjedu ođniiela samo vojska. Ne, pobjedu nad okupatorskom soldateskom odnio je narod! Ljudi, žene i omladina išli su sa svojim borcima na rušenje pruga, mo­stova i cesta. Vraćali su se svojim kućama, pleli čarape, krpili odjeću, prali rublje, kuhali jelo i nosili ga svojim sinovima na položaje. Na svojim rukama nosili su ranjenike i sakrivali ih. Pre­bacivali se u pozadinu, gdje su pratili pokrete neprijateljskih trupa i o tome obavještavali svoju vojsku. Odvlačili su sve što su mogli i sakrivali od neprijatelja. Sve je stavljeno na raspolaganje vojsci, sva imovina. Njoj se nosio posljednji hljeb iz kuće. Kad se vojska povlačila, povlačio se i narod. Napuštao je sve i dijelio svoju sud­binu sa sudbinom svoje armije.

Okupatorska i kvislinška voiska harala ie no S^bođnorn teri­toriju, odvlačila i palila sve do čega bi god došla. U izbjegličkim logorima harala je zima, glad i bombardiranje. Djeca su masovno umirala. U završetku ofenzive pojavio se i pjegavi tifus, koji se, kad su se izbjeglice vratile svojim kućama, strahovito proširio i

281

zahvatio čitav Slobodni teritorij, pa i vojsku u Bosanskoj Krajini. Lici, Kordunu i Baniji. Samo od tifusa, dizenterije i opće izne­moglosti pomrlo je poslije završetka ofenzive više od 8.000 ljudi sa öiobudnog teritor.ja. Svi putovi i planinske staze, koji su vodili od Livna prema Lici i dalje za Kordun i Baniju, bili su posijani leševima žena, staraca i djece. Ali i u toj situaciji narod Bosanske Krajine, Like, Korduna i Banije nije pokleknuo. Kad se lički teri­torij ponovo oslobodio, stanovništvo Like, koje se sklonilo na Plje- šivicu i oko Donjeg Lapca, krenulo je prema Bosanskoj Krajini^ ususret izbjeglicama, noseći im ono što je imalo, da im pruži prvu pomoć. To je bila jedinstvena manifestacija solidarnosti i ljubavi, veličanstvena slika naroda, koji je spreman na sve u borbi za svoje oslobođenje.

Iz tog vremena sačuvao se jedan dragocjen dokument o oku­patorskim zločinima i pustošenju po Slobodnom teritoriju. Komanda podgrmečkog područja prikupila je poslije završetka ofenzive po­datke o ljudskim žrtvama, ekonomskoj pljački i razaranju na svom teritoriju. U njenih petnaest općina okupatorsko-kvislinška vojska ubila je 3.370 ljudi, odvela 1.229, a za 493 čovjeka nije se moglo utvrditi, kako su nestali. U planini Grmeč je promrzlo i umrlo od zime 1.256 ljudi. Zabilježena su najokrutnija barbarstva, zakapanje živih ljudi, osljepljivanje, odsijecanje glave, silovanje djevojaka s odrezanim dojkama, zatvaranje do 70 ljudi u kuće ili staje, gdje su zatim poliveni benzinom i spaljeni. U selima ovih 15 općina zapaljene su 1.142 kuće, 1.134 staje i 229 stanova (pojata za stoku u planini). Opljačkano je 2.144 komada goveda, 1.380 konja, 4.926 ovaca, 328 koza, 1.963 svinje, 10.604 kokoši, 519 gusaka, 360.302 kg kukuruza, 72.539 kg krumpira, 20.834 kg masti i suhe slanine, 490.201 kg stočne hrane, 48.684 litara alkohola i t. d.

Jednako kao Bosanska Krajina prošle su i druge pokrajine Slo­bodnog teritorija. Najveći dio slobodnog teritorija Like pretvorile su talijanske trupe u zgarišta i pustoš. Slobodni teritorij je iza njemačko-talijanske vojske izgledao kao poslije provale divljih hordi u Srednjem vijeku, i rane koje je zadobio u ovoj ofenzivi nisu se više mogle zaliječiti do konca rata. One su ostale kao tra­gična uspomena na teške dane IV. ofenzive i živjet će dugo godina u sjećanjima ljudi iz ovih krajeva.

282

ČETVRTI DIO

OPERACIJE GLAVNE OPERATIVNE GRUPE ZA STVARANJE SLOBODNOG TERITORIJA

U CRNOJ GORI, SANDŽAKU I HERCEGOVINI

XVIII. POGLAVLJE

SITUACIJA GLAVNE OPERATIVNE GRUPE POSLIJE BITKE NA NERETVI. OPERATIVNI PLAN

ZA TREĆU ETAPU PROTIVOFENZIVE

24. marta godine 1943. nastupilo je kratkotrajno zatišje u Her­cegovini i oko Kalinovika. Jedinice Glavne operativne grupe obu­stavile su daljnje gonjenje potučenog neprijatelja i po nalogu Vrhovnog štaba NOV i POJ dobile odmor od četiri dana, koliko im je bilo neophodno potrebno da se odmore i srede, pregrupiraju i privuku bolnicu na prostor Kalinovika. Međutim, sve brigade nisu mogle iskoristiti tih nekoliko dana za odmor, jer su bile ili na osi­guranju novostvorenog slobodnog teritorija, u borbenom kontaktu s neprijateljem, ili u pokretu, u duhu nove pregrupacije.

Operativno-taktička situacija stvorena do 24. marta tražila je od jedinica Glavne operativne grupe, da gone potučenog neprija­telja i dalje, da ne ispuštaju operativnu inicijativu iz svojih ruku, kako bi se do kraja iskoristile sve one prednosti, koje su pioizašle. iz pobjede nad okupatorsko-kvislinškim trupama oko Nevesinja i Kalinovika. Ali od tog velikog i osnovnog vojničkog pravila moralo se ovaj puta odustati, isto onako kako je to učinieno na riieci Neretvi, za vrijeme prve faze protivofenzive. Glavna operativna grupa nije raspolagala, a niti je mogla raspolagati, jačim rezer­vama; jedinice nisu mogle fizički izdržati da u jednom zamahu, u istom rasporedu, s istim intenzitetom razvijaju svoja ofenzivna dejstva od Gornjeg Vakufa preko Neretve i Drine u Sandžak i Crnu Goru. I ne samo to! Bolnica je ostala u kanjonu gornjeg toka Neretve, oko sela Cičevo, Glavatičevo i Bjelemić, dakle sasvim otraga, kod zaštitnice Glavne operativne grupe. Da je glavnina grupacije učinila prodor preko rijeke Drine, bolnica bi ostala bez

285

dovoljne zaštite i veoma izložena neprijatelju. U tom slučaju na­lazila bi se između glavnih snaga i bolnice vrlo dobra cesta, koja ide od Sarajeva i Trnova (gdje su se nalazili jaki garnizoni oku­patora) kroz Kalinovik i Ulog za Nevesinje i od Mostara prema Nevesinju i Ulogu; ta je cesta vrlo povoljna za upotrebu moto­riziranih jedinica, koje bi u slučaju jače intervencije neprijatelja postale isuviše opasne po bolnicu.

Bez predaha, bez novog borbenog rasporeda trupa i njihove pripreme za prodor u Sandžak i Crnu Goru, i privlačenja bar v^čeg dijela bolnice na prostoriju Kalinovika, nije se moglo niti sijelo ići preko Drine.

Kraći odmor bio je neophodan za sve, i za vojsku i za ešalone ranjenika. Veliki napori, slaba i vrlo neredovna ishrana boraca, ostavljali su već vidne tragove na svim jedinicama. Najveće fizičke napore i bolove pretrpjeli su ranjenici i bolesnici, i one jedinice, koje su ih nosile preko surovog kanjona Neretve i planinskog terena Prenja. Oni su pretrpjeli užasne teškoće.

U pokretu po planinskim stazama avijacija ih je tražila i bes­prekidno progonila, tukla ih mitraljezima i bombama za žive eiljeve. Slabo pokretni ešaloni teških ranjenika nisu bili u stanju, da se, kad su se pojavljivali avioni, brzo sklone u zaklone, pa su obligatno trpjeh gubitke, gotovo jednake kao i jedinice na frontu.227

227) Kakav je tih dana bio položaj bolnice, liiepo se vidi iz izvje­štaja šefa Sanitetskog odsjeka Vrhovnog štaba Gojka Nikoliša, od 23. i29. marta 1943. godine.

»Na dan 23. marta 1943. ranienici su bili raspoređeni na sledećim prostorijama: teški — Kula, konjanici — Poča, tifusni — Ribari, interni e, Sitnik, pesaci za 1, 2 diviziju i 7 krajišku brigadu nalaze se u s. Bje- lUnić.

U s. Ribari vrši se depedikulacija tifusn’h rekonvalescenata. Za dva tri dana. kad se drugovi oporave, biće upućena prva partija od 450 drugova u svoie boračke jedinice.

Od količine hrane zavisi brzina oporavliania i vraćanie đrit«ova u borbene jedinice. M°sa imamo dovolino za tri dana. a bilo bi dobro, da se naredi štabu 3 divizije da uputi što više zaplenjenog brašna, ma­karona i pirinča bolnici.«

(Izvještaj od 23. III. 1943. Original u arhivu VIIJNA)»t. Stanje evakuacijea) Grupu teških ranjenika otpočeli smo dne 27. marta prebacivati

iz s. Kula — s. Grabovica u pravcu Biel’miča. Etapnu stsn'eu po'+^U sirio u s. Lađenica. U toku jučerašnjeg dana oni su prebačeni iz s. Kule. Prenos vrši svega 140 Talijana (zarobljeni talijanski vojnici — primjedba D. K.). od 8 brigade primili smo 214 Italijana, međutim, od toga broja tri su umrla, a ostali su u vrlo rđavom stanju, tako da su sposobni za nošenje svega 140 ljudi. Italijane hranimo što bolje možemo. Komande

786

I sada, kad je čelna grupa zastala, bolnica je morala da iskoristi to vrijeme da je stigne, a onda kada je stigne, čelna grupa pro- dužava dalje na Drinu i ne preostaje joj drugo već da opet kreće dalje. Tako drama, koja je započela još u Bosanskoj Krajini, nije prestajala, već je s istim bolovima trajala dalje, sve do dolaska u Sandžak i sjeverni dio Crne Gore.

Put od Glavatičeva do Kalinovika, koji je bolnica trebala pre­valiti, da bi se približila glavnini snaga, bio je surov i neprohodan, isto onakav kakav je bio put što ga je prošla preko padina planine Prenja. Jedina razlika bila je u tome, što je sada nije tukla nepri­jateljska artiljerija. Iznureni teškim i stalnim pokretima, zahvaćeni novim bolestima — tifusom i dizenterijom — koje su se sve više širile, ranjenici su marševali i umirali. Put iz doline Neretve do Kalinovika i Drine bio je obilježen na svakih 100—200 koraka pokojim mrtvim tijelom borca ili ranjenika.

Sigurnost Glavne operativne grupe i bolnice nije dopuštala da se borci i ranjenici više odmore i bolje nahrane. Novoosvojeni pro­stor bio je malen i siromašan hranom, a u operativnom pogledu vrlo nepovoljan, da se na njemu ostane duže i dočeka eventualna

mesta u Glavatičevu i Bjelimiću uputile su nam 59 seljaka za prenos ranjenika i bolesnika.

S obzirom na strminu etape Lađenica—Bjelimić predviđamo da će se radna sposobnost Italijana još više smanjiti i transport ranjenika veo­ma odužiti. Ako je ikako moguće ukažite nam po ovom pitanju pomoć.

b) Grupa konjanika u brojnim stanju 700 počela se prebacivati iz s. Poča u Zabrđane. Juče je prebačeno u svemu 240 ranjenika, najvećim- delom »pešaka«. Od komande mesta Kalinovik stiglo nam je 46 konja s goničima i sprovodnicima, tako da s onim koji su prikupljeni na ovoj strani i s kojima je grupa ranije raspolagala stoji nam na raspoloženju svega 51 konj. Konje 7 divizije morali smo vratiti.

c) Grupa zaraznih nalazi se još uvek u stadiumu sređivanja. Pote­škoće koje odužavaju taj posao jesu: stalni priliv novih bolesnika, rđavi uslovi smeštaja i nedisciplinovanost rekonvalescenata, nervno poreme­ćenih, koja je karakteristična za ovo obolenje. Od celokupnog broja 1200 bolesnika i rekonvalescenata koliko se zateklo pri dolasku u s. Ribare, upu­ćeno je do danas u divizije 350 drugova rekonvalescenata. Ima ih još 300 koji čekaju na depedikulaciju pa da budu upućeni u divizije, odnosno divizijske bolnice. Juče smo uspeli staviti u pogon jednu vruću komoru, tako da će depedikulacija ići nešto brže. Iako smo posljednjih pet dana imali znatno pojačanje ishrane, ipak ono nije bilo u stanju da popravi u većoj meri kondiciju rekonvalescenata. Oni su zaista tako iznureni, da se mora računati da će veliki broj morati da se oporavlja još mesec dana da se osposobe za borbu. Molimo da nam se odmah ukaže na pravac eventualne evakuacije zaraznih bolesnika. Odakle ćemo dobiti ljudstvo i konje za prenošenje«. (Izvještaj od 29. III. 1943. — Original u arhivu VIIJNA).

387

veća intervencija neprijatelja. Teritorij se morao proširiti što prije i što više, da bi se našlo pogodnije mjesto za smještaj i sigurnost bolnice.

Operativni plan Vrhovnog komandanta NOV i POJ za stva­ranje slobodnog teritorija u Sandžaku, Hercegovini i Crnoj Gori, izrađen tih dana, također je jedan izvanredan primjer dobro pla­nirane ofenzivne operacije Narodnooslobodilačke vojske. Zasnovan na stvarnim vojnim odnosima, na realnoj političkoj ocjeni situacije u Sandžaku i Crnoj Gori, na dobrom poznavanju borbene sposob­nosti trupa, po načinu izvođenja veoma smion, ovaj plan predstav­lja isto tako izvanredno lijep primjer jedne partizanske operacije, koja u sebi sadrži sve karakteristične elemente političke i vojne strategije i taktike Narodnooslobodilačke vojske i Narodnooslobo­dilačkog rata.

Iako su se vojni odnosi u jugoistočnoj Bosni poslije 1. aprila iznenada i radikalno promijenili u korist neprijatelja, zbog dolaska jakih dijelova 718. i 369. njemačke divizije na položaje duž želje­zničke pruge Sarajevo—Goražde—Prijeboj, zatim oko Rogatice, Vrhovni komandant NOV i POJ nije odustao od svog plana niti ga je mijenjao, već je, naprotiv, ubrzao njegovo izvođenje.

Vrhovni štab je odlučio, da 28. marta poduzme sa jedanaest brigada opće nastupanje u Sandžak i Crnu Goru, a sa šest brigada da vrši osiguranje novostvorenog slobodnog teritorija i uže osi­guranje bolnice.228 Samo 5. crnogorska brigada ostala je kao rezerva oko Kifinog sela (istočno od Nevesinja), na prostoru odakle će biti u stanju da prema potrebi intervenira ili prema Nevesinju i Mo­staru ili u dolinu Neretve, dakle na pravcima koji izvode k bol­nici, ili pak prema Gackom, da u slučaju potrebe pojača dejstva 3. udarne divizije na Gatačkom polju. Osiguranje novostvorenog slobodnog teritorija i bolnice poduzele su one brigade, kojih je zdravstveno stanje bilo ozbiljnije narušeno pjegavim tifusom i dizenterijom.

Ofenziva prema Sandžaku i Crnoj Gori trebala se, prema planu, izvesti na dva osnovna pravca sa dvije grupe. Lijeva grupa — 1- i 2. proleterska divizija — po’-azi sa šire prostorije Kalinovika i prelazi Drinu na dva miesta, sjeverno i južno od Foče, nastupajući što dublje u Sandžak. Desna grupa — ojačana 3. udarna divizija —

228) Uže osiguranje bolnice sada je bilo naročito aktuelno, jer se teritorij nije mogao u političko-administrativnom pogledu tako brzo orga­nizirati i srediti i jer su ostaci razbijenih četničkih bandi Draže Mihaj­lovića ostali po manjim grupama u šumama, vršeći prepade na bolnicu.

288

polazi iz Nevesinjskog polja preko Gatačkog polja na hercegovačko- crnogorsku granicu. S lijevom grupom surađuje istočnobosanska grupa brigada — 6. brigada i Majevička brigada — koja polazi sa sjevera, sa planine Romarije, i prelazi Drinu u prostoru između Ustiprače i Višegrada, nastupajući u Sandžak sa sjevera229. Osigu­ranje Slobodnog teritorija na pravcu Sarajevo—Trnovo—Kalinovik preuzima 7. banijska divizija s dvije brigade, a na pravcu Mostar— Nevesinje 9. dalmatinska divizija s tri brigade. 8. brigada 7. banij­ske d vizije ostala je u dolini Neretve kao uže osiguranje bolnice. 5 crnogorska brigr.da je u rezervi.

Lijeva grupa imala je namjeru da forsira Drinu iz marša:2. pioleterska divizija južno od Foče, a 1. proleterska sjeverno od Foče, oko I>*'koline. Po prelasku Drine 1. i 2. divizija sa svojim unutrašnjim krilima opkoljavaju talijansku posadu u Foči i prema stvorenoj situaciji napadaju i likvidiraju fočanski garnizon.2293 S ostalim snagama produžuju napredovanje prema Cajniču i Pljevi ju.

Paralelno s prodorom lijeve grupe u Sandžak, desna grupa 1— ojačana 3. divizija — vrši napad na Gacko, Avtovac i Fazlagić Kulu, zauzima Gacko polje i produžuje s glavnim snagama na istok prema crriogorsko-hercegovačkoj granici, a desnim krilom produ­žuje od Gackog na ju^ prema Bileću. Iz divizije se formira jedna zasebna udarna grupa jačine dva bataljona iz 10. hercegovačke brigade, koja paralelno s dejstvima glavnih snaga divizije prema Gatačkom polju izlazi iz Nevesinjskog polja duboko na jug u Da- barsko i Popovo polje, u pozadinu Talijana i četnika, sa ciljem uznemiravanja i vezivanja talijanskih ganizona oko Stoca i Trebinja te vršenja političke propagande i mobilizacije ljudstva u Narodno- oslobodilačku vojsku i partizanske odrede.

229) Istočnobosanske brigade primile su navrijeme naređenje Vrhov­nog štaba za pokret prema Jahorini, ali su kasno pošle i izmijenile nare­đenja Vrhovnog komandanta, tako da nisu stigle navrijeme ni u zonu Jahorina—Kalinovik. ususret Glavnoj operativnoj grupi. 6. marta krenule su sa slobodnog teritorija Birča na jug k Romaniji i Jahorini. 10. marta prešle su preko ceste Sokolovac—Rogatica, vršeći usput napade na manje neprijateljske posade. Oko 14. marta stigle su na željezničku prugu Rača —Ustiprača i precijenivši snage neprijatelja na pruzi i oko Kalinovikai njegove namjere, smatrajući da će se brigade naći same izložene udaru neprijatelja, vratile su se 15. marta nazad u Birač. Na ponovljeno nare­đenje Vrhovnog štaba krenule su 28. marta ponovo k Romaniji, gdje su ih 1. anrila našli kuriri Vrhovnog štaba i predali im naređenje za forsi­ranje Drine.

229a) U naređenju Vrhovnog komandanta nije naređeno, da se Foča odmah zauzme.

19 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 289

3. divizija iz redova svojih crnogorskih brigada formira još jednu, ali mnogo manju grupu, oko 20 boraca — iskusnih političkih radnika, koji odmah kreću u Crnu Goru sa zadatkom da se povezu s partizanskim grupama i organizacijama Komunističke partije Crne Gore i da u zajednici s njima formiraju partizanske odrede za oružano dejstvo u pozadini Talijana u Crnoj Gori. (Vidi kartu 16.)

28. marta počelo je nastupanje jedinica lijeve grupe prema Drini, a 1. aprila desne grupe na Gacko i Avtovac.

Da bi sačuvao pod svojom kontrolom planinske masive Dinare, Romanije i Jahorine planine kao svoju strategijsko-operativnu osnovicu, ako ne kontinuirano u cijeloj svojoj liniji, a ono svakako po njenim najhitnijim zonama, preko kojih će Glavna operativna grupa biti operativno-taktički povezana s 1. bosanskim korpusom, Vrhovni komandant naređuje 30. marta 1. bosanskom korpusu NOV, da uputi jednu svoju diviziju iz centralne Bosne na prostoriju Romanija—Jahorina. Zadatak je te divizije, da vrši pritisak na veliki okupatorski garnizon u Sarajevu i da služi kao veza s 1. bo­sanskim korpusom u centralnoj Bosni. Vršeći taj zadatak, divizija ujedno rasterećuje eventualni pritisak neprijatelja u pozadinu i lijevi bok Glavne operativne grupe, koja se pokreće sa prostora Kalinovika preko Drine u Sandžak i Crnu Goru.

Provjerenim i boljim obavještajnim podacima o njemačkim trupama oko 25. marta, naročito o njihovim namjerama, Vrhovni štab, po svemu sudeći, čini se, nije raspolagao. Dobro se pozna­vala situacija i namjere talijanskih trupa i četnika, ali o pokre­tima njemačkih trupa u široj zoni Sarajeva i njihovim operativnim namjerama poslije IV. ofenzive vrlo se malo znalo. Dolazak jedinica 118. i 369. divizije na liniju Sarajevo—Rogatica—Višegrad poslije 1. aprila bilo je iznenađenje. To je, doduše, signaliziralo opasnost i dalo na znanje Vrhovnom štabu, da odljepljivan je od Niiemaca nije više sigurno i da treba ubrzati prijelaz preko Drine. Do koje su točke Nijemci zaposjeli komunikacije prema Srbiji i s kakvim snagama, to Vrhovni štab isto tako nije znao. U štabu se pretpo­stavljalo kao najvjerojatnije, da će njemačke snage poći za Grčku, eventualno i na Istočni front, i da ne će krenuti sa sjevera prema Glavnoj operativnoj grupi. Nije se znalo ni to, da su dijelovi 704. divizije na putu za Novu Varoš. Međutim, Nijemci nisu išli za Grčku, nego su prema njemačko-talijanskom sporazumu pro­širivali svoju okupaciju na sjeverni dio Sandžaka, potiskujući Ta­lijane više na jug Hercegovine i prema Crnoj Gori.

Tako je izbijanje Nijemaca na lijevi bok Glavne operativne grupacije ostalo samo kao opomena, da treba ubrzati ofenzivna

290

KARTA 1*

dejstva Glavne operativne grupe preko Drine za Sandžak i Crnu Goru i da grupacija treba biti oprezna i spremna na eventualne jače ispade neprijatelja.230

Jačina talijansko-četničkih jedinica na Drini u osnovi je pra­vilno ocijenjena. Vladalo je opće mišljenje, da te snage ne će moći dati neki snažniji otpor na Drini i da će se Drina moći forsirati iz marša, bez nekih većih priprema.231

Talijanski 6. armijski korpus imao je tih dana vrlo skromne planove, to jest da se brani na svim pravcima u Hercegovini, kako ne bi dopustio dalje širenje i prodor Glavne operativne grupe du­blje u južnu Hercegovinu prema Jadranskom moru.

U Hercegovini su jedinice ovog korpusa zaposjele jačim sna­gama liniju Mostar—Blagaj—Stolac—Popovo Polje—Trebinje—Bi- leće—Plana, a kvislinzi — četnici, domobrani i ustaška milicija — Gacko i njegovu okolinu.

Slična je situacija bila i s jedinicama 14. armijskog korpusa282 u Sandžaku i Crnoj Gori. Čini se, da je kod njega vladalo uvjerenje, da Glavna operativna grupa ne će tako brzo izbiti na Drinu, i zato divizija »Taurinense« iz sastava ovog korpusa nije vršila nikakvo prikupljanje svojih snaga na desnoj obali Drine sve do 30. marta, iako je za to imala i vremena i mogućnosti. Do intervencije njenih jačih snaga na Drini došlo je tek pošto je 1. proleterska divizija nekoliko puta uzastopce pokušala prijeći Drinu kod Ustikoline.

230) Najbolje karakterizira ovu situaciju naređenje Vrhovnog koman­danta 2. diviziii od 1. oprila u 8 sati ujutro.

»Vrhovni komandant je naredio slijedeće:Požurite s prijelazom preko Drine. Treba što prije prebaciti

vaše snage na onu stranu obale.Postoji mogućnost ugrožavanja našeg lijevog boka od Sara­

jeva. Zato morate požuriti, da se što prije nađemo s našim glavnim snagama s oriu stranu Drine.

Kao najpogodniji sektor za prijelaz Drine jeste dio između sela Trbušće i sela Bastasi. Kod Broda vršite i dalje demonstracije.

1. proleterska brigada još nije uspjela proći jučer do mraka. Ona vrši i dalje pripreme, radi čamce, skele i ponovo će pokušati.

Situacija prema Gackom i Dabarskom polju, gdje su upućene naše snage, bez promjena, i te jedinice su u pokretu.

Od pravca Mostara i Konjica nema nikakvih promjena.Za Vrhovni štab

Zamjenik načelnika štabaV. Terzić

231) Takvo mišljenje proizlazilo je i na temelju iskustva s Neretve. 232) 14. armijski korpus ili »Trupe Crne Gore«.

291*10

Okupacioni korpus u Crnoj Gori kontrolirao je s malim sna­gama (svega dva bataljona iz divizije »Taurinense«233) desnu obalu Drine od Ustikoline do Broda i oko Goražda, pojačan četnicima Draže Mihajlovića (linijom s. Brod—ušće rijeke Pive) i istočno- bosanskim četnicima jačine četiri do pet četničkih brigada (na sek­toru Ustikolina—Goražde). U svemu, na desnoj je obali Drine moglo biti 29. marta najviše 1.000 talijanskih vojnika i 1.500—2.000 četnika.

233) Divizija »Taurinense« dislocirana je po garnizonima Foča, Caj- niče, Goražde, Priboj, Prijepolje i Pljevlja.

i292

XIX. POGLAVLJE

PRIJELAZ PREKO DRINE. OSLOBOĐENJE GACKOG I AVTOVCA

Prema općem planu prodora Glavne operativne grupe u San­džak, 1. i 2. proleterska divizija primile su zadatak da istovremeno forsiraju Drinu, svaka na svom pravcu nastupanja.234 2 8. marta uhvaćena je veza s istočnobosanskim brigadama, te im je predato naređenje Vrhovnog komandanta.

Neposredni zadaci za jedinice lijeve grupe Glavne operativne grupacije fiksirani su ovako:

— 1. proleterska divizija, sastava tri brigade, po uspostavljanju užeg mostobrana u rajonu Ustikoline nastupa sa i., proleterskom brigadom na jugoistok k rijeci Cehotini, guje hvata vezu s lijevim .krilom 2. proleterske divizije i zajedno s njim vrši eventualni napad na talijansku posadu u Foči; 3. i 7. krajiška brigada produ­žuju napad na istok i sjeveroistok prema Čajniču i Goraždu, sa ciljem da presijeku komunikaciju Goražde—Čajniče—Pljevlje i izo­liraju Čajniče, a pošto uhvate vezu s istočnobosanskim brigadama, koje prodiru sa sjevera, napadaju talijansku posadu u Cajniču.

— 2. proleterska divizija, sastava tri brigade, po obrazovanju užeg mostobrana južno od Foče produžuje napad s jednom bri­gadom (2. dalmatinskom ili 2. proleterskom, prema tome, koja prva prijeđe) na sjeveroistok k rijeci Cehotini, ususret 1. proleterskoj brigadi, i s njom eventualno napada na Foču; s 3. sandžačkom brigadom235 prodire što dublje u Sandžak prema selu Celebić i

234) U operativnom naređenju Vrhovnog štaba 1. proleterska divi­zija nazvana je »Sjeverna grupa«, a 2. proleterska divizija »Južna grupa«.

235) 3. sandžačka formacijski pripada 1. proleterskoj diviziji, ali je pridodana 2. proleterskoj, ier je niena 4. crnogorska brigada pojačala 3. diviziju, koja dejstvuje u Hercegovini.

293

rijeci Tari. Njèna treća brigada (2. proleterska ili 2. dalmatinska) nastupa dijelom snaga uz lijevu obalu Čehotine te pojačava napad 3. sandžačke, a dijelom snaga služi kao rezerva za slučaj napada na Foču. I i i > : ( j

Pošto obrazuju uži mostobran kod Ustiprače, istočnobosan- ske brigade — 6. istočnobosanska i Majevička — produžuju napa­dom na jugozapad k Čajniču, i pošto su uspostavile kontakt s jedi­nicama 1. proleterske divizije, napadaju zajedno s njima na Čajniče i južno prema Boljanićima. (Vidi kartu 16.)

Međutim, ovaj plan nije navrijeme i u cijelosti realiziran. Već u prvim danima borbe na Drini iskrsle su velike poteškoće pri­godom prijelaza, jer se prijelaz preko Drine isuviše olako shvatio i u štabovima brigada i u štabovima divizija.

1. i 2. proleterska divizija brzo su izbile pred Drinu. Četnici Draže Mihajlovića davali su slab otpor i odmah su prelazili na desnu obalu Drine, gdje su odlučili pružiti glavni otpor s dijelovima talijanske divizije »Taurinense«. Na povlačenju su porušili most kod sela Broda (južno od Foče), a skelu kod Ustikoline prevukli su na svoju stranu.

Do 29. marta naveče na lijevu obalu Drine stigle su 1. pro­leterska brigada 1. divizije (kod Ustikoline, sjeverno od Foče) i sve tri brigade 2. proleterske divizije, 2. proleterska oko sela Đeđeva,2. dalmatinska oko sela Trbušće i 3. sandžačka oko sela Trošanj (sve južno od Foie). Svaka je brigada, kako je koja stizala na Drinu, odmah pokušavala da izvrši prijelaz: 1. proleterska kod Ustikoline, 2. proleterska brigada kod Broda, 2. dalmatinska južno od Broda oko sela Mješaja, ali su sve naišle na otpor neprijatelja. Kako su plovna sredstva, što su ih jedinice našle po selima oko Drine, bila vrlo mizerna, te se nabujala Drina u njima nije mogla prelaziti, završili su svi pokušaji prijelaza u prve tri noći (od 28. na 29., od 29. na 30. i od 30. na 31. marta) bez ikakvih rezultata236.

236) 1. proleterska brigada pokušavala je svake noći od 28. marta đo 1. anrila da priieđe Drinu, ali su svi njeni napori propali zbog slabih maternalnih sredstava za prelazak.

Prve noći. od 28. na 29. marta, određen je treći batalion da prvi priieđe preko Drine i organ!zira uži mostobran. Batalion je kasno uveče stigao u Ustikolmu i n:j° bio u staniu ni da izvidi miesto priielaza, ni snagu i raspored neori jatelja na desnoi obali Drine. Nije mogao ni da prikuoi u miestu ili napravi plovne obiekte. te ie odgodio priielaz za sutradan naveče. Sutradan ie nosile prvih podataka o stanju vode, pri­jelaza. snage i rasporeda neprijatelja štab brigade odlučio, da koncen­trira *ve mitralie7e, bacače mina i vod brdskih topova na izbočinu Drine kod Ustikoline i da u sumrak koncentričnom vatrom iz svih oruđa istjera četnike iz rovova na desnoj obali. Pod zaštitom vatre krenula bi grupa

294

Neprijatelj je dobro zaposjeo sve prijelaze i na brzu ruku izgradio rovove na desnoj obali Drine i na brdima237.

dobrovoljaca-plivača, koji bi preplivali Drinu i prevukli skelu na desnu obalu Drine.

29. naveče otvorena je jaka vatra na desnu obalu Drine i četnici su istjerani iz rovova na obali, a politički komesar 3. bataljona, Krsto Bajić, zaplivao je sa svoja dva borca prema skeli. Preplivali su rijeku, do­kopali se skele i počeli je prevlačiti na lijevu obalu. Međutim, čim se skela otkačila od obale, Talijani su to primijetili i otvorili na nju jaku vatru iz mitraljeza i bacača s Krčinog Brda. Jedan metak je slučajno pogodio čelično uže i razbio nekoliko žica, koje su se rasplele kao čvor, koturača se odmah na njima zaglavila i skela je ostala na vodi. Plivači su bili bespomoćni, kvar nisu mogli popraviti i vratili su se nazad. Ovaj junački podvig propao je slučajnim pogotkom mitraljeskog zrna u uže, a s njime je propao, za tu noć, i prijelaz preko Drine. Iduće noći poku­šan je prijelaz s nekoliko splavi, ali je njih voda brzo potopila ili odnijela.

Slično je bilo i kod 2. proleterske i 2. dalmatinske brigade u no­ćima od 30. na 31. marta i 31. marta na 1. aprila: 2. proleterska pokušala je prijeći kod Broda, ali je odbijena. 2. dalmatinska je pokušala da pri­jeđe pomoću improvizirane skele. Dva borca su pokušala da plivajući prenesu uže na desnu obalu, ali su se toliko zamorili vukući uže, te se umalo nisu utopili. Jedva su spaseni i izvučeni nazad na obalu. Tako je propao prijelaz i južne grupe.

Poslije ovakvih pokušaja prišlo se izgradnji splavi. Evo, šta je za­bilježio komandant 2. proleterske brigade Ljubodrag Đurić u svoj dnev­nik o pripremama za prijelaz u toku 1., 2. i 3. aprila:

»1. april, četnici su privukli jedan teški bacač i dva puško­mitraljeza i tukli Dalmatince. Imaju dva ranjena druga... Naša brigada se ozbiljno zamislila za prelaz preko Drine i pristupili smo gradnji plivajuće konstrukcije od balvana... Žičani most se nakrivio. (To su četnici, koji su ga čuvali, iz bunkera u toku noći prekinuli jedno gvozdeno uže i pokušali da prerežu i drugo, ali su ih naši tukli mitraljeskom vatrom). Iz bataljona je palo više pred- loga. Jedan od njih je: splavom niz Bistricu, pa preko Drine i t. d. Izvestio sam diviziju.

2. april. Celi dan se radilo na izgradnji plivajuće konstruk­cije ... a sastajala se u tome da se povežu po dva balvana — i prikuju uz gvozdenu konstrukciju koja leži u vodi. U toku noći nije moglo biti gotovo već se radom produžilo i sutradan. (Nije bilo ni žice ni eksera, balvani su se morali privlačiti i t. d.).

3. april. U toku noći balvani su se povezali i pred zoru du­gačka plivajuća konstrukcija otisnula se od obale. Na njoj su već bili drugovi, koji su trebali, čim drugi kraj plivajuće konstrukcije dohvati drugu obalu Drine, da sa nje skoče i naprave mostobran za ostale. Ali je voda svojom jačinom razlomila tu konstrukciju na sastavima greda, jer nije najčvršće bilo povezano. Tom prilikom je ranjeno nekoliko drugova ...

(Original dnevnika u V11JNA)237) Na desnoj obali Drine ostali su još iz Prvog svjetskog rata

rovovi, koje je crnogorska vojska izgradila braneći še od Austrijanaca. Ti su se rovovi još uvijek mogli upotrebljavati.

4

295

Od 28. marta nadalje padale su jake kiše i snijeg, te se vodostaj Drine popeo za nekoliko metara. Poslije kiše i snijega naglo je zahladilo, tako da je 9. aprila nastupila i snježna vijavica. Splavi, koje su na brzinu izrađene, Drina je bijesno odnosila, razbijala i potapala. Ustvari, Drina je postala veći neprijatelj nego talijansko- četnička obrana. Poslije uzastopnih neuspjeha postalo je jasno, da bez velikog broja solidno izrađenih splavi, bez dobre pripreme jedinica i organizacije nasilnog prijelaza, ne će biti moguće prijeći preko rijeke.

1. i 2. aprila počela je izgradnja većeg broja splavi pod ruko­vodstvom inženjerske čete Vrhovnog štaba. Ali je gradnja splavi i njihovo privlačenje na Drinu trajalo dugo, sve do 6. odnosno 7. aprila. Do tog vremena bili su već svi prijelazi potpuno kom­promitirani. Talijani su već vidjeli, na kojim im pravcima prijeti opasnost, i treba zahvaliti isključivo njihovoj inertnosti, što nisu dovukli jače trupe na desnu obalu Drine. 1. aprila pojačali su snage kod Ustikoline jednim bataljonom i zaposjeli Krčino Brdo (k. 844), Kapak (k. 1209) i Goli Vrh (k. 1309), dominantne točke preko puta-'Ustikoline. 4. aprila stigao je još jedan bataljon u selo Ifsar, tako da se u zoni Foče, Kapka (k. 1209) i sela Ifsara našao cio 3. planinski puk divizije »Taurinense«, pojačan s dva diviziona artiljerije. U Goražde su ušli Nijemci sa snagama u jačini od jedne do dvije Čete iz 369. divizije.

4. aprila stigle su istočnobosanske brigade iz Glasinačkog polja u sela Zakomo i Kovanj, sjeverno od Rogatice, gdje su došle u bor­beni kontakt s dijelovima 369. njemačke divizije, koji su zaposjedali prostoriju Rogatice. Štab 6. istočnobosanske brigade je ocijenio, da će se jake snage Nijemaca i domaćih izdajnika naći duž željezničke pruge Goražde—Ustiprača—Višegrad, odakle bi mogle brzo inter­venirati prema Drini, u prostor Višegrad—Ustiprača, dakle upravo onamo gdje brigade trebaju prijeći preko rijeke u Sandžak, i da će biti veoma teške organizirati brzo prebacivanje jedinica. Zbog toga je odustao cd postav1 jenog mu zadatka i krenuo na jugozaoađ, usu^ret Glavnoj operativnoj grupi na liievoi obali Drine. Ovakva procjena situacije nije bila najrealnija. Da su štabovi brigada bili malo uporniji i imali više inicijative u organiziranju prijelaza, mogli su — sudeći prema dokumentima iz onog vremena — uz manje borbe prijeći Drinu neffđje oko Goražda ili Ustiorače, jer su na tom dijelu Drine bile vrlo male snage neprijatelja. Talijani i četnici bili su se povukli na jug, pred 1. pro’etersku diviziju, a Nijemci duž željezničke pruge Sarajevo—Višegrad bili su uglavnom pasivni

296

Goražde je neko vrijeme bilo takoreći prazno, što je lako mogla iskoristiti i 1. proleterska divizija, ali se ni ona nije mnogo inte­resirala za nj.

6. aprila prešle su istočnobosanske brigade željezničku prugu Prača—Ustiprača kod željezničke stanice Mesići, a sutradan su se sukobile s dijelovima 369. divizije i domobranima oko sela Osje­čani i Hranjen. U borbi u toku dana zarobile su oko 140 nepri­jateljskih vojnika, zaplijenile 120 pušaka, 7 puškomitraljeza, 1 pro- tivtenkovski top, a zapalile 4 kamiona i 3 motorkotača. 8. aprila brigade su stigle do Ustikoline i ušle u sastav Glavne operativne grupe, pod komandom 1. proleterske divizije.

5. aprila završila je 2. proleterska divizija sve pripreme za prijelaz, te je štab divizije odlučio, da sutradan rano ujutro prijeđe Drinu u ovakvom borbenom rasporedu: 2. dalmatinska brigada pre­lazi prva i obrazuje uži mostobran kod sela Mješaja i Gornjih i Donjih Kopilova, a odmah za njom prebacuje se 3. sandžačka i2. proleterska brigada.

6. aprila ujutro vrijeme je bilo povoljno za prebacivanje. U kanjon Drine spustila se gusta magla te je bilo nemoguće osma­trati s obale na obalu. Brzo je otpočelo ukrcavanje boraca na veće splavi nosivosti po deset i više ljudi, i desant se bez gubitaka do­hvatio druge obale. U vrlo kratkom vremenu prešao je preko rijeke cio treći bataljon 2. dalmatinske brigade, isti onaj koji je prvi prešao i Neretvu, i krenuo u napad na čelnike. Poslije jednog sata borbe četnici su bili potpuno razbijeni i izbačeni iz sela Gornji i Donji Kopilovi. Do podne je brigada zauzela i sela Bunovi i Kun- duci, gdje je zastala osiguravajući prijelaz 3. sandžačke brigade, koja je čitava prebačena uveče istoga dana. Sutradan, 7. aprila, prebačene su preko Drine sve jedinice 2. proleterske divizije, osim komore, i stale nastupati u dva pravca u Sandžak: 2. dalmatinska i 2. pi'oleterska nastupale su na sjeveroistok, preifia Foči i rijeci Cehotini, a 3. sandžačka k selu Celebiću i rijeci Tari.

9. aprila ujutro 2. dalmatinska i 2. proleterska brigada izbile su na liniju Crni Vrh (k. 1113) — selo Drapočava—selo Zavajit— selo Potpeć (oko dva kilometra južno od rijeke Čehotine), a 3. san­džačka brigada na liniju selo Celebić—selo Uzlup—rijeka Tara. Četnička grupacija izdajnika Đurišića i Lukačevića razbijena je na dva dijela: Lukačevićevi četnici nabačeni su na Foču, a Đuri- šićevi odbačeni preko Čelebića na rijeku Taru.

U borbama za mostobran — prema izvještajima 2. proleterske divizije — četnici su imali preko 300 mrtvih i 50 zarobljenih, a je­dinice 2. divizije 16 mrtvih i 36 ranjenih.

297

izvještaj Peka Dapčevića, komandanta 2. proleterske divizije, o prelasku 2. dalmatinske brigade preko Drine.

7. aprila završila je pripreme za prijelaz Drine i 1. proleterska divizija. Izrađeno je oko 30 splavi, svaka splav nosivosti do sedam ljudi. Štab 1. proleterske brigade imao je namjeru da odmah u su­mrak prebaci splavi na Drinu i da u toku noći prebaci 1., 2. i 3. ba­taljon preko Drine te da zauzme uži mostobran oko sela Cvilin. Poslije prebacivanja 1., 2. i 3. bataljona prebacila bi se odmah i ostala dva bataljona, a za njima 3. i 7. krajiška brigada.

Privlačenje splavi na rijeku teklo je sporo i neorganizirano Borci su ih sami morali nositi, i kad su prve splavi spustili u vodu, primijetili su ih Talijani i četnici pa su otvorili snažnu artiljerijsku, minobacačku i mitraljesku vatru na njih i paralizirali svaku akciju na dovlačenju splavi. Zbog toga je prebacivanje opet odgođeno, i to za iduću noć, od 8. na 9. aprila.

Saznavši 8. aprila ujutro, da je 2. proleterska divizija već prešla rijeku sa svim svojim jedinicama, štab 1. brigade je odlučio, da u noći od 8. na 9. pod svaku c:jenu prijeđe Drinu. Preko dana je izvršeno sve potrebno za organizaciju privlačenja splavi na vodu, formirane su grupe za svaku splav, naređeno je da ukrcavanje i prijelaz otpočnu bezuvjetno u 19,00 sati.

Do 19 sati 8. aprila splavi su prenijete na vođu te je počelo ukrcavanje. Odlučeno je, da se prijelaz vrši u talasima. sve splavi odjednom, i da u prvom talasu budu dobrovoljci naoružani bom­bama, ručnim mitraljezima i puškomitraljezima. Prvi desant bio je jačine do 100 boraca, izabranih iz svih bataljona, s komandantima1. i 2. bataljona238. I ovdje, kao i na Neretvi, javljaju se trojica boraca, koji će ići prvi u sandolini pod zaštitom mraka ravno na neprijateljski bunker — mitraljesko gnijezdo — i likvidirati tu najopasniju točku na pravcu prijelaza i iskrcavanja.239

U 19.05 sati pošla je sandolina, a 3 do 5 minuta poslije nje otisnule su se od obale i sve splavi. Desant je dočekan plotunskom vatrom artiljerije i minobacača, ali se nije zaustavio. Trojica iz sandoline primakla su se bunkeru nadohvat bombe i obasuli ga još s vode bombama i mitraljezom, a zatim su iskočili na obalu i zauzeli ga. Iza njih stigle su i splavi te se na obalu iskrcalo

238) Komandant 1. bataljona Savo Burić, a komandant 2. Božo Božović.

239) U sandolini su bili Janko ćirović, Ante Raštegorac i Milan Veža. ćirović ie kao bombaš, naoružan njemačkim ručnim granatama (s drvenom drškom), imao zadatak, da se približi bunkeru i da tuče bom­bama iz sandoline, a Raštegorac, kao mitraliezac, da obaspe bunker mi­traljeskom vatrom. Veža je bio veslač, također naoružan bcmbama i puškom.

ukupno 70 do 80 boraca. Ostali ili su se utopili ili su poginuli na splavima. U kratkom obračunu, mahom s bombama, četnici su pro­tjerani s desne obale Drine i zauzeto je selo Cvilin.

Ali 1. proleterska brigada nije imala sreću da brzo proširi svoj uži mostobran. Pred njom je bio mnogo jači neprijatelj nego pred 2. proleterskom divizijom. Njen prijelaz bio je potpuno kom­promitiran, i Talijani su te noći imali pred njom formaciju jačine preko jednog puka.

Desant je, iskočivši iz splavi, sav ušao u borbu i ponesen bor­bom produžio u selo Cviiin, a splavi su ostale na obali. Kako su uz njih ostali samo spiavari, koji ih nisu mogli zadržati, voda ih je ubrzo odnijela. Desant je ostao sam, bez novih pojačanja. Nije preostalo drugo, već da se brzo popravi zauzeta skela i da se njom nastavi daljnje prebacivanje. Međutim, kad je žica popravljena, skelu je pogodio bacač mina i razbio joj dno.

Sada se desant ponovo dao na popravak skele, nastojeći da je što prije osposobi, jer je od nje zavisilo sve. Interesantno je, ds je sandolina neprestano prelazila rijeku, prebacujući dvojicu po dvojicu boraca za pojačanje desanta.

Smatrajući da na Krčinom brdu nema mnogo Talijana (takve su informacije debili komandanti 1. i 2. bataljona od zarobljenih četnika), upućeno je iz sela Cvilin oko 30 boraca, da zauzmu Krčino brdo i da ga zaposjednu. Na sjevernoj i južnoj ivici sela Cvilin postavljena su bočna osiguranja. Međutim je grupa boraca, poslana u napad na Krčino brdo, dočekana žestokom vatrom i njen se prvi juriš na talijanske rovove slomio. Oko 200 talijanskih vojnika bacilo ju je nazad prema selu. Na ovo je odmah reagirao cio desant i pošao u napad, ostavivši na bočnim osiguranjima lijevo i desno od sela Cvilin samo po četiri do pet boraca s mitraljezima.

Za Krčino brdo vođena je ogorčena borba sve do svitanja. U prvom jurišu desant je ponovo odbačen, ali je tada odlučeno da treba ili izginuti ili zauzeti Krčino brdo. Drugi juriš slomio je talijansku obranu i desant je zauzeo Krčino brdo.

Međutim, u svitanje je ponovo došlo do dramatične borbe za Krčino brdo, jer su i Talijani i četnici prešli u protivnapad. Četnici su potisnuli oba bočna osiguranja desanta, prijeteći da će ga odsjeći od rijeke i opkoliti. Tada je s Krčinog brda odvojeno na svaku stranu oko deset boraca s ručnim mitraljezima, koji su, uz pomoć artiljerijske i minobacačke vatre s lijeve obale Drine, ponovo oči­stili selo Cvilin i odbacili četnike.

»rt)

U 10 sati 9. aprila, kad je skela bila gotova i počela prebacivati nove snage, desant se herojski držao i branio na Krčinom brdu, iako je bio više nego prepolovljen. Prebacivanje skelom teklo je prilično brzo. U toku poslijepodneva Krčino brdo i zaseoci ispod njega bili su već dobro zaposjednuti jedinicama 1., 2. i 3. bataljona. Prebacivanje ostalih snaga teklo je normalno do duboko u noć.

Uveče su se spremili 1., 2. i 3. bataljon u napad na drugu otpornu točku Talijana — Kapak (k. 1209). Bataljoni su krenuli s Krčinog brda u tri kolone, s namjerom da obuhvatom sa tri strane odbace Talijane prema Golom Vrhu. Poslije teške borbe, 10. aprila u 4 sata ujutro pao je i Kapak. Talijani su se u neredu po­vukli k svojoj posadi na Golom Vrhu.

Da bi pomogla napredovanje 1. proleterske brigade, poduzela je2. proleterska divizija, po direktivi Vrhovnog štaba, 9. aprila napad sa 2. dalmatinskom brigadom preko Čehotine na sjever. 10. aprila Dalmatinci su razbili Talijane i četnike na desnoj obali Čehotine i uspješno završili opkoljavanje Foče. Veza između fočanskog gar­nizona i talijanskih snaga u rajonu sela Slatina i Ifsar, sjevero­istočno od Foče, bila je prekinuta. Povlačeći se ispred 2. dalmatin­ske brigade, snage fočanskog garnizona srušile su fočanski most na Drini i povukle se u fočansku tvrđavu.

Napuštajući garnizone u sjevernom dijelu Sandžaka, oko Go- ražda i Ustiprače, komandant divizije »Taurinense« prikupljao je sve te snage prema 1. proleterskoj diviziji na prostoriji Čajniča, Metaljka, Gornjeg i Donjeg Ifsara. Također su prikupljeni i četnici na lijevom krilu divizije »Taurinense« oko Čelebića pred frontom2. proleterske divizije.

10. aprila odlučila se divizija »Taurinense« na opći protivnapad s dvije kolone, nastupajući direktno na mostobran 1. i 2. prole­terske divizije, ne bi li deblokirala Foču i odbacila 1. i 2. prole­tersku diviziju nazad preko Drine. Desnu kolonu sačinjavali su Talijani: tri bataljona alpinaca (Intra, Fenestrele i Escile), pod komandom štaba 3. planinskog puka, i divizion brdske artiljerije iz 4. artiljerijskog puka, a lijevu kolonu četnici u jačini od nekih2.000 ljudi pod komandom izdajnika Pavla Đurišića.

Paralelno s pritiskom na Drini pojačana je poslije 10. aprila i aktivnost Talijana i četnika u Hercegovini od Bileća i Trebinja prema Gackom polju.

Međutim, talijanski protivnapad na desnom krilu prema 1. proleterskoj diviziji nije mogao doći do izražaja, zbog konstanta nog ofenzivnog pritiska 1. divizije, koja je poslije 9. aprila podu­

301

zimala sve jače noćne napade na utvrđene položaje ispred sela Ifsar, ubacujući sve novije snage s Drine, kako bi što prije izbila pred Cajniče. Kako su obje strane 10. aprila ušle u borbu s ofen­zivnim namjerama, to se na prostoru sela Ifsar 10., 11., 12. i13. aprila zametnuo izvanredno žestok i krvav boj, iz koga su se Talijani u posljednjem momentu izvukli pretrpjevši teške gubitke i u ljudstvu i u naoružanju.

Desna talijanska kolona utvrdila se u polukrugu ispred sela Ifsar i držala položaje na liniji Dubrave—Hanka (k. 1228)—Raskr­šće (k. 1221)—Goli Vrh (k. 1309 i k. 1281)—s. Guvnište—s. Slatina.

1. proleterska divizija držala je 10. aprila s 1. proleterskom brigadom Kapak (k. 1209) i sela ispod njega. 3. krajiška brigada je na lijevom krilu sjeverno od Kapka, a 7. krajiška nalazi se još na lijevoj obali Drine oko Ustikoline, gdje se sprema za prijelaz.

Oko podne 9. aprila štab 1. proleterske divizije izdao je nare­đenje da sve tri brigade prijeđu u napad. Kao prvi zadatak trebale su razbiti talijansku pukovsku grupu u z;oni Goli Vrh—Ifsar, a zatim produžiti prema komunikaciji Goražde—Pljevlje i zauzeti Cajniče.1. proleterska brigada napada utvrđene talijanske položaje na Go­lom Vrhu i oko sela Guvništa; 3. krajiška brigada obuhvatom sa sjevera vrši udar u desni bok talijanske grupe, pravcem Hanka— Ifsar, dok će 7 krajiška, nastupajući s juga preko sela Boljoradina i Slatine, također izbiti u Ifsar. Dakle, štab 1. proleterske divizije planira da razbije talijanski front ispred sebe prvenstveno opko­ljavan jem isturenih talijanskih jedinica ispred Ifsara u zoni Golog Vrha. Sutradan je Vrhovni štab odobrio ovaj plan s malom ko­rekturom, t. j. da 7. krajiška brigada izvrši širi obuhvat s juga, kako bi izbila iza sela Ifsara, na liniju Ifsar—Metaljka. (Vidi kartu 16.)

U noći od 10. na 11. aprila, oko 21 sat, 1. proleterska brigada izvršila je napad s tri bataljona na Goli Vrh. Bataljoni koji su napadali Goli Vrh sa zapada i s juga zauzeli su na juriš prve rovove, ali su na njima i zaustavljeni. Uslijed neaktivnosti bataljona sa sjevera, koji je ostao cijele noći pasivan, 1. proleterska nije te noći postigla nikakvih rezultata. Talijani su sačuvali Goli Vrh, ali su jake snage 1. proleterske ostale na 50 metara ispred njih, u prvim talijanskim rovovima, također na Golom Vrhu.

3. krajiška brigada zauzela je te noći Hanku (k 1229) i Raskršće (k. 1221) i presjekla talijanske snage na dva dijela. Talijanski ba­taljon na Golom Vrhu bio je opkoljen.

302

11. aprila ujutro Talijani su intervenirali s jakim rezervnim snagama od sela Ifsara, probili blokadu 3. krajiške brigade, ponovo zauzeli Raskršće i Hanku i spojili se sa svojim bataljonom na Golom Vrhu. U toku borbe bile su veze između 3. krajiške i 1. proleterske brigade vrlo slabe, tako da su međusobna obavještenja o situaciji stizala s velikim zakašnjenjem. 7. krajiška brigada kasno je prešla preko Drine te je njen udar s juga izostao, što je omogućilo Tali­janima, da nesmetano upotrebe jake rezerve prema 3. krajiškoj brigadi.

Kad je izgubila i Raskršće, 3. krajiška brigada povukla se s glavnim snagama na sjever. Talijanske snage (3. planinski puk), iako su deblokirale svoju posadu na Golom Vrhu, bile su ozbiljno uzdrmane, jer su pretrpjele vrlo osjetlj've gubitke. Odmah poslije deblokiranja Golog Vrha Talijani su poduzeli mjere za brzo povla­čenje prema Ifsaru i Cajniču. Primijetivši to izvlačenje iz borbe, 1. proleterska brigada stala ih je odmah goniti, ali nedovoljno energično, zbog bojazni da se ne uklini preduboko prema Ifsaru i ne upadne u klopku, jer 3. i 7. krajiška brigada nisu vršile nikakav pritisak na Talijane sa sjevera i juga. Tek kasno poslije­podne dala se i 3. krajiška brigada u potjeru, ali kako su brigade bile međusobno nepovezane, nisu dovoljno uskladile svoje napade, te su Talijani izbjegli katastrofu. Pošto im je 3. krajiška zadala prvi jači bočni udarac kod sela Ifsara, Talijani su izgubili glavu, te se njihovo povlačenje pretvorilo u bezglavo bježanje prema Pljevlju. Goneći ih prema Metaljki, 3. krajiška ušla je u Čajniče.

Iako je boj kod Ifsara vođen s nedovoljnom organizacijom t vrlo slabom i gotovo nikakvom međusobnom vezom, te se 3. tali­janski planinski puk uspio izvući iz obruča, Talijani su ipak pre­trpjeli velike gubitke u ljudima i materijalu. 1. proleterska i 3. kra­jiška zaplijenile su dvije baterije topova 75 mm, gotovo cijelu bojnu komoru puka, 9 minobacača, 14 mitraljeza, 6 radiostanica, preko 200 pušaka i razne druge intendantske spreme. Talijani su regi­strirali, da su bataljoni »Intra« i »Fenestrele« imali 127 mrtvih vojnika i 9 oficira (među njima poginuo je i komandant bataljona »Intra«), dok za bataljon »Escile« nisu registrirali ništa. Stab 1. pro­leterske divizije registrirao je u svom izvještaju, da su Talijani ostavili na bojnom polju preko 150 mrtvih vojnika. Poslije ovog boja otpor Talijana sjeverno od linije Čehotina—Pljevlje bio je potpuno slomljen.

1. proleterska brigada, koja je nosila gotovo sav teret borbe1. proleterske divizije za mostobran na Drini, pretrpjela je tih dana vrlo osjetljive gubitke — 42 mrtva i 92 ranjena.

303

Sa zauzimanjem Čajniča bio je oslobođen sav prostor sjeverno od linije Foča—Čehotina—Pljevlje do linije Goražde—Ustiprača— Višegrad. Odatle je 1. proleterska divizija usmjerila svoja dejstva:I. proleterska brigada nastupala je prema Goraždu, a 3. i 7. kra­jiška brigada prema Pljevlju. (Vidi kartu 16.)

Druga talijanska kolona (četnici Draže Mihajlovića pod ko­mandom Pavla Đurišića) nastupila je vrlo energično i drsko od sela Celebića k mostobranu 2. proleterske divizije. U razdoblju odII. do 15. aprila četnici su neprestano potiskivali 3. sar.džačku brigadu k Drini. Braneći se na vrlo širokom frontu, od rijeke Tare preko Zlatnog Bora i sela Zavajit pa do sela Potpeć na lijevoj obali Cehotine, 3. sandžačka nije bila kadra zaustaviti četničko napredovanje prema Drini. Štab 2. proleterske divizije s glavninom divizijskih snaga bio je oko Foče zauzet pripremama za napad na opkoljeni talijanski bataljon (bataljon Aosta iz divizije »Tauri­nense«, pojačan jednom do dvije baterije artiljerije) i četnike u fočanskoj tvrđavi. Napad je pripreman za 15. aprila240.

Kad je četničko napredovanje postalo ozbiljnije, odvajani su u toku 12. i 14. aprila bataljon po bataljon iz 2. proleterske i 2. dal­matinske brigade za pojačanje fronta 3. sandžačke brigade na naj­ugroženijim točkama. Ali kako su ti bataljoni ulazili u borbu jedan za drugim u većim intervalima, oni nisu ništa pridonijeli stabili­zaciji fronta. 14. aprila izvršen je jak protivnapađ s pojačanom3. sandžačkom brigadom te su zauzeti Slabić (k. 1504), Slabićke ko­libe i Pliješ (k. 1717). Međutim, već sutradan ponovo su izgubljene te tri značajne topografske točke. Četnici su izbili na liniju Humić (k. 1325)—Bakić (k.1444)—Slabić (k. 1504)—Gradina (1473) i pojačali pritisak na selo Bunovi, ugrožavajući netom podignute mostove na Drini. Situacija je bila veoma kritična, te su divizijska bolnica i dijelovi divizijske komore počeli da se užurbano prebacuju nazad preko Drine.

Sada je postalo jasno, da se radi o jakim četničkim snagama, koje energično nadiru i nastoje zbrisati mostobran 2. proleterske divizije te deblokirati Foču. Štab 2. proleterske divizije brzo povlači

240) Ustvari, štab 2. proleterske divizije nije imao namjeru da na­pada jačim snagama Foču. On je ocijenio, da bi napad na fočansku tvr­đavu bio isuviše riskantan i da bi vjerojatno svršio s vrlo velikim gubi­cima po 2. proletersku diviziju. Zato je poslije povlačenia Talijana u fočansku tvrđavu poduzeo užu opsadu grada i tvrđave, tukući ga arti­ljerijom i povremenim upadima manjih snaga u grad, ne bi li garnizon psihološki slomio. Uz to su vođeni pregovori o predaji garnizona, ali bez uspjeha.

3C4

glavninu divizije sa blokade Foče i šalje je na front 3. sandžačke brigade. Oko Foče ostale su samo male snage, kao zastor i neop­hodno osiguranje od eventualnog ispada Talijana i četnika iz Foče.

15. aprila izvijestio je komandant 2. divizije Vrhovnog koman­danta o situaciji i predložio da se izvede protivnapad s jakim sna­gama. s namjerom da se četnici opkole i unište u rajonu s. Zavajit— Celebić—Ječmište. Zatražena je i pomoć 1. proleterske i 3. krajiške brigade iz 1. proleterske divizije, koje bi sa sjevera, dejstvom preko rijeke Cehotine, udarile četnicima u desni bok i u leđa.

Vrhovni komandant je usvojio prijedlog štaba 2 proleterske divizije i još istog dana naredio 1. proleterskoj diviziji, da odmah uputi 3. i 7. krajišku brigadu na jug preko Cehotine sa zadatkom, da zajedno s 2. divizijom razbiju četničku grupu Pavla Đurišića, U svom naređenju 1. i 2. diviziji on je sugerirao i ideju napada i vrijeme. 7. krajiška brigada imala je prema planu izvršiti marš od sela Metaljka i Boljanića preko Cehotine i od sela Mei jak izbiti u noći od 16. na 17. aprila u selo Celebić, iza leđa četnicima.3. krajiška brigada imala je zatvoriti rijeku Cehotinu sa sjevera, a zatim preko sela Vikoč udariti četnicima u desni bok. 2. divizija napada s fronta.

16. aprila izvršena je pregrupacija i prikupljanje jedinica2. divizije, ali pod uvjetima vrlo žestoke borbe, naročito oko Tro- vrha (k. 1386) i Crnog Vrha (k. 1320). Da su Talijani u Foči bili odlučniji i da su izvršili energičniji ispad iz Foče ususret četnicima, bih bi najvjerojatnije još tog dana razbili blokadu Foče i spojili se s četnicima. Međutim, oni nisu učinili ništa, već su čekali da vide kako će se razviti stvar sa napadom četnika.

U noći od 16. na 17. aprila sve su jedinice izbile na svoje po­lazne položaje za protivnapad. Jedino je 3. krajiška bila još u maršu prema Cehotini. Ah je zato 7. krajiška brigada, iako je usput imala manje sukobe s četnicima oko sela Mei jaka, stigla upravo u rekord­nom vremenu na položaj istočno od Celebića.

2. proleterska divizija ima ovakav raspored: Na desnom krilu3. sandžačka brigada napada osnovnim pravcem Pliješ—selo To- holj—selo Celebić u dvije paralelne kolone sa po dva bataljona, lijevo i desno od osnovne direktrise. 2. proleterska i 2. dalmatinska brigada — ukupno pet bataljona — napadaju općim pravcem Bakić—selo Zavajit—selo Borje—selo Celebić. Lijevo od ovog pravca upućena je jedna jaka kolona, da preko Korče (k. 1255) izbije u selo Ječmište.

20 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 305

Taktičko rješenje ovog boja palo je već 17. aprila ujutro kod 7. krajiške brigade. Ona je točno po planu izbila četnicima iza leđa, izvršila snažan prepad na selo Čelebić i zauzela ga. Poslije nekoliko sati borbe zauzela je i sela Rijeku i Suho Polje, zarobivši i pobivši preko 200 četnika. Poslije udara 7. krajiške uslijedio je i udar 3. sandžačke brigade na lijevo krilo četničkog rasporeda, koje se ubrzo u neredu povuklo nazad ka Pliješu; brigada se dala na energično gonjenje razbijenih četnika preko sela Pjelovci i Pap- kov DÓ, ususret 7. krajiškoj. Pred frontom 2. proleterske i 2. dal­matinske, gdje su bile njihove najjače snage, četnici su u početku pružali jak otpor, ali je glas o porazu na Celebiću i o tome da su im partizani za leđima i da vrše opkoljavanje, brzo paralizirao čet­ničku obranu i pred frontom ovih dviju brigada. 17. aprila uveče stigla je i 3. krajiška brigada na Čehotinu. Četnici su bili opkoljeni. Pod udarima nastupajućih kolona, koje su ih napadale sa svih strana, njihova se obrana 18. aprila potpuno raspala. Oko 650 čet­nika je zarobljeno ili ostalo na bojnom polju, dok su se ostali u grupama razbježali i stali se povlačiti kroz šume k rijeci Tari i planini Ljubišnji.

Boj oko Čelibića bio je posljednja etapa potpunog sloma talijan- sko-četničkog protivnapada prema Drini, a snjim su slomljene i sve ofenzivne namjere divizije »Taurinense« u Sandžaku. Za četnike je boj kod Čelebića bio strašan poraz, poslije koga se tek oko Kola- žina prikupilo 600—700 četnika, i to zahvaljujući velikoj podršci svojih gospodara — Talijana. Dok su bježale k Tari i Zabljaku, mnoge su četničke grupe bile razoružane od partizanskih grupa i naroda. Tako je Zabljak bio oslobođen već prije dolaska 7. krajiške brigade, te je njen ulazak u mjesto 21. aprila narod svečano do­čekao i pozdravio.

Prodirući kroz Sandžak i preko Tare u Crnu Goru, lijeva kolona Glavne operativne grupe nije nigdje naišla na jači otpor sve do linije Bijelo Polje—Kolašin—Nikšić.

Desna grupa Glavne operativne grupe primila je 30. mart* naređenje Vrhovnog štaba, da krene prema Gackom polju. Po planu štaba 3. udarne divizije u napad na Gacko i Avtovac upućene su10. hercegovačka brigada cestom Nevesinje—Gacko, 4. crnogorska dijelom snaga napada sa sjevera cestom selo Vrba—Gacko, a dije­lom snaga vrši osiguranje prema Ravnu i selu Samobor (oko 5 kilo­metara jugoistočno od Avtovca), dok se 1. dalmatinska brigada po­stavlja s dva bataljona na istočne padine planine Bjelasice, kao

306

desno bočno osiguranje 10. hercegovačke brigade. Druga dva bata­ljona 1. dalmatinske ostaju u rezervi na cesti oko sela Nadinići (zapadno od Gackog).

Gacko i Avtovac branili su četnici, pod komandom Baje Stani­šića, ustaška muslimanska milicija i jedna četa domobrana iz14. pješadijskog puka. Glavna snaga, četnici, bili su izvan grada, tako da Gacko ustvari nije predstavljalo neku značajniju otpornu točku za 3. diviziju.

Napad je počeo 2. aprila oko 10 sati uveče. Već u prvom naletu razbijena su vanjska osiguranja grada, nakon čega su se četnici i muslimanska milicija, bojeći se da ne budu opkoljeni u gradu, povukli: četnici k Ravnu, a milicija u Fazlagić Kulu. Produžujući odmah iz Gackog za Avtovac, 4. crnogorska brigada zauzela ga je još iste noći.

U noći od 5. na 6. aprila dijelovi 10. hercegovačke i 1. dalma­tinske zauzeli su i Fazlagić Kulu.

Pošto je očistila Gacko polje, 4. crnogorska brigada krenula je prema Ravnom, a 10. hercegovačka brigada i 1. dalmatinska na jug prema Koritu i Plani. U bojevima 7. i 8. aprila 4. crnogorska brigada je zauzela Ravno i odbacila četnike Baje Stanišića prema Goranskom, a 10. hercegovačka i 1. dalmatinska izbile su na liniiu Kameno brdo (k. 1105) Kobilja Glava (k. 1175) i Troglav (k. 1415), gdje su se i zaustavile očekujući dalja naređenja.

Bataljoni 10. hercegovačke brigade, upućeni u Dabarsko i Po­povo polje, očistili su od četnika velik broj sela i izvršili niz napada na talijanski saobraćaj. U noći od 4. na 5. aprila, vršeći demon­strativni napad na Stolac, upali su u samo mjesto.

Od 1. do 10. aprila 3. divizija je zarobila preko 250 neprija­teljskih vojnika, a zaplijenila preko 300 pušaka i automatskog oružja.

7. aprila naredio je Vrhovni komandant, da 3. divizija ne pro­dire dalje iz Gatačkog polja (zbog slabog uspjeha na Drini u to vrijeme), već da se zadrži na dostignutim položajima te da odmori i pripremi jedinice za daljnje nastupanje, kako to bude tražio razvoj događaja na sjeveru.

Dok je 3. divizija čistila Gatačko polje, Talijani i četnici napali su 9. dalmatinsku diviziju oko Nevesinja, odbacili je na istok i7. aprila po drugi put zauzeli Nevesinje241. 10. aprila izvršile su_________, ; I '! i ]

241) Nevesinje je poslije oslobođenja 21. marta pa do 16. aprila četiri puta prelazilo iz ruke u ruku. Prvi put 27. marta, zatim 7., 11. i16. aprila.

'ao 307

5. crnogorska brigada i 9. dalmatinska divizija protivnapad na ovu isturenu četničko-talijansku kolonu, da bi je odsjekle od Blagaja, opkolile i uništile u Nevesinjskom polju, ali bez uspjeha. Četnici i Talijani primijetili su 11. ujutro pripreme za taj obuhvatni napad5. crnogorske i dalmatinskih brigada, te su se brzo povukli, uz manje zaštitne borbe, u Blagaj i Mostar.

U razdoblju pd 11. do 16. aprila razbile su *10. hercegovačka i 1. dalmatinska brigada, prodirući duž ceste preko sela Korita prema Plani i planini Goliji, jednu mješovitu talijansko-četničku kolonu i pojavile se 16. aprila sa svojim prednjim dijelovima pred raskrsnicom cesta u selu Plani, pred Njegoš-planinom i planinom Orblijom. Ostaci crnogorskih četnika pod komandom Baje Stanišića povukli su se u Crnu Goru na rijeku Komarnicu i preko Golije prema Grahovu, a Baćović sa hercegovačkim četnicima na jug u Bileće i Trebinje.

15. aprila naredio je Vrhovni komandant, da 4. i 5. crnogorska brigada krenu kao zasebna operativna grupa, pod komandom Save Kovačevića, u Crnu Goru, pravcem Goransko—Piva—Komarnica— Šavnik—Nikšić, a 1. dalmatinska i 10. hercegovačka sa štabom3. divizije da se zadrže na dostignutoj liniji, dejstvujući prema Plani i Bileću.

Na putu za Crnu Goru 4. i 5. crnogorska proleterska brigada brzo su izbile na Pivu i Komarnicu, razbile manje grupe četnika i zauzele Savnik i Boan. U rajonu Šavnika došlo je 24. aprila i do prvog dodira s jedinicama 2. proleterske divizije, koje su nadirale sa sjevera prema Nikšiću.

Dok su se 1., 2. i 3. divizija borile, u razdoblju od 28. marta do 25. aprila, vladalo je na pravcu Sarajevo—Kalinovik, kod 7. ba­nijske divizije, zatišje. Jednaka je situacija bila i južno od linije Podgrab—Goražde, pred »frontom« 6. istočnobosanske i Majevičke brigade. Njemačko-kvislinške snage potpuno su mirovale. To je bila velika sreća za Glavnu operativnu grupu, jer je na njenom naj­osjetljivijem pravcu, na pravcu Sarajevo—Kalinovik, kod 7. banij­ske divizije nešto poslije 1. aprila masovno izbio pjegavi tifus te je divizija sve do konca aprila bila takoreći nesposobna za borbu. Oke 15. aprila nije bila u stanju da poduzme nijedan duži marš242.

9. dalmatinska divizija je 12. aprila rasformirana. Od njenih jedinica ostala je samo 3. dalmatinska brigada, ali je i ona pretr­pjela organizacione promjene. Stvorena je jedna jača brigada,

242) Bolesti, pjegavi tifus, dizenterija i opća iscrpenost boraca pre­polovili su diviziju.

308

KARTA 17

a manji dio boraca poslan je kao popuna u 1. i 2. dalmatinsku brigadu. Reorganizacija je provedena oko Kalinovika, i brigada je poslije odmora upućena u Sandžak i stavljena pod komandu 1. pro­leterske divizije243.

Bolnica je bila u stalnom pokretu iza trupa, prelazeći Drinu za Sandžak i sjeverni dio Crne Gore, s namjerom da se na tom prostoru duže zadrži.

Oko 27. aprila velik dio Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine bio je oslobođen te je stvoren novi veliki slobodni teritorij244. Jedi­nice Glavne operativne grupe bile su u slijedećem rasporedu (Vidi kartu 17):

1. proleterska divizija: 1. proleterska brigada nalazi se na sjeveru slobodnog teritorija, na desnoj obali Drine, južno i jugo­zapadno od Goražda. Raspoređena je na prostoru Borovska Glava (1200)—s. Međurječje—Gradina (1048)—s. Podkozara—s. Biljin— s. Slatina—s. Boljanići. 3. krajiška proleterska brigada raspoređena je zapadno od Pljevlja na prostoriji s. Krče—Glišnica—Brvenica— Hoćevina, kontrolirajući prostoriju zapadno i južno od Pljevlja.3. sandžačka proleterska brigada nalazi se u selima Maoče—Ko- vren—Krupice i čisti prostor između rijeka Čehotine i Tare od četničkih banda te se postepeno spušta na jug prema Šahovićima.6. istcčnobosanska brigada nalazi se lijevo od 1. proleterske brigade, na liniji Uhetića brdo (870)—s. Mravinjac—s. Vranići, zatvarajući dolinu Drine cd eventualnih prodora neprijatelja iz Goražda prema Foči. Lijevo od 6. brigade je Majevička brigada, i to na prostoru

243) 3., 4. i 5. brigada 9. dalmatinske divizije bile su mlade jedinice, i ušle su u'IV. ofenzivu — izuzevši 3. brigadu — s vrlo malim borbe­nim iskustvom. Odmah poslije formirania divizija je ušla u teške borbe, naročito na Čvrsnici i planini Plasa. Velik dio boraca došao je u vojsku sa otoka i s Jadranske obale, obučen u ljetna odijela, a na planini Plasa pretrpjeli su velike teškoće, uslijed jake zime i teških borbi, koje su se itekako odrazile na borbenoj sposobnosti divizije. Nedovoljno organiza­ciono učvršćena, s mladim kadrovima, naročito nižima, po prijelazu Ne­retve primila je još teži zadatak — transport bolnice, i masovno se za­razila od tifusa. Kad je došla u Nevesinjsko polje, njena je borbena snaga već bila mala. Od Imotskog do Nevesinja divizija je izgubila preko 700 ljudi. 12. aprila Vrhovni je štab odlučio, da je rasformira i stvori jednu jaku brigadu od oko 1000 boraca s najstarijim kadrom i tu je bri­gadu uputio u Sandžak.

244) 21. aprila 1943. godine spustila se iz aviona grupa engleskih oficira i podoficira na slobodni teritorij Hrvatske, da uspostavi vezu s rukovodstvom Narodnooslobodilačkog pokreta.

309

sela Jabuka i Previla, odakle kontrolira Jahorinu-planinu i izviđa komunikacij e Šaraj evo—Prača—Goražde248.

7. banijska udarna divizija: 8. banijska brigada zatvara pravac Sarajevo—Trnovo—Kalinovik na liniji sela Dobro Polje—Boljano- vići; 7. banijska brigada je na prostoriji sela Ulog—Obalj, gdje osi­gurava bolnicu i s jakim patrolama patrolira dolinom Neretve, od Uloga prema Glavatičevu i Bjelemiću. 16. banijska brigada nalazi se na prostoriji sela Jeleč—Zakmur.

