VELEUČILIŠET U KARLOVCUODJEL SIGURNOSTI I ZAŠTITE

RAZVOJ POŽARA

KOLEGIJ – IZVORI POŽARNE OPASNOSTIMENTOR:

KARLOVAC 2009SADRŽAJ

1

UVOD 1OSNOVNI POJMOVI O GORENJU 2 – 4RAZVOJ POŽARA 4 – 9OSNOVE TEORIJE GAŠENJA 10 – 14ZAKLJUČAK 15LITERATURA 16

2

UVOD

Svjedoci smo teških katastrofa izazvani prirodnim silama, koje su zadesile i našu

zemlju, nanjele joj velike materijalne štete i mnogo ljudskih žrtava. Jedno od njih je i požar.

Sigurno je da snagu prirodne stihije ne možemo spriječiti, ali možemo učiniti mnogo da

njezine posljedice ublažimo i svedemo na najmanju moguću mjeru.

Svako nekontrolirano gorenje,pa i najmanjih razmjera, koje nanosi materijalnu štetu ili

ugrožava ljudske živote, naziva se požarom. To je upravo razlika između vatre i požara. Za

požar je dakle karakteristično da nanosi materijalnu štetu,ugrožava živote ljudi i životinja i

uništava materijalna dobra. Danas se svako društvo organizirano bori protiv požara. Borba

protiv vatre postavljena je danas na znanstvene osnove,a ovom važnom disciplinom bavi se

sve veći broj znanstvenika, stručnjaka, inžinjera i tehničara. Požari često zahvaćaju

neposrednu životnu sredinu čovjeka, kao što su stanovi, tvornice, javna prijevozna sredstva i

objekte opće društvene namjene.

Uzroci požara su različiti, a njihovo nastajanje često utječe nemar i nepažnja.

Nepažnja može biti uvjetovana neznanjem ili pak neodgovornim odnosom prema društvenim

dobrima, prema sebi ili društvenoj sredini. Zbog velike opasnosti od različitih izvora požara,

neophodno je provoditi obuku svih građana, i to od najniže životne dobi do kraja života.

3

1 Osnovni pojmovi o gorenju

Listajući vatrogasnu literaturu pročitati ćemo više definicija pojma ”gorenje” ali sve

definicije opisuju isti fenomen: Toplina potiče kemijsku reakciju u kojoj se goriva tvar spaja s

kisikom. Pri požaru u kojem izgaraju različite krutine, otrovni plinovi i pare, sve navedeno

nastaje izgaranjem goriva uz ograničenu ventilaciju.

Način gorenja razlikuje se u odnosu na mjesto na kojem se ono odvija. U razbuktaloj fazi

gorenja izgaraju zapaljivi plinovi. To znači da je temeljno gorivo (zapaljiva tekućina ili

krutina) prethodno zagrijano do stupnja zagrijanosti pri kojem nastaju zapaljivi plinovi. Neke

krutine, osobito one porozne koje mogu pougljeniti, izložene oksidaciji izgraju samo

površinski. U tom slučaju riječ je o izgaranju bez plamena, odnosno izgaraju žarom – tinjaju.

Uvjeti za nastanak procesa gorenja:

goriva tvar - tvar koja može gorjeti,

kisik - tvar koja podržava gorenje,

toplina - energija koja je potrebna da bi se postigla temperatura paljenja. 

1. Goriva tvar2. Kisik iz zraka3. Toplina

Prema tome, ako gorivu tvar želimo zapaliti potrebno je dovoditi toplinu, odnosno

moramo je zagrijati na temperaturu paljenja. Temperatura paljenja najniža je temperatura tvari

kod koje tvar počinje gorjeti. Brzina gorenja ovisi o brzini spajanja tvari s kisikom,

temperaturi i brzini oksidacije. S obzirom na ove činjenice razlikujemo tri vrste:

4

- tiha oksidacija – polagano spajanje tvari s kisikom bez pojave svjetlosti i topline

- obično gorenje – proces gorenja obavlja se u izvijesnom vremenskom razdoblju uz

razvijanje velikih količina topline i uz pojavu svijetlosti

- eksplozija – vrlo burna kemijska reakcija uz pojavu vatre (bljeska) i razvijanje velike

količine topline i zvuka

1.1. Goriva tvar

Tvari prema gorivosti možemo podjeliti u dvije grupe:

1. NEGORIVE TVARI – to su one tvari koje se ne mogu zapaliti u običnim uvijetima,

niti na višim temperaturama, odnosno to su one tvari koje se ne spajaju s kisikom niti

se raspadaju na gorive tvari.

