Rudolf Steiner - Geteova Tajna Objava

Mi s l i o c i

22 | Magazin za (politiku) kulturu i društvena pitanja

Ezoterno predavanje održano . listopada .

godine u Berlinu.

Ovom predavanju bi se moglo lako prigovoriti

da će u njemu na simboličan i alegorijski način

biti objašnjeno nešto što je Goethe kao pjesnik

stvorio u slobodnoj igri svoje stvaralačke mašte. Uvijek će

se iznova događati da netko ovakvo – tako da kažemo –

izlaganje, objašnjenje jednog proizvoda stvaralačke mašte,

odbaci prigovorom: “Ah, ovdje se (opet) u oblikovanju ovog

djela traže svakakvi simboli i značenja, kako bi se pomoću

njih okarakterizirala njegova dubina.” Stoga, odmah na po-

četku treba primjetiti da ovo što danas imam namjeru ka-

zati nema ništa zajedničko s onim što se često čini, osobi-

to u teozofskim krugovima, a izražava se kao simboličko ili

alegorijsko objašnjenje bajki ili pjesničkih djela. I zato što

znam, da se na slična predavanja koja sam održavao, često

prigovaralo riječima: “Ne možemo prihvatiti takva simbo-

lička objašnjenja pjesničkih figura.” Upravo stoga ne mogu

dovoljno naglasiti da ono što ovdje želim kazati mora biti

shvaćeno, jedino i samo, u slijedećem smislu: Pred nama je

jedno cjelovito pjesničko djelo nastalo kreativnom igrom

stvaralačke mašte – Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani.

I to trebamo uvijek imati na umu. Ipak, u vezi s tom baj-

kom moglo bi se postaviti pitanje: smijemo li s bilo kojeg

gledišta tom djelu prići i pokušati pronaći ono što je u nje-

mu idejno, ono što je idejni sadržaj jednog takvog pjesni-

čkog uradka?

Pred sobom vidimo biljku. Čovjek pristupa biljci, istražuje

zakonitosti njezinog rasta i razvoja, dio po dio. Ima li bota-

ničar, ili netko drugi tko se time bavi, pravo na to? Treba li

mu prigovoriti: O tim zakonima, koje nalaziš u biljci, bilj-

ka ništa ne zna, ona ne poznaje zakone svoga rasta i razvo-

ja. Istu vrijednost koju bi takav prigovor imao nekom bo-

taničaru – isti takav smisao ima i prigovor koji bi se mo-

gao uputiti mome pokušaju objašnjenja Goetheove Bajke.

Ja ne želim da se ove stvari koje ću kazati tako shvate kao da

bih ja želio reći: ovdje imamo zmiju, ona znači ovo ili ono;

ovdje imamo jednog zlatnog, jednog srebrnog i jednog

brončanog kralja, oni znače ovo ili ono. Nemam namjeru

objašnjavati Bajku simbolički ili alegorijski, nego na sličan

Goetheova tajna objava

Rudolf Steiner

način kao što bih objašnjavao zakonitosti po kojima raste

biljka, zakonitosti kojih biljka nije svjesna niti ih može spo-

znati. I kao što botaničar ima pravo pronalaziti zakonito-

sti rasta biljke, isto tako može (svatko) sebi kazati: ono što

se ovdje raspravlja, to pjesnik Goethe nije morao nikada

izgovoriti ili o tome razmišljati, nikada to nije moralo biti

iznešeno pred njegovu dnevnu svijest. Pa ipak je istina da

se zakonitosti uobličavanja i metamorfoze idejnog sadrža-

ja Bajke mogu promatrati u istom smislu kao što kod biljke

promatramo i istražujemo zakonitosti njenog rasta; da isto

tako kako postoje zakonitosti uobličavanja i metamorfoze

sadržaja Bajke, postoje i zakonitosti po kojima biljka raste,

prema kojima je nastala.

Stoga molim da ono što ću kazati shvatite tako kao da to

predstavlja smisao i duh Goetheovog načina mišljenja i

predstavljanja. Treba priznati mogućnost da onaj tko se,

takoreći, osjeća pozvanim izložiti vam idejni smisao Goet-

heovog pogleda na svijet, na to ima pravo. Stoga ćemo po-

kušati pronaći idejnu osnovu Goetheovog pogleda na svi-

jet i život, kao što bi botaničar pokušao pronaći zakonitosti

po kojima raste biljka.

U Bajci o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani nalazi se Goetheo-

va psihologija ili znanost o duši, odnosno, ono što Goethe

smatra mjerodavnim za ljudsku dušu. I ako želimo shvatiti

ono što o tome treba reći, bit će dobro da prethodno, obi-

čnim jezikom, ukratko izložimo Goetheovo shvaćanje svi-

jeta, duha i duše.

Ovdje zastupani Goetheov pogled na svijet polazi od či-

njenice da ljudsku spoznaju ne treba smatrati kao nešto što

vrijedi za sva vremena. Često nailazimo na shvaćanje: čo-

vjek kakav je danas, takav je i u svojoj biti, takav je opće-

nito; takav kakav je, on je sposoban da svim stvarima po-

stavlja bezuvjetne kriterije; on svojim osjetilnim organima

promatra svijet, shvaća ga u njegovim pojavama, kombi-

nira te pojave pomoću svoga razuma vezanog za njegova

osjetila, i ono što zaključuje tom razumskom djelatnošću

vezanom za osjetilno promatranje, to smatra apsolutnim

znanjem svijeta i života, znanjem koje mora vrijediti za

svakoga i za sva vremena.

Mi s l i o c i

Status, Broj , rujan . | 23

S tim u suprotnosti je – ali ta je suprotnost sasvim odre-

đene vrste – duhovnoznanstveno shvaćanje svijeta koje se

ovdje zastupa. Ono polazi od pretpostavke da ono što po-

staje naša spoznaja ovisi o našim spoznajnim organima, o

našoj spoznajnim mogućnostima; te da smo mi kao ljudi

sposobni, radom na sebi, razviti na viši stupanj one spo-

znajne sposobnosti koje imamo na određenom stupnju

svoga postojanja. Ovaj pogled na svijet polazi od pretpo-

stavke da mi te spoznajne sposobnosti možemo obrazova-

ti. Čovjek može razvijati svoje spoznajne sposobnosti, i ta-

kvim uzdizanjem na viša gledišta prodirati dublje u tajne

svijeta i opstanka, te time zadobivati jedan sveobuhvatniji

pogled na svijet i život.

Duhovna znanost je daleko od toga da se užasava slike svi-

jeta ljudi koji stoje na čisto materijalističkom gledištu, ili

pak, da je proglašava točnom ili netočnom. Na te stvari pri-

je treba gledati tako da u svakom vremenu slika svijeta ne-

kog čovjeka odgovara stupnju ljudskog razvoja, ali i da je

čovjek u stanju u sebi sadržane sposobnosti razviti i uzdići,

i tim uzdizanjem svojih spoznajnih sposobnosti steći i neka

nova iskustva i spoznaje.

U perspektivi duhovne znanosti je shvaćanje da čovjek

može stjecati sve više spoznaja tako što će sam sebe dalje

razvijati i da je ono što postigne daljnjim razvojem, ono što

može doživjeti u sebi, objektivni sadržaj svijeta kojeg rani-

je nije opažao, upravo zbog toga što nije raspolagao sposo-

bnostima kojima taj svijet može opažati. Duhovna znanost

se bitno razlikuje od drugih, jednostranih pogleda na svi-

jet (bili oni spiritualistički ili materijalistički) po tome, što

u osnovi uzeto, ne zna za jednu zauvijek zaključenu istinu,

nego uvijek zna samo za mudrost nekog određenog razvoj-

nog stupnja. Stoga se duhovna znanost pridržava Goetheo-

ve rečenice: “Čovjek, zapravo, uvijek ima svoju istinu, a ona

je ipak uvijek ista”. Ona je uvijek ista jer je ono što mi svo-

jom spoznajom primamo u sebe objektivno isto.

Kako čovjek dolazi do toga, da razvija sposobnosti i snage

koje počivaju u njemu? Duhovna znanost je, takoreći, sta-

ra koliko i čovjekovo mišljenje. Duhovna znanost je uvijek

stajala na gledištu da pred čovjekom, kao ideal, stoji neko

savršenstvo spoznaje, kojem on teži. Princip koji sadrži taj

ideal oduvijek se nazivao “princip posvećenja ili inicijacije”.