3. udarna divizija246: 10. hercegovačka brigada povukla se poslije jačih talijansko-četničkih napada duž ceste Plana—Gacko na sjeverozapad, na liniju Čemerno—Ravno, zatvarajući pravac Gacko—Ravno—Goransko—rijeka Piva. Isto tako povukla se i 1. dalmatinska brigada na liniju sela Plužine—Goransko—Smri- ječno, isturivši jača odjeljenja na Goliju-planinu.

2. proleterska divizija: 2. proleterska brigada nalazi se sa tri bataljona na prostoriji sela Gornja i Donja Brezna, a sa dva bata­ljona na rijeci Tari u selima Uzlupu, Humu i Šćepan Polju; 5. crno­gorska proleterska brigada nalazi se oko sela Gornja i Donja Bre­zna, Duži i Mokro; 4. crnogorska proleterska brigada na prostoriji Šavnik—s. Gornja i Donja Bijela; 2. dalmatinska brigada vrši blokadu Foče, a 7. krajiška brigada je na prostoriji sela Timar— Boan. Divizija je postepeno prikupljala glavninu snaga, 4. i 5. bri­gadu i tri bataljona 2. proleterske, na široj prostoriji Šavnika i sela Gornje i Donje Brezne, pripremajući nove napade prema Nikšiću i Nikšićkoj Župi.

Vrhovni štab NOV i POJ nalazio se u selu Uzlup.U ovakvom rasporedu ostala je Glavna operativna grupa do

konca aprila.

245) Pod komandu štaba 1. proleterske divizije stavljena je i 3. dal­matinska brigada, koja se u to vrijeme nalazila oko Kalinovika na od­moru. 30. aprila krenula je iz Kalinovika za Sandžak, na prostoriju za­padno od Pljevlja, na mjesto 3. krajiške brigade, koja je kasnije krenula na jug.

246) Pod komandom 3. udarne divizije u to su vrijeme (oko 26. apri­la) samo dvije brigade; njena 3. brigada i 5. crnogorska proleterska bri­gada privremeno su pod komandom 2. proleterske divizije. I ovaj ras­pored divizije, o kome je riječ u tekstu, zauzet je 28. i 29. aprila.

. '310

PETI DIO

PETA OKUPATORSKO-KVISLINŠKA OFENZIVA (OPERACIJA »SCHWARZ«)

XX. POGLAVLJE

VOJNO - POLITIČKA SITUACIJA GLAVNE OPERATIVNE GRUPE

UOČI PETE OKUPATORSKO-KVISLINŠKE OFENZIVE

Operacije za stvaranje slobodnog teritorija u Sandžaku i Crnoj Gori razvijale su se do konca aprila vrlo povoljno po Glavnu operativnu grupu. 2. proleterska divizija i grupa crnogorskih bri­gada (4. i 5. brigada) brzo su prodirale preko rijeke Tare i Komar- nice na jug i jugoistok prema Nikšiću, Boanu i Kolašinu. Četnici Draže Mihajlovića, istureni ispred talijanskih garnizona poslije teških poraza u Hercegovini, Sandžaku i na granici Crne Gore, nisu više predstavljali vojnu snagu. Talijanske trupe povukle su se u veće garnizone, kao Pljevlje, Bijelo Polje, Kolašin i Nikšić, utvrđujući se za obranu.

Poslije teških dana talijanske okupacije i talijansko-četničkog terora, u Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku ponovo je nastupilo snažno polit'čko buđenje narodnih masa. Stvoren je veliki jedin­stven slobodni teritorij u sjevernom dijelu Crne Gore, sjevero­istočnoj Hercegovini, Sandžaku i oko Kalinovika, na čijem je tlu brze rasla i razvijala se naredna vlast — narodnooslobodilački odbori — i stvarani su vojnopozadinski centri. Sve narodne, ma­sovne političke organizacije ponovo su počele s legalnim životom i radom. U crnogorske brigade stizale su svakim danom sve veće grupe novih boraca-dobrovoljaca i formirani su novi partizanski odredi u Crnoj Gori i Hercegovini. Sve su činjenice govorile, da će se ovaj put stvari dobro razvijati i da jedinice Narodnooslobodi- lačkog pokreta ne će više napuštati Crnu Goru i Hercegovinu.

Nakon dolaska jedinica Glavne operativne grupe pred Nikšić, Kolašin i Bijelo Polje Vrhovni je komandant NOV i POJ imao na­mjeru, da u prvoj polovini maja završi HI. etapu protivofenzive

313

Glavne operativne grupe. Kao posljednja operacija u toj etapi pla­nirana je operacija za oslobođenje Moj kov ca, Kolašina, Šahovića i eventualno Bijelog Polja, kako bi Glavna operativna grupa izbila širokim frontom na rijeku Lim (stvaranje mostobrana na Limu) i pred jugoslavensko-albansku granicu, i stvorila povoljne operativno- taktičke uvjete kako za daljnji razvoj ofenzivnih operacija preko Lima, tako i za eventualnu obranu novog slobodnog teritorija. Bol­nica bi se smjestila u centar slobodnog teritorija, u prostoru donjeg toka rijeke Tare, u teško pristupačnom kraju, gdje bi se ranjenici i bolesnici u miru odmorili, prehranili i normalno liječili.

Uspješnim razvojem operacija na Limu Glavna bi operativna grupa stvorila vrlo povoljan placdarm za daljnje nastupanje, s koga bi mogla da razvija svoja ofenzivna dejstva u raznim pravcima: na sjeveroistok prema Srbiji, na istok prema Kosmetu, ili na jug prema Titogradu i j ugoslavensko-albanskoj granici.

26. aprila, poslije sastanka u Vrhovnom štabu, izdana je i direktiva 1. i 2. proleterskoj diviziji, da izvrše prikupljanje svojih trupa za napad na Kolašin. Za vrijeme prikupljanja jedinica 1. proleterske divizije i njihovog pokreta prema Bijelom Polju i Mojkovcu, 2. divizija dobila je zadatak, da izvrši napad na talijan- sko-četničku grupaciju sjeverno od Nikšića, oko Javorka, Jasenovog Polja i Gornjeg Polja, te da je likvidira, kako bi se oslobodila pritiska neprijatelja na desni bok grupacije za vrijeme napada na Kolašin i Mojkovac.

Međutim, poslije 25. aprila događaji su se ponovo počeli burno razvijati. Uspjeh Glavne operativne grupe u Crnoj Gori i velike mogućnosti njenih daljnjih ofenzivnih operacija prema Srbiji i Albaniji predstavljali su isuviše veliku opasnost za njemačke ope­rativne planove na Balkanu, za front u Grčkoj i Albaniji. I dok se u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske planira zavr­šetak januarskog strategijsko-operativnog plana Vrhovnog koman­danta, a po jedinicama optimistički očekuje neophodan odmor trupa, mobilizacija i popunjavanje trupa novim borcima, i dok se izrađuju konture novih ofenzivnih planova — štabovi generala Löhra i Robottia, neovisno jedan od drugoga, također planiraju ofenzivne operacije protiv Glavne operativne grupe.

U toku cijelog mjeseca aprila Talijani su predlagali Nijemcima, da zajedno s njima poduzmu jednu operaciju protiv jedinica Glavne operativne grupe na prostoru Nevesinja, Uloga, Kalinovika i Foče. Situacija fočanskog garnizona neobično ih je uzbudila Razne tali­janske misije obilazile su njemačke štabove i molile u prvom redu

za intervenciju Nijemaca prema Foči te predlagale planove za jednu zajedničku veću akciju u Hercegovini i Sandžaku. Ali se Nijemci nisu dali umoliti, niti su bilo kome otkrivali svoje namjere i planove.

Oko 20. aprila štab 6. armijskog korpusa već se pomirio s činje­nicom, da nema izgleda za zajedničku njemačko-talijansku inter­venciju, odnosno, da će ona, sve da i dođe do nje, doći odviše kasno, te je stao na stanovište, da 6. korpus treba poduzeti lokalnu ofen­zivu u Hercegovini s vlastitim snagama i probiti se s jednom kolonom preko Gackog i Čemerna u dolinu rijeke Sutjeske, a s dru-

Jgom preko Kalinovika za Foču, i tako deblokirati fočanski gar­nizon247.

Nakon odlaska 4. i 5. crnogorske brigade iz Hercegovine u Crnu Goru i^ pošto je rasformirana 9. dalmatinska divizija, ofenzivna dejstva 3. udarne divizije s prostora Gatačkog polja sve su više slabila, jer su njene snage bile odviše male, a da bi mogle uspješno dalje razvijati ofenzivu. Divizija je imala na prostoru Nevesinjskog i Gatačkog polja svega dvije brigade — 10 hercegovačku i 1. dal­matinsku. Dakle, odnos snaga u Hercegovini bio je isuviše u korist6. talijanskog armijskog korpusa. To je odvezalo ruke Talijanima i dalo im vremena i mogućnosti, da u miru prikupljaju jače snage i uspješno započnu ofenzivu u sjeveroistočnoj Hercegovini za oslobo­đenje opkoljene posade u Foči.

247) U operativnim kombinacijama kako da se izvrši deblokiranjè Foče iz pravca Hercegovine, naročito je interesantan operativni plan ge­nerala Piazzonea, komandanta 6. armijskog korpusa, koji rukovodi ovom operacijom. On je ovako zamislio plan, koji je predložio generalu Ro- bottiu:

»Koncentrirati u Planu tri ili najviše četiri nacionalna bataljona (tamo su već 1/93 pp. 11/259 pp i 260 pp), pojačana s tri čete domobrana (1. bataljona 14. pp domobrana s vodom topova — primjedba Đ. K.), arti­ljerijom i bornim kolima, i odavde prodirati ka Kobiljoj Glavi te se ovdje koncentrirati, pokušavajući da se naprijed potisnu VAC četnici, koji se sada nalaze u toj zoni (oko hiljadu četnika).

Kada se osigura zauzimanje Gackog i komunikacije s Planom i Bilećem, probiti se ka Čemernu i odavde potisnuti četničke formacije u dolinu Sutjeske i prema Foči«.

Na ovaj plan netko je u štabu 2. armije (ili Robotti ili netko od njegovih načelnika) dopisao olovkom: »Ovo ne ide!« Sigurno im se činilo odviše riskantnim ići preko Čemerna i kroz klance Sutjeske.

Prijedlog generala Piazzonia interesantan je posebno zbog toga, što su Talijani uvijek i svuda, pa i po cijenu da izgube pozicije, gdje ie god postojala velika vjerojatnoća da se zaglavi, nastojali na sve načine da gurnu drugoga da to izvrši, u ovom slučaju četnike Draže Mihajlovića.

315

21. aprila krenule su u napad prema Gackom i Nevesinju tri talijansko-četničke kolone. Najjača, talijanska kolona krenula je s juga od Plane prema Avtovcu i Gackom, druga, četničko-ustaška, iz Dabarskog i Lukavačkog polja (sela Gornji i Donji Lukavac), preko sela Šipačno (četnici) i Babe-planine (muslimanska ustaška milicija) prema Gackom. Treća kolona, talijansko-četnička, krenula je nešto kasnije, oko 25. aprila, iz Blagaja za Nevesinje.

1. dalmatinska brigada davala je otpor južno od Gackog oko Kobilje Glave i sela Stepen. Odupirala se do 27. aprila, a zatim se povukla prema Goranskom. 1. maja Talijani i četnici zauzeli su Gacko i Avtovac.

29. aprila Talijani i četnici zauzimaju Nevesinje, a dva dana kasnije i Kifino selo, raskrsnicu putova Nevesinje—Gacko—Kali­novik. 10. hercegovačka brigada povukla se prema Čemernu i Ravnu. Izgubivši Nevesinjsko i Gatačko polje, Glavna operativna grupa izgubila je svoje jake oslonce u Hercegovini.

Posljednjih dana mjeseca aprila godine 1943. Nijemci su pri­stali na jednu zajedničku njemačko-talijansku akciju od Goražda za Foču, da deblokiraju Foču, ali s time, da oni preuzmu fočanski garnizon.

Čini se, da su se u to vrijeme Nijemci odlučili za jednu brzu i iznenadnu akciju protiv Glavne operativne grupe, t. j. za ofen­zivnu operaciju »Schwarz«, i da je deblokiranje Foče bilo uvod u tu operaciju, jer je trebalo navrijeme zauzeti i zaposjesti po­dručje od prvorazrednog značaja — dolinu Drine od Goražda do Foče, što je bilo prijeko potrebno za uspjeh predstojeće operacije. U vrijeme deklokiranja Foče vršena je brza i obimna pregrupacija trupa u Bosni i Srbiji, sve u smislu koncentričnog prikupljanja jedinica oko Glavne operativne grune u Sandžaku i Crnoj Gori. 373. legionarska divizija stigla je iz Njemačke i već je smjenjivala7. SS diviziju u zoni Mostara, Širokog Brijega, Imotskog i Prozora. U Srbiju je došla 1. brdska divizija, koje su prednji dijelovi već stigli u Rašku. Glavnina 369. divizije nalazila se u zoni Rogatica— Goražde. 4. brdska brigada domobrana završila je svoje organi­zaciono sređivanje po novoj formaciji i stavljena je pod komandu 118. lovačke divizije.

Međutim, smisao pokreta njemačkih trupa prema Foči i zapo­sjedanja samog mjesta Nijemci su prikrivali pred Talijanima, tako da sve do početka V. ofenzive, do 15. maja godine 1943., Talijani nisu imali pojma o tome, a niti su pretpostavljali, da su pokreti njemačkih jedinica ustvari koncentracijski pokreti i priprema za novu ofenzivu.

Prvih dana maja akcije Glavne operativne grupe u Sandžaku i Crnoj Gori odvijale su se također u znaku koncentracijskih po­kreta i ofenzivnih dejstava, ali u smjeru suprotnom od Nijemaca, na jug i jugoistok Crne Gore, prema liniji Nikšić—Moj kovač—Ko­lašin—Bijelo Polje.

Oko 5. maja u Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori nastala je originalna i vrlo interesantna vojna situacija. Sve tri strane vrše prikupljanje svojih trupa s ofenzivnim namjerama, ali svako po svom planu. Glavna operativna grupa prebacuje snage na jug i jugoistok, i na tom pravcu koncentrira glavninu svojih snaga. Ni­jemci isto tako vrše koncentracijske pokrete duž željezničke pruge Sarajevo—Višegrad i dolinom rijeke Drine, a zatim i dolinom rijeke Lima oko Kolašina, Mojkovca i Bijelog Polja, u početku vrlo oprezno i polagano. Talijani idu sa linije Bileće—Trebinje na sjever i sje­veroistok, kraj glavnih »snaga Glavne operativne grupe, preko Ne­vesinja, Gackog i Kalinovika za Foču. O nekim opsežnijim njemač­kim planovima i namjerama ne znaju ništa. Dakle, svatko radi svoj posao, drži se čvrsto svog plana i ne zna šta zapravo rade i plani­raju drugi, zapravo, zašto to rade i s kojim sve ciljevima.

Talijani smatraju, da su se Nijemci konačno udobrovoljili da im pomognu deblokirati Foču i da se ne radi o većem operativnom pothvatu protiv Glavne operativne grupe. Uvjereni su, da su po­kreti njemačkih trupa u vezi s preuzimanjem nekih talijanskih garnizona u sjevernom Sandžaku, koji su imali potpasti pod kontrolu njemačkih trupa, i da će s time akcija Nijemaca biti završena. Zato se sve talijanske trupe poslije oslobođenja fočanskog garnizona brzo povlače nazad, duboko u Hercegovinu, na liniju starog rasporeda južno od linije Gacko—Nevesinje. Nijemci se pak odnose prema talijanskim operativnim pothvatima u Hercegovini i prema Kali- noviku savršeno indiferentno, iako su njihove jedinice već na putu za Trnovo i Kalinovik, gdje im pomoć talijanskih jedinica može biti vrlo korisna.

Vrhovni štab NOV i POJ dobro je ocijenio namjere Talijana, t. j. da se radi o lokalnoj talijanskoj ofenzivi u Hercegovini, što ga nije naročito zabrinjavalo, ali je, kako se čini, pokrete i nepo­sredne zadatke njemačkih jedinica krivo procijenio248, smatrajući

248) Na liniji opće vojne i političke situacije, Vrhovni je štab dobro ocijenio, da Nijemci moraju neminovno i brzo otići u Grčku, ali da će poduzeti ofenzivu većih razmjera i prije polaska u Grčku, to nije vje­rovao. Poslije završetka V. ofenzive Nijemci su odmah uputili dvije divi­zije iz Crne Gore u Grčku — 1. brdsku i 104. lovačku diviziju.

317

da de ti pokreti vrše u cilju pregrupacije glavnih snaga prema Grčkoj.

Tako se razvijala i ocjenjivala vojna situacija sve do 15. maja, do početka V. ofenzive.

* * *

Prikupljanje jedinica 1. i 2. proleterske divizije na liniju rijeka Komarnica—Boan—Moj kovač—Šahovići teklo je prilično sporo, ali jedinice 1. i 2. proleterske divizije nisu bile za to krive. Nemoguće je bilo povlačiti jedinice na jug u Crnu Goru, a da njihove položaje oko Foče, Goražda i Pljevlja nitko ne preuzme. Morala se vršiti postepena opća pregrupacija snaga Glavne operativne grupe. 7. ba­nijska divizija, koja se već prilično oporavila, morala je poslati svoju 16. brigadu za pojačanje blokade Foče, da bi glavnina 2. pro­leterske briga’de mogla odmarširati na prostoriju sjeverno od linije Šavnik—Nikšić. 6. istočnobosanska i Majevička brigada morale su se rokirati od sela Jabuke više na istok, da bi zatvorile komuni­kacije Goražde—Foča i Goražde—Cajniče—Pljevlje, te oslobodile1. proletersku brigadu. 3 dalmatinska brigada povučena je s odmora iz zone Kalinovika k Pljevlju, da bi smijenila 3. krajišku brigadu Ta smjena jedinica odvijala se sve do 7. odnosno 13. maja*49.

Štab 2. proleterske divizije donio je odluku, da praznik radničke klase 1. maja proslavi u borbi, te je još 24. aprila, na sastanku u Vrhovnom štabu, predložio da se izvrši napsd na Kolašin. Ujedno je molio i pojačanje iz drugih divizija. Vrhovni komandant se slo­žio s time, da se na ovakav način proslavi 1. maja, ali je sugerirao (a poslije i zahtijevao da se što prije izvede), da 2. proleterska divizija s raspoloživim snagama najprije obračuna s isturenom talijansko-četničkom grupacijom sjeverno od Nikšića, na komuni­kacijama Nikšić—Javorak—Pivska Župa i Nikšić—Šavnik. Po nje-

' govu mišljenju, operativno-taktički uvjeti za brzi napad na Kolašin nisu još bili zreli, jer niti se raspolagalo dovoljnim snagama niti je2. proleterska divizija mogla izvršiti manevar s jugoistoka prema Mojkovcu i Kolašinu bez opasnosti po svoje desno krilo, koje je bilo ugroženo od Nikšića.

Talijanska divizija »Ferrara« isturila je ispred Nikšića na komunikacijama prema Pivskoj Župi i rijeci Komamici brojne i moćne posade kao vanjska osiguranja Nikšića. Na cesti Nikšić— Donja Brezna postavljena su tri dobro utvrđena uporišta: u Gornjem Polju, Jasenovom Polju i na Javorku (plato zapadno od planine

249) 12. maia povučena je 2. dalmatinska brigada s blokade Foče na jug prema Mojkovcu.

318

Vojnik, oko Katuna Ziva), s jakim posadama. Nešto slabije snage bile su na cesti Nikšić—Savnik, u selima Lukovo, Ivanje i Gvozd. Sve su posade bile dobro utvrđene u rovovima i bunkerima te opasane žicom. Neke od njih raspoiagaie su artiljerijom i s neko­liko tenkova.

Stab 2. proleterske divizije imao je namjeru da opkoli i uništi talijanske posade na Javorku i u Jasenovom Polju. Za izvršenje tog zadatka određene su tri brigade — 2. proleterska (s tri bataljona), te 4. i 5. crnogorska. (Vidi kartu 18.) Prema prvoj zamisli, 2. pro­leterska brigada, kao sjeverna kolona, primila je zadatak, da iz sela Donja Brezna nastupa općim pravcem Toplo Prisoje—Katuni Ziva—Javorak, napadajući obuhvatom sa sjevera talijansku posadu na Javorku; pošto izvrši svoj zadatak, produžuje k Jasenovom Polju.

5. crnogorska brigada, kao sjeverozapadna kolona, nastupa ta­kođer iz sela Donja Brezna općim pravcem Tisova Glava—Pišteta— Surdup, obuhvaćajući Jasenovo Polje s juga i osiguravajući se od Gornjeg Polja. Oko Pišteta njene se snage razvijaju u obliku lepeze: dva bataljona izbijaju na Lipovu Ravan da bi presjekle veze između posada na Javorku i posade u Jasenovom Polju; jedan od ovih bataljona napada talijansku posadu na Javorku s juga, pru­žajući pomoć 2. proleterskoj brigadi, a drugi napada sa sjevero­zapada na posadu u Jasenovom Polju; treći bataljon250 napada na posadu u Jasenovom Polju sa zapada; četvrti bataljon obuhvaća posadu Jasenova Polja također s leđa preko Surdupa, odsijecajući je od posade u Gornjem Polju, a peti bataljon osigurava desni bok brigade na liniji sela Preseka—Rakita. 4. crnogorska brigada, kao istočna kolona, nastupa iz sela Mokro pravcem Štirni Do—Jasenovo Polje. Od Stimog Dola brigada se također lepezasto razvija ususret 5. brigadi, j'ednim dijelom snaga na Lipovu Ravan, drugim u napad na Jasenovo Polje, a trećim prema Gornjem Polju. 29. aprila ovaj je plan nešto korigiran, s time da se od 4. crnogorske brigade odvajaju dva bataljona za dejstvo prema Lukovu, radi intervencije Talijana u ovom pravcu, dok se prema Jasenovom Polju upućuju samo tri bataljona. (Vidi kartu 18.)

Na pošumljenom planinskom terenu nije bilo moguće čvrsto koordinirati pokrete i dejstva ne samo brigada, nego ni bataljona iz pojedinih brigada. Izlazak na polazne položaje za napad, po surovom terenu i noću, bio je vrlo mučan i naporan. Zato su isto­vremeni napadi brigada i njihovih bataljona prvog dana borbe bili

250) Pod nazivom treći, četvrti ili peti ne podrazumijevaju se i for­macijski nazivi bataljona.

319

vrlo slabi. Dobra koordinacija dejstva mogla se organizirati samo putem dobre radio-veze između bataljona — ali se takvim sred­stvima nije raspolagalo.

Prve noći, od 1. na 2. maja, došlo je samo do napada 1. i 4. ba­taljona 2. proleterske brigade na Javorak. Sve su druge jedinice manje ili više zakasnile. Bataljoni 2. proleterske brigade energ.čno su napadali, i jedan je od njih u toku noći s jednom svojom četom upao u prve rovove talijanske obrane, ali nije uspio izbaciti posadu iz ostalih rovova i savladati je. Budući da je 2. bataljon zakasnio te nije mogao napasti, talijanska se posada uspjela te noći održati.

U zoru 2. maja 1. i 4. bataljon 2. proleterske brigade povlače se malo nazad, očekujući dolazak i napad drugih jedinica.

2. maja ujutro izbila su preko Velike Glavice (kota 1257) na Papratni Do predviđena dva bataljona 5. crnogorske brigade i pre* sjekla vezu Javorak—Jasenovo Polje. Iza njih, nešto južnije, izbio • je i bataljon 4. crnogorske brigade na Lipovu Ravan i povezao se s jedinicama 2. i 5. brigade.

Kad je talijanska posada na Javorku osjetila, da je opkoljena, odlučila je poslijepodne, da se probije k Jasenovu Polju. Da bi joj pomogla izvlačenje, divizija joj je poslala ususret jednu motori­ziranu kolonu iz Gornjeg Polja. Ova je kolona neometano prošla kroz Jasenovo Polje, jer predviđeni bataljon 5. brigade, kao i ba­taljon 4. brigade, nisu stigli na Šipačno i Surdup, da zatvore obruč oko Jasenova Polja s juga. Ali izlazeći iz Jasenova Polja na Lipovu Ravan talijanska je motorizirana kolona upala u dobro organizi­ranu zasjedu jednog bataljona 4. crnogorske brigade i u žestokom okršaju bila je potpuno uništena i zarobljena. Dok se vodila borba na Lipovoj Ravni, posada na Javorku izašla je iz svojih utvrđenja s namjerom da se probije ususret nastupajućoj koloni, što je upravo i odgovaralo 2. i 5. brigadi, koje su je organizirano dočekale i po- tukle do nogu. Jedino je komandant bataljona s nekoliko vojnika iz posade uspio da pobjegne kroz šumu i da dođe u Nikšić.

Prema izvještaju štaba 2. proleterske divizije, u boju na Ja­vorku i oko Jasenova Polja nađeno je na bojištu 670 mrtvih Tali­jana i četnika, a zarobljeno 580 talijanskih vojnika i 200 četnika.Od ratnog materijala zaplijenjeno je 7 tenkova, 17 kamiora, 4 moto­cikla, 4 brdska topa 75 mm, 11 bacača mina, 24 mitraljeza, preko 500 pušaka, 5 radiostanica i velika količina razne municije i inten­dantske opreme251.

251) Svi se ovi podaci podudaraju i s taliiansko-četničkim izvješta­jima o borbama na Javorku i Jasenovom Polju.

320

KARTA 18

30. aprila krenula je 1. proleterska brigada od Goražda k Bi­jelom Polju i Mojkovcu. Svoje bataljone prikupila je m prostoru sela Boljanići i Krče, odakle je izvršila marš preko .«eia Krče, Gotovuša, Dobre Vode, Adrovića, Jabuke (sela u luku sjeverno i istočno od Pljevlja). S ceste Pljevlje—Prijepolje kretala se na jug u dvije-tri kolone, čisteći prostor između rijeka Čehotine i Lima od ('etničkih grupa; 4. maja ušla je u Šahoviće, a 7. je stigla pred Bijelo Polje i Mojkovac, na liniju sela Oklade, Cerovo, 7.ari, Le- penac, Prošćenje. Na svom putu imala je manje sukobe s «'etnicima, ali je to bila, kako kaže njen komandant, trka lovca za ranjenim ocom. Za sedam dana marša ona je pročistila vododjelnicu između

Čehotine i Lima, zarobila i razoružala oko 450 četnika i pripadnika muslimanske milicije, a u manjim sukobima ubila nešto preko 60 četnika.

Iza 1. proleterske stigla je i 3. krajiška brigada*52 u sela sje­verozapadno od Mojkovca.

* • *

Prodor Nijemaca sa sjevera od Goražda k Foči došao je neoče­kivano. Dva dana poslije odlaska 1. proleterske brigade na jug kombinirane njemačko-talijanske snage u jačini jedne divizije,255 potpomognute tenkovima i bornim kolima, brzo su prodirale od Goražda komunikacijom k Foči. Bataljoni 6. istočnobosanske i Ma- jevičke brigade, iako su davaH vrlo snažan otpor, odbačeni su posl:je dvodnevne borbe s ceste, i Nijemci su 3. maja ušli u Ustikolinu.4. maia, poslije kratke borbe s jedinicama 2. dalmatinske brigade pred Fočom, ušli su u Foču i spojili se s talijanskim garnizonom. Poslije 22 dana blokade talijanska posada u Foči bila je deblokirana.

Do 7. maja Nijemci su vodili borbe u neposrednoj okolini Foče s 2. dalmatinskom i 16. banijskom brigadom, a onda je ponovo nastupile zatišje. Talijani su povukli sve svoje snage s Diine preko Goražda i Priboja k Beranama i Podgorici.

Paralelno s njemačko-talijanskom akcijom sa sjevera prema Foči, poduzeo je 6. armijski korpus u Hercegovini 1. maja svoju

252) 3 krajišku brigadu smijenila je 4. maia 3. dalmatinska brigada.253) Nijemci: borbena grupa (Kampfgruppe) »Rogatica«, sastava:

^štab 369. pp s 2. i 3. bataljonom. 2. batalion 750. po iz 118. divizije, jedna četa 369. pt bataljona i dvije čete 369. pionirskog bataljona.

Taliiani: 3. alpinski puk diviziie »Taurinense«, 3. bataljon 383. pp. i 57. bataljon »crnih košulia«. CH Talijana je učestvovalo još i nešto bor­nih kola i transportnih automobila (vjerojatno zbog brže evakuacije Foče). Nijemci su se kretali duž ceste Goražde—Foča, a Talijani desno od niih, kao osiguranje njemačkog desnog boka na jugoistočnim padinama Ja- horine.

Slom IV. i V. okup.-kvlal. of. 321

predviđenu ofenzivu iz Gackog prema Čemernu i iz Nevesinja prema Ulogu i Kalinoviku, s namjerom da izbaci jedinice Glavne operativne grupe iz zone Kalino vika. Prikupljene su jake snage iz divizije »Murge«, »Marche«, »Emilia« i »Messina«, jakosti od šesnaest bataljona pješadije, devet baterija artiljerije i četiri čete bornih kola, raspoređenih u šest napadnih kolona, koje su para­lelno nadirale sa osnovice Nevesinje—Gacko preko gornjeg toka Neretve k liniji Trnovo—Kalinovik i Ulog—Čemerno. 8. maja Ta­lijani su stigli s četnicima do Kalinovika i zauzeli ga. Dijelovi7. banijske divizije povukli su se na Konjske Vode i k selu Jeleču.

9. maja, smatrajući da je akcija uspješno završena, 6. armijski korpus poduzima povlačenje nazad u Hercegovinu u garnizone Planu, Bileće, Stolac, Blagaj i Mostar. Zona Kalinovik—Gacko—- Nevesinje ponovo je predana četnicima Draže Mihajlovića i usta­šama, da je kontroliraju i upravljaju njome. Ali četničko-ustaška kontrola ne će dugo trajati. Za nekoliko dana Nijemci će, na opće iznenađenje i partizana i četnika i Talijana, razoružati četnike i mnoge od njih poslati u Njemačku na prisilni rad.

Pod pritiskom njemačko-talijanskih snaga i njihovih uspjeha na Drini, oko Kalinovika i u sjeveroistočnoj Hercegovini, Vrhovni je štab odlučio 10. maja, da sve snage prebaci preko Drine u San­džak i da na lijevoj obali Drine ostavi samo jača izviđačka odje­ljenja iz sastava 7. banijske divizije. Time se htjelo postići, da se ojača front u Sandžaku prema Nijemcima. Istog je dana izvršena reorganizacija komandovanja nad jedinicama na Drini, s time, što je od tri bataljona 2. proleterske brigade te 6. istočnobosanske i Majevičke brigade stvorena zasebna operativna grupa — Drinska operativna grupa, pod komandom štaba 2. proleterske brigade

322

XXI. POGLAVXJE

OFENZIVNA OPERACIJA »SCHWARZ« - PETA OKUPATORSKO-KVISLINŠKA OFENZIVA

Poslije IV. ofenzive njemačko-talijanski odnosi na terenu Jugo­slavije sve su se više pogoršavali. U vođenju balkanske politike izbijala su sve veća međusobna razmimoilaženja, sumnja u iskre­nost svake vojne ili političke mjere, koju bi jedna ili druga strana poduzela. Ova suprotnost interesa na Balkanu u uvjetima obostra­nog vrlo teškog međunarodnog položaja neumoljivo je dovodila do otvorenih sukoba.i Fašistički saveznici počeli su se plašiti jedan drugoga. Strah od talijanske politike, njene dvoličnosti, od slabe ili bolje reći potpuno nesigurne borbene spreme talijanske vojske, tjera Nijemce na to, da potpuno podčine i kontroliraju talijanske trupe na Balkanu.

Jugoslavensko se ratište poslije sloma njemačko-talijanskog fronta u Africi sve vidnije isticalo, postajalo sve bolnija točka nje- mačko-talijanske obrane Balkana. Prisustvo glavnine Narodnooslo­bodilačke vojske duž Jadranskog mora, posebno strateško-opera- tivni položaj Glavne operativne grupe Vrhovnog štaba u Crnoj Gori i Sandžaku, moglo je da igra izvanredno veliku vojnu ulogu u njemačko-talijanskim obrambenim planovima, ako bi došlo do savezničkog iskrcavanja u Grčkoj i Albaniji. U takvoj situaciji samostalnost talijanskih trupa u Jugoslaviji i Albaniji za Nijemce je bila potpuno nesigurna stvar.

Talijanske trupe u Grčkoj već su štavljenje pod komandu generala Löhra, ali snage u Jugoslaviji i Albaniji bile su samo­stalne, bez njemačke kontrole. Zbog toga su Nijemci odlučili, da kao prvu mjeru u svom planu primoraju Talijane na to, da pri­stanu na smanjenje svog okupacionog teritorija u Jugoslaviji.

*3J 323

U skladu s time, pred početak V. ofenzive njemačke su trupe umar- širale u talijansku okupacionu zonu, i to bez ikakva dopuštenja i znanja Talijana, opravdavajući to kasnije potrebom poduzimanja hitnih ofenzivnih operacija protiv partizana i četnika. Pošto su tako stavljeni pred gotov čin, Talijanima nije preostalo ništa drugo, već da priznaju stanje fakata i da povuku svoje trupe iz velikog dijela Sandžaka, sjeverne Hercegovine i južne Dalmacije.

U jeku V. ofenzive određena je u Dalmaciji i Hercegovini i nova demarkaciona linija između njemačkih i talijanskih trupa, koja je išla linijom Vrgorac—Nova Sela—Gabela—Hutovo—rijeka Trebišnjica—Jasen—Grančarevo. Talijani su predali Nijemcima Imotski, Mostar, Nevesinje, Bileće, Gacko, Kalinovik i Foču.

Od njemačko-talijanske ravnopravnosti u vrijeme V. ofenzive nije ostalo ništa, niti su Nijemci u vezi s operacijama išta pitali Talijane. Pred njih su se iznosili gotovi planovi i zahtjevi za upo­trebu njihovih trupa na pojedinim sektorima, i to onima od drugo­razrednog značenja. Svi razgovori, koje vode viši štabovi o vojnoj situaciji u Jugoslaviji i mjerama koje treba poduzeti, odvijaju se s talijanske strane s velikim uzdržavanjem, i »moćna« talijanska oružana sila i njeni komandanti igraju onu dobro poznatu i tužnu ulogu, kad se za svaku stvar treba opravdati i izvinjavati, a ujedno pristajati na sve prijedloge^ zahtjeve protivničke strane, usvajajući ih kao dobre, mudre i dalekosežne.

Strah od sviju, od Saveznika i mogućnosti njihova iskrcavanja, od Narodnooslobodilačke vojske i njene ofenzive prema Srbiji i Albaniji, od sumnjivih međunarodnih veza Draže Mihajlovića i njegova rada u Hercegovini i Crnoj Gori, od Talijana i njihove dvoličnjačke politike, sve je to diktiralo Nijemcima, da u aprilu i maju godine 1943. poduzmu mjere protiv svih, već prema tome, koliko je tko momentano opasan da ugrozi njihove planove. Prema Saveznicima pojačavaju snage u Grčkoj, šaljući onamo dvije nove divizije; prema Glavnoj operativnoj grupi u Sandžaku i Crnoj Gori prikupljaju jake snage, da bi ubrzo započeli s novom ofenzivom; od četnika Draže Mihajlovića u Crnoj Gori i Hercegovini osigura­vaju se na taj način, što ih razoružavaju i šalju na rad u Njemačku, a od Talijana da što više smanje njihovu okupacionu zonu u južnoj Dalmaciji, Hercegovini i Sandžaku.

Njemačke operativne planove za predstojeću operaciju »Schwarz«, do 15. maia nije znao nitko, ni Talijani, ni Bugari, ni izdajnik Pavelić. Talijani su obaviješteni o ofenzivi tek kad

324

su počela dejstva njemačkih jedinica, 15. marta, t. j. prvog dana ofenzive.254

Najvažniji je razlog, zbog čega su Nijemci tako konspirativno vršili pripreme za V. ofenzivu, ustvari bio u tome, da stave Tali­jane pred gotove činjenice u pogledu upada u njihovu okupacionu zonu i da ih iznenade, kako ne bi povukli i posakrivali četnike dublje na svom teritoriju, i uz to da iznenade Glavnu operativnu grupu Vrhovnog štaba.255

254) prvj koji je saznao za operativne namjere Nijemaca prije 15. maja — bio je Glavni štab Hrvatske. On je preko svog obavještajnog centra u Zagrebu saznao čak i za imena nekih njemačkih jedinica i pravce njihovog nastupanja, te je navrijeme obavijestio o tome Vrhovni stab, ali, kako se čini, tim se informacijama nije poklonila dovoljna pažnja.

255) Sta su Talijani znali o pripremama za V. ofenzivu, i kakvi su bili njemačko-talijanski odnosi, najbolje ilustriraju podaci iz arhiva 2. ta­lijanske okupacione armije.

14. maja komandant 6. armijskog korpusa šalje komandantu Ro- bottiu radiogram ovog sadržaja:

»Moji izviđački avioni primijetili su njemačke jedinice na sa­stanku između Trnova i Turova i jedinice na maršu od Jablanice (selo na cesti Sarajevo—Trnovo) prema Trnovu, procijenjene jačine do jedne divizije. Pošto od sutra, 15. ,maja, moji VAC operiraju od Kalinovika prema Trbnici i od Gackog prema Ćurevu, molim za intervenciju kod Nijemaca radi izbjegavanja sukoba.

Preko SS divizije obavijestio sam komandu Sarajevo i njemački garnizon Foča. Molim da me obavještavate o pokretima i operativ­nim planovima njemačkih jedinica, da bih se mogao ravnati. Gene­ral Piazzoni.«

Sutradan, 15. maja, Piazzoni šalje drugi radiogram Robottiu.»SS komandant je danas u 2,30 sati poslao pismo komandantu

sektora Mostar, obavještavajući da će danas, prema višim naređe­njima, u vezi sporazuma s nama, njegova divizija prijeći Neretvu i Mostar radi marša prema Nevesinju i više na sjever, da bi djelo­vala u istočnoj Hercegovini, djelujući također protiv naših MVAC u zoni.

Tražio je suradnju u razoružavanju četničkih i partizanskih for­macija, koje su ostale u pozadini, u osiguranju njegove baze u Mo­staru i pozadine njegovih kolona, slobodnu upotrebu telefonskih, tele­grafskih i željezničkih linija.

Odgovorio sam, da nisam primio naređenja, da ne mogu da udo­voljim traženju i zabranio sam prolaz njegovim kolonama na teri­toriju moje nadležnosti.

Pošto sam ga prethodno telefonski obavijestio o ovom mom od­govoru, SS komandant je upozorio, da je njegov pokret već počeo i da iz tehničkih razloga ne može da ga zaustavi. Ja i moji koman­danti budno pazimo na razvoj situacije.

325

Planirajući da u isto vrijeme uništi i jedinice Glavne ope­rativne grupe Vrhovnog štaba i razoruža ostatke četničkih forma­cija Draže Mihajlovića u Crnoj Gori i Hercegovini, general-pot- pukovnik Lüters bio je primoran da izvrši koncentrični raspored svojih jedinica oko gotovo cijelog prostora Hercegovine, Crne Gore i Sandžaka. Sve ono štosu Talijani »ispustili« ili odbili da izvrše u periodu IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive, a što je bilo predviđeno raznim sporazumima između Talijana i Nijemaca, Nijemci sada pre­uzimaju na sebe, da to sami izvrše. Provodeći takvu politiku, bili su postavljeni pred problem čišćenja vrlo velike i geografski teške pro­storije, za koju je u dotadašnjim njemačko-talijanskim planovima bilo predviđeno da se očisti u dvije etape, u dvije operacije — »Weiss III« i »Schwarz«. Mislim, da ne ćemo pogriješiti, ako ka­žemo, da je operacija »Weiss III« opet iskrsla na dnevni red, iako

Ovoga je momenta SS kolona stigla na blokadno mjesto prema Nevesinju. Na naš poziv da stane, odgovorila je da ne može da po­sluša. Po mome naređenju Amico je uputio SS komandantu pro­testno pismo.«17. maja, general Robotti radiogramom obavještava generala Piaz-

zonia, komandanta 6. armijskog korpusa:»Potvrđujući moje odobrenje vaših naređenja u pogledu postu­

paka, kojih se treba pridržavati u sadašnjim događajima, o čemu govori vaš telegram 7420 od 16. tekućeg mjeseca, javljam vam radi znanja, da je Vrhovna komanda poslala slijedeću predstavku OKW-u (njemačkoj vrhovnoj komandi — primjedba Đ. K.): P r v o — Nje­mačka je inicijativa uslijedila van sporazuma koji su na snazi. Glavni cilj akcija njemačkih trupa mora biti protukomunistička borba i koordiniranje te akcije s akcijama talijanskih trupa, što mora biti povjereno komandantu 14. armijskog korpusa.

Potrebno je, dakle, obustaviti razoružavanje hercegovačkih čet­nika, dok se ne potuku i ne rasprše partizanske formacije.

D r u g o — U očekivanju odgovora od OKW-a, talijanske trup* ne će (kažem ne će) sudjelovati u eventualnim operacijama Nije­maca protiv četnika.

Međutim, i dalje će se vršiti suradnja s njemačkim trupama » borbi protiv partizana... — General Robotti.«Kakvi su njemačko-talijanski odnosi, vidi se i iz radiograma ge­

nerala Löhra Robottiu, 15. maja:»Incidenti posljednjih dana protiv vojnika SS divizije u mostar­

skoj zoni, koje su izazvali četnici, kao i neprijateljsko držanje čet­ničkih formacija prema vojnicima 1. alpinske divizije, koja je tamo stigla po želji crnogorske vlade, naveli su me, s obzirom na brzo pogoršanje situacije u čitavoj Crnoj Gori, da izdam hitno naređenje njemačkim trupama, raspoređenima u Hercegovini i Crnoj Gori, ne obazirući se na njihov još nezavršen odmor, da nastave marš radi razoružanja i, ukoliko bude potrebno, uništenja svih četničkih snaga Hercegovine i Crne Gore, koje treba smatrati neprijateljima Osovine.

326

u nešto izmijenjenom sadržaju i obimu, kao operacija koja se ne će izvoditi zasebno, već u okviru operacije »Schwarz«.

Zbog ovakvog plana izvođenja operacije »Schwarz« okupa­torske su jedinice na pojedinim odsjecima fronta bile isuviše daleko od jedinica Glavne operativne grupe i zauzete potjerom za četni­cima Draže Mihajlovića. U pretpostavci, da se Glavna operativna grupa ima čvrsto opkoliti i potisnuti na crnogorski plato, gdje će biti uništena, to je predstavljalo krupnu vojničku gri- ješku. Na opkoljenoj prostoriji, koja je bila isuviše velika i teška, Nijemci su razljućeno poletjeli za četnicima, smatrajući da su im i oni veoma opasni, a za to je vrijeme Glavna operativna grupa otkrila njihovu koncentraciju i operativne namjere. Tako je za

Uvjeren sam, da sam ovim naređenjem postigao, da — najbrže i najbolje — potpuno očistim ugrožene teritorije radi zajedničke bor­be, te očekujem odlučan uspjeh. Molim Vas, neovisno o rezultatu spo­razuma s predstavnikom crnogorske vlade, da spriječite povlačenje neprijatelja prema Albaniji i obali, zapriječivši mu put duž pravca Mateševo—Podgorica—Nikšić—Bileće—Stolac, koji treba dobro bra­niti . . . « — Löhr.

»Incidenti koji su se desili u zoni Mostara, u vezi čega se vrši provjeravanje suglasno s talijanskim komandama, ne izgledaju mi dosada toliko veliki, da su mogli da spriječe vaš pravovremeni izvje­štaj i sporazum između nas, kako biste mi na taj način dali vremena da prethodno obavijestim komandu 6. armijskog korpusa i izdam potrebna naređenja. Primjećujem, da četničke formacije, koje sada operiraju u sjeveroistočnoj Hercegovini, djeluju pod komandom 6. ar­mijskog korpusa, i stoga se smatraju talijanskim trupama. Te se formacije nalaze u spomenutoj zoni po našem naređenju i po našem bi naređenju bile povučene, da nam je ta komanda dala vremena. Dodajem, da je SS divizija javila, da je njena akcija bila dogovorena neposredno između viših komandi, što nije točno, budući da sam ja stavljen pred gotov čin upućivanjem vaših trupa da operiraju na teritoriju moje nadležnosti...« — general Robotti.

Ministarstvu vanjskih poslova Robotti javlja: » . . . imam utisak, da gornji događaji odgovaraju jednom unaprijed pripremljenom planu i da se incidentima u Mostaru, koje OBSO (Löhrova komanda — pri­mjedba Đ. K.) citira, htjelo pronaći opravdanje za njemačku interven­ciju, s tim da nas se stavi pred gotov čin«. — (Arhiv VIIJNA).

Cini se, da je do gore spomenutog incidenta između njemačkih trupa i četnika Draže Mihajlovića u Mostaru doista došlo, i to po nago­voru Talijana. Iz korespondencije između štaba 2. armije i Vrhovne ko­mande sačuvao se jedan dokumenat iz koga se vidi, da su talijanski komandanti nagovarali pojedine četnike da pucaju na Nijemce oko Mo­stara, kako bi to onda uzeli kao činjenicu, da je prisustvo Nijemaca u njihovoj okupacionoj zoni štetno, jer izaziva gnjev Italiji odanih ljudi, i da, prema tome, talijanske trupe treba da same održavaju red i mir u »vojoj okupacionoj zoni.

327

Nijemce propalo sve ono, što su postigli u prva dva dana ofenzive, a što je bilo izvanredno značajno: propalo im je operativno iznena­đenje Glavne operativne grupe.

Ideja, da se pročisti cijeli teritorij Crne Gore, Hercegovine i Sandžaka, i da se paralelno s partizanima unište i četnici, koji su ionako već bili potpuno politički demoralizirani i vojnički raz­bijeni, i koji svoje gospodare, Nijemce i Talijane, nikad nisu izne­vjerili, bila je i politički i vojnički ne samo suvišna, već i krajnje defektna. Doduše, njemačke se trupe nisu dugo zadržavale oko četnika, već su ih uglavnom usput hvatale i razoružavale, jer četnici nisu ni metka opalili na njih za vrijeme tog razoružavanja, ah su zato uslijed duga puta preko planinskih masiva, kao na primjer kroz gornji tok Neretve, zakasnile i nisu stigle navrijeme, da izvrše jedan od važnijih zadataka operacije — zatvaranje obruča oko Glavne operativne grupe duž rijeke Pive. Već je u samom početku operacije cio prostor između Sutjeske i Pive, izvanredno značajan i za njih i za Glavnu operativnu grupu, ostao potpuno prazan. Tu griješku su Nijemci skupo platili — izlaskom Glavne operativne grupe iz obruča! Propala im je jedna izvanredna vojnička šansa, možda najbolja i najpovoljnija u čitavom Oslobodilačkom, ratu, da razbiju najjaču grupaciju Narodnooslobodilačke vojske zajedno s Vrhovnim štabom Narodnooslobodilačke vojske i AVNOJ-em. Glavna operativna grupa je doduše pretrpjela velike žrtve, ali je izašla iz ofenzive kao pobjednik i u vojničkom i u mo­ralno- političkom pogledu!

328

XXII. POGLAVLJE

PLAN, DISLOKACIJA I ZADACI OKUPATORSKIH JEDINICA ZA OPERACIJU »SCHWARZ«

Pošto su bile reorganizirane i popunjene, 704., 714., 717. i 718. posađna divizija dobile su i nove nazive — 104., 114., 117. i 118. lovačka divizija. Po novoj formaciji provedena je i organizacija4. brdske domobranske brigade s njemačkim oficirima u štabu brigade. Brigada je imala dva pješadijska i jedan nepotpun arti­ljerijski puk. 7. SS diviziju smijenila je do 13. maja novoformirana 373. divizija, te se mogla čitava angažirati u ofenzivnim dejstvima. 1. brdska divizija, koja se vratila s teškim gubicima s Kav­kaza, također je popunjena i odmorena. Time su bile izvršene osnovne, najvažnije organizacione pripreme za predstojeću ope­raciju »Schwarz«.256

Sve njemačko-bugarsko-kvislinške jedinice, predviđene za ope­raciju »Schwarz«, nisu se navrijeme koncentrirale oko novog slo­bodnog teritorija Crne Gore i Sandžaka. Samo na najvažnijim odsjecima fronta, kao što su Goražde—Ustikolina—Foča, i Bijelo Polje—Kolašin—Mojkovac, koji su uostalom bili i najosjetljiviji dije­lovi fronta za Glavnu operativnu grupu, koncentrirale su se vrlo

256) Na str. 35. svoje izjave generalpukovnik Löhr piše o organi­zacionim pripremama za operaciju »Schwarz« slijedeće:

»4. Pripreme za operaciju »Schwarz«Pretpostavke za ovaj pothvat u potpunosti su se izmijenile, jer

se više nije radilo o tome, da se ostatak četnika rasturi. (NOV je već razbila četnike — primjedba Đ. K.). Šta više, sada se Tito nalazio s jakim i vrlo borbenim snagama u sjevernoj Crnoj Gori, dok je u južnoj Crnoj Gori boravio sam Draža Mihajlović kod četnika, oči­gledno pod zaštitom Talijana ...

Od namjera predviđenih sporazumima »Weiss I do III« uspjelose samo utoliko, da u zapadnoj Bosni nije više postojala neograni-

329

jake snage Nijemaca. Kad se pažljivo promatraju dokumenti iz tog vremena, i način koncentracije njemačko-bugarsko-kvislinških je­dinica, dobiva se dojam kao da su Nijemci ubrzali početak operacije »Schwarz«, odnosno kao da su odjednom, na brzinu, odlučili da napadnu Glavnu operativnu grupu, kako bi je iznenadili. Isto je tako uočljivo, da su Nijemci izvanredno dobro osjetili, koji su odsjeci fronta najosjetljiviji i najopasniji po jedinice Glavne ope­rativne grupe. Odluka generala Lütersa, da već 12. maja raspolaže jakim snagama na odsjeku fronta Foča—Ustikolina—Goražde— Ustiprača (dolina Drine), i Bijelo Polje—Mojkovac—Kolašin—Ma- teševo, nedvosmisleno govori, da je situacija Glavne operativne grupe i vojnički i politički vrlo dobro ocijenjena.

Na odsjeku fronta Bijelo Polje—Mojkovac—Kolašin Glavna operativna grupa imala je svoje najjače snage, s kojima je namjera­vala da zauzme dolinu Lima i da se dohvati jugoslavensko-alban- ske granice; tu je cdmah došla u teške borbe s jakim talijansko- njemačkim snagama, koje su je zaustavile i otupile njenu ofenzivnu snagu. U isto vrijeme osjetila je jake njemačko-kvislinške snage za leđima na odsjeku fronta Foča—Ustikolina—Goražde.

Ostale odsjeke fronta, kao zapadni (prema Hercegovini) i istočni dio (prema Srbiji), general Lüters namjeravao je da zatvori u toku izvođenja operacije, vjerojatno uvjeren da na zapadni dio fronta Glavna operativna grupa s velikom bolnicom ne će izlaziti iz obruča ili bar ne će moći brzo izaći, zbog vrlo surovog planinskog terena; eventualni izlazak grupacije na istok, u Srbiju, također mora biti skopčan s velikim teškoćama po Glavnu operativnu grupu, jer se ne može osloniti ni na kakvu pomoć

Međutim, desilo se da je Glavna operativna grupa izašla iz obruča tamo, gdje su se Nijemci najmanje nadali, tamo gdje je njemački dio fronta bio otvoren, t. j. na zapad. Ovu griješku koinandovanja platio je kasnije komandant 118 lovačke divizije:

čena vladavina Titova, nego su se nalazili njemački i hrvatski gar­nizoni, koji su neprekidno morali da se bore protiv partizanstva. Usprkos svemu tome, prvobitni je plan za akciju »Schwarz« bi« zadržan ...

... Vrijeme do početka operacije »Scwarz« iskorišteno je za do­nošenje organizacionih odredaba i napadnih pokreta. Sedamstote di­vizije dobile su popunu i materijalno su kompletirane, te su bil« prekrštene u 104., 117., 118., 114. lovačku diviziju. Također su im dodijeljeni novi komandanti. Reorganizacija se zbog dislociranja i neprekidne zauzetosti manjim borbama vrlo sporo odvijala.« (Original izjave u VIIJNA.)

330

bio je oštro kritiziran i smijenjen s položaja, iako vjerojatno nije bio toliko kriv. Ali — netko je morao biti kriv, u konkretnom slučaju onaj, kroz čiji se front neprijatelj probio.

Kako su njemački komandanti procijenili operativnu situaciju partizana i četnika, broj njihovih jedinica, raspored i jačinu na crnogorsko-hercegcvačkom prostoru, zatim plan izvođenja operacije »Schwarz«, ne možemo potpuno sigurno i točno utvrditi, jer ne raspolažemo najvažnijim njemačkim dokumentima o tim pitanjima. Zasada raspolažemo samo Izvještajem o borbi i iskustvima u pot­hvatu »Schwarz«, koji je Komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj general potpukovnik Lüters napisao poslije ofenzive, 20. juna 1943. godine. Evo šta je Lüters napisao:

»1) Situacija kod neprijatelja prije početka operacijaNa crnogorsko-hercegovačkom prostoru moralo se računati s

ukupnim neprijateljskim snagama od otprilike 40.000 četnika i18.000 komunista.

Obje neprijateljske grupe nalazile su se u međusobnoj borbi, pri čemu četnici usprkos svojoj brojčanoj nadmoćnosti nisu mogli da zaustave prodiranje komunista.

2) ZadatakZbog sve neprijateljskijeg držanja četnika, prepada i opa­

snosti da se spoje obje neprijateljske grupe i da zajednički istupe protiv njemačkih trupa, komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj dobio je 14. V. 1943. zadatak, da koncentričnim napadom uništi ne­prijateljske snage, koje se nalaze u crnogorsko-hercegovačkom prostoru.

4) Plan operacijaPlan operacija bio je sračunat na to, da se unište jake nepri­

jateljske snage, za koje se pretpostavljalo da se nalaze na prostoru Nevesinje—Kalinovik—Bileće, odnosno da se potisnu na crnogorski planinski plato, dok su snage koje su napadale sa sjevera i istoka imale zadatak, da dostignu povoljne zaprečne linije radi spreča­vanja neprijateljskog prodora prema Srbiji. U toku operacija, a po naređenju vrhovnog komandanta Jugoistoka, oslabljujući napadni front, bila je prema Nikšiću bačena jedna jaka borbena grupa iz SS divizije »Prinz Eugen«, da spriječi povlačenje neprijateljskih snaga na jugu.

U daljem toku operacija trebalo je zatvoriti obruč, suziti ga i napadima uništiti neprijatelja u obruču«.

(Original izvještaja u Arhivu VIIJNA)

Za izvršenje operacije »Schwarz« Nijemci su ponovo odredili svoj privremeno formirani armijski korpus »Kroatien« s generalom Lütersom na čelu, ali sada u nešto izmijenjenom sastavu257. (Vidi kartu 19.)

257) Dokumentom njemačke operativne zapovijesti za operaciju »Schwarz« VIIJNA zasada ne raspolaže.

331

I

118. lovačka divizija i 4. kvislinška brdska brigada prikupljale su se na prostoriji Foča—Trnovo—Ilidža—Hadžići—Tarčin—Ko­njic258; divizija je dobila zadatak, da u početnoj fazi operacije »Schwarz« očisti od partizana i četnika gornji tok Neretve od Ko­njica do Uloga (»Grupa Annacker« ili 738. lovački puk 118. divizije) i prostor planina Igmana, Bjelašnice, Jahorine do Kalinovika (4. brdska brigada domobrana). Dok »Grupa Annacker« i 4. domo­branska brigada čiste prostoriju gornje Neretve, Bjelašn:ce, Igmana i Jahorine. 750. puk i divizijski dijelovi zauzimaju liniju Kalinovik—Foča. Pošto je izvršila ovaj zadatak, divizija se raspore­đuje duž ceste Ulog—Kalinovik—Foča i zauzima raspored za napad na Glavnu operativnu grupu, s time da preko izvornog dijela Ne­retve i Sutjeske izbije sa »Grupom Annacker«259 na rijeku Pivu od ušća do sela Brljeva, oslanjajući se desno, negdje u zoni južno od sela Brljevo, na lijevo krilo 7. SS divizije. Za to vrijeme glavne divizijske snage rokiraju se u lijevo, na prostoriju Foče, odakle po­laze u napad na jugoistok, čisteći prostor između rijeke Drine i planine Ljubišnje, gravitirajući prema donjem toku rijeka Tare i ušću rijeke Pive.

7. SS divizija »Prinz Eugen« polazi s desne obale Neretve (Imotski, Široki Brijeg) kroz Mostar i Blagaj, odakle se razvija u dvije osnovne kolone; desna kolona, 14. puk s tenkovima, razvija se u pravcu Stolac—Plana—Bileće, a lijeva, 13. puk i divizijski dijelovi, u pravcu Nevesinje—Gacko—Avtovac. Prolazeći kroz Her­cegovinu. divizija usput hapsi i razoružava četnike. Na liniji Gacko—Avtovac—Bileće vrši novi raspored za podilaženje k liniji Ravno—Krstac—Nikšić—Danilovgrad, s time što cio 14. puk s ten­kovima produžuje cestom za Nikšić i Danilovgrad, a 13. puk s jed­nim bataljonom nastupa od Plane preko Koprivice i planine Njegoš za Nikšić; s dva bataljona i brdskom artiljerijom nastupa od Avtovca, preko sela Krstac i planine Golije k Pivskoj Župi i rijeci Komarnici; jedan pojačani bataljon nastupa od Gackog preko Ravna dolinom potoka Vrbniče u Pivsku Zupu i na rijeku Pivu.26l>

258) Na prostoru Trnovo—Ilidža—Hadžići—Tarčin nalazila se 4. brd­ska brigada domobrana.

259) 738. pp — nazvan »Grupa Annacker«, po imenu komandantapuka.

260) Kuda ie trebala da ide liniia razgraničenja na Pivi između7. SS i 118. divizije, to ne znamo, kao što to ne znamo ni za ostale jedi­nice, jer nemamo njihovih zapovijesti. Prema dejstvima ispoljenim u ofenzivi, ona je išla uglavnom potokom Vrbnica. U toku operacije na lijevo krilo 7. SS divizije u zonu Čemerna prebačen je i 659. motorizirani pionirski bataljon.

332

KARTA 19

jja svom lijevom krilu, oko sela Čemerna i Brljeva, divizija se povezuje s »Grupom Annacker«, a na desnom krilu s 4. pukom vBrandenburg« u zoni Titograda. ^

4. puk »Brandenburg« zaposjeda liniju Mateševo—Bioče te po­jačava talijanske snage u zoni Titograd—Lijeva Rijeka—Mateševo, i s njima, u prvoj fazi operacija, obrazuje pojas osiguranja na jugu Glavne operativne grupe, ne dopuštajući joj da se probije prema Albaniji. Puk ujedno služi i kao rezerva.

1. brdska divizija prikupljala se na liniji Kolašin—Mojkovac— Bijelo Polje, sa zadatkom da s glavnim snagama nastupa na sje­verozapad, sa šire prostorije Mojkovca preko planine Sinjajevine na prostor planine Durmitora.

104. lovačka divizija ili »Borbena grupa general-majora von Ludwigera«261, koju sačinjavaju njemački 724. puk 104. divizije i pojačani bugarski 61. pješadijski puk282, prikuplja se na prostoriji Prijepolje, Brodarevo, u dolini rijeke Lima, sa zadatkom da s glav­nim snagama djeluje na jugozapad, preko Mataruga i Kovrena na rijeku Taru i dalje prema Žabi jaku.

369. legionarska dvizija prikuplja glavninu svojih snaga na liniji Foča—Ustikolina—-Goražde—Prijeboj; sa sjevera i sjevero­zapada nastupa prema rijeci Čehotini i dalje preko planine Lju- bišnje na rijeku Taru. U prvo vrijeme ofenzive djeluje s pojačanim 369. pukom, a u toku ofenzive postepeno joj pristižu pojedini dije­lovi. Pod njenom je komandom i jedna četa 202. tenkovskog ba­taljona, koja prodire cestom Goražde—Pljevlje.

Talijanske okupacione jedinice u Crnoj Gori i Hercegovini, ne znajući za ofenzivu', niti su — osim divizije »Taurinense« — prikupljale svoje jedinice, niti su do 20. maja organizirano učestvo­vale u operaciji »Schwarz«263. Jedino je divizija »Taurinense«

261) Naziv po komandantu 104. lovačke divizije.262) prvih dana 61. bugarski puk je pod komandom 369. divizije,

dok nije stigao 724. pješadijski puk s komandantom divizije.263) U Crnoj Gori i Sandžaku Talijani su imali 14. okunacioni kor­

pus, t. zv. Truppe di Montenegro, a u Hercegovini 6. armijski korpus.Na prostoru obuhvaćenom operacijom »Schwarz« nalazile su se ove tali­janske iedmice:

Divizija »Taurinense« na prostoriji Pljevlje—Prijepolie. Posada uPlicvl1'! bila ie potouno blokirana od iedinioa Glavne operativne ?rur>e iograničena samo na neposrednu okolinu grada. Sa njom u obruču nala­zila se i jedna četnička grupa jačine oko 400 četnika.

Diviziia »Venez'a« rasnoređena je na prostoriji Brodarevo—BijeloPolje—Kolašin—Mojkovac—Berane (Ivangrad).

333

odmah prihvatila suradnju s 369. njemačkom divizijom. Poslije20. maja, nakon njemačko-talijanskog sporazuma, ušle su i tali­janske jedinice u napad na Glavnu operativnu grupu, i to s ovim ■jadacima:

Divizija »Taurinense« napada iz Pljevlja duž ceste Pljevlje— Mramor—Mataruge—Potkraj ci, a zatim cestom Pljevlje—Potpeć— Lever-Tara.

Divizija »Venezia« s garnizonima iz Brodareva i Bijelog Polja obrazovala je jedan zaprečni pojas na lijevoj obali Lima, između1. njemačke brdske divizije i »Grupe Ludwiger«, kontrolirajući saobraćaj Bijelo Polje—Brodarevo. Sa glavninom snaga (četiri pje­šadijska bataljona) obrazuje drugi zaprečni pojas duž ceste Ma- teševo—Lijeva Rijeka—Bioče.

Divizija »Ferrara« dejstvovala je u prvoj fazi sa linije Nikšić— Danilovgrad na istok i sjeveroistok prema Nikšićkoj Župi, a u dru­goj fazi sa prostorije Šavnika na sjever, čisteći prostor između rijeke Pive i planine Durmitora.

Trupe sektora Podgorice organ;ziraju u suradnji s 4. pukom »Brandenburg« i divizijom »Venezia« zaprečni pojas na liniji Bioče—Podgorica—Spuž, sa zadatkom da ne dopuste prodor Glavne operativne grupe na jug. Poslije nekoliko dana ofenzive djelovale su s ove linije na sjever k Piperima i Nikšićkoj Župi.

Dijelovi divizije »Murge«, »Messina« i »Perugia« organizirali su zaprečni pojas na Uniji Grahovo—Vilusi—Bileće—Trebinje.

Divizija »Marche« poiačava d'viziju »Ferrara« u Nikšiću jed­nom pukovskom grupom (55. pješadijski puk, 3. bataljon 56. puka sa divizionom artiljerije i bornim kolima).

V. ofenziva je prva i jedina ofenziva, za koju se četnici Draže Mihajlovića nisu spremali i nisu u njoj organizirano učestvovali. Njemačke su ih jedinice na svim pravcima odmah razoružavalei po grupama slale u Njemačku na rad. Među njima pohapšeni su

Trupe sektora Podgorice (Titograd) na prostoriji Bioče—Podgo­rica—Spuž.

Divizija »Ferrara« na prostoriji Nikšić—DanilovgradDivizija »Perugia« na prostoriji Vilusi—GrahovoDivizija »Murge« na prostoriji Bileće—Trebinje—Dubrovnik Divizija »Marche« na prostoriji Stolac—Mostar—Metković.Od ovih divizija upotrebljene su u punom formacijskom sastavu

samo divizije »Venezia« i »Ferrara«. Ostale divizije dejstvovale su ponaj­više sa snagama jačine oko jednog pješadijskog puka, obično kao pu- kovske grupe. ,

334

i mnogi komandanti, kao Pavle Đurišić i drugi. Ali svoju koljačku tradiciju četnici nisu iznevjerili ni u ovoj ofenzivi. Kako su ih Nijemci gonili samo oko komunikacija, žureći se prema Glavnoj operativnoj grupi, mnoge grupe četnika ostale su sakrivene po brdima i šumama, gdje su poslije V. ofenzive dočekivale iznemogle borce i ranjenike iz Zelengore i vršile nad njima najokrutnija zvjerstva.

Njemačke i talijanske snage u prvoj borbenoj liniji, računa­jući tu bugarske i kvislinške snage, brojale su oko 94.000 voj­nika.264 Sa osiguranjima na komunikacijama i u vanjskom pojasu u pozadini okupatorskog fronta ta se cifra penjala na kojih 120.000 vojnika.

Ta velika masa vojske imala je zadatak, da koncentričnim djelovanjem i udarima potiskuje jedinice Glavne operativne grupe u centar novostvorenog slobodnog teritorija, u trougao između rijeke Tare, planine Durmitora i rijeke Pive, i da ih tu uništi.

264) Trupe u prvoj borbenoj liniji:

Njemačke trupe:7. SS divizija369. divizija (ne učestvuje cijela) 118. divizija 1. alp. divizija Grupa Ludwiger 4. puk »Brandenburg«

20.000 vojnika10.000 vojnika10.000 vojnika10.000 vojnika5.000 vojnika2.000 vojnika

Talijanske trupe;Divizija »Ferrara«Divizija »Venezia«Divizija »Taurinense« Dijelovi divizije »Marche«

Ukupno 57.000 vojnika

10.000 vojnika10.000 vojnika10.000 vojnika 3.000 vojnika

Domobransko-ustaške trupe?4. lovačka brigadaDijelovi 14. domobranskog pukai muslimanska ustaška milicija

Ukupno 33.000 vojnika

3.000 vojnika

1.000 vojnika

Ukupno 4.000 vojnika

Okupatorske i kvislinške trupe imaju ukupno 94.000 vojnika. S tru­pama na osiguranju pozadine, i u pojasu 20—30 kilometara oko Glavne operativne grupe, cifre se penju na oko 120.000 vojnika.

XXin. POGLAVLJE

SASTAV I RASPORED GLAVNE OPERATIVNE GRUPE NEPOSREDNO UOČI PETE OFENZIVE.

OPERATIVNI PLAN VRHOVNOG KOMANDANTA ZA RAZBIJANJE OFENZIVE I IZLAZ IZ OBRUČA

Dolaskom na Drinu Glavna operativna grupa se pojačala s dvije brigade, 6. istočnobosanskom i Majevičkom brigadom, ali je ipak dočekala novu neprijateljsku ofenzivu s kudikamo manjim brojnim stanjem i manjom udarnom snagom, nego što je imala pri­likom prijelaza Neretve, u prvim danima mjeseca marta. Nepre­stane borbe i bolest osjetno su smanjili brojno stanje Glavne operativne grupe. Od 21.000 boraca, koliko ih je imala na Neretvi, sada je spala na oko 15.000 vojnika.265

9. dalmatinska divizija je rasformirana, a ostala je samo njena 3. brigada, koja će u jeku V. ofenzive — oko 4. juna — biti također rasformirana te će se njome popuniti druge jedinice. Naročito je teško stradala od pjegavog tifusa 7. banijska divizija. Ođ 3.800 boraca, koliko ih je imala oko 20. februara pred Gornjim Vakufom, sada, prije 15. maja, spala je na oko 2.000 ljudi.

265) U arhivu VIIJNA uspio sam naći samo podatke o brojnom sta­nju 1. proleterske divizije na dan 15;%maja 1943. godine, dakle na prvi dan V. ofenzive. Prema tom dokumentu, brojno stanje divizije je sli­jedeće:

1. prolet. brigada — na licu 1230 vojnika, u rashodu 3113. sandžačka brigada — na licu 820 vojnika, u rashodu 1193. krajiška brigada — na licu 1083 vojnika, u rashodu 124Divizijska artiljerija — na licu 167 vojnika, u rashodu 5Divizijska prateća četa — na licu 94 vojnika, u rashodu 1

U k u p n o — na licu 3394 vojnika, u rashodu 560

Interesantno je, da je u diviziji bilo 326 žena-vojnika.

336

Stalne borbe i pokreti prema Sandžaku i Crnoj Gori ostavili su svoj pečat i na proleterskim brigadama. I njihovo je brojno stanje opalo. Tifus ie i njih nagrizao, ali na sreću u manjem opsegu. Zbog malog brojnog stanja rasformiran je i E. bataljon 2. proleter­ske brigade. U takvoj situaciji dolazak dviju istočnobcsanskih bri­gada, sa ukupno oko 1.200 boraca, nije mogao nadoknaditi snagu onih 6.000 izgubljenih ljudi.268

U bolnicama, centralnoj i divizijskim,267 nalazilo se mnogo bo- raca-rekonvalescenata, ali će ofenziva prekinuti njihovo liječenje. Uslijed napora, kojima će biti izloženi, i tragedije, koju će bolnica doživjeti, ne će se ni jedna petina tih boraca vratiti u svoje jedinice poslije V. ofenzive208. Ofenziva je uhvatila glavnu i divizijske bol­nice sa oko 4.500 bolesnika i ranjenika

Velik broj ranjenika i bolesnika, kudikamo veći nego u IV. ofenzivi, nepovoljno je utjecao na dejstva Glavne operativne grupe. Opet se u svim planovima i dejstvima jedinica moralo voditi računa o ranjenicima i bolesnicima. Grupacija će opet biti primo­rana da cd vremena do vremena čeka, da podešava obranu i napad tako, kako bi izvukla i spasila bolnice, iako će se to ponekad pro­tiviti najosnovnijim vojničkim pravilima i zahtjevima

U ovoj je ofenzivi Narodnooslobodilačka vojska po drugi put stekla teška iskustva, da se grupacije Narodnooslobodilačke vojske, koje rješavaju krupne operativne zadatke, kao što je to bio slučaj s Glavnom operativnom grupom, ne smiju opterećivati suviše ve­likom bolnicom, jer i sami njeni ranjenici i bolesnici predstavljaju odviše težak teret za nju. Velike bolnice primoravaju ovakve gru­pacije da mijenjaju karakter svojih dejstava, a svako mijenjanje karaktera dejstava može dovesti do neuspjeha. Onog momenta,

266) Ovo je grub proračun, jer se originalni podaci nisu sačuvali. Glavna operativna grupa izgubila je, što u borbi što od bolesti (mnogo više!), od 5. marta do 15. maja oko 6.000 ljudi. Istina, u glavnoj bolnici i divizijskim bolnicama sada je bilo više bolesnika, ali se može sa sigur­nošću tvrditi, da ie u vremenu od 1. marta do 15. maja od 6.000 izgublje­nih ljudi oko 5.000 ljudi umrlo od pjegavog tifusa ili poginulo i nestalo u borbi. U jednom dokumentu iz ovog vremena govori se, da je od pje­gavog tifusa umrlo oko 3.500 boraca. Ali taj podatak nije potpun.

267) U početku ofenzive svi rekonvalescenti i lakši ranjenici po- «lani su u svoje divizije, zbog lakše ishrane i pokreta.

268) Govoreći o V. okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi, odmah poslije njenog završetka. Vrhovni komandant NOV i POJ je rekao ovo: »Tu je ofenzivu naša vojska dočekala u vrlo teškim okolnostima. Nekoliko hilja­da boraca bilo je iscrpeno od pjegavog tifusa. Hiljade ranjenika bile su uslijed vanrednih napora na putu potpuno iscrpene i trebalo im je ne

samo mjesec, već više mjeseci njege da se oporave«. (Tito — Borba za oslobođenje Jugoslavije, str. 210.)

42 Slom IV. 1 V. okup.-kvisi. of. 337

kada se takve grupacije prikuju za zemlju, za čvrstu obranu, kad se više ne služe svojim najjačim oružjem — stalnim pokretima, manevrom, iznenadnim udarima, kojima nameću neprijatelju svoj metod i svoj stil borbe, one neminovno trpe velike gubitke i mo­raju učiniti nadčovječanske napore, pokazati izuzetnu hladno- krvnost i trezvenost rukovodećeg kadra i veliko individualno i kolektivno junaštvo, da bi se izvukle iz jedne ovakve ofenzive.

Na ovaj negativan faktor u borbi Glavne operativne grupe nadovezao se u Crnoj Gori, Sandžaku i Hercegovini i drugi negativan faktor — geografski i privredni sklop terena. U ovakvim okolnosti­ma velike neprijateljske ofenzive oba su se ova faktora uzajamno još više potencirala i dovela Glavnu operativnu grupu pred tako teške probleme, u takve teškoće, koje mogu savladati samo odabra­ne i iskusne vojne grupacije s velikom patriotskom i revolucio­narnom sviješću i s odabranim vojnim kadrovima, i uz velika sa- moodricanja i ljudske žrtve.

Geografski i privredni sklop terena, na kojem su se izvodile operacije i bojevi V. neprijateljske ofenzive, bio je sam po sebi opasan za duža defenzivna dejstva Glavne operativne grupe. Pla­ninski teren, neprohodan i ispresijecan kanjonima, brzim i dubokim planinskim rijekama, samo s nekoliko prijelaza — visećih mostova, privredno vrlo siromašan, u velikom dijelu pust i popaljen, bio 'je krajnje nepovoljan za operacije i bojeve Glavne operativne grupè. Manevar jedinica na takvom terenu veoma je skučen i

'ograničen, i ako se na vrijeme i brzo ne osiguraju prijelazi na rijekama, to jest, ako se dopusti da neprijatelj prvi zaposjedne te prijelaze jakim snagama, on automatski zatvara cijele odsjeke fronta. Zatvaranje rijeke Drine (u gornjem toku), Čehotine, Tare, Pive, Komarnice i Sutjeske ne zahtijeva velike snage od nepri­jatelja, jer se na takvim planinskim stazama i prijelazima ne mogu upotrebiti odnosno razviti veće jedinice za napad. Ta je okolnost pružala okupatoru velike šanse za uspjeh u ovoj ofenzivi.

Pokret i prebacivanje bolnice, u kojoj je bilo oko 800 teških ranjenika,, nemoguć je preko planinskih staza, preko kanjona, koji su na pojedinim mjestima visoki do tisuću metara. Isto je tako nemoguće snabdijevati i liječiti nekoliko tisuća bolesnih ljudi na prostoru, koji je u privrednom pogledu tako siromašan.

