Robert Ludlum - Protokol Sigma

Ziirich

“Mogu li vam donijeti nešto za piće dok čekate?” Hotelski paž bio je jedar čovjek koji je govorio engleski samo s neznatnim naglaskom. Metalna pločica s imenom sjajila mu se na tamnozelenoj odori. “Ne, hvala”, odgovorio je Ben Hartman, blijedo se nasmiješivši. “Jeste li sigurni? Možda čaj? Kavu? Mineralnu vodu?” Hotelski poslužitelj zurio je u njega sa žarom u očima, kao onaj kome je preostalo još samo nekoliko minuta da prije rastanka povisi svoju napojnicu. “Strašno mi je žao što vam auto kasni.” “Nema problema, sve je u redu.” Ben je stajao u predvorju hotela St. Gotthard, elegantnoj ustanovi iz devetnaestog stoljeća, koja se specijalizirala za ugošćavanje imućnih međunarodnih poslovnih ljudi - i gle, to sam ja, pomisli Ben cinično. Sada kada se odjavio, upitao se dokono bi li mogao dati napojnicu hotelskom poslužitelju samo da mu ne nosi torbe, da ne stoji iza njega i ne slijedi mu svaki pokret, poput bengalske mlade, da mu se neprestano ne ispričava što automobil koji ga treba odvesti na aerodrom još nije došao. Luksuzni hoteli diljem svijeta bili su ponosni na takvu vrst maženja, ali Benu je, koji je puno putovao, sve to bilo prenametljivo i prilično iritantno. Ta nije li toliko puno vremena proveo u pokušaju da se iščahuri? Ali ta čahura - ti otrcani rituali privilegiranosti - na kraju je izvojevala pobjedu. Hotelski ga je paž prozreo, da: još jedan bogati, razmaženi Amerikanac. Ben Hartman imao je trideset i šest godina, ali danas se osjećao mnogo starijim. Nije uzrok tomu bila samo promjena vremenskih zona, iako je jučer doputovao iz New Yorka i još je osjećao taj pomak. Bilo je tu nečega i u vezi s ponovnim boravkom u Švicarskoj: u sretnijim danima provodio bi ovdje puno vremena. Brzo je skijao, brzo je vozio i osjećao se poput divljeg duha među tim purgerima kamena lica koji su robovali pravilima. Htio je obnoviti taj duh, ali nije mogao. Nije bio u Švicarskoj otkad je ovdje prije četiri godine poginuo njegov brat Peter - njegov identični blizanac. Ben je očekivao da će mu ovo putovanje oživjeti sjećanja, ali ne ovako. Sada je shvatio kakvu je pogrešku napravio što se vratio ovamo. Od trenutka kad je stigao na aerodrom Kloten smeli su ga i preplavili osjećaji - gnjev, bol, usamljenost. No umio je to sakriti. Jučer poslijepodne obavio je neki poslić, a jutros je imao srdačan sastanak s dr. Rolfom Grendelmeierom iz Union Bank of Switzerland. Sastanak je, dakako, bio besmislen, ali klijente je valjalo održavati zadovoljnima; proračunato šarmiranje predstavljalo je dio posla. Da je bio pošten prema sebi, priznao bi da je to posao. I Ben je katkad osjećao bol što je tako lako upao u tu ulogu, u ulogu jedinog živućeg sina legendarnog Maxa Hartmana, vjerojatnog nasljednika obiteljskog bogatstva i direktorskog ureda Hartman Capital Managementa, tvrtke vrijedne više milijardi dolara koju je osnovao njegov otac. Sada je Ben posjedovao sve potrebne rekvizite za bavljenje međunarodnim financijskim operacijama - ormar pun odijela Brioni and Kiton, opušten osmijeh, čvrst stisak ruke te, iznad svega, pogled: uporan, staložen, zainteresiran. Bio je to pogled koji je odavao dojam odgovornosti, pouzdanosti i oštroumlja, a sve je to često predstavljalo paravan za očajnu dosadu. No ipak, on zapravo nije došao u Švicarsku radi posla. Malim zrakoplovom s Klotena uputit će se u St. Moritz na skijanje zajedno s jednim krajnje bogatim postarijim klijentom, njegovom suprugom i njegovom navodno prelijepom kćerkom. Klijent ga je veselo, ali uporno nagovarao. Namještali su mu žensko društvo, Ben je to znao. Bio je to jedan od rizika s kojim se morao suočiti čovjek koji je imao što pokazati, koji je dobro situiran, “poželjan” samac s Manhattana: njegovi su mu klijenti vječito namještali svoje kćeri, nećakinje, rođakinje. Teško je bilo uljudno reći ne. A tu i tamo zapravo bi i naišao na ženu u čijem je društvu uživao. Nikad se ne zna. Uostalom, Max je želio unučad. Max Hartman, filantrop i nesnosan čovjek, osnivač Hartman Capital Managementa. Doseljenik koji je došao u Ameriku vlastitom voljom, izbjeglica iz nacističke Njemačke, s poslovičnih deset dolara u džepu, odmah poslije rata osnovao je investicijsku kompaniju i neumoljivo izgradio tvrtku vrijednu više milijardi dolara. Max je sada u svojim osamdesetim

godinama i živi u usamljeničkoj krasoti Bedforda u državi New York. Još uvijek sam upravlja kompanijom i pobrinuo se da to nikada nitko ne smetne s uma. Nije bilo lako raditi za svog oca, a bilo je još i teže kad te nimalo nije zanimalo investicijsko bankarstvo, “raspodjela kapitala”, “rizično poslovanje” i sve te zvučne riječi koje zbunjuju. Ili kad te gotovo uopće nije zanimao novac. Bio je to, shvaćao je, luksuz koji su si mogli priuštiti uglavnom oni koji su ga imali previše. Primjerice Hartmanovi, koji su upravljali trustovskim fondovima te posjedovali privatne škole i golemo imanje u okrugu Westchester. Da ne spominjemo dvadeset tisuća jutara u blizini Greenbriara, kao i sve ostalo. Sve dok se nije srušio Peterov zrakoplov, Ben je mogao raditi ono što je doista volio: poučavati, osobito djecu od koje je većina ljudi digla ruke. Bio je učitelj u petim razredima jedne škole u opakom području Brooklvna poznatom kao East New York. Bilo je puno problematične djece, a bile su tu i bande i prkosni desetogodišnjaci koji su bili jednako dobro naoružani kao i kolumbijska narkomafija. Ali bio im je potreban učitelj kojem je stalo do njih. Benu je bilo stalo i svako toliko utjecao je da se promijeni nečiji život. Ali kad je Peter poginuo, Ben je jednostavno bio prisiljen priključiti se obiteljskom poslovanju. Rekao je svojim prijateljima da je to obećao majci na samrtnoj postelji. Bio rak ili ne, znao je da je nikad ne bi mogao razočarati. Sjećao se njezina razvučenog lica, kože blijede poslije još jedne kemoterapije, crvenih mrlja ispod njezinih očija koje su izgledale kao modrice. Bila je gotovo dvadeset godina mlada od tate i nikad ne bi ni pomislio da će ona prva otići. Radi, jer dolazi noć, govorila je, junački se osmjehujući. Ostatak je uglavnom ostavljala neizgovorenim. Max je preživio Dachau tek da bi izgubio sina, a sada će, eto, izgubiti i ženu. Koliko čovjek može podnijeti, ma kako snažan bio? “Zar je i tebe izgubio?” prošaptala je. U to vrijeme Ben je živio samo nekoliko kvartova dalje od škole u šesterokatnoj ruševnoj stambenoj zgradi bez dizala u kojoj su hodnici zaudarali na mačju mokraću, a linoleum se odljepljivao od poda. Iz principa nije htio uzeti nikakav novac od svojih roditelja. “Čuješ li što te pitam, Bene?” “Trebaju me”, rekao je Ben, iako mu se već u glasu osjećalo da se brani, “moja djeca.” “On te treba”, odgovorila je, vrlo tiho, i to je bio svršetak rasprave. I tako je sada značajne privatne klijente izvodio na ručak, navodio ih da se osjećaju važnima, dobro zbrinutima i polaskanima što ih mazi osnivačev sin. Pomalo potajno bavio se dobrovoljnim radom u centru za “problematičnu djecu”, prema kojoj su njegova djeca iz petih razreda izgledala poput crkvenih ministranata. Nastojao je ugrabiti što više vremena za putovanja, skijanje, jedrenje padobranom, daskanje na snijegu, penjanje na stijene i izlaske s nebrojenim ženama dok je pedantno izbjegavao skrasiti se s bilo kojom od njih. Stari će Max morati pričekati. Odjednom je predvorje St. Gottharda, sve u ružičastom damastu i puno teškog tamnog bečkog namještaja, postalo deprimantno. “Znate, mislim da bih radije pričekao vani”, reče Ben hotelskom pažu. Čovjek u tamnozelenoj odori namješteno se smijuljio. “Dakako, gospodine, kako želite.” Ben je trepćući izašao na jako podnevno sunce i uočio brojne pješake kako prolaze duž Bahnhofstrasse, otmjene avenije oivičene lipovim stablima, skupim trgovinama i kavanama, kao i niz financijskih institucija smještenih u malenim zgradama od kamena vapnenca. Poslužitelj je požurio za njim s prtljagom i vrzmao se oko njega sve dok mu nije isplatio novčanicu od pedeset franaka i pokazao mu da može ići. “O, hvala puno, gospodine”, usklikne hotelski paž glumeći iznenađenje. Vratar će ga obavijestiti kad se njegov auto pojavi na popločanom kolnom prilazu s lijeve strane hotela. No Benu se nije žurilo. Povjetarac s Ziiriškog jezera donosio je svježinu, nakon vremena provedena u zagušljivim, prejako grijanim sobama u kojima je zrak uvijek bio prožet mirisom kave i slabijim, ali jasno prepoznatljivim, mirisom dima cigare. Ben je svoje nove-novcate skije marke Volant Ti Supers prislonio na jedan od hotelskih korintskih stupova, pokraj ostalih torbi, i promatrao prizor užurbanosti na ulici, predstavu anonimnih prolaznika. Neki je antipatični mladi biznismen revao na mobitel. Pretila žena u crvenoj jakni gurala je dječja kolica. Gomila japanskih turista uzbuđeno je čavrljala. Visok sredovječan čovjek u poslovnom odijelu skupio je svoju prosijedu kosu straga u konjski rep. Dostavljač s kutijom ljiljana bio je odjeven u osebujnu narančasto-crnu odoru kao službenik

Blumchengallerie, otmjenog cvjećarskog lanca. A upadljiva, skupo odjevena mlada plavuša u ruci je čvrsto držala Festinerovu torbu za kupovinu i gledala negdje u smjeru Bena, zatim pogledala u njega - brzo, ali uz tračak zanimanja prije nego što je odvratila pogled. Da mije uhvatiti malo prostora i vremena, pomisli Ben. Pogled mu je ponovno odlutao. Buka prometa bila je neprekidna, ali prigušena i dolazila je iz L6wenstrasse, nekoliko stotina metara dalje. Negdje u blizini cvilio je razdražen pas. Prošao je neki sredovječni čovjek odjeven u sako neobične purpurne boje, malo premoderan za Zurich. A onda je ugledao čovjeka otprilike svojih godina koji je odlučno koračao pokraj Koss Konditereia. Djelovao mu je nekako čudnovato poznato. Vrlo poznato. Ben se trgnuo i bolje zagledao. Je li to moguće - zar je to njegov stari kompa s koledža Jimmy Cavanaugh? Benovo se lice razvuče u komičan osmijeh. Jimmy Cavanaugh, kojeg je poznavao od druge studentske godine na Princetonu. Jimmy, koji je glamurozno živio izvan kampusa, pušio je cigarete bez filtra koje bi ugušile običnog smrtnika i mogao je svakoga nadmašiti u ispijanju alkohola, pa čak i Bena, koji je u tome imao stanovitu reputaciju. Jimmy je potjecao iz malenog grada u zapadnom dijelu države New York, po imenu Homer, iz kojeg je donio svu silu svakojakih priča. Jedne noći, nakon što je Benu objasnio najsitnije pojedinosti o iskapljivanju Tequile i piva, Jimmy ga je toliko zasmijavao svojim pričama o gradskoj zabavi davanja “korisnih” informacija u svrhu zastrašivanja da je jedva dolazio do daha. Jimmy je bio visok, prepreden momak s obje noge na zemlji, u njemu je bilo golemo vrelo psina, i bio je dosjetljiv i okretan na jeziku. Iznad svega, jednostavno je bio Življi od većine mladih koje je Ben poznavao: profesionalaca hladnih dlanova koji su naplaćivali svoje korisne savjete o prijamnim ispitima za pravni i ekonomski fakultet, uobraženih studenata francuskog sa svojim mirišljavim cigaretama i crnim rupcima, mrzovoljnih iscrpljenih bolesnika kojima je simbol buntovništva bila bočica zelene boje za kosu. Jimmy se doimao kao da je odijeljen od svega toga, a Benu, koji mu je zavidio na toj jednostavnoj prirodnosti, bilo je drago što mu je prijatelj, i čak je bio polaskan time. Kao što se često događa, poslije koledža izgubili su kontakt; Jimmy je otišao nešto raditi u Georgetown, na Fakultet za vanjske poslove, a Ben je ostao u New Yorku. Ni jedan od njih nije previše patio od nostalgije za koledžom, a daljina i vrijeme učinili su svoje. Ipak, pomisli Ben, Jimmy Cavanaugh bio je vjerojatno jedan od nekolicine s kojima bi sada volio razgovarati. Jimmy Cavanaugh - bio je to doista on - bio je sada već dovoljno blizu, pa je Ben mogao zapaziti da ispod ispod žućkasto-smeđeg trenčkota nosi skupo odijelo i da puši cigaretu. Promijenila mu se građa sada je imao šira ramena. Ali bio je to Cavanaugh, bez dvojbe. “Isuse”, reče Ben glasno. Krenuo je ulicom prema Jimmvju, a onda se sjetio svojih volantsica, koje nije htio ostaviti bez nadzora, bio tu vratar ili ne. Uzeo je skije, podigao ih na rame i krenuo prema Cavanaughu. Crvena mu je kosa pomalo izblijedjela i prorijedila se, a nekoć pjegavo lice sada je bilo malo izborano. Nosio je Armanijevo odijelo vrijedno dvije tisuće dolara. I što je uopće radio baš u Ziirichu? Iznenada su im se pogledi sreli. Jimmy razvuče lice u širok osmijeh i pohitavši prema Benu, ispruži jednu ruku, dok mu je druga bila u džepu. “Hartmane, prijatelju stari”, zagraktao je Jimmy s udaljenosti od nekoliko metara. “Tako mi je drago što te vidim, druškane!” “Bože moj, pa to si doista ti!” uzvikne Ben. U isto vrijeme, Bena zbuni pogled na metalnu cijev koja je virila ispod trenčkota njegova starog prijatelja; prigušivač, kako je shvatio, koji je bio uperen izravno u njega u razini pojasa. Bila je to sigurno nekakva bizarna psina kakve je dobri stari Jimmy uvijek volio. No baš kad je Ben u šali vinuo ruke u zrak da bi izbjegao zamišljeni metak, opazio je kako Jimmy Cavanaugh lagano pomiče svoju desnu ruku, pokretom koji je bez ikakve sumnje značio da povlači okidač. Sve što se potom zbilo, zbilo se u djeliću sekunde, no vrijeme kao da se zgusnulo i usporilo, gotovo da je stalo. Ben je refleksno i naglo zamahnuo svojim skijama u oštrom luku pokušavajući odbaciti oružje, ali je pritom jako udario svog starog prijatelja u vrat. Trenutak potom - ili je to bilo u istom trenutku? - začuo je pucanj i na svojoj šiji osjetio oštar prasak stakla s izloga trgovine samo koji metar iza, u koje se zabio pravi pravcati metak. Ovo nije moguće! Zatečen, Jimmy je izgubio ravnotežu i zaurlao od boli. Dok je posrtao prema tlu, zamahnuo je

rukom da bi dohvatio skije, jednom rukom. Lijevom. Ben je imao osjećaj kao da je progutao led. Dok padaš imaš snažan nagon da se nekako dočekaš: ispružiš obje ruke, a ispustiš svoj kovčeg, olovku, novine. Samo je nekoliko stvari koje nećeš ispustiti - nekoliko ćeš stvari čvrsto držati dok padaš. Bio je to pravi pištolj. Ben je začuo kako skije padaju na nogostup, ugledao je tanki mlaz krvi na Jimmvjevu licu i vidio kako se Jimmy četveronoške pokušava orijentirati. Ben je posrnuo prema naprijed i onda naglo potrčao ulicom. Bio je to pravi pištolj. Jimmy je pucao u njega. Benu su se na putu ispriječili mnogi ljudi koji su tu kupovali i poslovni ljudi koji su žurili na dogovoreni ručak. I dok je vijugao kroz mnoštvo, sudario se s nekoliko ljudi, koji su vičući prosvjedovali. Ipak, probijao se naprijed, trčeći kao nikad prije, u cik-cak liniji, nadajući se da će na taj način biti neuhvatljiva meta. 5”o se to, pobogu, događa? Ovo je ludost, potpuna ludost! Dok je trčao, načinio je pogrešku jer se okrenuo i time nehotice usporio korak, a lice mu je bljesnulo poput svjetionika prema njegovu negdašnjem prijatelju koji ga je sada iz nekog nedokučivog razloga, čini se, namjeravao ubiti. Odjednom je, ni pola metra ispred njega, iz čela neke mlade žene šiknuo mlaz crvenila. Ben je, ustrašen, teško disao. Isuse Kriste! Ne, nije moguće da se ovo događa, to nije stvarnost, ovo je nekakva bizarna noćna mora. Na mramornom pročelju uske uredske zgrade pokraj koje je protrčao raspršili su se kamenčići uslijed pogotka metkom. Cavanaugh je bio na nogama i trčao je, i sada je bio nekih stotinjak metara iza Bena. Iako je morao pucati u pokretu, cilj mu je još uvijek bio obeshrabrujuće dobar. Pokušava me ubiti, ne, ubit će me - Ben se iznenada poslužio varkom i naglo skrenuo udesno, a potom ulijevo, istodobno poskočivši prema naprijed. Sada je trčao svom snagom. U atletskoj momčadi na Princetonu bio je trkač na osamsto metara, a sada, poslije petnaest godina, znao je da mu izgledi za preživljavanje leže jedino u tome da iz sebe izvuče maksimalnu brzinu. Teniske koje je imao na sebi nisu bile namijenjene za trčanje, ali morat će poslužiti. Trebalo mu je neko odredište, jasan cilj, krajnja točka: to je uvijek bilo ključno. Misli, majku mu! Odjednom mu nešto kvrcne u glavi: bio je samo blok kuća udaljen od najvećeg podzemnog pasaža s dućanima u Europi, drečavog podzemnog potrošačkog hrama poznatog kao Shopville, koji se nalazio ispod glavnog željezničkog kolodvora, Hauptbahnhofa, i bio povezan s njime. U mislima je vidio ulaz, pokretne stube na Bahnhofplatzu; bilo je brže ući tamo i proći ispod trga nego probijati se kroz gomilu ljudi koja je uvijek bila gore na ulicama. Mogao je potražiti sklonište u tom podzemnom pasažu. Samo bi se luđak odvažio tamo ga progoniti. Ben se sada dao u sprint, visoko podižući koljena, dok je, poput duha, grabio velikim mekim koracima, stopalima gotovo ne dodirujući tlo te ponovno hvatajući onaj ritam brzinskih krugova koje je nekoć s lakoćom prolazio, svjestan samo lahora na svom licu. Je li umakao Cavanaughu? Više nije čuo njegove korake, ali nije se usudio praviti nikakve pretpostavke. Trčao je fanatično, očajnički. Plavuša s Festinerovom torbom sklopila je svoj sićušni mobilni telefon i spustila ga u džep svojeg ažurnog Chanel kostima, a blijede usne namazane sjajilom napućile su joj se odajući izraz uzrujanosti. Isprva je sve išlo - pa, kao podmazano. Trebalo joj je nekoliko sekundi da zaključi kako je čovjek koji stoji ispred St. Gottharda upravo ta osoba. Jasno se vidjelo da je u svojim srednjim tridesetima, pravokutna lica i jakih čeljusti, valovite smeđe kose prošarane sjedinama, i svijetlozelenih očiju. Čovjek ugodne vanjštine, pretpostavljala je, zgodan, staložen; ali nije bio tako izražajan da bi ga s te udaljenosti mogla sasvim jasno identificirati. To i nije bilo presudno. Strijelac kojega su odabrali moći će ga identificirati; pobrinuli su se za to. Sada su, međutim, događaji malo izmaknuli kontroli. Njihova je meta bila amater, s malo izgleda da preživi napad profesionalca. Ipak, amateri su kod nje stvarali uznemirenost. Činili su pogreške, ali nesustavne, nepredvidive; njihova je naivnost prkosila racionalnom predviđanju, što su i dokazali vrdavi postupci ovog subjekta. Njegov divlji, produženi pokušaj bijega samo će odgoditi ono što je bilo neizbježno. No samo će oduzeti vrijeme - ono čega je bilo tako malo. Sigma Jedan neće biti zadovoljan. Pogledala je na maleni sat optočen draguljima, ponovno izvukla telefon i uputila još jedan poziv. Zadihan, zamorenih mišića koji su vapili za kisikom, Ben Hartman je zastao kod pokretnih stuba na ulazu u pasaž, znajući da u djeliću

sekunde mora donijeti odluku. Na plavom znaku iznad glave pisalo je 1. UNTERGESCHOSS SHOPVILLE. Silazne pokretne stube bile su nakrcane kupcima oboružanim torbama i kolicima; morat će na uzlazne stube, na kojima je bilo razmjerno malo ljudi. Ben se zaletio niz njih, odgurnuvši laktom neki mladi par koji se držao za ruke i zaprječio mu prolaz. Opazio je začuđene poglede izazvane njegovim postupkom, poglede u kojima su se izmiješali malodušje i poruga. Sada je jurio središnjim hodnikom podzemnog pasaža, nogama lako grabeći po gumiranom crnom podu, i dopustio si je tračak nade prije nego što je shvatio da je pogriješio. Posvuda oko sebe začuo je vrisku, pomahnitale povike. Cavanaugh ga je slijedio ovamo, u ovaj mali, zatvoreni prostor. U zrcalu na pročelju draguljarnice ugledao je vatru žuto-bijele boje ispaljenu iz otvora cijevi. Istog je trena metak probio ulaštenu ploču od mahagonija na putničkoj agenciji, ispod koje se pokazao jeftini lesonit. Nastao je opći metež. Neki se starac u širokom odijelu koji metar dalje uhvatio za vrat i stropoštao poput kuglaškog cunja, a košulja mu je s prednje strane bila natopljena krvlju. Ben se bacio iza pulta za informacije, pravokutnog zidića od betona i stakla širokog nekih metar i pol, na kojem se nalazio popis trgovina ispisan elegantnim bijelim slovima na crnoj podlozi, vodič za kupce na tri jezika. Mukli prasak stakla bio je znak da je pult za informacije pogođen. Pola sekunde potom začuo se oštar zvuk i sa zidića je otpao komad betona, zaustavivši se njemu pokraj nogu. Za koji centimetar! Neki je visoki i krupni čovjek u kaputu od kamelhara i s kapom vedre sive boje zateturao na oko metar udaljenosti pokraj njega i srušio se na pod, mrtav. Bio je pogođen u prsa. Usred meteža, Ben nije mogao razabrati Cavanaughove korake, ali je, procijenivši svoj položaj na osnovi odraza bljeska vatre iz pištolja, znao da mu nije preostala ni minuta. Ostavši iza svog betonskog otoka, uspravio se u punoj svojoj visini od metar i osamdeset i divlje se obazro uokolo, tražeći novo sklonište. U međuvremenu su vriskovi dostigli svoj vrhunac. Tamo naprijed pasaž je bio prepun ljudi koji su vrištali, histerično vikali, čučali i zgurili se, a mnogi među njima pokušavali su rukama sakriti glavu. Pet-šest metara dalje bile su pokretne stube na kojima je pisalo 2. UNTERGESCHOSS. Kad bi uspio prijeći tu razdaljinu, a da ne bude pogođen, mogao bi se spustiti na donju razinu. Tamo bi možda imao više sreće. Gore ne može biti, pomislio je - a onda je promijenio mišljenje jer je ugledao sve veću lokvu krvi koja je tekla iz tijela čovjeka u kaputu od kamelhara ni metar od njega. Prokletstvo, mora razmiditi Nije bilo načina da se skrati ta razdaljina. Osim... Uhvatio je mrtvaca za ruku i povukao ga. Samo su još sekunde bile u pitanju. Strgnuo je s mrtvaca njegov svijetlosmeđi kaput i sivu kapu, svjestan da ga promatraju zlokobne oči kupaca koji su čučali u blizini Western Uniona. Nije bilo vremena za tankoćutnost. Sada je na sebe navukao poširoki kaput i natuknuo kapu na čelo. Ako želi ostati živ, morat će se oduprijeti porivu da poput divljeg zeca pojuri prema stubama koje su vodile na drugu razinu: proveo je dovoljno vremena u lovu pa je znao da će lovac kojega svrbe prsti vjerojatno pucati u sve što se naglo miče. Zato se polako osovio na noge i zgrbljeno zateturao vrludajući poput starca koji je izgubio puno krvi. Sada je bio potpuno vidljiv i dostupan: varka je trebala trajati dovoljno dugo da dođe do stuba. Možda deset sekundi. Sve dok Cavanaugh misli da je to ranjeni prolaznik, neće trošiti metke na njega. Benu je srce divljački udaralo u grudima, dok su svi nagoni u njemu vrištali neka se dade u trk. Ne još. Zgrbljen, uvučenih ramena, teturao je nesigurnim koracima, dugim toliko da ne izazove sumnju. Pet sekundi. Četiri sekunde. Tri sekunde. Kod stuba, koje su bile prazne jer su ih svi prestrašeni pješaci napustili, čovjek u zakrvavljenom kaputu od kamelhara izgledao je kao da će se srušiti licem prema naprijed, sve dok ga pokretne stube nisu zaklonile od pogleda. Sada! Mirovanje je bilo jednako tako naporno kao i naprezanje i trzao mu se svaki živac u tijelu. Ublažio je pad rukama. Sto je tiše mogao, sjurio se niz preostale stube. Odozgor se začuo uzvik frustriranosti: Cavanaugh će sada poletjeti za njim. Svaka je sekunda bila važna. Ben se opet dao u brzi trk, ali druga podzemna razina pasaža bila je pravi labirint. Nije bilo ni jednog ravnog puta prema izlazu na drugoj strani Bahnhofplatza, već samo niz sporednih prolaza, dok su širi hodnici bili ispresijecani kioscima napravljenim od drva i stakla gdje su se prodavali

mobilni telefoni, cigare, satovi, posteri. Kupcima koji su se sporo kretali to je bilo zanimljivo - za njega, bile su to samo prepreke. Ipak, te su prepreke zaklanjale pogled i umanjile vjerojatnost da će biti ubijen s udaljenosti. Pomogle su mu da dobije na vremenu. Možda će imati dovoljno vremena da pronađe ono što mu je jedino bilo na pameti: zaklon. Dok je trčao, pokraj njega je promicalo čitavo šarenilo butika: Foto Video Ganz, Kestseller Buchhandlung, Presensende Stickler, Microspot, Kinderboutique, čiji je izlog bio pretrpan dlakavim prepariranim životinjama i uokviren zeleno i zlatno obojenim drvom u koje je bila ugravirana šablona bršljana. Tu je bila i podružnica Swisscoma, sva u kromu i plastici. Svi su oni svečano nudili svoju robu i usluge, njemu potpuno beznačajne. Onda je ravno naprijed, sebi zdesna, odmah do ureda Credit Suiss”Volksbanka, ugledao trgovinu s galanterijskom robom. Pogledao je u izlog pun mekanih kožnih putnih kovčega nije dobro. Ono što je tražio bilo je unutra: veliki kovčeg od izglačanog čelika. Nema dvojbe da je njegov oklop od sjajnog čelika bio jednako tako kozmetički koliko i funkcionalan, ali poslužit će. Morat će. Ben je uletio u trgovinu, zgrabio kovčeg i istrčao, a pritom je primijetio kako vlasnik, blijed i znojan, histerično na schiveitzerdeutschu klepeće na telefon. Nitko se nije potrudio potrčati za Benom; već se proširio glas o ludilu. Ben je sada imao štit; ali izgubio je i dragocjeno vrijeme. Upravo dok je istrčavao iz trgovine vidio je kako se staklo na izlogu pretvara u neobično lijepu paukovu mrežu trenutak prije nego što se rasulo u krhotine. Cavanaugh je bio blizu, tako blizu da se Ben nije usuđivao pogledati uokolo kako bi pokušao utvrditi gdje je. Umjesto toga, Ben je sunuo naprijed u mnoštvo kupaca koji su izlazili iz Franscatija, velike robne kuće koja se nalazila na jednom kraju trga križna oblika. Držeći kovčeg visoko, Ben je poskočio prema naprijed jer se spotaknuo na nečiju nogu te s teškoćom povratio ravnotežu i pritom izgubio nekoliko dragocjenih trenutaka. Začuo se prasak nekoliko centimetara pokraj njegove glave: bio je to zvuk olovnog metka koji se zabija u čelični kovčeg. Kovčeg se zatresao u njegovim rukama, što od udara metka, što od njegova mišićnog refleksa. Ben je opazio izbočinu na čeličnom oklopu sa svoje strane, kao da je bio udaren malenim čekićem. Metak je probio prvi sloj, a zamalo i drugi. Njegov mu je štit spasio život, ali jedva. Sve se oko njega zamaglilo, ali znao je da ulazi u Halle Landsmuseum krcat ljudima. Također je znao da ga pokolj još uvijek prati. Gomile ljudi su vrištale - ljudi su se naguravali, šćućurili, trčali dok su užas, pucnjevi, krvoproliće bili sve bliže. Ben se ubacio među pomahnitalo mnoštvo i nestao u njemu. Na trenutak se činilo kao da su pucnjevi prestali. Odbacio je kovčeg na pod: poslužio je svrsi, a njegov sjajni metal sada bi bio vrlo lako uočljiv u mnoštvu. Je li gotovo? Je li Cavanaugh ostao bez streljiva? Možda iznova puni oružje? Probijajući se jednim pa drugim putem, Ben je opazio pasaž koji je poput labirinta vodio prema izlazu, Ausgangu, kroz koji je mogao nestati neopažen. Možda sam mu umaknuo, pomisli Ben. Ali nije se usudio osvrnuti se. Nema povratka. Samo naprijed. Uz prolaz koji je vodio prema robnoj kući Franscati opazio je natpis u lažnom rustikalnom stilu ispisan zlatnim slovima na tamnom drvu: KATZKELLER-BIERHALLE. Bio je obješen nad alkovenom, na ulazu u prazni restoran. GESCHLOSSEN, pisalo je na manjem natpisu. Zatvoreno. Potrčao je tamo, zaklonjen strkom pomahnitalih ljudi u tom smjeru. Prošavši ispod znaka na “srednjovjekovnom” slavoluku, utrčao je u prostranu, praznu blagovaonicu. Lanci od lijevanog željeza koji su visjeli sa stropa držali su goleme drvene klasične lustere; zidove su ukrašavale srednjovjekovne helebarde i gravure s prikazima srednjovjekovnog plemstva. U istom stilu bili su i teški okrugli stolovi, koji su bili grubo izrezbareni, prema nečijoj zamisli o arsenalu petnaestog stoljeća. S desne strane prostorije nalazio se dugačak bar. Ben se šćućurio iza njega, glasno hvatajući zrak, dok je u isto vrijeme jednako tako očajnički pokušavao ostati tih. Odjeća mu je bila natopljena znojem. Nije mogao vjerovati kako mu je srce brzo udaralo i gotovo se lecnuo od boli u grudima. Tapkao je ispod pulta; odzvanjalo je šuplje. Očito je bilo izrađeno od furnira i gipsa, ništa što bi moglo zaustaviti metak. Pužući, zakrene za ugao do zaštićenog kamenog alkovena, gdje je mogao ustati i uhvatiti dah. Kad se naslonio na stup da se odmori, glavom je udario u lanternu od kovanog željeza koja je visjela na zidu. Zastenjao je protiv volje. Pogledao je

rasvjetno tijelo koje mu je upravo ozlijedilo glavu i opazio da se cijela ta stvar, teška crna željezna ručka pričvršćena na ukrašeno kućište koje je nosilo žarulju, mogla lako skinuti s kovane konzole. Unatoč zahrdalom škripanju, uspio ju je skinuti i čvrsto ju je pritisnuo uz grudi. Čekao je, pokušavajući usporiti lupanje svog srca. Znao je ponešto o čekanju. Sjećao se svih onih Dana zahvalnosti koje je proveo na Greenbriaru; Max Hartman je inzistirao da njegovi sinovi nauče loviti pa je za poučavanje zadužio Hanka McGeeja, prosijedog mještanina iz White Sulfur Springsa. Sjećao se kako je mislio u sebi: Zar je to teško? Bio je izvrstan u gađanju pokretnih meta i imao je razloga biti ponosan na svoj dobar vid i sigurnu ruku. Omaklo mu se to pred McGeejem, kome je vid već oslabio: Stvarno misliš da je u lovu važno gađanje? Važno je čekanje. A on ga je prkosno promatrao. McGee je imao pravo, dakako: čekanje je bilo najteže od svega i njegovu temperamentu nikako nije odgovaralo. Dok je lovio s Hankom McGeejem ležao je čekajući plijen. Sada je on bio plijen. Osim ako to... nekako... ne preokrene. Nakon nekoliko trenutaka Ben je začuo korake. Jimmy Cavanaugh ušao je kradomice, nesigurno, pogledavajući s jedne na drugu stranu. Ovratnik njegove košulje bio je prljav, poderan i zakrvavljen od rasjekotine na desnoj strani njegova vrata. Trenčkot mu je bio zaprljan. Na njegovu zajapurenom licu bila je grimasa odlučnosti, a pogled divlji. Je li to doista bio njegov prijatelj? U što se to Cavanaugh pretvorio za desetljeće i pol otkad ga je Ben posljednji put vidio? Sto ga je to pretvorilo u ubojicu? Zašto se ovo događa? Cavanaugh je u desnoj ruci čvrsto stiskao svoj plavo-crni pištolj s dvadeset i pet centimetara dugačkim prigušivačem navijenim na cijev. Ben se prisjetio svojih vježbi gađanja od prije dvadeset godina, pa je prepoznao da je to Walther PPK kalibra .32. Ben je zadržavao dah, u strahu da bi ga teško disanje moglo odati. Dok je Cavanaugh pretraživao po restoranu, Ben se povukao dublje u alkoven, čvrsto držeći željeznu svjetiljku koju je skinuo sa zida, priljubivši se uza zid tako da ga se ne može opaziti. Iznenadnim, ali sigurnim pokretom ruke Ben je zamahnuo željeznom lanternom i njome raspalio Cavanaugha po tjemenu. Začuo se mukli zvuk. Jimmy Cavanaugh vrisnuo je od boli, visokim tonom poput životinjskog. Koljena su mu klecnula i povukao je obarač. Udar vrućine prohujao je Benu tik do uha. Ali sada, umjesto da se još povuče ili pokuša bježati, Ben se bacio prema naprijed na neprijateljevo tijelo i srušio ga na tlo. Cavanaugh je glavom tresnuo o kameni pod. Iako teško ranjen, čovjek je imao neiscrpnu energiju. Iz njega je izbio užeženi mijazam znoja kad se uspravio i golemu ruku poput škripa obavio oko Benova vrata, pritišćući mu arteriju. Ben je očajnički posegnuo za pištoljem, pokušavajući ga dograbiti, ali je uspio samo njegov dugački prigušivač okrenuti unatrag i gore prema Cavanaughu. Uz iznenadnu zaglušujuću eksploziju, pištolj je opalio. Benu je zazujalo u ušima, a lice ga je zapeklo od povratnog udara. Stisak je na Benovu vratu popustio. Izvio je tijelo i oslobodio se ruke koja ga je gušila. Cavanaugh se stropoštao na tlo. Ben se trznuo kad je ugledao tamnocrvenu rupu odmah iznad obrva svog prijatelja, poput zastrašujućeg trećeg oka. Prožeo ga je osjećaj olakšanja pomiješan sa zgražanjem, kao i osjećaj da više ništa neće biti isto. 2 Halifcuc, Nova Scotia, Kanada Bilo je kasno poslijepodne, ali mrak se već spuštao, dok je ledeni vjetar zavijao uskom ulicom koja se spuštala nizbrdo prema uzburkanim vodama Adantskog oceana. Magla je prekrila sive ulice ovoga lučkog grada i odvojila ga od svijeta. Počela je padati nekakva jadna sitna kišica. Zrak je imao slan okus. Na klimavom trijemu gorjelo je svjetlo sumpornožute boje, obasjavajući izlizane stube ispred velike, sive kuće s pročeljem od dasaka. Pod žutim svjetlom stajao je taman lik u kišnom ogrtaču od voštanog platna s kapuljačom na glavi. Prstom je uporno pritiskao zvono. Konačno su se začuli škljocaji sigurnosne brave i vanjska, od vremena stradala vrata polako su se otvorila. Pojavilo se lice veoma stara čovjeka i ljutito pogledalo van. Na sebi je imao umrljani ogrtač blijedoplave boje ispod kojeg se vidjela zgužvana pidžama. U ustima nije imao zuba, a smežurana koža njegova lica bila je blijeda, bezbojna, dok su mu oči bile sive i vodnjikave. “Da?” upitao je starac visokim, hrapavim glasom. “Što želite?” Govorio je bretonskim naglaskom, koji je baštinio od svojih francuskih seoskih predaka koji su ribarili u vodama ispred Nove Scotije. “Morate mi pomoći” uzviknula je osoba u žutoj kabanici. Uznemireno je prebacivao težinu s jedne na drugu nogu. “Molim

vas! O, Bože, molim vas, morate mi pomoći1.” Na starčevu licu ogledala se zbunjenost. Posjetitelj, iako visok, izgledao je poput nekog starijeg tinejdžera. “O čemu pričate?” rekao je. “Tko ste vi?” “Dogodila se strašna nesreća. O, Bože! O, Isuse. Moj tata! Moj tata! Mislim da je mrtavl” Starac je stisnuo svoje tanke usne. “Što želite od mene?” Rukom koja je bila u rukavici neznanac je naglo posegnuo za kvakom na vanjskim vratima, a onda ju je opet spustio. “Molim vas, samo da telefoniram. Da nazovem hitnu. Imali smo nesreću, strašnu nesreću. Auto je potpuno uništen. Moja sestra - teško je ranjena. Tata je vozio, Bože, moji roditeljil” Dječaku je prepukao glas. Sada se doimao više poput djeteta nego poput tinejdžera. “Moj Bože, mislim da je mrtav.” Sada je starčev pogled, čini se, postao blaži, i polako je gurnuo vanjska vrata kako bi neznanac mogao ući. “Dobro”, rekao je. “Uđite.” “Hvala vam”, usklikne dječak dok je ulazio. “Samo na trenutak. Puno vam hvala.” Starac se okrene i povede ga u prljavo predsoblje, a dok je ulazio kvrcne prstom prekidač na zidu. Okrenuo se da bi nešto rekao baš u trenutku kad je dječak u kišnom ogrtaču s kapuljačom prišao bliže i s obje ruke stisnuo starčevu ruku, što je naizgled djelovalo kao nespretna gesta zahvalnosti. Voda se s njegove žute kabanice slijevala na starčev ogrtač. Dječak iznenada napravi nagli trzaj. “Hej”, pobuni se starac zbunjeno. Povukao je ruku, a zatim se srušio na pod. Dječak je trenutak promatrao tijelo na podu. Iz rukava na zapešću izvukao je malu napravu s iglom na uvlačenje i spremio je u unutrašnji džep svoje kabanice. Bacio je brz pogled po sobi, opazio malen televizor i uključio ga. Na programu je bio neki stari crno-bijeli film. Sada se odlučnošću puno starije osobe latio svog zadatka. Prišao je tijelu, pažljivo ga smjestio u otrcani narančasti naslonjač, namjestivši starcu glavu i ruke kao da je zaspao ispred televizora. Ispod svog ogrtača izvukao je rolu papirnatih ubrusa kojima je brzo pokupio vodu sa širokih dasaka u ulaznom holu. Potom se vratio do ulaznih vrata, koja su još bila otvorena, pogledao van i, kad se uvjerio da je sve u redu, izašao na trijem i zatvorio vrata za sobom. Austrijske Alpe Srebrni Mercedes S 430 zavijao je strmim planinskim putom sve dok nije stigao do ulaza u kliniku. Stražar koji je bio u stražarskoj kućici pokraj ulaza prišao mu je i, kad je vidio tko je unutra, rekao s velikom pokornošću: “Dobrodošli, gospodine.” Nije ni tražio iskaznicu. Šefa klinike valjalo je odmah propustiti. Automobil je skrenuo na kružni prilazni kolnik preko kosog zemljišta gdje je blistavo zelenilo pomno njegovane trave i isklesanih borova bilo u kontrastu s hrpicama nanesena pudrastog snijega. Gore u daljini uzdizale su se veličanstvene bijele stijene i plohe vrha Shneeberga. Automobil je obišao gustu tisovu šumu i došao do druge, skrivene stražarske kućice. Stražar, koji je već bio obaviješten o ravnateljevu dolasku, pritisne gumb za podizanje čelične rampe te istodobno dotakne gumb kojim se uvlače čelični šiljci u kolnik, koji bi izbušili gume svakom vozilu koje bi ušlo bez provjere. Mercedes je vozio uzbrdo dugom uskom cestom koja je vodila samo na jedno mjesto: do stare tvornice satova, bivšeg Schlossa, sagrađene prije dva stoljeća. Odaslan je šifrirani signal pomoću daljinskog upravljača, otvorila su se elektronska vrata i automobil se zaustavio na rezerviranom mjestu. Vozač je izašao i otvorio vrata svom putniku, koji se brzim koracima uputio k ulazu. Tu je iza neprobojnog stakla bio još jedan stražar, koji mu je klimnuo i nasmiješio se u znak dobrodošlice. Ravnatelj je ušao u dizalo, što je bio pravi anakronizam u ovoj drevnoj alpskoj građevini, ubacio svoju šifriranu digitalnu identifikacijsku karticu kako bi ga otključao te se odvezao na treći, zadnji kat. Tu je prošao kroz troja vrata, a svaka su se otključavala pomoću elektronskog čitača kartice, sve dok nije došao do prostorije za sastanke, gdje su ostali već sjedili oko dugačkog ulaštenog stola od mahagonija. Zauzeo je mjesto na čelu stola i pogledao u ostale. “Gospodo”, započeo je, “samo su još dani preostali do ispunjenja našeg sna koji je toliko odgađan. Dugačko razdoblje rađanja zamalo je završeno. To znači da će vaše strpljenje uskoro biti nagrađeno, i to mnogo više nego što su to naši osnivači mogli i sanjati.” Izrazi odobravanja sa svih strana stola bili su ugodni te je pričekao da se stišaju prije nego što je nastavio: “Sto se tiče osiguranja, uvjeravaju me da je preostalo samo još vrlo malo angeli rebelli. Uskoro neće biti ni jednoga. Međutim, ima jedan mali problem.” Ziirich Ben je pokušao

ustati, ali ga noge nisu držale. Klonuo je na tlo i zamalo mu je naglo pozlilo. U isto vrijeme osjećao je i hladnoću i trnce vrućine. Krv mu je bučala u ušima. U želucu su mu se od straha stvarale sige. Sto se to upravo dogodilo? upitao je sam sebe. Zašto ga je Jimmy Cavanaugh pokušao ubiti? Kakvo je to bilo ludilo? Je li skrenuo umom? Je li Benovo iznenadno pojavljivanje poslije desetljeća i pol pokrenulo nešto u njegovu poremećenom mozgu, nekakvu navalu iskrivljenih uspomena koja ga je iz nekog razloga nagnala na ubojstvo? Okusio je nešto tekuće, slankasto i metalno te je dodirnuo usnice. Krv mu je curila iz nosa. Valjda se dogodilo u borbi. Imao je krvav nos, a Jimmy Cavanaugh metak u mozgu. Buka iz trgovačkog centra stišavala se. Još su se čuli povici, povremeni bolni vriskovi, ali kaos se smirivao. Oslonivši se rukama o pod, odgurnuo se prema gore i uspio se osoviti na noge. Maglilo mu se i vrtjelo pred očima i znao je da to nije od gubitka krvi; bio je u stanju šoka. Prisilio se da pogleda Cavanaughovo tijelo. Sada se već dovoljno primirio da bi mogao razmisliti. Netko koga nisam vidio od svoje dvadeset i prve godine pojavi se u Ziirichu, poludi i pokuša me ubiti. A sada ovdje lezi mrtav, u kičastom restoranu sa srednjovjekovnim motivima. Ne postoji nikakvo objašnjenje. Možda ga nikada i neće biti. Pažljivo izbjegavajući lokvu krvi oko Cavanaughove glave, pretražio mu je džepove, prvo u sakou odijela, a potom u hlačama i u trenčkotu. Nije bilo ama baš ničega. Ni osobne iskaznice, ni kreditnih kartica. Bizarno. Kao da je Cavanaugh ispraznio džepove, kao da se pripremio za ovo što se dogodilo. Sve je bilo unaprijed smišljeno. Isplanirano. Zapazio je da je plavo-crni Walther PPK još u Cavanaughovoj ruci i pomislio da pogleda koliko je još metaka preostalo. Promišljao je o tome da uzme taj tanki pištolj i jednostavno ga ubaci u svoj džep. Sto ako Cavanaugh nije bio sam? Sto ako su tu i drugi? Oklijevao je. Bilo je ovo poprište zločina. Bolje je ništa ne dirati, u slučaju da dođe do problema sa zakonom. Polako je ustao i, ošamućen, krenuo prema glavnoj dvorani. Sada je uglavnom bila prazna, osim nekoliko skupina medicinskih tehničara iz hitne pomoći koji su skrbili oko ranjenih. Nekoga su nosili na nosilima. Ben je morao pronaći policajca. Dvojica policajaca, od kojih je jedan očito bio novak, a drugi sredovječan, sumnjičavo su ga promatrali. Pronašao ih je kako stoje pokraj kioska Bijoux Suissea, blizu Marktplatza, tržnice. Na sebi su imali mornarskoplave pulovere s crvenim značkama na ramenu na kojima je pisalo Zurichpolizei; svaki je imao voki-toki i pištolj za pojasom. “Molim vas Vašu putovnicu”, rekao je mlađi nakon što je Ben nekoliko minuta govorio. Stariji očito ili nije znao engleski ili nije htio govoriti. “Zaboga”, odbrusi Ben frustrirano, “ljudi su izginuli. Čovjek leži mrtav u restoranu tamo dolje, koji je pokušao - “ “Ihren Pass, bitte”, strogo je ustrajao novak. “Imate li papire?” “Naravno”, reče Ben i posegne za lisnicom. Izvuče je i preda im. Novak ju je sumnjičavo pregledao, a onda je predao starijemu, koji ju je nezainteresirano pogledao i tutnuo natrag Benu. “Gdje ste bili kad se ovo dogodilo?” upita novak. “Čekao sam ispred hotela St. Gotthard. Automobil je trebao doći po mene da me odveze na aerodrom.” Novak korakne naprijed, neugodno mu se približivši, a njegov neutralni pogled postao je otvoreno nepovjerljiv. “Idete na aerodrom?” “Krenuo sam u St. Moritz.” “I onda je taj čovjek iznenada zapucao u vas?” “To mi je stari prijatelj. Bio mi je stari prijatelj.” Novak je podigao obrvu. “Nisam ga vidio petnaest godina”, nastavi Ben. “Prepoznao me, išao je prema meni kao da se radovao što me vidi, a onda je odjednom izvukao pištolj.” “Jeste li se svađali?” “Nismo razmijenili ni dvije riječi!” Mlađem policajcu suzile su se oči. “Jeste li dogovorili sastanak?” “Ne. Bila je to čista slučajnost.” “Ipak, on je imao pištolj, nabijen pištolj.” Novak je pogledao u starijeg policajca, a zatim se opet okrenuo Benu. “A imao je i prigušivač, kažete. Sigurno je znao da ćete biti tamo.” Ben je zavrtio glavom, ogorčen. “Nisam se s njim čuo godinama! Nikako nije mogao znati da ću biti ovdje.” “Sigurno ćete se složiti da ljudi ne nose sa sobom pištolje s prigušivačem ako ih ne misle upotrijebiti.” Ben je oklijevao: “Vjerojatno.” Stariji policajac pročisti grlo. “A kakav ste vi pištolj imali?” upitao je na iznenađujuće tečnom engleskom. “O čemu pričate?” upita Ben, povišena glasa, zgražajući se. “Ja nisam imao pištolj.” “Onda mi oprostite, sigurno sam nešto pobrkao. Kažete da vam je prijatelj imao pištolj, a vi ga niste imali. Ako je tako, zašto je on mrtav, a vi niste?” Bilo je to dobro

pitanje. Ben je jednostavno zavrtio glavom prisjetivši se trenutka kad je Jimmy Cavanaugh podigao na njega čeličnu cijev. Jedan dio njega - onaj razumski - pretpostavio je da je to nekakva psina. No, drugi dio njega očito nije: bio je potaknut da brzo reagira. Zašto? U mislima je prevrtio kako mu se Jimmy približava laganim dugim korakom, kako ga pozdravlja širokim osmijehom... i hladnim pogledom. Opreznim pogledom koji baš nije pristajao osmijehu. Bio je to mali nesklad koji je on zasigurno podsvjesno zapazio. “Dođite, idemo pogledati tijelo ubojice”, reče stariji policajac te stavi ruku na Benovo rame, ne na način kojim bi pokazivao sklonost, nego kao nagovještaj da Ben neće još dugo biti slobodan čovjek. Ben ih je vodio kroz pasaž, u kojem je sada sve vrvjelo policajcima, reporterima koji su fotografirali, dolje na drtigu razinu. Dvojica policajaca išli su odmah za njim. Kod znaka KATZKELLER Ben je ušao u blagovaonicu, otišao do alkovena i pokazao. “Dakle?” ljutito će novak. Ben je širom otvorenih očiju zapanjeno zurio u mjesto na kojem je bilo Cavanaughovo tijelo. Glava kao da mu je lebdjela, a mozak mu je stao od šoka. Tamo nije bilo ničega. Nije bilo lokve krvi. Nije bilo tijela, ni pištolja. Ručka lanterne bila je na svom mjestu kao da nikada nije bila skinuta. Pod je bio čist i prazan. Kao da se tu nikada ništa nije dogodilo. “Moj Bože”, uzdahne Ben. Je li skrenuo, izgubio doticaj sa stvarnošću? Ali osjetio je tvrdoću poda, šanka, stolova. Ako je to bio neki pomno razrađeni trik... ali ne, nije bio. Upao je u nešto zamršeno i zastrašujuće. Policajci su zurili u njega s ponovno uspaljenom sumnjičavošću. “Gledajte”, reče Ben hrapavim šaptom. “Ne mogu ovo objasniti. Bio sam ovdje. On je bio ovdje.” Stariji policajac brzo je govorio na voki-toki i uskoro im se priključio još jedan policajac, tupa izgleda i izbočena grudnog koša. “Možda ja lako pobrkam stvari, pa dajte da pokušam razumjeti. Trčite prepunom ulicom i potom kroz podzemni pasaž trgovačkog centra. Svuda oko vas pogođeni su ljudi. Tvrdite da vas progoni manijak. Obećavate da ćete nam pokazati tog čovjeka, tog Amerikanca. A onda manijaka nema. Tu ste samo vi. Čudan Amerikanac koji ispreda bajke.” “Zaboga, rekao sam vam istinul” “Kažete da je luđak iz vaše prošlosti odgovoran za ovo krvoproliće”, reče novak tihim, čeličnim glasom. “Ja jedino ovdje vidim luđaka.” Stariji policajac nešto je na schioeitzerdeutschu razglabao sa svojim kolegom izbočena grudnog koša. “Odsjeli ste u hotelu St. Gotthard, zar ne?” konačno je upitao Bena. “Zašto nas ne odvedete tamo?” Praćen trojicom policajaca - onaj široka grudnog koša hodao je iza njega, novak ispred, a stariji policajac odmah do njega - Ben je prošao podzemnim pasažem, popeo se pokretnim stubama i krenuo niz Bahnhofstrasse prema hotelu. Iako još nije imao lisičine na rukama, znao je da je to samo puka formalnost. Ispred hotela je policajka, koju su ostali očito tamo poslali, pazila na prtljagu. Imala je kratku, gotovo muški podšišanu smeđu kosu i kameni izraz lica. Kroz prozore predvorja Ben je ugledao sladunjavog hotelskog paža koji ga je ranije opsluživao. Pogledi su im se sreli, a čovjek se osupnuto okrenuo od njega, kao da je upravo saznao da je nosio torbe Leeju Harveyju Oswaldu. “Je li ovo vaša prtljaga?” upita novak Bena. “Da, da”, reče Ben. “Pa što?” Što sad? Što bi još moglo biti? Policajka je otvorila žućkasto-smeđu kožnu ručnu torbu. Ostali su pogledali u nju, a zatim se okrenuli prema Benu. “Ovo je vaše?” upita novak. “Već sam rekao da jest”, odgovori Ben. Sredovječni policajac izvadio je rupčić iz džepa svojih hlača i upotrijebio ga da podigne predmet iz torbe. Bio je to Cavanaughov pištolj, Walther PPK. 3 Washington, D. C. Mlada žena ozbiljna izgleda žustro je koračala dugačkim središnjim hodnikom na petom katu američkog Ministarstva pravosuđa, smještenog u mamutskoj građevini iz doba klasičnog preporoda koja je zauzimala cijelu četvrt između Devete i Desete ulice. Imala je sjajnu tamnosmeđu kosu, smeđe oči boje karamela, tanak nos. Na prvi pogled djelovala je poput mješanke Azijatkinje, ili možda Hispanke. Na sebi je imala žutosmeđi trenčkot i nosila je kožni kovčežić te je izgledala poput neke pravnice, lobistice ili vladine službenice kojoj se žuri. Zvala se Anna Navarro. Imala je trideset i tri godine i radila je u Odjelu za posebna istraživanja, malo poznatom odjelu Ministarstva pravosuđa. Kad je ušla u zagušljivu prostoriju za sastanke, shvatila je da je tjedni sastanak odjela već u tijeku. Arliss Dupree, koji je stajao pokraj bijele školske ploče postavljene na stalak, okrenuo se kad je ušla i stao usred rečenice. Osjetila je na sebi

poglede i nije mogla a da malo ne pocrveni, a to je bez sumnje bilo ono što je Dupree i želio. Sjela je na prvu praznu stolicu. Zaslijepila ju je zraka sunca. “Evo je. Lijepo od tebe što si nam se pridružila”, reče Dupree. Čak su i njegove uvrede bile predvidljive. Samo je klimnula, odlučna ne dopustiti mu da je izazove. Rekao joj je da će sastanak biti u osam i petnaest. Očito je da je dogovoren za osam sati, a on bi poricao da je ikada rekao nešto drugo. Bio je to sitničav, birokratski način da joj se zagorca život. Oboje su znali zašto je zakasnila, no ostali nisu. Prije nego što je Dupree postavljen za šefa Ureda za posebna istraživanja sastanci su bili rijetkost. Sada ih je održavao jedanput tjedno i to je bila prigoda da se razmeće svojim autoritetom. Bio je nizak i zdepast čovjek u srednjim četrdesetima i imao je tijelo dizača utega u tijesnu svijetlosivom odijelu, jednom od tri odijela kupljena u butiku koja je nosio naizmjence. I ovdje, na drugom kraju prostorije mogla je osjetiti njegov losion poslije brijanja kupljen u drogeriji. Imao je rumeno okruglo lice s tenom poput grudaste kaše. Svojedobno je doista marila što ljudi poput Arlissa Dupreea misle o njoj i pokušavala ih je pridobiti. Sada je nije za to bilo nimalo briga. Imala je svoje prijatelje, a Dupree jednostavno nije bio jedan od njih. S druge strane stola, David Denneen, čovjek četvrtaste čeljusti i crvenkaste kose, uputio joj je suosjećajan pogled. “Kao što su neki od vas možda čuli, Odjel za unutarnje usklađivanje zatražio je da naša kolegica bude privremeno dodijeljena njima.” Dupree se okrenuo prema njoj, kruta pogleda. “S obzirom na količinu nedovršena posla koji imaš ovdje, držim da je prihvaćanje zadatka u drugom odjelu neodgovorno, agentice Navarro. Želiš li taj zadatak? Slobodno reci.” “Ovo mi je prva vijest o tome”, glasio je njezin istinit odgovor. “Zar stvarno? Pa, možda sam donio preuranjen zaključak”, reče u nešto blažem tonu. “Sasvim moguće”, odgovorila je hladno. “Pretpostavio sam da si tražena za neki zadatak. Možda si “““ taj zadatak.” “Nisam razumjela.” “Možda si ti pod istragom”, reče Dupree još blažim tonom. Očito mu se dopadala ta zamisao. “To me ne bi iznenadilo. Ti si sočan zalogaj, agentice Navarro.” Začuo se smijeh nekih od njegovih kompanjona koji su voljeli viriti u čašicu. Pomaknula je stolicu da joj sunce ne bliješti u lice. Još od Detroita, kad su njih dvoje odsjeli na istom katu u Westinu i kad je odbila (uljudno, kako je smatrala) Dupreeove pijane, sasvim otvorene nagovore, on ne prestaje u njezine karakteristike ubacivati svoje male pokroviteljske primjedbe nalik mišjem izmetu... najbolje što je mogla dati kad se uzme u obzir njezina očito slaba zainteresiranost... pogreške kao posljedica nepažnje, a ne nesposobnosti... Čula ga je kako ju je nekom svom muškom kolegi opisao kao onu koja “ima spremnu tužbu za seksualno napastovanje i samo čeka da se to dogodi”. Oblatio ju je najopakijom uvredom koju možeš nanijeti nekome u uredu: nije timski igrač. Ne biti timski igrač značilo je ne izlaziti i opijati se s dečkima, uključujući i Dupreea, i imati zaseban društveni život. Također je stavio sebi u zadaću da njezine dosjee zapapri spominjanjem pogrešaka koje je načinila - nekoliko neznatnih proceduralnih propusta, ništa ozbiljno. Jedanput, kad je bila na tragu nekom agentu opake ćudi iz Uprave za narkotike kojeg je prokazao neki narkobarun i koji je bio upleten u nekoliko ubojstava, nije predala izvještaj FD-460 unutar propisanih sedam dana. Najbolji agenti čine pogreške. Ona je bila uvjerena da ponajbolji zapravo čine više manjih propusta od prosjeka, jer su više usredotočeni na slijeđenje traga nego na slijeđenje svakog postupka koji se opisuje u priručniku o pravilima i koracima koje treba poduzimati. Moglo bi se ropski udovoljavati svakom i najmanjem proceduralnom zahtjevu i nikad ne riješiti slučaj. Osjetila je njegov pogled na sebi. Pogledala ga je ravno u oči. “Imamo jako puno slučajeva koje moramo riješiti”, nastavi Dupree. “Kad netko ne odradi svoj dio, to znači više posla za ostale. Imamo nekog srednje pozicioniranog rukovoditelja iz Unutarnje kontrole prihoda za kojeg se sumnja da organizira prilično zamršene porezne prijevare. Imamo nekog opakog momka iz FBI-a koji, čini se, koristi svoj položaj za osobno razračunavanje. Imamo neku guzicu iz Biroa za alkohol, duhan i oružje koji prodaje streljivo koje služi kao dokazni materijal.” Bio je to tipičan popis slučajeva koje je rješavao Ured za posebna istraživanja: istraga (“službeno ispitivanje” bio je ljepši izraz) nepodopština pripadnika drugih vladinih agencija - u biti, federalna verzija službe unutarnjih poslova. “Možda je teret

posla ovdje malo pretežak za tebe”, reče Dupree i doda, ne popuštajući: “O tome se radi?” Pretvarala se da pravi bilješke i nije odgovorila. Na licu je osjećala bockanje uslijed topline. Polako je udahnula, naprežući se da zatomi gnjev. Nije htjela popustiti pred njegovim ujedanjem. Napokon je rekla: “Gledaj, ako nije prikladno, zašto ne odbiješ zahtjev za prebacivanje u drugi odjel?” Anna je to pitanje postavila razumnim tonom, no nije to bilo nedužno pitanje: Dupree nije imao takve ovlasti da bi mogao prkositi supertajnom, svemoćnom Odjelu za unutarnje usklađivanje, a svako spominjanje granica njegovih ovlasti razbjesnilo bi ga. Njegove malene uši zacrvenjele su se. “Očekujem kratke konzultacije. Kad bi lovci na duhove iz Odjela za unutarnje usklađivanje znali toliko koliko se prave, shvatili bi da baš nisi pogodna za takav posao.” Iz očiju mu je isijavalo nešto što je ona vidjela kao prijezir. Anna je voljela svoj posao i znala je da ga dobro obavlja. Nije zahtijevala pohvale. Željela je samo da ne troši vrijeme i energiju na to da se grčevito drži svog posla i da se za njega grebe noktima. Opet je na njezinu licu bila krinka neutralnosti. Osjetila je kako joj se sva napetost ograničila na želudac. “Sigurna sam da si dao sve od sebe da im to objasniš.” Nastupio je trenutak tišine. Anna je zapazila kako razmišlja što će odgovoriti. Dupree je pogledao na svoju voljenu školsku ploču da vidi koja je sljedeća točka dnevnog reda. “Nedostajat ćeš nam”, rekao je. *** Ubrzo nakon sastanka David Denneen potražio ju je u njezinu malenom, skučenom uredu. “Odjel za unutarnje usklađivanje te treba jer si najbolja”, rekao je. “Znaš to, zar ne?” Anna je umorno zavrtjela glavom. “Iznenadila sam se što te vidim na sastanku. Sad nadzireš operacije. Po svemu sudeći, ide ti izvrsno.” Riječ je zapravo bila o tomu da je brzo napredovao prema položaju u uredu ministra unutarnjih poslova. “Zahvaljujući tebi”, reče Denneen. “Bio sam danas tamo kao odjelni predstavnik. Smjenjujemo se. Moramo paziti na trošenje proračuna. I na tebe.” Nježno je položio svoju ruku na njezinu. Anna je opazila da je toplina u njegovim očima pomiješana sa zabrinutošću. “Bilo mi je drago kad sam te vidjela tamo”, reče Anna. “I lijepo mi pozdravi Ramona.” s “Hoću”, rekao je. “Morat ćeš nam opet doći spraviti paellu.” “Ali još te nešto muči, zar ne?” J Denneen nije odvraćao pogled. “Slušaj, Anna, tvoj novi zadatak, ma što on uključivao, neće baš biti pribavljanje novog ispisa poziva. Istina je što ljudi ovdje govore - putovi Duha tajnoviti su za čovjeka.” Ponovio je staru dosjetku uz malo humora. Duh je bio interni nadimak dugogodišnjeg direktora Odjela za unutarnje usklađivanje Alana Bartletta. Još sedamdesetih godina, tijekom zatvorenih saslušanja pred senatskim pododborom za tajne službe, zamjenik ministra unutarnjih poslova govorio je o njemu u šali kao o “duhu u stroju”, i ta mu je časna titula ostala. Ako Bartlett i nije bio duh, bio je legendarno neuhvatljiv. Rijetko ga se viđalo, po općem mišljenju bio je vrlo inteligentan, ovladao je uskim područjem krajnje povjerljivih službenih ispitivanja, a njegove navike povučenosti od svijeta učinile su ga znamenitim po svojim skrovitim putovima. Anna je slegnula ramenima. “Ne znam. Nikad ga nisam srela i ne poznajem nikoga tko jest. Glasine bujaju tamo gdje postoji neznanje, Dave. Ti to sigurno najbolje znaš.” “Onda prihvati savjet neznalice koji se brine za tebe”, reče. “Ne znam što to smjera Odjel za unutarnje usklađivanje. Ali budi oprezna, O.K.?” “U kom smislu oprezna?” Denneen je samo tjeskobno zavrtio glavom. “Tamo je drukčiji svijet”, reče. *** Kasnije tog prijepodneva Anna se našla u golemom mramornom predvorju poslovne zgrade u M Streetu, gdje je bila pozvana na dogovor u Odjel za unutarnje usklađivanje. Radna atmosfera u odjelu bila je mračna, a njegov krug djelovanja bio je - ili su to bile samo povremene optužbe nekih senatora - opasno nedefiniran. Tamo je drukčiji svijet, rekao je Denneen, a tako je i izgledalo. Odjel je bio smješten na desetom katu ovog modernog poslovnog kompleksa u Washingtonu, izoliran od birokracije koju je katkada bio obvezan nadzirati, a ona je pokušala ne zablenuti se u njegov vodoskok i zelene mramorne zidove i podove. Pomislila je: Kakva je to vladina agencija koja je ovako opremljena? Ušla je u dizalo. I ono je bilo u mramoru. Osim nje, jedini putnik u dizalu bio je neki jako zgodan muškarac otprilike njezinih godina u jako skupom odijelu. Odvjetnik, zaključila je. Kao gotovo svatko u ovom gradu. U zrcalima na zidu dizala vidjela je kako joj upućuje pogled. Ako ga pogleda u oči, znala je, nasmiješio bi se i rekao dobar dan te započeo neki banalni razgovor kakvi se

vode u dizalu. Iako je on, bez sumnje, bio dobronamjeran i vjerojatno je samo želio uljudno se nabacivati, Annu je to pomalo smetalo. Jednako kao što nije dobro reagirala kad bi je muškarci upitali zašto je tako lijepa žena poput nje postala vladinim istražiteljem. Kao da je ono čime je zarađivala za život bilo područje pridržano isključivo za ružne. Inače bi se pretvarala da ne zapaža. Sada ga je, međutim, mrko pogledala. Žurno je odvratio pogled. Što god bilo to što je Odjel za unutarnje usklađivanje htio od nje, došlo je baš u neprikladno vrijeme; Dupree je u tome imao pravo. Možda si ti zadatak, rekao je, i iako se Anna nije osvrtala na tu primjedbu, ona ju je mučila, na neki apsurdan način. Sto je to, dovraga, trebalo značiti? Nema sumnje da je sada Arliss Dupree u svom uredu i da veselo dijeli svoja nagađanja s nekima iz svog osoblja koji rado s njim vire u čašicu. Dizalo se otvorilo na raskošno opremljenom mramornom hodniku, na katu koji je mogao biti poslovodstvo neke skupe pravne tvrtke. S desne strane opazila je na zidu pečat Ministarstva pravosuđa. Bila je tu i uputa posjetiteljima da pozvone. Učinila je to. Bilo je 11.25, pet minuta prije dogovorenog sastanka. Anna se ponosila svojom točnošću. Ženski glas upitao ju je za ime, a potom ju je pritiskom na gumb pustila unutra zgodna tamnoputa žena ravno podrezane kose - gotovo previše dotjerana za posao u vladi, pomisli Anna. Recepcionarka ju je hladno odmjerila i pokazala joj da sjedne. Anna je prepoznala vrlo slab jamajkanski naglasak. U uredskom okruženju, ukusne sitnice elegantne zgrade ustupile su mjesto krajnjoj čistoći. Bisernosivi sag bio je savršeno čist, kao nijedan vladin sag koji je ikada vidjela. Odio za čekanje bio je jarko osvijetljen nizom halogenih žarulja koje nisu stvarale praktično nikakvu sjenku. Fotografije predsjednika i ministra unutarnjih poslova bile su uokvirene lakiranim čelikom. Stolci i stolić za kavu bili su od tvrdog svijetlog drva. Sve je izgledalo potpuno novo, kao da je tek raspakirano i još se nije stiglo uprljati. Na faks uređaju i na telefonu na stolu recepcionarke zapazila je trodimenzionalne naljepnice na foliji, vladine etikete koje su označavale da su to osigurane linije, za koje je potrebna službeno odobrena telefonska šifra. Svako toliko telefon bi tiho zazujao i žena bi govorila tihim glasom koristeći se slušalicama na glavi. Prva dva poziva bila su na engleskom; treći je sigurno bio na francuskom, jer je recepcionarka odgovorila na tom jeziku. Zatim još dva na engleskom, koja su postupno izmamila informaciju o osobi kojoj se trebaju obratiti. A onda još jedan poziv na koji je žena odgovorila jezikom tako piskavim i pucketavim da ga je Anna jedva prepoznala. Ponovno je pogledala na svoj sat, uzvrpoljila se na stolcu tvrda naslona, a zatim pogledala u recepcionarku. “Bio je to baskijski, zar ne?” rekla je. Bilo je to nešto više od nagađanja, ali ne i odraz sigurnosti. Žena je odgovorila neznatnim klimanjem glave i uzdržanim osmijehom. “Samo se još malo strpite, gospođice Navarro”, rekla je. Sada je Annin pogled privukao visoki drveni otok iza recepcije, koji se pružao sve do zida; po oznaci za izlaz koja je prema propisima tu bila postavljena, zaključila je da je ta drvena struktura skrivala izlaz na stubište. Bila je vješto napravljena i omogućavala je agentima odjela i njihovim gostima da ulaze i izlaze neopaženo od bilo koga u službenoj čekaonici. Kakva je to oprema? Prošlo je još pet minuta. “Zna li gospodin Bardett da sam ovdje?” upita Anna. Recepcionarka joj uzvrati pogled. “Upravo završava jedan razgovor.” Anna se ponovno umirila na stolcu, poželjevši da je ponijela nešto za čitanje. Nije imala čak ni Post, a jasno je da ne bi bilo dopušteno nikakvo štivo koje bi uprljalo ovaj djevičanski čist odio za čekanje. Uzela je listić iz bankomata i olovku i počela praviti popis stvari koje mora obaviti. Recepcionarka je stavila prst na uho i klimnula. “Gospodin Bardett kaže da će vas sada primiti.” Izašla je s recepcije i povela Annu kroz niz vrata. Na njima nije bilo imena; samo brojevi. Konačno, na kraju hodnika otvorila je vrata na kojima je pisalo DIREKTOR i uvela je u najčišći ured koji je ikada vidjela. Na stolu u daljini hrpe papira bile su savršeno poredane na jednaku udaljenost jedna od druge. Malen sjedokos čovjek u svježem mornarskom odijelu izronio je iza golemog radnog stola od orahovine i pružio malenu, nježnu ruku. Anna je zapazila njegove savršeno manikirane nokte u obliku blijedih ružičastih polumjeseca i iznenadila ju je snaga njegova stiska. Zapazila je da je radni stol bio prazan, izuzev nekoliko zelenih registara i crnog telefona elegantnih linija. Na zidu odmah iza

njega bio je obješen stakleni ormarić za čaše podstavljen baršunom u kojem su bila dva antikna džepna sata. Bila je to jedina ekscentričnost u prostoriji. “Jako mi je žao što ste morali čekati”, rekao je. Nije mu se mogla odrediti starost, ali Anna je procijenila da je vjerojatno u ranim šezdesetima. Oči su mu izgledale poput sovinih iza naočala s velikim okruglim staklima u okviru boje mesa. “Znam koliko ste zauzeti i bili ste jako ljubazni što ste došli.” Govorio je tiho, toliko tiho da se Anna morala naprezati kako bi ga čula pored slabog zvuka ventilacijskog sustava. “Jako smo vam zahvalni što ste odvojili malo vremena.” “Ako smijem biti iskrena, nisam znala da imamo neki izbor kad nas zove Odjel za unutarnje usklađivanje”, rekla je zajedljivo. Nasmijao se kao da je rekla nešto zabavno. “Molim vas, sjednite.” Anna se smjestila u stolac s visokim naslonom nasuprot njegovu stolu. “Iskreno govoreći, gospodine Bartlett, znatiželjna sam zašto sam ovdje.” “Nadam se da vas to ne uznemiruje”, reče Bartlett ispreplevši prste na rukama kao da se moli. “Ne radi se o uznemiravanju”, odgovori Anna i doda jakim glasom: “Rado ću odgovoriti na sva vaša pitanja.” Bartlett je klimnuo odobravajući. “Upravo se tomu i nadam. Ali se bojim da neće biti lako doći do tih odgovora. Zapravo, kad bismo barem mogli oblikovati pitanja, već bismo bili na pola puta. Shvaćate li što hoću reći?” “Vraćam se svom pitanju”, odgovori Anna sa zapretanim nestrpljenjem. “Što ja radim ovdje?” “Oprostite mi. Mislite da sam suludo eliptičan. Dakako, imate pravo i ja se ispričavam. Profesionalna deformacija. Previše vremena provodim zatrpan papirima. Lišen sam svježeg zraka koji se udiše iskustvom. Ali u tomu se mora sastojati vaš doprinos. Dopustite mi da vas nešto upitam, gospođice Navarro. Znate li što mi ovdje radimo?” “Odjel za unutarnje usklađivanje? Nije mi sasvim jasno. Istrage unutar vlade - samo, povjerljive.” Anna je zaključila da ovo pitanje zahtijeva uzdržanost; znala je malo više od onoga što je dobrovoljno izjavila. Znala je da se iza bezbojnog naslova krije tajna, moćna i dalekosežna istražna agencija zadužena za visoko povjerljiva službena ispitivanja drugih vladinih agencija koja se ne mogu provesti unutar kuće i koja obuhvaćaju izuzetno osjetljiva pitanja. Kako se pričalo, službenici odjela bili su duboko upleteni u istragu oko fijaska Aldricha Amesa iz CIA-e; u istragu oko upletenosti Reaganove administracije u aferu Iran-Contra; u istragu brojnih skandala oko bogaćenja u Ministarstvu obrane. Šuškalo se da je odjel prvi razotkrio sumnjive aktivnosti FBI-evog protuobavještajca Roberta Philipa Hanssena. Postojale su čak i glasine da je odjel stajao iza anonimnih informacija koje su dovele do pada Richarda Nixona. Bartlett je skrenuo pogled negdje u sredinu. “Tehnike istraživanja u osnovi su svagdje iste”, rekao je napokon. “Mijenja se jedino djelokrug, granice do kojih idu operacije. Kod nas se radi o pitanjima koja se dotiču nacionalne sigurnosti.” “Ja nemam takva ovlaštenja”, brzo se ubaci Anna. “Zapravo” - Bartlett dopusti sebi mali smiješak - “sada imate.” Je li prošla provjeru bez vlastitog znanja? “Ipak, to nije moj teren.” “Pa i nije baš tako”, reče Bartlett. “Možemo popričati o članu Vijeća za nacionalnu sigurnost na koji ste lani primijenili kodeks 33.” “Pa kako znate za to?” izlane se Anna. Čvrsto se uhvati za naslon za ruke. “Oprostite. Ali kako? To je išlo strogo izvan dokumentacije. Po izravnom nalogu ministra unutarnjih poslova.” “Izvan vaše dokumentacije”, reče Bartlett. “Mi imamo vlastiti način evidentiranja. Bio je to Joseph Nesbett, zar ne? Nekoć je bio u harvardskom Centru za gospodarski razvitak. Dobio je visoki položaj u državnoj upravi, potom u Vijeću za nacionalnu sigurnost. Nije rođen zao, da tako kažemo. Sam po sebi, čovjek bi bio u redu, ali njegova mlada žena bila je pomalo raspikuća, poprilično gramzljivo stvorenje, zar ne? Preskupe želje za vladina službenika. I to je dovelo do onog žalosnog posla s inozemnim računima, diobe sredstava i svega toga.” “Bilo bi to pogubno da je izašlo na vidjelo”, reče Anna. “Štetilo bi međudržavničkim odnosima u jednom osobito osjetljivom trenutku.” “Da ne spominjemo neugodnosti koje bi doživjela vlada.” “To nije bila primarna briga”, Anna uzvrati oštro. “Ja nisam na taj način politički usmjerena. Ako mislite drukčije, ne poznajete me.” “Vi i vaši kolege napravili ste upravo ono što je trebalo, gospođice Navarro. Zapravo, divimo se vašem poslu. Vrlo vješto. Vrlo vješto.” “Hvala”, reče Anna. “Ali ako toliko znate, onda će vam biti jasno da je to bilo daleko od mog uobičajenog teritorija.” “Moja tvrdnja ostaje. Obavili ste

jedan doista osjetljiv posao i pokazali krajnju diskreciju. Ali dakako, ja znam od čega se sastoji vaša svakodnevna hrana. Čovjek iz Unutarnje kontrole prihoda koji je kriv za pronevjere. Nepokorni službenik FBI-a. Neugodnosti povezane s programom zaštite svjedoka - to je bila zanimljiva vježbica. Ovdje je bilo presudno vaše iskustvo kao forenzičarke u odjelu za ubojstva. Ubijen je mafijaški svjedok i vi ste sami dokazali upletenost službenika iz Ministarstva pravosuđa.” “Sreća”, reče Anna flegmatično. “Ljudi stvaraju svoju sreću, gospođice Navarro”, rekao je, a oči mu se nisu smijale. “Znamo dosta o vama, gospođice Navarro. Više nego što možete zamisliti. Znamo za računovodstvene bilance na onom listiću iz bankomata koje ste vi pisali. Znamo tko su vam prijatelji i kada ste posljednji puta nazvali kući. Znamo da nikada u životu niste nafilali izvještaj o putnim troškovima, čime se većina nas ne može pohvaliti.” Zastao je i pomno je promatrao. “Žao mi je ako vas bilo što od ovoga uznemirava, ali jasno vam je da ste se odrekli bilo kakvih građanskih prava na privatnost kad ste pristupili Odjelu za posebne istrage te potpisali odreknuća i memorandume o pristanku. Bez obzira na to, činjenica je da je vaš rad uvijek vrlo visokog kalibra. A često je izuzetan.” Podigla je obrvu, ali nije ništa rekla. “Ah, doimate se iznenađeno. Rekao sam vam da imamo vlastiti način praćenja rada. Imamo i vlastite izvještaje o sposobnosti, gospođice Navarro. Dakako, ono što vas odmah izdvaja, a što je nama važno, jest vaša osobita kombinacija vještina. Imate iskustva u standardnim protokolima “službenih ispitivanja” i istraga, ali imate i stručno znanje o ubojstvima. To vas čini, dopustite mi da kažem, jedinstvenom. Ali za ovu stvar. Pošteno je da znate da smo vašu prošlost provjerili najtemeljitije što se može zamisliti. Sve što ću vam reći - sve što kažem, tvrdim, nagađam, predlažem ili impliciram - valja ostati najstrože povjerljivo. Razumijemo li se?” Anna je klimnula. “Slušam.” “Izvrsno, gospođice Navarro.” Bartlett joj je predao list papira na kojem je bio popis imena s datumima rođenja i zemljama prebivališta. “Ne razumijem. Trebam li stupiti u vezu s tim ljudima?” “Jedino ako imate Ouija ploču. Sva jedanaestorica ovih muškaraca pokojni su. Svi su napustili ovu dolinu suza u posljednja dva mjeseca. Nekoliko njih, kao što ćete vidjeti, u Sjedinjenim Državama, a ostali u Švicarskoj, Engleskoj, Italiji, Španjolskoj, Švedskoj, Grčkoj... Svi su naizgled umrli prirodnom smrću.” Anna je pogledala popis. Od jedanaest imena, prepoznala je dva - jednog pripadnika obitelji Lancaster, obitelji koja je nekoć bila vlasnikom većine čeličana u zemlji, a sada je poznatija po darovnicama raz- ! nim zakladama i drugim oblicima čovjekoljublja. Philip Lancaster bio “ je, međutim, netko za koga je mislila da je davno umro. Drugi, Nico Xenakis, bio je po svoj prilici iz grčke brodovlasničke obitelji. Iskreno, to je ime znala uglavnom u povezanosti s drugim potomkom te obitelji - čovjekom koji je šezdesetih godina na stranicama žutog tiska stekao reputaciju bećara kad je izlazio s nizom hollywoodskih zvijezda. Ni jedno od ostalih imena nije ju ni na što podsjetilo. Kad je pogledala datume njihova rođenja, vidjela je da su to sve bili starci - u kasnim sedamdesetima ili kasnim osamdesetima. “Možda do mladih stručnjaka iz odjela još nije doprla vijest”, rekla je, “ali kad imate više od sedam banki... pa, nitko se ne izvuče živ.” “Bojim se da ni u jednom od ovih slučajeva ekshumacija neće biti moguća”, neumoljivo nastavi Bartlett. “Vjerojatno je kao što kažete. Sa starcima biva što biva. U ovim slučajevima ne možemo ništa drugo dokazati. Ali posljednjih nekoliko dana imali smo sreću. Pro forma, stavili smo popis imena na “listu motrenja” - to je jedna od onih međunarodnih konvencija koju, čini se, nitko ne zapaža. Posljednji je umro neki umirovljenik u Novoj Scotiji, u Kanadi. Naši kanadski prijatelji pedantni su kad je riječ o proceduri i tako je na vrijeme oglašeno upozorenje. U ovom trenutku imamo tijelo za obradu. Točnije, vi ga imate.” “Nešto ste izostavili, naravno. Što te ljude povezuje?” “Na svako pitanje može se dati površan odgovor i temeljit odgovor. Ja ću vam dati površan odgovor jer je jedini koji imam. Prije nekoliko godina vođena je unutarnja službena istraga oko duboko pohranjenih zapisa CIA-e. Je li povod bila tajna dojava? Recimo da jest. Bila je to neoperativna dokumentacija, pazite. Nije bilo agenata ni izravnih kontakata. Bila je to zapravo evidencija o stupnju pouzdanosti. Svaki je dokument označen sa “Sigma”, što se vjerojatno odnosilo na neku konspirativnu operaciju - o

kojoj, čini se, nema traga u agencijskim zapisima. Nemamo nikakve informacije o njezinoj prirodi.” “Evidencija o stupnju pouzdanosti...?” ponovi Anna. “Sto znači da je u to vrijeme svaki od tih ljudi bio provjeren i proglašen pouzdanim - za nešto, ne znamo što.” “A izvorište je bio neki arhivar CIA-e.” Nije izravno odgovorio. “Naši najbolji stručnjaci - forenzičari za dokumente ustanovili su autentičnost svakog spisa. To su stari spisi. Datiraju iz sredine četrdesetih, iz vremena prije nego što je i postojala CIA.” “Hoćete reći da je njihov začetak u OSS-u1?” Office of Strategic Services “Točno”, reče Bartlett. “U preteči CIA-e. Mnogi od tih dosjea otvoreni su negdje u vrijeme svršetka rata, kad je započeo hladni rat. Posljednji datiraju iz sredine pedesetih. Ali udaljujem se od predmeta. Kao što sam rekao, imamo taj neobičan slijed smrtnih slučajeva. Dakako, on ne bi značio ništa, bio bi to samo upitnik u polju punom upitnika, da nismo počeli uočavati šablonu koja se preklapala i bila u vezi s dokumentima Sigma. Ja ne vjerujem u slučajnosti. A vi, gospođice Navarro? Jedanaestorica s ovog popisa umrla su u veoma kratkom razdoblju. Vjerojatnost da se to dogodilo slučajno... neznatna je.” Anna je nestrpljivo klimnula glavom. Što se nje tiče, Duh je vidio duhove. “Koliko će trajati ovaj zadatak? Znate, ja stvarno imam posla.” “Ovo je sada vaš “stvarni” posao. Već ste preraspodijeljeni. Sve smo uredili. Dakle, razumijete li svoj zadatak?” Pogled mu je postao blaži. “Čini se da vam ovo baš ne ubrzava bilo, gospođice Navarro?” > Anna je slegnula ramenima. “Stalno se vraćam na činjenicu da su ti momci svi iz završnog razreda, ako me shvaćate. Starčići rado odapnu, je li tako? A to su bili starčići.” ^ “I u Parizu u devetnaestom stoljeću bilo je prilično uobičajeno da”V nekoga pregazi kočija”, rekao je Bartlett. Anna je nabrala obrvu. “Ne razumijem.” Bartlett se naslonio u svom stolcu. “Jeste li ikada čuli za Francuza Claudea Rochata? Ne! Ja o njemu prilično često razmišljam. Nezanimljiv, nemaštovit, nenadaren, ali uporan, nepopustljiv čovjek koji je u 1860-ima i 1870-ima radio kao računovođa u službi Directoirea, francuske obavještajne službe. Godine 1867. pažnju mu je privukla činjenica da su dvojica nižih činovnika iz Directoirea, koji se očito nisu ni poznavali, bili obojica ubijeni u razmaku od dva tjedna - jedan je naizgled bio žrtvom ulične pljačke, a drugoga je pregazila poštanska kočija. Takve su se stvari stalno događale. Ništa neobično. No njemu je ipak nešto bilo sumnjivo, osobito kad je saznao da su u vrijeme smrti obojica tih skromnih činovnika imala kod sebe skupe džepne zlatne satove - zapravo, utvrdio je da su to bila dva identična sata, koja su s unutrašnje strane poklopca imala fino izrađen pocakljeni prikaz nekog krajolika. Mala neobičnost, ali dovoljna da privuče njegovu pažnju te je, na ogorčenje svojih nadređenih, iduće četiri godine proveo pokušavajući ustanoviti zašto je i kako došlo do te male neobičnosti. Napokon je otkrio nevjerojatno zamršen špijunski obruč: Directoire je bio probijen i izmanipuliran pruskom tajnom službom.” Opazio je njezin pogled i nasmiješio se. “Da, to su upravo ti džepni satovi koji su u ovom ormariću. Krasan ručni rad. Kupio sam ih prije dvadesetak godina na jednoj dražbi. Volim ih imati kod sebe. Pomažu mom sjećanju.” Bartlett je na trenutak zaklopio oči, razmišljajući. “Dakako, kad je Rochat dovršio svoju istragu, već je bilo prekasno”, nastavi. “Bismarkovi agenti su, pomoću lažnih informacija, prijevarom naveli Francusku da objavi rat. Napad na Berlin bio je veliki promašaj. Posljedice su bile pogubne za Francusku: vojna prevlast koju je imala od bitke kod Rocroia 1643. bila je potpuno uništena, za samo dva mjeseca. Možete li to zamisliti? Francuska vojska, s carem na čelu, bila je uvučena u lukavu zamku kod Sedana. Ne treba ni spominjati da je to bio kraj Napoleona III. Izgubljeni su Alsace i Lorraine i Francuska je morala platiti golemu odštetu te se morala podvrgnuti dvogodišnjoj okupaciji. Strašan udarac - koji je nepovratno promijenio cijeli tijek europske povijesti. A samo nekoliko godina ranije Claude Rochat potegnuo je mali konac, ne znajući kamo vodi, ne znajući ni vodi li uopće nekamo vodi. Bila su tu samo ona dva niža činovnika i njihovi identični džepni satovi.” Bartlett je ispustio zvuk koji nije baš bio nalik smijehu. “U većini slučajeva ono što izgleda beznačajno uglavnom i jest beznačajno. U većini slučajeva. Moj posao sastoji se u tome da vodim brigu oko takvih stvari. Oko sitnih končića. Oko dosadnih malih nedosljednosti. Oko beznačajnih malih obrazaca koji bi tek mogli dovesti do većih obrazaca. Moj najvažniji posao jest