Posvećenje ili inicijacija, dakle, nije ništa drugo nego podi-

zanje čovjekovih spoznajnih sposobnosti prema sve višim

stupnjevima spoznaje, a time i stjecanje sve dubljih uvida

u biće svijeta oko nas. Može se slobodno reći da je Goet-

he čitavog svog života u potpunosti stajao na tom gledištu,

na gledištu spoznaje u razvoju, na gledištu posvećenja, ini-

cijacije. Upravo to nam, u najeminentnijem smislu, poka-

zuje ova bajka.

To ćemo najlakše razumjeti, ako pođemo od gledišta, kojeg

danas zastupa većina ljudi a koje je u suprotnosti s princi-

pom posvećenja ili inicijacije.

Danas se u najširim krugovima može čuti, od ljudi koji su

o tim stvarima razmišljali, ili koji vjeruju da o tim stvari-

ma imaju svoj sud, kako (više ili manje svjesno) zastupaju

gledište da o istini, o objektivnoj stvarnosti, može odluči-

vati samo. Veoma često moći ćete čuti: Znanost može biti

samo ono što se oslanja na objektivnost opažanja, a pod

tim se, gotovo uvijek, podrazumijeva i primjena ljudskog

razuma i sposobnosti predstavljanja na rezultate opažanja.

Svi vi znate da čovjek ima sposobnost sebi nešto pred-sta-

viti, obrazovati neki pojam, i da je to jedna duševna moć

među ostalim moćima. Isto tako, svatko od vas zna da su

takve duševne sposobnosti, ili moći, i osjećaj i volja. Tako

se, već relativno površnim promatranjem, može kazati: Čo-

vjek nije samo biće koje stvara predstave, nego i biće osje-

ćaja i biće volje.

Međutim, oni koji smatraju da zastupaju gledište čiste zna-

nosti kazat će: u znanosti ima riječ samo moć predstavlja-

nja, a ne čovjekovi osjećaji i impulsi volje. Jer, kažu oni, ako

se dopusti osjećajima i volji da se miješaju u znanstveno ra-

suđivanje, time će se ono što je objektivno zagaditi, time

će ono što u predstavljanju treba imati objektivni (bezli-

čni) karakter postati subjektivno i tako iskvariti znanstve-

nu spoznaju. Jer čovjek će, ako u ono što treba biti predmet

znanstvene spoznaje unosi svoje osjećaje, naći stvari koje

su mu dopadljive ili odvratne, simpatične ili antipatične. To

da se nama nešto dopada ili ne dopada nastavljaju zastu-

pnici čiste znanosti, da nešto želimo ili ne želimo, za spo-

znaju je sasvim nevažno. Kao što je za onoga tko stoji na

čvrstom tlu znanosti , istina dostupna tek onda ako se drži

samo izvanjskih stvari, tako je istina da te sama stvar prisi-

ljava da kažeš: ovo je crveno; na isti način je točno i ono što

stekneš kao predstavu bića kamena. Ali, nije u bivstvu stva-

ri da se pojavljuju kao ružne ili lijepe, da ih netko želi ili ne

želi. Ako ti nešto izgleda crveno, to ima objektivnu osnovu,

a ako ti nešto nećeš, tu nema ništa objektivno.

Neki sustavi današnje psihologije, u izvjesnom smislu, na-

dilaze prethodno okarakterizirano gledište (ovdje se nara-

vno nećemo baviti razlozima za i protiv takvog pravca da-

našnje znanosti o duši, ili psihologije). Ta psihologija kaže:

“Ako promatramo duševne pojave, duševni život, onda se

ne smijemo ograničiti samo na sposobnost predstavljanja,

nego moramo uzeti u obzir i utjecaje osjećaja i svijeta vo-

lje”. Možda je nekome od vas poznato da ovaj stav spada u

sustav Wundtove psihologije koja volju smatra prvobitnom

duševnom djelatnošću. Na fundamentalan način, u izvje-

snom smislu, i ruski psiholog Loski je u svojoj zadnjoj knji-

zi pod naslovom “Intuitivizam” (bez obzira slažemo li se s

tim ili ne) skrenuo pažnju na ulogu volje u čovjekovom du-

ševnom životu. Mogao bih vam navesti još mnogo primje-

Mi s l i o c i


ra, ako bi želio pokazati kako se u okviru znanosti o duši ili

psihologiji nastoji prevladati jednostrani intelektualizam; i

ako bih želio dalje pokazivati da u onom što sadrži čovjeko-

va duša, djeluju i druge snage.

Onaj tko bi želio o ovim stvarima dalje misliti, mogao bi

sebi reći: Iz prethodno navedenog vidimo kako je neute-

meljen zahtjev da jedino predstave izvedene iz promatra-

nja mogu dovesti do objektivnih znanstvenih rezultata. Jer

ako i sama znanost (o duši) pokazuje da to nije moguće, da

posvuda u duši u igri sudjeluje i volja, kako je onda moguće

zaključiti da je nešto čisto objektivno promatranje.

Goethe je pripadao onoj vrsti ljudi koji su najoštrije odbi-

jali osnovnu pretpostavku da spozanja nastaje samo posre-

dovanjem sposobnosti predstavljanja, samo posredstvom

moći mišljenja. To je najizrazitija, najznačajnija osnovna

karakteristika Goetheovog bića, koju je on često, više ili

manje jasno, javno iznosio. Goethe je uvijek bio mišljenja

da čovjek mora angažirati cjelokupnu ljudsku dušu, sa svim

njenim snagama, ako hoće rješavati zagonetku svijeta.

Međutim, ne smijemo stvar shvatiti jednostrano i biti ne-

pravedni. Sasvim je točno da su, ukoliko ih primjenimo za

spoznaju, osjećaji i volja pojedinca podložni individualnim

svojstvima čovjeka. I s pravom se kaže: kuda bismo dospje-

li ako ne bismo uzimali u obzir samo ono što pripada pre-

dmetu promatranja, što oči vide, što pokazuje mikroskop,

nego i ono što nam o tome kažu osjećaj i volja? A upravo

to moramo reći sebi da bismo shvatili kako Goethe stoji na

principu posvećenja i razvoja. Jer, ljudski osjećaji i volja,

takvi kakvi su danas u prosjeku, uistinu su neupotreblji-

vi za spoznaju. Oni bi, kada bi se koristili takvi kakvi da-

nas u prosjeku jesu, ljude vodili samo jednom apsolutnom

spoznajnom nejedinstvu. Prema subjektivnim potrebama

osjećaja i volje, jedan hoće ovo, drugi ono. Onaj koji stoji

na stajalištu inicijacije nema iluzija da su od ljudskih sposo-

bnosti (mišljenje/predstavljanje, osjećaj i volja), u razvoju

suvremenog čovjeka najviše napredovale sposobnosti mi-

šljenja i predstavljanja; one su, po spoznajnim sposobnosti-

ma, daleko ispred osjećaja i volje, one su sposobne isključiti

osobno i prodrijeti u objektivno.

Ona duševna sposobnost koja se iživljava u intelektuali-

zmu je već danas toliko uznapredovala da se ljudi, ako se

oslanjaju na tu moć duše, najmanje sukobljavaju u mišlje-

njima i najviše slažu u onom što kažu. To je stoga što su se

današnji ljudi u odnosu na predstave i navike mišljenja da-

leko razvili, dok osjećaji i volja još uvijek nisu razvijeni do

tog stupnja objektivnosti. Doduše, mogli bismo i unutar

misaonog područja i života predstva pronaći razlike i ne-

slaganja, kada bi se time htjeli dalje baviti. Ipak, ima širokih

područja života predstva koja nam pružaju potpuno obje-

ktivne istine, istine koje su ljudi kao takve upoznali, neo-

visno o izvanjskim iskustvima. I pri tome je sasvim sveje-

dno ako i milijuni ljudi o tome misle drugačije. Onaj tko je

razloge za određenu tvrdnju, posredstvom mišljenja, doži-

vio u sebi, u stanju je tvrditi da je to istina iako bi milijuni

ljudi mislili drugačije. Svatko se može sam uvjeriti u takve

istine kada se one odnose na svijet brojeva i prostora. Da

je 3 puta 3 jednako 9, to može svatko shvatiti, i to je točno

i onda ako milijun ljudi tvrdi suprotno. Zašto je to tako?

Zato što je većina ljudi u odnosu na takve istine, kakve su

na primjer matematičke istine, uspjela isključiti svoje svi-

đanje i nesviđanje, svoje simpatije i antipatije, ukratko sve

ono što je osobno i individualno, i time omogućiti samim

stvarima da govore o sebi. To isključenje svega osobnog, u

odnosu na mišljenje i sposobnost predstavljanja, označava-

no je nazivom “pročišćenje” (razbistravanje) ljudske duše, i

to pročišćenje je smatrano prvim stupnjem na putu posve-

ćenja ili inicijacije. Ili, moglo bi se reći, prvim stupnjem na

putu prema višim spoznajama.