Surov teren dobar je za obranu, ali Glavna operativna grupa se nije smjela orijentirati na čvrstu i dugu obranu, jer bi to značilo njenu smrt. Takav karakter obrane daje neprijatelju potrebno vri­jeme za dovlačenje novih snaga, što dovodi do potpunog opko- ljavanja, do stezanja obruča i uništenja. " 1 ,

338 ' ' ' M.V

, Međutim, moralno-političko stanje Glavne operativne grupacije bilo je i dalje na velikoj visini. Najbolje je došlo do izražaja mo- ■ralno-političko jedinstvo i snaga jedinica Glavne operativne gru­pacije u vrijeme najtežih bojeva na prostoru Sutjeske i poslije toga, kad je grupacija bila potpuno opkoljena na vanredno malom prostoru i izložena gladi, pa su borci jeli svoje konje, koru s drveća • travu. Usprkos svemu tome, ni jedna jedina jedinica, ni najmanja organizirana grupa nije se predala neprijatelju! Sve što je nepri­jatelj zarobio bili su ranjenici, bolesnici ili potpuno iznemogli i .izgladnjeli ljudi, koje je fizička snaga sasvim ostavila. Staviše, čak je i velik broj takvih boraca i bolesnika davao otpor s onim čime je mogao. Takvo moralno-političko stanje bilo je osnovni uvjet pobjede, glavna snaga koja je nosila grupaciju i iznijela je iz jedne, takoreći, beznadne situacije.

Uoči V. okupatorsko-kvislinške ofenzive, kako smo već vidjeli, izvršila je Glavna operativna grupa nov raspored svojih jedinica u duhu ofenzivnih đejstava prema rijeci Limu, na zauzimanje Moj- kovća, Kolašina, eventualno i Bijelog Polja. Tu se našla i glavnina trupa. Evo njenog rasporeda na dan 14. maja godine 1943. (Vidi kartu 19.)

^ 1. proleterska divizija pod komandom Koče Popovića i FilipaKljajića269, sastava četiri brigade: 1. proleterska brigada pod ko­mandom Danila Lekića i Mijalka Todorovića270 nalazila se na pro­storu zapadno od Bijelog Polja, u selima Mioča, Pape, Oklade, Cerovo Ì Zari. Desno od nje, sjeverno od Mojkovca, oko sela Lepenac i Prošćenje nalazila se 3. krajiška brigada pod komandom Nikole Karanovića i Sime Tadića. Pozadi 1. proleterske brigade, više na sjevèr, na prostoru Jabuka—Kovren—Mataruge nalazila se 3. san- džačka brigada pod komandom Velimira Jakića271 i Boška Đurič- kovića. Zapadno od Pljevlja, u selima GliSnica, Hoćevina, Kruševo nalazila se 3. dalmatinska brigada.

2. proleterska divizija pod komandom Peka Dapčevića i M'tra Bakića orijentirana je sa svim snagama prema Kolašinu: 4. crno­gorska proleterska brigada pod komandom Vasilija Đurovića272 i Voje Nikolića nalazila se zapadno i jugozapadno od Kolašina u se-

269) poginuo neposredno poslije V. ofenzive u napadu na Zvornik.270) Svagdje daljé u tekstu, gdie se spominju dvije ličnosti u ko­

mandi, prva je na dužnosti komandanta, a druga političkog komesara.271) Umro poslije završetka rata.272) Poginuo u ovoj ofenzivi na Milinkladama.

•12 339

lima Crkvine, Zirci i Bistrica; 7. krajiška brigada273 pod komandom Rade Marjanca274 i Ljube Babica lijevo od 4. crnogorske, na jugo­istočnim padinama planine Sinjajevine, oko sela Gornje i Donje Lipovo; 2. dalmatinska brigada pod komandom Ljube Vučkovića i Mate Ujevića stigla je u sela Boan i Bare.

3. udarna divizija pod komandom Radovana Vukanovića i Ra- domira Babica raspoređena je na vrlo širokom frontu i zatvara pravce Nikšić—Savnik, Nikšić—Pivska Zupa, Avtovac— Goransko i Avtovac—Čemerno. 5. crnogorska proleterska brigada pod komandom Save Kovačevića275 i Dragiše Ivanovića nalazila se sjeverno od Nikšića, oko sela Gvozd, Miloševići i Kolibe Praga, zatvarajući pravac Nikšić—Savnik. U selima Nikšićke Zupe na­lazila se 1. dalmatinska brigada pod komandom Gligorija Mandića i Stjepana Kronje. Desno od 5. crnogorske, na Javorku i Lipovoj Ravni, nalaze se dva batljona 2. proleterske brigade; 10. hercego­vačka brigada pod komandom Vlade Šegrta i Cede Kapora nalazila se u selima Ravno, Lipnik i Berušica, zatvarajući pravac koji izvodi iz Gackog i Avtovca na istok preko Ravna i Goranskog na ri­jeku Pivu.

Drinska operativna grupa pod komandom Ljube Đurića i Slo- bodana Penezića (komandant i komesar 2. proleterske brigade) osigurava Glavnu grupaciju sa sjeverozapada na drinskom pravcu. Tri bataljona 2. proleterske brigade nalaze se južno od Foče, između Drine i čehotine (sela Dragočeva, Bunovi, Bastasi). 6. istočnobo- sanska brigada pod komandom Voje Ljujića i Cvijetina Mijatovića zatvara pravac Goražde—Čajniče (sela Podkozara, Miljevo, Ifsar). Istočno od Foče, u dolini Čehotine, u selima Boljoradina i Brusna nalazila se Majevička brigada pod komandom Pere Kosorića i Mirka Filipovića276.

7. banijska udarna divizija pod komandom Pavla Jakšića i Đure Kladarina nalazila se 14. i 15. maja u maršu s prostora Čureva (selo na rijeci Sutjesci) k Pljevliu. 17. maja je u rasporedu: 7. ba­nijska brigada pod komandom Nine Marakovića277 i Uroša Krunica južno od Pljevlja u selima S’imani. Boščinovići i Potpeć, zatvarajući pravac Pljevlje—Đurđević-Tara; lijevo od nje, u selima Kruševo,

273) U to je vrijeme 7. krajiška brigada pod taktičkom komandom2. diviziie.

274) Poginuo poslije završetka ofenzive pred selom Zivinice, južno od Tuzle.

275) Poginuo u proboju na Sutiesci.276) Poeinuo posliie V. ofenzive.277) Poginuo u ovoj ofenzivi kod sela Rataja.

340

pauče i Hoćevina nalazila se 16. banijska brigada pod komandom Vojka Hohštetera278 i Uroša Sljepčevića. 8. banijska brigada pod komandom Stanka Bjelajca i Mirka Burića nalazila se u selima Brvenica, Krče, Boljanić.

Centralna bclnica nalazila se u Sandžaku, u selima Celebić, Kolijevka, Bobovo i Slatina. Manji dio bio je na lijevoj obali Tare, oko sela Nikovići i Crna Gora.

Vrhovni štab je u selu Maoče, a poslije 20. maja na Crnom jezeru ispod Durmitora.

Do 17. maja Glavna operativna grupa vrši pokrete i raspored trupa u duhu predstojećih ofenzivnih planova, konkretno — poja­čanje obrane na sjeveru i sjeverozapadu i prikupljanje 1. i 2. pro­leterske divizije na jugoistok prema liniji Bijelo Polje—Mojkovac-— Kolašin, za napad na talijanske posade u Mojkovcu i Kolašinu.2. proleterska divizija isturila je na svom desnom krilu duboko na jug, u prostor Mateševo—Titograd, jaku udarnu grupu od tri bataljona iz 4. i 5. crnogorske brigade i dva bataljona Zetskog odreda,279 sa zadatkom da uznemiruju i vežu za sebe talijanske snage u zoni Mateševo—Lijeva Rijeka—Podgorica. Opći napad na Mojkovac i Kolašin predviđen je za 17. maja 1943. godine.

Na lijevoj obali Drine nalazile su se poslije 15. maja samo izviđačke patrole Drinske operativne grupe i 10. hercegovačke bri­gade, kontrolirajući širu prostoriju sela Vrbniče i Čemerna. Du­blje izviđanje prema Kalinoviku i Ulogu vršeno je nedovoljno.

5. krajiška divizija, koja je po planu Vrhovnog komandanta trebala da dođe na Jahorinu-planinu, nije stigla, niti je stigla ka­snije. u vrijeme ofenzive. Pozvana je još dva puta, ali bez rezultata. To je bio velik nedostatak u dejstvima Glavne operativne grupe, jer se grupacija, opterećena velikom bolnicom, daleko odmakla od ostalih snaga Narođnooslobodilačke vojske te se našla pod udarom vrlo jakih okupatorsko-kvislinških snaga potpuno sama, bez i naj­manje pomoći izvana.

10. maja stigle su prve informacije o pojavi jakih njemačkih snaga u dolini Drine, a zatim su stizale redom informacije, naročito iz štaba 1. proleterske divizije, o neprijatelju oko Foče, Goražda, Nove Varoši, Andrijevice, Bijelog Polja i Kolašina, zatim o pojavi jačih neprijateljskih trupa na širem prostoru Sarajeva. Uočene su

278) poginuo posliie V. ofenzive.279) Bataljoni Zetskog odreda malog su brojnog stanja, svega oko

80 boraca.

341

nove njemačke divizije, kao 118., 369. i 1. brdska divizija, iz čega se moglo zaključiti, da će vjerojatno nastupiti nova ofenziva protiv Glavne operativne grupe.

Najdokumentiranije podatke o njemačkim ofenzivnim plano­vima protiv Glavne operativne grupe u Crnoj Gori poslao je Glavni štab NOV I PO za Hrvatsku, u kojima je sa sigurnošću tvrdio, da su se Nijemci spremili za ofenzivu u Crnoj Gori.

342

XXIV. POGLAVLJE

TOK OPERACIJA OD 15. DO 20. MAJA

Prije nego što prijeđemo na sam razvoj događaja, koji su se odvijali od 15. maja godine 1943. na frontu Glavne operativne grupe, moramo se osvrnuti na neke značajne događaje, koji su se odigrali nekoliko dana prije početka V. okupatorsko-kvislinške ofenzive.

Kolašin i Mojkovac predstavljali su dva vrlo primamljiva objekta za Glavnu operativnu grupu, vrlo značajna i s vojnog i s političkog stanovišta. Kolašin je bio administrativno-politički centar četništva Draže Mihajlovića, s mnogim četničkim ustano­vama, od četničkog zatvora pa do Nacionalnog komiteta i Vrhovne komande s Dražom Mihajlovićem na čelu. Zaklonjeno i talijanskim oružjem dobro branjeno mjesto, u kome je i iz koga izdajnik Draža Mihajlović sa svojim saradnicima, pod zaštitom talijanskog oružja, u miru pravio i razrađivao planove četničke politike i vojne akcije u Jugoslaviji i održavao veze s inozemstvom i raznim izdajnicima u Jugoslaviji i na Balkanu, Kolašin je postao primamljiv objekt za Glavnu operativnu grupu. Razrušiti taj Mihajlovićev centar špi­junaže i izdaje postavljalo se kao prvorazredni zadatak pred jedi­nice Glavne operativne grupe.

Zona Bijelog Polja, Mojkovca i Kolašina bila je gusto zapo­sjednuta od talijanskih jedinica i fortifikacijski dobro organizirana za obranu. Međutim, vladalo je mišljenje, da će 1. i 2. proleterska divizija dobro koordiniranom akcijom moći savladati talijanske posade u Kolašinu i Mojkovcu. Jaka talijanska posada u Bijelom Polju bila bi za vrijeme borbe za Kolašin blokirana.

10. maja počele su borbe na prilazima Bijelom Polju i Kolašinu, da se unište manje talijanske posade, koje su branile prilaz u mjesta. Kako prikupljanje jedinica 1. i 2. divizije još nije bilo

potpuno završeno, a da se ne bi čekalo i gubilo na vremenu, podu­zete su mjere čišćenja prilaza Bijelom Polju, Kolašinu i Mojkovcu. Borbu je započela 1. proleterska brigada napadom na cestu Bro- darevo—Bijelo Polje. Ali stvar nije išla tako lako, jer su se vojni odnosi na Limu upravo od tog dana stali mijenjati, i to svakog dana sve više na štetu Glavne operativne grupe. Prva postavljena zasjeda na cesti brzo se razvila u vrlo žestok trodnevni boj.

1. proleterska brigada izbila je na cestu u času, kad su se velike snage Talijana povlačile dolinom Lima sa sjevera na jug, iz Sandžaka u Crnu Goru, poslije završene njemačko-talijanske akcije oko deblokiranja Foče, i u času, kad su prve jedinice 1. nje­mačke brdske divizije stizale iz Andrijevice u Bijelo Polje. U bor­bama 10. maja brigada je presjekla oestu sjeverno od Bijelog Polja, dočekala u zasjedi jednu talijansku kolonu i potpuno je razbila280. Druge talijanske kolone, koje su se kretale iza ove, kao i posade iz Brodareva i Bijelog Polja, odmah su intervenirale jakim snagama, da bi spasile što se spasiti dalo od napadnute kolone i da bi oslobo­dile cestu za saobraćaj. Poslije dvodnevne borbe talijanskim su jedinicama stigli u pomoć i dijelovi njemačke 1. brdske divizije. 12. maja uveče 1. proleterska brigada bila je primorana da odstupi sa ceste na zapad u sela Mioče, Pape, Oklade, Cerovo i Zari.

Poslije ulaska 1. proleterske brigade u borbu sjeverno od Bi­jelog Polja, ušla je 12. maja i 3. krajiška brigada južno od Bijelog Polja. Ona je primila zadatak, da dejstvuje lijevim krilom niz đ^snu oba^ Ravne Reke i pročisti teren između Mojkovca i Biielog Polja od četničkih banda, a zatim da poruši most na Limu južno od Bijelog Polja. Noćni napad na most završio se neuspjehom i brigada je 13. maja također odstupila na zapad, na prostoriju sela Lepenac, Prošćenje i na Razvršje. Tako su se 13. maja i 1. pro­leterska i 3. krajiška brigada našle na položajima zapadno od Bijelog Polja i sjeverno od Mojkovca, ne mogavši — zbog novo­nastale situacije — izvršiti svoj zadatak.

U pokretu prema Kolašinu izbila je 2. proleterska divizija14. maja na 5 do 8 kilometara zapadno i sjeverozapadno od samog mjesta. 7. krajiška brigada protjerala je četnike s jugoistočnih pa­dina Sinjajevine i zauzela sela Gornie i Donje Lipovo. Iza nje stigla je i 4. crnogorska brigada u selo Žirci i Crkvine, jugozapadno od Kolašina. 2. dalmatinska brigada stigla je u sela Boan i Bare.

280) Radiogram I. proleterske d;viziie od 12. maia: »Za Peka: Lekić na cesti Priiepolie—Bijelo Pol*e ubio 150. a zarobio 70 Talijana. Zaplije­njeno oružje i sprema, uništeno 19 kamiona. Sa naknadnim pojačanjem danas vođi borbu. — Koča.«

344

Udarna grupa 2. proleterske divizije, koja je primila zadatak da se probije duboko u pozadinu Talijana na cestu Mateševo—Pod­gorica»231 brzo je prodirala iz Nikšićke Župe na jug u Pipere. Oko sela Radovče i Ubli, sjeverno od Spuža, sukobila se s jačom čet­ničkom grupom, brzo je razbila i protjerala prema Bioču i Tito- gradu i produžila za njom na cestu.232 Ovaj iznenadni događaj u blizini Titograda Talijani su shvatili kao neposrednu opasnost za sam Titograd, te su na brzu ruku uputili kamionima 383. pje­šadijski puk prema Bioču, ususret Udarnoj grupi 2. proleterske divizije.

14. maja udarna grupa bataljona stigla je u Pipere i sukobila se s 3. bataljonom 383. puka te ga opkolila. Odmah zatim sukobila se i s ostalim pukovskim snagama, koje su hitale u pomoć 3. bata- ljonu. U dvodnevnoj borbi duž ceste oko Bioča talijanski je puk pretrpio teške gubitke. Među ostalim poginuo je i komandant puka. 3. bataljon potpuno je uništen, a ostala dva pretrpjela su osjetne gubitke. Samo jaka intervencija ostalih talijanskih snaga iz Titograda i Skadra spasila je 383. puk od potpune katastrofe. Sami su Talijani priznali, da im se iz puka nije vratilo 739 vojnika. Udarna grupa je zaplijenila veliko naoružanje i municiju, među ostalim i dvije baterije topova.

Događaj k°d Bioča bacio je 16. maja u zasjenak sve događaje na ostalim odsjecima fronta. I Tahjani i Nijemci ocijenili su ga kao uvodne borbe za proboj grupacije prema Albaniji, te je na­stupila opća trka talijansko-njemačkih jedinica na jug k liniji Mateševo—Bioče—Titograd—Spuž.

Drugi značajan događaj tih dana kod Glavne operativne gru­pacije odvijao se pred »frontom« Drinske operativne grupe. Pošto je deblokirala garnizon u Foči, 369. divizija usmierila je svoja dejstva na zauzimanje desne obale Drine od Foče do Goražda.6. maja forsirala je Drinu kod Ustikoline i zauzela Krčino Brdo, a u iduća dva dana odbacila je dijelove 6. istočnobosanske i Maievičke brigade na istok, prema selu Ifsar, zauzevši Kapak (k 1209), Goli Vrh (1309) i selo Guvništa. Slična se stvar odigravala i

281) Udarnu grupu sačinjavala su dva bataljona 5. crnogorske, jedan bataljon 4. crnogorske i Zetski odred.

282) U selima sjeverno od Spuža Talijani su prikupljali raspršene četnike i s četničkim komandantima pokušavali da ponovo oforme jednu jaču četničku grupu, s namjerom da je gurnu ispred sebe preko Kolašina prema Glavnoj operativnoj grupi.

345

kod. Foče. Dijelovi 369. i 118. divizije zauzeli su tih dana sva brda oko Foče i os-obodili se neposrednog pritiska dijelova 2. proleter­ske, 16. banijske i Majevičke brigade na sam grad.

10. maja Drinska operativna grupa po naređenju Vrhovnog štaba zauzima nov raspored. 6. istočnobosanska brigada raspore­đuje se na liniji s. Podkozara—s. Miljeno—s. Ifsar i zatvara sa sjeverozapada (od Goražda) i sa zapada (od Ustikoline preko sela Ifsara) prilaze prema Cajniču. Majevička brigada i dva bataljona2. proleterske preuzimaju obranu slobodnog teritorija od napada neprijatelja iz Foče, linijom s. Boljoradina—s. Brusna—s. Drago- čava—s. Bunovi.

12. i 13. maja 369. divizija poduzima nove napade na Drinsku operativnu grupu, i to iz dva pravca, iz Foče i Goražda. Bataljon 369. divizije probio se poslije teške borbe iz Foče na sjeveroistok i zauzeo sela Boljoradinu, Brusno i Kozarevinu, gdje se zadržao. Dijelovi Majevičke brigade povukli su se preko rijeke Čehotine na jug. Druga kolona 369. divizije izvršila je 13. maja napad duž ceste Goražde—Čajniče, odbacila dijelove 6. istočnobosanske brigade na jug i zauzela selo Miljeno. 13. maja uveče 369. divizija potpuno je ovladala desnom obalom Drine i zanoćila na liniji s. Kozarevina— s. Han Soha—s. Slatina—Banjača (k. 1237)—s. Miljeno.

14. maja izvršila je 6. istočnobosanska brigada novi raspored svojih bataljona i zauzela položaj Čajniče—Ifsar—Crni Vrh—Ili- sija. Osim međusobnih patrolnih izviđanja i manjih sukoba, dan je protekao bez borbe.

Na ostalim odsjecima »fronta« Glavne operativne grupe u Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini nije bilo značajnijih doga­đaja.

Dejstva njemačkih jedinica 15. i 16. maja — prvog i drugog dana V. okupatorske ofenzive — još uvijek nisu odavala cjelovitu sliku ofenzive. Uvjerenje, da se ne radi o ofenzivi većih razmjera, još je uvijek vladalo u Vrhovnom štabu. Doduše, izvještaji su već bili mnogo bogatiji podacima o njemačkoj koncentraciji, prven­stveno na sjeverozapadu i, jugoistoku od Glavne operativne grupe, ah je tek 17. maja poslijepodne, poslije teških borbi proleterskih divizija s 1. brdskom divizijom kod Bijelog Polja, Mojkovca i Kolašina postalo jasno, da se radi o novoj njemačko-talijanskoj ofenzivi.

* * *

15. maja, oko 2 sata ujutro, počela su koncentrična nastupanja njemačko-kvislinških jedinica u duhu zadataka operacije »Schwarz«

346

_ započela je V. okupatorsko-kvislinška ofenziva. Pokreti i prvadejstva izvršeni su s operacijske osnovice, koja obuhvaća Sandžak, Crnu Goru, Hercegovinu i jugozapadni dio Bosne, oivičene lini­jom Trnovo—Jahorina-planina—Goražde—Priboj—Pri jepol je—Bi­jelo Polje—Kolašin—Mateševo—Bioče—Titograd—Danilovgrad —Nikšić—Bileće—Stolac—Mostar—Konjic—Igman planina—Trnovo. Prvenstveno su forsirani pokreti jedinica na zapadu, konkretno pokreti desnog krila 118. divizije i 7. SS divizije »Prinz Eugen«, da bi što brže i efikasnije pročistile prostoriju gornjeg toka rijeke Neretve, okolinu Kalinovika i Hercegovinu, a zatim uspostavile operativni obruč oko Glavne operativne grupe u Crnoj Gori i Sandžaku.

Upad jakih njemačkih jedinica s tenkovima u talijansku oku­pacionu zonu, izvršen iznenada i u noći, potpuno je iznenadio i veoma zabrinuo sve talijanske komandante. Nastao je vrlo zamr­šen i vojni i politički spor između Nijemaca i Talijana, i Talijani, sve dok se spor nije riješio diplomatskim putem, nisu htjeli uče­stvovati u ofenzivi. Poslije sedam dana njemačke ofenzive, nakon nekoliko sastanaka talijanskih i njemačkih političkih i vojnih pred­stavnika, izdali su Mussolini i talijanska Vrhovna komanda oružanih snaga naređenje talijanskim trupama, da organizirano učestvuju u operacijama V. ofenzive, i precizirali odnos talijanskih trupa prema Nijemcima i razoružanju četnika Draže Mihajlovića.

15. i 16. maja vršila je 118. lovačka divizija s »Grupom An­nacker«, divizijskim dijelovima i 4. brdskom brigadom domobrana pokrete iz Konjica i Trnova uz gornji tok Neretve, preko Igmana, duž ceste Trnovo—Kalinovik, i preko Jahorine, spuštajući se k cesti Foča—Kalinovik—Ulog. To je bio uglavnom pokret kolona; koje su usput razoružale manie četničke grupe. Jedan dio četnika razbježao se po šumama, a znatno veći dio povukao se iz Kalino­vika k Talijanima u Gacko i Bileće; ali su i odavde brzo pobjegli, kad su saznali da Nijemci nastupaju i iz pravca Nevesinja i Stoca du­boko u talijansku okupacionu zonu.

17. maja 118. lovačka divizija potpuno je zaposjela cestu Foča—Kalinovik—Obalj—Ulog—Kifino Selo. Na toj liniji divizija je ostala i 18. maja: prikupljala je zaostale dijelove i zauzimala novi raspored jedinica za ulazak u prostor planina Zelengore i Maglića i dalje prema Drini i Pivi. 750. pješadijski puk rokirao se ulijevo na prostoriju Foče, a 738. puk krenuo je s linije Ulog—- Obalj—Kalinovik preko planina u prostor Sutjeske i izvorni dio rijeke Neretve, 4. brdska brigada nalazi se u pokretu prema Fočir

347

750. pješadijski puk i glavnina divizijske artiljerije ili — kako je Nijemci nazivaju — »Grupa Gertler«, čekala je na prostoriji Foče izlazak grupe »Annacker« na Sutjesku i dolazak 4. brdske brigade domobrana u Foču, odakle je trebala biti rokirana na lijevo krilo divizije, na donji tok rijeke Čehotine u spojeve između 118. i 369. diviz'ie. Zbog to?a je na fočanskom pravcu još uvijek vladalo zatišje. (Vidi kartu 20.)

369. legionarska divizija izvršila je 15. maja opći napad na položaje 6. istočnobosanske brigade, koja se branila na liniji Čajniče—Ifsar—Crni Vrh—Ilisja. Napad je izvršen iz tri pravca: sa sjevera cestom s. Miljeno—Čajniče, sa zapada linijom Banjača (k. 1237)—s. Ifsar—Čajniče, i sa jugozapada linijom s. Kozarevina— s. Vukšić—Čajniče, sa težnjom da se obuhvatom napadne cio front 6. istočnobosanske brigade, da se brigada brzo razbije i odbaci na jug na rijeku Čehotinu. Pokušavajući da održi svoje položaje, 6. brigada je pružila snažan otpor, u prvom redu dijelo­vima 369. divizije, koji su napadali sa sjevera i zapada, ali kad je napadnuta jakim snagama u lijevi bok, njena je obrana popu­stila i bataljoni su se pod vrlo teškim okolnostima izvukli na jugoistok prema selu Metaljka. 369. divizija zauzela je Čajn:če.

6. istočnobosanska brigada organizirala je novu obranu južno od sela Metaljke liniiom Vranjača (k. 1293)—Kunja (k. 1267)— Svijetlo Borje—Vragolija—Stražbenica (k. 1533). 17. maja došlo je i na ovoj liniji do teške i dramatične berbe, jer je Nijemcima uspjelo da opkole jedan bataljon 6. brigade na brdu Vragolija. U toku dana Nijemci su savladali otpor 6. brigade i zauzeli selo Boljanić. 6. brigada povukla se na rijeku Čehotinu, na prostoriju sela Gornji i Donji Gradac. 18. maia nastavila je 369. divizija svoja dejstva cestom pr^ma Pljevlju. Južno od sela Boljanića sukobila se s dijelovima 3. dalmatinske i 8. banijske brigade i potisnula ih na jug. Poslijepodne spojio se tenkovski odred 369. divizije s pret­hodnicom talijanske divizije »Taurinense« kod sela Gotovuše za­padno od Plievb'a.

Talijanska divizija »Taurinense« cd 15. do 17. maja nije po­duzimala nikakve ofenzivne pokrete ususret 369. njemačkoj diviziji, da bi joj pomogla nastupanie odsČajniča do Pljevlja. Kad je osjetila, da su dijelovi 369. divizije stigli blizu grada, izašla im je ususret u visinu sela Gotovuše, ali više da spriječi ulazak Nijemaca u Plievlie, nego da im pomogne u operac'jama. Koman­dant divizije »Taurinense« iskoristio je akciju Nijemaca za svoj vlastiti račun, te je u toj novoj situaciji, kad mu više nije prijetila opasnost da izgubi Pljevlje, poduzeo ofenzivne pokrete i napade na

548

istok i jugoistok, da bi oslobodio komunikacije Pljevlje—Prijepolje i Pljevlje—Mataruge—Šahovići. 17. maja zauzela je 4. pukovska grupa divizije »Taurinense« selo Jabuku i uspostavila saobraćaj na cesti Pljevlje—Prijepolje. Nakon toga usmjerila je svoja dejstva na jugoistok prema Matarugama i Tulovu. 18. maja zauzela je selo Otilovići, gdje se prikupljala za daljnje napade na jug. (Vidi k. 20.)

17. maja stigla je na prostoriju zapadno od Pljevlja 7. banijska divizija i preuzela obranu slobodnog teritorija južno i zapadno od Plje­vlja. Pod njenu komandu stavljena je i 3. dalmatinska brigada. Do 18. maja ujutro grupa 7. divizije zauzela je slijedeću liniju obrane: 7. brigada zatvara cestu Pljevlje—Zabljak na liniji sela Boščinovići— Sumani—Potpeći. Jedan bataljon 8. brigade nalazi se u selu Donja Brvenica, a dva bataljona prebačena su preko rijeke Cehotine u sela Gornja Brvenica i Glišnica. Lijevo od 8. brigade je 3. dalma­tinska. Glavnina njenih snaga nalazila se u selima Orlja i Trnovica, a jedan bataljon također na prostoriji sela Glišnice. Lijevo od 3. dalmatinske, u selima Gornji i Donji Gradac, nalazila se 6. istofc- nobosanska brigada, također s jednim bataljonom isturenim preko rijeke, oko Vrbice (k. 1641). 16. banijska brigada ostala je u rezervi u selima Kruševo i Pauče.

Drinska operativna grupa nalazila se 17. maja sa Majevičkom brigadom i batalj onima 2. proleterske brigade na starim položa­jima. 18. maja povukao je štab Drinske grupe 6. istočnobosansku brigadu bliže k sebi, na prostoriju sela Celebić i Kunovo, radi sigurnosti bolnice, koja se nalazila u Čelebiću. Njen dio fronta na rijeca Cehotini preuzela je 3. dalmatinska brigada. (Vidi kartu 20.)

Na istočnom dijelu »fronta« Glavne operativne grupe u dolini rijeke Lima nije bilo nikakve aktivnosti. Dolio je jedino do sukoba između divizije »Taurinense* i Sandžačke brigade oko sela Jabuke. 3. sandžačka brigada povukla se na prostoriju Kamena Gora— Mataruge.

17. maja stigao je i štab 104. njemačke divizije sa svoje dvije pukovske grupe, pojačanim 724. pješadijskim pukom 104. divizije i pojačanim 61. bugarskim pukom, koji su se razmjestili u dolini Lima od Prijepolja do Brodareva i povezali se na desnoj strani, u zoni sela Jabuke, s talijanskom divizijom »Taurinense«, a na lije­voj, u Brodarevu, s divizijom »Venezia«. Time je okupatorski front na sjeveroistoku oko Glavne operativne grupe bio zatvoren. (Vidi kartu 20.)

Talijanska divizija »Venezia« u zoni Brodarevo—Bijelo Polje tih dana nije pokazivala veću borbenu aktivnost.

349

i. brdska divizija izvršila je 15. maja ispad iz Bijelog Polja i Kolašina, ali je naišla na snažan otpor 1. proleterske i 3. krajiške brigade. U dvodnevnoj borbi 1. brdskoj diviziji uspjelo je, da se probije s pješadijom i tenkovima kroz položaje 1. proleterske bri­gade duž ceste Bijelo Polje—Bojište—Šahovići, ali izvan ceste nije imala uspjeha. Po^ajé prema Mojkovcu vrlo je uspješno držala3. krajiška brigada, i sve do njenog povlačenja 18. maja Nijemci na tom pravcu nisu mogli ništa značajnije postići.283

16. maja još se uvijek mislilo, da je proboj 1. brdske divizije prema Šahoviću samo jači ispad, te je Vrhovni štab naredio, da 1. i 2. proleterska divizija zajedničkim dejstvima 1. proleterske, 3. krajiške i 2. dalmatinske brigade odsijeku ili razbiju njemački klin prema Šahoviću i da ponovo uspostave situaciju od 15. maja. Međutim, dok se vršila priprema za protivnapad, 17. maja ujutro, ■I. brdska divizija izvršila je, uz pomoć Talijana (divizije »Vene­zia«) i podržana jakom avijacijom, snažan napad svojim sjevernim krilom i odbacila lijevo krilo i centar 1. proleterske brigade na sjever od linije šahovići—Bijelo Polje, proširivši time znatno svoj proboj prema Šahovićima.

15. maja, po svemu sudeći odmah poslije ponoći, izvršila je 7. SS divizija pokrete sa svim svojim dijelovima s područja Imot­ski—Široki Brijeg—Mostar, krećući se u dvije kolone: desna kolo­na kretala se preko Stoca za Bileće i Nikšić, a lijeva preko Neve- sinja za Gacko i dalje prema Pivskoj Župi, Prolazeći kroz Mostar, Blagaj, Stolac i Nevesinje, razoružala je nekoliko četničkih grupa ■i nižih četničkih štabova, ali cifarski podaci, koje Nijemci daju 0 razoružanju četnika Draže Mihajlovića u Hercegovini, očito su pretjerani. Četnici su bili brzo obaviješteni o đogađaiima u Bla­gaju, gdje im je razoružana jedna brigada od nekih 200—300 čet­nika sa štabom, te su se raspršili na sve strane, bježeći uglavnom na jug pod zaštitu Talijana. Od četničkih vođa u Hercegovini nitko nije nastradao. Jevđević, Baćović, Kureš i drugi šetali su se i dalje slobodno po talijanskoj okupacionoj zoni i uz pomoć talijanske voiske prikunliali demoralizirane i raspršene četnike, vršeći i nadalje teror nad narodom.J ‘ • V ' , • * .

283) Na maršu k svom koncentrijskom prostoru 1. brdska diviziia razoružala ie sve četnike, do koj'h je mogla doći. U Kolašinu je uhanslla i- izdainika Pavla Đnr-'šić'i. Divizra ie također dobila zadatak, da nastoji uhvatiti Dražu Mihajlovića sa štabom, ali je Draža pobjegao preko Lima u Srbiju, po svemu sudeći odmah čim su se Nijemci pojavili oko Andri- jevice i Kolašina. U četničkom zatvoru u Kolašinu Nijemci su zatekli oko 450 političkih zatvorenika — pristalica partizana, koje su odmah izveli na poljanu i masakrirali mitraljezima. Nekoliko ljudi spasilo se bijegom.

§50

I Talijani, također, iako nešto kasnije, registriraju u svojim operativnim izvještajima, da i njihove trupe razoružavaju četnika Draže Mihajlovića, ali je to najobičnija laž. To su, ustvari, izvje­štaji kojima se htjelo umiriti Nijemce, jer su se za vrijeme ope­racija vršile međusobne izmjene operativnih dokumenata njemač­kih i talijanskih jedinica. Talijanske su jedinice, doduše, razoružah neke četničke grupe, ali iz posve formaln-h.razloga i samo tamo, gdjfe su bile zajedno njemačke i talijanske trupe, pa se ta »saveznička« obaveza nije mogla izbjeći. Međutim, te su razoružane òetnikè odmah prebacivali dublje u svoju zonu, puštali ih i vraćali iih oružje. Čak su tražili i preuzimali pojedine grupe razoružanih četnika od Nijemaca, motivirajući to time, da će ih oni čuvati, ali su ih odmah puštali. Za izdajnike Stanišića, Đukanovića i Đurišića posebno su se brinuli, a kad su Nijemci uhapsili Đurišića, Talijani su energično protestirali284 i tražili da ga odmah puste na slobodu'.

Mnoge četničke grupe ušle su u to vrijeme u sastav talijanskih jedinica i dobile uniforme talijanske vojske, i jedinice Glavne operativne grupe zarobile su ne jednog takvog »Talijana« za vrije­me V. ofenzive.i 18. maja stigle su čelne jedinice 7. SS divizije na liniju Kifino Selo—Gacko—Avtovac—Krstac—Plana—Bileće, prikupljajući se ,i raspoređujući za nastupanje prema Pivskoj Župi i Nikšiću. Na svom lijevom krilu povezali su se oko Kifina Sela s desnim krilom ,njemačke 118. divizije, »Grupom Annacker«. (Vidi kartu 20.) ’

U toku 18. maja Nijemci povezuju svoje jedinice, čvršće za­tvaraju obruč na dostignutim položajima i vrše daljnje prikupija,- nje jedinica pred frontom Glavne operativne grupe. Uveče su se konture operativnog obruča oko Glavne operativne grupe već jasno nazirale, jer je operativno opkoljavanje bilo u svojoj završnoj fazi.

Njemačka Vrhovna komanda za Jugoistok smatrala je, da je18. maja obruč oko Glavne operativne grupe čvrsto uspostavljen na zapadu, sjeveru i istoku, i da je u toku zatvaranje obruča i na ^jügu. Ova je konstatacija u osnovi točna.

Borbe, koje su vođene u toku 17. maja, razbile su sve sumnje u karakter ispada njemačkih jedinica na pojedinim pravcima £ rema Glavnoj operativnoj grupi. Sada je postalo očigledno, da se dejstva 369. i 1. brdske divizije odvijaju po jednom jedinstvenom planu, da je to početak nove ofenzive na Glavnu operativnu grupu.

284) Đurišića su Nijemci nešto kasnije pustili, i on im je poslije dobro i vjerno služio, isto kao i prije hapšenja Talijanima.

331

Ove događaje, koji su se odigrali na frontu 1. proleterske divi­zije, oko Bijelog Polja i Mojkovca, zatim na pravcu Goražde— Čajniče, upotpunili su i prvi vjerodostojni obavještajni podaci Drinske operativne grupe iz rajona Foče, prikupljeni od zaroblje­nika iz 118. i 369. divizije, iz kojih se vidio opći raspored ovih divizija i njihove operativno-taktičke namjere. 17. maja uveče prišlo se u Vrhovnom štabu NOV i POJ studiju traženja najboljeg rasporeda Glavne operativne grupe, u smislu bolje organizacije obrane i iznalaženja najpogodnijeg pravca za izlazak Glavne ope­rativne grupe iz obruča.

Sutradan, 18. maja, Vrhovni je štab poduzeo mjeTe u skladu s operativnom situacijom. Čini se, da odluka o pravcu proboja još nije bila sazrela i donesena, ali su date direktive i izdana naređe­nja trupama u smislu boljeg operativno-taktičkog postavljanja u slučaju izlaska grupacije iz obruča. Jedinice 1. i 2. proleterske divizije na jugoistoku slobodnog teritorija povučene su za 5 do 15 kilometara nazad, da bi se čvršće oslonile jedna na drugu i da bi •stvorile mogućnosti za predah jedinica. Stvorene su i prve neop­hodne rezerve. Prema neprijatelju su isturene jače grupe za izvi­đanje i doček, kako bi glavnina pojedinih divizija ili grupe brigada imala više mogućnosti za protivmanevre prema najugroženijim pravcima. (Vidi kartu 20.)

1. proleterska divizija povukla je glavninu 3. krajiške brigade od Mojkovca nekih 10 kilometara unazad — u sela Vaškovo, Sla- dojeva Bara, Reljin Kam i na Prisoje (1530). Pred neprijatelja su isturena jača odjeljenja na liniju sela Dobrilovina—Prošćenje— Meki Dò—Sljemena; ta su odjeljenja zatvarala prilaze dolinom rijeke Tare i preko planinskih masiva sjeveroistočno od rijeke Tare prema liniji Krupice—Maoče. Na lijevo krilo 3. krajiške brigade naslonjena je 3. sandžačka brigada u prostoru sjevero­istočno od Sahovića. Glavnina njenih snaga povučena je na rijeku čehotinu, u sela Mataruge, Kovren i Slatka, a jača odjeljenja isturena su prema Šahovićima i Brodarevu (Rječica—Kičevo— Bijov Grob), odakle vrše osmatranja i zatvaraju prilaze, koji izvode iz rajona Sahovića i Brodareva na rijeku čehotinu. 1. proleterska brigada izvučena je u rezervu iza 3. sandžačke brigade u sela Ma­oče, Vrulja i Potkrajci. Jača izviđačka odjeljenja isturila je na sjeveroistok na Kamenu goru.285

285) ovo naređenje Vrhovnog štaba o rasporedu 1. proleterske divi­zije nije u potpunosti provedeno, jer je sutradan, 19. maja, izdato drugo naređenje u duhu izlaska Glavne operativne grupe iz obruča. Jedinice

KARTA 20

16. banijska brigada rokirana je na desno krilo 7. banijske divizije, na prostor sela Mijakovići i Žeravice, kako bi održavala vezu između 1. proleterske i 7. banijske divizije.

Ustvari, 1. proleterska divizija napustila je front na odsjeku Eijelo Polje—Šahovići—Burenj, prekinula borbe s 1. njemačkom brdskom divizijom i povukla se dublje u planinski teren na jače topografske točke. Ista je stvar bila i s 2. proleterskom divizijom. Ona se povukla od Kolašina više na sjeverozapad. 7. krajiška bri­gada povučena je na lijevu obalu Tare, u sela Bistrica i Gojako- vići, te se povezala s desnim krilom 3. krajiške brigade. Južno od nje, 2. dalmatinska brigada zatvara izlaze-na Sinjajevinu-planinu sa linije Kolašin—Mojkovac. Na njeno desno krilo nadovezala se4. crnogorska brigada u selima Gornje i Donje Lipovo. Bataljoni udarne grupe dobili su naređenje, da se povuku s juga u sastav svojih jedinica. (Vidi kartu 20.)

Kod 3. divizije nije bilo nikakvih promjena. Na njenom odsjeku fronta, u području Nikšić—Krstac—Gacko, još je potpun mir. Do19. maja nije došlo ni do kakvog borbenog kontakta između nje i 7. SS divizije.

Drinskoj operativnoj grupi i 7. banijskoj diviziji na odsjeku fronta Foča—Čehotina—Pijevlje izdano je naređenje, da dobro zalvore prijelaze preko Ćehotine, da pažljivo izviđaju njemačke garnizone u Foči i talijanske u Pljevlju i da im se jedinice spreme za upornu obranu. Drinskoj operativnoj grupi izdano je posebno naređenje, da prikupi jače snage prema Foči i da sistematski vrši izviđanja preko Drine, prvenstveno u dolinu rijeke Sutjcske i dalje preko sela Vrbniče prema Kalinoviku.

U razdoblju òd 18. do 24. maja počela se na bojištu razvijati vrlo zan'mljiva situacija Glavna operativna grupa povlačila se s jugoistoka duboko u slobodni teritorij, da bi se zatim odmah okre­nula s borbenim poretkom nazad u potpuno suprotnom pravcu, a Nijemci i Talijani žurili su se ubrzanim marševima na jug i jugo­istok slobodnog teritorija, uvjereni da su tu glavne snage grupa­cije. Cijeli taj metež na jugu i jugoistoku napravila je udarna grupa bataljona iz 2. proleterske divizije u vremenu od 13. do 18. maja, a zatim teške defenzivne borbe 16. i 17. maja na frontu 1. proleterske divizije.

su u toku 19. maja bile u pokretu na osnovu naređenia od 18. maia. ali su tada primile nova naređenja, pa su produžile pokrete u duhu zadataka iz naređenja od 19. maia o pregrupaciji 1. proleterske divizije i njenog odlaska na drinski pravac.

"23 Slom IV. i v. okup.-kvisl. of. 353

U atmosferi mirnog razvijanja koncentracijskih pokreta prema Glavnoj operativnoj grupi i prvih uspješnih borbi 369. i 1. alpinske divizije, vijesti o dejstvima udarne grupe 2. proleterske divizije kod Bioča odjeknule su među Nijemcima i Talijanima kao bomba. I jedni i drugi shvatih su borbe oko Bioča kao vrlo loš znak. Kod Talijana je došlo do potpunog meteža.

Iznenadni udar u neposrednoj blizini albanske granice i ka­tastrofa 383. talijanskog puka naočigled ogromne vojske, koja se slijevala sa svih strana u Crnu Goru, postao je predmet najveće pažnje njemačkih i talijanskih komandanata. Talijani su stekli dojam, da se kod Bioča radi o vrlo jakim snagama Glavne grupa­cije i da je to očigledan dokaz, da je Glavna operativna grupa kre­nula na jugoistok prema Albaniji ili Kosmetu. Kakva je pometnja i koliki je strah nastao kod njih, najbolje ilustriraju vojne mjnre, koje su poduzeli da bi spasili situaciju kod Bioča. Kamionima je poslan 127. puk iz Skadra u Titograd, zatim četiri bataljona divi­zije »Venezia* iz garnizona Bijelo Polje, Kolašin i Mojkovac proma Lijevoj Rijeci i Mateševu, i cijela 86. legija »Crnih košulja« za. Bioče.

Nijemci su također precijenili snagu Udarne grupe i, jednako kao i Talijani, shvatili njena dejstva kao proboj k Albaniji, izmi­canje Glavne operativne grupe ispred njihovih trupa i predstojeće ofenzive. I oni upućuju iz Raške 2. bataljon 1. puka »Branden­burg« u Bioče, a iz 7. SS divizije motorizirani odred u jačini od jednog bataljona pješadije s tenkovima za Danilovgrad i Podgo- ricu. U razdoblju od 17. do 21. maja na liniji Mateševo—Lijeva Rijeka—Bioče—Titograd—Spuž—Danilovgrad prikupilo se preko šesnaest njemačkih i talijanskih bataljona; u taj broj uračunate su samo pješadijske jedinice. (Vidi kartu 20.)

Nijemci u svom operativnom biltenu tih dana neprestano govore o osjetljivosti južnog odsjeka fronta. Zato su svi pokreti i dejstva njemačkih jedinica ođ 18. do 20. maja podešeni da dobro osiguraju južni odsjek fronta i da dejstvima 118. i 369. divizije i »Grupe Ludwiger« sa sjevera i sjeveroistoka rasterete pritisak Glavne gruDacije na jugu. Paralelno s ovom akcijom forsiran je i pokret 7. SS divizije iz zone Bileća i Nikšića, da bi se zatvorio i učvrstio obruč na odsjeku Nikšić—Podgorica.

Međutim, događajima pred frontom 1. i 2. proleterske divizije dano je isuviše veliko značenje. Oni su precijenjeni. 7. SS diviziia žurila se s velikom motoriziranom kolonom, u kojoj je bilo oko 20 tenkova, prema Nikšiću. A kad je stigla, umjesto da iz Nikšića

354

produži na sjever prema Šavniku i Pivskoj Župi, ona šalje jedan jaki motorizirani odred čak u Titograd, dok s ostalim snagama čeka i prikuplja se oko Nikšića. I ne samo to: sve snage divizije orijentirane su suviše na jugoistok i gravitiraju k liniji Gornje Polje—Nikšić—Danilovgrad. Isto je tako i desno krilo 118. divizije, »Grupa Annacker« (738. puk), povučeno za 7. SS divizijom u desno, na jug, umjesto da iz Uloga ide direktno na Sutjesku i preko Vu- čeva za Pivu. Kako se desno krilo »Grupe Annacker« sporo i dugo kretalo uz rijeku Neretvu k njenom izvornom dijelu, pa je tek odatle počelo da izlazi sa snagama ojačanog bataljona prema Če­mernu i Ravnu, ono je samo ugrozilo svoj vlastiti front na zapadu. Dakle, već u borbi za stvaranje operativnog obruča oko Glavne operativne grupe Nijemci su sami napravili duboku brešu u svom vlastitom frontu — kod 118. divizije, jer će između njenog desnog krila u izvornom dijelu Neretve i centra u Foči velik prostor ostati potpuno prazan.

U toj općoj gravitaciji njemačko-talijanskih jedinica prema jugu i jugoistoku Glavna operativna grupa se po odluci Vrhovnog komandanta 19. maja brzo orijentirala na sjeverozapad i zapad, dakle u pravcu suprotnom od Nijemaca. 20. maja ostale su na jugoistoku i istoku snage jačine do tri brigade, i to kao zastor na liniji jugoistočni dio planine Sinjajev ne—s. Bistrica—s. Dobrilovina —rijeka Tara—s. Krupice—Kolibe Strožer—s. Kovren—rijeka če- hotina, zatvarajući jačim snagama prvenstveno one pravce, koji vode između rijeka Tare i Čehotine na sjeverozapad.

Koncepcija manevra Glavne operativne grupe za proboj i izla­zak iz operativnog obruča vidi se iz direktiva i naređenja Vrhov­nog komandanta, koje su donesene 19. maja godine 1943. Vrhovni komandant NOV i POJ donio je odluku, da se Glavna operativna grupa odmah okrene sa svojim borbenim poretkom nazad i da se probije iz Crne Gore na sjeverozapad, preko rijeke Drine za istočnu Bosnu. Ovaj pravac je izabran kao najpogodniji za proboj grupe iz neprijateljskog obruča i najbolja mogućnost za organizi­rano izvlačenje bolnice u pravcu istočne Bosne.

Svoju ideju nastojao je Vrhovni komandant realizirati na ovaj način: 1. proletersku diviziju sa 1. i 3. proleterskom brigadom brzo prebacuje na front Drinske operativne grupe, kako bi na drinskom pravcu imao pet kompletnih brigada pod jedinstvenom komandom štaba 1. proleterske divizije. Čim se prikupi grupacija 1. proleter­ske divizije, ona odmah prelazi u protivnapad na 118. njemačku diviziju, sa ciljem da je razbije i otvori put preko rijeke Drine za istočnu Bosnu. 3 sandžačka brigada 1. proleterske divizije ostaje

•23 355

i dalje na istoku, na prostoru s. Gradina—s. Potkrajci—s. Vrulja, isturajući jača odjeljenja prema selima Krupice, Bliškovo i Mata- ruge. Zbog odlaska štaba 1. proleterske divizije na drinski pravac brigada je poslije dan-dva stavljena pod taktičku komandu 7. ba­nijske divizije.

U duhu novog operativnog plana izvršena je i pregrupacija2. proleterske i 3. udarne divizije. 2. proleterska divizija postavlja svoju 4. crnogorsku brigadu na prostoriju s. Gornje Lipovo — Ka­tuni Vratio — s. Dragovića Polje — Krnja Jela — s. Bare, a 2. dalmatinsku brigadu na prostoriju Katuni Ružica — s. Bistrica — s. Dobrilovina — s. Prenčani; 7. krajiška brigada stavlja se pod komandu 3. divizije i odmah odlazi na gacki pravac kao pojačanje fronta 10. hercegovačke brigade. 5. crnogorska proleterska brigada3. udarne divizije zatvara pravac Nikšić—Šavnik u visini sela Gvozd, a 1. dalmatinska brigada zatvara pravac Nikšić — Jasenovo Polje — Pivska Župa u visini Lipove Ravni i pravac s. Krstac — Golija planina — Pivska Župa; 10. hercegovačka brigada ostaje i dalje na svojim položajima286, s time što će biti pojačana 7. kra­jiškom brigadom.

3. divizija oslobađa bataljone 2. proleterske brigade od zadatka na Lìdovoì Ravni i šalje ih na drinski pravac u sastav svoje brigade. Udarna gruoa crnogorskih bataljona povlači se iz zone Bioča na prostoriju Nikšićke Župe, koju je 1. dalmatinska brigada napustila. 7. banijska divizija ostaje i dalje na svom zadatku, samo što je prebacila 16. brigadu na svoje desno krilo, na prostoriju sela Maoče—Mijakovići—Zekavica.

Kako je Glavnoj operativnoj grupi trebalo pomoći da izađe iz Crne Gore u istočnu Bosnu, Vrhovni komandant ponovo nare­đuje 5. kraiiškoj diviziji 1. bosanskog korpusa, da iz centralne Bos^e (prostori’a Kotor Varoši i Vlašić planine) odmah dođe na prostoriju Jahorine-planine te da prihvati Glavnu operativnu gruou i pomogne nienu protivofenzivu na sjever, između linija Tr eskavica-planin a—Šaraj evo—rij eka Drina.

Međutim, poslije 19. maja, kad se činilo da će se stvari povoljno razvijati, neočekivano su iskrsle poteškoće. Glavna opera­tivna grupa nije imala nimalo sreće. Sukobila se s raznim i mnogim teškoćama, kojima se nitko nije nadao.

286) 10. hercegovačka brigada držala je vrlo širok front od Lebr- šnika (k. 1859) preko Ravna 1 Gornjeg Lipnika do Ledenika, padine pla­nine Golije, zatvarajući pravce iz Gackog i Avtovca na istok k Pivskoj Župi. Osim toga je patrolama kontrolirala Čemerno i izvorni dio Sutjeske.

356

19. maja »Grupa Gertler« 118. divizije287 vrši ispad iz Foče i zauzima jednu značajnu otpornu točku na frontu Drinske opera­tivne grupe — Crni Vrh (k. 1113) južno od Foče. Na njeno lijevo krilo izlazi 4. brdska brigada kvislinga i zauzima sela Dragočava, Podgaj i Potpeć, južno od rijeke Cehotine. Drinska operativna grupa povlači se nešto unazad, na liniju Humić (k. 1326) — Trovrh (k. 1386) — Bakić (Majevička brigada) — s. Bunovi (dijelovi 2. proleterske brigade). Kao pojačanje Majevičkoj brigadi upućen je jedan bataljon 6. istočnobosanske brigade na Trovrh.

369. divizija napala je na mostobran 7. banijske divizije za­padno od Pljevlja, razbila ga i odbacila dijelove 7. banijske divizije na lijevu obalu rijeke Cehotine.

I pukovska grupa divizije »Taurinense« postala je tog dana nešto aktivnija, te je zauzela selo Kneževiće na putu za Mataruge.

»Grupa Ludwiger« također je pošla u napad s linije Brodarevo— Prijepolje — s. Jabuka na jugozapad prema Kamenoj gori i selu Kovrenu.

7. SS divizija »Prinz Eugen« stigla je 19. maja na liniju Nik- šić — Plana — Avtovac — Gacko. Ali na frontu 3. udarne divizije, izuzev na odsjeku 10. hercegovačke brigade, vladalo je još uvijek zatišje.

Od 15. do 20. maja njemačko-talijanska avijacija vrlo je aktivno izviđala i bombardirala položaje jedinica Glavne opera­tivne grupe i niz mjesta u pozadini slobodnog teritorija. Teško su bombardirani Zabljak, Boan i niz sela na slobodom teritoriju.

Do 20. maja okupatorsko-kvislinške trupe dostigle su u svom napredovanju ovu liniju.

118. l o v a č k a d i v i z i j a : »Grupa Annacker« (738. pukovska grupa) izašla je sa linije Ulog—Obalj—Kalinovik u planinski prostor gornjeg toka rijeke Neretve i sjeverno od Zelengore (pra­vac Kalinovik — s. Vrbnica), da bi izašla na liniju s. Čemerno — Sutjeska — s. Tjentište — s. Čurevo. Na ovom prostoru nije bilo jedinica Glavne operativne grupe, pa je »Grupa Annacker« bila potpuno slobodna u svom nastupanju. »Grupa Gertler« zauzela je Crni Vrh i zaseoke južno od Crnog Vrha. 4. brdska brigada izbila je na lijevo krilo 118. divizije, u sela Dragočava, Podgaj i Potpeć. 369. l e g i o n a r s k a d i v i z i j a : 369. pukovska grupa izbila je

287) potpukovnik Oertler. kornanđant 668. artiljerijskog puka 118. di­vizije, komand'rao je 750. pješadijskim pukom 118. divizije i glavninom 668. artiljerijskog puka kao jednom grupom.

na liniju s. Gotovuša—s. Bušinje — s. Gornja Brvenica — Glišni- ca (desna obala rijeke Čehotine). D i v i z i j a » T a u r i n e n s e « :4. planinska pukovska grupa nalazi se na liniji Pljevlje — Mramor— Kneževići. » G r u p a L u d w i g e r « : 724. pukovska grupa po­šla je sa linije Jabuka — Prijepolje — Brodarevo prema Kamenoj gori i Kovrenu. D i v i z i j a » V e n e z i a « izašla je na liniju Golo Brdo (1242) — s. Kanje — s. Dobrakovo — s. Bare — Brodarevo, povezujući se lijevo i desno s 1. brdskom divizijom i 724. pukov- skom grupom. 1. b r d s k a d i v i z i j a dostigla je liniju s. Gran- čarevo — Šahovići — Burenj — s. Prošćenje (99. puk) — Mojkovac -— Kolašin (98. puk); 4. b r a n d e n b u r š k i p u k raspoređen je duž ceste Mateševo — Bioče. Na toj liniji su i dijelovi divizije »Venezia« i grupa bataljona »Crnih košulja« Na putu im je i 86. legija »Crnih košulja«. 7. SS d i v i z i j a » P r i n z E u g e n « zauzela je liniju Nikšić — Plana — Avtovac — Gacko.

358

XXV. POGLAVLJE

borba za izlaz glavne operativne grupe IZ OBRUČA. POKUŠAJ PROBOJA PREKO DRINE

Operacije od 20. do 25. maja

20. maja 1943. godine grupacija 118. lovačke divizije znatno je proširila fočanski mostobran. U centru divizijskog rasporeda »Grupa Gertler« (750. pukovska grupa) savladala je otpor 2. proleterske brigade kod sela Bunovi i na brdu Kruščica i odbacila je na jug, na liniju Gradina (1473) — selo Kunduci. Dejstvujući uz lijevu obalu Drine prema selu Humu i Šćepan Polju na ušću Pive i Tare u Drinu, desno krilo »Grupe Gertler« zaprijetilo je da će ubrzo blokiratinajvažnije prije1 aze preko rijeka, dva viseća mosta, jedanna rijeci Tari kod sela Uzlup, i drugi na Pivi kod Šćepan Polja, koji su bili od prvorazrednog značenja za izlazak Glavne operativne grupe iz Crne Gore. Već nakon pada sela Hum i Buko- vik našao bi se most kod Šćepan Polja pod mitraljeskom vatrom jedinica »Grupe Gertler«.

Na lijevom krilu 118. lovačke divizije zauzela je 4. brdska bri­gada domobrana nešto terena, ali se situacija na ovom odsjekufronta nije bitno promijenila. Desno krilo 118. divizije, »GrupaAnnacker« (738. pukovska grupa), nastupalo je sa zapada kroz pro­stor Zelengore prema dolini Sutjeske, bez kontakta s jedinicama Glavne operativne grupe.

Na frontu 369. divizije, na Čehotini, 20. maja protekao je u zatišju. Divizija je čistila zauzeti teren, prvenstveno sjeverno od Plievlja, te je tragala za četnicima i ispitivala situaciju u dolini Čehotine.

Na odsjeku fronta P1 je vi ja—Prijepolje—Brodarevo situacija ae također pogoršala po Glavnu operativnu grupu. Divizija »Tauri-

359

nense« izvršila je vrlo značajan prodor u dubinu slobodnog teri­torija, duž ceste Pljevlje — Mataruge — Kovren — Šahovići. Savla­dala je otpor dijelova 3. sandžačke brigade i zauzela sela Mataruge i Ljutići. Lijevo od nje, »Grupa Ludwiger« (724. pukovska grupa) izbila je na Kamenu goru.

1. brdska divizija zauzela je sela Donje i Gornje Lipovo, pro­dirući na prostoriju jugoistočnih padina planine Sinjajevine (za­padno od linije Moj kovač—Kolašin).

7. SS divizija još je uvijek u pokretu prema svojim polaznim položajima za napad na slobodni teritorij Crne Gore. U toku20. maja glavnina njenih snaga izbila je širokim frontom na liniju s. Lukovo — Nikšić — Jasenovo Polje — Njegoš planina — s. Kr­stac — s. Avtovac, stvarajući jedinstveni front oko Glavne ope­rativne grupe sa jugozapada. Sjeverno od Nikšića vodila je manje borbe s jedinicama 3. udarne divizije.

Čekajući na rezultat pregovora, koji su se u to vrijeme vodili između njemačkih i talijanskih viših štabova, talijanske divizije u Crnoj Gori i Hercegovini još ne učestvuju organizirano u operaciji »Schwarz«, već vrše samo povremene ispade na slobodni teritorij zapadno od Bijelog Polja (»Venezia«) i sjeverno od Nikšića (»Fer­rara«).

To su bili najznačajniji događaji u toku 20. maja. Uveče tog dana ti su događaji nedvosmisleno pokazivali, da su njemačko-tali- janske jedinice u ofenovi uspostavile operativni obruč oko Glavne operativne grupe i da su na pojedinim odsjecima fronta poduzete mjere za potiskivanje jedinica Glavne operativne grupe dublje u slobodni teritorij Crne Gore.

21. maja na frontu Glavne operativne grupe odigrali su se događaji, koji su znatno izmijenili uvjete za protivofenzivna dejstva Glavne operativne grupe u pravcu Foče i rijeke Drine. Tu, na naj­važnijem odsjeku obrane, gdje su trebala započeti protivofenzivna dejstva Glavne operativne grupe za izlazak iz okruženja, neprijatelj je potpuno razbio front Drinske operativne grupe i stao energično nadirati prema rijeci Tari. 1. proleterska divizija stigla je 21. maja na ovaj odsjek fronta u takvu situaciju, da je bila primorana da ulazi u borbu po dijelovima i da uloži sve svoje snage, kako bi održala mostobran na desnoj obali Tare.

»Grupa Gertler« je uz jaku podršku avijacije ujutro 21. maja napala dva bataljona 2. proleterskè brigade i odbacila ih na rijeku

Taru. Na svom desnom krilu zauzela je sela Bastasi i Hum, a pred- veče je pokušala da na prepad zauzme i Šćepan Polje. Međutim, tu ju je poslije žestokog okršaja zaustavio jedan bataljon 2. prole­terske brigade i odbacio natrag na desnu obalu Tare i Drine. Na svom lijevom krilu zauzela je »Grupa Gertler« selo Zlatni Bor i neposredno ugrozila prijelaz preko kanjona Tare kod sela Uzlu- pa238. Na liniji sela Bastasi — Hum — Zlatni Bor »Grupa Gertler« je i zanoćila.

Ista stvar odigrala se 21. maja i na frontu Majevičke brigade I nju je rano ujutro napala 4. brdska brigada kvislinga i odbacila je u toku dana duboko na jugoistok. Kod Celebića ju je prihvatila6. istočnobosanska brigada, s kojom je u toku poslijepodneva uspjela da zaustavi neprijatelja i da se održi na Uniji sela Ječmište —. če- lebić — Suho Polje — Papkov Dol.

Drugi važan događaj na frontu Glavne operativne grupe odi­grao se na sjeveroistoku, na odsjeku fronta 3. sandžačke brigade. Pukovska grupa divizije »Taurinense« i »Grupa Ludwiger« izbile su širokim frontom na rijeku Čehotinu239 i uspostavile jedinstven front s dijelovima divizije »Venezia« i 1. brdske divizije duž desne obale Čehotine od Pljevlja preko Kovrena do Sahovića.

Na ostalim odsjecima fronta vođene su manje borbe, koje nisu imale nikakvih posljedica ni za jednu ni za drugu stranu. Uspjeh koji je 118. lovačka divizija postigla 21. maja na fočanskom mostobranu otvarao je Nijemcima vrlo dobre perspektive, i nije mnogo trebalo pa da se ova divizija dohvati sela Kruševa i Sćepan Polja. Da jè u tome uspjela, njena bi daljnja dejstva uz rijeku Pivu prema selu Mratinju, do posljednjeg, za Glavnu operativnu grupu najznačaj­nijeg prijelaza preko Pive, besumnje bila uspješno završena. Ali kako je 118. divizija pokleknula kod Sćepan Polja, Nijemci su izgubili jednu sjajnu šansu. I baš u vrijeme kad je 118. divizija izgu­bila boj za Šćepan Polje, stigla je na fočanski mostobran i 1. pro­leterska divizija, koja joj je definitivno pokvarila račune.

Komanda njemačkih oružanih snaga u Hrvatskoj zabilježila je21. maja u svom operativnom biltenu, da operacija »Schwarz« teče po predviđenom planu i da je sada » . . . vlastiti front bitno zatvoren, da je počelo stezanje obruča i da se partizani očajnički brane.«

288) viseći most preko Tare kod sela Uzlup napravljen je za pješake i konjanike. To je ujedno i jedini prijelaz preko Tare u njenom do­njem toku.

289) Obje pukovske grupe izbile su na liniju sela Ljutići—Vrulja— Kovren.

361

Međutim, u obruču njemačko-talijanskih jedinica oko Glavne operativne grupe ostala je 21. maja još uvijek jedna velika rupa, i to zapadno od rijeke Pive. Dolinu Sutjeske Nijemci su vrlo slabo zaposjeli, a još slabije kontrolirali. Prostorija između sela Graba i sela Ćureva, u dužini od preko 30 kilometara, ostala je otvorena. x-Grupa Annacker« zaposjela je sa dva bataljona sela Grab i Curevo, smatrajući da će moći iz njih kontrolirati dolinu rijeke Sutjeske i planinski prostor Volu jak — Maglić, ali se grdno prevarila. U praksi dogodilo se da su se ova dva bataljona, sve dok nisu dobila pojačanja, prvenstveno držala svojih utvrđenih položaja oko Graba i Ćureva, izbjegavajući dublje pokrete preko teških i vrlo opasnih terena Sutjeske. Ali ni Glavna operativna grupa nije imala na ovom prostoru svojih jedinica. Tih dana, 19., 20. i 21. maja, ona je kon­trolirala dolinu Sutjeske samo patrolama iz 2. proleterske divizije. Tek 22. i 24. maja, kad su se obje strane uvjerile da su se susrele s jakim i odlučnim protivnikom i da im se operativno-taktičke zamisli ne mogu realizirati onako kako su željele, osjetile su sav značaj ovoga prostora i požurile se da ga zauzmu.

Tada je nastala dramatična borba za te surove planine, iz dana u dan sve žešća i sve obimnija, da bi se na koncu pretvorila u dra­matičnu bitku za Sutjesku, koja je za Glavnu operativnu grupaciju značila biti ili ne biti.

Napomenuli smo, da nije moguće točno utvrditi, kako je ge- neral-potpukovnik Lüters, komandant okupatorsko-kvislinških trupa, zamišljao zatvaranje kanjona Pive, jer ne raspolažemo njego­vom operativnom zapovijesti za operaciju »Schwarz«290. Međutim, sigurno je, da je imao na raspolaganju potreban broj trupa i po­trebno vrijeme, ali da tu akciju nije izveo pravovremeno. Tok do­gađaja do 21. maja na jugoistoku, prvenstveno manevar Udarne grupe crnogorskih bataljona prema jugoslavensko-albanskoj gra­nici, zatim vrlo teške borbe, koje su vođene 21. maja na dva odsjeka fronta, u pravcu Foče i u gackom pravcu, ukazuju na to, da su ga te borbe zbunile i cdvukle njegovu pažnju sa Sutjeske. Nakon protivnapada 1. proleterske divizije i Drinske operativne grupe na centar i lijevo krilo 118. lovačke divizije Lüters je još više ogolio svoje desno krilo u dolini Sutjeske pojačavajući snage 118. divizije u fočanskom mostobranu. To isto učinio je i na pravcu Avtovac — rijeka Piva pojačavajući lijevo krilo 7. SS divizije. Međutim, te su

290) Istorijski institut raspolaže malom njemačkom arhivom, i na osnovu nje nije moguće donijeti sigurne sudove o svim odlukama gene­rala Lütersa u toku borbi u V. ofenzivi.

362

odluke bile fatalne po uspjeh operacije »Schwarz«, jer je Glavna operativna grupa, uvidjevši nekoliko dana kasnije, da ne može izaći na vrata — izašla kroz prozor!291

To su najvažnije ocjene opće situacije na frontu, date u štabu generala Lütersa.

A sada da vidimo, kako je Vrhovni štab NOV i POJ procje­njivao događaje na frontu, prvenstveno položaj Drinske operativne grupe, i kako je planirao proboj neprijateljskog okruženja.

Kao i njemačka dokumentacija, tako je i dokumentacija oradu Vrhovnog štaba NOV i POJ vrlo oskudna.

Operativno-taktičke razrade odluke Vrhovnog komandanta NOV i POJ od 19. maja 1943. godine, iz koje bismo mogli točno vidjeti, kako je planiran izlazak Glavne operativne grupe iz Crne

-------------------------------:

291) U njemačkom arhivu u Münchenu nađen je ove godine origi­nal jednog izvještaja general-potpukovnika Lütersa o borbama i isku­stvima njemačkih trupa u V. ofenzivi, pod naslovom »Izvještaj o borbi i iskustvima u pothvatu „Schwarz”«, pisan 20. juna godine 1943. U tom izvje­štaju general-potpukovnik Lüters ništa ne govori o pokretima, dejstvima ili zadacima »Grupe Annacker« u dolini Sutjeske i Pive u vremenu od15. do 22. maja. Tek kasnije, odnosno kad je 21. maja poslijepodne došlo do jakih protivofenzivnih dejstava grupe 1. proleterske divizije u pravcu Foče i 10. hercegovačke brigade u široj zoni Avtovca i Gackog, on spo­minje sektor Sutjeske i »Grupu Annacker«, govoreći da je uslijed ovih dejstava bio primoran da ogoli front na Sutjesci kako bi pojačao centar i lijevo krilo 118. lovačke divizije (na lijevoj obali Drine) i lijevo krilo 7. SS divizije (u zoni Avtovca).

Evo šta on kaže o dejstvima njemačkih trupa u vremenu od 15. do 24. maja:

»4. T o k o p e r a c i j e. (skice-prilog 1 i 2).a) Na osnovu razvoja situacije, polazni položaj bio je brižljivo

zaposjednut već 14. 5.b) I. faza operacija — 15.—24. 5. (Okružavanje)Na zapadu je izostao očekivani otpor četnika. Talijani su im po­

mogli da se. spasu od njemačkog napada. Samo 118. lovačkoj diviziji pošlo je za rukom da razoruža preko 500 četnika.

Svi dijelovi 4. lovačke hrvatske brigade, pošto su u početku po­stigli dobre uspjehe, razbijeni su sjeveroistočno od Foče jednim pro- tivnapadom komunista. Neprijateljska namjera, da prodre kroz otvor koji je u frontu nastao, mogla je biti spriječena samo hitnim anga­žiranjem snaga sa odsjeka 369. pješad. divizije.

Isto tako je istočno od Avtovca SS divizija »Prinz Eugen« mo­rala da slomi žestok otpor neprijatelja. I ovdje je bilo potrebno uvođenje pojačanja u borbu (i to iz 118. lovačke divizije). Ovo je bilo uslovljeno naređenim prikupljanjem jakih snaga SS divizije »Prinz Eugen« oko Nikš ća i imalo je za posljedicu slabljenje zapad­nog fronta za jedan bataljon.

363

Gore i Sandžaka preko Drine u istočnu Bosnu, u našem arhivu nema. Svi znakovi govore, da takav dokumenat uopće nije bio

Međutim, može se pouzdano utvrditi, dà je odmah pošto ip donijeta odluka o proboju izdato naređenje svim divizijama, šta koja treba da učini 20. i 21. maja, kad će početi protivnapadi na Drini. Komandant 1. proleterske divizije primio je instrukcije u Vrhovnom štabu usmeno, a komandant Drinske operativne grupe obaviješten je o dolasku 1. proleterske divizije na njegov front pismeno još 19. maja. Tek 22. maja, dakle kad su već otpočela protivofenzivna dejstva 1. proleterske diviziie i Drinske operativne grupe, susrećemo se s detaljnijim operativno-taktičkim elementima proboja Glavne operativne grupe preko Drine. To je jedna opšir­nija depeša Vrhovnog štaba, Upućena komandantu 1. proleterske divizije, koja glasi:292

Pri napadu SS divizije »Prinz Eugen« na Nikšić, kroz Bileću se prošlo bez incidenta, uprkos najoštrijim talijanskim protestima.

Na istoku je 1. brdskoj diviziji pošlo za rukom da iznenadnom akcijom razoruža preko 2.000 četnika.

Poslije stupanja u akciju borbenih grupa, komunističke jedinice, koje su se tamo nalazile, prestale su s pokušajima da prijeđu Lim i ograničile su se na obranu i lokalne napade, koji su ipak vođeni krajnje uporno i žilavo. Kasnije su pokušale da se po dijelovima pro­biju đuž doline Morače prema jugu.

Pri napadu od Kolašina prema zapadu i Sahovićima morao je da bude slomljen žestok otpor.

Na ostalim dijelovima fronta nije došlo do većih borbenih akcija.Opasnost da se komunističke snage kod Bioča probiju prema

Albaniji i osjetni mjestimični porazi Talijana doveli su — radi rašči­šćavanja situacije — do upotrebe puka »Brandenburg« kod Bioča.

R e z u l t a t I. faze operacija bio je taj, da je uglavnom postignuto okruženje neprijatelja. Naređene zaprečne linije uglavnom su do­stignute. Ipak, 118. lovačkoj diviziji još nije pošlo za rukom — uslijed slabljenja napadne grupe dodjeljivanjem pojačanja SS divizije »Prinz Eugen« i zbog ulaganja posljednjih rezervi (među kojima i sedam alarmnih četa) — da na lijevom krilu potisne neprijateljske snage, koje su ostale u mostobranu na zapadnoj obali Pive, i da ovlada od­sjekom Pive.

Poslije razoružanja četnika u početku operacija, ni u jednom slu- čaiu nije došlj ni do kakvih borbenih radnji s njima. Prema savez­ničkim trupama bile su samo vrlo... (Ovdje u izvještaju nedostaje jedna riječ — vjerojatno »uporne« — primjedba Đ. K.) komuni­stičke snage.«

Iz ovog dokumenta, kao i iz drugih dokumenata, vidi se da ie ge­neral Lüters već u početku operacije zanemario odsjek Sutjeske i dejstva »Grupe Annacker« iz doline Sutjeske prema rijeci Pivi.

292) Original dokumenta u arhivu VIIJNA.

izrađen.

364

»Stab divizije s 3. krajiškom brigadom najhitnije da krene pre­ko Celebića za Zavajit.

Komandu svih jedinica na fočanskom sektoru primiče Koča891). Zadatak je razbiti neprijateljske snage na pravcu Foča—Sćepan Polje, odbaciti ih što dalje ka severu, ovladati levom obalom Drine na prostoru Suha—Ljubina—Zakmur—Bistrica.

Sa pet brigada koje imate, najhitnije preduzeti protivnapad na neprijatelja u pravcu Foča—Šćepan Polje.

Težište vašeg napada levom obalom Čehotine, otsecajući nepri­jateljske snage koje su isturene ka Šćepan Polju, nabacujući ih na Drinu.

Po potrebi prebacite na desnu obalu Čehotine jedan do dva bataljona za pritisak na tvrđavu. Odmah zatim prebacite drugu proletersku brigadu na levu obalu Drine, koja će ovladati prosto­rom Vučevo—Suha—Zakmur—B.strica. Nastojte da zauzmete Foču. Nikakvog čekanja ne smije biti. Raditi brzo i energično. Već sad jedan bataljon da bude na levoj obali Drine.«

Čini se, da Vrhovni štab u vrijeme kad je izdano ovo nare­đenje nije imao najbolje podatke o snazi i rasporedu njemačkih trupa na fočanskom rnostobranu, i vrlo je vjerojatno, da još nije primio informacije o svim događajima, koji su se odigrali na frontu Drinske operativne grupe. To ]e. utoliko vjerojatnije, što je Vrhov­ni štab znao da komandant 1. proleterske divizije nije stigao s 3. krajiškom brigadom na front Drinske grupe. Zato se u citiranom dokumentu srećemo i sa zahtjevom, da se njemačko-kvislinška grupacija odsiječe od Foče i razbije te da se eventualno zauzme i sama Foča, što je u tadašnjoj situaciji — 22. maja — bilo nemoguće

Osnovna ideja ovog naređenja, da se zauzme dolina Drine i cčisti prostorija zapadno od Drine do linije rijeka Bistrica—s. Vrbnica—s. Suha, ima u vidu jedan od najznačajnijih elemenata operacije — traženje najboljih mogućnosti za izvlačenje velike bolnice iz Crne Gore u istočnu Bosnu. Glavnina bolnice nalazi se još u Sandžaku, u selima Čelebić. Slatina, Ograđenica i Bobovo, i upravo to je diktiralo, da se traži najpogodniji i najkraći pravac pokreta za istočnu Bosnu.

U,ovoj fazi borbe svaki manevar Glavne operativne grupe morao je striktno voditi računa o bolnici i njenim mogućnostima kretanja. Drina je bila najbliže, najpogodnija za prebacivanje, jer su na njoj južno od Foče ostala dva viseća mosta, koje je izgradila Glavna operativna grupa još u vrijeme prodora grupacije u San­džak, i, ©to je najvažnije, ovaj pravac nije vodio kroz kanjone rijeke Tare, Pive i Sutjeske, tri kanjona preko kojih bi bilo nemo­guće prebacivati bolnicu s preko 1500 nepokretnih ljudi.

