UNIVERZITET U TRAVNIKU

PRAVNI FAKULTET

OPĆE PRAVO

------- EU od Maastrichta do Lisabona--------seminarski rad iz Uvoda u pravo Evropske unije

Kandidat: Mentor:Haris Agić 993/11 Doc.dr. Adnan Mahmutović

Kiseljak, novembar 2013.

Sadržaj

1. Uvod...............................................................................................................................................3

2. Evropska zajednica za ugalji i čelik i Evropska ekonomska zajednica kao uvod u modernu

Evropsku uniju.......................................................................................................................................4

3. Ugovor iz Maastrichta....................................................................................................................6

4. Ugovor iz Amsterdama...................................................................................................................8

5. Ugovor iz Nice.............................................................................................................................13

5.1. Ciljevi...................................................................................................................................13

5.2. Kontekst...............................................................................................................................13

5.3. Sadržaj..................................................................................................................................13

6. Ugovor iz Lisabona......................................................................................................................17

6.1. Ključne odredbe ugovora......................................................................................................18

6.2. Više demokratije, više otvorenosti- brže, efikasnije odlučivanje..........................................19

6.3. Moderniziranje institucija EU...............................................................................................20

6.4. Ekonomska politika..............................................................................................................21

6.5. Sigurnost i odbrana...............................................................................................................21

6.6. Pravda i kirminal..................................................................................................................21

6.7. Socijalna politika..................................................................................................................22

6.8. Ljudska prava.......................................................................................................................22

6.9. Nove oblasti suradnje...........................................................................................................22

7. Zaključak......................................................................................................................................24

2

1. Uvod

Evropska unija nije savezna država kao što su to Sjedinjene Američke Države; nije niti

isključivo međuvladina organizacija kao što su to Ujedinjene nacije. Evropska unija je

zapravo jedinstvena. Njezine države članice ostaju nezavisne, suverene nacije, no ujedinjuju

svoj suverenitet – i tako postižu puno veću kolektivnu snagu i uticaj na svjetskoj sceni kakav

same ne bi mogle ostvariti.EU je kompleksna unija koja još uvijek nema ni status federacije ni

konfederacije.

U uvodnom dijelu spomenute su dvije Zajednice kao preteče današnje Evropske Unije,

Evropska zajednica za ugalj i čelik te Evropska ekonomska zajednica čije osnivanje je bio

uvod u ono što je Evropska unija danas. U nastavku su obrađeni svaki od četiri ugovora bez

kojih EU ne bi bila ono što je danas, počevši od Osnivačkog ugovora u Maastrichtu u kom je

konstituisana današnja Eu, sa svojim institucijama i nadležnostima. Kasnije će obim

nadležnosti i uloga Evropskog parlamenta, Komisije i drugih organa biti proširivana, a Unija

će sve više težiti stvaranju jedinsvene države , što nije moguće bez jedinsvenog, najvišes akta,

ustava kao daljeg putokaza . U završnom dijelu obrađen je Lisabonski ugovor, kao jedna od

posljednjih etapa moderene EU, čiji značaj će se tek vidjeti u godinama koje slijede i

reformama koje je naložio.

3

2. Evropska zajednica za ugalji i čelik i Evropska ekonomska zajednica kao uvod u modernu Evropsku uniju

Plan o ujedinjenu evropski država postojao je mnogo prije pojave same Evropske

zajednice. Jedan od ljubitelja ove ideje je i bivši engleski premijer Winston Churchill, koje je

1946. godine iznio plan o Sjedinjenim Evropskim Državama kao vodiljom nacionalnog i

ekonomskog jedinstva Evrope. Nakon njega u prvi plan dolazi francuski ministar vanjski

poslova Robert Schuman čiji prijedlog će dovesti osnivanja EZ-a. Da bi se dokinulo

historijsko rivalstvo i neprijateljstvo između Njemačke i Francuske, jedino rješenje je bilo

stvaranje zajednice ove dvije zemlje. Žan Mone, frncuski političar je već 1949. pokrenuo

inicijativu za otklanjanje novih mogućih njemačko-francuskih trvenja zbog strateški važne

rudarsko-čeličarske Rurske/Ruhr oblasti. Predložio je da se na principu međuzavisnosti

između proizvodnje i prerade ugljena i čelika, ustanove zajedničke ovlasti nad ovom

industrijom. Već u proljeće 1950. godine svoj prijedlog je zvanično predao tadašnjem

francuskom ministru vanjskih poslova Robertu Šumanu/Schuman (1886-1963), koji ga je u

formi prijedloga o stvaranju Evropske zajednice za ugljen i čelik (poznatog pod nazivom

Šumanova deklaracija) zvanično predstavio francuskom parlamentu i vladi 9. maja iste

godine. Od tada se taj datum obilježava kao Dan Evrope jer su tada, smatra se, udareni temelji

današnje Evropske unije. Sam Šuman je tom prilikom rekao da će “solidarnost između dvije

zemlje, uspostavljena kroz zajedničku produkciju, pokazati da je novi rat između Francuske i

Njemačke ne samo nezamisliv, već i stvarno nemoguć”. Shuman u svojoj deklaraciji predlaže

stvaranje posebne institucionalne strukture (Visoka vlast), pod čiju bi ingerenciju došli

proizvodnja uglja i čelika u Francuskoj i Njemačkoj , a koja bi bila otvorena i za ostale

evropske zemlje1.

Belgija, Holandija, Luksemburg, Italija, Njemačka i Francuska prihvataju prijedlog i

nakon kratkih pregovora u proljeće 1951. godine potpisuju Ugovor o Evropskoj zakednici za

ugalj i čelik (EZUČ), da bi ga ratifikovale 23.jula 1952 . godine.

Ugovor je imao za cilj da dođe do funkcionalne integracije u oblasti koje uređuje, a to

je uspostava zajedničkog tržišta za ugalj i čelik. Ovim ugovor je konstituisana i

institucionalna struktura, koja je podjeljena na 4 institucije: Visoka vlast i Savjet ministara, te

dvije sa ovlaštenjima nadzora – Parlamentarna skupština i sud.

1 Kustura Mensur, „Osnovi prava Evropske unije“, Univerzitet u Travniku, Kiseljak, 2008, str. 17

4

Visoku vlast činilo je devet članova, među kojima su bili stručnjaci koje su imenovale

vlade država članica. Visoka vlast je u suštini imala zakonodavnu ulogu. Njene odluke su bile

pravnoobavezujuće, pa je ona predstavljala naddržavnu vlast na području koji je obuhvaćen

Ugovorom. U čl. 9 Ugovora koji je posvećen položaju članova Visoke vlasti, govori se o

nadnacionalnom karakteru njihovih dužnosti ( „the supranational character of their duties“)2.

Parlamentarna skupština je imala prije svega savjetodavnu ulogu i ulogu nadzora i bila

je sastavljena od predstavnika nacionalnih parlamenata.

Savjet ministara ili Specijalni savjet ministara kako su ga neki zvali čine predtsvanici

nacionalnih vlada i to nadležni ministri, pored zakonodavne uloge trebao je da uskladi

aktivnosti između Visoke vlasti i država članica. U konačnici Sud je činilo 9 sudija i negov

zadataj je bio tumačenje rimjena i samih Ugovora.

Budući da Ugovor sadrži sva pravila koja su države potpisnice smatrale neophodnim

za njegovu realizaciju, tj. za uspostavavljanje i uspješno funkcionisanje zajedničkog tržišta u

oblasti uglja i čelika, Ugovor o Evropskoj zajednici za ugalj i čelik se često navodi kao

„udžbenički primjer“ traite –loi3.