Čovjek koji je upućen u te stvari može reći: Ljudi na po-

dručju osjećaja i volje nisu postigli stanje u kojem osobno

više ne dolazi do izražaja, ali, u velikoj većini, ljudi to još

nisu postigli ni na području mišljenja; oni se još uvijek nisu

u stanju slobodno osloniti na ono što im stvari, ili ideje o

stvarima, govore o sebi, na način kako to mogu kada se radi

o matematičkim predmetima i zakonitostima. Ali, posto-

je metode da se mišljenje toliko pročisti da više ne misli-

mo osobno, nego da pustimo misli da misle u nama, onako

kako puštamo matematičke misli da misle u nama. Dakle,

ako misli očistimo od primjesa osobnosti, onda govorimo o

pročišćenju ili katarzi, kako je to nazivano u eleuzinskim

misterijama. Čovjek se mora, dakle, razviti do stanja proči-

šćenog mišljenja, da bi mu to mišljenje moglo pružiti mo-

gućnost da stvari shvati objektivno.

Kao što je to moguće primjeniti na području mišljenja, isto

je tako moguće isključiti sve primjese osobnosti i iz osjeća-

ja. U tom slučaju, ono u stvarima što izazove naše osjećaj-

ne reakcije, to više ne govori o osobi koja nešto osjeća (to

više nema ništa s osobnim, s individualnim simpatijama i

antipatijama), nego nam kroz osjećaj govori jedino, i samo

biće stvari, i to govori ono što o stvarima ne možemo spo-

znati oslanjajući se samo na moć predstavljanja, govori ono

što je predstavljanju skriveno. Doživljaji u našoj duši koji

proizlaze iz našeg osjećajnog života vode jednoj unutarnjoj

spoznaji, vode dublje u biće stvari, ali pri tom se obraća-

ju drugim područjima naše duše, područjima izvan intele-

ktualizma. I osjećaji, dakle, mogu biti pročišćeni kao i mi-

šljenje, tako da i osjećaji, u tom slučaju, isto tako mogu vo-

diti prema objektivnim spoznajama, kao i mišljenje ili moć

predstavljana. U ezoternoj znanstvenoj spoznaji, to proči-

šćenje ili razvoj osjećaja naziva se “prosvjetljenje”. Svaki

čovjek, sposoban za takav razvoj, mora se potruditi da se u

istraživanju stvari prepušta samo onome što je u biću stva-

ri, a ne onome čemu proizvoljno teže osobne sklonosti nje-

gova bića. Ako je postigao da stvari u njemu ne bude nika-

Mi s l i o c i


kve osobne simaptije ni antipatije, nego dopušta da mu go-

vori samo biće stvari, tako da može kazati: moje simpatije

i antipatije mi nisu važne, njih ne trebam uzimati u obzir

– onda će to što će čovjek misliti ili raditi počivati u biću

stvari, onda će to biti izraz unutarnjeg bića stvari.

U ezoternoj znanosti o spoznaji rad volje je nazvan “svr-šetak”. Ako čovjek stoji na principima duhovne znanosti,

onda on sebi kaže: Ako imam pred sobom neki predmet,

u tom predmetu živi nešto duhovno i ja mogu svoje spo-

sobnosti predstavljanja tako upotrijebiti da se taj predmet,

kroz moje predstave i pojmove, objektivno odražava. Tako

je ono što mi je izvanjsko postalo unutarnje i ja sam biće

stvari upoznao svojim sposobnostima predstavljanja. Ali,

to što sam tako upoznao, to je samo dio bića. U stvarima

postoji nešto što uopće ne vodi predstavama, nego samo k

osjećaju. I upravo to je ono što spoznaje onaj tko je prosvje-

tljen, onaj čiji je osjećaj postao objektivan.

Onaj tko posebnim odgojem osjećaja nije u sebi razvio je-

dan takav dio bića, nije u stanju prepoznati biće u navede-

nom smislu. Za onoga pak, tko sebi kaže: osjećaj isto tako

može pružiti priliku za spoznaju, kao i sposobnost pred-

stavljanja (ne osjećaji kakvi jesu, nego onakvi kakvi prikla-

dnim metodama znanosti o spoznaji mogu postati) – ta-

kvom čovjeku će postepeno postajati jasno da postoje stva-

ri koje su dublje nego što sposobnost predstavljanja može

zahvatiti, a to su stvari koje govore duševnoj prirodi ili

osjećajima.

Isto tako, postoje stvari koje se uzdižu čak do volje.

Goetheu je bilo posve jasno da je tomu tako, da u čovjeku

uistinu postoje takve mogućnosti. On je u potpunosti bio

na stajalištu principa inicijacije. Stoga je posvećenje – koje

čovjek može postići kroz razvoj tri osnovne sposobnosti

svoje duše: volje, osjećaja i mišljenja – predstavio tako što

je u Bajci prikazao predstavnike triju oblika posvećenja.

Zlatni kralj je predstavnik posvećenja kroz sposobnost

objektivnog mišljenja, srebrni kralj je predstavnik posve-

ćenja kroz sposobnost objektivnog osjećaja, a brončani kralj je predstavnik voljnog posvećenja.

Pri tom nam je Goethe izričito skrenuo pažnju na to da čo-

vjek mora nešto savladati da bi bio obdaren darovima triju

kraljeva. Mladić, kojeg smo u Bajci upoznali, nije ništa dru-

go nego predstavnik čovjeka koji stremi najvišem. Onako

kako Schiller u svojim Estetskim pismima prikazuje čovje-

ka koji stremi prema savršenom (punom) čovještvu, tako

Goethe u liku Mladića prikazuje čovjeka koji teži prema

najuzvišenijem, koji najprije hoće dosegnuti lijepu Ljiljanu,

da bi zatim unutarnje savršenstvo stekao darovima kojima

ga obdaruju tri kralja: zlatni, srebrni i brončani.

Pod kojim okolnostima se sve to događa, naznačeno je u

zbivanjima Bajke. Sjetite se da je u podzemnom hramu, u

kojem zmija vidi pomoću snaga kristalizacije zemlje, u sva-

kom od četiri kuta bio po jedan kralj. U prvom kutu je bio

zlatni, u drugom srebrni, a u trećem brončani. U četvrtom

kutu je kralj koji je bio smjesa ova tri metala, kralj u kojem

su metali bili tako saliveni da ih je bilo nemoguće razliko-

vati. U tom četvrtom kralju Goethe nam prikazuje pred-

stavnika onog ljudskog razvojnog stupnja u kojem su kod

čovjeka pomješane njegove moći volje, osjećaja i mišlje-

nja. Drugim riječima, četvrti kralj je predstavnik duše ko-

jom vladaju impulsi volje, osjećaja i mišljenja, jer duša nije

u stanju vladati njima. Četvrtom kralju nasuprot je posta-

vljen mladić, koji je dobio darove prva tri kralja – dar moći

objektivnog mišljenja, dar spoznaje kroz osjećaje i dar spo-

znaje kroz volju, ali tako da ti darovi nisu pomiješani – on

utjelovljuje one spoznaje kojima ne vladaju predstave, osje-

ćaji i volja, nego čovjek vlada njima. Te moći vladaju čovje-

kom sve dok u njemu kaotično struje jedna kroz drugu; sve

dok one u njegovoj duši nisu čiste i dok ne djeluju svaka za

sebe i po vlastitim zakonitostima.

Dok čovjek ne postigne to razdvajanje on nije u stanju

ispravno djelovati kroz svoje tri spoznajne moći. U slučaju

kada te tri moći ne vladaju čovjekom kaotično, nego obr-

nuto, on vlada njima – onda je njegova moć predstavljanja

takva da je mišljenje čisto kao zlatni kralj, da mislima nije

ništa izvanjski pridodato; onda je njegova moć osjećaja ta-

kva da nije izmjenjena primjesama osobnosti, da je osjećaj

čist i bistar kao srebrni kralj; a kada je volja tako čista kao

tučak brončanog kralja, onda njome ne vladaju predstave i

osjećaji, i ona je u mogućnosti slobodno se izraziti u puni-

ni svoje posebnosti.

Drugim riječima, ako čovjek kao sredstva objektivne spo-

znaje ispravno koristi volju, osjećaje i mišljenje, onda za

njega možemo kazati da je u tolikoj mjeri nadišao sebe da

stječe takvu spoznajnu moć koja ga vodi jednom dubljem

uvidu u zagonetku svijeta i života – onda on istinski ura-

nja u tijek stvarnosti, uranja u unutarnjost bića stvari. Ima

li čovjek, uistinu mogućnost vršiti takve uvide i uranjanja,

o tome nas, razumije se, može poučiti samo vlastito isklu-

stvo.