2. GORIVE TVARI – to su one tvari koje imaju svojstvo da se pri određenim uvijetima

spajaju s kisikom. Možemo ih podjeliti u dvije podgrupe i to: teško gorive tvari i

gorive tvati. Prema agregatnom stanju gorive tvari možemo podijeliti na zapaljive

plinove, zapaljive tekućine i gorive krutine:

- krute gorive tvari su: drvo, ugljen, trstika, tekstil, papir i dr.

- plinovite gorive tvari su: propan, butan, vodik, zemni plin i dr.

- tekuće gorive tvari su: alkohol, benzin, boje, lakovi, petrolej i dr.

1.2 Kisik

Kisik je jedan os osnovnih uvijeta da bi moglo nastati gorenje. U slobodnom stanju

nalati se u zraku (21%), a mnogo je vezan i u spojevima. Kisik se upotrebljava za zavarivanje

i rezanje metala, jer s acetilenom i vodikom daje plamen vrlo visoke temperature, zatim se

upotrebljava u aparatima za disanje, kao sredstvo za oksidaciju i dr. Komprimirani kisik u

dodiru s nekim tvarima koje lako oksidiraju ( mineralna ulja i masti ) izaziva burno gorenje,

pa čak i eksploziju. Do eksplozije može doći pri spajanju s nekim elementima, npr. s vodikom

( plin praskavac ).

5

1.3 Toplina

Da bi se goriva tvar zapalila, nije potrebno čitavu količinu tvari zagrijati do temperature

paljenja, nego je dovoljno do te temperature zagrijati samo jedan dio tvari. Zbog toga je

moguće da se postigne zapaljenje tvari s vrlo malom količinom topline, kao npr. iskrom,

užarenim tijelima, trenjem, isijavanje i dr. Toplina kojom se postiže temperatura paljenja

predstavlja jedan od potrebnih uvijeta za početak gorenja. Svaka materija ima svoju

temperaturu paljenja i minimalnu energiju paljenja. Poznavanje temperature paljenja nužno je

radi poduzimanja požarno-preventivnih mjera, jer se gorive tvari moraju držati na temperaturi

nižoj od njihove temperature paljenja. Temperatura paljenja je ona najniža temperatura kod

koje se tvar pali bez prisustva otvorenog izvora paljenja. Tvar je lakše zapaljiva što je njezina

temperatura paljenja niža i ona je različita za razne tvari.

2 RAZVOJ POŽARA

Požar je nekontrolirano sagorijevanje, koje nanosi materijalne gubitke i dovodi do

ugrožavanja ljudskog života. Povijesni požari su smatrani kao velika opasnost. Usprkos

modernim metodama gašenja kako i novom tehnologijom požari još uvijek predstavljaju

veliku opasnost kako za stanovništvo tako i za imovinu. Nekontrolirano sagorijevanje je

praćeno oslobađanjem topline i produkata sagorijevanja, koji mogu imati otrovne osobine.

Dim koji nastaje pri sagorijevanju otežava kretanje i orijentaciju ljudi.

2.1 Uzroci požara

Uzroci zbog kojih nastaju požari u praksi su vrlo različiti. Najčešći uzrok požara je

čovjek, i to prvenstveno zbog:

- neispravnog postupanja s vatro opasnim tvarima

- nepoštivanje znakova zabrana u upotrebi otvorene vatre

- pušenja i sl.

- zamora i neznanja, pri rukovanju s različitim izvorima paljenja

6

- pogrešaka pri projetkiranju

- nenamjenske upotrebe strojeva, uređaja, opreme i sl.