ono što je najmanje glamurozno.” Obrva se podigla u luk. “Tražim identične džepne satove.” Anna je nekoliko trenutaka šutjela. Duh je živio potpuno u skladu s glasom koji ga je bio: tajanstveno, beznadno maglovito. “Zahvalna sam za pouku iz povijesti”, rekla je polako, “ali ja se uvijek osvrćem na ono što je ovdje i sada. Ako doista mislite da ti duboko pohranjeni dokumenti još uvijek imaju neku važnost, zašto to jednostavno ne istraži CIA?” Bartlett je iz svog sakoa izvukao šuštav svilen džepni rupčić i počeo brisati svoje naočale. “Stvari ovdje postaju prilično čudne”, rekao je. “Odjel za unutarnje usklađivanje uključuje se samo u slučajevima gdje postoji stvarna mogućnost unutarnjeg međuodnosa ili bilo što što bi moglo zapriječiti temeljitu istragu. Ostanimo pri tomu.” U njegovu glasu osjetio se prizvuk udostojanja. “Nemojmo ostati pri tomu”, reče Anna oštro. Nije to bio prikladan ton za obraćanje šefu nekog odjela, osobito ne tako moćnog kao što je Odjel za unutarnje usklađivanje, ali servilnost nije bila jedna od njezinih vrlina, a Bartlett je sigurno od samog početka znao koga je angažirao. “Uz uvažavanje, vi govorite o mogućnosti da netko iz agencije ili neki njezin umirovljeni uposlenik stoji u pozadini tih smrtnih slučajeva.” Direktor Odjela za unutarnje usklađivanje malko je poblijedio. “Nisam to rekao.” “Niste ni porekli.” Bartlett uzdahne. “Iz krivog drveta čovječanstva nikad nije ništa ravno napravljeno.” Nategnuo je osmijeh. “Ako mislite da bi CIA mogla biti kompromitirana, zašto ne angažirate FBI?” Bartlett osjetljivo uzdahne. “Zašto ne bismo doveli Associated Press? FBI ima mnoge jake strane, ali diskrecija nije medu njima. Nisam siguran uviđate li koliko je ovo osjetljiva stvar. Što manje ljudi o tome zna, to bolje. Zato ne angažiram ekipu - nego pojedinca. Pravog pojedinca, iskreno se nadam, agentice Navarro.” “Ako su to doista ubojstva”, rekla je, “nadam se da znate da je sasvim mala vjerojatnost da ćete pronaći ubojicu.” “To je klasični birokratski odgovor”, reče Bartlett, “ali vi me se niste dojmili kao birokrat. Gospodin Dupree kaže da ste tvrdoglavi i da “niste baš timski igrač”. Pa, to sam upravo i htio.” Anna je išla dalje. “Vi u biti tražite od mene da istražujem CIA-u. Hoćete da istražim seriju smrtnih slučajeva kako bih ustanovila da su to bila ubojstva, a onda...” “A onda da prikupite gomilu bilo kakvih dokaza koji bi nam omogućili da povedemo službenu istragu.” Bartlettove sive oči sjajile su kroz naočale s plastičnim okvirima. “Bez obzira tko je upleten. Je li to jasno?” “Kao mulj”, reče Anna. Kao iskusnog istražitelja, koristili su je da vodi razgovore i sa svjedocima i sa sumnjivcima. Katkad jednostavno trebaš slušati. Katkad, međutim, trebaš huckati, provocirati odgovor. Da bi se to znalo, potrebna je umješnost i iskustvo. Bartlettova priča bila je puna šupljina. Uvažavala je reakcije prepredena starog birokrata o tome da treba znati samo toliko koliko je potrebno, ali prema njezinu iskustvu, bilo je od pomoći znati i nešto više. “Neću igrati naslijepo”, rekla je. Bartlett je zatreptao. “Kako to mislite?” “Sigurno imate kopije tih dokumenata pod oznakom Sigma. Sigurno ste ih pomno proučili. A ipak tvrdite da nemate pojma što je bila Sigma.” “Sto smjerate?” Glas mu je postao hladan. “Hoćete li mi pokazati te dokumente?” Zinuo je i pritom usta razvukao u osmijeh. “Ne. Ne, to neće biti moguće.” “Zašto?” Bartlett je ponovno stavio naočale. “Nisam ja ovdje pod istragom. Iako se divim vašoj taktici ispitivanja. U svakom slučaju, mislim da sam bio jasan u bitnim točkama.” “Ne, niste, to nije dovoljno! Potpuno ste upoznati s tim dokumentima. Ako doista ne znate kamo oni vode, barem imate neke sumnje. Valjda ste izgradili kakvu pretpostavku. Bilo što. Sačuvajte svoje bezizražajno lice za kartanje u utorak navečer. Ja ne igram.” Bartlett je konačno eksplodirao: “Za Boga miloga, vidjeli ste dovoljno da znate da govorimo o reputaciji nekih od najznačajnijih figura poslijeratnog razdoblja. To su dokumenti o pouzdanosti. Sami po sebi, ništa ne dokazuju. I ja sam vas provjerio prije našeg razgovora - jeste li zbog toga uvučeni u moje poslove? Uzdam se u vašu diskreciju, dakako. Ali mi razgovaramo kako o istaknutim osobama tako i o onima koji su negdje u pozadini. Ne možete jednostavno toptati uokolo u svojim zamjetljivim cipelama.” Anna je pažljivo slušala. Osluškivala je prizvuk napetosti u njegovu glasu. “Govorite o reputaciji, ali zapravo to nije ono za što ste zabrinuti, zar ne?” bila je uporna. “Treba mi još podataka da mogu odnekud krenuti!” Zavrtio je glavom. “To je kao da pokušavate od paučine napraviti ljestve za penjanje. Nikad ništa nismo

uspjeli točno odrediti. Prije pola stoljeća nešto je tajno skovano. Nešto. Nešto što obuhvaća vitalne interese. Popis Sigma sadrži neobičnu zbirku imena - neki su bili industrijalci, to znamo, a opet, bilo je i drugih čiji identitet uopće nismo mogli ustanoviti. Ono što im je zajedničko jest da se utemeljitelj CIA-e, netko s golemom moći četrdesetih i pedesetih godina, izravno zanimao za njih. Je li ih on stavio na popis? Je li ih označo kao metu? Svi mi igramo naslijepo. Ali po svemu sudeći, otpočeo je pothvat goleme tajnosti. Pitali ste što povezuje te ljude. Realno govoreći, mi to jednostavno ne znamo.” Namjestio je svoje manšete. Bio je to nervozan tik pedantnog čovjeka. “Moglo bi se reći da smo u fazi džepnih satova.” “Bez uvrede, ali taj popis Sigma - star je pola stoljećal” “Jeste li ikad bili na Sommi, u Francuskoj?” Bartlett je iznenada postavio ovo pitanje, dok mu je sjaj u očima bio malo prejak. “Morali biste otići - samo da vidite makove koji rastu među žitom. Svako toliko neki poljodjelac na Sommi posiječe neki hrast, sjedne na panj, a potom se razboli i umre. Znate li zašto? Jer se u Prvom svjetskom ratu na tom polju vodila bitka i postavljena je kanta iperita. Mlada stabla upijaju otrov i on je desetljećima kasnije još uvijek dovoljno jak da ubije čovjeka.” “I takva je Sigma, mislite?” Bartlettov pogled postao je prodorniji. “Kažu da što više znaš, sve više uviđaš da ništa ne znaš. Ja nalazim da što više znaš, to više uznemirava kad se namjeriš na nešto o čemu ništa ne znaš. Nazovite to taštinom, ili oprezom. Zabrinjava me to u što se pretvore ta nevidljiva mala stabalca.” Blijed osmijeh. “Krivo drvo čovječanstva - uvijek dolazimo do krivog drveta. Da, shvaćam da vam sve ovo zvuči kao nešto otrcano. A vjerojatno to i jest, agentice Navarro. Vratit ćete se i ispravit ćete me.” “Bogzna”, rekla je. “Dakle, stupit ćete u vezu s raznim organima unutarnjih poslova i stvar će se predstaviti kao da vodite potpuno otvorenu istragu oko ubojstava. Zašto je uključena agentica Odjela za posebne istrage? Vaše objašnjenje bit će vrlo kratko: jer su se ta imena pojavila u tijeku tekuće istrage oko lažnog transfera novca. Nitko vas neće tražiti da otkrijete pojedinosti o tome. Jednostavno pokriće, nije potrebno ništa komplicirati.” “Provest ću istragu za kakvu sam osposobljena”, reče Anna oprezno. “To je sve što mogu obećati.” “To je sve što tražim”, odgovori Bartlett blagim tonom. “Možda vaš skepticizam ima osnove. No bilo kako bilo, htio bih biti siguran. Otiđite u Novu Scotiju. Uvjerite me da je Robert Mailhot doista umro prirodnom smrću. Ili - potvrdite mi da nije.” 4 Bena su odvezli u glavni ured Kantonspolizeia, policije ziiriškog kantona, u prljavu, ali elegantnu kamenu zgradu na Zeughausstrasse. Dvojica tihih mladih policajaca uvela su ga kroz podzemnu garažu i uz nekoliko nizova stuba gore u relativno modernu zgradu koja je bila priljubljena uz staru. Unutrašnjost je izgledala poput neke američke srednje škole iz predgrađa iz sredine sedamdesetih. Na svako njegovo pitanje pratioci su odgovarali samo slijeganjem ramenima. Misli su mu se rojile. Nije bila slučajnost što je Cavanaugh bio tamo na Bahnhofstrasse. Cavanaugh je bio u Ziirichu s namjerom da ga ubije. Tijelo je nekako nestalo, uklonjeno je brzo i stručno, a pištolj mu je ubačen u torbu. Bilo je jasno da su s Cavanaughom bili i drugi, profesionalci. Ali tko - i, opet, zašto} Najprije su odveli Bena u malenu prostoriju osvijetljenu fluorescentnom rasvjetom i posjeli ga ispred stola od nehrđajućeg čelika. Dok su njegovi policijski pratioci ostali stajati, pojavio se čovjek u kratkoj bijeloj kuti i, ne pogledavši ga, rekao: “Ihre Hdnde, bitte.” Ben je pružio ruke. Znao je da ne bi vrijedilo prepirati se. Tehničar je iz plastične bočice nasprejao nekakvu maglicu na njegove ruke s obje strane, a zatim mu plastičnim štapićem na čijem je vrhu bila vata temeljito obrisao nadlanicu desne ruke. Potom je štapić stavio u plastičnu cjevčicu. Ponovio je to isto na dlanu, a onda i na Benovoj drugoj ruci. Sada su bila četiri štapića u pomno označenim plastičnim cjevčicama, koje je tehničar ponio sa sobom kad je otišao iz prostorije. Poslije nekoliko minuta Ben je dospio u ugodan, oskudno namješten ured na trećem katu, gdje mu se zdepast čovjek širokih ramena u civilnom odijelu predstavio kao Thomas Schmid, detektiv za ubojstva. Imao je široko rupičasto lice i vrlo kratku frizuru s kratkim šiškama. Ben se iz nekog razloga sjetio neke Švicarke koju je jednom upoznao u Gstaadu i koja mu je rekla da policajce u Švicarskoj zovu bullen, “bikovi”, a na ovom se čovjeku vidjelo i zašto. Schmid je počeo postavljati Benu niz pitanja - ime i prezime,

datum rođenja, broj putovnice, hotel u Ziirichu, i tako dalje. Sjedio je za kompjutorskim terminalom i utipkavao odgovore jednim prstom. Naočale za čitanje bile su mu obješene oko vrata. Ben je bio ljut i frustriran i strpljenje mu je bilo pri kraju. Morao se jako naprezati da zadrži miran ton glasa. “Detektive”, rekao je, “jesam li uhićen ili nisam?” “Niste, gospodine.” “Pa, bilo to vama smiješno ili ne, ako me nećete uhititi, ja bih rado otišao u svoj hotel.” “Mi bismo vas vrlo rado uhitili ako vi to želite”, blago odgovori detektiv, a u osmijehu mu je bio neprikriveni sjaj grožnje. “Imamo vrlo lijepu ćeliju koja čeka na vas. Ali ako ovo možemo obaviti prijateljski, bilo bi mnogo jednostavnije.” “Je li dopušteno telefonirati?” Schmid je ispružio obje ruke, dlanovima okrenutim prema gore, prema telefonu bež boje koji je stajao na rubu njegova prenatrpana stola. “Možete nazvati američki konzulat ili svog odvjetnika. Što želite.” “Hvala”, reče Ben, uzme telefon i pogleda na svoj sat. U New Yorku je bilo rano poslijepodne. Odvjetnici zaposleni u Hartman Capital Managementu svi su se bavili poreznim zakonima i osiguranjima, pa je odlučio nazvati prijatelja koji se bavio međunarodnim zakonodavstvom. Howie Rubin i on bili su zajedno u skijaškoj ekipi u Deerfieldu i postali su bliski prijatelji. Howie je nekoliko puta došao u Bedford na Dan zahvalnosti i, poput svih Benovih prijatelja, osobito se svidio Benovoj majci. Odvjetnik je bio na ručku, ali Benov poziv prebačen je na Howiejev mobitel. Zbog buke u restoranu bilo je teško razumjeti Howieja pri kraju razgovora. “Zaboga, Bene”, reče Howie, prekinuvši Benov kratki opis događaja. Netko pokraj njega glasno je govorio. “Dobro, reći ću ti ono što govorim svim svojim klijentima koji budu uhićeni dok su na skijanju u Švicarskoj. Smiješi se i trpi. Nemoj postati arogantan. Nemoj glumiti ogorčenog Amerikanca. Nitko te kao Švicarci ne može tlačiti pravilima i propisima i svime što je po slovu zakona.” Ben je pogledao u Schmida, koji je tapkao po tipkovnici i bez sumnje slušao. “Počinjem to uviđati. Sto, dakle, da radim?” “U Švicarskoj te mogu držati dvadeset i četiri sata, a da te zapravo ne uhite.” “Šališ se.” “A ako ih naljutiš, mogu te baciti u malenu prljavu ćeliju da tamo provedeš noć. Zato pazi.” “Što mi onda preporučuješ?” “Hartmane, stari moj, ti se znaš okrenuti. Dakle, budi kakav jesi. Ako bude problema, nazovi me i ja ću sjesti na telefon i zaprijetiti međunarodnim incidentom. Jedan od mojih partnera puno radi oko gospodarske špijunaže, pa imamo pristup nekim prilično jakim bazama podataka. Zatražit ću podatke o Cavanaughu, da vidimo što se može pronaći. Daj mi telefonski broj tamo gdje si sad.” Kad je Ben spustio slušalicu, Schmid ga je poveo u susjednu prostoriju i posjeo ga za stol kod drugog terminala. “Jeste li već bili u Švicarskoj?” upita ga Schmid uljudno, kao neki turistički vodič. “Puno puta”, odgovori Ben. “Uglavnom na skijanju.” Schmid smeteno kimne glavom. “Popularan oblik rekreacije. Jako dobar za oslobađanje od stresa, čini mi se. Jako dobar za opuštanje.” Pogled mu se suzio. “Sigurno ste pod velikim stresom na poslu.” “Ne bih rekao.” “Stres može navesti ljude da čine nezamislive stvari. Gutaju iz dana u dan, a onda jednog dana, buum Eksplodiraju. Kad se to dogodi, iznenade sami sebe, čini mi se, a i većinu drugih ljudi.” “Kao što sam vam rekao, pištolj mi je ubačen. Nikad ga nisam upotrijebio.” Ben je bio bijesan, ali je govorio što je mirnije mogao. Ne bi bilo dobro izazivati detektiva. “A ipak ste, po vlastitim riječima, ubili čovjeka, umlatili ste ga golim rukama. Je li to kod vas nešto uobičajeno?” “Ovo nisu bile nimalo uobičajene okolnosti.” “Kad bih porazgovarao s vašim prijateljima, gospodine Hartman, što bi mi rekli o vama? Bi li mi rekli da ste nagle naravi?” Uputio je Benu neobičan kontemplativan pogled. “Bi li mi rekli da ste... nasilni?” “Rekli bi vam da sam, koliko se njima čini, poslušan zakonu”, odgovori Ben. “Čemu vode ova pitanja?” Ben pogleda u svoje ruke, ruke kojima je ručkom svjetiljke raspalio Cavanaugha po lubanji. Je li bio nasilan? Imputacije detektiva bile su neumjesne - postupio je isključivo u samoobrani - no ipak se u mislima vratio nekoliko godina unatrag. Još mu je pred očima bilo Darnellovo lice. Darnell je bio jedan od njegovih učenika iz petog razreda u East New Yorku, dobar dečko, odličan učenik, bistar i znatiželjan, najbolji u razredu. A onda se nešto počelo s njim zbivati. Počeo je dobivati slabe ocjene, a ubrzo je potpuno prestao pisati domaće zadaće. Darnell se nikada nije tukao s ostalim dečkima, a ipak su se povremeno na njegovu licu vidjele masnice. Jednog je dana Ben s njim

razgovarao poslije nastave. Darnell ga nije mogao gledati u oči. Na licu mu se odražavao strah. Napokon mu je rekao da Orlando, mamin novi dečko, nije htio da on gubi vrijeme u školi; trebao mu je pomagati zarađivati novac. “Zarađivati novac, kako?” upitao je Ben, ali Darnell nije odgovorio. Kad je telefonirao Darnellovoj majci, Joyce Stewart, njezini su odgovori bili prevrtljivi. Izbjegavala je izravan odgovor. Rekla je da neće doći u školu, nije htjela razgovarati o nastaloj situaciji i odbijala je priznati da nešto nije u redu. I ona je djelovala uplašeno. Nekoliko dana kasnije pronašao je Darnellovu adresu u učeničkoj arhivi i otišao u posjet. Darnell je živio na drugom katu zgrade oštećena pročelja, u kojoj je stubišno zrcalo bilo nakićeno grafitima. Zvonce je bilo razbijeno, ali su ulazna vrata bila otključana, pa je otklipsao uza stube i pokucao na vrata 2B. Poslije podužeg čekanja pojavila se Darnellova majka, vidljivo pretučena - izudaranih obraza, natečenih usana. Predstavio se i upitao može li ući. Joyce je zastala, a onda ga je uvela u malu kuhinju s jako izguljenim radnim plohama od ultrapasa bež boje i žutim pamučnim zavjesama koje su lepršale na povjetarcu. Ben je začuo viku u pozadini prije nego što se pojavio majčin dečko. “Tko si, jebote, ti?” upitao je Orlando, visok čovjek snažne građe u crvenoj majici bez rukava i širokim trapericama. Ben je prepoznao zatvorski stil bildanja: gornji dio tijela bio je pretjerano razvijen, tako da su mišići djelovali kao prsluk za spašavanje prebačen preko prsa i ramena. “On je Darnellov učitelj”, rekla je Darnellova majka, a riječi su joj zbog natečenih usnica bile mekano izgovorene. “A vi - jeste li vi Darnellov čuvar?” Ben je upitao Orlanda. “Vraga, recimo da sam sada ja njegov učitelj. Samo što ga ja učim sranja koja treba znati. Ne kao vi.” Sada je Ben ugledao Darnella, koji je od straha izgledao mlađi od deset godina, kako tiho ulazi k njima u kuhinju. “Makni se, Darnelle”, rekla mu je majka napola šapćući. “Darnellu ne treba da mu punite glavu svojim glupostima. Darnell treba naučiti dilati kamenje.” Orlando je nasmijavši se, otkrio sjajne zlatne zube. Ben je osjetio trzaj. Dilati kamenje: prodavati crack. “On ide u peti razred. Ima deset godina.” “Točno. Maloljetnik. Murjaci znaju da ga se ne isplati hapsiti.” Nasmijao se. “Pružio sam mu mogućnost izbora: može ili prodavati kamenje ili prodavati svoju guzicu.” Benu se smučilo od tih riječi i od ležerne brutalnosti ovog čovjeka, ali se prisilio mirno govoriti. “Darnell ima veće sposobnosti od bilo koga u razredu. Vaša je dužnost dopustiti mu da se istakne.” Orlando je prezirno otpuhnuo. “Može zarađivati za život na ulici, kao i ja.” Tada je začuo Darnellov drhtav, ali odlučan glas. “Ne želim to više raditi”, rekao je Orlandu. “Gospodin Hartman zna što je u redu.” A onda glasnije, odvažno: “Ne želim biti poput tebe.” Lice Joyce Stuart pretvorilo se u grimasu preventivne molećivosti. “Nemoj, Darnelle.” Bilo je prekasno. Orlando se ritnuo i udario desetogodišnjaka u donju čeljust, a ovaj je od udarca izletio iz prostorije. Okrenuo se prema Benu. “A sada se nosi odavde. Zapravo, ja ću ti pomoći.” Ben se ukočio dok mu je bijes ovladavao tijelom. Orlando je otvorenom šakom zamahnuo prema Benovim prsima, ali Ben je, umjesto da ustukne, nasrnuo na njega i udario ga šakom u sljepoočnicu, a onda i s druge strane, mlateći ga po glavi kao po boksačkoj vreći. Iznenađen, Orlando je ključnih nekoliko trenutaka ostao ukočen, a onda je svojim snažnim rukama počeo beskorisno udarati Bena postrance - Ben mu je bio preblizu pa nije mogao plasirati udarac. A divlji je bijes ionako djelovao poput anestetika: Ben nije ni osjetio udarce po svom tijelu sve dok se Orlando nije mlitavo skljokao na pod. Bio je ošamućen, ali još pri svijesti. Orlando ga je pogledao s treptajem u očima, u kojima se umjesto prkosa pojavio strah. “Lud si”, promrmljao je. Je li lud? Sto ga je to spopalo? “Ako još jedanput takneš Darnella”, rekao je Ben glumljenom mirnoćom koju nije osjećao, “ubit ću te.” Poslije svake riječi napravio je stanku da bi je bolje naglasio. “Jesi me razumio?” Kasnije je od svoje prijateljice Carmen iz socijalne službe saznao da je Orlando tog istog dana napustio Jovce i Darnella i da se nikada nije vratio. No da mu to i nisu rekli, Ben bi to već znao po Darnellovim boljim ocjenama i po njegovu općenitom ponašanju. “Dobro, čovječe”, rekao je onda Orlando, tiho i gledajući ga netremice s kuhinjskog poda. “Gledaj, nismo se razumjeli.” Nakašljao se. “Ja ne tražim nove nevolje.” Ponovno se nakašljao i promrmljao. “Lud si. Lud si.” “Gospodine Hartman, možete li, molim vas, staviti ovamo svoj desni palac?”

Schmid je pokazao na mali bijeli pravokutnik obilježen oznakom IDENTIX TOUCHVIEW, povrh kojega je bila mala četvorina od ovalnog stakla koja je svijetlila bojom rubina. Ben je pritisnuo desni palac na stakleni oval, a zatim je isto učinio i s lijevim. Njegovi su se otisci odmah pojavili znatno uvećani na kompjutorskom monitoru koji je bio okrenut djelomice prema njemu. Schmid je utipkao nekoliko brojki i pritisnuo tipku za novi red, te se začulo cviljenje modema. Okrenuo se prema Benu i rekao sa žaljenjem: “Ovo ide ravno u Bern. Znat ćemo za pet do deset minuta.” “Sto ćete znati?” Detektiv je ustao i pokazao Benu da ga slijedi natrag u prvu prostoriju. “Postoji li u Švicarskoj već nalog za vaše uhićenje.” “Mislim da bih se sjetio da takvo što postoji.” Schmid je dugo zurio u njega prije nego što je progovorio. “Poznajem vaš tip, gospodine Hartman. Za bogatog Amerikanca poput vas Švicarska je zemlja čokolada, banaka, satova s kukavicom i skijaških odmarališta. Rado biste si umislili da je svatko od nas vaš Hausdiener, vaš sluga, je li tako? Ali vi poznajete Švicarsku. Stoljećima nas je svaka europska sila htjela učiniti svojim vojvodstvom. Nitko nikada nije uspio. Sada možda vaša zemlja, sa svojom moći i bogatstvom, misli da to može. Ali vi ovdje ne zapovijedate. U ovom uredu nema čokolade za vas. I nije na vama da odlučite kada ćete i hoćete li biti pušteni.” Naslonio se u svom stolcu, važno se osmjehujući. “Dobrodošli u Švicarsku, Herr Hartman.” Kao na znak, u prostoriju je ušao visok i mršav čovjek u jako uštirkanoj laboratorijskoj kuti. Imao je naočale bez okvira i oštre brčiće. Ne predstavivši se, pokazao je prema dijelu zida prekrivenom bijelim piocicama i obilježenim metričkom gradacijom. “Vi ćete molim stati tamo”, naredio je. Trudeći se ne pokazati svoju razdraženost, Ben je stao leđima priljubljen uz pločice. Tehničar mu je izmjerio visinu, a potom ga je odveo do bijelog laboratorijskog umivaonika, gdje je okrenuo polugu kojom je istisnuo bijelu pastu te uputio Bena da opere ruke. Sapun je bio kremast i zrnat i mirisao je na lavandu. Na drugom mjestu tehničar je valjkom nanio ljepljivu crnu tintu na staklenu ploču i Ben je morao na nju pritisnuti jednu pa drugu ruku. Dugačkim, nježnim, manikiranim prstima svaki je Benov prst zavaljao najprije po bugačici, a onda pažljivo u zasebne kvadrate na nekom obrascu. Dok je tehničar radio, Schmid je ustao i otišao u susjednu prostoriju i vratio se nakon nekoliko trenutaka. “Pa, gospodine Hartman, nismo bili sretne ruke. Nema neriješenog naloga.” “Kakvog li iznenađenja”, promrmlja Ben. Osjetio je neobično olakšanje. “Ipak, ostaju pitanja. Balistički nalazi stići će za nekoliko dana iz Wissenschaftlicher Dienst der Stadtpolizei Ziirich - balističkog laboratorija - ali već znamo da meci koji su pronađeni potječu iz Browninga .765.” “Je li to neka vrsta metka?” nedužno upita Ben. “To je vrsta streljiva koje je upotrijebljeno u pištolju koji je pronađen kod pregleda vaše prtljage.” “Pa, nikad se ne zna”, reče Ben i nasmiješi se na silu, a zatim pokuša drugim smjerom: govoriti neuvijeno. “Gledajte, nije upitno da su meci ispaljeni iz spornog pištolja. On je ubačen u moju prtljagu. Dakle, zašto ne napravite taj test s mojim rukama koji će vam reći jesam li ja pucao?” “Analizu ostataka ispaljenog hica. To smo već napravili.” Schmid je mimikom pokazao kretnju brisanja štapićem. “A rezultati?” “Imat ćemo ih uskoro. Nakon što vas fotografiraju.” “Nećete naći moje otiske ni na pištolju.” Hvala Bogu što ga nisam dirao, pomisli Ben. Detektiv je teatralno slegnuo ramenima. “Otiske se može izbrisati.” “Pa, svjedoci - “ “Očevici opisuju lijepo odjevena čovjeka otprilike vaše dobi. Bio je priličan metež. Ali petero ljudi je mrtvo. Sedam teško ranjeno. Ponovno, vi nam govorite da ste ubili počinitelja. A kad smo pogledali nije bilo tijela.” “To - to ne mogu objasniti”, prizna Ben, svjestan koliko je njegova priča djelovala bizarno. “Tijelo je očito uklonjeno i mjesto je očišćeno. To mi jednostavno govori da je Cavanaugh s nekim surađivao.” “Da bi ubili vas.” Schmid ga je podsmješljivo promatrao. “Tako izgleda.” “Ali ne nudite nikakav motiv. Kažete da niste imali ništa jedan protiv drugoga.” “Zar ne razumijete”, mirno odvrati Ben. “Nisam vidio čovjeka petnaest godina.” Zazvonio je telefon na Schmidovu stolu. Podigao je slušalicu. “Schmid.” Slušao je, a onda rekao na engleskom: “Da, trenutak, molim”, i predao slušalicu Benu. Bio je to Howie. “Ben, stari”, rekao je, a glas mu je sada bio tako razgovjetan kao da razgovara iz susjedne prostorije. “Rekao si da je Jimmy Cavanaugh iz Homera, država New York, je li tako?” “Mali gradić na pola puta

između Svracusea i Binghamtona”, odvrati Ben. “Točno”, reče Howie. “I bio je u tvojoj klasi na Princetonu?” “To je taj.” “Pa, evo kako stvari stoje. Tvoj Jimmy Cavanaugh ne postoji.” “To mi nije nikakva novost”, reče Ben. Nepovratno je mrtav. “Ne, Bene, slušaj me. Govorim ti da Jimmy Cavanaugh nikada nije postojao. Govorim ti da ne postoji nikakav Jimmy Cavanaugh. Provjerio sam u arhivi Princetona. Nijedan Cavanaugh čije ime počinje s J nikada se nije upisao na fakultet, barem ne u desetljeću kad si ti bio tamo. Ni u Homeru nikada nije bio nikakav Cavanaugh. Ni bilo gdje u tom okrugu. Niti u Georgetownu. Da, i provjerili smo u svim važnijim bazama podataka. Da je postojao neki James Cavanaugh koji je makar i blizu odgovarao tvom opisu, pronašli bismo ga. Pokušali smo i sve inačice pisanja imena. Nemaš pojma kako moćne baze podataka danas imaju. Čovjek ostavlja trag kao puž balavac, svi ga ostavljamo. Krediti, socijalno osiguranje, vojska, bilo što. Taj je momak potpuno izvan koordinata. Ludo, a?” “Sigurno je neka pogreška. Znam da je bio upisan na Princeton.” “Ti misliš da to znaš. Ne čini se mogućim, zar ne?” Benu se smuči u želucu. “Ako je to i točno, ništa nam ne pomaže.” “Ne”, složi se Howie. “Ali pokušavat ću i dalje. U međuvremenu, imaš moj broj mobitela.” Ben je preneraženo spustio slušalicu. “Gospodine Hartman, jeste li ovdje poslovno ili na odmoru?” Prisilio se da se usredotoči i govorio je toliko uljuđeno koliko je mogao. “Na skijanju, kao što sam već rekao. Imao sam nekoliko sastanaka s bankarima, ali samo zato što sam prolazio kroz Ziirich.” ]immy Cavanaugh nikada nije postojao. Schmid je sklopio ruke. “Posljednji put bili ste u Švicarskoj prije četiri godine, zar ne? Došli ste preuzeti tijelo svog brata?” Ben je zastao na trenutak, ne mogavši se oduprijeti iznenadnoj navali sjećanja. Telefonski poziv usred noći: to nikad ne znači dobru vijest. Spavao je pokraj Karen, školske kolegice, u svom prljavom stanu u East New Yorku. Nešto je progundao i okrenuo se da odgovori na poziv koji je sve promijenio. Mali unajmljeni zrakoplov koji je Peter sam vozio srušio se prije nekoliko dana u nekom klancu blizu Luzernskog jezera. Benovo ime bilo je navedeno u papirima najma kao najbliži rođak. Trebalo je vremena da se identificira preminuloga i tek je zubarski karton omogućio definitivnu identifikaciju. Švicarske vlasti vodile su to kao nesreću. Ben je doletio na Luzernsko jezero da bi preuzeo bratovo tijelo i ponio ga kući - to jest, ono što je od njega ostalo nakon što je eksplodirao trup aviona - u maloj kartonskoj kutiji ne puno većoj od kutije s keksima. U avionu cijelim putem do kuće nije plakao. To je došlo kasnije, kad je popustila ukočenost. Otac mu je, kad je čuo vijest, kolabirao plačući; majka je, već prikovana za krevet zbog raka, vrištala iz sve snage. “Da”, odgovori Ben tiho. “Tada sam posljednji put bio ovdje.” “Dojmljivo. Kad dođete u našu zemlju, smrt kao da vas prati.” “Sto hoćete reći?” “Gospodine Hartman”, rekao je Schmid neutralnijim tonom glasa, “mislite li da postoji kakva veza između smrti vašeg brata i onoga što se danas dogodilo?” U glavnom uredu švicarske državne policije, Stadtpolizei, u Bernu, neka je bucmasta sredovječna žena s naočalama teških crnih okvira od rožine pogledala u zaslon svog računala i iznenadila se kad je vidjela kako jedan red teksta počinje treperiti. Promatrala je nekoliko sekundi, a onda se sjetila kakve je upute još davno dobila pa je pribilježila ime i prezime i dugi niz brojeva poslije njega. Potom je pokucala na staklena vrata svog neposrednog nadređenoga. “Gospodine”, rekla je. “Upravo se aktiviralo jedno ime na listi motrenja RIPOL-a.” Bila je to kratica za Recherche Informations Policier, državnu kriminalističku i policijsku bazu podataka koja je sadržavala imena, otiske prstiju, brojeve registarskih pločica - cijeli niz podataka koje je koristio federalni kanton i mjesna policija. Njezin šef, nametljivo pedantan čovjek u svojim srednjim četrdesetima, koji je u Stadtpolizeiu bio poznat kao onaj koji brzo napreduje, uzeo je list papira, zahvalio svojoj odanoj tajnici i otpustio je. Kad je zatvorila vrata ureda, podigao je slušalicu osiguranog telefona, koji nije bio prispojen preko glavne centrale, te nazvao broj koji gotovo nikad nije zvao. Pohabana stara siva limuzina neodređene marke stajala je s upaljenim motorom malo dalje od ureda Kantonspolizeia u Zeughausstrasse. Unutra su dvojica muškaraca pušila ništa ne govoreći, umorni od duga čekanja. Trgnula ih je iznenadna zvonjava mobilnog telefona nataknutog na centralnu konzolu. Putnik je podignuo telefon, slušao i rekao: “Ja, danke”, te prekinuo vezu. “Amerikanac

napušta zgradu”, rekao je. Nakon nekoliko minuta ugledali su Amerikanca kako izlazi iz pokrajnjeg ulaza te ulazi u taksi. Kad je taksi već odmakao pola bloka, vozač se, krenuvši ubacio u večernji promet. Xl 5 Halifax, Nova Scotia Kad je pilot Air Canade najavio slijetanje, Anna Navarro je sklonila svoje spise sa sklopivog stola, podigla ga te pokušala usredotočiti svoje misli na slučaj koji je bio pred njom. Užasavala se letenja i jedina stvar koja je bila gora od slijetanja bilo je polijetanje. Želudac joj je treperio. Kao i obično, borila se s neracionalnom uvjerenošću da će se zrakoplov srušiti i ona će skončati u gorućem plamenu. Njezin najmiliji ujak, Manuel, poginuo je kad se štropotavom starom zaprašivaču usjeva na kojem je radio pokvario motor i strmoglavio se na zemlju. Ali to je bilo tako davno, kad je imala deset ili jedanaest godina, a smrtonosni zaprašivač usjeva nije bio ni nalik na elegantni 747 u kojem je bila sada. Nikome od svojih kolega iz ureda nikada nije rekla ništa o svom strahu, zbog općenitog načela da im nikada ne smiješ dopustiti da vide gdje si ranjiv. Ali bila je uvjerena da je Arliss Dupree to nekako znao, onako kako pas nanjuši strah. Posljednjih šest mjeseci praktično ju je prisiljavao da živi u zrakoplovu, na letovima s jednog ušljivog zadatka na drugi. Jedino što joj je pomagalo sačuvati pribranost bilo je da uroni u svoje spise sa slučajevima. To bi je uvijek zaokupilo, očaralo. Suhoparni izvještaji s obdukcije i patologije privlačili su je jer je željela razriješiti njihov misterij. Kao dijete voljela je slagati zamršene slagalice od petsto dijelova koje bi majka donosila kući kao poklone žena čije je kuće čistila i čija djeca nisu imala strpljenja za slagalice. Mnogo više od pojavljivanja sjajne slike voljela je zvuk i osjećaj kad djelići slagalice upadaju na svoje mjesto. Cesto su kod starih slagalica nedostajali djelići jer su ih izgubili njihovi prvobitni nemarni vlasnici i to bi je uvijek razdražilo. Još kao dijete bila je perfekcionist. Na neki je način ovaj slučaj bio slagalica od tisuću komadića rasprostrtih po sagu ispred nje. Tijekom svog leta iz Washingtona u Halifax bila je zadubljena u fascikl s dokumentima koje joj je RCMP faksirao iz Ottawe. Royal Canadian Mounted Police, kanadski ekvivalent FBI-a, usprkos svom arhaičnom imenu, bila je vrhunska istražna agencija. Suradnja između američkog Ministarstva pravosuđa i RCMP-a bila je dobra. Tko si ti? pitala se promatrajući fotografiju starog čovjeka. Robert Mailhot iz Halifaxa u Novoj Scotiji, dobrohotni umirovljenik, predani član Crkve Naše Gospe od Milosrđa. Nije bio osoba za koju biste očekivali da ima dosje o pouzdanosti u CIA-i, bio on duboko pohranjen ili ne. Što bi njega moglo povezivati s magličavim spletkama davno umrlih špijunskih mozgova i biznismena o koje se spotaknuo Bartlett? Bila je uvjerena da Bartlett ima dosje o njemu, ali je odlučio ne dati joj ga na uvid. Bila je također uvjerena da je htio da ona sama dođe do bitnih pojedinosti. Pokrajinski sudac u Novoj Scotiji složio se da izda nalog za istragu. Dokumenti koji su joj trebali - podaci o telefoniranju i plaćanju kreditnom karticom - faksirani su joj u Washington za nekoliko sati. Bila je iz Ureda za posebne istrage; nitko nije ni pomišljao posumnjati u njezinu nejasnu priču o tekućoj istrazi oko lažnog međunarodnog transfera novca. Ipak, dosje joj nije govorio ništa. Smrt je, prema potvrdi ispisanoj črčkavim i nečitljivim rukopisom nekog liječnika, vjerojatno starčeva doktora, nastupila “prirodnim putem”, a u zagradi je dodano “koronarna tromboza”. I možda je samo to i bilo. Preminuli nije obavio nikakvu neuobičajenu kupovinu; jedini njegovi međugradski pozivi bili su oni u Newfoundland i Toronto. Dosad, ništa učinkovito. Možda će pronaći odgovor u Halifaxu. Ili možda neće. Opilo ju je isto čudnovato piće nade i očajanja koje je uvijek osjećala na početku istrage. U jednom trenutku bila je sigurna da će riješiti slučaj, u sljedećem - činilo joj se nemogućim. Jedino što je sigurno znala bilo je to da je prvo ubojstvo u nizu koje je istraživala uvijek bilo najvažnije. Bilo je polazište. Samo ako si temeljit, ako prevrneš svaki kamen, postoji nada da ćeš pronaći povezanost. Nikada ne spajaš točkice dok ne vidiš gdje se sve točkice nalaze. Anna je na sebi imala svoje putno odijelo: mornarskoplavu Donnu Karan (iz jeftinije serije) i bijelu bluzu Ralph Lauren (dakako, ne onu koja pripada u visoku modu). U uredu je bila poznata po svom besprijekornom odijevanju. Sa svojom si je plaćom teško mogla priuštiti modne marke, ali ih je svejedno kupovala, dok je živjela u mračnom jednosobnom stanu u lošijem dijelu Washingtona i nikamo nije odlazila na

odmor, jer joj je sav novac odlazio na odjeću. Svi su mislili da se tako lijepo odijevala da bi bila privlačna muškarcima, kao što čine mlade neudane žene. Nisu imali pravo. Njezina je odjeća bila njezin tjelesni oklop. Sto je bila ljepše odjevena, to se sigurnijom osjećala. Koristila je vrhunsku kozmetiku i nosila modnu odjeću jer tada više nije bila kći siromašnih meksičkih doseljenika koji su čistili po kućama i uređivali vrtove bogatih ljudi. Tada se mogla nositi sa svakim. Bila je dovoljno svjesna da zna koliko je to u razumskim okvirima bilo smiješno. Ali svejedno je tako postupala. Pitala se što je Arlissa Dupreea više izjedalo - to što je bila privlačna žena koja ga je odbila ili to što je bila Meksikanka. Možda oboje. Možda je u Dupreeovom svijetu meksička Amerikanka bila inferiorna i zato nije imala pravo odbiti ga. Odrasla je u malenom gradu u Južnoj Kaliforniji. Njezini roditelji bili su oboje Meksikanci koji su pobjegli od očaja, bolesti i beznađa koje je vladalo južno od granice. Njezina majka, prijazna i nježna, čistila je po kućama; njezin otac, tih i introvertiran, uređivao je vrtove. Kad je bila u osnovnoj školi, nosila je haljinice koje joj je sašila majka, koja je i plela pletenice od njezine smeđe kose i svijala ih u punđu. Bila je svjesna toga da se odijeva drukčije, da se baš ne uklapa, ali nije je to smetalo sve dok nije imala deset ili jedanaest godina, kad su djevojčice počele stvarati čvrste klike u koje nije mogla ući. One se nikada ne bi družile s kćerkom žene koja je čistila njihove kuće. Bila je izvan trenda, nije pripadala nikamo i bila je u neugodnu položaju. Bila je nevidljiva. Ne znači da je bila u manjini - išla je u srednju školu koja je bila napola latinskoamerička napola bjelačka i gdje su se crte rijetko križale. Navikla se da je neke bijele djevojke i dečki zovu “wetback”2 i “spic”3. Ali je i među Latinoamerikancima bilo kasta, a ona je bila na samom Kolokvijalno, Meksikanac koji je ilegalno ušao u SAD. Posprdno, Meksikanac, Južnoamerikanac. dnu. Latinskoameričke djevojke uvijek su se lijepo odijevale i smijale su se njezinoj odjeći još zlobnije nego što su to činile bjelkinje. Rješenje je, zaključila je, bilo da se odijeva poput svih ostalih djevojaka. Počela se žaliti svojoj majci, koja je u početku nije ozbiljno shvaćala, a potom joj je objasnila da si oni ne mogu priuštiti kupovinu takve odjeće kakvu imaju druge djevojke, a na koncu, pa u čemu je razlika? Zar joj se ne dopada odjeća koju joj majka šije? Anna je odbrusila: “Ne! Mrzim je!” dok je u potpunosti bila svjesna koliko te riječi bole. Još danas, poslije dvadeset godina, Anna nije mogla pomisliti na te dane, a da ne osjeti krivnju. Njezinu su majku voljeli svi kod kojih je radila. Jedanput joj je neka doista bogata žena počela darivati svu odjeću koju njezina djeca više nisu nosila. Anna ju je rado nosila - nije mogla zamisliti da bi netko odbacio tako lijepu odjeću! - sve dok malo-pomalo nije shvatila da sva njezina odjeća pripada u prošlogodišnju modu. Tada joj je splasnuo žar. Jednoga dana, dok je išla školskim hodnikom, pozvala ju je jedna od djevojaka iz klike kojoj se toliko htjela priključiti. “Hej”, rekla je djevojka, “to je moja haljina!” Pocrvenjevši, Anna je poricala. Djevojka je prstima uhvatila porub i okrenula ga te pokazala svoje inicijale ispisane tintom na etiketi. Službenik RCMP-a koji ju je dočekao na aerodromu godinu dana je, prema Anninu saznanju, proveo na Akademiji FBI-a izučavajući tehnike istraživanja umorstava. Nije bio najbriljantniji, kako je čula, ali bio je dobar. Stajao je s vanjske strane osiguranog ulaza, visok, zgodan tridesetogodišnji muškarac u plavom sakou i s crvenom kravatom. Na licu mu je bio blistav osmijeh te je izgledalo da je uistinu sretan što je vidi. “Dobrodošli u Novu Scotiju”, rekao je. “Ja sam Ron Arsenault.” Bio je tamnokos, smeđih očiju, duga mršava lica, visoka čela. Dudlev DoRight4, pomislila je u sebi. “Anna Navarro”, rekla je i čvrsto mu stisnula ruku. Muškarci uvijek očekuju da se žene mlako rukuju, pa se ona uvijek rukovala najčvršće što je mogla; time je odredila ton, dala im do znanja da je jedna od njih. “Drago mi je.” 4 Lik iz istoimenog filma o pripadniku kanadske konjičke policije koji jaši unazad i širi dobru volju. Posegnuo je za njezinom putnom torbom, ali je ona odmahnula glavom i nasmiješila se: “U redu je, hvala.” “Jeste li prvi put u Halifaxu?” Očito ju je provjeravao. “Da. Odozgo izgleda prekrasno.” Uljudno se smijuljio dok ju je vodio kroz terminal. “Ja ću biti vaša veza s ovdašnjim ljudima. Jeste li primili sve podatke?” “Hvala. Sve osim bankovnih.” “I oni bi već trebali biti pripremljeni. Ako ih dobijem, donijet ću

vam ih u hotel.” “Hvala.” “Budite bez brige.” Žmirkao je: nosi kontaktne leće, ustvrdi Anna. “Da vam budem iskren, gospođice Navarro - Anna? - nekima u Ottawi nije sasvim jasno zašto vas toliko zanima taj starkelja. Osamdesetsedmogodišnji starac umre u svom domu, prirodnom smrću, to je za očekivati, znate?” Došli su do parkirališta. “Tijelo je u policijskoj mrtvačnici?” upitala je. “Zapravo, u mrtvačnici mjesne bolnice. Čeka vas u hladnjaku. Obavijestili ste nas prije nego je starac ukopan, to je dobra vijest.” “A koja je loša?” “Tijelo je već balzamirano za pogreb.” Lecnula se. “To bi moglo upropastiti toksikološki nalaz.” Ušli su u tamnoplavi Chevrolet novijeg tipa na kojem samo što nije pisalo “neobilježeno policijsko vozilo”. Otvorio je prtljažnik i stavio u njega torbu. Neko vrijeme vozili su se u tišini. “Tko je udovica?” upitala je. To nije bilo u dosjeu. “Također francuska Kanađanka?” “Mještanka. Iz Halifaxa. Bivša učiteljica. Također žilava starica. Mislim, žao mi je gospođe, upravo je izgubila muža, a pogreb je trebao biti sutra. Morali smo je zamoliti da ga odgodi. Dolaze joj i rođaci iz Newfoundlanda. Kad smo spomenuli obdukciju, izgrdila nas je.” Pogledao je u nju, a onda opet na cestu. “S obzirom da je večer, mislio sam da biste se mogli smjestiti, pa možemo početi svježi rano ujutro. Mrtvozornik će doći u sedam.” Osjetila je razočaranje. Htjela se odmah dati na posao. “Zvuči dobro”, rekla je. Opet šutnja. Dobro je što ima časnika za vezu koji čini se, ne prezire izaslanicu američke vlade. Arsenault je bio naklonjen koliko je god više mogao. Možda i previše. “Evo vašeg konačišta. Vaša se vlada baš i nije dala u trošak, ha?” Bila je to neugledna kuća u viktorijanskom stilu u ulici Barrington, velika drvena zgrada obojena u bijelo i sa zelenim prozorskim kapcima. Bijela boja već se pretvorila u prljavo sivu. “Hej, hajde onda da vas izvedem na večeru, ako nemate drugih planova. Možda u “Clipper Cay”, ako volite morsku hranu. Možda malo jazza u “Middle Dečku”...?” Parkirao je automobil. “Hvala, ali bio je ovo dugačak dan”, rekla je. Slegnuo je ramenima, očito razočaran. *** Konačište je imalo pomalo pljesniv miris, od kutnih podnih letava koje nikada nisu sasvim izgubile svoju vlažnost. Na staromodan način otipkana je kopija njezine kreditne kartice i dobila je mjedeni ključ; pripremila se da krupnom čovjeku za pultom kaže da joj ne treba pomoć oko torbi, ali nitko se nije ni ponudio. Ista pljesnivost osjećala se pomalo i u njezinoj sobi na prvom katu, koja je bila ukrašena cvjetnim uzorcima. Sve je u njoj izgledalo istrošeno, ali ne do te mjere da bi se išta moglo prigovoriti. Objesila je odjeću u ormar, povukla zavjese i presvukla se u sivu trenirku. Dobro će joj činiti malo trčanja. Džogirala je duž Grand Parade, trga na zapadnoj strani ulice Barrington, zatim uz ulicu George do zvjezdaste utvrde zvane The Citadel. Zapuhana, zaustavila se pokraj štanda s novinama i kupila kartu grada. Pronašla je adresu; nije bila daleko od mjesta gdje je odsjela. Mogla bi tamo stići trčeći. Kuća Roberta Mailhota nije bila osobita, ali djelovala je udobno. Bila je to siva katnica obložena daskama s hrbatom na krovu, praktično skrivena u pošumljenom području iza žičane ograde. Plavo svjetlo televizora treperilo je iza čipkastih zavjesa u sobi okrenutoj na ulicu. Udovica je vjerojatno gledala televiziju. Anna se na trenutak zaustavila na drugoj strani ulice i pomno promatrala. Odlučila je prijeći usku ulicu da bi bolje pogledala. Htjela je vidjeti je li to doista bila udovica i ako jest, kako se ponaša. Djeluje li ožalošćeno ili ne? Takve se stvari ne mogu uvijek dokučiti jednostavnim promatranjem s udaljenosti, ali nikad ne znaš što možeš saznati. A ako Anna stane u sjenu pokraj kuće, neće je moći vidjeti sumnjičavi susjedi. Ulica je bila pusta, iako se iz jedne kuće čula glazba, iz druge televizor, a u daljini sirena za maglu. Krenula je preko ceste prema kući Odjednom se niotkuda pojavio par jakih automobilskih svjetala. Svjetla su je zaslijepila i postajala sve veća i jača dok je vozilo tutnjalo prema njoj. Anna je skočila prema rubu pločnika, zaslijepljena, očajnički pokušavajući maknuti se s puta poludjelom automobilu koji je išao bez kontrole. Sigurno je klizio niz ulicu s ugašenim svjetlima, a njegov tihi zvuk motora nije se čuo uslijed uličnih zvukova, sve dok nije bio udaljen samo stotinjak metara, a onda je iznenada upalio svjetla. A sada je jurio prema njoj. Nije bilo zabune, automobil nije usporavao, nije išao ravno ulicom kao automobil koji jednostavno prebrzo vozi. Skrenuo je prema bankini, prema rubu pločnika i išao ravno na nju. Anna je prepoznala okomitu

kromiranu rešetku Lincoln Town Cara i njegova ravna pravokutna svjetla koja su mu pridavala nekako grabežljivi izgled, nalik morskom psu. Bježi! Automobilske gume su zacviljele, a auto se punim gasom manijački ustremio na nju. Okrenula se i vidjela ga kako juri prema njoj udaljen samo trideset -četrdeset metara, blještavih svjetala. Vrisnula je, prestravljena, djelić sekunde udaljena od smrti. Bacila se u živicu od sviba koja je okruživala kuću odmah do udovičine, a tvrde, bockave grančice izgrebale su joj noge preko trenirke, te se zakotrljala nekoliko puta po malenom travnjaku. Čula je škripu automobila koji je udario u živicu, a potom i jako cviljenje guma kad je pogledala i vidjela kako automobil juri dalje od nje, dok blato pršti na sve strane. Snažni je motor turirao niz mračnu usku ulicu, a onda su svjetla nestala jednako tako naglo kao što su se i pojavila. $ Automobil je nestao. i Sto se to dogodilo? Skočila je na noge, srce joj je lupalo, a adrenalin navro po tijelu, dok su joj koljena od straha toliko oslabjela da je jedva stajala. Što je to bilo, dovraga? Automobil je jurio ravno na nju, hotimice, kao da ju je pokušavao pregaziti. A onda je... neodgovorno nestao! Vidjela je nekoliko lica kako gledaju kroz prozore na suprotnoj strani ulice, a neki su od njih navukli zastore čim ih je ona opazila. Ako se automobil iz nekog razloga okomio na nju, pokušavši je ubiti, zašto nije dovršio posao? Bilo je to potpuno nelogično, ludo. Hodala je sva zadihana, bolno kašljući, mokra od znoja. Pokušala je razbistriti glavu, ali strah nije popuštao i nije bila u stanju objasniti si taj bizarni događaj. Je li je netko upravo pokušao ubiti, ili nije? A ako jest - zašto? Nije li to možda bio neki pijani, ludi vozač? No kretanje automobila bilo je previše promišljeno, previše koreografirano. Jedini logičan odgovor zahtijevao je paranoičan um, a ona je nepopustljivo odbijala pustiti svoje misli da idu u tom smjeru. Tamo je ludilo. Pomislila je na Bartlettove zlokobne riječi o desetljećima starim planovima skovanim u najvećoj tajnosti, o starcima koji skrivaju tajne, o moćnim ljudima koji očajnički žele zaštititi svoju reputaciju. Ali Bartlett je bio čovjek koji je, po vlastitu priznanju, sjedio u uredu okružen požutjelim papirom, daleko od stvarnosti, u okruženju idealnom za kovanje teorija o zavjeri. Ipak, nije li moguće da je incident s automobilom bio pokušaj da je se zastrašivanjem odvrati od slučaja? Ako je tako, za isprobavanje takve metode izabrali su pogrešnu f osobu. Jer ovo je samo učvrstilo njezinu odlučnost da sazna kakva se priča doista krije iza svega toga. ; London Gostionica “Albion” bila je smještena u ulici Garrick, na rubu Covent Gardena. Imala je nizak strop, grubo istesane drvene stolove i podove od piljevine. Bilo je to takvo mjesto na kojem se točilo dvadeset vrsta svijetlog piva i služilo kobasice i pire od krumpira, puding od bubrega i slatko s grožđicama, a u vrijeme ručka bilo je pretrpano mnoštvom elegantnih bankara i direktora propagandnih agencija. Jean-Luc Passard, mlađi službenik osiguranja u korporaciji, ušao je u gostionicu i odmah opazio zašto je Englez izabrao ovo mjesto za sastanak. Bilo je toliko ljudi da će njih dvojica zasigurno ostati nezapaženi. Englez je sjedio sam za stolom. Odgovarao je opisu: bezličan čovjek od svojih četrdesetak godina, čekinjaste, prerano osijedjele kose. Kad se bolje pogleda, lice mu je bilo glatko, gotovo zategnuto, kao da je bio na operaciji. Imao je na sebi plavi sako i bijelu dolčevitu. Bio je čovjek širokih ramena, a uska struka; fizički je, i s udaljenosti, izgledao impozantno. No ipak, ni po čemu ga se nije moglo posebno izdvojiti. Passard je sjeo za stol i ispružio ruku. “Ja sam Jean-Luc.” “Trevor Griffiths”, rekao je Englez. Rukovao se bez gotovo ikakva stiska, kako se pozdravlja čovjek kojemu nije stalo što netko misli o njemu. Šake su mu bile velike, glatke i suhe. “Čast mi je upoznati vas”, rekao je Passard. “Vaše su usluge u korporaciji tijekom godina postale legendarne.” Trevorove mrtve sive oči nisu ništa pokazivale. “Ne bismo vas izvlačili iz vaše... mirovine da nije bilo apsolutno neophodno.” “Zaribali ste stvar.” “Bili smo loše sreće.” “Želite potporu.” “Osiguranje, da tako kažemo. Dodatnu zaštitu. Zaista si ne smijemo dopustiti neuspjeh.” “Ja radim sam. To znate.” “Naravno. Vaše su metode dobro poznate. Obavit ćete stvar onako kako vi smatrate da je najbolje.” “Dobro. Dakle, znamo li gdje je meta?” “Posljednji je put viđen u Zurichu. Nismo sigurni kamo će sada.” Trevor je podigao obrvu. Passard je pocrvenio. “On je amater. Pojavljuje se periodično. Uskoro ćemo mu opet ući u trag.” “Trebat će mi dobre fotografije mete iz svih mogućih kutova.”

Passard je gurnuo veliku čvrstu omotnicu preko stola. “To je već obavljeno. Također, tu su šifrirane upute. Kao što ćete vidjeti, želimo da posao bude obavljen brzo i bez traga.” Pogled Trevora Griffitha podsjetio je Passarda na udava. “Već ste angažirali nekolicinu drugorazrednih. Ne samo da ste time izgubili novac i vrijeme, već ste i kod mete izazvali oprez. Sada je prestrašen, oprezan i bez sumnje će zbog straha pohraniti dokumente kod odvjetnika da ih ovi pošalju u slučaju njegove smrti ili takvo što. Bit će ga zato mnogo teže likvidirati. Ni vi ni vaši nadređeni ne trebate mi savjetovati kako da obavim svoj posao.” “Ali uvjereni ste da to možete, zar ne?” > “Pretpostavljam da ste zato došli k meni?” “Da.” *.. “Onda vas molim da ne postavljate besmislena pitanja. Jesmo li gotovi? Jer imam još puno posla danas.” *** Anna se vratila u svoju sobu u konačištu, ulila u plastičnu čašu vino iz bočice koju je pronašla u minibaru, iskapila ga, a zatim se okupala, u vodi toliko vrućoj koliko je mogla podnijeti. Petnaest minuta se namakala, pokušavajući mirno razmišljati, ali je slika okomite kromirane rešetke Town Cara neprestano prodirala u njezinu svijest. Sjetila se primjedbe koju je Duh izrekao blagim riječima: “Ja ne vjerujem u slučajnosti, a vi, gospođice Navarro?” Uskoro joj se vratio osjećaj pribranosti. Ovakve su se stvari već događale, zar ne? Njezin se posao jednim dijelom sastoji u tome da sazna što je važno, no zbog profesionalne deformacije važnost se pridaje onomu što zapravo nije bitno. Sada se umotala u frotirni ogrtač, osjetivši puno veću mirnoću, ali i jaku glad. Ispod vrata njezine sobe bila je ugurana tvrda omotnica. Uzela ju je i udobno se smjestila u naslonjač tapeciran cvjetnim uzorkom. Bile su to kopije Mailhotovih bankovnih izvadaka unazad četiri godine. Telefon je zazvonio. Bio je to narednik Arsenault. “Onda, možemo li u pola jedanaest posjetiti udovicu?” Oko njega je mogla čuti večernju vrevu u policijskoj stanici. “Sastat ćemo se tamo u pola jedanaest”, odgovori Anna odrješito. “Hvala na potvrdi.” Promišljala je da li da mu kaže za Town Car, kako je zamalo poginula, ali suzdržala se. Bojala se da bi to moglo umanjiti njezin autoritet - da bi mogla zvučati ranjivo, uplašeno, kao osoba koju se lako može zastrašiti. “Onda, dobro”, reče Arsenault, a u glasu mu se osjeti oklijevanje. “Pa, mislim da ću ravno kući. Ne pretpostavljam - idem u vašem smjeru, pa ako ste se predomislili o tome da nešto prezalogajimo...” Govorio je isprekidano. “Ili da nešto popijemo prije spavanja.” Očito je pokušavao olakšati joj odluku. “Bilo što.” ., i. Anna nije odmah odgovorila. Istinu govoreći, baš bi joj sada društvo dobro došlo. “To je lijepo od vas”, rekla je napokon. “Ali, zaista sam umorna.” “I ja sam”, rekao je brzo. “Bio je dugačak dan. Onda, dobro. Vidimo se ujutro.” Glas mu se neznatno promijenio: sada više nije muškarac govorio ženi, nego profesionalac profesionalki. Spustila je slušalicu osjetivši pomalo prazninu. Zatim je navukla zavjese u sobi i počela pregledavati dokumente. Bilo je tu još puno posla. Bila je uvjerena da je pravi razlog zašto se još nije udala, zašto je bježala od svake veze za koju se činilo da će postati preozbiljna, bio taj što je željela imati nadzor nad svojom okolinom. Kad se udaš, odgovoran si nekomu drugomu. Ako želiš nešto kupiti, moraš to opravdati. Ne možeš više raditi dokasna, a da ne osjetiš krivnju, da se ne moraš ispričavati i pregovarati. Netko drugi tada upravlja tvojim vremenom. U uredu su je ljudi koji je nisu poznavali zvali “ledena djeva”, a vjerojatno još i gore, uglavnom zbog toga što nije često izlazila s muškarcima. Nije to bio samo Dupree. Ljudi nisu voljeli vidjeti lijepu djevojku slobodnu. Vrijeđalo je to njihov osjećaj za prirodni poredak stvari. No nisu shvaćali da je ona istinski radoholičar i da se rijetko s kime družila, da je jedva imala vremena upoznati nekog muškarca. Jedini izbor koji je imala bili su muškarci iz ureda, a izlaziti s kolegom moglo je donijeti samo nevolje. Ili je barem tako sebi govorila. Nije voljela razmišljati o incidentu koji se dogodio u srednjoj školi, a koji je još uvijek lebdio nad njom kao sjenka, ali se ipak gotovo svakodnevno sjetila Brada Reedvja, i to sa žestokom mržnjom. Kad bi u podzemnoj osjetila dašak kolonjske vodice koja je mirisala na limun a koju je Brad koristio, srce bi joj se zgrčilo od straha, a zatim od refleksnog gnjeva. Ili kad bi na ulici ugledala visokog plavokosog tinejdžera u ragbi majici na crveno-bijele pruge, mislila bi da je to Brad. Imala je šesnaest godina i u tjelesnom smislu bila je žena i, kako su joj rekli, ljepotica, iako toga još nije bila svjesna ili nije u to vjerovala. Još

uvijek je imala malo prijateljica, ali se više nije osjećala odbačenom. Gotovo se svakodnevno prepirala s roditeljima jer više nije mogla podnijeti da stanuje u njihovoj kućici; osjećala se klaustrofobično, nije mogla disati. Brad Reedy bio je đak četvrte godine i hokejaš te stoga pripadnik školske aristokracije. Ona je bila u nižem razredu i zato nije mogla vjerovati kad se Brad Reedy, slavni Brad Reedy, zaustavio pokraj njezina ormarića i upitao je želi li s njim izaći. Pomislila je da je to šala, da ga je netko uputio ili nešto slično, pa je rekla nešto podrugljivo i okrenula se na drugu stranu. Već se bila počela obavijati zaštitnim slojem sarkazma. Ali on je bio uporan. Pocrvenjela je, zanijemila i rekla valjda, možda, nekad. Brad joj je predložio da dođe po nju pred njezinu kuću, ali nije mogla podnijeti pomisao da on vidi kako joj je kuća skromna. Pretvarala se da ionako nešto treba obaviti u gradu pa je inzistirala da se nadu pred kinom. Danima je bila zadubljena u modne časopise. U članku iz časopisa Seventeen pod naslovom “Kako privući njegov pogled” pronašla je savršenu odjeću, nešto što bi mogla odjenuti bogata i otmjena djevojka, onakva kakva bi se svidjela Bradovim roditeljima. Odjenula je haljinu Laura Ashlev sa sitnim cvjetnim uzorkom i nabranim ovratnikom koju je kupila u Goodwillu, i tek pošto ju je kupila, shvatila je da joj baš ne pristaje dobro. U odgovarajućim svijetlozelenim espadrilama i sa svijetlozelenom torbom Papagallo Bermuda, kao i svijetlozelenom vrpcom oko čela, odjednom se osjetila smiješnom, kao djevojčica koja se odjenula za Noć vještica. Kad se našla s Bradom, koji je nosio rasparane traperice i prugastu ragbi majicu, shvatila je koliko je pretjerala. Izgledala je kao ona koja ulaže previše truda. Kad su ulazili, mislila je da ih cijelo kino gleda: napirlitanu lažnu učenicu privatne škole sa zlatnim dječakom. On je poslije htio izaći u “Ship”s Pub” na pizzu i pivo. Sada je ona bila na potezu pa je pokušala glumiti tajnovitost i onu koju treba puno nagovarati, ali već se divlje zatelebala u ovog tinejdžerskog Adonisa i još nije mogla vjerovati da je izašla s njim. Poslije tri, četiri piva postao je grub. Sjeo je blizu nje i obgrlio je rukama. Izgovarala se da je boli glava - bilo je to jedino što joj je palo na pamet u tom trenutku - i zamolila ga da je odveze kući. Odveo ju je do Porschea, divljački je vozio i “pogrešno skrenuo” u park. Imao je devedesetak kilograma i bio je izvanredno jak, a u njemu je bilo dovoljno alkohola da postane opasan. I nasilu joj je skinuo odjeću, stavio ruku preko njezinih usta da priguši njezino vrištanje i stalno je pjevušio: “O, ti to želiš, ti meksička kurvo.” Bilo joj je to prvi put. Godinu dana poslije toga išla je redovito u crkvu. Krivnja ju je izjedala iznutra. Kad bi njezina majka za to ikada saznala, to bi je sigurno uništilo. Godinama ju je to progonilo. >a A njezina je majka i dalje čistila kuću Reedyjevih. <&. Sada se sjetila hrpe bankovnih izvadaka na naslonjaču. Ne može se zamisliti zanimljivije štivo tijekom večere poslužene u sobu. Nakon nekoliko trenutaka opazila je jedan red brojki, a onda je ponovno pogledala. Može li ovo biti istina? Prije četiri mjeseca doznačen je milijun dolara na štednu knjižicu Roberta Mailhota. Podigla se u naslonjaču i bolje pogledala stranicu. Osjetila je navalu adrenalina. Dugo je proučavala stupac brojeva, dok joj je uzbuđenje raslo. U glavi joj se pojavila slika skromne Mailhotove kuće obložene daskama. Milijun dolara. Ovo je postajalo zanimljivo. Ziirich Ulična svjetla su prolazila i osvjetljavala stražnje sjedalo taksija poput nervoznih bljeskova bljeskalice. Ben je zurio pred sebe, gledajući u prazno, razmišljajući. Detektiv za umorstva izgledao je razočarano kad su laboratorijski rezultati pokazali da Ben nije pucao iz oružja, pa je oklijevao izdati papire o puštanju. Howie je očito uspio povući neke veze pa su mu vratili putovnicu. “Puštam vas pod jednim uvjetom, gospodine Hartman - da odete iz mog kantona”, rekao mu je Schmid. “Odmah napustite Ziirich. Ako ikada saznam da ste se vratili, to neće završiti dobro za vas. Istraga oko pucnjave na Bahnhofplatzu ostaje otvorena, a ima još dovoljno otvorenih pitanja da bih u svakom trenutku imao razloga izdati nalog za vaše uhićenje. A ako se uplete naš Eintvanderungsbehorde, ured za useljeništvo, zapamtite da vas možemo godinu dana držati u administrativnom pritvoru prije nego što vaš slučaj dođe pred suca. Imate prijatelje i veze, vrlo jake, ali vam oni idući put neće moći pomoći.” Ali još više od prijetnji Bena je progonilo pitanje koje je tako ležerno postavio detektiv. Je li grozota na Bahnhofplatzu imala ikakve veze s Peterovom smrću?

Pitanje se može i ovako postaviti: kakvi su izgledi da nije imala nikakve veze s Peterovom smrću? Ben se uvijek prisjećao što bi znao reći njegov kolega mentor, povjesničar s Princetona John Barnes Godwin: Izračunaj kakvi su izgledi, zatim opet izračunaj i opet izračunaj. I onda izađi sa svojim instinktima. Instinkt mu je govorio da ovo nije bila slučajnost. Osim toga, nekakva tajna obavija Jimmvja Cavanaugha. Nije nestalo samo tijelo. Nestao je njegov identitet, cjelokupno njegovo postojanje. Kako se takvo što moglo dogoditi? I kako je ubojica znao gdje je Ben odsjeo? Sve to skupa nije imalo smisla. Nestanak tijela, podmetanje pištolja - to potvrđuje činjenicu da je čovjek kojeg je poznavao kao Cavanaugha surađivao s nekim. Ali s kim} Na čemu su surađivali? Zašto bi Ben Hartman nekome bio zanimljiv i kakvu bi on moguću prijetnju mogao predstavljati za bilo koga? Dakako, to je sigurno imalo veze s Peterom. Sigurno. Gledao je dovoljno filmova i naučio iz njih da se tijela “spale da ih se ne može prepoznati” samo onda kad se nešto prikriva. Jedna od Benovih očajnih pomisli kad je čuo nepodnošljivu vijest bila je da je možda došlo do zamjene, da onaj tko je poginuo u tom zrakoplovu zapravo nije bio Peter Hartman. Vlasti su načinile pogrešku. Peter je još bio živ, javit će se i oni će se gorko nasmijati cijeloj toj gruboj pogrešci. Ali nikada se nije usudio sugerirati to svom ocu, jer nije htio pothranjivati lažne nade. A onda je stigao medicinski izvještaj i stvar je bila nepobitna. Sada se, međutim, Ben počeo koncentrirati na pravo pitanje: Ne je li to bio Peter, nego kako je poginuo? Zrakoplovna nesreća bila bi djelotvoran način prikrivanja dokaza o umorstvu. A opet, možda je to uistinu bila nesreća. Konačno, tko bi želio Peterovu smrt? Umoriti nekoga, a onda srušiti zrakoplov - nije li to smiješno pretjerano prikrivanje? Ali ovo je poslijepodne redefiniralo pojam vjerojatnosti. Jer ako ga je Cavanaugh, ma tko on bio, pokušao ubiti, ma zbog kojeg nedokučivog razloga, nije li vjerojatno on - ili drugi koji su s njime povezani ubio i Petera prije četiri godine? Howie je spomenuo baze podataka kojima je mogao pristupiti neki njegov kolega koji je radio na gospodarskoj špijunaži. To je Bena podsjetilo da bi mu u tomu mogao pomoći i Frederic McCallan, postariji klijent s kojim se trebao sastati u St. Moritzu. McCallan je, osim što je bio ozbiljan igrač na Wall Streetu, služio u nekoliko upravnih tijela u Washingtonu; sigurno mu neće uzmanjkati kontakti i veze. Ben je izvadio svoj multistandardni Nokia telefon i nazvao hotel Carlton u St. Moritzu. Hotel Carlton bio je mirno i elegantno mjesto, raskošno ali ne i razmetljivo, s prekrasnim unutarnjim bazenom s kojeg se kroz staklo vidi jezero. Spojili su ga izravno u sobu Frederica McCallana. “Nije valjda da ne dolaziš”, rekao je stari Frederic veselo. “Louise će biti jako razočarana.” Louise je bila njegova navodno prelijepa unuka. “Nipošto. Stvari su ovdje postale pomalo grozničave, pa sam propustio posljednji let za Chur.” Strogo govoreći, bila je to istina. “Pa, mi smo im rekli da ti pripreme mjesto za večerom, računajući da ćeš se ipak pojaviti. Kada te možemo očekivati?” “Unajmit ću auto i krenuti večeras.” “Vozit ćeš? Ali trebat će ti nekoliko sati!” “To je ugodna vožnja”, rekao je. A upravo mu je sada trebala duga vožnja da razbistri glavu. “Sigurno možeš unajmiti čarter let ako ti je potreban.” “Ne mogu”, rekao je bez obrazlaganja. Bila je stvar u tomu da je htio izbjeći aerodrom, gdje bi ga drugi - ako je bilo drugih - mogli očekivati. “Vidimo se za doručkom, Freddie.” Taksist je odvezao Bena do Avisa na Gartenhofstrasse, gdje je unajmio Opel Omegu, dobio upute i odmah krenuo na autocestu A3, prema jugoistočnom izlazu iz Ziiricha. Trebalo mu je neko vrijeme da se navikne na cestu, na veliku brzinu kojom su švicarski vozači jurili po svojim glavnim autocestama, na agresivan način signaliziranja kojim su, vožnjom tik iza njega i paljenjem dugačkih svjetala, davali do znanja da žele proći. Jedanput ili dvaput doživio je bljesak paranoje - učinilo mu se da ga prati neki zeleni Audi, koji je potom nestao. Poslije nekog vremena dobio je osjećaj da je sve to ludilo ostavio za sobom u Ziirichu. Uskoro će biti u hotelu Carlton u St. Moritzu i to ništa nije moglo promijeniti. Pomislio je na Petera, što je činio tako često u posljednje četiri godine, i opet je osjetio krivnju, osjetio je kako mu se steže želudac, a zatim se naglo preokreće. Bila je to krivnja što je ostavio brata da sam umre, jer je posljednjih nekoliko godina Peterova života jedva i razgovarao s njim. Ali znao je da Peter ipak nije bio sam. Živio je s nekom Švicarkom, studenticom medicine

u koju se zaljubio. Peter mu je to rekao telefonski dva mjeseca prije nego što je poginuo. Ben i Peter svega su se dvaput vidjeli poslije koledža. Dvaput. Kao djeca, prije nego što ih je Max poslao u različite škole, bili su nerazdvojni. Stalno su se koškali i hrvali sve dok jedan nije rekao: Dobar si, ali ja sam bolji. Mrzili su jedan drugoga i voljeli su jedan drugoga, i nikad se nisu razdvajali. Ali poslije koledža Peter se priključio mirovnim jedinicama i otišao u Keniju. Ni njega nije zanimao Hartman Capital Management. Niti je bilo što uzeo iz njemu namijenjena fonda. Ma što će mi to u Africi, govorio bi. Stvar je bila u tomu da Peter nije samo činio nešto smisleno u svom životu. Zapravo je bježao od tate. Max i on nikad se nisu slagali. “Zaboga!” jedanput je eksplodirao Ben, “želiš izbjeći tatu. Možeš živjeti i na Manhattanu i jednostavno ga ne nazvati. Ručaj s mamom jedanput tjedno ili tako nekako. Ne moraš živjeti u nekoj blatnjavoj kolibi, za milog Boga!” Ali ne. Peter se dvaput vratio u Sjedinjene Države: jedanput kad im je majka imala mastektomiju, a drugi put kad ga je Ben nazvao da mu kaže kako se mamin rak proširio i ona neće još dugo živjeti. Ali onda se Peter preselio u Švicarsku. U Keniji je upoznao neku Švicarku. “Lijepa je, pametna i još me nije prozrela”, rekao mu je Peter telefonski. “Svrstaj to pod “čudnovato, ali istinito”.” Bila je to omiljena Peterova izreka iz djetinjstva. Djevojka se vratila na medicinski fakultet i on je s njom otputovao u Ziirich. To je bilo ono što je prvo potaklo njih dvojicu na razgovor. Zalijepio si se za neki komad koji si upoznao? rekao mu je Ben s porugom. Bio je ljubomoran - ljubomoran što se Peter zaljubio i ljubomoran, na neki lud bratski način, što on više nije u središtu Peterova života. Ne, rekao je Peter, nije samo to. U međunarodnom izdanju časopisa Time čitao je članak o nekoj starici, preživjeloj iz holokausta, koja je živjela u Francuskoj i bila strašno siromašna i koja je neuspješno pokušavala od jedne velike švicarske banke dobiti natrag neku skromnu svotu novaca koju joj je ostavio njezin otac prije nego što je nestao u nekom logoru. Banka je tražila potvrdu o smrti njezina oca. Rekla im je da nacisti nisu izdavali potvrde za milijune Zidova koje su pobili. ; Peter je namjeravao starici pribaviti ono što je bilo njezino. Majku mu, rekao je, ako jedan Hartman ne može iščupati novac iz gramzivih pandži nekog švicarskog bankara, tko može? Nitko nije bio tako tvrdoglav kao Peter. Nitko osim starog Maxa, možda. Ben uopće nije sumnjao u to da će Peter dobiti tu bitku. Počeo je osjećati umor. Autocesta je postala monotona, uspavljujuća. Njegova je vožnja prirodno upala u ritam ceste, a drugi automobili više nisu tako često pokušavali zaobići ga. Kapci su mu postali teški. Začula se jaka automobilska truba i zabljesnula su ga svjetla. Trgnuvši se, shvatio je da je u trenutku zaspao za upravljačem. Brzo je reagirao, okrenuvši naglo udesno i skrenuvši s prometnog traka, zamalo izbjegavši sudar. Stao je uz cestu, dok mu je srce jako udaralo. Dugo je i s olakšanjem uzdahnuo. Bila je to posljedica promjene vremenskih zona. Tijelo mu je još uvijek bilo naviknuto na newyorško vrijeme, a današnji događaji, ludilo na Bahnhofplatzu, shrvali su ga. Bilo je vrijeme da se makne s ceste. Do St. Moritza je trebalo još nekih dva sata, ali nije se usudio više voziti. Morao je pronaći neko prenoćište. Prošla su dva automobila, iako ih Ben nije vidio. Jedan je bio zeleni Audi, sav pohaban i hrđav, star gotovo deset godina. Njegov vozač, visok čovjek od oko četrdeset godina s dugačkom sijedom kosom svezanom straga u konjski rep, okrenuo se da vidi Benov automobil, parkiran uz cestu. Kad je Audi prošao stotinjak metara iza Benova automobila, i on je stao uz rubnik. Onda je drugi automobil pretekao Benov Opel: siva limuzina u kojoj su bila dvojica muškaraca. “Glaubst Du, er hat uns entdeckt?” upitao je vozač putnika na švicarsko-njemačkom. Misliš da nas je vidio? “Moguće”, odgovorio je putnik. “Zašto bi inače stao?” Možda se izgubio. Gleda na kartu.” “To bi mogao biti trik. Stat ću.” Vozač je ugledao zeleni Audi kako stoji uz cestu. “Očekujemo li društvo?” upitao je. 6 Nova Scotia Sljedećeg jutra Anna i narednik Arsenault dovezli su se do kuće koja je pripadala udovici Roberta Mailhota i pozvonili su na vrata. Udovica je sumnjičavo otvorila vanjska vrata samo za nekoliko centimetara i iz mraka svojeg predsoblja zurila u njih. Bila je sitna ženica od sedamdeset i devet godina, sniježnobijele uredno natapirane kose, velike, okrugle glave, otvorena pogleda, ali umornih smeđih očiju. Njezin je širok plosnat nos bio crven, ili od plača ili od pića. “Da?”