Nakon prethodne napomene neće biti teško shvatiti da

nas je Goethe – prikazavši u Mladiću čovjeka koji neče-

mu teži – potaknuo da u lijepoj Ljiljani vidimo jedno duše-

vno ustrojstvo, jedno stanje koje ljudska duša postiže kada

joj se objave bića predmeta i kada čovjek svoje postojanje

uzvisi time što svoju unutarnjost stapa s bićima vanjsko-

ga svijeta. To što čovjek doživi time što preraste sebe, time

što postane vladar svojim duševnim sposobnostima, po-

bjednik onog što kaotično živi u njegovoj duši; to što čo-

vjek tada doživi, to unutarnje blaženstvo, tu spojenost s

predmetima vanjskoga svijeta, to rađanje sebe u stvarima

Mi s l i o c i


– to nam Goethe prikazuje događajem spajanja (vjenčanja)

Mladića i lijepe Ljiljane. Pri tome ljepota nije samo estet-

ska kategorija, nego svojstvo čovjeka koji je postao savršen

do izvjesnog stupnja. Time smo na tragu otkrivanja razloga

zašto nam Goethe prikazuje kako Mladića nešto vuče, kako

žudi za Ljiljanom i kako mu u toj prvotnoj žudnji odumiru

sve životne snage. Zašto to biva tako?

Razumjet ćemo Goetheovo prikazivanje jedna takve sli-

ke, ako se nadovežemo na jednu misao koju je on, jednom

prigodom, ovako izrekao: “Sve ono što nam daje vlast nad

nama samima, bez sudjelovanja naše slobodne volje, vodi

nas u zablude”. Čovjek prvo mora postati slobodan da bi na

ispravan način postao vladar nad svojim unutarnjim duše-

vnim snagama. Tek tada on može postići istinsko sjedinje-

nje s najvišim stanjem ljudske duše, s lijepom Ljiljanom.

Ali ako on to sjedinjenje hoće postići prije nego je zato pri-

mjereno pripremljen, s nezrelim duševnim snagama, onda

mu ta težnja troši životne snage, djeluje iscrpljujuće na nje-

govu dušu. Stoga Goethe želi skrenuti pažnju na činjeni-

cu da Mladić traži takvu oslobođenje koje će ga učiniti vla-

darom nad vlastitim duševnim sposobnostima. U trenutku

kada njegove duševne snage u njemu više ne djeluju kaoti-

čno, nego međusobno stoje pročišćene i prosvijetljene, u

tom trenutku on je zreo za postizanje onog stanja duše koje

je okarakterizirano, odnosno prikazano kao spajanje s lije-

pom Ljiljanom.

Već smo rekli da Goethe sve likove Bajke obrazuje slobo-

dnom igrom vlastite stvaralačke fantazije: Ako smatramo

da su ti likovi izrazi određenih duševnih snaga, vidimo da

su te snage bile stvaralački aktivne u Goetheovoj duši. On

se nije zadovolji time da to svoje unutarnje stanje izrazi na

način lošeg didaktičkog pjesnika, navodeći što ova ili ona

duševna snaga znači. On je likovima i radnjom Bajke sliko-

vito izrazio ono što se u njegovoj duši događalo. Ako Baj-

ku tako doživljavamo, moći ćemo spoznati što njeni liko-

vi izražavaju. Likovi u Bajci stoje međusobno u takvom

odnosu kao što u čovjeku međusobno stoje njegove duše-

vne snage.

Ne može se dovoljno oštro naglasiti da se u Bajci ne radi o

tome da pojedini likovi znače ovo ili ono. Uopće se ne radi

o tome. Važnije od toga je pratiti koje doživljaje određe-

na duševna snaga izaziva u Goetheovoj duši, te pokušati

razumjeti ono što je živjelo u Goetheovoj duši, ono što je,

posredstvom njegove pjesničke imaginacije, zadobilo svoj

izraz u likovima Bajke. Događaj i ugođaj Bajke time postaju

važniji od njezinih likova. Likovi su tu ne da bi značili ovo

ili ono, nego da bi kroz međusobne odnose mogli stvoriti

događaj i ugođaj Bajke.

Tako vidimo plamenove lutalice i zelenu zmiju. Vidimo da

plamenovi lutalice dolaze s one, duhovne obale rijeke i po-

kazuju sasvim neobična svojstva. Oni požudno uvlače u

sebe svo zlato na koje naiđu – ližu čak i odaje starčeve ko-

libe – a nakon toga ga razmetljivo razbacuju. To zlato ne

predstavlja nikakvu posebnu vrijednost, ni plamenovima,

ni nekim drugim likovima Bajke. Lađar odbija zlatnike pla-

menova lutalica jer bi se rijeka propela, to jest jako usproti-

vila, da ga je primio kao nagradu za obavljeni posao. Lađa-

ru se smije platiti samo plodovima zemlje.

Kako pak to zlato djeluje u zelenoj zmiji? Zmija gutajući ga

sve više svijetli. I biljke i drugi predmeti u njezinoj okoli-

ni počinju svjetliti uslijed toga što zmija uzima u sebe ono

što je, dok se nalazi u plamenovima lutalicama, bez vrije-

dnosti.

Međutim, u Bajci se i plamenovima lutalicama pripisuje iz-

vjesna važnost. Znate da starac u odlučnom trenutku za-

htjeva od plamenova lutalica da baš oni otvore kapiju hra-

ma, tako da cijela povorka može ući u hram.

Ono što se zelenoj zmiji događa u okviru radnje Bajke

odgovara doživljajima kroz koje ljudska duša prolazi na

putu svoga razvoja. To naročito snažno doživljavamo u na-

činu mišljenja koje je u prekjučerašnjem predavanju prika-

zano razgovorom između Goethea i Schillera. U tom pre-

davanju je izloženo da su Goethe i Schiller razgovarali o

tome kako treba promatrati prirodu. Tom prigodom, Goet-

he je s nekoliko poteza nacrtao svoju ideju prabiljke. Schil-

ler mu je na to odgovorio svojim mišljenjem da je to što je

Goethe nacrtao – ideja, nešto apstraktno, nešto što se do-

bije kada se na promatranom predmetu, jednoj vrsti biljke,

izostave sva različita obilježja i sastavi sve ono što je opće,

zajedničko svim jedinkama jedne vrste. I spominje se da je

Goethe na to odgovorio: “Ako je to jedna ideja, onda ja ide-

je vidim svojim očima”. U tom trenutku, jedna prema dru-

goj, postavile su se dvije sasvim različite stvarnosti.

Schiller se doista bio uzdigao na Goetheov način gledanja.

Poštovatelji Schillera griješe kada ga navode kao primjer

one duševne sposobnosti koja lebdi u apstrakcijama i živi,

prije svega, u predstavama stvari prvenstveno shvaćenih

samo razumom. U čovjeku koji hoće postići neki viši ra-

zvoj ta sposobnost duše, u određenim okolnostima, može

igrati sasvim negativnu ulogu.

Postoje ljudi koji su prvenstveno orjentirani prema ap-

straktnom mišljenju. Ako apstraktnost promatramo kao

duševnu snagu, onda bi za nju mogli kazati da je poveza-

na s pojmom neproduktivnosti. Ljudi skloni apstraktnom

mišljenju mogu biti veoma oštroumni, sposobni izvesti

veoma precizna razlikovanja, na divljenja dostojan način,

uspostaviti odnose među različitim pojmovima, kombini-

rati razne teorije. Međutim, jedno takvo duševno raspolo-

ženje često je spojeno s nemogućnošću primanja duhovnih

utjecaja inspiracije. To ustrojstvo duše, okarakterizirano

neproduktivnošću i apstraktnošću, predstavljeno je u pla-

Mi s l i o c i


menovima lutalicama. Oni u sebe primaju zlato gdje god

ga nađu, ali u njima nema pronalazačkog dara, oni su ne-

produktivni, ne mogu shvatiti ideje u Goetheovom smislu.

Njima su te ideje nešto strano. Oni nemaju volje da se ne-

sebično predaju stvarima, nemaju volje da se zadržavaju na

činjenicama, i pojmove koriste na način da im oni budu tu-

mači činjenica. Njima je stalo do toga da svoj razum kljuka-

ju pojmovima, kako bi ih poslije mogli razmetljivo razbaci-

vati. Oni su slični čovjeku koji sjedi u bibliotekama, saku-

plja znanje i onda ga na odgovarajući način prenosi drugi-

ma, bez da je sam do kraja spoznao ono što sakuplja i pre-

nosi. Za plamenove lutalice je karakteristično da raspolažu

duševnom sposobnošću koja nikada nije u stanju shvatiti

ni jednu literarnu misao, ili sadržaj nekog osjećaja, ali vrlo

dobro, na primjer, poznaju povijest književnosti. Sve što su

produktivni duhovi stvorili, sve to oni mogu shvatiti samo

u apstraktnim formama.