Kao uzrok požara ponekad se pojavljuju i prirodne pojave ( grom, munja, potresi i dr. ).

Ove uzroke prirodnih pojava često nazivamo „viša sila“. U praksi su mogući slučajevi da

uzrok požara bude i kemijska reakcija između tvari koje u međusobnom kontaktu dovode do

stvaranja topline koja može zapaliti druge gorive tvari ili tvari koje međusobno reagiraju ako

su gorive. U ovom pogledu posebno su opasne anorganske kiseline u kontaktu sa gorivim

tvarima ( peroksidi, klorati, preklorati ) i drugi oksidansi.

2.2 Izvori paljenja

Izvor paljenja je svaki toplinski impuls koji može zapaliti gorivu tavar. Izvori paljenja svrstani

su u slijedeće grupe:

- Direktni dodir s plamenom ili užaremon materijom

- Eksplozija

- Kemijske reakcije

- Smaozagrijavanje i samozapaljenje

- Atmosversko pražnjenje elektriciteta ( munja, grom )

- Elektricitet

- Statički elektricitet

- Trenje, tlak, udar

1. DIREKTNI DODIR S PLAMENOM ILI UŽERANOM MATERIJOM – peći, sijalice,

glačala i ostali električni uređaji ostavljeni u neposrednoj blizini zapaljivih materijala

predstavljaju požarnu opasnost i mogućnost izbijanja požara. Odbačeni gorući

predmet, opušak cigarete ili zavarivanje ili rezanje metala, dječja igra s vatrom,

pušenje u krevetu i dr. direktni su uzročnici požara.

7

2. EKSPLOZIJA – vatru koja se širi velikom brzinom i kod koje uz toplinu i svjetlost

(plamen) osjetimo i prasak, zovemo eksplozija. Materije koje mogu proizvesti

eksploziju su: eksplozivi, pare zapaljivih tekućina, zapaljivi plinovi, prašina (metalna i

organske prašine).

3. KEMIJSKE REAKCIJE – pojedine tvati posjeduju afinitet (sposobnost) da se

kemijski međusobno vežu u novi spoj, a pri tome oslobađaju toplinu. Takve kemijske

reakcije predstavljaju opasnost za izbijanje požara.

4. SAMOZAGRIJAVANJE I SAMOZAPALJENJE – neke tvari mogu se zapaliti bez

utjecaja nekog vidljivog vanjskog izvora topline. Za takve tvari obično kažemo da su

sklone samozapaljenju. Međutim u ovom sličaju toplina je taj faktor koji dovodi do

paljenja gorive tvari, a način nastanka nakupljanja topline je različit za različite vrste

tvari. Obično se razmatraju tri načina postizanja samozapaljenja:

- djelovanjem topline

- djelovanjem biokemijskih faktora

- djelovanjem kemijskih faktora

5. ATMOSFERSKO PRAŽNJENJE ELEKTRICITETA – munja je električno pražnjenje

u smjeru od pozitivnog prema negativnom polu. Munja je u stanju da upali gotovo

svaki materijal, jer je njezina temperatura gotovo ista kao temperatura električnog

luka, a brzina udarca daje vrlo malo vremena da bude izbjegnuta. Mala količina

elektriciteta, izbijajući prema zemlji, u tisućinki sekunde stvara struju izvanredne

veličine, upravo kao što mala količina baruta koja eksplodira u zatvoremon prostoru,

stvara vrlo veliki pritisak za kratko vrijeme.

6. ELEKTRICITET – glavni uzroci požara od elektriciteta su: pregrijavanje vodiča,

stvaranje kratkog spoaj, veliki prijelazni otpori i iskrenje. Vrlo često su uzrok požara

najobičniji uređaji kao što su električne peći, kuhala, glačala, grijalice, ako se u

njihovoj blizini nalazi zapaljivi materijal, a posebno oni koji su nestručno izrađeni.

8

7. STATIČKI ELEKTRICITET – se javlja gotovo svugdje gdje se dvije suhe površine

međusobno taru. Električni naboji predstavljaju opasnost od požara i eksplozije.