293) Koča Popović, komandant 1. proleterske divizije.

365

Međutim, čini se, da taktičko-operativna razrada osnovne ide­je prodora neprijateljskog fronta nije bila najsretnije razrađena. Istina je, da nije bila dovoljno poznata jačina i raspored neprija­teljskih trupa u prostora između Drine, Čehotine i Foče, i da te podatke obavještajna služba Glavne operativne grupe nije mogla u potpunosti osigurati, međutim, vjerojatno bi bilo bolje, da se grupaciji 1. proleterske divizije sugeriralo upravo suprotno opera- tivno-taktičko rješenje proboja, to jest da je 2. proleterska brigada odmah išla na lijevu obalu Drine dejstvujući u zoni Drina—Su- tjeska—s. Zakmur, a glavnina snaga da je pokušala nabaciti neprijatelja od Drine na Čehotinu, a ne od Čehotine na Drinu. Vidjet ćemo malo kasnije, da se cio protivnapad grupacije 1. pro­leterske divizije odvijao bez ikakvih dejstava dolinom Drine, što je bila osnovna slabost protivnapada.

U odluci Vrhovnog štaba od 19. maja nije predviđeno — niti je do 22. maja ijedna jača jedinica Glavne operativne grupe upu­ćena na to — da se zaposjedne prostor između Pive i Sutjeske Drinskoj je grupi naređeno jedino da izviđa prema Sutjesci i selu Vrbnici, ali je to značajno izviđanje ili slabo vršeno ili su infor­macije zbog slabih veza primane s velikim zakašnjenjem. Jake snage upućene su u pravcu Drine, pojačan je i front prema Gackom, ali prostor Vučeva i Sutjeske ostao je bez kontrole jačih snaga. Dakle, ista stvar kao i kod Nijemaca. Međutim, kad je primio in­formacije o tome kakva je situacija Drinske operativne grupe kod Foče, Vrhovni je komandant odmah osjetio svu opasnost položaja Glavne operativne grupe i izdao direktno naređenje bataljonima2. proleterske brigade, koii su se vraćali s juga u sastav svoje jedi­nice, prema Foči, da usiljenim maršem krenu preko Pive na Vu- čevo — za svaku sigurnost.

U borbama oko 21. maja, kao i kasnije, Nijemci su masovno upotrebili avijaciju. Može se bez bojazni tvrditi, da nikada, za sve vrijeme trajanja oslobodilačkog rata, nijedna grupacija Narodno­oslobodilačke vojske nije bila tako intenzivno napadana iz zraka, kao što je to bila poslije 19. maja Glavna operativna grupa. Nje- mačko-talijanska avijacija pratila je svaki njen pokret na opkolje­noj prostoriji, napadajući doslovce sve što se na njoj kretalo.

Njemačka avijacija vršila je često i preko 70 letova na dan u grupama od 9 do 20 bombardera. Za njom nije mnogo zaostajala ni talijanska avijacra. 19., 20. i 21. maja teško su bombard'rana mjesta Gradac, Čelebić, Maoče, Zabljak, Sćepan Polje, Boan, Savnik i mnoga druga sela na opkoljenoj prostoriji. Samo kad su

3W

meteorološke prilike bile izuzetno slabe, jenjavala bi aktivnost avijacije. Intenzitet napada iz zraka znatno je kočio dnevne pokrete jedinica i često prekidao te pokrete na nekoliko sati, a katkada i duže. Mnoge jedinice pretrpjele su vrlo osjetljive gubitke.

Međutim, da se vratimo na razvoj događaja od 21. maja uveče na frontu Drinske operativne grupe i da vidimo, pod kojim uslo- vima i kako se počeo realizirati plan Vrhovnog štaba NOV i POJo proboju grupe preko rijeke Drine.

Već smo prije spomenuli, da je grupacija 118. lovačke divizije— »Grupa Gertler« i 4. brdska brigada kvislinga — izbila 21. maja predveče na liniju s. Bastasi—s. Hum—s. Zlatni Bor—s. Toholj— Ilijina Glava (k. 1124)—s. Borje, i da je tu zaustavljena. U toj situ­aciji stigla je i 1. proleterska brigada u selo Čelebić.

Nakon teškog trodnevnog marša, na kome su prevaljivali dnevno oko 50 kilometara, bataljoni 1. proleterske brigade dola­zili su u razmacima, jedan iza drugoga, u sela Celebić i Rijeku. Kako bi koji stigao u Celebić, komandant 1. proleterske brigade odmah bi ga ubacivao u borbu, jer je postojala opasnost da nepri­jatelj do noći zauzme i selo Čelebić. Upoznavši se s najvažnijim elementima situacije, komandant 1. proleterske brigade donio je odluku, da odmah sa svim raspoloživim snagama 1. proleterske, 6. istočnobosanske i Majevičke brigade prijeđe u opći protivnapađ, sa ciljem da razbije neprijatelja pred sobom i đa ga odbaci što dalje na sjever. Odlučeno je, da se 4. brdska brigada kvislinga napadne iz tri pravca, i to: sa tri bataljona294 pravcem Suho Polje— Ili’ina Glava (k. 1124)—šuma Korlat—s. Zavajit; lijevo od njih đejstvuje Maievička bripada općim pravcem s. Papkov Dol—s. Grab—s. Klinci—s. Pod^aj—s. Zavajit, a desno — dva bataliona6. istočnobosanske brigade napadaju pravcem s. Ječmište—s. Fališi —s. Zavajit. U toku vexeri i noći centralna i desna kolona pojača- vat će se s ostala tri bataljona 1. proleterske brigade, koji još nisu stigli u Celebić.

Protivnapađ je počeo po planu. Sve kolone odlučno su ušle u boj i poslije dva sata borbe 13. pješadijski puk 4. brdske brigade kvislinga, pošto je pretrpio teške gubitke, počeo se povlačiti na sjever. Oko 22 sata 21. maja, kad su uvedena u boj i ostala tri bataljona 1. proleterske brigade, to se povlačenje pretvorilo u bijeg. Ujutro 22. maja izbile su 6. istočnobosan^ka. 1. proleterska i Maje­vička brigada na liniju s. Tvrđaci—s. Fališi—Korlat—s. Klinci—

294) 1. i 2. bataljon 1. proleterske brigade i 1. bataljon 6. istočno­bosanske brigade.

367

Jameline (k. 1248), a razbijeni 13. puk kvislinga prihvatili su dije­lovi 7. puka 4. brdske brigade na liniji Korča (1255)—Vijenac (1356) —s. Zavajit—s. Podgaj.295

21. maja uveče i u toku noći od 21. na 22. nije se još znalo, da su Nijemci odbacili 2. proletersku brigadu na rijeku Taru i da su zauzeli i selo Zlatni Bor. Čini se, da je ta informacija stigla u štab 1. proleterske divizije tek 22. maja ujutro, pa je štab divizije izdao novo naređenje za dejstva svoje grupacije, u skladu sa situacijom. Naređeno je, da 1. proleterska brigada povuče svoja dva bataljona nazad i da ih prebaci na front 2. proleterske brigade, sa zadatkom da zajedno s dva bataljona 2. proleterske brigade296 izvrše protiv- napad na »Grupu Gertler« kod sela Zlatni Bor. Protivnapad je

295) Rudi Petovar, tada načelnik štaba 6. istočnobosanske brigade, opisao je ovu situaciju ovako:

»U kritičnom momentu, od sela Rijeka pojavilo se čelo kolone 1 proleterske brigade ... Pošto se štab za nekoliko minuta upoznao sa situacijom, nared:o je da bataljoni iz marševske kolone pređu u napad. Nije prošlo više cd pola časa od dolaska bataljona na Celebić, upoznavanja sa situacijom i razvijanja, a protivnapad je počeo. 2 i 3 bataljon Šeste brigade naoadali su na desnom krilu rasporeda sa Ječ- mišta, a 1 bataljon se uključio među bataljone 1 proleterske brigade koji su napadali na Ilijinu Glavu.

Borba je trajala čitave noći. Preciznom bacač kom i mitraljeskom vatrom bataljoni 1 proleterske su zaustavili neprijatelja, razbili nje­gove isturene dijelove i primorali ga na povlačenje. Tu se vidjelo majstorstvo proleterskih bataljona u rukovanju teškim oružjem. Za tren oka bacači i mitraljezi su postavljeni na položaje i otvorili tačnu i ubitačnu vatru po neorijatelju, koji se nije nadao ovakvom pre­okretu. Mračna noć otežavala je povezivanje bataljona' Šeste, 1 pro­leterske i dijelova Majevičke brigade koji su bili izmiješani. Bataljoni Šeste, oduševljeni dolaskom proletera i poneseni vedrim raspolože­njem boraca, potpomognuti vatrom iz teškog naoružanja, krenuli su u protivnapad. 1 bataljon Šeste brigade je zauzeo Ilijinu Glavu i ugrozio nozadinu neprijateljske kolone, a 2 bataljon se provukao po­tokom Skakava£ i oko pola noći napao na komoru neprijateljskog puka u šumi Korlat. Za ovo vrijeme bataljoni 1 proleterske brigade zauzeli su Borje i vodili borbe oko sela Vrbice. Naši borci su sa ručnim bombama upali među iznenađenog neprijatelja, razbili čitavu pukovsku komoru napali vatrene položaje artiljerije i unijeli opštu zbrku u neprijateljski raspored. Neprijateljski bataljon se rasuo po šumi i panično bježao nrcma Trovrhu, ostavljajući komoru, oružje i raznu drugu spremu. Veliki broj vojnika je u mračnoj noći zalutao u šume, te su ih naši dijelovi u svanuće pronalazili i zarobljavali.«

(Rudi Petovar: Sesta proleterska istočno-bosanska brigada, str. 172—173. — izdanje VIIJNA — 1951.)

296) 2. proleterska brigada imala je 22. maja ujutro dva bataljona kod sela Zlatni Bor, jedan bataljon kod Šćepan Polja, a dva bataljona u maršu na Vučevo.

368

jjnao potpomoći i 1. bataljon 6. istočnobosanske brigade, dejstvu- jući sa sjevera iz sela Toholja u pozadinu Nijemaca. 6. istočnobo­sanska brigada (bez jednog bataljona), Majevička brigada i dva bataljona 1. proleterske brigade produžuju gonjenje 4. brdske brigade kvislinga, sa težnjom da izbiju na rijeku Cehotinu.

22. maja protekao je u teškim borbama na oba odsjeka fronta grupacije 1. proleterske divizije. U tim su borbama postignuti tek neznatni uspjesi. Na desnom odsjeku fronta, na pravcu Čelebić— Zavajit—Trovrh (1386), zauzeta su u toku dana sela Podgaj i Zava- jit, zatim Vijenac (1356) i Trovrh (1386), ali je 22. maja uveče, uz pomoć Nijemaca, 4. brdska brigada kvislinga ponovo zauzela Trovrh.

Teška situacija na lijevom krilu 118. divizije, kod 4. brdske brigade, privukla je na front i komandanta divizije, koji je naredio da se brigada bezuvjetno zadrži na liniji Bakić (1444)—Trovrh (1386)—Korče (1255). Kao pojačanje upućen joj je izviđački bata­ljon divizije.

Na lijevom odsjeku fronta, kod Zlatnog Bora, grupacija 1. proleterske divizije nije imala u toku 22. maja nikakvog uspjeha. Napadajući selo Zlatni Bor sa svih strana, na pošumljenom i ispre­sijecanom terenu, bataljoni 1. i 2. proleterske brigade nisu imali mogućnosti da jedinstveno udare, pa je izostao i uspjeh. Nijemci su odbili sve njihove napade i održali se na dostignutim položa­jima.297

22. maja poslijepodne stigla je do Zlatnog Bora i 3. krajiška brigada. Sada se na frontu 1. proleterske divizije nalazilo pet bri­gada. Ponovo je izvršena nova pregrupacija snaga, potpuno u duhu naređenja Vrhovnog štaba od 22. maja 1943. god. Tri bataljona 1. proleterske brigade i bataljon 6. istočnobosanske brigade upućeni su sa Zlatnog Bora nazad na pravac Zavajit—Trovrh—Čehotina, gdje se obrazovala jedna kolona od tri brigade, sa zadatkom da izbije na rijeku Cehotinu, južno od Foče. Druga kolona 3. krajiške brigade i dva bataljona 2. proleterske brigade ponovo poduzimaju napad na dijelove »Grupe Gertler« oko sela Zlatni Bor, sa zadat­kom da ih razbiju, a zatim da nastave ofenzivna dejstva linijom Zlatni Bor—Gradina (1473)—s. Bunovi. Niz lijevu obalu Drine

297) prvi napad izvršio je bataljon 6. istočnobosanske brigade. U naletu je zauzeo polovinu sela, ali ga ostali bataljoni 1. i 2. proleterske brigade nisu odmah podržali, i bataljon se u protivnapadu jednog bata- Ijona Nijemaca povukao. Poslije toga napali su bataljoni 1. proleterske brigade, i to, čini se, i opet sami, pa su i oni odbijeni.

34 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 369

upućen je jedan bataljon 2. proleterske brigade pravcem Šćepan Polje—ušće Sutjeske. Opći protivnapad naređen je za 23. maja

Međutim, za 23. maja predvidio je nove napade i komandant njemačke 118. lovačke divizije. On je izdao naređenje 4. brdskoj brigadi, da 23. maja ujutro ponovo poduzme opći napad pravcem Trovrh—s. Čelebić, i da taj napad potpomogne i »Grupa Gertler« bočnim dejstvima sa pravca Bakić (1444) i Zlatni Bor.

23. maja protekao je u teškim borbama na cijelom frontu 1., proleterske divizije i Drinske operativne grupe. Do podne su 4. brdska brigada i »Grupa Gertler« uspjele da zauzmu nešto terena, ali je poslijepodne grupacija 1. proleterske divizije ponovo prešla u protivnapad. Desna kolona — 1. proleterska, 6. istočnobosanska i Majevička brigada — povratila je izgubljeni teren i zauzela na lijevom krilu Bakić (1444), a na desnom Korče (1255) i Crni Vrh (1386). Međutim, u centru, napad na Trovrh, najznačajniju otpornu točku u obrani 4. brdske brigade kvislinga, nije uspio. U noći od 23. na 24. maja i u toku 24. maja ponovo su vođene teške borbe za liniju Bakić—Trovrh—Crni Vrh—Korče, u kojima su i jedna i druga strana ulagale krajnje napore da zagospodare tim dominant­nim kotama, pa su obje strane pretrpjele teške gubitke. 25. maja ujutro, kad su načas obustavljeni napadi, i jedna i druga strana našle su se na pozicijama od 23. maja uveče; 4. brdska brigada kvislinga i izviđački bataljon 118. divizije zadržali su se na Baniću, Humiću i Trovrhu, a desna kolona 1. proleterske divizije na Vijen­cu, Crnom Vrhu i Korči. (Vidi kartu 21.)

Lijeva kolona 1. proleterske divizije — 3. krajiška i tri bata­ljona 2. proleterske imala je više sreće. Ona je u jednom drama­tičnom boju 23. maja poslijepodne i u noći od 23. na 24. maja potpuno uništila Nijemce oko sela Zlatni Bor i 24. maja odbacila »Grupu Gertler« na sjever, do linije s. Mazoče—Pliješ (k 1717)— Gradina (k 1473).

25. maja ujutro zaustavila se i lijeva kolona 1. proleterske divizije, nemoćna da izvrši prodor preko Pliješa i Gradine na rijeku Drinu. (Vidi kartu 21.)

Interesantno je, da je bataljon 2. proleterske brigade, koji je23. maja nastupao niz lijevu obalu Drine, stigao na ušće Sutjeske bez kontakta s neprijateljem. »Grupa Annacker«, koja je imala zadatak da zaposjedne dolinu Sutjeske, stigla je 22. maja u sela Suhu, Grab i Curevo, gdje se i zadržala, šaljući jače patrole da izviđaju dolinu Sutjeske. 24. maia bataljon 2. proleterske brigade ponovo se povukao na Šćepan Polje, ostavivši samo izviđačke pa­trole na ušću Sutjeske.

370

KARTA 21

23. maja pokazala je situacija Glavne operativne grupe, da je odlazak bataljona 2. proleterske brigade na Vučevo — koji su tamo poslani za svaku sigurnost — jedan od najznačajnijih tak­tičkih poteza tih dana. Cim su došli na Vučevo, ovi su se bataljoni odmah 23. maja poslijepodne sukobili kod Katuna Koritnik s jačim izviđačkim vodom »Grupe Annacker« i protjerali ga nazad u selo Ćurevo (na Sutjesci). Međutim, sutradan, 24. maja, »Grupa Annacker« je uputila iz sela Čureva na Vučevo jednu ojačanu četu. Ali i toj se četi dogodilo ono, što se dan ranije dogodilo nje­mačkim izviđačkim patrolama kod Katuna Koritnik. Bataljoni 2. proleterske brigade spremno su je dočekali, razbili i bacili nazad na Sutjesku. Jedan od tih bataljona pošao je u potjeru za Nijem­cima, sišao u sele Ćurevo i zauzeo ga. Nijemci su prešli na lijevu obalu Sutjeske, gdje su se počeli ukopavati. Drugi bataljon 2. proleterske brigade produžio je sa Vučeva na zapad, prema selu Suha, u srednji tok Sutjeske.298

Ali od 21. do 25. maja situacija Glavne operativne grupe stala se naglo pogoršavati zbog napada okupatorsko-kvislinških jedinica na drugim odsjecima fronta, prvenstveno na pljevaljskom i gackom pravcu.

Prvog dana protivnapada grupacije 1. proleterske divizije prema rijeci Čehotini i Foči otpočele su jake borbe desno od nje, na frontu 7. banijske divizije.

298) Kao ilustracija ovih događaja neka nam posluži ovaj mali pre­gled reagiranja njemačkog komandovanja u toku 24., 25. i 26. maja na događaje kod 118. lovačke divizije:

24. maja: »Jak neprijateljski napad u pravcu Foče (po svoj prilici četiri komunističke brigade), očevidno u cilju proboja na frontu 118. lovačke divizije.«

25. maja: »Nastavlja se jak neprijateljski pritisak na frontu 118. divi­zije i 4. hrvatske brigade na sektoru jugoistočno od F o č e . . . Branden- burški puk sa sektora Bioče poslat kao pomoć na ovaj front.«

26. maja: »Nastavlja se nesmanjenom žestinom neprijateljski pritisak na Foču. (Ovaj podatak odnosi se na situaciju od 25. maja, jer Nijemci bilježe 26. maja ono što se događalo 25. maja, a isti je slučaj i gore kod24. i 25. maja — primjedba Đ. K.) Po svoj prilici šest neprijateljskih brigada sa ukupno 6.000 ljudi. Popustio je neprijateljski pritisak na cen­tar i lijevo krilo 118. lovačke divizije. Čini se, da neprijatelj razmješta snage prema jugoistoku, kako bi se otvorio prolaz preko Drine i Sutjeske, prema zapadu i sjeverozapadu . . . «

Avijacija: centar akcije bio je front 118. lovačke divizije. Izviđanja, bombardiranja i mitraljiranje neprijatelja u pokretu, na položajima i mjestima, koja je neprijatelj zauzeo, izvršena su s dobrim rezultatima... Bacanje hrane njemačkim jedinicama u prvim linijama. Sveukupno 75 akcija. (Operativni bilten njemačkih snaga u Hrvatskoj — Arhiv VIIJNA)

*24 371

Pod komandom 7. banijske divizije bilo je pet brigada, jer su joj bile pridodate 3. dalmatinska i 3. sandžačka brigada. Divizija se branila na liniji s. Gradina—s. Tulovo—s. Maoče—s. Podkrajci (3. sandžačka brigada)—s. Mijakovići—s. Zekavica (dijelovi 16. banijske brigade)—s. Potpeć—s. Odžak—s. Šumani (7. banijska brigada)—s. Vučje—s. Donja Brvenica—s. Orlja (8. banijska briga­da)—s. Gradac—s. Mrčevo (3. dalmatinska brigada). 23. maja izbila je 369. legionarska divizija u širokom frontu na rijeku Cehotinu zapadno od Pljevlja, spremajući se za prijelaz. Prvi pokušaj prije­laza na frontu 8. banijske brigade, snažno potpomognut artiljerijom i avijacijom, odbijen je, ali je drugi pokušaj — 24. maja ujutro, kod sela Gradac na frontu 3. dalmatinske brigade — uspio. Brigada je odbačena s lijeve obale Cehotine i povukla se na jug, održavajući samo borbeni kontakt s neprijateljem. Tu povoljnu okolnost Nijem­ci su brzo iskoristili i u toku dana stvorili jak mostobran na lijevoj obali rijeke u rajonu sela Gradac. 25. maja produžili su nastupanje na jugozapad, da bi pomogli 118. lovačkoj diviziji, koja je bila u teškim borbama s 1. proleterskom divizijom. U toku dana zauzeli su sela Cerovci, Popov Dol i Lehovo Brdo. (Vidi kartu 21.)

Ista stvar dogodila se 24. maja i na desnom krilu 7. banijske divizije, na frontu 3. sandžačke i 16. banijske brigade. 4 pukovska grupa divizije »Taurinense« i 61. pukovska grupa Bugara forsirale su Cehotinukod sela Tulova i poslije borbe obrazovale su jak mosto­bran na prostoriji sela Tulovo i Podkrajci. 3. sadžačka brigada malo se povukla, ali je i dalje zatvarala prilaze prema Đurđević Tari u visini sela Maoče.

Poslije 21. maja pojačana su dejstva Nijemaca i na gackom pravcu- 10. hercegovačka brigada uspješno se suprotstavljala svim napadima Nijemaca do 22. maja, ali se tada, pritisnuta jačim sna­gama neprijatelja, stala postepeno povlačiti na istok prema selu Goranskom i rijeci Pivi. 22. maja stigla je na ovaj pravac i 7. kra­jiška brigada, ali se situacija i pored njenog dolaska nije popravila. Nijemci su sve dublje prodirali prema Pivi.

23. maja savladah su 2. bataljon 738. puka (iz grupe »Anna­cker«) i jedan ojačani bataljon 7. SS divizije (lijevokrilni bataljon) otpor 10. hercegovačke brigade kod sela Ravno i zauzeli ga. 10. hercegovačka i 7. krajiška brigada povukle su se na istok i zauzele nove položaje za obranu na liniji Knez Strane (k 1548)—s. Zukva— Šejtan Kula (k. 1575)—Hadžića poljana—Vučja Bara. U noći od23. na 24. brigade su vršile manje noćne protivnapade, a isto tako i iduće noći, od 24. na 25. maja. 25. maja Nijemci su poslije teške

872

borbe savladali i ovu obrambenu liniju i zauzeli Šejtan Kulu (k. 1575.)- Brigade su se povukle na liniju s. Stabno—Panos.

Na ostalim odsjecima obrane Glavne operativne grupe do 25. maja nije bilo bitnih događaja. 1. brdska divizija popela se na Sinjajevinu, krećući se polagano i oprezno na sjeverozapad. Isti je slučaj bio i sa 7. SS divizijom i divizijom »Ferrara«. One su se orijentirale na čišćenje prostora u trouglu Podgorica—Mojkovac— Nikšić, gdje su popalile niz sela.

Procijenivši situaciju svoje grupe (1. proleterske divizije i Drinske operativne grupe) i uvidjevši da mu je nemoguće da poslije 25. maja učini nešto bitnije u svoju korist, uzevši pritom u obzir i situaciju kod 7. banijske divizije 25. maja ujutro, koman­dant 1. proleterske divizije odlučuje da više ne poduzima ofenzivna dejstva prema Foči, već da će grupu povući nazad, da malo odmori svoje trupe i da se pripremi za predstojeće događaje. 25. maja naredio je povlačenje svojih snaga više na jug s oslonom desnog krila i centra na planinu Ljubišnju.299 Prema »Grupi Gertler« i 4. brdskoj brigadi ostavljene su samo manje snage.

Odluku o povlačenju komandanta 1. proleterske divizije Vrhovni štab nije odobrio, smatrajući je preuranjenom. Međutim, ako se pogledaju rezultati protivnapada 1. proleterske divizije i

299) 25. svibnja 43. u 16.00 radiogram iz 1. divizije za 7. diviziju: »Zbog povlačenja 3. dalmatinske naše će se jedinice povući ka

Ljubišnji. Javite situaciju kod vas. Koča.«Odgovor 7. divizije 1. diviziji radiogramom od 26. svibnja 43. u 7.30:

»Neprijatelj juče potisnuo Dalmatince i prešao kod sela D. Gra­dac Čehotinu. Naredili smo osmoj da ih potpomogne u kontranapadu.O rezultatu još nema izvještaja... Juče smo se sukobili s neprijate­ljima na sektoru Mijaković i Maoče. Neprijatelj je odbijen. .. Jakšić.«

Sutradan, 26. svibnja 43., u 6.15 sati, poslan je radiogram Vrhov­nom štabu o povlačenju:

»Zbog situacije kod 3. dalmatinske morali smo narediti našim jedinicama povlačenje i naslon na Ljubišnju.

Situacija veoma ozbiljna. Nužno prijeći što prije Taru... Koča.«Odgovor iz Vrhovnog štaba, radiogram od 26. svibnja 43. u 10.45:

»Niste smjeli narediti povlačenje do Ljubišnje. Trebali ste poslati jednu brigadu prema Gracu, da odbaci zajedno s ostalim jedinicama neprijatelja preko Čehotine.

Morate blokirati neprijateljske jedinice na Zlatnom Boru i po svaku cijenu osigurati prijelaz preko Vzlupa. Taj je prijelaz od život­ne važnosti po nas.

Prebacite odmah jednu brigadu prema Gracu. Koča neka odmah dođe kod nas na Zabljak. Izdržati krajnje moguće, jer od toga zavisi naš uspjeh. Terzić.«

Drinske operativne grupe od 21. do 25. maja, a naročito ako se imaju u vidu njemačko-kvislinške snage, koje su se 24. i 25. maja nalazile pred frontom 1. proleterske divizije i Drinske grupe, kao i pred frontom 7. banijske divizije, ono je bilo na mjestu. »Grupa Gertler« je već 24. maja raspolagala s pet,300 a 4. brdska brigada s četiri bataljona pješadije, dok se 369. divizija već dobro utvrdila na mostobranu sa snagama do dva bataljona pješadije. 118. divizija (»Grupa Gertler« i 4. lovačka brigada) raspolagala je vrlo moćnom artiljerijom jačine od oko tri diviziona, a uz to ju je konstantno pomagala jaka avijacija.

Sam protivnapad 1. divizije i Drinske grupe dao je polovične rezultate. Neprijatelj je odbačen, ali se zadržao na jakim topo­grafskim točkama, povlačeći se organizirano. Nastaviti protivnapad i 25. maja ne bi imalo nikakva smisla, utoliko više što je već i sama snaga napada 1. divizije i Drinske grupe 25. ujutro, pred tako ja­kim neprijateljem, koji je brojčano i tehnički bio kudikamo jači, postepeno padala.

Štab 1. proleterske divizije vjerojatno nije bio u mogućnosti da odmah i detaljno obavijesti Vrhovni štab o vojnim odnosima na frontu i situaciji -svojih trupa na dan 25. maja, pa su zbog toga tamo negativno reagirali, t. j. nisu se složili sa povlačenjem na rijeku Taru. Ali i razlozi Vrhovnog štaba, da se neprijatelj razbije na drinskom pravcu i da se osigura izlazak preko Drine, bili su diktirani vrlo teškom situacijom na ostalim odsjecima fronta. Sada je položaj Glavne operativne grupe, posebno bolnice, bio vrlo težak. Neprijatelj je nadirao u dubinu slobodnog teritorija sa svih strana, i od njega je prijetila smrtna opasnost, a prvi pokušaj proboja potpuno je propao.

Nijemci su budno pratili sve događaje na frontu Glavne ope­rativne grupe. Ovaj puta kao da su odlučili da učine sve moguće i nemoguće, samo da bi obračunali s Glavnom operativnom gru­pom i Vrhovnim štabom NOV i POJ. Nisu žalili trupe i materijal; ulagali su nevjerojatne napore i savlađivali takve prepreke na svom putu, da su zaprepastili i same partizane. Slali su niz jedinica preko neobično surovog terena, vukli artiljeriju kroz takve klisure i vrleti, preko kojih osim vještih planinara nikada nitko nije išao! Pokazali su upravo fantastičnu upornost i odlučnost, samo da bi odlučili bitku u svoju korist.

300) Tri bataljona 750. puka, jedan bataljon 738. puka i 118. izvi­đački bataljon divizije.

374

U vremenu od 25. do 30. maja nagomilala se oko Glavne ope­rativne grupe nevjerojatno velika vojska od preko 120.000 okupa­torsko-kvislinških vojnika. Sve je to bilo u pokretu i ulazilo postepeno u borbu, sa ciljem da savlada manje od 15.000 vojnika Narodnooslobodilačke vojske. To je bio isuviše velik nesrazmjer u odnosu snaga. Pregrupacija jedinica Glavne operativne grupe na sjeverozapad primijećena je oko 21. maja. Kad su se 22. i 23. maja razvile teške borbe za dolinu Drine, Nijemci su osjetili da front na istoku i jugoistoku, odsjek Brodarevo—Šahovići—Mojkovac— Kolašin—Mateševo—Bioče — nije više aktuelan. .Zato su 23. i 24. maja301 i oni izvršili pregrupaciju svojih trupa i pojačali više ugrožene sektore. Na jugu, sa linije Mateševo—Bioče, povučen je4. puk »Brandenburg« i upućen na sjever, u Čajniče, da bude upo- trebljén na frontu 369. divizije. Njegov zadatak preuzeli su tali­janska 86. legija »Crnih košulja« i 2. bataljon 1. puka Branden­burg.302 Nešto južnije rokirala se i 1. brdska divizija, tako da je preuzela odsjek fronta južno od Tare do rijeke Morače, zahvaća­jući glavninom snaga planinu Sinjajevinu. Na mjesto 99. puka 1. brdske divizije, u prostor između rijeka Čehotine i Tare ubačena je 724. pukovska grupa. Divizija »Taurinense« rokirana je udesno, da bi dejstvovala s glavninom snaga preko svog desnog krila duž ceste Pljevlje—Potpeć—Lever Tara.

Zbog pregrupacije okupatorskih trupa na istoku i jugoistoku u toku 23., 24. i 25. maja nije bilo nekog većeg pritiska na ove odsjeke obrane Glavne operativne grupe.

Do 25. maja dostigle su okupatorsko-kvislinške trupe ove po­ložaje. (Vidi kartu 21.)

118. lovačka divizija : »Grupa Annacker« izbila je na rijeku Sutjesku, i to na dva mjesta, kod sela Grab i kod Čureva, u jačini do dva bataljona. Zbog situacije na drinskom pravcu upu­tila je svoj lijevokrilni bataljon na desnu obalu Drine kao pojača­nje »Grupe Gertler«, a desnokrilni bataljon pošao je od sela Čemerna preko Gackog i sela Ravna prema s. Brljevu (na lijevoj obali Pive), koordinirajući svoju akciju s lijevokrilnim bataljonom 7. SS divizije na pravcu Avtovac—Ravno—Goransko. »Grupa

301) Vjerojatnije je, da je ta pregrupacija izvršena 23. maja.302) Tih dana rokirala se i divizija »Venezia« na jug, na liniju Mate­

ševo—Lijeva Rijeka, najprije sa snagama od tri do četiri bataljona. Za kratko vrijeme déjstvovat će odatle gotovo kompletna na sjeverozapad, između 1. brdske i 7. SS divizije.

375

Gertler« nalazi se na liniji s. Kunduci—Pliješ (1717)—Zečje Brdo (1689)—Bakić (1444); 4. brdska brigada kvislinga na liniji s. Tvr- daci—Korča—Vijenac.

369. legionarska divizija sa 369. pukovskom grupom dostigla je liniju s. Bušinje—s. Gornja Brvenica—s. Gradac—s. Cerovci— Popov Dol.

Divizija »Taurinense« sa 4. planinskom grupom je ng liniji sela Mataruge—Ljutići—Podkrajci.

»Grupa Ludwiger« : 61. bugarski puk nalazi se oko selaTulovo i Vrulja, a 724. puk kontrolira cestu Kovren—Šahovići.

1. brdska divizija izbila je sa svojim prednjim .dijelo­vima na liniji s- Prošćenje—s. Gojakovići—Javorova Glava (k. 1737) —Jablanov Vrh (2203)—s. Gornje Lipovo—Gornje Vučije—s. Crkvi­na. Sa te linije poduzima frontalan napad na sjeverozapad.

Divizija »Venezia« u jačini od 6 do 8 bataljona pješadije30* i 86. legija »Crnih košulja« pročešljavaju sela sjeverno od linije Podgorica—Bioče—Lijeva Rijeka na sjever, paleći kuće i hapseći seljake. Kako se udarna grupa crnogorskih bataljona povukla na sjever, u Nikšićku Zupu, napredovala je bez dodira s jedinicama Glavne operativne grupe.

7. SS divizija izlazila je sa glavninom snaga na liniju Lipova Ravan—Jasenovo Polje—Brestovački Vrh (k. 1406)—s. Lukovo, gdje je duž čitavog fronta došla u borbeni kontakt s jedinicama 2. dalmatinske i 5. crnogorske brigade. Do jakih sukoba došlo je na liniji Lipova Ravan—Javorak, gdje je SS divizija odbačena nazad, i oko sela Lukovo i Granica.

Divizija Ferrara priprema jedinice za učešće u ofenzivi sa dvije pukovske grupe: jednom svojom, koja će u zajednici sa 7. SS divizijom dejstvovati pravcem Nikšić—Jasenovo Polje—Pivska Zupa, i drugom, 55. pukovskom grupom divizije »Marche«, koja je tih dana stigla u Nikšić, s time da dejstvuje na pravcu Nikšić— Nikšićka Zupa ususret diviziji »Venezia«.

Glavna operativna grupa branila se 25. maja poslijepodne u ovom kružnom rasporedu: (Vidi kartu 21.)

303) Divizija »Venezia« pojavljuje se u dokumentima i kao »Grupa Mori« i dejstvuje ovih dana u dvije kolone s linije Lijeva Rijeka—Bioče na sjever do linije Jasenovo—Ubli. U njenom su sastavu i neki samostalni bataljoni »Crnih košulja«.

376

Grupacija 1. proleterske divizije (1. i 3. krajiška brigada 1. di­vizije i Drinska operativna grupa): 1. proleterska brigada brani liniju s. Fališi—s. Pjelovci—s. Grab; 3. krajiška brigada je na De­beloj Ljutini (k. 1678); 6. istočnobosanska i Majevička brigada su u pozadini kao rezerva na prostoriji sela Ječmište—Čelebić—Rijeka.

* 2. proleterska brigada razvučena je na izvanredno širokom prosto­ru, razbijena na bataljone, linijom s. Uzlup—Šćepan Polje—s. Cu- revo—s. Suha.

7. banijska divizija: 3. dalmatinska brigada je na prostoriji sela Šljuke, Vrba i Šule; 8. banijska brigada na lijevoj obali Čehotine, oko sela Donja Brvenica i u selu Hoćevina; 7. banijska brigada ostala je na svojim položajima, 16. banijska nalazi se na liniji Maoče—Mijakovići, a 3. sandžačka na liniji sela Maoče—Stančani

t —Krupice.Na frontu 2. proleterske divizije, izuzev jačih berbi s dijelovi­

ma 1. brdske divizije na frontu 4. crnogorske brigade kcd Jabla­nova Vrha (2203) i dolaska udarne grupe bataljona u Nikšićku Župu, nije bilo promjena.

3. udarna divizija: 5. crnogorska brigada 3. udarne nalazi se u prostoru Katuni Prage—s. Ivanje—s. Gvozd. Divizija je duž cije­log fronta došla u borbeni kontakt s dijelovima 7. SS divizije i u toku 24. i 25. maja vodila teške obrambene borbe ispred ovih sela.1. dalmatinska brigada je na prostoru Lipova Ravan—Javorak, također u dodiru s dijelovima 7. SS divizije. 10. hercegovačka i 7. krajiška brigada nalaze se na liniji s. Goransko—s. Smriječno—Pa­no»—s. Stabna.

I

XXVI. POGLAVLJE

OPERACIJE OD 25. DO 31. MAJA

Štab generala Lütersa ocijenio je protivnapad 1. proleterske divizije i Drinske operativne grupe u prostoru rijeke Cehotine, Drine i Tare u početnoj fazi kao akciju lokalnog karaktera, kojoj je svrha da rastereti pritisak 118. divizije na rijeku Taru i Pivu. Malo kasnije, kad je 118. divizija odbačena od Tare i Šćepan Polja duboko nazad, Nijemci su se zabrinuli i promijenili mišljenje o ka­rakteru tog protivnapada, pomišljajući i na najopasniju varijantu— na pokušaj proboja partizana preko fronta 118. divizije na sje­ver. Zato su poduzete opsežne preventivne mjere, da se takva ak­cija partizana paralizira. 4. puk »Brandenburg« došao je na pro­storiju Cajniča kao rezerva 118. i 369. divizije. Isto je tako prebačen i 3. bataljon 370. pješadijskog puka304 u Foču. »Grupi Annacker« u dolini Sutjeske izdano je poslije njenog poraza u boju na Vučevu naređenje, da čvrsto zatvori lijevu obalu rijeke Sutjeske na pro­storu od sela Tjentišta do ušća u Drinu. 369- diviziji je naređeno, da snažnijim ofenzivnim dejstvima sa rijeke Cehotine prodire na jugoistok preko sela Popov Dol prema Celebiću te da udari 1. pro­leterskoj diviziji i Drinskoj operativnoj grupi u bok i pozadinu, ne bi li time olakšala obranu 118. divizije i ujedno zatvorila prilično veliku rupu na spojevima između lijevog krila 118. i desnog krila 369. divizije.

Nijemci su strahovali od svakog pa i najmanjeg otvora na svom frontu. I baš taj strah, da će se partizani probiti ili provući na takvim dijelovima nedovoljno zaposjednutog fronta, neprestano je kočio i na mnogim odsjecima fronta ukočio njihovu akciju, slobod­nije i drskije ispade u dubinu rasporeda Glavne operativne grupe.

Kad je 25. naveče otpočeo i drugi snažan protivnapad s fronta7. banijske divizije na mostobran 369. njemačke divizije, kod Nije­

304) Bataljon 369. divizije, povučen iz Sarajeva.

378

maca je vladalo uvjerenje, da su ofenzivne akcije partizana na nji­hov sjeverni front sada sigurno sračunate na proboj prema sjeveru. Zato je odmah po dolasku u Cajniče 4. puk »Brandenburg« upućen na rijeku Čehotinu, sa zadatkom da odmah uđe u borbu na spoje­vima između 4. brdske brigade (lijevo krilo 118. divizije) i 369. di­vizije, kako bi se cio sjeverni odsjek fronta (front 118. i 369. divi­zije) međusobno čvršće povezao i tako paralizirali protivofenzivni napadi jedinica Glavne operativne grupe prema sjeveru.

Operativne namjere i ciljeve Glavne operativne grupe oko 25. maja Nijemci su ustvari dobro uočili. Ofenzivna dejstva prema Foči i Čehotini, kao i jaka obrana 3. udarne divizije na jugozapadu, pokazali su im, da Glavna operativna grupa na tim odsjecima fronta ima jače snage, koje, naročito na sjeveru, pokazuju tenden­ciju da izađu iz obruča. Zbog toga su 26. maja njemačke 118., 369. i 7. SS divizija izvršile veća prikupljanja svojih snaga i pojačale ofenzivna dejstva s namjerom da razbiju ili odbace snage Glavne operativne grupe nazad preko rijeke Tare, Pive i Komamice u Crnu Goru i da ih stegnu na manji prostor, s koga će uslijed geo­grafskog sklopa terena imati daleko slabije mogućnosti za proboj na sjever, sjeverozapad ili zapad.

Odluka generala Lütersa, da se Glavna operativna grupa po­slije 26. maja snažno pritisne jakim snagama sa sjeveroistoka i jugozapada, dobro je zamišljena, ali je bila i dalje opterećena Sud­bonosnom griješkom početnog operacijskog plana — potpuno je zanemarivala front na Sutješci. Zapad je ostao još uvijek otvoren i ostat će u osnovi sve dotle, dok se ne pojave jedinice 2. proleterske brigade na vrlo širokom frontu pred Sutjeskom, ođ sela Suhe do sela Cure va.

S povlačenjem 1. proleterske divizije i Drinske operativne grupe, koje je izvršeno 25. maja, propao je proboj Glavne opera­tivne grupe preko Drine. Sve nade da će se Glavna operativna grupa možda dokopati lakše prolaznog terena, što je bilo naročito značajno za izvlačenje “bolnice, sada su se vidno gasile i nestajale. Sila događaja sada je tjerala Glavnu operativnu grupu, da ide tamo gdje su slabe njemačke snage, a to je geografski najteži pra­vac — preko prostora Maglića, rijeke Sutjeske i Zelengore, suro­vog i pustog kraja, na kome nema nigdje ničega. Bio je to pravac, s kojim dosada nitko nije računao, ni Glavna operativna grupa, ni Nijemci.

26. maja Vrhovni je Štab cdlučio, da se Glavna operativna gru­pacija orijentira na proboj preko Vučeva i Sutjeske. Izdano je na­ređenje, da se Drinska operativna grupa s 2. proleterskom briga­

dom i Majevičkom brigadom prebaci preko Pive i Tare na Vučevo i da razviju protivofenzivna dejstva preko rijeke Sutjeske do linije Suha—Vrbnica—Zakmur—Trbušće.305 Štabu 2. proleterske divizije naređeno je, da krene s 4. crnogorskom brigadom306 preko Pive na gacki pravac i da preuzme komandu nad 10. hercegovačkom i 7. krajiškom i da s ove tri brigade organizira protivnapad na lijevo krilo 7. SS divizije, da ga razbije i produži ofenzivna dejstva k liniji Gacko—Čemerno—Suha, pomažući tako i ofenzivna dejstva Drinske grupe preko Vučeva i Sutjeske.

Bolnici je naređeno, da prebaci sve svoje dijelove iz Sandžaka u Crnu Goru, u tiougao Tara—Durmitor—Piva.

Međutim, iako se 26. maja stalo na stanovište, da se s glavni­nom Drinske operativne grupe izvrši manevar preko Vučeva i Sutjeske na sjeverozapad prema cesti Kalinovik—Foča, a s 2. pro­leterskom divizijom na zapad prema liniji Čemerno—Suha, u San­džaku su ostale i dalje vrlo jake snage Glavne operativne grupe, sa zadatkom da se uporno brane i ne dopuste neprijatelju izlazak na rijeku Taru.

Osnovni pravac manevra Glavne operativne grupacije za izla­zak iz obruča na zapad preko planinskog platoa Vučeva i rijeke Sutjeske bio je u momentanoj situaciji vojnih odnosa — najlakši put izlaska. Drugog izlaska nije bilo. Prvi pokušaj proboja razliko­vao se od ovoga u tome, što su sada stvorene dvije manevarske grupe sa zadatkom protivofenzivnog dejstva, paralelno na dva pravca — prema zapadu i sjeverozapadu, kako bi se zagospodarilo što većom prostorijom i omogućilo, da se što više prošire vlastite snage i da se što lakše manevrira s njima.

Grupiranje 2. proleterske divizije s tri brigade na gackom pravcu vrlo je dobro predviđeno i riješeno, jer će 2. divizija u izlasku Glavne operativne grupe preko Vučeva automatski igrati ulogu lijevog bočnog osiguranja na južnim masivima Bioč-planine. Maglića i Volujaka. Međutim, Drinska operativna grupa nije imala dovoljno snage da proširi svoj proboj preko Sutjeske na zapad i — naročito — na sjever, jer je bila daleko slabija od 2. proleterske di­

305) Radiogram Vrhovnog štaba 1. proleterskoj diviziji od 26. V. 1943. u 15.15 sati glasi:

»Odmah uputite cijelu 2. proletersku brigadu na lijevu obalu Dri­ne, sa zadatkom da izbije na liniju Suha—Vrbnica—Zakmur—Trbušće. Po mogućnosti uputite s proleterskom i Majeviiku.«

306) 4. crnogorska brigada nalazila se 26. maja s glavninom snaga oko sela Boana.

vizije. U uvjetima, kad su i Nijemci planirali da izvrše jak pritisak na Glavnu operativnu grupu sa svih strana, takav je zadatak bio jguviše velik za svega dvije brigade.

Zašto je Vrhovni štab NOV i POJ donio ovakvu odluku i zašto je snage Glavne operativne grupe grupirao tako, da mu je na San­džaku ostalo sedam brigada, a na pravcu Vučevo—Sutjeska—Zak- mur samo dvije, sa zadatkom protivofenzivnog dejstva? To je iziskivao jedan širi plan, koji je Vrhovni štab imao u to vrijeme. Dokumenti iz tih dana govore nam, da je Vrhovni štab svijesn® donio takvu odluku, kako bi sačekao Savezničku vojnu misiju sa Bliskog istoka, koja je najavila svoj dolazak još 21. maja. Dolazak te misije i uspostavljanje vojnih i političkih veza sa zapadnim sa­veznicima bili su od prvorazrednog značaja za oslobodilački pokret.

Rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji nija imalo nikakve veze sa Zapadnim saveznicima. Naprotiv, tadašnje vlade Velike Britanije i SAD održavale su stalan politički kontakt a izdajničkim pokretom Draže Mihajlovića i pružale mu znatnu mo­ralnu, političku i materijalnu pomoć. Međutim, kad su Narodno- oslobodilačka vojska i partizanski odredi razbili četničke formacije Draže Mihajlovića, Saveznicima nije preostalo drugo, već da pri­znaju stvarno stanje u Jugoslaviji i da uspostave veze s rukovod­stvom Narodnooslobodilačkog pokreta.

U mjesecu aprilu godine 1943. spustila se padobranima na Slo­bodni teritorij Hrvatske jedna grupa vojnika, oficira i podoficira, koje je poslala saveznička Vrhovna komanda na Bliskom Istoku, da uspostave kontakt s jedinicama Narodnooslobodilačke vojske. Ova grupa je brzo došla u vezu sa Glavnim štabom NOV i PO za Hr­vatsku, o čemu je odmah obaviješten i Vrhovni štab NOV i POJ. Preko Glavnog štaba za Hrvatsku i ove engleske grupe za vezu počeli su razgovori o mogućnostima dolaska jedne stalne savezničke vojne misije u Vrhovni štab NOV i POJ, koja bi imala zadatak da uspostavi tješnji kontakt i suradnju između Narodnooslobodilačke vojske i savezničkih armija.307 Pregovori su uspješno završeni i prema datom obećanju engleske Vrhovne komande na Bliskom Is­toku očekivao se svake noći, od 21. do 27. maja 1943. godine, dolazak takve misije u Vrhovni štab NOV i POJ.

Evo nekoliko depeša Vrhovnog komandanta NOV i POJ, koje govore o ovom problemu:

307) vrhovni štab je slao radiograme Glavnom štabu za Hrvatsku, a ovaj ih je predavao savezničkoj grupi oficira, da ih preko svoje radio­stanice pošalju savezničkoj Vrhovnoj komandi za Bliski Istok.

381

18. V. 1943. godine:

»Saopštite u naše ime engleskoj misiji slijedeće: Smatramo logičnom suradnju sa Saveznicima. Neka pošalju jednog oficira za vezu u naš štab. Može se spustiti odmah u Crnu Goru kod Dur­mitora. Znakove ćemo ugovoriti, koje oni predlože. Mi tražimo da engleska avijacija odmah bombarduje Berane — Berane, Bijelo Polje, Andrijevicu — Andrijevicu, Mostar, Podgoricu i Nikšić. Dalje prema našim informacijama. Ovo najhitnije. Tito.«

U depsši od 21. maja u 8.45 sati ponovo se tražila intervencija i pomoć engleske avijacije i iznesena je vojna situacija Glavne operativne grupe. Istog dana poslana je i druga depeša, u kojoj je također iznijeta situacija Glavne operativne grupe. U ovoj se de­peši predlaže Saveznicima:

»Neka hitno pošalju pretstavnika i eksploziv za rušenje pruga i tunela. Javite to u naše ime. Tito.«

Zatim još jedna depeša istog dana:»Javite Englezima: Slažemo se sa datumom. Biće sve spremno.

Koordinate: geografska širina 43 stepena 09 minuta 30 sekundi. Geografska dužina istočno od Greenwicha 19 step. 07 minuta 40 sekundi. Azimut, Durmitor, Bobotov Kuk k. 2522. Mjesto za spu­štanje 61 stepen, orijentaciona linija rijeka Tara. Međuprostor Plje- vlja—Nikšić. Vrijeme za spuštanje noću 22 do 02 časa. Tito.«

Depeša od 24. V. 1943.:»Čekamo Engleze i materijal 25—25. o. m. noću na Negobudskom

Polju gdje oni traže. Neka više ne odlažu jer Nijemci s većim sna­gama hoće da prodru od Kolašina preko Sinjajevine i nije isklju­čeno da će tu biti za nekoliko dana poprište borbe. U slučaju ne­vremena čekamo ih slijedeće veče. Tito.«

Depeša od 24. V. 1943. u 18.30 sati:»Čekamo Engleze danas 24. o. m. na našem i njihovu mjestu,

a sutra po depeši od 0117 grupa. Tito.«

Depeša od 27. V. 1943.»Čekamo Engleze 26., 27. i 28. Neka po mogućstvu jave dola­

zak. Tito.«

Depeša od 28. V. 1943.»27. na noć u 00 časova sretno se spustilo 6 Engleza sa stva­

rima, ali ne sa sanitetskim materijalom. Oni će sami uspostaviti vezu sa svojima ... Tito.«309

308) Depeše Glavnog štaba Hrvatske, koje je u zasebnoj svesci bilje­žio politički komesar GŠH drug Vladimir Bakarić. Sveska depeša nalazi ee kod njega.

382

Da bi sačekao i prihvatio savezničku misiju, Vrhovni je štab odlučio, da ne izlazi brzo ii. obruča u Crnoj Gori, već da samo stvo­ri operativne uslove za izlazak preko Sutjeske. Zato je i ostavio jače snage u obrani rijeke Tare i planine Ljubišnje, nadajući se da će Drinska operativna grupa i 2. proleterska divizija razbiti slabe snage Nijemaca na Sutjesci i južno od Bioč-planine, i time omo­gućiti izlazak grupacije preko Sutjeske na cestu Foča—Kalinovik —Ulog. Ovakvu procjenu situacije Glavne operativne grupe doka­zuju i operativna naređenja Vrhovnog štaba izdana u toku 25. i 26. maja jedinicama 1. proleterske i 7. banijske divizije. Štabu 1. pro­leterske divizije naređeno je, da uputi 3. krajišku brigadu na front7. banijske divizije i da zajedno s njom likvidira mostobran 369. njemačke divizije u rajonu Gradac—Cerovci. Tako je 26. ujutro na drinskom pravcu, ispred fronta 118. divizije, ostala samo 1. prole­terska brigada309 i jedan bataljon 3. krajiške brigade,310 koji su imali zadatak da stvore potrebno vrijeme za novu pregrupaciju trupa i početak njihovih dejstava.

Manevar s 3. krajiškom brigadom prema 369. diviziji, da se pojača protivnapad 7. banijske divizije na njemački mostobran na Čehotini, gledan u svijetlu opće situacije u toku 26., 27. i 28. maja, predstavljao je i suviše smion potez. Jedna jaka brigada upotre- bljena je u akciji, koja nije mnogo obećavala, i u vrijeme kad su svega dvije brigade pošle na glavni pravac proboja, prema Sutje­sci311. Pod. inače vrlo teškim uslovima pokreta te veoma otežane ishrane i nikakve mogućnosti odmora, kad se mnogo vremena gu­bilo u pregrupaciji i marševima jedinica, ova je brigada otišla u potpuno suprotnom pravcu od pravca izlaska iz Crne Gore, a bila mu je ustvari najbliža.

Interesantno je, da je u to vrijeme bila jako izražena tendencija krpljenja frontova, prebacivanje pojedinih jedinica s jednog kraja na drugi312, cijepanja jedinica i stalnog prepodčinjavanja ne samo brigada, nego čak i pojedinih bataljona, što je samo donekle bilo izraz nužde.

309) Na prostoru S. Fališi—s. Klinci—s. Pjelovci—s. Grab.310) Na Debeloj Ljutim (k. 1678).311) Po brojnom stanju 3. krajiška brigada bila je jača od svake bri­

gade Drinske operativne grupe. Bila je mnogo bliže Vučevu i Sutjesci nego Majevička i mogla je s glavninom snaga brzo i bez većih smetnji izbiti u rajon Ćureva, čak prije nego neki dijelovi 2. proleterske brigade.

312) Na primjer: 7. krajiška je prebačena od Kolašina preko Sinja- jevine i Pive na Ravno, iako su 1. i 2. dalmatinska i 5. crnogorska bile mnogo bliže tom pravcu, a 3. krajiška s lijevog krila 1. proleterske divi­zije čak na lijevo krilo 7. divizije j t. d.

383

U toku 26. i 27. maja na frontu 1. proleterske brigade nije došlo do bitnih promjena. Vodene su borbe duž cijelog fronta, ali bez energije u napadu od strane neprijatelja. Jedinice »Grupe Ger- tler« i 4. brigade kvislinga izviđale su prostoriju ispred sebe napre­dujući vrlo sporo i oprezno na jug, prema liniji Celebić—Bastasi.

6. istočnobosanska brigada je iza fronta 1. proleterske brigade u rajonu Čelebića na predahu.

3. krajiška brigada je sa svoja tri bataljona 26. maja u maršu preko Ljubišnje-planine za selo Popov Dol, kuda je stigla poslije podne. U maršu je i 2. proleterska brigada sa dva bataljona, i to preko Vučeva za sela Suhu i Tjentište na Sutjesci.31®

Ostala dva bataljona, koji su još 25. maja kao prethodnice izbili na rijeku Sutjesku, jedan kod sela Cureva, a drugi kod sela Suhe, vodili su u toku 26. i 27. maja jake borbe s dijelovima »Grupe Annacker«. Bataljon kod Ćureva uspio je 26. maja da prijeđe preko Sutjeske, ali je 27- maja odbačen nazad u selo Ćurevo. Bataljon kod Suhe zaposjeo je 26. maja kanjon Sutjeske južno od sela i odbio dva napada dijelova »Grupe Annacker«, koji su nastojali da se probiju kroz kanjon Sutjeske iz pravca sela Graba preko Suhe za selo Tjentište. Uspješna dejstva ovog bataljona razdvojila su »Grupu Annacker« na dva dijela; jedne snage —• oko dva bataljona— ostale su na prostoriji Grab—Čemerno—Ravno, a druge — tako­đer oko dva bataljona —- u selu Ćurevu i na Drini. Bataljoni 2. proleterske brigade ostali su na zauzetim položajima oko Suhe i Ćureva čekajući ostale jedinice, jer nisu imali dovoljno snage za daljnje prodiranje.

27. maja krenula je i Majevička brigada iz rajona Čelebića preko Tare i Pive na Vučevo.

To su bili najznačajniji događaji u ova dva dana kod 1. pro­leterske divizije i Drinske operativne grupe.

U noći od 25. na 26. maja 3. dalmatinska i dijelovi 8. banijske brigade izvršili su prvi protivnapađ na mostobran 369. divizije kod sela Graca i Cerovca, ali bez uspjeha. Sutradan, 26. maja, kad je sti­gla i 3. krajiška brigada, organiziran je drugi noćni protivnapađ s3. dalmatinskom, 3. krajiškom i dijelovima 8. banijske brigade. Cilj je tog protivnapada bio, da se obuhvatom s tri strane odsiječei uništi mostobran 369. divizije od rijeke Čehotine. 3. dalmatinska je vršila udar s fronta, a 3. krajiška i 8. banijska s bokova, duž lijeve obale rijeke, sa zapada i istoka.

313) 5. bataljon 2. proleterske brigade bio je tih dana rasformiram.

384

U prvom naletu likvidirale su 3. krajiška i 8. banijska brigada isturena njemačka odjeljenja i upale u rovove, vodeći ogorčenu borbu s Nijemcima, ali nisu imale dovoljno snage da svoj prvi uspjeh razviju do kraja. 27. ujutro obje su se brigade povukle nazad na svoje polazne položaje, bez ikakvih rezultata.

Nakon borbi na mostobranu zadržala se 369. divizija na svojim položajima sve do 30. maja. 29. maja ubačen je u borbu na njeno desno krilo i 4. puk »Brandenburg«314. Time je okupatorsko-kvi- slinški front na rijeci Čehotini od ušća do Tulova bio potpuno zatvoren. 27. maja pokušali su dijelovi 369. divizije da stvore i drugi mostobran, i to kod sela Donja Brvenica, ali ih je 8. banijska brigada odbacila nazad preko rijeke.

27. maja povučena je 3. krajiška brigada nazad na rijeku Taru, sa zadatkom da zaposjedne položaje za obranu duž lijeve obale Tare i Drine, linijom s. Brijeg—Šćepan Polje—Pusto Polje (ušće Sutjeske).

Dok je na sjeveru (u Sandžaku), Glavna operativna grupa svojim protivnapadima paralizirala ofenzivna dejstva 118. i 369. divizije, na ostalim odsjecima fronta nastupili su burni događaji. Uslijedili su brzo jedan iza drugoga udarci ostalih okupatorskih divizija, sad na jednom sad na drugom odsjeku fronta Glavne operativne grupe.

Sa fronta u obliku velikog polukruga nadirale su njemačko- talijanske jedinice 26. maja k jednoj točci — Durmitoru. Obram­beni položaji Glavne operativne grupe od sela Ravna (istočno od Gackog) preko planine Golije, Nikšića, Nikšićke Župe, Gornje Mo- rače, Sinjajevine, rijeke Tare (selo Vaškovo) do sela Maoče i Pot- peći napadnuti su snagama jačine oko šest njemačko-talijanskih divizija315.

Prema njemačko-talijanskom sporazumu sada su točno utvr­đeni međusobni odnosi i sadejstva njemačko-talijanskih jedinica, jer je svaka jedinica dobila svoj sektor dejstva, odnosno svoju zonu za čišćenje. Na najvažnijim pravcima nastupanja nalazile su se njemačke jedinice, a Talijani su ili ubacivani između tih pravaca ili su pomagali nastupanje glavnih njemačkih kolona, ili su pak u pozadini njemačkih jedinica obrazovali zaštitne pojaseve, čisteći teren, koji su njemačke jedinice prešle bez zaustavljanja.

314) Puk je izišao na desnu obalu Čehotine, od sela Tatarovine do Crne Lokve i Badnja.

315) Njemačka 7. SS. i 1. brdska divizija i »Grupa Ludwiger«, tali­janske divizije »Ferrara«, pukovska grupa divizije »Marche« i pukovska grupa divizije »Taurinense«.

25 Slom IV. i V. okup.-kvisl. ot. 385

7. SS divizija dejstvovala je s pet paralelnih kolona, koje su trebale istovremeno izbiti širokim frontom na rijeku Komarnicu i Pivu od Boana preko Šavnika do sela Goransko i Plužine. Glavnina snaga 7. SS divizije dejstvovala je duž dviju cesta, koje vode od Nikšića preko Vojnik-planine za Šavnik i Pivsku Župu:

1. brdska divizija prodirala je glavnim snagama preko planine Sinjajevine prema Zabljaku; »Grupa Ludwiger« sa sjeverozapada, iz doline Čehotine (sela Vrulja, Potkrajci, Tulovo, Stožer) prema rijeci Tari (selima Šljivansko, Gradina i Prenčani) i dalje za Žabljak. U međuprostore između 7. SS i 1. brdske divizije, na odsjeku s. Jasenovo—Nikšićka Zupa, dejstvuje divizija »Venezia«, a njoj ususret divizija »Ferrara« s linije Nikšić—Danilovgrad na sjeveroistok prema Nikšićkoj Župi. Prostoriju u trouglu Titograd— Nikšić—Boan—Kolašin talijanske su jedinice vrlo pedantno proče- šljavale i usput, po običaju, palile kuće i terorizirale stanovništvo.

Pred tom masom neprijateljske vojske branile su se 3. udarna divizija s četiri brigade, 10. hercegovačkom, 7. krajiškom316, 1. dal­matinskom i 5. crnogorskom; 2. dalmatinska brigada iz 2. prole­terske divizije i 3. sandžačka brigada. Te su jedinice zatvarale samo najvažnije pravce, koji vode u centar Slobodnog teritorija. Najjače snage nalazile su se pred 7- SS divizijom — 5. crnogorska i 1. dal­matinska, zatvarajući komunikacije Nikšić—Šavnik i Nikšić—Piv­ska Zupa, 1. dalmatinska brigada izbacila je iača odjeljenja i prema planini Goliji, da kontroliraju pravac s. Krstac—Golija planina— Pivska Zupa (Pivski Manastir).

U zaštitnici Glavne operativne grupe, na planini Sinjajevinii u dolini rijeke Tare317 oko sela Bistrice i Dobrilovine, ostala je2. dalmatinska brigada, zatvarajući prijelaze preko planine Sinjaje­vine prema Zabljaku. Desno od nje, na prostoriji Jablanov Vrh— Katuni Vratio, nalazio se kao pojačanje jedan bataljon 4. crnogorske brigade.

Na istoku, između rijeka Tare i Čehotine, linijom sela Kru­pice—Borovo—Maoče—Mijakovići, branile su se 3. sandžačka bri­gada i dijelovi 16. banijske brigade (desno krilo 7. banijske divizije).

U teškim zaštitnim borbama posebnu je ulogu odigrala 3. udarna divizija. Na nju se sručila 7. SS divizija, pojačana jakim dijelovima divizije »Ferrara«.

316) 7. krajiška bila je pod taktičkom komandom 3. divizije.3l7) Od Katuna Ružice preko sela Bistrice i Dobrilovine do sela

Prenčani.

386

Prvi udari na front 3. udarne divizije uslijedili su s lijevog krila 7. SS divizije. Lijevokrilna kolona 7. SS divizije, jačine dva pješadijska bataljona, pojačana brdskom artiljerijom, izvršila je napad sa prostorije Sejtan Kula (k. 1575)—s. Lisina—Zukve, na položaje 10. i 7. krajiške brigade. 26. maja, poslije teške borbe, brigade 3. divizije odbačene su sa svojih položaja te su se povukle na istok, na liniju s. Goransko—s. Smriječno—Panos—s. Stabna. Nijemci su krenuli za njima dejstvujući s obje strane potoka Vrb­niče. Bataljon »Grupe Annacker« (738. puk) nastupao je lijevom obalom potoka Vrbniče k selima Stabno i Brljevo, sa zadatkom da se od sela Brljeva probije u Mratinje i zatvori najvažniji prijelaz Glavne operativne grupe preko Pive. Ojačani bataljon 7. SS divi­zije produžio je za selo Smriječno, sa zadatkom da izbije u sela Plužine i Goransko i da zatvori prijelaze preko rijeke Pive kod Plužina i Pivskog Manastira. U borbama 27. maja kod sela Smri­ječno i na Panosu savladan je otpor 10. hercegovačke i 7. krajiške brigade, a time je put za Pivu bio otvoren. Poslijepodne obje su se brigade prebacile na desnu obalu Pive. 28. maja lijevokrilna kolona7. SS divizije zaposjela je lijevu obalu Pive linijom s. Goransko— Pivski Manastir—s. Plužine—s. Brljevo. (Vidi kartu 23.)

Brzi uspjeh lijevog krila 7. SS divizije doveo je do nove krize na frontu Glavne operativne grupe. Pivska Župa je bila izgubljena, dva prijelaza preko rijeke Pive pala su neprijatelju u ruke prije nego što je štab 2. proleterske divizije uspio da prijeđe sa 4. crno­gorskom brigadom i podrži 10. hercegovačku i 7. krajišku brigadu. Predviđeni protivofenzivni manevar 2. divizije prema Gackom i Čemernu potpuno je propao. I, da bi stvar bila još gora, na lijevoj obali Pive nije ostao nitko, nijedna se jedinica nije povukla na sjever prema planini Bioč, da bi zatvorila vrlo osjetljiv pravac Stabna—Brljevo—Mratinje—Vučevo (na lijevoj obali Pive).

Nastojeći da ispravi griješku 10. hercegovačke i 7. krajiške bri­gade i da osigura mratinjski most, štab 2. proleterske divizije odmah šalje 7. krajišku brigadu usiljenim maršem nazad preko Pive. Ali je sada 7. krajiška brigada, kao i sve ostale jedinice 2. i 3. divizije kasnije, bila primorana da maršuje na lijevu obalu Pive dugim i zaobilaznim putem, preko sela Mratinja, budući da drugog puta više nije bilo. Na desnoj obali Pive od sela Dubljevići do sela Krstac (na Pivi), ostavljena je 10. hercegovačka brigada.

Ali 27. maja bio je daleko teži po Glavnu operativnu grupu, nego što se u prvi mah očekivalo. Nije samo lijevokrilna kolona 7. SS divizije postigla uspjehe na desnom krilu 3. udarne divizije, na pravcu Ravno—Smriječno—Goransko—rijeka Piva. 27. maja je i

iruga kolona 7. SS divizije izbila iz rajona sela Krstac (zapadno od planine Golije) na prostoriju sela Višnjića Do i na zapadne padine Gfolije, a sutradan, 28. maja, probila se preko planine u sela Pivske Župe i zauzela Miljkoviće i Bajovo Polje. Iza ove kolone izbila je preko Lipove Ravni i Javorka u sela Pivske Župe — Donju i Gornju Breznu — i treća kolona 7. SS divizije. Time je Pivska Zupa 28. maja potpuno okupirana. Sva mjesta na lijevoj obali rijeke Komarnice (zapadno od Šavnika) i Pive od sela Gornje Brezne pa preko Pivskog Manastira do sela Brljeva bila su zapo­sjednuta i prijelazi preko rijeka zatvoreni. 1. dalmatinska brigada3. divizije, koja se povlačila pred Nijemcima, zauzela je nove polo­žaje za obranu na desnoj obali Komarnice, od sela Dubrovsko do sela Dubljevići, povezujući se zdesna s lijevim krilom 10. herce­govačke brigade. (Vidi kartu 22.)

Četvrta, glavna kolona 7. SS divizije (na pravcu Nikšić—Lu- kovo—Šavnik) napredovala je sporije, jer se 5. crnogorska brigada izvanredno uporno branila. Naročito žestoke borbe vodile su se za kote južno od Šavnika, gdje su Nijemci pretrpjeli osjetljive gubitke. Po žestini borbe i stalnim noćnim protivnapadima 5. crno­gorske brigade Nijemci su dobili dojam, da se na pravcu Nikšić— Šavnik brani oko četiri do pet brigada Glavne operativne grupe.

28. maja izbila je glavna kolona 7. SS divizije na Vojnik planinu duž linije Krnovska Glava (k. 1634) — Komandirovo Brdo (1593) — Vojnik (k. 1997). 5. crnogorska brigada povukla se na liniju Šavnik—s. Duži, na desnu obalu Komarnice. (Vidi kartu 22.)

Motorizirana kolona 7. SS divizije prodrla je u Nikšićku Zupu, prokrstarila selima sjeverno od ceste, a zatim dejstvujući sa linije Crni Vrh (k. 1640) — s. Zagrad na sjever, izbila sa svojim pješa­dijskim dijelovima na desno krilo glavne kolone, u rajon Lukavice.

Duboko u pozadini 7. SS divizije, duž ceste Grahovo—Viluse— Bileće, jači dijelovi divizija »Perugia«, »Marche« i »Murge« obra­zovali su zaštitni pojas, iz koga su vršili dublja izviđanja i kon­trolu terena na sjeveroistok prema planinama Njegoš i Golija.

Divizija »Ferrara« dejstvovala je s komunikacije Nikšić—Da- nilovgrad na sjeverozapad i izbila 28. maja frontom na liniju Katuni Štirnik—Miljevac (k. 1805) — istočni dio Nikšićke Zupe (oko sela Dučice—Morakovo). Divizija »Venezia« nastupala joj je ususret, sa ceste Lijeva Rijeka—Bioče na sjeverozapad, i dostigla liniju s. Jasenovo—s. Međurječje—Smonik (1711)—Sljemeno, pove- zavši se tu s desnim krilom divizije »Ferrara«. (Vidi kartu 22.)

Njemačka 1. brdska divizija dostigla je 28. maja liniju Crvene Lokve (istočno od sela Dobrilovina na desnoj obali Tare) — s. Do-

368

brilovina-—Katuni Zaboj—Katuni Ružica—Katuni Vratio—Gradište (k. 2214 i 2121) — Gornja Morača, i povezala se s divizijom »Venezia« u rajonu Jasenovo—Manastir Morački. Do jačih sukoba došlo je samo na njenom desnom krilu, na odsjeku fronta Dobri- ]ovina—Katuni Ružica, gdje se branila 2. dalmatinska brigada, dok je u centru i na lijevom krilu divizija nastupala bez ozbiljnijeg otpora, jer su jedinice 2. proleterske divizije bile otišle na zapad.

Sjeverno od 1. brdske divizije savladala je njemačko-talijan- sko-bugarska grupacija (Grupa Ludwiger i 4. puk »Taurinense«)27. maja otpor 7. banijske divizije, u centru duž ceste Pljevlje— Potpeći—Đurdevića Tara, i na desnom krilu u rajonu sela Maoče, te je izbila širokim frontom pred rijeku Taru. Poslijepodne izvršila je 7. banijska divizija opće povlačenje u Crnu Goru. 28. maja ne­prijatelj je izbio na liniju s. Kosanica—Crni Vrh (1544) — s. Ča- vanj—s. Prenčani. Grupa 7. banijske divizije povukla se preko Tare i zauzela nove položaje za obranu na lijevoj obali linijom s. Gra­dina—s. Šljivansko (3. sandžačka brigada) — s. Međužvalje (16. i 7. banijska brigada). Zbog sporog prebacivanja bolnice preko Tare u Crnu Goru u zaštitnici na desnoj obali Tare oko sela Bobova ostala je u toku 28. maja 8. banijska brigada. (Vidi kartu 22.)

Nakon uspjeha »Grupe Ludwiger« 28. maja, prešla je i 118. lovačka divizija (»Grupa Gertler«) i 4. brdska brigada domobrana ponovo u napad- »Grupa Gertler« izbila je poslije teške borbe do večeri desnim krilom ponovo na Taru i zauzela sela Bastasi, Hum i Zlatni Bor. U noći od 28. na 29. maja napustila je 1. proleterska brigada Sandžak i povukla se na lijevu obalu Tare.

Sva pažnja i sve nade Glavne operativne grupe bile su 28. maja usmjerene na prostoriju Vučeva i rijeke Sutjeske318. Sada je ostalo samo Vučevo, jedini pravac, koji je pružao realnije mogućnosti izlaska grupacije iz obruča. Sve druge operativne kombinacije Glavne operativne grupe potpuno su propale 27. maja uveče.

Ah put izlaska Glavne operativne grupe iz Crne Gore preko planina i kanjona rijeke Pive, planinskih masiva Maglića, pa onda opet preko kanjona Sutjeske i Zelengore za istočnu Bosnu, bio je trnovit i krvav. To je put preko predjela, koji je jedinstven po

318) Vučevo je visoravan zapadno od ušća rijeke Pive. Na nj izvode dvije pješačke staze iz kanjona Pive, jedna iz sela Mratinja, a druga iz sela Donjeg Kruševa, i vode preko njega na zapad i sjever, preko Su­tjeske u sela Ćurevo, Popov Most, Vrbnica, Tjentište i Suhu. Sva sela u Sutjesci zapaljena su još 1942. godine, a sve stanovništvo tada se raz- bježalo prema Foči ili Sarajevu.

389

svojoj divljini, put kroz prašume, kanjonske rijeke i potoke. Za turiste ti su predjeli puni veličanstvenih slika, ali za vojnike Na- rodncoslobodilačke vojske cni su predstavljali personifikaciju gladi, besanih noći, marševanja do iznemoglosti i vođenje borbe na tere­nu, na kome nema ničega osim gladi i njemačkih vojnika, koji čekaju sa svih strana.

Bilo je dovoljno, da neprijatelj skine viseće mostove s rijeke (daske postavljene na zategnutu čeličnu užad od jedne na drugu obalu), da postavi nekoliko mitraljeza na nekima od tih prolaza, i rijeka bi bila zatvorena. Probiti se preko takvih mjesta bez jake brdske artiljerije bilo bi veoma teško ili čak nemoguće. Svako opterećivanje pješaka 2načilo je nove velike teškoće u pokretu. Na tom putu, kad je trebalo što prije stići na cilj, natovareni konji nisu bili u stanju đa prate pješake, već su zaostajali po pola dana i više, a mnogi od njih uopće nisu stizali na cilj. Što se pak tiče ranjenika, ni ih više nije imao tko nositi preko takvog terena, niti je to uopće bilo moguće.

Već smo vidjeli, da su taj teren u početku ove velike bitke izbjegavali i Nijemci i Glavna operativna grupa. Međutim, poslije28. maja on je postao glavno poprište borbi, težište izlaska Glavne operat vne grupe iz obruča. Sila događaja diktirala je svoje uslove.

Zbog neuspjeha proboja na drinskom pravcu i sporog izlaska jedinica na Vučevo i Sutjesku, Glavna je operativna grupa izgubila mnogo vremena, tako dragocjenog za njen izlazak iz okruženja. Vrijeme i prostor postali su joj neprijatelji, i to u situaciji kad su nervi boraca bili isuviše napeti, a snaga u vidnom opadanju.

lako su Nijemci na novi manevar Glavne operativne grupe za izlazak iz obruča reagirali s malim zakašnjenjem i donekle iznena­đeni početnim razvojem događaja na prostoriji Vučevo—dolina Sutjeske, ipak su im dobre komunikacije, koje vode oko ove pro­storije, omogućile da brzo stignu na cilj i đa navrijeme spriječe izlazak grupacije iz obruča.

U noći od 27. na 28. maja spustila se dugo očekivana grupa engleskih oficira za vezu. Odmah iza toga izdata su naređenja svim jedinicama, da se pregrupiraju i odmah krenu na zapad preko rijeke Pive na Sutjesku, u pravcu Drinske operativne grupe. Štabu1. proleterske divizije je naređeno, đa brzo izađe sa 1. proleterskom i 6. istočnobosanskom brigadom na Vučevo i u dolinu Sutjeske k Drinskoj operativnoj grupi i da se zajedno s njom probije preko Sutjeske, razvijajući dalje svoja ofenzivna dejstva prema cesti Kalinovik—Foča.