Ali, prethodno izrečenim ne želim obezvrijediti ovu moć

apstrahiranja. Jer, kada čovjek ne bi imao tu duševnu spo-

sobnost, i kada ju ne bi njegovao, ili kada bi ona u njemu

bila nedovoljno razvijena, onda bi mu nedostajalo nešto

što on nužno treba imati, ako želi svoje stvarne spoznajne

sposobnosti razviti u punoj mjeri. Slikom plamenova luta-

lica, odnosno, njihovim odnosima s drugim likovima u Baj-

ci, Goethe nam prikazuje način na koji jedna takva duše-

vna sposobnost djeluje na druge sposobnosti duše, način

na koji im može štetiti, ili pak, koristiti. Doista, kada netko

ne bi imao tu duševnu sposobnost, a htio bi se uzdići na viši

stupanj, on to ne bi mogao učiniti, jer ne bi imao ono čime

može otključati hram. Goethe čitatelju želi predočiti štete i

koristi koje ta duševna snaga može nanijeti.

Plamenovima lutalicama Goethe predstavlja jedan ele-

ment duše. Onog trenutka kada se čovjek počne jednostra-

no predavati pojedinom elementu svoje duše, taj element

postaje štetan. Takva jednostrana apstraktnost daje jednu

visoku kritičku sposobnost, koja čovjeka oblikuje tako da

on postaje netko tko sve može naučiti, ali to znanje, budući

da mu nedostaje produktivni element, ne može se dalje iz

sebe razvijati i donositi plodove istinske spoznaje. A Goet-

he sasvim jasno prikazuje kolika je vrijednost onoga što je

prikazano plamenovima lutalicama. To što oni nose u sebi,

može postati nešto izuzetno vrijedno: zlato plamenova lu-

talica u zelenoj zmiji postaje nešto korisno time što osvje-

tljava predmete koji se nalaze u njezinoj okolini.

To što živi u plamenovima lutalicama, ako se preradi na

pravi način, postaje u ljudskoj duši nešto krajnje produkti-

vno. Onaj tko se trudi da pojmove, ideje i idealtipove, doži-

vljava tako da ih ne postavlja kao apstrakcije, nego ako mu

one postaju vodič i tumač onih realnosti koje ga okružuju,

i ako se isto tako predano posveti promatranju, kao što se

predano posvećuje apstraktnom mišljenju, onda ga takva

duševna snaga dovodi u položaj u kojem se našla zelena

zmija. Onda on može svjetlost i mudrost obrazovati iz sa-

mih pojmova. Onda ga to ne vodi k tome da postane verti-

kalna linija koja gubi sve veze i odnose s površinom, kao što

je to bio slučaj s plamenovima lutalicama, koji su, premda

zmijini srodnici, uvijek zauzimali stav vertikalne linije. Vi-

djeli smo da u Bajci, u jednom trenutku, zlatnici plamenova

lutalica počinju padati među stjene. Kada ih zmija prona-

đe i proguta, ona time postaje unutarnji svjetlonoša. Mu-

drost prikuplja onaj tko oboružan pojmovima prilazi pre-

dmetu spoznaje.

Goethe nam daje primjer kako se prema pojmovima tre-

ba odnositi. On ima pojam prabiljke. Što je taj pojam? On

je prvobitno apstrakcija – apstraktni pojam. Kada bi Go-

ethe taj pojam obrazovao samo apstraktno, onda bi on bio

jedna prazna tvorevina koja ubija sve živo, kao što je zla-

to koje su izbacili plamenovi lutalice ubilo psa. Međutim,

razmotrimo što radi Goethe s pojmom biljke. Ako ga pra-

timo na njegovom talijanskom putu, onda možemo vidje-

ti da mu je taj pojam motiv i vodič koji ga vodi od biljke do

biljke, od bića do bića. On shvaća pojam, polazi od njega ka

konkretnoj biljci i promatra kako se taj pojam u različitim

biljkama obrazuje u različitim oblicima, kako on poprima

jedne oblike u nizinskim, a druge u visinskim predjelima.

On promatra, od stupnja do stupnja, na koji način i u ko-

jem obliku je duhovna realnost prisutna u pojedinom osje-

tilnom liku ili predmetu. On sam mili okolo, kao zmija pu-

kotinama zemlje. Tako pojmovi za Goethea nisu ništa dru-

go nego nešto što se može utkati u objektivnu stvarnost.

Zmija mu je predstavnik one duševne snage koja za višim

područjima življenja ne teži na egoističan način, koja se ne

želi uzdići iznad osjetilne stvarnosti, nego strpljivo, upor-

nim promatramnjem obistinjavati pojam – strpljivo ići od

iskustva do iskustva i od doživljaja do doživljaja. Ako se čo-

vjek ne bavi samo teoretiziranjem, ako ne živi samo u poj-

movima, nego ako pojmove primjenjuje na životna isku-

stva, onda on time određene vlastite duševne sposobnosti

dovodi u položaj zelene zmije, te kroz njih može ostvariti

ono što zelena zmija čini u događaju Bajke.

Tko filozofiju ne prima kao teoriju, nego kao nešto životno

što ona istinski treba i biti, tko duhovnoznanstvene poj-

move prima kao upute za življenje, taj zna da pojmove, i

onda kada su najviši, treba koristiti tako što ćemo ih ulije-

vati u život na način koji omogućuje da se ti pojmovi dje-

latno odražavaju u svakodnevnim aktivnostima i doživlja-

jima. Za onoga tko je naučio nekoliko pojmova, a ne umi-

je ih prenijeti u život, može se kazati da je sličan čovjeku

koji je iz neke kuharice naučio napamet sve recepte, ali ne

zna kuhati.

Tako, kao što zmiji zlato može poslužiti da se njime osvi-

jetle predmeti, tako Goethe pojmovima osvjetljava stvari

u svojoj okolini. To je ono poučno i veličanstveno u Goet-

heovoj znanstvenosti, prisutno u njegovom cjelokupnom

Mi s l i o c i


spoznajnom stremljenju. U svemu onome što Goethe daje

kao pojmove i ideje, vlada realnost, sve to uvijek djeluje

kao svjetlost koja osvjetljava predmete u okolini. Prekjučer

je istaknuta jedna Goetheova univerzalna osobina, koja se

sastoji u tome, da onaj tko proučava ono što je Goethe re-

kao, nikada nema osjećaj da je to Goetheovo mišljenje. On

o nečemu govori, ali, ako sagledamo njega i one misli koje

izlaže, nemamo dojam da je to njegovo znanje, nego nam

se čini kao da time samo bolje razumijemo stvari koje već

znamo, ali koje nam do tada nisu bile tako razumljive.

Kada bismo htjeli govoriti o svakoj pojedinosti ove Baj-

ke, kada bismo htjeli okarakterizirati svaki njezin lik, onda

nam za to ne bi bila dovoljna ne tri sata, nego tri tjedna.

Stoga ovdje mogu izložiti samo dublje principe Bajke, sa

svješću da nas svaka pojedinost u njoj upućuje u način Go-

etheovog predstavljanja i shvaćanja svijeta i života.

Likovi koji predstavljaju plamenove lutalice, zelenu zmiju i

kraljeve, nalaze se s ove strane rijeke. Tamo preko, s druge

strane rijeke, boravi lijepa Ljiljana, ideal savršenog znanja i

savršenstvo života i stvaranja. Od lađara smo saznali da on

likove može prevoziti samo s one strane na ovu, ali nikoga

ne može prevesti ponovno na onu stranu rijeke. Pokušajmo

to primjeniti na naše cjelokupno duševno ustrojstvo.

Mi ljudi, kao duševna bića, nalazimo se ovdje na zemlji.

Ova ili ona duševna snaga postoji u nama kao sposobnost,

kao više ili manje obrazovana snaga duše. Sposobnosti su

u nama. Međutim, u nama živi i nešto drugo. U nama lju-

dima, ako sami sebe ispravno sagledamo, živi osjećaj, živi

spoznaja da u sebi imamo duševne snage koje nam u kona-

čnici omogućuju da se unutarnje srodimo s glavnim duho-

vima svijeta, sa stvaralačkim duhovnim moćima. Kada gle-

damo na te stvaralačke moći, gledamo na lijepu Ljiljanu.