Statički elektricitet može biti uzrokom požara samo:

- kada postoji dovoljan naboj statičkog elektriciteta

- ako se pražnjenjem električnog naboja postigne iskra dovoljen toplinske energije

- iskrenje se mora dogoditi u blizini zapaljive materije

8. TRENJE, TLAK, UDAR – ubrajamo u mehaničke načine izazivanja požara. U ovim

se slučajevima mehanički rad pretvara u toplinu. Udar ili trešnja može izazvati požar i

eksploziju kod nekih vrsta eksploziva i zapaljivih materija. Tlak se javlja kod

pumpanja (krompresije ili transporta plinova)

2.3 Vrste požara

U taktičkom pogledu nastali požari se kvalificiraju na više načina, i to: po fazama razvitka

gorenja odnosno obujmu, mjestu gdje se razvijaju i vrsti gorive materije. Najuobičajenija

podjela požara je prema mjestu gdje se razvija i po fazama njihova razvoja. Po mjestu gdje se

varta razvija, djele se na požare u zatvorenom prostoru i na požare na otvorenom prostoru. Po

fazama gorenja odnosno po intenzitetu izgaranja materije djele se na početne, razbuktale i

živo zgarište, dok razbuktali mogu prerasti u katastrofalne.

1. POČETNI POŽARI – smatraju se oni požari čije gorenje materije karakterizira mali

intenzitet izgaranja i sporo širenje vatre. To razvijanje požara vremenski može duže

trajati kod krutih gorivih materija ili veoma kratko kad gore pare tekućina ili plinova.

2. RAZBUKTALI POŽARI – karakterističan je po maksimalnom intenzitetu izgaranja,

po dostignutoj maksimalnoj temperaturi i po brzini širenja. Ovu fazu izgaranja prate i

druge posljedice kao što je rušenje konstrukcija, jako zračenje topline, stvaranje

mnogo dima, zagušljivih i otrovnih plinova. Razbuktali požar može biti mail, veliki i

katastrofalni.

9

3. ŽIVO ZGARIŠTE – se podrazumjeva posljednja faza požara. Itenzitet izgaranja

materije je minimalan, ona je gotovo potpuno izgorjela a rušenje konstrukcije drugih

negorivih materijala djelomično zatrpano. U toj fazi ostaju skrivena žarišta vatre koja

se mogu ponovno razbuktati. Prijeti opasnost od proširenja požara na materije koje

prethodno nisu bile zahvaćene požarom.

Prema vrsti gorive materije dijele se u pet klasa: A, B, C, D i E.

Klasa A - u klasu A se svrstavaju požari čvrstih materijala koji sagorijevaju plamenom i

žarom, npr. drvo, papir i slični materijali. Požari klase A se najčešće gase vodom.

10

Klasa B - u klasu B se svrstavaju požari zapaljivih tečnosti, koje se ne miješaju sa vodom,

npr. derivati nafte, rastvarači, boje, lakovi, masti, itd. Za gašenje se koristi prah, ugljik dioksid

ili pjena.

Klasa C - u klasu C spadaju požari gorivih gasova, npr. metan, propan, butan, acetilen, itd. Za

gašenje se najčešće koristi prah i ugljik dioksid.

Klasa D - u klasu D spadaju požari lakih metala, npr. aluminijum, magnezijum i njihove

legure. Za gašenje se koriste samo suha sredstva (prah ili pijesak).

Klasa E - u klasu E spadaju požari nastali pod dejstvom električne energije. Ovi požari

zahtijevaju poseban tretman pri gašenju.