Bila je neprijateljski raspoložena, što nije bilo iznenađujuće. “Gospođo Mailhot, ja sam Ron Arsenault iz RCMP-a, a ovo je Anna Navarro iz američkog Ministarstva pravosuđa.” Arsenault je govorio iznenađujuće nježno. “Htjeli smo vam postaviti nekoliko pitanja. Možemo li ući?” “Zašto?” “Imamo neka pitanja, samo to.” Udovičine male smeđe oči ljutito su zasjale. “Ne razgovaram s policijom. Moj suprug je mrtav. Zašto me ne ostavite na miru?” Anna je osjetila očaj u staričinu glasu. Njezino je djevojačko ime, prema dokumentima, bilo Marie LeBlanc i bila je oko osam godina mlađa od svog supruga. Nije morala razgovarati s njima, iako to vjerojatno nije znala. Sada je sve ovisilo o tome koliko će biti uvjerljivi. Anna nije voljela imati posla s obiteljima žrtava umorstva. Dodijavati im s pitanjima u tako grozno vrijeme, nekoliko dana ili čak nekoliko sati poslije smrti njihovih voljenih, bilo je nepodnošljivo. “Gospođo Mailhot”, rekao je Arsenault službenim tonom, “imamo razloga vjerovati da je netko možda ubio vašeg supruga.” Udovica je na trenutak zurila u njih. “To je smiješno”, rekla je. Prostor između vrata i dovratnika još se više smanjio. “Možda imate pravo”, nježno je rekla Anna. “Ali ako je mu je itko išta učinio, želimo to znati.” Udovica je oklijevala, a onda je rekla podrugljivo: “Bio je star. Imao je slabo srce. Ostavite me na miru.” Bilo joj je žao starice, što je morala podnijeti ispitivanje u tako grozno vrijeme. Ali udovica ih se svakog trenutka mogla otarasiti, a ona to nije smjela dopustiti. Rekla je nježnim glasom: “Vaš je suprug još mogao živjeti. Mogli ste još biti zajedno. Mislimo da vam je netko to možda uskratio. A to je nešto na što nitko nema pravo. Ako vam je netko to učinio, želimo saznati tko je to bio.” Kao da se staričin pogled smekšao. “Bez vaše pomoći nikada nećemo saznati tko vas je odvojio od vašeg supruga.” Ubrzo se prostor proširio i vrata su se otvorila. Dnevna je soba bila mračna. Gospođa Mailhot je upalila svjetiljku, koja je bacala sumpornu svjetlost. Bila je žena širokih kukova i još niža nego je to na prvi pogled izgledalo. Na sebi je imala urednu sivu naboranu suknju i ribarski džemper boje bjelokosti. Soba je bila tamna, ali savršeno čista i mirisala je na limunovo ulje. Bila je netom očišćena - vjerojatno zato što je gospođa Mailhot očekivala dolazak rodbine na mužev pogreb. Bit će problema s pronalaženjem dlaka i vlakana. “Prizorište zločina”, takvo kakvo jest, nije bilo savršeno očuvano. Anna je opazila da je u sobi puno pažnje poklonjeno detaljima. Čipkasti podlošci ukrašavali su naslone za ruke na tvidom presvučenom kauču i naslonjačima. Na svim svjetiljkama bila su jednaka sjenila od svile s bijelim resama. Na kutnim stolićima bile su srebrno uokvirene fotografije. Jedna od njih bila je crno-bijela fotografija s vjenčanja: jednostavna, podložna mlada, a mladoženja tamnokos, oštrih crta lica, ponosan. Na ormariću za televizor izrađenom od orahovine bio je cijeli red slonica, potpuno jednakih figurica boje bjelokosti. Kičasto, ali ganutljivo. “Oh, zar nisu prekrasni”, rekla je Anna, pokazujući slonice Arsenaultu. “Jesu, doista”, rekao je neuvjerljivo. “Jesu li Lenoxovi?” upitala je Anna. Udovica je izgledala iznenađeno, a zatim se ponosno osmjehnula. “Skupljate ih?” “Moja ih je majka skupljala.” Njezina majka nije imala ni vremena ni novca za skupljanje bilo čega osim mršavih čekova. Starica je pokazala rukom. “Izvolite sjesti.” Ana je sjela na kauč, a Arsenault u naslonjač. Sjetila se da je to soba u kojoj je Mailhot pronađen mrtav. Gospođa Mailhot sjedila je na neudobnu stolcu s visokim drvenim naslonom na drugoj strani sobe. “Nisam bila ovdje kad mi je umro muž”, rekla je žalosno. “Bila sam u posjetu svojoj sestri kao i svakog utorka uvečer. Osjećam se grozno što je umro ovdje bez mene.” Anna je suosjećajno klimnula. “Možda bismo malo mogli popričati o tome kako je preminuo...” “Umro je od klijenuti srca”, rekla je. “Doktor mi je tako rekao.” “Lako moguće”, rekla je Anna. “Ali katkad se nekoga može ubiti na takav način da to ne izgleda kao ubojstvo.” “Zašto bi bilo tko htio ubiti Roberta?” Arsenault je brzo, gotovo neprimjetno pogledao u Annu. Bilo je nešto u ženinoj intonaciji: nije to bilo retoričko pitanje. Zvučalo je kao da doista želi znati odgovor. Ono što sada kažu bit će presudno. Njih je dvoje bilo u braku od 1951. - bili su zajedno pola stoljeća. Sigurno je imala kakve slutnje o tome u što je njezin suprug mogao biti upleten, ako je uopće bio u išta upleten. “Vas ste se dvoje povukli ovamo prije nekoliko godina, zar ne?” “Da”, rekla je starica. “Kakve to veze ima sa smrću?” “Živjeli ste od suprugove mirovine?” Gospoda Mailhot prkosno je podigla bradu. “Robert se

brinuo za novac. Rekao mi je da se nikada ne brinem za to.” “No, je li vam uopće rekao odakle dolazi novac?” ili “Rekla sam vam. Robert je vodio brigu o svemu.” ;>>! “Je li vam suprug rekao da ima milijun i pol na banci?” “Možemo vam pokazati bankovne izvatke ako želite”, dodao je Arsenault. U pogledu stare udovice nije se moglo ništa nazrijeti. “Rekla sam vam, znam vrlo malo o financijama.” “Zar nikada nije s vama razgovarao o tome da od nekoga prima novac?” upitao je Arsenault. “Gospodin Highsmith bio je velikodušan čovjek”, rekla je polako. “Nikada nije zaboravljao male ljude. Ljude koji su mu pomogli.” “To su bile uplate od Charlesa Highsmitha?” htio je potvrditi Arsenault. Charles Highsmith bio je glasovit, neki bi rekli zloglasan, medijski magnat. Sa svojim udjelima, koji su bili veći čak i od onih njegova suparnika Conrada Blacka, bio je vlasnik novina, radiopostaja i kabelskih kompanija po cijeloj Sjevernoj Americi. Prije tri godine Highsmith je poginuo, navodno je pao preko ograde svoje jahte, iako su točne okolnosti tog slučaja ostale predmet nekih polemika. Udovica je klimnula. “Moj suprug bio je njegov uposlenik gotovo cijeli svoj život.” “Ali Charles Highsmith umro je prije tri godine”, rekao je Arsenault. “Sigurno je ostavio upute o raspolaganju svojom imovinom. Moj mi suprug takve stvari nije objašnjavao. Gospodin Highsmith se pobrinuo da uvijek imamo dovoljno. Takav je on čovjek bio.” “A što je vaš suprug radio što je pobudilo takvu odanost?” upitala je Anna. “To nije nikakva tajna”, odgovorila je udovica. “Sve do svog umirovljenja prije petnaest godina radio je za njega kao tjelesni čuvar”, rekao je Arsenault. “I čovjek za sve. Onaj tko je obavljao posebne posliće.” “U njega se gospodin Highsmith mogao bezuvjetno pouzdati”, rekla je starica, kao da ponavlja neko javno izrečeno priznanje koje se prečulo. “Ovamo ste se doselili iz Toronta odmah poslije smrti Charlesa Highsmitha”, rekla je Anna, bacivši pogled na njezin dosje. “Moj suprug je... imao neke bojazni.” “U vezi s Highsmithovom smrću?” Starica je govorila s očitim oklijevanjem. “Poput mnogih i on se pitao je li to bila nesreća. Naravno, Robert je tada bio u mirovini, ali je ipak konzultirao službu osiguranja. Katkad je krivio sebe za to što se dogodilo. Mislim da je zato bio pomalo... čudan u vezi s tim. Uvjerio je sam sebe da će, ako to nije bila nesreća, Highsmithovi neprijatelji možda jednoga dana doći potražiti i njega. Zvuči suludo. Ali shvatite, bio mi je suprug, i nikada nisam sumnjala u njegove odluke.” “Zato ste se doselili ovamo”, rekla je Anna, napola sama sebi. Poslije desetljeća provedenih u velikim gradovima poput Londona i Toronta, njezin se suprug povukao na mirno mjesto - zapravo se krio. Preselio se na ovo mjesto gdje su njegovi i njezini preci nekoć sebi napravili dom, na mjesto gdje su poznavali sve susjede, koje je izgledalo sigurno, gdje su mogli živjeti izvan očiju javnosti. Gospođa Mailhot je šutjela. “Nikad u to nisam doista povjerovala. Moj je suprug imao svoje sumnje i to je bilo sve. Kako je stario, tako je postajao sve zabrinutiji. Neki muškarci su takvi.” “Mislili ste da je to neka njegova mušica.” “Svi imamo svoje mušice.” “A što sada mislite?” nježno je upitala Anna. “Sada ne znam što da mislim.” Staričine su se oči ovlažile. “Znate li gdje je držao svoju financijsku evidenciju?” “Čekovne knjižice i sve to nalazi se u jednoj kutiji gore na katu.” Slijegnula je ramenima. “Možete pogledati ako želite.” “Hvala”, rekla je Anna. “Moramo zajedno s vama pretresti sve što se događalo otprilike posljednjih tjedan dana prije smrti vašeg supruga”, dodala je. “U svim pojedinostima. Njegove navike, kamo je odlazio, je li negdje putovao. Sve telefonske razgovore koje je vodio. Sva pisma koja je dobio. Sve restorane u kojima ste bili. Svi majstori ili radnici koji su možda bili u kući - vodoinstalateri, čistači sagova, očitavatelji brojila. Sve čega se možete sjetiti.” Razgovarali su s njom iduća dva sata, prekidajući samo radi odlaska na WC. Čak i onda kad je bilo jasno da je udovica umorna, išli su dalje, odlučni da idu sve dotle dok im ona dopusti. Anna je znala da bi se, ako sada stanu i zamole je da ponovno dođu ujutro, ona u međuvremenu mogla predomisliti pa više neće htjeti razgovarati s njima. Mogla bi razgovarati s nekom prijateljicom, odvjetnikom. Mogla bi ih poslati kvragu. Ali nakon dva sata nisu znali puno više nego na početku. Udovica im je dala dopuštenje da pregledaju kuću, ali nisu otkrili nikakve znakove nasilnog ulaska na ulazna vrata ili kroz prozore. Ubojica je - ako je starac doista bio ubijen - vjerojatno ušao u kuću posluživši se nekom lukavštinom, ili

je to bio neki poznanik. Anna je u ormariću pronašla stari usisač Electrolux i izvadila vrećicu. Bila je puna, što je značilo da vjerojatno nije mijenjana poslije Mailhotove smrti. Dobro. Reći će ljudima iz kriminalističke obrade da kad stignu usisaju pod koristeći novu vrećicu. Možda će se tako naći neki dokazni materijal. Možda će pronaći čak i otiske stopala, tragove guma. Naredit će i da se uzmu eliminacijski otisci udovice i svih drugih koji su ih redovito posjećivali, a otisci prstiju uzet će se i sa svih uobičajenih površina. Kad su se vratili u dnevnu sobu, Anna je pričekala da udovica sjedne, a onda je sjela na stolac odmah do nje. “Gospođo Mailhot”, započela je oprezno, “je li vam suprug ikada rekao zašto misli da bi Charles Highsmith mogao biti žrtvom prljave igre?” Udovica ju je dugo promatrala, kao da je donosila odluku o tome što će otkriti. “Les grands hommes ont leurs ennemis”, rekla je napokon, zloslutno. “Veliki ljudi imaju velike neprijatelje.” “Što time mislite?” Gospođa Mailhot nije uzvratila pogled. “To je samo nešto što je moj suprug govorio”, odgovorila je. Švicarska Ben je skrenuo na prvi izlaz. Cesta je neko vrijeme bila ravna jer je presijecala poljoprivredno zemljište, a onda je, poslije prelaska željezničke pruge, počela vijugati kroz brdovito područje. Otprilike svakih dvadesetak minuta zaustavio se da bi pogledao autokartu. Autocestom A3 išao je prema Churu, južno od Bad Ragaza, kad je odmah iza sebe počeo uočavati tamnoplavi Saab. Nije ni očekivao da će biti sam na cesti. Možda je u Saabu bio netko tko je s radošću odlazio na skijanje. Ali nešto je bilo čudno kod tog auta, nešto u načinu na koji je u stopu pratio njegovu vožnju. Ben se zaustavio pokraj ceste, a Saab je prošao pokraj njega. Dakle - umišljao si je. Sada je nastavio s vožnjom. Bio je paranoičan, a nakon svega što mu se dogodilo, tko bi ga mogao okriviti? Još jedanput je pomislio na Jimmvja Cavanaugha, a onda je naglo odagnao te misli: počelo mu se vrtjeti, kao da gleda u provaliju - tajne su se samo gomilale jedna na drugu. Da bi ostao zdrav, nije smio o tome misliti. Bit će kasnije vremena za sređivanje dojmova. Sada mu je bilo potrebno kretanje. Poslije nekoliko minuta ponovno su mu počele navirati slike pokolja u Shopvilleu pa je počeo tražiti stanice na radiju samo da odvrati misli. I brzina će mu pomoći, računao je, pa je jako nagazio na papučicu gasa, osjetivši kako zupčanici prijenosa lako zahvaćaju i automobil je pojurio cestom uzbrdo. Pogledao je u svoj retrovizor i ugledao plavi Saab - isti onaj plavi Saab, bio je siguran u to. A kako je ubrzavao, ubrzavao je i Saab. Želudac mu se zgrčio. Kod većih brzina vozači intuitivno ostavljaju veću razdaljinu između sebe i automobila ispred, ali Saab je iza njega vozio na sasvim istoj razdaljini kao i prije. Da ga je htio preteći, prešao bi u preticajni trak, a to je značilo da su putnici u njemu imali drukčije namjere. Ben je ponovno pogledao u retrovizor, pokušavajući vidjeti nešto kroz vjetrobransko staklo drugog automobila, ali bilo je teško razaznati bilo što osim sjenki. Mogao je vidjeti jedino to da su naprijed bila dvojica. Sto hoće, dovraga? Sada se Ben usredotočio na cestu ispred sebe. Neće im dati do znanja da je svjestan da ga prate. Ali morao ih se otarasiti. U zapletaju cesta oko Chura bilo bi za to dosta mogućnosti; kad je posljednji put bio tamo, izgubio se. Sada je u posljednjem trenutku oštro skrenuo prema izlazu na užu autocestu broj 3, koja je vodila južno prema St. Moritzu. Nekoliko minuta potom ponovno se pojavio poznati plavi Saab, savršeno centriran u njegovu retrovizoru. Vozeći prebrzo, Ben je projurio pokraj Malixa i Chunvaldena. Zbog naglih uspona i spustova želudac mu je poskakivao. Skrenuo je na loše asfaltirane pokrajnje ceste, jureći po njima brzinom za koju nisu bile namijenjene, pa je zbog grube površine i Opelova prenapregnutog ovjesa automobil poskakivao i trzao se. Jedanput je čuo kako je šasija automobila oštro zagrebla neku izbočinu na asfaltu, a u retrovizoru je vidio iskre. Je li prodrmao svoje progonitelje? Saab bi nestajao u dužim intervalima, ali nikada dovoljno dugim. Uvijek se iznova pojavljivao, kao da je povezan s njime nekom nevidljivom petljom. Ben je brzao nizom tunela koji su bili probijeni kroz klance, pokraj vapnenačkih stijena i starih kamenih mostova koji su premošćivali duboke gudure. Vozio je vratolomno, jer je narastajući strah nadvladao svaku vrst opreza; morao je računati na oprez svojih progonitelja i njihov osjećaj da trebaju čuvati sami sebe. Bio mu je to jedini izgled. Dok je jurio prema uskom oknu nekog tunela, Saab ga je iznenada pretekao i ušao u tunel. Ben se čudio: zar je cijelo vrijeme

slijedio neki drugi automobil? Tek kad je htio izaći iz kratkog tunela i kad je ugledao žuta živina svjetla, vidio je Ben što se događa. Stotinjak metara ispred njega Saab je stajao poprijeko na uskoj cesti, zapriječivši izlaz. Njegov vozač, u tamnom kaputu i šeširu, podigao je ruku i pokazivao mu da se zaustavi. Bila je to barikada, cestovna zapreka. Onda je Ben opazio da otraga dolazi još jedan automobil. Sivi Renault. Opazio je taj auto prije, iako ga nije bolje zagledao. Bio je jedan od njih, ma tko oni bili. Razmišljaj, dovraga! Pokušavali su ga ukliještiti, uhvatiti ga u zamku u tunelu. Zaboga! Nije mogao dopustiti da se to dogodi! Uobičajeni oprez nalagao mu je da nagazi na kočnicu prije nego što udari u prepreku ispred sebe, ali ovo nisu bile uobičajene okolnosti. Umjesto toga, slijedio je neki luđački poriv i nagazio na gas do daske i njegov se Opel zabušio u lijevu stranu nepomičnog Saaba s dvojim vratima. Znao je da je Saab sportski automobil, namijenjen za brzu vožnju, ali je vjerojatno i nekih četiristo kilograma lakši. Vidio je kako je vozač poskočio da se makne s puta neposredno prije nego što je Saab uslijed udara odbačen na jednu stranu. Zbog naglog trzaja Ben je odletio prema naprijed, a napregnuti kruti sigurnosni pojas urezao mu se u meso poput čeličnog obruča, ali mu je udarac napravio upravo dovoljno prostora da se provuče, uz jezovito struganje metala o metal. Automobil koji je vozio budući da mu je prednji dio bio djelomično zgnječen i žestoko slupan - više nije bio nalik krasnom modelu koji je unajmio, ali kotači su se još okretali i on je zatutnjao naprijed cestom, ne usuđujući se pogledati natrag. Iza sebe začuo je pucnjavu. O, dobri Bože! Još nije gotovo. Ovo nikada neće završiti! Probuđen novom navalom adrenalina, Ben je utvrdio kako mu svako osjetilo postaje laserski usredotočeno. Stari sivi Renault, onaj koji je ušao za njim u tunel, nekako se također provukao pokraj olupine. Ben je u svom retrovizoru vidio kako je suvozač kroz prozor u njega uperio nekakvo oružje. Bio je to automat, koji je nakon nekoliko sekundi otvorio gustu neprekidnu automatsku paljbu. Bježi! Ben je pojurio preko staroga kamenog mosta koji je premošćivao tako uski klanac da je jedva bilo mjesta za promet u jednom smjeru. Odjednom se vrlo blizu začuo mukli prasak stakla. Bilo je pogođeno stražnje staklo; meci su ga pretvorili u paukovu mrežu. Znali su točno što rade i on će uskoro biti mrtav. Začuo se prigušen prasak, kao da je nešto prsnulo, i automobil se iznenada zanio ulijevo: eksplodirala mu je jedna guma. Pucali su mu u gume. Pokušavali su ga onesposobiti. Ben se sjetio stručnjaka za osiguranje koji je podučavao direktore iz Hartman Capital Managementa o opasnostima od otmice u zemljama trećeg svijeta i uvježbavao ih je prema popisu preporučenih protumjera. Bile su smiješno neusklađene sa stvarnošću, kako onda, tako i sada. Nikad ne izlazi iz automobila bio je jedan od naputaka, sjetio se. Nije bilo jasno hoće li imati puno izbora. Upravo u tom trenutku začuo je prepoznatljivo zavijanje policijske sirene. Kroz nazupčanu rupu na neprozirnom stražnjem staklu vidio je kako se iza sive limuzine brzo približava treće vozilo, civilni neobilježeni automobil s trepćućim plavim svjetlom na krovu. To je sve što je uspio vidjeti: bio je predaleko da bi mogao razaznati koja je marka automobila. U Benovoj glavi ponovno je nastala zbrka, ali je pucnjava naglo prestala. Promatrao je kako se siva limuzina iznenada okrenula za 180 stupnjeva na rubu ceste, uzverala se na uski nasip i udaljila se projurivši pokraj policijskog automobila. Njegovi progonitelji u Renaultu pobjegli su! Ben je zaustavio svoj automobil odmah iza kamenog mosta te ostao sjediti zabačene glave u šoku i iscprljen, čekajući da dođe Polizei. Prošla je minuta, a onda još jedna. Okrenuo je glavu prema smrtonosnom dijelu ceste. Ali više nije bilo ni policijskog automobila. Slupani Saab bio je napušten. Bio je sam i jedini zvuk bio je lagani rad motora u njegovu autu i lupanje njegova srca. Iz džepa je izvadio svoju Nokiju, sjetio se razgovora sa Schmidom i donio odluku. Mogu te zatvoriti na dvadeset i četiri sata bez ikakva povoda, rekao mu je Howie. Schmid mu je jasno dao do znanja da samo traži izgovor kako bi to napravio. Kasnije će nazvati Polizei. Više nije mogao jasno razmišljati. Kad je adrenalin opao, panika je ustupila mjesto jakoj iscrpljenosti. Očajnički mu je trebao odmor. Trebao je uzeti goriva, ponovno se napuniti. Vozio je svoj oštećeni Opel nekoliko kilometara uzbrdo. Motor se naprezao, a razderane gume stvarale su škripu koja je parala kosti, sve dok nije stigao do najbližeg grada, koji je zapravo bilo

selo, Dorf. S obje strane njegovih uskih ulica bile su stare kamene zgrade, od malenih trošnih građevina do većih, građenih od drvenog kostura ispunjenog opekom. Nekoliko svjetala bilo je upaljeno, ali je većina prozora bila u mraku. Ulica je bila neravnomjerno popločana pa je podvozje automobila, koje je sada bilo nisko, redovito udaralo u kamen za popločavanje i grebalo po njemu. Uska cesta uskoro je postala glavna ulica, s nizovima kamenih kuća sa zabatom i redovima zgrada prekrivenih sindrom. Sada je došao do velikog popločanog trga imenom RATHAUSPLATZ, kojim je dominirala stara gotička katedrala. U središtu trga bio je kameni vodoskok. Čini se da se nalazio u selu iz sedamnaestog stoljeća sagrađenom na mnogo starijim ruševinama, čije su građevine bile neobična zbrka arhitektonskih stilova. Na trgu preko puta katedrale nalazila se gospodska kuća iz sedamneastog stoljeća sa stepenastim zabatima na kojoj je bio malen drveni znak s natpisom Altes Gebaude, Stara zgrada, iako je izgledala novija od većine drugih zgrada u gradiću. Svjetlo je blještalo kroz prozore s malim rešetkama. Bila je to nekakva krčma, mjesto gdje se moglo dobiti hranu i piće, sjesti, odmoriti se i razmisliti. Parkirao je svoju olupinu uz neki stari poljoprivredni kamion, gdje će biti prilično skriven od pogleda, i ušao unutra, dok se jedva držao na drhtavim nogama. Mjesto je bilo toplo i ugodno, osvijetljeno vatrom koja je svjetlucala iz golemog kamenog ognjišta. Mirisalo je po dimu od drva, prženom luku i pečenom mesu, krasno i primamljivo. Sve je izgledalo kao tradicionalni švicarski Stubli, starinski restoran. Jedan okrugli drveni stol bio je očito Stammtisch, mjesto rezervirano za redovite goste koji su dolazili svakodnevno da bi satima ispijali pivo i igrali karte. Petorica ili šestorica muškaraca, uglavnom poljodjelci ili radnici, pogledali su ga s neprijateljskom sumnjičavošću, a onda su se vratili svojim kartama. Ostali su bili raspršeni po cijeloj prostoriji, večerajući ili ispijajući svoja pića. Ben je tek tada shvatio koliko je gladan. Pogledom je potražio konobara ili konobaricu, ali nije vidio nikoga, pa je sjeo za jedan prazan stol. Kad je stigao konobar, malen okrugao čovjek u ranim srednjim godinama, Ben je naručio nešto tipično švicarsko, jaku hranu: Rosti, pečeni krumpir i Geschnetzeltes, komadiće teletine u umaku od vrhnja, te Vierterl, stolnu bocu od četvrt litre mjesnog crnog vina. Kad se konobar vratio poslije deset minuta noseći u ruci nekoliko pladnjeva, Ben ga je upitao na engleskom: “Gdje ima dobro mjesto gdje se može prenoćiti?” Konobar je podigao obrve i u tišini spustio pladnjeve s večerom. Maknuo je u stranu staklenu pepeljaru i crveni preklopnik s papirnatim šibicama s natpisom Altes Gebaude i ulio tamnocrveno vino u čašu na stalku. “Langasthof”, rekao je, s jakim romanskim naglaskom. “To je jedino mjesto u krugu od dvadeset kilometara.” Dok mu je konobar davao upute, Ben je navalio na Rosti. Krumpiri su bili smeđi i hrskavi, mirisali po luku i bili su vrlo ukusni. Nastavio je proždrljivo gutati svoju večeru, pogledavajući kroz djelomice zamagljen prozor na malo parkiralište vani. Još je jedan automobil bio parkiran do njegova, zapriječujući mu pogled. Zeleni Audi. Nešto mu je zabrenčalo u mozgu. Nije li zeleni Audi vozio za njim dobrim dijelom autoceste A3 kad je izašao iz Ziiricha? Sjetio se kako ga je ugledao i zabrinuo se da li ga slijede te to odbacio kao plod svoje prebujne mašte. Kad je odvratio pogled, učinilo mu se da je krajičkom oka opazio nekoga tko je gledao u njega. No kad je pogledom prešao po prostoriji, nije bilo nikoga tko bi ga gledao nekim posebnim pogledom. Ben spusti svoju čašu s vinom. Treba mi crna kava, pomisli, a ne vino. Počinjem viđati nešto čega nema. Večeru je uglavnom pojeo, zgutao rekordnom brzinom. Sad mu je teško sjela na želudac, olovna smjesa masnih krumpira i umaka od vrhnja. Pogledom je potražio konobara kako bi naručio jaku kavu. Opet je imao taj jeziv osjećaj da ga netko promatra, a onda odvrati pogled. Okrenuo se ulijevo, gdje je većina izgrebanih drvenih stolova bila prazna, ali nekoliko je ljudi sjedilo u mračnom dijelu, duboko u sjenci, pokraj dugačkog, kićeno izrezbarenog drvenog šanka, koji je bio neosvijetljen i nitko za njim nije sjedio, a jedini predmet na njegovoj površini bio je staromodni bijeli telefon s brojčanikom na okretanje. Za jednim je stolom sjedio neki čovjek sam, ispijajući kavu i pušeći, sredovječan čovjek u iznošenoj smeđoj kožnoj avijatičarskoj jakni, čija je duga posijedjela kosa bila straga privezana u konjski rep. Već sam ga negdje vidio, pomisli Ben. Znam da sam ga negdje već vidio. Ali gdje? Sada je čovjek ležerno

stavio lakat na stol, nagnuo se naprijed i naslonio glavu na ispruženi dlan, tako da mu je ruka prekrivala jednu stranu lica. Gesta je bila previše promišljena. Čovjek je pokušavao sakriti svoje lice i previše se u tome trudio biti ležeran. Ben se sjetio visoka čovjeka u poslovnom odijelu, blijedožute kože, čija je duga sijeda kosa bila privezana u konjski rep. Ali gdje ga je vidio? Pogledao ga je samo nakratko, pomislivši u prolazu kako je smiješno, kako zastarjelo izgledao taj konjski rep na poslovnom čovjeku. To je pripadalo... u osamdesete. Bahnhofstrasse. Čovjek s konjskim repom bio je među mnoštvom ljudi koji su prolazili pješačkom trgovačkom zonom neposredno prije nego što je ugledao Jimmvja Cavanaugha. Sada je bio siguran u to. Čovjek je bio u blizini hotela St. Gotthard; kasnije je slijedio Bena u zelenom Audiju; sada je bio ovdje, a svojim izgledom nikako nije ovamo pristajao. Dobri Bože, i on me prati, pomisli Ben. Promatra me još od popodneva. Osjetio je kako mu se stisnuo želudac. Tko je to i zašto je ovdje? Ako je, poput Jimmvja Cavanaugha, htio ubiti Bena - ma koji bio razlog tomu - zašto to već nije učinio? Bilo je puno prigoda. Cavanaugh je potegnuo revolver usred bijela dana nasred Bahnhofstrasse. Zašto bi čovjek s konjskim repom oklijevao pucati u njega u gotovo praznoj krčmi? Signalizirao je konobaru, koji je požurio k njemu s upitnim pogledom. “Mogu li dobiti kavu?” upita Ben. “Svakako, gospodine.” “I gdje vam je nužnik, WC?” Konobar je pokazao prema slabo osvijetljenom uglu prostorije, gdje se jedva vidio malen hodnik. I Ben je pokazao u tom smjeru, potvrđujući što upadljivijom gestom gdje se nalazi nužnik. Tako je čovjek s konjskim repom mogao vidjeti kamo on ide. Ben je ostavio nešto novaca ispod pladnja, u džep stavio jedne šibice sa znakom restorana, polako ustao i krenuo prema nužniku. Bio je u malom hodniku s druge strane blagovaonice gledajući od kuhinje. Ben je znao da restoranske kuhinje obično imaju izvana ulaz za poslugu, pa predstavljaju dobar put za bijeg. Ali on nije htio da čovjek s konjskim repom pomisli kako on kani izaći iz restorana kroz kuhinju. Nužnik je bio malen i bez prozora, pa nije mogao tuda izaći. Čovjek s konjskim repom, po svoj prilici nekakav profesionalac, vjerojatno je već provjerio sve mogućnosti izlaska. Zaključao je vrata zahoda. Bio je to starinski zahod, s jednako starinskim mramornim umivaonikom, i ugodno je mirisao po tekućini za čišćenje. Izvadio je svoj digitalni telefon i nazvao telefonski broj Altes Gebdude. Ben je začuo slabu zvonjavu telefona negdje u restoranu. Vjerojatno je to bio stari telefon s brojčanikom na okretanje koji je vidio na šanku u blizini stola za kojim je sjedio čovjek s konjskim repom, ili telefon u kuhinji, ako su ga imali tamo. Ili su zvonila oba. Javio se muškarac: “Altes Gebdude, guten Abend.” Ben je bio prilično siguran da je to bio konobar. Dubokim i ozbiljnim glasom, Ben je rekao: “Trebao bih razgovarati s jednim od vaših gostiju, molim vas. Tamo je na večeri. Hitno je.” “Ja? Tko je to?” “Vjerojatno ga ne poznajete. Nije redovit gost. To je gospodin s dugom sijedom kosom svezanom u konjski rep. Vjerojatno ima na sebi kožnu jaknu koju uvijek nosi.” “A, da, mislim da znam na koga mislite. Ima oko pedeset godina?” “Da, to je on. Molim vas, možete li ga pozvati da dođe na telefon. Kako sam rekao, hitno je. Hitan slučaj.” “Da, odmah, gospodine”, rekao je konobar, reagirajući na napetost koju je osjetio u Benovu glasu. Odložio je telefonsku slušalicu. Ben je ostavio liniju otvorenom, spremio telefon u gornji džep svog sportskog kaputa, izašao iz zahoda i vratio se u blagovaonicu. Čovjek s konjskim repom više nije sjedio za svojim stolom. Telefon je bio na šanku, koji je bio tako postavljen da ga se nije moglo vidjeti s ulaza u restoran - Ben to nije opazio dok je sjedio za svojim stolom - i nitko tko je stajao ili sjedio za njim nije mogao vidjeti ni ulaz ni dio restorana između nužnika i ulaza. Ben je brzo krenuo prema van. Iskupio si je možda petnaest sekundi da može otići, a da ga čovjek s konjskim repom ne vidi. Ovaj je trenutačno govorio u telefonsku slušalicu i nije čuo ništa osim tišine, pitajući se što je bilo s čovjekom koji ga je zvao, a koji ga je tako pomno opisao. Ben je pograbio svoje torbe iz oštećene limuzine i pojurio prema zelenom Audiju; ključ je bio u bravi, kao da je vozač htio da sve bude spremno za brzi bijeg. U ovom uspavanom selu vjerojatno nisu znali za krađu, ali nekada mora biti prvi put. Osim toga, Ben je imao jake razloge da vjeruje kako čovjek s konjskim repom nije u položaju obavijestiti policiju o nestanku svog automobila. Na taj je način dobio automobil u voznom stanju, a njegov

progonitelj ostao je bez njega. Ben je uskočio i pokrenuo motor. Sada nije imalo smisla pokušati biti tih; čovjek s konjskim repom čut će pokretanje motora. Krenuo je unatrag, a zatim uz cvilež guma punom brzinom odjurio s popločanog Rathausplatza. Poslije petnaest minuta zaustavio se pokraj kamene zgrade drvenog kostura u jednom udaljenom, šumovitom području do kojeg je vodio seoski put. Na malenom natpisu na pročelju stajalo je LANGASTHOF. Sakrio je auto diskretno iza borove šumice i otišao pješice natrag do gostinske kuće, gdje je na malom natpisu stajalo EMPFANG, recepcija. Pozvonio je i čekao nekoliko minuta prije nego što se upalilo svjetlo. Bila je ponoć i očito je probudio vlasnika. Stari čovjek s dubokim borama na licu otvorio je vrata i s uznemirenim izrazom na licu odveo Bena dugačkim, mračnim hodnikom. I dok je hodao, palio je malene zidne svjetiljke, sve dok nisu došli do vrata od hrastovine s oznakom 7. Običnim ključem otključao je vrata i upalio malenu žarulju, koja je osvijetlila udobnu sobu kojom je dominirao bračni krevet na kojem je bio uredno složen bijeli poplun. Tapete s uzorkom rombova lupile su se od zida. “To je sve što imamo”, rekao je vlanik zlovoljno. “Bit će dobro.” “Uključit ću grijanje. Trebat će doBrih deset minuta.” Nekoliko minuta kasnije, nakon što je raspakirao samo ono što mu je trebalo za tu noć, Ben je otišao u kupaonicu da se istušira. Tu je sve bilo tako neobično, tako zamršeno - četiri ili pet ručki i kazaljki, ručica za tuš u obliku telefona koja je visjela na kuki - da je Ben odlučio ne zamarati se s tim. Isprskao se hladnom vodom po licu, ne želeći čekati da topla voda nade svoj put kroz cijevi, oprao je zube i razodjenuo se. Poplun je bio raskošan, debeo i napunjen guščjim perjem. Zaspao je čim je legao. Poslije nekog vremena - nekoliko sati, činilo se, premda nije mogao znati jer mu je putna budilica još bila u koferu - začuo je neku buku. Sjeo je uspravno, a srce mu je udaralo. Začuo je ponovno. Bio je to mekan, ali čujan cvilež, škripa podnih dasaka ispod saga. Dolazila je iz smjera vrata. Ispružio je ruku prema stoliću i dohvatio mjedenu svjetiljku. Drugom rukom polako je iščupao njezinu žicu iz zida te oslobodio svjetiljku da može njome zamahnuti. Progutao je slinu. Srce mu je lupalo. Tiho je izvukao noge ispod popluna i spustio ih na pod. Polako je podigao svjetiljku, pazeći da ne pomakne bilo što drugo na stoliću. Kad mu je bila čvrsto u rukama, tiho, tiho, podigao ju je iznad glave. I iznenada je skočio s kreveta. Dočekala ga je snažna ruka, koja je zgrabila svjetiljku, okrenula je i izvuka mu je iz ruke. Ben se bacio na tamni obris, okrenuo se i zario svoje rame provalniku u prsa. Ali u istom je trenu ovaj zamahnuo nogom i pogodio Bena u gležnjeve te ga srušio na pod. Ben se svom snagom pokušavao podići i laktovima izudarati svog napadača, no ovaj mu je zario koljeno u prsa i solarni pleksus te mu izbacio zrak. Prije nego je dospio napraviti još jedan pokret, napadač je ispružio ruke i pritisnuvši Benova ramena, prikovao ga za pod. Čim mu se povratio dah, Ben je ispustio jak urlik, a onda mu je velika ruka začepila usta i on je ostao žureći u sablasno lice svoga brata. “Dobar si”, rekao je Peter, “ali ja sam još uvijek bolji.” 84 7 Asuncion, Paragvaj Bogati je Korzikanac umirao. Umirao je, međutim, već tri ili četiri godine, a vjerojatno je u sebi imao snage za još dobre dvije godine. Živio je u velikoj španjolskoj vili misionarskog stila u bogatu predgrađu Asuncićna, na kraju duge ulice oivičene palminim stablima, okružen s puno jutara zemljišta u krasnoj prirodi. Spavaonica Senora Prosperija bila je na katu i iako je bila okupana suncem, bila je pretrpana medicinskom opremom pa je izgledala kao soba za hitnu medicinsku pomoć. Njegova puno mlađa žena Consuela već je godinama spavala u svojoj vlastitoj spavaonici. Kad je ujutro otvorio oči, nije prepoznao medicinsku sestru. “Vi niste naša stalna djevojka”, rekao je, a glas mu je bio graktanje puno sluzi. “Vaša stalna medicinska sestra je bolesna”, rekla je mlada plavuša ugodna izgleda. Stajala je pokraj njegova kreveta i nešto radila s njegovim intravenoznim dripom. “Tko vas je poslao?” upitao je Marcel Prosperi. “Agencija za kućnu njegu”, odgovorila je. “Molim vas, umirite se. Nije dobro da se uznemiravate.” Otvorila je ventil infuzije do kraja. “Uvijek me nečim napumpavate”, mrmljao je Serior Prosperi, ali to je bilo sve što je mogao učiniti prije nego što su mu se zatvorile oči i prije nego što je izgubio svijest. " “.”““"“- . , "•”,-..” “:” 85 Poslije nekoliko minuta zamjenska sestra opipala mu je bilo na zapešću i utvrdila da mu srce ne kuca. Ležerno je vratila

ventil infuzije u normalan položaj. A onda joj se na licu odjednom pojavio izraz boli i otišla je priopćiti užasnu vijest starčevoj udovici. Ben je stao na sag, potom osjetio kako mu se krv slijeva iz glave i pao naprijed na koljena. Svladala ga je vrtoglavica i osjetio je kako mu se glava okreće dok mu je tijelo bilo ukočeno, kao da mu glava nije povezana s tijelom. Nahrupila su sjećanja, na pogreb, na pogrebni obred na malenom groblju u Bedfordu. Na rabina koji je pjevao Kaddish, molitvu za mrtve: Yisgadal v”jiskadash shmei shmay rabbo...Na maleni drveni lijes s ostacima, na to kako je očeva prisebnost iznenada popustila kad je lijes spušten u jamu, kako se srušio na tlo, stisnutih šaka, uz promukao jauk. Ben je čvrsto stisnuo oči. Sjećanja su mu navrla u već preopterećene misli. Poziv usred noći. Vožnja u Westchester Countv kako bi roditeljima javio vijest. Nije to mogao telefonskim putem. Mama, tata, imam lose vijesti o Peteru. Trenutak šutnje; moram li doista prolaziti kroz ovo, što još treba reći? Otac mu je spavao u svom golemom krevetu, dakako: bilo je četiri ujutro, sat vremena prije nego što se starac inače budi. Majka je bila u svom mehaničkom bolničkom krevetu u susjednoj sobi, a noćna sestra drijemala je na kauču. Najprije mama. To se činilo ispravnim. Njezina ljubav prema dječacima bila je nezamršena, bezuvjetna. Jednostavno je prošaptala: “Sto je?” i zurila u Bena ne shvaćajući. Činilo se da se naglo trgnula iz duboka sna: dezorijentirana, još uvijek napola u svijetu snova. Upravo sam dobio poziv iz Švicarske, mama, i Ben je, kleknuvši, nježno položio svoju ruku na njezin mekani obraz kao da će prigušiti udarac. Njezin je dugački promukli vrisak probudio Maxa, koji je dojurio, ispruživši jednu ruku. Ben ga je htio zagrliti, ali tata nikada nije dopuštao takvu intimnost. Očev dah bio je smrdljiv. Nekoliko pramenova njegove sijede kose bilo je raščupano, našušureno. Dogodila se nesreća, Peter...U takvim trenucima govorimo u klišejima i ne marimo za to. Klišeji su utješni, to su otrcane fraze pomoću kojih se možemo lako i bez razmišljanja kretati. .i,, :j 86 Max najprije uopće nije reagirao onako kako je Ben očekivao: starčev izraz lica bio je mrk, oči su mu sijevale od ljutnje, ne od boli; usta su mu ostala otvorena u obliku slova O. Zatim je polako zavrtio glavom, zatvorio oči i suze su mu potekle niz blijede izborane obraze dok je dalje vrtio glavom, a potom se srušio na pod. Sada se doimao ranjivim, malenim, nemoćnim. Nije bio moćan, impresivan muškarac u savršeno skrojenim odijelima, uvijek pribran, uvijek broj jedan. Max nije otišao utješiti svoju ženu. Njih dvoje plakalo je svako za sebe, u bolnoj usamljenosti. Sada je i Ben, poput oca na pogrebu, čvrsto stisnuo oči, osjetivši kako mu udovi otkazuju, da ga nisu u stanju nositi. Srušio se prema naprijed, ispruženih ruku, dotaknuvši svog brata dok mu je padao u naručje, da vidi je li njegova utvara stvarna. Peter reče: “Hej, braco!” “O, moj Bože”, prošapta Ben. “O, moj Bože.” Bilo je to kao da vidi duha. Ben je duboko uzdahnuo, obgrlio brata i čvrsto ga stisnuo. “Gade jedan... Gade jedan!...” “Je li to najbolje što mi možeš reći?” upita Peter. Ben popusti stisak. “Sto si pobogu - “ Ali Peterovo lice bilo je ozbiljno. “Moraš otići odavde. Otiđi iz zemlje što prije možeš. Odmah.” Ben je shvatio da su mu oči bile pune suza, pa mu je bio zamagljen pogled. “Gade jedan”, rekao je. “Moraš otići iz Švicarske. Pokušali su mene srediti. Sada love tebe.” “Sto si pobogu...!” Ben je tupo ponavljao. “Kako si mogao...? Kakva je to izopačena, bolesna šala? Mama je umrla... nije htjela... Ti si je ubio.” Gnjev mu je obuzeo cijelo tijelo, vene i arterije, i lice mu se zajapurilo. Njih su dvojica sjedila na sagu, netremice promatrajući jedan drugoga, nesvjesno ponavljajući ono što su činili u ranom djetinjstvu, kad su tek prohodali, kad su satima sjedili okrenuti jedan prema drugomu i na svom gugutavom izmišljenom jeziku razmjenjivali tajnu šifru koju nitko drugi nije mogao razumjeti. “Sto si to, dovraga, smislio?” “Ne zvučiš mi kao da si sretan što me vidiš, Benno”, rekao je Peter. Jedino ga je Peter zvao Benno. Ben je ustao, a za njim i Peter. Uvijek mu je bilo neobično promatrati lice svog brata blizanca: uvijek je uočavao samo razlike. To kako je jedno Peterovo oko bilo nešto 87 veće od drugoga. Kako su mu obrve imale drukčiji luk. Kako su mu usta bila šira od njegovih i svijala se prema dolje. Cjelokupni izraz bio je ozbiljniji, stroži. Benu je Peter izgledao potpuno drukčije. Svakome drugome te su razlike bile mikroskopske. Gotovo ga je zapanjilo kad je iznenada shvatio koliko mu je nedostajao Peter, kako je duboku

ranu u njemu izazvao bratov nestanak. Nije mogao a da o bratovu nestanku ne razmišlja kao o nasilju nad tijelom, kao o osakaćenju. "Godinama su, cijelo svoje djetinjstvo, bili neprijatelji, suparnici, antagonisti. Otac ih je tako odgojio. Max ih je, pribojavajući se da će bogatstvo od njegovih dječaka načiniti mekušce, slao u svaku postojeću školu u prirodi i kamp za “izgradnju karaktera” - na tečaj preživljavanja gdje si morao izdržati po tri dana na vodi i travi; u kampove za penjanje po stijenama i vožnju kanua i kajaka. Namjeravao to Max ili ne, natjerao je svoja dva sina da se natječu jedan protiv drugoga. To je suparništvo splasnulo tek kad su se razdvojili tijekom školovanja. Tek je to što su bili udaljeni jedan od drugoga, i od svojih roditelja, omogućilo dječacima da prekinu s nadmetanjem. Peter reče: “Hajdemo odavde. Ako si se ovdje prijavio pod svojim imenom, nadrapali smo.” Peterov kamionet, neka zahrđala Tovota, bio je sav slijepljen od blata. Kabina je bila puna smeća, sjedala su bila zamrljana i vonjala su po psima. Bio je skriven u guštari tridesetak metara od konačišta. Ben mu je ispričao o užasnoj potjeri po cestama u blizini Chura. “Ali to nije sve”, nastavio je. “Mislim da me cijelim putem pratio još neki tip. Sve od Zuricha.” “Tip koji vozi Audi?” upita Peter, turirajući artritičan motor stare Tovote i skrećući na mračan seoski put. “Točno.” “Pedesetogodišnjak, duge kose svezane straga, kao neki stari hipik?” “To je on.” “To je Dieter, moj promatrač, moja antena.” Okrenuo se prema Benu i osmjehnuo se. “I moj šogor, da tako kažemo.” “Ha?” “Lieslin stariji brat i zaštitnik. Tek je nedavno zaključio da sam dovoljno dobar za njegovu sestru.” 88 “Baš je neki stručnjak za nadziranje. Opazio sam ga. Ukrao sam mu i auto. A ja sam amater.” Peter je slegnuo ramenima. Dok je vozio, pogledao je preko ramena. “Nemoj podcijeniti Dietera. Trinaest godina radio je u protu obavještajnoj službi švicarske vojske u Ženevi. I nije se ni trudio ostati neopažen. Provodio je protunadzor. Bila je to samo mjera opreza, otkako smo saznali da si u zemlji. Posao mu je bio da vidi slijedi li te tko. Da te promatra, slijedi, da se pobrine da te ne ubiju ili otmu. Nije ono bio policijski auto koji te spasio na cesti broj 3. Dieter je sta vio policijsku sirenu da ih prevari. Bio je to jedini način. Imamo posla s vrhunskim profesionalcima.” Ben je uzdahnuo: ““Vrhunski profesionalci? “Oni te love.” “Oni” “!” Tko su oni? Isuse!” “t “Recimo samo korporacija.” Peter je gledao u retrovizor. “Tko to v,i zna, tko su oni.” J Ben je zavrtio glavom. “A ja sam mislio da ja umišljam stvari. Sišao si s uma, majku mu.” Osjetio je kako mu lice gori od gnjeva. “Gade jedan, ta nesreća... Uvijek mi je tu nešto smrdjelo.” Kad je poslije jednog trenutka Peter progovorio, činilo se kao da je smeten, riječi su mu bile zbrkane. “Bojao sam se da ćeš doći u Švicar sku. Uvijek sam morao biti toliko oprezan. Mislim da nikada nisu doista bili uvjereni u to da sam mrtav.” “Hoćeš li mi, molim te, reći što se to, dovraga, događa?” eksplodi rao je Ben. Peter je gledao ravno naprijed na cestu. “Znam da je strašno to što sam učinio, ali nisam imao drugog izbora.” “Tata otada više nije isti čovjek, ti gade jedan, a mama...” Peter je neko vrijeme šutke vozio. “Znam za mamu. Nemoj...” Glas mu je postao čelično hladan. “Doista me nije nimalo briga što se dogo dilo s Maxom.” Ben je iznenađeno pogledao u bratovo lice. “Pa, to si i dokazao, točno.” “Zbog tebe i mame bilo mi je... grozno. Nisam znao kakve biste vi mogli imati posljedice. Nemaš pojma koliko sam želio s vama stupiti u kontakt, reći vam istinu. Reći vam da sam živ.” “Bi li mi sada želio reći zašto?” “Htio sam vas zaštititi, Benno. Inače to nikada ne bih učinio. Da sam mislio kako će me jednostavno ubiti i da će to biti kraj, rado bih im to dopustio. Ali znao sam da će se ustremiti i na moju obitelj. 89 A to znači na tebe i mamu. Što se tate tiče, on je za mene umro prije četiri godine.” Ben je u isto vrijeme i bio uzbuđen što vidi Petera i ljut zbog obmane i teško mu je bilo logično razmišljati. “O čemu pričaš? Hoćeš li mi već jedanput ispričati cijelu priču?” Peter je pogledao dolje u nešto što je izgledalo kao kućica malo podalje od ceste, kojoj je halogeno svjetlo obasjavalo ulaz. “Sto je ovo, u pet ujutro? Ali čini se da je tamo netko budan.” Svjetlo je bilo upaljeno iznad prednjeg ulaza tog konačišta. Zaustavio se na skrivenoj čistini među drvećem u blizini svratišta i ugasio motor. Dvojica muškaraca izašla su iz automobila. Jutro pred svanuće bilo je hladno i tiho. Čulo se samo slabo šuškanje neke životinjice ili ptice iz šume koja je bila iza svratišta. Peter je otvorio prednja vrata i ušli

su u maleno predvorje. Recepcija je bila osvijetljena treperavim fluorescentnim svjetlom, ali nikoga nije bilo tamo. “Svjetlo je upaljeno, a nikoga nema kod kuće”, reče Peter. Ben se nasmiješio, shvativši: bila je to jedna od omiljenih uvreda njihova oca. Upravo je htio pritisnuti maleno metalno zvonce na recepciji kad su se otvorila vrata iza recepcije i pojavila se bucmasta žena, privezujući frotirni ogrtač oko trbuha. Mrgodila se i treptala na svjetlu, ljuteći se što su je probudili. “Ja?” Peter je govorio brzo i tečno na njemačkom. “Es tut mir sehr leid Ste zu storen, aber toir h”dtten gerne Kaffee.” Rekao je da mu je žao što je uznemirava, ali oni bi popili kavu. “Kaffee?” mrgodila se starica. “Sie haben mich geiveckt, iveil Ste Kaffee tuollen?” Probudili su je jer bi popili kavu? “Wir iverden Sie fur ihre Bemiihungen bezahlen, Madame. Zivei Kaffee bitte. Wir iverden uns einfach da, in Ihrem Esszimmer, hinsetzen.” Platit će joj za trud, uvjeravao ju je Peter. Dvije kave. Htjeli bi samo sjesti u blagovaonicu. Nezadovljna domaćica zavrtjela je glavom i odšepesala prema jednom kutu malene mračne blagovaonice, upalila svjetla i uključila veliki crveni metalni stroj za kavu. Blagovaonica je bila mala, ali udobna. Veliki prozori bez zavjesa, koji su za dana vjerojatno gostima pružali prekrasan pogled na šumu u kojoj se nalazilo svratiste, bili su potpuno crni. Pet ili šest okruglih stolova bilo je prekriveno uštirkanim bijelim stolnjacima i već su bili postavljeni za doručak. Bile su tu čaše za sok, šalice za kavu i metalne zdjelice s kockama smeđeg šećera. Peter je sjeo za stol za dvoje do zida, 90 ir pokraj prozora. Ben je sjeo s druge strane stola. Domaćica je zagrijavala vrč mlijeka u svom kutku i promatrala ih, kao što ljudi često proma traju identične blizance. Peter je maknuo u stranu pladanj i pribor za jelo kako bi napravio mjesta za laktove. “Sjećaš li se kad je buknula cijela ta stvar sa švicar skim bankama i nacističkim zlatom?” “Kako da ne.” Dakle, u tom grmu lezi zec. “To je bilo neposredno prije nego što sam se preselio ovamo iz Afrike. Pomno sam to pratio u tamošnjim novinama - valjda me to posebno zanimalo jer je tata proveo neko vrijeme u Dachauu.” Ustima napravi ciničnu grimasu. “U svakom slučaju, odjednom se razvila prava kućna radinost. Pravnici i neskrupulozni odvjetnici dobili su sjajnu zamisao kako se okoristiti ostarjelim preživjelima iz holokausta koji su pokušavali pronaći imovinu svojih obitelji. Mislim da sam ti rekao da sam negdje čitao o starici u Francuskoj, koja je preživjela koncentra cijske logore. Pokazalo se da ju je prevarilo nekakvo francusko smeće od odvjetnika, koji je rekao da ima informacije o računu koji je pripa dao njezinu ocu i koji leži neiskorišten u nekoj švicarskoj banci, i tako joj je oteo svu životnu ušteđevinu. Kao, trebao mu je predujam da bi mogao obaviti istraživanje, uhvatiti se u koštac s tom švicarskom bankom i sva ta sranja. Dakako, starica je platila - iznos od dvadeset pet tisuća dolara, cijelu svoju ušteđevinu, novac koji joj je trebao za ži vot. Odvjetnik je nestao, zajedno s tih dvadeset i pet tisuća. To me strašno uzrujalo - nisam mogao podnijeti da se nemoćnu staricu tako iskoristi - pa sam stupio s njom u kontakt i ponudio joj da besplatno potražim bankovni račun njezina oca. Razumljivo, bila je sumnjičava, jer su je upravo odrali, ali nakon što smo neko vrijeme razgovarali dala mi je dopuštenje da krenem u potragu, s time da sam je morao uvjeriti da me ne zanima njezin novac.” Peter, koji je gledao u stolnjak dok je govorio, sada pogleda izravno u Bena. “Shvaćaš, ti preživjeli nisu bili motivirani pohlepom. Tražili su okončanje slučaja, pravdu, povezanost sa svojim mrtvim roditeljima, s prošlošću. Novac im je trebao za preživljavanje.” Okrenuo se i pogle dao u jedan prozor. “Čak i kao staričin zakonski zastupnik imao sam svakovrsne teškoće sa švicarskim bankama. Rekli su da nemaju nikakav zapis o nekom takvom računu. Uobičajena priča. Ti prokleti švicarski bankari - nevjerojatni su, toliko su šupački pedantni u čuvanju zapisa, čuvaju svaki jarčev komadić papira od postanka svijeta, ali sada kažu oh, izgubili smo bankovni račun. Da, da, kako da ne. A onda sam 91 čuo za onog čuvara u banci u kojoj je staričin otac otvorio račun. Čuvar je dobio otkaz jer je naletio na zabavu trganja papira - namještenici banke usred noći su uništavali gomile dokumenata iz četrdesetih godina - a on je iz stroja za sjeckanje spasio jednu hrpu dokumenata i knjiga poslovanja.” “Sjećam se toga kao u magli”, reče Ben. Došla je domaćica s pladnjem i namrgođeno spustila metalni vrč s espressom i drugi s vrućim mlijekom, a onda je

izašla iz blagovaonice. “Švicarskim vlastima to se nije svidjelo. Povreda privatnosti banke i sva ta licemjerna sranja. Nije važno što su se uništavali dokumenti. Pronašao sam čovjeka, negdje pokraj Ženeve. Sačuvao je sve dokumente, iako ih je banka htjela natrag, i dopustio mi je da ih pregledam da vidim ima li kakvog zapisa o očevu računu.” “I?” Ben je zupcem vilice slijedio šare po stolnjaku. “I ništa. Ništa nisam pronašao. I do dan-danas ništa nisam pronašao. Ali u jednoj knjizi poslovanja našao sam komad papira. Prilično zapanjujući. Bio je to izvršni dokument, pravno valjan, ovjeren kod bilježnika i potvrđen kao Griindungsvertrag - ugovor o zakonskom konstituiranju.” Ben nije ništa rekao. “U završnim godinama Drugog svjetskog rata osnovana je nekakva korporacija.” “Nacistička?” “Ne. Bilo je tu i nekoliko nacista, ali većina glavnih nisu čak bili ni Nijemci. Riječ je o tijelu koje se sastojalo od najmoćnijih industrijalaca tog doba. Riječ je o Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi. Tu su imena za koja si čak i ti čuo, Benno. Neke od zaista velikih zvjerki u svijetu kapitalizma.” Ben se pokušao koncentrirati. “Rekao si pred kraj rata?” “Točno. Početkom 1945.” “I njemački industrijalci su utemeljitelji te korporacije?” Peter je klimnuo. “Bilo je to poslovno partnerstvo koje je presijecalo neprijateljske redove. Zar te to iznenađuje?” ; “Ali bili smo u ratu...” “Kako to misliš “mi”, Kemosabe5? Biznis u Americi je biznis, zar ti to nitko nije rekao?” Peter se naslonio, a oči su mu svijetlile. “Mislim, 5 Izraz iz američke legende o Lone Rangeru, prema kojoj Lone Ranger tako naziva svog prijatelja, Indijanca Tonta. . 92 rr pogledajmo samo što imamo u javnoj dokumentaciji. Imao si Standard Oil iz New Jerseya, koji je u biti dijelio kartu s I. G. Farbenom i oni su proračunavali tko će dobiti koji monopol na naftnu i kemijsku indu striju, kako će podijeliti patente i sve to skupa. Zaboga, pa cijeli se ratni pothvat napajao naftom Standard Oila - nikakva si vojna struktura tu nije smjela dopustiti nikakvo uplitanje. Što bi bilo da je kompanija počela doživljavati “proizvodne probleme”? Osim toga, sam John Foster Dulles bio je član uprave Farbena. Zatim, tu je i Ford Motor Companv. Odakle svi oni petotonski vojni kamioni koji su bili glavni oslonac nje mačkog vojnog transporta? Ford ih je napravio. Odakle Hollerithovi strojevi6 koji su omogućili Hitleru da s takvom nevjerojatnom djelo tvornošću pohvata sve “nepoželjne”? Sve ih je proizveo i servisirao Big Blue, dobri stari IBM - kapa dolje Tomu Watsonu. O, tu je i ITT - veliki dioničar u Folke-Wulfu, kompaniji koja je napravila naj više njemačkih bombardera. Želiš li čuti nešto dražesno? Poslije završetka rata tužio je američku vladu tražeći novčanu kompenzaciju jer su saveznički bombarderi oštetili one tvornice Folke-Wulfa. Mogao bih tako nabrajati u nedogled. Ali to je samo ono što znamo, očito samo mali djelić onoga što se doista zbivalo. Nikoga od tih tipova nije bilo ni najmanje briga za Hitlera. Oni su svoju podaničku vjernost dugovali višoj ideologiji: profitu. Za njih je rat bio kao nogometna utak mica Harvard - Yale - trenutačno odvraćanje pozornosti s mnogo ozbiljnijih pitanja, kao što je trka za svemogućim dolarom.” Ben je polako zavrtio glavom. “Oprosti, braco. Poslušaj se samo. Sve ovo zvuči kao uobičajeni rap: vlasništvo je krađa, nikada ne vjeruj nikomu iznad tridesete - sve to pregrijano, zastarjelo blebetanje o zavjeri. Sada ćeš mi reći i da su bili odgovorni za Love Canal . “Naglo je spustio svoju šalicu s kavom, koja je glasno zazvečala na tanjuriću. “Čudno, nekad ti je sve što ima veze s biznisom bilo strašno dosadno. Čini se da si se stvarno promijenio.” “Ne očekujem da sve odmah prihvatiš”, reče Peter. “Samo ti opi sujem pozadinu. Kontekst.” “Onda mi reci nešto stvarno. Nešto konkretno.” 6 Herman Hollerith (1866.-1929.), američki industrijalac koji je izumio stroj za tabelira nje podataka. 7 Love Canal, predio na slapovima Nijagare. Prazan kanal je 1940-ih i 1950-ih korišten kao odlagalište za 20.000 tona otrovnog otpada, što je izazvalo ekološku katastrofu na tom području. 93 “Na popisu su bila dvadeset i tri imena”, rekao mu je brat, odjednom mirnim tonom. “Većinom industrijski magnati, kako ih se nazivalo. Nekolicina aristokratskih državnika, onda kad su ljudi mislili da takvo što postoji. Riječ je o ljudima koji se nisu morali ni poznavati - ljudi za koje bi se svaki povjesničar zakleo da se nisu ni upoznali. A ipak su tu, povezani nekom vrstom poslovnog partnerstva.” “Nedostaje jedna karika”, reče Ben, napola za sebe. “Nešto je očito privuklo tvoju pažnju tom dokumentu. Nešto te navelo da ga

izdvojiš. Što mi to nisi rekao?” Peter se zajedljivo nasmiješio i vratio mu se sablastan izgled. “Jedno me ime štrecnulo, Ben. Ime blagajnika.” Bena je počelo bockati na tjemenu, kao da mu je bilo puno mravaca. “Tko je to bio?” “Blagajnik korporacije bio je izuzetno sposoban mladi financijski stručnjak. Uz to i Obersturmfiihrer u Hitlerovu SS-u. Možda ti je ime poznato: Max Hartman.” “Tata.” Ben se morao prisiliti da diše. “On nije bio preživjeli iz holokausta, Ben. Naš otac bio je prokleti nacist.” 94 8 Ben je zatvorio oči, duboko udahnuo i zavrtio glavom. “To je apsurdno. Zidovi nisu bili pripadnici SS-a. Dokument je očito krivotvorina.” “Vjeruj mi”, tiho reče Peter. “Imao sam puno vremena za proučavanje tog dokumenta. Nije krivotvorina.” “Ali onda...” “U travnju 1945. naš otac je navodno bio u Dachauu, sjećaš se? Krajem travnja “45. oslobodila ga je američka Sedma armija?” “Ne sjećam se točno vremena. Je li to točno?” “Nikad baš nisi bio znatiželjan kakva je tatina prošlost?” “Ne baš, ne”, prizna Ben. Peter razvuče osmijeh. “Tako je vjerojatno on i želio. A i sretan si što nisi bio znatiželjan. Lijepo je živjeti u stanju nedužnosti. Vjerovati svim lažima. Vjerovati u priču, legendu koju je stvorio tata o tome kako je kao preživjeli iz holokausta došao u Ameriku s deset dolara u džepu i izgradio financijsko carstvo. Kako je postao veliki čovjekoljubac.” Zavrtio je glavom i prezrivo otpuhnuo. “Kakva li je to bila prijevara. Kakav li je samo mit stvorio.” Uz podrugljiv smijeh, dodao je: “Veliki čovjek.” Benu je srce počelo polako udarati. Tata je bio težak čovjek; njegovi su ga neprijatelji nazivali nemilosrdnim. Ali prijevara? “Max Hartman bio je pripadnik Schutzstaffela”, ponovi Peter. “Dakle, SS-a, ne? Svrstaj to pod “čudnovato ali istinito”.” Peter je bio tako prokleto iskren, tako uvjeren, a Ben je znao da mu nikada ne bi lagao u lice. Ali ovo je bilo tako patetično lažno! Želio je povikati: Dostal “Kakva je to bila korporacija?” 95 Peter je zavrtio glavom. “Vjerojatno samo fasada, neka vrst lažne korporacije osnovane uz pomoć milijuna i milijuna dolara koje su njezini čelnici spojili u jednu svotu.” “Zašto? S kojim ciljem?” “To ne znam, a u dokumentu se ništa o tome ne govori.” “Gdje je taj dokument?” “Morao sam ga sakriti, na sigurnom je, ne brini se. Ta korporacija, koja je početkom travnja 1945. imala svoju središnjicu u Zurichu, u Švicarskoj, zvala se Sigma AG.” “I jesi li rekao ocu da si to pronašao?” Peter je klimnuo glavom i ispio prvi gutljaj kave. “Nazvao sam ga, glasno mu to pročitao i pitao ga što je to. Eksplodirao je, kako sam i mislio. Tvrdio je da je to laž, baš kao i ti - baš kako sam pretpostavljao. Postao je ljut, branio se. Počeo je vikati, vrištati. Kako sam mogao povjerovati u takvu klevetu? Pored svega što je prošao, bla, bla, bla, kako sam samo mogao povjerovati u takvu laž? I tako. Nisam ni očekivao da ću od njega što izvući, ali sam htio ocijeniti njegovu reakciju. Onda sam se počeo raspitivati. Potražio sam korporacijsku dokumentaciju u Ženevi, u Zurichu. Pokušavao sam saznati što se dogodilo s tom tvrtkom. A onda su me zamalo ubili. Dvaput, Prvi put bila je to automobilska “nesreća”, gdje sam se izvukao za dlaku. Automobil je skrenuo na nogostup na Limmatquaiu po kojem sam se kretao. Drugi put bio je to “ulični napad” u Niederdorfstrasse koji zapravo nije bio ulični napad. Oba puta uspio sam se izvući, ali onda sam dobio upozorenje. Ako budem i dalje kopao po stvarima koje me se nisu ticale, idući put bit ću mrtav. Više se neću izvući za dlaku. Trebao sam predati sve relevantne dokumente. A ako procure bilo kakve pojedonosti o toj korporaciji, bit ću mrtav, kao i svi iz moje obitelji. Zato nemoj ni pomišljati telefonirati i davati neke naznake novinarima. Za tatu me nije bilo briga, očito. Štitio sam tebe i mamu.” Ovo je toliko nalikovalo Peteru - bio je jednako žestok zaštitnik svoje majke kao i Ben. A bio je staložen, uopće nije bio sklon paranoji. Sigurno je govorio istinu. “Ali zašto ih je toliko zabrinjavalo to što ti znaš?” nastavi Ben. “Pogledaj objektivno. Korporacija je osnovana prije više od pola stoljeća. Pa što} Čemu tajnost sada}” “Riječ je o povezanom partnerstvu koje je prelazilo neprijateljske crte. Riječ je o opasnosti da se bude javno raskrinkan, osramoćen, a u pitanju su neke od najmoćnijih i najcjenjenijih ličnosti našeg doba. 96 Ali to je još najmanje. Pogledaj kakva je priroda tog pothvata. Mamutske korporacije, i među saveznicima i među silama Osovine, uspostavile su zajedničku tvorevinu kako bi se svi obogatili. Njemačka je u to vrijeme bila pod blokadom, ali ipak, kapital ne poštuje državne granice, je li tako? Neki bi to

nazvali trgovanje s neprijateljem. Tko zna koji se sve međunarodni zakoni krše? Što ako su postojali određeni izgledi da se imovina zamrzne ili zaplijeni? Nema načina da se procijeni kolika je to imovina. Puno se toga dogodi u pola stoljeća. Možda je riječ o vrtoglavim iznosima. A poznato je i da Švicarska pod međunarodnim pritiskom odustaje od zakona tajnosti. Očito su neki ljudi došli do zaključka da ja jednostavno znam previše i da bih mogao ugroziti njihov udoban aranžman.” ““Neki ljudi”? Tko ti je to prijetio?” Peter je uzdahnuo: “Opet kažem, volio bih znati.” “Ma hajde, Peter, ako je netko od onih koji su bili uključeni u osnivanje te korporacije još živ, to su već metuzalemi.” “Jasno, većina onih koji su bili na visokim položajima pomrla je. Ali neki su još živi, vjeruj mi. A neki i nisu baš tako stari - u svojim su sedamdesetima. Ako je samo njih dvoje, troje iz tog društva živo, možda leže na bogatstvu. A tko zna tko su njihovi nasljednici? Očito imaju dovoljno novaca da mogu svoju tajnu držati zakopanom, shvaćaš. Pod svaku cijenu.” “I tako si ti odlučio nestati.” “Previše su znali o meni. Znali su moj dnevni raspored, mjesta na koja sam zalazio, moj kućni telefon koji nije objavljen, imena i lokacije članova obitelji. Znali su podatke o financijama, kreditima. Jasno i glasno su mi dali do znanja da imaju brojne izvore. Tako sam donio odluku, Benno. Morao sam umrijeti. Nisu mi ostavili drugi izbor.” “Nisu ti ostavili drugi izbor? Mogao si im predati njihov glupi dokument i složiti se s njihovim zahtjevima - i nastaviti kao da nikada nisi to pronašao.” Peter je nešto promrsio. “To je kao pokušati poništiti zvonjavu zvonca na vratima, staviti zubnu pastu natrag u tubu - nemoguće je. Nikad me ne bi pustili da živim, sad kad znam to što znam.” “Pa koja je onda svrha upozorenja?” “Da šutim dok oni ne vide koliko znam i jesam li kome rekao. Sve dok me se ne riješe.” 97 slučaju, ubrzo ćemo saznati. Ti i ja sastat ćemo se večeras sa Smithom.” Kasno poslijepodne Smith je izašao iz stambene zgrade u ulici Markovo. Podigao je ovratnik da se zaštiti od vjetra i zagledao se u sumorno betonsko pročelje zgrade. Negdje iza nekog od prozora na dvanaestom katu Katrina Danko sada ima zadaću koja joj slama srce: kako će reći svojoj šestogodišnoj kćerki Olgi da više nikada neće vidjeti svog oca. Za Smitha je zadatak posjećivanja rodbine preminulih bio bolniji od bilo čega drugog. Poput svih žena i majki, i Katrina je istog trenutka kad je otvorila vrata i pogledala ga znala zašto je došao. Ali bila je jaka. Nije se prepustila plaču. Pitala je Smitha kako je Jurij Danko poginuo i je li patio. Smith joj je rekao istinu onoliko koliko je mogao, a onda joj je priopćio da su već načinjene pripreme da se Dankovi ostaci prebace zrakoplovom u Moskvu čim to vlasti u Veneciji dopuste. “Puno je govorio o vama, gospodine Smith”, reče mu Katrina. “Rekao je da ste dobar čovjek. Vidim da je to istina.” “Volio bih da vam mogu nešto više reći”, reče Smith iskreno. “Sto bi mi to vrijedilo?” upita Katrina. “Znam kakvim se poslom Jurij bavio u - tajnosti, u tišini. Ali radio je to jer je volio svoju zemlju. Bio je ponosan na svoj posao. Sve što tražim jest da njegova smrt ne bude uzaludna.” “Mogu vam obećati da to neće biti.” Smith je otišao pješice natrag do svog hotela i proveo sljedeći sat zadubljen u misli. To što je vidio Dankovu obitelj pridalo je njegovoj misiji osobni osjećaj hitnosti. Dakako da će se pobrinuti da Katrina i njezina kći budu dobro zbrinute. Ali to nije bilo dovoljno. Sada je više no ikad želio znati tko je ubio Danka i “Poslije nekoliko tjedana Liesl je dala molbu za posao u maloj bolnici u kantonu St. Gallen. Dakako, bili su oduševljeni što mogu nju zaposliti - trebao im je pedijatar. Pronašla nam je malu kolibu na selu, u šumi pokraj jezera i tu sam joj se pridružio. Pretvarao sam se da sam njezin suprug, Kanađanin, pisac koji radi na knjizi. Cijelo vrijeme održavao sam mrežu kontakata, imao svoje antene.” “Ljude koji su znali da si živ - to je sigurno bilo riskantno.” “To su povjerljivi ljudi. Lieslin rođak je odvjetnik u Zurichu. On je naš prisluškivač, naše oči i uši. Ona mu potpuno vjeruje, pa mu i ja vjerujem. To je odvjetnik koji ima razne međunarodne interese te stoga kontakte u policiji, u bankama, među privatnim istražiteljima. Jučer je saznao za krvoproliće na Bahnhofplatzu, o strancu koji je priveden radi ispitivanja. Ali čim mi je Dieter rekao da su te pokušali ubiti, znao sam što se događa. Oni, nasljednici, ma tko s tog popisa tko je još živ, vjerojatno su uvijek sumnjali da je moja smrt bila lažirana. Uvijek su bili na oprezu - pratili su hoću li se ja ponovno pojaviti u Švicarskoj ili će uočiti

bilo kakav znak da si ti nastavio moju istragu. Znam da su kupili puno švicarskih policajaca, da je raspisana nagrada za moju glavu. Praktično drže polovicu policajaca u svojim rukama. Mislim da je banka u kojoj si bio na sastanku tog prijepodneva, UBS, bila žica potezne mine. Zato sam morao izaći iz zaklona da bih te upozorio.” Peter je izložio svoj život za mene, pomisli Ben. Osjetio je kako mu naviru suze na oči. Onda se sjetio Jimmvja Cavanaugha, čovjeka koji nije postojao. Brzo je Peteru ispričao o tom misteriju. “Nevjerojatno”, reče Peter i upre pogled negdje u daljinu. “Kao da me pokušavaju spržiti letlampom. Ti se sjećaš Jimmvja Cavanaugha?” “Naravno. Nekoliko je puta proveo s nama Božić u Bedfordu. I meni se dopadao taj momak.” “Kakvu bi on mogao imati vezu s korporacijom? Jesu li ga kako pridobili i nekako, u nekom trenutku, uklonili svaki trag njegova postojanja?” “Ne”, reče Peter, “ne shvaćaš. Howie Rubin je sigurno imao pravo. Jimmy Cavanaugh ne postoji i nikada nije ni postojao.” Počeo je brže govoriti. “Na neki iskrivljeni način, postoji u tome neka logika. Jimmy Cavanaugh - zovimo ga tako, ma kako glasilo njegovo pravo ime nikada nije pridobiven. Sve vrijeme radio je za njih. Bio je momak koji je bio stariji od ostalih iz klase, živio je izvan kompleksa sveučilišta i prije nego si postao toga svjestan, bio ti je bliski kompa. Zar ne vidiš, Benno? Sve je bilo isplanirano. Kakav god bio razlog tomu, sigurno su zaključili da je tada bilo važno držati te pod prismotrom. Bila je to stvar opreza.” “Hoćeš reći da mi je Cavanaugh... dodijeljen}” “A vjerojatno je netko dodijeljen i meni. Naš je tata bio jedan od glavnih. Jesmo li saznali nešto što bi moglo ugroziti organizaciju? Jesmo li za njih na neki način predstavljali prijetnju? Jesu li se trebali zbog nas zabrinjavati? Možda su trebali u to biti sigurni. Sve dok ti nisi otišao u svoj geto, a ja u Afriku - dok se zapravo nismo penzionirali, što se njih tiče.” Benu se vrtjelo u glavi, a cijela ta priča o njima samo je pogoršavala stvar. “Nije li logično da skupina industrijalaca ubaci operativca, ubojicu, u čije visoke kvalifikacije pripada između ostalog i to da te poznaje po viđenju.” “Kvragu, Peter, pretpostavljam...” “Pretpostavljaš} Benno, ako razmisliš o tome - “ Zvuk razbijena stakla. Ben se zgrane. Vidio je kako se na prozorskom staklu iznenada pojavila nazupčana rupa. Peter kao da je pognuo glavu, nagnuvši se polako naprijed prema stolu čudno smiješnom gestom, kao da je pretjerano snishodljiv, kao da se klanja, pozdravlja uz naklon. U istom tom trenutku koji je djelovao kao zaustavljena snimka naglo je izdahnuo, ispustivši pritom grleno haaah, što nije imalo smisla, sve dok Ben nije ugledao groznu grimiznu izlaznu ranu nasred Peterova čela, mrlje sivog tkiva i bijele komadiće kostiju koji su se raspršili po stolu, po pladnjevima i priboru za jelo. “O, moj Bože!” zavapi Ben. “O, moj Bože. O, moj Bože.” Prevrnuo se unatrag na stolici i pao na pod, udarivši glavom o tvrde hrastove podne daske. “Ne”, jecao je, jedva svjestan salve prigušenih pucnjeva posvuda po maloj blagovaonici. “O, ne. O, moj Bože.” Ukočio se, paraliziran strahom, šokom i nevjericom, toliko je neizmjerljiv bio užas pred njim, sve dok ga neki primitivni signal samoodržanja negdje iz dubine njegova stražnjeg mozga nije nagnao da stane na noge. Sada je pogledao van kroz razbijen prozor, no nije vidio ništa osim tame, a onda je u bljesku iz otvora cijevi koji je prethodio još jednom pucnju ugledao lice. Slika nije trajala duže od djelića sekunde, ali mu se neizbrisivo usjekla u misli. Ubojičine oči bile su tamne i upale, lice blijedo i bez bora, koža gotovo zategnuta. Ben skoči preko male blagovaonice, dok je iza njega prsnulo još jedno prozorsko staklo i još se jedan metak zabio u žbuku na zidu ni pola metra od njega. Sada je ubojica ciljao u njega, to je bilo jasno. Možda ne? Možda je još uvijek ciljao na Petera, a ovaj je metak samo ispucan na divlje? Je li i njega vidio? Da li ga je vidio? Kao odgovor na njegovo neizrečeno pitanje, metak se zario u okvir vrata samo nekoliko centimetara iznad njegove glave dok je kroz njih uskakao u mračan hodnik koji je povezivao blagovaonicu s ulazom. Naprijed iz foajea začuo se ženski povik. Bila je to vjerojatno domaćica koja je vikala od bijesa ili od straha; iznenada se pojavila pred njim i zapriječila mu put, mašući rukama. Odgurnuo ju je na stranu dok je u skokovima utrčavao u foaje. Domaćica je galamila prosvjedujući. Sada gotovo uopće nije razmišljao, kretao se brzo i divlje, ošamućeno, tupo i poput robota, ne misleći na ono što se upravo dogodilo, ne misleći ni na što drugo osim na preživljavanje. Oči su mu se

prilagođavale gotovo potpunoj tami - mala svjetiljka u udaljenom kutu prostorije, iza recepcije, bacala je samo mali krug svjetla - vidio je da su tu samo ulazna vrata i drugi hodnik koji je vodio u gostinske sobe. Uske stube, vidljive odatle, vodile su iz hodnika do drugih soba na katu. U prostoriji u kojoj je sada stajao nije bilo prozora, što je značilo sigurnost od metaka, barem nekoliko sekundi. S druge strane, budući da nije bilo prozora, nije mogao vidjeti je li strijelac otrčao do prednje strane zgrade. Peterov ubojica shvatit će da je promašio jednu od svojih meta pa će otrčati do prednje ili stražnje strane svratišta. Prednji ili stražnji ulaz, ukoliko nije bio još neki za koji Ben nije znao. Time je Ben imao izglede pedeset-pedeset da će uspjeti izaći na prednja vrata. Pedeset-pedeset. Benu se nisu dopadali takvi izgledi. A što ako ih je više? Ako ih ima nekoliko, onda će se rasporediti i nadzirati sve ulaze. Bilo kako bilo, bio jedan ubojica ili više njih, bijeg kroz prednji ili stražnji ulaz nije dolazio u obzir. Iz blagovaonice se začuo vrisak: domaćica je, bez sumnje, upravo pronašla ogavan leš. Dobrodošli u moj svijet, gospođo. Ben je s gornjeg kata začuo tapkanje teških koraka. Probudili su se drugi gosti. Drugi gosti: Koliko li ih ima ovdje? Pojurio je prema prednjim vratima i okrenuo tešku čeličnu sigurnosnu bravu. Ćula se tutnjava brzih koraka na stubama s druge strane prostorije, a onda se na dnu stuba pojavio glomazan obris debela čovjeka. Na sebi je imao plavi ogrtač, koji je izgledao kao da ga je žurno bacio na sebe. Čovjekovo lice bilo je uplašeno. “Was geht hier vor?” povikao je. “Pozovite policiju”, povikao je Ben na engleskom. “Polizei - telefon!” Pokazao je telefon iza recepcije. “Policiju? Što - je li tko ozlijeđen?” “Telefon!” ponovi Ben ljutito. “Hajde! Netko je ubijen!” Netko je ubijen. Debeljko je posrnuo prema naprijed kao da ga je netko gurnuo. Pojurio je na recepciju, dohvatio telefon, nakratko osluhnuo i potom birao broj. i ,>•. Debeljko je sada govorio na njemačkom, glasno i brzo. Gdje je sada bio strijelac - strijelci? Provalit će unutra i potražiti njega i učiniti isto što je učinio s Peterom. Bilo je tu i drugih gostiju, koji bi mu zasmetali... ali, bi li ga zaustavili? Sjetio se masakra u ziiriškom pasažu. Debeli Švicarac spustio je slušalicu. “Ste sind untenvegs”, rekao je. “Policija - dolazi.” “Koliko su daleko?” Čovjek ga je pogledao na trenutak, a onda je razumio. “Dolje su na cesti”, rekao je. “Vrlo blizu. Što se dogodilo tko je ubijen?” “Ne poznate ga. Ben je ponovno pokazao rukom, ovoga puta prema blagovaonici, ali domaćica je uletila kroz vrata, vrišteći. “Er ist tot! Sie haben ihn erschossen! Dieser Mann dort draussen - Dein Bruder, er ivurde ermordet!” Nekako je došla do zaključka da je Ben ubio vlastita brata. Bezumlje. Ben je osjetio kako mu se okreće želudac. Bio je u nekakvoj izmaglici, tupoj letargiji, i odjednom je stvarnost svega toga, taj užas, počeo tonuti. Gost je nešto vikao na nju. Ben je potrčao u hodnik za koji je vjerovao da vodi prema stražnjem dijelu kuće. Žena mu je vrištala za leđima, ali Ben je nastavio trčati. Visoki ton drečave policijske sirene pridružio se kreštavoj domaćičinoj histeriji, a onda postajao sve glasniji kako se policijski automobil približavao. Zvučalo je kao jedna sirena jednog automobila. Ali bilo je dovoljno. Ostati ili otići? Drže polovicu policajaca u svojim rukama, rekao je Peter. Potrčao je hodnikom i naglo skrenuo udesno, a onda je ugledao mala obojena drvena vrata. Naglo ih je otvorio: drvene police bile su pune platnene robe. Sirena je postajala sve glasnija, sada popraćena i hrskanjem šljunka pod automobilskim kotačima. Policija je stigla na prednji ulaz zgrade. Ben je potrčao prema još jednim drvenim vratima na kraju hodnika. Mala ventilacijska rebra pokraj njih govorila su mu da vrata vode prema van. Okrenuo je kvaku i povukao vrata. Zaglavila su se; povukao je ponovno, jače, i tada su popustila i otvorila se. Sada je vani trebalo biti sigurno: policijska sirena valjda je uplašila napadače. Nitko se ne bi pritajio u gustoj šumi tu straga jer bi mogao biti uhvaćen. Skočio je naprijed u šipražje, a noga mu se zaplela u povijuše, oborivši ga bolno na tlo. Kriste! pomisli. Moram se požuriti. Policiju treba izbjeći po svaku cijenu. Drže polovicu policajaca u svojim rukama. Osovio se na noge i jurnuo naprijed u mrkli mrak. Sirena je utihnula, ali sada su se čuli povici, muški i ženski, i škripanje koraka po šljunku. Trčeći prema naprijed, odgurivao je grančice od svog lica, ali ga je ipak jedna ogrebla, tik pokraj oka. Nastavio je dalje, ne usporavajući ni na sekundu, skrećući ovamo,

izvijajući se onamo, kroz gustu vegetaciju, kroz uske prolaze, ispod niskih baldahina koje su formirale isprepletene grane. Nešto mu je zaderalo hlače. Ruke su mu bile izgrebane i raskrvavljene. Ali nastavio je krčiti si put među drvećem, poput stroja, bez razmišljanja, sve dok nije stigao na skrivenu čistinu na kojoj je još stajao Peterov kamionet. Otvorio je vrata s vozačeve strane - bila su otključana, hvala Bogu - i naravno, u bravi nije bilo ključa. Pipao je ispod prostirke na podu. Ništa. Ispod sjedala. Ništa. Obuzela ga je panika. Nekoliko je puta duboko udahnuo kako bi se pokušao umiriti. Naravno, pomislo je. Zaboravio sam što znam. Dohvatio je snop žica ispod ploče s instrumentima, izvukao ih kako bi pregledao klupko na slabom svjetlu iznad glave. Prespajanje žica, kako je rekao Arnie, njihov voljeni obiteljski vrtlar, njemu i Peteru jednog ljetnog prijepodneva. To je vještina koja vam možda nikada neće zatrebati. Ali ako vam zatreba, bit će vam drago sto to znate. Za nekoliko trenutaka spojio je dvije žice i iskra je pokrenula motor, koji je zagrmio i oživio. Mjenjač je postavio za vožnju unatrag i izvezao automobil s čistine na mračni put. Ni s jedne strane nije bilo automobilskih svjetala. Ubacio je u brzinu, no stari kamionet nije htio s mjesta, a onda je srnuo prema naprijed i otplovio pustom cestom. 9 Nova Scotia Iduće jutro bilo je hladno i turobno. Magla se depresivno spustila nad luku i vidljivost nije bila veća od tri metra. Robert Mailhot ležao je na čeličnom stolu za seciranje, odjeven u plavo odijelo, a ruke i lice bili su mu ružičasti od napadne šminke koju su mu nanijeli u pogrebnom poduzeću. Lice su mu obojili brončanom bojom, ali je bilo jako izborano, ljutito, uska su mu usta upala, a nos mu je stršao poput kljuna. Izgledalo je da je visok oko sto sedamdeset i pet, što znači da je kao mlad čovjek vjerojatno imao metar i osamdeset. Mrtvozornik je bio krupan čovjek rumena lica u svojim kasnim pedesetima, po imenu Higgins: čovjek bujne crne kose i malih sumnjičavih sivih očiju. Bio je jako srdačan, dok je u isto vrijeme bio uzdržan, neutralan. Na sebi je imao zeleno kirurško odijelo. “Dakle, imate razloga vjerovati da je to bilo umorstvo?” rekao je veselo, budnih očiju. Nije u to vjerovao i nije ni pokušavao to prikriti. Anna je klimnula glavom. Narednik Arsenault, odjeven u svijetlocrvenu vestu i traperice, bio je miran. Oboje su bili uzrujani zbog dugog i napornog razgovora s udovicom. Na kraju je, dakako, dala dopuštenje za obdukciju i time im prištedjela glavobolju zbog potrebe da traže sudski nalog. Bolnička mrtvačnica zaudarala je na formalin, što je kod Anne uvijek izazivalo nelagodu. Čula se tiha klasična glazba iz tranzistorskog prijamnika koji se nalazio na pultu od nehrđajućeg čelika. “Nadam se da ne očekujete da ćete na tijelu naći kakve dokaze”, rekao je Higgins. “Pretpostavljam da su u pogrebnom poduzeću prilično temeljito oprali tijelo”, rekla je. Zar je mislio da je ona idiot? “Pa što onda tražimo?” “Ne znam. Ožiljke od uboda, modrice, rane, posjekotine, ogrebotine.” “Otrov?” “Možda.” Ona, Higgins i Arsenault zajedno su uklonili Mailhotovu odjeću i onda je Higgins vatom na štapiću očistio pokojnikove ruke i lice od šminke, koja je mogla skrivati ožiljke. Oči su mu sašili u pogrebnom poduzeću; Higgins je prerezao šavove i pregledao postoje li znaci petehijalnog krvarenja - sitne točkice krvi pod kožom - što bi moglo ukazivati na davljenje. “Ima li modrica s unutarnje strane usana?” upita Anna. I usta su bila sašivena. Mrtvozornik je brzo skalpelom prošao između konaca, a zatim je pregledao unutarnju stranu usana prstom u gumenoj rukavici. Anna je znala da, kad se nekoga davi jastukom s dovoljno pritiska da se zaustavi dotok zraka, obično se nadu modrice na mjestima gdje se usnice pritišću na zube. “A-a”, rekao je. “Ne vidim ništa.” Sve troje počelo je povećalima pregledavati tijelo centimetar po centimetar. Kod stare osobe to je težak posao; koža je puna bubotaka, modrica, madeža i puknutih kapilara, ožiljaka i staračkih priraslica. Tražili su znakove uboda igle na svim uobičajenim mjestima: na šiji, između prstiju na rukama i nogama, na nadlanicama, na gležnjevima, iza ušiju. Oko nosa i na obrazima. Ubodi igle mogu se prikriti struganjem, ali nisu pronašli ništa. Higgins je čak pregledao i mošnje, koje su bile velike i mlohave, a penis kao mali krnjatak ugniježđen na vrhu. Patolozi su rijetko pregledavali mošnje. Čovjek je bio temeljit. Na tome su proveli gotovo sat vremena, a onda su preokrenuli Mailhota i učinili isto. Higgins je fotografirao tijelo. Dugo nitko nije progovorio; čula se samo svirka

klarineta isprekidana pucketavim smetnjama, žustri crescendo žicanih inastrumenata, brujanje hladnjaka i drugih uređaja. Vonj formalina bio je neugodan, ali barem nije bilo smrada raspadanja, za što je Anna bila zahvalna. Higgins je pregledao nokte da vidi ima li znakova razderotina ili trganja - je li se pokojnik borio s napadačem - te je sastrugao ispod noktiju, a strugotine stavio u male bijele omotnice. “Na epidermi nema ništa što bi bilo izvan uobičajenog, koliko ja vidim”, konačno objavi Higgins. Bila je razočarana, ali ne i iznenađena. “Otrov se mogao i progutati”, napomenula je. “Pa, to će se vidjeti iz toksikološkog”, reče Higgins. “Možda i neće”, rekla je. “Nema krvi.” “Možda nešto ima”, reče Higgins. Ako budu imali sreće. Obično kad pogrebno poduzeće pripremi tijelo, sva se krv ukloni, osim ono malo što zaostane, i zamijeni je se tekućinom za balzamiranje. Metanol, etanol, formaldehid, boje. Time se razgrade određeni sastojci, otrovi, te im se ne može ući u trag. Možda će u mjehuru pronaći nešto urina. Napravio je uobičajeni Y-rez od ramena pa dolje sve do zdjelice, a zatim zašao u torakalnu šupljinu kako bi izvadio organe i izvagao ih. Ovo je bila jedna od faza obdukcije koja je Anni bila osobito odbojna. Redovito je radila na smrtnim slučajevima, ali ovo je bio jedan od razloga zašto nije postala patolog. Arsenault se, blijed u licu, ispričao i otišao na kavu. “Možete li uzeti uzorke mozga, žuči, bubrega, srca, i tako dalje?” rekla je. Higgins se trpko nasmije; valjda znam svoj posao. “Oprostite”, rekla je. “Okladio bih se da ćemo naći arteriosklerozu”, reče Higgins. “Bez sumnje”, reče ona. “Čovjek je bio star. Ima li ovdje negdje telefon?” Telefonska govornica bila je u hodniku uz aparat za kavu, čaj i vruću čokoladu. Na prednjoj strani aparata bila je velika fotografija u boji prepuna šalica vruće čokolade i kave, kojoj je namjera bila da djeluje primamljivo, ali je zapravo bila zelenkasta i grozna. Dok je birala broj, čula je zujanje Strvkerove pile kojom je Higgins rezao rebra. Arthur Hammond, znala je, obično rano odlazi na posao. Vodio je centar za kontrolu otrova u Virginiji i držao predavanja iz toksikologije na sveučilištu. Upoznali su se na jednom slučaju i odmah se dopali jedno drugom. Bio je sramežljiv, govorio je isprekidano uz zastajkivanje, što je bio zaostatak njegova negdašnjeg mucanja, i rijetko je gledao čovjeka u oči. No imao je opak smisao za humor. Znao je sve o otrovima i otrovanjima još od srednjeg vijeka. Hammond je u tome bio mnogo bolji od bilo koga u federalnim laboratorijima, bolji od bilo kojeg forenzičnog patologa, i zasigurno mnogo spremniji pomoći. Nije samo bio sjajan nego i intuitivan. S vremena na vrijeme uključila bi ga kao plaćenog konzultanta. Uhvatila ga je kod kuće; upravo se spremao izaći, te mu objasnila stvar. “Gdje si?” upitao je. “Ah, na sjeveru.” Kratko je frknuo nosom zabavljen njezinom tajnovitošću. “Aha. Dobro, što mi možeš reći o svojim žrtvama?” “Imam starca. Kako ubiti nekoga, a da se to ne otkrije?” Grleni kikot. “Samo prekini s njim, Anna. Ne moraš ga ubiti.” To je bio njegov način očijukanja. “Kako je sa starom tabletom kalijeva klorida?” reče ona, pristojno ignorirajući njegovu šalu. “Zaustavlja rad srca, je li tako? Neznatno promijeni ukupnu razinu kalija u tijelu, dakle, ne može se otkriti?” “Je li bio na infuziji?” upita Higgins. “Mislim da nije. Nismo našli ništa od uobičajenih tragova uboda igle.” “Onda ne vjerujem, prekomplicirano je. Ako nije bio na infuziji, moraš mu to uštrcati izravno u venu, pa ćeš naći krv posvuda. Da ne spominjemo znakove borbe.” Sve je bilježila u svoj maleni, u kožu uvezani notes. “Nastupilo je iznenada, je li tako? Znači, možemo isključiti dugotrajno trovanje teškim metalima. To ide previše postupno. Smeta li ti da odem po šalicu kave?” “Samo hajde.” Nasmijala se u sebi. On je sve ovo imao u malom prstu. Vratio se za manje od minute. “Kad smo već kod kave”, rekao je, “ili im je nešto u piću ili u hrani ili je pak injicirano.” “Ali nismo pronašli nikakve znakove uboda iglom. A vjeruj mi, temeljito smo pregledali tijelo.” “Ako su upotrijebili iglu 25, onda ubod nećeš ni vidjeti. A tu je uvijek i suks.” Znala je da misli na sukcinilkolin klorid, sintetički kurare. “Misliš?” “Poznati slučaj iz “67., “68. - liječnik s Floride optužen je da je ubio svoju ženu suksom, za koji sam siguran da znaš da je relaksant skeletnih mišića. Ne možeš se pomicati, ne možeš disati. Izgleda kao srčani arest. Poznato suđenje, zbunilo je forenzičare diljem svijeta.” Brzo je to pribilježila. “Postoji dugačak popis relaksanata skeletnih mišića, svi s različitim svojstvima. Naravno, znaš, kod starih ljudi je tako da