Tako znamo da sve što proizlazi iz lijepe Ljiljane teži, s dru-

ge strane, da se vrati k njoj. Nas su na ovaj svijet prenijele

nama nepoznate snage, kojima mi ne upravljamo. Mi zna-

mo da su nas neke sile prenijele preko rijeke, s one strane

na ovu stranu svijeta. Te sile koje djeluju u dubinama naše

nesvjesne prirode, a koje su okarakterizirane u liku lađara,

te sile nas ne mogu ponovno vratiti na onu stranu rijeke.

Jer bi se tada čovjek bez svog truda, bez svoje suradnje mo-

gao vratiti u božansko carstvo, na isti način kako je iz njega

otišao. Snage koje su nas kao nesvjesne prirodne sile pre-

nijele u carstvo smrtnih ljudi ne mogu nas ponovno vrati-

ti u duhovno carstvo. Za to su potrebne druge snage. I Go-

ethe je to znao. On je Bajkom htio pokazati što se s čovje-

kom mora događati da bi se opet mogao sjediniti s lijepom

Ljiljanom.

Postoje dva puta. Jedan put vodi preko zelene zmije. Mi

možemo preko nje preći, preko nje mi malo po malo otkri-

vamo i pronalazimo duhovno carstvo. Drugi put vodi pre-

ko divove sjenke. Pokazuje nam se da div, koji je inače sa-

svim nemoćan, u vrijeme sumraka ispruži svoju ruku, a sje-

na te ruke legne preko rijeke – drugi put vodi preko te sje-

ne. Tko dakle hoće prjeći u carstvo duha pri jasnoj svjetlo-

sti dana, mora se poslužiti putem koji ide preko zelene zmi-

je, a onaj tko hoće preći pri sumračnoj svjetlosti, taj može

putem koji vodi preko divove sjene. To su dva puta kojima

se može ići da bi se došlo do duhovne slike svijeta. Onaj

tko ne pokušava duhovni svijet dosegnuti onim snagama

koje su okarakterizirane bezvrijednim zlatom i plamenovi-

ma lutalicama, nego tko strpljivo i samoprijegorno ide od

iskustva do iskustva, taj pri jasnoj sunčevoj svjetlosti stiže

na drugu stranu rijeke.

Goethe zna da pravo proučavanje ne smije ostati prikova-

no za materijalne pojave, nego ga se mora voditi iznad njih,

preko granice čulnoga, preko rijeke koja nas dijeli od du-

hovnih činjenica. Ali postoji i jedan drugi put, jedan put za

manje razvijene ljude koji ne žele ići putem spoznaje, sta-

zom znanja, nego putem koji je u Bajci predstavljen divom.

Taj div kao div je nemoćan, samo njegova sjena ima moć.

Ali, što je u pravom smislu nemoć? Uzmite u obzir stanja u

kojima se čovjek može naći pri prigušenoj svijesti, kao što

je slučaj pri hipnozi, halucinacijama, pa i pri stanju sanja-

nja: sve ono uslijed čega je prigušena jasna dnevna svijest,

odnosno, kada se čovjek prepušta utjecaju duševnih sna-

ga i stanja koja se nalaze ispod praga jasne dnevne svijesti

– sve to pripada drugom putu. U tim stanjima duševne ne-

moći, nemoći budne dnevne svijesti, biva duša prevedena u

stvarni duhovni svijet. Duša još nije razvila sposobnosti za

svjesni prelazak u duhovno carstvo, nego pri prelasku osta-

je nesvjesna, a u duhovnom carstvu se pojavljuje kao sjena.

Goethe smatra sjenom diva i sve ono što u životu djeluje iz

nesvjesnog, po navici, bez sudjelovanja onih duševnih sna-

ga koja djeluju pri jasnoj dnevnoj svijesti.

Schiller je bio upućen u ovu Goetheovu ideju. U vrijeme

velikih bura u Zapadnoj Europi (Francuska revolucija –

n.p.), Schiller je jednom prigodom pisao Goetheu: “Dra-

go mi je što Vas nije zahvatilo uzbuđenje sjene diva”. Što je

Schiller time htio kazati? To da je Goethea, da je putovao

dalje na Zapad, moglo zahvatiti revolucionarno raspolože-

nje, odnosno sjenka diva. Jer, revolucije u svojim nastoja-

njima da čovjeka samovoljom i nasiljem dovedu do stanja

slobode, poput divove sjenke što se u suton nadvija nad ri-

jekom, nesvjesno odražavaju težnju za idealnim stanjem.

Zatim, vidimo da je u Bajci vrhunac razvoja spoznaje koju

čovjek treba postići predstavljen slikom hrama. Dakle,

hram predstavlja viši stupanj čovjekovog razvoja. Danas

bi Goethe rekao da je hram nešto skriveno u pukotinama

Zemlje. Jedna duševna snaga, predstavljena zmijom, može

samo nejasno opažati oblike hrama. Time što u sebe unosi

ideale, zlato, može taj hram osvijetliti; međutim, u osnovi

uzeto, taj hram može biti samo podzemna tajna. Time što

Mi s l i o c i


Goethe za izvanjsku kulturu hram prikazuje kao nešto po-

stojeće u podzemlju, time on upućuje na činjenicu da je taj-

na hrama pristupačna samo onima koji razviju sposobnosti

za njegovo pronalaženje. On time, zapravo, upućuje na du-

hovnoznanstveni pokret, jer se tek u okviru duhovne zna-

nosti, znanosti inicijacije ili principa posvećenja mogu pro-

naći cjeloviti odgovori na tajne hrama.

U pravom, slobodnom Goetheovom smislu, mladića koji

se pojavljuje u Bajci treba razumjeti kao čovječanstvo koje

stremi prema tajnama hrama. Stoga se hram mora uzdići

iznad rijeke, da preko nje mogu prelaziti, i ovamo i onamo,

ne samo mali broj pojedinaca, već svi ljudi, cijelo čovječan-

stvo. Za takav prelaz nisu dovoljni zmija i sjenka diva, po-

trebno je izgraditi most.

Uzdizanjem hrama inicijacije iznad Zemlje Goethe prika-

zuje jedno stanje u budućnosti kada će čovjek/čovječanstvo

moći svjesno prelaziti iz osjetilnog carstva u duhovno i iz

duhovnog carstva u osjetilno.

Čime je to postignuto u Bajci? Time što je ispunjena prva

tajna Bajke. Rješenje Bajke je u samoj Bajci, kaže Schiller.

On je obratio pažnju na to da je u samoj Bajci na sasvim

poseban način spomenuta riječ rješenje. Sjetite se starca sa

svjetiljkom koja svijetli samo tamo gdje već ima svjetlosti.

Tko je taj starac? Što predstavlja ta svjetiljka? Kakva je to

naročita svjetlost u njoj? – Starac je u Bajci uvijek iznad si-

tuacije. Njegova svjetiljka ima čudno svojstvo da preobra-

žava stvari: drvo u srebro, kamen u zlato. Ona ima svojstvo

da osvjetljava samo tamo gdje već postoji neka osvijetlje-

nost, neka obrađena vrsta svjetlosti. – Kada je starac ušao u

podzemni hram bio je upitan koliko tajni zna. On je odgo-

vorio: tri. Na pitanje srebrnog kralja: “Koja je najvažnija”,

odgovorio je: “Ona najočitija”. Na pitanje brončanog kralja:

“Hoćeš li je i nama otkriti”, rekao je: “Čim saznam četvrtu”.

Na to zmija starcu nešto šapnu na uho, na što on reče: “Do-šlo je vrijeme”. To što je zmija rekla starcu, u tome je rje-

šenje zagonetke. Na nama je da otkrijemo što je zmija re-

kla starcu.

Daleko bi nas odvelo kada bismo iscrpno željeli objasni-

ti što znače te tri tajne. Ovdje to želim samo ukratko na-

govijestiti.

Postoje tri carstva koja su na današnjem stupnju razvoja,

tako reći, stacionarna. To su mineralno, biljno i životinjsko

carstvo. Njima nasuprot je ljudsko carstvo koje se nalazi u

stanju razvoja. Razvoj prva tri carstva kao da je zaključen.