Solidarnost, razumijevanje i trajni mir bili su osnovni politički motivi za formiranje

Zajednice za ugalj i čelik, kasnije Evropske Evropske zajednice, Evropske zajednice i danas

Unije, ali se od početka znalo da ovakav projekat ne bi bio funkcionalan bez konkretnog

ekonomskog učinka koji političkom projektu daje energiju.

Uklanjanje barijera na granicama između Njemačke, Francuske, Belgije, Holandije i

Luksemburga, praćeno zajedničkim upravljanjem energetskim tržištem, pokazalo se već u

startu vrlo uspješnim. Priželjkivana miroljubivost, makar bila iz interesa – počela se

dokazivati na djelu. Kako se i očekivalo, Zajednica za ugalj i čelik je postala prvi korak u

procesu političkog i ekonomskog ujedinjenja. Nakon neuspješnog pokušaja 1954. kada

Narodna skupština Francuske nije ratificirala ugovor o osnivanju Evropske odbrambene

zajednice, šest država osnivača Zajednice za ugalj i čelik ponovo su nastavile putem

2 Supranacionalni karakter prava Evropske zajednice ograničava suverenitet država članica. Taj supranacionalni

karakter prava EZ-a ovde se analizira kao složeno svojstvo tog prava koje obuhvata sljedeće elemente:

samostalnost EZ-a u odnosu na države članice u stvaranju prava Zajednice, neposrednu djelotvornost prava EZ-a

unutar država članica, viši rang prava EZ-a u odnosu na pravo država članica i autonomnost u tumačenju prava

EZ-a. Na osnovu te analize izvodi se nijansirani zaključak o ograničenju suverenosti država članica u EZ-u.3 Traite-loi – trgovina zakona

5

ekonomskih integracija. Godine 1958. osnovale su Evropsku ekonomsku zajednicu (EEZ),

čime je koncept zajedničkog tržišta proširen na svu robnu trgovinu i otvoren put ka potpuno

integriranoj ekonomiji zasnovanoj na slobodnoj međuzavisnosti država članica.

Pod pojmom Evropska zajednica (EZ) podrazumijevaju se tri pravno samostalne

integracije zapadnoevropskih država koje su utemeljene ugovorima iz Pariza (o stvaranju

Evropske zajednice za ugalj i čelik) i Rima (o stvaranju Evropske ekonomske zjednice i

Evropske zajednice za atomsku energiju). Pojam Evropska zajednica, EZ ili samo Zajednica

zvanično je u upotrebi od 1967.godine, od stupanja na snagu Ugovora o udruživanju (Merger

Treaty) pa sve do stupanja na snagu Ugovora o Evropskoj uniji iz Mastrihta/Maastricht4.

3. Ugovor iz Maastrichta

Inicijativa za vertikalnom integracijom država članica Zajednice bila je sadržana u

ekonomskim ali i političkim razlozima. Jedinstveno evropsko tržište je živjelo, ali nije živjela

jedinstvena evropska valuta.Razlozi transformacije Evropske zajednice u Evropsku unijubili

su sadržani i u detaljima sa kraja 80-tih godina XX vijeka, kada se desio raspad Sovjetskog

Saveza, rušenje Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke te kraj Hladnog rata između Istoka i

Zapada. Spomenuti događaji inicirali su zajedničku poruku francuskog predsjednika Miterana

i njemačkog kancelara Kola,u kojoj je predloženo sazivanje međunarodne konferencije čiji će

cilj biti transformacija uređenja istočnoevropskih zemalja injihovo članstvo u Evropskoj uniji.

Na sastanku Evropskog savjeta u održanog u Dablinu 1990. godine dogovoreno je

uspostavljanje dvije paralelne međunarodne konferencije, i to o ekonomsko-monetarnoj i o

političkoj uniji. Mjesto održavanja konferencija je Rim. Nacrti Ugovora sa pomenutih

konferencija su spojeni u jedan koji se odnosio na Evropsku uniju kao cjelinu. Na sastanku

Evropskog Savjeta u holandskom gradu Mastrihtu 9-10. decembar 1990. definisana su i

preostala pitanja koja suostala otvorena. Dogovoreno je da Velika Britanija i Danska mogu da

uživaju mogućnost odstupanja od treće faze monetarne unije, kao i da širenje nadležnosti

Zajednice neće biti primjenjeno na Veliku Britaniju.

4 Ceppei.ba – portal Centar za podršku i promociju evropskih integracija (Online),

„http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=46&Itemid=11“, (Datum preuzimanja:

15.12.2013)

6

Ugovor je potpisan 07. februara 1992. u Mastrihtu, a na snagu je trebao da stupi 01.

januara 1993. godine. Zbog kašnjenja sa ratifikacijom sporazuma u Danskoj, Njemačkoj i

Velikoj Britaniji, Ugovor je stupio na snagu 01. novembra 1993.godine. Ugovorom je

uspostavljena struktura Evropske unije kojapočiva na tri stuba:

I stub:Ekonomska zajednica;

II stub:Zajednička spoljna i bezbjedonosna politika;

III stub:Saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova.

6.1. Sadržaj

Sadržinski uz preambulu, opšte i završne odredbe – Naslov I i II, te niz drugih

protokola i deklaracija, Ugovor o Evropskoj Uniji čine odredbe grupisane u preostalih pet

Naslova. Većina odredbi posvećenih izmjeni postojećih ugovora se odnosi na ugovor o

Evropskoj zajednici – Naslov II, a izmjenama Ugovor o Evropskoj zajednici za ugalj i čelik i

Euroatom ugovor su posvećeni Naslovi III i IV. Preostale odredbe se odnose na zajedničku

vanjsku i bezbjedonosnu politiku – Naslov V, i saradnju u oblastima pravosuđa i unutrašnjih

poslova – NAslov VI5.

Ugovorom iz Mastrihta uvedene su i sljedeće promjene:

Evropska ekonomska zajednica je doživjela transformacijuu Evropsku zajednicu,

kojoj su dodate nove nadležnosti u ekonomskoj i monetarnoj oblasti.

Uvedena je novina u procesu odlučivanja, u kojem je Evropskom parlamentu

pridružen i Savjet u vršenju zakonodavne vlasti.

Statuiran je Komitet regija, kao predstavništvo regionalnih i lokalnih interesa i

stavljen uz bok komunitarnih političkih institucija, tačnije priključen je njegovom

konsultativnom segmentu

Zajedničkoj spoljnoj i bezbjedonosnoj politici pridružena su i pitanja odbrane koja do

tada nisu bila u nadležnosti evropskih integracija.

Unija je dobila mogućnost regulisanja pitanja azila, migracijei saradnje između

policijskih snaga;

5 Kustura Mensur, „Osnovi prava Evropske unije“, Univerzitet u Travniku, Kiseljak, 2008, str. 49-50

7

Uveden je mehanizam različitih integracionih nivoa.

Ugovorom je uspostavljena jedinstvena procedura prijema u Evropsku uniju.

Ustanovljen je komunitarni Ombudsman kao organ kojeg imenuje Evropski

parlament, a koji se stara o pritužbama građana na rad komunitarnih političkih

institucija

Evropski sud je ovlašten da izriče novčane kazne državama članicama u slučaju

neprimjenivanja, kršenja komunitarnog prava.

Uveden je postupak saodlučivanja, kao novi zakonodavni postupak u kojem Evropski

parlament stiče promitentniju ulogu (moguće blokiranje usvajanja akata), i proširen

na račun postupka saradnje, a pod njegov rečim podveden niz oblasti koje se ranije

bile u režimu postupka konsultovanja Evropskog parlamenta.