2. proleterska divizija dobila je naređenje, da forsira pokret4. crnogorske i 10. hercegovačke brigade preko rijeke Pive za pivski Javorak i Bioč planinu i da s te prostorije izvrši protiv- napad na bataljon »Grupe Annacker« oko sela Brljeva, da ga raz­bije, a zatim da jedan dio svojih snaga postavi na liniju sela Brlje- vo—Stabna kao lijevo bočno osiguranje, a drugim dijelom snaga da produži na zapad ispod južnih padina Bioč-planine i Volujaka prema liniji Izgori—Čemerno—Suha (prostor izvornog dijela Sutje­ske). S planine Sinjajevine povučena je i 2. dalmatinska brigada i upućena na Vučevo u sastav svoje divizije.

Iza 1. i 2. proleterske divizije i Drinske grupe, odnosno poslije njihovog prvog uspjeha, i bolnica kreće na Vučevo i Sutjesku.

U zaštitnici su ostale 7. banijska i 3. udarna divizija. 7. banij­ska divizija je primila zadatak, da sa svoje tri brigade zatvori kanjone rijeka Tare i Drine od Susičkog potoka do ušća Sutjeske u Drinu, a 3. divizija s 1. dalmatinskom brigadom da zatvori pri­jelaze preko Pive od sela Mratinja do ušća Komarnice; 5. crno­gorska brigada u prostoru južno od Durmitora brani prilaze s rijeke Komarnice i Tušinje na Durmitor i Pivske planine, dok se3. sandžačka brigada319 brani istočno od Zabljaka na liniji sela Krš—Aluge—Međužvalje—Crni Vrh. Osnovni zadatak 7. i 3. divi­zije bio je, da brane sve prilaze, koji vode k bolnici u trouglu Durmitor—Tara—Piva.

Na rijeci Pivi ostala su još svega dva slobodna prijelaza — kod Mratinja i Donjeg Kruševa. Viseći most kod Donjeg Kruševa bio je 29. maja pod jakom artiljerijskom i minobacačkom vatrom »Grupe Gertler«, i preko njega se nije moglo prelaziti po danu, već samo noću. Zato su se jedinice uglavnom orijentirale na mra- tinjski most.

Poslijepodne 28. maja i u noći od 28. na 29. maja sve su jedi­nice 1. i 2. proleterske divizije izlazile na Vučevo, marširajući u duhu svojih zadataka.

Pokret jedinica bio je veoma naporan i neprestano ga je ome­tala avijacija. Vrijeme je bilo kišovito, noći su postale oblačne i vrlo mračne. Pokret jedinica u takvim noćima po planinskim sta­zama i preko kanjona Pive predstavljao je pravo mučenje za ljude. Izvučeni iz teških defenzivnih borbi, slabo hranjeni, polubosi, ljudi su padali, klizali se i otiskivali, pomagali i vukli jedan drugoga,

319) 3. sandžačka brigada stavliena je pod komandu 3. divizije. Bri­gada je u formaciji 1. proleterske divizije.

izvlačili konje i komore, kojima se više nitko nije radovao. Samo za prijelaz preko kanjona, koji se diže 800 do 1000 metara iznad vode, s Pivskih planina na Vučevo, marš je trajao i po 24 sata.

Sada, kad je trebalo marširati što brže, jedinice su se kretale najsporije. Nijedna jedinica nije bila kadra da brzo stigne na cilj, a da se to vidno ne odrazi na njenom brojnom stanju. Usiljeni marš, koji je 7. krajiška brigada izvršila 28. maja od sela Vojnovića s desne obale Pive na prijelaz kod mratinjskog mosta pa dalje do Pivskog Javorka, bio je klasičan primjer veličine svijesti i patnje boraca Glavne operativne grupe. Žureći na svoj zadatak, oni su padali putem, bacali sve sa sebe, samo da bi se lakše kretali i na- vrijeme stigli na cilj. Na Pivski Javorak stigla je svega jedna tre­ćina boraca, ostali su popadali duž puta i stigli tek sutradan.330

Dugi, naporni pokreti s prostorije Durmitora i Pivskih planina do Sutjeske, u momentu kad je neprijatelj potpuno držao operativ­nu i taktičku inicijativu u svojim rukama i kad se već bilo prilično zakasnilo, predstavljali su sada nove teškoće za Glavnu operativnu grupu. Snage Drinske grupe na Vučevu bile su odviše male, da bi mogle izvršiti postavljeni zadatak .— čišćenje doline Sutjeske — i izbiti do linije s. Zakmur—s. Vrbnica—s. Suha. 2. proleterska

320 O raspoloženju boraca u to vrijeme vrlo rječito govore zapisi Milonje Stijovića, intendanta jednog bataljona 1. proleterske brigade, koji je svakodnevno zapisivao svoia zapažanja u notes džepnog formata.

Evo, kako je on doživio i vidio događaje oko sebe.MAJ

»Subota 29.Ujutro rano, pokret do više sela Rudine... U 6 h uveče produžili k

• rijeci Pivi. Spuštali se noću niz velike vrleti. Padali konji. Artiljerija tukla s one strane Tare most i porušila ga, te nismo mogli preći, već smo zanoćili — sve komore s ove strane Pive. Pomrčina, strmo, šu­ma, teško se ide. Pričaju da su parašitisti, šest Engleza pali u Zab- ljak kod VŠ i sanitetskog materijal... Zdrav. Neraspoložen, hrana slaba, nema.Nedjelja 30.Osvanuli u šumi iznad Pive. Most je tukla artiljerija i nije se mo­gao popraviti. Sašli do Pive i ostali cio dan. Gledao sam kako na gumenim čamcima pioniri prevoze bataljonsku komoru naše brigade. Dva čamca po 6 liuđi. Snoro ide, jer ne daju avioni: izviđaju, mi­traljiraju i bombarduju oko mosta. Gusta šuma. Druga brigada vodi borbu sa Nemcima po Vučevu Nema radiovesti. Neznam šta se radi, samo čujem borbu svuda. Štuke bombarduju po cio dan... Ponedjeljak 31.Cio dan na Pivi, prebacio intendanturu i 21 vola, sve jednog po jed­nog. Muka sam se namučio, u 16 h sam se prebacio i pošao uz brdo k Vučevu, u 18 h štuke su bombardovale most i prelaz gdie smo prešli; ja sam bio u kosi i ispod mene su proletavali i mitraljirali po šumi, 9 njih. Strahota od detonacije i sirena. Nikakvih vesti.

392

brigada uspjela je da uhvati u svoje ruke samo kanjon Sutjeske, u njenom srednjem toku između sela Tjentišta i sela Suhe. I dok su 1. i 2. divizija stigle na Sutješku, situacija se i tamo već znatno izmijenila na štetu Glavne operativne grupe, jer je 118. lovačka divizija bacala nove snage na ovaj odsjek fronta.

Zbog stalne opasnosti od Nijemaca na rijekama Tari, Drini i Sutjesci, a naročito u rajonu Pivski Manastir—Brljevo, 1. prole­terska divizija i Drinska operativna grupa nisu se odmah usudile da se ofenzivno angažiraju na pravcima Vučevo—s. Ćurevo—s. Đeđevo i Vučevo—Tjentište—s. Vrbnica, a da se prethodno ne osiguraju na lijevom boku, oko Maglića i sela Suhe. Potreba za osiguranjem bokova i nemogućnost da sve jedinice istovremeno izađu na Vučevo sapele su im ruke odmah u početku borbe za izlazak preko Sutjeske.

Nijemci su 27. maja zabilježili u svom operativnom biltenu, da se kod neprijatelja još ne može vidjeti » . . . jedna jedinstvena akci­ja s ciljem da se izvede proboj odlučnog karaktera«. Njemačka pro­cjena situacija Glavne operativne grupe bila je u osnovi točna. Drinska operativna grupa nije bila u stanju da izvrši odlučan pro­boj preko Sutjeske.

Samo borba se čuje. Oko Čureva i artiljerija tuče sa brda više Foče k Vučevu i na most kod Šćepan Polia. Zdrav. Neispavan. Nezadovo­ljan. Gladan. Zakonačili u šumi u Vučevu.

J U N IUtorak 1.Osvanuli na Vučevu i zorom produžili preko njega. Došli u katune. Mratinjske, gdje smo prošle godine bili. Pratila nas avijacija. Spu­štala se »Roda« do jela, a štuke bombardovale cio dan podno Maglića, gdje je 2. proleterska brigada, a poslije podne i po šumama, gdje je prva brigada, i više Mratinja. Cio dan su izviđali i onemogućili po­kret ... Maglie (kao da je Istočni front). Dan je bio vedar i sunčan, te je omogućavao avijaciji da bombarduje cio dan. Borba oko Čureva i isnod Maglića vodila se cio dan. To su Nijemci, drže položaje, od prilike hoće da onemoguće da se izvlačimo iz obruča — kako ja mi­slim; nijesam razgovarao s nekim upućenim i odgovornim. Nema radio-vijesti i ne znam šta se radi.. .

Srijeda 2.Cio dan na Vučevu... Borba se čuje ... na sve strane. Rezultate borbe ne znam. Naši pravci, ne znam kuda se spremamo. Pitanje ishrane teško je, malo dobavljeno i dotjerano iz Sandžaka, inače se ovdie ništa ne može dobaviti. Izvesne jedinice kolju konje — ko­priva i zelje se kuva. Mi imamo još mesa i naša brigada je dobro. Nema radio-viiesti, a zatišje na istočnom frontu. Zdrav. Neraspolo- žen zbog situacije.(Dnevnik se nalazi kod Milonie Stijovića. Ja sam. ga ispravio samo stilski, zbog lakšeg razumijevanja — pr. Đ. K.)

Majevička brigada jačine oko 350 boraca ostala je 28. maja na Vučevu oko Katuna Koritnik kao osiguranje, a 2. proleterska bri­gada razvukla se na vrlo širokom frontu od Suhe preko Tjentišta do Ćureva, tako da se njen rad ustvari pretvorio u osiguranje i izviđanje dolinom Sutjeske, a ne u prodor do linije Zakmur—Vrb- nica. Njena prva dejstva oko Cureva i Suhe svratila su pažnju Ni­jemaca i na ovaj odsjek fronta, i komandant 118. lovačke divizije vraća 27. maja bataljon »Grupe Annacker« nazad iz Sandžaka u dolinu Sutjeske na svoj osnovni zadatak.321

28. maja, kad su 1. proleterska i 6. istočnobosanska brigada krenule preko Vučeva na Sutjesku, »Grupa Annacker« (738. pu­kovska grupa) raspolagala je na prostoriji sela Ćurevo—Popov Mcst—Tjentište već sa dva bataljona pješadije.

Na osnovu uspjeha svojih i talijanskih trupa Nijemci su 28. maja ocijenili, da je Glavna operativna grupa sada čvrsto opkoljena i sabijena na malu prostoriju, s koje se više ne će moći probiti iz obruča, i da se nalazi pred neminovnom katastrofom. Izdali su stroga naređenja svim jedinicama, da pojačaju budnost i da se nitko živ ne smije probiti ili izvući iz obruča; da se pretresaju i žene, jer bi se navodno grupe partizana mogle preobući u žensku odjeću i tako pokušale pobjeći.

Ali, kako su se god Nijemci osjećali samouvjereni i sigurni u rlabilnost svoga fr„n a, situacija 118. lovačke divizije ipak je unosila malo nemira u to njihovo optimističko raspoloženje. Desno krilo ove divizije nalazilo se još prilično daleko od rijeke Pive, a u dolini Sutjeske već se osjećala sve veća aktivnost partizana. Bez potpune kontrole rijeke Pive nije se moglo s takvom sigurnošću tvrditi, da su zaista stvoreni svi najvažniji operativno-taktički uslovi za likvidaciju Glavne operativne grupe. Zato su 28. maja, dakle istog dana kad je i Vrhovni štab NOV i POJ izdao naređenje1. i 2. proleterskoj diviziii da se brzo prebace preko Pive na zapad i da se ofenzivno angažiraju s Drinskom operativnom grupom u dolini Sutjeske, poduzeli mjere, da se zauzme prostorija Vučevo— s. Mratinje i da se zatvori Piva sa zapada. U toku 28. maja priku­pile su se jedinice »Grupe Annacker«, i organiziran je napad na Vučevo i Mratinje, s time da se izvede iz dva pravca: jedna kolona imala ie napasti pr^v^m s Ćurevo—Katuni Koritnik—Vučevo, a druga pravcem s. Brljevo—Javorak (na Pivi)—s. Mratinje.

Ujutro 29. maja ojačani bataljon »Grupe Annacker«, dobro opremljen planinskom opremom, izišao je iz kanjona Sutjeske na

321) Bataljon koji je pojačao »Grupu Gertler« 24., 25. i 26. maja na desnoj obali Drine.

394

Stožer (1450) i katune Koritnik- Majevička brigada, koja je osigu­ravala ovu prostoriju, nije pretpostavljala, da će Nijemci poduzeti ovakav pothvat, te je ostala iznenađena i nespremna za borbu, pa se u neredu povukla. Nijemci su zauzeli i Stožer i Katune Koritnik, gdje su se odmah i utvrdili. U toj kritičnoj situaciji izašla je6. istočnobosanska brigada iz kanjona Pive na Vučevo i na svoje iznenađenje naišla je na borce Majevičke brigade, koji su se po­vlačili s Koritnika. Ovoj brigadi dogodilo se sada isto ono, što se nekoliko dana ranije dogodilo 1. proleterskoj brigadi kod s. Čele­bića sjeverno od Tare. I njen je komandant bio primoran, da odmah ubacuje u borbu bataljon po bataljon, onako kako je koji izlazio na Vučevo, da bi zaustavio Nijemce, a zatim, kad su mu stigle sve snage, da poduzme protivnapađ, kako bi odbacio Nijemce nazad u Sutjesku. U dramatičnom i teškom okršaju, u kome je učestvovao i jedan bataljon 2. proleterske brigade, njemački je bataljon bio razbijen i bačen niz klisure Sutjeske nazad prema Ćurevu.322

Sutradan, 30. maja, Nijemci su ponovo pokušali da zauzmu ka­tune Koritnika, ali ih je Majevička brigada, poučena teškim isku­stvom, otkrila za vrijeme pemjanja uz kanjon i odbacila ih nazad.

322) U svojim sjećanjima na ovaj izvanredno značajni boj za izlazak Glavne operativne grupe na Sutjesku, Rudi Petovar, tada načelnik štaba

6. istočnobosanske brigade, piše:»Nijemci su najzad ocijenili njegovu važnost (misli se na Vuče­

vo, — prim. Đ. K.) i namjere Vrhovnog štaba, pa su se toga dana, sa snagama od oko dva bataljona, popeli iz doline Sutjeske na Koritnik i ovladali većim dijelom te visoravni. Nastao je kritičan momenat. Da su Nijemci ovladali Vučevom, teško bi ih bilo zbaciti sa njega nazad u Sutjesku. Ceta za četom, bataljon za bataljonom, uvođeni su iz marša u napad, pravo na juriš.

Razvila se oštra borba. Nijemci su pružali jak otpor, ali su postepeno potiskivani. Bataljoni Šeste i Majevičke brigade su zao- bišli njemačke položaje i sa bataljonom 2 proleterske brigade natje­rali Nijemce na strme stijene Vučeva, koje padaju u dolinu Sutjeske i Drine. Nijemci su glavačke skakali niz strme litice, i veći dio jed­nog njihovog bataljona uništili su na taj način borci 3 bataljona Seste brigade. Oni su ih presjekli kod Stožera (1450) i natjerali da skaču niz stijene i urvine duboke nekoliko desetina pa i stotinu me­tara. Glasinački bataljon zaplijenio je komoru, i svi njegovi borci su se obukli u njemačke uniforme, tako da se na prvi pogled nisu raz­likovali od Nijemaca. Zaplijenjeno je dosta hrane: butera, kobasica, hljeba, čak i limunova. To je borcima dobro došlo, jer su komore i intendanti bili zaostali pozadi u dolini rijeke Pive. I poslije ove bor­be još za nekoliko dana naši borci su izvlačili plijen i polužive Ni­jemce, koji su se survali niz strme litice ili se zaglavili na njima.

(Rudi Petovar: »Šesta proleterska istočno-bosanska brigada«,str. 187. Izdanje V. I. I.)

395

30. maja izašla je na Vučevo s glavninom svojih snaga i 1. pro­leterska brigada. Sa njom, na toj prostoriji prikupile su se četiri brigade: 6. istočnobosanska, Majevička, 1. i 2. proleterska. Iza njih, u kanjonu Pive i Drine (na lijevoj obali), nalazila se 3. krajiška brigada, koja je čekala smjenu, kako bi se i ona uputila na Vu­čevo. 3. dalmatinska brigada također je marševala za Vučevo.

Druga njemačka kolona, desnokrilni bataljon »Grupe Anna- cker«, prošao je u svom pothvatu prema Mratinju slično kao i onaj iz Sutjeske. 29. maja utvrdio se na kotama oko sela Brljeva i kako nigdje nije došao u kontakt s jedinicama Glavne operativne grupe uputio je samo jača izviđačka odjeljenja na Pivski Javorak. To je bila velika sreća za Glavnu operativnu grupu, jer na ovom pravcu nije bila nijedna njena jedinica. I sutradan, 30. maja dopodne, Ni­jemci su krstarili prostorom Pivskog Javorka ispitujući teren pre­ma Mratinju. Tek poslijepodne stiglo je na Javorak oko 40 boraca s komandantom 1. bataljona 7. krajiške brigade, koji su odmah prihvatili borbu i protjerali Nijemce nazad u selo Brljevo. Na ovaj sukob oko Javorka Nijemci su reagirali isto onako kao i okó Vu- čeva: poslali su jače snage, ali su i 1. bataljonu stizala pojačanja iz brigade, pa su Nijemci ponovo odbačeni nazad. Sutradan, 31. maja, ponovo se razvila žestoka borba za Pivski Javorak, ali je 7. krajiška .brigada uspjela stab’lizirati svoj front i osujetiti sve po­kušaje Nijemaca, da se probiju preko Javorka za Mratinje.

Neuspjeh »Grupe Annacker« nije bio samo neuspjeh 118. lo­vačke divizije. On je imao široke reperkusije na cijelu operaciju »Schwarz«, jer je ustvari predstavljao prvu pokidanu kariku u lancu njemačkog fronta. General-major Kübler, komandant 118. divizije, a odmah zatim i general-potpukovnik Lüters, osjetili su29. i 30. maja svu opasnost ovog neuspjeha, te su poduzeli niz kor­jenitih m jera za stabilizaciju fronta na Sutiesci, ali se prodor Glav­ne operativne grupe preko Vučeva više nije mogao spriječiti. Te­žište operacije »Schwarz« prenijela je Glavna operativna grupa iz Crne Gore na rijeku Sutjesku.323

323) Evo kratkog pregleda njemačkih procjena i mjera u povodu do­gađaja na frontu 118. lovačke divizije, uzetih iz operativnog biltena Ko­mande njemačkih oružanih snaga u Hrvatskoj:

»30. maj: Uslijed opasnosti da neprijatelj ne učini proboj preko Pive u pravcu zapada i dosljednih u tu svrhu primljenih protumiera, namjeravano napredovanje na Zabija)c bit će zasada obustavljeno. Upućena je zaštita na sektor ispred 738 puka i za uništenje nepri­jateljskih snaga, koje se nalaze na istočnoj obali Pive...« (Podvu­kao Đ. K.)

118. lovačka divizija: »Lovački komandosi 738. puka. poslani da dostienu i zatvore nrolaze Pive, sukobili su se s neprijateljem kod Javorka (23 km istočno i sjeveroistočno od Gackog) i na viso­ravni južno od Ćureva.«

Evo kako je Glavna operativna grupa odnosno njena Drinska operativna grupa, planirala po dolasku 1. proleterske brigade na Vučevo operaciju čišćenja doline Sutjeske i prodor prema cesti Kalinovik—Foča, i kako je, s druge strane, komandant 118. lovačke divizije namjeravao zatvoriti dolinu Sutjeske i spriječiti izlazak Glavne operativne grupe preko rijeke na sjever ili zapad:

30. maja štab Drinske operativne grupe izradio je plan za či­šćenje doline Sutjeske u duhu općeg naređenja Vrhovnog štaba NOV i POJ o proboju Glavne operativne grupe preko Sutjeske. Prema tom planu 6. istočnobosanska i Majevička brigada primile su nare­đenje, da izvedu napad preko Sutjeske općim pravcem Koritnik— Ćurevo—Durđevica (k. 1062) i dalje na sjever4. Desno od njih i pa­ralelno s njima dejstvovala bi 3. krajiška brigada s prostorije Šće­pan Polja preko ušća Sutjeske i sela Kosman niz lijevu obalu Drine prema sjeveru. Lijevo od istočnobosanskih brigada dejstvovao bi uz desnu obalu Sutjeske iz rajona sela Ćureva u pravcu Popova Mosta jedan bataljon 2. proleterske brigade. 2. proleterska brigada dejstvuje sa dva bataljona iz rajona sela Tjentište općim pravcem Tjentište—Zamršten—Vrbnica. Kao pojačanje na ovom pravcu.

Nijemci su u biltenu potpuno prešutjeli neuspjeh 738. puka (Grupe »Annacker«), iako otvoreno govore o pregrupaciji trupa prema zapadu.

»31. maj: Pojačanje neprijateljskih snaga južno od prevlake Piva—Drina—Sutjeska. Prema izjavama zarobljenika, neprijatelj ima ovdje 2 do 3' brigade.

118. lovačka divizija: Neprijatelj je bacio svoje snage preko k. 1804 (5 km jugozapadno od Ćureva) na k. 1712 i 1268; napadajući prema zapadu, dostigao je Suhu (zapadno i jugozapadno od k. 1804). U toku je napad 738. puka, koji dolazi sa sektora Tjentište i Slano Brdo (4 km jugozapadno od Suhe) za čišćenje i zatvaranje sektora Sutjeske.«

O događajima na frontu 118. divizije general-pukovnik Löhr govori u svojoj izjavi ovo:

»Zaposjedanje kanjona Pive od Huma uz njen tok također nije izvršeno prema želji. Jedno od malog broja mjesta, gdje se tok rijeke mogao prijeći, jeste planinski mostić kod Mratinja (istočno od Ma- glića). Bataljon koji je odaslan tamo radi neposredne blokade mo- stića morao se zbog stvarnih i zaista velikih poteškoća u snabdijeva­nju smjestiti u gornjoj dolini Sutjeske, a prijelaz preko mosta osi­guravao je samo povremenim odašiljanjem patrola ... Komandant divizije je odobrio postupak bataljona.

Kad je pod krajnje teškim okolnostima za vezu (radiostanice nisu radile zbog neprestanih oluja) stigao iz Sarajeva nalog koman­danta njemačkih trupa u Hrvatskoj, generala Lütersa, da se i sama Piva blokira, bilo je sve prekasno.

Kod Mratinja prebacile su se nadmoćne partizanske snage pre­ko Pive u pravcu zapada. Pokušaj 118. divizije, da spomenuti bata­ljon primakne planinskom mostu, propao je.«

397

2. proleterskoj brigadi su upućena i dva bataljona 1. proleterske brigade. Jedan bataljon 1- proleterske brigade upućen je na pro­storiju Trnovačkog jezera (južno od Maglića) kao osiguranje južnog boka. Isto tako jedan bataljon upućen je u selo Suhu. da smijeni bataljon 2. proleterske brigade, koji se pomiče više na zapad u rajon koliba Donje Bare, kako bi se čvršće zatvorio pravac Gacko—Čemerno—Suha—Tjentište. U rezervi na Vučevu ostao je jedan bataljon 1. proleterske brigade. Opći napad predviđen je za 31. maja poslijepodne, s time, da se intenzitet napada ispolji duž cijelog fronta u noći od 31. maja na 1. juna.

Tako je planirao štab Drinske operativne grupe.Sutradan, 31. maja, stigla je i 2. proleterska divizija na lijevu

obalu Pive, nešto južnije od Drinske operativne grupe, na prosto­riju s. Mratinje—Pivski Javorak, maršujući prema svojim polaznim položajima za napad na desnokrilni bataljon »Grupe Annacker«.

Štab 2. proleterske divizije planirao je, da svoj zadatak izvrši u osnovi ovako: s glavninom snaga da razbije bataljon »Grupe Annacker« oko sela Brljeva i očisti teren do potoka Vrbniče. Tu, na lijevoj obali potoka Vrbniče, s dijelom snaga uspostavlja lijevo bočno osiguranje Glavne operativne grupe, a s glavninom snaga (do dvije brigade) prođužava na zapad općim pravcem s. Stabna—• s. Čemerno. Trenutno je štab divizije raspolagao sa tri brigade: 7. krajiškom, 10. hercegovačkom i 4. crnogorskom, dok je četvrta brigada — 2. dalmatinska — marševala s planine Sinjajevine pre­ma Mratinju u sastav divizije.

Planiralo se, da protivnapad izvede odmah čim se glavnina divizije prikupi na Pivskom Javorku.

31. maja stigla je i 7. banijska divizija s glavninom snaga na desnu obalu Pive, zaposjedajući liniju obrane lijevom obalom Tare od potoka Sušice do Šćepan Polja zaključno (na ušću Pive). Time je i 3. krajiška brigada bila oslobođena za protivofenzivna dejstva u dolini Sutjeske. (Vidi kartu 22.)

Pretpostavljalo se, da će poslije 31. maja sve krenuti na bolie, odnosno da će Drinska operativna grupa i 2. proleterska divizija omogućiti izlazak Glavne operativne grupe i bolnice preko Sutje­ske. Neka veća i brža pregrupacija Nijemaca na zapad, u dolinu Sutjeske, izgleda da se nije očekivala.

Međutim, sukobi 2. proleterske brigade u klisuri Sutjeske između sele Suhe i Tjentišta, a naročito bojevi za Vučevo, potpuno su kompromitirali manevar Glavne operativne grupe na zapad. Nijemci su otkrili njen pravac proboja već 30. maja, dakle prije nego što se ispoljio napad ojačane Drinske operativne grupe u

398

dolini Sutjeske. 29. maja, odmah poslije neuspjeha bataljona »Grupe Annacker« na Vučevu, poduzeo je general-potpukovnik Lüters daljnje i opsežne mjere za zaštitu Sutjeske.

118. lovačka divizija primila je naređenje, da se sa svim svo­jim snagama rokira udesno preko Drine u dolinu Sutjeske i da se utvrdi na lijevoj obali rijeke, kako bi spriječila prodor Glavne ope­rativne grupe preko rijeke na sjever ili zapad. Već 31. maja četiri bataljona ove divizije zaposjela su lijevu obalu Sutjeske od Đurđe- vice (k. 1062) do sela Tjentišta. Bataljonu »Grupe Annacker« kod sela Graba (sjeverno od Čemerna) upućena su pojačanja jačine dva bataljona. Sa tih sedam bataljona pješadije i jednim artiljerijskim pukom namjeravao je general Lüters poduzeti akciju za razbijanje mostobrana Glavne operativne grupe, koji je uspostavila 2. prole­terska brigada u klisuri Sutjeske (između Suhe i Tjentišta), i do­linom rijeke Sutjeske zatvoriti obruč sa zapada i sjevera, dok ne pristignu daljnja pojačanja iz 7. SS divizije s juga.

Da bi se postigla što efikasnija koord'nacija dejstava jedinica 118. divizije, izvršena je i reorganizacija komandovanja. Stvorene su tri grupe: »Grupa Tribukeit« (dva bataljona 750. pješadijskog puka i dijelovi 668. artiljerijskog puka) zaposjela je liniju Đurđe- vica (k. 1062)—s. Ćurevo—s. Popov Most; »Grupa Gertler« (dva bataljona 738. puka i artiljerija) zaposjeda zonu Košur (k. 787)— Borovno (k. 819)—s. Mrkalje; »Grupa Annacker« (sastava tri bata­ljona) izlazi na liniju Slano Brdo (1196)—s. Grab—Kozje Strane (tt 201 4)324, odakle će dejstvovati s juga i zapada u klisuru Sutjeske.

Blokadu desne obale Tare preuzeli su mjesto 118. divizije 4. brdska brigada domobrana i 4. planinski puk »Taurinense«. 30. maja naređeno je i 7. SS diviziji, da obustavi ofenzivna dejstva s rijeka Komamice i Tušinje na sjever prema Durmitoru i Pivskim planinama, i da se sa glavninom snaga prebaci na prostoriju između Pive i izvornog dijela Sutjeske, južno od planina Bioč, Maglić i Vo- lujak, odakle će dejstvovati širokim frontom na sjever, u lijevi bok Glavne operativne grupe. Jedinice, koje su se našle zapadno od Šavnika, upućene su maršem preko sela Goranskog za sela Brljevo i Stabna (južno od Bioč-planine), dok su druge prebacivane kamio­nima preko Bileća i Gackog na prostoriiu čemerna, cdakle su se razvijale na sjeveroistok k planini Volujak.

Odsjek fronta 7. SS divizije — s. Boan—Šavnik—s. Brezna — preuzela je talijanska divizija »Ferrara«.

Za vrijeme pregrupacije 118. lovačke divizije, u toku 29. i 30. maja, okupatorske su jedinice izvršile daljnja napredovanja u du-

324) Oko 15 kilometara zapadno od sela Tjentišta, u Zelengori.

39»

binu Slobodnog teritorija. 7. SS divizija savladala je 29. maja otpor5. crnogorske brigade južno od Šavnika i zauzela ga. Sutradan, 30. maja, divizija se postavila širokim frontom na liniji s. Boan—Šav- nik—Brezna—Pivski Manastir, spremajući se za frontalni pokret ha sjever, za čišćenje prostorije Durmitora i Pivskih planina. Njen motorizirani odred dobio je zadatak, da se probije u dubinu Slo­bodnog teritorija cestom Šavnik—-Žabljak i da zauzme Žabljak. Na svom desnom krilu divizija se u rajonu sela Bare povezala s lijevim krilom 1. brdske divizije.

Međutim, 30. maja 7. SS divizija dobila je drugi zadatak, pa je izvršenje ovog zadatka otpalo. 31. maja počeo je pokret premje­štanja njenih jedinica na zapad. Nakon njenog odlaska i zbog spo­rog prikupljanja i pripremanja jedinica divizije »Ferrara« za napad na sjever, na ovom je odsjeku uglavnom vladalo zatišje sve do 6. juna.

Desno i nešto pozadi od 7. SS divizije talijanske divizije »Fer­rara« i »Venezia« (»Grupa Izaska«) pročešljavale su u toku 29- i 30. maja prostoriju Nikšićke Župe te Gornje i Donje Morače. 31. maja upućena je divizija »Ferrara« da preuzme odsjek fronta 7. SS divizije (odsjek Šavnik—s. Duži—s. Brezna). Nešto ulijevo rokirana je i divizija »Venezia«, koja preuzima odsjek fronta Starac (na planini Sinjajevini, 10 km istočno od sela Bare) — Bare—Boan. Kako je njemačka 1. brdska divizija bila ispred divizije »Venezia«, ona je ustvari obrazovala zaštitni pojas iza Nijemaca i pretresala prvenstveno onaj teren preko koga su njemačke jedinice prošle bez zadržavanja, ili je služila kao rezerva u slučaju proboja partizana na jug ili jugoistok.

1. brdska divizija napredovala je samo na svom lijevom krilu. Zauzela je selo Bare, gdje je 30. maja došla u dodir sa 7. SS divi­zijom. U centru i na desnom krilu ostala je uglavnom na starim položajima (s. Dobrilovina—Divljak—Starac), zatvarajući sve pro­laze na planini Sinjajevini. (Vidi kartu 21.)

Međutim, 30. maja Glavna operativna grupa više nije imala nijedne jedinice na planini Sinjajevini. 2. dalmatinska brigada, koja se branila ispred 1. brdske divizije, otišla je preko Zabljaka u pravcu Pive i sela Mratinja.

»Grupa Ludwiger« i 4. puk »Taurinense« izbili su do 31. maja širokim frontom na rijeku Taru, od sela Vaškova do sela Lever Ta­re. (Vidi kartu 22.)

369. divizija ostala je u prostoru rijeka Čehotina—planina Lju- bišnja, pročešlj avaj ući teren. (Vidi kartu 22.)

Poslije 30. maja ulazile su i jedna i druga strana rezolutno u bitku, u kojoj je svakodnevno dolazilo, sad na jednom sad na đru-

400

KARTA 22

gom odsjeku fronta, do ogorčenih sudara. Što se više sužavala ope­racijska prostorija Glavne operativne grupe, to su i sudari bili sve češći i krvaviji. Obje su strane bile svijesne težine i delikatnosti ove bitke, spremne da učine sve, kako bi je odlučile u svoju korist. Nijedna strana više nije prezala ni od kakvih teškoća i prepreka, znajući da će ono što se sada propusti biti propušteno zauvijek. Budno su se motrile sve tendencije razvoja bitke i tražile se u njoj mogućnosti, koje bi olakšale položaj jedne ili druge strane. Kako su se sada sve operativne pretpostavke i kombinacije o mogućno­stima izlaska Glavne operativne grupe iz obruča svele na jednu jedinu — na proboj preko Vučeva i rijeke Sutjeske — to se odmah i težište bitke prenijelo na ovu prostoriju.

U vremenu od 28. do 31. maja, kad se glavnina grupacije pre­bacivala preko Pive, osnovni je problem bio brz pokret brigada i bataljona. Svi štabovi objašnjavali su borcima opću situaciju i značaj brzog pokreta prema Vučevu i Sutjesci. Nastala je grčevita borba za vrijeme, za uspješno i brzo savladavanje surovog planin­skog prostora, kanjonskih rijeka i potoka, a zatim umora i gladi. Više nije bilo vremena za odmor, zaustavljanje i pripremanje hra­ne. Borci su jeli putem, u maršu, koji je za polubosu i slabo odje­venu vojsku što je prolazila po kršu i bespuću predstavljao zasebno poglavlje ove bitke, čiju težinu i dramu znaju samo oni, koji su je iznijeli na svojim leđima.325

Vrhovni štab NOV i POJ znao je, da njegov manevar prema Sutjesci ne može dugo ostati tajna za neprijatelja, i da, prema to­

325 Sa kakvim su se teškim problemima borili tih dana borci i je­dinice Glavne operativne grupe, lijepo se vidi iz zapisa Rudi Petovara

o 6. istočnobosanskoj brigadi:»Bataljoni su brojno prilično oslabili, zbog čega su četvrte čete

rasformirane. Brojno stanje bataljona kretalo se između 120—130 ljudi. Brigada je izgubila već oko 200 ljudi, od kojih se trećina na­lazila u brigadnoj bolnici, te je tako borbena snaga Brigade bila pri­lično umanjena.

Uz to se i avet gladi nadvila nad Brigadom. Komore su četiri dana ostale na Šćepan Polju, jer nisu mogle da pređu preko Pive. Već je prošlo mjesec dana kako stalno traju borbe, ishrana je bila neredovna, mnoge neprospavane noći — sve je to iscrpio borce. Ljudi su nekako izgledali ravnodušni, samo bi spavali. Jedino nepo­sredni napad ili juriš mogao ih je osvježiti; tada su naprezali i po­sljednje snage. Počela se jesti i konjetina, jer je hrana zaplijenjena od neprijatelja brzo utrošena. Borci su bili izloženi ogromnim napo­rima. Samo dnevno preći put od Vučeva do Sutjeske i nazad do­voljno je da se ljudi iscrpe, a uz to još borba bez odmora i još raz­ni drugi napori.«

(Rudi Petovar: Sesta proleterska istočno-bosanska brigada, str. 189.)

2« Slom IV. 1 V. okup.-kvisl. of. 401

me, ne može u potpunosti igrati na tu kartu, jer je situacija bila daleko kompliciranija i teža, nego da se radilo o jednoj zasebnoj, izoliranoj vojničkoj grupaciji, koja vodi bngu samo o sebi. Sve da i iznenadi neprijatelja, te zauzme dolinu Sutjeske, ipak ne može brzo izaći s grupacijom iz obruča, jer je nemoguće prebaciti veliku bolnicu u istom tempu, u kome nastupa grupacija.

Bolnica je bila tragični uteg Glavne operativne grupe, koji je ona morala nositi i boriti se za nj svim svojim snagama. Zbog bol­nice morala je grupacija biti spremna da učini sve, pa čak i ono što je izgledalo nemoguće! Bez nje, Glavna operativna grupa iza­šla bi iz obruča bez naročitih teškoća, možda i vrlo jednostavno, jer je imala dovoljno snage, da se probije na frontu bilo koje nje­mačke divizije. Njena je osnovna nedaća —- kao i u mnogim pret­hodnim borbama — bila u tome, što se morala polako izvlačiti iz obruča. A upravo to se u ovakvim situacijama ne smije raditi: Međutim, drugog izlaza nije bilo.

Borba za vrijeme počela je kod Glavne operativne grupe 28'. maja, ali je poslije dva dana nastala i kod Nijemaca, iako ne u tako oštroj formi. Zureći se, da što prije napadne sa 118. i 7. SS divizi­jom, a zatim i sa drugim jedinicama, general-potpukovnik Lüters je obustavio napredovanje 1. brdske divizije i »Grupe Ludwiger« prema Zabljaku, što nije bilo nimalo pametno. Umjesto da je tra­žila protivnika (poslije odlaska 2. dalmatinske brigade), 1. brdska divizija je zastala i stala učvršćivati front, prekinuvši sve borbene kontakte s jedinicama Glavne operativne grupe.' Dok su, na jednoj strani izvanredno dobro reagirah, Nijemci su, na drugoj strani, prema svemu sudeći podbacili. Ostali su u nekim akcijama i po­slije 31 maja suviše oprezni i kolebljivi prilikom napada na poje­dine odsjeke obrane Glavne operativne grupe. Možda je to bio rezultat iskustva, jer su već ne jedamput opkolili jedinice Narodno­oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, ali su isto toliko puta bili izigrani i ostavljeni na cjedilu. Ili je pak to bila odviše velika opreznost i strah od poduzimanja odlučnih ispada u dubinu Slo­bodnog teritorija, i to upravo sada, kad su šanse za uspjeh postale vidljive, gotovo opipljive, kad su raspolagali velikom vojskom, koja je još uvijek mogla stići kuda god je trebalo, a da ne vrši nikakve odviše riskantne ispade i udare- Na to je pitanje teško odgovoriti. Vjerojatno je, da je razlog bio i jedno i drugo!

Ideja da se izvrši pregrupacija trupa na zapad, da se Glavna operativna grupa naoadne u prvoj fazi s dviie divizije, kao i taktička razrada te ideje za dejstva 118. i 7. SS divizije, bili su rezultat pravovremenog uočavanja operativne situacije i njenog

razvoja. Odluka da dejstva 118. lovačke divizije, kao protivmjera ofenzivnim dejstvima Glavne operativne grupe u dolini Sutjeske, budu prvenstveno defenzivna, u smislu konsolidacije fronta duž lijeve obale Sutjeske, bilo je izvanredno dobro rješenje.

Sada, prema novome planu general-potpukovnika Lütersa, 118. lovačka divizija bori se isključivo za dolinu Sutjeske, dok se ne ispolje ofenzivna dejstva 7. SS divizije s juga, s linije s. Brljevo —s. Stabna—s. Izgori prema liniji s. Mratinje—Maglie (k. 2386) — Volujak u lijevi bok grupacije. Kada 118. diviziji uspije da konso­lidira svoj front na Sutješci, Glavna operativna grupa mora biti ponovo čvrsto opkoljena. Sa početkom pregrupacija njemačkih trupa na zapad pojačana je i aktivnost njemačko-talijanske avija­cije, kako u izviđanju tako i u bombardiranju i mitraljiranju polo­žaja i kolone Glavne operativne grupe u pokretu. Sistematski je izviđana i bombardirana prostorija Pive, Vučeva i Sutjeske.29. maja Nijemci su zabilježili da su izvršili 66 borbenih vazduho- plovnih akcija, a 2. juna 70 borbenih i 17 izviđačkih akcija. Para­lelno sa njemačkom i talijanska avijacija 14. i 6. armijskog korpusa vrši stalnu borbenu i izviđačku aktivnost. U pozadinu Glavne ope­rativne grupe neprestano su ubacivani četnici i četnički elementi, obično seljaci, da izviđaju položaje i pokrete Glavne operativne grupe. Sistematski se hvataju depeše operativnih naređenja Vrhov­nog štaba i jedinica, koje Nijemci uporno pokušavaju dešifrirati, u čemu su prilično i uspjeli.

•3*403

XXVII. POGLAVLJE

BORBA ZA DOLINU SUTJESKE

31. maja poslijepodne počeli su napadi jedinica Drinske opera­tivne grupe za donji i srednji tok Sutjeske. Sutradan, 1. juna, usli­jedili su i napadi 2. proleterske divizije za oslobođenje lijevog boka grupe južno od linije Pivski Javorak—Bioč-planina.

6. istočnobosanska brigada (u centru), silazeći 31. maja ujutro s Vučeva, isturila je daleko naprijed jedan bataljon, da ispita naj­bolje mogućnosti prelaska preko vode između s. Ćureva i ušća Sutjeske, i podilaženja Đurđevici (1062). S velikim zakašnjenjem krenuo je i drugi bataljon za prvim, dok je treći ostao u rezervi na Vučevu. Odmah u kanjonu bataljon u prethodnici sukobio se s jednom njemačkom kolonom i razbio je- Progoneći Nijemce, ba­taljon je prešao preko vode i poduzeo podilaženje Đurđevici (1062), ali potpuno sam. Drugi bataljon, koji je ostao daleko pozadi, zastao je negdje u šumi, tako da uopće nije ni izašao na Sutjesku. Isto tako ni bataljon u rezervi, postavljen isuviše daleko, nije došao do izražaja.

Na Đurđevici je istureni bataljon 6. istočnobosanske brigade naišao na organiziran otpor Nijemaca, te je odbačen uz osjetljive gubitke nazad na desnu obalu.

Međutim, stvar se nije završila samo na slaboj organizaciji napada i neuspjehu 6. istočnobosanske brigade. 1. juna ujutro ispo­stavilo se, da druge jedinice, desno i lijevo od 6. istočnobosanske, nisu ni napadale. 3. krajišku brigadu nisu smijenile jedinice 7. ba- nijske divizije, pa se ona nije usuđivala da napusti front na Tari i Drini, te je ostala potpuno pasivna. Majevička brigada pošla je s Vučeva prema Ćurevu, ali nije ispoljila nikakvo dejstvo na Su- tjesci. Čini se, da se i kod nje dogodilo nešto slično kao i kod 6. istočnobosanske brigade.

2. proleterska brigada pokušala je da s tri bataljona najprije očisti prostor s. Tjentište—Borovno (k. 819) — Košur (k. 787), a zatim da krene dalje u pravcu sela Vrbniče, ali je naišla na orga­

404

niziranu i upornu obranu neprijatelja na Borovnu i Košuru. »Gru­pa Gertler« je već uspjela da se utvrdi na toj liniji, s koje se vrlo energično branila.

Desnokrilni bataljon 2. proleterske prvi je napao njemačku posadu na brdu Borovnu, ali je nije uspio savladati. Ostala dva bataljona očistila su Tjentište i zatim produžila jedan za Košur, a drugi u pravcu sela Krekovi. Bataljon koji je pošao u napad na Košur odbijen je nazad u selo Tjentište. Međutim, treći, lijevokrilni bataljon prošao je kroz selo Krekovo i izbio daleko na sjeverozapad u selo Vrbnicu, a da nije nigdje naišao na neprijatelja. Tu, u Vrb- nici, taj se bataljon i zaustavio.

Sutradan, 1. juna, stigli su pred Borovno i dijelovi 1. prole­terske brigade. Odlučeno je, da se uveče ponovo napadnu Borovno i Košur. U dramatičnoj borbi, prsa u prsa, Nijemci su izbačeni sa Borovna, ali su 2. juna ujutro dobili pojačanje, izvršili protivnapad i ponovo ga zauzeli. U noći od 2. na 3. juna izvršen je treći napad na Borovno, ali bez uspjeha. To isto dogodilo se i sa Košurom. Tada je odlučeno, da se daljnji napadi na Borovno i Košur obu­stave, dok se ne prikupe jače snage.

Situacija u dolini Sutjeske postala je 3. juna kritična. Ojačana Drinska operativna grupa nije postigla nikakvog rezultata. U toj teškoj situaciji izbila je kriza i na pravcu 2. proleterske divizije.

Stab 2. proleterske stigao je s. 4. crnogorskom i 10. hercego­vačkom brigadom 1. juna na Pivski Javorak, na front 7. krajiške brigade. Divizija je odmah poduzela napad na 2- bataljon 738. puka (»Grupu Annacker«) oko sela Brljeva. U snažnom naletu Nijemci su zbrisani sa svojih položaja i bačeni u potok Vrbnicu pretrpjevšl vrlo teške gubitke. Goneći potučene Nijemce, 4. crnogorska i 7. krajiška brigada srele su se u selu Miloševići s jakim dijelovima 13. puka 7. SS divizije, koji su marševali s juga, i odmah stupili u borbu s njima. Razvila se vrlo žestoka borba, koja je trajala do2. juna ujutro, ali su se Nijemci održali oko sela Miloševići i Stabno i zapriječili daljnje napredovanje 2. proleterske divizije. 2. juna ujutro štab 2. proleterske divizije izvršio je nov raspored jedinica, ali u duhu obrane južnog boka grupacije na južnim padinama Bioč-planine i Maglića.

Divizija je zaposjela položaje linijom Veliko jezero—Presjeka —Krvava Brda (10. hercegovačka brigada) — Katin Kuk (k. 1592)— Suvobor (k. 2017) — Kamenito Pleće (k. 1514) — Štirno (4. crno­gorska brigada) — selo Brljevo—Javorak (7. krajiška brigada). Na toj je liniji 2. juna izdržala i odbila sve napade 7. SS divizije. Ali

sutradan, 3. juna, počela je da popušta i obrana 2. proleterske divi­zije. 10. hercegovačka brigada povukla se na desnom krilu prema Trnovačkim jezerima, a 4. crnogorska i 7. krajiška na Pivski Javo- rak. Time je situacija postala veoma opasna po lijevi bok Glavne operativne grupe, naročito na pravcu Javorak—s. Mratinje.

Tako je 3. juna završio neuspješno i manevar 2. proleterske divizije, da preko sela Brljeva i Stabna izbije ispod južnih padina Volujaka u sela Čemerno i Suhu.

Dakle, pokušaj Glavne operativne grupe, da zauzme dolinu Sutjeske i da stvori povoljne uslove za izvlačenje bolnice iz Crne Gore, završio je 3. juna potpunim neuspjehom. Na Sutjesci je i dalje ostao mali, za pokret trupa i bolnice vrlo nepovoljan mosto­bran južno od sela Tjentišta. A i taj je mostobran dolazio u pitanje, jer su se njemačke jedinice sve više gomilale na zapadu, s namje­rom da ga zbrišu.

Na drugim odsjecima fronta Glavne operativne grupe dogo- đaji su se također nepovoljno odvijali.

Na frontu 3. udarne divizije, sjeverno od linije Šavnik—s. Duži, vladalo je uglavnom zatišje, jer su okupatorske trupe vršile opću pregrupaciju. Divizija »Ferrara« zaposjela je liniju Bare— Boan—Šavnik—Duži, koju je napustila 7. SS divizija. Do 3. maja nije ispoljavala nikakve borbene aktivnosti. Jednako je bilo i s drugom talijanskom divizijom, divizijom »Venezia«, koja je izlazila desno od divizije »Ferrara« na liniju s. Bare—s. Krnja Jela—Starac (planina Sinjajevina).

Na istoku, na frontu 3. sandžačke brigade, »Grupa Ludwiger« prešla je 2. juna širokim frontom preko rijeke Tare, od sela Đur- đević Tare do sela Dobrilovina. Sutradan je izbila na liniju s. Krš—Katuni Jablan Bare—Katuni Studenci—Katuni Gomila. 3. sandžačka brigada povukla se prema Zabljaku.

1. brdska divizija nalazila se na Sinjajevini i nije pokazivala nikakve veće aktivnosti. Jedinice na njenom lijevom krilu, na pro­storiji sela Boan i Bare, izmiješane su s jedinicama divizije »Vene­zia«, vjerojatno zbog bojazni, da talijanske trupe ne će biti u stanju spriječiti eventualni izlazak pojedinih jedinica Glavne operativne grupe iz obruča na jugoistok.

Na sjeveru, na frontu 7. banijske divizije, od Šćepan Polja do potoka Sušice, vladalo je zatišje. 3. krajiška brigada otišla je 1. juna preko Mratinja i Vučeva na Sutjesku u sastav svoje divizije, kuda je stigla 3. juna uveče. 3. dalmatinska brigada izašla je 2. juna na Vučevo i preuzela na sebe da ga osigurava. 6. istočnobosanska i

406

Majevička brigada rokirane su ulijevo prema selu Mrkalju i Ko- šuru, 2. dalmatinska brigada stigla je 2. juna u selo Mratinje, oda­kle ju je Vrhovni štab uputio direktno za Suhu i Gornje i Donje Bare (gornji tok Sutjeske).

Bolnica se nalazila između potoka Sušice i rijeke Pive, razmje­štena po seoskim kućama i kolibama.

3. juna okupatorske su trupe uglavnom završile pregrupaciju. Paralelno s pregrupacijom izvršile su daljnje napredovanje u du­binu slobodnog teritorija. Situacija Glavne operativne grupe tražila je da se hitno poduzmu nove mjere i nađu drugi putovi za izlazak iz neprijateljskog okruženja, jer su se s neuspjehom Drinske opera­tivne grupe i 2. proleterske divizije na Sutjesci i zapadnoj obali Pive (Pivski Javorak) ne samo zamračile perspektive izvlačenja bolnice iz neprijateljskog obruča, nego je i situacija same Glavne opera­tivne grupe postala kritična. Na Sutjesci nije bio osiguran nikakav slobodniji prostor za prikupljanje ostalih snaga i za slobodnija operativno-taktička dejstva prema istočnoj Bosni. Naprotiv, Glavna operativna grupa ostala je i dalje u obruču, a prostorija, na kojoj se nalazila, veoma se brzo smanjivala. Zbog frontalnog pritiska 7. SS divizije prema Magliću, Vučevu i selu Mratinju prijetila je s juga velika opasnost, da Glavna operativna grupa bude razbijena na dva dijela.

U takvoj situaciji održan je u selu Mratinju sastanak Vrhov­nog štaba, na kome je donijeta odluka, da se Glavna operativna grupa podijeli u dvije grupe, koje će neovisno jedna od druge dejstvovati svaka u svom pravcu, kako bi se lakše probile iz neprijateljskog okruženja. U Prvu grupu ušle su one jedinice, koje su prešle preko rijeke Pive —• 1. i 2. proleterska divizija i Drinska operativna grupa, a u Drugu grupu one, koje su ostale istočno od Pive. Prva je grupa dobila zadatak, da se samostalno probije preko postojećeg mostobrana u klancu Sutjeske i preko Zelengore na cestu Ulog—Kalinovik—Foča, ne čekajući Drugu grupu, odnosno 7. i 3. diviziju s bo’nicom. Druga grupa probija se iz Crne Gore na sjever preko rijeke Tare u Sandžak, onamo gdje je započela ofenziva neprijatelja. Iz Sandžaka će, prema razvoju situacije, krenuti preko Drine za istočnu Bosnu, gdje će se obje grupe spojiti. Vrhovni komandant NOV i POJ bit će s Prvom grupom.

4. maja formiran je operativni štab za 3. i 7. diviziju, u koji su ušli kao komandant Radovan Vukanović, komandant 3. divizije, i članovi Vrhovnog štaba NOV i POJ — Milovan Đilas i Ivan Mi- lutinović. Za komandanta 3. divizije postavljen je Sava Kovačević, komandant 5. crnogorske proleterske brigade.

Faksimil dokumenta koji govori o podjeli Glavne operativne grupacije na dvije grupe i o uspostavljanju štaba za 3. i 7. diviziju. Potpisi su Radovana Vuka-

novića i Milovana Đilasa.

408

Druga grupa preuzela je i bolnicu, u kojoj je bilo oko 2.5J0 ranjenika, bolesnika i sanitetske posluge. Gotovo svi pokretljivi ranjenici i bolesnici poslani su u svoje divizije, iza kojih su se kretali kao zaseban ešalon. S Drugom grupom ostalo je i »Anti- .fašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije« sa drugovima dr. Ivanom Ribarom, Vladimirom Nazorom, Nurijom Pozdercom, dr. Miloševićem, Vladom Zečevićem i drugima. Nakon nekoliko dana, kad je izlazila iz Crne Gore, njoj se priključilo i mnogo izbjeglog naroda.

Već sama ta odluka, da se Glavna operativna grupacija podi­jeli u dvije grupe, govori, da se u Vrhovnom štabu smatralo i ocjenjivalo, da je situacija grupacije i bolnice izvanredno teška i da trenutni odnosi na bojištu iziskuju, da se odustane od takvih pokušaja proboja, kakvi su vođeni do 3. juna, i da treba potražiti nove metode borbe — izlazak iz okruženja na više pra­vaca.326

326) Pismene dokumentacije o ovom važnom sastanku u Mrati- nju nema. Sačuvalo se samo nekoliko dokumenata, koji govore o formi­ranju dviju grupa. Faksimil jednog takvog dokumenta s potpisom M. Đilasa i R. Vukanovića, koji govori o formiranju »Grupe br. 2.«, priložen je ovoj knjizi,

Vladimir Deđijer u svom Dnevniku (tom II. str. 285. i 286., prvo izdanje) zapisao je 3. juna slijedeće:

»Stari (Vrhovni komandant Tito — primjedba Đ. K.) objašnjava kapetanu Stjuartu (šefu engleske misije — primjedba Đ. K.) našu voj­nu situaciju. Danas je na savjetovanju donijeta odluka. Prva i Druga divizija imaiu zadatak da probiju neprijateljski obruč na Sutjesci i Zelen- gori i da udare u pozadinu neprijatelja. Sam prodor bi se posle račvao u dva pravca: Prva divizija bi imala da likvidira Goražde i da se pre­baci preko pru?e Sarajevo—Višegrad. S niom će ići Crni (Sreten Zujović— primjedba Đ. K.). Druga divizija s Vrhovnim štabom išla bi preko Treskavice na Bradinu. Treća, Sedma i Sandžačka brigada će ostati s ranjenicima. Teški ranjenici će biti sklonjeni u pećini na Pivi ili na pla­ninu Liubišnju. a lakši ranjenici će poći s divizijama dalje u Sandžak. Đido (Milovan Đilas — primiedba Đ. K.) je određen da u ime Vrhovnog štaba koordinira operacije Treće i Sedme divizije. S Đidom ostaje i čitav AVNOJ«.

U tumačenju odluka Vrhovnog štaba na mratinjskom sastanku ge­neral-major Petar Tomac u svojoj knjizi »Peta neprijateljska ofanziva« (izdanje »Voinog dela« 1953. god.) smatra, da se Glavna operativna gru­pa dijeli u tri grupe (1. divizija — jedna grupa, 2. divizija — druga gru­pa. 3. i 7. divizija — treća grupa), koje će se neovisno jedna od druge probijati iz neprijateljskog obruča. U prilog te svoje tvrdnje poziva se i na gornju Dediierovu bilješku, dokazujući kasnije da se dejstva 1. i 2. proleterske divizije poslije 3. juna odvijaju točno u duhu razdvajanja jedne divizije od druge, t j. da jedna odlazi u istočnu, a druga u cen­tralnu Bosnu. Međutim, Tomac nije shvatio smisao Dediierovih bilieškio mratiniskom sastanku, niti su mu one poslužile kao prilog u istraživa­nju historijske istine o V. okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi. Gornja De-

408

Nove mjere Vrhovnog štaba diktirali su i drugi elementi. Medu tima od najveće je važnosti bilo unutrašnje stanje jedinica ■Glavne operativne grupe i sve veća opasnost od jednog drugog neprijatelja —■ od gladi. Glavna operativna grupa predstavljala je kadrovsku vojsku u punom smislu te riječi. U njenim se redovima

■dijerova bilješka ima opći i sumarni karakter. Ona u sebi sadrži opću orijentaciju za duži period, i to pod uslovima najteže situacije, a ne kao točno fiksiranje operativno-taktičkog plana Vrhovnog štaba za nepo­sredna dejstva jedinica Glavne operativne grupe.

Kako sam u prvom izdanju ove knjige iznio drugo mišljenje o odlukama Vrhovnog štaba, general-potpukovnik Velimir Terzić našao se dvostruko pobuđen da i ovdje stvar »presudi« i »raščisti«, i to »kao bliski svjedok događaja«, kao čovjek, koji je u ono vrijeme promatrao i IV. i V. ofenzivu » . . . sa vrlo pregledne osmatračnice«, a danas u miru, kroz mikroskop » . . . funkcionalnog radnika na istoriji NOB«. (Vidi čla­nak V. T. u »Vojno-istoriskom glasniku« br. 1. za 1955., iz koga su i uzete citirane personalne karakteristike, koje je ovaj »bliski svjedok do­gađaja« napisao sam za sebe.)

Ali u revnosnom protežiranju svoga istomišljenika Tornea, Terzić je sve pomiješao i postavio naopako, pa je upropastio i ono, što je Tomac -dobro napisao o odlukama Vrhovnog štaba od 3. maja 1943. godine.

Terzić tvrdi:Prvo: Do 3. juna nije postojao nikakav konkretan operativni plan

za proboj Glavne operativne grupe preko Sutjeske za istočnu Bosnu. Ovaj plan donesen je 3. juna na sastanku Vrhovnog štaba u Mratinju.

Drugo: U Mratinju nije donesena odluka o razdvajanju Glavne operativne grupe na dva dijela (Prvu i Drugu grupu) nego samo odlukeo t. zv. divergentnom dejstvu 1. i 2. divizije za izlazak iz neprijateljskog •obruča, s time, što jedna odlazi u istočnu, a druga u centralnu Bosnu.

Treće: Odluka o razdvajanju Glavne operativne grupacije, i zadaci, koje su Prva i Druga grupa primile, doneseni su mnogo kasnije — na "Zelengori! (Vidi citirani rad, strana 24. i 25.)

U Terzićevim sjećanjima i tvrdnjama sve je postavljeno naopako. Istina je jedino to, da čak i jedan svjedok nekih historijskih zbivanja, uza sve svoje lijepe personalne karakteristike, može o tim zbivanjima u malo riječi ispričati mnogo besmislica.

Sta zapravo znači, kad se kaže da je Glavna operativna grupacija vršila divergentna dejstva za izlazak iz neprijateljskog obruča, i kako je ta dejstva zamišljao Vrhovni komandant?

Pod terminom divergentna dejstva podrazumijevaju se planovi i dejstva Glavne operativne grupacije, da s prostorije Crkvice (u trouglu Durmitor—Tara—Piva)—Vučevo—Sutješka—Zelengora izađe iz neprija­teljskog obruča na dva pravca: jedan od tih pravaca bio je Vučevo—Su- t ješka—Zelengora, a drugi Crkvice—rijeka Tara—Ljubišnja-planina. Zbog ovakve operativne koncepcije dijeli se Glavna operativna grupacija na dvije grupe: one jedinice, koje se nalaze zapadno od Pive, dejstvuju općim pravcem Vučevo—Zelengora, a one koje su istočno od Pive općim pravcem Crkvice—Tara—Ljubišnja-planina. To je suština i smisao od­luke Vrhovnog komandanta od 3. juna godine 1943.

1. i 2. proleterska divizija (Prva grupa) dejstvuju pod neposrednom 'komandom Vrhovnog komandanta, i to jedinstveno, na osrovu plana o

-410

nalazio ogroman broj boraca-revolucionara, prekaljenih političkih i vojnih rukovodilaca iz gotovo svih krajeva zemlje. Mnogi od tih bili su organizatori ustanka i partizanskog rata. Oko 55 postotaka njenog sastava bili su članovi Komunističke partije Jugoslavije i Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Jedinice sastavljene

proboju preko Sutjeske na prostoriju Zelengore. Odavde dejstvuju u obliku lepeze na cestu Ulog—Kalinovik—Foča, gravitirajući prema Tre- skavici i Jahorini. U tom planu nema nikakvih divergencija među po­jedinim divizijama u smislu da bi njihova dejstva bila u taktičkom po­gledu odvojena i da bi svaka divizija radila bez veze s drugom. To ja borba partizana za što širu prostoriju, i to iza leđa njemačkih jedinica. U praksi, ako 1. i 2. divizija zauzmu prostoriju Treskavice i Jahorine, one sa svojih devet brigada automatski pokrivaju i prostor između tih planina, i dejstva su im i operativno i taktički povezana.

Dokazivati, kako to čine Tomac i Terzić, da se taktička dejstva razdvajaju već poslije Sutjeske, i to na osnovu toga, što se 1. divizija kreće planinskom stazom Tjentište—Milinklade—Vrbničke kolibe, a 2. divizija stazom Suha—Gornje Bare—Vita Bare, kad se zna, da na cije­loj toj prostoriji nije bilo nijedne druge staze, koju bi ove divizije mogls iskoristiti, i da je jedna staza udaljena od druge najviše 7 kilometara, a mjestimično i manje, dokazivati to, u najmanju je ruku nerazumijevanje i nepoznavanje suštine planova i dejstava Glavne operativne grupacije, ako ne i nešto kudikamo više!

Točno je, da su članovi Vrhovnog štaba poslije 3. juna bili podije­ljeni po jedinicama. Vrhovni komandant drug Tito i Aleksandar Ran- ković sa dijelom štaba drže se 2. divizije. Milovan Đilas i Ivan Milutino- vić idu s 3. divizijom, a Sreten Zujović s 1. divizijom. (Sa 7. divizijom išli su dr. Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a, i Vladimir Nazor.) Isto je tako točno, da je 5. krajiškoj diviziji naređeno, da usiljenim maršem ide prema Bradini (selu sjeverno od Konjica), ususret proleterskim briga­dama. Ali to ipak nije nikakav dokaz, da su se poslije Sutjeske 1. i 2. proleterska divizija trebale taktički razdvojiti. To su bile samo mjere osiguranja, poduzete za slučaj da dođe do najgoreg, kada treba biti spre­man na sve.

I konačno, da je Vrhovni komandant želio da brzo izađe s prvom grupom iz neprijateljskog obruča i da taktički razdvoji 1. i 2. diviziju (što mu nije bilo teško učiniti!), zašto bi onda privlačio glavne snage nepri­jatelja na sebe i olakšavao situaciiu, u kojoj se nalazila druga grupa? Po­stoje i pismeni dokumenti od 4. i 5. juna, iz kojih se jasno vidi, da on ne će da 'brzo izađe s prvom grupom preko Sutjeske, jer je svijestan, situacije druge grupe. Naprotiv, on čeka u njenoj blizini, da vidi, hoće li ona prijeći preko Tare i izvući bolnicu, da bi tek onda brzo izašao iz Sutjeske i Zelengore!

Dejstva 1. i 2. divizije su bila za sve vrijeme čvrsto operativno-tak- tički povezana i nijedna se jedinica nije mogla odvajati bez znanja i odo­brenja samog Vrhovnog komandanta.

Osnovno rukovodeće pravilo Vrhovnog štaba poslije 3. juna bilo je — ravnati se prema stvarnoj situaciji i držati 1. i 2. diviziju kao je­dinstvenu grupu do posljednjih mogućnosti, kako bi se učinilo sve, da druga grupa izvuče bolnicu ispod noža okupatorskih trupa.

411

od takvih kadrova i takvih boraca bile su isuviše dragocjene i za Narodnooslobodilačku vojsku i za sam oslobodilački rat. A o tome je Vrhovni štab morao itekako voditi računa i nastojati da što prije nađe izlaz iz situacije.

Glavna operativna grupa imala je svega petnaest brigada.3. dalmatinska brigada rasformirana je 4. juna, i njenim su ljud­stvom popunjene jedinice 1. i 2. proleterske divizije.

Čini se, da je na sastanku u Mratinju donesena i odluka o rasformiranju Drinske operativne grupe, koja se u dokumentima poslije 4. maja više ne spominje. Štab 2. proleterske divizije pre­uzeo je komandu nad četiri brigade: 2. proleterskom, 2. dalmatin­skom, 4. crnogorskom i 10. hercegovačkom, a štab 1. proleterske divizije nad pet brigada: 1. proleterskom, 3. krajiškom, 7. kraji­škom, 6. istočnobosanskom i Majevičkom.

Od početka okupatorske ofenzive sve su jedinice Glavne operativne grupe neprestano u pokretu i borbi. Kretale su se po najgorem terenu, a bile su vrlo slabo hranjene. Zbog napredovanja okupatorskih jedinica sad na jednom sad na drugom odsjeku fronta bile su prisiljene da maršuju sve više i sve po težem terenu. Borbe su postajale svakog dana sve teže, a hrana sve slabija. Mnoge jedinice su već po nekoliko dana gladovale. To je neminovno mo­ralo utjecati na brojno stanje i zdravlje jedinica i na njihovu borbenu sposobnost.

Za borbu u okruženju, kad se vojska nalazila u pustom i siromašnom kraju, i to poslije 19 dana neprijateljske ofenzive, kad je već mnogo snaga izgubljeno i kad su borci osjetili svu težinu umora i nespavanja, sve strahote gladi i gorčinu prvih neuspjeha u borbi za izlazak iz obruča, trebalo je imati ogromnu moralnu snagu i junaštvo, bez kojih nije bilo moguće sve to izdržati-

Tu i takvu situaciju jedinica sada je još potencirala sudbina velike bolnice. Njena odjeljenja i ešaloni, razasuti po mnogim selima i planinskim kolibama, dolazili su sada neprestano u kon­takt s jedinicama, gledajući u njima svoj jedini spas. Sudbina bolnice moralno je pri tiskala sve — od Vrhovnog komandanta do posljednjeg borca u stroju. Cijela je grupacija bila razapeta između vlastitog života i života svojih ranjenih i bolesnih drugova. Poslije3. juna grupaciji se neprestano postavljalo jedno teško moralno- političko pitanje: šta će biti sa 2500 ranjenih i bolesnih boraca.

Budući da je grupacija bila razvučena na teškom planinskom terenu s gustim, neprohodnim šumama, kanjonskim rijekama i

412

potocima, došla je u težak položaj i sama organizacija komando- vanja, organizacija obrane ili napada. S vrlo malo geografskih sekcija i karata (samo štabovi divizija i brigada i vrlo mali broj bataljona posjedovali su sekcije, od kojih su neke bile stare austrij­ske sekcije), bez busola i vodiča, jedinice su se izuzetno teško i sporo orijentirale, naročito niži štabovi: bilo je gotovo nemoguće odabirati najbolje putove i točan pravac na određene položaje, isto je tako bilo nemoguće mjeriti udaljenost pojedinih jedinica od objekta napada, proračunavati vrijeme marša i t. d., jer za sve to nije bilo osnovnih pomagala. Teško oružje, artiljerija i mino­bacači vrlo su malo dolazili do izražaja u napadu ili obrani, jer su transportne kolone ili zakašnjavale, ili bi se zaglavile na nekoj planinskoj stazi, pa su jedinice obično napadale bez podrške svog težeg naoružanja. Tovarna stoka nije mogla izdržati velike po­krete, jer je i ona, slabo hranjena, padala i pravila velike pote­škoće borcima, koji su morali vući i nju ili skidati sa nje tovare pa ih nositi sami.

Međusobno obavještavanje jedinica o neprijatelju, o rezulta­tima borbi ili pokreta njegovih kolona vršeno je s velikim zaka­šnjenjima. Jedina sigurna veza ostao je kurir-pješak, ali su njegove usluge na ovakvom terenu i u ovakvoj situaciji bile isuviše skromne.

Brojna stanja jedinica vrlo su brzo padala. Bataljoni su tih dana imali brojno stanje od 80 do 150 boraca. Nekoliko brigada nije imalo više od 400 do 450 ljudi. Opća iscrpenost odražavala se već na svim jedinicama. Novi ranjenici nalaze se daleko od bolnice, a kako su jedinice u pokretu i borbi, ti su ranjenici osta­jali s malo ili nimalo njege, samo sklonjeni u šumu. Sve te či­njenice su imale velik odraz kako na organizaciju i komandovanje, tako i na samu borbenu sposobnost grupacije.

Međutim, valjalo se boriti protiv još jednog neprijatelja, koji je bio ravan okupatorskim jedinicama, a to je bila glad.327 Glad se poput aveti nadvila nad svima i prijetila strašnom razornom sna­gom. Tih dana počele su se sve jedinice hraniti svojim konjima,

327 Evo šta je napisao Rudi Petovar o stanju svoje brigade u tovrijeme:

»Glad je svakim danom bila sve veća. Već su i konji bili pri kraju. Oni pak. koji su još preostali, bili su sama kost i kož,a, tako da je od njih bilo malo koristi. Hljeba nije bilo dovoljno već od 20. maja, od Celebića, a posljednjih 10 dana nikako. Hrana se mogla

413

kuhajući s konjetinom koprivu ili divlji luk. I što se god išlo dublje preko Sutjeske prema Zelengori, to je glad više rasla i kosila sve više ljude.

Iz Crne Gore nisu se mogle ponijeti rezerve hrane, jer je svako veće prikupljanje stoke od naroda u ovom siromašnom kraju iza­zivalo ozbiljne političke posljedice, koje je pod svaku cijenu trebalo izbjeći.

Ovako teško stanje Glavne operativne grupe oko 3. juna dikti­ralo je Vrhovnom štabu, da donese odluku o razdvajanju Glavne operativne grupacije u dvije grupe, ne bi li se tako brže izvukla iz neprijateljskog obruča.

Rano ujutro 4. maja krenuo je Vrhovni komandant iz sela Mra - tinja za Dragoš Sedlo prema Sutjesci, kuda je stigao uveče istog dana. 4. crnogorska brigada odmah je povučena s Pivskog Javorka i upućena za Vrhovnim štabom, kao njegova rezerva, za Dragoš Sedlo. Erigada je uputila jedan bataljon prema Tmovačkom jezeru da smijeni 1. bataljon 1. proleterske brigade. 5. juna u svitanje povučena je i 7. krajiška brigada iz Mratinja preko Vučeva u Su­tjesku.328 Jedan njen bataljon ostao je sjeverozapadno od sela Mratinja u zaštitnici i kao veza s Drugom grupom, ali je i on po­

kuhati samo noću. Kuhalo se konjsko meso, a u nekoj četi ili bata- Ijonu — ako je intendant bio snalažljiviji — našlo se u čorbi pomalo ječma ili zobi. Pečena konjetina je ukusnija od kuhane, pa su je borci sami pekli na žaru. Uvelike su se kuhale razne trave, jeo mlad bukov list, kiselica i srijemuša. Pored slabe ishrane, ulagali su se i ogromni napori. Po noći se napadalo, preko dana branilo od nepri­jateljskih napada, a uza sve to avijacija je bila stalno nad glavom.

Bolnica se svakim danom povećavala. Ranjenici više nisu slati u centralnu bolnicu, već su ostajali u jedinicama, a neki su ponovo iz centralne bolnice vraćeni u brigadu. Najteže je bilo sa ishranom bolesnika. Zahvaljujući požrtvovnom radu intendanata, bolnica je imala nekoliko goveda, pa i nešto brašna, tako da se do probijanja kod Košura kako-tako izlazilo na kraj. Poslije je i bolnica ostala sa­mo na konjskom mesu.«

(Rudi Petovar: Šesta proleterska istočnobosanska brigada, str 195., Izdanje Vojno-istoriskog instituta JNA — 1951.)

328) 4. juna vodila je 7. krajiška brigada obrambene borbe duž pla­ninske staze Javorak — Previja (1341) — s. Mratinje. Predveče su Ni­jemci zauzeli Previju, a brigada je odstupila u selo Mratinje, gd.ie je zanoćila. 5. juna ujutro krenula je preko Katuna Prepeličje na Vučevo, gdje je zanoćila oko Katuna Rupe i Jezerine. 6. Ujutro otišla je za Su­tjesku i zanoćila oko sela Suhe. Kako je 7. juna 2. dalmatinska brigada izgubila Gornje Bare, preko kojih se 7. krajiška brigada trebala preba­citi na zapad prema Uelieš;nom Vrhu (zapadno od Gornjih Bara), ona je vraćena nazad prema Tjentištu, da zaposjedne obrambene položaje na odsjeku Milinklade (1001)—s. Zamršten.

414

slijepodne 6. juna otišao za svojom brigadom. Dijelovi 1. prole­terske i 3. krajiške brigade, koji su se zadržali na Vučevu, otišli su 5. juna u sastav svojih jedinica.329 (Vidi kartu 23.)

6. maja na platou Vučeva nije više bilo nijedne jedinice Prve grupe. Time je i taktička veza između Prve i Druge grupe bila prekinuta. Između njih ostao je samo slobodan pojas širine oko7 kilometara od Vučeva preko Dragoš Sedla za Sutjesku, ali je- preko njega vodila samo jedna planinska staza, koju nije nitko kontrolirao. Najbliža jedinica Prve grupe bila je 10. hercegovačka brigada u rajonu Trnovačko jezero—Maglić. (Vidi kartu 23.)

Kao odgovor na pritisak jedinica Glavne operativne grupe u dolini Sutjeske, general-potpukovnik Lüters poduzimao je daljnje mjere za pojačanje fronta i pozadine 118. lovačke divizije. »Grupa Annacker« pojačana je 2. bataljonom 1. brandenburškog puka.*38 Naređeno je i 2. bataljonu 738. puka, da se vrati s lijeve obale Pive nazad u rajon Čemerna. 5. juna »Grupa Annacker« raspola­že u rajonu Čemerno — Slano Brdo (1196) — s. Grab s tri bata­ljona, pojačana artiljerijom.

Duboko u pozadini 118. lovačke divizije 369. izviđački bata— ljon, 369. protivtenkovski bataljon, 3. bataljon 370. puka331 i 12. tenkovska četa stvaraju zaprečni pojas duž ceste Kalinovik-Foča.1. i 3. bataljon 369. puka povučeni su iz doline Čehotine u rezervu na prostoriju Čajniče—Goražde. U prostoru između planine Lju- bišnje i rijeke Čehotine ostali su 2. bataljon 369. puka i 4. puk »Brandenburg«. (Vidi kartu 23.)

4. brdska brigada domobrana i 4. pukovska grupa divizije »Taurinense» vrše pokrete za zatvaranje rijeke Tare, duž desne obale od Lever Tare do ušća.332

329 Na Vučevu je zaostala artiljerija 1. divizije i 1. brigade, koju» je osiguravao jedan bataljon 3. krajiške brigade.

330 Ovaj bataljon Nijemci nazivaju »Grupa Pinkert«. Bataljon je- došao u rajon Čemerna zajedno sa 7. SS divizijom prilikom njenog pre­bacivanja na zapad. Bio je naoružan bacačima plamena i psima. U svom izvještaju o iskustvima i borbama njemačkih trupa u operacijama »Schwarz« general Lüters navodi, da su 6. juna upućeni u rajon Čemerna puk »Brandenburg« i 659. motorizirani pionirski bataljon.

331 Ovaj bataljon stigao je u Foču još oko 28. maja.332 Talijani su zaposjedali desnu obalu Tare od Lever Tare do sela

Orašja.

415.