Unutarnji razvoj kroz koji čovjek prolazi je toliko silovit i

značajan da se ne može usporediti s razvojem ostala tri car-

stva. Spoznaja da je neko prirodno carstvo stiglo do sada-

šnjeg stanja, da je postigluo zaključenje, to je ono što se na-

lazi u tajni starca, to je ono što objašnjava zakone mineral-

nog, biljnog i životinjskog carstva. Ali njima se pridružuje i

četvrto carstvo, ljudsko carstvo, koje se treba objaviti u čo-

vjekovoj duši. Ta tajna je takve vrste da ju starac tek treba

saznati. I kako je on mora saznati. On zna o čemu je u taj-

ni riječ, ali zmija mu je mora prvo kazati. Time se želi ka-

zati da se s čovjekom treba dogoditi nešto posebno ukoliko

on želi postići cilj razvoja, koji su tri ostala carstva već po-

stigla. Ono što se dogodilo u najdubljoj unutarnjosti ljud-

ske duše i što se mora dogoditi ako čovjek želi ostvariti taj

cilj, to je ono što zmija starcu kaže na uho. Ona mu kaže

da se mora razviti jedna određena duševna snaga da bi se

mogao postići viši stupanj ljudskog razvoja. Ona kaže star-

cu da je voljna sebe žrtvovati – i žrtvuje se. Do tada je ona

pravila most samo ponekad, kada je neki čovjek htio pre-

ći. Međutim, time što će se raspasti u komade, sada će ona

postati trajni most, tako da čovjek može imati trajnu vezu

između ove i one obale rijeke, rijeke koja dijeli čulni svijet

od nadčulnoga.

Kao uvjet otkrovenja četvrte tajne treba smatrati spre-

mnost zmije da sebe žrtvuje. U trenutku kada je starac čuo

da se zmija hoće žrtvovati, mogao je reći: Došlo je vrijeme.

Ovdje je riječ o onoj snazi duše koja se drži izvanjske stvar-

nosti. Put razvoja mora polaziti od toga da ta snaga duše,

kao i unutarnja spoznaja, ne budu same sebi cilj, nego da

su spremne sebe žrtvovati. To je zaista tajna, koja se nazi-

va i “objavljena tajna”, jer se svakome, tko joj istinski teži,

može objaviti.

Ono što se uobičajeno smatra da je samo sebi cilj – sve ono

što učimo u okviru prirodne znanosti, znanosti o kultu-

ri, povijesti, matematici i drugim znanostima – sve to ne

može nikada biti samo sebi cilj. Nikada mi nećemo moći

postići pravi uvid u dubine svijeta, ako te dubine proma-

tramo izolirano, kao nešto za sebe. Tek onda, ako smo u

svakom trenutku spremni da te spoznaje promatramo kao

sredstvo, kao nešto što trebamo žrtvovati, kao most preko

kojeg možemo prijeći, onda tek dolazimo do stvarnih spo-

znaja. Ako nismo spremni sebe žrtvovati, mi se time za-

tvaramo prema višem svijetu, prema stvarnoj spoznaji. Tek

onda će čovjek steći neki pojam o tome što je posvećenje,

ako prestane pojmovima vezanim za čulno i izvanjsko gra-

diti vlastiti pogled na svijet. Cijelog čovjeka mora preplavi-

ti osjećaj, mora zadobiti ono duševno raspoloženje, koje je

Goethe, u jednom svome djelu, okarakterizirao kao najvišu

tekovinu, riječima: “I sve dotle dok nemaš to: Umri i posta-

ni!, sve dotle si umoran gost na mračnoj zemlji”.

Umri i postani! Uzimaj ono što ti život može pružiti, ali

nemoj zastajati - prolazi, savladaj, nadiđi sebe. Žrtvuj sebe,

neka od tebe postane most, i ti će oživjeti u jednom višem

životu, postati jedno s bićima stvari i uvidjeti da biće stva-

ri ne možeš spoznati bez razvoja svoga višeg jastva. Tamo

gdje Goethe govori o žrtvovanju pojmova i duševnih isku-

stava, da bi se oživjelo u višim sferama, gdje govori o naj-

dubljoj i najintimnijoj ljubavi, on se rado sjeća riječi misti-

Mi s l i o c i


čara Jakoba Bohmea, koji je poznavao taj doživljaj žrtvova-

nja zmije u sebi. Upravo u djelima Jakoba Bohmea Goethe

je pronašao podsticaj i potvrdu uvjerenju da se čovjek, i za

vrijeme boravka u fizičkom tijelu, može uzdići u jedan svi-

jet, u koji inače ulazi tek nakon smrti; da se još za zemalj-

skog života može uzdići u duhovni svijet. Jakob Bohme je

znao i to, da samo od čovjeka zavisi može li, u višem smi-

slu, otkliznuti u duhovni svijet. On to pokazuje slijedećom

izrekom: “Tko ne umre prije smrti, umire nakon nje”. To su

velike riječi! Čovjek koji u sebi ne umre prije fizičke smr-

ti, odnosno, koji u najdubljoj nutrini svoje duše ne razvije

svjestan odnos prema duhovnim realitetima, taj neće biti

u stanju ni nakon smrti ponovno pronaći duhovnu jezgru

svoga bića. Duhovni svijet je u nama. Mi ga najprije mora-

mo otkriti u sebi da bi smo ga mogli pronaći izvan nas, u

svijetu. “Tko ne umre prije smrti, umire nakon nje.” Tako je

i s drugom izrekom: “I tako je smrt izvor svakoga života”.

Vidjeli smo da duševnost može zasjati samo tamo gdje već

postoji svjetlost. Starčeva svjetiljka može osvijetliti samo

ono što je već prožeto svjetlošću. – Opet nas Goethe upu-

ćuje na duševna svojstva koja nam pristupaju u naročitom

obliku, naime, na duševne snage devocije, religiozne pre-

danosti, na snage koje već stoljećima i tisućama godina lju-

dima donose pouke i poruke iz duhovnih svjetova – onim

ljudima koji svjetlost duhovne istine nisu mogli tražiti na

putu duhovnoznanstvene spoznaje. U liku starca je pred-

stavljena svjetlost različitih religioznih otkrovenja, u liku

starca koji posjeduje tu svjetlost. A onaj tko, u religioznom

smislu, ne zapali svoju unutarnju duhovnu iskru, tome ne

svijetli svjetiljka religije. A tamo gdje svijetli, svjetiljka je

imala moć preobražavati ljude, ona je sve mrtvo preobra-

žavala u produševljeno živo.

I onda vidimo da su, uslijed zmijine žrtve, sjedinjena oba

carstva. Poslije niza, takoreći, simboličkih postupaka, koje

je čovjek na putu svoga višeg razvoja imao izvršiti, vidimo

kako je, pomoću sve tri čovjekove duševne snage, na onoj

strani rijeke izgrađen hram spoznaje. Kako je tu uzdignut

i kako u njemu svaka duševna snaga obavlja svoju službu.

Nagovješteno je da te tri duševne snage moraju harmoni-

čno surađivati time što je rečeno: pojedinac ne može ni-

šta, ali ako u pravom trenutku svi surađuju, ako ogromni

i neznatni međusobno djeluju u pravilnom odnosu; onda

može nastati ono što osposobljava dušu da duša može po-

stići svoje najviše stanje: sjedinjenje s lijepom Ljiljanom.

Onda se hram, za sve one koji istinski streme spoznaji i

istini, premješta iz skrivenih pukotina na površinu.

Mladić biva obdaren spoznajnim snagama mišljenja i pred-

stavljanja, koje mu daruje zlatni kralj: “Spoznaj najviše”.

Srebrni kralj mu daruje snage spoznaje kroz osjećaje, što

Goethe lijepo nagovještava riječima: “Pasi ovce”. U osjećaju

je korijen umjetnosti i religije. Za Goethea, to dvoje je bilo

jedno – već onda kada je sa svog puta po Italiji, o umjetni-

čkim djelima koja je tamo vidio, pisao: “To je nužnost, to

je Bog”.

Ako čovjek vlastito djelovanje ne koristi samo kao oružje u

borbi za opstanak, kao sredstvo za preživljavanje na ovome

svijetu, onda mu ono postaje sredstvo kroz koje u svako-

dnevnom životu ostvaruje ljepotu i mudrost. To je smisao

riječi koje je brončani kralj izgovorio mladiću: “Mač u lije-

vu, a desnica neka ti je slobodna”. Desnica treba biti slobo-

dna za djela koja potiču iz višeg smisla ljudske prirode.

A što se dogodilo s četvrtim kraljem u kojem su sva tri ele-

menta pomješana. Taj pomješani kralj se istopio u grotes-

knu figuru. Plamenovi lutalice mu prilaze i ližu s njega pre-

ostalo zlato; to znači da u čovjeku i tada žive duševne sna-

ge koje žele proučavati ono što je preostalo od čovjekovih

ranijih razvojnih stanja, stanja u kojima se on nekada rani-

je nalazio.