ih bilo što može prevrnuti preko ruba. Dovoljno je malo previše nitroglicerina.” “Pod jezik, zar ne?” “Obično... Ali postoje i ampule, recimo, amilnitrita koji te može ubiti ako ga udahneš. Drukeri. Ili butilnitrit. Imaju jaku vazodilatacijsku reakciju, opada im krvni tlak, prevrnu se i umru.” Mahnito je zapisivala. “Tu je čak i španjolska muha”, rekao je uz kikotanje. “Previše toga može te ubiti. Mislim da se zove kantaridin.” “Čovjek je imao osamdeset i sedam godina.” “Tim više je možda trebao afrodizijak.” “Ne želim o tome misliti.” “Je li bio pušač?” “Ne znam još. Vjerojatno ćemo vidjeti na plućima. Zašto pitaš?” “Upravo sam radio na jednom zanimljivom slučaju. Neki starci u Južnoj Africi, umoreni su nikotinom.” “Nikotinom?” “Ne moraš ga baš dati previše.” “Kako?” “To je tekućina. Gorkast okus, ali ga se može prikriti. Može se i injicirati. Smrt nastupa za nekoliko minuta.” “Ako je čovjek bio pušač, ne možeš otkriti, je li tako?” “Moraš bit” pametan. To sam prokužio. Cijela stvar je u količini nikotina u krvi nasuprot njezinim metabolitima. Nikotin se nakon nekog vremena pretvori u - “ “Znam.” “Kod pušača vidiš puno više metabolita nego čistog nikotina. Ako je trovanje akutno, vidjet ćeš puno više nikotina, a puno manje metabolita.” “Sto da očekujem od toksikološkog?” “Uobičajeno toksikološko ispitivanje usmjereno je tomu da se otkrije zloporaba droga. Opijati, sintetički opijati, morfij, kokain, LSD, Darvon, PCP, amfetamin, Benzodijazepini - Valium - i barbiturati. Katkada triciklični antidepresanti. Zatraži da naprave klasično toksikološko ispitivanje plus ovo ostalo. Kloralhidrat nije uključen u ispitivanje, pa i za to daj nalog. Placidil, stara droga za uspavljivanje. Neka se napravi ispitivanje na barbiturate, sredstva za spavanje. Fentanil je izuzetno teško otkriti. Organofosfati - insekticidi. DMSO - dimetilsulfoksid - koji se daje konjima. Napravi sve čega se sjetiš. Pretpostavljam da će napraviti P. K. mas. spek.” “Ne znam. Sto je to?” ; “Plinska kromatografija, masena spektrometrija. To je zlatni standard. Koliko si izvan civilizacije?” “U gradu sam. U Kanadi, zapravo.” “O, RCMP je dobar. Njihovi kriminalistički laboratoriji su mnogo bolji od naših, ali nemoj reći da sam ti ja to rekao. Samo se pobrini da provjere ima li što u mjesnoj vodi ili izvorima što bi moglo poremetiti toksikološki nalaz. Rekla si da je tijelo balzamirano, zar ne? Nek” pribave uzorak tekućine za balzamiranje i nju suptrahiraju. Zatraži da naprave potpuni toksikološki nalaz. Krv, tkivo, dlake. Neke bjelančevine su topive u masti. Kokain se nakuplja u srčanom tkivu, pazi na to. Jetra su kao spužva.” “Koliko će dugo sva ta ispitivanja trajati?” “Tjednima. Mjesecima.” “Ne dolazi u obzir.” Njezino razveseljenje što je razgovarala s njim odjednom je splasnulo. Sada je pala u depresiju. “To je tako. Opet, možda ćeš imati sreće. Može trajati mjesecima, a može trajati i dan. Ali ako ne znaš točno koji otrov tražiš, nema izgleda da ćeš ga naći.” “Svi su dokazi tu da je umro prirodnom smrću”, objavi Higgins kad se ona vratila u laboratorij. “Srčana aritmija, vjerojatno. Arterioskleroza, dakako. Imamo ovdje stari miokardijalni infarkt.” Mailhotovo lice bilo je oguljeno od tjemena, poput gumene maske. Glava mu je na tjemenu bila otvorena i vidjele su se ružičaste brazde mozga. Anna pomisli da bi joj moglo pozliti. Ugleda pluće na visećoj vagi. “Koliko je teško”, upita, pokazujući rukom. Shvatio je i nasmiješio se. “Lagano. Dvjesto četrdeset grama. Nije se prepunilo krvlju.” “Dakle, umro je brzo. Možemo isključiti depresant središnjeg živčanog sustava.” “Kao što rekoh, izgleda kao srčani napad.” Higgins se doimao kao da mu ponestaje strpljenja. Rekla mu je što želi od toksikološkog ispitivanja, čitajući iz bilješki. Oči su mu se raširile u nevjerici. “Znate li uopće koliko će to stajati?” Izdahnula je. “Američka vlada pokrit će troškove, naravno. Ovo moram temeljito napraviti. Ako sad ništa ne pronađem, vjerojatno nikad ni neću. Sada vas moram zamoliti za uslugu.” Netremice ju je promatrao. Osjetila je njegovu uzrujanost. “Zamolit ću vas da ogulite kožu s tijela.” “Zar se šalite?” “Ni najmanje.” “Smijem li vas podsjetiti, agentice Navarro, da udovica želi pogreb s otvorenim lijesom?” “Pa vide se samo ruke i lice, zar ne?” Oguliti kožu s tijela značilo je ukloniti svu kožu u velikim dijelovima tako da ih se može ponovno sašiti. Time se omogućava potkožno ispitivanje. Katkad je to jedini način otkrivanja tragova uboda igle. “Ako ne zamjerate”, rekla je. “Ja sam samo osoba u službenom posjetu.” Higginsovo se lice zarumenjelo. Okrenuo se prema tijelu i malo presilovito zario skalpel te počeo uklanjati kožu. Anna je osjetila vrtoglavicu. Ponovno se

uplašila da bi joj moglo pozliti. Izašla je iz mrtvačnice i vratila se hodnikom u potrazi za toaletom. Prišao je Ron Arsenault, držeći u ruci golemu čašu kave iz automata. “Zar još uvijek tamo reckamo i sjeckamo?” upita, kao da mu se povratio osjećaj za humor. “Još gore. Sad gulimo kožu.” “Ni vi to ne možete podnijeti?” “Samo se idem osvježiti.” Izgledao je skeptično. “Vidim, do sada nije bilo sreće.” Zavrtjela je glavom, namrštila se. On zavrti glavom. “Zar vi Jenkiji ne vjerujete u starost?” “Odmah se vraćam”, rekla je hladnokrvno. Poprskala je lice hladnom vodom nad umivaonikom, uvidjevši prekasno da nema papirnatih ubrusa, samo jedna od onih sušilica za ruke koje ispuhuju vruć zrak i koje nikada ne rade. Nešto je progunđala, otišla u WC te otkinula komad toaletnog papira i njime obrisala lice, dok su joj tu i tamo na licu ostajali bijeli komadići. Pogledala se u zrcalo, opazila pod očima tamne kolutove, odlijepila komadiće toaletnog papira, ponovno nanijela šminku i vratila se Arsenaultu osjetivši se osvježenom. “Traži vas”, reče Arsenault uzbuđeno. Higgins je držao u zraku žut žilav komad kože veličine nekih sedam kvadratnih centimetara kao da je neki trofej. “Imate sreće da sam ogulio i ruke”, reče. “Direktor pogrebnog poduzeća poslat će me kvragu, ali vjerojatno imaju kakvu šminku koja će moći pokriti šav.” “Sto je to?” upitala je, dok joj se ubrzavao rad srca. “Nadlanica. Koža između palca i kažiprsta, abductor pollucis. Pogledajte ovo.” Približila se, Arsenault također, ali nije vidjela ništa. Higgins uzme povećalo sa stola za seciranje. “Vidite ovu purpurnocrvenu mrljicu, dugačku oko centimetar? Kao neki plamičak?” “Aha!” “To je vaš ožiljak od injekcije. Vjerujte mi, tu nijedna medicinska sestra ili liječnik ne bi zaboli iglu. Možda napokon imate nešto.” ,. 10 Bedford, New York Max Hartman sjedio je za svojim radnim stolom na kožnom stolcu s visokim naslonom, u knjižnici punoj knjiga gdje je obično primao posjetitelje. Bilo je čudno, pomisli Ben, da je otac, pa i kad se sastao sa svojim sinom, izabrao sjediti iza prepreke - golemog radnog stola od mahagonija odozgo presvučenog kožom. Starac je, nekoć visok i jak, u svom visokom stolcu izgledao smežurano, gotovo poput patuljka, iako zasigurno nije htio ostaviti takav dojam. Ben je sjeo na kožni stolac nasuprot stolu. “Kad si nazvao, djelovao si kao da želiš sa mnom o nečemu razgovarati”, reče Max. Govorio je s profinjenim srednjoatlantskim naglaskom, dok se njemački već odavna gotovo izgubio i bio jedva uočljiv. Kao mlad čovjek koji je tek nedavno stigao u Ameriku, Max Harman uzeo je satove govora i dikcije, kao da je htio otjerati sve tragove prošlosti. Ben je pomno promatrao svog oca, pokušavajući ga proniknuti. Uvijek si mi bio zagonetan. Dalek, impresivan, nedokučiv. “Točno”, rekao je. Stranac koji bi prvi put vidio Maxa Hartmana zapazio bi veliku ćelavu glavu punu staračkih pjega i jake mesnate uši. Oči, velike i vlažne, groteskno uvećane iza debelih stakala njegovih naočala od rožine. Izbočenu čeljust, a nosnice trajno raširene kao da njuši neki loš vonj. No uza sve što su godine napravile, bilo je očigledno da je to čovjek koji je nekoć bio zgodan, čak upadljiv. Starac je, kao i uvijek, bio odjeven u jedno od svojih odijela koje je za njega skrojeno po mjeri kod Savile Rowa u Londonu. Danas je bio u krasnom odijelu ugljenocrne boje, s blistavom bijelom košuljom, kojoj je na džepu na prsima bio monogram s njegovim inicijalima; imao je plavo-zlatnu kravatu od ripsa i velike zlatne gumbe na manšetama. U deset sati prijepodne, u nedjelju, Max je bio odjeven kao za sastanak odbora. Čudno je kako ti prošlost oblikuje percepciju, razmišljao je Ben. Katkad je oca mogao promatrati kao sad, kao starog i krhkog; u nekim drugim trenucima, opet, nije si mogao pomoći a da ga ne vidi očima zbunjena djeteta: kao moćnog, zastrašujućeg. Istina je da su se Ben i Peter uvijek pomalo bojali svog oca, u njegovoj su blizini pomalo bili plašljivi. Max Hartman izazivao je takav osjećaj kod većine ljudi; zašto bi njegovi sinovi bili iznimka? Biti Maxov sin tražilo je dosta naprezanja, trebalo se potruditi voljeti ga i osjećati prema njemu nježnost. Bilo je to kao učiti neki težak strani jezik, jezik koji Peter nije mogao, ili nije htio, naučiti. Ben se iznenada sjeti Peterova groznog, osvetoljubivog izraza kad je rekao što je otkrio o Maxu. A onda je taj izraz Peterova lica otvorio put poplavi uspomena na njegova voljenog brata. Osjetio je kako mu se grlo steže, kako mu se oči pune suzama. Nemoj na to misliti, rekao je sam sebi. Nemoj misliti na Petera. Ovdje, u ovoj kući, gdje smo se igrali skrivača i

boksali se, gdje smo usred noći šapćući kovali zavjere, gdje smo vrištali i smijali se i plakali. Petera više nema, i sada ćeš ti morati ustrajati i za njega. Ben nije znao kako da počne, kako da načne temu. U zrakoplovu kojim je poletio iz Basela vježbao je kako će se suočiti s ocem. Sada je zaboravio sve što je namjeravao reći. Bio je odlučan jedino u tome da mu ne kaže za Petera, kako se ponovno pojavio, kako je ubijen. Zašto? Zašto mučiti starca? Max Hartman jedino zna da je Peter poginuo prije nekoliko godina. Zašto da mu sada kaže istinu kad je Peter uistinu mrtav? Međutim, sukobljavanje nije bio Benov način. Pustio je svog oca da govori o poslu, da ga pita o računima kojima je Ben upravljao. Čovječe, pomisli, stari je još uvijek oštrouman. Pokušao je promijeniti temu, ali doista nije postojao nijedan lak i elegantan način da kaže: Usput, tata, jesi li ti bio nacist, ako smijem pitati? Konačno, Ben pokuša: “Mislim da me boravak u Švicarskoj potaknuo da shvatim koliko malo znam o, o tome kad si ti bio u Njemačkoj...” Očeve oči kao da su se povećale iza stakala njegovih naočala. Nagnuo se prema naprijed. “Sto je to izazvalo tako iznenadno zanimanje za obiteljsku povijest?” “Doista, mislim da je to samo zbog boravka u Švicarskoj. Podsjetio me na Petera. Bio je to prvi put što sam se vratio tamo poslije njegove smrti.” Otac je pogledao dolje u svoje ruke. “Ja ne mislim o prošlosti, ti to znaš. Nikada nisam mislio na prošlost. Uvijek gledam samo naprijed, a ne natrag.” “Ali vrijeme koje si proveo u Dachauu - nikada nismo o tome razgovarali.” “Tu se zaista nema što reći. Odveden sam tamo, imao sam sreće što sam ostao živ i oslobođen sam 29. travnja 1945. Nikada neću zaboraviti taj datum, ali to je dio mog života koji bih volio zaboraviti.” Ben je udahnuo zrak i onda počeo. Bio je snažno uvjeren da će se sada odnos između njega i oca zauvijek promijeniti, tkivo će se raskinuti. “Tvoje ime nije na popisu zatvorenika koje su oslobodili saveznici.” Bio je to blef. Promatrao je reakciju svog oca. Max je poduži trenutak zurio u Bena, a onda se, na Benovo iznenađenje, nasmiješio. “Uvijek moraš biti oprezan što se tiče povijesnih dokumenata. To su popisi sastavljeni na brzinu, u vrijeme sveopćeg kaosa. Imena su se pogrešno ispisivala, imena su se ispuštala. Ako mog imena nema na popisu koji je sastavio neki američki narednik, pa što onda?” “Ali ti i nisi bio u Dachauu, zar ne?” upita Ben tiho. Otac je polako okrenuo svoju stolicu na drugu stranu, okrećući Benu leđa. Glas mu je, kad je počeo govoriti, bio piskav, nekako udaljen. “Čudno je što to govoriš.” “Ali je istinito, zar ne?” Max se ponovno okrenuo. Lice mu je bilo bezizražajno, prazno, ali mu se na papirnatim obrazima pojavilo crvenilo. “Postoje ljudi kojima je životni poziv da opovrgnu kako je holokaust uopće postojao. Takozvani povjesničari, pisci - objavljuju knjige, članke u kojima govore da je sve to bila samo varka, urota. Da milijuni Zidova nisu pobijeni.” Ben je opazio da mu srce jako lupa, a usta mu se suše. “Bio si poručnik u Hitlerovu SS-u. Tvoje ime nalazi se na jednom dokumentu - dokumentu o osnivanju neke tajne kompanije na kojem se navode članovi njezine uprave. Ti si bio blagajnik.” Kad je otac odgovorio, bilo je to zastrašujućim šaptom. “Ne želim to slušati”, rekao je. “Istina je, zar ne?” “Nemaš pojma o čemu govoriš.” “Zato nikada nisi pričao o Dachauu. Jer je sve bilo izmišljeno. Nikada nisi tamo bio. Bio si nacist.” “Kako možeš izreći takvo što?” reče starac hrapavim glasom,” “Kako uopće možeš u to povjerovati? Kako se usuđuješ tako me vrijeđati?” “Taj dokument - nalazi se u Švicarskoj. Ugovor o konstituiranju. U njemu je sva istina.” Maxu Hartmanu sijevalo je iz očiju. “Netko ti je pokazao lažan dokument, s namjerom da me se diskreditira. A ti si, Benjamine, u to povjerovao. Pitanje je samo zašto.” Ben je osjetio kako se oko njega soba polako okreće. “Jer mi je to sam Peter rekao!” poviče. “Prije dva dana u Švicarskoj. On je pronašao dokument! On je saznao istinu. Peter je saznao što si radio. Pokušao nas je zaštititi od toga.” “Peter - ?” zgrane se Max. Izraz na očevu licu bio je grozan, ali Ben se prisili da nastavi. “On mi je rekao za tu korporaciju, tko si doista ti bio. O svemu mi je pričao kad su na njega pucali i ubili ga.” Maxu Hartmanu je sva krv nestala iz lica, a grbava ruka koja mu je počivala na stolu vidljivo je drhtala. “Peter je ubijen pred mojim očima.” A sada je Ben gotovo u jednom dahu izrekao: “Moj brat, tvoj sin - još jedna od tvojih žrtava.” “Laži!” povikao je njegov otac. “Ne”, rekao j@* Ben. “Istina. Nešto što si cijeli život skrivao od nas.” Maxov glas naglo je postao tih i hladan, kao ledeni vjetar.

“Govoriš o nečemu što ne možeš razumjeti.” Zastao je. “Ovaj razgovor je završen.” “Razumijem tko si”, reče Ben. “I od toga mi je zlo.” “Otiđi”, poviče Max Hartman i podiže drhtavu ruku prema vratima. Ben si je mogao predočiti kako se ta ista ruka podizala u SS-ovski pozdrav, u dalekoj, ali ne i dovoljno dalekoj prošlosti. Nikada dovoljno dalekoj. I prisjetio se često citiranih riječi nekog pisca: Prošlost nije mrtva. Ona čak nije ni prošlost. “Izađi!” grmio je njegov otac. “Izađi iz ove kuće!” Washington, D. C. Let Air Canade iz Nove Scotije kasno poslijepodne stigao je u zračnu luku Reagan National. Taksi se zaustavio ispred Annina stana u ulici Adams-Morgan nešto prije šest sati. Već je bio mrak. Voljela je doći kući u svoj stan. U svoje svetište. Jedino mjesto gdje je osjećala da ima potpuni nadzor. Bio je to malen stan s jednom spavaćom sobom u lošem kvartu, ali bio je to njezin potpuno ostvareni svijet. Kad je na svom katu izašla iz dizala, srela je svog susjeda Toma Bertonea, koji se žurio dolje. On i njegova supruga Danielle bili su odvjetnici, oboje malo preemocionalni, malo previše susjedski raspoloženi, ali ugodni. “Hej, Anna, upoznao sam danas tvog mlađeg brata”, rekao je. “Mislim da je upravo došao u grad. Doista drag dečko.” Vrata dizala zatvorila su se za njim. Brat? Ona nema brata. Pred vratima svog stana pričekala je neko vrijeme, pokušavajući umiriti otkucaje svog srca. Izvadila je svoj pištolj, 9-milimetarski SigSauer izdan od vlade, i držala ga u jednoj ruci dok je drugom otključavala vrata. Stan joj je bio mračan i, prisjetivši se svojih prvih treninga, primijenila je standardnu taktiku izmicanja i traganja. To je značilo prisloniti se uza zid s izvučenim pištoljem, a zatim se prebaciti na sljedeći zid pod pravim kutom i ponoviti postupak. Uvježbavali su to kao terenski operativci, ali nikada nije mogla ni zamisliti da će to raditi u vlastitu stanu, u svom domu, svom svetištu. Približila se vratima koja su bila iza nje. Tišina. Ali bilo je nešto. Jedva zamjetan miris cigareta, da, to je bilo. Miris je bio preslab da bi dolazio od doista zapaljene cigarete; to je zasigurno bio vonj odjeće nekoga tko puši. Na slabom svjetlu koje je dolazilo tek od ulične rasvjete opazila je još nešto: jedna je ladica na njezinim ormarićima za spise bila malko izvučena. Uvijek ih je držala uredno zatvorenima. Netko je prekopavao po njezinim stvarima. Krv joj se sledila u žilama. Iz kupaonice je vukao propuh: bio je otvoren prozor. A onda je začula neki zvuk, tih, ali ne i dovoljno tih: gotovo nečujnu škripu gumenih potplata na kupaoničkim pločicama. Uljez je još bio tu. Kvrcnula je prekidač i upalila svjetlo na stropu, a zatim se okrenula oko sebe u čučnju, s izvučenim pištoljem, čija je težina bila ravnomjerno raspoređena u obje njezine ruke. Bila je zahvalna što je to bio model iz tvornice Sig s kratkim okidačem, koji je bolje pristajao u njezine ruke od standardnog modela. Nije vidjela uljeza, ali stan je bio malen i nije bilo puno mjesta gdje bi se mogao sakriti. Uspravila se i, držeći se pravila vanjskog ruba - privijajući se uza zidove, kako bi to rekli instruktori taktike izmicanja i traganja - krenula prema spavaćoj sobi. Osjetila je gibanje zraka trenutak prije nego joj je snažan udarac koji je došao naizgled niotkuda izbacio pištolj iz ruku. Odakle je došao? Je li bio iza komode? Ili ormarića sa spisima? Pištolj je zazveckao kad je pao na pod dnevne sobe. Dohvati ga, ma što bilo. Odjednom ju je još jedan udarac odbacio unazad i raskrečila se na vratima spavaće sobe u koja je tupo udarila leđima. Ukočila se na mjestu dok je muškarac ustuknuo nekoliko koraka. No teško bi ga se moglo nazvati muškarcem. Imao je mršavu figuru tinejdžera. Iako je bio žilav - jaki mišići previjali su mu se ispod uske crne majice - izgledao je kao da nema više od sedamnaest godina. Ovo je smiješno. Polako, pažljivo, uspravila se i počela, glumljenom ležernošću, kretati prema kauču boje zobene kaše. Plavo-sivi držak njezina Sig-Sauera tek je malo, jedva zamjetno, virio ispod naboranog obruba kauča. “Provale su u ovom kvartu doista ozbiljan problem, zar ne?” reče čovjek - dječak tonom duboke ironije. Njegova sjajna, crna kosa bila je kratko podšišana, koža mu je izgledala kao da se tek nedavno počeo brijati, a crte lica bile su mu male i pravilne. “Statistika je zapanjujuća.” Nije baš zvučao poput tipičnih delinkvenata koji su se vrzmali po jugoistočnom Washingtonu. Kad bi morala pogađati, rekla bi da nije rođen u ovoj zemlji; činilo joj se da je uočila tragove irskog naglaska. “Ovdje nema ništa vrijedno”, Anna je pokušala djelovati mirno. “Sigurno si to već zapazio. Ni ti ni ja ne želimo nikakve nevolje.”

Shvatila je da joj je ruka još uvijek bila utrnuta od udarca. Ne svraćajući pogled od njega, napravila je još jedan korak prema kauču. Pokušavajući govoriti blagim glasom, dodala je: “Osim toga, ne bi li ti trebao biti u školi ili tako nešto?” “Nikad ne šalji muškarca da obavlja dječji posao”, složio se. Iznenada joj je uputio još jedan kroše i ona je zateturala unatrag prema maloj drvenoj komodi. Udarac ju je pogodio ravno u želudac te je ostala bez zraka. “Jesi li znala”, nastavi mladi uljez, “da u najvećem broju slučajeva vlasnici pištolja poginu od vlastita oružja? To je još jedan statistički podatak koji nagoni na razmišljanje. Doista nikad dovoljno opreza.” Nije bio provalnik, to je bilo očito. Nije ni govorio kao jedan od njih. Ali što je tražio? Na trenutak je zažmirila, u mislima prebrajajući inventar svog oskudno namještenog stana, svoju tričavu imovinu, odjeću, svjetiljke, ovlaživač zraka, odjeću... M26. Mora pokušati naći M26! On je bez sumnje temeljito pretražio stan, ali to je bila stvar čija funkcija nije tako očita onima koji s njom nisu upoznati. “Dat ću ti novac”, rekla je glasno i okrenula se prema komodi, izvlačeći ladice. “Dat ću ti novac”, ponovila je. Gdje li je držala tu spravicu? I hoće li još funkcionirati? Prošle su barem dvije godine. Našla ju je u velikoj srednjoj ladici, pokraj nekoliko crvenih kartonskih kutija s čekovnim knjižicama. “Dobro”, reče, “evo ga.” Kad se okrenula prema njemu, u rukama je čvrsto držala M26 Tasertron, uključila ga je, a visoki zavijajući ton ukazivao je na to da je napravica bila potpuno napunjena. “Slušaj me sada pažljivo”, rekla je. “Ovo je M26 Taser, najjači koji izrađuju. Odlazi od mene, jer ću ga inače upotrijebiti. Nije me briga kakve borilačke vještine znaš - dvadeset pet tisuća volti potpuno će te rastresti.” Uljezovo lice bilo je bezizražajno, ali se počeo odmicati od nje, povlačeći se u kupaonicu. Čim se pištolj za omamljivanje aktivira, naboj će užariti sklopnike, dvije tanke provodne žice u šestcentimetarskim iglenim završecima. Ispuštena struja bit će dovoljno jake voltaže da ga onesposobi za kratko vrijeme, možda čak da ga onesvijesti. Slijedila ga je prema kupaonici. Bio je neiskusan, jer se povlačio u malu prostoriju, dopustio si je da bude stjeran u kut. Loš potez, amaterski propust. Uključila je Taser na maksimum; u tom trenutku nije bilo potrebno ništa riskirati. Naprava je u njezinoj ruci zujala i pučketala. Plavi luk elektriciteta plesao je između dvije vidljive elektrode., Naciljat će mu u trbuh. Odjednom je začula neočekivani šum, šum vode koja teče iz pot* puno odvrnute slavine. Sto to, dovraga, radi? Uskočila je u kupaonicu s uperenim Taserom i ugledala čovjeka - dijete kako nešto drži u rukama i okreće. Prekasno je shvatila njegovu podvalu. Bilo je to štrcalo njezina ručnog tuša, iz kojeg je prema njoj prskala voda i močila je. Voda koja bi inače bila bezopasna. Trenutak prekasno odbacila je M26, koji je bio pod naponom. Električni luk izvio se iz njega prema njezinu mokrom torzu, plavi luk boli. Svi su joj se mišići zgrčili, srušila se na pod, a oštra bol prodirala je u njezino ošamućeno stanje. “Ovo te dobro zdrmalo”, rekao je mladić monotonim glasom. “Ali ja već kasnim. Uhvatit ću te poslije.” Namignuo je, karikirajući da mu se ona sviđa. Promatrala je, nemoćna, kako se vere na kupaoničko okno i nestaje na požarnim stubama. Prije nego što je nazvala gradsku policiju uvjerila se ne nedostaje li štogod u stanu. No to je i bilo jedino na što je mogla odgovoriti. Kad su stigli, policajci su postavljali uobičajena pitanja, razgovarali o tome hoće li događaj svrstati pod povredu prostora ili provalu, a onda su, čini se, ostali bez zamisli. Obradili su prizorište zločina - shvatili su da je ona nekakav federalac, da zna o čemu govori. Ali potrajalo bi nekoliko sati. A što u međuvremenu? Anna je pogledala na svoj sat. Osam uvečer. Nazvala je kućni broj Davida Denneena. “Oprosti što ti smetam”, rekla je, “no je li ona tvoja gostinska soba slobodna? Čini se da je moj stan upravo postao prizorište zločina.” “Zločina... Isssuse”, reče Denneen. “Sto se dogodilo?” “Objasnit ću ti poslije. Oprosti što te ovako iznenada salijećem.”.; “Jesi li već večerala? Dođi odmah. Priredit ćemo nešto ekstra.” David i Ramon živjeli su u predratnom stanu u blizini Dupont Circlea, udaljenom petnaest minuta vožnje taksijem. Nije bio otmjen, ali je bio lijepo namješten, s visokim stropom i prozorima od malih komada stakla pričvršćenih olovnim tracima. Po slasnoj aromi koju je osjetila kad je ušla - čili, anis, kim - pretpostavila je da Ramon kuha jedan od svojih meksičkih umaka. Prije tri godine Denneen je bio mlađi agent pod njezinim

zapovjedništvom. Brzo je učio, dobro obavljao posao i bio je odgovoran za razotkrivanje nekoliko slučajeva; pratio je nekog posebnog pomoćnika Bijele kuće u veleposlanstvu Katara i taj je trag doveo do velike istrage oko korupcije. Ona je u njegov osobni dosje unijela sjajne izvještaje, ali je uskoro utvrdila da je Arliss Dupree, kao direktor odjela, pridodao osobne procjene o “sposobnosti”. Bile su neodređene, ali namjera im je bila da ga osude: Denneen “nije bio podoban za vladu”. “Manjkala mu je moralna čvrstina”, kakva se očekuje od istražitelja Ureda za posebne istrage; bio je “mekan”, “možda nepouzdan”, “hirovit”. Njegova “gledišta bila su problematična”. Sve je to bila besmislica, birokratsko prikrivanje organskog neprijateljstva, refleksne predrasude. Anna se bila sprijateljila s Davidom i Ramonom, upoznala ih je kao par kad se zaustavila u Kramberbooksu, na aveniji Connecticut, i vidjela ih kako kupuju zajedno. Ramon je bio onizak čovjek otvorena izraza lica, koji se bezbrižno smiješio te su mu se bijeli zubi blistavo isticali uz tamnu boju kože. Radio je kao administrator za mjesni program Meals on Wheels8. On i Anna odmah su se sprijateljili; Ramon je inzistirao da objeduje s njima te večeri i ona je pristala. Bila je to čarobna večer, djelomice zbog opuštena razgovora i laganih šala, od kojih se ni jedna nije ni dotakla odnosa u uredu; zavidjela im je na njihovoj neusiljenoj intimnosti i međusobnoj sklonosti. David je, sa svojom četvrtastom čeljusti i kosom boje pijeska, bio visok, markantan čovjek i Ramon je opazio kako ga je promatrala. “Znam što misliš”, priopćio joj je jedanput kad je David bio na drugoj strani sobe i miješao im pića okrenut leđima. “Misliš: “Kakav gubitak.”“ Anna se nasmijala. “Palo mi je to na pamet”, rekla je. “To sve djevojke kažu.” Ramon se osmjehnuo. “Pa, za mene nije gubitak.” Nekoliko tjedana poslije toga Anna je ručala s Davidom i objasnila mu zašto nije unaprijeđen sa stupnja E-3. Na papiru, on je davao izvještaj Anni, ali Anna je davala izvještaj Dupreeu. “Što hoćeš da učinim?” upitala ga je. Denneen je mirno odgovorio, s manje bijesa nego što ga je Anna zbog njega osjećala. “Ne želim to napuhivati. Samo želim obavljati svoj posao.” Pogledao ju je. “Istina? Želim van iz Dupreeova odjela. Zanimaju me operacije i strategija. Tek sam na E-3, pa to ne mogu urediti. Ali ti bi možda mogla.” Meals on Wheels, privatna neprofitna organizacija posvećena pomaganju starijim osobama u njihovu domu. Anna je upotrijebila svoj utjecaj. To je značilo eskivirati Dupreea, zbog čega baš nije bila omiljena medu rukovodstvom odjela. Ali upalilo je i Denneen joj to nikada nije zaboravio. Sada je ispričala Denneenu što se dogodilo u njezinu stanu pa je, između Ramonove piletine s umakom od čokolade i boce baršunaste Rioje, njezina napetost pomalo popustila. Uskoro se nemilosrdno šalila na račun toga kako ju je “istukao pripadnik Back Street Boysa”. . j “Mogao te ubiti”, rekao je Denneen ozbiljno, i to ne prvi put. * “Ali nije. Sto dokazuje da mu to nije bila namjera.” J “A koja bi mu mogla biti namjera?” Anna samo zavrti glavom. “Slušaj, Anna. Znam da vjerojatno ne možeš o tome razgovarati, no misliš li da postoji bilo kakva vjerojatnost da to ima veze s tvojim novim zadatkom u Odjelu za unutarnje usklađivanje? Stari Alan Bartlett je tijekom godina nakupio puno tajni i tko zna protiv koga te sad postavio.” “El Diablo sabe mas por viejo que por diablo”, promrmlja Ramon. Bila je to jedna od njegovih dominikanskih poslovica: Vrag zna više zato što je star, a ne zato što je vrag. “Je li to slučajnost?” ustrajao je Denneen. Anna je pogledala u svoju čašu s vinom i samo slegnula ramenima, ne rekavši ništa. Je li i nekog drugog zanimala smrt ljudi iz dosjea Sigma? Sada nije o tome mogla razmišljati, a nije ni htjela. “Uzmi još carnitasa”, priskoči Ramon. Sljedećeg jutra u zgradi u ulici M Anna je pozvana u Bartlettov ured istog trenutka kad je stigla. “Sto ste saznali u Novoj Scotiji?” upita Bartlett, ovog puta ne gubeći vrijeme na društvene finese. Već je ranije odlučila da neće spominjati uljeza u svom stanu; nije bilo razloga za pomisao da je to bilo povezano, a ona se i pomalo pribojavala da bi ta epizoda mogla potkopati povjerenje u nju. Ispričala mu je ono što je bilo sasvim jasno i povezano: trag uboda na starčevoj ruci. Bartlett je polako klimnuo glavom: “Kakav su otrov upotrijebili?” “Još nismo dobili rezultate toksikološkog ispitivanja. Za to treba vremena. Uvijek je to tako. Ako nešto pronađu, odmah vas zovu. Ako ne, nastave s testiranjem unedogled.” “Ali vi doista vjerujete da je Mailhot mogao biti otrovan.” Bartlett je djelovao nemirno, kao da nije bio siguran je li to

dobra ili loša vijest. “Vjerujem”, rekla je. “Onda, tu je i pitanje novca. Prije četiri mjeseca čovjeku je na račun doznačeno milijun dolara.” Bartlett je namrštio čelo. “Od?” “Ne zna se. Račun na otočju Cavman. Dalje se gubi trag. Opran novac.” Zbunjen, Bartlett je slušao bez riječi. Nastavila je. “Dakle, pribavila sam bankovne izvatke unazad deset godina. Uplate su bile točne kao sat. Svake godine Mailhot je dobio gomilu novca, doznačenog na njegov račun. Iznosi su postupno rasli.” “Možda neko poslovno partnerstvo?” “Prema riječima njegove supruge, bile su to isplate zahvalnog poslodavca.” “To je neki jako velikodušan poslodavac.” “Jako bogat. I jako mrtav. Starac je većinu svog života radio kao osobni pomoćnik bogatog medijskog magnata. Kao tjelesni čuvar, čovjek za sve poslove, doživotni bisagaš, ako se tako može reći.” “Za koga?” “Za Charlesa Highsmitha.” Anna je pažljivo promatrala Bartlettovu reakciju. Kratko je klimnuo glavom; već je to znao. “Pitanje je, dakako, zašto inozemne uplate”, rekao je. “Zašto novac nije izravno doznačivan s Highsmithova računa?” Anna je slegnula ramenima. “To je samo jedno od mnogih pitanja. Pretpostavljam da bi jedan put za nalaženje odgovora bio taj da se uđe u trag novcu i da se vidi potječe li on doista s računa Charlesa Highsmitha. Već sam radila na pranju novca. Ali ne mogu biti optimist.” Bartlett je kimnuo glavom. “Sto je s udovicom...?” “Od nje nema pomoći. Možda nešto prikriva, ali koliko se meni čini, nije ni znala puno o muževim poslovima. Čini se da misli kako ga je uhvatila paranoja. Očito je on bio jedan od onih koji su mislili da Highsmithova pogibija nije posljedica nesretnog slučaja.” “Je li to točno?” upita Bartlett, uz tračak ironije. “A i vi tako mislite, zar ne? Očito već znate za Highsmithovu povezanost s Mailhotom. Je li i on u dosjeu Sigma?” “To je nebitno.” “Oprostite mi, ali morat ćete pustiti da ja to procijenim. Imam osjećaj da većina onoga o čemu vas izvještavam nije za vas novost.” Bartlett je klimnuo. “Highsmith je bio Sigma, da. U ovom slučaju, bili su to i gospodar i sluga. Čini se da je Highsmith imao veliko povjerenje u Mailhota.” “A sada su njih dvojica nerazdvojni”, rekla je Anna nepopustljivo. “Obavili ste izvrstan posao u Halifaxu”, reče Bartlett. Nadam se da znate da se nadam i to da se niste raspakirali. Čini se da imamo svjež slučaj.” ., “Gdje?” “U Paragvaju. U Asuncionu.” Svjež slučaj. Te su riječi, morala je priznati, bile jednako golicave koliko i jezive. U isto vrijeme, bahat način na koji je Duh baratao informacijama ispunjavao ju je frustriranošću i dubokim osjećajem nelagode. Proučavala je lice tog čovjeka, gotovo se diveći njegovoj potpunoj neprozirnosti. Sto je on to znao? Što joj nije rekao? I zašto? ! 11 St. Gallen, Švicarska Ben Hartman proveo je posljednja dva dana na putu. Iz New Yorka u Pariz. Iz Pariza u Strassbourg. U Strassbourgu je uzeo kratki lokalni let do Mulhousea u Francuskoj, u blizini granice s Njemačkom i Švicarskom. Tu je unajmio automobil i odvezao se do regionalnog aerodroma Basel-Mulhouse, u neposrednoj blizini Basela. No umjesto da prijeđe u Švicarsku, što bi bilo logično, unajmio je mali zrakoplov i odletio njime u Liechtenstein. Ni operater leta ni pilot nisu ga ništa pitali. Zašto bi jedan očito bogat međunarodni poslovni čovjek tražio da uđe u vojvodstvo Liechtenstein, jedno od svjetskih središta pranja novca, i to na potajan i, mora se priznati, neregularan način, izbjegavajući službeni prelazak granice? Šifra je među njima bila jasna: ne pitaj ništa. Kad je stigao u Liechtenstein bilo je gotovo jedan ujutro. Noć je proveo u malom pansionu pokraj Vaduza, a ujutro krenuo u potragu za pilotom koji bi bio spreman prijeći švicarsku granicu i to na takav način de se njegovo ime ne pojavi ni na kakvim ispravama ni putnim listama. U Liechtensteinu je perje međunarodnog poslovnog čovjeka Kitonovo dvoredno odijelo, Hermesova kravata i Charvetova košulja - bila samo zaštitna koloracija, ništa više. U vojvodstvu se jasno razlikovalo domaće i strance, one koji su imali ponuditi nešto vrijedno i one koji nisu, one koji su se uklapali i one koji se nisu uklapali. Za njegovu zatvorenost bilo je znakovito da su stranci koji su htjeli postati njegovi građani morali dobiti odobrenje i parlamenta i kneza. Ben Hartman znao se snalaziti na takvim mjestima. U prošlosti, ta ga je činjenica ispunjavala moralnom nelagodom, a njegovo trajno, neiskorjenjivo privilegirano držanje gorjelo je poput Kainova znaka. Sada je to bila samo taktička prednost koju je valjalo iskoristiti. Dvadeset kilometara južno od Vaduza nalazio se aerodrom

gdje su se katkada iskrcavali poslovni ljudi s privatnih letova i helikoptera. Tu je razgovarao s nekim otresitim, starijim članom zemaljske posade, govoreći mu o svojim zahtjevima na način koji je bio ujedno i neodređen i sasvim jasan. Bio je to čovjek od malo riječi, koji je premjerio Bena i načrčkao neki telefonski broj na poleđini prijevozničke isprave. Ben ga je velikodušno nagradio za njegovu preporuku iako je, kad je nazvao taj broj, dobio nekog čovjeka koji je zvučao pospano i koji se izvukao rekavši da danas ima drugi posao. Međutim, imao je prijatelja, Gaspara... Još jedan poziv. Tek se popodne konačno sastao s Gasparom, mrzovoljastim sredovječnim čovjekom, koji je brzo premjerio Bena i izgovorio svoje pretjerane uvjete. Taj je pilot zapravo lijepo živio od prijevoza poslovnih ljudi preko granice u Švicarsku bez ostavljanja traga na kompjutorima. Bilo je slučajeva kad su neki narkomagnati ili afrički velmože ili pak srednjoistočni spekulanti trebali u obje zemlje obaviti neke bankarske poslove izvan pogleda vlasti. Pilot, koji se doimao kao da mu je na licu trajan podrugljiv osmijeh, pretpostavljao je da Ben radi nešto slično. Pola sata kasnije, kad su se pripremali za polazak, Gaspar je doznao za oluju iznad St. Gallena i htio je odgoditi let, ali ga je još nekoliko novčanica od po stotinu dolara uvjerilo u suprotno. Dok je lagani propelerski avion s dva motora poskakivao kroz uzburkani zrak iznad istočnog alpskog gorja, šutljivi pilot postao je gotovo brbljav. “Tamo odakle dolazim postoji izreka: Es ist besser, reich zu leben, ah reich zu sterben.” Zakikotao se. “Bolje je živjeti bogat, nego umrijeti bogat...” “Samo letite”, reče Ben tupo. Pitao se jesu li njegove mjere opreza bile dovoljno razrađene, ali zapravo nije imao pojma koliki je bio domašaj ljudi koji su mu ubili brata ili koji su zadužili čovjeka kojeg je poznavao kao Jimmvja Cavanaugha da ga ubije u Ziirichu. A nije im namjeravao olakšati stvari. U St. Gallenu Ben je autostopirao nekog farmera koji je otpremao povrće na tržnicu i u restorane. Farmer ga je začuđeno odmjerio; Ben mu je objasnio da mu se pokvario auto negdje u bespuću. Poslije je unajmio auto i odvezao se do udaljene poljoprivredne općine Mettlenberg. Ako je let bio drmusav, vožnja nije bila nimalo bolja. Spustila se kiša i lijevala po vjetrobranskom staklu unajmljena automobila. Brisači su se brzo pomicali lijevo-desno, ali bez koristi, jer je kiša bila prejaka. Bilo je kasno poslijepodne, a već je pao mrak. Ben je mogao vidjeti jedva koji metar ispred sebe. Vjerojatno je imao sreće što je promet u oba smjera bio jak, pa se vozilo polako. Nalazio se na udaljenom, rijetko naseljenom području u sjeveroistočnom dijelu Švicarske, u kantonu St. Gallen, nedaleko od jezera Constance. S vremena na vrijeme, kad je kiša malo oslabjela, mogao je vidjeti velike poljoprivredne farme s obje strane ceste. Stada goveda, ovaca, jutra i jutra obrađene zemlje. Bile su tu i velike starinske zgrade sa štalama i ambarima, a očito i dijelovima za stanovanje, sve pod jednim velikim dvostrukim slamnatim krovom. Ispod streha bila su ogrjevna drva naslagana geometrijskom preciznošću. Vozeći se, doživljavao je širok raspon emocija, od straha do najdublje tuge i gotovo nasilna bijesa. Sada se približavao skupini zgrada gdje je trebalo biti selo Mettlenberg. Kiša je tek još pomalo sipila. Ben je opazio ruševine nekoć utvrđena srednjovjekovnog grada. Bila je tu i stara žitnica i crkva Sv. Marije s početka šesnaestog stoljeća. Kuće su bile živopisne, dobro očuvane, građene od kamena s pročeljima ukrašenim trupcima, zabatima i dvostrukim skošenim crvenim krovovima. Gotovo da to i nije bilo selo. Peter je rekao da je Liesl, njegova ljubav, predala molbu za radno mjesto u ovdašnjoj maloj bolnici. Provjerio je; bila je samo jedna bolnica kilometrima uokolo: Regionalspital Sankt Gallen Nord. Nedaleko od “gradskog središta” nalazila se relativno moderna zgrada od crvene cigle, jeftino sagrađena, nagađao je Ben, u 1960-ima. Regionalna bolnica. Pronašao je Migrosovu benzinsku crpku gdje je parkirao automobil i nazvao iz javne govornice. Kad se javila operaterka u bolnici, Ben je rekao polako na engleskom: “Trebam razgovarati s pedijatrom. Dijete mi je bolesno.” Nije imalo puno smisla govoriti turističkim njemačkim, jer ionako ne bi mogao prikriti svoj američki naglasak, a švicarska će operaterka znati engleski. Peter je rekao da je bolnica uposlila Liesl jer im je “trebao pedijatar”, a nisu imali drugoga. No opet, možda su tu bili i drugi pedijatri, ali Ben je sumnjao u to. Ne u bolnici tako maloj kao što je ova. “Spojit ću vas s, eh, Notfallstation, gospodine. Hitnom - “ “Ne”, brzo

je prekine Ben. “Ne trebam hitnu službu. Moram razgovarati izravno s pedijatrom. Ima li ih više?” “Samo je jedna pedijatrica, gospodine; ali doktorica trenutačno nije ovdje.” Samo jedna! Ben je u sebi likovao: je li ju pronašao? “Da, žena po imenu Liesl, tako nekako, je li točno?” “Ne, gospodine. Koliko ja znam, ovdje nema nikakve Liesl. Pedijatrica je dr. Margarethe Hubli, ali kažem vam, nije u bolnici. Da vas spojim - “ “Ovo je sigurno neka pogreška. Dali su mi to ime. Je li neka doktorica po imenu Liesl nedavno napustila bolnicu?” •”$ “Ne koliko ja znam, gospodine.” *.%, Neuspjeh. “• Morao je razmisliti. Postojala je vjerojatnost da dr. Hubli poznaje Liesl, da zna tko je ona, kamo je otišla. Ovo je sigurno bolnica u kojoj je Liesl dobila posao. “Ima li dr. Hubli neki broj na koji je mogu dobiti?” “Bojim se da vam ne mogu dati njezin kućni broj, gospodine, ali ako dovedete svoje dijete u bolnicu - “ “Možete li je vi pozvati i zamoliti da me nazove?” “Da, gospodine, to mogu.” “Hvala vam.” Dao joj je broj telefonske govornice i lažno ime. Poslije pet minuta telefon je zazvonio. “Gospodin Peters?” upitao je ženski glas na engleskom. “Hvala vam što ste nazvali, doktorice. Ja sam Amerikanac koji je odsjeo ovdje sa svojim prijateljima i pokušavam doći do doktorice za koju vjerujem da je radila u regionalnoj bolnici. Možda je vi poznajete - ženu po imenu Liesl?” Nastupila je stanka - preduga stanka. “Ne poznajem nikakvu Liesl”, rekla je pedijatrica. Je li lagala da zaštiti Liesl? Ili je on to samo umišljao? “Jeste li sigurni?” Ben je bio uporan. “Rekli su mi da je tamo bila pedijatrica po imenu Liesl i moram je hitno pronaći. To je obiteljska stvar.” “Kakva obiteljska stvar?” Pogodak! Sigurno štiti Liesl. “Tiče se njezina... njezina brata Petera.” “Njezina - brata?” Pedijatrica se doimala zbunjeno. “Recite joj da se zovem Ben.” Još jedna duga šutnja. “Gdje ste?” upita žena. *** Nije prošlo ni dvadeset minuta kad se mali Renault zaustavio na benzinskoj crpki. Malena i lijepo građena žena u velikoj kišnoj kabanici vojničko zelene boje i blatom umrljanim trapericama i čizmama nesigurno je izašla iz automobila i zalupila vratima. Ugledala ga je i pristupila mu je. Bila je prava ljepotica, opazi Ben. Iz nekog razloga, nije to očekivao. Pod kapuljačom je mogao vidjeti njezinu kratku sjajnu tamnosmeđu kosu. Imala je bistre plave oči i mliječnobijelu put. Ali lice joj je bilo iskrivljeno od boli; izgledala je uplašeno. “Hvala vam što ste došli”, rekao je. “Vi očito poznajete Liesl. Ja sam brat blizanac njezina muža.” Ona ga je netremice promatrala. “Dobri Bože”, uzdahnula je, “izgledate baš kao i on. To je, to je kao da vidiš duha.” Njezino lice, poput napete maske, iznenada se zgužvalo. “Dobri Bože”, teško je disala i počela jecati. “Bio je toliko pažljiv... tolike... godine...” Ben je gledao u doktoricu, zbunjen. “Nije se vratio te noći”, nastavila je paničnom brzinom. “Čekala sam ga dokasno, zabrinuta, prestrašena.” Pokrila je lice rukama. “A onda je došao Dieter i rekao mi što se dogodilo...” “Liesl”, uzdahne Ben. “O, Bože!” zajaukala je. “Bio je tako - tako dobar čovjek. Toliko sam ga voljela.” Ben je obavio ruke oko nje i dugo je držao u zagrljaju kako bi je ohrabrio. I sam je osjetio kako mu počinju teći suze. Asuncion, Paragvaj Annu je na carini zaustavio bucmasti paragvajski službenik u plavoj košulji kratkih rukava i s kravatom. Po njegovoj kosi i tenu mogla je zaključiti da je, poput većine Paragvajaca, bio mestik, mješanac španjolskog i indijanskog podrijetla. Premjerio ju je, a potom potapšao po njezinoj putnoj torbi, pokazujući time kako želi da je otvori. Postavio joj je nekoliko pitanja na jako iskrivljenom engleskom, a zatim je mrko pogledao s očitim razočaranjem, te joj mahnuo da prođe. Osjećala se kao da nešto radi potajice, poput zločinca koji je uočio mjesto na koje će se vratiti da nešto ukrade. Uobičajeni federalni propisi nalagali su da se agent koji je doputovao prijavi u mjesno veleposlanstvo, ali ona to neće učiniti. Rizik da će stvar negdje procuriti bio je prevelik. Ako nastupe nevolje, poslije će rješavati pitanje kršenja protokola. U prenapučenoj aerodromskoj čekaonici pronašla je telefonsku govornicu. Trebala joj je minuta ili dvije prije nego je odgonetnula kako upotrijebiti telefonsku karticu. Imala je poruku od Arlissa Dupreea, koji je htio znati kada ima namjeru vratiti se u ured. Bila je tu i poruka od narednika Arsenaulta iz RCMP-a. Toksikološki nalazi bili su gotovi. Nije rekao kakvi su. Kad je dobila centralu RCMP-a u Ottawi, morala je čekati dobrih pet minuta dok su tražili Rona Arsenaulta. “Kako ide, Anna?” Iz njegova glasa mogla je

razabrati kako stoje stvari. “Ništa, ha?” “Zao mi je.” Nije djelovao kao da mu je žao. “Čini se da ste ovdje izgubili vrijeme.” “Ne bih rekla.” Pokušala je prikriti svoje razočaranje. “Ubod igle je značajan. Imate li što protiv da razgovaram s toksikologom?” Oklijevao je na trenutak. “Ne vidim zašto ne biste, ali to neće ništa promijeniti.” “Pa, to bi mi pomoglo da se bolje osjećam.” “Hej, zašto ne?” Arsenault joj je dao neki broj u Halifaxu. Aerodrom je bio bučan i kaotičan. Bilo je teško čuti glas na telefonskoj liniji. Ime toksikologa bilo je Denis Weese. Glas mu je bio visok, hrapav i neodređen što se tiče starosti - mogao je imati šezdeset jednako kao i dvadeset godina. “Proveli smo sva ispitivanja koja ste tražili plus još neka”, rekao je, braneći se. Pokušala si ga je predočiti: malen i ćelav, zaključila je. “Zahvalna sam vam.” “Testovi su bili izuzetno skupi, to znate?” “Mi ćemo platiti. Ali dopustite mi da vas pitam: postoje li tvari, toksini, koji prelaze krvno-moždanu barijeru, ali ne vraćaju se natrag?” Njezin stručnjak za otrove Arthur Hammond usput je spomenuo takvu mogućnost. “Pretpostavljam da postoje.” “ s* “A njih bi se moglo naći jedino u leđnoj moždini?” “Ne bih se kladio na to, ali moguće je.” Rekao je to nevoljko; nisu mu se dopadale njezine teorije. Pričekala je trenutak, a kad on nije nastavio, zatražila je ono što je bilo očito: “Kako bi bilo da punktirate leđnu moždinu?” “Ne mogu.” “Zašto?” “Jedan je razlog taj što je gotovo nemoguće napraviti punkciju leđne moždine na mrtvacu. Nema tlaka. Neće izaći. Drugi je razlog što tijela više nema.” “Ukopano je?” Ugrizla se za donju usnu. Prokletstvo! “Pogreb je danas poslijepodne, čini mi se. Tijelo je vraćeno u pogrebno poduzeće. Ukop je sutra ujutro.” “Ali vi možete tamo otići, zar ne?” “Teoretski, da. Ali, čemu?” >. “Nije li očna tekućina - ista kao leđna moždina?” “Da.” “Možete li nju izvući?” Stanka. “Ali to niste naredili.” “Upravo sam to učinila”, rekla je. Mettlenberg, St. Gallen, Švicarska Sada je Liesl zašutjela. Suze koje su joj tekle niz obraze i natapale njezinu radnu traper-košulju počele su se sušiti. Naravno, to je ona. Kako to nije znao! Sjedili su na prednjem sjedalu njezina automobila. Stajati na asfaltu ispred benzinske crpke bilo je previše uočljivo, rekla je, nakon što je došla k sebi. Ben se sjetio kako je sjedio na prednjem sjedalu Peterova kamioneta. Gledala je naprijed, kroz vjetrobransko staklo. Samo se povremeno čuo zvuk prolaska automobila ili duboki ton trube nekog kamiona. Napokon je progovorila. “Nije dobro da ste ovdje.” “Poduzeo sam mjere opreza.” “Ako vas tko vidi sa mnom - “ “Mislit će da sam Peter, vaš suprug - “ if “Ali ako su mi ljudi koji su ga ubili, koji znaju da je mrtav, nekako ušli u trag - “ “Da su vam ušli u trag, ne biste bili ovdje”, rekao je Ben. “Bili biste mrtvi.” Ušutjela je na trenutak, a onda upitala: “Kako ste došli ovamo?” Ispričao joj je sve pojedinosti o privatnim zrakoplovima i automobilima, o svom kružnom putovanju. Znao je da će na nju taj njegov oprez djelovati ohrabrujuće. Klimnula je zahvalno. “Pretpostavljam da su te mjere opreza za vas i Petera postale dio vaše osobnosti”, rekao je. “Peter mi je ispričao kako ste vi razradili plan o njegovoj lažnoj smrti. To je bilo sjajno.” “Da je bilo tako sjajno”, rekla je zagrižljivo, “ne bi ga nikada ponovno pronašli.” “Ne, ja sam kriv za to. Nisamo smio doći u Švicarsku i izvući ih na svjetlo dana.” “Ali kako ste mogli znati? Vi niste znali da je Peter živi” Okrenula se prema njemu. Koža joj je bila blijeda, gotovo prozirna, kosa kestenjasta sa zlatnim tonovima. Bila je mršava, a pod jednostavnom bijelom bluzom nazirale su se savršene omanje dojke. Bila je raskošno lijepa. Nije čudo što je Peter bio spreman odreći se svega drugog u životu da bi ga proveo s njom. Ben je osjetio snažnu privlačnost, ali znao je da nikada neće ići dalje od toga. “Ne vodite se pod pravim imenom”, rekao je. “Naravno da ne. Svi moji ovdašnji prijatelji poznaju me pod mojim novim imenom, koje sam legalno promijenila. Margarethe Hubli bila mi je zapravo prateta. Sve što su znali o Peteru bilo je to da mi je dečko, kanadski pisac kojeg sam uzdržavala. I njega su poznavali pod drugim imenom...” Zastala je u pola rečenice i zašutjela te se ponovno zagledala kroz staklo. “Ali održavao je neke veze s onima kojima je vjerovao. Zvao ih je svojim “sustavom početnog uzbunjivanja”. A onda prije nekoliko dana, kad je primio poziv koji ga je obavijestio o krvoproliću u Bahnhofstrasse... Shvatio je što se događa. Preklinjala sam ga neka ništa ne čini. Ali ne, inzistirao je na tome! Rekao je da nema izbora.” Lice joj se iskrivilo u izraz neposluha, a glas

joj se pretvorio u jauk. Benu se stisnulo srce. Nastavila je tihim glasom, stisnuta grla. “Morao vas je zaštititi. Uvjeriti vas da odete iz zemlje. Morao vam je spasiti život makar to značilo izložiti svoj opasnosti. O, Bože, upozorila sam ga neka ne ide. Molila sam ga, preklinjala.” Ben ju je uzeo za ruku. “Tako mi je žao.” Uistinu, što je mogao reći? Da se riječima ne može izraziti koliko ga boli to što je Peter morao umrijeti umjesto njega? Da bi želio da je obrnuto? Da je volio Petera puno, puno dulje nego ona? Rekla je polako. “Ne mogu zatražiti ni njegovo tijelo?” “Ne. Ne može nitko od nas.” Progutala je pljuvačku. “Peter vas je, znate, jako volio.” Bilo je to bolno čuti. Lecnuo se. “Stalno smo se svađali. To je valjda kao zakon fizike, svaka radnja ima jednaku ili suprotnu reakciju.” “Vas dvojica niste samo bili slični, bili se isti.” “Ne baš.” “To može reći samo blizanac.” “Ne poznajete me. Po temperamentu, osjećajnosti, bili smo potpuno različiti.” “Možda onako kako su različite dvije snježne pahuljice. No ipak su to snježne pahuljice.” Ben se nasmiješio, shvativši. “Nisam siguran bih li nas dvojicu mogao nazvati snježnim pahuljicama. Uvijek smo stvarali previše nevolja.” Nešto ju je u tim riječima ponovno uznemirilo. Sad je plakala, a njezina bol parala je srce. “O, Bože, zašto su ga morali ubiti? Zašto} Koja je svrha toga? On nikada ne bi progovorio, nije bio lud!” Ben je strpljivo čekao dok se nije malo povratila. “Peter mi je rekao da je pronašao dokument, popis imena. Dvadeset i tri imena visokih državnika i industrijalaca. “Kompanije za koje si čuo”, rekao je. Rekao je da je to bio dokument o zakonskom utemeljenju, kojim je osnovana neka organizacija u Švicarskoj.” “Da.” “Vidjeli ste dokument?” “Jesam.” “Djeluje li vam autentično?” “Koliko ja mogu reći, da. Sve oznake, pa čak i slova pisaćeg stroja, sve je izgledalo poput dokumenata iz 1940-ih kakve sam već viđala.” “Gdje je sada taj papir?” Skupila je usta. “Prije nego što smo zauvijek napustili Zurich, otvorio je bankovni račun. Rekao je da je to učinio uglavnom zbog toga da bi mu banka iznajmila trezor. Htio je u njemu držati papire. Nisam sigurna, ali mislim da ga je tamo ostavio.” “Postoji li mogućnost da ga je skrivao kod kuće, u vašoj kolibi?” “Ne”, rekla je brzo, “u našoj kolibi ništa nije skriveno.” Ben je u mislima zabilježio njezinu reakciju. “Je li ostavio ključ tog trezora?” “Nije.” “Ako je račun bio na njegovo ime, bi li ti, ti loši momci, mogli pronaći način da saznaju za njegovo postojanje?” “Zato ga i nije otvorio na svoje ime, nego na ime jednog odvjetnika.” “Sjećate li se tko je to?” “Naravno. To je moj rođak, dr. Matthias Deschner. To mi je, zapravo, daljnji rođak. Daleki rod, dovoljno dalek da ga nitko neće povezati s nama - sa mnom. Ali dobar je čovjek, pouzdan. Ima ured u Zurichu, u St. Annagasse.” “Vjerujete li mu?” “Potpuno. Napokon, povjerila sam mu naše živote. Nikada nas nije izdao; i ne bi.” “Ako se neki danas, neki koji imaju utjecaj i moć i dalekosežne kontakte, tako očajnički žele dokopati tog dokumenta, onda je on sigurno izuzetno važan.” Benu se u mislima iznenada pojavi slika Peterova srušena tijela i grudica njegove krvi. Toliko ga je stezalo u prsima da nije mogao disati. Pomislo je: Peter im je stajao na putu pa su ga ubili. “Sigurno se boje da će im imena izaći na vidjelo”, rekla je. “Ali tko bi od njih poslije toliko godina mogao još biti na životu?” “Postoje i nasljednici. Moćni ljudi mogu imati i moćne nasljednike.” “I neke koji nisu toliko moćni. Sigurno negdje postoji slaba karika.” Ben je naglo zašutio. “Sve je to jedno bezumlje. Cijela ta zamisao da bi netko mario za neku korporaciju koja je osnovana prije pola stoljeća - to jednostavno zvuči suludol” Liesl se nasmijala, gorko, bez radosti. “Sve je relativno, zar ne, oko tog pitanja što ima, a što nema smisla. Koliko vaš uredni život još ima smisla?” Prije tjedan dana provodio je dane u “razvojnom” odjelu Hartman Capital Managementa, poklanjajući pažnju starim klijentima i novim izgledima, puštajući da njegov šarm isijava na sve strane. To više nije bio svijet u kojem bi mogao prebivati: tolika saznanja s kojima je rastao bila su laž, dio velike obmane, za koju se jedva mogao nadati da će u nju prodrijeti. Cavanaugh ti je bio dodijeljen, rekao je Peter. Ta korporacija, skupina Sigma, što li je bila - čini se ima svoje operativce posvuda. Je li zato njegova majka poslije Peterove smrti toliko ustrajala na tome da se on vrati u obiteljsku tvrtku? Je li vjerovala da će tamo biti sigurniji, zaštićen od opasnosti, prijetnji, istina u koje je tek počeo pronicati? “Je li Peter ikada saznao nešto više o toj korporaciji Sigma? O tome

postoji li ona još?” Nervozno je odgurnula kosu unatrag i pritom zazvečala narukvicama. “Saznali smo jako malo konkretnih pojedinosti. Toliko toga ostalo je samo naslućivanje. Vjerujemo - vjerovali smo - da postoje tajne korporacije i privatni imeci koji se trude izbrisati svoje podrijedo. To su okrutne tvrtke, kao i ljudi koje te kompanije plaćaju. Ne uznemiravaju ih takve sitnice kao što je moralnost. Kad su nekako saznali da Peter posjeduje papir koji bi mogao otkriti njihovu upletenost u Sigmu, ili upletenost njihovih očeva - možda i raskrinkati njihove zamršene dogovore koje su sklopili tijekom rata - kad su to saznali, nisu oklijevali ubiti ga. Neće oklijevati ni ubiti vas, ili mene. Ni bilo koga drugog koji zaprijeti da će ih raskrinkati ili zaustaviti ili tko jednostavno previše zna o njihovu postojanju. Ali Peter je došao i do uvjerenja da su se ti pojedinci okupili radi nekih većih ciljeva. Da bi... koordinirali stvari općenito u svijetu.” “Ali kad smo Peter i ja razgovarali, on je samo nagađao da neki od starih članova tog vijeća štite svoje bogatstvo.” “Da je imao vremena, ispričao bi vam više o svojim teorijama.” “Je li ikada govorio o našem ocu?” Iskrivila je lice. “Samo da je bio licemjer i prvoklasni lažljivac, da nije bio preživjeli iz holokausta. Da je zapravo bio pripadnik SS-a.” Dodala je cinično: “Osim toga, dakako, Peter ga je volio.” Pitao se nije li ta ironija skrivala zrno istine. “Slušajte, Liesl, morate mi reći kako da stupim u kontakt s vašim rođakom, odvjetnikom. Deschnerom - “ “Matthiasom Deschnerom. Ali zašto?” “Znate zašto. Da dođem do dokumenta.” “Pitala sam zašto}” Zvučala je ogorčeno. “Da i vas ubiju?” “Ne, Liesl. Ne namjeravam biti ubijen.” “Onda sigurno imate neku zamisao što će vam taj dokument, jer ja je uopće nemam.” “Možda imam. Želim razotkriti ubojicu.” Pripremio se na ljutitu paljbu, ali se iznenadio kad je odgovorila tiho, spokojno. “Želite osvetiti njegovu smrt.” “Da.” Suze su joj navrle na oči. Usta su joj se iskrivila i usne savile prema dolje, kao da se bori da još jedanput ne zaplače. “Da”, rekla je. “Ako to učinite - ako budete pažljivi - tako pažljivi kao kad ste dolazili ovamo - ništa me neće više usrećiti. Raskrinkajte ih, Bene. Neka plate.” Stisnula je nos palcem i kažiprstom. “Sada moram kući. Moramo se oprostiti.” Izvana se doimala smireno, ali je Ben još uvijek mogao opaziti unutarnji strah. Bila je jaka i izuzetna žena, prava stijena. Učinit ću to za sebe i za tebe, pomislio je. “Zbogom, Liesl”, reče Ben i poljubi je u obraz. “Zbogom, Ben”, reče Liesl dok je on izlazio iz auta. Dugo ga je promatrala. “Da, neka plate.” 12 Asuncion, Paragvaj Taksi s aerodroma bio je štropotav stari Volkswagen Buba, ne tako simpatičan kako je na prvi pogled izgledao. Čini se da nije imao ispušni lonac. Prolazili su pokraj ljupkih španjolskih kolonijalnih kuća prije nego što su ušli u prometnu gužvu u središtu grada, s ulicama od tri traka prepunih pješaka i starinskih žutih tramvaja. Bilo je više Mercedesa nego što ih je ikada vidjela izvan Njemačke, a mnogi od njih, znala je, bili su ukradeni. Asuncion je, čini se, bio zamrznut u 1940-ima. Vrijeme ga je pregazilo. Njezin hotel u središtu grada bio je maleno, jadno mjesto na Colonu. U vodiču su mu dodijeljene tri zvjezdice. Očito je autor vodiča bio potplaćen. Jako se dopala recepcionaru kad mu je počela govoriti na tečnom španjolskom. Njezina soba imala je visoke stropove i zidove koji su se ljuštili i, budući da su se prozori otvarali na ulicu, bila je jako bučna. Barem je imala svoju kupaonicu. No ako si htio biti diskretan, tada nisi odsjeo tamo gdje su odsjedali bijelci. Popila je agua con gas iz “priručnog bara”, minijaturnog hladnjaka koji je tek neznatno hladio svoj sadržaj, a zatim je nazvala broj koji je dobila, Comisaria Centrico, glavnu policijsku stanicu. Bio je to službeni kontakt. Kapetan Luis Bolgorio bio je istražitelj za umorstva u paragvajskoj policiji koji je kod slučajeva umorstva u nekoliko navrata telefonom zatražio pomoć američke vlade. Anna je vanjskim kanalima, od jednog prijatelja iz FBI-a, pribavila njegovo ime. Bolgorio je vladi SAD-a dugovao nekoliko usluga; u tome se sastojala njegova odanost. “Imate sreće, gospođice Navarro”, rekao je kapetan Bolgorio kad su ponovno razgovarali. “Udovica se složila da vas primi, makar je u žalosti.” “Krasno.” Razgovarali su na španjolskom, tamošnjem poslovnom jeziku; svakodnevni jezik bio je guarani. “Hvala vam na pomoći.” “Ona je bogata i važna dama. Nadam se da ćete se prema njoj ophoditi s najvećim poštovanjem.” “Naravno. Tijelo...?” “To nije moj resor, ali ću urediti da posjetite policijsku mrtvačnicu.” “Izvrsno.” “Kuća se nalazi

na Avenida Marsical Lopez. Možete li tamo doći taksijem ili vas ja trebam odvesti?” “Mogu uzeti taksi.” “Dobro. Ja ću ponijeti spise koje ste tražili. Kad ćemo se naći?” Dogovorila je s recepcionarom da joj pozove taksi, a onda sljedeći sat provela čitajući dosje o “žrtvi” - iako joj je bilo teško o takvom zločincu razmišljati kao o žrtvi. Znala je da je kartonski fascikl koji joj je dao Alan Bartlett bio vjerojatno jedina informacija koju će dobiti. Kapetan Bolgorio je pomagao jedino zbog tehnološke pomoći koju je povremeno dobivao od američke vlade i njezine Nacionalne središnjice za borbu protiv nasilja, čime je potpomognut njegov ovdašnji uspjeh i stvorena dobra slika o njemu. Isključivo zbog toga da bi učinio nešto zauzvrat, Bolgorio je uredio da se Prosperijevo tijelo zadrži u mrtvačnici. Prema Bartlettovim riječima, opće je poznato da je Paragvaj nekooperativan u slučajevima izručenja pa je desetljećima predstavljao popularno utočište ratnim zločincima i drugim međunarodnim bjeguncima. Za to se pobrinuo njegov omraženi i korumpirani diktator, “doživotni predsjednik” general Alfredo Stroessner. Stanovita nada u poboljšanje pojavila se kad se 1989. Stroessner srušio mrtav. Ali ne, Paragvaj i dalje nije prihvaćao zahtjeve za izručenje. Stoga je to bilo idealno prebivalište takvog ostarjelog negativca kao što je bio Marcel Prosperi. Korzikanac po rođenju, Marcel Prosperi u biti je tijekom i poslije Drugog svjetskog rata vladao Marseillesom i kontrolirao tamošnje poslove s heroinom, prostitucijom i oružjem. Ubrzo nakon rata, kako je bilo navedeno u dosjeu Uprave za unutarnje usklađivanje, pobjegao je u Italiju, potom u Španjolsku, a kasnije u Paragvaj. Ovdje je Prosperi uspostavio južnoameričku mrežu za distribuciju heroina iz Marseillesa - takozvanu “Francusku vezu”, koja je bila odgovorna za ubacivanje snježnobijelog marseilleskog heroina na ulice Sjedinjenih Država, u suradnji sa šefom američke mafije Santom Traficanteom Mlađim, koji je kontrolirao glavninu prometa heroinom u Sjedinjenim Državama. Među Prosperijevim ortacima, Anna je to znala, bili su neki od najviših paragvajskih dužnosnika. Sve je to značilo da je bio jako opasan čovjek, pa i poslije svoje smrti. U Paragvaju je Prosperi kao paravan vodio prilično velik posao bio je vlasnik lanca autokuća. Posljednjih je nekoliko godina, međutim, bio vezan za krevet. Prije dva dana je umro. Dok se odijevala za sastanak s udovicom Prosperi, Anna je razmišljala o pojedinostima slučajeva Prosperi i Mailhot. Ma što saznala od udovice ili iz obdukcije, bila je spremna okladiti se da ni Marcel Prosperi nije umro prirodnom smrću. No tko god bio taj koji je ubio ove ljude, bio je snalažljiv, s dobrim vezama, inteligentan. Značajna je bila činjenica da su obje žrtve bile u Bartlettovim dosjeima Sigma, no što se time otkriva? Jesu li postojali i drugi koji su imali pristup popisu imena iz tih dosjea - u Ministarstvu pravosuđa, u CIA-i ili u inozemstvu? Jesu li podaci s popisa nekako procurili? Počela se stvarati teorija. Ubojice - jer sigurno ih je bilo više - bili su vjerojatno dobro plaćeni i imali su dobar pristup obavještajnim podacima. Ako nisu djelovali sami, onda ih je unajmio netko tko ima novac i moć - ali s kakvim motivom} I zašto baš sada, zašto tako iznenada? Ponovno se vratila na pitanje o popisu - tko ga je sve vidio? Bartlett je govorio o internoj reviziji u CIA-i i o odluci da se angažira Odjel za unutarnje usklađivanje. Za to su bili potrebni istražitelji, vladini službenici. Što je s ministrom unutarnjih poslova - je li on vidio popis? Ostalo je još nekoliko značajnih pitanja. Zašto su ubojstva prerušena kao prirodna smrt? Zašto je bilo tako važno činjenicu o ubojstvima držati kao tajnu? A što je s Zazvonio je telefon i naglo je trgnuo iz misli. Stigao je taksi. Dovršila je šminkanje i sišla niz stepenice. Taksi, srebrni Mercedes - vjerojatno također ukraden - jurio je ulicama Asunciona prepunim ljudi uz očitu nebrigu za svetost ljudskog života. Vozač, zgodan čovjek smeđih očiju i glatko obrijane glave, u svojim kasnim tridesetima, čiji je maslinasti ten lijepo isticala lagana bijela platnena tropska košulja, svako bi toliko pogledao u nju, kao da se nadao da će im se pogledi sresti. Ona ga je otvoreno ignorirala. Zadnje što joj je trebalo bilo je da se neki latinski zavodnik počne zanimati za nju. Gledala je kroz prozor kako ulični prodavač prodaje lažne Rolexe i Cartiere, koje je podigao prema njoj da ih vidi dok su stajali na semaforu. Odmahnula je glavom. Došla je i neka žena, koja je prodavala trave i korijenje. Otkad je došla ovamo, nije vidjela ni jedno bjelačko lice. Možda je

to trebalo i očekivati. Asuncićn baš i nije bio Pariz. Autobus ispred njih izbacivao je smrdljiv dim. Začula se glasna instrumentalna glazba. Zapazila je da se promet prorijedio, ulice su postale šire, s tri traka. Nalazili su se na rubu grada, kako je izgledalo. U svojoj ručnoj torbi imala je plan grada, ali nije ga htjela odmatati ako to nije bilo nužno. Sjetila se da je kapetan Bolgorio rekao kako se kuća Prosperijevih nalazi na Avenida Marsical Lopez, koja se nalazila u istočnom dijelu grada na putu prema aerodromu. Išla je tim putem kad je s aerodroma dolazila u grad. Bila je to ulica s krasnim španjolskim kolonijalnim kućama. Ali ulice koje je vidjela kroz prozor nisu joj izgledale nimalo poznato. Očito ovaj dio grada prije nije vidjela. Pogledala je vozača i rekla: “Kamo idemo?” Nije odgovorio. Rekla je: “Hej, slušajte me”, a on je zaustavio automobil uz rub mirne, neprometne pokrajnje ulice. O, Isuse. Nije imala oružje. Pištolj joj je bio zaključan u ladici u uredu. Njezina uvježbanost u borilačkim vještinama i samoobrani teško će Vozač se okrenuo i uperio u nju veliki crni kalibar .38. “Sad ćemo razgovarati”, reče čovjek. “Stigli ste na aerodrom iz Amerike. Hoćete posjetiti kuću Senora Prosperija. Shvaćate li zašto biste za neke od nas mogli biti zanimljivi?” Anna se usredotočila na to da sačuva pribranost. Njezina prednost mora biti psihološke prirode. Čovjek je bio u nepovoljnijem položaju jedino zbog svojih ograničenih spoznaja. Nije znao tko je ona. Ili možda jest? “Ako ste kurva iz Uprave za narkotike, onda imam neke prijatelje koji bi vas rado zabavili... prije nego što konačno i neobjašnjivo nestanete. A ne biste bili prvi. Ako ste američka politico, imam druge prijatelje koji bi vas rado uključili u, recimo, razgovor.” Anna je izraz svog lica namjestila na dosadu pomiješanu s prezirom. “Govorite o “prijateljima”“, rekla je, a zatim procijedila kroz zube na tečnom španjolskom. “E muerto al hoyo y le vivo al bollo.” Mrtvi nemaju prijatelja. “Ne želite izabrati kako ćete umrijeti? To je jedini izbor koji većina nas ikada dobije.” “Ali vi ćete morati prvi birati. El che mucho habla, much yerra. Zao mi vas je. Preuzeli ste posao i tako ga pokvarili. Zar vi stvarno ne znate tko sam ja?” “Ako ste pametni, reći ćete mi.” Ustima napravi podrugljivu grimasu. “Upravo to neću učiniti.” Napravila je stanku. “To Pepito Salazar ne bi htio.” Vozačevo se lice ukočilo. “Salazar, rekli ste?” Spomenula je ime jednog od najmoćnijih izvoznika kokaina u regiji, čovjeka koji je svojim trgovačkim pothvatima nadmašio čak i Medellinove narkošefove. Sada je čovjek djelovao sumnjičavo. “Lako je pozivati se na ime nekog stranca.” “Kad se večeras vratim u Palaquinto, pozvat ću se na vaše ime”, rekla je Anna provokativno. Palaquinto je bio naziv za Salazarovo planinsko sklonište za koje je vrlo malo njih znalo. “Žalim što se nismo formalno upoznali.” Čovjek je govorio drhtavim glasom. Stvarati nevolje osobnom Salazarovom tekliću značilo je više nego što vrijedi njegov život. “Čuo sam priče o Palaquintu, zlatne slavine, vodoskoci od šampanjca...” “To je samo za stranke, a da sam na vašem mjestu, ne bih računala na pozivnicu.” Ruku je gurnula u svoju torbu posegnuvši za hotelskim ključevima. “Morate mi oprostiti”, žurno reče čovjek. “Dobio sam upute od ljudi koji nemaju potpune informacije. Nitko od nas ne bi ni sanjao da naudi glasu nekoga iz Salazarove pratnje.” “Pepito zna da će se činiti pogreške.” Anna je promatrala kako se kalibar .38 labavo klatari u njegovoj desnoj ruci, ohrabrujuće mu se nasmiješila, a onda mu brzim pokretom zabila ključeve u zapešće. Nazupčani čelik zabio mu se u meso i tkivo, i pištolj je ispao Anni u krilo. Dok je čovjek jaukao od boli, ona je pograbila pištolj i jednim hitrim pokretom prislonila mu cijev na zatiljak. “ha mejor palabra es la que no se diče”, rekla je škripeći zubima. Najbolja riječ jest ona koja je neizgovorena. Naredila mu je neka izađe iz auta, natjerala ga da odšeta petnaest koraka kroz šikarastu vegetaciju uz cestu, a zatim je sjela na njegovo sjedalo i odjurila. Nije si mogla dopustiti, rekla je sama sebi, da se ponovi zastrašujući susret niti da panika ovlada njezinim nagonima i umom. Imala je puno posla. Kuća koja je pripadala Marcelu Prosperiju bila je malo podalje od Avenide Marsical Lopez. Bila je to golema španjolska kolonijalna kuća okružena osebujno uređenim okolišem i podsjetila ju je na stare španjolske misije kod kuće u Kaliforniji. No umjesto jednostavnog travnjaka, zemljište je bilo terasasto obrađeno, s redovima kaktusa i bujnog proljetnog cvijeća i zaštićeno visokom ogradom od kovanog željeza. Parkirala je srebrni Mercedes na

određenoj udaljenosti dolje na cesti i pješice se zaputila do ulaza, gdje je stajao taksi s upaljenim motorom. Iz njega je izašao nizak trbušast čovjek i polagano se uputio prema njoj. Imao je tamnu kožu mestika, obješene crne bandito brkove i crnu kosu koju je češljao unazad i na kojoj je bilo previše ulja. Lice mu se sjajilo od ulja ili od znoja i izgledao je zadovoljan samim sobom. Njegova bijela košulja kratkih rukava bila je mjestimice prozirna tamo gdje ju je probio znoj, otkrivajući čuperak tamnih dlaka na prsima. Kapetan Bolgorio! Gdje su mu policijska kola - pitala se dok je njegov taksi odlazio. ... Pristupio joj je, široko se smiješeći, i stisnuo joj ruku svojim vlažnim i ljepljivim rukama. “Agentice Navarro”, rekao je. “Veliko je zadovoljstvo upoznati tako krasnu ženu.” “Hvala vam što ste došli.” “Idemo, senora Prosperi nije navikla čekati. Jako je bogata i jako moćna, agentice Navarro, i navikla je da bude po njezinu. Idemo odmah unutra.” Bolgorio je pritisnuo zvonce na ulaznim vratima i predstavio ih. Začulo se zujanje i Bolgorio je gurnuo vrata. Anna je opazila vrtlara zgrbljena nad redom proljetnog cvijeća. Neka starija služavka hodala je putem među humcima s kaktusima, noseći pladanj s praznim čašama i otvorenima bocama ague con gas. “Poslije ovog razgovora idemo svi u mrtvačnicu?” upita Anna. “Kao što sam rekao, to doista nije moj resor, agentice Navarro. Predivna kuća, zar ne?” Prošli su kroz prolaz pod svodom koji je vodio u duboku hladovinu. Bolgorio je pritisnuo zvonce pokraj izrezbarenih vrata od svijetla drva. “Ali vi možete pomoći da se to dogovori?” upita Anna, upravo kad su se vrata otvorila. Bolgorio je slegnuo ramenima. Mlada žena u odori služavke koja se sastojala od bijele bluze i crne suknje pozvala ih je da uđu. Unutra je bilo još hladnije. Pod je bio popločan terakotom. Služavka ih je uvela u veliku, otvorenu prostoriju s nekoliko tkanih običnih sagova i zemljanih svjetiljki te nešto lončarije. Samo se uvučeno osvjetljenje na žbukanom stropu nije uklapalo. Sjeli su na dugačku, nisku bijelu sofu i čekali. Služavka im je ponudila kavu ili pjenušavu vodu, ali oboje su se zahvalili. Napokon se pojavila žena, visoka, mršava i graciozna držanja. Udova Prosperi. Doimala se kao da ima oko sedamdeset godina, ali je bila jako dobro njegovana. Bila je sva odjevena u crninu, ali bila je to haljina nekog modnog kreatora: možda Sonia Rvkiel, pomisli Anna. Imala je crni turban na glavi i prevelike naočale a la Jackie Onassis. Anna i Bolgorio ustali su s bijele sofe. Bez rukovanja, rekla je na španjolskom: “Ne vidim kako vam mogu pomoći.” Bolgorio je koraknuo naprijed. “Ja sam kapetan Luis Bolgorio iz policije”, rekao je uz naklon glavom, “a ovo je specijalna agentica Anna Navarro iz američkog Ministarstva pravosuđa.” “Consuela Prosperi”, rekla je nestrpljivo. “Molimo vas da prihvatite našu najdublju sućut povodom smrti vašeg supruga”, nastavio je. “Samo smo vam htjeli postaviti nekoliko pitanja i mi idemo dalje.” “Zar ima kakvih problema? Muž mi je bio dugo bolestan, znate. Kad je konačno preminuo, to je zasigurno za njega bilo veliko olakšanje,” A kamoli za vas, pomisli Anna. “Imamo informacije”, rekla je, “koje ukazuju na to da je vaš suprug možda bio ubijen.” Consuela Prosperi djelovala je kao da je se to nije dojmilo. “Molim vas, sjednite”, rekla je. Učinili su to, a ona je sjela na bijeli stolac nasuprot njima. Consuela Prosperi imala je neprirodno zategnutu kožu kakvu imaju žene koje su radile previše operacija lica. Šminka joj je bila previše narančasta, a ruž za usne sjajno smeđe boje. “Marcel je posljednjih nekoliko godina svog života bio bolestan. Bio je vezan za krevet. Bio je izuzetno lošeg zdravlja.” “Razumijem”, reče Anna. “Je li vaš suprug imao neprijatelje?” Udovica se okrenula prema njoj s arogantnim pogledom. “Zašto bi imao neprijatelje?” “Senora Prosperi, mi znamo sve o prošlosti vašega muža.” Oči su joj bljesnule. “Ja sam njegova treća žena”, rekla je. “Mi nismo razgovarali o njegovim poslovima. Moji interesi leže negdje drugdje.” Anna je znala da ova žena sigurno nije bila neobaviještena što se tiče muževe reputacije. Isto tako, baš se nije doimala previše žalosnom. “Je li Senor Prosperi imao neke redovite posjetitelje?” Udovica je na trenutak oklijevala. “Ne dok smo mi bili u braku.” “I niste znali ni za kakve sukobe s njegovim međunarodnim “trgovačkim” partnerima?” Udovičine tanke usne stisnule su se, otkrivši red okomitih bora. “Agentica Navarro nije mislila pokazati nepoštovanje”, žurno se ubaci Bolgorio. “Htjela je reći da - “ “Potpuno mi je jasno što je mislila reći”, prekine ga Consuela Prosperi. Anna je slegnula ramenima. “Sigurno je tijekom godina bilo

puno ljudi koji su htjeli vašeg supruga vidjeti uhvaćena, uhićena, pa i ubijena. Suparnici. Borci za teritorij. Nezadovoljni poslovni partneri. Znate to jednako dobro kao i ja.” Udovica nije ponudila odgovor. Anna je opazila kako joj se debeli sloj narančaste šminke ljušti na od sunca izboranom licu. “Ima i ljudi koji katkad daju upozorenja”, nastavi Anna. “Tajne službe, osiguranje. Znate li je li ikada netko s njim kontaktirao da bi ga upozorio na neke moguće prijetnje?” “U devetnaest godina koliko smo bili u braku”, reče Consuela Prosperi, okrenuvši se, “nikada nisam takvo što čula.” “Je li vam ikada spominjao kako se boji da ga progone neki ljudi?” “Moj suprug bio je skrovit čovjek. Bio je stalno odsutni vlasnik svog posla s automobilima. Nije volio izlaziti. Dok sam ja voljela puno izlaziti.” “Da, ali, je li rekao da se boji izlaziti?” “Nije volio izlaziti”, ispravila ju je. “Više je volio ostati kod kuće i čitati svoje biografije i pripovijetke.” Iz nekog razloga glavom su joj prostrujale riječi koje je Ramon promrmljao. El diablo sabe mas por viejo que por diablo. Vrag zna više zato što je star, a ne zato što je vrag. Anna je pokušala drukčiji kurs. “Čini se da ovdje imate jako dobro osiguranje.” Udovica se iskesi. “Vi očito ne poznajete Asuncićn?” “Ovdje ima puno bijede i zločina, agentice Navarro”, reče kapetan Bolgorio, okrenuvši se prema njoj raširenih ruku. “Ljudi s imovinom poput Prosperija moraju uvijek poduzeti mjere opreza.” “Je li vaš suprug posljednjih tjedana imao bilo kakve posjetitelje?”, nastavi Anna, ignorirajući ga. “Ne, moji su prijatelji dosta često dolazili ovamo, ali nitko od njih nikada nije otišao gore da ga vidi. Posljednjih godina doista nije imao prijatelja. Viđao je samo mene i svoje medicinske sestre.” Anna je pogleda. “Tko je slao medicinske sestre?” “Agencija za njegu u kući.” “Jesu li se smjenjivale - jesu li uvijek iste dolazile?” “Jedna je dolazila danju, druga uvečer, da, uvijek iste. Dobro su se brinule o njemu.” Anna je grickala unutrašnjost svoje donje usne. “Morat ću pregledati neke podatke o vašem kućanstvu.” “Udovica se okrenula prema Bolgoriju s izrazom ogorčenosti. “Zar moram ovo podnositi? Ovo je smiješan nasrtaj na moju privatnost.” Bolgorio je sklopio ruke kao da se moli. “Molim vas, Senora Prosperi, ona samo želi utvrditi postoji li bilo kakva mogućnost da je posrijedi umorstvo.” “Umorstvo? Srce mog supruga konačno je otkazalo.” “Ako moramo, možemo to dobiti u banci”, reče Anna. “Ali bilo bi puno jednostavnije kad - “ Consuela Prosperi je ustala i iznenada pogledala u Annu, raširenih nosnica, kao da je Amerikanka bila nekakav glodavac koji joj je ušao u kuću. Bolgorio je govorio tihim glasom. “Ljudi poput nje ne podnose nasrtaj na svoju privatnost.” “Senora Prosperi, kažete da su bile dvije medicinske sestre”, reče Anna, ne popuštajući. “Jesu li bile pouzdane?” “Veoma.” “Ali zar nikada nisu bile bolesne ili odsutne?” “O, s vremena na vrijeme, naravno. Ili su zatražile slobodnu večer kad je bio neki praznik, Ano Nuevo, Di”a de los Trabajadores, Carnaval, takvo što. Ali bile su vrlo odgovorne, a agencija je uvijek poslala zamjene, tako da se ja nikada nisam morala brinuti. A zamjene su u svemu bile dobro izvježbane baš kao i redovite sestre. Čak je i u Marcelovoj posljednjoj noći zamjenska sestra učinila sve što je mogla da ga pokuša spasiti - “ Zamjenska sestra. Kao podbodena, sjela je uspravno. “U noći kad je umro tu je bila zamjenska sestra?” “Da, ali kao što sam rekla, bila je dobro izvježbana - “ “Jeste li je ikada prije vidjeli?” “Ne...” “Možete li mi dati naziv i telefonski broj agencije?” “Naravno, ali ako hoćete reći da je ta medicinska sestra ubila Marcela onda niste pri sebi. Bio je bolestan.” Anni se ubrzalo bilo. “Možete li nazvati agenciju?” zamolila je Bolgorija. “I htjela bih odmah otići u mrtvačnicu - možete li im, molim vas, telefonirati i urediti da nam pripreme tijelo.” “Tijelo?” reče Consuela Prosperi, ustavši uspaničeno. “Najdublje se ispričavam ako ćemo morati odgoditi ukop”, reče Anna. Trebali bismo vaše dopuštenje da obavimo obdukciju. Uvijek možemo pribaviti sudski nalog, ali bilo bi jednostavnije i brže kad biste nam vi dali dopuštenje. Jamčim vam, ako pogreb bude s otvorenim kovčegom, nitko neće moći reći - “ “O čemu vi pričate?” reče udovica, posve zbunjena. Otišla je do golemog kamina i s plinske mrežice podigla ukrašenu srebrnu urnu. “Upravo sam prije nekoliko sati primila pepeo svog supruga.” 13 Washington, D. C. Sutkinja Vrhovnog suda Sjedinjenih Država Miriam Bateman s velikim je naporom ustala od svog radnog stola od masivnog mahagonija da bi pozdravila svog posjetitelja. Oslanjajući se na štap

sa zlatnom ručkom, zaobišla je stol, srdačno se smiješeći, unatoč velikoj boli uslijed reumatoidnog artritisa, kako bi se rukovala s posjetiteljem. “Kako je lijepo vidjeti te, Rone”, rekla je. Njezin posjetitelj, visok crn čovjek u kasnim pedesetima, nagnuo se naprijed kako bi malenoj sutkinji dao brz poljubac u obraz. “Izgledaš divno, kao uvijek”, rekao je svojim dubokim, jasnim baritonom, uz točan izgovor. “Ah, besmislice.” Sutkinja Bateman došepala je do visokog naslonjača pokraj kamina, a on je sjeo na isti takav pokraj nje. Njezin posjetitelj bio je jedan od najutjecajnijih privatnih građana u Washingtonu, izuzetno cijenjen pravnik u privatnoj praksi, s jakim vezama, koji nikada nije radio u državnom aparatu, no ipak osoba povjerenja svakog predsjednika, bilo demokrata bilo republikanca, sve od Lindona Johnsona. Ronald Evers, poznat i po svojoj sjajnoj garderobi, bio je odjeven u krasno crno prugasto odijelo uz koje je vezao diskretnu kravatu boje trule višnje. “Gospođo sutkinjo, hvala vam što ste me primili po tako kratkoj obavijesti.” “Za Boga miloga, Rone, oslovljavaj me s Miriam. Koliko se mi već poznajemo?” Nasmiješio se. “Trideset pet godina, mislim... Miriam, dodaj ili oduzmi jedno desetljeće. Ali još uvijek te želim zvati profesorica Stamberg.” Evers je bio jedan od najboljih studenata Miriam Bateman na Pravnom fakultetu u Yaleu i on je odigrao značajnu ulogu kad je prije petnaest godina sutkinja predložena za Vrhovni sud. Zgrbio se u svom stolcu. “Ti si zaposlena žena, a zasjedanje suda je u tijeku, zato mi dopusti da odmah prijeđem na stvar. Predsjednik me zamolio da ti skrenem pozornost na nešto što ne smije izaći iz ove prostorije, nešto o čemu on puno razmišlja. Molim te, shvati ovo samo kao jednu pripremu.” Prodorne plave oči sutkinje Bateman odsijevale su bistrinom iza debelih stakala naočala. “Želi da se povučem”, rekla je mrko. Njezina izravnost uhvatila je njezina posjetitelja nespremnog. “On ima golemo poštovanje prema tvojim prosudbama i instinktima, i volio bi da preporučiš svog nasljednika. Predsjedniku nije preostalo više od godinu dana mandata i želi se pobrinuti da slobodno mjesto u Vrhovnom sudu ne popune oni iz druge stranke, što u ovom trenutku izgleda prilično vjerojatnim.” Sutkinja Bateman tiho je odgovorila: “A što je predsjednika navelo na pomisao da će moje mjesto uskoro biti slobodno?” Ronald Evers pognuo je glavu i zaklopio oči, kao da se moli ili duboko razmišlja. “To je delikatna stvar”, rekao je nježno, poput svećenika u ispovjedaonici, “ali uvijek smo međusobno otvoreno razgovarali. Ti si jedan od najboljih sudaca Vrhovnog suda koje je ova zemlja ikada imala, i nimalo ne sumnjam da ćeš biti spominjana u istom rangu s Brandeisom ili Frankfurterom. Ali znam da ćeš htjeti sačuvati svoju baštinu, pa si moraš postaviti jedno jako teško pitanje: koliko ti je još godina preostalo?” Podigao je glavu i pogledao je ravno u oči. “Sjeti se, Brandeis, Cardozo i Holmes, svi su ostali predugo. Zadržali su se u sudu i kad već dugo nisu mogli obavljati svoj posao na najbolji način.” Pogled sutkinje Bateman bio je nepopustljiv. “Jesi li za kavu?” upitala je neočekivano. Zatim je, zavjerenički tihim glasom, rekla: “Imam sachertorte koju sam upravo donijela od Demela iz Beča, a liječnici mi kažu da je doista ne bih smjela ni kušati.” Evers se potapša po ravnu trbuhu. “Ja pokušavam biti dobar. Ali, hvala ti.” “Onda mi dopusti da na bezobzirnost uzvratim bezobzirnošću. Upoznata sam s reputacijom gotovo svakoga suca bilo kojeg statusa u svakom sučevom kotaru u zemlji. Ne sumnjam da će predsjednik pronaći nekoga jako sposobnog, izuzetno pametnog pravnog stručnjaka od ranga i širokih pogleda. Ali željela bih da nešto znaš. Vrhovni sud je mjesto na kojem je potrebno godinama učiti. Ne možeš se samo pojaviti i očekivati da ćeš imati bilo kakav utjecaj. Jednostavno nema zamjene za iskustvo, za dugugodišnje službovanje. Ako sam ovdje što naučila, onda je to kolika je snaga iskustva. Odatle proizlazi prava mudrost.” Njezin je gost bio pripremljen na ovakav argument. “A u sudu nitko nije tako mudar kao ti. Ali tvoje je zdravlje narušeno. Nećeš postati mlada.” Žalosno se nasmiješio. “Neće nitko od nas. To je grozno, znam, ali nema zaobilaznog puta.” “O, ja se ne namjeravam tako brzo izvrnuti”, rekla je s iskrom u očima. Telefon pokraj njezina stolca iznenada je zazvonio i oboje ih prenuo. Javila se. “Da?” “Oprostite što vam smetam”, rekao je glas njezine dugogodišnje tajnice Pamele, “ali na liniji je gospodin Holland. Zamolili ste me da vas spojim kad god nazove.” “Preuzet ću u svom uredu - skrovištu.” Poklopila je telefon i s mukom ustala. “Ispričaj me na trenutak,