Zajednički ciljevi definisani u Ugovoru o Evropskoj uniji su:

Promovisanje privrednog i društvenog razvoja sa visokom stopom zaposlenosti,

stvaranja prostora bez unutrašnjih granica, jačanjem privrredne i društvene kohezije

Dostizanje ravnotežnog i održivog razvoja bez unutrašnjih granica na teritoriji

Evropske unije.

Stvaranje monetarne unije sa jedinstvenom valutom.

Jačanje zaštite prava i interesa svih državljana članica država Evropske unije.

Provođenje zajedničke spoljne i bezbjedonosne politike, što će dati doprinos jačanju

sopstvenog identiteta na međunarodnoj sceni.

Razvoj Unije na principima slobode, sigurnosti i pravde.

Nadogradnja pravne stečevine Unije6.

Da čuva u cijelosti acquis communautaire i dograđuje ga , u skladu sa postupkom

izmjene Osnivačkih ugovora, imajući u vidu potrebu revizije politika i oblika saradnje

uvedene ovim Ugovorom.

4. Ugovor iz Amsterdama

6 Džombić Ilija, „Evropska unija – prošlost,sadašnjost, budućnost“, Friedrich-Ebert-Stiftung Sarajevo, Sarajevo,

2010, str. 78-80

8

Ugovorom o Evropskoj uniji (EU) iz Mastrihta predviđeno je održavanje u 1996.

godini konferencije predstavnika vlada država članica radi zajedničkog utvrđivanja izmjena

Ugovora o EU. Pri tome je Ugovorom iz Mastrihta utvrđeno da izmjene Ugovora o EU

izvršiti u skladu sa ciljevima Unije. Još je u Preambuli Ugovora o EU iz Mastrihta, regulisano

da Unija predstavlja novu etapu u procesu stvaranja sve čvršćeg jedinstva između naroda

država članica, u kojoj se odluke donose na nivou što je moguće bližem građanima. Upravo

ova odrednica o donošenju odluka na nivou što je moguće bližem građanima ukazuje na želje

tvoraca Ugovora o EU da se otkloni prisutni demokratski deficit u dotadašnjim postupcima

odlučivanja.“Ovaj Ugovor predstavlja novu etapu u procesu stvaranja sve čvršćeg jedinstva

između naroda Evrope, u kojoj se odluke donose što je moguće otvorenije ina nivou što je

moguće bližem građanima.”Institucionalne reforme izvršene na Međuvladinoj konferenciji i

ozvaničene Ugovorom o EU iz Amsterdama izvršene su u duhu navoda iz Preambule

Ugovora o EU iz Mastrihta: “U želji da ojačaju demokratski karakter i uspešnost delovanja

institucija, kako bi im se omogućilo da, u jedinstvenom institucionalnom okviru,ispunjavaju

zadatke koji su im povereni.

Međuvladina konferencija zvanično je počela sa radom u Torinu, 29. Marta 1996.

godine na vanrednom zasedanju Evropskog saveta. Tome je prethodiloformiranje tzv. Grupe

za razmišljanje pod predsedništvom Karlosa Vestendorpa, koju su sačinjavali lični izaslanici

ministara inostranih poslova država članica EU.Decembra 1995. “Grupa Vestendorp” podnela

je Izveštaj Evropskom savetu u Madridu pod nazivom: “Strategija za Evropu”, koji je tada i

usvojen od strane Evropskog saveta. Postupak revizije Ugovora o EU iz Mastrihta odvijao se

posredstvom pregovora između država članica, u okviru Međuvladine konferencije,na nivou

ministara inostranih poslova jednom mjesečno i na nivou njihovih ličnih predstavnika jednom

nedeljno. Međutim, najosetljivija pitanja i problemi bili su rješavani na nivou šefova država ili

vlada država članica EU tj. na zasedanjima Evropskog saveta. Pregovori u okviru

Međuvladine konferencije trajali su petnaest mjeseci i završeni su 17. juna 1997. godine

postizanjem sporazuma o Prijedlogu Ugovora o EU na zasedanju Evropskog saveta u

Amsterdamu. Revidirani Ugovor o EU potpisan je 2. oktobra 1997. na vanrednom zasedanju

Evropskog saveta u Amsterdamu. Time je otvoren proces ratifikacije novog Ugovora o EU u

državama članicama, koji je okončan 1999. godine stupanjem na snagu Ugovora o EU iz

Amsterdama 1. maja 1999. godine.Jedno od ključnih pitanja reforme EU tokom Međuvladine

konferencije 1996 i1997. predstavljalo je pitanje institucionalnih aspekata reforme EU i

eliminisanje demokratskog deficita Unije. Institucionalna reforma EU obuhvatila je

9

prevashodno poboljšanje efikasnosti i demokratičnosti organa EU. U sklopu toga su

Ugovorom iz Amsterdama uvedene promjene u postupku odlučivanja EU, ojačan je položaj

Evropskog parlamenta, donekle je izmjenjena procedura glasanja u Savjetu ministara

(mogućnost konstruktivnog uzdržavanja i proširenje kvalifikovanog većinskog glasanja),

predviđena mogućnost bliže saradnje između samo nekih država članica EU (fleksibilnost),

ojačan je položaj predsednika Komisije, proširena je nadležnost Evropskog suda pravde u

odnosu na neka pitanja iz oblasti unutrašnjih poslova.Uvedenim institucionalnim promjenama

u Amsterdamu nisu međutim definitivno rješena sva pitanja institucionalne reforme Unije,

posebno u svjetlu njenog budućeg proširenja na Istok. Stoga je u Amsterdamu usvojen

Protokol o organima u perspektivi proširenja EU. Ovim Protokolom je utvrđeno obavezno

održavanje nove Međuvladine konferencije najmanje godinu dana pre nego što broj članica

EU pređe dvadeset. Cilj nove Međuvladine konferencije je da se izvrši sveobuhvatno

preispitivanje odredbi Ugovora koje se odnose na sastav i funkcionisanje organa. Time je

formalno uobličeno zalaganje Evropskog parlamenta (EP) da se institicionalnim pitanjima

posveti veća pažnja u okviru revizije Ugovora o EU iomogući dalji institucionalni napredak

Unije, s obzirom na njeno predstojeće proširenje. Smanjenje demokratskog deficita Unije

prevashodno je povezano sa poboljšanjem položaja Evropskog parlamenta u institucionalnoj

strukturi EU. Pored spoljnih izazova, EU se suočila i sa potrebom rešavanja unutrašnjih

problema. Jedno od takvih prioritetnih internih otvorenih pitanja bio je i načino dlučivanja

institucija EU u situaciji porasta članstva sa dvanaest na petnaest, ulaskom Austrije, Finske i

Švedske u EU (1995). Stoga su ciljevi reforme EU obuhvatili dodatne oblasti poboljšanje

funkcionisanja organa EU u svetlu daljeg širenja Unije; – otvorenost procesa odlučivanja u

EU i transparentnost, tj. pristup javnim dokumentima organa EU u cilju približavanja EU

građanima država članica; – zaštita osnovnih ljudskih prava i sloboda; – stvaranje novih

radnih mesta; – definisanje zajedničke odbrambene politike i dr. Institucionalna reforma EU

iz Amsterdama imala je za cilj omogućavanje efikasnog rada organa EU, kako predstojeće

širenje EU ne bi proizvelo slabljenje same Unije i eroziju njenih pažljivo građenih tekovina.