2.4 Uvijeti širenja požara

Na uvijete širenja požara utječu vjetar, kiša, snijeg, temperatura zraka, atmosferski tlak,

vlažnost zraka i dr. Neki od navedenih faktora bitno utječu na brzinu širenja požara, a i

suprotno. Brzina širenja požara na otvorenom prostoru je često povećana kod povišene

temperature, strujanja zraka (vjetar) i sl. Kiša, snijeg, vlažnost zraka i drugo bitno utječu na

smanjenje brzine i proširenje požara. Požari u objektima gdje postoje razni otvori kao što su

hodici, stepeništa, otvori za dizala, ventilacije, vrata i dr. šire se brzo vertikalno i horizontalno

po objektu. Zato se u većim objektima i objektima povećane opasnosti od požara izvode

pregradni zidovi između pojedinih odjeljenja u svrhu sprječavanja proširenja požara. Vrata

koja služe za komunikaciju moraju biti vatrootporna.

11

3 OSNOVE TEORIJE GAŠENJA

3.1 EFEKTI GAŠENJA

Postupak gašenja je u odnosu na tvarne ili materijalne termodinamičke i kinetičke

uvjete još mnogo složeniji nego nesmetani postupak gorenja. Zbog toga je preporučljivo da se

sredstvo za gašenje “raščlani” na pojedinačne efekte, i podefekte koji se u suštini pojavljuju

uz znatno ili potpuno sprečavanje uvjeta gorenja. Ova mjera odgovara po željenom cilju, da se

diferenciraju s jedne strane kompleksni postupci gašenja, a s druge strane da se omogući

funkcionalna pojela sredstava za gašenje.

U svakom slučaju pri tome se mora paziti na činjenicu, da pojedine grupe sredstava za

gašenje ne razvijaju samo jednostrane efekte koji su karakteristični jedino za tu određenu

vrstu sredstava za gašenje, jer skoro nijedno sredstvo ne razvija samo jedan čist efekt a

pogotovo ne samo jedan podefekt.

 

Četiri glavna efekta gašenja su:

efekt razrjeđivanja,

efekt hlađenja,

efekt gušenja i ,

antikatalitički efekt.

Oni se mogu raspodijeliti na podefekte koji razvijaju naročite oblike svoje djelotvornosti

koje ćemo posebno razmotriti i ukazati na sredstva za koja su karakteristični.

 

3.2 EFEKT RAZRJEĐIVANJA

Pod efektom razrjeđivanja podrazumijeva se ne samo doslovno razrjeđivanje nego i

odstranjenje većih ili manjih količina gorivih tvari iz prostora reakcije gorenja. Razvijanje

ovog efekta ne postiže se, što je sasvim normalno, upotrebom sredstva za gašenje. Ipak

postoje različiti slučajevi vatrogasnih mjera, koji izazivaju ovaj efekt. Ovamo npr. spadaju

12

oduzimanje gorive tekućine iz tanka koji se zapalio i razrjeđivanje goriva sa vodom ili

miješanje tekućine pomoću većih količina vode.

Pod ovaj efekt može se svrstati, također, i gašenje požara na bušotinama zemnog plina

ili zemnog ulja otkidanjem plamena pomoću eksplozija.

 

3.3 EFEKAT RASHLAĐIVANJA

Dakle bilo bi potrebno zaključiti da ako se primjenjuje za gašenje sredstvo koje u

požaru razvija efekt hlađenja tj. oduzimanja topline iz požara tada nije potrebno aplicirati – u

požaru onoliko sredstava koje bi odgovaralo ukupno razvijenoj toplini iz gorive materija u

odnosu na količinu koju može “uzeti” sredstvo za gašenje vezano sa lateentnom toplinom

isparavanja li latentnom toplinom sublimacije odriješenog sredstva za gašenje.

 

3.4 EFEKAT GUŠENJA

Efekt gušenja se razvija na taj način, što vatrogasno sredstvo u obliku “oblaka” plina,

pare, magle ili prašine, a pod izvjesnim okolnostima kao kora ili sloj pjene, omotava gorivu

tvar i time u cijelosti ili djelomično “oduzima” kisik razrjeđivanjem ili pak sprečava pristup

kisika iz uzduha.

Uspjeh gašenja ovisi i kod primjene ugušujućeg sredstva za gašenje od količine

vatrogasnog sredstva pridonesenog u jedinici vremena. Pored toga je mogućnost “ostajanja”

vatrogasnog sredstva na objektu gašenja vrlo važna. Jedan ugušujući vatrogasni “oblak”,

kojeg plinovi plamena brzo zapljuskujući izbace, može imati u najboljem slučaju uzgredno

djelovanje.