Rone.” “Mogu pričekati vani”, reče Evers, ustavši i pomažući joj. “Ne budi smiješan. Ostani tu. A ako promijeniš mišljenje u vezi s onom sacher-tortom, Pamela je vani.” Sutkinja Bateman zatvorila je vrata svoje radne sobe i s naporom došla do svog omiljenog stolca. “Gospodine Holland.” “Gospođo sutkinjo, oprostite što ovako upadam”, rekao je glas na telefonu, “no pojavila se teškoća i pomislio sam da biste nam vi mogli pomoći.” Slušala je nekoliko trenutaka, a zatim rekla: “Mogu nazvati jedan broj.” “Samo ako vam to nije previše nezgodno”, rekao je čovjek. “Zasigurno vas ne bih ometao da nije izuzetno važno.” “Nema problema. Nitko od nas to ne želi. Svakako ne sada.” Slušala je dok je još nešto govorio, a zatim rekla: “Pa, svi imamo povjerenja u to da radite ono što treba.” Još jedna stanka, a zatim je dodala: “Vidimo se vrlo skoro”, i spustila slušalicu. Ziirich Ledeni vjetar brijao je po Limmatquaiu, zidanoj obali rijeke Limmat. Rijeka Limmat presijeca središte Ziiricha prije nego što se ulije u Ziirichsee te tako dijeli grad na dvije različite polovice. Jedan je Ziirich sa svojim bogatim financijama i skupim trgovinama, a drugi Altstadt, slikovit srednjovjekovni Stari grad. Rijeka je svjetlucala na blagom ranojutarnjem suncu. Nije još bilo ni šest ujutro, a ljudi su se već žurili na posao, oboružani aktovkama i kišobranima. Nebo je bilo oblačno, ali činilo se da kiša neće odmah padati. Ali Ziirišani su znali bolje. Ben je napetih živaca hitao po promenadi, prošao pokraj Zunfthausena, stare vijećnice iz trinaestog stoljeća, s prozorima od olovna stakla, u kojoj su sada bili elegantni restorani. Na Marktgasse skrenuo je lijevo i ušao u labirint uskih popločanih ulica Staroga grada. Poslije nekoliko minuta pronašao je Trittligasse, ulicu sa srednjovjekovnim kamenim zgradama, od kojih su neke bile pretvorene u zgrade za stanovanje. Broj 73 bila je stara kamena kuća u nizu koja je sada bila stambena zgrada. U malom metalnom okviru pokraj ulaznih vrata bilo je samo šest prezimena ispisanih bijelim ispupčenim slovima na crnim plastičnim pravokutnicima. Jedno od njih bilo je M. DESCHNER. Nastavio je hodati bez usporavanja, pazeći da ne pokaže nikakvo osobito zanimanje. Bila je to vjerojatno neosnovana paranoja, ali ako je postojala bilo kakva vjerojatnost da promatrači koji rade za korporaciju motre na njega, nije želio ugroziti Lieslina rođaka time da jednostavno dođe na vrata. I samo pojavljivanje neobičnog posjetitelja moglo bi izazvati znatiželju. Ma koliko daleka bila mogućnost da su promatrači tu negdje, potrebno je poduzeti osnovne mjere opreza. Poslije sat vremena dostavljač u upadljivoj narančasto-crnoj odori Bliitnchengallerie pozvonio je na vrata u Trittligasse broj 73. Blumchengallerie je bila najotmjeniji cvjećarski lanac u Ziirichu, a njezini slikovito odjeveni dostavljači nisu bili neuobičajen prizor u najbogatijim gradskim četvrtima. Čovjek je držao povelik buket bijelih ruža. Ruže su uistinu bile iz Bliimchengallerie; odora je bila s dobrotvornog sajma u nekoj katoličkoj župi onkraj grada. Poslije nekoliko minuta čovjek je ponovno pozvonio. Ovog puta iz portafona se začuo pucketav glas: “Da?” “Ovdje Peter Hartman.” Duga stanka. “Kako, molim?” “Peter Hartman.”. Još duža stanka. “Dođi na treći kat, Peter.” Brava na ulaznim vratima popustila je uz zujanje i on se našao u tamnom foajeu. Odložio je cvijeće na mramorni stolić do zida i popeo se izlizanim kamenim stubama, koje su se strmo uspinjale u tamu. Liesl mu je dala kućnu adresu Matthiasa Deschnera, kao i adresu njegova ureda i telefonske brojeve. Međutim, umjesto da nazove odvjetnika na njegovo radno mjesto, Ben je odlučio nenajavljeno se pojaviti kod njega kući, i to dovoljno rano dok još odvjetnik ne ode na posao. Švicarci su, znao je, izuzetno točni što se tiče odlaska na posao, koji obično počinje između devet i deset sati. Deschner zacijelo neće biti izuzetak. Liesl je rekla da mu vjeruje - “potpuno”, rekla je - ali on više ništa nije mogao uzimati za sigurno. Zato je inzistirao da Liesl ne nazove unaprijed i ne najavi ga. Ben je htio iznenaditi odvjetnika, uhvatiti ga nespremna, promotriti njegovu iskrenu, neuvježbanu reakciju kad sretne čovjeka za kojega je vjerovao da je Peter Hartman - ili Deschner već zna da je Peter ubijen? Vrata su se otvorila. Matthias Deschner stajao je pred njim u zelenom frotirnom ogrtaču kockasta uzorka. Bio je nizak, blijeda lica grubih crta, nosio debele naočale metalnih okvira i imao crvenkastu kosu koja se sitno kovrčala na sljepoočnicama. Pedesetogodišnjak, pretpostavi Ben. Oči su mu bile raširene od iznenađenja. “Dobri Bože”, usklikne. “Zašto si tako odjeven? Ali nemoj tu stajati - uđi,

uđi.” Zatvorio je vrata za Benom i rekao: “Jesi li za kavu?” “Hvala.” “Sto radiš ovdje?” prošapta Deschner. “Je li Liesl?” “Ja nisam Peter. Ja sam njegov brat, Ben.” “Ti - što? Njegov brat? O, moj Boze” zgranuo se. Deschner se uzvrtio i zagledao u Bena s iznenadnim strahom. “Našli su ga, zar ne?” “Peter je ubijen prije nekoliko dana.” “O, Gospode”, dahtao je. “O, Gospode. Našli su ga! Uvijek se tako bojao da će se to jednoga dana dogoditi.” Deschner se iznenada zaustavi, a na licu mu se pojavi užas. “Liesl - ?” “Liesl je neozlijeđena.” ,;? “Hvala Bogu.” Okrenuo se Benu. “Mislim, hoću reći - “ “;; “U redu je. Shvaćam. Ona je vaša krv.” Deschner je stajao ispred stolića za doručak i ulijevao Benu kavu u porculansku šalicu. “Kako se to dogodilo?” upita ozbiljno. “Recite mi, zaboga!” “Sigurno je banka gdje ste imali sastanak ujutro prije incidenta u Bahnhofstrasse bila žica potezne mine”, rekao je Deschner. Njih dvojica sjedili su svaki s jedne strane stola i napeto se gledali. Ben je svukao narančasto-crnu vrećastu odoru ispod koje je imao običnu svakodnevnu odjeću. “Švicarska Union Bank fuzija je nekoliko starijih banaka. Možda su motrili na neki stariji, osjetljivi račun. Možda je to činla neka od stranaka s kojima ste se susreli. Neki pomoćnik, činovnik. Netko tko je dobio popis na što treba motriti i o tome davao informacije.” “A tamo ga je postavila ta korporacija o kojoj su govorili Liesl i Peter, ili neki od njezinih ogranaka?” “Sasvim moguće. Sve te goleme tvrtke imaju dugotrajne, udobne odnose s važnim švicarskim bankama. Potpuni popis utemeljitelja dat će nam imena sumnjivaca.” “Je li vam Peter pokazao popis?” “Nije. Isprva mi nije rekao ni zašto želi otvoriti račun. Sve što sam znao jest da je račun novčano beznačajan. Zapravo ga je zanimao trezor koji uz to dolazi. Da pohrani neke dokumente, rekao je. Smeta li vam ako zapušim?” “Kod svoje ste kuće.” “Pa, znate, vi Amerikanci ste takvi fašisti što se tiče pušenja, oprostite na izrazu.” Ben se nasmiješio. “Nismo svi.” Deschner je izvukao cigaretu iz kutije Rothmansa koja mu je stajala odmah do tanjura za doručak i pripalio je jeftinim plastičnim upaljačem. “Peter je inzistirao da račun ne bude na njegovo ime. Bojao se - s pravom, kako se pokazalo - da bi njegovi neprijatelji mogli imati kontakte u bankama. Htio ga je otvoriti pod lažnim imenom, ali to više nije moguće. Ovdašnje banke su pritiješnjene. Puno je pritiska izvana, uglavnom od Amerike. U sedamdesetima su naše banke počele tražiti putovnicu prilikom otvaranja računa. Nekoć si mogao otvoriti račun poštom. To se više ne može.” “Je li ga, dakle, morao otvoriti na svoje pravo ime?” “Ne, na moje ime. Ja sam nosilac računa, a Peter je, kako to zovu, “korisnik”.” Ispuhnuo je dim. “Morali smo otići zajedno otvoriti račun, ali Peterovo ime stoji samo na jednom obrascu, poznato je samo bankovnom savjetniku. To se naziva utvrđivanje identiteta korisnika. Taj se obrazac čuva zaključan u arhivi.” U drugoj prostoriji zazvonio je telefon. “Koja je to banka.” “Odabrao sam Handelsbank Schiveitz AG jer je mala i diskretna. Imao sam klijente koji su sa zadovoljstvom poslovali s Handelsbankom, klijente čiji novac, da tako kažemo, nije sasvim čist.” “Znači li to, dakle, da možete za mene ući u Peterov trezor?” “Bojim se da ne. Morat ćete ići sa mnom. Kao posebno navedeni užitnik i nasljednik korisnika.” “Ako je sve to moguće”, reče Ben, “volio bih odmah otići u banku.” Sjetio se Schmidova ledena upozorenja da se ne smije vratiti - upozorenja da, ako prekrši taj dogovor, postaje persona non grata, i može ga se odmah uhititi. Telefon je neprestano zvonio. Deschner prignječi cigaretu na jednom tanjuru. “Dobro. Ako nemate ništa protiv, javio bih se na telefon. Onda moram još nekoga nazvati da odgodim dogovor u devet i trideset.” Otišao je u susjednu sobu, svoj radni kabinet, i poslije nekoliko minuta se vratio. “U redu je, nema problema. Uspio sam odgoditi dogovor.” “Hvala vam.” “Sve je u redu. Bankovni savjetnik - to je taj bankar, stariji potpredsjednik banke, Bernard Suchet - ima sve potrebne papire. Ima u arhivi fotokopiju Peterove putovnice. Misle da je već nekoliko godina mrtav. Koliko se zna, nedavna... tragedija nije objavljena. Bit će lako utvrditi vaš identitet.” “Moj ulazak u zemlju išao je ponešto neregularnim putem”, reče Ben, pažljivo birajući riječi. “Moja se prisutnost ne može potvrditi pomoću putovnice, carine i useljeničkog sustava. Što će biti ako obavijeste vlasti?” “Nemojmo misliti što sve može poći po zlu. Sada, samo da se odjenem, idemo za poslom. Odmah ćemo krenuti.” 14 Anna se naglo okrene prema kapetanu Bolgoriju. “Što? Tijelo je kremirano} Pa dogovorili smo

se, dovraga...!” Paragvajski detektiv slegnuo je ramenima, raširio ruke i oči, uz očitu zabrinutost. “Agentice Navarro, molim vas, razgovarajmo o tome poslije, ne pred ožalošćenom - “ Ne obazirući se na njega, Anna se ponovno okrenula prema udovici. “Jesu li vam rekli da će biti obdukcija?” upita. “Nemojte na mene podizati glas”, odbrusi Consuela Prosperi. “Nisam zločinka.” Anna pogleda u Bolgorija, izvan sebe od bijesa. “Jeste li vi znali da će kremirati tijelo njezina supruga?” Dakako da je znao, kopile. “Agentice Navarro, rekao sam vam, to nije moj resor.” “Ali jeste li ili niste znali?” “Nešto sam čuo. Ali ja sam malen čovjek na totemskom stupu, shvatite, molim vas.” “Jesmo li mi gotovi?” upita Consuela Prosperi. “Još nismo”, reče Anna. “Jesu li na vas vršili pritisak da se napravi kremiranje?” upitala je udovicu. Udovica je rekla Bolgoriju: “Kapetane, molim vas, odvedite je iz moje kuće.” “Moje isprike, gospođo”, reče Bolgorio. “Agentice Navarro, sada moramo poći.” “Nismo završili ovdje”, reče Anna mirno. “Vršili su pritisak, je li tako?” obratila se Senori Prosperi. “Što su vam rekli - da će vam zamrznuti imovinu, zaključati je, učiniti je nedostupnom ukoliko ne pristanete? Tako nešto?” “Odvedite je iz moje kuće, kapetane!” zapovjedi udovica, podignuvši glas. “Molim vas, agentice Navarro - “ “Senora”, reče Anna, “da vam kažem nešto. Slučajno znam da je značajan dio vašeg novca investiran u fondove za osiguranje od gubitka i u druga investicijska partnerstva i dionice u SAD-u i drugdje. Američka vlada ima moć zaplijeniti tu imovinu ukoliko posumnja da ste sudjelovali u međunarodnoj zločinačkoj zavjeri.” Ustala je i krenula prema vratima. “Odmah idem telefonirati u Washington i izdat ću upravo takvu naredbu.” Iza sebe je začula udovički povik: “Zar ona to može učiniti? Uvjerili ste me da mi je novac siguran ako - “ “Tiho budite!” iznenada povika detektiv za umorstva. Začuđena, Anna se okrenula i ugledala Bolgorija kako stoji licem u lice s udovicom. Njegova ropska pokornost je nestala. “Ja ću to srediti.” Žurnim korakom uputio se prema Anni i uhvatio je za ruku. Ispred prednjeg ulaza na Prosperijev posjed, Anna je upitala: “Sto to skrivate?” “Bilo bi za vas mudro da ovdje ništa ne čačkate”, reče Bolgorio. U glasu mu se sada odražavala zlovolja, iskričava samosvjesnost kakvu do sada nije vidjela. “Vi ste ovdje posjetitelj. Niste u svojoj zemlji.” “Kako je to obavljeno? Jesu li naredbe izdane mrtvačnici “izgubljene” ili “zametnute”? Je li vas netko potplatio? Tako je to bilo?” “Što vi znate o tome kako se stvari odvijaju ovdje u Paragvaju?” reče Bolgorio, neugodno joj se približivši. Mogla je osjetiti njegov vrući dah, prštanje pljuvačke. “Puno je toga što vi ne razumijete.” “Znali ste da je tijelo uništeno. Od trenutka kad sam vas nazvala, imala sam neki osjećaj. Znali ste da me ne čeka tijelo u mrtvačnici. Recite mi samo ovo: je li vam naređeno ili vam je plaćeno? Odakle je došao zahtjev - izvan vladinih krugova ili odozgo?” Bolgorio, nimalo zbunjen, nije rekao ništa. “Tko je naredio da se tijelo uništi?” “Sviđate mi se, agentice Navarro. Privlačna ste žena. Ne želim da vam se išta dogodi.” Kanio ju je prestrašiti, i nažalost, djelovalo je. Ali ga je ona samo blijedo pogledala. “To nije baš jako suptilna prijetnja.” “To nije prijetnja. Doista ne želim da vam se išta dogodi. Morate me poslušati i onda odmah otići iz zemlje. Postoje ljudi na visokim položajima u našoj vladi koji štite Prosperijeve i druge poput njih. Novac ide iz ruke u ruku, puno novca. Ništa nećete postići ako ugrozite vlastiti život.” O, pomislila je, ne znaš ti s kim imaš posla. Prijetiti meni na takav način isto je što i mahati crvenom krpom biku ispred očiju. “Jeste li vi osobno naredili spaljivanje?” “Dogodilo se, to je sve što znam. Rekao sam vam, ja nisam moćan čovjek.” “Onda jamačno netko zna da Prosperijeva smrt nije bila prirodna. Zašto bi inače uništili dokaz?” “Pitate me nešto na što ne znam odgovor”, rekao je mirno. “Molim vas, agentice Navarro. Molim vas, pobrinite se za osobnu sigurnost. Ima ovdje ljudi koji ne žele da se diže prašina.” “Mislite li da su oni - ti “ljudi koji ne žele da se diže prašina” - dali ubiti Prosperija i ne žele da se to otkrije?” Bolgorio odvrati pogled, kao da razmišlja. “Poreći ću da sam vam ovo rekao. Nazvao sam agenciju za njegu u kući prije nego što ste došli ovamo, kad sam saznao da istražujete Prosperijevu smrt. Učinilo mi se očitim da je to mjesto gdje treba postaviti pitanja.” “I?” “Zamjenska sestra - ona koja je bila s Prosperijem u noći kad je umro - nestala je.” Osjetila je kao da joj je u želucu olovo. Znala sam da ide preglatko, pomisli. “Kako je ta sestra došla u

agenciju?” “Došla je s izvrsnim preporukama, kažu. Njezine preporuke pokazale su se istinitima. Rekla je da stanuje tu blizu, i ako imaju što u blizini... Radila je na tri različita mjesta, sve u ovom području, i radila je jako dobro. Iznenada se redovita Prosperijeva noćna sestra razboljela, a zamjena je bila na raspolaganju.” ,” “Ne mogu doći do nje?” 9" “Kao što sam rekao, nestala je.” “Ali njezini čekovi, bankovni račun - “ “Isplaćena je u gotovini. To nije neobično u ovoj zemlji. Njezina kućna adresa bila je lažna. Kao da je stvorena samo za ovu prigodu. Kao da su postavljene kulise na pozornicu. A kad je posao obavljen, kulise su maknute.” “Zvuči kao profesionalni posao sa zaštitnom pozadinom. Željela bih razgovarati s tom agencijom.” “Ništa nećete doznati. A ja vam u tome neću pomoći. Već sam vam previše rekao. Molim vas, odmah otiđite. Ovdje postoje toliki načini da se ubije neka strankinja koja previše pita. Osobito kad jako moćni ljudi ne žele da se neke stvari otkriju. Molim vas - idite.” Znala je da je sasvim ozbiljan. Nije to bila samo prijetnja. Bila je tvrdoglavija od bilo koga koga je poznavala i nije voljela odustajati. Ali katkada se jednostavno moraš maknuti, rekla je sama sebi. Katkada je najvažnije samo to da ostaneš živ. Ztirich Dok su Ben Hartman i Matthias Deschner hodali po L6wenstrasse, počela je sitna kišica. Nebo je bilo čelično sivo. Ulične lipe šuštale su na vjetru. Sat na zvoniku melodiozno je odbijao devet sati. Sredinom ulice prolazili su tramvaji - brojevi 6, 13 i 11 - i svaki se zaustavljao uz cvilež. Kamioni FedExa kao da su bili posvuda. Ben je poznavao Zurich, znao je da je to svjetsko središte bankarstva, a to je vremenski osjetljiv posao. Bankari su se žurili na posao s raširenim kišobranima. Dvije japanske djevojke, turistkinje, smijuljile su se. Na neobojenim drvenim klupama ispod lipovih stabala nitko nije sjedio. Kišica je sipila, pa prestala i onda opet počela. Došli su na pješački prijelaz pun ljudi na raskrižju Lagerstrasse i L6wenstrasse. Zgrada u kojoj se nalazila Societe de Banque Suisse stajala je prazna, jer se obavljala gradnja ili rekonstrukcija. Prošla su dvojica po modi neobrijanih Talijana u identičnim kožnim jaknama i obojica su pušila. Potom je neka gospođa širila miris Shalimara. U sljedećoj se četvrti Deschner, koji je imao na sebi ružni karirani sako i crnu kišnu kabanicu koja mu je loše stajala, zaustavio kod neke bijele stambene zgrade, koja je izgledala kao kuća u paru, na čijem je pročelju bila mala mjedena ploča. Na njoj je gracioznim slovima bilo ispisano HANDELSBANK SCHWEIZ AG. Deschner je gurnuo teška staklena vrata. S druge strane ulice, odmah preko puta, neki je mršavko nalik adolescentu sjedio u kafiću pod crvenim suncobranom Coca-Cole. Imao je na sebi radničke hlače kaki boje, plavi najlonski ruksak i majicu MC Solaar. Pio je Oranginu iz boce. Mlitavim pokretima prelistavao je nekakav glazbeni časopis dok je razgovarao na mobitel. S vremena na vrijeme bacio je pogled na ulaz u banku preko puta. Staklena vrata elektronski su se razdvojila. Na trenautak su zastali među debelim vratima, a onda su se uz niskotonsko zujanje otvorila i druga vrata. Ulazni hol banke bio je velika i potpuno prazna prostorija popločana mramornim pločama, osim crnog pulta elegantnih linija koji se nalazio na kraju prostorije. Iza njega sjedila je neka žena, koja je na glavi imala male bežične telefonske slušalice i tiho je govorila. Pogledala ih je kad su ušli. “Gutten morgen”, rekla je. “Kann ich Ihnen helfen?” “Ja, gutten morgen. Wir haben eine Verabredung mit Dr. Suchet.” “Sehr gutt, mein Herr. Einen Moment.” Tiho je govorila u svoj mikrofon. “Er wird gleich unten sein, um Sie zu sehen.” “Mislim da če vam se svidjeti Bernard Suchet”, rekao je Deschner. “Vrstan je bankar stare škole. Nije od onih mladih užurbanih trčkarala kakvih se ovih dana može puno vidjeti po Ziirichu.” Sada me, pomisli Ben, nije briga ni da je Charles Manson. Čelično je dizalo zazvonilo i vrata su se otvorila te je izašao visok čovjek okruglih ramena u sakou od tvida, zaputio se prema njima i rukovao se najprije s Deschnerom, a potom i s Benom. “Es freut mich Dich iviederzusechen, Matthias”, uskliknuo je, a onda se okrenuo prema Benu. “Jako mi je drago da vas imam čast upoznati, gospodine Hartman. Molim vas, pođite sa mnom.” Zajedno su ušli u dizalo. U njemu je bila kamera, čiji je objektiv bio diskretno postavljen na stropu. Suchet je imao trajno ugodan izraz lica. Nosio je teške naočale pravokutnog okvira, imao je podbradak i veliki trbuh. Na džepu košulje imao je izvezen svoj monogram. Rupčić koji mu je virio iz džepa sakoa podudarao se s

kravatom. Stariji službenik, pomisli Ben. Sako od tvida ne pripada u bankarski stil; on je bio iznad takvih stvari kao što je kodeks odijevanja. Ben ga je pomno promatrao, ne bi li uočio što sumnjivo. Ali Suchet je djelovao posve uobičajeno poslovno. Dizalo se zaustavilo u čekaonici prekrivenoj debelim sagom boje zobene kaše i s originalnim antiknim namještajem. Prošli su kroz čekaonicu i došli do nekih vrata, gdje je Suchet u elektronski čitač šifri ubacio karticu koju je nosio na lančiću oko vrata. Suchetov ured bio je u dnu hodnika. Bila je to velika, jarko osvijetljena prostorija. Računalo je bilo jedini predmet koji se nalazio na njegovu dugačkom radnom stolu pokrivenom staklom. Sjeo je za stol, dok su Deschner i Ben sjeli njemu nasuprot. Ušla je sredovječna žena s dva espressa i dvije čaše vode na srebrnom pladnju te ih servirala dvojici posjetitelja. Onda je ušao mladi muškarac i predao dr. Suchetu neki fascikl. Suchet ga je otvorio. “Vi ste, dakako, Benjamin Hartman”, upitao je, pogledavši ga svojim očima nalik sovinim. Ben je klimnuo, a želudac mu se stisnuo. “Imamo dokumentaciju koja nam potvrđuje da ste vi jedini nasljednik “korisnika” računa. A vi to i potvrđujte, zar ne?” “Potvrđujem.” “Vaša me dokumentacija pravno zadovoljava. A vizualno - pa, jasno je da ste vi doista brat blizanac Petera Hartmana.” Nasmiješio se. “Dakle, što mogu učiniti za vas, gospodine Hartman?” Trezori banke bili su smješteni u podrumu zgrade, osvijetljenom fluorescentnom rasvjetom, prostoru s niskim stropom, koji ni u jednom svom dijelu nije bio tako elegantan i moderan kao gornji dio zgrade. Poslije uskog hodnika nalazilo se tu nekoliko vrata označenih brojevima, vjerojatno trezori veličine sobe. Nekoliko alkovena koji su se nalazili malo podalje od hodnika doimali su se kao da su obloženi mjeđu, no kad je bolje pogledao, Ben je opazio da su to sefovi različitih veličina. Na ulazu u alkoven broj 18C dr. Suchet se zaustavio i predao Benu ključ. Nije mu rekao koji je od stotina trezora u ovom dijelu bio Peterov. “Pretpostavljam da želite biti nasamo”, rekao je. “Herr Deschner i ja sada ćemo vas ostaviti. Možete me pozvati na onaj telefon tamo” pokazao je na bijeli telefon koji se nalazio na čeličnoj ploči u središtu prostorije - “kad budete gotovi.” Ben je pogledao redove trezora i nije znao što da učini. Je li ovo bio nekakav test? Ili je Suchet jednostavno pretpostavio da će Ben znati broj svog trezora? Ben je pogledao u Deschnera, koji je, čini se, osjetio njegovu nelagodu, ali začudo, nije rekao ništa. Onda je Ben ponovno pogledao ključ i opazio broj koji je bio ugraviran na njemu. Naravno. Sasvim očito. “Hvala”, rekao je. “Spreman sam.” Dvojica su Švicaraca otišla, čavrljajući. Ben je opazio kameru nadzora smještenu visoko gore, tamo gdje su se spajali strop i zid. Njezino crveno svjetlo bilo je upaljeno. Pronašao je trezor 322, malenu kutiju koja se nalazila otprilike u ravnini očiju, te okrenuo ključ da bi ga otvorio. O, Bože, pomislio je, dok mu je srce bubnjalo, što bi ovdje moglo biti? Peter, što si to ovdje krio, što je bilo vrijedno tvog života? Unutra je bilo nešto nalik na omotnicu načinjenu od tvrdog voštanog papira. Izvadio ju je - dokument koji se nalazio unutra bio je deprimirajuće tanak - i otvorio ju je. Unutra je bila samo jedna stvar, ali nije to bio list papira. Bila je to fotografija, otprilike dvanaest puta osamnaest. ž; Zastao mu je dah. Na slici je bila skupina ljudi, nekolicina njih u nacističkim odorama, neki u odijelima iz 1940-ih i ogrtačima. Nekolicinu njih moglo se odmah prepoznati. Giovanni Vignelli, veliki talijanski industrijalac iz Torina, automobilski magnat čije goleme tvornice opskrbljuju talijansku vojsku dizelskim motorima, vlakovima, zrakoplovima. Glavni čovjek Royal Dutch Petroleuma, Sir Han Detwiler, ksenofobični Nizozemac. Legendarni utemeljitelj prve, i najveće, američke zrakoplovne kompanije. Bila su tu lica koja nije mogao prepoznati, ali ih je viđao u povijesnim knjigama. Nekolicina muškaraca imala je brkove, pa tako i zgodni, tamnokosi mladi čovjek koji je stajao pokraj arogantnog nacističkog dužnosnika blijedih očiju koji se Benu činio poznat, no malo je znao o njemačkoj povijesti. Ne, zaboga, ne on. Nacista, čije je lice već negdje vidio, nije mogao prepoznati. Zgodni mladi čovjek bio je bez ikakve dvojbe njegov otac. Max Hartman. "" Na bijelom okviru u dnu fotografije bilo je ispisano pisaćim strojem: ZURICH, 1945. SIGMA AG. Vratio je fotografiju u omotnicu i gurnuo je u unutarnji džep svoje jakne. Osjetio je kako ga peče na prsima. Više nije bilo nikakve sumnje u to da mu je otac lagao, sve vrijeme je lagao. U glavi mu je

zujalo. Iznenada je neki glas razbio Benovu omamljenost. “Gospodine Hartman! Gospodine Benjamine! Izdan je uhidbeni nalog! Moramo vas zadržati u pritvoru.” O Bože! Govorio je to bankar, Bernard Suchet. Sigurno je kontaktirao lokalne vlasti. Brz pregled podataka o ulasku u zemlju mogao je pokazati da on svoj dolazak nije dokumentirao. Kao da je ponovno čuo Schmidove hladne, uzdržano izrečene riječi: Ako ikad saznam da ste se vratili ovamo, to neće biti dobro za vas. Suchetu o boku bio je Matthias Deschner i dvojica stražara iz osiguranja s izvučenim pištoljima. “Gospodine Hartman, Kantonspolizei me obavijestila da ste u zemlji ilegalno. Sto znači da ste počinili prijevaru”, rekao je bankar. Deschnerovo lice imalo je izraz neutralnosti. “O čemu pričate?” reče Ben srdito. Jesu li vidjeli kako sprema fotografiju u džep? “Moramo vas zadržati dok ne dođe policija, odmah.” Ben je zurio u njega bez riječi. “Svojim ste postupcima prekršili švicarski federalni kazneni zakon”, nastavi Suchet glasno. “Čini se da ste upleteni i u druge prekršaje. Moći ćete otići tek u pratnji policije.” Deschner je šutio. Ben je u njegovim očima mogao opaziti strah. Zašto je šutio? “Straža, molim vas, otpratite gospodina Hartmana u osiguranu sobu broj 4. Gospodine Hartman, sa sobom nećete ništa ponijeti. Ovdje vas zadržavamo dok čekamo službeno uhićenje.” Stražari su mu pristupili s oružjem još uvijek uperenim u njega. Ben je ustao, raširio ruke i krenuo niz hodnik, a dvojica stražara išla su uz njega. Dok je prolazio pokraj Deschnera, opazio je kako odvjetnik jedva zamjetno sliježe ramenima. Peter ga je upozorio: Drže u rukama praktično polovinu policajaca. Schmidove riječi grožnje: Einwanderungsbehorde može vas zadržati u administrativnom pritvoru godinu dana prije nego sto vas slučaj dođe do suca. Nije si mogao dopustiti da ga zatvore. Ono što ga je naelektriziralo nije bila mogućnost da ga ubiju ili drže zaključanog, nego činjenica da bi u jednom ili drugom slučaju završila njegova istraga. Peterova nastojanja bila bi uzaludna. Korporacija bi pobijedila. Nije mogao dopustiti da se to dogodi. Ni pod koju cijenu. Ben je znao da su osigurane sobe, Stahlkammern, bile prostorije u kojima se izlagalo i procjenjivalo predmete od prave vrijednosti - zlato, drago kamenje, obveznice donosioca - kad god bi vlasnik zahtijevao službenu procjenu pojedinosti koje je držao pohranjene. Iako im je nedostajala neosvojivost trezora, bile su doista osigurane, jer su imale pojačana čelična vrata i sustave internog nadzora. Na ulazu u Zimmer Vier jedan od stražara mahnuo je svojim elektroničkim čitačem ispred trepćućeg crvenog svjetla; kad su se vrata otključala, pokazao je Benu da uđe prvi, a dvojica stražara ušla su za njim. Potom su se vrata zaključala uz tri glasna škljocaja. Ben je pogledao oko sebe. Prostorija je bila jarko osvijetljena i s vrlo malo namještaja. Teško bi ovdje bilo izgubiti ili sakriti ijedan dragulj. Pod od škriljevca bio je ulašten do tamnog sjaja. Bio je tu dugačak stol od savršeno prozirnog pleksiglasa i šest sklopivih stolica od sivo obojenog metala. Jedan od stražara - krupan i predebeo, na čijem se crvenom, mesnatom licu odražavala postojana navika konzumiranja govedine i piva - pokazao je Benu neka sjedne na stolicu. Ben je malo pričekao prije nego što ga je poslušao. Dvojica stražara vratila su svoje oružje u futrole, ali su mu jasno dali do znanja da neće oklijevati primijeniti grublja fizička sredstva ako ne bude surađivao. “I tako čekamo, ja?” rekao je drugi stražar na engleskom s jakim naglaskom. Taj je čovjek svijedosmeđe, kratko ošišane kose bio mršaviji i, kako je Ben procijenio, vjerojatno puno brži od svog pratioca. A bez dvojbe i mentalno brži. Ben se okrenuo prema njemu: “Koliko vas ovdje plaćaju? Znate, ja sam vrlo bogat i ako hoću mogu vam omogućiti vrlo lijep život. Učinite vi meni uslugu i ja ću vama.” Nije se trudio prikriti svoj očaj; ili će reagirati ili neće. Mršaviji momak prezrivo je frknuo i zavrtio glavom. “Trebali biste glasnije izreći svoj prijedlog, tako da budete sigurni da će se čuti na mikrofon.” Nisu imali razloga vjerovati da će se Ben držati svoje riječi, a dok je bio zatočen nije im mogao dati nikakvo jamstvo kako bi ih uvjerio. Ipak, njihov ironični prijezir predstavljao je stanovito ohrabrenje: njegovi najveći izgledi sada su se sastojali u tome da ga podcijene. Ustao je i počeo stenjati obujmivši svoj trbuh. “Sjednite”, strogo naredi stražar. “Klaustrofobija... Ne mogu podnijeti... male, zatvorene prostore!” Ben je govorio sve mahnitije, na rubu histerije. Dvojica stražara pogledavala su se i prezrivo ismijala - neće ih

prevariti tako očitim trikom. “Ne, ne, ozbiljno”, govorio je Ben uspaničeno. “Moj Bože! Kako da vas uvjerim? Imam... nervozu želuca. Moram odmah na zahod inače ću... imati nevolju.” Igrao je ulogu stopostotno hirovitog, ekscentričnog Amerikanca. “Stres to jako brzo izazove! Trebam svoje lijekove. Prokletstvo! Moj valij! Neki sedativ. Imam užasnu klaustrofobiju - ne mogu biti u zatvorenom prostoru. Molim vas!” Dok je govorio počeo je divlje gestikulirati, kao da je imao napad panike. Mršaviji stražar promatrao ga je s ironičnim prezrivim polusmiješkom. “To ćete moći uzeti tek u zatvorskoj bolnici.” Manijakalno i kao obuzet, Ben mu je pristupio, pogledavši brzo njegov pištolj u futroli, a zatim opet čovjekovo lice. “Molim vas, ne razumijete!” Još je jače mahao rukama. “Spopast će me napad panike! Trebam na zahod. Trebam sredstvo za umirenjel” Brzinom munje s obje je ruke dohvatio futrolu koja je visjela stražaru o boku i izvukao revolver s kratkom cijevi. Zatim je ustuknuo dva koraka, držeći pištolj u rukama, a njegova je predstava iznenada bila gotova. “Podignite ruke u visinu ramena”, rekao je debljem stražaru. “Inače ću pucati i obojica ste mrtvi.” Dvojica stražara su se pogledala. “Sada će me jedan od vas izvesti odavde. Ili ste obojica mrtvi. To je dobra pogodba. Prihvatite je prije nego joj istekne rok.” Stražari su kratko porazgovarali na Schtoeitzerdeutschu. Onda je progovorio mršaviji. “Bilo bi vam krajnje glupo da upotrijebite pištolj, ako uopće znate kako, što sumnjam. Bit ćete u zatvoru do kraja života.” Izrečeno je to pogrešnim tonom: oprezno, zaplašeno, ali bez prijetnje. Stražar uopće nije izgubio pribranost. Možda je Benova prijašnja predstava o njegovoj slabosti bila previše efektna. Ben je mogao zapaziti stanovitu mjeru skepse koja je zaostala u njihovim izrazima i kretnjama. Odjednom je znao što mora reći: “Mislite da neću pucati?” Ben je govorio dosadnim glasom, samo su mu oči sjajile. “Ubio sam petero ljudi na Bahnhofplatzu. Još dvojica neće mi predstavljati opterećenje.” Stražari su se odjednom ukočili, a sva milostivost odjednom je isparila. “Das Monster vom Bahnhofplatz”, reče debeljko svom partneru promuklim glasom i užasnuta izraza lica. Njegovo crveno lice ostalo je bez krvi. “Vi!” drekne Ben na njega, iskoristivši prigodu. “Izvedite me odavde.” Za nekoliko sekundi zdepasti je stražar uzeo svoj elektronski čitač da otvori vrata. “A vi, ako želite živjeti, ostanite ovdje”, rekao je mršavijem i očito bistrijem stražaru. Vrata su se zatvorila za njim, a tri mukla škljocaja potvrdila su da su zaporni zasuni sjeli na svoje mjesto. Držeći stražara ispred sebe, Ben se brzo kretao hodnikom prekrivenim sagom bež boje. Slika internog videonadzora vjerojatno nije izravno motrena, već je odlazila u arhivu radi kasnijeg pregleda, ali to se nije moglo znati. “Kako se zovete?” upita Ben. “Wie heissen Ste?” “Laemmel”, progunđa stražar. “Christoph Laemmel.” Došli su do kraja hodnika i on je htio skrenuti ulijevo. , “Ne”, prosikta Ben. “Ne tim putem! Nećemo izaći na glavni ulaz. Izvedite me straga. Na izlaz za poslugu. Tamo gdje se iznosi smeće.” Laemmel je zastao, zbunivši se na trenutak. Ben smjesti revolver pokraj njegova goveđe crvenog uha, tako da je osjetio hladni metal. Krećući se brže, stražar ga je odveo dolje stražnjim stubama, gdje je ružni, ulupljeni čelik bio u dramatskom kontrastu s ulaštenom formalnošću javnih prostora banke. Mračno stubište bilo je oskudno osvijetljeno običnim slabim električnim žaruljama koje su stršale iz zida na svakom odmorištu. Stražareve teške cipele odzvanjale su na metalnim stubama. “Tiše”, reče Ben, govoreći mu na njemačkom. “Nemojte praviti buku, jer ću ja napraviti zaglušujuću buku, i to će vam biti posljednje što ste čuli.” “Nemate izgleda”, reče Laemmel tihim, zaplašenim glasom. “Nemate nikakvih izgleda.” Napokon su stigli do širokih dvostrukih vrata koja su vodila na stražnju uličicu. Ben je pritisnuo poprečni zasun i provjerio otvaraju li se vrata iznutra. “Ovo je kraj našeg malog zajedničkog putovanja”, reče. Sada je Laemmel promrsio: “Zar mislite da ste sigurniji izvan ove zgrade?” Ben je stupio na sjenovitu uličicu, osjetivši hladan zrak na svojim zajapurenim obrazima. “Nije vaša briga što će učiniti Polizei”, rekao je, i dalje držeći pištolj uperen. “Die Polizei?” odgovori Laemmel. “Ne mislim na njih.” Pljune. Jegulja straha bacakala se po Benovoj utrobi. “Na što mislite?” upita brzo. Uhvatio je pištolj s obje ruke i podigao ga prema Laemmelovim očima. “Recite mi!” rekao je bijesno i usredotočeno. “Recite mi što znate?” Iz Laemmelova grla začuo se iznenadan izdah, a topla grimizna maglica poprskala je Bena po licu. Metak je

čovjeku probio vrat. Je li Ben nekako izgubio kontrolu i pritisnuo okidač, a da toga nije bio ni svjestan? Drugi metak, koji mu je prošao nekoliko centimetara pokraj glave, pružio je odgovor. Netko je pucao na njih. O Kriste, ne opet! Stražar se stropoštao licem prema naprijed, a Ben je pojurio vlažnom uličicom. Čuo je zvuk nalik pucnju iz dječjeg pištolja, zatim metalnu jeku, a onda se na velikom kontejneru s njegove lijeve strane iznenada pojavila rupica. Pucanj je dolazio s njegove desne strane. Osjetivši nešto toplo u svom ramenu, bacio se iza kontejnera: privremeni zaklon, ali utočište u oluji. Krajičkom oka opazio je kako se pomaklo nešto malo i tamno - štakor, uznemiren njegovim dolaskom. Kreči! Hrbat cementnog zida koji je odvajao stražnji dio banke od susjedstva bio je do visine ramena; Ben je zataknuo pištolj za pojas svojih hlača i s obje se ruke podigao i prebacio preko zida. Sada je odatle do Usteristrasse bio samo malen put. Dohvativši pištolj, divlje je zapucao u tri različita smjera. Htio je da se strijelac zakloni, zaštiti od pucnjave. Trebao je dobiti na vremenu. Sada je svaka sekunda bila dragocjena. Začula se povratna paljba i meci su se zabijali u betonski zidić, ali Ben je bio siguran s druge strane. Sad je pojurio, snažno zamahujući nogama, prema Usteristrasse, brzo. Brže. Još brže! “Trči kao da ti život o tome ovisi”, govorio bi mu njegov trener prije natjecanja. Sada je to doista bilo tako. A što ako nije samo jedan? Ali sigurno je da nisu osjetili takvu opasnost da bi poslali cijelu ekipu. Misli su se u Benovoj glavi gurale i sudarale. Usredotoči se, majku mu. Ustajao vonj naveo ga je na sljedeći pokret: bio je to povjetarac koji je dolazio od rijeke Sihl, neuglednog uskog vodenog toka koji se odvajao od rijeke Limmat na Platz-promenadi. Sada je prešao Gessner Alee, ne obazirući se puno na promet, zaletjevši se pred neki taksi, čiji je bradati vozač zatrubio i ispsovao ga prije nego što je nagazio na kočnicu. Ali uspio je prijeći cestu. Pred njim se protezala rijeka Sihl, sa svojim strmim obalama opločenim pocrnjelim građevnim blokovima. Očima je mahnito pretaživao po vodi sve dok nije ugledao maleni motorni čamac, kakve se često moglo vidjeti na Sihlu. Na ovom je bio samo jedan čovjek, bucmast muškarac koji je pohlepno ispijao pivo i držao stap za pecanje, ali još nije pecao. Njegov prsluk za spašavanje činio ga je još glomaznijim nego što je bio. Rijeka će ga odnijeti do Sihwalda, prirodnog rezervata koji se nalazi deset kilometara južno od Zuricha, gdje u pošumljenom području obale rijeke postaju ravne i izbrazdane potocima. To je popularno odredište stanovnika grada. Bucmasti je čovjek odmotao najlon sa sendviča načinjenog od bijelog kruha i bacio ga u vodu. Po švicarskim mjerilima, veoma protudruštven čin. Ben je skočio u vodu, potpuno odjeven, i zaplivao prema čamcu. Odjeća ga je sputavala pa nije mogao plivati snažnim zamasima. Voda je bila strašno hladna, jer je donosila struju s ledenjaka, i njezina je hladnoća prodirala do kosti. Ben je osjetio kako mu se cijelo tijelo koči, iako se probijao kroz spori tok rijeke. Čovjek u motornom čamcu, koji je gurao sendvič u usta i srkao iz svoje boce Kronenberga ništa nije slutio sve dok se čamac nije naglo nagnuo prema zavjetrini. Najprije su se vidjele dvije ruke, prsti blijedoplavi od hladnoće, a zatim je ugledao čovjeka, potpuno odjevena, kako se penje u čamac, a riječna mu se voda cijedi niz skupocjeno odijelo. “Was ist dasi” povikao je. U panici je ispustio svoje pivo. “Wer sind Ste?” “Moram posuditi vaš čamac”, rekao mu je Ben na njemačkom, pokušavajući obuzdati cvokotanje zubi. “Nie Ravs!” Izađite! Čovjek je uzeo svoj debeli štap za pecanje i prijeteći mahao njime. “Kako hoćete”, rekao je Ben te se bacio na čovjeka i gurnuo ga u vodu, u kojoj se komično trzao, plutajući pomoću svog prsluka za spašavanje i ljutito se buneći. “Sačuvajte dah.” Ben mu je pokazao prema obližnjem mostu na Zollstrasse. “Tramvaj će vas odvesti kamo god želite.” Dohvatio je leptir rasplinjača na motoru i okrenuo ga prema gore. Motor je zakašljao, a onda proradio. Čamac je uhvatio brzinu i uputio se prema jugu. Neće morati njime upravljati cijelim putem do Sihhvalda, šumskog rezervata. Pola kilometra nizvodno učinit će to riječni zavoj. Ležeći na podu čamca napravljenom od čvrstog fiberglasa još uvijek je mogao vidjeti više zgrade i pročelja koja gledaju na Sihl, golemu robnu kuću Migros, bezbojnu, kockastu građevinu; čađave zvonike Schwarzenkircher; zidove Klathausa oslikane zamršenim freskama. Ben je znao da je laka meta bilo kojeg strijelca, ali i da je vrlo mala vjerojatnost da su predvidjeli njegovo kretanje. Opipao je omotnicu u džepu svoje jakne, i

voštana omotnica ohrabrujuće je zašuštala. Pretpostavio je da je nepropusna, ali sada nije mogao provjeravati. Motorni je čamac ubrzao, noseći ga ispod mosta na Stauffacherstrasse, čije je podziđe bilo obraslo algama. Preostala je još petina kilometra. Začuli su se prepoznatljivi zvuči glavne autoceste, zujanje automobilskih guma koje se vrte po glatkom asfaltu, šum zraka u srazu s kamionskim i automobilskim kabinama, povremeno nisko ili visokotonsko blejanje automobilskih truba, zvuk zupčanika prilikom mijenjanja brzina stotina vozila koja se kreću poput vjetra. Sve se to stapalo u mješavinu zvukova čiji se intenzitet pojačavao i smanjivao, u slušne vibracije industrijskog prijevoza koje su, stopljene zajedno, odavale dojam mehaničkog razbijanja valova. Ben je skrenuo drndavi čamac prema blagom nagibu zaštitnog zida, i začuo grebanje staklene vune po cigli dok se zaustavljao uz trzaj. Iskočio je iz čamca i zaputio se prema benzinskoj crpki na cesti gdje je ostavio svoj unajmljeni Range Rover, samo minutu dalje od Nationalstrasse 3, betonske rijeke, gdje će se ubaciti u promet koji je brzo kolao. Kad je okrenuo upravljač kako bi promijenio vozni trak, Ben je osjetio oštru bol u lijevom ramenu. Desnom je rukom lagano protrljao to mjesto. Opet ga je zaboljelo, ovoga puta još jače. Odmaknuo je ruku. Prsti su mu bili ljepljivi, smeđe-ljubičasti od skrutnute krvi. Matthias Deschner bio je na istom stolcu ispret Suchetova radnog stola na kojem je sjedio prije sat vremena. Suchet se, za svojim radnim stolom, zgrbio prema naprijed, napeta izraza lica. “Trebao si me unaprijed upozoriti”, ljutito reče bankar. “Mogli smo ga spriječiti da ne ude u trezor!” “Ni ja nisam unaprijed obaviješten!” požali se Deschner. “Tek su jučer sa mnom stupili u kontakt. Tražili su da kažem jesam li ga skrivao. Apsurd!” “Dobro znaš kakva je kazna za nepokoravanje u tim stvarima.” Suchetovo lice bilo je prošarano bijesom i strahom. “Jasno su mi to dali do znanja”, reče Deschner bezbojnim glasom. “Ali tek sad? Znači da su oni tek sada saznali za tvoju moguću povezanost sa subjektom?” “Točno. Zar misliš da sam imao ikakvog pojma o tome u što su upletena ta braća? Ništa nisam znao. Ništa!” “Ta isprika ne pali uvijek kad se radi o čuvanju teutonske glave, ako mogu upotrijebiti tu povijesnu usporedbu.” “Jedna daljnja rođakinja zamolila me za uslugu”, prosvjedovao je Deschner. “Nisam obaviješten o njezinu širem značenju.” “I nisi istraživao?” “Pripadnici naše profesije školovani su da ne postavljaju puno pitanja. Vjerujem da ćeš se složiti s tim.” “A sada si nas obojicu izložio opasnosti!” prasne Suchet. “Nazvali su me kad se pojavio. Mogao sam samo pretpostaviti da žele da on uđe u trezor!” Netko je pokucao na vrata. Ušla je Suchetova tajnica, držeći podignutu malu videokasetu. “Ovo je upravo stiglo za vas od osiguranja, gospodine.” “Hvala, Inge”, reče Suchet ljubazno. “Dostavljač će stići svakog trenutka. Stavite tu kasetu u zatvorenu omotnicu i predajte mu je.” “U redu, gospodine”, rekla je tajnica i napustila ured jednako tiho kako je i ušla. 15 U modernoj osmerokatnici u Schaffhausserstrasse, nedaleko od zuriškog sveučilišta, trojica muškaraca sjedila su u sobi punoj snažnih računala i videomonitora visoke rezolucije. Bio je to studio unajmljen od multimedijske produkcijske tvrtke koja je obavljala presnimavanja, obnavljanja i obradu videosnimki za tvrke i korporacije koje su se bavile nadzorom. Jedan iz te skupine, sjedokos, mršav čovjek u košulji, koji je sa svojih četrdeset i šest godina izgledao mnogo stariji, izvadio je videokasetu iz D-2 videorekordera za digitalnu obradu slike i stavio je u jedan od videoproreza na Quantel Sapphire računalu za obradu videosnimki. Upravo je napravio digitalnu kopiju vrpce nadzora koju je dobio. Sada će uz pomoć ovog britanskog videoračunala, koje je prvobitno napravljeno za Home Office, britanski MI-5, uvećati snimku. Sjedokosi je muškarac, koji je radio u tišini, nekoć bio jedan od vrhunskih specijalista za uvećavanje videoslike u Home Officeu, sve dok ga nije odmamila neka privatna londonska tvrtka za osiguranje ponudivši mu dvostruko veću plaću. Dva gospodina koja su bila s njim u sobi unajmila su ga preko te tvrtke za osiguranje, da obavi brzi posao u Zurichu. Nije imao pojma tko su oni. Znao je jedino to da mu dobro plaćaju. Letio je iz Londona u Ziirich poslovnom klasom. Sada su ova dva tajanstvena čovjeka zasebno sjedila i razgovarala. Mogli su biti neki međunarodni poslovni ljudi iz bilo koje zemlje na svijetu, iako su zapravo govorili nizozemski, koji je stručnjak za video razumio razmjerno dobro. Na

drugoj strani sobe sjedokosi je tehničar zurio u kompjutorski zaslon. Na dnu je pisalo CAM 2, te vrijeme i datum, trepereći u razmacima od djelića sekunde. Pozvao je svoje klijente: “Dobro, sada mi recite što želite da napravim. Želite da ovog tipa elektronički usporedim s fotografijom koju imate?” “Ne”, odgovorio je Nizozemac. “Znamo tko je on. Želimo vidjeti što to čita.” “Trebao sam i misliti”, progunđao je tehničar. “Blagi Bože, taj komad papira koji drži u sjenci je.” “Kakva je kvaliteta vrpce?” upitao je drugi muškarac. “Nije loša”, odgovorio je tehničar. “Dva kvadrata u sekundi, što je standard. Puno tih banaka koristi groznu opremu, ali ova banka, nasreću, rabi visoku tehnologiju, kameru visoke rezolucije. Mislim, ne mogu reći da je kamera savršeno postavljena, ali ni to nije ništa čudno.” Drugi je poslovni čovjek upitao: “Dakle, možete li zumirati to što on drži u rukama?” “Naravno. Softver na ovom Quantelu otklanja sve uobičajene manjkavosti koje se javljaju kod digitalnog uvećavanja - blokiranje i sve ostalo. To nije problem. Prokleta stvar je u sjenci.” “Pa, vi ste navodno najbolji u ovome”, kiselo je rekao prvi čovjek. “Svakako ste najskuplji.” “Znam, znam”, odvratio je tehničar. “Sve je to točno. Pa, mogu pojačati kontrast.” Kliknuo je i dobio izbornik na kojem je stajalo “Jasnoća”, “Zumiranje”, “Boja” i “Kontrast”. Kliknuvši na tipku “+” osvijetlio je sjenku sve dok papir u koji je gledao čovjek u trezoru banke nije postao gotovo čitljiv, a potom je povećao rezoluciju kliknuvši na neki drugi broj. Još je malo popravio kontrast, a zatim je kliknuo na “jasnoću” kako bi još više izoštrio sliku. “Dobro je”, rekao je napokon. “Možete li vidjeti što čita?” upitao je drugi čovjek. >] “Zapravo, to je fotografija.” > “: “Fotografija?” “ •> “Točno. Stara fotografija. Grupna snimka. Puno konzervativno odjevenih ljudi. Izgledaju kao gomila poslovnjaka. Ima i nekoliko njemačkih časnika. Da, grupna snimka. U pozadini su planine - “ “ “Možete li razabrati njihova lica?” “Ako mi date... samo... a, evo.” Zumirao je fotografiju sve dok n|e zauzela cijeli zaslon. Ovdje piše “Zurich 1945. Sig”, tako nešto...?” Drugi je čovjek pogledao prvoga. “Nebesa.” Prišao je kompjutorskom zaslonu. Tehničar je rekao: “Sigma AG?” Drugi je čovjek promrmljao prvome: “Na tragu je.” “Kako sam i mislio”, rekao je prvi. “Dobro”, rekao je drugi čovjek tehničaru. “Želim da ovo isprintate. Također želim najbolju fotografiju glave ovog čovjeka koju možete dobiti.” “Napravite pedeset primjeraka”, dodao je prvi čovjek ustajući sa stolice. Drugi je čovjek otišao na drugi kraj sobe da bi razgovarao sa svojim kolegom. “Izdaj nalog”, rekao je tiho. “Naše mjere opreza nisu bile dovoljne. Amerikanac je prerastao u ozbiljnu prijetnju.” Washington, D. C. Anna Navarro sjedila je zgrbljena prema naprijed u svom stolcu. Ured Alana Bartletta bio je kao i uvijek savršeno čist, a njegovo izražavanje jednako nerazumljivo. “Pratila sam novčane transfere Roberta Mailhota od National Banke u Novoj Scotiji natrag do računa na Cavmanima i tamo se, bojim se, gubi daljnji trag”, rekla je Anna. “Jedini izvor koji tamo imamo potvrđuje da taj račun pokazuje nedavnu aktivnost, koja uključuje i jedan od Prosperijevih fondova. Ali tu se, kao što sam rekla, prekida svaki trag novcu. Jedna je stvar saznati gdje novac završava. Druga je saznati tko je najprije tamo doznačio novac. Da počnemo raditi preko uobičajenih kanala?” “Ni govora”, rekao je Bartlett, pomalo mrzovoljno. “To bi ugrozilo sigurnost cijele operacije. To bi značilo da bi svatko kojemu je u interesu zaustaviti istragu to mogao lako učiniti. To bi značilo i ugroziti živote drugih, ljudi koji bi još mogli biti na meti?” “Shvaćam”, rekla je Anna. “Ali isto tako ne želim da se ponovi Asuncion. To je cijena koju plaćate ako idete sporednim kanalima. Ma tko stajao iza te, te - ne nalazim bolju riječ, te zavjere - očito ima dovoljno utjecaja da nas zaustavi.” “Točno. Ali kad jedanput podignemo ovu stvar na razinu A-II, odobreno istraživanje, to bi bilo kao da damo oglas u Netv York Times i kažemo subjektima naših istraga da smo im za petama. Ne možemo pretpostaviti da u obavještajnoj zajednici nema ljudi koji u ovom slučaju rade na obje strane.” “A-II je ipak visoko povlašten, ne slažem se - “ “Ne, ne možete”, rekao je hladno. “Možda sam se prevario možda ste vi doista u srcu odani birokrat.” Nije se obazirala na ovu zajedljivu primjedbu. “Bila sam uključena u mnoge međunarodne istrage, uključujući i istrage o umorstvima, koje su se vodile tajno. Osobito kad mislimo da bi mogao biti upleten netko iz vlade. Kad su u El Salvadoru vladini dužnosnici dali ubiti Amerikance da prikriju - “

“Kao što znate, ja sam blisko upoznat s vašim pothvatima, agentice Navarro”, rekao je Bartlett nestrpljivo. “Vi govorite o jednoj stranoj vladi. Ja govorim o pola tuceta njih i više. U tomu je razlika.” “Kažete da se sada u Oslu pojavila žrtva?” “Da, to je naša posljednja dojava.” “Onda dajte da naše Ministarstvo unutarnjih poslova izda povjerljiv zahtjev na visokoj razini norveškom Uredu državnog odvjetnika i da zatraži potpunu tajnost.” “Ne. Rizici izravnog zahtjeva upućenog norveškim vlastima preveliki su.” “Onda hoću popis. Ne popis trupla. Hoću imena ljudi koji imaju Sigma dosjee. Vaš “vrući popis”.” “To je nemoguće.” “Shvaćam - dobijem ih tek kad su mrtvi. Pa, u tom slučaju, ne želim nastaviti s ovim poslom.” Oklijevao je. “Nemojte se igrati, gospođice Navarro. Postavljeni ste na ovaj zadatak.” Nestalo je Bartlettova pomno njegovana izraza brižnosti i uglađenosti. Sada je Anna opazila bodež koji je Bartletta postavio na kormilo jedne od vladinih najmoćnijih istražnih službi. “To se doista vas ne pita.” “Mogu se razboljeti, odjednom postati nesposobna za obavljanje svog posla. Možda više ne mogu putovati.” “Ne biste to učinili.” “Ne bih ako biste mi dali taj vrući popis.” “Rekao sam vam. To je nemoguće. Ova se operacija mora voditi po određenim pravilima. Ako ta pravila katkada zapravo predstavljaju ograničenja, morate ih prihvatiti kao parametre u svojoj istrazi.” “Gledajte”, rekla je, “trinaestorica starih muškaraca s vašeg popisa Sigma sada su mrtvi, umrli “pod sumnjivim okolnostima”, da tako kažemo. Još su trojica na životu, je li tako?” “Koliko mi znamo.” “Onda da vam to ovako predočim. Kad netko od tih ljudi umre, kad ga ubiju, bilo što - ne možemo doći do tijela bez nekakve službene vladine suradnje, na bilo kojoj razini. Točno? Ali ako dođemo do nekoga od njih prije nego ga ubiju... Slušajte, shvaćam da bih trebala voditi istragu oko mrtvih ljudi, a ne oko živih. Ali ako ih promatramo kao potencijalne svjedoke, i stavimo pod dvadesetčetverosatni nadzor diskretno, naravno...” Bartlett je zurio u nju, dok su mu se sukobljeni imperativi očito odražavali na licu. Otišao je do podnog sefa koji je bio viši od njega, otvorio ga i izvukao fascikl. Pružio joj je list papira označen pečatom TAJNO, NESTR i NEUGVR. Ove su oznake nalagale da se, pored ograničenja zbog velike tajnosti, ovo ni u kojem slučaju ne smije dati na uvid stranim državljanima ili onima koji su zaposleni na ugovor. “Popis”, rekao je tiho. Brzo je iščitavala stupce s podacima - lažna imena, prava imena, imena živih rođaka te brojeve odgovarajućih dosjea. Trojica staraca još su živa. Zemlje podrijetla: Portugal, Italija, Švicarska. “Nema adresa?” rekla je. “Samo stare. Nema ni jedne novije adrese koju bismo mogli pribaviti uobičajenim putem. Svi su se preselili u protekloj godini.” “U protekloj godini? Mogli bi biti bilo gdje na svijetu.” “To je logično moguće. Postoji vjerojatnost da su u istoj zemlji, a vjerojatno uglavnom i u istom mjestu - u određenim se godinama postaje podložan nekoj vrsti gravitacijskog polja. Teško je staromu čovjeku potpuno iščupati svoje korijenje. Čak i kad im je ugrožena sigurnost, neće pristati izložiti se određenom stupnju osobne uznemirenosti. Bilo kako bilo, nisu baš ostavili svoje uputne adrese. Očito čuvaju diskreciju.” “Kriju se”, reče Anna. “Boje se.” “Čini se da imaju razloga za to.” “Kao da se odvija neko staračko nadmetanje. Kako može nešto što je započelo još dok nije osnovana ni CIA još uvijek imati takvu snagu?” Bartlett je nakrivio vrat i prije nego što se okrenuo zadržao je pogled na ormariću s policama prekrivenim baršunom. “Neke stvari postaju s godinama sve jače. I, dakako, pogrešno je brkati veličinu s utjecajem. Danas je CIA golema, čvrsta vladina institucija s beskrajnim slojevima birokracije. U početku je prava snaga ležala u osobnim mrežama. Tako je bilo s Billom Donovanom, osnivačem OSS-a, a još više s AUenom Dullesom. Da, Dulles je poznat po svojoj ulozi u stvaranju CIA-e, ali to nije bilo njegovo najupečatljivije postignuće. Za njega je postojala samo jedna bitka, bitka protiv preostalih prevratnika.” “Zvali su ga “špijun gentleman”, zar ne?” “On je u svom “gentlemanskom” dijelu bio jednako tako opasan kao u “špijunskom”. Nikad nije bio sjajniji nego kao običan građanin, u vrijeme kad su on i njegov brat Foster vodili međunarodni financijski odsjek Adler & Coopera.” “Pravna tvrtka? Što su radili, dvostruko naplaćivali svojim klijentima?” Bartlett joj je uputio pogled u kojem se pomalo odražavalo žaljenje. “Podcijeniti domet i opseg privatnih tvrtki pogreška je amatera. Adler & Cooper bila je više nego samo pravna tvrtka visoke klase. Imala je istinski međunarodni domet. Dulles je,

putujući po svijetu, mogao diljem Europe isplesti neku vrst paukove mreže. Imao je ortake u svim glavnim gradovima i nalazio ih je u zemljama saveznika, zemljama sila Osovine i u neutralnim zemljama.” “Ortake?” prekine ga Anna. “Kako to mislite?” “Visoko pozicionirane pojedince - imao je kontakte, prijatelje, “korisne ljude”, nazovite ih kako hoćete - koje je Allen Dulles držao na platnom popisu. Služili su mu kao izvor informacija i savjetnici, ali i kao sredstvo za širenje utjecaja. Dulles je znao kako apelirati na ljudsko koristoljublje. Napokon, on je olakšao sklapanje golemog broja poslova koji su obuhvaćali vlade i multinacionalne korporacije, i to ga je učinilo neizbježnim čovjekom. Ako si bio poslovan čovjek, mogao ti je osigurati da se neki veliki vladin ugovor usmjeri na tvoj mlin. Ako si bio vladin dužnosnik, mogao ti je pružiti ključne sitne informacije koje će ti pomoći da napreduješ u svojoj karijeri. Novac i špijunaža - Dulles je shvatio da se nekoga može lako promijeniti, kao što se mijenja valuta, unatoč tomu što se stalno mijenja kurs. I dakako, Dullesova uloga u tome da bude taj posrednik, čovjek koji spaja dvije strane, ovisila je o tomu da zna nešto malo više od bilo koga drugoga.” “Posrednik?” “Možda ste čuli za Banku za međunarodno poslovanje iz Basela?” “Možda nisam.” “Bila je to u biti poslovnica u kojoj su poslovni ljudi na obje zaraćene strane mogli voditi svoje poslove i analizirati razdiobu dividendi. Vrlo korisna institucija - ako ste poslovan čovjek. Na koncu, poslovanje nije prestalo samo zato što su zapucali topovi. Ali neprijateljstva su ometala rukovođenje korporacijskim partnerstvima i savezima te stvarala svakovrsne zapreke. Dulles se dosjetio načina kako zaobići te zapreke.” “To nije baš privlačna slika.” “To je stvarnost. Znate, Dulles je vjerovao u “mrežu”. To je ključno za razumijevanje njegove životne misije. Mreža je niz pojedinaca - cjelina, složena konfiguracija, koja je mogla imati mnogo veći utjecaj od samo pukog zbroja njezinih dijelova. Dojmljivo za razmišljanje. Kako ja kažem, uvijek dolazimo do krivog drveta čovječanstva.” Anna je podigla obrvu. “Zvuči pomalo zastrašujuće.” Vena je pulsirala na Bartlettovoj sljepoočnici. “To i jest pomalo zastrašujuće, a možda više nego samo pomalo. Narav tih mreža na koncu konca je takva da su nevidljive onima koji nisu dio njih - a nevidljive su čak i nekima koji to jesu. A obično su sklone tomu da nadžive pojedince koji ih čine. Moglo bi se reći da zadobiju vlastiti život. A mogu imati snažan učinak na organizacije koje zahvaćaju.” Ponovno je popravio svoje francuske manšete. “Govorio sam o paukovim mrežama. Postoji jedna zanimljiva parazitska osa, sitna osica, iz roda Hjmenoepimecis - pametno malo stvorenje koje ubode pauka i privremeno ga paralizira te položi svoja jajašca u paukov abdomen. Uskoro se pauk vraća na svoj posao i kao da se ništa ne događa, iako ličinke u njemu rastu i hrane se njegovim sokovima. A onda, u noći kad se ličinke trebaju presvući i ubiti pauka, kemijskim ga putem navedu da promijeni svoje ponašanje. Te je noći pauk naveden da istka čahuru, koja je beskorisna za pauka, ali potrebna za ličinke. Čim pauk završi posao, ličinke pojedu pauka i objese kukuljicu u tu posebnu mrežu. Doista izvanredno, kako ti paraziti profinjeno manipuliraju ponašanjem svog domaćina. Ali to nije ništa u usporedbi s onim što mi ljudi možemo smisliti. O tomu ja razmišljam, gospođice Navarro. Tko je to u nama} Kakve bi to sile mogle biti koje manipuliraju aparatom ljudske vlasti na taj način da ispletu mrežu koja će služiti njihovim osobnim interesima. Kada će parazit odlučiti pojesti svog domaćina?” “Dobro, prihvaćam igru”, reče Anna. “Recimo da nas je prije pola stoljeća ubola neka mračna zavjera i ubacila nešto što će rasti i uzrokovati štetu. Ako i jest tako, kako da to znamo?” “To je izvrsno pitanje, gospođice Navarro”, odgovori Bartlett. “Mreže je teško uočiti, zar ne, pa i onda kad su velike. Jeste li ikada prolazili nekim starim mračnim podrumom ili skladištem i niste ništa vidjeli u mraku. Onda ste uključili svjetiljku i odjednom ste shvatili da prazan prostor iznad vaše glave nije baš prazan - prepun je slojeva paučine, golemi baldahin staklenih niti. Usmjerite svjetlo na drugu stranu i baldahin nestaje - kao da nikada nije bio tamo. Predočite si to. Pogledate ravno gore. Ništa. Onda usmjerite svjetlo pod određenim kutom, na neku točku u sredini i sve ponovno postaje vidljivo.” Bartlett pogledom potraži njezino lice da vidi shvaća li. “Ljudi poput mene provode dane tragajući za tim osobitim kutom pod kojim će se moći vidjeti stare mreže. Katkada se previše trudimo pa umišljamo stvari.