Promatrajmo još jedno svojstvo, to jest, diva kako se do-

teturao u hram, pa sada stoji tamo kao kip i pokazuje sate:

ako je čovjek svoj život doveo u harmoniju, onda je od spo-

rednog značaja ono što u ljudskom životu treba biti meto-

dično uređeno. Harmoniziranjem svjesnog života, ono što

je čovjek do tada morao izvanjski ispravno uređivati sada

se izražava kao navika. I ono što je u čovjeka do tada nes-

vjesno živjelo, u hramu dobiva ispravan smisao i pravilnu

formu. Stoga je div prikazan kao sat.

Starac sa svjetiljkom je oženjen staricom. Ona ne pred-

stavlja ništa drugo nego zdravorazumsku ljudsku duševnu

snagu. Ona ne prodire u visoke regije duhovne apstakcije,

ali zato sve shvaća razumno i praktično. Tako ona, na pri-

mjer, razumije religiju koja je u rukama starca prikazana

svjetiljkom. I zato je baš ona sposbna lađaru odnijeti plaću:

tri glavice kupusa, tri crvena luka i tri artičoke. Takav stu-

panj razvoja još nije prerastao prolaznost. Plamenovi lu-

talice se prema njoj ne ponašaju pristojno. Time je okara-

kterizirano kako apstraktni duhovi najčešće oholo gledaju

na niže, prema ljudima koji stvari shvaćaju na instiktivan i

zdravorazumski način.

Svaki događaj, svaki obrat u Bajci ima značaj koji zahva-

ća u duševnu i duhovnu dubinu čovjeka. I ako treba dati

još neko objašnjenje, koje ima ezoterni značaj, onda se to

može odnositi još samo na metodu objašnjavanja, odno-

sno razumijevanja Bajke: udubljujte se u samu Bajku i moći

ćete u njoj pronaći čitav jedan živi svijet, i mnogo više nego

što se danas ovdje može nagovjestiti.

Prikazaću vam, na dva primjera, kako Goethe, kroz cijeli

svoj život provlači duhovno razumijevanje svijeta; kako je

on i u najdubljoj starosti istine duhovnih spoznaja dovodio

u suglasje s onim što je stvorio u mladosti. Prilikom pisanja

Mi s l i o c i


Mi s l i o c i


Mi s l i o c i


Fausta, Goethe je preuzeo neke predstave koje upućuju na

simbol jednog dubljeg razumijevanja razvojnog puta priro-

de. Kada Faust priča o svome ocu da je on bio alkemičar i

da je bio odan jednom starom vjerovanju, ali da ga ljudi već

tada nisu razumjeli, pa kaže da je njegov otac učinio da se

“... jedan crveni lav, jedan smjeli ženik

u mlakoj vodi vjenča s Ljiljanom.”

To Faust kaže ne znajući puninu značenja izrečenog. Me-

đutim, te riječi mogu biti ljestvice koje vode višem razvoju.

Goethe u Bajci prikazuje mladića kao čovjeka koji teži naj-

ljepšoj nevjesti, s kojom se on treba sjediniti? i tu nevjestu

naziva lijepa Ljiljana. Kao što vidite, ta Ljiljana se nalazi već

u prvim poglavljima Fausta.

A ono što je u Bajci izraženo kao osnovni princip Goethe-

ovog pogleda na svijet, to pronalazimo u drugom dijelu Fa-

usta u Horu mistika (Chorus mysticus). Tamo gdje Faust

stoji pred pragom duhovnog svijeta, tu Goethe monumen-

talnim riječima izražava svoje duhovno viđenje svijeta. On

tu pokazuje kako tri stupnja uzdizanja, koji slijede jedan

za drugim: pročišćenje mišljenja, prosvjetljenje osjećaja i

prerađivanje volje u čisto djelovanje – imaju za posljedicu

uzdizanje na putu spoznaje.

Ono što čovjek postigne pročišćavanjem predstva, vodi

ga k otkrivanju duhovne stvarnosti iza svega osjetilnoga.

Osjetilno je samo izvanjski lik – poređenje. Čovjek ponire

dublje da bi shvatio ono što je predstavi nedostižno. Zatim

se uzdiže na viši stupanj, na kome se predmeti ne proma-

traju pomoću predstava, nego se čovjek sam unosi u pre-

dmete, spaja se s bićem predmeta , i ono što se ne može

opisati i predstaviti, (time) postaje postignuće. A ono što se

ne može opisati, što se mora spoznati na treći način, a pri

čemu se mora napredovati do tajne volje, Goethe izražava

kao neopisivo.

Ako čovjek tako prođe trostrukim putem - kroz predstavu,

osjećaje i volju - onda se sjedinje s onim što je u Horu mi-

stika nazvano Vječno žensko. To je onaj isti razvoj koji je u

Bajci prikazan kao proces traženja i spajanja s lijepom Lji-

ljanom.

Tako vidimo da Goethe svoje najdublje životno uvjerenje,

svoju tajnu objavu, izgovara i na kraju svog velikog spje-

va u kojem ispovjeda vlastita vjerovanja. Tu se on – kroz

predstavu, osjećaj i volju – probio i uzdigao do sjedinje-

nja s lijepom Ljiljanom; do stanja koje nalazi svoj izraz na

kraju spjeva, gdje Hor mistika izražava ono o čemu i u Baj-

ci govori, a što se može smatrati njegovom životnom filo-

zofijom i njegovim duhovnoznanstvenim poimanjem svi-

jeta i života:

Sve prolazno

Samo je poređenje

Nedostižno

Ovdje je postignuće

Neopisivo

Ovdje je učinjeno

Vječno žensko

Mami nas u visine!

Prema prijevodu dr. Josifa Koraa.

Za tisak priredio: Ivan Vukoja

*Tekst Heinza Paetzolda: Rethinking Toleration

proitan je . travnja . godine u okviru semina-

ra iz socijalne filozofije pri Inter University Cen-

tre-u u Dubrovniku.

Svrha je ovoga eseja raspraviti pitanje onoga

što bi se moglo nazvati kulturalnim obratom u suvre-

menoj političkoj filozofiji. Dosad je potrebu za kultu-

ralnim obratom u filozofiji eksplicitno naglašavao Frederic

Jameson. No, dok je njegov interes postmodernistička este-

tika, ja ću argumentirati kulturalni obrat u području poli-

tičke filozofije. Tolerancija kao politički fenomen, čini se,

ovaj obrat čini ne samo vjerodostojnim nego čak nužnim.

Ovaj članak počinje s nekoliko opaski o toleranciji, koje

obrađuju svakodnevno značenje pojma kao pretpoliti-

čkoga i kao političkoga fenomena. Nakon toga okrenut ću

se teoriji tolerancije Michaela Walzera, čiji će mi pristup

omogućiti da pojasnim koje su implikacije kulturalnoga

obrata u političkoj filozofiji.

Kasnije ću dodati nekoliko elemenata Walzerovoj teori-

ji. S jedne ću strane odabrati neke elemente proslavljeno-

ga eseja Herberta Marcusea “Repressive tolerance” kako bi-

smo teoriju tolerancije postavili na kritičke temelje. S dru-

ge ću strane predložiti model tolerancije koji je Walzer izo-

stavio, ali koji je ipak značajan: radi se o kulturi tolerancije

kao djelovanja povezanoga s urbanim životom.

I.

U svakodnevnom životu koristimo se terminom toleran-

tnosti kako bismo izrazili neki stav i terminom toleranci-

ja kao neko djelovanje, i to na otprilike sljedeći način. Kao

stav, tolerantnost nije više od bezrezervnoga prihvaćanja.

Čak, štoviše, nemam drugoga izbora nego prihvatiti svoje-

ga susjeda i to zato što živi pored mene. Tolerancija, pak,

implicira nešto više od pukoga prihvaćanja. Ona obuhva-

ća stvarno ili zbiljsko ophođenje između mojega susjeda i

mene: ne samo govorenje “Bok!” kada ga sretnem, nego, na

primjer, razgovor s njime ili poziv kod mene na kavu. To-

lerancija ne mora dovesti do prave interakcije između ljudi

koji se samo toleriraju. Nisam netolerantan ako sumnjam

da moj susjed ima neobične običaje koji se meni ne sviđaju.

Mogu sebi reći “To je njegov način života” i odlučiti izbje-

gavati bliže kontakte s njim. Ako nemam predrasuda pre-

ma drukčijim načinima života od onih koji se sviđaju meni,

ne može me se prestati zvati tolerantnim.

Ovo je, grubo govoreći, pretpolitičko značenje toleranci-

je. Kao politički odnos tolerancija znači istovremeno ma-

Prospecteffect

Documents

Rudolf Steiner - Geteova Tajna Objava