Vrlo je čest princip shvaćanja u vatrogastvu da se požari s plamenom moraju ugušiti, a

požare sa žarom i gnijezda žarenja hladiti. Ovaj jednostavni princip nije uvijek primjenljiv.

Mineralna ulj koja gore izrazito plamteći a imaju visoko vrelište, pri upotrebi pjene njome se

najprije hlade i time gase, ali uz dopunski efekt gušenja. Osim toga mogu se pogasiti plamteći

požari i pomoću antikatalitičnog efekta; to se odnosi i na požare sa žarom.

13

Kod mnogih požara su razvoj plamena i obrazovanje žara spojeni jedno sa drugim,

npr. pri gorenju drveta. Drvo ne može biti potpuno ugašeno samo u periodi gorenja plina, koja

je obilježena razvitkom plamena, nego i u kasnijoj periodi žarenja. Može li ovdje u danom

slučaju prah specijalnog sredstva biti neophodan, može li također antikatalitički efekt utjecati?

Zbog toga ostaje činjenica da se gornji princip može samo uvjetno prihvatiti kao

“princip” ali ne kao opće priznato pravilo.

3.5 ANTIKATALITIČKI EFEKT

Kod antikatalitičkog efekta treba razlikovati efekt inhibicije od efekta

intoksikacije.Homogeni efekt inhibicije nastupa ako vatrogasno sredstvo odnosno produkti

termičkog raspada i cijepanja kod homogenih reakcija isparavanja djeluju kao negativni

katalizator na proces gorenja.

Heterogena inhibicija pri ugušenju plamena nastaje djelovanjem strane mase, odnosno

čestica sredstva za gašenje. Heterogena inhibicija je vatrogasni efekt koji povećava djelovanje

pri gašenju vodenom maglom, prahom za suho gašenje i ugljičnim dioksidom u obliku

aerosola.

Efekt intoksikacije sastoji se u “zaražavanju” kontakata a na neki način može biti samo

kao onečišćenje ili kao slučajno prisutna kruta faza čestica gorive materije i kisika. Ukoliko se

taj kontakt ostvari sa česticom sredstva za gašenje, gorenje će se na tom “lancu” prekinuti uz

pretpostavku velikog broja čestica sredstva za gašenje u fazi gorenja moguće je shvatiti da

dođe do prekida gorenja.

 

3.6 PREGLED VATROGASNIH SREDSTAVA

Sredstva za gašenje su sistemi, koji u požaru razvijaju jedno ili više prethodno

opisanih efekata gašenja. Ili, pobliže, ovi su sistemi dijelom plinovite ili tekuće čiste faze ili

mješovite faze, dijelom višefazni koloidni sistemi. Oni se pomoću vatrogasnih sprava i

opreme (proizvedeni kao preparati uobičajeni u trgovini) unose pomoću kinetičke energije u

požar.

14

U vatrogasnoj tehnici je uobičajena upotreba govora, koja strogo ne pravi razliku

između vatrogasnih sredstava kao djelotvornih sistema na zgarištu i preparata iz kojih se

proizvode ovi sistemi. To je npr. pod tlakom otopljeni CO2 trgovački preparat iz kojeg se

proizvodi vatrogasno sredstvo CO2-plin ili CO2-snijeg (aerosol).

Isto tako je vodena otopina NaHCO3 i saponin u kombinaciji sa otopinom jedne kisele

soli preparat iz kojeg se proizvodi vatrogasno sredstvo, naime pjena.

I voda se mora označiti kao preparat iz kojeg se “proizvode” sredstva za gašenje, npr.

vodena magla i raspršena voda, dokle god nema razloga za nesporazume općenito izgleda da

nije potrebno voditi računa o ovim strogim razlikama.

I kod slijedećih izlaganja o sredstvima za gašenje od toga će se odustati. Ipak je vjerojatno, da

daljnje objašnjavanje vatrogasnih mehanizama čini nužnim uvođenje strože nomenklature.