Katkada vidimo ono što doista postoji. Vi me se, gospođice Navarro, doimate kao osoba koja nije sklona umišljanju.” “Imate dobar dojam”, odgovori Anna. “Ne želim reći da vam nedostaje mašte - nego samo da je držite pod čvrstom kontrolom. No, dakle. Stvar je jednostavno u tome da su se iskovale veze među nekim pojedincima s golemim imetkom. To je opća povijest. A što je iz toga nastalo? Volio bih da znamo. Sve što imamo jesu ta imena.” “Tri imena”, reče Anna. “Tri starca.” “Osobito bih vam usmjerio pozornost na Gastona Rossignola. On je, dok je bio na svom vrhuncu, bio prilično moćan švicarski bankar. On je najistaknutija osoba na popisu. I najstarija.” “Dobro”, rekla je i pogledala ga. “Iz Ziiricha je. Pretpostavljam da ste pripremili njegov dosje.” Bartlett je izvukao ladicu iz stola i iz nje izvadio dosje nakićen klasifikacijskim oznakama te ga gurnuo preko stola k njoj. “Prilično je opsežan, bez očitih manjkavosti.” “Dobro”, reče Anna. “Želim ga vidjeti prije nego dođu i do njega.” “Uz pretpostavku da ga uspijete pronaći.” “Cijeli je život živio u Ziirichu. Kao što kažete, tamo postoji gravitacijsko polje. Ako se i preselio, ostavio je za sobom prijatelje, članove obitelji. Pritoci vode do izvora.” “Ili su kao jarak s vodom oko neke tvrđave. Čovjek poput Rossignola ima moćne prijatelje, na visokim položajima, koji će učiniti sve da ga zaštite. Prijatelji koji su, kako kažu Francuzi, branche. Moćni i sveznajući. Sposobni su ukloniti ga iz vidljive koordinatne mreže, iz birokratskih dosjea i kompjutorskih zapisa. Imate li na umu kakvu pametnu smicalicu?” “Ništa takvo. Oni se upravo i čuvaju smicalica. Rossignol se od mene nema čega bojati. Ako su njegovi prijatelji i ortaci tako dobro informirani kako vi kažete, shvatit će to i glas će se proširiti.” “Dakle, vi zamišljate da je to samo tako. “Dolazim u miru”?” Riječi su bile zajedljive, ali doimao se kao da mu je pobudila radoznalost. Anna slegne ramenima. “U nekom smislu, da. Pretpostavljam da će biti najbolji izravan pristup. Ali saznat ću to uskoro.” Pogleda u svoj sat. “Uhvatit ću prvi let za Zurich.” Mettlenberg, St. Gcdlen, Švicarska Poslije nešto više od pet sati Ben Hartman sjedio je u svom unajmljenom Range Roveru na parkiralištu Regionalhospital Sankt Gallen Nord i promatrao ljude koji su ulazili i izlazili: liječnike, medicinske sestre, bolničko osoblje. Snažan je motor lagano radio u praznom hodu. Srećom, nije bilo puno ljudi, čak ni nekoliko minuta poslije pet sati, kad završava radni dan za administrativno osoblje. Počeo se spuštati mrak te su se palila vanjska svjetla. Iz Zuricha je nazvao bolnicu i tražio dr. Margarethe Hubli. Odmah su ga spojili s pedijatrijom i pitao ih je, na engleskom, je li u bolnici. Odgovorili su mu da jest; hoćete li se naručiti kod doktorice? Sestra je engleski govorila isprekidano, ali razumljivo. “Ne”, rekao je. “Zapravo sam samo htio provjeriti je li doktorica u bolnici. Dijete mi je bolesno i htio sam znati je li pedijatrica tu u slučaju da je zatrebamo. Zahvalio je sestri i, nakon što je doznao do kada dr. Hubli radi, prekinuo vezu. Liesl je trebala biti u bolnici samo do četiri popodne. Čekao je već više od dva sata; već je kasnila s odlaskom više od sat vremena. Ben je bio siguran da još nije izašla iz bolnice. Osim toga, opazio je njezin Renault na parkiralištu. Pretpostavio je da je ona predana liječnica koja je dugo radila i nije obraćala pozornost na radno vrijeme. Mogao bi ovdje još podugo sjediti, pomislio je. Dokument o utemeljenju o kojem je govorio Peter nije bio u trezoru. Gdje bi onda mogao biti? Rekao je da ga je sakrio na sigurno. Je li Liesl doista govorila istinu, da ne zna gdje je? U tom slučaju, je li ga Peter možda sakrio negdje među svoje stvari u kolibi, a da Liesl za to nije znala? Nekako je prebrzo odgovorila kad ju je upitao je li Peter možda tamo nešto sakrio. Znala je nešto što nije htjela reći. Morao je otići u kolibu. Poslije četrdeset minuta Liesl je izašla na ulaz za nuždu. S nekim je razgovarala, šaleći se. Mahnula je u znak pozdrava i povukla zatvarač na svojoj kožnoj jakni. Zatim je napola hodajući, a napola trčeći došla do svog automobila, ušla u njega i pokrenula motor. Ben je pričekao dok se nije malo udaljila, a onda se i on odvezao s parkirališta. Ona neće prepoznati Range Rover i neće imati razloga za sumnjičavost, osim svog uobičajenog opreza. Ipak, bilo je bolje ne uznemiravati je. U knjižari u Ziirichu kupio je putnu kartu kantona St. Gallena i proučio ceste u tom području. I Peter i Liesl spomenuli su da žive u “kolibi”, koja je vjerojatno bila u nekom šumarku ili šumi. Nekih osam kilometara sjeverno-sjeveroistočno od bolnice bilo je šumovito područje. Drugo

takvo područje bilo je udaljeno dva sata vožnje, nekih četrdeset kilometara. Bilo je to područje do kojeg se dolazilo sporednim cestama, prilično udaljeno za nekoga tko je morao svaki dan odlaziti na posao - a katkad se čak, u hitnim slučajevima, i brzo vratiti u bolnicu. Koliba je vjerojatnije bila u bližoj šumi. Budući da je upamtio raspored cesta tog područja, znao je da je iduće skretanje tek nakon dva kilometra. Ali ako se ona zaustavi negdje uz cestu i skrene, postojala je vjerojatnost da će je izgubiti. Mogao se jedino nadati da neće tako biti. Uskoro se cesta počela strmo uspinjati, slijedeći brdovitu topografiju ovog dijela Švicarske. To mu je omogućilo da vidi daleko naprijed, pa je uočio da se njezin Renault po svemu sudeći zaustavio na semaforu. Na sljedećem križanju bila je autocesta označena brojem 10. Ako skrene lijevo na tu cestu, znači da ide prema dotičnoj šumi; ako skrene desno ili prođe autocestu, nije imao pojma kamo ide. Renault je skrenuo lijevo. Ubrzao je i došao do križanja s autocestom broj 10, samo nekoliko minuta poslije nje. Na cesti je bilo dovoljno drugih automobila, pa nije bio previše uočljiv. Bio je siguran da ona još uvijek ne zna da je slijedi. Autocesta s četiri traka išla je paralelno sa željezničkom prugom i prolazila pokraj nekoliko golemih farmi, velikih polja koja su se protezala dokle seže pogled. Odjednom je skrenula, nekoliko kilometara prije nego što je očekivao. Kad je skrenuo na usku, zavojitu cestu shvatio je da je njegov automobil jedini poslije njezina. To nije bilo dobro. Smračivalo se, a promet je na cesti bio oskudan, pa će brzo shvatiti da je slijedi. To je neizbježno. Ako ga opazi, ili će usporiti da vidi tko je to iza nje, ili će I mu, što je vjerojatnije, pokušati pobjeći. Ako počne neobično voziti, neće imati izbora nego da se razotkrije. Srećom mu je vijugava cesta pomogla da se prikrije, sve dok je za njom zaostajao barem za jedan zavoj. Sada su prolazili područjem rijetke šume koja je postupno postajala sve gušća. S vremena na vrijeme ugledao je odsjaj njezinih prednjih svjetala, koja bi se pojavila, a onda opet nestala iza zavoja. To mu je omogućilo da je prati na određenoj udaljenosti, da je pusti da se prilično udalji, u slučaju da je opazila Rover. Ali poslije nekoliko minuta više nije vidio svjetla njezina automobila. Kuda je nestala? Je li skrenula s ceste? Ubrzao je da vidi je li i ona ubrzala, ali poslije kilometra vožnje nije vidio ni traga od nje. Sigurno je skrenula negdje u šumu, iako mu se činilo da nije prošao pokraj neke ceste ili puta koji bi vodio u šumu. Zaustavio se, okrenuo za sto osamdeset stupnjeva - nije bilo automobila ni iz jednog smjera i krenuo natrag, usporivši u potrazi za bilo kakvim skretanjem. Nije bilo lako; već je bilo prilično mračno. Uskoro je opazio nešto što bi se teško moglo nazvati cestom. Bila je to blatnjava staza, koja je više nalikovala pješačkom puteljku, ali kad je bolje pogledao, ugledao je tragove automobilskih guma. Skrenuo je na puteljak i odmah vidio da će morati voziti polako. Puteljak je bio upravo dovoljno širok za Renault, ali nije bilo dovoljno čistine za Range Rover. Grančice i izbojci grebli su automobil sa strane. Usporio je već i zbog toga što bi zvuk mogao privući pozornost. Karta St. Gallena govorila mu je da šuma u koju je ušao nije bila velika. Okruživala je maleno jezero - zapravo ribnjak - i čini se da nije bilo nekog drugog puta koji bi vodio u šumu ili iz nje. Dobro je. Uz pretpostavku da je karta bila točna. Puteljak se sada račvao i on je zaustavio automobil, izašao iz njega i opazio da je jedan odvojak završavao tridesetak metara dalje. Drugi je odvojak imao duboke tragove kotača i išao je dalje. Skrenuo je na taj put i vozio s podosta teškoća, pitajući se kako Liesl to uspijeva proći Renaultom kad on s Range Roverom ima toliko problema. Uskoro je i taj puteljak završavao. A onda je ugledao Renault. Parkirao je svoje vozilo iza njega i izašao. Sada je već bio potpuni mrak i ništa nije vidio. Kad je ugasio motor, nastupila je gotovo potpuna tišina. Tu i tamo je nešto šušnulo kao da je prošla neka malena životinja. Čuo se pjev i cvrkut ptica. Oči su mu se privikle na tamu i ugledao je još jedan puteljak, još uži, prekriven baldahinom od granja. Sagnuo se i ušao unutra, izgubivši nekoliko puta uporište i držeći ruke pred licem kako bi oči zaštitio od grančica. Ugledao je neki odsjaj i izašao na čistinu. Bila je tu malena koliba napravljena od prepolovljenih trupaca i grube bijele žbuke. Na njoj je bilo nekoliko staklenih prozora; očito nije bila tako priprosta kako je izgledala. Unutra je gorjelo svjetlo. Bila je to stražnja strana kolibe; ulaz je

sigurno bio s druge strane. Laganim koracima približio se kolibi i htio je zaobići da bi došao do ulaza. Odjednom je začuo metalni škljocaj. Obazro se uz trzaj. |; Pred njim je stajala Liesl s uperenim oružjem. “Stani i ne miči se!” povikala je. “Čekaj!” odvrati Ben. Bože, bila je zaista neustrašiva. Izašla je ravno pred uljeza. Mogla ga je ubiti za samo djelić sekunde. “To ste vil” rekla je bijesno kad je to iznenada shvatila. “Sto dovraga radite ovdje?” Spustila je oružje. “Trebam vašu pomoć, Liesl”, rekao je. Na neizravnoj mjesečini njezino se zasjenjeno lice doimalo iskrivljeno od bijesa. “Sigurno ste me slijedili od bolnice! Kako se usuđujete!” “Morate mi pomoći da nešto nađem, Liesl, molim vas.” Morao ju je navesti da ga sasluša. Izvan sebe mahala je glavom s jedne na drugu stranu. “Vi ste ugrozili moju sigurnost! Prokleti bili!” “Liesl, nisu me slijedili.” “Kako to možete znati? Jeste li unajmili ovaj automobil?” “U Ziirichu.” “Naravno. Idiot! Ako su vas promatrali u Ziirichu onda znaju da ste unajmili automobil.” “Ali nitko me nije slijedio ovamo.” “Što vi znate?” odbrusila je. “Vi ste amater!” “Kao i vi.” “Da, ali ja sam amaterka koja je četiri godine živjela pod prijetnjom smrću. Sada vas molim, odlazite. Idite!” “Ne, Liesl”, rekao je tiho, ali odlučno. “Moramo razgovarati.” 16 Koliba je bila jednostavna, ali udobna, s niskim stropom i prepuna polica s knjigama. Peter je sam načinio police, objasni Liesl ponosno. Pod je bio od širokih borovih dasaka. Bilo je tu i kameno ognjište, a do njega uredno naslagana hrpa cjepanica. Štednjak na drva, malena kuhinja. Bilo je hladno; upalila je vatru u štednjaku da se malo zagrije. Ben je skinuo kaput. “Ozlijeđeni ste”, reče Liesl. “Pogodili su vas.” Ben se pogledao i vidio da mu se košulja na lijevom ramenu ukrutila od skorene krvi. Čudno, ali nije ga boljelo - stres i iscrpljenost učinili su ga neosjetljivim na ozljedu, pa i nije na nju mislio tijekom svog dugog puta kroz planine. “Siguran sam da izgleda puno gore nego što jest”, reče Ben. “Ovisi”, reče ona, “o tome kako izgleda. Skinite košulju.” Govorila je kao liječnica, što i jest bila. Ben je otkopčao gumbe na svojoj bijeloj košulji od oxfordskog platna. Tkanina mu se prilijepila na vrh lijevog ramena i kad ju je potegnuo, osjetio je oštru bol. Liesl je uzela čistu spužvu, umočila je u toplu vodu i ovlažila to područje. Zatim je pažljivo odlijepila košulju s ranjenog ramena. “Imali ste ludu sreću; metak vas je samo okrznuo, ništa više. Recite mi, što se dogodilo.” Dok mu je Liesl obrađivala ranu, Ben joj je prepričao događaje od prije nekoliko sati. “Ovdje su krhotine. Mora ih se očistiti, jer bi se moglo inficirati.” Posjela ga je pokraj sudopera, nalila iz lončića nešto kipuće vode i ostavila je da se ohladi u porculanskoj zdjeli. Izašla je na nekoliko minuta i vratila se s gazom i žutom plastičnom bočicom antiseptičkog sredstva. Ben se trzao dok mu je pažljivo prala ranu, a onda opet kad ju je mazala vatom natopljenom u smeđi antiseptik. “Čiščenje više boli nego samo ranjavanje”, reče Ben. Liesl je s četiri komada ljepljive medicinske vrpce pričvrstila gazu. “Sljedeći put nećete imati toliko sreće”, rekla je hladno. “Sada mi najviše treba znanje, a ne sreća”, odgovori Ben. “Moram shvatiti što se to događa. Moram usmjeriti pažnju na Sigmu. Oni su očito usmjerili pažnju na mene.” “Sreća, znanje - vjerujte mi, trebat će vam i jedno i drugo.” Pružila mu je košulju. Debelu pamučnu košulju. Peterovu košulju. Odjednom se stvarnost proteklih nekoliko dana, stvarnost od koje se pokušao obraniti, probila na površinu i on osjeti navalu vrtoglavice, panike, tuge, očaja. “Pomoći ću vam da je obučete”, rekla je, svjesna boli koja mu se odražavala na licu. Znao je da se mora sabrati, ako ni zbog čega, onda zbog nje. Mogao je samo nagađati koliko je njezina bol bila duboka. Kad je obukao košulju, Liesl ga je promatrala nekoliko trenutaka. “Toliko ste slični. Peter mi to nikada nije rekao. Mislim da uopće nije bio svjestan toga koliko ste nalik jedan drugomu.” “Blizanci nikada ne prepoznaju sebe u onom drugom.” “Nije bilo samo to. Ne mislim u fizičkom smislu. Neki bi rekli da Peter nije imao cilj. Ja ne bih to rekla. Bio je poput jedra, koje je opušteno samo dok ne uhvati vjetar. A onda prigrabi snagu vjetra.” Zavrtjela je glavom, kao da je frustriraju njezini nespretni pokušaji komuniciranja. “Mislim da je Peter imao neki viši osjećaj svrhe.” “Znam što mislite. Tomu sam se najviše kod njega divio, životu koji je stvorio za sebe.” “Bila je to strast”, rekla je Liesl, sa sjajem u tužnim očima, “strast za pravdom, koja je prožimala svaki djelić njegova bića.” ““Strast za pravdom”. To

nisu riječi koje baš puno znače u svijetu poslovanja”, reče Ben ogorčeno. “Svijetu koji je vama postao zagušljiv”, odvrati Liesl. “Malo-pomalo vas je gušio, zar ne, baš kako je Peter i mislio.” “Postoje brži načini umiranja”, reče Ben. “Što sam kasno shvatio.” “Pričajte mi o školi u kojoj ste bili nastavnik. Peter je rekao da je to bilo u New Yorku. Bila sam dvaput u New Yorku, jedanput kao adolescentica i jedanput kasnije na nekoj medicinskoj konferenciji.” “Da bilo je to u New Yorku. Ali u New Yorku koji nijedan turist nikada ne vidi. Bio sam nastavnik u dijelu koji se zove East New York. To je područje od oko četiri kvadratne milje gdje se nalaze najgori ljudi u cijelom gradu. Ima nekoliko trgovina automobilima, nekoliko “butiga”, mjesta gdje možete kupiti cigarete i piće, i mjesta na kojima možete unovčiti svoje čekove. Sedamdeset peta zona - ono što policajci zovu Sedam-pet, oni koji su dovoljno nesretni da dobiju tu četvrt. Dok sam ja tamo bio nastavnik, u četvrti je bilo više od stotinu umorstava. Neke su noći zvučale poput Bejruta. Išli biste na spavanje uz zvuke specijalaca subotnje večeri. Očajno mjesto. Društvo je uglavnom diglo ruke od njega.” “I tamo ste bili nastavnik.” “Mislio sam da je skandalozno da se u Americi, najbogatijoj zemlji na svijetu, još uvijek tolerira takvo očajno stanje. To je mjesto prema kojemu Soweto izgleda kao Scarsdale. Dakako, uvijek postoje uobičajeno nedjelotvorni programi za borbu protiv siromaštva, ali uvijek je prisutno i neizrečeno uvjerenje o jalovosti svega toga. “Siromasi će uvijek biti s nama” - više nitko nije koristio te riječi, ali one su upravo to značile. Oni su rabili druge šifrirane riječi, “strukturalno” ovo, “behavioralno” ono, ali hej, pa srednjoj klasi je sasvim dobro. Zato sam izdržao. Nisam bio naivan, nisam namjeravao spasiti svijet. Ali rekao sam sebi: ako mogu spasiti i jedno dijete, ili dvoje, ili troje, moja nastojanja neće biti uzaludna.” “I jeste li uspjeli?” “Možda”, odgovori Ben, iznenada osjetivši umor. “Možda. Ne mogu znati, jer više nisam bio tamo.” Rekao je bijesno i prezrivo: “Naručivao sam paštetu s tartufima u Aureoli, obilno ispijao Crvstal s klijentima.” “Zvuči kao užasan šok za sustav, takva promjena”, nježno će Liesl. Pažljivo ga je slušala, možda zbog potrebe da ne misli na svoju bol. “Bilo je to otupljujuće, čini mi se. Ma vraga, zapravo sam bio dobar u tomu. Bio sam nadaren za tu igru, za obrede ugađanja klijentima. Ako ste htjeli nekoga tko će nešto naručiti u najskupljim restoranima u gradu, a da ne gleda u jelovnik, ja sam bio vaš čovjek. Isto tako, kad god sam to mogao, odlazio sam i stavljao život na kocku - rekreacijski, dakako. Bio sam ovisnik o ekstremnom sportu. Išao sam se pentrati na Vermillion Cliffs u Arizoni. Jedrio sam potpuno sam na Bermudima; skijao na vodi pomoću padobrana u Cameron Passu. Courtnev, jedna moja bivša djevojka, uvijek je tvrdila da je kod mene to želja za smrću, ali to uopće nije bilo točno. Sve sam to radio da bih se osjetio živim.” Zavrtio je glavom. “Sada to zvuči glupo, zar ne? Besposlena zabava razmažena bogatog djeteta, nekoga tko nije shvaćao zašto se mora ujutro odjenuti.” “Možda je to bilo zato što su vas odvojili od vašeg prirodnog okruženja”, rekla je Liesl. “A koje je to okruženje? Nisam siguran ni da je spašavanje duša u East New Yorku trebao biti moj životni poziv. Osim toga, nisam imao priliku to doznati.” “Mislim da ste i vi, kao Peter, jedro. Samo trebate pronaći svoj vjetar.” Tužno se nasmiješila. “Vjetar je, čini se, pronašao mene. I to prokleti monsun. Nekakva zavjera koja je otpočela prije pola stoljeća i još ubire žrtve. Osobito ljude koje volim. Možda nikada niste bili u čamčiću za vrijeme oluje, Liesl, ali ja jesam. Prvo što uradite jest da odbacite jedro.” “Je li to doista sada tako?” Nalila mu je malo brandvja u čašu za vodu. “Doista ne znam. Vi i Peter proveli ste puno više vremena od mene razmišljajući o tome. Do kakvih ste zaključaka došli?” “Samo ovih koje sam spomenula. Većinom su to samo nagađanja. Peter je puno istraživao o tom razdoblju. Bio je jako malodušan zbog onoga što je saznao. Drugi svjetski rat bio je sukob u kojem je bilo jasno što je pravo, a što nije, no ipak su mnogi koji su u njega bili uključeni bili potpuno ravnodušni s obzirom na to što je na kocki. Postojale su brojne korporacije čija je jedina briga bila zadržati svoj opseg djelovanja. Neke su čak, nažalost, na rat gledale kao na priliku koju treba iskoristiti - priliku da povećaju svoju dobit. Pobjednici se nikada nisu uhvatili u koštac s ovom ostavštinom korporacijske dvoličnosti. Nikada nije bilo prikladno vrijeme za to.” Njezin je ciničan poluosmijeh podsjetio Bena na njegova brata i njegov

zapretani osjećaj ogorčenosti, njegov prikriveni gnjev. “Zašto?” “Previše bi američkih i britanskih industrija moglo biti razotkriveno zbog trgovanja s neprijateljem, zbog surađivanja. Bolje je problem gurnuti pod prostirač. Za to su se, znate, pobrinula braća Dulles. Da se išlo progoniti prave suradnike - to ne bi izgledalo dobro. Izbrisalo bi granice između dobra i zla, narušilo mit o nedužnosti saveznika. Oprostite mi ako nisam dovoljno jasna - to su priče koje sam puno puta slušala. Bio je neki mladi pravnik u Ministarstvu pravosuđa koji se usudio održati govor o suradnji između američkih biznismena i nacista. Odmah je dobio otkaz. Poslije rata njemački dužnosnici pozvani su na odgovornost, neki od njih. A ipak tvrđava industrijalaca sila Osovine nikada nije temeljito istražena, nikada nije uznemiravana. Zašto progoniti njemačke industrijalce koji su poslovali s Hitlerom - koji su, zapravo, i omogućili Hitleru da dođe na vlast - ako oni sada jednako tako rado posluju s Amerikom? Kad su prerevni službenici u Niirnbergu osudili nekolicinu njih, vaš John J. McCoy, američki glavni povjerenik, pobrinuo se da im se kazne ublaže. “Ispadi” nacizma bili su žaljenja vrijedni, ali industrijalci su se morali brinuti jedni o drugima, zar ne?” Još jedanput je u njezinu pripovijedanju gotovo čuo Peterov strastveni glas. Tupo je rekao: “Još uvijek mi to nije sasvim jasno - financijska partnerstva dok su dvije strane u ratu?” “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se doimaju. Hitlerov šef tajne službe Reinhard Gehlen već je 1944. počeo planirati osobnu predaju. Visoko zapovjedništvo je znalo kuda vjetar puše, znali su da je Hitler lud, nerazuman. Zato su trgovali. Snimili su na mikrofilm svoje dosjee o SSSR-u, stavili ih u nepropusne bačve i zakopali ih na alpskim planinskim livadama, stotinjak kilometara odavde, te stupili u kontakt s američkim protuobavještajnim korpusom kako bi sklopili nagodbu. Poslije rata vi ste Amerikanci stavili Gehlena na čelo “Organizacije za industrijski razvoj južne Njemačke”.” Ben smušeno zavrti glavom. “Zvuči kao da ste vas dvoje prilično duboko uronili u sve ovo. I zvuči kao da sam se upustio u nešto o čemo ne znam dovoljno.” Zabacivši glavu, ispio je ostatak brandvja. “Da, mislim da smo u ovo ušli prilično duboko. Morali smo. Sjećam se nečega što mi je rekao Peter. Rekao je da pravo pitanje nije gdje su oni, nego gdje nisu. Da pravo pitanje nije komu ne možeš vjerovati, nego komu možeš. Nekoć je to zvučalo kao paranoja.” “Ali više ne.” “Ne”, složi se Liesl, a glas joj je lagano podrhtavao. “A sada su se svrstali u redove protiv vas, putem službenih i neslužbenih kanala.” Zastala je. “Ima još nešto što vam moram dati.” Opet je otišla u spavaću sobu i vratila se s običnom kartonskom kutijom, u kakvu u kemijskoj čistionici spakiraju košulju. Stavila ju je na grubo istesan stol ispred njih i otvorila je. Dokumenti. Osobne iskaznice, putovnice. Papirna valuta suvremene birokracije. “Ovo je bilo Peterovo”, reče Liesl. “Plodovi četverogodišnjeg skrivanja.” Ben je prstima brzo prebirao po identifikacijskim dokumentima kao da su igraće karte. Tri različita imena, ali isto lice. Peterovo lice. A za svaku praktičnu svrhu, i njegovo osobno. ““Robert Simon.” Pametno. U Sjevernoj Americi sigurno ima na tisuće ljudi s takvim imenom. “Michael Johnson.” Isto tako. “John Freedman.” Čini se da je ovo dobro napravljeno, profesionalno, koliko ja mogu prosuditi.” “Peter je bio perfekcionist”, reče Liesl. “Sigurna sam da nema pogreške.” Ben je nastavio pregledavati dokumente pa je opazio da uz putovnice idu i odgovarajuće kreditne kartice. Osim toga, bili su tu i dokumenti za “Paulu Simon” i druge supruge: ako bi Robert Simon trebao putovati sa svojom “suprugom”, spreman je. Ben je bio zadivljen, ali je njegovu zadivljenost zasjenila duboka tuga. Peterove mjere opreza bile su pretjerano pedantne, opsesivne, iscrpne - a ipak ga nisu mogle spasiti. “Moram vas pitati, Liesl: možemo li biti sigurni da Peterovi progonitelji - skupina Sigma ili tko god oni bili - ne znaju za ovo? Možda su nešto već otkrili?” “Moguće, ali ne i izvjesno.” “Kad je posljednji put koristio ime “Robert Simon”? I pod kojim okolnostima?” Liesl je zatvorila oči da bi se mogla usredotočiti, prisjećajući se pojedinosti s izvanrednom preciznošću. Poslije dvadeset minuta Ben je doznao da barem dva Peterova lažna imena nisu korištena u posljednja dvadeset i četiri mjeseca, pa vjerojatno neće biti otkrivena. Ubacio je dokumente u prostrani unutarnji džep svog kožnog kaputa. Položio je ruku na Lieslinu i pogledao u njezine bistre plave oči. “Hvala vam, Liesl”, rekao je. Kako je to divna žena, pomisli ponovno Ben, i kako li je

njegov brat bio sretan što ju je pronašao. “Na rani će vam se napraviti krasta i za nekoliko će dana zarasti”, rekla je. “Bit će vam dosta teško odbaciti svoj identitet, ali pomoći će vam ovi dokumenti.” Liesl je otvorila bocu crnog vina i napunila im čaše. Vino je bilo izvrsno, jako, bogata okusa i puno tanina, pa se Ben uskoro počeo opuštati. Nekoliko su trenutaka njih dvoje tiho promatrali vatru. Ben je razmišljao: ako je Peter ovdje sakrio dokument, gdje bi to moglo biti? A ako nije tu, gdje onda? Rekao je da je na sigurnom. Je li ga ostavio kod Matthiasa Deschnera? Ali to nije imalo smisla: Zašto bi išao dotle da otvori bankovni račun da bi uz njega dobio trezor, a onda u trezor ne bi stavio dokument o zakonskom konstituiranju? Zašto u trezoru nije bilo nikakvog dokumenta? Razmišljao je o Deschneru. U čemu se sastojala njegova uloga, ako ju je uopće imao, u onome što se dogodilo u banci? Je li tajno obavijestio bankara da je Ben ilegalno u zemlji? Ali vrijeme se nije podudaralo: Deschner je to mogao učiniti prije nego što je Ben pušten u trezor. Je li možda Deschner mjesecima ili godinama prije ušao u trezor - što je lako mogao, usprkos tvrdnji da nije - uzeo dokument, i onda ga predao progoniteljima njegova brata? No Liesl je rekla da vjeruje svom rođaku... Sukobljene misli rojile su mu se po glavi i borile se jedna s drugom, sve dok Ben više nije mogao jasno razmišljati. Liesl je napokon progovorila, prekinuvši njegovo mučno mozganje. “Zabrinjava me to što ste me tako lako slijedili ovamo”, rekla je. “Bez uvrede, molim vas, ali opet kažem, vi ste amater. Pomislite koliko bi to lakše učinio neki profesionalac.” Imala u tomu pravo ili ne, Ben osjeti da bi bilo od presudne važnosti ohrabriti je. “Ali sjetite se, Liesl, da mi je Peter rekao da vas dvoje živite u kolibi u šumi, blizu jezera. Kad sam saznao koja je bolnica u pitanju, bio sam već jako blizu. Da nisam toliko znao, vrlo bih vas brzo izgubio.” Nije rekla ništa, samo je uznemireno zurila u vatru. “Znate se koristiti ovom stvarčicom?” upita Ben, pogledavši prema revolveru koji je ostavila na stolu pokraj vrata. “Brat mi je bio u vojsci. Svaki švicarski dječak zna pucati iz pištolja. Postoji čak i švicarski praznik kad dječaci odlaze pucati. Moj je otac vjerovao da su djevojčice u svemu jednake dječacima te da i one trebaju učiti pucati. Zato sam, dakle, pripravna na takav život.” Ustala je. “Umirem od gladi. Idem spremiti nešto za večeru.” Ben ju je slijedio u kuhinju. Upalila je plinsku pećnicu, a zatim uzela cijelo pile iz malog hladnjaka, namazala ga maslacem i posula suhim travama te ga stavila peći u pećnicu. Dok je kuhala krumpire i pirjala povrće nevezano su razgovarali o njezinu i njegovu poslu, o Peteru. Nakon nekog vremena Ben je iz džepa svoje jakne izvukao fotografiju. Usput ju je pregledao i uvjerio se da ju je voštana omotnica zaštitila od vode. Pokazao joj je sliku. “Imate li ikakvog pojma o tome tko bi mogli biti ovi ljudi?” upitao ju je. U očima joj se iznenada pojavi uznemirenost. “O, moj Bože, pa to je vaš otac! Toliko vam je nalik. Kako je bio naočit!” “A ovi drugi?” Oklijevala je, zavrtjela glavom, očito uznemirena. “Izgledaju kao važne osobe, ali onda su svi bili u tim teškim poslovnim odijelima. Zao mi je, ne znam. Peter mi ovo nikada nije pokazao. Samo mi je o tome pričao.” “A dokument koji sam spomenuo, ugovor o zakonskom konstituiranju, je li ikada spomenuo da ga ovdje negdje krije?” Prestala je miješati povrće. “Nikada.” Rekla je to s potpunom sigurnošću. “Jeste li sigurni? Nije bio u trezoru.” “Rekao bi mi da ga je sakrio ovdje.” “Možda ne bi. Nije vam pokazao ni ovu fotografiju. Možda vas je htio zaštititi, ili nije želio da se brinete.” “Onda je valjda tako.” “Bi li vas smetalo da malo pogledam uokolo?” “Samo izvolite.” Dok je dovršavala večeru, on je temeljito pregledao kolibu, pokušavajući razmišljati poput svog brata. Gdje bi je Peter sakrio? Isključio je svako mjesto koje bi Liesl mogla redovito čistiti ili na koje bi mogla zbog bilo kojeg razloga zaviriti. Osim dnevne sobe, bile su tu još dvije male sobe, jedna Lieslina i Peterova spavaća soba, a druga je bila Peterova radna soba. Ali obje su sobe bile oskudno namještene i nisu imale nikakvo skrovito mjesto. Pregledao je cijeli pod da vidi ima li nepričvršćenih dasaka, a zatim zidove od trupaca i žbuke, ali ništa nije pronašao. “Imate li baterijsku svjetiljku?” upita Ben, vrativši se u kuhinju. “Htio bih pogledati vani.” “Naravno. Ima po jedna u svakoj sobi - često nestaje struje. Ima jedna na stolu pokraj vrata. Ali za nekoliko minuta ćemo jesti.” “Bit ću brz.” Uzeo je svjetiljku i izašao van, gdje je bilo hladno i potpuno mračno. Letimice je pogledao travnato područje oko

kolibe. Bilo je tu neko zgarište, očito mjesto gdje su vani pripremali hranu, i velika hrpa cjepanica prekrivena nepropusnom ceradom. Dokument je možda bio skriven u nekoj posudi iza neke stijene, ali to će morati pričekati do jutarnjeg svjetla. Uperio je svjetlo na vanjski dio kolibe i polako počeo obilaziti njezine zidove, pronjuškao oko spremnika za plin, ali opet nije otkrio ništa. Kad se vratio unutra, Liesl je već postavila dva tanjura i pribor za jelo na mali okrugli stol pokraj prozora preko kojeg je bio prebačen karirani crveno-bijeli stolnjak. “Krasno miriši”, reče Ben. “Izvolite sjesti.” Natočila je još dvije čaše vina i poslužila ih. Hrana je bila odličnog okusa i Ben ju je pohlepno gutao. Oboje su se usredotočili na hranu i počeli su razgovarati tek kad su se nasitili. Druga čaša vina izazvala, je kod Liesl melankoliju. Dok je pričala o Peteru i o tomu kako su se upoznali, rasplakala se. Pričala je kako je Peter bio ponosan na to kako je izradio namještaj za njihovu kolibu, njihov dom, kako je sam napravio police za knjige i većinu pokućstva. Police za knjige, pomisli Ben. Peter je izradio police za knjige... Naglo je ustao. “Bi li vas smetalo da malo bolje pogledam police?” “Zašto ne”, rekla je i umorno mahnula rukom. Police su bile napravljene kao sedam odvojenih cjelina sastavljenih zajedno. Nisu to bile otvorene police; iza njih se nije moglo vidjeti trupce i žbuku. Peter je napravio drvenu pozadinu. Ben je, policu po policu, pomicao sve knjige i gledao iza njih. “Sto radite?” zazva ga Liesl uzrujano. “Sve ću ih vratiti na mjesto, nemojte se brinuti”, reče Ben. Poslije pola sata nije našao ništa. Liesl je oprala suđe i izjavila da je iscrpljena. Ali Ben je nastavio uklanjati knjige s polica i gledati iza njih, te postajao sve više frustriran. Kad je došao do reda u kojem su bili romani F. Scotta Fitzgeralda, tužno se nasmiješio. Veliki Gatsby bila je Peterova najomiljenija knjiga. A onda je, iza Fitzgeraldovih knjiga, našao mali odjeljak koji je bio tijesno, gotovo nevidljivo usađen u drvenu pozadinu police. Peter je obavio besprijekoran stolarski posao: čak i kad nije bilo knjiga na polici, teško se moglo opaziti jedva vidljiv pravokutni obris odjeljka. Htio ga je noktima silom otvoriti, ali nije uspio. Gurkao ga je, pritiskao, i onda se naglo otvorio. Umjetnički obavljen posao. Peter perfekcionist. Dokument je bio pažljivo smotan i pričvršćen gumicom. Ben ga je izvukao, maknuo gumicu i odmotao. Bio je to krhki, požutjeli komad papira pun šapirografiranih slova. Samo jedna stranica. Prednja stranica korporacijske dokumentacije. Bila je naslovljena sa SIGMA AG. Bio je tu i datum: 6. travnja 1945. Zatim je slijedio popis, vjerojatno dužnosnika i direktora kompanije. Dobri Bože, pomisli. Grom i pakao. Peter je imao pravo: bila su tu imena koja je prepoznao. Imena korporacija koje su još uvijek postojale, koje su izrađivale automobile i oružje i potrošačku robu. Imena mogućnika i predsjednika korporacija. Pored lica koja je prepoznao s fotografije, bio je tu i znameniti magnat Cyrus Weston, čije je carstvo industrije čelika premašivalo čak i ono Andrewa Carnegiea; zatim Avery Henderson, za kojega ekonomski povjesničari drže da je najvažniji financijer dvadesetog stoljeća poslije Johna Pierponta Morgana. Bili su tu direktori velikih automobilskih kompanija; direktori tehnoloških tvrtki rane generacije koje su preuzele vodstvo u razvoju tehnologije radara, mikrovalnih pećnica i hladnjaka - tehnologija čiji se puni potencijal ostvario tek u godinama, desetljećima koja su uslijedila. Vodeći ljudi tri najveće naftne kompanije stacionirane u Americi, Britaniji i Nizozemskoj. Telekomunikacijski divovi, prije nego što su tako nazvani. Mamutske korporacije tog vremena, od kojih su neke uvijek ostale netaknute i goleme, a neke su obuhvatile korporacijske entitete veće od njih samih. Industrijalci iz Amerike, zapadne Europe i da, nekolicina iz ratne Njemačke. A pri samom vrhu popisa bilo je ime blagajnika. MAX HARTMAN (OBERSTURMFUHRER, SS) Srce mu je neobuzdano tuklo. Max Hartman, poručnik u Hitlerovom SS-u. Ako je ovo krivotvorina... zacijelo je jako dobra. Vidio je mnoge dokumente o zakonskom utemeljenju, a ovo je upravo izgledalo kao stranica takvog dokumenta. Liesl se pojavila iz kuhinje. “Nešto ste pronašli?” Vatra je tinjala i u sobi je postajalo hladno. “Poznajete li bilo koje od ovih imena?” upita Ben. “Poznati ljudi. Moćni “industrijski magnati”, kako ih je Peter nazivao.” “Ali sada su već gotovo svi mrtvi.” “Vjerojatno imaju nasljednike.” “Da. Dobro zaštićene nasljednike”, reče Ben. “Ima tu i drugih

imena, imena koja ne poznajem. Nisam povjesničar.” Pokazao je neka od tih imena, ona koja nisu bila s engleskog govornog područja. “Jesu li vam bilo koja od tih imena poznata? I je li itko od njih živ?” Uzdahnula je. “Gaston Rossignol, to znam, sigurno još živi u Ziirichu. Svatko je čuo za njega. On je bio stup švicarskog bankarstva u većem dijelu poslijeratnog razdoblja. Gerhard Lenz bio je suradnik Josepha Mengelea, koji je radio sve one jezive medicinske pokuse na zatvorenicima. Monstrum. Umro je negdje u Južnoj Americi prije dosta godina. I dakako...” Glas joj je zamro. “Peter je imao pravo”, reče Ben. “Za vašeg oca?” “Da.” “Čudno je to. Der Apfel fdlt nicht iveit vomm Stamm, kaže moj narod. Jabuka ne pada daleko od stabla. Vi i Peter doista ste toliko slični. A kad gledam Maxa Hartmana kao mladoga čovjeka, u njemu vidim vas. Ali obojica ste potpuno drukčiji od svog oca. Izgled vara.” “On je zao čovjek.” “Zao mi je.” Dugo ga je promatrala. Ben nije znao je li to zbog tuge, sažaljenja ili nečeg trećeg. “Upravo ste sada više nalik svom bratu nego ikada ranije.” “Kako to mislite?” “Izgledate... kao da vas progone duhovi. Tako je on izgledao posljednjih - posljednjih mjeseci.” Sklopila je oči, obuzdavajući suze. Trenutak poslije rekla je: “Kauč u Peterovoj radnoj sobi može se razvući za spavanje. Idem vam namjestiti krevet.” “Hvala vam”, reče on, “ali mogu to i sam.” “Onda barem da vam donesem posteljinu. A onda ću vam zaželjeti laku noć. Srušit ću se od iscrpljenosti i previše vina. Nisam baš neki pilac.” “Prošli ste teške događaje u posljednje vrijeme”, rekao je. “Oboje smo ih prošli.” Zaželio joj je laku noć, svukao se, a onda pažljivo presavio dokument i metnuo ga u džep svoje kožne jakne, pored Peterovih identifikacijskih dokumenata. Za nekoliko trenutaka utonuo je u dubok, gotovo omamljujući san. On i njegov brat bili su zatvoreni u zapečaćenom teretnom vagonu, natiskani s drugim ljudima. Bilo je neizdržljivo vruće i smrdljivo, jer se nitko od tih zatvorenika nije danima okupao. Nije mogao pomaknuti udove. Uskoro se onesvijestio i sljedeće što je znao bilo je to da su bili negdje drugdje, ponovno među mnoštvom zatvorenika, hodajućih kostura obrijanih glava. Ali Peter je izgledao kao da mu je odlanulo, jer će mu napokon dopustiti da se istušira, i nije važno što je to zajednički tuš. Bena obuze panika, jer je znao. Pokušao je povikati: “Peter! Ne! To nije tuš - to je plinska komora! Izađi! To je plinska komora!” Ali riječi nisu izlazile iz njegovih usta. Drugi su tamo stajali poput zombija, a Peter je samo zurio u njih, ne razumijevajući. Plakalo je neko djetešce, a onda i nekoliko mladih žena. Ponovno je pokušao povikati, ali ništa se nije čulo. Pomahnitao je od straha. Osjetio je da se guši, da ga hvata klaustrofobija. Vidio je kako je njegov brat nagnuo glavu unazad, očekujući da se pojavi voda iz cijevi. Istodobno, moglo se čuti odvrtanje ventila, cviljenje zahrđalog metala, a potom pištanje plina. Povikao je: “Ne!” Otvorio je oči i osvrnuo se po mračnoj radnoj sobi. Polako je ustao i osluškivao. Nije se čulo cviljenje zahrđalog metala; sanjao je. Bio je u kolibi svog pokojnog brata u šumi i spavao je. Ali čuo je neki zvuk, ili je i to sanjao? Onda je začuo kako su se zalupila vrata automobila. Nije bilo zabune; ništa drugo ne zvuči poput toga. A bio je to neki veliki automobil, možda terenac. Njegov Range Rover? Iskočio je iz kreveta, dohvatio baterijsku svjetiljku, brzo uskočio u traperice i tenisice i nabacio na sebe svoju kožnu jaknu. Pomislio je: je li možda Liesl iz nekog razloga ušla u Range Rover ili izašla iz njega? Prošao je pokraj njezine spavaće sobe i gurnuo vrata. Bila je u krevetu, zatvorenih očiju, spavala je. O, Bože. Bio je to netko drugi. Netko je bio tamo! Otrčao je do ulaznih vrata, dohvatio pištolj sa stola i tiho otvorio vrata. Prošao je pogledom po čistini, osvijetljenoj blijedom svjetlošću polumjeseca. Nije htio paliti svjetiljku, nije htio svraćati pozornost na sebe niti uzbuniti onoga tko je bio tamo. Zatim je čuo kako se pali motor automobila. Otrčao je van i vidio da je Range Rover još uvijek tamo parkiran te ugledao crvena stražnja svjetla nekog kamioneta. “Hej!” povika i potrči za njim. Kamionet se maksimalnom brzinom udaljavao po uskom blatnjavom puteljku, a usporavala ga je samo blizina drveća. Ben je brže potrčao, u jednoj ruci držeći pištolj, a u drugoj svjetiljku Mag-Lite poput štafetne palice na nekoj od svojih školskih utrka. Svjetla su se sve više udaljavala iako je on trčao najbrže što je mogao, dok su mu grančice šibale lice, a on to jedva i opažao. Bio je poput stroja, stroja za trčanje; bio je opet zvijezda trkaćih

staza i neće dopustiti da mu pobjegne taj kamionet. I dok je grabio blatnjavom cestom na koju je izlazio puteljak od kolibe, razmišljao je: Jesu li čuli zvukove iz kolibe? Jesu li namjeravali provaliti i ući, ali su se uplašili? I nastavio je trčati, sve brže i brže, a crvena su svjetla postajala sve manja i manja dok se kamionet sve više udaljavao i dok nije shvatio da ga nikada neće uhvatiti. Kamionet je nestao. Okrenuo se i krenuo natrag prema kolibi, sjetivši se Range Rovera. Mogao bi ih pokušati uloviti Roverom! Samo su dva smjera kuda je mogao krenuti kamionet; mogao bi ih sustići svojim vozilom. Otrčao je natrag na puteljak prema kolibi, a onda ga odjednom osupne strašna, zaglušujuća eksplozija iz smjera kolibe, eksplozija koja je noćno nebo pretvorila u narančasto i crveno, poput goleme rimske svijeće, a onda s užasom ugleda kolibu svu u plamenu, pretvorenu u vatrenu kuglu. 17 Washington Zatvarač na Anninoj putnoj torbi zapeo je za jednu od njezinih haljina upravo kad je taksi stigao i stao nestrpljivo trubiti. “Dobro, dobro”, progunđala je. “Ohladi.” Ponovno je naglo potegnula zatvarač, ali bez uspjeha. Onda je zazvonio telefon. “Blagi Bože!” Kasnila je, pokušavajući stići na aerodrom Reagan National i uhvatiti večernji let u Ziirich. Nije bilo vremena za javljanje na telefon. Odlučila je ostaviti da se javi telefonska tajnica; ali onda je promijenila mišljenje. “Agentice Navarro, oprostite što vas zovem kući.” Odmah je prepoznala visok, promukao glas, iako je s njim prije samo jedanput razgovarala. “Dobio sam vaš kućni broj od narednika Arsenaulta. Ja sam Denis Weese iz kemijskog odjela Forenzičnog laboratorija Nove Scotije.” Govorio je mučno polako. “Da”, rekla je nestrpljivo, “toksikolog. Što ima novoga?” “Pa, očna tekućina koju ste tražili da pogledam!” Konačno je oslobodila tkaninu svoje haljine iz zubaca zatvarača. Pokušavala je ne razmišljati o tomu koliko je haljina koštala. Šteta je učinjena, ali se možda neće tako jako vidjeti. “Jeste li što našli?” “To je veoma zanimljivo.” Taksi je uporno trubio. “Možete li pričekati trenutak?” rekla je, a onda ispustila slušalicu na sag i otrčala do prozora. “Silazim za nekoliko minuta”, povikala je. Vozač je viknuo: “Navarro? Vi ste zvali taksi?” “Možete uključiti taksimetar. Odmah dolazim.” Otrčala je natrag da bi podigla slušalicu. “Oprostite. Očna tekućina, rekli ste.” “Na papiru se pokazala elektroforeza”, nastavio je toksikolog. “To nije bjelančevina koja se prirodno javlja. To je peptid. Neka vrst svijenog lanca aminokiselina - “ Ispustila je putnu torbu na pod. “Hoćete reći, neki sintetički spoj?” Nije bjelančevina koja se prirodno javlja. Nešto što je stvoreno u laboratoriju. Što bi to moglo značiti? “Spoj koji se selektivno veže na neuroreceptore. To objašnjava zašto nismo našli nikakve tragove u krvotoku. Može se otkriti, i to samo u tragovima, u kralježničnoj ili očnoj tekućini.” “Sto u biti znači da ide ravno u mozak.” “Pa, da.” “O kakvom je spoju riječ?” “To je nekakav egzotični spoj. Mislim da je najsličnija tvar koju se može naći u prirodi peptid u otrovima, kao što je zmijski otrov. Ali molekula je sintetička, to je sasvim jasno.” “Znači, to je otrov.” “Neka potpuno nova molekula, jedan od novih toksina koje znanstvenici sada mogu sintetizirati. Mislim da je njegovo djelovanje takvo da inducira srčani arest. Ide ravno u mozak, prelazi krvno-moždanu barijeru, ali ne ostavlja traga u krvnom serumu. Nešto izuzetno.” Potpuno nova molekula. “Da vas nešto pitam. Što mislite, kakva je namjena ovog toksina? Biološko ratovanje?” Nelagodno se nasmijao. “Ne, ne, ne, ništa takvoga. Takvi se sintetički peptidi stvaraju, oblikuju u otrovima koji se pojavljuju u prirodi kakve nalazimo kod žaba, puževa, zmija ili bilo gdje, prilikom osnovnih biotehnoloških istraživanja. Vidite, upravo to što se selektivno vežu na određene bjelančevine čini ih korisnima da ih se pridoda. To je isto svojstvo koje ih čini otrovnima, ali ne stvara ih se u tu svrhu.” “Dakle ta - ta tvar - mogla je biti napravljena u nekoj biotehnološkoj tvrtki.” “Ili u bilo kojoj tvrtki koja se bavi istraživanjima u molekularnoj biokemiji. Mogla bi to biti i bilo koja velika poljoprivredna tvrtka. Monsanto, Archer Daniels Midland, bilo koja. Naravno, ne znam gdje je ovo napravljeno.” “Zamolit ću vas za jednu uslugu”, rekla je. “Zamolit ću vas da sve što imate o tomu faksirate na ovaj broj, u redu?” Dala mu je broj faksa, zahvalila mu, prekinula vezu i nazvala Ured za unutarnje usklađivanje. Ako propusti avion, što može. Sada ništa nije bilo važnije od ovoga. “Možete li me spojiti s nekim tko ima vezu s Američkim uredom za

patente?” rekla je. Kad su je spojili, rekla je: “Agentica Navarro. Agente Stanlev, zamolila bih vas da mi nešto zaista brzo provjerite i obavijestite me. Za nekoliko minuta dobit ćete faks iz Forenzičnog laboratorija Nove Scotije. To je opis neke sintetičke molekule. Trebalo bi to ispitati kod Američkog ureda za patente. Želim znati je li bilo koja tvrtka to patentirala.” Nadi tko je to napravio i naći ćeš ubojicu. Jedno vodi k drugomu. Nadala se da će to biti tako jednostavno. Vozač taksija ponovno je zatrubio, a ona je izašla na prozor da mu kaže neka smiri hormone. Švicarska Ukočena pogleda, Ben je vozio u Ziirich. Natrag u lavlju jamu, pomislio je potišteno. Da, on je tamo bio persona non grata, ali bio je to grad od gotovo četiristo tisuća ljudi; izdržat će sve dotle dok može zadržati diskreciju i izbjeći potezne žice. A gdje će to biti? Bio je to rizik, jasan, proračunati rizik, ali nije bilo razloga vjerovati da negdje drugdje postoji sigurno utočište. Liesl je citirala Peterovo upozorenje: nije pitanje gdje su, nego gdje nisu. O, Bože, Liesl! Miris dima koji mu se uvukao u odjeću bio je bolan, stalan podsjetnik na nju, na nekoć udobnu kolibu, na eksploziju kojoj je bio svjedokom, ali koja mu je bila teško shvatljiva. Jedina stvar za koju se čvrsto uhvatio, koja mu je omogućavala da sačuva zdravu pamet, bila je da je Liesl vjerojatno već bila mrtva kad je koliba planula. O, Kriste! Sada je već složio u glavi kako se to dogodilo; osjećao je jezu. Cviljenje koje je čuo usred noći, koje je bilo sastavni dio njegova groznog sna, dolazilo je od odvrtanja ventila na plinskom spremniku. Koliba se brzo ispunila bezmirisnim propanom - on je tada već izašao van - s namjerom da omami, uspava i ubije one koji su u kolibi. Kako bi se prikrilo dokaze, nekako je aktiviran tempirani upaljač. Zacijelo nije trebalo puno da se upali lako zapaljivi plin. Mjesne će vlasti pripisati nesreću kvaru na plinskom spremniku, što nije rijetkost u ruralnim područjima. A onda, tko god je to uradio, sjeo je u svoj kamionet i odšuljao se. Kad se Ben vratio do svog Range Rovera - bile su u pitanju sekunde, doslovno, poslije eksplozije - koliba je već gotovo izgorjela. Ona nije patila. Spavala je ili je već bila mrtva prije nego što je njezina mala koliba pretvorena u pakao. Nije mogao podnijeti pomisao na to! Liesl i Peter četiri su godine tamo živjeli, skriveni, zacijelo uvijek u strahu, ali u biti neuznemiravani. Vjerojatno su mogli godinama tako živjeti. Sve dok se Ben nije pojavio u Zurichu. I izmamio te fanatike, i zapravo navabio Petera u smrt. I doveo je te bezlične, anonimne fanatike do Liesl, žene koja je nekoć spasila Peteru život. Ben je bio izvan sebe od boli. Više nije osjećao oštricu krivnje, jer je obamro. Više ništa nije osjećao. Šok ga je pretvorio u leš, koji vozi usred noći, koji zuri ravno naprijed, u stroj bez osjećaja. Ali kako se približavao gradu u noći, počeo je osjećati jednu jedinu emociju: gorući gnjev, koji je polako postajao sve jači. Bijes prema onima kojima su meta bili nedužni i dobri ljudi koji nisu učinili ništa loše, nego samo slučajno nabasali na neke informacije. Ti ubojice, i oni koji su njima upravljali, ostali su bezlični u njegovim mislima. Nije ih mogao predočiti, ali bio je odlučan raskrinkati ih. Željeli su njegovu smrt; namjera im je bila da ga zastraše kako bi šutio. No umjesto da bježi, umjesto da se skriva, odlučio je krenuti prema njima, i to iz smjera koji nisu očekivali. Željeli su djelovati iz sjene; on će ih obasjati svjetlošću. Željeli su se skrivati; on će ih razotkriti. A ako je njegov otac jedan od njih... Sada je trebao kopati po prošlosti, duboko iskapati stvari, saznati tko su ti ubojice i odakle dolaze, a iznad svega, što skrivaju. Ben je znao da je razumska reakcija strah, i iako se bojao, njegov je strah sada bio podređen njegovu bijesu. Znao je da je prekoračio određenu crtu prema opsesivnosti, a izvan svake razumnosti. Ali tko su bili ti bezlični napadači? Ljudi koje je mobilizirao odbor korporacije u čijem je osnivanju sudjelovao Max Hartman. Luđaci? Fanatici? Ili jednostavno plaćenici, koje je unajmila korporacija koju je prije nekoliko desetljeća osnovala skupina istaknutih industrijalaca i nacista visokog ranga - među njima i njegov vlastiti otac - koji sada pokušavaju prikriti nezakonito podrijetlo svojeg osebujnog bogatstva? Hladnokrvni plaćenici bez ikakve ideologije, motivirani jedino dobiti, svemogućim dolarom, njemačkom markom, švicarskim frankom... Postojali su slojevi i slojevi međusobno isprepletenih mogućnosti. Potrebne su mu potpune i čvrste informacije. Nejasno se prisjetio da su mu rekli kako se jedna od najvećih

švicarskih knjižnica nalazi na Sveučilištu u Ziirichu, na brežuljcima ponad grada, pa je sada krenuo tamo, gdje je bilo logično da će moći kopati po prošlosti. Washington Anna je gadljivo promatrala kako poslužitelj leta demonstrira krhku stvarčicu koju staviš na nos i usta kako bi ti pomogla disati ako zrakoplov počne padati. Jednom je čitala neki članak u on-line časopisu u kojem je stajalo da nikada nitko nije preživio pad zrakoplova u vodu. Nikada. Izvadila je bočicu Ativana iz svoje torbice. Istekao mu je rok trajanja, ali nije puno marila za to. Bio je to za nju jedini način da uspije prijeći Atlantski ocean. Prestrašilo ju je triliranje njezina StarTaca koji je dobila od Odjela za unutarnje usklađivanje i koji se nalazio duboko u njezinoj torbici. Bio je to standardni telefon sa šifrom za vladine službenike, jedva nešto glomazniji od uobičajenog modela. Zaboravila ga je isključiti. Izvukla ga je iz torbice. “Navarro.” “Poziv od Alana Bartletta. Molim vas, pričekajte”, čula je jamajkanski glas s neznatnim naglaskom. Osjetila je kako je netko tapša po ramenu. Bio je to poslužitelj leta. “Žao mi je, gospođo”, rekao je. “Nije dopušteno imati uključene mobitele za vrijeme leta.” “Još ne letimo”, objasni Anna. “Agentice Navarro”, reče Bartlett. “Drago mi je da sam vas ulovio.” “Gospođo”, bio je uporan poslužitelj leta, “propisi zabranjuju korištenje mobitela kad se zrakoplov udalji od aerodromske zgrade.” “Oprostite, ovo će trajati samo minutu.” A Bartlettu je rekla: “Što imate za mene. U zrakoplovu sam za Ziirich.” “Gospođo”, reče poslužitelj leta glasno, razdraženo. Ne gledajući ga, slobodnom rukom izvadila je svoju iskaznicu Ministarstva pravosuđa i pokazala mu je. “Izgubili smo još jednoga”, reče Bartlett. Još jednoga? Tako brzo? Umorstva se ubrzavaju. Poslužitelj leta se povukao. “Moje isprike, gospođo.” “Šalite se”, zgrane se Anna. “U Nizozemskoj. U gradiću Tilburgu, nekoliko sati južno od Amsterdama. Možda biste mogli u Zurichu uzeti drugi avion i otići tamo.” “Ne”, rekla je. “Idem u Ziirich. Jednostavno ću od izaslanika FBI-a u Amsterdamu zatražiti da se odmah napravi obdukcija. Ovoga im puta barem možemo točno reći koji otrov da traže.” “Stvarno?” “Idem u Ziirich, direktore. Uhvatit ću živu osobu. Mrtvaci ne govore. A kako se zvala žrtva u Tilburgu?” Bartlett je zastao. “Neki Hedrik Korsgaard.” “Čekajte malo!” oštro će Anna. “To ime nije bilo na mom popisu.” S druge strane bila je tišina. “Recite, Bartlette, pobogu!” “Postoje i drugi popisi, agentice Navarro”, reče Bartlett polako. “Nadao sam se da neće biti... relevantni.” “Ili ja jako griješim ili je to kršenje našeg dogovora, direktore”, reče Anna tiho, dok je pogledom zvjerala uokolo da vidi je li je tko čuo. “Nipošto, gospođice Navarro. Moj ured radi poput svakog drugog, putem razdiobe posla. Informacije se izdaju u skladu s tim. Vaša je dužnost bila da nađete ubojice. Imamo razloga vjerovati da su na nišanu bila imena na popisu koji sam vam dao, iz odobrenih dosjea. Nismo imali razloga vjerovati da su... i drugi u opasnosti.” “A jeste li znali gdje je stanovala žrtva iz Tilburga?” “Nismo znali ni da je još živ. Bila su uzaludna sva nastojanja da ga se pronađe.” “Znači da možemo isključiti mogućnost da su ubojice jednostavno dobili pristup vašim dosjeima.” “To je isključeno”, reče Bartlett odrješito. “Tko god bili ti koji ubijaju te stare ljude, imaju bolje izvore od nas.” *** Tek je prošlo četiri ujutro kad je Ben pronašao Universitatsbibliothek na Zahringerplatzu. Knjižnica će se otvoriti tek za pet sati. U New Yorku je, računao je, bilo deset uvečer. Otac mu je vjerojatno još budan - obično liježe kasno, a ustaje rano, uvijek je tako činio - a čak i da spava, Ben nije puno mario za to što će ga probuditi. Više ne. Šećući po Universitdtstrasse da protegne noge, provjerio je je li mu mobitel prebačen na GSM standard kakav se koristi u Europi i nazvao je Bedford. Javila se kućedomaćica, gospođa Walsh. Gospoda Walsh, irska inačica gospode Danvers iz Rebecce, kako ju je Ben uvijek doživljavao, više od dvadeset godina radila je za obitelj, a Ben nikada nije izbjegao njezinu nabusitu suzdržanost. “Benjamine”, rekla je. Glas joj je bio neobičan. “Dobra večer, gospođo Walsh”, reče Ben umorno. “Trebam razgovarati sa svojim ocem.” Pripremio se na bitku s vrataricom svog oca. “Benjamine, tvoj je otac otišao.” Ohladio se. “Otišao, kamo?” “ “Pa, upravo je u tomu problem. Ne znam.” “ “Tko zna?” “Nitko. Jutros je došao automobil po gospodina Hartmana, a on nije htio reći kamo ide. Ni riječ. Rekao je da odlazi “na neko vrijeme”.” “A automobil? Je li to bio Gianni?” Gianni je

bio očev stalni vozač, bezbrižan čovjek prema kojemu je starac gajio stanovitu suzdržanu naklonost. “Nije bio Gianni. I nije bio automobil kompanije. Jednostavno je otišao. Bez ikakva objašnjenja.” “Ne razumijem. Pa to nikada prije nije činio, zar ne?” “Nikada. Znam da je uzeo putovnicu, jer je nema.” -”“ “Putovnicu? Pa, to nam nešto govori, zar ne?” “Ali nazvala sam njegov ured, razgovarala s njegovom tajnicom, i ona ne zna ništa ni o kakvom međunarodnom putovanju. Nadala sam se da je možda vama nešto rekao.” “Ni riječ. Je li s nekime telefonski razgovarao...?” “Ne, mislim... Pogledat ću u notes s porukama.” Vratila se za minutu. “Samo s nekim gospodinom Godwinom.” “Godwinom?” “Pa, zapravo, tu piše: profesor Godwin.” To ga je ime iznenadilo. To je morao biti Benov mentor s koledža, povjesničar s Princetona, John Barnes Godwin. A onda opet, razmišljao je, baš i nije bilo neobično što je Godwin nazvao Maxa: prije nekoliko godina, zadivljen onim što mu je Ben pričao o tome slavnom povjesničaru, Max je Princetonu dao novac za osnivanje Centra za proučavanje ljudskih vrednota, a Godwin je postao njegov direktor. Ipak, njegov otac nije spominjao Godwina. Zašto su njih dvojica razgovarala tog jutra kad je Max nestao? “Dajte mi njegov broj”, rekao je. Zahvalio joj je i prekinuo vezu. Neobično, pomisli. Nakratko je pomislio da njegov otac nekamo bježi jer zna da mu je prošlost razotkrivena ili će tek biti razotkrivena. Ali to nije imalo smisla - od čega bježi? Kamo bježi? Ben je bio iscrpljen i emocionalno prazan i znao je da ne može jasno razmišljati. Očajnički mu je trebao san. Sad je povezivao stvari koje nisu bile sasvim logične. Razmišljao je: Peter je znao nešto, nešto o očevoj prošlosti, o kompaniji u čijem je osnivanju sudjelovao i Max, a onda je Peter ubijen. A onda... A onda sam pronašao fotografiju osnivača ove korporacije, a među njima je bio i moj otac. Potom sam otišao u Lieslinu i Peterovu kolibu i tamo pronašao stranicu dokumenta o zakonskom utemeljenju te kompanije. A onda su pokušali ubiti mene i Liesl i prikriti dokaze tako što su digli kolibu u zrak. Dakle, moguće je da su oni... Opet bezlični, anonimni Oni... došli do mog oca, obavijestili ga da je tajna izašla na vidjelo, tajna iz prošlosti, ili možda tajna o toj čudnoj korporaciji? Ili oboje? Da, naravno da je to bilo moguće. Jer Oni pokušavaju ukloniti svakoga tko zna za tu kompaniju... Zašto bi inače Max nestao tako iznenada, tako tajnovito? Možda je bio prisiljen nekamo otići, sastati se s nekim... Samo je jedno Ben sigurno znao: da je nestanak njegova oca na neki način bio povezan s ubojstvima Petera i Liesl i s otkrivanjem tog dokumenta. Vratio se do Range Rovera i na svjetlosti izlazećeg sunca opazio duboke ogrebotine koje su ga nagrdile sa strane, pa se odvezao natrag na Zahringerplatz. Zatim se udobno smjestio u Roveru i nazvao Princeton, u New Jerseyu. “Profesor Godwin?” < “ Stari je profesor djelovao kao da je spavao. “Ovdje Ben Hartman.” John Barnes Godwin, povjesničar Europe dvadesetog stoljeća i nekoć najpopularniji predavač s Princetona, bio je već godinama u mirovini. Imao je osamdeset i dvije godine, ali je još uvijek svakodnevno dolazio raditi u svoj ured. Benu se u mislima pojavi Godwinov lik - visok i mršav, sjedokos, s dubokim borama na licu. Godwin nije bio samo Benov fakultetski savjetnik nego i neka vrst oca. Sjetio se kako je jednom sjedio u Godwinovu uredu prepunom knjiga u Dickinson Hallu. Jantarna svjetlost i miris knjiga koji je podsjećao na vaniliju i plijesan. Razgovarali su o tomu kako je Roosevelt uspio uvući izolacionističke Sjedinjene Države u Drugi svjetski rat. Ben je pisao svoju završnu disertaciju o Rooseveltu i rekao Godwinu da ga je povrijedilo Roosevel-tovo lukavstvo. “Ah, gospodine Hartman”, odgovorio je Godwin. Tako je on u to vrijeme oslovljavao Bena. “Kako vam ide latinski? Honesta turpitudo est pro causa bona.”. Ben je blijedo gledao u profesora. ““Za dobru svrhu”“, preveo je Godwin uz polagan, prepreden osmijeh, ““prijestup je vrlina”. Publilije iz Sirije, koji je živio u Rimu stoljeće prije Krista i rekao puno pametnih stvari.” “Ne slažem se baš s tim”, rekao je Ben, moralno gnjevan student. “Za mene to zvuči kao opravdanje da se može zezati ljude. Nadam se da sebe nikada neću uloviti da takvo što kažem.” Godwin ga je zbunjeno promatrao. “Pretpostavljam da je to razlog zašto odbijate priključiti se poslovanju svog oca”, rekao je izravno. “Radije ćete biti siromašni.” “Radije ću biti nastavnik.” “Ali zašto ste tako sigurni da želite biti nastavnik?” upitao je Godwin, natočivši im svijetlosmeđi oporto. “Jer to volim.” “Sigurni ste?”

“Nisam”, priznao je Ben. “Kako bi jedan dvadesetogodišnjak mogao biti siguran u bilo što?” “O, držim da su dvadesetogodišnjaci u štošta sigurni.” “Ali zašto da ulazim u nešto za što nemam interesa, da radim u kompaniji koju je izgradio moj otac, da zarađujem više novaca nego što mi treba? Mislim, kakvo dobro naš novac čini društvu? Zašto da ja imam veliko bogatstvo dok drugi nemaju hrane na stolu?” Godwin je sklopio oči. “Luksuz je omalovažavati novac. Imao sam neke krajnje bogate studente, čak i jednog Rockefellera. I svi su se borili s tom istom dvojbom - ne dopustiti da novac upravlja tvojim životom ili da te ograničava, nego umjesto toga učiniti sa svojim životom nešto smisleno. Eto, vaš je otac jedan od velikih dobrotvora u našoj zemlji - “ “Da, nije li Reinhold Niebuhr rekao da je dobrotvorstvo jedan oblik skrbničkog odnosa? Privilegirana klasa pokušava sačuvati svoj status tako što škrto dijeli sredstva siromasima?” Godwin ga je pogledao, zadivljen. Ben je pokušao zadržati smiješak. Upravo je to čitao na satu teologije i ta mu se rečenica urezala u misli. “Jedno pitanje, Bene. Nije li to što hoćete postati nastavnik u osnovnoj školi zapravo vaš način pobune protiv oca?” “Možda”, rekao je Ben, jer nije htio lagati. Htio je dodati i to da je Godwin bio taj koji mu je bio nadahnuće za nastavnika, ali to je moglo djelovati previše... nekako. Iznenadilo ga je kad je Godwin odgovorio: “Sjajno. Za to treba hrabrosti. A bit ćete izvrstan učitelj, u to uopće ne sumnjam.” Sada je Ben rekao: “Oprostite što vas zovem tako kasno - “ “Ništa zato, Bene. Gdje ste? Veza je - “ “U Švicarskoj sam. Slušajte, moj otac je nestao - “ “Kako to mislite “nestao”?” “Otišao je jutros od kuće, ne znamo kamo, pa sam mislio, budući da ste ga vi jutros zvali, upravo prije toga...” “Zapravo sam mu uzvratio poziv. Htio je razgovarati o još jednom poklonu koji je kanio dati centru.” “Samo to?” “Bojim se da je tako. Ništa neuobičajeno, koliko se sjećam. Ali ako me ponovno nazove, ima li načina da dođem do vas?” Ben je dao Godwinu broj svog mobitela. “Još jedno pitanje. Poznajete li koga na Sveučilištu u Ziirichu? Nekoga tko se bavi onim čime se vi bavite - suvremenom europskom poviješću?” Godwin je zastao na trenutak. “Na Sveučilištu u Ziirichu? Nema boljega od Carla Mercandettija. Prvoklasni istraživač. Specijalnost mu je gospodarska povijest, ali ima široko znanje iz europske tradicije. A čovjek ima i zapanjujuću zbirku rakije od grožđa, iako to s ovim nema nikakve veze. U svakom slučaju, Mercandetti je vaš čovjek.” “Zahvaljujem”, reče Ben i prekine vezu. Zatim je spustio naslon i pokušao odrijemati nekoliko sati. Spavao je na prekide i neprestano je u snu imao more u kojima je stalno iznova morao gledati eksploziju kolibe. Probudio se nekoliko minuta poslije devet sati i u retrovizoru vidio kako je neobrijan i prljav, s velikim podočnjacima, ali nije imao vremena potražiti mjesto gdje će se obrijati i oprati. U svakom slučaju, nije više bilo vremena. Bilo je vrijeme da se započne prekapati po prošlosti koja više to i nije bila. 18 Pariz Samo je mala mjedena ploča obilježavala ured Groupe TransEuroTech SA-a na trećem katu zgrade od kamena vapnenca u aveniji Marceau u osmom arrondissementu. Ta je ploča, pričvršćena na zid s lijeve strane ulaznih vrata, bila jedna od sedam mjedenih ploča s imenima pravnih tvrtki i drugih malih kompanija, tako da nije privlačila puno pozornosti. Ured TransEuroTech-a nikada nije primao nenajavljene posjetitelje, ali tko bi god prošao trećim katom nije opazio ništa što bi bilo izvan uobičajenog: bio je tu mladi recepcionar, koji je sjedio iza ostakljenog pulta načinjenog od neprobojnog polikarbonatnog materijala koji je izgledao poput čistog stakla. Iza njega bila je malena prazna prostorija sa samo nekoliko plastičnih stolaca i vrata kroz koja se ulazilo u urede. Nitko, dakako, nije mogao znati da je recepcionar bio zapravo naoružan i iskusan bivši specijalac, niti je mogao vidjeti skrivene kamere nadzora, pasivne infracrvene detektore kretanja, balansirane magnetske prekidače ugrađene u svaka vrata. Prostorija za sastanke, koja se nalazila duboko unutra, bila je zapravo prostorija unutar prostorije, čahura odvojena od okolnih betonskih zidova tridesetak centimetara debelim gumenim blokovima koji su sprečavali izlaženje svih vibracija (osobito ljudskog govora). Odmah do čahure za sastanke bila je trajna instalacija antena koje su konstantno pretraživale HF, UHF, VHF i mikrovalne prijenose - dakle, svaki pokušaj prisluškivanja razgovora koji se vodio u prostoriji. Na antene je bio piključen analizator spektra, koji je bio programiran da uoči svaku anomaliju

spektra. Na jednom kraju stola za sastanke, koji je bio napravljen od mahagonija i nalikovao je mrtvačkom kovčegu, sjedila su dvojica muškaraca. Njihov je razgovor bio zaštićen od prisluškivanja zvukom brujanja generatora i žamorom snimljenim na vrpcu, što je zvučalo kao mnoštvo ljudi u baru u vrijeme kad se piće prodaje po jeftinijim cijenama. Onaj tko bi nekako uspio premostiti sve razrađene mjere osiguranja i prisluškivati, ne bi mogao razlučiti riječi dvojice muškaraca za stolom od buke u pozadini. Stariji muškarac razgovarao je na neprisluškivani telefon, plosnatu crnu kutiju švicarske izrade. Bio je to čovjek nezdravo blijeda lica i zabrinuta izgleda, u svojim srednjim pedesetima, s naočalama zlatnih okvira. Masna koža na licu bila mu je meka i obješena, a rijetka kosa obojena neprirodno crvenkasto-smeđe. Ime mu je bilo Paul Marquand, i bio je potpredsjednik osiguranja za korporaciju. Marquand je došao u korporaciju na način uobičajen za direktore osiguranja u međunarodnim poslovnim korporacijama: neko je vrijeme proveo u francuskom pješaštvu, izbačen je zbog divljačkog ponašanja i priključio se francuskoj Legiji stranaca, a kasnije se preselio u SAD, gdje je radio kao štrajkolomac u nekoj rudarskoj kompaniji prije nego što ga je neka multinacionalna tvrtka zaposlila u svom osiguranju. Marquand je govorio brzo, tiho, a potom zaklopio slušalicu. “Ometanja u Bečkom sektoru”, rekao je Marquand čovjeku pokraj sebe, tamnokosom i tamnoputom Francuzu po imenu Jean-Luc Passard, koji je bio dvadesetak godina mlađi od njega. “Amerikanac je preživio nesreću s plinom u St. Gallenu.” Dodao je mrko: “Ne može više biti pogrešaka. Ne poslije debakla na Bahnhofplatzu.” “Nije bila tvoja odluka da se pošalje američkog vojnika”, rekao je Jean-Luc tiho. “Naravno da nije, ali nisam se ni protivio. Logika je bila uvjerljiva: proveo je neko vrijeme u blizini subjekta i za nekoliko je sekundi mogao prepoznati njegovo lice u mnoštvu. Koliko god da nekom strancu pokazuješ fotografiju, on nikada ne može tako brzo i tako pouzdano djelovati kao netko tko je osobno poznavao metu.” “Sada smo mobilizirali najboljega”, rekao je Passard. “Sad kad Arhitekt radi na slučaju, neće trebati puno vremena prije nego što se stvari potpuno ne dovedu u red.” “Njegov perfekcionizam vodi k upornosti”, primijetio je Marquand. “Ipak, razmaženog Amerikanca ne treba podcijeniti.” “Čudo je da je još živ, amater”, složio se Passard. “Biti fitness fanatik ne znači i imati sposobnosti preživljavanja.” Prezrivo se nasmijao i rugajući se rekao na engleskom s jakim naglaskom: “On ne poznaje prašumu. Poznaje samo dječju igru u parku.” “No svejedno”, rekao je Marquand, “postoji ono što se zove početnička sreća.” “On više nije početnik”, primijetio je Passard. Beč Postariji, lijepo odjeveni Amerikanac pojavio se na izlazu, hodajući ukočeno i polako, držeći u ruci putnu torbu. Pogledom je prešao po mnoštvu, sve dok nije ugledao uniformiranog vozača limuzine koji je u ruci držao maleni natpis na kojem je bilo njegovo ime. Stari je gospodin mahnuo u znak prepoznavanja i vozač je, u pratnji neke žene u bijeloj odori medicinske sestre, požurio prema njemu. Vozač je uzeo Amerikančevu torbu, a sestra je rekla: “Kakav je bio let, gospodine?” Govorila je engleski s austrijsko-njemačkim naglaskom. Čovjek je promrsio: “Mrzim putovati. Ne mogu to više podnijeti.” Sestra ga je otpratila kroz mnoštvo i van na ulicu, gdje je bio parkiran crni Daimler. Pomogla mu je da uđe u automobil, koji je bio opremljen standardnim pripadcima - telefonom, televizorom i barom. Nenametljivo u jednom kutu bila je oprema za hitnu medicinsku pomoć, koja je uključivala malenu bocu s kisikom, cijevi i masku za nos, defibrilator i šprice. “Pa, gospodine”, rekla je sestra kad se smjestio na debelo, mekano kožno sjedište, “vožnja uopće neće biti duga, gospodine.” Čovjek je nešto progunđao, naslonio se i zatvorio oči. “Molim vas, recite ako mogu nešto učiniti da vam bude udobnije”, rekla je sestra. 19 Ziirich Anna se u svom hotelu sastala s dužnosnikom za vezu Javnog tužitelja ziiriškog kantona. Bio je to Bernard Kesting, onizak mlad čovjek snažne građe i tamne kose, jake brade i gustih obrva, koje su se spajale u sredini. Kesting je bio ozbiljan, sav u poslu, vrlo profesionalan: tipičan švicarski birokrat. Poslije nekoliko minuta ukočena uvodnog razgovora, Kesting ju je odveo do svog automobila, BMW-a 728, parkiranog na polukružnom kolnom prilazu ispred hotela. “Rossignol je, dakako, nama jako dobro poznat”, rekao je Kesting, držeći joj otvorena vrata. “Već ga niz godina u bankarskim krugovima duboko poštuju. Moj ured nije nikada imao razloga ispitivati ga.” Ušla je u automobil, ali on je i

dalje tamo stajao kod otvorenih vrata. “Bojim se da nam priroda vaše istrage nije jasna. Taj gospodin nikada nije optužen ni za kakav zločin, znate.” “Shvaćam.” Dohvatila je ručku i sama zatvorila vrata. Živcirao ju je. Za upravljačem, dok je izlazio s kolnog prilaza i uputio se na Steinwiesstrasse, mirnu stambenu ulicu u blizini Kunsthausa, nastavio je: “Bio je i još uvijek jest, briljantan financijer.” “Ne mogu otkriti prirodu naše istrage”, rekla je Anna, “ali vam mogu reći da on nije na meti.” Neko je vrijeme šutio, a onda rekao s nešto nelagode: “Tražili ste zaštitni nadzor. Kao što znate, nismo mogli točno ustanoviti gdje živi.” “A to je uobičajeno za istaknute švicarske bankare? Da jednostavno... nestanu?” “Uobičajeno? Ne. Ali, na koncu konca, on je u mirovini. Ima pravo na svoje ekscentričnosti.” “A kako prima službene poruke?” “Preko pouzdanih domaćih zastupnika nekog vanjskog entiteta koji i njima ostaje potpuno nepoznat.” “Transparentnost nije osobita švicarska vrednota.” Kesting ju je brzo pogledao, ne znajući je li iskrena ili nije. “Čini se da je u nekom trenutku prije otprilike godinu dana odlučio da želi, je li, određenu diskreciju. Možda je imao fikciju da ga kradomice slijede - konačno, on ima devedeset godina, a slabljenje mentalnih funkcija katkad može dovesti do paranoičnih maštarija.” “To vjerojatno nije bila fikcija.” Kesting ju je oštro pogledao, ali nije rekao ništa. Herr Professor Doktor Carl Mercandetti beskrajno se razveselio kad je Ben spomenuo da je prijatelj profesora Johna Barnesa Godvvina. “Neka vam ne bude neugodno i nemate se razloga ispričavati. Imam ured u knjižnici. Zašto se ne bismo tamo sastali tijekom prijepodneva? Ja ću ionako biti tamo. Nadam se da vam Godwin nije rekao - trebao bih objaviti monografiju kao dio serije Cambridge Universitv Pressa čiji je on urednik, a već dvije godine kasnim s tim! On mi govori da je moj osjećaj za vrijeme pomalo mediteranski.” Mercandettijev smijeh bio je grohotan, čak i preko telefonske žice. Ben nije imao jasnu viziju o tomu što želi od Mercandettija, a Mercandetti je, sudeći po njegovoj razdraganosti, vjerojatno pretpostavljao da je to uglavnom društveni posjet. Ben je prvi dio prijepodneva proveo pretražujući sve popise korporacija u Švicarskoj koje je mogao pronaći, pa čak i kompjutorski pregledao sve telefonske popise. Ali nije mogao pronaći zapis o korporaciji pod nazivom Sigma Ag. Koliko je mogao vidjeti, nije postojao javni zapis o tomu da je ona ikada postojala. Carl Mercandetti izgledao je mnogo ozbiljnije nego što je Peter zamišljao kad je telefonski s njim razgovarao. Bio je to sitan čovjek od svojih pedesetak godina, kratko podšišane sijede kose, s naočalama ovalnih metalnih okvira. Međutim, kad se Ben predstavio, oči su mu postale življe i srdačno mu je stisnuo ruku u znak pozdrava. “Tko god je prijatelj Božji...” reče Mercandetti. “A ja sam mislio da ga samo studenti Princetona tako zovu.” Mercandetti zavrti glavom, smiješeći se. “Poznajem ga godinama i mogu samo reći da je dorastao svom nadimku. Strašno se bojim da će se pojaviti na ulazu u raj, govoreći: “A sada, jedno malo pitanje o fusnoti četrdeset tri u vašem članku...”“ Poslije nekoliko minuta Ben je spomenuo svoja nastojanja da uđe u trag korporaciji pod nazivom Sigma Ag, koja je krajem Drugog svjetskog rata osnovana u Zurichu. Nije dalje objašnjavao: znanstvenik će vjerojatno pretpostaviti da je riječ o nečemu što međunarodni bankar želi istražiti, možda zbog korporacijske revnosti. U svakom slučaju, Ben je znao da mu prešućivanje činjenica neće štetiti. Kad je čuo što Bena muči, Mercandetti je bio uljudan, ali nije se osjetio privučenim. Očito mu naziv Sigma nije puno značio. “Kažete da je osnovana 1945.?” upita povjesničar. p “Točno.” “Bila je to izvrsna godina za Bordeaux, jeste li to znali?” Slegnuo je ramenima. “Dakako, govorimo o vremenu od prije više od pola stoljeća. Mnoge kompanije koje su osnovane tijekom rata, ili odmah poslije rata, propale su. Naše gospodarstvo nije bilo tako dobro kao danas.” “Imam razloga vjerovati da još postoji”, reče Ben. Mercandetti je dobroćudno nakrivio glavu. “Kakve informacije imate?” “Ne baš čvrste informacije. To su više - priče. Priče onih koji su u položaju da znaju.” Mercandetti se doimao ironično i skeptično. “Imaju li ti ljudi još kakve informacije? Naziv se lako mogao promijeniti.” “Ali zar negdje ne postoji neki zapis o promjeni imena korporacija?” Povjesničar je upro pogled u nadsvođeni strop knjižnice. “Postoji mjesto gdje biste to mogli provjeriti. Zove se Handelsregisteramt des Kantom Ziirich - registracija svih poduzeća koja su

osnovana u Zurichu. Sve kompanije koje se ovdje osnuju moraju pohraniti dokumente u registar.” “Dobro. I da vas još nešto pitam. Ovaj popis.” Izvukao je popis direktora Sigme AG, koji je vlastitom rukom kopirao i gurnuo ga preko čvrsta hrastovog stola. “Prepoznajete li koje od ovih imena?” Mercandetti je nataknuo naočale za čitanje. “Većina ovih imena to su, znate, imena poznatih industrijalaca. Ovaj ovdje, Prosperi, to je lik iz svijeta podzemlja - mislim da je baš nedavno umro. U Brazilu, Paragvaju, ne sjećam se. Ovi su ljudi uglavnom već mrtvi ili su veoma stari. O, i Gaston Rossignol, bankar - on sigurno živi u Ziirichu.” “Je li još živ?” “Nisam čuo da je umro. Ali ako je i živ, sigurno ima osamdeset-devedeset godina.” “Može li se to saznati?” “Jeste li pokušali u telefonskom imeniku?” Ironičan pogled. “Ima puno Rossignola, ali nitko od njih s tim imenom.” Mercandetti je slegnuo ramenima. “Rossignol je bio veliki financijer. Prodonio je čvrstini našeg bankovnog sustava proslije Drugog svjetskog rata. Ima ovdje puno prijatelja. Ali vjerojatno se povukao na Cap d”Antibes i sada, dok mi ovdje pričamo, kokosovim uljem maže svoja ramena prekrivena jetrenim pjegama. Ili možda, iz nekog svog razloga, želi izbjeći svaku pozornost javnosti. Nakon nedavnih polemika oko švicarskog zlata i Drugog svjetskog rata mnogi su počeli rovariti, a neki bi od njih htjeli uzeti i zakon u svoje ruke. Ni švicarski bankar ne može živjeti u trezoru, dakako. Ljudi onda poduzimaju mjere opreza.” Ljudi poduzimaju mjere opreza. “Hvala vam”, rekao je. “To su mi vrlo korisne informacije.” Sada je izvukao crno-bijelu fotografiju koju je uzeo iz Handelsbanke i pružio je akademiku. “Je li vam tko od ovih ljudi poznat?” “Ne znam jeste li u srcu bankar ili ljubitelj povijesti”, reče Mercandetti veselo. “Ili trgujete starim fotografijama - koje su ovih dana jako na cijeni. Skupljači plaćaju cijelo bogatstvo za litofotografije iz devetnaestog stoljeća. Tu nisam baš doma. Više volim one u boji.” “Ovo baš nije fotografija s nekog izleta”, reče Ben obzirno. Mercandetti se nasmiješi i uzme fotografiju. “Ovo je sigurno Cyrus Weston - da, sa svojim šeširom kao zaštitnim znakom”, reče, pokazujući svojim tupastim prstom. “Ovaj izgleda kao Avery Henderson, koji je umro prije dosta godina. Ovo je Emil Menard, koji je izgradio Trianon, prvi pravi suvremeni konglomerat. Ovo bi mogao biti Rossignol, ali nisam siguran. Njega uvijek zamišljaš s velikom ćelom, a ne s ovakvom tamnom kosom, ali ovdje je bio mnogo mlađi. A ovaj ovdje...” Prošla je minuta u tišini prije nego što je Mercandetti ispustio fotografiju. “Kakva je to obijesna šala?” upita Bena, gledajući ga preko svojih naočala za čitanje. Na licu mu se pojavi smeten izraz. “Kako to mislite?” “Ovo je sigurno nekakva montaža, nekakva trik fotografija.” Akademik je govorio s dozom uzrujanosti. “Zašto to mislite? Weston i Henderson sigurno su se poznavali.” “Weston i Henderson? Sigurno. Ali sigurno je i to da nikada nisu bili na istom mjestu kao i Sven Norquist, norveški brodarski magnat, i Cecil Benson, britanski automobilski magnat, i Drake Parker, glavni čovjek petrokemijskog giganta, i Wolfgang Siebing, njemački industrijalac, čija je obiteljska kompanija nekoć izrađivala vojnu opremu, a sada je najpoznatija po svojim aparatima za kavu. I još deseci njihova soja. Neki od tih ljudi bili su krajnji suparnici, a neki su obavljali potpuno različitu djelatnost. Pretpostavka da su rc svi ovi ljudi sastali - značila bi da se sada cjelokupna povijest poslovanja u dvadesetom stoljeću mora ponovno početi pisati.” “Nije li to možda nekakva gospodarska konferencija održana na polovici stoljeća, poput Davosa?” usudi se Ben. “Možda nekakva prethodnica konferencijama u Bilderbergu? Nekakav sastanak korporacijskih divova?” Povijesničar je pokazao na još jednu osobu. “Ovo jedino može biti nečija zamisao da zbija šalu. To je vrlo vješto frizirana slika.” “Na koga to pokazujete?” “To je, dakako, Gerhard Lenz, bečki znanstvenik.” Mercandettijeva boja glasa bila je opora. Ime mu je bilo odnekud poznato, ali Ben nije znao u koji kontekst da ga smjesti. “Podsjetite me, tko je on?” “Tko je bio. Umro je u Južnoj Americi. Dr. Gerhard Lenz, briljantni um, u svakom slučaju, da ne spominjemo da je proizvod najboljeg bečkog medicinskog školovanja, utjelovljenje bečke civilizacije. Oprostite, sarkastičan sam, a to ne priliči povjesničaru. Činjenica je da je Lenz, kao i njegov prijatelj Josef Mengele, bio zloglasan po svojim pokusima na zatvorenicima u koncentracijskim logorima, na obogaljenoj djeci. Kad je rat zvršio, već je bio u svojim kasnim četrdesetima. Njegov sin još uvijek živi u Beču.” Moj Bože. Gerhard Lenz je bio

jedan od velikih monstruma dvadesetog stoljeća. Ben osjeti vrtoglavicu. Gerhard Lenz, svjetlooki nacistički časnik, stajao je odmah do Maxa Hartmana. Mercandetti iz džepa na sakou izvuče povećalo - koje je uvijek imao sa sobom kod arhivskih istraživanja, pretpostavi Ben - i stane pomno pregledavati fotografiju. Onda je pregledao požutjeli papir na koji je bila nanesena emulzija. Poslije nekoliko minuta zvrtio je glavom. “Doista, čini se da je stvarna. Ali to nije moguće. Ne može biti stvarna.” Mercandetti je govorio uzdržanom žestinom i Ben se pitao ne pokušava li on uglavnom uvjeriti sam sebe. Jer iako je poricao dokaz koji mu je bio pred očima, povjesničar je bio blijed. “Kažite mi”, reče, sada raspaljenim tonom glasa, u kojem su iščezli svi tragovi prijaznosti. “Odakle vam ovo?” Ljudi poduzimaju mjere opreza. Gaston Rossignol je bio živ: smrt tako dostojanstvenog lika ne bi prošla nezapaženo. No ipak su, poslije još jednog sata istraživanja, Mercandetti i on još bili na mrtvoj točki. “Žao mi je zbog neplodnog istraživanja”, reče Mercandetti rezignirano. “No ja sam povjesničar, a ne privatni istražitelj. Osim toga, pretpostavljam da ste vi više u ovakvim vodama, s obzirom na to da ste upoznati s financijskim malverzacijama.” Akademik je imao pravo; trebalo je to Benu već biti jasno. Ono na što je Mercandetti aludirao - financijske malverzacije, kako ih je nazvao - odnosilo se na zaštitu imovine, a Ben se ponešto razumio u to. Sada je na njemu bio red da sjedne i razmisli. Istaknuti ljudi ne nestaju samo tako; oni sagrade pravne građevine iza kojih se kriju. Zadatak skrivanja mjesta prebivanja od progonitelja nije bio tako različit od zadatka skrivanja od kreditora ili od državnih poreznih vlasti. Rossignol će htjeti zadržati kontrolu nad svojom imovinom dok je naizgled lišen nje. Neće biti lako nadzirati čovjeka bez imovine. Ben Hartman sjetio se nekog osobito škrtog klijenta Hartman Capital Managementa, koji je bio opsjednut načinima zaštite imovine. Ben je duboko prezirao tog čovjeka, ali koliko god nerado trošio vrijeme radeći na računu tog škrca, Ben je shvatio da će mu ono što je naučio o smicalicama povodom “zaštite imovine” sada biti od koristi. “Gaston Rossignol sigurno ovdje ima krvne rođake”, reče Ben Carlu Mercandettiju. “Mislim, nekoga pouzdanog i voljnog. Nekoga dovoljno bliskog da provodi njegove naloge, ali svakako mlađeg od njega.” Ben je znao da bi u svakoj varijanti takvog ugovora o raspolaganju imovinom moglo doći do nepoželjne komplikacije ako lažni užitnik umre prije. A tajnost takvog dogovora ovisila je o diskreciji tog partnera. “Govorite o Yves-Alainu, dakako”, reče profesor. “Je li?” “Upravo ste ga opisali. Yves-Alain Taille, bankarov nećak. On je ovdje istaknuti građanski vođa, zahvaljujući istaknutosti svoje obitelji, ali nimalo istaknuti bankar, zahvaljujući svojoj intelektualnoj osrednjosti. Općenito mišljenje koje vlada o njemu jest da je slab, ali dobronamjeran. Nekad je predsjedavao Zuriškim umjetničkim vijećem ili nečim takvim. Ima sinekuru u jednoj od privatnih banaka, potpredsjednik je nečega ili nešto takvo. Lako je provjeriti.” “A ako želim provjeriti ima li Taille pravo na imovinu u ovom kantonu pored svog osnovnog prebivališta? Postoji li javna porezna dokumentacija u svezi s prijenosom vlasništva?” “Postoje općinski spisi u Rathausu, pokraj Limmata. Ali ako je prijenos vlasništva obavljen nedavno, u^ posljednjih pet godina, možete obaviti i on-line pretraživanje. Isto vrijedi i za porezne dokumente koje tražite. To bi trebali biti javni dokumenti, ali ih se čuva na osiguranom poslužitelju, zbog jedne od dviju velikih švicarskih strasti jedna je strast za čokoladom, a druga je strast za tajnošću. Ja imam korisnički identifikacijski broj i lozinku pomoću koje možemo dobiti pristup. Znate, baš su me nedavno gradski oci uposlili da napišem nešto za brošuru o šesto pedesetoj obljetnici priključenja Ziiricha švicarskoj konfederaciji. To je istraživanje nešto više lokalnog značenja nego što je moj običaj, ali bili su velikodušni s francima.” Poslije sat vremena Ben je imao adresu. Bilo je to svakako mnogo skromnije mjesto stanovanja od Rossignolove prijašnje rezidencije. Poslije dva sata, pošto je zaronio u niz izuzetno zamršenih poreznih dokumenata, bio je uvjeren da je to mjesto gdje stanuje Gaston Rossignol. Kao prvo, isprava o vlasništvu bila je na Tailleovo ime, a to nije bilo njegovo osnovno prebivalište. Seoska kuća. Nitko iz užeg dijela Ziiricha ne bi imao takvu. Pied-a-terre za ljubavnicu? Ali bila je prevelika za to. A što je s trustom za investiranje u nekretnine koji je zadržao povlastice zajedničkog upravljanja?