Opću situaciju i raspored Glavne operativne grupe Nijemci su u svom operativnom biltenu od 4. juna ocjenjivali ovako:

»Neprijatelj ima u slivu Piva—Drina—S ut ješka oko 17 briga­da5*3, koje su većim dijelom potučene, ali pokušava da otvori put dui Sutjeske prema sjeveru i na sektoru Suha prema zapadu.«

I nešto kasnije istog dana:»Neprijatelj s brojno nadmoćnijim snagama nastoji da postigne us­pjeh kod grupe potpukovnika Gertlera prodorom preko Popovog Mo­sta u pravcu Jeleča i Kalinovika, budući da je onemogućeno povla­čenje opkoljenih snaga preme zapadu, preko planinskog masiva Ko­zje Strane.«

Dakle, podaci o broju brigada i rasporedu Glavne operativne grupe dobro su uočeni. Čini se, da Nijemci još nisu saznali, da je 9. dalmatinska divizija rasformirana. Ali odgonetnuti kakav je raspored, odnosno gdje se nalaze jedinice Glavne operativne grupe, nije bilo teško, jer su one bile opkoljene upravo na ovoj vrlo maloj prostoriji. Međutim, svoju procjenu, da su te brigade »većim di­jelom potučene«, Nijemci će još imati prilike da sami demantiraju.

To su, u bitnim linijama, procjene operativne situacije i podu­zete mjere za daljnja dejstva jedinica jedne i druge strane, u toku3. i 4. juna.334

4. juna vršene su velike pripreme i kod Prve i kod Druge grupe Glavne operativne grupacije za izlazak iz obruča. Prva grupa pojačala je jedinicama 2. proleterske divizije ugroženi lijevi bok prema Tmovačkim jezerima i Volujaku (10. hercegovačka bri-

333 Glavna operativna grupa je do 12. aprila imala 18 brigada, a poslije rasformiranja 9. dalmatinske divizije samo 15.

334 O borbama ovih dana general-potpukovnik Lüters kaže slijedeće: »c) III faza operacija 1 — 3. 6. (Dalje sužavanje obruča)Pošto se na zapadnom dijelu obruča ispoljilo premještanje neprija­

teljske točke težišta, obruč je, koristeći slabost neprijatelja, bio na istoku još više sužen, da bi se dobili polazni položaji za produženje operacija. Pri ovome je 1. brdska divizija, koja je dijelom snaga imala da napada preko bezvodnog i krševitog zemljišta, savladala znatne teškoće.

Kako na sjevero-zapadu 118. lovačka divizija još uvijek nije uspjela da zauzme odsjek Pive, to je zbog nastale opasnosti izvučena borbena grupa SS divizije »Prinz Eugen«, koja je oko Savnika bila spremna za napad na Žabljak i bačena na sjeverno krilo divizije. Divizija je ovaj zadatak izvršila u najkraćem vremenu, bezobzirno zalažući sva sredstva i sa najvećim naprezanjem trupa.

Puk »Brandenburg« izvučen je sa fronta 369. divizije i 6. 6. zajedno sa 659. pionirskim bataljonom (motor.) također prebačen na sjeverno krilo SS divizije »Prinz Eugen« (Čemerno).

Ova faza operaciia donijela je dalje sužavanje obruča, ali ipak još uvijek na sjeverozapadu nije zatvoren postojeći otvor«. (Original izvje­štaja u arhivu VIIJNA.)

416

KARTA 2S

gada)335 i Grabu (2. dalmatinska brigada), spremajući se da s 1. proleterskom divizijom u noći od 4- na 5. maja ponovo napadne »Grupu Gertler« u rajonu Popov Most—Košur (k. 787).

Ali dok se 1. proleterska divizija prikupljala ispred fronta »Grupe Gertler« — Popov Most—Borovno (819)—Košur (787) — »Grupa Annacker« je izvršila s dvije kolone snažan napad na lijevi bok sutjeskog mostobrana, sa ciljem da u toku 4. juna izbije na liniju s. Suha—Donje Bare. Desna kolona ove grupe, napadajući niz do­linu Sutjeske od Slanog Brda (1196) prema Suhoj, naišla je u kanjonu ispred sela na jak otpor 6. bataljona 1. proleterske brigade i poslije, nekoliko bezuspješnih napada uveče se vratila nazad na svoje polazne položaje. Ali uslijed neopreznosti dijelova 2. prole­terske brigade lijeva kolona »Grupe Annacker« izašla je bez borbe iz sela Graba preko Koljena (1177) i Vukove Stijene pred Donje Bare. Tu, oko malog planinskog jezera ispred Donjih Bara, nje­mačke su prethodnice zastale i stale ispitivati okolni teren. Po planini se poslije velikih kiša spustila gusta magla, koja je onemo­gućavala i inače tešku orijentaciju u šumi. Njemački su se vojnici, budući da nisu nigdje dolazili u kontakt sa partizanima, i u strahu da ne zalutaju, razgovarali i glasno dozivali. U vrijeme kada su oni došli do jezera, izbila je iz Sutjeske do koliba Donje Bare i2. dalmatinska brigada. Poslije napornog marša preko kanjona Sutjeske premoreni su borci jednostavno popadali oko koliba, odlučivši da je najbolje da se sada odmore* a da sutra ujutro za­uzmu položaie ispred Donjih i Gornjih Bara na grebenima planine Tovarnice. Međutim, poslije dvadesetak minuta štab jednog bata­ljona čuo je neke nepoznate glasove i dozivanje u šumi ispod ko­liba, a zatim i topot konja. Komandant bataljona odmah je skočio i po-ao s batalionom kroz maglu u pravcu odakle su dolazili gla­sovi. Nakon nekoliko minuta, na obostrano iznenađenje, planula je borba. Štab brigade brzo je ubacio u borbu i drugi bataljon i

335 10. hercegovačka brigada je 3. i 4. juna vodila naporne defen­zivne borbe oko Pivskog Javorka nastavliajući svoj front zapadno od 7. krajiške brigade, na liniji Konjska Lastva (2128) — Presjeka (2198). 5. juna ujutro rokirala se na sjeverozapad, na liniju Presjeka (2198) — Maglić (2386) — Katuni Prijevor, smjenjujući bataljone 1. proleterske i 4. crnogorske brigade. Ovu liniju obrane zaposjela je 6. juna.

Posljednjih 8 dana 10. hercegovačka brigada bila je u neobično teškom položaiu. Zbog stalne borbe i pokreta po najgorim terenima Bioč- planine i Maglica ostala je potpuno bez hrane. Pošto je došla na Maglić i Prijevor, na njenim su se borcima jasno mogli vidjeti tragovi gladi, umora i iznurenosti.

27 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 417

energičnim napadom razbio isturene dijelove njemačke kolone i progonio ih kroz šumu prema Ardovu i Koljenu. Na grebenu Ardova Nijemci su se prikupili i pružih jak otpor. Uto je pao i mrak.

Ne poznavajući teren i jačinu neprijatelja, i budući da je bila noć i magla, brigada je zastala pred Ardovom i blokirala ga u polu­krugu linijom Gornje Bare—Donje Bare—Planinica (1723). Nijemci su zanoćili utvrđeni na Ardovu.

Za lijevi bok mostobrana na Sutjesci predstavljao je masiv Tovarnice ključ za ulazak u kanjon Sutjeske s juga. Preko njega je vodila jedna od dvije planinske staze, kojom se 2. divizija trebala prebaciti na zapad u Zelengoru. A sada su se Nijemci bez velikih teškoća i berbe uklinili u taj za Prvu grupu taktički izvanre­dno značajan odsjek fronta, i to u momentu kad su se glavne snage Prve grupe nalazile još na desnoj obali Sutjeske. To je bio isuviše rđav uvod u predstojeće borbe na sutjeskom mostobranu.

5. juna prošao je na frontu 2. dalmatinske brigade u među­sobnom ispitivanju i teškom artiljerijskom i zračnom bombardi­ranju njenih položaja.

U noći od 4. na 5. juna izvršila je 1. proleterska divizija četvrti nalet na Sutjesku, da bi rasteretila pritisak »Grupe Gertler« na desni bok sutjeskog mostobrana. U centru divizijskog rasporeda napadala je 1. proleterska brigada sa tri bataljona pravcem Mitri- na Usov (1579) — Borovno (819); na desnom krilu napadale su3. krajiška i Majevička brigada pravcem Kikalo (1349) — Popov Most; na lijevom krilu napadala su dva bataljona 2. proleterske brigade i 6. istočnobosanska brigada iz sela Krekovi i sela Tjen- tišta na Košur (787). Opći je zadatak bio, da se proširi sutjeski mostobran u desno do Popova Mosta.

Zbog teškog marša kroz šumu i slabe orijentacije, 1. prole­terska brigada podišla je Borovnu tek 5. juna u svitanje. Nakon jake borbe savladala je jednu četu Nijemaca i zauzela Borovno, odakle je produžila na Sutjesku u pravcu Popova Mosta. U isto vrijeme zauzela je i 3. krajiška brigada selo Mrkalje i izbila pred Popov Most. Jedan je bataljon ove brigade goneći razbijene Ni­jemce prešao u streljačkom stroju preko Sutjeske. Na drugoj obali rijeke dočekale su ga svježe snage Nijemaca i odbacile ga natrag.

Košur, najznačajnija točka otpora u sistemu obrane »Grupe Gertler«, ostao je neosvojen i održao je cio sistem obrane »Grupe

418

Gertler« na lijevoj obali Sutjeske. Napadi 2. i 6. brigade vođeni su, kako se čini, neorganizirano, jer su ih Nijemci zabilježili kao napad uznemirivanja i demonstracije.

Druga je grupa također imala loš dan. Na Tari su 4. i 5. juna vršena izviđanja, ali su najvažniji prijelazi bili zaposjednuti. Od plovnih sredstava Druga je grupa imala na raspolaganju samo jedan gumeni čamac i ništa više. Nije imala čak ni jačih i dužih kono- paca, čavala i drugog neophodnog materijala za izgradnju splavi- Dovoz materijala bio je nemoguć, jer se morao nositi gotovo ne­prohodnim planinskim stazama u kanjon.

5. juna obavijestio je operativni štab Druge grupe Vrhovnog komandanta, da su pokušaji prijelaza preko Tare propali i da ne vidi povoljne mogućnosti izlaska Druge grupe i bolnice preko Tare u Sandžak.

Obostrani raspored trupa u toku 5. juna je bio slijedeći: (Vi­di kartu 23.)

OKUPATORSKO-KVISLINSKE TRUPE: Grupacija 118. lo­vačke divizije: »Grupa Annacker« (sa tri bataljona pješadije, po­jačana artiljerijom336) na lijevom boku sutjeskog mostobrana čvrsto je zaposjela liniju Slano Brdo (k. 1196)—s. Grab—Ko­ljeno (k. 1177)—Ardov. Poslije 5. juna rokirala je svoje glavne snage na lijevo krilo svoga rasporeda, na Koljeno i Ardov, s namjerom da se probije preko Ardova za Gornje i Donje Bare. Manevrom preko planine Tovamice »Grupa Annacker« je htjela da izbjegne direktne napade na kanjon Sutjeske, jer su se svi takvi napadi pokazali bezuspješnima. »Grupa Gertler« (1. i 3. bataljon 738. puka, pojačani artiljerijom, a od 6. juna još i jedan bataljon 750. puka, koji joj je pridodan kao pojačanje) na desnom boku sutjeskog mostobrana zaposjela je liniju Košur (k. 787)—s. Popov Most (lijeva obala Sutjeske). Zbog stalnih napada Drinske opera­tivne grupe i 1. proleterske divizije dejstva su joj pretežno defen- zivnog karaktera. »Grupa Tribukeit« (1., 2. i 3. bataljon 750. puka, pojačani artiljerijom, a od 6. juna samo dva bataljona 750. puka) zaposjela je liniju s. Perovići—Travnik (671)—Đurđevica (k. 1062)— s. Kosman, duž lijeve obale Sutjeske. I njena su dejstva defen- zivnog karaktera: grupa zatvara prijelaze preko rijeke Sutjeske.

336) 2. bataljon 1. puka »Brandenburg« (grupa Pinker), 2. bataljon 738. puka 118. divizije i dvije čete pješadije; 118 izviđački bataljon, koji je poslan za pojačanje nalazio se negdje sjeverozapadno od Kozjih Stra­na (k. 2014).

•27 419

4. kvislinška brdska brigada nalazi se na desnoj obali Tare na liniji s. Hum—Uzlup—Uništa, i dejstvuje defenzivno zatvarajući prijelaze preko rijeke Tare.

369. legionarska divizija povukla je 369. puk na prostoriju Čaj­ni če—Goražde kao rezervu, a tri bataljona je prikupljala na široj prostoriji sela Jeleč i Rataj, stvarajući zaprečni pojas u pozadini 118. lovačke divizije.337

Diviz'ja »Taurinense«, sa 4. planinskom pukcvskom grupom jačine pet bataljona pješadije, pojačana artiljerijom, zaposjedala je desnu obalu rijeke Tare na liniji s. Lever Tara—s. Bobovo—s. Ograđenica—s. Vranovina—Orašje, zatvarajući prijelaze preko rijeke Tare.

»Grupa Ludwiger« (724. i 61. pukovska grupa) izbila je na liniju s. Ninkovlći—Tepačko Polje—Zabljak. Dejstvuje ofenzivno, ali vrlo oprezno i postepeno prema liniji Durmitor—pctck Sušica—Tara, pročešljavajući teren.

1. brdska divizija prešla je preko planine Sinjajevine i izbila na liniju Javorovača (k. 1529)338 — s. Motički Gaj—Poščensko je­zero—s. Provalija—s. Gornja i Donja Bukovica. Dejstvuje ofen­zivno na sjeverozapad u proator planine Durmitora. Kreće se vrlo oprezno, u širokom frontu, pretresajući zemljište.

Divizija »Venezia« (ili »Grupa Izaska«), jačine preko 6 bata­ljona pješadije, ostala je u pozadini njemačke 1. brdske divizije, u dolini rijeke Tušinje i na planini Sinjajevini, na prostoriji sela Boan—Bare—Krnja Jela—Starac. Tu je čistila pozadinu, palila kuće i planinske kolibe i hapsila seljake.

Div zija »Ferrara« zaposjela je liniju s. Timar—s. Mljetičani— Šavnik—s. Duži—s. Dubovsko. S te linije izviđala je na sjever, pripremajući se za opći napad prema Pivskim planinama u prostor između Durmitora i rijeke Pive.

7. SS divizija »Prinz Eugen« nalazi se na liniji Pivski Mana­stir—s. Plužine—s. Brljevo—s. Mratinje—Bioč-planina—Trnovač- ko jezero—Trnovačke kolibe—Volujak-planina—Izgori Dejstvuje ofenzivno s juga na sjever, da bi izašla na liniju s. Mratinje—Ma- glić (2386)—Stolac (1979)-Jelova Staza (k. 1623)—Šuški Potok.

337 3. bataljon 370. puka, 369. izviđački bataljon, 269. protivtenkovski bataljon i dijelovi 369. pion;rskog bataljona.

338 2 km južno od Zabljaka.

420

GLAVNA OPERATIVNA GRUPA S VRHOVNIM ŠTABOM NOV I POJ nalazila se 5. juna u ovom rasporedu:

1. proleterska divizija: sa 2., 3. i 4. bataljcnom 1. proleter­ske brigade nalazila se u selu Tjentištu. 6. bataljon je u selu Suha, zatvarajući kanjon Sutjeske, a 1. bataljon je u maršu od Trnovačkih jezera (južno od Maglića). 3. krajiška brigada nalazi se u selu Mrkalje. Majevička brigada je na liniji s. Šadići—s. Mrkalje. 6. istočnobosanska vrši osiguranje južno od Košura (k. 787), na liniji s. Krekovi—Ozren (1405). 7. krajiška brigada je u maršu od sela Mratinja za Sutjesku.

2. proleterska divizija: 1. i 4. bataljon 2. proleterske brigade nalaze se jugozapadno cd Košura (787) na liniji s. Krekovi—Milin- klade (k. 1001)—potok Hrčavka. 2. i 3. bataljon su daleko na sje­veru, u selu Vrbnici, gdje su zauzeli obrambene položaje sjeverno od sela, oko Gloga (k. 1352) i Velikog Grepca (k. 1380). 2. dalma­tinska brigada je na južnom boku sutjeskog mostobrana, na liniji Gornje i Donje Bare—Planinica (1722). 4. crnogorska brigada je sa tri bataljona u rezervi Vrhovnog štaba kod Dragoš Sedla. Jedan bataljon je sišao u selo Suhu, da bi smijenio 6. bataljon 1. prole­terske brigade, a jedan je bataljon oko Maglića. 10. hercegovačka brigada je u maršu sa Bioč-planine (s linije Konjske Lastre (k. 2118)—Presjeka—Veliko Pleće) za Maglić i Kolibe Prijevor, gdje se postavlja kao bočno osiguranje, a zatim, poslije prelaska Prve grupe (1. i 2. divizije) preko Sutjeske, ostaje u zaštitnici.

3. udarna divizija: 1. dalmatinska brigada nalazi se na lijevoj obali rijeke Pive, od sela Krstac do Bamog Dola i mratinjskog mosta. 5. crnogorska brigada povukla se od Šavnika na sjever, na liniju Todorov Dò—Plitki Dò—Pimi Dò. Njene jače snage povu­čene su iza ove linije, na prostoriju sela Pišće 3. sandžačka brigada nalazi se zapadno od Žabljaka, na liniji s. Bosača—Kolibe Nagorje —s. Tepci—Veliki Štulac (2103).

7. banijska divizija: 7. banijska brigada je u rezervi na pro­storiji sela Nikovići i Jerinići. 16. brigada je na lijevoj obali Tare, od sela Domska Luka do sela Brijeg, a 8. brigada je na liniji s. Brijeg—Šćepan Polje—s. Donje Kruševo. Bolnica se (nalazi na prostoriji Sučičko jezero—s. Nedajno—s. Nikovići.

XXVIII. POGLAVLJE

PROBOJ NEPRIJATELJSKOG OBRUČA I IZLAZAKIZ ZELENGORE

Iz događaja na frontu Glavne operativne grupacije do 5. iuna vidjeli smo, da ni Prva ni Druga grupa nisu uspjele da riješe svoje zadatke u duhu operativnih odluka Vrhovnog štaba NOV i POJ, donesenih 3. juna u Mratinju. Zato će se u nastupajućim događaji­ma Glavna operativna grupacija neminovno naći pred novim, još težim operativnim i taktičkim problemima, od rješenja kojih će zavi­siti u prvom redu sudbina samih njen h jedinica, a ne samo bolnice.

Do 5. juna svi su razmišljali kako da se spasi bolnica, kako da se najbolje riješi problem njenog prijelaza, ali se 5. juna jasno pokazalo, da Glavna operativna grupacija nema snage, da taj pro­blem uspješno riješi. Neuspjeh u rješavanju tog problema auto­matski je povukao za sobom i drugi, još bolniji problem: kako da Glavna operativna grupacija s Vrhovnim štabom i AVNOJ-em izađe iz neprijateljskog obruča? Tražeći i poduzimajući odgova­rajuće mjere da bi se spasila bolnica, neminovno se moralo utro­šiti mnogo vremena. A vrijeme je sada igralo fatalnu ulogu. Ono je zahtijevalo, da ise operativna situacija rješava isključivo sa stanovišta opstanka Glavne operativne grupe, jer će inače kata­strofa biti neminovna.

5. juna donio je Vrhovni štab odluku, da i Druga grupa (3. i7. divizija) krene za Prvom grupom (1. i 2. divizijom), a bolnica da se rasformira. Nepokretni ranjenici s odgovarajućim sanitet­skim osobljem da se posakrivaju po šumama i pećinama, a Druga grupa da povede sa sobom samo one ranjenike, koji su u stanju da se kreću za jedinicama. Na osnovu te odluke podešene su i predstojeće operacije Glavne operativne grupe.

Ali u novoj situaciji, kad su prethodne operativno-taktičke pretpostavke i kombinacije propale i doživjele neuspjeh, novi je “operativno-taktički plan bio — kao što se to u ratu uvijek u tak-

«22

voj situaciji dešava — teško opterećen negativnim rezultatima i posljedicama prethodnog operacijskog plana rasporeda i položaja trupa, pa je morao biti podešen tako, da savlada taj negativan faktor.

Kod donošenja odluke od 3. juna, da se Glavna operativna gru­pacija podijeli u dvije grupe, pretpostavljalo se, da će Prva grupa privući na sebe jače neprijateljske snage (što se praktično i dogo­dilo), i da će se Drugoj grupi stvoriti povoljniji uvjeti za spasavanje bolnice. Međutim, kako su napori Druge grupe da prenese bolnicu preko Tare, u Sandžak, propali, to se situacija i jedne i druge grupe još više komplicirala. Druga grupa pošla je za Prvom i nametnula joj nove obaveze u momentu kad je ova i sama jedva savladavala poteškoće u izvršenju svog zadatka, da samu sebe izvuče iz neprijateljskog obruča. Sada, po novom planu, Prva grupa trebala se još sporije probijati na zapad, da bi sačekala Drugu grupu, koja je ostala daleko pozadi, na desnoj obali Pive.

U duhu nove odluke izdana su 5- juna naređenja za daljnja dejstva jedinica. Prvoj je grupi naređeno, da obustavi napade u dolini Sutjeske i da se postepeno preko postojećeg mostobrana probija na zapad u Zelengoru preko dvije planinske staze, koje vode iz kanjona Sutjeske na zapad u Zelengoru. Jedan dio snaga obiju divizija probija se paralelno na zapad, i to svaka divizija svojom stazom; drugim dijelom snaga one se osiguravaju na de­snom (1. proleterska) i lijevom (2. proleterska) boku prema nepri­jatelju, kako bi sačuvale mostobran na Sutjesci za prijelaz Druge grupe (3. i 7. divizija). Operativni štab Druge grupe upoznat je sa situacijom i planovima Prve grupe i skrenuta mu je pažnja, da obavijesti svoje jedinice da se u maršu preko Pive i Vučeva za Sutjesku same osiguravaju, jer će jedinice Prve grupe sigurno napustiti ovu prostoriju u vrijeme njihova prolaska. Na Sutjesci će je čekati i prihvatiti zaštitnica Prve grupe.

U duhu odluke i naređenja Vrhovnog štaba NOV i POJ izvršio je štab 1. proleterske divizije nov raspored svojih trupa. 1. prole­terskoj i 3. kraiiškoj brigadi je naređeno, da izvrše pokret preko Tjentišta i Milinklada za Lučke kolibe, odakle će se razviti u napad prema Orlovači (k. 1960), Vrbničkirn kolibama i selu Vrbnici, povezujući se na desnom krilu s dva bataljona 2. proleterske briga­de oko Vrbniče.339 Na osiguranju desnog boka sutjeskog mosto-

339 pošto je smijenjen na Gornjim Barama, 3. bataljon 2. proleter­ske brigade primio je zadatak, da kao isturena prethodnica krene na zapad prema Vita Bari i Borovnom Brdu (k. 1835), ali je uslijed velike premorenosti i gladi otišao u selo Vrbnicu. Da je krenuo na zapad, bio

brana ostale su Majevička i 6. istočnobosanska brigada i dva bata­ljona 2. proleterske brigade. Majevička brigada rokirala se više ulijevo na liniju Borovno (k. 819) — Tjentište, a 6. istočnobosanska ostala je na starim položajima na liniji Tjentište—Krekovi. 1. i 4. bataljon 2. proleterske brigade isto su tako ostali na starim polo­žajima u rajonu Milinklada (k. 1001).

2. proleterska divizija krenula je također s 4. crnogorskom i 7. krajiškom brigadom iz kanjona Sutjeske za Suhu i dalje preko Gornjih i Donjih Bara prema Vita Bari i Borovnom Brdu (1835). Sa njom je pošao i Vrhovni štab. Na osiguravanju lijevog boka, na liniji Maglić (2386) — Kolibe Prijevor — s. Suha (10. hercego­vačka brigada) — Kolibe Donja i Gornja Bara, ostale su 10. herce­govačka i 2. dalmatinska brigada. 10. hercegovačka dobila je za­datak, da poslije povlačenja s Maglića ostane u zaštitnici Prve gru­pe, toko bi sačekala i prihvatila Drugu grupu (3. i 7. diviziju) na Sutjesci.

Na temelju opće odluke Vrhovnog štaba poduzeo je 5. juna i Operativni štab Druge grupe odgovarajuće mjere za izvlačenje jedinica 3. i 7. divizije preko Pive i Vučeva na Sutjesku. 1. dal­matinskoj brigadi je naređeno, da preuzme obranu ušća Pive i Tare, kcko bi omogućila 7. banijskoj diviziji da izađe na Vučevo i tu osigura izlazak 3. divizije i pokretnih ranjenika preko Pive. Jedinicama je naređeno, da unište sve što ne mogu nositi, ili što bi im ometalo pokret preko surovog planinskog terena, kao suvišno pješadijsko naoružanje,340 artiljeriju, dijelove komore i t. d. Bol­nici je naređeno, da se pokretni ranjenici formiraju po ešalonimai da se ešaloni prebacuju preko Pive na Vučevo, odmah iza 7. banijske divizije.

To su bili planovi Glavne operativne grupe za dejstva poslije5. juna.

Komandant okupatorsko-kvislinških trupa, general-potpukov- nik Lüters, poduzimao je svakog dana nove mjere, kojima je htio spriječiti izlazak Glavne operativne grupe preko Sutjeske na Zelen- goru i dalje prema cesti Ulog—Kalinovik—Foča. 118. divizija dobi-

bi se bez sumnje 6. maja sukobio sa 118. izviđačkim bataljonom 118. nje­mačke divizije, čime bi znatno olakšao situaciju 2. dalmatinske brigade na Gornjim i Donjim Barama.

340 Uslijed stalnog smanjivanja brojnog stanja jedinica bile su divi­zije i brigade primorane da nose suvišno oružje, često puta i po neko­liko stotina pušaka. U to vrijeme jedinice Glavne operativne grupe uni­štile su sigurno preko 2000 pušaka, mitraljeza, puškomitraljeza i ručnih mitraljeza, svu artiljeriju i dobar dio komore.

424

la je naređenje, đa s »Grupom Annacker« i »Grupom Gertier« likvidira mostobran Glavne operativne grupe u kanjonu Sutjeske i da spriječi izvlačenje partizana na zapad.

118. izviđačkom bataljonu, koji je već ušao u Zelengoru, nare­đeno je da izbije preko Kozjih Strana na Gornje Bare kao poja­čanje »Grupe Annacker«. Bataljonima 369. divizije, koji su bili u zaprečnom pojasu na cesti Kalinovik—'Foča, izđato je nare­đenje, da krenu u Zelengoru, u selo Vrbnicu, odakle će ofenzivnim đejstvima izbiti na liniju s. Zamršten—Milinklade (k. 1001) —• potok Hrčavka, na desno krilo »Grupe Gertler«. U zaprečni pojas na cesti Kalinovik—Foča upućen je 369. puk 369. divizije.

General Lüters je smatrao, da će sa snagama od nepunih deset bataljona pješadije, koje je pratila jaka artiljerija i avijacija, uspjeti da zadrži prodor Glavne operativne grupe prema Zelen- gori i da uspostavi obruč sa zapada, duž grebena što se proteže između Sutjeske i potoka Hrčavke.

»Grupa Ludwiger« je rasformirana, a 724. pukovska grupa 104. lovačke divizije povučena s prostorije Zabljaka prema Pljevlju kao rezerva. 61. bugarska pukovska grupa ostala je oko Zabljaka i stavljena pod komandu 1. brdske divizije. 1. brdskoj diviziji i diviziji »Ferrara« bilo je naređeno, da poduzmu čišćenje Durmitora i Pivskih planina i da napreduju na sjeverozapad, prema ušću Pive i Tare.

7. SS divizija dobila je naređenje, da produži svoje napade preko sela Mratinja, Maglića i Volujaka na sjever, s time, da pvoja dva desnokrilna bataljona u prostoru Pivski Manastir— Goransko prebaci na lijevo krilo divizije, u dolinu Sutjeske, kao pojačanje »Grupe Annacker«.

U duhu tih naređenja okupatorske su jedinice 6. juna pojačale svoj pritisak na Glavnu operativnu grupu sa svih strana, a naročito na sutjeski mostobran. Tu su se njemačke jedinice međusobno bolje povezale, uskladile svoja dejstva pomažući ih intenzivno ja­kom artiljerijom i naročito avijacijom.

Kad su Nijemci 6. juna ujutro sa svojih osmatračnica na Ko- šuru (k. 787) primijetili, kako kolone 1. proleterske divizije odlaze sa Sutjeskog mostobrana preko Milinklada (1001) na zapad prema Vrbnici i Lučkim kolibama, bacili su se na jedinice Prve grupe svim raspoloživim snagama i sredstvima, da bi savladali njenu obranu na mostobranu. Njemačko-talijanska avijacija stala je sistematski pratiti i bombardirati kolone 1. proleterske divizije, naročito u rajonu Milinklada, Lučkih i Vrbničkih koliba, a 118. di­vizija poduzela je napade s juga i sjevera, da bi zauzela Gornje

Bare i Milinklade. Ti su napadi trajali bez prestanka sve do 9. juna ujutro, kad je bočna obrana Prve grupe bila slomljena, i njene jedinice odbačene s najvažnijih položaja na mostobranu.

U toj dramatičnoj borbi oko mostobrana Sutjeske najznačaj­niju je ulogu odigrala 2. dalmatinska brigada 2. proleterske divi­zije na lijevom boku Prve grupe, na odsjeku fronta Gornje Bare— Donje Bare—Planinica (1723) — Crkvine. Njega uloga i uloga koju će odigrati 1. proleterska brigada nekoliko dana kasnije, bez sum­nje su dvije najznačajnije, najsudbonosnije uloge u životu Glavne operativne grupe tih dana. Svojim junaštvom, samoodricanjem i spremnošću na izvanredno velike žrtve, ove su dvije brigade pod izvanredno teškim okolnostima izvršile dva najteža zadatka u pro- Taoju Glavne operativne grupe iz neprijateljskog obruča.

Uspješna obrana kod Gornjih i Donjih Bara bila je treći veliki podvig 2. dalmatinske brigade. U operativnim zadacima Glavne operativne grupe za posljednja četiri mjeseca ovi su podvizi bili od prvorazrednog značaja za njen uspjeh i pobjedu. 2- dalmatinska brigada bila je prva jedinica, čiji su borci i preplivali Neretvu u noći od 6. na 7. marta s bombama i noževima razbili četnički front na lijevoj obali Neretve i stvorili uži mostobran, preko koga su prešle jedinice Glavne operativne grupe i bolnice. Njeni su borci8. aprila prvi savladali nabujalu Drinu i stvorili na njoj prvi mo­stobran. A sada su na najosjetljivijem odsjeku fronta Glavne ope­rativne grupe, na njenom lijevom boku, čuvah prijelaz preko Su­tjeske. U najvećoj drami borbe, koja je trajala tri dana, ostavit će 2. dalmatinska brigada više od polovine svoga boračkog sastava na grebenu Tovarnice, oko Gornjih i Donjih Bara, ali će se ne- uštrašivo boriti za svaki kamen, za svaku stopu zemlje, i izdržati do posljednjih mogućnosti. Tek onda, kad će zaprijetiti opasnost, da je Nijemci potpuno izoliraju i opkole na Donjim Barama i Pla- ninici, i kad joj i komandant i politički komesar budu ranjeni i izbačeni iz stroja, ona će se povući u Sutjesku.

5. juna krenule su 1. proleterska i 3. krajiška brigada preko Sutjeske i Milinklada prema Lučkim kolibama. Marš jedinica znat­no je ometala avijacija, a naročito dijelovi »Grupe Gertler« s Košura (787), koji su tukli stazu preko Tjentišta, Krekova i Milin­klada artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. 6. juna izbile su u rajon Lučkih i Vrbničkih koliba, a sutradan su zauzele položaje za obranu u rajonu Kozje Strane (k. 2014) — Orlovac (k. 1956) — Stari Katun—Sremaška Luka, povezavši se na desnom krilu s batalj onima 2. proleterske brigade, koji su se nalazili oko sela Vrbniče.

■426

Izlazak štaba 1. proleterske divizije s 1. proleterskom i 3. kra­jiškom brigadom u rajon Vrbničkih koliba bio je i jedini uspjeh Prve grupe do 9. juna. Na svim ostalim odsjecima fronta Prva

, je grupa bila zaokupljena teškim obrambenim bojevima.Dok se 1. proleterska divizija postepeno kretala s mostobra­

na Sutjeske u Zelengoru, s prostora sela Jeleč kroz Zelengoru marševala su i četiri njemačka bataljona, da pojačaju napade »Grupe Gertler« i »Grupe Annacker« na mostobran Sutjeske. 6. juna bili su već duboko u Zelengori, maršujući prema svojim marševskim Ciljevima. 118. izviđački bataljon, »na putu iprema: »Grupi Annacker«, stigao je u visinu Borovnog Brda (k. 1835). Sutradan se pojavio u rajonu Uglješinog vrha (1858), na lijevom krilu »Grupe Annacker«, učestvujući u napadu na 2. dalmatinsku brigadu.

6. juna u svitanje počeli su napadi »Grupe Annacker« i »Gru­pe Gertler« na bokove sutjeskog mostobrana. 2. dalmatinska bri­gada je izdržala nekoliko teških napada, naročito na desnom krilu ispred Gornjih Bara. Svi njemački napadi bili su potpomognuti jakom artiljerijskom vatrom iz sela Graba i masovnim bombardo- vanjem. U noći od 6. na 7. juna Nijemci su po prvi put u ovoj ofenzivi počeli izvoditi noćne napade i noću uznemirivati jedinice Prve grupe na pojedinim odsjecima fronta. Tako je »Grupa An­nacker« te noći izvršila dva napada na desno krilo 2. dalmatinske brigade i zauzela kotu 1795 (Dobra), čime je ozbiljno ugrozila stabilnost desnog krila brigade kod Gornjih Bara.

Na front 6. istočnobosanske i Majevičke brigade, te 1. i 4. ba­taljona 2. proleterske brigade (desni bok mostobrana) izvršila je »Grupa Gertler« nekoliko jakih napada uz podršku avijacije. Cilj je tih napada bio, da zauzme selo Krekove i Milinklade, ali kako su svi ti napadi odbijeni, položaj obiju strana ostao je bez pro­mjene.

Poslije nekoliko kišovitih dana, 7. juni je osvanuo lijep i sun­čan. Međutim, za Glavnu operativnu grupaciju bio je to sumo­ran i krvav dan. Već rano ujutro zapalio se cio front oko Glavne operativne grupacije. Započela je žestoka bitka s najdramatičnijim sudarima, koja je svojim opsegom i žestinom ukazivala na to, da se približava svojoj kulminacionoj točci. Sve one skrivene nade i sva očekivanja, da možda ipak ne će doći do takve situacije da neprijatelj bude svuda jednako jak, srušile su se 7. juna. Kriza je rasla na svim odsjecima fronta, i to u takvim razmjerima, da je svima postalo jasno, da se sada zaista radi o prelomnom momentu,o biti ili ne biti!

427

Prostorija koju je kontrolirala Glavna operativna grupa bila je neobično mala, suviše izdužena i na bokovima široka svega 7 do 13 kilometara. Od Pive do mostobrana na Sutjesci vodila je samo jedna planinska staza, a iz Sutjeske za Zelengoru dvije, ali su sve tri bile pod izravnim udarom neprijatelja. Na toj je pro­storiji svaka kota bila dragocjena, sve je imalo svoju veliku vri­jednost, a neprijatelj je 7. juna počeo otimati i grabiti kotu po kotu i neumoljivo lomiti snagu Glavne operativne grupacije. Cijela je ta prostorija bila izložena intenzivnom avionskom i artiljerij­skom bombard ran ju. Eksplozije granata i avionskih bombi pra­štale su na sve strane. Paralelnim udarima na frontu i avija­cijom u pozadini, naročito u dolini Sutjeske, Nijemci su htjeli impresionirati i psihološki slomiti borački sastav Glavne operativne grupacije. Međutim, i posljednji je borac grupacije bio svijestan težine situacije, pa je ona odgovarala zadivljujućom hrabrošću i hladnokrvnošću, braneći se izvanredno uporno, zaista do svojih posljednjih mogućnosti.

»Grupa Annacker« produžila je svoje napade 7. juna na cen­tar i desno krilo 2. dalmatinske brigade. Dalmatinci su do podneva uspješno odbijali sve njene napade. Ali oko podne odjednom su se Nijemci pojavili na desnom boku brigade, na Uglješinu vrhu (k. 1858). To je bio 118. izviđački bataljon, koji je stigao sa zapada, iz pravca Borovna (1835), da pojača napade »Grupe Annacker« prema Gornjim Barama i Boščijoj Glavi (1710). Dolazak 118. izviđačkog bataljona znatno je pojačao snage »Grupe Annacker«, koja je sada usredotočila svoje napade na desno krilo 2. dalmatinske brigade u rajonu Gornjih Bara, sa ciljem da nabaci 2. dalmatinsku brigadu preko Donjih Bara u kanjon Sutjeske.

U poslijepodnevnim napadima Nijemaca težinu borbe izdrža­vala su dva desnokrilna bataljona brigade, koji su na svaki napad Nijemaca odgovarali protivnapadom. Ta su dva bataljona pretrpje­la velike gubitke, ali im je uspjelo da svoje položaje održe do večeri. Uveče su Nijemci ponovno organizirah napad, i to samo na desnokr'.lni bataljon koji je poslije krvavog obračuna bom­bama i noževima bačen s položaja kod Gornjih Bara, pošto je izgubio u borbi polovinu svoga sastava. Štab brigade intervenirao je u toku noći svojom rezervom, ali su Gornje Bare ostale u ruka­ma Nijemaca.

U noći od 7. na 8. juna 2. dalmatinska brigada još je uvijek čvrsto držala Donje Bare i Planinicu (1722), ali je gubitak Gornjih Bara znatno poljuljao stabilnost njene obrane. Desni bok brigade

428

bio je sada veoma ugrožen, a put iz kanjona Sutjeske preko Do­njih i Gornjih Bara za Zelengoru presječen i izgubljen. Za izvlače­nje jedinica iz Sutjeske u Zelengoru ostala je sada samo još jedna planinska staza, ona preko Milinklada.

7. juna sišli su s Dragoš Sedla u Sutjesku Vrhovni komandant i štab 2. proleterske divizije sa 4. crnogorskom i 7. krajiškom brigadom, u namjeri da se preko Gornjih i Donjih Bara prebace na zapad u Zelengoru. Kako je na Barama bješnjela borba, to je 2. dalma­tinskoj brigadi upućena kao pomoć Majevička brigada, a Vrhovni je štab sa 4. crnogorskom i 7. krajiškom odustao od pokreta prema Donjim i Gonvim Barama i krenuo predveče niz Sutjesku u sela Tjentište i Milinklade, kuda je stigao kasno u noć.

8. juna prešle su 2. dalmatinska i Majevička brigada u protiv­napad na »Grupu Annacker«, pokušavajući da ponovo zauzmu Gornje Bare i stabiliziraju front na Tovamici. Međutim, »Grupa Annacker« se dobro utvrdila na liniji Koljeno—Vukova Stijena— Dobra—Gornje Bare i osujetila sve pokušaje Dalmatinaca i Ma- jevčana da zauzmu selo. U toku dana Nijemci su prešli u protiv­napad, forsirajući 118. izviđački bataljon, kako bi osujetili even­tualno povlačenje 2. dalmatinske i Majevičke brigade prema zapa­du. Uveče je 118. izviđački bataljon zauzeo Boščiju Glavu (k. 1710) i uklinio se duboko iza leđa 2. dalmatinske i Majevičke bri­gade. »Grupa Annacker« zanoćila je 8. juna na liniji Vukove Sti­jene—Gornje Bare—Boščija Glava (k. 1710) — Javorak (k, 1714), a 2. dalmatinska i Majevička brigada na liniji Donje Bare—Plani­nica—Crkvine. (Vidi kartu. 24.)

Poslijepodne 8. juna pojavila su se na lijevom boku mostobrana i dva bataljona 7. SS divizije. Ta su dva bataljona zaposjela liniju Grab—Slano Brdo (1196) — k. 1230, vršeći dubok obuhvat Suhe s istoka, preko sieverozapađnih padina Volujaka (Jelova Staza—Šu­ški Potok). Predveče su pokušali da izvrše prodor u kanjon Sutjeske i da zauzmu Suhu, ali su ih dijelovi 4. crnogorske i 10. hercego­vačke odbacili nazad.

8. juna zauzela je 7. SS divizija Maglie (k. 2386) i Katune Prijevor i zaprijetila da potpuno razdvoji Prvu i Drugu grupu. 10. hercegovačka brigada povukla se uveče u Sutjesku, gdje je preuzela obranu Suhe, a bataljon 4. crnogorske brigade otišao je u sastav svoje brigade prema Milinklađama. (Vidi kartu 24.)

Paralelno s borbama na lijevom boku mostobrana bješnjela je 7. i 8. juna i borba na njegovu desnom boku. Razlika je bila samo u teme, što je svaka jedinica Prve grupe prolazeći kraj

Košura izvršila odmah i napad na »Grupu Gertler«, pa je ova bila opreznija u svojim napadima, naročito u pravcu Tjentišta i Milinklada,

7. juna izvršila je »Grupa Gertler« jak napad na front 6. istoč­nobosanske brigade, te 1. i 4. bataljona 2. proleterske brigade, sa ciljem da izbije na liniju Milinklade—Krekovi—Tjentište—Borov- no—s. Mrkalje. U centru i na lijevom krilu svi su se napadi Nije­maca slomili pred odlučnim otporom 6. istočnobosanske brigade i bataljona 2. proleterske brigade. Međutim, na desnom krilu, kod Popova mosta, »Grupa Gertler« je uspješno prešla preko Sutjeske, odbacila dijelove Majevičke brigade s njihovih položaja i ponovo zauzela sela Mrkalje i Borovno (k. 819). Majevička brigada povu­kla se u selo Tjentište, odakle je po naređenju Vrhovnog štaba od­mah poslana na front 2. dalmatinske brigade kod Gornjih Bara.

Sutradan, 8. juna, 7. krajiška brigada preuzela je obranu linije Milinklade—s. Zamršten, a 1. i 4. bataljon 2. proleterske brigade povučeni su iza Milinklada na potok Hrčavku. Međutim, kako je 118. izviđački bataljon zauzeo Boščiju Glavu, ti su bataljoni odmah upućeni njemu ususret na Tisovo brdo (1379). (Vidi kartu 24.)

Vrhovni štab ostao je 8. juna sa štabom 2. proleterske divi­zije i 4. crnogorskom brigadom oko Milinklada, neposredno iza fronta 7. krajiške brigade.

Tri pješadijska bataljona 369. divizije, koji su zanoćili u Zelen- gori, na liniji Jablanovo brdo (1353) — s. Mala i Velika Ljubina, izbili su 7. juna pred selo Vrbnicu, gdje su došli u borbeni kontakt s 2. i 3. bataljonom 2. proleterske brigade oko Velikog Grebca (1380) i Gloga (1352), sjeverno od sela. Dobro koordiniranom akci­jom brzo su savladali otpor 2. i 3. bataljona, odbacili ih na jug i zauzeli Vrbnicu. Bataljoni 2. proleterske organizirali su novu liniju obrane južno od sela, u visini kote 1529, i povezali se ulijevo, oko Velike Košute, s dijelovima 1. proleterske brigade. Ali Nijemci nisu produžili na jug, nego su zastali i ukopali se na liniji s. Vrbnica— Stružinsko brdo (1298), očekujući da stignu i ostale jedinice 369. divizije. (Vidi kartu 24.)

Sukob dijelova 369. divizije s prethodnicom Glavne operativne grupacije oko sela Vrbniče alarmirao je Nijemce na uzbunu. Sukob je potvrdio točnost njihovih pretpostavki i strahova­nja, da će jače snage partizana izaći preko Sutjeske i sela Vrbniče na zapad ili sjever prema cesti Ulog—Kalinovik—Foča. Nepred­viđene borbe oko sela Vrbniče i prisustvo partizana u dolini Vr- bničke rijeke, zapadno od sela, očigledno su im govorili, da su te pretpostavke bile na mjestu. Zato je general-potpukovnik Lüters,

430

pošto je zauzeo selo Vrbnicu, obustavio napredovanje dijelova 369- divizije na jugoistok, kako bi mogao gotovo čitavu 369. diviziju angažirati u Zelengori, gdje je nakanio uspostaviti novi obruč oko Glavne operativne grupacije. U selo Jeleč stigao je i štab 369. divizije.

Prema novom planu generala Liitersa od 8. juna, 369. divizija sa svojih sedam bataljona341 izlazi na polazne položaje u Zelen­gori, na liniju s. Vrbnica—Stružinsko brdo (1928) — Balinovac—- Konjake Vode—Oštri Kuk, odakle će razvijati ofenzivna dejstva na jug s težištem napada preko desnog krila i centra. Njen je zadatak, da se zatvori obruč na zapadu linijom Vrbnička rijeka—Orlovača (1960) — Kozje Strane (2014). Ususret desnom krilu 369. divizije dejstvuje s juga iz rajona Gornje Bare—Uglješin Vrh (1858) prema Kozjim Stranama i Ljubinu Grobu lijevo krilo »Grupe Annacker« (2. bataljon 738. puka). Iz rajona Košura dejstvuje »Grupa Gertler« u pravcu Milinklada (1001) i sela Zamrštena, da bi se povezala s lijevim krilom 369. divizije. U toku 8. juna vršilo se na predvi­đenoj liniji prikupljanje 369. divizije. Kako je koji bataljon stizao na prostoriju sela Jeleča i Kalinovika, tako je odmah ubacivan u Zelengoru. Jači dijelovi 369. divizije pokušali su da na lijevom krilu zauzmu kotu 1529, ali su odbijeni. Uglavnom, 8. juna pro­rekao je kod čelnih jedinica 1. proleterske /divizije bez rvećih sukoba. (Vidi kartu 24.)

Kao što se burno odvijala na frontu Prve grupe, situacija se ne manje burno odvijala i kod Druge grupe. Neprijatelj se pribli­žavao svakog časa sve više i potiskivao jedinice Druge grupe prema ušću Pive i Tare. Već prema tome kako su se razvijali događaji na Sutjesci, Druga je grupa čas vukla ranjenike sa sobom, čas ih ostav­ljala i sakrivala po kanjonima potoka Sušice i Pive, da bi ih onda ponovo povukla za sobom i dan kasnije opet sakrila po šu­mama, dok je na koncu sila događaja nije natjerala, da ih ostavi. Sa sobom je povela samo one, koji su se mogli kretati bez velike pomoći jedinica.

Nakon pada Mratinja našla se Druga grupa (3. i 7. divizija) pred rijekom Pivom bez ijednog prijelaza. Mratinjski most bio je zauzet, a time presječena najbolja planinska staza koja vodi iz Crne Gore preko Mratinja na Vučevo. Pod kontrolom Druge grupe ostao je- samo viseći most kod Šćepan Polja, ali je taj bio prilično oštećen i pod stalnom kontrolom neprijateljske artiljerije. Po danu su ga

341 1., 2. i 3. bataljon 369. puka, 3. bataljon 370. puka, 369. izviđački bataljon, 369. protivtenkovski bataljon i 369. pionirski bataljon.

431

Nijemci osmatrali s desne obale Drine i otvarali vatru na sve, što bi se pojavilo oko njega, a noću su vršili stalne artiljerijske prepade.

Uveče 5. juna krenula je 7. banijska divizija preko Pive za Vučevo. U toku noći od 5. na 6. juna izradila je drveni most za pješake kod sela Čokove Luke i 6. juna ujutro počela je prebacivati jedinice i izlaziti na Vučevo. Oko 10 sati njemačka je avijacija otkrila most i bombardirala ga sa 12 aviona za obrušavanje. Na prijelazu su uhvaćeni dijelovi jedinica i ešalon pokretnih ranjeni­ka, pa su i jedni i drugi pretrpjeli vrlo velike gubitke. Most je bio oštećen, ali je ponovo popravljen i prebacivanje je nastavlje­no. Uveče je divizija izašla na Vučevo, gdje je i prenoćila.

Međutim, u noći od 6. na 7. juna Vrhovni je štab zbog teške situacije na Sutjesci izdao novo naređenje, da 7. divizija krene za Prvom grupom na Sutjesku, a 3. divizija da posakriva teške ranje­nike po šumama i da ponovo pokuša da se probije negdje preko Tare za Sandžak ili preko Pive za Goliju plan'nu. Međutim ni jedna ni druga divizija nisu izvršile to naređenje. 3. divizija je doduše pokušala da ponovo prijeđe preko rijeke Tare, ali u tome nije uspjela. 7. juna poslala je radiogram Vrhovnom štabu, u kome je javila da nije u stanju prijeći preko Tare i da će biti najbolje da i ona krene za glavninom snaga, što je Vrhovni štab i odobrio. 7. divizija je naređenje, izdato 6. juna u 22 sata, primila kasno, i prije no što je prikupila jedinice i prešla u marš dobila je novo naređenje (7. juna u 17 sati), da ostane na Vučevu i osigura izla­zak 3. divizije i ešalona pokretnih ranjenika.

8. juna naveče izašla je 1. dalmatinska brigada na Vučevo, gdje je smijenila 7. diviziju na osiguranju. 7. divizija je u svitanje9. juna krenula preko katuna na Suhoj Gori, Mrkalj Klada i Dra­goš Sedla za Sutjesku. (Vidi kartu 24.)

Nastupajući za jedinicama 3. divizije, 1. brdska divizija je izbila 8. juna na liniju s. Tepci—Veliki Štulac (2103)—Jakšića katu­ni—Bobotov Kuk (2522) — Ćirova Pećina—Štit (1943), čisteći pro­stor Durmitora. Iako se na Dumitoru nije branila nijedna jedinica, Nijemci su. ga zbog bolnice vrlo pedantno pretresali, penjući se po takvim vrletima, po kojima se kreću jedino alpinisti. Divizija »Fer­rara« izbila je na liniju Katuni Boban—s. Dubljevići, vodeći manje borbe sa zaštitnicama 5. crnogorske brigade. Divizija »Venezia« ostala je i dalje u pozadini 1. brdske divizije i pretresala sela i katune na sjeverozapadnim padinama planine Sinjajevine i na prilazima Durmitora. Na frontu divizije »Taurinense« i 4. kvislin-

432

ške brdske brigade na desnoj obali Tare situacija je ostala bez promjene. (Vidi kartu 24.)

Nastavljajući seriju svojih napada na bokove sutjeskog mosto­brana, njemačke su trupe 9. juna konačno savladale otpor jedinica Prve grupe (1. i 2. divizije) i otvorile put u kanjon Sutjeske. Ma­sovne napade njemačkih jedinica branioci mostobrana nisu više mogli izdržati, pa su se pod teškim uvjetima povukli u kanjon Sutjeske i Hrčavke.

Poslije takvog uspjeha 118. i 7. SS divizije u prostoru Sutje- ska—Hrčavka generalu Lütersu trebao je samo još jedan uspjeh na sjeveru i sjeverozapadu, u prostoru Zelengore, pa da se pred njim pobjedonosno otvori završna scena bitke, da dođe do rasula i kata­strofe Glavne operativne grupacije. Masovni napadi na ovim prav­cima planirani su za 10. juna. 369. divizija izlazila je na svoje polazne položaje u Zelengori i 9. juna vršila pojedinačne jače ispade prema 1. i 2. proleterskoj brigadi u dolini Vrbničke rijeke i južno od sela Vrbniče.

Već smo vidjeli, da su Nijemci u ovoj velikoj bici realno procjenjivali mnoge njene bitne elemente i tendencije razvoja, da su brzo vršili pregrupaciju svojih trupa na najugroženije odsje­ke fronta i napadali odlučno i snažno čak i preko takvih planinskih terena, koji su za organizirano snabdijevanje trupa hranom i mu­nicijom, za pokrete i napade regularne vojske neobično teški. Ras­polagali su jakim rezervama i transportom za brzo prebacivanje trupa, ali sve konce bitke ipak nisu mogli uhvatiti u svoje ruke. Nisu mogli savladati one skrivene elemente, koji se kriju u razli­kama između regularnih jedinica i jedinica Narodnooslobodilačke vojske, između okupatorskih i oslobodilačkih partizanskih jedinica. Te razlike kvalitativnog, organizacionog, moralno-političkog i ope- rativno-taktičkog karaktera okupator je nastojao nadoknaditi broj­čanom premoći, ali je praksa pokazala, da ni brojčani odnosi na bojnom polju ne vode uvijek jačega po broju do pobjede.

Partizani su bili već veoma umorni, iscrpeni i okrvavljeni, bili su dugo bez hrane i sna, ali su još uvijek pokazivali zapre- pašćujuću fizičku i moralnu snagu i pokazali se upornijima, ela­stičnijima, izdržijivijima i smionijima od neprijatelja. Situacija partizana izgledala je 9. juna gotovo besperspektivna. Bila je takva, da bi se svakom vojniku regularne vojske činilo, da je doveden u situaciju iz koje se više nikako ne će moći izvući, ali se partizani ipak nisu tako osjećali. Misli o bezizglednosti položaja, o porazu i kapitulaciji bile su im strane. Prizor na bojnom polju 9. juna poslijepodne bio je sličan ringu, u kome se jedan boksač ustremio

28 Slom IV. 1 V. okup.-kvisl. of. 433

na svog protivnika obasipajući ga serijom teških udaraca, a ovaj se brani posljednjim snagama, da bi onda odjednom i iznenada, neočekivanim udarcem, oborio napadača na pod. U takvom slučaju samouvjereni napadač ostaje zbunjen i začuđen na podu i ispituje i sebe i protivnika, odakle baš sad taj i takav protivudarac. Gene­ral Lüters očekivao je svakog časa završne udarce 369. divizije, i u tom raspoloženju odgovorio mu je komandant 1. proleterske di­vizije Koča Popović smišljenim i neočekivanim protivudarcem na front 369. divizije, i to baš u momentu kad je ona spremala napad, te je već 10. juna ujutro raspršio sve nade generala Löhra i Lütersa u uspjeh.342

Za vrijeme borbi na mostobranu, u toku 9. juna, a i poslije u Zelengoii, na mnogim odsjecima fronta nije se više mogla povući točna linija fronta ni kod jedne ni kod druge strane. U neprohodnoj šumi, obje su strane vrlo oprezno manevrirale svojim jedinicama, sukobljavale se iznenadno i bijesno bombama i noževima, ne zna­jući više tko će koga, odakle i kako napasti. Na pojedinim odsje­cima fronta događalo se i to, da su neke jedinice prolazile neopa- ženo jedna kraj druge, a onda iznenada i na obostrano čuđenje zametale borbu jedna drugoj s leđa. Zbog toga su i jedna i druga strana, a naročito Nijemci, prolazile kroz šumu vrlo pažljivo i oprezno ispitivale sve ispred sebe, kao da je odjednom zavladala noć u šumi. Ta opreznost i bojazan u dobroj je mjeri sapela ruke Nijemcima, pa im se dogodilo da 9. juna poslijepodne nisu zatvorili kanjon Sutjeske, iako je za to postojala mogućnost.

Na lijevom boku sutjeskog mostobrana, ispred fronta Maje­vičke, 2. dalmatinska i 10. hercegovačka brigada, na položajima Šuški potok (zapadno od Maglića)—Jelova Staza (1623) — Vratar (1651) — Slano Brdo (1196) — s. Grab—Koljeno (1177) — Donje Bare—Boščija Glava (1710), Nijemci su imali šest bataljona pješa­dije, četiri bataljona 7. SS divizije, bataljon »Pinkert« (1. puk »Brandenburg«) i 118, izviđački bataljon 118. divizije. (Vidi kartu 24.) Uz jaku podršku artiljerije i avijacije ove su snage izvršile9. juna ujutro opći frontalni napad na lijevi bok Prve grupe, s ciljem da zauzmu Suhu, Planinicu i Donje Bare, kako bi konačno zatvorile dolinu Sutjeske i Hrčavke. Njima ususret, sa sjevera, napadala je »Grupa Gertler« jačine tri pješadijska bataljona. Ta je grupa imala da razbije desni bok Prve grupe, da zauzme liniju

342 Komandant njemačko-talijanskih trupa na jugoistoku, general- pukovnik Löhr, došao je tih dana s generalom Lütersom u Foču, vjero­jatno da ne propusti priliku da vidi poraz Glavne operativne grupacije i zarobljavanje njenih glavnih rukovodilaca.

434

KARTA 24

Krekovi—Milinklade—Ozren—Tjentište i da se spoji sa snagama s juga. Doline Sutjeske i Hrčavke i planinski greben između njih ponovo su podvrgnuti intenzivnom avionskom bombardiranju, koje je započelo već u svitanje, tako da u toku dana nije bilo ni pola sata slobodnog neba iznad boraca Prve grupe. Eskadrile njemačko- talijanske avijacije neprestano su se smjenjivale obasipajući sav slobodni prostor bombama i mitraljeskim mecima, bez obzira na to, jesu li uočili kakav pokret partizanskih kolona preko njega ili nisu. Tako je oko 10 sati njemačka grupa bombardera uhvatila na Milinkladama kolonu Vrhovnog štaba i 4. crnogorsku brigadu, u kojoj je bila i engleska grupa oficira za vezu, i teško je bombar- dovala i mitraljirala. Kolona je pretrpjela osjetne gubitke. Među poginulim borcima bih su i komandant 4. crnogorske proleterske brigade Vasilije Đurović, šef engleske vojne misije kapetan Stuart, a Vrhovni komandant Tito bio je ranjen.

Oko 9 sati ujutro prebila se 7. SS divizija na lijevom boku mostobrana u kanjon Sutjeske i zauzela selo Suhu. Paralelno s njom, »Grupa Annacker« je zauzela Donje Bare i Planinicu i nabacila 2. dalmatinsku i Majevičku brigadu preko Stoca (k. 1168) u kanjon Sutjeske k 10. hercegovačkoj brigadi. Zbog opasnosti da nepri­jatelj ne zauzme dolinu Hrčavke i da im ne presiječe put na za­pad, sve tri brigade su prekinule borbeni kontakt s njim i požurile se niz Sutjesku za Tjentište, da bi se navrijeme izvukle preko Mi- linklada na Liičke kolibe. Ali i kod Tjentišta se situacija radikal- no pogoršala. »Grupa Gertler« zauzela je Milinklade i Krekove i time presjek]a i posljednju stazu, koja je vodila iz Sutjeske za Zelengoru. 7. krajiška brigada povukla se prema kolibama Hrčave, a 6. istočnobosanska ostala je s dva bataljona u Tjentištu, a s jednim na Ozrenu (k. 1405), bez međusobne veze.

U kanjonu Sutjeske, oko Tjentišta, ostale su odsječene 2. dal­matinska, 10. hercegovačka, Majevička i 6. istočnobosanska briga­da sa dva bataljona. Za izlaz iz kanjona nisu imale nijedne slo­bodne staze, a ostao je slobodan samo koridor između dviju kota— Vilinjaka i Ozrena, vrlo težak i neprohodan. Tako im nije pre­ostalo drugo, već da prokrče put kroz taj koridor i da se preko sedla Pleća spuste na potok Hrčavku. Uz velike napore brigade su u toku poslijepođneva savladale taj teren i predveče izašle k 7. krajiškoj brigadi kod koliba Hrčave i produžile dalje na Lučke kolibe. Iza njih malo se povukla i 7. krajiška brigada, zanoćivši duž staze od koliba Hrčave do Katuništa.

Izlazeći 9. juna na Lučke kolibe, štab 2. proleterske divizije povukao je 1. i 4. bataljon 2. proleterske brigade s Tisovog brda

*28 435

(1379) i okuke potoka Hrčavke i uputio ih u sastav svoje brigade. Na Tisovo brdo izbačen je 5. bataljon 4. crnogorske brigade, koji je preuzeo ulogu osiguranja prema Boščijoj Glavi (1710) i Vilinjaku (1764) i ulogu zaštitnice, koja će prihvatiti i jedinice Prve grupe, koje su izlazile iz Sutjeske i Hrčavke, i jedinice Druge grupe (3. i 7. divizija), koje maršuju s Vučeva na Sutjesku.

9. juna predveče stigli su do Lučkih koliba Vrhovni koman­dant, štab 2. proleterske divizije, 4. crnogorska brigada i bataljoni2. proleterske brigade. Nekoliko sati poslije njih stigle su i 2. dalmatinska, 10. hercegovačka, Majevička i 6. istočnobosanska bri­gada. Sve su te brigade zanoćile na uskom prostoru oko Vrhovnog komandanta, na prostoru Lučkih i Zamrštenskih koliba.

Ali onog momenta, kad su posljednje jedinice Prve grupe prolazile kroz potok Hrčavku na putu za Lučke kolibe, stigla je7. banijska divizija (Druga grupa) pred Sutjesku, južno od sela Tjentišta. Očekivala je i nadala se, da će je neka jedinica Prve grupe dočekati i prihvatiti na Sutjesci, ali su se sve nade ubrzo rasplinule. Na Sutjesci nije bilo nikoga. Divizija se našla na sredini puta između Prve grupe i 3. divizije, i bez veze s njima. 3. divi­zija ostala je daleko iza nje na Vučevu, očekujući izlazak svoje zaštitnice iz kanjona Pive, a najbliža jedinica Prve grupe, 5. bata­ljon 4. crnogorske brigade, nalazio se daleko ispred nje, na desnoj obali Hrčavke, na Tisovu brdu. Dolina Sutjeske između Stoca (1968)i sela Tjentišta bila je ničija zemlja. Nadirući s juga, Nijemci su prenoćili na liniji Suha—Stolac—Mala i Velika Siljevica, a »Grupa Gertler« na liniji Milinklade—Krekovi. U Tjentište nisu ni ulazili, iako je bilo potpuno prazno, što je bilo spasonosno za 7. banijsku diviziju

Čim je pao mrak, počela je 7. banijska divizija prebacivati svoje jedinice preko Sutjeske. Divizija je oprezno ispitivala teren na lijevoj obali Sutjeske i oko Tjentišta, tražeći najpogodniji put za izlaz iz kanjona Sutjeske prema Lučkim kolibama.

Ali 9. juna nije bio svjedok samo neuspjeha Glavne operativne grupacije. U atmosferi općeg povlačenja, kad se osjećalo da će se možda svaka divizija doskora morati probijati i izvlačiti iz Zelen- gore sama za sebe, ako ne bude i štogod gore od toga, odjednom se na frontu 1. proleterske divizije zbio događaj, koji je skrenuo tok bitke u drugom pravcu.

Ujutro 9. juna bila je 1. proleterska divizija (u nepotpunom sastavu) ovako raspoređena u prostoru Vrbničkih koliba: štab divizije s divizijskim dijelovima na Vrbničkim koliba­ma; štab 2. proleterske brigade sa 2. i 3. bataljonom na

436

liniji k. 1529 (oko 4km jugozapadno od sela Vrbniče) — Velika i Mala Košuta (1871—1801); lijevo od nje, 1. proleterska brigada je na položaju k. 1488 (u okuci Vrbničke rijeke, zapadno od sela Vrbniče) — Sremaška Luka — Stari Katun; 3. krajiška brigada s glavninom snaga na Ljubinu Grobu, a manji dio njenih snaga isturen u pravcu Orlovače (1960) i Koliba Kapičin Dò. Jedi­nice su bile u borbenom kontaktu s dijelovima 369. i 118. divizije. Jače borbe vodile su se oko kota 1529, 1488 i 1642 i u prostoru Orlovače i Kozjih Strana. Napade Nijemaca, naročito oko kota 1529 i 1488, uspješno su savladali dijelovi 1. i 2. proleterske bri­gade, ali napad jačih dijelova 369. divizije (snage jačine jednog i po bataljona pješadije) na kotu 1642 lijevo krilo 1. proleterske brigade nije izdržalo pa se povuklo u šumu južno od Starog Ka­tuna. Nijemci su zauzeli kotu 1642, gdje su zastali i utvrđivali svoje položaje. (Vidi kartu 24.)

Za vrijeme ovih borbi primijećeni su veliki pokreti Nijemaca iz pravca Videža (1863) i Oštrog Kuka (1342) prema liniji Stari Katun — k. 1914 — Orlovac (1956) — Kolibe Podorlovača, i iz pravca Kozjih Strana prema Kapičinom Dolu i Ljubinu Grobu. Pokrete i prikupljanje njemačkih jedinica u Zelengori, naročito na sjeverozapadu i zapadu, štab 1. proleterske divizije pravilno je ocijenio kao pokušaj uspostavljanja novog obruča oko Glavne operativne grupe. Smatrao je, da treba očekivati 10. juna jake napade Nijemaca sa cijele linije Vrbnica—Vrbnička rijeka—k. 1642—Orlovac (1950)—Kolibe Podorlovača—Kozje Strane, i da je potrebno da se brzo poduzmu nove mjere, kako bi se izbjegao predstojeći udar Nijemaca. Međutim, izvještaj o pokretima i pri­kupljanju Nijemaca pred svojim frontom i prijedlog za protiv- mjere štab 1. proleterske divizije nije mogao odmah poslati Vrhov­nom komandantu, jer mu se radiostanica bila pokvarila. Kako se razvija situacija iza njega na sutjeskom mostobranu i šta Vrhovni komandant namjerava poduzeti u toku 9. juna poslijepodne, koman­dant 1. proleterske divizije nije znao.

U tako teškoj i komplikovanoj situaciji komandant 1. proleter­ske divizije preuzeo je odgovornost na sebe i odlučio se da odmah prijeđe u protivnapađ na 369. diviziju i da se probije na sjever prema cesti Jeleč—Miljevine, ne čekajući izlazak ostalih snaga Prve grupe na prostoriju Lučkih i Vrbničkih koliba. Proboj neprijatelj­skog fronta trebale su prema njegovom planu izvesti 1. proleterskai 3- krajiška brigada. 1. proleterska brigada napada s tri bataljona na k. 1642, a zatim, u toku večeri 9. juna i noću od 9. na 10. juna

437

krene na sjever općim pravcem Balinovac—-Mrčin-planina—Jabla- novo brdo (1353)—Mokri Dò. Za njom nastupa 3. krajiška brigada do Balinovca, odakle skreće lijevo i nastupa kao lijeva napadna kolona pravcem Jezero—Repišta—Šiljevac (12 1 4)343.

S planom o proboju na sjever štab 1. proleterske divizije upoznao je pismenim putem štab 2. proleterske divizije, koji mu je bio bliži, i zamolio ga, da u tom smislu obavijesti i Vrhovnog ko­mandanta. Ujedno mu je predložio, da i 2. proleterska divizija krene za 1. divizijom, jer će se situacija uslijed pojave novih nje­mačkih snaga u Zelengori pogoršati i uslovi za proboj bit će kasnije daleko teži.

Oko 16 sati 9. juna napala je 1. proleterska brigada sa 1., 2. i4. bataljonom kotu 1642., i nakon jednosatne oštre borbe zauzela je. Neprijatelj se povukao nešto sjevernije, na liniju k. 1592—Bali­novac. Poslije kraćeg odmora bataljoni su krenuli u pravcu Bali­novca. Oko 22 sata stigli su u Donje Luke (južno od Balinovca). Tu su se prikupili svi bataljoni 1. proleterske brigade, uzeli kratak odmor, i brigada je poslije pola noći krenula kroz šumu za Bali­novac. Na jedan do dva kilometra iza 1. brigade kretao se štab 1. divizije, a iza njega 3. krajiška brigada.

Kad je Vrhovni komandant izišao na Lučke kolibe, obavijestio ga je štab 2. proleterske divizije o situaciji na frontu 1. proleterske divizije, odnosno o tome, da je štab 1. proleterske divizije otišao s 1. i 3. brigadom preko Balinovca na sjever, prema cesti Jeleč— Miljevine. Inicijativu štaba 1. proleterske divizije Vrhovni koman­dant nije odobrio, pa je 2. proleterskoj diviziji naredio da osigura prostoriju Vrbničkih koliba i Ljubina Groba, gdje će se i zadržati u toku 10. juna, ne bi li dočekao Drugu grupu (3. i 7. divizija). U duhu te odluke izvršio je štab 2. proleterske divizije novi raspored svojih jedinica, zauzimajući obrambene položaje u krugu oko Vrbničkih i Lučkih koliba. U dolinu Vrbničke rijeke upućeni su 2. i 3. bataljon 2. proleterske brigade, a na Ljubin Grob izbačena je 4. crnogorska brigada s tri bataljona. 6. istočnobosanska brigada izišla je na desno krilo 2. proleterske brigade u visinu kote 1529, zatvarajući planinsku stazu s. Vrbnica—Lučke kolibe.

343 U jednom dokumentu govori se, da 3. krajiška brigada nastupa pravcem Stari Katun — k. 1592—Jezero—Repišta, dakle odmah kao lije­va kolona. Od toga se, sigurno zbog lakšeg i kraćeg puta, odustalo, jer je brigada marševala preko Balinovca za Jezero i Repišta.

438

XXIX. POGLAVLJE

IZLAZAK PRVE GRUPE PREKO KANJONA SUTJESKE IZ ZELENGORE

Pošto su pale Donje Bare, Suha i Milinklade, pružila se nje­mačkim trupama izvanredna šansa da presijeku Glavnu operativnu grupu na dva dijela, bilo dolinom Sutjeske ih dolinom potoka Hrčavke. Očekivalo se, da će zatvaranje Sutjeske biti završeno 9. juna uveče i da će obje grupe Glavne operativne grupacije vjero­jatno biti opkoljene svaka zasebno, na vrlo uskom prostoru: Prva grupa na prostoru Ljubina Groba, Vrbničkih, Lučkih i Zamršten- skih kohba, a Druga na prostoru Vučeva i Dragoš Sedla. Ali, vi­djeli smo, da do toga nije došlo, zbog velike opreznosti i sporosti kretanja njemačkih trupa u dolini Sutjeske.

Nijemci su planirah, da će 10. juna potpuno završiti zatvaranje doline Sutjeske i zapriječiti izlazak zaostalih jedinica Glavne ope­rativne grupacije i bolnice na Sutjesku. Planirani udar 369. divi­zije s linije Stružinsko brdo (1298, zapadno od sela Vrbniče)— Balinovac—k. 1592—Videž (1863)—Oštri Kuk (1342) na liniju Vrb- nička rijeka—Vrbničke kolibe—Ljubin Grob određen je za 10. juna ujutro. Taj bi napad pomogle sa sjeveroistoka »Grupa Gert­ler«, koja bi zauzela Treskavac (1805), i dijelovi »Grupe Annacker« (2. bataljon 738. puka), koji je nastupio sa jugozapada, od Kozjih Strana, i zauzeo Ljubin Grcb. Ako bi ta akcija uspjela, Prva bi grupa (1. i 2. divizija) bila potpuno blokirana na uskom prostoru Lučkih i Zamrštenskih koliba, u krugu promjera kojih 4 do 5 kilo­metara.

Zbog ulaska 369. divizije u Zelengoru general Lüters nare­đuje 4. puku »Brandenburg« i 724. puku da povuku dijelove svojih snaga iz Sandžaka na lijevu obalu Drine u zaprečni pojas duž ceste Foča—s. Miljevine—s. Jeleč, kao rezervu 369. i 118. divizije.

Oko Glavne operativne grupe imali su Nijemci i Talijani 10. juna ujutro pet ojačanih pješadijskih divizija u prvoj borbenoj

439

liniji; na sjevernom dijelu fronta, od Drine dolinom Sutjeske preko Košura (787) i Milinklada do sela Zamršten — pet bataljona pješa­dije 3,18. divizije344 (Grupe Gertler i Tribukeit); desno od 118. divi­zije, na liniji s. Vrbnica—Stružinsko brdo—Videž—Oštri Kuk na­lazila se 369.345 divizija. Na jugozapadu bila je »Grupa An­nacker«,346 na liniji Kozje Strane—Boščija Glava—Mala Šiljevica. Na jugu, od Velike Šiljevice (sjeverozapadno od sela Suhe) preko Stoca (1168), Brijega (877), Prijevora, Maglića do sela Mratinja nalazila se 7. SS divizija sa svim svojim dijelovima. Za leđima Glavne operativne grupacije, da desnoj obali Pive, u trouglu Dur­mitor—Piva—Tara, nalazile su se dvije divizije i jedna pukovska grupa — 1. brdska divizija (njemačka), talijanska divizija »Ferrara«i 61. bugarska pukovska grupa. Sjeverno od Tare, u prostoru Tara—Ljubišnja—Čehotina—Drina, nalazile su se 4. brdska bri­gada kvislinga i 4. pukovska grupa talijanske divizije »Tauri­nense«, jačine devet bataljona pješadije. U rezervi, u dolini rijeke Cehotine, između Pljevlja i Foče, imali su dva puka — 724. i 4. puk. a na prostoriji istočno od Pive, iza divizije »Ferrara«, 83. puk divi­zije »Venezia«.

Po brojnom stanju ljudstva i vatrenoj moći okupatorski su bataljoni bih jači gotovo od svake brigade Glavne operativne gru­pacije. Neprijateljski su bataljoni imah od 600 do 1200 vojnika, a najjača brigada Glavne operativne grupacije nije prelazila 950 boraca. Polovina brigada imala je tih dana brojno stanje ispod 500 vojnika, a neke čak oko 350 vojnika. Odnosi u naoružanju i vatre­noj snazi bih su još nepovoljniji po jedinice Glavne operativne grupe.

U operativno-taktičkom pogledu Glavna operativna grupacija nije mogla više jedinstveno dejstvovati, jer nije predstavljala jedinstvene, prikupljene grupe. I ne samo to. Čak ni jedinice Druge grupe (3. i 7. divizija) nisu imale međusobne taktičke veze, jer su se divizije kretale neovisno jedna od druge, osiguravajući se i pro­bijajući se na zapad svaka zasebno. Pošto je 1. proleterska divizija otišla na zapad, zaprijetila je opasnost, da se prekine taktička veza i između divizija Prve grupe. Zapravo, 10. juna ujutro sve četiri divizije Glavne operativne grupacije bile su veoma udaljene jedna

344 1. i 3. bataljon 738. puka i 1., 2. i 3. batalion 750. puka.345 369. puk sa 1., 2. i 3. bataljonom; 3. bataljon 370. puka; 369 PT

batalion; 369. izviđački bataljon; 369. inženjerski bataljon i artiljerija iz 369. art. puka.

346 2. bataljon 738. pješadijskog puka, 118. izviđački bataljon i 2- bataljon iz 1. puka »Brandenburg«.

440

od druge, vezane samo jednim vrlo uskim koridorom, koji je «vakog časa mogao biti presječen, jer ga ni jedna jedinica nije osiguravala. 1. proleterska divizija sa dvije jake brigade nalazila se oko 8 sati ujutro u prostoru planine Radomišlja i Mrčin-kolibai u pokretu dalje na sjever, a 2. divizija i Vrhovni štab sa šest brigada raspoređeni su za kružnu obranu u prostoru Lučke kolibe —Vrbničke kolibe—Ljubin Grob. Između njih je slobodan prolaz preko Balinovca, ali je nedovoljno osiguran. 7. banijska divizija nalazila se između Sutjeske i Hrčavke, ali bez veze s 2. proleter­skom divizijom, koja je bila ispred nje, a 3. udarna divizija, u za­štitnici, maršuje s Vučeva na Sutjesku, isto bez taktičke veze sa7. divizijom.