Sam pojam tekovina Zajednice tj. “acquis communautaire” podrazumeva korpus zajedničkih

prava iobaveza koje vezuju države članice u okviru EU. Zasniva se prevashodno na

osnivačkom Rimskom ugovoru o EEZ i na dopunskim instrumentima: Jedinstvenom

evropskom aktu (JEA) i Ugovoru o EU i dr. plus široki opus sekundarnogzakonodavstva

Zajednice. Stoga se tekovine Zajednice tj. “acquis communautaire”odnose pre svega na

jedinstveno tržište i četiri slobode koje na njemu vladaju(sloboda kretanja radne snage,

kapitala, roba i usluga); zatim na zajedničke politike Zajednice (trgovinska, poljoprivredna,

10

konkurencija, saobraćajna i druge) i najzad, namjere podsticanja razvoja najmanje razvijenih

regiona i kategorija stanovništva. Unija se obavezala da održi “acquis communautaire” u

cjelini i da ga dalje razvija. Iz tih razloga su izuzeci i odstupanja od “acquis communautaire”

dopušteni samo u vanrednim okolnostima i moraju biti ograničeni u obimu.

Prilikom usvajanja Ugovora o EU u Amsterdamu, usvojen je i Protokol o organima u

perspektivi proširenja EU. Ovim Protokolom (koji se sastoji iz dva člana, sa obaveznom

pravnom važnošću) predviđeno je da, u trenutku stupanja na snagu prvog proširenja Unije,

Komisiju čine po jedan državljanin država članica, po duslovom da je do tada izmjenjen broj

ponderisanih glasova u Savetu, tako da izvršene promjene budu prihvatljive svim državama

članicama. Protokol utvrđuje obavezu održavanja nove Međuvladine konferencije o

institucionalnoj reformi EU, najmanje godinu dana prije nego što broj članica EU pređe

dvadeset. Ciljevi institucionalne reforme EU iz Amsterdama mogu se ukratko opisati kao

potreba modernizacije Unije i njenog pravnog okvira tj. konstitutivnog Ugovora,

preotpočinjanja nove etape historijskog razvoja EU. Komisija EU je u svom strateškom

dokumentu Agenda 2000 (1997) ocjenila da su ciljevi institucionalne reforme EU iz

Amsterdama u velikoj meri ostvareni. Ipak, na institucionalnom planu, reforma EU iz

Amsterdama je bila ograničenog dometa, te je potrebno dati odgovore na otvorena pitanja

prije predstojećeg istočnog proširenja EU. Sa druge strane, odredbe Ugovora o EU kao

prostoru slobode, pravde i bezbednosti, kao i uključivanje Šengenske konvencije u Ugovor

predstavljaju značajne rezultate reforme EU.

I. Ostale promjene u Amsterdamu

Politiku zaštite okoline

Javno zdravstvo

Socijalnu politiku

Zaštitu potrošača

Području saradnje pravosudja i unutrašnjih poslova

Svi sektori koji su ulazili u područje delovanja trećeg stuba (iz Ugovora iz Mastrihta)

premešteni su u prvi

Nadnacionalizirana su područja koja su prethodno bila na području medjudržavne

saradnje

- Izdavanje viza

11

- Davanje azila

- Granična saradnja

- I sva ostala pitanja koja se odnose na slobodno kretanje osoba

II. Oblast ljudskih sloboda i prava

Komunitarno pravo mora biti u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim

pravima.Unija se zasniva na načelima slobode, demokratije i poštovanja ljudskih prava i

osnovnih sloboda (nepoštovanje – kazna državi članici). Uvedena klauzula o zabrani

diskriminacije

Unija se temelji na načelima slobode, demokracije, poštovanja ljudskih prava i

temeljnih sloboda te na vladavini prava; ta su načela zajednička svim državama članicama.

Pozivajući se na članak F stavak 2. Ugovora o Europskoj uniji, Konferencija podsjeća

da se Protokolom br. 6 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950., koji je potpisala i ratificirala velika većina država

članica, predviđa ukidanje smrtne kazne.

U tom kontekstu Konferencija primjećuje činjenicu da je, od potpisivanja gore

navedenog Protokola 28. lipnja 1983., smrtna kazna ukinuta u većini država članica Unije i da

ju nijedna država članica Unije nije primijenila7.

III. Oblast sigurnosti i pravde

Prenijeta su značajna ovlašćenja na Zajednicu koja se tiču prelaska spoljnih i

unutrašnjih granica zemalja EU, viza, imigracije, azila i sudske saradnje u civilnim

predmetima.

I dalje zadržan treći stub saradnje (promenjena sadržina, ciljevi i način odlučivanja).

Treći stub je rezervisan za pitanja krivičnog prava i politike.Osnovni cilj – visok nivo zaštite

gradjana u okviru prostora slobode, bezbednosti i prava

7 MVEP – Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova (Online), „http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/EUugovori/11997D_Ugovor_iz_Amsterdama_hrv.pdf“, (Datum preuzimanja: 15.12.2013)

12

Od stupanja na snagu sporazuma iz Amsterdama - ukida se kontrola na zajedničkim

graničnim prelazima. Primenjuje se u svim državama članicama ( protokol Šengen 14. Jun

1985. )8.

IV. Oblast zajedničke i bezbjedonosne politike

Predvidjena efikasnija procedura odlučivanja.Poboljšan način upravljana spoljnom

politikom (Imenovanjem Generalnog sekretara Saveta). Ojačanja saradnja Evropske unije i

Zapadnoevropske unije (mirovne operacije; humanitarne i spasilačke misije; intervencije radi

“nametanje mira”).

Utvrdjivanje i vodjenje zajedničke spoljne i bezbedonosne politike podrazumeva

aktivnu i bezrezervnu podršku država članica. One su ugovorom obavezane da zajednički

deluju kako bi ojačale i razvile uzajamnu političku solidarnost9.

5. Ugovor iz Nice

Ugovor iz Nice trebao je dati rješenja za „ostatke” neriješene Ugovorom iz

Amsterdama, ali je, usprkos tome, Europsku uniju tek djelomično pripremio za velika

proširenja na istok i jug 1. svibnja 2004. i 1. siječnja 2007. Stoga je Europska konvencija, kao

odgovor na pitanja iznesena u Deklaraciji iz Laekena od 15. prosinca 2001., Uniji nastojala

dati novu pravnu osnovu u obliku Ugovora o Ustavu za Europu. Taj ugovor nije ratificiran

zbog negativnog ishoda referenduma u dvije države članice.

Ugovor je potpisan 26. veljače 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2003.

5.1. Ciljevi

U zaključcima Europskog vijeća iz Helsinkija održanog 1999. godine navedeno je da

Unija krajem 2002. mora biti u mogućnosti prihvatiti buduće države članice spremne za

8 Kostić Marija, „Pravo i institucije Eu“, „212.200.39.245:81/.../Ugovor%20iz%20Amsterdam...“, (Datum

preuzimanja:15.12.2013)9

13

pristupanje. Kako su od država kandidatkinja samo dvije imale više stanovnika od prosjeka

tadašnjih država članica, predstojalo je znatno povećanje političke težine država s manjim

brojem stanovnika. Stoga je zamišljen Ugovor iz Nice kako bi se institucije EU-a učinile

učinkovitijima i legitimnijima i kako bi se Unija pripremila za sljedeće veliko proširenje.