Taille nije uživao unilateralnu kontrolu nad raspolaganjem imovinom; nije ju mogao prodati niti prenijeti vlasništvo bez dopuštenja trusta. A gdje je bio glavni ured tog trusta? Na jednom od otoka u kanalu La Manche, Jersevu. Ben se osmjehne. Lijepo obavljeno - sklonište od poreza, ali ne jedno od onih uistinu zloglasnih. Otok je bio na jednako zlu glasu kao i Nauru, ali njegova je bankarska mreža bila još jače isprepletena i još ju je teže bilo probiti. Ben je ponovno bacio pogled na adresu koju je pribilježio. Bilo je nevjerojatno da će ga kratka vožnja automobilom odvesti do jednog od utemeljitelja Sigme. Peter se pokušavao sakriti od Sigme i to ga je uništilo. Ben duboko uzdahne i osjeti kako u njemu izgara nagomilani gnjev. Dakle, došlo je do izmjene plana, pomisli. Sada neka se Sigma pokuša sakriti od mene. 20 Ben je pronašao kuću Gastona Rossignola u području Ziiricha zvanom Hottingen, strmom, brdovitom području ponad grada. Kuće su se nalazile na velikim parcelama i bile su zaklonjene drvećem: vrlo skrovito i odijeljeno od svijeta. Rossignolova kuća nalazila se na Hauserstrasse, u blizini Dolder Grand Hotela, vrhunskog ziiriškog hotela, koji je na općem glasu kao najbolji hotel u Europi. Kuća je bila prostrana i niska zgrada, sagrađena očito početkom stoljeća, od smeđeg kamena. Nije se doimala kao neka sigurna kuća, razmišljao je Ben, ali je upravo zbog toga toliko služila svrsi. Rossignol je odrastao u Ziirichu, ali je veći dio svog života proveo u Bernu. Poznavao je, dakako, neke Ziirišane od moći i utjecaja, ali to nije bilo mjesto gdje je primao goste. Osim toga, stanovnici u Hauserstrasse bili su ljudi koji su se držali za sebe; bilo je to susjedstvo bez međususjedskih odnosa. Starac koji njeguje vlastiti vrt nikada ne privlači pozornost. To je udoban, ali i prilično turoban život. Ben je parkirao Range Rover na kosini blok kuća dalje i povukao ručnu kočnicu kako se automobil ne bi otkotrljao. Otvorio je pretinac i uzeo Lieslin revolver. Četiri su metka ostala u ležištu. Morat će negdje kupiti još streljiva ako želi taj pištolj koristiti za zaštitu. Provjerivši je li povučen sigurnosni zaponac, ubacio je oružje u džep svoje jakne. Pozvonio je. Nitko nije otvarao, pa je poslije nekoliko minuta ponovno pozvonio. . Opet nitko nije otvarao. ^ Pritisnuo je kvaku, ali vrata su bila zaključana. Opazio je posljednji model Mercedesa parkiran u otvorenoj garaži pokraj kuće. Je li to bio Rossignolov ili tuđi automobil, nije mogao znati. Već se okrenuo da ode kad mu je sinulo da pokuša na ostala vrata, pa se uputi oko kuće. Tratina je bila netom pokošena, a cvijetnjak lijepo odnjegovan. Netko je dobro vodio brigu o kući. Kuća je sa stražnje strane bila ljepša nego sprijeda. Bilo je tu veliko zemljište oivičeno cvjetnjacima, okupano jutarnjim suncem. Nasred velike terase sa stražnje strane kuće nalazila se kupola, u blizini ležaljki. Ben je pristupio stražnjem ulazu. Otvorio je staklena vanjska vrata, a onda pritisnuo kvaku. Vrata su bila otključana. Otvorio je vrata, dok mu je srce ubrzano tuklo, i pripremio se na zvuk alarma, ali nije se oglasio. Je li Rossignol tu? Ili tko drugi, neka služavka, domaćica, netko od obitelji? Ušao je u kuću, u mračno, popločano predsoblje. Nekoliko kaputa visjelo je na vješalicama, zajedno s drvenim štapovima ukrašenih ručki. Prošavši kroz predsoblje, ušao je u nešto nalik na radnu sobu, malenu sobu s velikim radnim stolom i nekoliko polica s knjigama. Gaston Rossignol, nekoć stup švicarskog bankarstva, bio je, čini se, čovjek razmjerno skromna ukusa. Na stolu je bila zelena bugačica, a odmah do nje elegantni crni telefon Panasonic sa svim modernim dodacima: zvučnikom, ispisom pozivnog broja, interkomom, spikerfonom, digitalnom telefonskom tajnicom. Dok je gledao u njega, telefon je zazvonio. Zvonjava je parala uši, jer je zvono bilo namješteno na najglasnije. Ukočio se, jer je očekivao da će ući Rossignol i pitao se kako će mu objasniti svoj ulazak. Telefon je ponovno zazvonio, tri, četiri puta, i onda je prestao. Čekao je. Nitko se nije javljao. Znači li to da nikoga nema kod kuće? Pogledao je ispis pozivnog broja, dugi niz znamenki, očito međugradska. Odlučio je krenuti dalje u kuću. Dok je išao hodnikom, začuo je tihu glazbu - zvučalo je poput Bacha - ali odakle je zvuk dolazio? Je li ipak netko kod kuće? S udaljenog kraja hodnika ugledao je kako svjetlost ulazi iz jedne prostorije. Približio se, a glazba je postala glasnija. Ušao je unutra i odmah vidio da je to blagovaonica s dugačkim stolom u sredini, koji je bio prekriven čistim bijelim platnenim stolnjakom na kojem je bio serviran srebrni vrč za kavu na srebrnom pladnju, a na samo jednom mjestu za stolom bio je tanjur

s jajima i kobasicom. Čini se da je doručak servirala domaćica, ali gdje je ona? Prijenosni kasetofon koji se nalazio na bifeu uza zid svirao je Bachovu suitu za čelo. A za stolom, leđima okrenut Benu, sjedio je starac u invalidskim kolicima. Ćelava glava potamnjela od sunca, obrubljena sjedinama, jaki vrat, okrugla ramena. Starac, čini se, nije čuo kad je Ben ušao. Vjerojatno je nagluh, zaključi Ben, a to mu potvrdi i slušno pomagalo koje mu je bilo u desnom uhu. Ipak, ne prepuštajući se riziku, uvukao je ruku u unutarnji džep svoje kožne jakne, napipao revolver i izvukao ga te oslobodio zaponac. Starac se nije pomaknuo. Sigurno je bio prilično gluh, ili mu je slušno pomagalo bilo isključeno. Odjednom se Ben trgne na zvonjavu telefona, jednako tako glasnu kakva je bila i tamo u radnoj sobi. Ali starac se nije pomaknuo. Telefon je ponovno zazvonio, treći, četvrti put, a onda prestao. Onda je začuo glas nekog muškarca s dna hodnika, koji je djelovao uzbuđeno. No onda Ben shvati da glas dolazi iz telefonske tajnice, ali nije mogao razabrati što govori. Približio se nekoliko koraka, a onda cijev pištolja prislonio starcu na glavu. “Ne mičite se.” Starcu glava padne prema naprijed i ostane mu visjeti na prsima. Ben slobodnom rukom dograbi ručku kolica i okrene ih. Starcu je brada ležala na prsima, oči su mu bile širom otvorene, pogled uprt u pod. Bio je mrtav. Bena obuze panika. ; Opipa hranu na tanjuru. Jaja i kobasica još su bili topli. Očito je Rossignol umro prije nekoliko trenutaka. Je li umoren? Ako je tako, ubojica je možda upravo sada u kući! Otrčao je hodnikom kojim je i došao, a telefon je ponovno zazvonio. U radnoj sobi pogleda na ispis pozivnog broja: isti dugi niz znamenki, koji je počinjao s 431. Odakle je taj poziv? Brojevi su mu bili poznati. Neka europska zemlja, u to je bio siguran. Uključila se telefonska tajnica. “Gaston? Gaston?” vikao je muški glas. *<q Riječi su bile na francuskom, ali izgovorene stranim- naglaskom, p” je Ben uspio razabrati samo nekoliko riječi. s*©f Tko je zvao Rossignola, i zašto? Začulo se još jedno zvono, ono na vratima! Otrčao je na stražnji ulaz, koji je ostavio malo otvoren. Tamo nije bilo nikoga. Bježi! Izašao je van i otrčao oko kuće, usporivši kad je došao blizu pročelja. Zaklonjen visokim grmljem, mogao je vidjeti kako bijeli policijski automobil polako obilazi kvart, kako je pretpostavio. Niska ograda od lijevanog željeza dijelila je Rossignolovo dvorište od susjedova. Odjurio je do niske ograde i preskočio preko nje u susjedovo dvoriše, koje je uglavnom bilo jednako veliko kao i Rossignolovo, iako ne tako lijepo uređeno. Preuzeo je golem rizik da ga opazi netko iz susjedove kuće, ali ga nitko nije zazvao; nisu se čuli pucnjevi; nastavio je trčati, oko kuće i van na Hauserstrasse. Tridesetak metara niz ulicu nalazio se Rover. Otrčao je do njega, uskočio unutra i upalio motor. Brzo se okrenuo za sto osamdeset stupnjeva i odvezao se niz strmu ulicu, hotimice usporivši vožnju, tako da izgleda kao da se neki mještanin vozi na posao. Netko je upravo pokušao nazvati Rossignola. Netko tko je zvao iz mjesta čiji telefonski broj počinje s 431. Brojke su mu se vrtjele u mislima sve dok nešto nije škljocnulo. Beč. Austrija. Poziv je došao iz Beča. Ti ljudi imaju nasljednike, rekla je Liesl. Jedan od njih, rekao mu je Mercandetti, stanuje u Beču: sin monstruma Gerharda Lenza. Sad kad je Rossignol mrtav, to se moglo uzeti kao logičan trag. Ništa izvjesno - daleko od toga - ali barem kao mogućnost. Mogući trag među tako malo tragova. Za nekoliko minuta stigao je u središte grada, blizu Bahnhofplatza, gdje ga je Jimmy Cavanaugh pokušao ubiti. Gdje je sve počelo. Morao je sjesti na prvi vlak za Beč. Austrijske Alpe Začulo se tiho kucanje na vratima i starac je razdraženo povikao: “Da?” Ušao je liječnik u bijeloj kuti, nizak, odebeo čovjek okruglih ramena i s trbuščićem. “Kako smo, gospodine?” upita liječnik. “Kako vam se dopada apartman?” “Vi to nazivate apartmanom?” reče pacijent broj osamnaest. Ležao je na krevetu, potpuno odjeven u svoje zgužvano odijelo s prslukom. “Ovo je prokleta redovnička ćelija.” Doista, soba je bila jednostavno namještena, sa samo jednom stolicom, jednim radnim stolom, svjetiljkom za čitanje i televizijskim prijamnikom. Na kamenom podu nije bilo saga. Liječnik se usiljeno nasmiješio. “Ja sam dr. L6fquist”, reče sjedajući na stolicu pokraj kreveta. “Htio bih vam izraziti dobrodošlicu, ali vas moram i upozoriti. Bit će ovo surovih i teških deset dana. Bit ćete podvrgnuti najopsežnijim fizičkim i mentalnim ispitivanjima.” Pacijent broj osamnaest nije se potrudio da sjedne. “Zašto mentalnim, dovraga?” “Jer,

znate, ne udovoljavaju svi uvjetima.” “Sto se događa ako mislite da sam lud?” “Svakoga tko nije pozvan da se priključi na našu žalost šaljemo kući.” Pacijent nije rekao ništa. “Možda biste se trebali odmoriti, gospodine. Popodne će biti naporno. Ići ćete na CT, rendgen pluća, te na niz kognitivnih testova. I dakako, standardni test depresivnosti.” “Ja nisam depresivan”, odbrusi pacijent. Liječnik se nije obazirao. “Večeras trebate postiti, kako bismo mogli točno izmjeriti kolesterol u plazmi, trigliceride, lipoproteine, i tako dalje.” “Postiti? Mislite, gladovati? Ja neću gladovati!” “Gospodine”, reče liječnik ustajući, “možete otići kad god želite. Ako ostanete, i ako budete pozvani da se priključite, postupak će biti dug i prilično bolan, moram biti iskren. Ali bit će to nešto što niste nikada doživjeli tijekom svog dugog života. Nikada. To vam obećajem.” *** Kesting nije skrivao svoje iznenađenje kad se Anna poslije nekoliko sati vratila s adresom; a i Anna je zapravo u određenoj mjeri dijelila to iznenađenje. Učinila je ono što je namjeravala i upalilo je. Nakon što je nekoliko puta iščitala Rossignolov dosje, pronašla je jedno ime koje bi moglo pomoći: ime državnog službenika Daniela Tainea. To se ime pojavilo u nekoliko različitih konteksta, a daljnje je istraživanje potvrdilo njezinu intuiciju. Gaston Rossignol bio je Taineov prvi poslodavac i, kako se čini, nešto kao mentor. Sedamdesetih su godina Taine i Rossignol bili partneri u dioničkom društvu koje je, između ostalog, trgovalo Euroobveznicama s visokom dobiti. Rossignol je sponzorirao Taineovu pristupnicu Društvu Kifkintler, muškom klubu u čijem su članstvu bili mnogi ziiriški najmoćniji građani. Sada je Taine, stekavši svoje malo bogatstvo, služio u različitim časnim svojstvima u kantonu. On je bio osoba koja je imala upravo takav pristup i izvore koji su omogućavali da se zamisli njegova ostarjelog mentora glatko ostvaruju. Anna je nenajavljeno svratila k Taineu kući, predstavila se i položila karte na stol. Njezina je poruka bila jednostavna. Gastonu Rossignolu neposredno je prijetila velika opasnost. Taine je bio vidljivo preplašen, ali šutljiv, kao što je i očekivala. “Ja vam ne mogu pomoći. On se preselio. Nitko ne zna kamo i nikoga se ne tiče.” “Osim ubojica?” “Ako i postoje takvi ubojice”, rekao je Taine s očitom skepsom, ali je prebrzo prihvatio njezinu sugestiju, “tko kaže da će ga oni pronaći ako vi to ne možete. Vaši su izvori očito prilično opsežni.” “Imam razloga vjerovati da su već na putu.” Oštro ju je pogledao. “Doista? Zašto to mislite?” Anna je zavrtjela glavom. “Postoje određene stvari o kojima mogu razgovarati samo osobno s Gastonom Rossignolom.” “A zašto mislite da bi ga netko htio ubiti? On je u Ziirichu jedna od najcjenjenijih osoba.” “A to objašnjava zašto se skriva.” “Govorite koješta”, reče Taine poslije male stanke. Anna ga je nekoliko trenutaka gledala u oči. Zatim mu je dala posjetnicu, na kojoj je bilo njezino ime i brojevi telefona u Uredu za posebna istraživanja. “Vratit ću se za sat vremena. Vjerujem da su vaši izvori prilično opsežni. Provjerite me. Utvrdite možete li mi vjerovati. Učinite sve što možete da utvrdite da sam ja ta za koju se izdajem i da sam se točno predstavila.” “Kako mogu ja, obični švicarski građanin...” “Imate vi načina, gospodine Taine. A ako vi ne možete, može vaš prijatelj. Sasvim sam uvjerena u to da ćete htjeti pomoći svom prijatelju. Mislim da se razumijemo.” Poslije dva sata Anna Navarro posjetila je Tainea na njegovu radnom mjestu. Ministarstvo gospodarstva nalazilo se u mramornoj zgradi koja je sagrađena u poznatom stilu Beaux Arts s kraja devetnaestog stoljeća. Taineov ured bio je velik, osunčan i pun polica s knjigama. Čim je stigla, uveli su je k njemu; vrata od tamnog drveta diskretno su se zatvorila za njom. Taine je tiho sjedio za svojim radnim stolom od kvrgave orahovine. “Ovo nije bila moja odluka”, naglasio je. “Tako je odlučio monsieur Rossignol. Ja to ne podupirem.” “Provjerili ste me.” “Provjerili su vas”, pažljivo ponovi Taine, pasivna tona glasa. Vratio joj je posjetnicu. “Zbogom, gospođice Navarro.” Adresa je bila ispisana sitnim slovima na praznom prostoru lijevo od njezina imena. Najprije je nazvala Bartletta, obavijestivši ga o napretku. “Uvijek me zadivite, gospođice Navarro”, odgovorio je s prizvukom iznenađenja i istinske srdačnosti. Dok su se ona i Kesting vozili prema adresi u Hottingenu, on je rekao: “Jutros je odobren vaš zahtjev za nadzor. Za tu svrhu bit će angažirano nekoliko neobilježenih policijskih automobila.” “A njegov telefon?” “Da, za nekoliko sati moći ćemo ga prisluškivati. Jedan službenik Kantonspolizeia bit će zadužen za slušanje iz

Mutterhausa.” “Mutterhausa?” “Policijskog stožera. Iz matične kuće, kako je zovemo.” Vozili su uzbrdo po Hottingenstrasse. Kuće su postajale veće i ljepše, drveće gušće. Konačno su došli do Hauserstrasse i skrenuli na kolni prilaz niske smeđe kamene kuće koja se nalazila usred lijepo uređena dvorišta. Opazila je da nigdje u blizini nema neobilježenih policijskih kola. “To je ta adresa”, reče Kesting. Klimnula je. Još jedan švicarski bankar, pomisli, s velikom kućom i lijepom okućnicom. Izašli su iz auta i otišli do prednjeg ulaza. Kesting je pozvonio. “Nadam se da ne zamjerate ako ja vodim razgovor.” “Nipošto”, odgovori Anna. Što god na papiru značila “međunarodna suradnja”, bio je to protokol, i oboje su to znali. .v Pričekavši nekoliko minuta, Kesting je ponovno pozvonio. “Star je čovjek i već je nekoliko godina vezan za invalidska kolica. Sigurno mu treba vremena dok dođe.” Poslije još nekoliko minuta, Kesting reče: “Ne mogu zamisliti da izlazi van u svojoj dobi.” Ponovno je pozvonio. Znala sam da to neće ići samo tako, pomisli Anna. Kakav promašaj. “Možda je bolestan”, reče Kesting. S nelagodom je pritisnuo kvaku, ali vrata su bila zaključana. Zajedno su otišli do stražnjih vrata, koja su se odmah otvorila. Zazvao je u kuću: “Dr. Rossignol, ja sam Kesting iz ureda javnog tužioca.” “Dr.” je djelovalo posve kao izraz počasti. Tišina. “Dr. Rossignol?” Kesting je ušao u kuću, a Anna za njim. Svjetla su bila upaljena i čula je klasičnu glazbu. “Dr. Rossignol?” reče Kesting glasnije. Krenuo je dublje u kuću. Ubrzo su se našli u blagovaonici, gdje su svjeda bila upaljena, a s kasetofona je svirala glazba. Anna je namirisala kavu, jaja i neku vrst pržena mesa. “Dr. - O, dobri Bože!” Užasnuta, Anna je vidjela ono što je Kesting već vidio. Starac je sjedio za stolom u invalidskim kolicima, a pred njim je bio tanjur s doručkom. Glava mu je bila na prsima, oči raskolačene, a pogled ukočen. Bio je mrtav. Došli su i do njega! To je samo po sebi i nije iznenadilo. Zapanjilo ju je vrijeme odigravanja - moralo se to dogoditi neposredno prije njihova dolaska. Kao da su znali da dolaze službenici vlasti. Osjetila je strah. “Prokletstvo”, rekla je. “Pozovite hitnu pomoć. I odjel za umorstva. I molim vas, neka ništa ne diraju.” 21 Ekipa za obradu prizorišta zločina iz odjela za umorstva ziiriškog Kantonspolizeia došla je za sat vremena i napravila videosnimke i obične fotografije. Kuća je bila dobro napudrana radi otisaka prstiju, osobito prednja i stražnja vrata i tri prozora do kojih se moglo uspeti s tla. Anna je zamolila specijalista da uzme otiske i s Rossignolovih kolica i s cijele nepokrivene kože na pokojnikovu tijelu. I s Rossignola su uzeti eliminacijski otisci prije nego što je tijelo uklonjeno. Da se Amerikanci nisu toliko zanimali za Rossignola prije njegova ubojstva, i čak tražili nadzor, zacijelo bi se starčeva smrt proglasila prirodnom. Konačno, Gaston Rossignol imao je devedeset i jednu godinu. No umjesto toga, naređena je obdukcija, uz posebno poklanjanje pozornosti očnoj tekućini. Autopsija će se obaviti u zgradi Instituta za sudsku medicinu Sveučilišta u Ziirichu, što je bio standard, jer u Ziirichu nije bilo mrtvozornika. Anna se vratila u svoj hotel. Bila je iscrpljena - nije spavala u avionu, jer je odlučila ne uzeti Ativan - pa je povukla zavjese, odjenula majicu velikog broja i legla u krevet. Iz sna ju je trgnuo telefon. U trenutku se nije mogla snaći, pa je pomislila da je u Washingtonu i da je mrkla noć. Pogledala je u svjetleće kazaljke na svom satu i vidjela da je četrnaest i trideset, po ziiriškom vremenu. Podigla je slušalicu. “Je li to gospođica Navarro?” upita muški glas. “Ja sam”, zagraktala je, a potom pročistila grlo. “Tko ste vi?” “Ja sam časnički namjesnik Schmid iz Kantonspolizeia. Istražitelj sam za umorstva. Oprostite, jesam li vas probudio?” “Ne, ne, samo sam drijemala. Što je posrijedi?” “Dobili smo otiske prstiju zajedno s nekim zanimljivim rezultatima. Možete li doći do sjedišta policije?” Schmid je bio ugodan čovjek široka lica, kratke kose i smiješno malih šiški. Na sebi je imao košulju mornarsko plave boje i zlatan lančić oko vrata. Ured mu je bio ugodan, jarko osvijetljen i s malo namještaja. Dva radna stola od svijetla drva bila su okrenuta jedan prema drugomu. Ona je sjela za jedan, a on za drugi. Schmid se igrao spajalicom za papir. “Kriminaltechnik je napravila otiske prstiju. Eliminirani su Rossignolovi, pa su ostali brojni drugi otisci, većinom neidentificirani. Bio je udovac, pa pretpostavljamo da pripadaju njegovoj domaćici i nekolicini drugih koji su radili u njegovoj kući. Domaćica je bila na dužnosti preko noći, do

jutra, kad mu je priredila doručak i otišla. Sigurno su promatrali kuću i vidjeli je kako odlazi.” “Nije imao njegovateljicu?” “Ne”, reče Schmid, otvarajući i zatvarajući spajalicu za papir. “Znate, sada imamo kompjutoriziranu bazu podataka s otiscima prstiju, baš kao i vi.” Mislio je na Službu za automatsku identifikaciju otisaka prstiju, u kojoj su bili pohranjeni milijuni otisaka prstiju. “Otiske se skenira, digitalizira i šalje modemom u središnji registar u Bernu, gdje ih se usporedi sa svim dostupnim bazama podataka. Traganje nije dugo trajalo. Vrlo smo brzo našli osobu.” Uspravila se. “Da?” “Da, zato je slučaj dodijeljen meni. Otisci pripadaju Amerikancu koji je ovdje bio pritvoren prije tek nekoliko dana u vezi s pucnjavom u blizini Bahnhofplatza.” “Tko je on?” “Amerikanac po imenu Benjamin Hartman.” Ime joj ništa nije značilo. “Sto znate o njemu?” “Podosta. Vidite, sam sam ga ispitivao.” Pružio joj je fascikl s fotokopijama Hartmanove američke putovnice, vozačke dozvole, kreditnih kartica i zapisa švicarske policije sa službenim fotografijama. Pomno je pregledala fotokopije, zadivljena. Je li to njezin čovjek, ubojica? Amerikanac? Čovjek srednjih tridesetih godina, investicijski bankar za novčarsku tvrtku imenom Hartman Capital Management. Obiteljski posao, pretpostavila je. To je vjerojatno značilo da ima novaca. Živi u New Yorku. Ovdje je na skijanju, kako je rekao Schmidu. Ali to bi mogla biti laž. Tri preostale žrtve s popisa Sigma bile su ubijene tijekom njegova boravka u Zurichu. Jedna je žrtva živjela u Njemačkoj, gdje se može doći vlakom, dakle, to je moguće. Druga je bila u Austriji; također moguće. Ali Paragvaj? Do tamo se treba dugo voziti zrakoplovom. Ali mogućnost se ne mora odbaciti. Kao ni mogućnost da ne radi sam. “Što se dogodilo na Bahnhofstrasse?” upitala je. “Je li pucao na nekoga?” Spajalica za papir koju je Schmid gnjavio škljocnula je na sredini. “Bila je to pucnjava po ulici i u trgovačkom pasažu ispod Bahnhofplatza. Ispitivan je u vezi s tim. Osobno ne mislim da je on pucao. Stalno je tvrdio da ga je netko pokušao ubiti.” “Je li tko ubijen?” “Nekoliko prolaznika. I, po njegovu pričanju, čovjek za kojeg tvrdi da ga je pokušao ubiti.” “Hmmm”, rekla je zdvojno. Bizarna priča: Koliko je toga bilo istinito? Tko je bio taj čovjek? “Pustili ste ga?” “Nismo ga imali na temelju čega zadržati. A i iz njegove su tvrtke povukli veze. Dobio je savjet da napusti kanton.” Ne u moje dvorište. Jesu li tako u Zurichu pristupali provođenju zakona? Anna je mrzovoljasto upitala: “Imate li bilo kakvu predodžbu o tomu gdje je on sada?” “Tada je tvrdio kako planira otići u St. Moritz. U hotel Carlton. Ali smo saznali da se tamo nije prijavio. Onda nam je jučer dojavljeno da se ponovno pojavio u Zurichu, u Handelsbank Schuieizu. Pokušali smo ga privesti radi daljnjeg ispitivanja, ali nam je umaknuo. Još jedna nesreća, popraćena pucnjavom. To ga posvuda prati.” “Ma tko bi rekao”, reče Anna. “Možete li nekako saznati je li Hartman odsjeo u nekom drugom hotelu u Zurichu, ili negdje u zemlji?” Schmid je kimnuo glavom. “Mogu stupiti u kontakt sa službom za nadzor hotela u svakom kantonu. Kopije prijavaka u hotele idu mjesnoj policiji.” “Koliko su u toku?” “Katkad i ne baš”, prizna Schmid. “Barem možemo saznati gdje je bio.” “Ako se prijavio pod svojim imenom.” “Svi legalni hoteli traže od stranaca da pokažu svoju putovnicu.” “Možda nema samo jednu putovnicu. Možda nije odsjeo u “legalnom” hotelu, možda ovdje ima prijatelje.” Schmid je izgledao blago uzrujano. “Ali gledajte, upoznao sam ga, i nije mi izgledao kao netko tko nosi lažne putovnice.” “Neki od tih međunarodnih poslovnih ljudi, znate, imaju i druge putovnice iz zemalja kao što su Panama, Irska ili Izrael. Katkad im dobro dođu.” “Da, ali na tim bi putovnicama ipak pisalo njihovo pravo ime, zar ne?” “Možda bi, a možda i ne bi. Postoji li neki način da se sazna je li napustio zemlju?” “Ima puno različitih načina na koje možete napustiti zemlju - zrakoplovom, automobilom, vlakom, pa čak i pješice.” “Zar granična policija ne vodi bilješke?” “Pa, granična policija treba pregledavati putovnice”, prizna Schmid, “ali često to ne čini. Najviše se možemo nadati ako je otputovao zrakoplovom. Oni vode bilješke o svim putnicima.” “A ako je otputovao vlakom?” “Tada možda ne nađemo nikakav trag, osim ako nije rezervirao sjedalo na nekom međunarodnom vlaku. Ali ne bih se tomu nadao.” “Ne”, zamišljeno će Anna. “Možete li početi tražiti?” “Naravno”, odgovori Schmid srdito. “To je standardni postupak.” “Kad mogu očekivati rezultate obdukcije? Osobito me zanima toksikološki nalaz.” Znala je da vjerojatno malo previše

požuruje čovjeka. Ali nije imala izbora. Schmid je slegnuo ramenima. “To može potrajati i tjedan dana. Mogao bih zatražiti da se stvar ubrza.” “Htjela bih da traže jedan specifičan neurotoksin”, rekla je. “To ne bi trebalo dugo trajati.” “Mogu ih nazvati.” “Hoćete li? I bankovne izvatke. Trebam Rossignolove bankovne izvatke unatrag dvije godine. Hoće li švicarske banke surađivati ili će nam pružiti gotovu priču o tajnosti podataka?” “Surađivat će s policijom koja istražuje umorstvo”, odgovori Schmid natmureno. “To je lijepo iznenađenje. O, još nešto. Ove fotokopije njegovih kreditnih kartica - mislite li da bi ih mogla dobiti?” “Ne vidim zašto ne.” “Krasno”, reče. Ovaj joj se čovjek zapravo počeo sviđati. Sdo Paolo, Brazil Svadbeno primanje održavalo se u najekskluzivnijem privatnom klubu u Brazilu, Hipica Jardinsu. Članovi kluba bili su uglavnom pripadnici quatrocentoes, brazilske aristokracije, potomaka prvih portugalskih doseljenika koji su ovdje već najmanje četiristo godina. Bili su to zemljoposjednici, vlasnici tvornica papira, novinskih i izdavačkih kuća te tvornica za proizvodnju igraćih karata, hotelski magnati - najbogatiji od najbogatijih, kao što je i svjedočio dugačak niz Bentleva i Rolls-Royceva parkiranih ispred kluba. Večeras su se mnogi od njih pojavili u punom sjaju, s bijelim kravatama i frakovima, kako bi proslavili vjenčanje kćeri jednoga od brazilskih plutokrata, Doutora Otavija Carvalha Pinta. Njegova se kći Fernanda udavala u jednako tako znamenitu obitelj, Alcantara Machados. Jedan od gostiju bio je dostojanstven, sjedokos čovjek od gotovo devedeset godina. Iako nije bio jedan od quatrocentoes - bio je zapravo rođen u Lisabonu, a u Sao Paolo doselio se u pedesetima neizmjerno bogat bankar i zemljoposjednik i desetljećima je bio poslovni partner i prijatelj mladenkina oca. Starac se zvao Jorge Ramago. Sjedio je i promatrao ples parova i nije ni dotakao svoj noisettes de veau Perigourdine. Jedna je konobarica, mlada tamnokosa žena, nesigurno pristupila starcu i rekla mu na portugalskom: “Senor Ramago, imate telefonski poziv.” Ramago se polako okrenuo kako bi je pogledao: “Telefon?” i; “Da, gospodine, kažu da je hitno. Od kuće. Vaša supruga.” Ramago se odjednom zabrine. “Gdje? - gdje? - “ mucao je. “Ovuda, gospodine”, rekla je konobarica i nježno mu pomogla ustati. Hodali su polako prostorijom za banket, jer je stari Lisabonac patio od reume, iako je inače bio izvrsna zdravlja. Kad su izašli iz prostorije za banket, konobarica je odvela Ramaga do antikne drvene telefonske govornice i pomogla mu da uđe u nju, dok mu je revno poravnavala zgužvani smoking. Upravo kad je došao do telefona, Ramago je osjetio oštar ubod u gornjem dijelu bedra. Zgranuo se, pogledao uokolo, ali konobarica je već otišla. Međutim, bol je brzo prestala pa je on stavio slušalicu na uho i slušao. No čuo je samo telefonski signal. “Nema nikoga na vezi”, uspio je Ramago reći u prazno prije nego što je izgubio svijest. Poslije minutu-dvije neki je konobar opazio starca kako se onesvijetio u telefonskoj govornici. Panično je zazvao upomoć. Austrijske Alpe Pacijenta broj osamnaest probudili su u ponoć. Medicinska sestra nježno mu je stavila povezu na nadlakticu i počela mu vaditi krv. “Što je to, dovraga?” gunđao je. “Žao mi je, gospodine”, rekla je sestra na engleskom s jakim akcentom. “Moramo vam uzeti vensku krv svaka četiri sata od ponoći nadalje cijeli dan.” “Blagi Bože, zašto?” “Kako bismo izmjerili razinu vašeg serumskog Epo - eritropoietina.” “Nisam znao da to imam.” Sve su ga te medicinske stvari uznemiravale, ali je znao da ga još puno toga čeka. “Molim vas, spavajte dalje, gospodine. Očekuje vas naporan dan.” Doručak je poslužen u raskošnoj zajedničkoj blagovaonici. Bio je tu švedski stol prepun svježeg voća, svježeg peciva, kobasica, jaja, slanine i šunke. Kad je bio gotov s doručkom, pacijent broj osamnaest odveden je u sobu za ispitivanje u drugom krilu zgrade. Tu mu je neka druga medicinska sestra malim skalpelom pažljivo zarežala kožu na unutarnjoj strani nadlaktice. Zajaukao je. “Ovo vas je zaboljelo, žao mi je”, rekla je sestra. “Cijelo moje tijelo jedna je velika bol. Čemu ovo?” “To je biopsija kože kako bismo ispitali elastična vlakna u retikularnom dermisu”, odgovorila je dok je stavljala zavoj. U pozadini su dvojica liječnika u bijelim kutama tiho razgovarala na njemačkom. Pacijent broj osamnaest razumio je svaku riječ. “Malo mu je oslabjela funkcija mozga”, rekao je niski, bucmasti liječnik, “ali to se i očekuje u čovjeka njegovih godina. Nema znakova senilne demencije ili Alzheimerove bolesti.” Visoki, mršavi čovjek blijedog lica upita: “Sto je s

masom srčanog mišića?” “Prihvatljiva je. Ali izmjerili smo krvni tlak u posteriornoj tibijalnoj arteriji, ovog puta pomoću Doppler ultrazvuka, i pronašli smo neko oboljenje perifernih arterija.” “Znači da mu je krvni tlak povišen?” , “Malo, ali to smo i očekivali.” “Jeste li mu izmjerili broj krvnih stanica?” “Mislim da to baš sad rade u laboratoriju.” “Dobro. Mislim da je ovaj dobar kandidat. Predlažem da ubrzamo ispitivanja.” Dobar kandidat, pomisli pacijent broj osamnaest. Dakle, ipak će se dogoditi. Okrenuo se prema liječnicima koji su razgovarali i široko im se nasmiješio, hineći zahvalnost. i® 22 Beč Privatni istražitelj kasnio je gotovo pola sata. Ben je sjedio u prostranom predvorju svog hotela u blizini Karntner Strasse i nije ni dotaknuo svoju kavu, očekujući detektiva čije je ime pronašao na žutim stranicama. Znao je da postoje mnogo bolji načini za pronalaženje privatnog istražitelja nego što je to bečki telefonski imenik - moglo bi se, primjerice, nazvati nekoliko ovdašnjih poslovnih ljudi s kojima inače kontaktira i zamoliti ih za preporuku. Međutim, instinkti su mu govorili da sada izbjegava svakoga koga je poznavao, ako je to ikako moguće. Ušao je u prvi vlak, pojavio se nenajavljen u malom hotelu, te imao sreće što je pronašao sobu. Prijavio se pod imenom Robert Simon, jednim od lažnih imena njegova brata. Zatražili su ga putovnicu, a on je zadržao dah dok su je pregledavali, no očito je sve izgledalo u redu. Putovnica je bila uvjerljivo pohabana i ispečatirana, kao da je upotrebljavana nekoliko godina. Prva stvar koju je učinio bila je da je pogledao u bečki telefonski imenik i potražio istražitelja koji se doimao renomiran, barem što se oglasa tiče. Nekolicina je bila iz prvog okruga, središta grada gdje se nalazio Benov hotel; jedan je oglašavao usluge traženja odavna nestalih rođaka. Ben ga je unajmio putem telefona i zamolio ga da ispita podrijetlo jednog austrijskog građanina. Sada se počeo pitati hoće li se privatni istražitelj uopće pojaviti. A onda se krupan čovjek od svojih četrdesetak godina naglo spustio na stolac pokraj niskog stolića preko puta Bena. “Vi ste gospodin Simon?” Spustio je na stol svoju pohabanu kožnu lisnicu. “Ja sam.” “Hans Hoffman”, reče privatni istražitelj. “Imate li novac?” “I meni je drago”, reče Ben zajedljivo. Izvadio je svoj novčanik, izbrojao četiristo dolara i gurnuo ih preko stolića. Hoffman je neko vrijeme gledao u njih. “Nešto nije u redu?” upita Ben. “Vi biste radije austrijske šilinge? Žao mi je, još nisam išao u banku.” “Uključen je i dodatni trošak”, reče detektiv. “O, je li?” “Plaćanje usluge jednom mom starom frendu iz HNA, Heeres Nachrichtenamt - austrijske vojne tajne službe.” “U prijevodu, mito”, reče Ben. Hoffman je slegnuo ramenima. “Pretpostavljam da vam taj vaš stari frend nije dao potvrdu?” Hoffman uzdahne. “Tako se to ovdje radi. Ne možeš dobiti informaciju koju tražiš, a da ne pretražiš nekoliko kanala. Taj će prijatelj, da bi dobio informaciju, morati upotrijebiti svoju identifikacijsku karticu vojne tajne službe. To će stajati još dvije stotine dolara. Broj - koji, usput budi rečeno, nije u imeniku - i adresu mogu vam dati odmah.” Ben je računao; bila je to sva gotovina koju je imao sa sobom. Detektiv je izbrojio novac. “Ne znam zašto ste htjeli broj i adresu te osobe, no zacijelo ste uključeni u neki zanimljiv posao.” “Zašto to kažete?” “Vaš čovjek jako je važna osoba u Beču.” Dozvao je konobaricu; kad je došla, naručio je kavu i tortu Maximilian. Iz kovčega je izvadio laptop računalo, otvorio ga i uključio. “Posljednja riječ biometrike”, reče ponosno. “Senzor otiska prsta. Koristi moj otisak prsta kao lozinku. Bez toga, računalo je zaključano. Nitko to ne radi kao Nijemci.” Detektiv je nekoliko sekundi utipkavao podatke, a zatim okrenuo računalo prema Benu. Na ekranu nije bilo ničega osim imena i adrese Jiirgena Lenza. “Poznajete ga?” reče Hoffman, okrenuvši laptop natrag prema sebi. “Je li vam on poznanik?” “Ne baš. Recite mi nešto o njemu.” “A, dakle, dr. Lenz jedan je od najbogatijih ljudi u Beču, najveći filantrop i pokrovitelj umjetnosti. Njegova obiteljska zaklada gradi klinike za siromašne. Također je i u odboru Bečke filharmonije.” Konobarica je spustila pred Hoffmana kavu i kolač. Detektiv je nasrnuo na njih prije nego što se konobarica okrenula da ode. “Što je dr. Lenz po zanimanju?” “Liječnik, ali je prije mnogo godina napustio praksu.” “Koliko mu je godina?” “Pedesetak, rekao bih.” “Medicina je zacijelo u obiteljskoj tradiciji.” Hoffman se nasmijao. “Pamtite njegova oca, Gerharda Lenza. Zanimljiv slučaj. Naša zemlja na neki način i nije najnaprednija. Moji bi

sunarodnjaci voljeli zaboraviti takve neugodnosti. To je u austrijskom stilu: kao što kaže izreka, uvjerili smo sami sebe da je Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac. Ali Jiirgen je drukčijeg kova. On je sin koji želi kompenzirati zločine svog oca.” “Doista?” “O, da. Jiirgena Lenza u nekim krugovima ne vole jer tako otvoreno govori o tim zločinima. Čak se i odriče svog oca. Poznat je po tomu što se duboko srami onoga što je činio njegov otac.” Nestrpljivo je pogledavao u svoju tortu. “Ali za razliku od mnogih čiji su roditelji bili nacisti, on i poduzima nešto u vezi s tim. Zaklada Lenz vodeća je austrijska zaklada koja podupire izučavanje holokausta, daje stipendije za proučavanje povijesti i financira knjižnice u Izraelu... financiraju sve što je u službi borbe protiv zločina mržnje, rasizma i tih stvari.” Vratio se svojoj slastici, progutavši je tako kao da se boji da će mu je netko oteti. Lenzov sin bio je vodeći antinacist? Možda imaju više zajedničkog nego što je pretpostavljao. “Dobro”, reče Ben, mahnuvši konobarici na univerzalni način da donese račun. “Hvala vam.” “Mogu li još što učiniti za vas?” upita detektiv otresajući mrvice s revera svog sakoa. Trevor Griffiths izašao je iz svog hotela, Imperiala, na Kartner Ringu nekoliko kvartova udaljenom od Opere. Nije Imperial bio samo najbolji hotel u Beču, razmišljao je Trevor, nego je bio poznat i po tomu što je tijekom rata bio nacistički glavni štab, mjesto s kojeg su upravljali gradom. No svejedno mu se dopadao taj hotel. Kratkom šetnjom po Marianhilfer Strasse došao je do malog bara na Neubaugasse. Drečavo crveno neonsko svjetlo ispisivalo je ime bara: BROADWAY CLUB. Sjeo je u separe u dnu slabo osvijetljene podrumske prostorije i čekao. U svom po mjeri skrojenom dvorednom odijelu od kamgarna doimao se kao da ne pripada ovamo, poput nekog poslovnog čovjeka, nekog visokog rukovoditelja možda, ili bogatog odvjetnika. Bar je bio prepun smrdljivog cigaretnog dima. Trevor to nije mogao podnijeti, užasavao se kako će mu poslije smrditi kosa i odjeća. Pogledao je na svoj sat, Audemars Piguet, posljednja riječ, jedna od nekoliko stvarčica kojima je sam sebi ugodio. Skupocjena odijela i satovi i dobar, grubi seks. Što je još, zapravo, preostalo ako te ne zanima hrana, umjetnost ili glazba? Bio je nestrpljiv. Austrijska osoba za kontakt je kasnila, a Trevor nije mogao podnijeti sporost. Napokon, poslije gotovo pola sata, pojavio se Austrijanac, krupan primitivac širokih ramena po imenu Otto. Otto se uvukao u separe i stavio pred Trevora ofucanu crvenu pustenu torbicu. “Vi ste Englez, ne?” Trevor je klimnuo glavom i otvorio zatvarač na torbici. U njoj su bila dva velika komada metala, 9-milimetarski Makarov s navojem za prigušivač i dugačak rupičasti prigušivač. “Streljivo?” upita Trevor. “Tu je”, reče Otto. “Devet puta osamnaest. Ima ga puno.” Makarov je bio dobar odabir. Za razliku od 9-milimetarskog Parabelluma, bio je ispod brzine zvuka. “Čije je proizvodnje?” upita Trevor. “Mađarske? Kineske?” “Ruske. Ali dobar je.” “Koliko?” ii “Tri tisuće šilinga.” Trevor napravi grimasu. Nije ga zabrinjavalo trošenje novca, ali nije volio da ga pljačkaju. Prešao je na njemački, tako da Otto, koji je slabo govorio engleski, ništa ne propusti: “Der Markt ist mit Makarov uberschivemmt.” Tržište je preplavljeno Makarovima. Otto je iznenada postao oprezan. “Ove stvarčice su jeftine”, nastavi Trevor na njemačkom. “Svatko ih izrađuje, ima ih posvuda. Dat ću vam tisuću šilinga i možete se smatrati sretnim što ste i toliko dobili.” Ottu se na licu pojavi izraz poštovanja: “Vi ste Nijemac?” upita, zadivljen. Zapravo, da je Otto pozornije slušao mogao je zaključiti da Trevorov njemački potječe negdje iz područja Dresdena. Trevor već jako dugo nije govorio njemački; nije imao prigode za to. Ali lako se uklopio. Konačno, bio mu je to materinski jezik. v** Anna je sama večerala u restoranu Movenpick nekoliko kvartova udaljenom od njezina hotela. U jelovniku nije bilo ništa što bi je zanimalo, pa je zaključila kako nije dobra poznavateljica švicarske kuhinje. Inače bi za nju bilo jako depresivno kad bi morala jesti sama u nekom stranom gradu, ali večeras je bila previše zaokupljena svojim mislima te se nije ni stigla osjećati usamljeno. Sjedila je pokraj prozora u dugačkom redu onih koji su sami večerali, od kojih je većina čitala novine ili knjige. U američkom je konzulatu putem osigurane faks veze poslala Odjelu za unutarnje usklađivanje sve što je imala o Hartmanu, uključujući i njegove kreditne kartice, i zatražila da odjel za identifikaciju kontaktira kompanije koje izdaju kreditne kartice i da odmah započnu s traganjem, tako da u roku od nekoliko

minuta budu informirani o tomu gdje koristi svoje kartice. Također ih je zamolila da istraže sve što mogu o Hartmanu, a netko ju je prije manje od sat vremena zvao na šifrirani mobilni telefon. Nabasali su na bogat izvor informacija. Kako su im rekli u Hartmanovu uredu, on je na odmoru u Švicarskoj, ali se već nekoliko dana nije javljao u ured. Nisu imali njegov plan putovanja, nije ga ostavio. Nisu znali kako stupiti u kontakt s njim. Ali onda je tehničar za identfikaciju otkrio nešto zanimljivo. Hartmanov jedini brat, njegov brat blizanac, poginuo je prije četiri godine u Švicarskoj u zrakoplovnoj nesreći. Očito je prije svoje smrti vodio nekakvu kampanju o švicarskom zlatu. Nije znala što bi o tomu mislila osim da to izaziva brojna pitanja. A Benjamin Hartman, kako joj je rekao tehničar, pun je para. Kompanija za koju radi, Hartman Capital Management, upravljala je investicijskim fondovima, a osnovao ju je Hartmanov otac, poznati filantrop i preživjeli iz holokausta. Mogućnosti su se same nametale. Jadni mali bogati dečko, sin preživjeloga, uvrtio si je u glavu da su švicarski bankari nepravedno postupili sa žrtvama holokausta. Sada njegov blizanac poduzima istu kampanju i pokušava se bezglavo osvetiti zvijezdama švicarskog bankarstva. Nepromišljena osveta bogatog dečka. Ili je možda bio dublje u svemu tomu - i radi za skupinu Sigma, ma u što se ona transformirala. Iz nekog neobjašnjivog razloga. Pitanje je samo gdje je dobio imena i adrese svih tih starih ljudi koji se skrivaju? I kako je s tim povezana smrt njegova brata - ako je uopće povezana? Nešto poslije devet uvečer vratila se u svoj hotel i noćni joj je službenik predao listić s porukom. Zvao je Thomas Schmid, detektiv za umorstva. Odmah ga je nazvala iz sobe. Bio je još u svom uredu. “Imamo neke rezultate obdukcije”, rekao je. “O tom otrovu za koji ste rekli da ga toksikolozi potraže.” “Da?” “Našli su taj neurotoksin u očnoj tekućini. Rossignol je doista otrovan.” Anna je sjela na stolac pokraj telefona. Napredak. Osjetila je ugodne trnce koje je uvijek osjetila kad nastupi prijelomni trenutak. “Jesu li našli trag injekcije na tijelu?” “Još ne, ali kažu da je jako teško pronaći tako sitne tragove. Kažu da će dalje tražiti.” “Kad je ubijen?” “Očito jutros, malo prije nego što smo mi došli tamo.” “To znači da je Hartman možda još u Zurichu. Radi li se na tomu?” Poslije kratke stanke, Schmid je hladno rekao: “Ja radim na tomu.” “Ima li kakvih novosti o bankovnim izvacima?” “Banke će surađivati, ali im treba vremena. I oni imaju svoju proceduru.” “Svakako.” “Do sutra bismo trebali dobiti izvatke iz Rossignolove banke - “ Visoki ton na njezinu kraju linije prekinuo je Schmida. “Samo sekundu, mislim da imam još jedan poziv.” Pritisnula je tipku “flash”. Hotelski joj je operater rekao da je to poziv iz njezina ureda u Washingtonu. “Gospođice Navarro, ovdje Robert Polozzi iz identifikacijskog.” “Hvala na pozivu. Jeste li što saznali?” “Upravo je nazvalo osiguranje iz MasterCarda. Hartman je upotrijebio tu karticu prije nekoliko minuta. Platio je njome u nekom restoranu u Beču.” Kent, Engleska Na svom seoskom imanju u Westerhatnu, u Kentu, Sir Edward Downey, umirovljeni engleski premijer, bio je usred šahovske partije u ražinu vrtu sa svojim unukom kad je zazvonio telefon. “Ne opet”, progunđa osmogodišnji Christopher. “Obuzdaj se, mladiću”, prekine ga Sir Edward dobroćudno. “Sire Edwarde, ovdje Holland”, reče glas. “Gospodine Holland, je li sve u redu?” upita Sir Edward, odjednom zabrinuto. “Odvija li se naš sastanak po rasporedu?” “O, u to nema sumnje. Ali iskrsnula je neka sitnica pa me zanima biste li vi mogli pomoći.” Dok je slušao, Sir Edward se prijeteći namršti na svog unuka, na što se Christopher zahihoće, kao i obično. “Pa, gospodine Holland, morat ću nazvati neke ljude i vidjeti što se da učiniti.” Beč Kuća Jiirgena Lenza nalazila se u ekskluzivnom okrugu guste šume u jugozapadnom dijelu Beča zvanom Hietzing; bila je to enklava nekih od najbogatijih stanovnika Beča. Lenzova je kuća, ili prikladnije, njegova vila, bila golema, moderna građevina, zanimljiva i lijepa mješavina tirolske arhitekture i Franka Llovda Wrighta. Element iznenađenja, pomisli Ben, potreban mi je kad se suočavam s Lenzom. Bilo je to djelomice pitanje preživljavanja. Nije htio da Peterovi ubojice otkriju da je on u Beču i, usprkos sjemenu sumnje koje je usadio Hoffman, valjalo je s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da je Lenz bio jedan od njih. Dakako, nije se mogao samo pojaviti na Lenzovim vratima i očekivati da bude primljen. Pristup mora biti profinjeniji. Ben je u mislima prevrtao cijeli popis istaknutih i utjecajnih ljudi koje je osobno poznavao, a

koji bi posvjedočili za njega, čak i lagali za njega. Sjetio se predsjednika jedne velike američke dobrotvorne organizacije koji ga je nekoliko puta posjetio da bi zatražio novac. Svaki puta je obitelj Hartman, a i tvrtka, velikodušno priložila. Vrijeme je za povratnu uslugu, pomisli Ben. Predsjednik dobrotvorne organizacije Winston Rockwell ozbiljno se razbolio od hepatitisa, pa je ležao u bolnici, i to je bilo posljednje što je Ben čuo, pa je do njega bilo nemoguće doći. Bilo je to jako loše za Rockwella - ali dobro za Bena. Nazvao je Lenzov dom, zatražio Jiirgena Lenza i rekao ženi koja se javila na telefon - gospođi Lenz? - da je on prijatelj Winstona Rockwella i da je zainteresiran za Lenzovu zakladu. Bila je to šifra za: imam novac za vas. Čak ni bogate zaklade ne odbijaju novac. Gospođa Lenz je na tečnom engleskom odgovorila da će njezin suprug doći kući do pet sati i pozvala gospodina Roberta Simona da svrati na piće. Jiirgenu će biti izuzetno drago upoznati prijatelja Winstona Rockwella. Žena koja je otvorila vrata bila je elegantna, nježna žena u svojim ranim pedesetima. Na sebi je imala sivu pletenu haljinu, ogrlicu od biserja i odgovarajuće biserne naušnice. “Izvolite ući”, rekla je. “Gospodin Simon, zar ne? Ja sam Ilse Lenz. Drago mi je što smo se upoznali!” “Drago mi je”, reče Ben. “Hvala vam što ste me primili, osobito tako brzo po mom pozivu.” “O, nemojte biti smiješni, nas oduševljava što možemo upoznati nekoga koga Winston preporučuje. Vi ste iz - što ste rekli, odakle?” “Los Angelesa”, odgovorio je. “Bili smo tamo prije nekoliko godina na nekoj jakoj konferenciji o tehnologiji. Jiirgen bi trebao doći svaki tren - a, evo ga!” Čovjek mršav poput hrta i sportskog izgleda trčao je niza stube. “Lijep pozdrav!” poviče Jiirgen Lenz. U svom plavom sakou, sivim flanelskim hlačama i s kravatom od ripsa izgledao je poput nekog američkog direktora, a možda i predsjednika ekskluzivnih sveučilišta. Glatko lice sjajilo mu se od zdravlja, a osmijeh mu je bio vedar. Ben ovo uoče nije očekivao. Odjednom je osjetio kako mu je Lieslin pištolj, koji se nalazio u futroli na ramenu ispod sportskog kaputa i koji je bio nabijen streljivom - svratio je, naime, u trgovinu sportskom opremom na Kartner Strasse - postao preglomazan. Lenz čvrsto stisne Benu ruku. “Svaki prijatelj Winstona Rockvvella i moj je prijatelj!” A onda mu je glas postao blag, nježan. “Kako je on?” “Nije dobro”, reče Ben. “Nalazi se u Sveučilišnom medicinskom centru George Washington i liječnici su mu rekli da barem još dva tjedna neće moći kući.” “Žao mi je što to čujem”, reče Lenz, obujmivši svoju ženu oko tanka struka. “On je krasan čovjek. Ali, nemojmo stajati ovdje. Može li piće? Kako ono kažu Amerikanci - negdje je sigurno već šest sati, ha?” Trevor je parkirao svoj ukradeni Peugeot u ulici preko puta Lenzove kuće u Hietzingu, ugasio motor, naslonio se i čekao. Kad se meta pojavi izvan kuće, izaći će iz auta, prijeći ulicu i pristupiti mu. Nije namjeravao promašiti. 23 Nije bilo vremena. Svakako nije bilo vremena da se ide službenim kanalima, zaključila je Anna. Hartman je upravo platio račun u hotelu u prvom bečkom okrugu. Bio je to malen iznos, otprilike u visini pedesetak dolara. Znači li to da je samo bio u hotelu na piću, kavi, kasnom ručku? Ako je tako, odavna je otišao. Ali ako je tamo odsjeo, onda ga imaju. Mogla je ići preko predstavnika FBI-a u Beču, ali dok ured ostvari kontakt s mjesnom policijom preko austrijskog Ministarstva pravosuđa, Benjamin Hartman mogao bi već biti u drugom gradu. Odjurila je na aerodrom Zurich-Kloten, kupila kartu za prvi let Austrian Airlinesa u Beč i onda potražila telefonsku govornicu. Prvo je nazvala svoju osobu za kontakt u bečkoj policiji, Bundespolizeidirektion. Bio je to dr. Fritz Weber, šef Sicherheitsbiiroa, sigurnosne jedinice u bečkoj policiji specijalizirane za nasilne zločine. Nije to bio baš onaj odjel policije koji joj je trebao, ali je znala da će Weber rado pomoći. Upoznala je Webera prije nekoliko godina kad su je poslali u Beč radi slučaja kulturnog atašea u tamošnjem američkom veleposlanstvu koji je bio upleten u seksualnu aferu dobavljanja maloljetnih Mddchen. Weber, prijazan čovjek i vješt političar, bio joj je zahvalan za pomoć i diskreciju u iskorjenjivanju problema koji je predstavljao potencijalnu neugodnost za obje zemlje - te ju je, prije nego što je otišla, izveo na svečanu večeru. Sada mu je, čini se, bilo izuzetno drago što je čuje i obećao je da će odmah nekoga angažirati na tom slučaju. Druga osoba koju je pozvala bio je zastupnik FBI-a u Beču, čovjek po imenu Tom Murphv, kojega nije poznavala, ali

je o njemu čula dobre stvari. Dala je Murphvju skraćen, pojednostavljen rezime o tomu zašto dolazi u Beč. Upitao ju je hoće li da joj dogovori kontakt s bečkom policijom, što je odbila jer ima svoju osobu za kontaktiranje. Murphv, kao čovjek koji se strogo drži propisa, nije baš bio sretan zbog toga, ali nije izrekao zamjerku. Čim je stigla u Beč ponovno je nazvala Fritza Webera, koji joj je dao ime i telefonski broj okružnog inspektora nadzorne jedinice koji sada radi na slučaju. Narednik Walter Heisler nije tečno govorio engleski, ali su se uspjeli nekako sporazumjeti. “Otišli smo u hotel gdje je Hartman platio račun kreditnom karticom”, objasnio je Heisler. “On je gost u tom hotelu.” Narednik je brzo obavio posao. Bilo je to obećavajuće. “Izvrsno ste to obavili”, rekla je. “Ima li načina da saznamo koji automobil vozi?” Kompliment ga je, čini se, zagrijao. S obzirom na to da je meta istrage bio Amerikanac, bilo mu je također jasno da će uključenost predstavnice američke vlade ukloniti većinu komplicirane papirologije oko pitanja nadležnosti koja bi inače bila potrebna kad je riječ o uhićenju stranog državljanina. “Već smo mu, kako vi kažete, na repu”, reče Heisler sa stanovitim oduševljenjem. “Šalite se. Kako ste to uspjeli?” “Pa, kad smo saznali da je u hotelu, postavili smo dva čovjeka na novinski štand preko puta. Vidjeli su ga kako ulazi u unajmljeni automobil, Opel Vectru, i slijedili su ga u dio Beča zvan Hietzing.” “Što je tamo radio?” “Vjerojatno je posjetio nekoga. U privatnoj kući. Pokušavamo saznati čija je.” “Krasno. Fantastično ste to obavili.” Doista je tako mislila. “Hvala”, rekao je živahno. “Želite li da dođem po vas na aerodrom?” Bio je to kratak razgovor od samo nekoliko minuta, ali za Bena veoma stresan, jer je samo napola razdradio svoj lažni identitet. Mitski Robert Simon vodio je uspješnu tvrtku financijskog menadžmenta stacioniranu u Los Angelesu - Ben je pomislo da će, ako se bude držao blizu istine, biti manje vjerojatnosti da načini neki gaf - i vodio je financije filmskim zvijezdama, tajkunima nekretnina, papirnatim milijarderima iz Silikonske doline. Ben se ispričavao što njegov popis klijenata mora ostati povjerljiv, iako se nije ustručavao spomenuti pokoje ime za koje su, bez sumnje, čuli. A cijelo se vrijeme pitao: Tko je taj čovjek? Jedini nasljednik Gerharda Lenza - zloglasnog znanstvenika i jednog od vodećih ljudi nečega što se zove Sigma. Dok je čavrljao s Lenzovima, i dok su sve troje pili Armagnac, Ben je kradomice razgledavao dnevnu sobu. Bila je udobno namještena, s engleskim i francuskim starinama. Slike starih majstora bile su uokvirene u zlatne okvire, a svaka je bila savršeno osvijetljena. Na stolu pokraj kauča zapazio je fotografije u srebrnim okvirima za koje je pretpostavljao da prikazuju obitelj. Upadljivo je nedostajala bilo koja slika Lenzova oca. “Ali dosta o mom poslu”, reče Ben. “Htio sam vas pitati za Zakladu Lenz. Koliko shvaćam, njezina je glavna namjera unapređivanje izučavanja holokausta.” “Da, mi financiramo stipendije za proučavanje povijesti i prilažemo izraelskim knjižnicama”, objasni Jiirgen Lenz. “Dajemo puno novca za borbu protiv mržnje. Držimo da je izuzetno važno da austrijska djeca u školi uče o nacističkim zločinima. Nemojte zaboraviti da je puno Austrijanaca odobravalo nacizam. Kad je tridesetih godina ovamo došao Hitler i održao govor s balkona Imperiala, privukao je golemo mnoštvo; žene su plakale kad su ugledale tog velikog čovjeka.” Lenz uzdahne: “Odvratno.” “Ali vaš otac... oprostite što spominjem...” započne Ben. “Povijest zna da je moj otac bio nečovjek”, reče Lenz. “Da, doista je to bio. Obavljao je najgnusnije, najužasnije pokuse na zatvorenicima u Auschwitzu, na djeci - “ “Ispričajte me, molim vas”, reče Ilse Lenz, ustajući. “Ne mogu slušati o njegovu ocu”, promrmljala je. Otišla je iz sobe. “Draga, oprosti”, zazove je Lenz. Okrenuo se prema Benu, uznemiren. “Ne mogu je okrivljavati. Nije morala živjeti s tim naslijeđem. Otac joj je poginuo u ratu dok je još bila dijete.” “Žao mi je što sam to spomenuo”, reče Ben. “Molim vas, ništa zato. To je savršeno prirodno pitanje. Jasno mi je da je Amerikancima čudno kako sin zloglasnog Gerharda Lenza posvećuje svoj život financiranju proučavanja zločina koje je činio njegov otac. Ali morate razumjeti, mi koji se, slučajno po rođenju, moramo boriti s tim - mi, djeca najvažnijih nacista - svatko od nas reagira na vrlo različite načine. Ima onih koji su, kao Wolf, sin Rudolpha Hessa, proveli život pokušavajući očistiti ime svog oca. A ima i onih koji odrastu zbunjeni, boreći se da shvate u tomu neki smisao. Ja sam rođen prekasno da bih zadržao bilo kakva osobna sjećanja na

svog oca, ali ima ih puno koji su svoje očeve poznavali samo po onomu kakvi su bili kod kuće, a ne kao Hitlerove ljude.” Dok je govorio, Jurgen Lenz postajao je sve strastveniji. “Odrasli smo u povlaštenim domovima. Kroz varšavski geto vozili smo se na stražnjem sjedalu neke limuzine i nismo razumjeli zašto su tamošnja djeca izgledala tako tužno. Promatrali smo kako se oči naših očeva sjaje kad bi nazvao Fiihrer osobno da poželi obitelji sretan Božić. A neki od nas, čim smo dovoljno poodrasli da počnemo misliti svojom glavom, naučili smo gnušati se svojih očeva i svega onoga što su zastupali. Počeli smo ih prezirati svakim djelićem svoga bića.” Lenzovo se iznenađujuće mlado lice zarumenjelo. “Ja o svom ocu ne razmišljam kao o ocu, shvaćate. On je za mene kao netko drugi, stranac. Ubrzo nakon svršetka rata pobjegao je u Argentinu, to sigurno znate, iskrao se iz Njemačke pomoću krivotvorenih dokumenata. Ostavio je mene i majku bez novčića, živjeli smo u vojnom logoru.” Zastao je. “Dakle, kao što vidite, nikada nisam imao neke sumnje ili sukobe u vezi s nacistima. Stvaranje ove zaklade bilo je najmanje što sam mogao učiniti.” U sobi je na trenutak zavladala tišina. “Došao sam u Austriju da bih studirao medicinu”, nastavi Lenz. “Na neki je način odlazak iz Njemačke za mene predstavljao olakšanje. Ovdje mi je bilo lijepo - rođen sam ovdje - pa sam ostao, bavio se medicinom i, koliko sam mogao, ostao u anonimnosti. Nakon što sam upoznao Ilse, ljubav svog života, razgovarali smo o tomu što bismo mogli učiniti s obiteljskim novcem koji je naslijedila - njezin je otac zaradio bogatstvo objavljujući vjerske knjige i pjesmarice - pa smo odlučili da ja ostavim medicinu i posvetim život borbi protiv onoga za što se moj otac borio. Nikada ništa ne može izbrisati tamu Trećeg Reicha, ali sam se posvetio tomu da bar pokušam, na svoj mali način, biti snaga ljudskog boljitka.” Lenzov govor djelovao je malo previše dotjerano, previše uvježbano, kao da ga je već održao tisuće puta prije toga. A bez sumnje i jest. Ipak, kao da nije bilo krivog tona. Iza svoje mirne uvjerenosti, Lenz je, sasvim jasno, bio tjeskoban čovjek. “Nikada više niste vidjeli svog oca?” “Ne. Vidio sam ga dva ili tri puta prije njegove smrti. Došao je u posjet iz Argentine u Njemačku. Imao je novo ime, novi identitet. Ali majka ga nije htjela vidjeti. Ja sam ga vidio, ali nisam osjećao ništa prema njemu. On je za mene bio stranac.” “Vaša ga je majka jednostavno odbacila?” “Idući put bilo je kad je putovala u Argentinu na njegov pogreb. Učinila je to, kao da je htjela vidjeti je li doista mrtav. Smiješno je što joj se dopala zemlja, pa se tamo povukla u mirovinu.” Još je jedanput nastupila tišina, a onda je Ben rekao mirno, ali odlučno: “Moram reći da sam zadivljen kolike ste resurse upotrijebili kako biste bacili svjetlo na svoje očinsko naslijeđe. Pitam se, s tim u vezi, možete li mi što reći o organizaciji zvanoj Sigma.” Pomno je promatrao Lenzovo lice dok je izgovarao to ime. Lenz ga je prilično dugo gledao. Ben je mogao čuti vlastito srce kako mu tuče u tišini. Napokon je Lenz progovorio: “Spominjete Sigmu kao usput, ali mislim da je to glavni razlog zbog kojeg ste ovdje”, reče Lenz. “Zašto ste ovdje, gospodine Simon?” Ben osjeti jezu. Dopustio je da bude stjeran u kut. Sada su se putovi razdvajali: ili će se pokušati i dalje držati svog lažnog identiteta ili će izaći s istinom. Bilo je vrijeme za izravan nastup. Valja izvući vodu iz vrela. “Gospodine Lenz, pozivam vas da objasnite prirodu svoje upletenosti u Sigmu.” Lenz se namršti. “Zašto ste ovdje, gospodine Simon? Zašto mi se uvlačite u kuću i lažete mi?” Lenz se čudno smiješio i govorio tiho. “Vi ste iz CIA-e, gospodine “Simon”, je li točno?” “O čemu pričate?” reče Ben, zbunjen i prestrašen. “Tko ste vi zapravo, gospodine “Simon”?” prošapta Lenz. “Lijepa kuća”, reče Anna. “Tko je vlasnik?” r Sjedila je na prednjem sjedalu plavog BMW-a ispunjenog dimom, neobilježenog policijskog vozila. Za upravljačem je bio narednik Walter Heisler, mišićav, srdačan čovjek u kasnim tridesetima. Pušio je Casablancu. Bio je prilično iskren. “Jedan od naših, hmmm, istaknutih građana”, reče Heisler, povukavši dim. “Jiirgen Lenz.” “Tko je on?” Oboje su promatrali lijepu vilu stotinjak metara udaljenu od Adolfstorgasse. Anna je zapazila da većina parkiranih automobila ima crne registarske pločice s bijelim slovima. Heisler joj je objasnio da se mora platiti ako se želi zadržati takve pločice; bio je to stari, aristokratski stil. Ispuhnuo je oblak dima. “Lenz i njegova supruga aktivni su u ovdašnjim društvenim krugovima, Opera Bal i slično. Vi biste ih nazvali, kako se to kaže, filo - filantropima? Lenz vodi obiteljsku zakladu.

Preselio se ovamo prije nekih dvadeset i nešto godina iz Njemačke.” “Hmmm.” Oči su je pekle od dima, ali se nije htjela žaliti. Heisler joj je činio veliku uslugu. Radije je sjedila u zadimljenom autu kao dobar kolega. “Koliko ima godina?” “Pedeset sedam, mislim.” “I poznat je?” “Vrlo.” Na ulici su s upaljenim motorom stajala još tri neobilježena vozila, jedno blizu njih, a druga dva dvjestotinjak metara niže, s druge strane Lenzove vile. Automobili su bili raspoređeni u klasičnoj zatvorenoj formaciji, tako da mogu uhvatiti Hartmana ma kamo on krenuo. Policajci koji su čekali u autima bili su svi dobro uvježbani pripadnici nadzorne jedinice. Svatko je od njih imao oružje i voki-toki. Anna nije imala oružje. Bilo je malo vjerojatno, mislila je, da će Hartman pružati otpor. Njegov dosje pokazuje da nikada nije posjedovao pištolj niti je tražio dozvolu za njegovo nošenje. Svi su starci ubijeni otrovom, injekcijom. Očito kod sebe nije imao oružje. Zapravo, nije puno znala o Hartmanu. Ali njezini bečki kolege znali su još manje. Svom je prijatelju Fritzu Weberu rekla samo to da je Amerikanac ostavio otiske na prizorištu zločina u Ziirichu. I Heisler je znao samo to da je Hartman tražen u vezi s ubojstvom Rossignola. Ali to je za Bundespolizei bilo dovoljno da pristane uhititi Hartmana i na formalni zahtjev zastupnika FBI-a u Beču zadržati ga u pritvoru. Pitala se koliko se može pouzdati u mjesnu policiju. Nije to bilo teoretsko pitanje. Hartman je bio ovdje i sastao se s čovjekom koji... Nešto joj je sinulo. “Taj Lenz”, rekla je, dok joj je dim palio oči. “Možda je to čudno pitanje, ali ima li on kakve veze s nacistima?” Heisler je ugasio cigaretu u prepunoj automobilskoj pepeljari. “Pa, to je čudno pitanje”, rekao je. “Njegov otac - čuli ste za dr. Gerharda Lenza?” “Nisam, zar sam trebala?” Slegnuo je ramenima: naivni Amerikanci. “Jedan od najgorih. Kolega Josefa Mengelea koji je radio svakovrsne užasne pokuse u logorima.” “A.” Nametnula joj se jedna zamisao. Hartman, sin preživjeloga, proganja generaciju potomaka. “Njegov je sin dobar čovjek, veoma različit od svog oca. Svoj život posvećuje tomu da poništi zlo koje je napravio njegov otac.” Promatrala je Heislera, a onda kroz vjetrobransko staklo Lenzovu prekrasnu vilu. Sin je antinacist? Nevjerojatno. Pitala se zna li to Hartman. Možda ne zna ništa o mladom Lenzu osim da je sin Gerharda, sin nacista. Ako je doista fanatik, neće ga biti briga može li Lenz Junior pretvoriti vodu u vino. Sto je značilo da je Hartman možda već dao Jiirgenu Lenzu smrtonosnu injekciu. Isuse, pomisli, dok je Heisler palio još jednu Casablancu. Zašto samo sjedimo ovdje? “Je li ovaj vaš?” iznenada upita Heisler. “Tko je li moj?” “Taj automobil.” Pokazao je na Peugeot parkiran na drugoj strani ulice preko puta Lenzove vile. “Ovdje je otkad smo došli ovamo.” “Ne. Nije jedan od vaših?” “Apsolutno ne. Znam po tablicama.” “Možda je to neki susjed, ili prijatelj?” “Pitam se jesu li možda vaši američki kolege uključeni u ovo, možda vas provjeravaju?” reče Heisler uzrujano. “Jer ako je tako, odmah otkazujem operaciju!” Odgovorila je nesigurno i obrambeno: “To ne može biti. Tom Murphv bi me obavijestio da je nekoga poslao.” Bi li doista? “U svakom slučaju, bio je jedva zainteresiran kad sam mu rekla.” Ali ako je provjerava? Je li to moguće? “Tko je to onda?” upita Heisler. ;, “Tko ste vi?” odgovori Jiirgen Lenz, a strah mu se pojavio na licu. “Vi niste prijatelj Winstona Rockwella.” “Ne baš”, prizna Ben. “Mislim, poznam ga iz nekih poslova koje sam obavljao. Ja sam Benjamin Hartman. Moj otac je Max Hartman.” Još jedanput je pogledao Lenza kako bi procijenio njegovu reakciju. Lenz se trgnuo, a onda mu se izraz smekšao. “Dobri Bože”, prošapta. “Vidi se sličnost. To što se dogodilo vašem bratu bilo je nešto užasno.” Bena kao da je netko udario u želudac. “Što znate o tomu?” povika. Oglasio se policijski radio. “Korporal, wer ist das?” “Keine Ahnung.” “Keiner von uns, oder?” “Richtig.” Sada je druga ekipa željela znati je li Peugeot njihov; Heisler je potvrdio da nema pojma tko je to. Sa stražnjeg je sjedala uzeo noćni dalekozor s jednim okularom i namjestio ga na jedno oko. Na ulici je sada bilo mračno, a neidentificirani automobil ugasio je svjetla. U blizini nije bilo ulične svjetiljke, pa je bilo nemoguće vidjeti vozačevo lice. Noćni dalekozor bio je dobra zamisao, pomisli Anna. “Pred licem drži novine”, reče Heisler. “Neki tabloid. Die Kronen Zeitung - to je jedino što mogu razabrati.” “Sigurno nije lako čitati novine u mraku, ha?” Pomislila je: Lenz Junior možda je već mrtav, a mi ovdje sjedimo i čekamo. “Ne mislim da je puno pročitao.”

Heisler je, čini se, dijelio njezin smisao za humor. “Smijem li pogledati?” Pružio joj je dalekozor. Vidjela je samo novine. “Očito se trudi da ga ne prepoznaju”, rekla je. Što ako je on doista iz Biroa? “To nam nešto govori. Mogu li upotrijebiti vaš mobitel?” “Svakako.” Dao joj je svoj nezgrapni Eriksson i nazvala je američko veleposlanstvo. “Tome”, rekla je kad se javio Murphv. “Ovdje Anna Navarro. Jeste li poslali koga u Hietzing?” “Hietzing? Ovdje u Beču?” “U vezi s mojim slučajem.” Stanka. “Ne, pa niste tražili da nekoga pošaljem.” “Pa, netko mi kvari policijski nadzor. Nije li tko u vašem uredu uzeo na sebe da me provjerava, a da se prije o tomu nije s vama konzultirao?” “Bolje bi mu bilo da nije. Osim toga, svi su ovdje, koliko ja znam.” “Hvala.” Prekinula je vezu i vratila telefon Heisleru. “Čudno.” “Tko je, onda, u tom autu?” upita Heisler. “Ako mogu pitati, zašto ste mislili da sam iz CIA-e?” “Postoje neki stari pripadnici te zajednice koji su prilično nabrušeni protiv mene”, reče Lenz slegnuvši ramenima. “Znate li nešto o Project Paper Clipu?” Prešli su na votku. Ilse Lenz još se nije vratila u dnevnu sobu, a prošlo je više od sat vemena otkako je naglo ustala i otišla. “Možda ne pod tim nazivom. "Znate li da je odmah poslije rata američka vlada - OSS, kako se zvala prethodnica CIA-e - krijumčarila neke vodeće njemačke znanstvenike u Ameriku? Paper Clip je bilo tajno ime za taj plan. Amerikanci su pročistili dosjee tih Nijemaca, krivotvorili njihovo podrijetlo. Prikrili su činjenicu da su to bili masovni ubojice. Vidite, jer čim je rat bio gotov, Amerika je pozornost usmjerila na novi rat - hladni rat. Odjednom je najvažnija postala borba protiv Sovjetskog Saveza. Amerika je utrošila četiri godine i dala bezbrojne živote u borbi protv nacista, a sada su odjednom nacisti postali njezini prijatelji - sve dok su mogli pripomoći u borbi protiv komunista. Dok su mogli pripomoći Americi da napravi oružje i slične stvari. Ti znanstvenici bili su sjajni ljudi, mozgovi koji su stajali iza golemih znanstvenih dostignuća Trećeg Reicha.” “I ratni zločinci.” “Točno. Neki od njih bili su odgovorni za mučenja i ubojstva tisuća i tisuća zatvorenika u koncentracijskim logorima. Neki su, poput Wernhera von Brauna i dr. Hubertusa Strugholda, izumili mnoga nacistička ratna oružja. Arthur Rudolph, koji je sudjelovao u ubijanju dvadeset tisuća nedužnih ljudi u Nordhausenu, nagrađen je najvišom NASA-inom počasnom građanskom titulom!” Spuštao se sumrak. Lenz je ustao i upalio svjetiljke po dnevnoj sobi. “Amerikanci su doveli čovjeka koji je zapovijedao logorima smrti u Poljskoj. Jedan nacistički znanstvenik kojem su dali azil provodio je pokuse smrzavanja u Dachauu - završio je u zrakoplovnoj bazi Randolph u San Antoniju kao istaknuti profesor svemirske medicine. Ljudi iz CIA-e, onih nekoliko koji su još živi, nisu nimalo cijenili moja nastojanja da osvijetlim tu epizodu.” “Vaša nastojanja?” “Da, i nastojanja moje zaklade. To nije beznačajan dio istraživanja koje mi spozoriramo.” “Ali kakvu prijetnju može predstavljati CIA?” “CIA je, koliko znam, počela postojati tek nekoliko godina poslije rata, ali su naslijedili operacijsku kontrolu nad tim agentima. Postoje neki dijelovi povijesti za koje bi neki ljudi starog kova u CIA-i voljeli da se u njih ne dira. Neki će od njih otići prilično daleko samo da to osiguraju.” “Žao mi je, to ne mogu vjerovati. CIA se ne bavi ubijanjem ljudi.” “Ne, više ne”, složi se Lenz s prizvukom poruge u glasu. “Ne otkad su ubili Allendea u Čileu, Lumumbu u belgijskom Kongu i pokušali ubiti Castra. Ne, zakon im brani da čine takvo što. Zato oni sada koriste “vanjske izvore”, kako to volite reći vi poslovni Amerikanci. Unajmljuju slobodnjake, plaćenike, putem lanaca organizacija s lažnom fasadom, tako da se ubojstva nikada ne povezuju s američkom vladom.” Zaustavio se. “Svijet je zamršeniji nego što mislite.” “Ali sve je to davna, nebitna prošlost.” “Ne baš nebitna ako ste medu onim starijim ljudima koji su možda bili uključeni”, Lenz je bio neumoljiv. “Govorim o ostarjelim državnicima, umirovljenim diplomatima, bivšim dostojanstvenicima koji su u mladosti obavljali poslove za OSS. Dok besposličare po svojim knjižnicama i pišu memoare, ne mogu se oteti stanovitoj nelagodi.” Promatrao je bistru tekućinu u svojoj čaši kao da tamo nešto vidi. “To su ljudi navikli na moć, na pokoravanje. Oni se neće radovati otkrićima koja bi pomračila njihove zlatne godine. O, dakako, oni će sami sebi reći da je ono što čine za dobro zemlje, da se sačuva dobro ime Sjedinjenih Država. Ljudi toliko zla čine u ime općeg dobra. To ja znam,

gospodine Hartman. Slabunjavi stari psi mogu biti najopasniji. Obave se pozivi, zamole usluge. Mentori se pozivaju na odanost štićenika. Uplašeni starci spremni su umrijeti samo da njihovo dobar glas ostane netaknut. Volio bih da mogu taj scenarij uzeti s rezervom. Ali znam kakvi su ti ljudi. Dobro sam upoznao ljudsku narav.” Ilse se ponovno pojavila, noseći malenu knjigu uvezenu u kožu; na njezinu hrptu Ben razazna ime Holderlin, ispisano zlatotiskom. “Vidim, gospodo, da ste još na toj temi”, rekla je. “Sigurno razumijete zašto smo pomalo kao na iglama”, reče Lenz Benu slatkorječivo. “Imamo puno neprijatelja.” “Puno su prijetili mom suprugu”, reče Ilse. “Postoje fanatici na desnici koji ga drže prevrtljivcem koji je izdao naslijeđe svog oca.” Nasmijala se hladno i uputila u susjednu prostoriju. “Oni me, da budem iskren, manje zabrinjavaju od onih sebičnih, naoko racionalnih duša koje jednostavno ne razumiju zašto treba vući vraga za rep.” Lenzove su oči bile širom otvorene. “I čiji će prijatelji, kažem vam, možda doći u iskušenje da poduzmu krajnje mjere kako bi osigurali da njihove zlatne godine i ostanu zlatne. Ali ja idem dalje. Imali ste neka pitanja o poslijeratnom razdoblju, za koja ste se nadali da bih ja na njih mogao odgovoriti.” Jiirgen Lenz proučavao je fotografiju držeći je objema rukama. Izraz lica bio mu je napet. “To je moj otac”, rekao je. “Da.” “Izgledate upravo poput njega”, reče Ben. “Kakvog li naslijeđa, ha?” reče Lenz skrušeno. Nije više bio šarmantan, ugodan domaćin. Sada je uporno zurio u fotografiju. “Dobri Bože, ne. To je nemoguće.” Utonuo je u naslonjač, blijeda lica. “Što je nemoguće?” Ben je bio neumoljiv. “Recite mi što znate.” “Je li ovo original?” Ista reakcija kakva je bila i kod Carla Mercandettija, povjesničara. “Da.” Ben duboko udahne i odgovori krajnje odlučno. “Da.” Životi Petera, Liesl i tko zna kolikih još bili su jamstvo njezine vjerodostojnosti. “Ali Sigma je bio mit! Bajka koju pričaju bakice! Svi smo se s tim složili.” “Znači da znate za to?” Lenz se nagnuo naprijed. “Morate znati da su u metežu poslije rata nastajale svakovrsne neobuzdane priče. Jedna od njih bila je i legenda o Sigmi, tako mutna i nejasna. Da je skovan nekakav savez među najvećim industrijalcima svijeta.” Pokazao je dva lica. “Da su se ljudi poput Sira Alforda Kittredgea i Wolfganga Siebera, jednog slavljenog, drugog prezrenog, borili za zajednički cilj. Da su se sastali u tajnosti i sklopili tajni pakt.” “A kakva je bila narav tog pakta?” Lenz beznadno zavrti glavom. “Volio bih da to znam, gospodine Hartman - mogu li vas zvati Ben? Oprostite, do sada nisam nikada uzimao ozbiljno te priče.” “A upletenost vašeg oca?” Lenz polako odmahne glavom. “Pitate me više nego što znam. Možda bi Jakob Sonnenfeld mogao nešto znati o tomu?” Sonnenfeld - Sonnenfeld je bio najistaknutiji živući lovac na naciste. “Bi li mi on pomogao?” “Budući da sam najveći dobrotvor njegova instituta”, odgovori Lenz, “uvjeren sam da će učiniti najviše što može.” Natočio si je prilično jaku dozu pića. “Stalno se vrtimo oko toga, a još mi niste objasnili kako ste se upleli u sve ovo.” “Poznajete li čovjeka koji stoji pokraj vašeg oca?” “Ne”, reče Lenz. Zaškiljio je. “Malo sliči... ali ni to nije moguće.” “Da. Pokraj vašega je moj otac.” Benov glas bio je suhoparno deklarativan. “To nema smisla”, usprotivi se Lenz. “Svi u mom svijetu znaju za vašeg oca. On je veliki filantrop. Dobrotvor. I dakako, preživjeli iz holokausta. Da, sličan je njemu - vama, zapravo. Ali ponavljam: to nema smisla.” Ben se gorko nasmije. “Oprostite, ali stvari su za mene prestale imati smisao otkako me prijatelj s koledža pokušao ubiti na Bahnhofstrasse.” Lenz je imao sažaljiv pogled. “Ispričajte mi kako ste ovo pronašli.” Ben je ispričao Lenzu o događajima proteklih nekoliko dana, pokušavajući ostati hladan koliko god je više mogao. “Znači, i vi poznajete opasnost”, reče Lenz svečano. “Postoje sitna vlakna, nevidljive niti, koje povezuju ovu fotografiju s tim pogibijama.” U Benu je rasla frustriranost dok je pokušavao uhvatiti smisao u svemu što mu je Lenz govorio i dok se trudio sve informacije složiti u neku suvislu sliku. Stvari su, umjesto da postaju jasnije, postajale sve smetenije, sve lude. Ben je najprije po mirisu parfema postao svjestan Ilsina povratka u sobu. “Ovaj mladi čovjek donosi opasnost”, rekla je svom suprugu, a glas joj je bio poput brusnog papira. Okrenula se prema Benu. “Oprostite, ali više ne mogu šutjeti. Vi donosite smrt u ovu kuću. Mom suprugu već godinama prijete ekstremisti jer se bori za pravdu. Žao mi je zbog svega što ste prošli. Ali nesmotreni ste, kao i svi Amerikanci. Došli ste mom suprugu pod

lažnim izgovorom, dok zapravo želite provesti svoju osobnu osvetu.” “Molim te, Ilse”, Lenz joj upadne u riječ. “A sada ste ovdje sa sobom donijeli smrt, kao nenajavljen gost. Bila bih vam zahvalna kad biste napustili moju kuću. Moj suprug je puno učinio za tu stvar. Treba li dati i život?” “Ilse je uzrujana”, reče Lenz, ispričavajući se. “Na neke se aspekte mog života nikako ne može naviknuti.” “Ne”, reče Ben. “Ona vjerojatno ima pravo. Već sam ugrozio previše života.” Glas mu je bio mukao. Ilsino lice pretvorilo se u masku, jer su joj se mišići ukočili zbog straha. “Gutte Nacht”, rekla je tiho i konačno. Otprativši Bena do foajea, Lenz je govorio žurno, mrmljajući: “Ako želite, rado ću vam pomoći. Učinit ću što mogu. Povući neke konce gdje mogu, ostvariti kontakte. Ali Ilse u jednome ima pravo. Ne možete znati na što ste se namjerili. Savjetujem vam da budete oprezni, prijatelju.” Nešto mu je bilo poznato u uznemirenom pogledu na Lenzovu licu, i poslije jednog trenutka shvatio je da ga podsjeća na ono što je vidio na Peterovu licu. Kod obojice su, čini se, jake sile skršile njihovu strast za pravdom, ali je ipak ta strast bila sasvim prepoznatljiva. Ben je napustio Lenzovu kuću, sav ošamućen. Bio je duboko zamišljen: zašto jednostavno ne može priznati da je preslab, beznadno nespreman za zadatak koji je porazio njegova brata? A činjenice koje je upravo utvrdio još su se dublje usadile u njegovu psihu, poput staklenih krhotina pod nogama. Max Hartman, filantrop, preživjeli iz holokausta, humanitarac - je li on, zapravo, bio čovjek poput Gerharda Lenza, sudionik u barbarstvu? Sama pomisao na to izazivala je mučninu. Je li Max bio sudionikom Peterova ubojstva? Je li stajao iza smrti vlastita sina? Je li zato tako iznenada nestao? Da se ne mora suočiti s razotkrivanjem činjenica? A što je sa sudioništvom CIA-e? Kako je jedan Obersturmfiihrer iz Hitlerova SS-a mogao emigrirati i nastaniti se u SAD-u ako mu nije pomogla američka vlada? Jesu li njegovi saveznici, njegovi dugogodišnji prijatelji, stajali iza onih zastrašujućih događaja? Jesu li možda oni to učinili u očevu korist - da zaštite i njega i sebe - a da to starac nije ni znao? Govoriš o onomu što ne razumiješ, rekao mu je otac, i pritom to izgovorio kao da govori u zrak. Bena su obuzeli sukobljeni osjećaji. Dio njega, privrženi, odani sin, htio je povjerovati da postoji neko drugo objašnjenje, htio je to sve otkad mu je Peter razotkrio činjenice. Neki razlog za vjerovanje da njegov otac nije bio... što? Monstrum. Čuo je majčin glas, njezin šapat na samrtnoj postelji, kako ga moli da pokuša razumjeti, da pokuša premostiti raskol, da se približi. Da voli tog zamršenog, teškog čovjeka po imenu Max Hartman. Drugi dio Bena, međutim, osjećao je dobrodošlu bistrinu. Jako sam se trudio razumjeti te, kopile jedno! vikao je Ben u sebi. Pokušao sam te voljeti. Ali takva prijevara, tvoj tako ružan stvarni život - kako da osjećam bilo što drugo osim mržnje? Opet je parkirao dosta daleko od Lenzove kuće. Nije želio da ga odaju registarske pločice; no, tako je barem razmišljao prije dok je mislio da Lenz pripada zavjerenicima. Hodao je puteljkom ispred Lenzove kuće. Upravo kad je trebao izaći na ulicu krajičkom oka ugledao je neko svjetlo. Bilo je to unutarnje svjetlo automobila, udaljenog samo nekoliko metara. Netko je izašao iz automobila i išao prema njemu. Trevor je ugledao svjetlo koje je dolazilo s druge strane ulice i okrenuo je glavu da vidi. Ulazna vrata bila su otvorena. Meta je razgovarala sa starijim gospodinom za kojeg je pretpostavio da je Lenz. Trevor je pričekao dok se njih dvojica nisu rukovala i dok se meta nije uputila po prednjoj stazi, a onda je izašao iz automobila. 24 “Želim da provjerite registraciju”, rekao je Heisler u policijski radio. Okrenuo se prema Anni. “Ako nije vaš i nije naš, čiji je? Sigurno imate kakvu zamisao?” “Netko tko također drži kuću pod prismotrom”, rekla je. “Ne sviđa mi se to.” Pomislila je: Još se nešto ovdje događa. Da kažem Heisleru svoje sumnje u vezi s Hertmanom? No to je samo bilo polovično nagađanje - napokon, što ako je Hartman bio tu jednostavno zato da prikupi informacije o Lenzu, o tomu gdje žive neki od starih prijatelja njegova oca - a ne zato da ga ubije? Ipak... imali su svako zakonsko opravdanje da nasrnu na vilu. A što ako se pokaže da je, dok su oni ovdje sjedili i promatrali kuću, jedan od vodećih građana unutra bio ubijen? Reakcija će biti strašna; bit će to međunarodni incident, a sve će se svaliti njoj na leđa. Heisler joj je prekinuo misli. “Želim da odete do tog auta i pogledate lice tog čovjeka”, rekao je. Djelovalo je kao zapovijed, a ne kao zahtjev. “Dobro