Ako bi se npr. moralo dokazivati da je odlučujući efekt pri gašenju raspršenom vodom

heterogena inhibicija, a pri gašenju vodenom maglom – hlađenje, tada bi teško bilo je

jednostavno govoriti o vodi kao sredstvu za gašenje.

Pri razradi svojstava sredstava za gašenje uzet će se za osnovu princip podjele, koji

spaja sredstva po njihovoj djelotvornosti uglavnom preferirajući efekte gašenja pred ostalim

svojstvima koji govore o sličnostima ili pak razlikama sredstava. Ovaj princip podjele nije

manje slabosti ali je ipak prihvatljiviji nego jednostavna podjela po agregatnim stanjima.

Navest ćemo primjere sredstava za gašenje prema pripadnosti odriješenim grupama

prema efektima gašenja. Sredstva koja pretežno djeluju rashlađujuće spadaju vodu, voda za

prskanje i druga tekuća vatrogasna sredstva, ukoliko ona, kao npr. halogeni ugljikovodici, ne

razvijaju neki drugi dominantniji efekt gašenja.

Sredstva koja djeluju ugušujuće su prvenstveno:

vodena para,

CO2,

i djelomično prah za gašenje. 

15

 

Pjena je vatrogasno sredstvo, koje djeluje dijelom ohlađujuće a dijelom zagušujuće, a

halogene ugljikovodične emulzije spadaju u grupu sredstava za gašenje, koja u istoj mjeri vrše

rashlađujuće i antikatalitičko djelovanje.

Grupa sa pretežno antikatalitičkim djelovanjem su halogenirani ugljikovodici (haloni)

i to podefektom homogene i dijelom heterogene inhibicije, te suhi prah i to podefektom

intoksikacije.Pored glavnog efekta gotovo sva sredstva za gašenje imaju i dopunske podefekte

gašenja.

Prema ukupnom broju efekata jednog sredstva za gašenje može se razlikovati mono, bi

i trifunkcionalna sredstva. Broj djelotvornosti efekata ne govori dovoljno o stvarnoj

djelotvornosti gašenja ali govori o “širini” primjena. Tako npr. halon ClBrCH2 (monoklor,

monobrom-metan) ima izvanrednu sposobnost gašenja ali širina primjene nije velika.

Za razliku od navedenog sredstva, pjena npr., nema takovu efektivnost ali njena

polifunkcionalnost koja osigurava njenu primjenu kod požara zapaljivih tekućina, požara

mnogih krutina i sl. daje pravu vrijednost toga sredstva.

 

16

ZAKLJUČAK

Ova tema bila je dosta opširna za obraditi. Listanjem literature susreo sam se sa puno

nepoznanica koje u stvarnom životu nisam primjetio i znao. Požar je jako opasan i s njim se

ne treba igrati.

Pokušao sam prikazati proces nastajanja požara, osnove pojmove gorenja i uvijete pod

kojima dolazi do gorenja. Nakon toga prikazao sam slijed razvoja požara, njegove uzroke i

izvore. Naveo sam i vrste požara po njegovim fazama gorenja i klasama. Seminarski rad

završio sam sa osnovama gašenja požara. Iz toga sam izveo vrlo jednostavan zaključak da svi

građani i radni ljudi trebaju se upoznati s opasnostima od požara koje postoje na radnom

mjestu, u javnom životu, u objektima gdje stanuju i svugdje gdje žive i rade. Zbog toga je

opravdano da svaki građanin i radni čovjek mora u svom i društevnom interesu poduzeti sve

da spriječi nastajanje požara. Svaka osoba koja primjeti požar dužna ga je ugasiti, ako zato

ima mogućnost posebno ako to može uraditi bez opasnosti za sebe i drugu osobu. Ako to ne

može učiniti sama, dužna je obavjestiti najbližu vatrogasnu jedinicu.

17

LITERATURA

1. Brkić Mihajlo : Zaštita od požara, Zagreb, 1986 2. www.zastita.com 3. www.wikipedija.com

18