5.2. Kontekst

O mnogim institucionalnim pitanjima raspravljalo se na međuvladinim konferencijama

(MVK) u Maastrichtu i Amsterdamu (1.1.3), ali ona nisu razriješena na zadovoljavajući način

(na što se upućuje kao na „ostatke iz Amsterdama”). Radi se o veličini i sastavu Komisije,

ponderiranju glasova u Vijeću i proširenju odlučivanja kvalificiranom većinom. Na temelju

izvješća finskog predsjedništva, Europsko vijeće iz Helsinkija je krajem 1999. odlučilo da će

se sljedeća međuvladina konferencija baviti „ostacima” i svim drugim izmjenama potrebnim

za pripremu proširenja.

5.3. Sadržaj

Međuvladina konferencija otvorena je 14. veljače 2000., a svoj je rad okončala u Nici

10. prosinca 2000. postizanjem sporazuma o gore navedenim institucionalnim pitanjima i o

nizu drugih tema, posebno novoj raspodjeli zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu,

fleksibilnijoj pojačanoj suradnji, nadzoru temeljenih prava i vrijednosti u Uniji te jačanju

pravosuđa EU-a.

a) Ponderiranje glasova u Vijeću

Skupnim razmatranjem sustava glasanja u Vijeću, sastava Komisije, a djelomično i raspodjele

mjesta u Europskom parlamentu, međuvladina konferencija došla je do zaključka da je glavna

zadaća izmjena relativne težine država članica, što je tema kojom se još od Ugovora iz Rima

nije bavila ni jedna međuvladina konferencija. Protokol o institucijama priložen Ugovoru iz

Amsterdama predviđao je dva načina definiranja odlučivanja kvalificiranom većinom: novim

ponderiranjem glasova radi izmjene postojećeg sustava ili primjenom sustava dvostruke

većine glasova i stanovništva. To je bilo rješenje koje je predložila Komisija, a Parlament ju je

u tome podržao. Međuvladina konferencija odabrala je prvu opciju. Broj glasova povećao se

14

za sve države članice, ali se udio koji pripada najnaseljenijim državama članicama smanjio: s

prijašnjih 55 % glasova pao je na 45 % s pristupom novih deset država članica, a na 44.5 % 1.

siječnja 2005. Zbog toga je uvedena demografska „sigurnosna mreža”: država članica može

zatražiti da se utvrdi predstavlja li kvalificirana većina najmanje 62 % ukupnog stanovništva

Unije. Ako to nije slučaj, odluka neće biti usvojena.

b) Europska komisija

Komisija od 2005. godine ima po jednog povjerenika iz svake države članice. Vijeće

ima ovlasti da donese jednoglasnu odluku o broju povjerenika i odredbama o sustavu rotacije

pod uvjetom da svaka Komisija odražava različite demografske i zemljopisne karakteristike

država članica.

Ugovorom iz Nice su predsjedniku Komisije dane ovlasti za raspodjelu odgovornosti

povjerenicima i njihovu preraspodjelu tijekom mandata. Predsjednik odabire potpredsjednike

i određuje njihov broj.

c) Europski parlament

Prema Ugovoru iz Amsterdama, najveći mogući broj zastupnika je 700. Europsko

Vijeće u Nici je, imajući u vidu proširenje, smatralo da je potrebno izmijeniti broj zastupnika

po državi članici. Novi sastav Parlamenta iskorišten je i kao protuteža izmijenjenom

ponderiranju glasova u Vijeću. Određeno je da Europski parlament može imati najviše 732

zastupnika.

Europski parlament može, na isti način kao i Vijeće, Komisija i države članice,

pokrenuti pravne postupke za osporavanje akata Vijeća, Komisije ili Europske središnje

banke zbog nenadležnosti, bitne povrede postupka, povrede Ugovora o osnivanju Europske

zajednice ili bilo koje pravne norme u vezi s njegovom primjenom, te zbog zloporabe ovlasti.

Na prijedlog Komisije, članak 191. preinačen je u operativnu pravnu osnovu kojom se

omogućuje da se propisi kojima se uređuje rad političkih stranaka na razini EU-a i pravila o

njihovom financiranju donose u postupku suodlučivanja.

Zakonodavne ovlasti Europskog parlamenta povećane su djelomičnim proširenjem

područja koja potpadaju pod zakonodavni postupak suodlučivanja i obavezom da Parlament

dade suglasnost za uspostavu pojačane suradnje u područjima na koja se postupak

15

suodlučivanja odnosi. Isto tako, Vijeće će zatražiti mišljenje Parlamenta i prilikom

izjašnjavanja o opasnosti da država članica teško prekrši temeljna prava.

d) Reforma pravosuđa

i. Sud Europske unije

Sudu Europske unije dana je mogućnost da zasjeda na nekoliko načina: može zasjedati u

sudskim vijećima (od tri ili pet sudaca), Velikom vijeću (jedanaest sudaca) ili u punom

sastavu. Vijeće, odlučujući jednoglasno, može povećati broj nezavisnih odvjetnika. Iako Sud

Europske unije zadržava nadležnost u odlučivanju o prethodnim pitanjima, njegov statut

predviđa mogućnost da se Prvostupanjskom sudu upute pitanja koja nisu navedena u članku

225. Ugovora o EZ-u.

ii. Prvostupanjski sud

Ovlasti Prvostupanjskog suda povećane su kako bi obuhvatile neke kategorije preliminarnih

pitanja, uz mogućnost osnivanja sudskih vijeća jednoglasnom odlukom Vijeća. Sve ove

operativne odredbe, a poglavito one koje se odnose na nadležnosti Prvostupanjskog suda,

odsad se nalaze u samom Ugovoru.

e) Zakonodavni postupci

Iako je značajan broj novih politika i odredaba (27) sada bio obuhvaćen postupkom

odlučivanja kvalificiranom većinom u Vijeću, postupak suodlučivanja proširen je samo na

neka manja područja (članci 13., 62., 63., 65., 157., 159. i 191. Ugovora o EZ-u), a pristanak

se tražio za bivši članak 161.

f) Pojačana suradnja

Ugovor iz Nice, baš kao i Ugovor iz Amsterdama, sadrži opće odredbe koje se primjenjuju na

sve oblike pojačane suradnje i odredbe specifične za dotični stup. Međutim, dok je Ugovor iz

Amsterdama predviđao primjenu pojačane suradnje samo u prvom i trećem stupu, Ugovor iz

Nice obuhvaćao je sva tri stupa.

Ugovorom iz Nice uvedene su još dvije izmjene: upućivanje Vijeću više nije bilo moguće, a

pojmom „razumnog roka” razjašnjen je previše općenit tekst članka 43. Ugovora o EU-u.

Pristanak parlamenta sada se tražio u svim područjima u kojima se pojačana suradnja odnosila

na pitanja obuhvaćena postupkom suodlučivanja.

16

g) Zaštita temeljnih prava

Članku 7. UEU-a dodan je stavak kako bi se pokrili slučajevi u kojima, unatoč nepostojanju

evidentnog kršenja temeljnih prava, postoji „očita opasnost” da se to dogodi. Vijeće,

odlučujući većinom od četiri petine svojih članova uz prethodnu suglasnost Parlamenta,

utvrđuje postoji li takva opasnost i toj državi članici upućuje odgovarajuće preporuke.

Proglašena je neobvezujuća Povelja o temeljnim pravima (1.1.6).

I. Uloga Europskog parlamenta

Kao i tijekom proteklih međuvladinih konferencija, Parlament je aktivno sudjelovao u

pripremama za MVK 2000. godine izjasnivši se o dnevnom redu konferencije te o njezinom

odvijanju i ciljevima. Parlament je također iznio svoje mišljenje o sadržaju i pravnim

učincima Povelje o temeljnim pravima (1.1.6). Parlament je insistirao da sljedeća

međuvladina konferencija bude transparentna, uz sudjelovanje europskih i nacionalnih

zastupnika, Komisije i mišljenja običnih građana, te da se, kao njezin ishod, donese dokument

s ustavnim obilježjima.