Napomenuli smo, da se Vrhovni komandant nije složio s inici­jativom 1. proleterske divizije. U napetoj atmosferi čekanja Druge grupe i neuspjeha doživljenih 9. juna dopodne na sutjeskom mo­stobranu i u bojazni da bi Druga grupa (3. i 7. divizija) s bolnicom mogla doživjeti katastrofu, jer ih nitko više nije mogao prihvatiti na Sutjesci — svima se činilo, da je odlazak 1. proleterske divizije došao u vrlo nezgodan čas. Vrhovni komandant nije htio izaći iz Zelengore tako dugo, dok ne bude uvjeren, da su iskorištene sve mogućnosti da se pomogne Drugoj grupi, bar toliko da prijeđe preko najkritičnije točke — kanjona Sutjeske. Poslije Sutjeske, kroz guste šume Zelengore, postojale su mogućnosti da se jedinice organizirano probiju i izađu negdje prema cesti Ulog—Kalinovik— Foča.

Znajući da divizije Druge grupe maršuju prema Sutjesci, Vrhovni se komandant nadao, da će stići u toku 10. juna na Lučke kolibe, i zato se zadržao, čekajući ih s 2. proleterskom divi­zijom raspoređenom u kružnoj obrani. Odlazak sa prostorije Vrb- ničkih i Lučkih koliba predviđen je za noć od 10. na 11. juna.

Da je Vrhovni komandant pošao s 2. proleterskom divizijom odmah iza 1. proleterske, 7. banijska divizija sigurno bi doživjela katastrofu. U maršu sa Sutjeske prema Lučkim kolibama 7. divi­zija naišla bi na nekoliko mjesta na jakog neprijatelja, jer bi ta prostorija, zbog odlaska 2. proleterske divizije, bila potpuno u rukama »Grupe Annacker« i »Grupe Gertler«.

Ali se i u prilog odlaska 1. proleterske divizije mogu navesti vrlo jaki argumenti. Sudeći prema dokumentima, protivofenzivna dejstva 1. proleterske divizije došla su u najbolje vrijeme i dala su izvanredne rezultate. Ta su dejstva potpuno paralizirala ofen­

441

zivna dejstva 369. divizije prema 2. proleterskoj diviziji. Praksa je pokazala, da je bilo vrlo dobro i ono što je učinio Vrhovni koman­dant, a i ono što je učinio komandant 1. proleterske divizije.

Da se Prva grupa u toku 10. juna zadržala na vrlo uskoj pro­storiji u Zelengori, u stanju pasivne obrane, čekajući dolazak Druge grupe, nastali bi, bez sumnje, još teži uvjeti za proboj na sjever ili zapad nego što su bili 9. juna popodne. Jačina i raspored okupa­torskih trupa i zadaci, koje su one primile za 10. juna, pokazuju to očigledno.

Sabijena na vrlo mali prostor, na kojem je bila izložena stalnoj neprijateljskoj vatri, naročito bombardiranju iz zraka, Prva je grupa pružala već samim svojim rasporedom najbolje šanse za uspjeh Nijemaca. Budući da je grupa bila zbijena, svaki bi prodor Nijemaca na bilo kome odsjeku fronta predstavljao 10. juna izvan­redno veliku opasnost po opstanak jedinica i doveo bi bez sumnje do' razdvajanja ne samo divizija, nego vrlo vjerojatno i brigada.

Jedinice su bile krajnje izmorene i izmučene glađu. Teški gubici i glad djelovali su strašnom snagom. Bilo je boraca, potpuno iscrpenih i preglađnjelih, koji nisu bili u stanju da kontroliraju svoje postupke. Zavladalo je opće raspoloženje, da treba napustiti šumu i krenuti bilo kuda. Borci su, zbog premorenosti, postajali apatični i neoprezni i jedinice su se slabo osiguravale prema nepri­jatelju. Među borcima bilo je yeć i takvih, koji su otupjeli na svaku opasnost i ponašali se ravnodušno prema neprijatelju i neprija­teljskoj vatri, naročito prilikom naleta avijacije. Svaki sat čekanja sve je teže i osjetljivije djelovao na fizičke i moralne snage jedinica.

Iznenadna protivofenzivna akcija, s namjerom da se razbije njemački front bar na najužem dijelu, da se uđe među njemačke jedinice, u njihovu pozadinu, unijela bi odmah veliki nemir u redove neprijatelja. Akcija 1. proleterske divizije ubrzo je to pokazala.

Nijemcima je potpuno odgovaralo, da se jedinice Prve grupe brane u obruču. To im je omogućavalo da nesmetano đejstvuju i lakše uhvate grupu pod glavni udar. Kako je obrana u Sutjesci bila razbijena, Nijemci su 10. juna počeli podilaziti Prvoj grupi (1. i 2. proleterskoj diviziji) iza leđa, iz potoka Hrčavke prema Lučkim kolibama.

Ali da najprije vidimo, šta je 1. proleterska divizija učinila u toku 10. juna.

1. proleterska brigada izbila je u zoru pred Balinovac. Kako su bataljoni izlazili iz šume Bavan na proplanak Balinovca u mar-

442

ševskom poretku, jedan iza drugoga, čelni je bataljon s ivice šume primijetio, da je izbio upravo pred neprijateljski front, udaljen svega oko 100 metara347. Primijetivši to, bataljon se povukao nazad u šumu i obavijestio štab brigade. Budući da nije očekivao takav razvoj događaja, komandant brigade izišao je na ivicu šume da lično provjeri primljenu informaciju. Ubrzo se 'uvjerio, da je izvještaj bataljona točan. Bojeći se da neprijatelj ne primijeti bri­gadu, naredio je nakon kratkog izviđanja, da se cijela brigada, uključujući i brigadnu intendanturu, brzo razvije u streljački stroji da se bez otvaranja vatre jednostavno sruči u neprijateljske rovove. I doista, za nekoliko minuta 1. proleterska se sručila kao grom u njemačke rovove i u jednom dramatičnom okršaju bomba­ma i noževima potpuno ih razbila. Iznenađeni takvim udarom, Nijemci su pretrpjeli velike gubitke, a oni koji su uspjeli izmaći, pobjegli su u paničnom strahu iz šume, bježeći prema sjeveru, za selo Jeleč348.

Likvidiravši Balinovac, 1. proleterska brigada produžila je dalje, preko Mrčin-koliba za Jablanovo Brdo (1353) i energično ušla u dubinu rasporeda 369. divizije, razbijajući sve njene transportne kolone, koje su iznosile municiju i hranu sa ceste u Zelengoru, na front divizije.

Iskorištavajući sjajan uspjeh 1. proleterske brigade na Bali- novcu, komandant 1. divizije odmah je ubacio u borbu i 3. krajišku brigadu, s time da ofenzivno dejstvuje lijevo od 1. proleterske brigade, pravcem Balinovac—Jezero—Pliješ (k. 1605)—Repište. Do8 sati 10. juna 1. proleterska brigada stigla je na Mrčin-kolibe, a3. krajiška brigada zauzela je liniju Pliješ (1605)—Jezero. Inter­vencije dijelova 369. divizije iz pravca Konjskih Voda prema Je-

347 To su bila ona dva nepotpuna bataljona 369. divizije (3. bataljon 369. i 3. bataljon 370. puka), koji su prethodnog dana izgubili kotu 1642 i povukli se na Balinovac, gdje su zanoćili u rovovima. Brigada je izbila preda njih upravo u času, kad su pripremali doručak i spremali se da krenu na jug, kako bi ponovo zauzeli kotu 1642 i probili se, u za­jednici s ostalim divizijskim snagama, u toku 10. juna na Vrbničke kolibe. Ova dva bataljona Nijemci su nazivali »Grupa Höhre«.

348 General-pukovnik Löhr, komandant njemačkih trup« na Jugo­istoku koji je tih dana bio u Foči, govoreći u svojoj izjavi o radu njer mačkih trupa na Jugoistoku o ovome, piše slijedeće:

»Jedan bijesni napad partizana, koji je pogodio dva bataljona 369 divizije, probio je i ovaj front. Sve protivničke snage provukle su se kroz ovaj otvor i iščezle prema sjeveru u brda. Njemačke trupe bile su suviše izmorene borbom i iscrpene, da bi mogle nešto poduzeti, a rezerve više nije bilo«. (Original izjave u VIIJNA).

zeru 3. krajiška brigada je uspješno savladala. Njemački obruč na sjeveru bio je razbijen349, a 369. divizija paralizirana za bilo kakva ofenzivna dejstva prema glavnini Glavne operativne grupe.

Uveče 10. juna prednji dijelovi 1. proleterske brigade izbili su u planinska sela Zagorice i Trebičinu, a 3. krajiška brigada na Repišta i Vis (k. 1374), gdje su zastale pripremajući napad na sela Ra taj, Govzu i Jeleč.

Na iznenadni prodor 1. proleterske divizije general Lüters je odgovorio 10. juna pokušajem da zatvori rupu na frontu 369. divi­zije te je pojačao novim jedinicama zaprečeni pojas u njenoj poza­dini duž ceste Jeleč—Orkavlje—Nozdre (757)—Donji Budanj—Gra­dac (909). 369. diviziji je naređeno, da sama uspostavi svoj front a Zelengori, a 724. puku i 4. puku »Brandenburg«, da se što prije postave na prostoriju predviđenog zaprečnog pojasa. Međutim, kako su jedinice 724. puka i 4. puka »Brandenburg« bile na de­snoj obali Drine, u Sandžaku, Lüters je u trenutačnoj situaciji učinio ono, što je sama situacija nametala, to jest, odlučio je, da do dolaska rezervi 369. divizija izvrši paralelno oba zadatka.

U duhu ove odluke 369. divizija je 10. juna vršila i odgova­rajući raspored svojih jedinica. Liniju Jeleč—Orkavlje—Rataj— Nozdre zaposjeli su potučeni ostaci »Grupe Höhre«, 2. bataljon 724. puka350, razni pozadinski divizijski dijelovi 369. i 118. divizije.

349 Radiogram 1. proleterske divizije Vrhovnom štabu od 10. VI. u 16.40 sati (čini se. da je to prvi radiogram, koji je poslan pošto je radio­veza bila prekinuta 8. juna):

»Postigli smo danas do 8 časova liniju Radomišlja-planine, Mrčin- planine, Mrčin-koliba i potisli neprijatelja ka Konjskim Vodama i Glogu. Neprijatelj drži k. 1592 i Lokve. Uputili smo dva bataljona da ga odbace. Rezultat ne znamo.

Neprijateljski pritisak se osjeća od Konjskih Voda prema Jezeru.Hitno uputite 6., 7. i Majevičku brigadu pravcem zapadno od Ljubne

i Vrbniče preko Trebičine i Rataja u Miljevinu. Vezu s nama neka drže na Mrčin-kolibama i putem ka Trebičini. Predlažemo da i vi s ostalim snagama krenete u našem pravcu, samo morate požuriti, jer neprijatelj može zaposjesti položaje koje smo očistili na prolazu. Nastojaćemo da no­ćas prijeđemo drum. Pred nama su bili 369. i 370. puk, čije su dvije bojne došle jučer ili prekjučer iz Sarajeva. Koča-Veljko«.

Radiogram Vrhovnog štaba štabu 1. proleterske divizije, od 10. VI. u 16.40 sati: »Polazimo za vama večeras općim pravcem Vrbničke kolibe —Balinovac—Mrčin-planina—Za vraćeni Do—Zagorice—Rataj sa svim preostalim brigadama. Uputite jedan bataljon prema D. Buđnju i karauli Vratio. Jakšić (misli se na 7. diviziju — primjedba Đ. K.) nije stigao.«

350 Bataljon je stigao kamionima u toku 10. juna. vjerojatno pred- veče, na prostoriju Donji Budanj—Nozdre (757) i pošao odmah u selo Rataj.

444

jedan divizion artiljerije iz 369- artiljerijskog puka i 12. četa tenkova, raspoređeni u grupnom sistemu, na najdominantnijim topograf­skim točkama oko ceste. Desnokrilni bataljoni 369. divizije primili su naređenja, da dejstvuju sa zapada u lijevi bok 1. proleterske divizije: 1. bataljon 369. puka pravcem Oštri Kuk (1342)—Videž (1863)—k. 1642, a 2. bataljon 369. puka pravcem Konjske Vode— Jezero—Balinovac. Ususret njima dejstvuje »Grupa Wertmüller«351 iz pravca Vrbniče prema liniji Sadino Vrelo — Mrčin-kolibe, u desni bok 1. proleterske divizije. Sa dejstvima na bokove 1. prole­terske divizije Nijemci su se nadali, da će osujetiti njen daljnji prodor na sjever i uspostaviti situaciju na frontu 369. divizije.

U toku dana stanovit uspjeh postigli su samo desnokrilni ba­taljon 369. divizije (1. bataljon 369. puka) i 369. izviđački bataljon »Grupe Wertmüller«, jer pred njima nije bilo nikoga, 1. bataljon 369. puka izbio je s Oštrog Kuka na Videž (1863), a zatim na liniju Stari Katun — k. 1642, gdje je i zanoćio. »Grupa Wertmüller« izbila je u blizinu Šadina Vrela i zauzela kotu 1409. Međutim, pokušaj 2. bataljona 369. puka, koji je trebao izvršiti najvažniji zadatak — probiti se od Konjskih Voda za Jezero i Pliješ (k. 1605), osujetila je 3. krajiška brigada.

Na frontu 2. proleterske divizije, na prostoru Ljubin Grob— Vrbničke kolibe—Lučke kolibe došlo je 10. juna do oštre borbe samo na jednom pravcu, s dijelovima »Grupe Annacker«. Lijevo- krilni bataljon ove grupe — 2. bataljon 738. puka — izvršio je nekoliko teških napada iz pravca Kozjih Strana (k. 2014) na Ljubin Grob, na front 4. crnogorske brigade, ali s vrlo malim uspjehom. Zauzeo je dvije kote i probio se do Ljubina Groba, gdje je zadržan do večeri.

Desnokrilni bataljon »Grupe Gertler« (3. bataljon 738. puka) izašao je 10. juna na planinski masiv Treskavac (k. 1805) i ugrozio Lučke kolibe. Ali njegov pokušaj da se probije niz potok Tre­skavac za Lučke kolibe osujetili su dijelovi 6. istočnobosanske brigade.

Međutim, daleko teže napade na 2. proletersku diviziju i Vr­hovni štab izvršila je avijacija. Ona je neprekidno bombard ovala i mitraljirala malu prostoriju oko Lučkih i Vrbničkih koliba, na kojoj se nalazilo sedam brigada sa štabom 2. proleterske divizije i Vrhovnim štabom, i nanijela im vrlo osjetljive gubitke.

351 369. izviđački bataljon i jači dijelovi 369. pt. bataljona i 369. pionirskog bataljona.

Poslije podne, kad je uspostavljena prva radio-veza sa štabomi. proleterske divizije i kad su primljene informacije o situaciji kod nje, Vrhovni je komandant izdao naređenje i 2. proleterskoj diviziji, da u noći od 10. na 11. juna krene za 1. proleterskom divi­zijom općim pravcem Vrbničke kolibe—Balinovac—Mrčin-planina—fi. Zagorice—s. Rataj—s. Miljevine, ne čekajući više jedinice Druge grupe. -

Brigade su podijeljene u dvije kolone — desnu (2. proleter­ska, 6. istočnobosanska i 2. dalmatinska) i lijevu (4. proleterska crnogorska, 7. krajiška i Majevička). 10. hercegovačka brigada ostavljena je kao zaštitnica na Ljubinu Grobu i Vrbničkim koli­bama, sa zadatkom da se što duže zadrži na toj prostoriji, ne bi li dočekala 7. i 3. diviziju. Ako se ne bude mogla održati i ne dočeka 7. i 3. diviziju, imala se probiti iz Zelengore na zapad prema Ulogu (dolina gornjeg toka Neretve) i ovdje prihvatiti one jedi­nice, koje će uslijed teške situacije biti primorane da se probiju na ovaj pravac.

U toj situaciji stigla je između 18.00 i 19.00 sati i 7. banijska divizija na Lučke kolibe i njen je dolazak izmijenio tešku i turob­nu atmosferu, koja je ovdje vladala. Očekivalo se i nadalo, da je i 3. udarna divizija s pokretnim dijelom bolnice negdje u blizini i da će možda i ona sretno prijeći preko Sutjeske.

Maršujući prema Lučkim kolibama, 7. banijska divizija se u noći od 9. na 10. bez borbe prebacila preko Sutjeske južno od sela Tjentišta i ujutro 10. juna do 9 sati izašla iz kanjona Sutjeske istom onom stazom, koju su napravile 2. dalmatinska, 10. hercego­vačka i 6. istočnobosanska brigada probijajući se kroz šumu između kota Vilinjaka i Ozrena. Na grebenu između Sutjeske i Hrčavke zastala je, da se odmori. Međutim, oko 10 sati dijelovi »Grupe Annacker« napali su 5. bataljon 4. crnogorske brigade na desnoj obali potoka Hrčavke (Tisovo brdo) i poslije oštre borbe odbacili ga u potok Hrčavku. Borba u neposrednoj blizini 7. banij- ske divizije iznenadila je i alarmirala diviziju, pa je odmah pro­dužila pokret preko potoka Hrčavke za Lučke kolibe.

U isto vrijeme kad je »Grupa Annacker« zauzela Tisovo brdo, dijelovi »Grupe Gertler« i 7. SS divizije izbili su na kote Vilinjak i Ozren, nastupajući k stazi kojom je divizija marševala. Oko podne Nijemci su presjekli i tu posljednju stazu. Divizijska bolnica7. banijske divizije i njeno osiguranje na začelju, koji su se još kretali iz Sutjeske prema brdu za divizijom, bili su odsječeni i većim dijelom uništeni. Manji dio ranjenika i sanitetskog osoblja je zarobljen.

446

U potoku Hrčavki diviziju je prihvatio 5. bataljon 4. crnogor­ske brigade352. Međutim, na izlasku divizije iz potoka, njena osi­guranja prema Milinkladama napadnuta su od dijelova »Grupe Gertler« te su se s teškom mukom izvukla na Lučke kolibe353.

10. juna završile su njemačke trupe (118. i 7. SS divizija) borbu za sutjeski mostobran, ovladavši potpuno dolinom Sutjeske i Hr- čavke. »Grupa Gertler« je dostigla liniju k. 979 (južno od s. Za-

352 Ovaj je bataljon svojom zaštitničkom i prihvatnom ulogom odi­grao toga dana vrlo vjerojatno sudbonosnu ulogu u životu 7. banijske divizije. Divizija je marševala 24 sata besprekidno sa Vučeva, preko Su­tjeske do Pleća, pa su joj borci bili potpuno premoreni. Kad je zastala na Pleću do se odmori, osigurala je svoj marševski poredak prema Vili- njaku i Ozrenu, ali nije imala nikakvog uvida u stvarnu situaciju na Sutjesci, odnosno nije znala gdje se zapravo nalazi neprijatelj, a gdje jedinice Glavne operativne grupe. Borbe oko Tisova Brda pokazale su joj, da se borba vodi i za potok Hrčavku i da je potrebno odmah sići u potok, jer će divizija biti odsječena.

Svijesni uloge i pomoći koju im je pružio 5. bataljon 4. crnogor­ske brigade, borci 7. banijske divizije uputili su mu u znak drugarske pažnje i solidarnosti pismo ovog sadržaja:

»Dragi drugovi,Na našem putu iz Crne Gore za istočnu Bosnu, kad smo se pod naj­težim okolnostima probijali kroz neprijateljske linije, vi ste nas pri­hvatili u najtežem momentu na rijeci Hrčavki. Vaše junačko drža­nje i drugarska pažnja našoj diviziji potstiče sve naše borce i ruko­vodioce da u ime naše divizije izrazimo zahvalnost.

Smrt fašizmu — Sloboda narodu!«(Citirano iz knjige »Četvrta proleterska« str. 128, Izdanje

VIIJNA, 1952. godme)353 Za atmosferu koja je vladala u to vrijeme, a posebno za napore

i patnje, koje su imale jedinice Glavne operativne grupe, karakteristične su i bilješke, koje je u obliku vrlo kratkog dnevnika svoje brigade vodio Stanko Bjelajac, komandant 8. banijske brigade. Evo nekih detalja:

»6. VI. — Stiglo naređenje za pokret. Naša brigada treba da krene istog dana naveče preko Pive za Vučevo. Toga dana porušila je avijacija most na Pivi. Bombardiranje je trajalo čitav dan. Štuke su precizno i strahovito tukle prijelaze u kanjonu Pive...

Općenito uzevši prijelaz naših operativnih jedinica preko Pive bio je ubrzan, težak i porazan. Bolnice i svi iznemogli drugovi ostali su pred prijelazom Pive. Sve teško oružje je bačeno u korito Pive. Od kanjona Pive do prijelaza ceste Kalinovik—Foča počinje osipanje iznemoglih bo­raca čitavim putem. Put je bio težak i strahovito naporan.

10. VI. — Krenuli smo u pravcu Zelengore. Put je bio vrlo težak. Strme uzbrdice i nizbrdice zamarale su izmučeno i ogladnjelo ljudstvo. Konji su se rušili pod teretom i ostajali. Nemoćni i iscrpljeni borci isto tako . . . Naša divizijska bolnica, koja se još nije prebacila preko Sutje­ske. dobrim je dijelom nastradala . . . « (Original »Dnevnika« nalazi se u VIIJNA.)

mréten) —• Milinklade (k. 1001) — Kolibe Hrčave—Ozren (1405)— Usovički potok—s. Tjentište. Lijevo krilo 7. SS divizije izbilo je na liniju Sutjeska—Kazani (k. 1034)—Lastva (k. 1343)—Piece, a »Gru­pa Annacker« na liniju Tisovo brdo — Kolibe Hrčava—Boščija Glava. 3. udarna divizija s izbjeglim stanovništvom iz Crne Gore i ešalonom pokretnih ranjenika ostala je na Vučevu, odsječena od glavnih snaga Glavne operativne grupe. (Vidi kartu 25.)

U noći od 10. na 11. juna, u vremenu između 23.00 i 4.00 sata, odlazile su jedna za drugom jedinice 2. proleterske i 7. banijske divizije s Vrhovnim štabom na sjever, za 1. proleterskom, maršu- jući u dvije kolone. 7. banijska divizija priključena je lijevoj koloni 2. proleterske divizije na razmaku od oko 2 do 3 kilometra. Posljednje jedinice, koje su napuštale prostoriju Ljubina Groba i Vrbničkih koliba 11. juna u svitanje, Nijemci su, dok su prolazile ispod njihovih položaja, primijetili i napali bočnom vatrom, ali borba nije bila prihvaćena. Kolone su se samo uklanjale s planin­skih proplanaka u šumu i produžavale svoj marš za 1. proleter­skom divizijom. Izmučena i izgladnjela vojska išla je samo napri­jed, da što prije izađe iz Zelengore, koja joj je bila oličenje patnje, gladi i smrti. Izaći iz pustog kraja, iz nepreglednih šuma, u kojima glad hara i smrt vreba sa svih strana, i prijeći preko ceste Kali­novik—Foča, vidjeti ljude i sela, doživjeti malo mira i sna — to je bila jedina misao vojnika, koja ga je nosila na sjever.

I kada je vojska prešla u pokret, manevrišući svojim kolo­nama lijevo i desno, šireći proboj 1. proleterske divizije, odlučno je lomila prepreke neprijatelja i pokušaje da spriječe njen izlazak iz okruženja. Pokret i napad — ta velika snaga partizana, dali su joj opet snagu, i ta izmučena i ogladnjela, ogoljela i okrvavljena grupacija, koja je izgubila polovinu svoga sastava, od 13. juna ujutro, kada je iz proboja neprijateljskog fronta, iz okruženja prešla u protivofenzivu na prostoru istočne Bosne, polučila je u mjesec dana svoje protivofenzive fantastične rezultate.

Desna kolona glavnine grupacije — 6. istočnobosanska, 2. proleterska i 2. dalmatinska brigada — sišle su 11. juna u svitanje sa svojih položaja na Velikoj Košuti i koti 1529 u dolinu Vrbničke rijeke i podišle njemačkim položajima duž linije Stružinsko brdo (1298) — k. 1409 — Šadino Vrelo (»Grupa Wertmüller«). Vještim manevrom, naročito 6. istočnobosanske brigade na Stružinsko brdo, obrana Nijemaca je razbijena i »Grupa Wertmüller« je odbačena nazad na liniju s. Vrbnica—Veliki Grebac (1380). Uveče je 2. prole­terska brigada izbila do Koliba Ratkovac, 2. dalmatinska nešto

448

južnije (Ruda planina), a 6. istočnobosanska na Mrčin-kolibe, gdje su zanoćile. Time je proboj 1. proleterske divizije bio znatno pro­širen u desno.

Lijeva kolona glavnine grupacije — 4. crnogorska, 7. krajiška, Majevička, 7. banijska, 8. banijska i 16. banijska brigada — mar- ševale su preko Balinovca na sjever u poretku jedna brigada iza druge. S njima su se kretali Vrhovni štab i štabovi 2. proleterske i 7. banijske divizije. Kod Balinovca se 4. crnogorska brigada, mar- šujući na čelu kolone, odvojila u lijevo nastupajući kao pobočnica pravcem Konjske Vode—Husad-planina—Vratio lijevo od 3. kra­jiške brigade, koja se nalazila ispred glavnine grupe. Ostale snage su produžile svojim pravcem dalje na sjever i zanoćile 11. juna na prostoriji Mokri Do—Mrčin-kolibe.*54

U nastupanju prema Konjskim Vodama 4. crnogorska brigada se sukobila s 2. bataljonom 369. puka, koji ju je zaustavio ispred potoka Govze. Uveče je brigada zanoćila na položajima Pliješ (1605)— Jezero.

Zaštitnica glavnine, 10. hercegovačka brigada, nije uspjela da se 11. juna održi na prostoriji Ljubin Grob—Vrbničke kolibe. Na­padnuta odmah iz dva pravca, sa kota zapadno od Ljubina Groba (2. bataljon 738. puka) i sa sjeveroistoka, sa Treskavca (3. bataljon 738. puka), povukla se uz zaštitničke borbe za glavninom, i zano­ćila na Mrčin-planini. Njemačke jed nice (2. i 3. bataljon 738. pu­ka) zaposjele su 11. juna Lučke i Vrbničke kolibe i pročešljavale okolni teren.

Dok su 2. i 7. divizija marševale na sjever, Nijemci su u toku11. i 12. juna vršili velike napore da osujete prodor 1. proleterske divizije preko sela Jeleč i Rataj na sjever. Iz Sandžaka su kamio­nima prebacivana pojačanja iz 4. puka »Brandenburg« i 724. puka.12. juna je uspostavljena jedna organizirana linija oko 1. prole­terske divizije u vidu potkove, protežući se linijom Konjske Vode— Husad planina (2. bataljon 369. puka) — s. Govza — s. Jeleč — V. Gudelj (»Grupa Höhre«, potučeni dijelovi 3. bataljona 369. puka i 3. bataljon 370. puka, dijelovi 369. pionirskog bataljona i razni pomoćni divizijski dijelovi 369. i 118. divizije) — s. Rataj (2. bata-

354 Za vrijeme pokreta kroz dolinu Vrbničke rijeke jedna njemačka kolona, vjerojatno jači dijelovi 1. bataljona 369. puka, koji su sišli s kote 1642 u rijeku istom onom stazom kojom je sišla i 1. proleterska brigada poslije osvajanja ove kote odlazeći prema Balinovcu — iznenadno je upala u kolonu Vrhovnog štaba, ne pretpostavljajući da će naići na par­tizane, a najmanje na Vrhovni štab. Brzom reakcijom štaba 2. proleter­ske divizije i njegove prateće čete, a zatim pratećeg bataljona Vrhovnog štaba, situacija je brzo i sretno raščišćena.

29 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 449

ljon 724 puka) — Đeđevo. Iza ove linije duž ceste patrolirala je 12. tenkovska četa. Poslijepodne su njemačke snage jačine do jednog bataljona izašle sa prostorije sela Đeđeva na desni bok 1. proleterske divizije i zauzele liniju Kmur (1509) — Kmurica (1146)— s. Trebičina.355

Putem radio-veze, koja je u toku marša održavana sa štabom1. proleterske divizije, Vrhovni štab je usklađivao pokret i dejstva2. i 7. divizije sa situacijom i predstojećim zadatkom 1. proleterske divizije stvarajući plan za prelazak Glavne operativne grupe preko ceste Kalinovik—Foča. Iz naređenja Vrhovnog štaba izdanih u toku11. juna, zatim naređenja štabova 1., 2. i 7. divizije, može se dobiti i sama slika opće koncepcije operativnog plana prelaska grupacije preko ceste. (Vidi kartu 25).

Smisao svih tih naređenja proizlazi iz ove zajedničke ideje:— 1. proleterska divizija nastavlja 11. juna svoja protivofen-

zivna dejstva na sjever, sa zadatkom da ovlada cestom Kalinovik —Foča na odsjeku s. Donji Budanj—Vratio;356 pošto zauzme cestu, osigurava prolaz ostalih snaga na sjever prema Jahorini planini.

— 2. i 7. divizija maršuju za njom prema cesti i razvijaju se postepeno već u toku 11. juna iz marša na tri osnovna pravca, dej- stvujući s tri kolone, kako bi izašle na cestu što širim frontom i proširile brešu u neprijateljskom frontu, koju je stvorila 1. prole­terska divizija.

U duhu ove koncepcije odvojena je 11. juna kod Balinovca 4. crnogorska brigada za dejstva pravcem Balinovac—Konjske Vode- —Husad-planina, gdje će doći u kontakt s 3. krajiškom brigadom na Husađ-planini. Uveče 11. juna izdano je naređenje 6. istočnobosan- skoj i Majevičkoj brigadi, da u toku 12. juna dejstvuju kao desna kolona pravcem s. Zakmur — s. Trebičina — s. Donji Budanj, gdje će doći u vezu s 1. proleterskom brigadom, koja se nalazi ispred njih. Ostale snage 2. i 7. divizije marševat će na sjever pravcem s. Rataj — s. Miljevina (Vidi kartu 25).

U toku 11. juna Nijemci su utvrdili, da su partizani napustili Zelengoru i da nadiru na sjever kroz brešu, koja je stvorena 10. juna na frontu 369. divizije. Zato su 11. juna orijentirali dejstva 369. divizije i njenih pojačanja, da ne dozvole izlazak Glavne ope­rativne grupe na cestu Kalinovik—Foča, upućujući u tu svrhu nova pojačanja iz Sarajeva na front 369. divizije-

355 Snage koje su zaposjele liniju Kmur—Kmurica—Trebičina ili su iz 4. puka »Brandenburg« ili iz 724. puka. Iz raspoložive dokumentacije to se ne može točno utvrditi.

356 prijevoj na cesti, 10 km istočno od Kalinovika.

450

KARTA 25

Jedinicama 369. divizije, koje su ostale iza Glavne operativne grupe u Zelengori, 1. bataljonu 369. puka i »Grupi Wertmüller«, naređeno je da dejstvuje u leđa Glavne operativne grupe, pravcima Stari Katun — k. 1592 — Balinovac-—Jezero—Pliješ—Šiljevac (1214) i Veliki Grebac (1380) — Mrčin-kolibe—Mokri Dò.

Međutim, naređenja komandanta 369. divizije, izdana 11. i 12. juna, bila su prožeta velikom nervozom, jer se on 11. juna našao pred problemom, koji nije bio u stanju riješiti, to jest kojim će pravcem nadirati glavnina partizana izlazeći iz Zelengore, da li preko Konjskih Voda u zonu Kalinovika, da li preko sela Jeleča ili preko sela Zakmura zapadno od Foče, i prema tome, gdje po­staviti glavne snage divizije za doček? Znao je sigurno, da se Glavna operativna grupa nalazi u prostoru Ruda-planine, ali se njen pritisak prema cesti već osjećao na tri pravca, prema Konj­skim Vodama, Jeleču i Rataju. Na koncu je procijenio razvoj doga­đaja tako, da će se glavnina partizana probijati preko Konjskih Voda na prostoriju Kalinovika, i to onda, kad je ona potpuno na­pustila ovaj pravac, orijentirajući se na pravac proboja preko ceste kod sela Rataja.

Ostale njemačko-talijanske snage — 118. lovačka divizija, 7. SS divizija, 1. brdska divizija i divizija »Ferrara« — orijentirane su na hvatanje 3. udarne divizije i bolnice. 118. lovačka divizija je pročišćavala dolinu potoka Hrčavke i zajedno s lijevim krilom 7 SS divizije utvrđivala svoj front na rijeci Sutjesci. 7. SS divizija se postepeno kretala s linije s. Mratinje—Maglić—Prijevor—Ploča (k. 1407) sa sjevera prema Vučevu i Dragcš Sedlu. 98. puk 1. brdske divizije i 47. puk divizije »Ferrara« zatvorili su obruč oko 3. udarne divizije sa istoka, dolinom rijeke Pive, od Sćepan Polja (ušće Pive) pa uzvodno do sela Krstac. 11. juna bilfe su 3. udarna divizija i bolnica potpuno opkoljene.

Tako su u osnovi izgledali operativni planovi jedne i druge strane.

U suglasnosti s Vrhovnim komandantom NOV i POJ koman­dant 1. proleterske divizije izdao je 11. juna ujutro naređenje 1. proleterskoj i 3. krajiškoj brigadi, da u toku dana i u noći od 11. na 12. juna zauzmu utvrđena sela Rataj (1. proleterska brigada) i Jeleč (3. krajiška brigada) i da ovladaju cestom na dijelu s. D. Budanj — s. Ocrkavlje, kako bi omogućili prijelaz Glavne opera­tivne grupe preko ceste Foča—Kalinovik.

U zoru 11. juna izviđački dijelovi 1. proleterske brigade izvr­šili su demonstrativan napad na selo Rataj, da bi ispitali snage i

*29 451

raspored neprijatelja oko sela. Kasnije je i glavnina brigade kre­nula prema Rataju. U borbama na prilazima selu 1. proleterska je savladala otpor neprijatelja i satjerala ga u ratajsku kulu. U noći od 11. na 12. juna izvršen je opći napad na ratajsku kulu, ali se 2. bataljon 724. puka žilavo branio iz nje i održao se. Međutim, ujutro 12. juna, osjećajući se ugrožen sa svih strana, minirao je svoje sla­galište i brzo se povukao cestom prema Donjem Budnju. Izvlačenje Nijemaca iz Rataja primijećeno je navrijeme, i brigada je brzo prešla u gonjenje. Do podne je ovladala cestom od sela Ocrkavlje do Donjeg Budnja i postavila svoja osiguranja prema Foči u visini Debelog Brda (769). Porazom 2. bataljona 724. puka kod Rataja bile su definitivno pokopane i sve njemačke nade, da će zaustaviti i razbiti Glavnu operativnu grupu ispred ceste Kalinovik—Foča.

Dok je 1. proleterska brigada svoj zadatak relativno lako i sretno izvršila, dotle je 3. krajiška brigada, iako je napadala vrlo energično preko sela Jelača na cestu, ostala bez uspjeha.

U pokretu prema selima Govzi i Jelaču 3. krajiška se sukobila11. juna s dijelovima »Grupe Höhre« na Šiljevcu (1214), 3 km jugoistočno od sela. Uspješno je savladala otpor neprijatelja i za­uzela Šiljevac (1214), ali uslijed nesporazuma, smatrajući da je svoj dnevni zadatak izvršila, nije produžila odmah dalje, da preko sela Govze izbije lijevim krilom na V. Siljevac (1448) obuhvaćajući selo Jeleč s juga i zapada, kako joj je bilo naređeno, nego se zadržala na Siljevcu (1214), planirajući da uveče zauzme Govzu, a u toku noći od 11. na 12. Jeleč.

Prema ovome planu brigada je predveče zauzela selo Govzu, a u noći napala na jaku njemačku posadu u Jeleču. U selu se nala­zio i štab 369. divizije, pa je posada pružila vrlo jak otpor i odbila napade Krajišnika. Međutim, ujutro 12. juna u Jeleču se dogodilo nešto slično onome, što se istog jutra dogodilo u Rataju. Impresio­niran teškim noćnim borbama, štab 369. divizije sa svojom pratnjom i pozadinskim dijelovima brzo je napustio Jeleč i otišao u Kalinovik.

Da bi ispravila nesporazum, brigada je 12. juna poduzela na­pade u dva pravca: sa dva bataljona ponovo na Jeleč, a sa dva bataljona u pravcu Velikog Šiljevca i Vratla. To je bio prevelik zadatak za nju, jer se ispred njenog fronta neprijatelj sve orga­niziranije i aktivnije branio, i brigada je tokom dana upala u vrlo teške i krvave borbe. Lijevokrilni bataljoni probili su se iz sela Govze preko Krstova na Veliki Šiljevac (1448) i kotu 1520 i zauzeli ih na juriš- Međutim je 2. bataljon 369. puka prešao u protivnapad, pa je ponovo zauzeo V. Šiljevac i kotu 1520. Do večeri redali su

452

se obostrani napadi i protivnapadi, i ove dvije kote prelazile su nekoliko puta iz ruke u ruku. Uveče su se bataljoni povukli nazad u selo Govzu.

Bolje nisu prošla ni druga dva bataljona u napadu na Jeleč. Za vrijeme borbe u selu jači dijelovi 1. bataljona 369. puka probili su se od Jezera i Konjskih Voda niz potok Govzu, uklinili se između4. crnogorske i 3. krajiške brigade, zauzeli Vis (1371) i Šiljevac (1214) i napali 3. krajišku brigadu s leđa. Bataljoni su se brzo por vukli nazad i pošli u napad na Šiljevac i Vis. Zajedničkim đejstvi- ma s 4. crnogorskom brigadom, koja je napala Nijemce od Repišta, Vis i Šiljevac su ponovo zauzeti. Uveče je 3. krajiška ponovo otišla u pravcu Jeleča, a 4. crnogorska je ostala na liniji Vis—Šiljevac— Govza.357 1. bataljon 369. puka nastupao je za njom i zadržao se na liniji Čardačina — k. 1399 — Sokolina (1397), a 2. bataljon istog puka lijevo od njega na liniji k. 1520 — Veliki Šiljevac (1448).

U noći od 12. na 13. juna 3. krajiška je po treći put napala »Grupu Höhre« u Jeleču i odbacila je iz sela na cestu, oko kote 860, zapadno od sela Ocrkavlje. Međutim, kako su te noći sve snage Glavne operativne grupe prelazile preko ceste na pravcu Rataj—Miljevine, to su 13. juna ujutro 3. krajiška i 4. crnogorska brigada prekinule borbeni kontakt s neprijateljem i krenule iz Jeleča niz šumsku željezničku prugu za Rataj i preko ceste za selo Miljevine.

Dok je 1. proleterska divizija vodila borbe za prijelaz preko ceste, 2. proleterska, 2. dalmatinska, 7. krajiška, 7. banijska, 8. banijska. 16. banijska i 10. hercegovačka krenule su 12. juna ujutro sa prostorije Ratkovac—Jablanovo Brdo—Mrčin-kolibe prema Ra- taju. U isto vrijeme, paralelno s njima krenule su 6. istočnobosanska i Majevička brigada preko Zakmura i Trebičine za Debelo Brdo.

Prema razvoju događaja kod 1. proleterske divizije do podne 12. juna, činilo se, da će se glavnina grupacije prebaciti preko ceste još u toku dana 12. juna, i da će jedino avijacija predstavljati ozbilj­nu opasnost za pokret jedinica, jer je usredotočila svoja dejstva na prostoriju sela Rataja. Ali se očekivanja nisu ostvarila. Nijemci su12. juna poslijepodne bacili posljednju kartu u igru, da bi spasili čast svoje tako velike vojske, koja se nakon jednomjesečnog rvanja nije uspjela obračunati s četiri partizanske divizije. General Lüters

357 4. crnogorska brigada nije mogla 12. juna ispoljiti nikakva ofen­zivna dejstva u pravcu Konjskih Voda, jer su je odmah ujutro napali1. bataljon 369. puka iz pravca Balinovca i diielovi »Grupe Wertmüller« iz pravca Mrčin-koliba. Uslijed jakog njemačkog pritiska ostavljena je12. juna u zaštitnici.

4S3

je izišao na front 369. divizije, da pokuša svojim autoritetom spa­siti ono, što se još moglo spasiti. 369. divizija je prešla poslijepodne u opći protivnapad, sa svim svojim raspoloživim snagama i pojača­njima, da bi ponovo ovladala cestom i da bi bočnim dejstvima po­kušala razbiti grupaciju na prostoriji sela Jeleč—Rataj—Trebičina— Zagorice.

Vidjeli smo, da su 1. bataljon 369. puka i »Grupa Wertmüller« dejstvujući na zaštitnice Glavne operativne grupe napadali ener­gično i drsko, i da su 4. crnogorska i 3. krajiška brigada vodile vrlo teške borbe, dok su ih savladale i učinile bezopasnima za pokret glavnine snage. Negdje oko podneva došlo je do borbe između »Grupe Wertmüller« i 10. hercegovačke brigade na pravcu Mokri Do—Zavraćeni Dò — k. 1266. Desno krilo »Grupe Wertmüller« zaobišlo je položaje 10. hercegovačke brigade, izbilo preko Gole Rude čak do koliba Slubice, 2 do 3 kilometra južno od sela Trebi- čine, i napalo bočnom mitraljeskom vatrom jedinice 7. banijske divizije i kolonu pokretnih ranjenika, koji su se kretali stazom od planinskog zaselka Zagorice prema Rataju.

Također smo vidjeli, da je 3. krajiška brigada u toku cijelog dana 12. juna vodila teške borbe s 2. i 3. bataljonom 369. puka, s 3. bataljonom 370. puka i pozadinskim divizijskim dijelovima 369. divizije na liniji Husađ-planina (k. 1520 i Vel. Šiljevac) — s. Jeleč, i da zbog stalnih protivnapada Nijemaca nije uspjela postignuti značajniji uspjeh.

Ali najveća opasnost pojavila se 12. juna poslijepodne od pro­tivnapada njemačkih snaga jačine preko dva pješadijska bataljo­na, praćenih avijacijom i tenkovima duž ceste Foča—Gradac (k. 909) — Debelo Brdo—Rataj i pravcem Kmurica — s. Trebičina — s. Rataj.

Kolona, koja je napadala cestom, uspjela se s tenkovima pro­biti kroz osiguranje 1. proleterske • brigade na Debelom Brdu i produžila je sama prema Rataju. Napadi pješadije, 2. bataljona 724. puka, da se probije za grupom tenkova, zaustavljeni su, a zatim je jakim protivnapadima 1. proleterske brigade s bokova pješadija odbačena nazad na svoje polazne položaje kod Graca (k. 909).

Izolirana grupa tenkova produžila je sama za selo Rataj, izbila na rijeku Bistricu, zaposjela prijelaze preko nje i jakom topovskom i mitraljeskom vatrom blokirala sve izlaze iz sela Rataja.

U isto vrijeme kad su tenkovi izašli na Bistricu, sišla je u Ra­taj 2. proleterska brigada i prihvatila borbu s njima. Grupa tenkova na lijevoj obali Bistrice predstavljala je vrlo opasnog neprijatelja,

454

jer su sve jedinice na putu od Pive do Zelengore uništile sva arti­ljerijska oruđa. Mislilo se, da nitko nije sačuvao nijedan top. Me­đutim, 2. proleterska brigada odjednom je izvukla na položaj pro- tivtenkovski top, jedan jedini koji je sada imala Glavna operativ­na grupa. Njeni borci su uz velike napore prenijeli i sačuvali pro- tivtenkovski top 47 mm i oko 5 protivtenkovskih granata. I arti- Ijerci 2. proleterske izvršili su brzo i uspješno svoj zadatak. Sa 4 do 5 granata uništili su dva tenka, a jedan oštetili. Ostali tenkovi pobjegli su nazad u pravcu Foče.

Druga njemačka kolona napadajući prema s. Trebičini naišla je na bočno osiguranje grupacije — na 6. istočnobosansku i Maje- vičku brigadu. Maršujući iz sela Zakmura prema cesti, ove brigade su ušle u selo Trebičinu, gdje su se zaustavile, da se odmore i nahrane. Nekoliko sati poslije njih u selo su zbog slabog osiguranja upali i Nijemci, pa je došlo do krvavog obračuna, u kome su zbog neopreznosti i jedne i druge strane obje pretrpjele velike gubitke. Zbog bojazni da Nijemci ne zauzmu selo i da se ne probiju u Rataj poslana je prema Trebičini i 8. banijska brigada kao pomoć. Borba za selo Trebičinu vodila se do kasno u noć, ali ni jedna stra­na nije bila u stanju da ga zauzme, jer su se obje utvrdile u kuća­ma, držeći uporno svaka svoju stranu sela.

Kad je pao mrak, smirila se i borba na svim odsjecima fronta. Nijemci su ušli u svoje rovove ili su kopali nove, znajući da sada, po običaju, dolaze noćni protivnapadi, to moćno oružje partizana, i da se treba spremiti za noćne borbe.

12. juna uveče počelo je prebacivanje jedinica Glavne opera­tivne grupe preko ceste Kalinovik—Foča na pravcu Rataj—Milje- vine, na sjever, prema Jahorini planini. Prve su se prebacile 2. proleterska i 2. dalmatinska brigada, za njima štab 2. proleterske divizije i Vrhovni štab, a zatim redom 7. krajiška, 16. banijska, 7. banijska i 10. hercegovačka. Ujutro 13. juna počele su se prebaci­vati 4. crnogorska, 8. banijska, Majevička, 6. istočnobosanska i 3. krajiška brigada. Do 11 sati 13. juna prebacivanje je završeno.358

U zaštitnici Glavne operativne grupe iznad ceste ostale su u toku 13. juna 7. krajiška brigada na liniji r. Bistrica — k. 688 (sje-

358 prema nekim dokumentima može se dobiti utisak, da su poje­dine jedinice prelazile cestu i 13. juna popodne, pa čak i noću 13/14. juna. Međutim, to nije točno. Mnoge su jedinice, kada su prešle cestu, umorne i izgladnjele, ostale da se odmaraju na prostoriji s. Miljevine, a da nisu javile svojim štabovima da su prešle. Pojedini su bataljoni, pošto su prešli cestu, pozaspali u prvim kućama u selima Miljevina i Gornji Budanj.

455.

verao od ceste) — Nozdre (k. 757), 7. banijska oko zaselka Bratov- čići i 1. proleterska na liniji Debelo Brdo—Radović (714) — Ko- lunska Rijeka. Sve ostale jedinice nalazile su se 13. juna poslije­podne na prostoriji sela Miljevine—Gornji Budanj—Klobučari— Vaganjec—Sokola—Gojtanovići. U toku noći od 13. na 14. juna vršeno je daljnje, ali manje pomeranje snaga na sjever i sjevero­istok, jer je vojska bila isuviše premorena.

14. juna ujutro Vrhovni je štab izdao naređenje divizijama, da izvrše pokret na sjever i sjeveroistok, kako bi razvukao snage gru­pacije na širu prostoriju, jer je bila izložena stalnim napadima avijacije. Prikupljena na ovako malu prostoriju i kraj ceste, gru­pacija je mogla predstavljati za njemačke trupe još uvijek dobar objekt napada. 1. proleterskoj diviziji je naređeno, da se 14. i 15. juna prikupi sa 1. proleterskom, 3. krajiškom, 7. krajiškom, 6. istočnobosanskom i Majevičkom brigadom na prostoriji sela Jabuka —Previla-359 2. proleterskoj diviziji, da se sa 2. proleterskom, 2. dal­matinskom i 4. crnogorskom brigadom prikupi na prostoriji sela Mazlina—Modro Polje—Kozarevići360 7. banijska divizija sa svoje tri brigade — 7., 8. i 16. — ostala je u zaštitnici na liniji k. 675 (5 km sjeverno od sela Ocrkavlje) — s. Smajlov Dò — s. Bra- tovčići — s. Gornji Budanj, zatvarajući pravac prema Mazlini. 10. hercegovačka brigada je upućena nazad u Hercegovinu, na prosto­riju Gornjeg toka rijeke Neretve, općim pravcem s. Mrežice — s. Varoš — šuma Rogoj—planina Treskavica — s. Bjelemić (Odžaci)— Borač,361 kako bi prihvatila razbijene dijelove 3. udarne divizi­je, koji su se probijali iz doline Sutjeske u Hercegovinu.

14. juna otišle su 1. i 2. divizija u duhu primljenih naređenja u pravcu Jahorine planine, a 7. banijska divizija vodila je jake zaštitne borbe sjeverno od ceste.362

359 Sela u prostoru između Jahorine planine i Ustikoline (Drine).360 Sela južno ispod Jahorine planine.361 Prostorija izvornog dijela Neretve.362) O ovom maršu prema Jahorini i stanju jedinica Glavne opera­

tivne grupe poslije proboja načelnik štaba 6. istočnobosanske brigade Rudi Petovar zapisao je ovo:

»Posljedice neprekidnog gladovanja i dugotrajnih napora osje­ćale su se tih dana. Teško, tromo i sporo se kretala brigada kolona prema Previli. Ljudi, izmoreni i izgladnjeli, gledali su da svaku pri­liku iskoriste ne bi li nešto našli da utole glad. Iako su intendanti uspijevali da nabave prilične obroke, psihička glad je stalno rasla. Jelo se sve što se našlo: od zelenog luka, salate, tečnog pekmeza, do svinjskog mesa. Naravno da organizam nije mogao da izdrži ovakvu promjenu. Pojavile su se razne stomačne bolesti, što je još više iscr­pio i onako iznurene ljude.

456

Raspolažući velikim brojem jedinica, njemačko-talijanski oku­pator mogao je da realizira svoj plan metodičnog čišćenja terena, naročito onih dijelova, gdje su se jedinice Glavne operativne grupe duže zadržavale i borile, kao što su prostorija u trouglu Durmitor— Tara—r. Piva i prostorija Vučevo—Maglić—srednji tok Sutjeske— r. Hrčavka—Lučke i Vrbničke kolibe. Od 8.—11. juna njemačke i bugarske trupe (1. brdska divizija i 61. bugarska pukovska grupa) su vrlo pažljivo pretresale prostoriju Crnog jezera (sjeveroistočno ispod planine Durmitora), Sušičkog jezera i potoka Sušice, zatim kanjone rijeka Tare i Pive. Preko svoje obavještajne službe, služeći se prvenstveno izdajničkim četničkim elementima, zatim putem stalnog, sistematskog prisilnog preslušavanja seljaka, saznali su, da su na ovoj prostoriji ostavljeni ranjenici posakrivani po šuma­ma i pećinama. Zato su prema stanovništvu sjeverne Crne Gore primjenjivah drakonske mjere kažnjavanja, iste one i onakve kao što su primjenjivali na slobodnom teritoriju Hrvatske i Bosne: vršili su masovna strijeljanja, silovali žene i unakazivali svoje žrtve, palili kuće i kolibe po planinama i pljačkali sve do čega bi došli. Ovaj inače vrlo siromašan kraj, gdje je stanovništvo živjelo isključivo od stočarstva, ostao je tih dana potpuno bez stoke, jer su okupatorske jedinice zaplijenile i otjerale svu stoku sa ispaša po planinama. Vršena su najokrutnija zločinstva, da bi se od svakoga čovjeka iščupala i saznala svaka tajna o sakrivanju ranjenika ili zaostalih, bolesnih i iznemoglih partizana.

Zahvaljujući takvim mjerama, Nijemci su postepeno otkrivah jednu po jednu grupu teških ranjenika. Kad su otkrivene prve grupe sakrivenih ranjenika u kanjonu potoka Sušice, pretraživa­nje terena je nastavljeno još pedantni je i uz pomoć pasa, tako da

Drugu veliku teškoću pričinjavao je nedostatak sanitetskog ma­terijala. Pod vrelim junskim suncem, rane kod većeg broja ranjeni­ka su se inficirale. Iako neprevijani, nedovoljno liječeni, ranjenici su stoički podnosili bolove.

Neprijateljska avijacija je preko dana bila stalno nad glavama, izviđala, bombardovala i mitraljirala naše kolone i kolonice. Izvje­stan broj boraca je malaksao, zaostajao iza kolone i prijetila je opa­snost da postanu plijen četničkih i ustaško-milicionarskih lešinara, koji su se počeli vrzmati i nastavljati svoj izdajnički posao. Partija je mobilisala sve svoje članove i ukazivala na potrebu da se izdrži još nekoliko dana. Naisvjesniji drugovi — članovi Partije, ostavljani u zaštitnici — prikupljali su iznemogle borce, bodrili ih i tako spa­šavali.«

(Rudi Petovar: S&sta proleterska istočno-bosanska brigada, str.211, Izdanje Vojno istoriskog instituta JNA — 1951.)

457

su na koncu pronađeni svi ranjenici sa sanitetskim osobljem. I obez- ljuđena vojska — nije poštedjela nikoga! Samo slučajnost je spa­sila nekoliko ljudi, koji su ostali kao živi svjedoci jedne užasne drame i tragedije. Na zvjerski način pobijeno je 10., 11. i 12. juna oko 700 ranjenika i sanitetskog osoblja.

Iz događaja, koji su se odigrali na desnoj obali Pive i u kanjo­nu Sutjeske u toku 10. juna, možemo bez bojazni zaključiti, da su Nijemci raspolagali sa dovoljno podataka da su na prostoru između Pive i Sutjeske ostale još uvijek jake snage partizana. Tog dana zarobili su na prijelazu preko Sutjeske divizijsku bolnicu 7. banij­ske divizije s njenim užim osiguranjem, bolničkim vodom.363 Iz bolnice je izdvojeno oko 50 ljudi, koji su preslušavani, a zatim su odvedeni u logor.364 Ostali, oko 150—200 ljudi, pobijeni su odmah u kanjonu Sutjeske, gdje su i zarobljeni.

Na prostoriji rijeka Sutjeske i Hrčavke zarobljeno je također i nekoliko grupica zaostalih bolesnih, ranjenih ili fizički iscrpenih boraca i iz drugih brigada Glavne operativne grupe.365 Presluša­vajući tako velik broj ljudi, zarobljenih ili uhapšenih ispred i iza 3. udarne divizije, mogli su pouzdano utvrditi, da se i pored odla­ska Glavnine operativne grupe na sjever — na desnoj obali Sutje­ske nalaze još uvijek jake snage partizana. Iz oskudnih njemačkih podataka vidljivo je samo to, da su identificirali 5. crnogorsku bri­gadu na Vučevu.

Četiri kompletne okupatorske divizije — 118. lovačka, 7. SS,1. brdska i divizija »Ferrara« — zatvorile su 11. juna ujutro obruč oko 3. udarne divizije. Iza ovih jedinica nalazile su se jake rezer­ve, raspoređene tako, da mogu intervenirati u svim najosnovnijim pravcima kojima bi se 3. udarna divizija eventualno mogla probiti

363 U divizijskoj bolnici 7. banijske divizije nalazilo se pokretnih ranjenika i iz drugih jedinica, koje je ona usput povela sa sobom.

364 Ovoj grupi priključeno je još nekoliko takvih grupa zarobljenih boraca i izbjeglica, pohvatanih 11., 12., 13., 14. i 15. juna. Neko vrijeme bili su u logoru u Zenici, Sarajevu i Zemunu, a zatim su otjerani u Njemačku i Norvešku. Od oko 1000 ljudi, koliko se nalazilo u logori­ma, zarobljenih ili pohapšenih u pozadini od strane Nijemaca, poslije rata vratilo se u domovinu oko dvadeset.

365 Borci koji su preboljeli pjegavi tifus, rekonvalescenti, zbog vrlo slabe i neredovne ishrane, napornih marševa i stalne borbe brzo su ispadali iz stroja. Fizički iscrpeni, padali su i ostajali iza svojih jedini­ca. Mnogi od njih su stradali: jednim su dijelom zarobljeni, ali veći­nom ubijeni odmah na mjestu.

458

i izvući.366 U prvom su redu dobro zatvoreni svi prijelazi preko rijeka Pive i Sutjeske, sve planinske staze, koje vode sa platoa Vučeva prema Bioč-planini, Magliću i šumi Prijevor (zapadno od Maglića), a zatim su poduzimani ispadi jačim jedinicama iz pravca sela Mratinja prema Vučevu, od Maglića prema kolibama Mrkalj Klade i iz doline Sutjeske, od Borovna i Tjentišta prema Dragoš Sedlu.

U toku noći između 9. i 10. juna izašle su, uz velike napore, iz kanjona Pive na Vučevo sve jedinice 3. udarne divizije, ešalon po­kretnih ranjenika367 i izbjeglice.

Za prijelaz preko Pive bila je i 3. udarna divizija primorana da izgradi most, jer je onaj most što ga je izgradila 7. banijska divizija bio ponovo teško oštećen od avijacije i neupotrebljiv za ra­njenike. Taj posao, a zatim vrlo sporo prelaženje ranjenika, uspo­rili su izlazak divizije na Vučevo.

Opću situaciju — gdje se 10. i 11. juna nalazila Glavna opera­tivna grupa i u kakvoj situaciji, zatim kakav je raspored i jačina neprijatelja na prostoru Maglića—Volujaka i Sutjeske — štab 3. divizije poznavao je samo u glavnim crtama. Sta se sve odigralo na Sutjesci, kako je prošla 7. banijska divizija i kako je stigla u sastav Prve grupe (1. i 2. divizije), štab divizije nije znao. U toku 10., 11. i 12. juna primio je informacije i sugestije od Vrhovnog štaba preko radio-veze, da je glavnina grupacija iscrpla sve svoje mogućnosti da im pruži pomoć; da je sutjeski mostobran razbijen; da su ga Nijemci zauzeli; da se i glavnina snaga nalazi u vrlo kritičnoj situaciji i da se mora pobrinuti da što prije izađe iz Ze- lengore; da je dolina Sutjeske zaposjednuta jakim snagama nepri­jatelja i da se ispituju mogućnosti izlaska sa Vučeva i na druge pravce, eventualno preko Bioč-planine na jug, ili preko planine Vo-

366 Iza 1. brdske divizije, na prostoriji Sušički potok—Crno jezero —-Zabljak, nalazila se 61. bugarska pukovska grupa. Sjeverno od Tare nalazili su se još uvijek 4. brdska kvislinška brigada i 4. planinska pukovska grupa divizije »Taurinense«. Iza divizije »Ferrara« nalazio se 83. puk divizije »Venezia« sa dva bataljona i 48. mitraljeski bata­ljon, na prostoriji sela Donji Unač—Pišče. Na lijevoj obali Pive, u dolini rijeke Vrbice, iza 7. SS divizije, nalazio se jedan bataljon talijan­skog 54. puka.

367) Ustvari, ovo nije bio ešalon samo pokretnih ranjenika. Za divi­zijom su krenuli i takvi ranjenici, koji su išli na štakama, sve ono što se na bilo koji način moglo kretati. Neki ranjenici, kad su se osjetili bez zaštite, krenuli su za di vizi jam, iako sai bili u stanju da prevale najviše do tri kilometra dnevno. Putem ili su pomrli ili su ih Nijemci stigli i ubilli. Nekolicini takvih, koji su se kretali na štakama teško ranjeni, poslije mnogih i mnogih peripetija uspjelo je izmaći Nijemci­ma i spasiti se. \

lujaka u pravcu Hercegovine; da divizija u proboju neprijateljskog obruča treba da računa isključivo sa svojim snagama i da treba biti spremna na sve, da se izvlači iz obruča eventualno po briga­dama i manjim jedinicama, samo da izbjegne katastrofu.

Dati nešto više informacija o općoj situaciji, ili možda još de­taljnije sugestije o izlasku iz obruča, Vrhovni štab nije mogao, a niti bi to izmijenilo situaciju 3. udarne divizije na Vučevu i Dragoš Sedlu. Utvrditi konkretne namjere neprijatelja, to jest, da je on u ova dva dana pokrenuo svoje četiri pješadijske divizije prema 3. udarnoj diviziji, takvu procjenu objektivno nitko nije mogao dati. Da bi se dala takva procjena, potrebna su i odgovarajuća sredstva, preko kojih se mogu dobiti takve ili približno takve informacije, naročito o pokretima nepriiatelja u pozadini, što Glavna operativna grupa nije imala, jer je bila neprestano opkoljena i izolirana ođ drugih jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Normalnije je bilo očekivati, da će se veće snage okupatora poslije Balinovca orijen­tirati prema glavnini grupacije, bar s još nekim dijelovima 118. lovačke divizije, kako bi uspostavile situaciju na frontu 369. divi­zije, nego da će ovako ogromna snaga biti usmjerena prema 3. udarnoj diviziji.

Međutim, Nijemci su imali na raspoloženju veliku masu vojske, kojom su mogli tući i prema glavnini grupacije i prema 3. udarnoj diviziji. Pos’ije proboja prema glavnini grupacije masa se nije ispo- ljila samo zato, što general-potpukovnik Lüters niie navriieme po­krenuo sve trupe iz rezerve za pojačanje fronta 369. divizije. Samo zbog kasne reakcije na cesti 1. proleterskoj diviziji prema Kalinovik— Foča zakasnila su i dejstva jakih njemačkih snaga prema glavn;ni grupacije. Ona je prešla preko ceste u posljednji čas, jer su prema njoj već bili u pokretu 4. puk »Brandenburg«, 724. puk 104. divi­zije, zaostali bataljoni 369. divizije (1. bataljon 370. puka i 370. pt bataljon) i 202. tenkovski bataljon. 568

U neprijateljsku ofenzivu ovako velikih razmjera, kao što je bila V. okupatorsko-kvishnška ofenziva, nije se vjerovalo sve do Sutjeske. Tek tada je sv'ma postalo jasno, da se oko Glavne ope­rativne grupe nalazi velika vojska okupatora i da se protiv nje mora boriti isključivo partizanskom taktikom, prvenstveno takti­kom razvlačenja svojih vlastitih snaga na što širu prostoriju, đej- stvujući paralelno raznovrsnim dejstvima iznutra i izvana na oku­patorske jedinice. U svijetlu zahtjeva takvih taktičkih dejstava i

368 2. bataljon 724. puka ie stigao, a čini se. da je 1 1. batalion 370.puka deistvovao 12. juna. 369. diviziia je imala dva pit. bataljona 37mm. u svakom puku po jedan, a u 369. art. puku imala je pt đivizion57 rmm

460

same stvarne situacije Glavne operativne grupe u danima ove ofenzive, zakašnjenje 5. krajiške divizije predstavljalo je ozbiljan minus u planovima i dejstvima Glavne operativne grupe.

Razdvajanje grupacije na dva dijela učinjeno je u duhu na­vedenog principa, i ono je, bez sumnje, dalo stanovite rezultate, ali pomanjkanje dejstava izvana i u dubinu neprijateljskog rasporeda i prsustvo velike bolnice neminovno su morali negativno utjecati na situaciju Glavne operativne grupe.

U toku 10. juna 3. udarna divizija ostala je na Vučevu odma­rajući se i sređujući bolnički ešalon za pokret prema Sutjesci. Na osiguranjima prema neprijatelju, na pravcima prema selima Mra- tLnju i Ćurevu u toku dana nije došlo do borbe. Dnevni pokret nije vršen zbog aktivnosti avijacije i neprestane artiljerijske i mi­nobacačke vatre s Maglića duž planinske staze Vučevo—Mrkalj Klade—Dragoš Sedlo. Međutim, zadržavanje divizije cio dan na Vučevu bilo je isuviše smjelo za njen položaj.

Na zajedničkom sastanku štaba 3. udarne divizije, delegata Vrhovnog štaba Milovana Đilasa i člana Vrhovnog štaba Ivana Milutinov'ća389, koji je održan na Vučevu, odlučeno je, da divizija11. juna izbije na desnu obalu Sutjeske oko sela Tjentišta i da se probije za glavninom grupacije. Proboj divizije preko Sutjeske određen je da se izvede u toku noći od 11. na 12. juna. Glavni zadatak, uspostavljanje mostobrana na Sutjesci, povjeren je 1. dal­matinskoj brigadi. Pošto bude uspostavljen mostobran, 12. juna bi se prebacile preko rijeke ostale divizijske snage i ešalon pokret­nih ranjenika. Odmah iza 1. dalmatinske polazi 3. sandžačka bri­gada i izlazi desno od nje, prema Borovnu, kao osiguranje desnog boka. Dijelovi 5. crnogorske (jedan bataljon) ostaju u zaštitnici oko Mrkalj Klada, a tri bataljona 5. crnogorske i 3. bataljon 10. herce­govačke brigade870 su u rezervi oko Dragoš Sedla. (Vidi kartu 25-)

11. juna do podne divizija je stigla na Dragoš Sedlo i razvila se prema utvrđenom planu za proboj preko Sutieske. Svaka je brigada otišla na svoj zadatak. 1. dalmatinska sišla je na desnu obalu Sutjeske, 1 do 2 kilometra južno od sela Tjentišta, stazom kojom su sišle i sve druge jedinice grupacije371. Bataljoni su se zadržali ispred rijeke, na ivici šume, čekajući noć, izviđajući ne­

369 U pitanju komando van ja glavnu je riječ imao Milovan Đilas.370 Ovaj je bataljon zbog jednog posebnog zadatka ostao iza svoje

brigade i priključen je 3. diviziji.371 1. dalmatinska brigada sišla je na Sutjesku sa svoja tri bata­

ljona i jednim bataljonom 5. crnogorske brigade, koja je formacijski imala pet bataljona.

461

prijatelja ispred sebe i tražeći najbolje mogućnosti za prijelaz Nakon kratkog izviđanja uočeno je prisustvo jakih snaga Nijemaca, koje su se kretale niz kanjon rijeke od Suhe prema Tjentištu. Ali u ovom intervalu, jedan su bataljon primijetili i Nijemci i odmah otvorili vatru na njega.

Ne razmišljajući mnogo, jer je bilo jasno, da je prisustvo bri­gade otkriveno, komandant 1. dalmatinske brigade naredio je svim bataljonima, da izvrše juriš preko rijeke i zauzmu selo Tjentište.0 svojoj odluci izvijestio je odmah i štab divizije na Dragoš Sedlu. Bataljon koji je primio vatru od neprijatelja malo se pokolebao, ah je glavnina brigade zagazila u vodu, krećući se odlučno prema Nijemcima, pa je povukla odmah za sobom i taj bataljon. U ovom jurišu brigada je slomila otpor neprijatelja i produžujući niz rijeku u Tjentište energično upala u jedan njemački logor te ga razbila. Na ne­sreću, sada se dogodilo ono, protiv čega se tih dana bilo vrlo teško ili nemoguće boriti: umjesto da goni potučene Nijemce dalje, izglad­njela se vojska, zadovoljna ovim prvim uspjehom i uvjerena da je put preko Sutjeske otvoren, razvukla po njemačkim šatorima tražeći hranu i iskliznula iz ruku komandi bataljona.

Pod zaštitom mraka Nijemci su se prikupili i organizirali pro- tivnapad uz podršku jake artiljerije. Kako se brigada tom napadu nije nadala372, on je potpuno uspio, izbacio 1. dalmatinsku iz sela1 razbio je kao jedinicu. Bataljoni su se u šumi razbili na grupe boraca koje su se izgubile u noći, a ujutro 12. juna sve te grupe krenule su na zapad u nravcu Vrbničkih koliba, probijajući se ka­ko je tko znao i mogao373.

Noću, kako za vrijeme borbe, tako i poslije nje, štab 1. dalma­tinske brigade pokušao je da prikupi i sredi brigadu, ali je bio bespomoćan. Ujutro 12. juna poslao je izvještaj štabu divizije o situaciji u Sutjesci, i s jednom većom grupom otišao je u pravcu sela Vrbniče, probijajući se kroz šumu.

12. juna ostala je 3. udarna divizija ne samo bez mostobrana, nego i bez jedne brigade. I kola su pošla nezaustavljivo nizbrdo! Poslije sloma 1. dalmatinske brigade u Sutjesci redali su se u toku dana događaji sve gori jedan od drugog.

372 Za vrijeme borbi oko Košura Nijemci su reperisali sve staze i kote oko sela Tjentdšta, tako da su uvijek imali spremljene elemente za artiljerijsko gađanje.

373 Prije napada dao je štab brigade na znanje štabovima bataljo­na, da se u slučaju da brigada bude razbijena kao cjelina, svi njeni diije- lovi probijaju na zapad prema selu Vrbnici i Vrbničkim kolibama, gdje će bdti mjesto za sabiranje brigada.

462

Prisustvo divizije, bolnice i izbjeglica oko Dragoš Sedla bilo je potpuno kompromitirano i Nijemci su odmah ujutro 12. juna izvršili jake napade prema diviziji pravcem Maglie—Mrkalj Klade —Dragoš Sedlo, pravcem Tjentište—Dragoš Sedlo i pravcem Borov- no—k. 947—Dragoš Sedlo. U pozadinu divizije, na Vučevo, izbila je jedna kolona 7. SS divizije iz pravca Mratinja. Na lijevoj obali Sutjeske njemačke su jedinice poduzele opsežne mjere utvrđiva­nja, prvenstveno na planinskim stazama, prolazima i kotama, ka­ko bi organizirano dočekale one jedinice, koje se budu probijale preko Sutjeske. Na liniji Borovno (k. 819)—Košur (k. 87)—s. Kre- kovi—k. 906 (južno iznad Krekova)—Usovički potok—Pleće—Vili- njak—Kazani (k. 1034)—Suha nalazilo se pet pješadijskih bataljo­na, dva iz 7. SS divizije i cio 738. puk 118. lovačke divizije — sa frontom prema Sutjesci. Na krilima ovog fronta, u rajonu Popova Mosta (lijevo) i Koliba Nikšan (desno) nalazile su se također jake snage 118. i 7. SS divizije.

Perspektive 3- udarne divizije za nasilni izlazak iz obruča bile su potpuno bezizgledne. Više se nije moglo organizirano kretati ni naprijed ni nazad! Neprijatelj je na svim stranama bio daleko jači i u akciji, napadajući je 12. juna iz svih pravaca.

Najprije je došlo do ogorčene borbe oko Mrkalj Klada, kod za­štitnice, u kojoj su dva bataljona 5. crnogorske brigade teško izdr­žale napade Nijemaca. Zatim je došlo do borbe na pravcu Sutjeska —Dragoš Sedlo, i konačno, poslijepodne, na pravcu Borovno—Dra- gcš Sedlo. Uspješno je odbačena i kolona koja je nadirala iz Su­tjeske, pa se dobivao utisak da je možda neprijatelj na ovom prav­cu s najslabijim snagama. Dublje izviđanje preko Sutjeske nije vr­šeno, a kako u kanjonu u toku dana nisu primijećeni veći pokreti njemačkih jedinica, taj je utisak bio još jači.

Paralelno s borbama na osiguranjima vršene su pripreme je­dinica i bolnice za pokret. Poslije duge diskusije o raznim prav­cima i mogućnostima izlaska iz okruženja, da li se probijati kroz šume Peručice u pravcu Volu jaka za istočnu Hercegovinu, da li preko Sutjeske, južno od Tjentišta, za glavninom grupacije, ili pokušati prijelaz preko Sutjeske u njenom donjem toku, negdje između sela Ćureva i Popova Mosta — na koncu je ponovo odlu­čeno, da se ide starom trasom preko Sutjeske, tamo gdje je 1. dal­matinska brigada nastradala. Proboj preko Sutjeske određen je općim pravcem Dragoš Sedlo—Ravno Borje (na desnoj obali Su­tjeske) — s. Tjentište ili negdje oko njega — Ozren—Milinklade, pa onda, prema situaciji, ih preko sela Zamrštena za selo Vrbnicu ili kroz potok Hrčavku prema Lučkim i Vrbničkim kolibama.

Ali pravac proboja, kako smo vidjeli iz rasporeda njemačkih jedinica, išao je preko najjačih i najbolje utvrđenih njemačkih je­dinica. Divizija je naišla na teren, gdje je bilo najveće poprište borbe za sutješki mostobran, gdje su već i jedinice »Grupe Gertler* i »Grupe Annacker« dobro poznavale teren, možda već isto tako dobro kao i sama 3. divizija.

Kao glavna snaga za proboj preko Sutjeske određena je 5. crnogorska proleterska brigada, pojačana jednim bataljonom 3. san- džačke brigade. Njen je zadatak bio, da forsira Sutjesku odmah s večeri i da iskoristi noć za forsiranje proboja u pravcu Ozrena i Milinklada.

Ali za vrijeme pripreme jedinica i bolnice za pokret, kad je glavnina snaga krenula sa Dragoš Sedla prema Sutjesci, njemačka kolona, koja je nadirala od Borovna prema Dragoš Sedlu, razbila je bočno osiguranje 3. sandžačke brigade, nastupajući ususret 5. crnogorskoj, prema Dragoš Sedlu. Nije preostalo drugo, nego obra­čunati se najprije s ovom kolonom, a zatim produžiti na Sutjesku. U protivnapađ su upućena dva bataljona 5. crnogorske brigade, koji su svoj zadatak dobro izvršili. Razbili su Nijemce na juriš, progo­neći ih kroz šumu nazad prema Borovnu. Ali u tom gonjenju razbili su i sami sebe. Čete su se razvukle po šumi, gdje ih je zatekao mrak, pa je izgubljeno veoma mnogo vremena, dok su se skupile i vratile na mjesto prikupljanja za pokret u Sutjesku. Dok se 5. brigada ponovo prikupila i sišla na lijevu obalu Sutjeske, noć je prošla i dan je zatekao brigadu pred rijekom. Već sama ta činje­nica bila je katastrofalna. Umjesto da je prebacivanje preko Sutje­ske počelo 12. juna naveče, počelo je 13. juna ujutro.

5. brigada sišla je na Sutjesku i njeni prvi bataljoni prebacili su se preko vode, ali na neprijatelja nisu naišli. Kanjon Sutjeske južno od Tjentišta bio je prazan! I brigada je krenula u Tjentište. Odmah iza nje pošla je i 3. sandžačka, a zatim bolnica i izbjeglice. Pod teškom impresijom opće situacije ranjenici i izbjeglice upa­dali su u kolone nekih bataljona, nastojeći đa se što prije dokopaju lijeve obale, usporavajući pokret i prebacivanje jedinica.

Krećući se oprezno niz Sutjesku, tri bataljona 5. crnogorske brigade ušla su i u Tjentište — bez borbe. Iz Tjentišta se brigada razvila u dvije kolone; desna, jačine tri bataljona, nastupala je iz Tjentišta kroz šumu, prema k. 906, južno od s. Krekovi, da bi izbila na Ozren (1405); lijevo od nje krenula su dva bataljona (jedan 5. brigade i jedan 1. dalmatinske) kroz Usovički potok, također u pravcu Ozrena. Za njima je nastupala 3. sandžačka brigada. Bolni-

ca je ostala oko prijelaza, da bi joj se oslobodio prostor za pokret. U zaštitnici na Sutjesci ostao je, čini se, 3. bataljon 10. hercego­vačke brigade (Mostarski bataljon).