II. Konvencija o budućnosti Evrope

a) Osnova i ciljevi

U skladu s Izjavom br. 23 priloženom Ugovoru iz Nice, Europsko vijeće iz Laekena održano

14. i 15. prosinca 2001. odlučilo je osnovati Konvenciju koja će okupiti glavne sudionike

rasprave o budućnosti Europske unije. Njezini su ciljevi bili na što transparentniji način

pripremiti sljedeću međuvladinu konferenciju i organizirati raspravu o četiri velika pitanja

koja postavlja razvoj EU-a: boljoj raspodjeli nadležnosti, pojednostavljenju instrumenata za

djelovanje Unije, više demokracije, transparentnosti i učinkovitosti te izradi Ustava za

europske građane.

b) Organizacija

Konvenciju su činili sljedeći članovi: jedan predsjednik (Valéry Giscard d'Estaing),

dva potpredsjednika (Giuliano Amato i Jean-Luc Dehaene), 15 predstavnika šefova država ili

vlada država članica, 30 zastupnika nacionalnih parlamenata (po 2 iz svake države članice),

16 zastupnika Europskog parlamenta i 2 člana Europske komisije. Države kandidatkinje su

jednakopravno i pod istim uvjetima sudjelovale u raspravama, ali nisu mogle spriječiti

17

postizanje mogućeg konsenzusa među državama članicama. Konvencija je ukupno imala 105

članova.

Uz predsjednika i potpredsjednika, predsjedništvo je imalo devet članova Konvencije i

pozvanog predstavnika zemalja kandidatkinja. Uloga predsjedništva bila je dati Konvenciji

značajan razvojni poticaj i pripremiti njezine temelje za rad.

Rad Konvencije obuhvaćao je fazu „osluškivanja” tijekom koje su se uzimala u obzir

očekivanja i potrebe država članica i europskih građana, fazu razmatranja danih ideja te fazu

sastavljanja preporuka na temelju suštine rasprave. Krajem 2002. godine Konvenciji je svoje

zaključke predalo 11 radnih skupina. Tijekom prvog polugodišta 2003. Konvencija je

sastavila tekst i raspravljala o njemu, a on je zatim postao nacrt Ugovora o Ustavu za Europu.

Dio I. (načela i institucije, 59 članaka) i Dio II. (Povelja o temeljnim pravima, 54

članka) podneseni su Europskom vijeću u Solunu 20. lipnja 2003. Dio III. (politike, 338

članaka) i Dio IV. (završne odredbe, 10 članaka) predstavljeni su 18. srpnja 2003., tijekom

talijanskog predsjedanja. Kasnija međuvladina konferencija je 18. lipnja 2004. usvojila taj

tekst s određenim brojem izmjena, ali je temeljni okvir nacrta Konvencije zadržan. Zbog

negativnog ishoda dvaju referenduma, u Francuskoj i Nizozemskoj, postupak ratifikacije

Ugovora o Ustavu za Europu nije uspješno dovršen (1.1.5)..

c) Uloga Europskog parlamenta

Većina promatrača drži da je utjecaj europskih zastupnika tijekom rada Konvencije bio od

presudne važnosti. Zahvaljujući više razloga, poput pregovaračkog iskustva u međunarodnom

okruženju i činjenici da se Konvencija odvijala u prostorijama Parlamenta, zastupnici su

mogli imati jak utjecaj na tijek odvijanja rasprava i na konačni ishod Konvencije. Osim toga,

oni su aktivno doprinijeli stvaranju političkih kupina sastavljenih od zastupnika u Europskom

parlamentu i zastupnika u nacionalnim parlamentima. Parlament je uspio ostvariti zamjetan

broj svojih početnih ciljeva, a većina ih je zadržana u Ugovoru iz Lisabona10.

10 Europarl.eu – portal Evropskog parlamenta (Online),

„http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.4.html“, (Datum

preuzimanja: 15.12.2013)

18

6. Ugovor iz Lisabona

Postojeći propisi Europske unije pravljeni su za manju Uniju- Europsku uniju koja

se ne suočava sa globalnim izazovima poput klimatskih promjena, recesije ili međunarodnog

prekograničnog kriminala. U međuvremenu, Unija se povećala, a zemlje članice su shvatile da

ugovori ne daju Uniji sredstvo potrebno za suočavanje sa aktuelnim izazovima i nošenje sa

promjenama.

Europska unija ima potencijal i posvećena je rješavanju ovih problema, ali to može

samo poboljšanjem načina na koji djeluje. Navedeno i jeste svrha Lisabonskog ugovora, kojeg

su potpisale 27 zemalja EU u Lisabonu 13. decembra 2007. godine. Lisabonski ugovor

(također i Reformski ugovor), punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmijenama i dopunama

Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o uspostavi Europske zajednice, međunarodni je ugovor

koji je potpisan s ciljem rješavanja pitanja daljnjeg institucionalnog funkcioniranja Europske

unije. Lisabonski ugovor dopunjuje postojeće ugovore o Europskoj uniji i Europskoj

zajednici, ne zamjenjujući ih. Da bi stupio na snagu sve zemlje članice moraju ga odobriti u

skladu sa njihovim državnim procedurama.

Lisabonski ugovor učinit će EU demokratičnijom, efikasnijom i transparentnijom. On

daje stanovnicima i parlamentima veći input u ono što se dešava na Europskom nivou te daje

Europi jasniji, jači glas u svijetu, istovremeno štiteći nacionalne interese . Lisabonski ugovor

omogućava novu građansku inicijativu po kojoj se sa milion potpisa može tražiti od

Europske komisije da uvede nove prijedloge politika. Nacionalnim parlamentima svake od

zemalja članica biće dana veća uloga u ispitivanju EU zakona prije nego se usvoje, a kako bi

se osiguralo da EU ne prekoračuje nešto čime bi se trebalo baviti na nacionalnom ili lokalnom

nivou. Ustvari, pod ovim ugovorom svi predloženi zakoni EU moraće biti dostavljeni

nacionalnim parlamentima, a svaki od njih će imati 8 sedmica da diskutira slučaj ukoliko

osjeća da prijedlog nije odgovarajući za akciju EU. Ukoliko se dovoljan broj nacionalnih

parlamenata usprotivi, prijedlog može biti izmijenjen ili povučen. Snaga Europskog

parlamenta biće unaprjeđena davanjem članovima Parlamenta, koje građani direktno izaberu,

više riječi u širokom dijapazonu pitanja. Lisabonski ugovor jasno određuje koja ovlast pripada

Europskoj uniji, koja zemljama članicama, a koje ovlasti dijele. Osnovno pravilo je da će EU

biti u mogućnosti provoditi one ovlasti koje joj budu povjerile zemalje članica.EU ima

ekskluzivnu ovlast u oblastima poput konkurencijskih propisa, monetarne politike eurozone i

19

zajedničke trgovinske politike. Zemlje članice imaju primarnu odgovornost u oblastima poput

zdravstva, edukacije i industrije. EU i zemlje članice dijele ovlasti u oblastima poput

unutarnjeg tržišta, poljoprivrede, transporta i energije.

Lisabonski ugovor je veliki dokument sa više od 300 stranica u konsolidiranoj formi,

uključujući i anekse i protokole. On uključuje mnoge odredbe ranijih ugovora EU, izmjenjene

i ažurirane. Dalje u tekstu navedeni su osnovni elementi Lisabonskog ugovora, dok se cijeli

tekst i pročišćene verzije ugovora koji su izmijenjeni ovim mogu naći na

www.europa.eu/lisbon_treaty/full_text/index_en.htm.

6.1. Ključne odredbe ugovora

Lisabonski ugovor:

dopunjava i ažurira ranije ugovore EU,

uzima u obzir činjenicu da je EU narasla od prvobitnih 6 do današnjih 27 članica, kao i

mnoge razvitke u zadnjih 50 godina,

ukoliko bude odobren u svih 27 zemalja, poboljšat će metode rada kako bi se osiguralo

da Unija posluje onoliko efektivno i efikasno koliko je to moguće u 21.vijeku,

pomaže EU da služi bolje interesima stanovnika i daje im direktno riječ o europskim

stvarima kroz novu građansku inicijativu,

štiti prava građana kroz Povelju o osnovnim pravima,

jača ulogu Europskog parlamenta i daje novu snagu nacionalnim parlamentima,

proces odlučivanja na europskom nivou čini efikasnijim,

pomaže da EU govori jedinstvenim glasom u svijetu,

uvodi nove mjere za rješavanje važnih pitanja koja utiču na kvalitet življenja, poput

klimatskih promjena, prekograničnog kriminala, energije,

u isto vrijeme, štiti prava svake zemlje članice naročito u osjetljivim područjima kao

što su porezi i odbrana.

Ugovorom se obavezuje da će Europska unija:

pružati ljudima prodručje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica,

20

raditi za održiv razvoj Europe baziran na balansiranom ekonomskom rastu i

stabilnosti cijena, visoko konkurentnoj tržišnoj ekonomiji, ciljajući ka punoj

zaposlenosti i socijalnom progresu uz visok nivo zaštite okoliša,

suzbijati socijalne isključenosti i diskriminacije te promovirati socijalnu pravdu i

zaštitu,

promovirati ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije i solidarnosti među

članicama,

ostati posvećena ekonomskoj i monetarnoj uniji uz valutu euro,

podupirati i promovirati vrijednosti Europske unije širom svijeta i doprinositi miru,

sigurnosti , održivom razvitku zemlje, solidarnosti i respektu među ljudima, slobodnoj

i fer trgovini, iskorjenjivanju siromaštva,

doprinositi zaštiti ljudskih prava , naročito prava djece kao i očuvanju i razvoju

međunarodnog zakona, uključujući respekt za principe Povelje UN.

6.2. Više demokratije, više otvorenosti- brže, efikasnije odlučivanje

Nova Građanska inicijativa znači da milion ljudi, od ukupno 500 miliona stanovnika

Unije, može peticijom djelovati da Europska komisija uvede nove prijedloge politika. Ovim

se prvi put stanovnicima daje direktan glas u kreiranju zakona EU. Ugovor povećava broj

oblasti u kojima Europski parlament dijeli poslove odlučivanja sa Vijećem ministara, što

znači da će članovi Parlamenta moći više reći u procesu donošenja zakona i budžeta EU.

Nacionali parlamenti će imati više prilika da daju direktan input u donošenju odluka EU. Novi

rani sistem upozoravanja daje nacionalnim parlamentima pravo da komentiraju nacrte zakona

i provjere da EU ne prekoračuje svoje ovlasti uključujući se u pitanja koje se najbolje

rješavaju nacionalno ili lokalno.

Lisabonski ugovor ubrzava procedure odlučivanja i uvodi suodlučivanje u opću

upotrebu. Procedura u kojoj Europski parlament suodlučuje sa Vijećem postaće uobičajna

zakonska procedura. Odlučivanje će biti bazirano na dvostukoj legitimnosti stanovništva

( koje predstavljaju članovi Parlamenta) i zemalja članica( koje predstavlja Vijeće ministara)-

odluka će biti prihvaćena ako za nju glasa 55 posto država članica, koje predstavljaju

najmanje 65 posto građana Evropske unije. Kako bi se poboljšalo informiranje o tome kako

EU donosi odluke, Vijeće ministara će se morati susretati javno kada razmatraju i glasaju o

21

nacrtu zakona. U Vijeću ministara glasanje je kvalificiranom većinom umjesto jednoglasnog

odlučivanja, čime će se aktivnosti ubrzati i učiniti efikasnijim. Glasanje kvalificiranom

većinom znači da od 2014. godine odluke Vijeća ministara trebaju podršku 55% od zemalja

članica , predstavljajući najmanje 65% europske populacije. Sistem daje duplu legitimnost

odlukama. Striktno pravilo biće primijenjeno za bilo koji prijedlog koji će voditi novo

područje politike ka većinskom glasanju. Svaka zemlja članica mora se složiti za bilo kakvu

takvu izmjenu, a nacionalni parlamenti imaju pravo veta.Važna područja politike poput

oporezivanja i odbrane nastavljaju sa zahtjevom jednoglasnog glasanja11.

6.3. Moderniziranje institucija EU

Nova pozicija visokog predstavnika za inostranu i sigurnosnu politiku/potpredsjednika

Komisije biće uvedena kako bi se promovirala aktivnost EU na međunarodnoj sceni i kako bi

se bolje odbranili interesi EU i njezine vrijednosti u inostranstvu. Europsko vijeće biraće

predsjednika na maksimum 5 godina, što bi trebalo učiniti EU aktivnosti vidljivijim i

konzistentnijim.Predsjednik Europske komisije biće izabran od Europskog parlamenta na

prijedlog Europskog vijeća. Lisabonski ugovor potvrđuje i ažurira mnoge ekonomske

odredbe, uključujući i ranije ugovore EU.Takođe dodaje mnogo novih važnih oblasti.

6.4. Ekonomska politika

Ovim ugovorom se potvrđuje opredijeljenost ka postizanju ekonomske i monetarne

unije sa eurom kao valutom koji je trenutno valuta u 16 zemalja članica. Ekonomska i

monetarna unija je temeljni cilj EU. To je vitalna snaga za osiguravanje povratka Europe

prosperitetu i poslovima. EU i njene članice su zajedno predvidjele 200 milijardi eura

finansija za stimuliranje ekonomije EU u trenutnoj finansijskoj krizi. Ugovor formalizira

poziciju Europske centralne banke čineći je institucijom Europske unije.

11 Ceppei.ba – portal Centar za podršku i promociju evropskih integracija (Online), „http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=1360:lisabonski-ugovor&catid=51:korisni-tekstovi&Itemid=49“, (Datum preuzimanja: 15.12.2013)

22

6.5. Sigurnost i odbrana

Lisabonski ugovor jasnije izriče ulogu EU u oblasti zajedničkih inostranih i

sigurnosnih poslova. Odlučivanje o pitanjima odbrane nastaviće da se donose jednoglasnim

odobravanje svih 27 zemalja članica. Misije koje EU vodi van svoje teritorije bile su u svrhu

očuvanja mira, prevencije konflikta i jačanja međunarodne sigurnosti u kontekstu Povelje

UN-a. Ugovor širi ulogu EU uključivanjem operacija razoružanja, vojnih savjeta i pomoći , te

pomoći pri uspostavljanja stabilnosti nakon konflikta. Takođe, stvara mogućnost povećane

suradnje među zemljama članicama koje žele raditi skupa više u oblasti odbrane. Lisabonski

ugovor omogućuje da zemlje članice pruže EU civilne i vojne mogućnosti neophodne za

implementaciju zajedničke sigurnosne i odbrambene politike i uspostavlja ulogu Europske

agencije za odbranu. Takođe uvodi klauzulu solidarnosti ( dobrovoljne prirode) u slučaju kada

je zemlja članica žrtva terorističkog napada ili prirodne ili ljudske nepogode.