U pokretu iz sela Tjentišta prema koti 906 dočekala je desnu kolonu 5, brigade, dok je izlazila iz šume na jedan mali proplanak ispred same kote, iznenada ubitačna bliska vatra iz neprijateljskih rovova. Na glas komandanta divizije Save Kovačevića bataljoni su odmah iz pokreta prešli na juriš, ali su odbijeni. Odmah poslije sukoba desne kolone ispod kote 906 planula je borba i u Usovičkom potoku, kod lijeve kolone. I ona je prešla na juriš i isto tako odbi­jena. Razvila se krvava borba na bliskom odstojanju. Kako je koja jedinica 3. sandžačke brigade prešla Sutjesku odmah je uba­civana u borbu. Međutim, snažna vatra sa cijele linije Košur— k.. 906—Usovički potok—Lastve—Kazani ukočila je širenje fronta i manevriranje krilima, i odmah u prvim jurišima pokosila prve redove boraca, prikivajući ih na zemlju- U prvim jurišima poginuo je i komandant divizije Sava Kovačević. Smrt proslavljenog revo­lucionara i komandanta brzo se pronijela jedinicama i ostavila porazan utisak na borce.

Na odstojanju od 50 do 150 metara, borba je trajala do 11 sati. Tada je 118. lovačka divizija intervenirala novim snagama, koje su stigle od Popova Mosta dejstvujući uz desnu i lijevu obalu Su­tjeske i obuhvatile diviziju i bolnicu jakom vatrom s desnog boka i iz pozadine. U toj situaciji štab divizije je naredio, da se snage divizije rokiraju u lijevo prema Usovičkom potoku, ne bi li se kroz šumu lakše izvršio proboj. Ali kad su jedinice pokrenute u lijevo, pritisnute s fronta i desnog boka snažnom vatrom, koja se sve više širila u pozadinu, organizirani otpor počeo je brzo popuštati. Nakon jednog sata divizija je bila razbijena i masakrirana. Negdje oko 13 sati doživljavala je istu sudbinu i bolnica. Njemačke su se jed:nice bacile na nju, strijeljajući na licu mjesta sve što nije bilo u stanju da se dobro kreće. Izvršivši još jedan čudovišan zločin, Nijemci su u kanjonu Sutjeske pobili 13. i 14. juna preko 900 ranjenika i bo­lesnika, a zarobili preko 1000 ljudi, što boraca, što ranjenika ili izbjeglica374. Jedan dio ranjenika i bolesnika, daleko manji, uspio se izvući iz Sutjeske probijajući se kroz šumu za pojedinim gru­pama boraca nazad u Crnu Goru ili Hercegovinu.

Poslije sloma u Sutjesci preživjeli borci i rukovodioci 3. divi­zije probijali su se po grupama od 10 do 40 boraca u četiri pravca: prema cesti Kalinovik—Foča, prema Hercegovini (Izgori i Borač) i

374 Nijemci su zabilježili, da su zarobili 1420 ljudi, što je vrlo vje­rojatno i točno.

36 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 465

nazad prema Crnoj Gori i Sandžaku. Oko 1. jula došlo je u sastav Glavne operativne grupe u istočnoj Bosni od 1. dalmatinske bri­gade najviše do 200 boraca. U Crnoj Gori, na prostoriji Golija pla­nina—Nikšić, prikupilo se oko 250 boraca iz 5. crnogorske, nešto iz 3. sandžačke i iz bolnice. U Sandžaku su se prikupili preživjeli borci i rukovodioci 3. sandžačke brigade, formiravši u prvo vrijeme jedan manji bataljon jačine oko 100 boraca. U gornji tok Neretve izbio je najprije 3. bataljon 10. hercegovačke brigade (Mostarski bataljon), a u idućih nekoliko dana još jedan bataljon 1. dalma­tinske brigade; oba su ova bataljona bila jačine između 100 do 150 boraca.

* * *15. juna naredio je Vrhovni štab svim jedinicama Glavne ope­

rativne grupe, da se potpuno odlijepe od njemačkih jedinica i pre­bace na prostor sjeverno od komunikacija Sarajevo—Višegrad. Pri­sustvo još uvijek jakih snaga okupatora i kvislinga predstavljalo je veliku opasnost za premorene i iscrpene jedinice Glavne ope­rativne grupe. 369- divizija vršila je 14. juna jake napade na za­štitnicu grupacije, a ostale njemačke jedinice, 118. i 7. SS divizija, bile su također vrlo blizu Glavne operativne grupe. Uslijed zavr­šetka ofenzive mogle su se brzo povući s prostorije Maglić—Su- tješka—Zelengora, i ponovno usmjeriti u pravcu Glavne operativne grupe. Nadalje, grupacija je bila u blizini Sarajeva, u kome se također nalazio jak okupatorsko-kvislinški garnizon. Sve su to bile značajne činjenice, koje su vrlo uvjerljivo govorile, da je opera- tivno-taktički položaj Glavne operativne grupe na prostoriji Jaho- rine planine vecma nepovoljan. Taj je položaj bio utoliko nepo- voliniji, što se oko Jahorine planine nalaze dobre komunikacije, kojima su se okupatorske trupe mogle brzo prebaciti na sjever.

Vrhovni je štab svakako morao izbjeći, da se sada, kad je Glav­na operativna grupa izašla iz jedne teške ofenzive okupatora i izdajnika, i to sa vrlo velikim gubicima i s premorenim ljudstvom, ponovo izloži napadu jačih snaga okupatora i izdajnika. Zato je i odlučio, da grupacija izvrši 15. juna uveče pokret na sjever, sa ci­ljem da što prije prijeđe preko pruge Sarajevo—Višegrad. Nare­đeno je da pokret vrši samo noću, kako bi se izbjeglo stalno pra­ćenje i izviđanje avijacije.

Ove procjene Vrhovnog štaba brzo su se potvrdile. 16. juna je general Lüters izdao naređenje za novi raspored svojih trupa, u duhu koncentracije oko Glavne operativne grupe, kako bi je blo­kirao na prostoriji Jahorine planine. 369. puk, pojačan 369. izvi­đačkim bataljonom i 202. tenkovskim bataljonom, brzo je prebačen pred Glavnu operativnu grupu, na željezničku prugu i cestu Sa-

466

rajeve—Višegrad, od željezničke stanice Stambulčić do Željezničke stanice Podgrab. Na pruzi su aktivirana i dva oklopna voza. Duž ceste Kalinovik—Trnovo raspoređen je 370. puk s dva bataljona i12. tenkovskom četom. Na cestu Foča—Goražde—Ustikolina—Osje­čani izišli su dijelovi 724. puka i 4. puka »Brandenburg«, a zatim i cijela 118. lovačka divizija.

Međutim, zbog brze reakcije Vrhovnog štaba te mjere više nisu mogle dati neki rezultat, odnosno zapriječiti prijelaz Glavne ope­rativne grupe preko željezničke pruge. Napadajući prugu na vrlo širokom frontu i paralelno na četiri mjesta, grupacija je 18. i 19. juna prokrčila sebi put na sjever i odlijepila se od glavnih snaga neprijatelja. Nakon kratkog predaha na prostoriji Romanije plani­ne Glavna operativna grupa je započela sa protivofenzivom na te­renu istočne Bosne.

5. krajiška divizija, koja je pošla sa Vlašić-planine prema Glav­noj operativnoj grupi s velikim zakašnjenjem, stigla je tih dana na prostoriju Fojnica—Kreševo, zauzevši ta dva mjesta. Kako je ofenziva neprijatelja završila, divizija je primila nove zadatke, ofenzivnog dejstva na široj prostoriji Sarajeva, gravitirajući poste­peno prema Zvijezda planini u istočnoj Bosni.

*30 467

XXX. POGLAVLJE

O V. OKUPATORSKO - KVISLINŠKOJ OFENZIVI

V. okupatorsko-kvislinška ofenziva završila se 15. juna 1943. godine. O završetku ofenzive Komanda njemačkih oružanih snaga u Hrvatskoj zabilježila je u svom operativnom biltenu, da su ope­racije »Schwarz« završene 16. juna. Kako Nijemci registriraju do­gađaje na frontu obično sa zakašnjenjem od jedan ili pola dana, to ustvari znači, da i oni smatraju, da je V. ofenziva završena15. juna.

Kako su ocijenili završetak ove dramatične bitke i njen rezul­tat, lijepo vidimo iz ovih konstatacija:

»Operacije »Schwarz« su završene. Grupa 369. pješadijske divizije nastavlja progon neprijatelja, koji se povlači prema sjeveru. Nepri­jatelj je uspio da se probije prema sjeveru, ali je bio napadnut bočno od 369. divizije, u saradnjii s avijacijom, koja je vršila akciju niskog le ta . . . (Operativni bilten Komande njemačkih oružanih snaga u Hrvatskoj za 16. juna — Podvukao Đ. K.)

O završetku operacije »Schwarz« general-pukovnik Löhr, ko­mandant njemačkih snaga na Jugoistoku, u svojoj izjavi kaže:

»Naše trupe su pretrpjele od neprijatelja i napora osjetne gubitke Prije svega 118. lovačka divizija. Koliko se sjećam, broj mrtvih iznosio je 3500 ne računajući one, koji su doonije u bolnicama umrli. Trupe se nisu mogle dalje upotrebljavati bez obnove i pri­vođenja rezerve. Pored toga, one bi se morale ponovo pregrupirati za novi poduhvat protiv partizana. Stanje u Grčkoj je imperativno zahtijevalo, đa se trupe pošalju tamo. OKW se stoga odlučila, da prilike na Balkanu uredi na novoj osnovi. Ona je naredila hitno odašiljanje 1. aipinske divizije, 104. i 107. lovačke divizije u Grč­ku . . . « (Original izjave u VIIJNA).

Ovim konstatacijama nije potreban komentar! Nijemci su otvo­reno priznali, da se Glavna operat vna grupa probila iz okruženja i da se, prema tome, planovi operacije »Schwarz« nisu realizirali. Demantirali su ujedno i sami sebe, svoje tvrdnje u toku ofenzive, priznajući da su jučer »dotučene brigade« — 15. juna »uspjele da se probiju prema sjeveru«.

•«68

Njihovi saveznici — Talijani, popratili su završetak ofenzive na svoj način, ironičnom konstatacijom na račun njemačkih trupa: »Nijemci su izigrani!« To je u neku ruku bio i odušak nezadovolj­stva prema Nijemcima, opravdanje inferiornog položaja talijanskih trupa u vrijeme V. ofenzive.

Pošto se završila ofenziva, Komanda njemačkih snaga na Ju­goistoku izvršila je nov raspored svojih trupa. 1. brdska divizija i 104. lovačka divizija upućene su u Grčku, da pojačaju njemačko- talijanski front u slučaju invazije savezničkih trupa. 7. SS d'vizija povučena je na prostoriju Mostar—Široki Brijeg—Konjic; 118. lo­vačka divizija otišla je u Crnu Goru, a 369. d'vizija u istočnu Bo­snu. 4. brdska brigada kvislinga ostala je na prostoriji Foča—Go- ražde. Na prostoriju Rogatice došao je i 63. bugarski puk.

Talijanske trupe u Crnoj Gori i Sandžaku ostale su u starom rasporedu, nastojeći da uz pomoć četnika ponovo uspostave svoju vlast i kontrolu nad sjevernim dijelom Crne Gore. Zajedno s čet­nicima poduzimale su stalne napade na jedinice 3. divizije, koje su se prikupljale i reorganizirale na terenu Sandžaka, Crne Gore i istočne Hercegovine. Odnos okupatora i Nijemaca i Talijana pre­ma četnicima Draže Mihajlovića postao je sada jedinstven i pozi- t'van. Ponovo su se prikupljale i naoružavale četničke jedinice u cijeloj zemlji, ali se četništvo kao vojna snaga više nije moglo afir­mirati. Bez svestrane podrške okupatorskih jedinica oni se v:še nisu mogli upotrebljavati u akcijama protiv Narođnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda.

Njemačka ofenzivna operacija »Schwarz«, odnosno V. okupa- torsko-kvislinška ofenziva, trajala je punih mjesec dana. Po broj­nosti okupatorskih trupa, po žestini bojeva i pedantnosti u izvo­đenju ona se ističe među svim ofenzivnim pothvatima okupator­skih jedinica u toku Narodnooslobodilačkog rata375. Jedinice Naro-

375 Evo kako je general-potpukovnik Liiters ocijenio dejstva svojih i neprijateljskih trupa u toku ofenzive:

»Završetak operacijaOperacija je bila završena 14. 6.Jednim dijelom snaga preduzeto je gonjenje neprijatelja koji se

probio, a drugtim dijelovima vršeno je čišćenje borbenog područja i puteva, kojima je neprijatelj bježao.

8. Iskustva:Trupe su vršile operacije na najtežem, velikim dijelom besput­

nom i neprolaznom krševitom zemljištu, Dolomitima sličnim planinama visokim», do 2.500 m. Atmosferske prilike bile su nepovoljne (hladnoća, kiša, snijeg).

dncoslobodilačke vojske imale su u Oslobodilačkom ratu niz teških momenata, bile su mnogo puta opkoljavane i stavljane pred izvan­redno teške probleme, koje rat, a naročito ovakav, sam po sebi če-

Zahtjevima rata u planinama bile su dorasle samo 1. brdska divizija i SS divizija »Prinz Eugen«. One su u svakoj situaciji bile nadmoćnije od neprijatelja.

Ostale divizije nisu bile ni obučene ni opremljene za borbe u planinama. Nedostajala su najprimitivnija iskustva. Stoga su vojnici iz poljskih divizija u planinama daleko zaostajali za neprijateljem, koji je dobro poznavao ovo zemljište.

Iskustva ovog pothvata uvjerljivo su pokazala:369. pješad. divizija je, usprkos najboljoj volji vodstva, u odlučnim

situacijama zatajila. Ona još nije podesna za upotrebu protiv savre- menog neprijatelja, a za suzbijanje bandi upotrebljiva je samo uslovno. Ovdje može pomoći samo to, da se cijela divizija prebaci na neko vojno vježbalište i da joj se dodijeli dovoljan broj nastavnika.

118. pješad. divizija, koja je nosila glavni teret borbe, sa svojom sadašnjom opremom samo je uslovno sposobna za borbu u planinama. Udarci koje je pretrpjela štetno su djelovali na njen napadni elan. Za zadatke koji je očekuju poslije njene dugogodišnje upotrebe kao po- sadne trupe, bila bi joj potrebna još intenzivnija obuka.

Hrvatske jedinice (misli se na kvislinške jedinice — primjedba Đ. K.) pod hrvatskom komandom, osim časnih izuzetaka, imaju borbenu vrijednost, koja je jedva vrijedna spomena.

Puk »Brandenburg« nije dorastao zahtjevima ovoga zemljišta. Za­datke za naročitu upotrebu koju je dobio u planinama nije mogao da riješi, jer mu je nedostajao osnovni uslov — sposobnost za borbu u planinama. Upotrebljen kao trupa, puk se u planinama vrlo hrabro borio, ali se ipak, iz već navedenih razloga, nije istakao.

b) Neprijatelj: Tok borbi je pokazao, da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene, i da raspo­lažu borbenim moralom, koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko koman- dovanje bilo je izvanredno pokretno — takođe i u obrani — aktivno.

Karakteristični su bili masovni napadi prikupljenim snagama na jednom mjestu, izvođeni pri atmosferskim prilikama povoljnim za ne­prijatelja (kad je nemoguć rad avijacije), i to tamo, gdje naša artilje­rija nije mogla dobro da dejstvuje. Komunistima je uvijek polazilo za rukom, da izjednače svoj nedostatak teškog naoružanja i da kori­steći mrak, maglu i kišu dođu na odstojanje bliske borbe, prsa u prsa. Pri ovome su se pokazali kao fanatični, krajnje uporni, dobri borci, koji odlično poznaju teško planinsko zemljište.

Naoružanje komunista bilo je dobro. Raspolažu začuđujuće veli­kim brojem automatskog oružja (puškomitraljezima, teškim mitralje­zima, minobacačima i t. d.) i uz to obiljem municije. Svi se izvještaji slažu u tome, a i naši gubici dokazuju, da ovim oružjem umiju da rukuju. Prvorazrednom obavještajnom službom (pomoću stanovništva i t d.), rafiniranim korišćenjem zemljišta i kamuflažom (također i uni­formama svih vrsta), uvijek su uspijevali da našim trupama postave klopke

470

sto nameće, ali nigdje i nikad težina i dramatika borbe nisu dosti­gle takve razmjere i takvu epopeju, kao što je bila borba Glavne operativne grupe u toku V. okupatorsko-kvislinške ofenzive.

Nesumnjivo je, da su komunisti veoma žilav protivnik, kome je dorasla sanjo jedinica, koja je opremljena i naoružana svim potre­bama za vođenje borbe u planinama i koja je naviknuta na najveće tjelesno naprezanje.

c) Naše trupeOkruženje neprijatelja u prvo vrijeme bilo je još na velikom

prostoru i širokom frontu, te je uslijed toga u početku imalo slaba mjesta i otvore, koji su mogli da budu zatvoreni samo izviđačkim dije­lovima, što je imalo za posljedicu: neprijatelju, koji je izvodio opera­cije po unutrašnjim operacijskim pravcima, data je mogućnost da izne­nadnim, masiranim napadom na jedno slabo mesto postigne proboj. Da bi se ova opasnost spriječila, na ugroženim mjestima držane su u pripravnosti rezerve (po jedan do dva bataljona na diviziju).

Pravovremeno provođenje snaga s drugih dijelova fronta, kad se saznalo za namjere proboja, ometali su dužina puta, neprijatelj i nepo­voljno stanje putova. Jedinice koje su prevezene automobilima, posto je količina transportnih sredstava bila vrlo ograničena, nisu imale tovamu stoku i zbog toga su mogle da budu upotrebljene samo za zadatke sa ograničenim ciljevima. Jedinice koje su se kretale pješke, morale su da stignu kasno.

2. Stalno i uvjerljivo se pokazala potreba, da se prilikom prodi­ranja dolinom poduzme osiguranje pobočnicama upućenima preko uzvi- šenja s obiju strana doline; o ovoj potrebi divizije poljskog tipa nisu Uvijek vodile računa. Posljedica ovoga bili su gubici, jer neprijatelj najradije postavlja zasjede baš na istaknutim stjenovitim položajima.

4. Zbog osjećaja da su slabije od neprijatelja, koji se borio pod­muklo, trupe često nisu težile da nerazjašnjene situacije rješavaju na­padom, već su pribjegavale kružnoj obrani, borbenom postupku, koji je neprijatelju dozvoljavao punu slobodu rada.

Potrebna je stalna i temeljita obuka u korišćenju zemljišta, izvi­đanju i osiguravanju.

5. Angažovanje avijacije potpuno je odgovorilo postavljenim za­htjevima. Ipak je rđavo vrijeme povremeno ograničavalo njen rad. Avijacija je neprijatelju nanijela znatne gubitke. Više puta su naši napadi mogli da budu produženi tek poslije zalaganja avijacije. Često je bilo potrebno snabdijevanje iz vazduha, koje je vršeno bez zastoja.

6. Veza. Sredstva za vezu, koja su stajala na raspoloženju, nisu bila dovoljna. Uprkos najširem iskorišćavanju svih mogućnosti i vje­štoj primjeni pomoćnih sredstava, nije se uspjelo da se stvore potrebne veze. Divizijama se moralo komandovati preko radija (česte atmosfer­ske simetnje), čime je s jedne strane nastala neobaviještenost Koman­danta o situaciji, a s druge strane bilo je znatno umanjeno prenošenje zapovijesti i onemogućena obostrana izmjena misli«.

LÜTERS s. r.(Original izvještaja u Münchenu. Kopija izvještaja u VIIJNA).

471

Prva okupatorsko-kvislinška ofenziva godine 1941. u Srbiji, zatim 1942. u Sloveniji, tragika Kozare i Kozarskog partizanskog odreda u mjesecu junu 1942. godine, u kojima su stranice Oslobo­dilačkog rata ispisane heroizmom i slavom partizanskih odreda Jugoslavije, ne mogu se mjeriti s V. ofenzivom. Svi oni, koji su je prošli i preživjeli, od borca do Vrhovnog komandanta, smatraju je nečim najtežim, što su doživjeli u Oslobodilačkom ratu. Ova je ofenziva tražila od svakog vojnika i rukovodioca daleko više fizič­ke snage i samoodricanja, revolucionarne svijesti i discipline, žr­tvovanja za stvar zajednice i njene pobjede. U njoj su se sukobile dvije vojske, koje su odlučno težile svome cilju, ne žaleći ništa. To je bio rat, koji nije priznavao nikakve konvencije, ofenziva u kojoj su zarobljeništvo i smrt bili jedno te isto. To je bila borba na život i smrt u punom smislu tih riječi.

Proboj i izlaz iz okruženja, Glavna operativna grupa nije mo­gla u ovoj neprijateljskoj ofenzivi rješavati po principima stare par­tizanske taktike — iznenadnim udarom i izlaskom iz neprijateljskog obruča u toku jedne noći. To je bila prošlost. Sada je tre­balo voditi niz dobro koordiniranih bojeva, stvarajući potre­ban prostor i vrijeme za izlazak velike združene jedinice s velikom bolnicom, koja više ne dozvoljava da se odmah po operativnom opkoljenju brže bolje izvuče napolje. Sada je trebalo prihvatiti jed­nu stvarnu bitku, izvršiti niz bojeva i operacija, dobro planiranih, prostudiranih i izvedenih na najslabijim točkama neprijateljskog rasporeda. Toj vojnoj strani problema koji se postavljao pred Glav­nu operativnu grupu trebalo je u ovoj neprijateljskoj ofenzivi priložiti, i to od svakog borca i rukovodioca Glavne operativne grupe, sav njegov revolucionarni i patriotski žar borbe, svu odva­žnost i junaštvo revolucionara, svu fizičku snagu — da bi sačuvao revolucionarnu zastavu borbe i izvršio svoj dug prema svojim ra­njenim drugovima.

Ponovo je stavljena na probu vojna organizacija Narodnooslo­bodilačke vojske, njena formacija, karakter njenog naoružanja, njena taktika i strategija. Uz operacije raznog karaktera, koje su izvodile jedinice 1. hrvatskog korpusa, 1. bosanskog korpusa i Glav­ne operativne grupe u toku IV. okupatorsko-kvislinške ofenzive, ovo je bio najveći ispit. Ali i ova je ofenziva opravdala stvaranje velikih združenih jedinica Narodnooslobodilačke vojske, mogućno­sti stvaranja i razvoja jedne vojske iz partizanskih odreda i kroz partizanski rat. IV. i V. ofenziva pokazale su, da takva vojska, koja kombinira forme starog partizanskog rata s operativnim dej- stvima jedne savremene združene jedinice, može opstati, i da kva­litativno i kvantitativno nova vojna formacija može da živi i da

472

se razvija. Ali je historijska praksa pokazala, da ovakva jedinica kao što je bila Glavna operativna grupa, koja rješava strategijsko- operativne zadatke oslobodilačkog rata, ne smije voditi sa sobom tako veliku bolnicu, jer ona znatno utječe na njena dejstva zadi- rući vrlo često u njihov karakter i suštinu, mijenjajući ih u nega­tivnom smislu, naročito za vrijeme defenzivnih operacija.

Ali odlučujući faktor u pobjedi Glavne operativne grupe bilo je njeno nesalomljivo unutarnje moralno-političko jedinstvo. To jedinstvo, proisteklo iz revolucionarne i patriotske svijesti njenih boraca, iz opravdanosti njihove borbe, prevladalo je sve, i težak marš preko surovih i pustih planina, glad i fizički umor, bolest i svaku malodušnost i strah. Jedinice ove grupacije prezrele su smrt i — kako je Marx rekao za pariške komunare — jurišale su na nebo! Jurišale — i pobijedile!

U kritičnim danima od 4. do 12. juna borci Glavne operativne grupacije bacali su i sahranjivali sve svoje teško oružje, artiljeriju i minobacače, gledajući se nijemo i sa suzama u očima, jer su svi bih svijesni, da je to oružje dio njih samih, krv i muka njihova i njihovih poginulih drugova, da će se bez njega sutra morati žrtvo­vati još v'še, da će se još snažnije morati ispriječiti gola ljudska snaga i svijest, kako bi se neprijatelj zaustavio i pobijedio. To oružje nije bilo ni dato ni poklonjeno, ono je bilo oteto u teškim borbama, ono je bilo oličenje slave i pobjede jedinica Glavne ope­rativne grupe.

S opadanjem brojnog stanja zakopavale su se i puške i mi­traljezi, jer ih nije imao tko nositi. Pritisnute od neprijatelja, u pustoj planini, jedinice su rashodovale i najveći dio svoje ko­more, noseći svoje ranjene drugove i jedući zajedno s njima travu i konje, koji su ih služili. Ali ona ni jednog jedinog momenta nije poremetila svoju vojnu organizaciju (ili se demoralizirala pred tako teškom i strašnom situacijom, kao što je bila situacija u kojoj se našla tih dana. Nakon tragike 3. udarne divizije i bolnice u Sutjesci, kad je više od polovine njenog sastava poginulo, grupe preživjelih boraca i rukovodilaca nisu odustale od borbe, nego su se ponovno okupile, sređivale i išle na proboj, sve dok nisu izašle iz Zelengore. A kad su izašle iz Zelengore i našle se na terenu Crne Gore, Hercegovine i Sandžaka, započele su svoj vojnički i politički život, spremajući se za nove borbe.

Zahvaljujući samo toj revolucionarnoj svijesti i tom unutra­šnjem revolucionarnom vojničkom jedinstvu, Glavna operativna grupacija se gorostasnom snagom — iako brojno i tehnički mnogo slabija — ispriječila ispred jedinica okupatora i kvislinga i neu­strašivo išla svom cilju — k pobjedi!

473

Glavna operativna grupa nije uspjela sačuvati i izvući bolnicu. Ali je ona poduzela sve, radila sve šta je znala i što je bilo u njenoj moći, i, da bi je sačuvala, ona je žrtvovala jednu od naj­boljih divizija Narodnooslobodilačke vojske — 3. udarnu diviziju.

Iz V. okupatorsko-kvislinške ofenzive izašla je Glavna ope­rativna grupa s teškim i vrlo velikim gubicima. Izgubila je oko polovine svoga boračkog sastava! Poginula je jedna divna plejada revolucionara i patriota, članova Komunističke partije i Saveza komunističke omladine, među kojima naročito velik broj koman­dira i političkih komesara vodova, četa i bataljona, prekaljenih boraca još iz prvih dana ustanka 1941. godine. U toj velikoj bici poginuli su komandanti Sava Kovačević, komandant 3. udarne divizije, Nina Maraković, komandant 7. banijske brigade, i Vasilije Đurović, komandant 4. proleterske brigade, te članovi AVNOJ-a Veselin Masleša, dr. Simo Milošević i Nurija Pozderac i najtalen- "tiraniji jugoslavenski pjesnik revolucije — Ivan Goran Kovačić. Vršeći svoju humanu dužnost i svoj revolucionarni poziv, zajedno s ranjenicima izgubili su živote 32 vojna liječnika, među kojima i nekoliko istaknutih specijalista.

U vrijeme ove ofenzive ostale jedinice NOV i POJ u Slove­niji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i Makedoniji razvile su velika ofen­zivna dejstva, stvarajući niz novih slobodnih teritorija i novih jedinica Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Izrasli su iz te ofpnzive novi korpusi, divizije i brigade Narodnooslobodi­lačke vojske, i novi partizanski i diverzantski odredi. U Sloveniji su formirane tri nove brigade, 5. brigada »Simon Gregorčič«, 6 brigada »Ivan Građnik« i 7. brigada »France Prešern«. Sa svojih sedam brigada Glavni štab NOV i PO za Sloveniju formirao je2. jula 1943. godine dvije divizije — 14. i 15. slovensku diviziju.

U Hrvatskoj, na teritoriju Slavonije, formirana je druga hrvat­ska korpusna grupacija — 1. slavonski korpus, jačine dvije divi­zije (12. i 28. divizija, te tri partizanska i jedan posebni diverzantski odred). 1. hrvatski korpus formirao je dvije nove brigade, 3. i 4. banijsku brigadu i jedan partizanski odred u Cazinskoj Krajini. Isto tako formirana je i u Bosni druga korpusna grupacija — 2. bosanski korpus. Vojvodina je formirala dvije divizije, 16. i 17. vojvođansku diviziju, ukupne jačine pet brigada. U Srbiji su oja­čali partizanski odredi, i Glavni štab za Srbiju vršio je prve pri­preme za formiranje novih brigada u Srbiji.

Uslijed ovako silnog razvoja oružanog ustanka i Oslobodilač­kog rata u zemlji, okupatorima i izdajnicima više nije bilo moguće -da izoliraju jače snage Narodnooslobodilačke vojske, odnosno da

474

ih izolirano opkoljavaju jakim snagama na jednom teritoriju, jer je cijela zemlja uglavnom bila pokrivena jedinicama Narodno­oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, koje su dejstvovale stalno i ofenzivno u svim pravcima. Operativno-stra- tegijska inicijativa na jugoslavenskom ratištu prešla je na stranu Narodnooslobodilačke vojske.

Veličina i značaj borbi glavnine Narodnooslobodilačke vojske u toku IV. i V. okupatorsko-kvislinške ofenzive, rezultati koje je ona izvojevala u tih pet mjeseci, bili su od historijskog značaja jer se Narodnooslobodilački pokret Jugoslavije afirmirao, kako u zemlji tako i u inozemstvu Na jugoslavenskom ratištu rješavali su Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije baš u toku tih velikih ofenziva neprijatelja, a u vrijeme velikih bitaka Saveznika u Africi, na Istočnom bojištu, svojim snagama bitku od strategijskog značaja i paralelno sa Saveznicima preuzeli strategijsko-operativnu inicijativu u svoje ruke na svom ratištu.

475

PRILOZI

SVI DOKUMENTI PREST AMP ANI SU IZ ^ZBORNIKA DOKUMENATA I PO­DATAKA O NARODNOOSLOBODILACKOM RATU JUGOSLAVENSKIH NARO­

DA«, TOM IV. i V., IZDANJE VIIJNA

NAREĐENJE VRHOVNE KOMANDE ORUŽANIH SNAGA ITALIJE OD 10. JANUARA 1943. GOD. ZA IZVOĐENJE OPERACIJA »WEISS«

£Predmet: Talijansko-njemačko-hrvatske

kombinovane zimske operacije1

povjerljivo Vrhovna komanda 1. Odjeljak

Odjeljenje: Operativno-istočno ratište

Br. prot. 20127/op. Prilozi ...ViSa komanda oružanih snaga

»Slovenija — Dalmacija« Operativno odjeljenje Br. 671

Stiglo 14 jan. 1943/XXI.V. P. 21, 10 januar 1943/XXI. *

EKSELENCIJI V. D. ARMIJSKOM GENERALU

MARIU ROATTI VIŠEM KOMANDANTU ORUZ. SNAGA

»SLOVENIJA — DALMACIJA«(2. ARMIJA)Vojna pošta 10.

I. — U saglasnosti sa naređenjima, izdatim od strane ove Vrhov­ne komande telegramom br. 25244 od 7. decembra, o zimskoj ofenzivnoj djelatnosti potčinjenih Vam trupa, ugovorene su sa OKW-om2 opšta- linije za jednu njemačko-hrvatsku operaciju uz učestvovanje talijan­skih snaga, koje treba da se izvede s obje strane demarkacione linije i u trećoj zoni.3

Cilj ove operacije: ukloniti, prije idućeg proljeća stalnu prijetnju, koju predstavljaju partizanske formacije, koje su se nedavno sjedi­nile i ojačale na spomenutim teritorijima.

II. — Na osnovu ispitivanja problema, izvršenog sa Nijemcima u toku razgovora obavljenih u ovoj Vrhovnoj komandi 3. i 4. t. m., a koji­ma je prisustvovala i Vaša Ekselencija, osnovne crte operacije ovako su utvrđene:

a) Teritorij koji treba čistiti: zone koje sada drže ustanici, ođ predjela južno od Zagreba pa sve do granice prema Crnoj Gori.

b) Operacija će se izvesti sa sjevera prema jugu u tri uzastopna perioda:

1. Period: (početak 20. januara) u zoni između uporednika Glina —Vrgin Most i uporednika Bos. Petrovac (zaključno);

1 Svagdje dalje gdje se govori o hrvatskoj državi i hrvatskim oružanim sna­gama, odnosi se na okupatorsku tvorevinu »Nezavisnu Državu Hrvatsku« i kvi- slinške formacije, koje je ta »država« formira a.

' OKW — njemačka Vrhovna komanda. .1 »Treća zona« je pojas talijanske operacione oblasti, neposredno južno o«

demarkacione linije.

47»

2. Period: u zoni između naprijed navedene južne granice i linije Livno—Bugojno (zaključno);

3. Period: na preostalom teritoriju do granice prema Crnoj Gori.I

c) Držanje prema stanovništvu:moraće da se karakteriše velikom strogošću, zbog obimne pomoći koju stanovništvo pruža ustanicima, način postupka u pojedinim slučajevima uskladiće se sa postupkom njemač­kih trupa.

d) Učešće njemačko-hrvatskih trupa:Postepeno će biti angažovane divizije 714-717-718-SS Princ Eugen — 187 rezervna (djelomično) — 369 njemačko-hrvatska i 5 hrvatskih bataljona.Pomenute jedinice će dejstvovati uglavnom sjeverno od linije puta (zaključno): Karlovac—Bihać—Bos. Petrovac—Drvar—Livno—Prozor—Mostar—Nevesinje—Gacko—crnogorska granica.

e) Učešće italijanskih trupa:Učestvovaće snage od tri divizije (2 na sjevernom sektoru i 1 na južnom sektoru).Glavni zadatak: očistiti zonu između naprijed pomenute linije Karlovac—Gacko i sadašnje granice naše okupirane teritorije.

f) Naročita uputstva za usklađivanje akcije italijanskih i nje­mačkih trupa:Važi ono što je rečeno na sastanku u Zagrebu, 9. januara, između Vas, Ekselencijo, i generala Löhra.

IMolim da me izvijestite, čim bude moguće, o uputstvima iz pret­

hodnog stava i o direktivama koji Vi budete izdali za izvođenje akcije.»

Načelnik Glavnog generalštaba Ugo Cavaliero

480

N A R E Đ E N J E V I S E K O M A N D E O R U Ž A N I H S N A G A » S L O V E N I J A - D A L M A C I J A « ( 2 . A R MI J A ) O D 1 1 . J A N U A R A 1 9 4 3 . G O D . Z A

I Z V O Đ E N J E O P E R A C I J E » W E I S S «

Predati u ruke pomoću oficira.

Viša komanda oružanih snaga »Slovenija—Dalmacija«

19. I. m*2 ArmijaV. P. 10, 11 januara 1943/godina XXI

lOPERATIVNO ODJELJENJE

Br. protok. 550 Povjerljivo »

Predmet: Zimske operacije (veza: karta 1:500.000, sekcija: Trst-Zagreb-Beograd-Ankona-Sarajevo-Novi Pazar).

EKSELENCIJI KOMANDANTU V ARM. KORP. — 3 kopijena znanje:

EKSELENCIJI KOMANDANTU XI ARM. KORP. — 2 kopijeEKSELENCIJI KOMANDANTU XVIII ARM. KORP. — 3 kopijeGOSPODINU GENERALU KOMANDANTU IN2INJERIJE SUPERSLODAGOSPODINU GENERALU KOMANDANTU AVIJACIJE SUPERSLODAGOSPODINU GENERALU INTENDANTU SUPERSLODA

U potvrdu već izdatih usmenih naređenja, obzirom da će se naknadno izdati izvršna naređenja, iznosim sljedeće osnovne poteze pretstojećih zimskih operacija.

I. — Od 20 t. m. nadalje, njemačke trupe će dejstvovati jedno- vremeno sa sjevera i s juga, duž osovine Karlovac—Slunj—Bihać—Bos. Petrovac, koju će zadržati kao uporište.

U pomenutoj akciji sudjelovaće, krećući se ka gore spomenutojliniji:

— sa istoka, ostale njemačke trupe i hrvatske trupe,— sa zapada, italijanske i hrvatske trupe.

Cilj operacija — očistiti cijelu zonu, obuhvaćenu — grubo rečeno— željezničkom prugom Karlovac—Ogulin—Knin i putem Glina—Bos. Novi—Sanski Most—Ključ, od partizanskih snaga koje su se tu učvr­stile.

II. — Italijanske trupe koje budu sudjelovale u operacijama biće pod komandom generala Glorije (Gloria), komandanta V. arm. korp.

One će biti raspodijeljene u tri grupe:— na sjeveru, diviz. »Lombardia«,— u centru, diviz. »Re«— na jugu, diviz. »Sassari«.

III. — Na sjeveru, divizija »Lombardia« neka pripremi:a) akciju sa sjevero-zapada i zapada na Slunj;

31 Slom IV. i V. okup.-kvisl. of. 461

b) naknadno uređenje jednog fronta u vidu utvrđenih tačaka na jugo-istoku, između Slunja (vjerojatno uključno) i željezničke pruge Ogulin.—Vrhovine;

c) kontrolu zone obuhvaćene putem Karlovac—Slunj i željeznič­kom prugom Karlovac—Ogulin—Vrhovine, sjeverno od napri­jed spomenutog fronta;

d) naknadnu akciju, sa linije Brinje—Novi—Delnice—Vrbovsko— Ogulin—Plaški—Vrhovine—Otočac, protiv partizanskih bandi razmještenih u predjelu oko Kapele.

IV. — Za vrijeme naprijed spomenute operacije, divizija mora čvrsto da zadrži u svojim rukama predio oko Karlovca, i da osigura pravilno funkcionisanje petrolejske pruge1 naročito obratiti pažnju na upade sa sjevera (Gorjanci) i sa zapada (Bosiljevo).

— Komanda mjesta Karlovac i komanda italijansko-hrvatskih trupa određenih za odbranu ovog predjela i Šumska policija biće pod komandom generala Scipione.

— Komanda trupa određenih za izvršenje zadatka pod a) i d> biće pod komandom generala Fabbri.

V. — Snage: one kojima sada raspolaže, više dva bataljona i dvije čete bornih kola (četa bacača plamena i mehanizovana četa »Žara«) iz XI. arm. korp. kao i pojačanja koja komanda V. arm. korp. bude riješila da tamo uputi.

IMATI U VIDU SLIJEDEĆE:

— Posada rejona Karlovac ne smije se nikako slabiti (imajući u vidu da se mogu dobiti 2 bataljona pješadije iz divizije »Lombardia«, zamijenjeni sa dva bataljona koje će XI. arm. korp. uputiti u mjesto do 18 t. m.).

Privremeno će se moći odvojiti za kontrolu iz tačke c) jedan bataljon (italijanski, hrvatski ili radije mješovit) i jedna četa tenkova

— Za zadatak pod a) ne smije se upotrijebiti manje od 4 bata­ljona i 1 čete tenkova.

— Zadatak iz tačke b) biće izvršen sa ne više od 2 ojačana ba­taljona.

— U operacijama iz tačke d) učestvovaće, pored svih lokalnih jedinica M. V. A. C2 i dijela naših jedinica u početku upotrijebljenih u predjelu Slunj (bar 2 bataljona i 1 četa tenkova), također i odgova­rajući dio iz ostalih garnizona raspoređenih oko prstena Brinje—Novi— Delnice—Vrbovsko—Ogulin—Plaški—Vrhovine (snage koje odgovaraju jačini bar 1—2 bataljona).

VI. — U centru, divizija »Re« neka pripremi:a) dejstvo duž pravca Vrhovine—Prijeboj ka Bihać;b) Nastupanje duž pravaca od Bunića i Udbine ka Korenici.— Snage: one kojima sada raspolaže, ojačane sa 1—2 bataljona

i sa 2—3 čete tenkova iz V. arm, korp., sa 3 bataljona pojačanja dobi-

1 Željeznička pruga Zagreb—Rijeka.2 M. V. A. C. — Milizia volontaria anticomunista (Protivkomunistička do­

brovoljačka milicija) ili četničke formacije izdajnika Draže Mihajlovića.

482

vena od div. »Sassari« (Pravac od Udbine) i sa 3 hrvatska manevarska bataljona XXXI »U«, XXXII »U«1 i jedan bataljon domobrana), raspo­dijeljene na gore naznačene pravce.

VII. — Na jugu, divizija »Sassari« neka pripremi:

a) operacije ka Bihaću pravcem Bruvno—D. Lapac;b) nastupanje ka Bos. Petrovcu, pravcem Srb—Kulen Vakuf.

— Snage: diviziske snage koje se još nalaze na teritoriji XVIII. arm. korp., ojačane sa 2—3 čete tenkova, sa 1—2 bataljona divizije »Bergamo« i sa 3—4 bataljona bersaljera.

VIII. — Voditi računa od sada:—■ o godišnjem dobu i terenu, to jest preduzeti sve potrebne

mjere kako bi se otklonile teškoće zimskih operacija u pla­ninskoj zoni;

— o potrebi da se sačuva apsolutna tajnost operacija, ne samo u odnosu na stanovništvo, nego i odnosu na hrvatske vojne i civilne vlasti, kao i formacije M. V. A. C. Pošto se ne može prikriti koncentrisanje snaga, treba nagovijestiti druge pravce napada, a ne one kojima stvarno namjeravamo da operišemo; o izričitoj zabrani da se formacije M. V. A. C. upo­trijebe na našem boku, izuzev u operacijama pod tačkom d), odjeljak III. Ovim se ne odbacuje korišćenje izuzetno odanih pojedinaca za službu vodiča;

— o sadejstvu koje će kolone morati međusobno da ostvare, po­red sadejstva sa susjednim njemačkim i hrvatskim jedinica­ma.

Od naročitog su interesa i zauzimaju jedno od prvih mjesta:— sadejstvo divizije »Re« u pravcu Slunja;— sadejstvo koje će krajnje kolone divizije »Re« ispoljiti u pri­

log srednje kolone, koja će operisati pravcem od Bunića;— sadejstvo lijeve kolone divizije »Sassari« u korist desne ko­

lone divizije »Re« (preko D. Lapca ka Udbini);— mogućnost mnogo jačeg sadejstva trupa garnizona u toku

operacija nego što je to do sada bilo. Postignuta efikasnost odbranbenih uređenja, jednovremenost pred uzetih akcija u raznim sektorima, postojanost naših jedinica garantuju da ni ovoga puta neće biti neugodnih iznenađenja na tome polju, pa ma i jačina trupa koje su ostale u garnizonima bila sma­njena.

— Predviđa se trajanje operativnog perioda (20—30 dana).

IX. — Izuzev nepredviđenih slučajeva, koji bi se pojavili stica- jem okolnosti (koji zahtijevaju, ili upućuju na brze i duboke pokrete), i izuzev pokrete koje su njemačke trupe izvršile u oba pravca duž linije Karlovac—Slunj—Bihać—Bos. Petrovac, italo-njemačko-hrvatske trupe, koje se kreću sa dvije strane ka naprijed spomenutoj liniji, dejstvovaće u vidu metodičnog raščišćavanja, nastupajući svakog dana oko 5 kilometara — u dubinu.

1 Odnosi se na XXXI. i XXXII. ustašku bojnu.

•31 48a

— Ovo nastupanje, s obzirom na okolnosti i na trenutnu situ­aciju (neprijatelj — dobro stanje puteva — prolaznost terena— it. d.) može poprimiti dva vida:

— ili kretanje po jedinicama u borbenom rasporedu na širokom frontu (kako bi zemljište bilo pažljivo pregledano sa svih strana);

— ili nastupanje kolonama do zone prikupljanja, a zatim dopu­njeno akcijom manjih kolona, raspoređenih svuda naokolo na obližnjoj teritoriji (čime će' se postići također mogućnost pažljivog pregleda terena kao što je ranije rečeno).

X. — Naknadno će se javiti o operacijama koje će, jednovremeno sa gore pomenutim, ali nezavisno od njih, biti izvođene, sasvim vjero- vatno, sa jedinicama hercegovačkih M. V. A. C.1 i eventualno onima koje đejstvuju pod komandom popa Đujića, u predjelu Bos. Graho­vo—Glamoč.

Molimo komande V., XI. i XVIII. arm. korpusa, radi dobitka u vremenu, da neposredno dostave priložene kopije ovih naređenja go­spodi generalima Pelligra, Ruggero, Fabbri i gosp. generalima Piazzoni i Berardi.

Generalvršilac dužnosti komandanta armije

M. Roatta

1 Odnosi se na hercegovačke četnike, kojih je bilo oko 2.100, pod komandom majora Petra Baćovića.

484

NAREĐENJE VISE KOMANDE ORUŽANIH SNAGA »SLOVENIJA- DALMACIJA« OD 11. JANUARA 1943. GOD. ZA ORGANIZOVANJE KONCENTRACIONIH LOGORA

DCL Operativno V. P. 10, 11 januara 1943. XXI

Od više komande or. sn. »Slov. — Dalm.« — operativno Intedanturi Više komande or. sn. »Slov. — Dalm.« Fonogram-pismo i na znanje

Komandi V arm. korp — telegram-pisma Pcv. apsolutna prednost Viša komanda or. sn. »Slov. — Dalmacija«

— 551 — 124 — 11 ĆI. 43 — 13.30

Br. 551/ protok. Veza: naš današnji akt br. 550

Molimo tu intendanturu da hitno pripremi jedan ili više pri­vremenih koncentracionih logora za muške internirce-civile, koji će eventualno biti pokupljeni, odnosno zarobljeni od strane naših trupa, za vrijeme pretstojećih operacija. Gore spomenuti logori moraće biti spremni za upotrebu od 21 t. m. sa 5000 mjesta, s tim da se do 25. t. m. broj mjesta popne na 10.000; treba da budu snabdjeveni i osnov­nim potrebama s obzirom na njihovu privremenost; postavljeni u obalskim mjestima sjeverno od Senjske paralele, gdje već postoje naši garnizoni izvjesne jačine.

Načelnik štaba Više komande or. sn.»Slovenija-Dalmacija«

Primieri

485

Komandant njem. trupa u Hrvatskoj X a, pov. op. br. 2/43.

Priloga : 2 Veza: usmene direktive komandantima

divizija 12. I. 1943.

iSjedište štaba

12. I. 1943.Umnoženo u 12 primjeraka.

10. primjerak

OPERACISKA ZAPOVIJEST ZA AKCIJU »WEISS«i

Karta 1:200.000

1) Situacija kod neprijatelja dostavlja se odvojeno2) Zadatak:

U sadejstvu sa V italijanskim korpusom razbiti partizansku državu na prostoriji Karlovac—Ogulin—Gospić—Knin—Petrovac i Istrebljivanjem bandi, zajedno sa svim ostalim nepouzdanim elemen­tima, stvoriti osnove za bezbjednost i uredno upravljanje ovom oblasti.

U tome cilju jedinice korpusne komande Hrvatske nastupaju 20. I., u svitanje, sa linije: Karlovac—Glina—Kostajnica—Bos. Novi— Sanski Most, i prodiranjem brzopokretljivih snaga ka Bihaću i Petrov­cu okružuju partizanske grupe za koje se pretpostavlja da se nalaze pred frontom i uništavaju ih.

3} Granice rejona dejstva: vidi ucrtanu kartu1

4) Vođenje borbe:a) SS divizija »Princ Eugen«polazi 20. I. 1943., sa svim dijelovima, sa unaprijed izbačenim

mctorizovanim odredima, od Karlovca i Petrinje pravcem Slunj— Bihać, stiže do 20. I. 43. uveče sa jednim motorizovanim odredom u Bihać, sa jednim drugim motoriz. odredom u Drežnik Grad, zatim nastupa sa pješadijom na što bližem otstojanju i zatvara drum Bihać— Karlovac prema neprijatelju koji vrši ispad ka zapadu i napada sa zapada. Po stizanju u Bihać, pomoću pokretnih snaga hvata vezu sa prethodnicom 717 divizije (koja dolazi od Petrovca), zatvarajući tom prilikom drum od Koviljače (isključno) koji vodi u pravcu Petrovca. Dijelovima istočne pukovske grupe ima se pročešljavati Petrova Gora.

b) 369 legionarska divizijapolazi širokim frontom i, laganim nastupanjem i planski, proče-

šljava zemljište u pravcu ka liniji Slunj—Bihač. Potrebno je naročito temeljno očistiti Šamaricu.

c) 714 divizijasvojim djelimičnim prodorima, potpomaže, u sporazumu sa 369

divizijom, njeno nastupanje kroz Šamaricu, spriječava pokušaje probi­janja okruženog neprijatelja ka istoku, odnosno sjeveroistoku i čisti do- cnije, iskorišćujući nastupanje 717 divizije, ugao Bos. Novi—Prijedor— Sanski Most do demarkacione linije. Da bi se osiguralo snabdijevanje

1 Karta se nalazi u arhivi Vojno-istoriskog instituta.

48S

potrebno je da drum i željeznička pruga Kostajnica—Bos. Novi—Prije­dor—Sanski Most budu neprekidno osigurani.

d) 717 divizijapolazi sa motorizovanim snagama i glavninom divizije 20. I. 1943.

od Velagića pravcem ka Bos. Petrovcu, prodire do Koviljače i hvata vezu sa prethodnicom SS divizije, koja nastupa do Bihaća. Divizija zatvara nastupni drum protiv pokušaja neprijatelja da se probije ka jugu 1 jugozapadu, kao i pokušaja deblokade sa juga i jugozapada. Sa jednom sjevernom kolonom, polazeći iz Sanskog Mosta 21. I. 1943. ima da se očisti zemljište južno od druma Sanski Most—Prav. Jasenica.

Dobrim održavanjem veze između unutrašnjih krila mora se izbjeći prekid okružavajućeg fronta na granicama rajona dejstva divizija.

5) Italijanski V. korpus:Polazi 20. I. 1943. sa tri divizije sa opšte linije Knin—Ogulin ka

liniji Bihać—Slunj, zahodi sjevernim krilom na jug i u nastavku SS divizije »Princ Eugen« obrazuje odbranbeni front prema jugu na liniji Dabar—Slunj.

6) Obezbeđenje noću:Sve raskrsnice drumova koje su zauzete u toku nastupanja treba

pri padu mraka obezbijediti zauzimajući položaj u vidu ježa i odbraniti ih od svakog napada. Pri ovome prethodnice moraju biti osposobljene da se na svojim položajima odupiru svakom napadu, po potrebi i više dana. Ovu okolnost treba uzeti u obzir prilikom dodjeljivanja snabdi­jevanja dotičnim jedinicama.

7) Predvidjeti vremenski plan (regulisaće se svakodnevno zapo- viješću).

20. I. 1943. polazakdo 21. I. 1943. uveče završiti okruženje neprijatelja.

22. I. 1943. čišćenje naseljenih mjesta na frontu okruženja SS di­vizije i 717 divizije.

Cjelokupna operacija mora biti završena 10. II. 1943.

8) Vazduhoplovstvo:Komandant avijacije »Weiss« potpomaže 20. I. sa glavninom na­

stupanje prethodnice SS divizije, a sa dijelovima nastupanje 717 divi­zije. Prema bližem sporazumu sa SS divizijom, njen napad na Bihać treba potpomoći sa što jačim snagama.

Za saradnju između trupa na zemlji i avijacije važi prilog 21.Njemački organi izdaće hrvatskim jedinicama koje učestvuju u

operacijama uputstvo o saradnji trupa na zemlji sa avijacijom.9) Veze:Hrvatska ojačana četa za vezu uspostaviće:telefonsku vezu do Karlovca, Gline, Bos. Novog i Sanskog Mosta;radio vezu sa komandnim mjestima svih divizija.10) Izvještavanje:Divizije će što prije podnijeti izvještaje Komandantu njem. trupa

u Hrvatskoj o namieravanom rasporedu i angažovanju snaga kao i o predviđenim dnevnim ciljevima za 20. i 21. I.

1 Spomenuti prilog se nalazi na kraju ovog dokumenta.

487

Dnevno najmanje u 7, 12, 17 i 21 čas, divizije će slati izvještaje:'

a) o situaciji kod neprijatelja (opšta slika o stanju kod neprijatelja u svako doba — to je važno za ovu komandi!, a ne pojedinačni mar- sevski pokreti);

b) o sopstvenim dostignutim linijama;c) o daljoj namjeri (predlog za sljedeće dnevne ciljeve).

1) Čuvanje tajne:Trupi izdati uputstva što docnije. Ova zapovijest je od 20. I. 43

povjerljiv dokumenat komande. Ciljevi koji su bili određeni zapovješću Komandanta njem. trupa u Hrvatskoj, I. a pov. br. op. 1/43, stavljaju se van snage.

12) Komandno mjesto korpusa ostaje u Sisku.Dostavljeno kao u originalu.

Za tačnost: ,Pfaffnrott Na prvom primjerku potpisaogeneralštabni potpukovnik Lüters

Prilog 2.

Uz zapovijest I a pov. op. br. 2143 od 12. I. 1943.Komandanta njem. trupa u Hrvatskoj.

NAROČITE ODREDBE ZA SURADNJU SA AVIJACIJOM

1) Komandant avijacije »Weiss« nalazi se u štabu Komandanta njem. trupa u Hrvatskoj. Za vrijeme trajanja akcije »Weiss« njemu su potčinjene sve njemačke i hrvatske vazduhoplovne boračke snage koje učestvuju u ovoj akciji. Komanda italijanske armije angažovaće također svoje vazduhoplovne jedinice za ovu akciju.

2) Sarađnja između trupa na zemlji i avijacije regulisana je »Upu­tom za službu raspoznavanja i službu sporazumevanja i veze između trupnih jedinica na zemlji i avijacije«. Sredstva za raspoznavanje i vezu treba koristiti u najvećoj mjeri.

Radi sadejstva italijanskih i hrvatskih vazduhoplovnih snaga, po­trebno je detaljno upoznati sve trupne dijelove (također i potčinjene hrvatske) koji učestvuju u akciji, sa navedenom Uputom i snabdjeti ih potrebnim sredstvima za raspoznavanje. Samo tako mogu se izbjeći gubici od sopstvenih aviona.

3) Zbog nedovoljnih veza potrebno je što češće slati izvještaje ba­canjem iz aviona. Stoga se mora uvijek nastojati da se kod štabova i u prednjim linijama urede podesna mjesta za bacanje iz aviona.

4) Prilikom traženja aviona za tučenje neprijateljskih otpornih gnijezda, mora se uzeti u obzir da je od momenta traženja do momenta bacanja avionskih bombi na ciljeve potrebno da protekne najmanje2 časa.

5) Radi označavanja neprijateljskih otpornih gnijezda koje treba da tuče avijacija, cjelishodno je da se takva gnijezda tuku granatama za zamagljivanje.

483

ZAPOVIJEST KOMANDANTA NJEMAČKIH TRUPA U HRVATSKOJ OD 12. JANUARA 1943. GOD. O POSTUPKU PREMA STANOVNIŠTVU

Štambilj: Povjerljivo Komandant njemačkih trupa ti Hrvatskoj

Ia br. 198/43. pov.Dok. br. NOKW — 1037

Kancelarija načelnika savjeta za ratne zločine

fRukom: Rat. dn. 1181)O. U. 12. I. 1943.

Štambilj: 718 pješad. divizija Primlj. 14. jan. 1943. Povjerljivo Br. 135/43 Pril.

ZAPOVIJEST ZA VOĐENJE BORBE NA HRVATSKOJ TERITORIJI

1) Opšta ratna situacija zahtijeva smirivanje hrvatskog prostora. Proširenje sadašnjeg žarišta nemira prema sjeveru može da dovede do jakog ugrožavanja glavne željezničke linije, do prekida dotura za cijeli Balkan i Krit a time i do sloma cjelokupnog položaja Osovine na Jugo­istoku.

2) Zbog toga su potrebne brze i stroge mjere. One moraju biti oštre,, jer je dosad javno bio uspješniji teror partizana i četnika od rada oku­pacionih trupa baziranog na zakonu.

3) Stoga, na hrvatskom prostoru važe slijedeća uputstva:

a) Opravdana je svaka mjera koja je potrebna za osiguranje- trupe, i koja bude nužna za smirivanje. Na operacionom podru­čju otpadaju u slučaju nužde, zbog ove potrebe, i prava suvere­niteta hrvat, države. U interesu stvarnog smirivanja, ovo po­sljednje upotrijebiti samo u izuzetnim slučajevima. Poželjna je dalekosežna i lično odgovorna saradnja hrvatskih vojnih i ci­vilnih ustanova.

b) Niko ne smije biti pozvan na odgovornost zbog preoštrog postu­panja. Naravno, ovim nisu obuhvaćeni postupci iza kojih se kriju nečasne namjere (na pr. lično bogaćenje, prestupi protiv" žena ili djece); protiv ovih se ima oštro istupiti.

c) Stalnim pročešljavanjem zemlje, svi za oružje sposobni ljudi moraju, što je mogućno prije, biti u velikoj mjeri odvedeni iz zemlje.

d) Glavni zadatak okupacionih trupa je zaštita postrojenja važnih za vojnu privredu. Ona se moraju održati u pogonu.

4) Postupanje sa stanovništvomObjesiti ili strijeljati svakog ko učestvuje ili je učestvovao u borbi-

protiv okupacionih trupa ili hrvat, države. U ove spadaju i svi stranci u mjestima ili zatečeni na poprištu borbe. Uhapsiti sve sumnjive učesnike. Vođe zadržati kod divizija kao zarobljenike za razmjenu, a ostale sum­njive — za strijeljanje pri vršenju mjera odmazde (taoci).

489

Sve ostale ljude sposobne za nošenje oružja (počev od 15 godina), iz oblasti koje su sumnjive da su partizanske dotjerati pod stražom u naročite sabirne logore.

Za čuvanje, ishranu i dr., do odašiljanja u sabirni logor, staraće se divizija.

5) Razoriti mjesta koja su teško pristupačna, kao i druge tačke za koje je utvrđeno da su partizanska uporišta ili da su sa naročitom na­mjenom (pećine, logori, barake i t. d.). Na isti način postupiti i sa mje­stima iz kojih je pucano. Preko ovog, uništavati mjesta samo ako to bude posebno naređeno od k-danta divizije, kao mjera odmazde.

6) Plijen: Cjelokupnim plijenom (oružje, oprema, stoka, namirnice) i t. d. raspolaže samo k-dant njemač. trupa u Hrvatskoj (Qu). Trupa smije da izuzme iz ovoga svoje potrebe u okviru propisnog sljedovanja, s tim da to odmah javi k-dantu (Qu).

Oružje pak bez izuzetka otposlati sabiralištu ratnog plijena. Re­zerve, koje trupa ne može da otpremi i za koje postoji opasnost da po­novo mogu da budu od znatne pomoći partizanima, imaju se uništiti.

7) Sa prednjim uputstvima upoznati sve vojnike angažovane u ak­cijama u Hrvatskoj i potčinjene hrvatske vojnike. Svakom mora biti ja­sno da se samo najoštrijim mjerama konačno može opet uspostaviti miri red i da samo na ovaj način mogu biti spriječeni dalji gubici, kako naših drugova, tako i stvarno nevinog dijela stanovništva.

potp. LütersDostaviti do bataljona.

-4S0

ZAPOVIJEST KOMANDANTA NJEMAČKIH TRUPA U HRVATSKOJ OD 12. FEBRUARA 1943. GOD. ZA IZVOĐENJE OPERACIJE

*WEiss m

Povjerljivo operativno Sjedište štaba 12 . 2. 1943.Komandant njemačkih trupa u Hrvatskoj Umnoženo u 15 primjeraka

la pov. op. br. 142/43 Priloga: 3

Viša komanda oružanih snaga »Slovenija — Dalmacija«

Operativno odjeljenje Br. 2604

Stiglo 16 februara 1943/XXI

OPERACIJSKA ZAPOVIJEST ZA AKCIJU »WEISS II«(karta 1:200.000)

1) Situacija kod neprijatelja: vidi prilog 1.

2) Akcija »Weiss I« završena je: za 717 pješadijsku diviziju 11, za SS diviziju »Prinz Eugen« i 369 pješadijsku diviziju, 15 februar. Predvi­đeno je nekoliko dana odmora za osvježavanje i odmaranje trupe.

Za »Weiss II« određen je:Dan X1: polazak na prostoriju prikupljanja.Dan Y2: početak napada.

3) Po završetku »Weiss I« odmaraju se do dana X:— SS-divizija »Prinz Eugen«:na prostoru Petrovac3—Velagići (isključno), sa zadatkom, da spri­

ječi prelaz neprijateljskih snaga preko druma Petrovac—Ključ.— 369 pješadijska divizija:na prostoru Sanski Most—Kamičak (isključno), sa zadatkom, da

spriječi prelaz neprijateljskih snaga na ovome prostoru preko rijeke Sane.

— 717 pješadijska divizija:na prostoru Ključ—Velagići—Kamičak zaključno, sa zadatkom da

obrazuje mostobran kod Ključa, da ubrzano svim sredstvima osposobi most kod Ključa kao i da na svom prostoru spriječi prelaz neprijateljskih snaga preko rijeke Sane.

4) Polazeći dan X stižu:— SS-divizija »Prinz Eugen« jednom kolonom, prodirući od Pe­

trovca na jug, do Drvara, sa zadatkom da dovede drum u ispravno sta­nje, da uspostavi ponovo prelaz kod Drvara i da spriječi neprijateljske pokušaje ispada preko ovog druma ka zapadu. Lijevo krilo prostorije prikupljanja proširiti do mosta kod Ključa zaključno i preuzeti obez- bjeđenje mosta kod Ključa.

— 717 pješadijska divizijapreko linije Ključ—Jezero na prostor Jajce—D. Vakuf, oba mjesta

zaključno. Za razvoj operacija »Weiss II« od presudne je važnosti da se

1 Dan x odnosi se na 21. februara.' Dan y odnosi se na 25. februara. s Bosanski Petrovac.

491

što prije osposobi za saobraćaj za sve vrste vozila navedeni drum. U tom cilju od 15. II. pa na dalje, diviziji će biti pridat pionirski bataljon 369 divizije, ili 1 četa, koji će istoj biti potčinjen do daljeg naređenja.

— 369 pješadijska divizijapo završnom prolazu svih dijelova 717 pješadijske divizije kroz

Ključ, izbjegavajući najahivanje kolone, na prostor kod račvanja puta neposredno sjeverno od Orahovljani—Jezero.

5) Komanda njemačkih trupa u Hrvatskoj kreće na dan »Y« iz zone prikupljanja svim dijelovima u pravcu Livna, sa zadatkom da čisti prostor Petrovac—Bos. Grahovo—Livno—Jajce—Ključ, da uništi nepri­jateljske snage koje se tamo nalaze i da ustanicima potpuno onemogući život i rad, time što će uništiti njihove logore i njihova skloništa.

6) Ratni formacijski sastav: vidi prilog1 3 —stupa na snagu 16. II.

7) Vođenje borbe:— SS divizija »Prinz Eugen«prodire jakom borbenom grupom — pokretne snage i prethodnica

— od Drvara preko Bos. Grahova ka Livnu i čisti sa masom brdovito zemljište južno od druma Petrovac—Ključ do linije Bos. Grahovo—Li­vno (zaključno).

— 369 pješadijska divizijapolazi sa prostorije prikupljanja ka jugozapadu i čisti brdovito ze­

mljište do linije: Glamoč—Priluka—Livno— (isključno).— 717 pješadijska divizija

prodire sa svim dijelovima sa prostorije prikupljanja preko Kupresa ka Livnu, i čisti teren zapadno od druma kojim se nastupa do linije: Mrdanovci—Livno (isključno). Neprijateljsko uzmicanje drumom Kupres —Livno ka jugu i jugoistoku mora se spriječiti po svaku cijenu, jer bi u protivnom slučaju moglo nastupiti teško ugrožavanje rudnika boksita kod Mostara.

— 718 pješadijska divizijasa raspoloživim snagama, uključivši i posadu Kupresa, čisti pro­

stor zapadno od linije: Jajce—D. Vakuf do linije: Majevac—Kupres. O sastavu i jačini snaga podnijeti izvještaj.

Za uspjeh »Weiss II« od presudnog je značaja najbrži prodor ka Livnu. Divizije treba da iznude postizanje ovog cilja svim sredstvima.

Granice širenja i rajona dejstva vidi na priloženoj karti2, prilog 2.

8) Sadejstvo Italijana.Divizija »Bergamo« prodire sa Po jednom grupom od 1—2 ital.

bataljona ojačane Hrvatima, ka Livnu i od Drniša preko Velike5 na istok kroz Dinarske planine, sa zadatkom da uhvati vezu sa SS-divizijom koja nastupa ka Livnu. Lokalni četnici očistiće prostor sjeverno od Knina do visova zapadno od Bos. Grahova, zatim preko zapadnih padina planine Ilica do, sjeverno, Kaldrma—Kunovac i duž druma za Knin. Da bi se izbjegli sukobi između njemačkih trupa i četnika, drum Drvar—Bos. Grahovo može se prekoračiti u pravcu zapada samo u slučaju ugroženosti od strane neprijatelja. Trupe obavijestiti o sadejstvu četnika.

1 Spomenuti prilog nije pronađen.* Spomenuta karta—prilog 2 nalazi se u arhivi Vojno-istoriskog instituta (kut. D• Vrlika

492

9) Vremenski plan.Akcija »Weiss II« mora biti završena do 20. III.10) Razgovaraću sa komandantima SS divizije, 369, 714 i 718 na

dan 16. I. u 13 časova1 u Sanskom Mostu (poželjno je prisustvo la- alinije neophodno) o početku i izvršenju akcije »Weiss II«.

11) Korpusno komandno mjesto: predviđa se od 18. II. u BanjojLuci.

Dostavljeno u originalu. Lüters

Prilog I uz Ia pov. op br. 142/43. od 12. II. 43 koman­danta njem. trupa u Hrvat.

SITUACIJA KOD NEPRIJATELJA ZA AKCIJU »WEISS II«

Poslije razbijanja neprijateljskog otpora na Grmeču, masa nepri­jatelja je izmakla u jugoistočnom pravcu. Pojačan 1 i 3 divizijom, koje su vraćene nazad, neprijatelj će fortifikaciski izgraditi svoju prvu deli- mično već utvrđenu liniju otpora i to: Bos. Grahovo—Drvar—Oštrelj— Mrkonjić Grad—Jezero—Bugojno. Prema izvještajima povjerenika-špi- juna neprijatelj koncentriše svoje glavne snage na prostoru Bos. Gra­hovo—Planina Jadovnik (9 km sjeveroistočno od Grahova)—Planina Ša­tor (24 km sjeverozapadno od Glamoča)—Glamoč—Veliki Cincar (9 km sjeveroistočno od Livna)—Livno—Dinarske planine. Stanovništvo se evakuiše, a na Jadovniku, Velikom Šatoru i Velikom Cincaru podižu se logori.

Raspored neprijateljskih snaga u napred pomenutom prostoru nije još poznat. Vjerovatno jugozapadno od Petrovca su dijelovi 7 divizije, južno i jugoistočno od Petrovca dijelovi 4 divizije (prema izjavama za­robljenika 4 brigade), na prostoru južno od Ključa i Mrkonjić Grada dijelovi 5 i 1 divizije, na prostoru Bugojna 3 divizija i na prostoru Livna2 divizija. Ukupna jačina neprijatelja tvg navedenim prostorima cijeni se oko 25.000 boraca.

1 U originalu pogrešno napisano 16. I., treba 16. II. ! Odnosi se na načelnika operativnog odjeljenja.

493

S A D R Ž A J

I. DIO: NARODNOOSLOBODILACKI POKRET UOCl IV OKUPATORSKO-KVISLINŠKE OFENZIVE

I. poglavlje: Stanje antifašističkog rata uoči IV. ofenzive 11

II. poglavlje: Opći pregled razvoja Narodnooslobodilačkograta pred IV. ofenzivom.........................................................................................1T

II. DIO: IV. OKUPATORSKO-KVISLINŠKA OFENZIVA

III. poglavlje: Situacija glavnine NOV i POJ Slobodnogteritorija. Operativni planovi NOV i POJ pred ofenzivu . 35

IV. poglavlje: Političke i vojne pripreme okupatora za IV.ofenzivu .............. ..................................................................................................... 4 T

V. poglavlje: I. etapa: Operacija »Weiss I.«. Plan, rasporedi zadaci okupatorskih i kvislinških trupa................................................. 65

VI. poglavlje: Raspored jedinica 1. hrvatskog i 1. bosanskog korpusa NOV pred ofenzivu. Plan Vrhovnog štaba NOV iPOJ za obranu Slobodnog teritorija..................................................................8?

VIL. poglavlje: Tok operacija od 20. do 31. januara ... 98

VIII. poglavlje: Operativno strategijski plan Vrhovnog ko­mandanta za protivofenzivu glavnine NOV i POJ . . 128

IX. poglavlje: Tok operacija od 1.—10. februara . . 143

X. poglavlje: Završetak operacija »Weiss I « . . . . 168

III. DIO: BITKE NA NERETVI

XI. poglavlje: Protivofenziva Glavne operativne grupe Vrhov­nog štaba NOV. Razvoj ofenzive od 9. do 20. februara . 187XII. poglavlje: Razvoj protivofenzive Glavne operativnegrupe öd 20. do 28. februara.................................................................................19T

XIII. poglavlje: II. etapa operacija: »Weiss II.« IV. okupator-sko-kvislinška ofenziva .............215

XIV. poglavlje: Bitka na Neretvi — druga etapa protivofen­zive Glavne operativne grupe.............224

XV. poglavlje: Situacija glavnine Narodnooslobodilačke voj­ske poslije prelaska Glavne operativne grupe preko Neretve 243

XVI. poglavlje: Likvidacija četnika Draže Mihajlovića kaooružane sile — završetak bitke na Neretvi......................................................25SXVII. poglavlje: IV. okupatorsko-kvislinška ofenziva i njeneposljedice ..................................................................................................................268

4&S

IV. DIO: OPERACIJE GLAVNE OPERATIVNE GRUPE ZA STVARANJE SLOBODNOG TERITORIJA U CRNOJ GORI, SANĐAKU I HERCEGOVINI

XVIII. poglavlje: Situacija Glavne operativne grupe poslije bitke na Neretvi. Operativni plan za III. etapu protivofenzive 285

XIX. poglavlje: Prijelaz preko Drine. Oslobođenje Gorkog iAvtovca ................ ..................................................................... ....... 293

V. DIO: V. OKUPATORSKO KVISLINSKA OFENZIVA (OPERACIJA »SCHWARZ«)

XX. poglavlje: Vojno-politička situacija Glavne operativnegrupe uoči V. okupatorsko-kvislinške ofenzive . . . . 313

XXI. poglavlje: Ofenzivne operacije »Schwarz« — V. okupa-torsko-kvislinška ofenziva .................................................................................. 323XXII. poglavlje: Plan, dislokacija i zadaci okupatorskih jedi­nica za operaciju »Schwarz«................................................................................329

XXIII. poglavlje: Sastav i raspored Glavne operativne grupeneposredno uoči V. ofenzive. Operativni plan Vrhovnog ko­mandanta za razbijanje ofenzive i izlaz iz obruča . . 336

XXIV. poglavlje: Tok operacija od 15. do 20. maja . . 343

XXV. poglavlje: Borba za izlaz Glavne operativne grupe izobruča. Pokušaj proboja preko Drine...............................................................353

XXVI. poglavlje: Operacije od 25. do 31. maja . . . . 378XXVII. poglavlje: Borba za dolinu Sutjeske . . . . 404

XXVIII. poglavlje: Izlazak I. grupe preko kanjona Sutjeskeu Zelengoru ..............................................................................................................422XXIX. poglavlje: Proboj neprijateljskog obruča i izlazak izZelengore ..................................................................................................................439XXX. poglavlje: O V. okupatorsko-kvislinškoj ofenzivi . . 468Prilozi ........................................................................................................................477

49)

POPIS KARATA

Karta 1. — Slobodne teritorije u JugoslavijiKarta 2. — Raspored Glavnine NOV i POJ i osnovni pravci njenih

de j stavaKarta 3. — Vojna situacija u Nezavisnoj Državi HrvatskojKarta 4. — Koncentracija okupatorsko-kvislinških trupa i opći pravci

napada na Slobodni teritorij Hrvatske i BosneKarta 5. — Jedan projekt zimskih operacija izrađen u štabu 2. tali­

janske armijeKarta 6. — Obostrani raspored jedinica 19. januaraKarta 7. — Situacija 24. i 25. januaraKarta 8. — Situacija 31. januaraKarta 9. — Situacija 5. februaraKarta 10. — Situacija 10. februaraKarta 11. — Situacija 15.—17. II. 1943.Karta 12. — Situacija 24. februaraKarta 13. — Situacija 3. do 5. martaKarta 14. — Situacija 7. do 11. martaKarta 16. — Situacija 28. III.—17. IV.Karta 16. — Situacija 28. III. — ? IV.Karta 17. — Situacija 27. aprilaKarta 18. — Napad na Javorak i Jasenovo PoljeKarta 19. — Obostrani raspored jedinica 15. maja 1943.Karta 20. — Situacija 18. i 19. majaKarta 21. — Situacija 25. majaKarta 22. — Situacija 31. maja do 1. junaKarta 23. — Situacija 5. junaKarta 24. — Situacija 8. i 9. junaKarta 25. — Situacija 12. i 13. juna

497

Đ U R O K L A D A R I N

S L O M Č E T V R T E I P E T E OKUPATORSKO-KVISLINŠKE OFENZIVE

OPREMIO ZLATKO PRIČA

Korektor Anja Piantić

Štampanje ove knjige dovršeno je mjeseca oktobra 1956. u štamparija »Vjesnik« SSRN Hrvatske, Zagreb, Masarykova ulica broj 28.

I S P R A V I :

str. 15 5. red odozdo:mjesto 1944. treba da bude 1942.

str. 57 2. red odozdo:mjesto komandanta treba biti komandanata

str. 72 u bilješci u prvom i drugom redu mjesto: dva brdska topu 75 m/m treba da stoji: dva diviziona brdskih topova 75 mtm

str. 74 u bilješci pod brojem 68 mjesto: (bez jednog bataljona, treba: (bez jednog bataljona)

str. 89 posljednji red u bilješcimjesto Krupama treba biti Kmjaka

str. 124 u bilješci pod brojem 114 u 11 i 12 redu odozgo mjesto: Glav­ni štab NOV i POJ treba : Glavni štab NOV i POH

str. 169 8. red odozgo:mjesto 9. januara treba biti 9. febnitara

str. 170 3. red odozgo:mjesto 9. januar treba biti 9. februar

str. 208 1. red odozdomjesto 24 treba biti 12

str. 215 u naslovu:mjesto: Operacija »IFciss II« četvrte okupatorsko-kvislinške ofen­zive treba biti: Operacija »IVeiss II«. Četvrta okupatorsko-kvislin ška ofenziva

str. 244 u bilješci pod brojem 200, u prvom redu, mjesto 703 treba biti 704

str. 265 posljednji red mjesto — Nevesinjskom boju treba: Nevesinj. skom Polju

str. 335 6. red u bilješci:mjesto alpjinske) treba biti brd/ske)

str. 495 (u sadržaju)mjesto naslova I I I . dio: Bitke na Neretvi treba biti I I I . dio: Bitka na Neretvi

i