6.6. Pravda i kirminal

Ugovor sadrži važne nove odredbe koje ojačavaju sposobnost EU na suzbijanju

međunarodnog prekograničnog kriminala, ilegalne imigracije te trgovine ljudima, oružjem i

drogom. Pojednostavljivanje predloženo Lisabonskim ugovorom dovodi do toga da se

povećava transparentnost , te ojačavaju uloge Europskog parlamenta i Suda pravde. Nove

odredbe, između ostalog, trebaju omogućiti Uniji i njenim članicama da osiguraju efektivniju

zaštitu finansijskih interesa Unije i borbu protiv prekograničnog kriminala. Odredbe

izražavaju respekt za različite zakonske sisteme i tradicije zemalja članica. Predviđaju, npr.

slučaj prekida koji omogućuje članici da ne sudjeluju u novoj mjeri ukoliko smatra da će se to

odraziti na fundamentalne aspekte njezinog sistema krivičnog pravosuđa. Za Irsku i Veliku

Britaniju sa njihovim zajedničkim sistemom zakona i koje su van Schengen sheme granične

kontrole , predviđen je poseban aranžman koji im dopušta da odluče na bazi od slučaja do

slučaja da li će sudjelovati u zakonodavstvu u ovoj oblasti.

23

6.7. Socijalna politika

Lisabonski ugovor intenzivira socijalne ciljeve EU. On omogućava da EU u svim

svojim politikama i aktivnostima u obzir uzima promociju visokog nivoa zaposlenosti.

Prepoznata je ključna uloga ekonomskih servisa poput javnog transporta, telekomunikacija,

poštanskih službi, snabdjevanja gasom i strujom. Uloga EU u ovim oblastima je limitirana, pri

čemu članice imaju prostor za manevar pri nabavljanju,djelovanju i organiziranju servisa kako

bi efikasno odgovorili potrebama kod kuće. EU je suzdržana od bilo kakave aktivnosti koja bi

umanjila ulogu zemlje članice u pružanju usluga od općeg interesa poput zdravstvenih i

socijalnih usluga, policijskih i sigurnosnih snaga, državnih škola i sl. Plaćanje, prava

udruživanja i propisi o poduzimanju štrajka ostaju stvar zemalja članica.

6.8. Ljudska prava

Lisabonski ugovor prepoznaje prava, slobode i principe postavljene Poveljom o

osnovnim pravima i čini Povelju zakonski obavezujućom. Europska konvencija o ljudskim

pravima, Europski sud za ljudska prava su temelji zaštite ljudskih prava u Europi.

6.9. Nove oblasti suradnje

Dvije su oblasti posebno relevantne u današnjem svijetu.

KLIMATSKE PROMJENE: Ugovor daje prioritet EU cilju promocije održivog

razvoja u Europi, bazirano na visokom nivou zaštite i unaprjeđenja okoliša. Ugovor se zalaže

za promociju mjera za rješavanje regionalnih i globalnih okolišnih problema- naročito

klimatskih promjena - na međunarodnom nivou. Jačanje uloge EU u vezi klimatskih promjena

značit će Unijin nastavak predvođenja borbe protiv klimatskih promjena.

ENERGIJA: Ugovor ima nove odredbe kojima se osigurava da energetsko tržište

funkcionira dobro- naročito u pogledu snabdijevanja energijom, da budu postignute uštede i

energetske efikasnost , kao i razvoj novih i obnovljivih izvora energije. Za sve zemlje članice,

sigurnost snabdijevanja energijom je ključni izazov za budućnosti. Lisabonski ugovor

24

potvrđuje opredijeljenost Europske unije ka ujedinjenoj europskoj politici održive energije.

Takođe pruža novu osnovu za suradnju među državama članicama u sportu, humanitarnoj

pomoći, civilnoj zaštiti, turizmu i istraživanju svemira.

I. Ostale odredbe

Lisabonski ugovor potvrđuje poštovanje EU za jednakost svih zemalja članica i

njihove nacionalne identitete, uključujući i lokalnu i regionalnu autonomiju. Zalaže se zaštitu

različitosti europskih kultura i jezika, a po prvi put se javlja odredba za zemlje članice ukoliko

žele da se povuku iz Europske unije ukoliko žele te se uspostavljaju rješenja koja se

primjenjuju u takvom slučaju.Postavljaju se i pravila tzv. „pojačane suradnje“ u slučaju kada

neke zemlje članice žele djelovati u specifičnim oblastima. Povećana suradnja znači da grupa

zemalja može djelovati bez učešća svih 27 članica. Ovo dopušta članicama da ukoliko se ne

žele pridružiti ostanu po strani a da pri tome ne zaustavljaju druge u zajedničkom djelovanju.

Lisabonski ugovor jasno postavlja ciljeve Europske unije i vrijednosti kao što su mir,

demokratija, poštovanje ljudskih prava, pravda, jednakost, vladavina zakona i održivosti.

.

25

7. Zaključak

Eu prije 60 godina i Eu danas, kakve su razlike, da li je ispunila očekivanja? Ako se

prisjetimo Čerčilovog sna o Sjedinjenim Evropskim Državama, jasno je da Evropska unija

nije dostigla taj nivo, a velike su sumnje da će do toga ikad doći. Pažljivom analizom SAD i

EU-u vide se velike razlike između ove dvije unije država. EU jeste jedinstven prostor, ali

samo u ekonomskom smislu i to nikad neće biti država o kojoj se sanjalo. Bez ustava na nivo

EU, sljedeći krupni korak ujedinjenja evropskih država je nemoguć. Velike razlike u

standardu, BDP-u država članica, preko jezičkih barijere čine EU samo ekonomskom unijom

bez mogućnošću stvaranje evropske nacije. Nedavna recesija pokazala je da bi EU mogla

postati idealno sredstvo Njemačke da ovaj put miroljubivo pokori Evropu, stvarajući od

državs ovisnike i vazale koji bez nje ne mogu opstati. Iz ugla Bosne i Hercegovine EU je

jedino rješenje slagalice koju već 20 godina ne mogu da rješe "sposobni" bh. političari.

Zemlja sa velikim energetskim i prirodnim resursima sigurno ima mjesta u EU- u koji kao

veliko tržište nudi priliku i našoj zemlji da izađe iz finansijskog i ekonomskog ambisa. Ne

tako davno ova zemlja je ostvarivala suficit. Evropska unija nije alternativa već jedini ispravni

izbor za evropske zemlje.

26

8. Literatura

(1) Kustura Mensur, „Osnovi prava Evropske unije“, Univerzitet u Travniku, Kiseljak, 2008

(2) Ceppei.ba – portal Centar za podršku i promociju evropskih integracija (Online),

„http://ceppei.ba/bos/index.php?option=com_content&view=article&id=1360:lisabonski-

ugovor&catid=51:korisni-tekstovi&Itemid=49“

(3) Europarl.eu – portal Evropskog parlamenta (Online),

„http://www.europarl.europa.eu/aboutparliament/hr/displayFtu.html?ftuId=FTU_1.1.4.html

(4) Kostić Marija, „Pravo i institucije Eu“, „212.200.39.245:81/.../Ugovor%20iz

%20Amsterdam...“,

(5) Džombić Ilija, „Evropska unija – prošlost,sadašnjost, budućnost“, Friedrich-Ebert-Stiftung

Sarajevo, Sarajevo, 2010

(

27