pogledajte poznajete li ga.” Složila se, jer je i sama željela pogledati. “Trebam oružje”, rekla je. Heisler joj je pružio svoj pištolj. “Uzmite ovaj s poda automobila. Sigurno sam ga ovdje ostavio. Nisam vam ga dao.” Izašla je iz automobila i krenula prema Lenzovoj vili. Prednja vrata na Lenzovoj vili otvorila su se. Tamo su stajala dvojica muškaraca i razgovarali. Jedan stariji, a drugi mlađi. ! Lenz i Hartman. Lenz je bio živ, opazila je to s olakšanjem. Dvojica muškaraca srdačno su se rukovala. Onda je Hartman krenuo stazom prema ulici. Iznenada se upalilo svjetlo u Peugeotu i čovjek je izašao s vozačeva sjedala s trenčkotom prebačenim preko desne ruke. Tada je prvi put ugledala čovjekovo lice. To lice! Poznavala je to lice. Već ga je negdje vidjela. Ali gdje? Čovjek s trenčkotom prebačenim preko ruke zatvorio je vrata automobila kad je Hartman došao do ulice. Nije bio ni pet metara daleko. Samo na tren vidjela je čovjeka iz profila. Pobudilo je to stara sjećanja. Fotografija iz profila. Vidjela je tog čovjeka na fotografiji iz profila. Sprijeda i sa strane. Javile su se neugodne asocijacije, povezane s opasnošću. Policijske fotografije. Na poslu. Prilično loše fotografije tog čovjeka. Sprijeda i iz profila. Loš momak. Da, vidjela je te fotografije jedanput ili dvaput u tjednom izvještaju službe sigurnosti. Ali to nisu bile, strogo govoreći, policijske fotografije, nego fotografije nadzora, snimljene iz daljine i uvećane do te mjere da su postale zrnate. Da. Nije to, dakako, bio običan zločinac. Bio je to ubojica. Taj je čovjek bio međunarodni ubojica, i to izvanredno uspješan. Malo se o njemu znalo - prikupljeni su samo djelići dokaza; ako se pretpostavi da nije slobodnjak, o njegovim se poslodavcima nije ništa znalo. Ali dokazi koje su posjedovali ukazivali su na nekoga izvanredno snalažljiva i s velikim krugom djelovanja. Prisjetila se još jedne fotografije koja je prikazivala tijelo sindikalnog vođe u Barceloni, za kojeg se vjerovalo da ga je on ubio. Slika joj se urezala u sjećanje, možda zbog načina na koji je krv poput kravate tekla po prednjoj strani zrtvine košulje. Još jedna slika: popularni politički kandidat u južnoj Italiji, čovjek koji je predvodio nacionalni reformski pokret. Njegova je smrt prvobitno pripisana mafiji, ali je ponovno klasificirana nakon svakovrsnih informacija koje su ukazivale na čovjeka kojeg su poznavali samo kao Arhitekta. Taj je kandidat, kojemu je organizirani kriminal već upućivao prijetnje, bio dobro zaštićen, prisjetila se. A ubojstvo je bilo sjajno izvedeno, ne samo sa stajališta balističara nego i sa stajališta političara. Političar je ubijen dok se nalazio u bordelu prepunom ilegalnih useljenika iz Somalije, pa zbog tih neobičnih okolnosti njegovi podupiratelji nisu mogli njegovu smrt okarakterizirati kao mučeništvo. Arhitekt. Međunarodni ubojica prve klase. Namjerio se na Hartmana. Pokušala je to razumjeti: Hartman provodi krvnu osvetu, pomisli. A što je s ovim drugim? O, moj Bože. Sto ja sad radim? Pokušavam shvatiti ubojicu? Držala je odašiljač na usnama i pritisnula gumb za razgvor. “Poznam ovoga”, rekla je Heisleru. “To je profesionalni ubojica. “Pokušat ću ga neutralizirati. Vi preuzmite Hartmana.” “Oprostite”, obrati se čovjek Benu, koračajući brzo prema njemu. Nešto, čini se, nije u redu s tim čovjekom, pomisli Ben. Nešto ne štima. Kaput mu je bio prebačen preko ruke. Približavao se brzim korakom. To lice - već ga je negdje vidio. Lice koje nikada neće zaboraviti. Ben gurne ruku pod lijevi suvratak svog kaputa i posegne za hladnim tvrdim čelikom pištolja, uplašen. Hartman joj je trebao živ; mrtav Hartman nije joj od pomoći. Ubojica se sprema likvidirati Hartmana, bila je sigurna u to. Sve je odjednom postala složena kalkulacija. Sto se nje tiče, bolje bi bilo da Hartman, njezin sumnjivac, pobjegne nego da bude ubijen. U svakom slučaju, morat će lov na Hartmana prepustiti drugima. Podigla je Heislerov Glock. Ubojica kao da nije bio svjestan njezine prisutnosti. Bio je usredotočen samo na Hartmana. Sjetila se što je na svojoj obuci naučila: pao je žrtvom najveće profesionalne slabosti - usredotočenosti na metu. Izgubio je osjećaj za situaciju. Velike mačke postaju najlakši plijen lovaca onda kad se spremaju zaskočiti žrtvu. Možda će joj to dati prednost koju je trebala. Sada je trebala naglo prekinuti njegovu usredotočenost, omesti mu pozornost. “Ni makac!” povikala je. “Stani, proklet bio!” Vidjela je kako se Hartman okreće i gleda u nju. Ubojica je malo trznuo glavom u lijevo, ali nije se okrenuo da bi vidio odakle dolazi povik, nije svoj mačji pogled pomaknuo s Hartmana. Anna je naciljala ravno u ubojičina prsa, u

središte njegova tijela. Za nju je to bio refleksan potez; osposobljena je za pucanje i ubijanje, a ne za ranjavanje. Ali što to on sada radi? Strijelac se okrenuo natrag prema Hartmanu koji je, opazila je, sada izvukao svoj pištolj. Arhitekt je držao na oku svoju metu; procijenio je da, tko god je upravo povikao, nije predstavljao neposrednu prijetnju, ali je za svaki slučaj napravio vlastiti proračun. Okrenuti se i tako uključiti nju - ma tko ona bila - značilo bi izgubiti metu, a to nije htio. Odjednom se ubojica počeo okretati Krivo ga je procijenila. Pokreti su mu bili tako nadnaravno lagani, poput plesača baleta. Popevši se na nožne palce, okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva, dok je istodobno pucao iz ispruženog oružja, u preciznim razmacima od djelića sekunde. Pištolj se jedva trzao dok ga je čvrsto držao u ruci. Tek kad se okrenula vidjela je što je napravio. Dobri Bože! Prije jednog trenutka tu su bila četiri bečka policajca koja su nišanila na njega. Sada su svi bili pogođeni! Svaki je njegov pucanj pogodio metu. Skinuo je četiri policajca! Bilo je to nešto zapanjujuće, očitovanje takve vještine s kakvom se još nije susrela u životu. Uhvatila ju je jeza. Sad je začula uspaničene zvukove, dahtanje i jaukanje ustrijeljenih žrtava. Čovjek je bio profesionalac; odlučio je ukloniti sve zapreke prije nego što se vrati svojoj meti - a ona mu je bila posljednja zapreka. Ali kad se okrenuo prema njoj, Anna je već naciljala. Čula je Hartmana kako viče. Sada se ona trebala usredotočiti samo na jedno. Povukla je okidač. Pogodak! Strijelac se srušio na zemlju, a pištolj mu se otkotrljao na drugu stranu. Sredila ga je. Je li mrtav? Sve je postalo kaotično. Sumnjivac, Hartman, bježao je niz ulicu. Ali znala je da je ulicu s obje strane blokirala policija. Potrčala je prema pogođenom čovjeku, uzela njegov pištolj i potrčala za Hartmanom. Usred povika preživjelih žrtava pucnjave začula je povike na njemačkom, ali ih nije razumjela. ,, “Er steht auf!” t{( .. “Er lebt, er steht!” “Nein, nimm den Verdachtigen!” Dolje je Hartman natrčao ravno na skupinu nadzornih stručnjaka i svi su imali izvučeno oružje upereno u njega, te je začula daljnje povike “Halt! Keinen Schritt iveiter!” “Polizei! Ste sind verhaftet!” “ “ Ali pažnju joj je privukao zvuk koji je dolazio iza nje, s mjesta! gdje je ležao ubojica. Okrenula se upravo na vrijeme da vidi kako je ubojica oteturao do Peugeota i zatvorio za sobom vrata. Bio je ranjen, ali je preživio, i sad je bježao! “Hej!” vikala je bilo komu, svakomu, “zaustavite ga! Peugeot! Ne dajte da pobjegne!” Uhvatili su Hartmana; opkolila su ga petorica policajaca. Za sada ga je mogla prepustiti njima. Umjesto toga, potrčala je za Peugeotom upravo kad je ovaj upalio motor i jurnuo ravno prema njoj. U nekoliko navrata kad si je dopustila da u glavi prevrti sliku bliskog susreta s Lincoln Town Carom u Halifaxu, razmišljala je o tomu da je imala oružje u ruci i mogla je pucati na vozača. Sada je to učinila, ispalila je nekoliko hitaca na čovjeka. Ali na vjetrobranskom staklu samo su se na nekoliko mjesta pojavile male paukove mreže, a automobil je i dalje jurio na nju. Bacila se na jednu stranu upravo kad je Peugeot projurio, a gume zacviljele, i odjurio ulicom pokraj dva prazna policijska automobila - njihovi vozači i putnici sada su svi bili na ulici - te nestao iz vidokruga. Pobjegao je! “Sranje!” povikala je. Kad se okrenula, vidjela je Hartmana s podignutim rukama. Uzrujana, potrčala je prema novouhićenom sumnjivcu. Pacijent broj osamnaest polako je trčao na pokretnoj vrpci. Nešto poput disalice izlazilo mu je iz usta i bilo prispojeno na dvije dugačke cijevi. Nos mu je bio zatvoren štipaljkom. Na udubljena prsa bilo mu je zalijepljeno dvanaest žica spojenih s EKG monitorom. Još je jedna žica izlazila iz malene naprave pričvršćene na kažiprst. Znojio se i bio je blijed. “Kako ide?” upita liječnik, visok čovjek blijeda lica. Pacijent nije mogao govoriti, ali je drhtavom kretnjom podigao palčeve. “Ne zaboravite, ispred vas je gumb za paniku”, reče liječnik. “Pritisnite ga ako bude potrebno.” Pacijent broj osamnaest nastavio je trčati. Liječnik je rekao svom oniskom, odebelom kolegi: “Mislim da smo na maksimalnom stupnju vježbanja. Mislim da je prešao omjer respiratorne izmjene - iznad jedan je. Nema znakova ishemije. Jak je. U redu, dajmo mu danas odmor. Sutra počinjemo tretman.” Bilo je to prvi put u tom danu da si je bljedunjavi liječnik dopustio smiješak. Princeton, New Jersey Veliki stari povjesničar s Princetona radio je u svom kabinetu u Dickinson Hallu kad je zazvonio telefon. Sve što je bilo u uredu profesora Johna Barnesa Godwina

potjecalo Je iz četrdesetih i pedesetih, bilo da je to crni telefon s brojčanikom na okretanje ili kutije od hrastovine za kartični katalog ili pak mehanički pisaći stroj Royal (nije koristio računala). Tako mu se dopadalo. Dopadalo mu se kako izgledaju stare stvari, čvrstoća predmeta koji potječu iz vremena kad su se stvari radile od bakelita, drveta i čelika, a ne od plastike, plastike, plastike. Međutim, nije bio od onih koji žive u prošlosti. Volio je današnji svijet. Često bi poželio da je tu njegova draga Šarah, njegova pedeset-sedmogodišnja supruga, da to podijeli s njim. Uvijek su planirali da će puno putovati kad on ode u mirovinu. Godwin je bio povjesničar koji je proučavao Europu dvadesetog stoljeća. Bio je dobitnik Pulitzerove nagrade, a njegova predavanja uvijek su na Princetonu bila izuzetno popularna. Mnogi njegovi bivši studenti sada zauzimaju istaknute položaje u svojim područjima. Predsjednik Nacionalne banke SAD-a bio je jedan od njegovih najbistrijih studenata, kao i predsjednik WorldComa, kao i ministar obrane i zamjenik ministra obrane, kao i veleposlanik SAD-a u UN-u, bezbrojni članovi Vijeća gospodarskih savjetnika, čak i sadašnji predsjednik Republikanskog nacionalnog odbora. Profesor Godwin pročisti grlo prije nego se javio na telefon. “Halo.” Glas mu je odmah bio poznat. “O, da, gospodine Holland, lijepo što vas čujem. Nadam se da smo još na popisu?” Trenutak je slušao. “Dakako da ga poznajem, bio mi je student... Pa, ako tražite moje mišljenje, sjećam ga se kao vrlo dragog, iako pomalo svojeglavog, vrlo bistrog, iako ne baš intelektualnog, ili barem nezainteresiranog za zamisli kao takve. Ima vrlo snažan osjećaj za moral, to sam uvijek zapažao. Ali Ben Hartman me uvijek zadivio kao prilično razumna i staložena osoba.” Ponovno je slušao. “Ne, on nije križar. Jednostavno nije tog temperamenta. A zacijelo nije ni mučenik. Mislim da ga se može uvjeriti.” Još jedna stanka. “Pa, nitko od nas ne želi da projekt bude osujećen. Ali ja želim da čovjeku date priliku. Doista mi ne bi bilo drago da mu se bilo što dogodi.” Beč Soba za ispitivanje bila je hladna i prazna, samo sa standardnim namještajem kakav imaju sve policijske sobe za ispitivanje. Postajem stručnjak, pomisli Ben sumorno. Jednosmjerno zrcalo za promatranje, neprikriveno, i veliki prozor na nekakvoj kući u predgrađu. Mreža žica iznad prozora, koji gleda na pusto unutarnje dvorište. Amerikanka je sjedila na drugoj strani male prostorije, u sivom kostimu, šćućurena kao opruga na metalnom sklopivom stolcu. Predstavila se kao specijalna agentica Anna Navarro iz američkog Ministarstva pravosuđa, Odjela za posebne istrage, te pokazala svoju iskaznicu kako bi to dokazala. Uz to, bila je i izrazito lijepa, prava ljepotica: valovita tamnosmeđa kosa, oči boje karamela, koža boje masline; visoka, mršava, dugonoga. I lijepo odjevena - imala je osjećaj za stil, što je sigurno rijetkost u Ministarstvu pravosuđa. No držanje joj je bilo strogo poslovno - ni najmanjeg smiješka. Nije nosila prsten, što je vjerojatno značilo da je rastavljena, jer ovakve krasne žene obično rano uhvati nekakav galantni kolega istražitelj četvrtaste brade koji se udvara pričama o svojoj hrabrosti prigodom hvatanja zločinaca... sve dok brak ne plati svoj danak pritisnut između dvije napete državne karijere... Na sklopivu stolcu pokraj nje sjedio je golemi policajac, brdo od čovjeka, sav u mišićima, koji je bio kao na iglama i pušio Casablance jednu za drugom. Ben nije imao pojma razumije li policajac engleski. Rekao je samo svoje ime: narednik Walter Heisler iz Sicherheitsbiroa, jedinice bečke policije za velike zločine. Nakon pola sata ispitivanja, Ben je postao nestrpljiv. Pokušao je biti razuman, pokušao smisleno govoriti, ali njegovi su ispitivači bili neumoljivi. “Jesam li uhićen?” upita konačno. “Želite li biti uhićeni?” odmah uzvrati Anna Navarro. O, dobri Bože, ne opet. “Ima li ona pravo ovo činiti?” upita Ben glomaznog bečkog policajca, koji je samo pušio i tupo gledao u njega. Tišina. “Dakle?” upita Ben. “Tko je ovdje glavni?” “Sve dok odgovarate na moja pitanja, nemamo vas razloga uhititi”, reče Anna Navarro. “Zasad.” “Znači, mogu ići.” “Zadržani ste radi ispitivanja. Zašto ste posjetili Jiirgena Lenza? Još uvijek to niste objasnili kako valja.” “Kao što sam rekao, bio je to društveni posjet. Pitajte Lenza.” “Jeste li u Beču zbog posla ili zadovoljstva?” “I jednog i drugog.” “Nemate zakazan nikakav poslovni sastanak. Je li to uobičajeno kod vaših poslovnih putovanja?” “Volim biti spontan.” “Rezervirali ste petodnevni boravak u zimovalištu u švicarskim Alpama, ali se tamo uopće niste pojavili.” “Predomislio sam se.” “Zašto sumnjam u to?”

“Nemam pojma. Htio sam razgledati Beč.” “I tako ste se jednostavno pojavili u Beču bez hotelske rezervacije?” “Kao što sam rekao, volim biti spontan.” “Shvaćam”, rekla je agentica Navarro, vidljivo frustrirana. “A vaš posjet Gastonu Rossignolu u Ziirichu - je li i to bio posao?” Moj Bože, znači da i to znaju! Ali kako? Osjetio je val panike. “On je bio prijatelj jednog prijatelja.” “Tako postupate s prijateljem prijatelja - ubijete ga?” O, Kriste. “Bio je mrtav kad sam došao tamo!” “Doista”, reče Anna Navarro. Nije ju uvjerio. “Je li vas očekivao?” “Nije. Došao sam nenajavljeno.” “Jer volite biti sponatni.” “Htio sam ga iznenaditi.” “Umjesto toga, on je iznenadio vas, ha?” “Bio je to šok, da.” “Kako ste došli do Rossignola? Tko vas je uputio na njega?” Ben je oklijevao, malo predugo. “Radije vam to ne bih rekao.” Uhvatila se za to. “Jer niste imali zajedničke poznanike ni bilo što slično, zar ne? U kakvoj je vezi Rossignol bio s vašim ocem?” Što dovraga misli s tim? Koliko toga zna? Ben ju je oštro pogledao. “Da vam nešto kažem”, reče Anna muklo. “Poznajem takve poput vas. Bogati dečki, uvijek dobiju što hoće. Kad se nađu u dubokoj kakici, tatica ih izvlači, ili moža obiteljski odvjetnik plati jamčevinu. Navikli ste raditi što hoćete i mislite da nikada nećete morati platiti račun. Ali ne ovaj put, prijatelju.” Ben se nehotice nasmijao, ali nije joj htio pružiti zadovoljstvo time da se prepire. “Vaš je otac preživio holokaust, zar ne?” ustrajala je. Dakle, ne zna sve. Ben slegne ramenima. “Tako su mi rekli.” Ona zacijelo nije imala pravo na istinu. “A Rossignol je bio veliki švicarski bankar, zar ne?” Sada ga je pažljivo promatrala. Na što smjera? “Zato ste vi i svi ti austrijski policajci opkolili Lenzovu kuću”, rekao je. “Bili ste tamo zato da me uhitite.” “Ne, zapravo”, reče Amerikanka hladnokrvno. “Da razgovaramo s vama.” “Mogli ste me jedostavno zamoliti za razgovor. Niste za to trebali pola bečke policije. Kladim se da biste mi voljeli pripisati Rossignolovo ubojstvo. Time biste otkačili CIA-u, zar ne? Ili vi iz Ministarstva pravosuđa ne volite CIA-u? Zbunjen sam.” Agentica Navarro nagnula se naprijed, a mek pogled njezinih smeđih očiju postao je oštar. “Zašto ste nosili pištolj?” Ben je oklijevao, ali samo sekundu-dvije. “Za zaštitu.” “Ozbiljno.” Bila je to skeptična izjava, a ne pitanje. “Imate li dozvolu za nošenje oružja u Austriji.” “Mislim da je to stvar između mene i austrijskih vlasti.” “Austrijske vlasti sjede na stolcu do mene. Ako vas on odluči progoniti zbog ilegalnog nošenja oružja, ja mu neću stajati na putu. Austrijanci su jako rigorozni prema strancima koji nose oružje bez dozvole.” Ben slegne ramenima. Imala je pravo, dakako. Iako mu je to trenutačno bila najmanja briga. “Dakle, da vam kažem, gospodine Hartman”, reče agentica Navarro. “Malo mi je teško vjerovati da ste nosili oružje kako biste posjetili “prijateljeva prijatelja”. Osobito kad su vaši otisci prstiju pronađeni posvuda po Rossignolovoj kući. Shvaćate?” “Ne, zapravo ne. Optužujete li me za njegovo ubojstvo? Ako je tako, zašto to odmah ne kažete?” Teško je disao, a napetost mu je rasla. “Švicarci misle da je vaš brat provodio krvnu osvetu nad bankarima. Možda se u vama nešto pomaklo kad je poginuo, nešto što vas je navelo da nastavite njegov progon do smrtonosnije razine. Ne bi bilo teško prikazati motiv. A tu su i vaši otisci prstiju. Mislim da švicarski sud ne bi imao problema kod podizanja optužnice.” Je li ona istinski vjerovala da je ubio Rossignola - a ako jest, zašto je ta specijalna istražiteljica iz Ministarstva pravosuđa toliko za to zainteresirana. Nije imao pojma koliko je ona ovdje zapravo imala ovlasti, u kakvoj je doista bio nevolji, a sama ta neizvjesnost činila ga je napetim. Nemoj se braniti, mislio je. Bori se. Ben se nasloni. “Vi nemate ovlasti ovdje.” ;,; “Sasvim točno. Ali i ne trebaju mi ovlasti.” ;> ,; • Što je time mislila? “Što onda hoćete od mene?” “Želim informacije. Želim znati zašto ste zapravo posjetili Rossignola. Zašto ste zapravo posjetili Jiirgena Lenza. Što to spremate, gospodine Hartman?” “A što ako ne želim otkriti?” Pokušao je pružiti sliku povjerljivosti. Nagnula je glavu. “Biste li voljeli znati što će se dogoditi? Zašto ne zavrtite kotač i ne okušate sreću?” Isuse, dobra je, pomisli Ben. Duboko je disao. Zidovi sobe kao da su se približavali. Na licu je zadržavao prazan izraz iz kojega se ništa nije moglo iščitati. Nastavila je: “Znate li da u Ziirichu imaju nalog za vaše uhićenje?” Ben slegne ramenima. “To je smijurija.” Zaključio je kako je vrijeme da bude agresivan, ojađen, da se prestane braniti - kao pravi pogreškom uhićeni Amerikanac. “Možda

ja malo bolje od vas poznajem Švicarce. Kao prvo, oni će podići optužnicu ako ispljunete žvakaću na nogostup. Kao drugo, nema nikakve mogućnosti za izručenje.” Toliko je doznao iz razgovora s Howiejem. “Zuriški kanton već ima dovoljno problema u suradnji s policijom u drugim švicarskim kantonima. A činjenica da su si Švicarci stekli glas pružajući sklonište onima koji bježe zbog utaje poreza znači da se druge zemlje načelno ne obaziru na švicarske zahtjeve za izručenjem.” Bile su to Howiejeve riječi, a on ih je bešćutno ponovio, prisilivši je da obori pogled. I ona je možda isto tako znala da se ne može s njim kockati. “Zuriški policajci tvrde da me žele radi “ispitivanja”. Čak se i ne pretvaraju da imaju slučaj. Dakle, zašto to sranje ne prekinemo ovdje?” Nagnula se bliže njemu. “Javno je poznato da je vaš brat pokušao izgraditi slučaj protiv švicarskog bankarskog sustava. Gaston Rossignol je bio najistaknutiji švicarski bankar. Vi ga posjetite i on je mrtav. Vratimo se na to. Onda ste odjednom u Beču i sastajete se sa sinom zloglasnog nacista. A otac vam je bio u koncentracijskom logoru. Sve to grozno sliči na nekakvo vaše osvetničko putovanje.” Znači, u tomu je stvar. Možda to tako izgleda nekomu tko nije poznavao istinu. Ali ne mogu joj reći istinu! “To je apsurdno”, prekine je Ben. “Ne želim vaše maštarije oplemeniti nikakvim krvnim osvetama i nasiljem. Govorite o švicarskim bankarima. Ja poslujem s tim ljudima, agentice Navarro. To mi je posao. Međunarodne financije nisu podložne ubojitom divljanju. U mom svijetu ranjavanja se događaju jedino ako se posiječete na papir.” “Onda objasnite što se dogodilo na Bahnhofplatzu.” “Ne mogu. To sam pretresao sa švicarskim policajcima ne znam koliko puta.” “I objasnite kako ste pronašli Rossignola.” Ben je zavrtio glavom. “I druge. Hajde. Želim znati gdje ste dobili njihova imena i boravište.” Ben ju je samo pogledao. “Gdje ste bili u srijedu?” “Ne sjećam se.” “Možda u Novoj Scotiji?” “Sjetio sam se, bio sam uhićen u Ziirichu”, odvrati brzo. “Možete to provjeriti kod svojih prijatelja u ziiriškoj policiji. Vidite, volim da me uhite u svakoj zemlji koju posjetim. To je doista najbolji način za upoznavanje mjesnih običaja.” Nije se obazirala na njegovu zajedljivu primjedbu. “Recite mi, zbog čega ste uhićeni?” “Znate jednako kao i ja.” Anna Navarro okrenula se prema svom mrzovoljastom pajdašu, koji je izdahnuo oblak dima, a zatim je ponovno pogledala u Bena. “U posljednjih ste nekoliko dana nekoliko puta bili zamalo ubijeni. I danas - “ Ben je u svojoj tmurnoj, smetenoj uznemirenosti bio iznenađen što osjeća topli val zahvalnosti. “Spasili ste mi život. Pretpostavljam da bih vam trebao zahvaliti.” “I te kako biste trebali”, odgovorila je. “Ali recite mi, što mislite, zašto vas netko pokušava ubiti? Tko bi mogao biti upoznat s onim što smjerate?” Lijep pokušaj, damo. “Nemam pojma.” “Kladim se da imate nekakvog pojma.” “Zao mi je. Možda biste vi mogli upitati svoje prijatelje u CIA-i što to pokušavaju zataškati. Ili je možda i vaš ured uključen u zataškavanje?” “Gospodine Hartman, vaš brat blizanac poginuo je u Švicarskoj, u sumnjivoj zrakoplovnoj nesreći. Nedavno ste i vi neobjašnjivo bili povezani s pucnjavom u toj zemlji. Čini se da vas smrt posvuda prati poput jeftine kolonjske vode. Što bih ja trebala misliti?” “Mislite što hoćete. Ja nisam počinio nikakav zločin.” “Ovo ću vas još jedanput pitati: Gdje se pribavili njihova imena i adrese?” “Čije?” j;;.; “Rossignolovu i Lenzovu?” ,, “Rekao sam vam, zajednički poznanici.” ,; “To ne vjerujem.” ;i “Vjerujte što hoćete.” ; “Što skrivate? Zašto niste iskreni sa mnom, gospodine Hartman?” “Oprostite, nemam što skrivati.” Agentica Navarro prebacila je svoje lijepe duge noge jednu preko druge, a zatim ih opet spustila. “Gospodine Hartman”, rekla je krajnje ogorčeno. “Ponudit ću vam pogodbu. Surađujte sa mnom, a ja ću učiniti sve da navedem Švicarce i Austrijance da se povuku.” Je li bila iskrena? Njegovo je nepovjerenje postalo gotovo refleksno. “S obzirom na to da ste vi upravo ta koja ih huška na mene, ovo mi zvuči kao prazno obećanje. Moram li ovdje još ostati?” U tišini ga je promatrala, grickajući unutrašnjost svog obraza. “Ne.” Izvadila je svoju posjetnicu, napisala nešto na poleđini i pružila je njemu. “Ako se predomislite, ovo je moj hotel u Beču.” Bilo je gotovo. Hvala Bogu. Udahnuo je i osjetio kako mu zrak ispunjava pluća do dna, a napetost iznenada popušta. “Drago mi je što smo se upoznali, agentice Navarro”, reče Ben ustajući. “I još jedanput hvala što ste mi spasili život.” 26 Bol je bila snažna i razorna; netko drugi već bi preminuo. Skupivši svu svoju snagu koncentracije,

Trevor je tu bol pripisao nekom drugom tijelu - nekom živo zamišljenom doppelgdngeru, nekom tko je bio zgrčen u agoniji, ali to nije bio on. Pukom snagom volje uspio se bečkim ulicama dovesti do zgrade u Taborstrasse. Onda se sjetio da je auto ukraden - razmišljanje mu je bilo sporo, i to ga je od svega najviše zabrinjavalo - te se odvezao nekoliko ulica dalje i tu ga ostavio, s ključevima u bravi. Možda će ga ukrasti neki idiot i biti uhvaćen u gradskoj mreži koja će zacijelo biti postavljena. Hramao je po ulici, ne obazirući se na mnoge poglede prolaznika. Znao je da mu je kaput odijela bio natopljen vlastitom krvlju; prebacio je trenčkot, ali se i on natopio krvlju. Izgubio je jako puno krvi. Osjetio je vrtoglavicu. Uspio se vratiti do Taborstrasse, do ordinacije u razini ulice, koja je bila obilježena mjedenom pločom na kojoj je pisalo: “DR. THEODOR SCHREIBER, INTERNIST I KIRURG.” Ordinacija je bila u mraku, a kad je pozvonio, nitko se nije javljao. Trevora to nije iznenadilo jer je, napokon, već prošlo osam sati uvečer, a dr. Schreiber se držao radnog vremena. Ali je svejedno nastavio zvoniti. Schreiber je živio u stanu pokraj male ordinacije, pa je Trevor znao da je zvono zvonilo i tamo. Poslije pet minuta, u ordinaciji se upalilo svjetlo, a onda se na portafonu začuo glas, glasan i uzrujan: “Ja?” “Dr. Schreiber, es ist Christoph. Es ist ein Notfall.” Prednja vrata na zgradi elektronski su se otključala. Onda su se otključala i vrata u predvorju, koja su bila označena još jednom mjedenom pločom s liječnikovim imenom. Dr. Schreiber bio je mrzovoljan. “Prekinuli ste me za večerom”, rekao je grubo. “Nadam se da je važno - “ Opazio je trenčkot natopljen krvlju. “Dobro, dobro, ovamo.” Liječnik se okrenuo i otišao u sobu za obavljanje pregleda. Dr. Schreiber je imao sestru koja je desetljećima živjela u Dresdenu, u Istočnoj Njemačkoj. Sve dok nije pao Berlinski zid, što je bio jednostavan zemljopisni događaj - pobjegao je iz Istočnog Berlina 1961., dok je njegova sestra bila prisiljena ostati - bilo je dovoljno vremena da istočnonjemačka tajna služba drži doktora u šakama. Ali Stasi ga nije htjela ucjenjivati ili ga pretvarati u nekakva špijuna, jer liječnik nikada ne bi bio koristan kao špijun. Ne, Stasi ga je koristio na mnogo običniji način: jednostavno je služio kao liječnik za agente u Austriji koga se pozivalo u hitnim slučajevima. Liječnici u Austriji, kao i u većini drugih zemalja, dužni su po zakonu prijaviti prostrijelne rane policiji. Dr. Schreiber bio je diskretniji kad se u njegovoj ordinaciji pojavio ranjeni agent Stasija, a to se obično događalo usred noći. Trevor, koji je kao agent Stasija dugo godina ilegalno živio u Londonu prije nego što ga je unovačila Sigma, s vremena na vrijeme bio bi poslan u Beč, pod krinkom poslovnog putovanja, te je dvaput morao posjetiti ovog dobrog liječnika. I sada, kad je hladni rat davno završio, a s njime uglavnom i Schreiberovi dani tajnog pružanja pomoći Istočnoj Njemačkoj, Trevor nije sumnjao u to hoće li liječnik surađivati. Schreibera bi se još uvijek moglo progoniti zbog njegove tajne suradnje sa Stasijem, a to zasigurno nije želio. No ta ranjivost nije spriječila dr. Schreibera da se naljuti. “Imali ste ludu sreću”, rekao je liječnik odrješito. “Metak vam je ušao odmah iznad srca. Da je išao pod malo pravijim kutom, odmah biste umrli. No čini se da je ušao pod kosinom i kao da je iskopao jarak na koži i okolnom masnom tkivu. Čak je i razderao neka površinska vlakna na pectoralis major, na vašem grudnom mišiću. A izašao je ovdje, na aksili. Sigurno ste se baš na vrijeme okrenuli.” Dr. Schreiber je preko svojih polunaočala pogledao u Trevora, koji nije odgovarao. Gurnuo je forceps, a Trevor se trgnuo. Bol je bila nesnosna. Tijelo su preplavili neugodno vrući trnci. “Zamalo je i napravio veliku štetu na živcima i krvnim žilama u području brahijalnog pleksusa. Da se to dogodilo, više se nikada ne biste mogli koristiti desnom rukom. Možda biste čak i izgubili ruku.” “Ja sam ljevoruk”, reče Trevor. “Osim toga, ne morate mi pričati krvave pojedinosti.” “Da”, reče liječnik odsutno. “Pa, doista biste trebali u bolnicu, Aligemeines Krankenhaus, ako želimo ovo napraviti kako valja.” “To ne dolazi u obzir, to znate.” Bol mu je prostrijelila rukom. Liječnik se presvukao u svoje sterilno odijelo i oko rane ubrizgao nekoliko injekcija lokalnog anestetika. Malim je škarama i forcepsima očistio pocrnjelo tkivo, isprao ranu i potom je stao šivati. Trevor je osjetio duboke trzaje i nelagodu, ali ne i stvarnu bol. Stiskao je zube. “Pobrinite se da se rana ne otvara kad se pomičem”, rekao je. “Trebali biste mirovati neko vrijeme.” “Meni

rane brzo zacjeljuju.” “To je točno”, reče liječnik. “Sad se sjećam.” Tom su čovjeku rane brzo zacjeljivale - bizarno brzo. “Vrijeme je luksuz koji si ne mogu priuštiti”, reče Trevor. “Čvrsto sašijte.” “Onda moram upotrijebiti jači kirurški konac - recimo, 3 -0 najlonski - ali od njega može ostati prilično ružan ožiljak.” “Nije mi to važno.” “Dobro”, reče liječnik i okrene se prema čeličnim kolicima s priborom. Kad je bio gotov, reče: “Za bol vam mogu dati Demerol.” Dodao je suhoparno: “Ili biste radije otišli bez ičega?” “Bit će dovoljno nešto ibuprofena”, reče Trevor. “Kako želite.” Trevor je ustao, trzajući se. “Dobro, zahvaljujem na pomoći.” Dao je liječniku nekoliko novčanica od tisuću šilinga. Liječnik ga je pogledao i rekao, prilično neiskreno: “U svako doba.” Anna je poprskala lice toplom vodom. Trideset puta, kako ju je naučila majka: bila je to majčina jedina taština. Time se održava vitalnost i sjaj kože. Kroz šum vode začula je telefon. Dohvatila je ručnik da bi obrisala lice i otrčala je podići slušalicu. “Anna, ovdje Robert Polozzi. Zovem li prekasno?” * Robert Polozzi iz odjela za identifikaciju. y “Ne, nije kasno, Roberte. Sto je?” “Slušajte: u vezi s onim patentom.” Zaboravila je na to. Brisala je vlažno lice. , Rekao je: “Neurotoksin - “ “Ah, da. Jeste li što pronašli?” “Evo ovako. Šesnaestog svibnja ove godine, patent broj - dakle, dugačak je broj - mala biotehnološka tvrtka iz Philadelphije pod nazivom Vortex dala je zahtjev za patentiranje upravo ovog sintetičkog sastojka. To je, kako stoji “sintetski analog otrovu morskog puža iz roda Conus za predloženu in vitro primjenu”. Zatim nekakvo zakučasto izražavanje o “lokaliziranju ionskih putova” i “označavanju kemohimnih receptora”.” Malo je zastao, a onda nastavio nesigurnim glasom. “Nazvao sam ih, mislim Vortex. Naravno, pod lažnim izgovorom.” Bilo je to pomalo neortodoksno, ali nije imala ništa protiv. “Jeste li što saznali?” “Pa, i ne baš. Kažu da su im zalihe tog toksina minimalne i pod strogom kontrolom. Teško ga je proizvesti, pa ga nemaju puno, a ionako se koristi u neznatnim količinama i još je u eksperimantalnoj fazi. Pitao sam ih može li se koristiti kao otrov i čovjek s kojim sam razgovarao, znanstveni direktor tvrtke, rekao je da, naravno da može - otrov morskog puža iz roda Conus, kakav se nalazi u prirodi, jako je smrtonosan. Rekao je da mala količina može odmah izazvati klijenut srca.” U njoj je sve više raslo uzbuđenje. “Rekao vam je da je otrov pod strogom kontrolom - to znači da ga drže pod ključem?” “Točno.” “A taj vam se čovjek doima pošteno?” “ “Mislim, da, ali tko zna.” “Izvrsno ste to obavili, hvala vam. Možete li od njih saznati nedot staje li im što sa zalihe ili je bilo nekih nerazjašnjenih okolnosti?” “ “Već sam to učinio”, reče istraživač ponosno. “Odgovor je ne.” & Malo razočaranje. “Možete li mi saznati sve što možete o Vortexu? Tko su vlasnici, rukovoditelji, uposlenici, i tako dalje?” “U redu.” Spustila je slušalicu, sjela na rub kreveta i utonula u misli. Bilo je moguće da će se potezanjem ovog konca razmrsiti klupko zavjere oko tih ubojstava. Ili se neće razmrsiti ništa. ... Cijela ju je istraga počela sve više frustrirati. A i bečka policija nije imala sreće u lovu na strijelca. Njegov je Peugeot već prije prijavljen kao ukraden - to se moglo i očekivati. Još jedna slijepa ulica. Taj joj je Hartman bio zakučast. Protiv njezine volje, i sviđao joj se, bio joj je privlačan. Ali on je bio čovjek svog kova. Zlatni dečko, od rođenja pun novca, obdaren dobrim izgledom, samopouzdanošću. Bio je to Brad, nogometaš koji ju je silovao. Ovaj svijet takvim ljudima daje priliku. Takvi ljudi, kako je govorila jedna njezina neotesana kolegica s koledža, misle da njihov drek ne smrdi. Misle da sve mogu. No, je li on bio ubojica? Nekako se to nije činilo vjerojatnim. Vjerovala je u njegovu inačicu onoga što se dogodilo u Rossignolovoj kući u Zurichu; bilo je to u skladu s rasporedom otisaka prstiju i osjećajem koji je imala u vezi s njim. Ipak, nosio je pištolj, kontrola putovnica nije registrirala njegov ulazak u Austriju, a za to nije imao nikakvo objašnjenje... S druge strane, temeljito pretraživanje njegova automobila nije otkrilo ništa. Nikakve šprice, nikakvav otrov, ništa. Bilo je teško reći je li on bio dio zavjere. Misli da mu je brat ubijen prije četiri godine; možda je to ubojstvo bilo katalizator onih kasnijih umorstava. Ali zašto ih je tako puno, i to u tako kratkom vremenu? Ostaje činjenica: Benjamin Hartman znao je još nešto. No nije imala ovlasti, ni temelja, da ga zadrži. To je jako frustriralo. Pitala se je li njezina želja - dobro, opsesija - da ga se dočepa imala išta s njezinim

stajalištem prema bogatim dečkima, sa starim ranama, s Bradom... Na stoliću je bio njezin adresar. Uzela ga je, pronašla telefonski broj i nazvala. Telefon je nekoliko puta zazvonio prije nego što se javio hrapavi muški glas. “Donahue.” Donahue je bio glavni za pranje novca u Ministarstvu pravosuđa i prije svog odlaska u Švicarsku ona je nenametljivo zatražila njegovu pomoć. Nije mu objasnila kontekst, samo mu je dala neke računovodstvene informacije. Donahueu nije smetalo što ne zna ništa o naravi njezine istrage; čini se da je na to gledao kao na izazov. “Ovdje Anna Navarro”, rekla je. “O, je li, kako je tamo Anna?” Ćula je sama sebe kako počinje govoriti onim uobičajenim muškim tonom. Bilo je to lako: tako je kod kuće razgovarao njezin otac sa svojim prijateljima, susjedima. “Dobro se radi. Kako stojimo s tragom novca?” “A-a-h, ništa. Udaramo glavama u veliki cigleni zid. Izgleda kao da je svaki od pokojnika redovito dobivao priloge na svoj račun iz neke otočne zemlje. Otočje Cavman, British Virgin Islands, Curacao. Tu dolazimo do zida.” “Što se događa kad odete u te offshore banke sa službenim zahtjevom?” Donahue se kratko podrugljivo nasmije. “Pokažu nam prst. Damo im MLAT zahtjev da nam pokažu financijske zapise, a oni kažu da će se time pozabaviti idućih nekoliko godina.” MLAT je, znala je, bila kratica za “mutual assistance treatv”, ugovor o uzajamnoj pomoći, koji je u načelu postignut između Sjedinjenih Država i mnogih od tih otočnih zemalja. “British Virgin Islands i otočje Cavman najgori su. Kažu nam da će im trebati dvije, možda tri godine.” “Uh.” “Ali ako i otvore čarobna vrata i pokažu nam sve, sve što saznamo je odakle stiže novac, i možeš se okladiti da je to iz neke druge otočne zemlje. Otok Man, Bahama, Bermuda, Lux, San Marino, Anguilla. Postoji vjerojatno cijeli lanac otočnih zemalja i lažnih tvrtki. Ovih dana novac juri svijetom, u nekoliko sekundi prebaci se na desetke računa.” “Mogu li nešto pitati?”, reče ona. “Samo izvol”te.” “Kako uopće bilo što uspijete uhvatiti od tog pranja novca?” “O, imamo načina”, rekao je, pomalo se braneći. “Samo, traje godinama.” “Lijepo”, reče. “Hvala vam.” U maloj sobi na petom katu Sicherheitsbiiroa u centrali bečke policije na Rossauer Lande mladi je čovjek sjedio pred kompjutorskim zaslonom, a na glavi je imao slušalice. S vremena na vrijeme ugasio je cigaretu u velikoj zlatnoj pepeljari koja se nalazila na stolu od sivog ultrapasa odmah pokraj znaka Ne pušiti. U malom okviru u gornjem lijevom kutu zaslona bio je telefonski broj koji je nadzirao te datum, početno vrijeme, trajanje poziva mjereno desetinkama sekunde i nazvani telefonski broj. Na drugom mjestu na zaslonu bio je popis telefonskih brojeva, koji su predstavljali svaki poziv upućen s ovog broja. Sve što je trebalo učiniti bilo je pomaknuti kursor na neki od brojeva i dvaput kliknuti. Začut će se digitalno snimljeni razgovor, bilo kroz slušalice bilo kroz vanjske zvučnike. Zaplesat će crvene crtice u skladu s variranjem jačine tona. Može se namjestiti ne samo jačina tona nego i brzina reprodukcije. Svaki telefonski poziv koji je uputila žena iz hotela bio je snimljen na kompjutorski tvrdi disk. Tehnologija je bila doista dojmljiva; bečka policija dobila ju je od Izraelaca. Vrata u maloj sobi otvorila su se i ušao je detektiv narednik Walter Heisler, prelazeći preko institucijski zelenog linoleumskog poda. Neznatno je trznuo glavom u znak pozdrava. Tehničar je skinuo slušalice, ugasio cigaretu i pogledao ga. “Ima li što zanimljivo?” upita detektiv. “Većina poziva upućena je u Washington.” “Strogo govoreći, kad snimimo bilo kakav međunarodni poziv, trebali bismo obavijestiti Interpol.” Detektivu zatreperi oko. Tehničar je podigao obrve, tiho prihvativši sukrivnju. Heisler izvuče stolicu. “Mogu li vam se priključiti?” Kalifomija Mladi milijunaš, kompjutorski mogul Arnold Carr, prihvatio je poziv na svom mobitelu dok je šetao šumom sekvoje u sjevernoj Kaliforniji zajedno sa svojim starim prijateljem i mentorom, genijem za investicije Rossom Cameronom. Provodili su vikend u društvu nekih od američkih najbogatijih i najutjecajnijih ljudi na imanju poznatom kao Bohemian Grove. U taborištu se igrala nekakva idiotska igra pod nazivom paintball, koju su predvodili izvršni direktor BankAmerice i američki veleposlanik na britanskom kraljevskom dvoru. Ali Carr, utemeljitelj goleme uspješne softverske kompanije, rijetko je imao priliku neformalno se družiti sa svojim prijateljem milijunašem Rossom Cameronom, takozvanim mudracem iz Santa Fea. Tako su proveli puno vremena u šetnji šumom i razgovoru o novcu i poslu, filantropiji i skupljanju umjetnina, o svojoj djeci i

o izvanrednom, krajnje tajnom projektu u koji su obojica pozvana. Carr je vidljivo nevoljko izvadio sitni, zujavi telefon iz džepa svoje Pendleton košulje sa škotskim uzorkom. Malo je ljudi znalo ovaj broj, a onih malo uposlenika koji su se usudili nazvati uputio je da ga tijekom vikenda ne uznemiruju ni zbog kakvog razloga. “Da”, reče Carr. “Gospodine Carr, žao mi je što vas uznemiravam u nedjelju ujutro”, preo je glas iz slušalice. “Ovdje Holland. Nadam se da vas nisam probudio.” Carr je odmah prepoznao glas. “O, ne”, rekao je, iznenada postavši srdačan. “Već sam satima na nogama. Što ima novoga?” Kad je “Holland” završio, Carr je rekao: “Vidjet ću što mogu učiniti.” 21 Ben je došao u svoj hotel oko devet sati uvečer, gladan, no nije mogao jesti, sav živčan od previše kofeina. Kad je izišao iz policije, uzeo je taksi, jer vožnja Opela Vectre nije dolazila u obzir. Dva njegova stakla bila su smrskana u pucnjavi, a kožnata sjedišta prekrivena okruglim krhotinama stakla. Predvorje je bilo mirno jer su hotelski gosti ili bili vani na večeri ili su se vraćali u svoje sobe. Nekoliko orijentalnih sagova preklapao se jedan preko drugoga, a tu i tamo vidjeli su se dijelovi sjajno izglačana mramornog poda. Recepcionar, previše uglađen sredovječni čovjek budnih očiju iza naočala metalnih okvira, pružio je Benu ključ od sobe prije nego što je ovaj rekao i riječ. “Hvala”, reče Ben. “Ima li kakvih poruka za mene?” Možda se javljao privatni istražitelj. Recepcionar je tipkao po kompjutorskoj tipkovnici. “Ne, gospodine, samo jedna koju ste već primili.” “Koja je to bila poruka?” Sto? pomisli, zaplašen. Otkad sam došao u Beč nisam dobio ni jednu jedinu poruku. “Ne znam, gospodine. Nazvali ste prije nekoliko sati.” Još je nešto otipkao. “U osamnaest i dvadeset primili ste poruku od hotelskog operatora.” “Možete li mi je dati ponovno?” Bila je to ili pogreška ili... “Zao mi je, gospodine, kad gost primi poruku, brišemo je iz sustava.” Žalobno se nasmiješio. “Znate, ne možemo sve poruke čuvati u beskonačnost.” Ben se malim mjedenim dizalom odvezao do četvrtog kata, nervozno opipavajući veliku mjedenu kuglu koja je visjela s ključa. Pomislio je kako je agentica Navarro sigurno zadužila nekoga muškog kolegu da nazove hotel i primi njegove poruke te da vidi s kim je u kontaktu. Ali tko je ostavio poruku? Osim agentice Navarro, samo je privatni istražitelj znao za njegovo boravište. Sad je svakako prekasno da nazove istražitelja Hansa Hoffmana; tako kasno nije u svom uredu. Agentica Navarro sumnjala je u njegove motive, ali nije mogla ozbiljno zaključiti kako je on ubio Rossignola. Ili je mogla? Morala je znati da nema posla sa serijskim ubojicom. Osim toga, spomenula je da je stručnjakinja za umorstva; morala je znati tko se uklapa u profil, a tko ne. Dakle, što ona zapravo traži? Je li moguće da zapravo radi za CIA-u ili za neki njezin sjedokosi kontingent, da čisti teren, pomaže im prikriti upletenost u nešto tako što sumnju prebacuje na njega? Ali ostaje činjenica: Gaston Rossignol, utemeljitelj ove tajnovite korporacije u koju je CIA možda upletena, a možda i nije, upravo je ubijen. Ubijen je i Peter, čija je jedina pogreška, čini se, bila ta što je pronašao popis direktora upravo te korporacije. Jesu li obojicu ubili isti ljudi? Bilo je to sasvim moguće. A američki ubojice? CIA? Bilo je to teško dokučiti. Jimmy Cavanaugh bio je Amerikanac... No nije li mogao raditi za strance? A tu je i Maxov čudnovati nestanak. Zašto je nestao? Godwin nije rasvijetlio taj misterij. Zašto je Max nazvao Godwina neposredno prije nego što je otišao? ,.. : Je li i njegov otac sada već mrtav? Bilo je vrijeme da još jedanput nazove Bedford. ,-${ Hodao je dugačkim hodnikom do svojih vrata, za trenutak se borio s hotelskim ključem, a onda su se vrata otvorila. , y, Ukočio se. Svjetla su bila pogašena. On je sva svjetla u sobi ostavio upaljena kad je otišao. Je li ih netko ugasio? Ma hajde, rekao je sam sebi. Sigurno ih je ugasila sobarica. Austrijanci su ponosni na svoju ekološku svijest. Je li pretjerao? Je li bio smiješno paranoičan? Je li to bila posljedica posljednjih nekoliko dana? Ipak... .- ; Nije ulazio i tiho je zatvorio vrata te ih ponovno zaključao. Vratio se hodnikom natrag tražeći nosača ili šefa hotelskih poslužitelja. Nigdje nije bilo nikoga. Napravio je krug i onda otišao stubama dolje na treći kat. Tamo je, na kraju nekog dugačkog hodnika, opazio nosača kako izlazi iz jedne sobe. “Oprostite”, reče Ben ubrzavši korak. “Možete li mi pomoći?” Mladi se nosač okrenuo. “Gospodine?” “Slušajte”, reče Ben. “Ne mogu otključati svoju sobu. Možete li me pustiti unutra?” Stavio je nosaču u dlan novčanicu od pedeset šilinga, te dodao

smeteno. “To mi se događa već drugi put. Ne želim se vraćati na recepciju. To je kat iznad. Četiristo šesnaest.” “O, da, svakako, gospodine. Samo trenutak, molim vas.” Pregledao je kolut s ključevima koji mu je bio za pojasom. “Da, gospodine, molim lijepo.” Otišli su dizalom do četvrtog kata. Nosač je otvorio vrata na sobi broj 416. Osjećajući se pomalo glupo, Ben je stajao iza njega sa strane, tako da može pogledati u sobu pod oštrim kutom, a da ne bude opažen. Opazio je neki obris! Lik muškarca koji se ocrtavao na bočnom svjetlu koje je dolazilo iza otvorenih kupaoničkih vrata. Čovjek je čučao, a pištolj dugačke cijevi uperio je prema vratima! Čovjek se okrenuo i lice mu je postalo vidljivo. Bio je to ubojica koji ga je prije nekoliko sati pokušao ubiti ispred vile Jurgena Lenza! Ubojica iz švicarskog svratišta. Čovjek koji mu je ubio brata. Nosač je vrisnuo: “Ne!” i otrčao hodnikom. Na trenutak je ubojica bio zbunjen - očekivao je Bena, a ne hotelskog uposlenika u odori. Za Bena je to oklijevanje bilo dovoljno dugo da umakne. Za njim se začuo niz prigušenih pucnjeva, a potom i puno glasnije praskanje metaka koji su se zabijali u zidove. Nosačeva vriska postajala je sve glasnija, sve neobuzdanija, a pucnji su bili sve bliži. Onda su se začuli koraci strijelca koji je trčao te je Ben naglo ubrzao. Pred njim su bila vrata koja su vodila na stubište, ali je brzo odbacio tu mogućnost - nije htio ostati zarobljen na stubištu s naoružanim ubojicom koji ga je slijedio. Umjesto toga naglo je skrenuo hodnikom udesno, ugledao otvorena vrata jedne sobe, a pred njima kolica spremačice te je uskočio u sobu i naglo za sobom zatvorio vrata. Pritisnuvši leđima vrata, borio se da dođe do daha, pitajući se je li ga ubojica vidio kako ulazi u sobu. Čuo je prigušen zvuk njegovih koraka dok je protrčao pokraj vrata; ubojica je prošao. Čuo je kako nosač viče, doziva nekoga; nije se doimao kao da je ranjen, što je bilo olakšanje. Netko je vrisnuo u sobi! Ugledao je omalenu, tamnoputu spremačicu u svijetloplavoj odori kako se šćućurila u kutu sobe. “Tiho!” sikne Ben. “Tko ste vi?” preplašeno je dahtala spremačica. Govorila je engleski s jakim naglaskom. “Molim vas, nemojte me ozlijediti!” “Tiho”, ponovi Ben. “Ležite na pod. Ako budete tiho, neće vam biti ništa!” Spremačica se ispružila na sagu, cvileći sva jadna od straha, .i: •.., “Šibice!” reče Ben. “Trebam šibice!” ••>: “Pepeljara! Molim vas - na stolu, kraj televizora!” Ben ih je pronašao i potražio detektor topline i dima na stropu iznad sebe. Stao je na stolicu, upalio šibicu i držao je blizu spirale. Za nekoliko sekunda začuo se alarm u sobi i vani u hodniku - oštro metalno drečanje u redovitim, brzim razmacima. Zvuk se čuo posvuda! Na hodniku su se začuli povici i vriska kako su hotelski gosti istrčavali iz svojih soba. Za nekoliko je sekunda iz sustava za raspršivanje na stropu počela prskati voda, natopivši sag i krevet. Spremačica je ponovno vrisnula, a Ben se okrenuo i otvorio vrata, brzo pogledavši u oba smjera. U hodniku je bio kaos: ljudi su trčali, neki su se, zbunjeni, nagurali jedni na druge, pokazujući rukama u jednom ili drugom smjeru, vičući jedni na druge dok je voda prskala iz raspršivača smještenih na stropu po cijeloj dužini hodnika. Ben je istrčao iz sobe i priključio se pomahnitalom mnoštvu koje je trčalo po stubama. Po visini glavnog stubišta koje je vodilo do hotelskog prednjeg ulaza znao je da stubište ima svoj vlastiti izlaz na ulicu ili u stražnje dvorište. Stubišna vrata otvorila su se u mračan hodnik, osvijetljen samo treperavim, zujavim fluorescentnim stropnim osvjetljenjem, ali bilo je dovoljno svjetla da se moglo razabrati dvostruka vrata hotelske kuhinje. Otrčao je prema njima, gurnuo ih bez zaustavljanja i ugledao neizbježni ulaz za poslugu. Kad je došao do vrata, osjetio je dašak hladnog zraka izvana. Povukao je teški čelični zasun te gurnuo i otvorio masivna vrata. Kosi prilaz vodio je u usko dvorište prepuno kanti za smeće. Zatrčao se dolje i, dok je vatrogasni alarm odjekivao u daljini, nestao je u mračnom dvorištu. Poslije dvadeset minuta došao je do visoke moderne zgrade koja se uzdizala iznad dunavskog kanala, na drugoj strani Stadtparka. Bio je to bezlični američki hotel koji je bio dio međunarodnog lanca hotela. Odlučno je koračao predvorjem prema dizalu, kao hotelski gost koji je očito ovamo pripadao. Pokucao je na vrata sobe 1423. Specijalna agentica Anna Navarro odškrinula je vrata. Bila je u flanelskoj spavaćici, bez šminke, ali ipak blistava. “Mislim da sam spreman na suradnju”, reče Ben. Anna Navarro pripremila je Hartmanu piće iz priručnog bara: bočica Scotcha, zelena bočica mineralne vode, nekoliko minijaturnih kocaka leda iz

malenog zamrzivača. Držala se, koliko je bilo moguće, još poslovnije nego u policijskoj postaji. Preko spavaćice prebacila je bijeli frotirni ogrtač. Vjerojatno to nije pomoglo, razmišljao je Ben, u situaciji kad je stranac bio s njom u malenoj hotelskoj sobi dok je bila odjevena za spavanje. Ben je zahvalno ispio piće. Bilo je vodnjikavo. Nije bila neki pilac. Ali tako potresenu, očajnički mu je trebalo piće, i pomoglo mu je. Unatoč tomu što je u sobi bila sofa na kojoj je sjedio, nije bila pogodna za primanje posjetitelja. Sjela je nasuprot njemu, na rub kreveta, a onda je od toga odustala i dovuka veliku fotelju koja je stajala pokraj sofe. Prozor od debelog ravnog stakla bio je crno pointilističko platno. S ove je visine Beč bio sav od neonskih svjetala, koja su treperila pod zvjezdanim nebom. Anna Navarro nagnula se prema naprijed i prebacila nogu preko noge. Bila je bosa. Stopala su joj bila nježna, svijena u visokom luku, a nokti na nogama obojeni. “Mislite da je to bio isti čovjek?” Nestalo je njezine oštrine. Ben je popio još jedan gutljaj. “Sasvim sigurno. Nikada neću zaboraviti njegovo lice.” Uzdahnula je. “A mislila sam da sam ga barem ozbiljno ranila. Sudeći po onom što sam čula, taj je čovjek nevjerojatno opasan. Zapanjujuće je što je učinio s onom četvoricom policajaca. Poput stroja za pogubljenje. Imali ste sreće. Ili možda da kažem, bili ste mudri - osjetili ste da nešto nije u redu i iskoristili ste nosača da ga zbuni. Tako ste našeg prijatelja izbacili iz ravnoteže i dobili na vremenu da možete pobjeći. Dobro ste to napravili.” Slegnuo je ramenima kao da obezvrjeđuje sam sebe, ali mu je u nutrini bila draga ta neočekivana pohvala. “Vi nešto znate o tom čovjeku?” “Pročitala sam njegov dosje, ali nije potpun. Vjeruje se da živi u Engleskoj, vjerojatno u Londonu.” “Britanac je?” “Bivši istočnonjemački obavještajac - Stasi. Njihovi operativci bili su među najobučenijima. A svakako među najokrutnijima. Čini se da je davno napustio organizaciju.” “Što radi u Engleskoj?” “Tko zna? Možda izbjegava njemačke vlasti, poput većine svojih bivših kolega. Ne znamo je li plaćeni ubojica ili radi za neku organizaciju mnogostrukih interesa.” “Kako mu je ime?” “Vogler, mislim. Hans Vogler. Očito je ovdje zbog nekog posla.” Nekog posla. Ja sam sljedeći na redu. Ben se ukočio. “Kažete da možda radi za neku organizaciju.” “Tako kažemo kad još nemamo jasnu sliku.” Napućila je usne. “Možda i vi radite za neku organizaciju, a pritom ne mislim na Hartman Capital Management.” “Vi mi još uvijek ne vjerujete?” ., “Pa, tko ste vi? Koje su vam stvarne namjere?” “Ma, dajte”, rekao je uzrujano. “Nemojte mi reći da o meni nemate nikakav prokleti dosje!” Ljutito ga je pogledala. “Sve što znam o vama to su izdvojene pojedinosti koje nisu međusobno povezane nikakvim logičnim objašnjenjem. Kažete da ste bili u Ziirichu kad se iznenada pojavio netko iz vaše prošlosti i pokušao vas ubiti te umjesto toga sam poginuo. Onda je nestalo njegovo tijelo. Sljedeće što znam jest da ste ilegalno ušli u Švicarsku. Zatim su se pojavili vaši otisci prstiju posvuda po kući bankara po imenu Rossignol, za kojega tvrdite da je bio mrtav kad ste tamo došli. Nosite pištolj, a ne želite reći gdje ste ga i zašto nabavili.” Ben je mirno slušao, pustivši je da govori. “Zašto ste se sastali s Lenzom, sinom glasovitog nacista?” Ben je trepnuo, ne znajući koliko da joj otkrije. Ali prije nego što je dospio sročiti odgovor, ona je ponovno progovorila. “To želim znati. Što je zajedničko Lenzu i Rossignolu?” “--P Ben je iskapio svoj Scotch. “Moj brat...” započne. x| “Onaj koji je poginuo prije četiri godine.” “Tako sam i ja mislio. Pokazalo se da se skriva od nekih opasnih ljudi. Nije točno znao tko su oni; ni ja to još ne znam. Nekakva konklava industrijalaca, ili njihovih potomaka, ili možda plaćenici CIA-e, možda nešto sasvim drugo - tko zna? Ali očito je da je otkrio popis imena - “ Agentica Navarro razrogači oči boje karamela. “Kakav popis?” “Vrlo star popis.” Lice joj se zarumenjelo. “Gdje je našao taj popis?” “Nabasao je na njega u arhivi neke švicarske banke.” “Švicarske banke?” “To je popis članova odbora neke korporacije koja je osnovana u posljednjim danima Drugog svjetskog rata.” “Isuse Kriste”, uzdahnula je. “To je, dakle, to.” Ben je izvukao presavijen, uprljan list papira iz svojeg unutarnjeg džepa i pružio joj ga je. “Oprostite, malo je prljav. Držao sam ga u cipeli. Da ga sačuvam od ruku ljudi poput vas.” Pažljivo ga je pročitala, nabravši obrve. “Max Hartman. Vaš otac?” “Nažalost.” “Je li vam on spominjao tu korporaciju?” ; “Ma kakvi. Moj brat je to slučajno saznao.” x “Ali nije li vaš

otac preživio holokaust?” “A sad dolazimo do nagradnog pitanja.” , “Zar ne postoji neka tjelesna oznaka - nekakva tetovaža ili nešto takvo?” “Tetovaža? U Auschwitzu, da. U Dachauu, ne.” Kao da nije slušala. “Moj Bože”, rekla je. “Niz tajnovitih ubojstava - svako od tih imena je ovdje.” Kao da je govorila sama sebi, a ne njemu. “Rossignol... Prosperi... Ramago... svi su tu. Ne, nisu svi na mom popisu. Neki jesu, ali...” Pogledala ga je. “Sto ste se nadali saznati od Rossignola?” Na što je smjerala? “Mislio sam da možda zna zašto mi je brat ubijen i tko je to učinio.” “Ali i njega su ubili prije nego što ste došli do njega.” “Čini se da je tako.” “Jeste li tražili tu kompaniju Sigma, jeste li pokušali saznati gdje je, saznati nešto o njezinoj prošlosti?” Ben kimne. “Ali ništa nisam saznao. A onda opet, možda nikada i nije postojala, ako me razumijete;” Vidjevši da je nabrala obrve, nastavio je. “Možda je postojala samo teoretski, kao neka lažna kompanija.” “Kakva lažna kompanija?” Ben zavrti glavom. “Ne znam. Možda nešto što uključuje američku vojnu obavještajnu službu.” Ispričao joj je Lenzove sumnje. “To mi se ne čini vjerojatnim.” “Zašto ne?” “Ja radim za vladu, nemojte to zaboraviti. Birokracija je šuplja kao rešeto. Nikada ne bi mogli provesti niz ubojstava, a da svijet za to ne sazna.” “Sto onda mislite, gdje je povezanost? Mislim, osim onoga što je očito.” “Nisam sigurna koliko vam smijem reći.” “Gledajte”, reče Ben bijesno, “ako ćemo razmijeniti informacije ako ćemo pomoći jedno drugom - ne možete nešto držati za sebe. Morate imati povjerenje u mene.” Klimnula je glavom, a potom kao da je donijela odluku. “Kao prvo, to nisu, ili nisu bili, neki sitni kućepazitelji, vjerujte mi, nitko od njih. Svi su bili jako, vidljivo bogati, ili barem većina njih. Jedini koji je živio skromno, barem koliko sam ja vidjela, ipak je imao gomilu novaca u banci.” Općenito mu je ispričala o svojim istraživanjima. “Rekli ste da je jedan od njih radio za Charlesa Highsmitha, je li tako? To je kao da na jednoj strani imate divove, a na drugoj ljude koji su za njih radili, njihovi povjerljivi pomoćnici i sve to. A negdje oko 1945. Allen Dulles ih provjerava, jer svi igraju zajedno, a Dulles ne voli da ga iznenade njegovi suigrači.” “No jedno veće pitanje još ostaje neodgovoreno. Kakva je to igra? Zašto je uopće osnovana Sigma? Iz kojeg razloga?” “Možda je objašnjenje jednostavno”, reče Ben. “Gomila mogućnika sastala se 1944., “45., da izvuče golemu količinu novca iz Trećeg Reicha. Razdijelili su plijen i još se više obogatili. A s obzirom na to kako takvi razmišljaju, oni su vjerojatno rekli sami sebi da traže natrag ono što je zapravo njihovo.” Doimala se zbunjeno. “Dobro, ali nešto se ne uklapa. Imate ljude koji su, sve do svoje smrti prije nekoliko dana, redovito primali velike uplate, novčane doznake na svoje bankovne račune, u iznosu od četvrt do pola milijuna dolara.” “Odakle je novac doznačivan?” “To je oprani novac. Ne znamo odakle potječe; znamo samo zadnje karike u lancu - mjesta kao što su otočje Cavman, Turks i Caicos.” “Otočne zemlje”, reče Ben. “Točno. Dalje od toga nemoguće je dobiti bilo kakvu informaciju.” “Nije rečeno”, reče Ben. “Ovisi o tome koga poznaješ. I jesi li spreman malo zaobići zakon. Malo kreme za ruke.” “Mi ne zaobilazimo zakon.” Agentica Navarro rekla je to s gotovo uzvišenim ponosom. “Zato i ne znate ništa o tomu odakle je novac došao.” Izgledala je zbunjeno, kao da ju je ošamario po licu. Onda se nasmijala. “Sto vi znate o pranju novca?” “Ja to ne radim, ako to mislite, ali moja kompanija ima prekomorski odjel koji upravlja novcem - kako bi se izbjegli porezi, vladini propisi i sve te dobre stvari. Isto tako, imam klijente koji su dobri stručnjaci u skrivanju svoje imovine od ljudi poput vas. Poznajem ljude koji mogu dobiti informacije od tih prekomorskih banaka. Oni su specijalisti u tomu. Masno to naplaćuju. Mogu izvući financijske informacije bilo gdje na svijetu, sve putem svojih osobnih kontakata, znajući koga će potplatiti.” Poslije nekoliko sekundi, rekla je: “Sto mislite, biste li mogli sa mnom surađivati na tomu? Neformalno, dakako.” Iznenađen, Ben je upitao: “Sto to točno znači?” “Razmjena informacija. Motivi nam se preklapaju. Vi želite znati tko vam je ubio brata i zašto. Ja želim znati tko ubija starce.” Je li iskrena? pitao se. Je li to neki trik? Što zapravo hoće? “Vi mislite da su ubojice isti ljudi? Da su ubili i mog brata i te ljude s vašeg popisa?” “Sada sam u to uvjerena. Sve je to dio istog uzorka, istog mozaika.” “Sto ja time dobivam?” Pogledao ju je smiono, ali je to ublažio smiješkom. “Ništa službeno, to vam odmah mogu reći. Možda malo zaštite. Recimo

to ovako - već su vas više puta pokušali ubiti. Koliko će vas dugo služiti sreća?” “A ako se držim blizu vas, siguran sam?” “Možda sigurniji. Imate li bolju zamisao? Konačno, došli ste u moj hotel. Osim toga, policija vam je oduzela pištolj, zar ne?” Točno. “Siguran sam da razumijete moje nećkanje - napokon, još ste me nedavno htjeli vidjeti u zatvoru.” “Gledajte, vratite se slobodno u svoj hotel. Dobro se naspavajte.” “Imate pravo. Dali ste mi velikodušnu ponudu. Možda bi bilo ludo od mene da je odbijem. Ja - ne znam.” “Prespavajte pa odlučite.” “Kad govorimo o spavanju - “ Prošla je pogledom po sobi: “Ja - “ “Nazvat ću recepciju i zatražit ću sobu.” “Sumnjam da ćete je dobiti. Održava se nekakva konferencija i sve sobe su zauzete. Ja sam uhvatila jednu od zadnjih. Zašto ne biste spavali na kauču?” Brzo ju je pogledao. Zar mu je kruto konvencionalna specijalna agentica Anna Navarro upravo ponudila da provede noć u njezinoj sobi? Ne. Zanosio se iluzijama. Govor njezina tijela, neizgovoreni znakovi, jasno su dali do znanja: pozvala ga je da se ovdje sakrije, a ne da spava u njezinu krevetu. “Hvala”, rekao je. “Samo je jedan problem: kauč je mali, možda malo prekratak.” “Spavao sam i na gorem, vjerujte.” Ustala je, otvorila ormar i pronašla pokrivač za njega. “Mogu zatražiti da donesu četkicu za zube. Ujutro ćemo otići po vašu odjeću i prtljagu u vaš hotel.” “Ne namjeravam se tamo vraćati.” “To svakako nije dobra zamisao. Ja ću to organizirati.” Čini se da je shvatila da stoji malo preblizu te korakne unazad uz čudan pokret. “Pa, ja idem spavati”, reče. Odjednom se nečega sjetio, zamisli koja mu se motala po mislima otkad je otišao iz Lenzove vile. “Stari lovac na naciste, Jakob Sonnenfeld živi u ovom gradu, zar ne?” Okrenula se prema njemu. “Točno.” “Negdje sam nedavno pročitao da je star, ali bistar kao uvijek. Osim toga, navodno ima golemu dokumentaciju. Pitam se...” “Mislite da će vas primiti.” “Mislim da valja pokušati.” “Budite oprezni ako idete. Poduzmite mjere opreza. Pazite da vas nitko tamo ne prati. Da on ne nastrada.” “Prihvatit ću svaki savjet koji mi date.” Dok se ona spremala za krevet, nazvao je Bedford sa svog mobitela. Javila se gospoda Walsh. Djelovala je uzbuđeno. “Ne, Benjamine, nisam ništa čula. Ni riječ! Čini se da je nestao bez traga. Ja - obavijestila sam policiju. Ne znam više što bih.” Ben osjeti kako ga tupo počinje boljeti glava: napetost, koja je neko vrijeme popustila, sada se opet vratila. Zbunjen, promrmljao je nekoliko praznih riječi ohrabrenja, prekinuo poziv, skinuo jaknu i objesio je na naslon stolice. Potom se, u hlačama i košulji, smjestio na sofu i povukao preko sebe pokrivač. Što je to značilo, otac mu je nestao bez riječi. Dobrovoljno je ušao u limuzinu, nije bila otmica. Očito je znao kamo ide. Kamo? Pokušao se udobno smjestiti na kauču, ali je Navarrica imala pravo, bio je nekoliko centimetara prekratak. Vidio ju je kako sjedi u krevetu i na svjetlosti noćne svjetiljke čita neki dosje. Svjetlost je obuhvatila njezine nježne smeđe oči. “Je li to bilo u vezi s vašim ocem?” upitala je. “Oprostite, znam da ne bih trebala prisluškivati, ali - “ “U redu je. Da, otac mi je nestao prije nekoliko dana. Ušao je u limuzinu i uputio se na aerodrom. Otada se više nije javljao.” Spustila je dosje i uspravila se. “Možda je otet. To je onda stvar federalne policije.” Progutao je slinu. Usta su mu bila suha. Zar su ga doista oteli? “Recite mi, što sve znate?” Poslije nekoliko sati zabrenčao je telefon i probudio ih oboje. Anna je podigla slušalicu. “Da?” “Anna Navarro?” “Da, tko je to?” “Anna, ja sam Phil Ostrow, iz ovdašnjeg američkog veleposlanstva. Nadam se da vas ne zovem prekasno.” Imao je dosadan naglasak sa Srednjeg zapada s čikaškim samoglasnicima. “Ionako sam morala ustati da se javim na telefon”, rekla je hladno. “Sto mogu učiniti za vas?” Koje to piskaralo iz State Departmenta zove u pola noći? “Ja - pa, Jack Hampton je predložio da zovem.” Napravio je značajnu stanku. Hampton je bio šef operative u CIA-i, koji je na jednom od prethodnih zadataka više puta pomogao Anni. Dobar čovjek, iskren koliko je mogao biti u neiskrenu poslu. Sjetila se Bartlettovih riječi o “krivom drvetu čovječanstva”. Ali Hampton nije bio građen na taj način. “Imam neke informacije o slučaju na kojem radite.” “Koje su vaše - tko ste vi, ako smijem pitati?” “Radije ne bih o svemu tomu preko telefona. Jackov sam kolega.” Znala je što to znači: CIA. Hamptonova veza. “Kakve imate informacije? Ili radije ne biste ni o tomu?” “Recimo samo da je važno. Možete li odmah ujutro doći u ured? Je li vam u sedam sati prerano?” Sto bi to moglo biti tako hitno, pitala se? “Vi

rano počinjete raditi, ha? Dobro, mislim da mogu.” “Dobro, dakle, sutra ujutro. Jeste li već bili u uredu?” svf| “U veleposlanstvu?” )I “Preko puta konzularnog odjela.” fv Dao joj je upute. Spustila je slušalicu, zbunjena. Ben s druge 9CCUK sobe upita: “Je li sve u redu?” iK “Da”, rekla je neuvjerljivo. “Sve je u redu.” “ “Ovdje ne možemo ostati, znate.” “Točno. Sutra se moramo nekamo preseliti.” “Doimate se zabrinuto, agentice Navarro.” “Uvijek sam zabrinuta”, rekla je. “Takav mi je život. I prijeđimo na ti.” “Ja nikada nisam bio previše zabrinut”, rekao je. “Laku noć, Anna.” i I “ > ti h i 28 Bena je probudio zvuk sušilice za kosu; poslije nekoliko trenutaka shvatio je da se nalazi u hotelskoj sobi u Beču i da ga bole leđa od noći provedene na kauču. Svinuo je vrat prema naprijed i osjetio zadovoljavajući škljocaj kralježnjaka te osjetio ugodno olakšanje nakon ukočenosti. Otvorila su se vrata kupaonice i svjetlo je preplavilo polovicu sobe. Anna Navarro bila je odjevena u smeđi kostim od tvida, pomalo zastario, ali joj je lijepo pristajao. Lice joj je bilo našminkano. “Vratitu ću se za sat-dva”, rekla je odrješito. “Spavaj dalje.” Odmah preko puta konzularnog odjela američkog veleposlanstva, baš kako je to Ostrow opisao, nalazila se jednolična moderna uredska zgrada. Na panou u predvorju bio je popis brojnih američkih i austrijskih poslovnih ureda, a na jedanaestom katu nalazilo se Američko trgovačko zastupstvo - konspirativni identitet bečkog ureda CIA-e. Takvi pipci agencija koje je istraživala bili su sasvim uobičajeni; katkad bi doveli do najboljeg traga. Anna je ušla u sasvim običnu recepciju gdje je mlada žena sjedila za tipičnim službenim stolom, ispod velikog grba Sjedinjenih Država, odgovarala na telefonske pozive i tipkala po kompjutorskoj tipkovnici. Nije ni podigla pogled. Anna se predstavila, a racepcionarka je pritisnula gumb te je najavila. Nije prošla ni minuta prije nego što je užurbano izašao čovjek blijeda lica kao posljedica vezanosti za svoje birokratsko zvanje. Lice mu je bilo upalo i puno ožiljaka od akni, a crvenkastokestenjava kosa počela mu je sijedjeti. Imao je male sive oči i nosio naočale velikih metalnih okvira. “Gospođica Navarro?” rekao je, pružajući ruku. “Ja sam Phil Ostrow.” Recepcionarka ih je pristiskom na gumb pustila da uđu na vrata iz kojih je upravo izašao te ju je Ostrow poveo u malu sobu za sastanke gdje je za stolom od ultrapasa koji je oponašao uzorak drva sjedio mršav, tamnoput, zgodan čovjek. Imao je na četku ošišanu crnu kosu prošaranu sjedinama, smeđe oči i dugačke crne trepavice. Bio je u kasnim tridesetima, možda, negdje sa Srednjeg istoka. Ostrow i Anna sjeli su mu svaki s jedne strane. “Yossi, ovo je Anna Navarro. Anna, Yossi.” Yossi je imao potamnjelo lice i duboke bore oko očiju, bilo od škiljenja na suncu bilo od života prepunog napetosti. Brada mu je bila četvrtasta i raskoljena. Na njegovu licu bilo je nešto gotovo lijepo, iako je ogrubjelo zbog izloženosti vremenu i zbog neobrijanosti. “Drago mi je, Yossi”, rekla je. Oprezno je klimnula, bez smiješka; i on je učinio isto. Nije joj pružio ruku. “Yossi je operativac - nećeš mi zamjeriti ako joj toliko kažem, Yossi?” reče Ostrow. “Ovdje u Beču radi pod velikom profesionalnom tajnošću. Dobro je pokriven. U kasnim tinejdžerskim godinama emigrirao je u SAD iz Izraela. Sada svi misle da je Izraelac - što znači, svaki put kad upadne u nevolju, okrive nekog drugog.” Ostrow se zahihoće. “Ostrow, dosta, nemoj više”, reče Yossi. Govorio je grubim baritonom, a njegov engleski bio je naglašen hebrejskim guturalnim R. “Sada se moramo razumjeti: u posljednjih nekoliko tjedana diljem svijeta nekoliko je ljudi pronađeno mrtvo. Vi istražujete te slučajeve. Znate da su to ubojstva, ali ne znate tko stoji iza toga.” Anna je tupo zurila u nj. “Ispitivali ste Benjamina Hartmana u Sicherheitsburou. Otada ste s njim u bliskom kontaktu. Točno?” “Što hoćete s tim?” Ostrow nastavi. “Ovo je službeni međuagencijski zahtjev da nam predate Hartmana.” “Što dovraga...?” “Ovdje ste umiješani preko glave, časnice.” Ostrow joj uzvrati pogled. “Ne razumijem vas.” “Hartman predstavlja opasnost. Čovjek s dvije žene, shvaćate?” Anna je prepoznala agencijski način izražavanja - odnosilo se to na dvostruke agente, Amerikance koje su unovačile neprijateljske strane. “Ne razumijem. Hoćete reći da je Hartman vaš?” To je bila ludost. Je li baš? To bi objasnilo kako je mogao putovati zemljama Europe, a nije zaustavljen prilikom kontrole putovnica, kao i ostale stvari koje su je zbunjivale. I ne bi li njegov lažni identitet kao međunarodnog financijera bio pogodan za sve vrste agencijskih poslova? Imenovani odvjetak poznata financijskog klana - nikakva

izmišljena legenda ne bi mogla biti tako svestrana i tako uvjerljiva. Yossi i Ostrow razmijenili su poglede. “Nije baš naš.” “Ne? Nego čiji?” “Naša je pretpostavka da je on namještenik nekoga iz naše agencije koji radi na svoju ruku, da tako kažemo. Mogli bismo to nazvati novačenjem pod lažnim stijegom.” “Doveli ste me ovamo da biste mi pričali o pretpostavkama?” “Moramo ga vratiti na američko tlo. Molim vas, agentice Navarro, doista ne znate s kim imate posla.” “Imam posla s nekim koga zbunjuju mnoge stvari. I tko je još u šoku zbog smrti svog brata blizanca - koji je, kako on misli, ubijen.” “Znamo sve o tomu. Niste li pomislili da ga je i on mogao ubiti?” “Šalite se.” Ovo okrivljavanje bilo je nevjerojatno, i grozno; zar bi moglo biti istinito? “Sto doista znate o Benjaminu Hartmanu?” upita Ostrow iskušavajući je. “Postavit ću vam još jedno pitanje. Što znate o tomu kako je vaš popis meta počeo kružiti? Informacije se ne daju besplatno, agentice Navarro. Informacije traže dolare, a netko poput Benjamina Hartmana ima potrebna sredstva.” Krema za ruke: Hartmanov izraz. “ “Ali zašto? Kakav je program?” “To nikada nećemo saznati sve dok on lunja Europom.” Ostrow je zastao. “Yossi je nešto čuo od svojih bivših sunarodnjaka. Mossad i ovdje ima svoje terenske operativce. Moguća je povezanost s vašim žrtvama.” “Neka frakcija?” upitala je. “Ili govorite o kidonu?” Mislila je na jedinicu Mossada namijenjenu za atentate. “Ne, nije to ništa službeno. To je privatni posao.” “Koji uključuje agente Mossada?” “I neke slobodnjake koje unajmljuju.” “Ali ova ubojstva nisu karakteristična za Mossad.” “Molim vas”, reče Yossi, dok mu se lice namrgodilo. “Nemojte biti naivni. Zar mislite da moja braća uvijek ostavljaju posjetnice? To čine samo kad žele. Dajte, molim vas!” “Dakle, sada to ne žele.” “Dakako da ne žele. Stvar je previše osjetljiva. U sadašnjoj klimi moglo bi to izazvati eksploziju. Izrael ne želi biti umiješan.” “Dakle, za koga oni rade?” Yossi pogleda u Ostrowa, a onda opet u Annu. Slegnuo je ramenima. “Ne rade za Mossad, to želite reći?” “Da bi Mossad naredio atentate, potrebne su velike formalnosti. Postoji cijeli unutarnji sustav, “popis pogubljenja”, na koji se premijer mora potpisati. Mora parafirati svako ime na popisu, inače se ne smije ništa učiniti. Ljudi su istjerani iz Mossada i Shin Beta jer su naredili ubojstva bez odobrenja s vrha. Zato vam kažem da ovo nisu ovlaštena sankcioniranja.” “Onda vas ponovno pitam - za koga oni rade?” Ponovno je Yossi pogledao u Ostrowa, ali ovaj put kao da ga je gurkao pogledom. “To niste čuli od mene”, reče Ostrow. Osjetila je kako se naježila. Kao ošinuta gromom, prošaptala je: “Šalite se.” “Gledajte, agencija nikada ne bi uprljala svoje ruke”, reče Ostrow. “Više ne. U dobrim starim vremenima ne bismo oklijevali ukloniti nekog beznačajnog diktatora ako nas je krivo gledao. Sada imamo predsjedničke direktive i kongresne nadzorne odbore i direktore CIA-e kojima su podrezana jajca. Kriste, bojimo se da neki strani građanin ne dobije hunjavicu.” Netko je pokucao na vrata. Provirio je neki mladi čovjek. “Langlev na trojci, Phil”, reče. “Reci im da još nisam završio.” Vrata su se zatvorila, a Ostrow je zakolutao očima. “Dajte da nešto razjasnimo”, reče Anna, obraćajući se Ostrowu. “Jeste li pribavili obavještajne podatke o nekim slobodnjacima Mossada?” “Netko jest. To je sve što znam. Kolaju glasine da je Ben Hartman služio kao posrednik.” “Imate li čvrste dokaze?” “Yossi je iznio neke pobudljive pojedinosti”, reče Ostrow mirno. “Opisao je dovoljno “vodoznakova”, postupaka “sanacije”, znakova obilježavanja među uredima, da mi to govori da je stvar došla izravno iz CIA-e. Govorim o stvarima koje se ne mogu izmisliti, o obilježjima i značajkama koje se svakodnevno pojavljuju.” Anna je znala zbrojiti dva i dva. I sam je Yossi sigurno bio američki ubačeni agent, supertajni operativac, koji je špijunirao Mossad za CIA-u. Razmišljala je da li da to izravno upita, ali je zaključila kako bi to predstavljalo povredu profesionalne etikete. “Tko u Langlevu?” upita. “Rekao sam vam, ne znam.” “Ne znate ili mi ne želite reci?” Yossi, promatrač borbe bikova, prvi se put nasmiješio. Osmijeh mu je bio blistav. “Ne poznajete me”, reče Ostrow, “ali svatko tko me poznaje zna da sam dovoljno lakom birokratski igrač da bih rado zaribao nekoga koga ne volim. Da imam ime, dao bih vam ga samo da skurim tipa.” U to je vjerovala: to bi bila prirodna reakcija zakulisnog borca unutar agencije. Ali bila je odlučna ne dopustiti mu da vidi kako ju je uvjerio. “Gdje je tu motivacija? Zar govorite o fanaticima unutar CIA-e?” Zavrtio je glavom. “Bojim se da tamo ne znam nikoga

koga je briga za bilo što osim za godišnji odmor.” “Onda zašto? Kakva bi mogla biti motivacija?” “Hoćete moje mišljenje? Da vam kažem nešto.” Ostrow je skinuo naočale i obrisao stakla o košulju. “Imate popis korupcionaša i kapitalista, sitnih riba koje rade za velike ribe. Kad se radi o CIA-i i nacistima, odmah poslije rata, tu su zakopane neke ozbilje tajne. Koja je moja teorija? Netko na visokom položaju, i to na doista visokom položaju, opazio je da će neka imena iz daleke prošlosti isplivati na površinu.” “Sto to znači?” Ponovno je stavio naočale. “Imena starih momaka koje smo koristili, plaćali. Momaka koji su uglavnom nestali u magli povijesti, shvaćate? Iznenada se pojavljuje taj popis i znate što? Imena nekih staraca iz agencije koji su bili sukrivci u tom sranju također će isplivati na površinu. Možda su postojale neke financijske smicalice, nekakvo izvlačenje dvostruke koristi. Starkelje će zacijelo cičati kao krmci, cinkati svoje rukovoditelje. I koga ćete pozvati? Koga drugog nego fanatične Izraelce. Uredno i čisto. Govorit ćete o avetima preostalim iz Drugog svjetskog rata, raspričat ćete se o neobjašnjivim ubojstvima iz osvete, spasiti guzice starih dečki - i svi su zadovoljni.” Da, pomislila je turobno. Svi su zadovoljni. “Slušajte. Ovdje postoji preklapanje interesa. Vi pokušavate shvatiti niz ubojstava. Mi pokušavamo shvatiti niz propusta u osiguranju. Ali do toga ne možemo doći bez Bena Hartmana. Neću vam ovdje istovariti gomilu pretpostavki. Postoji velika vjerojatnost da ga gone isti ljudi za koje radi. Čišćenjima nikad kraja - u tomu je problem s njima.” Čišćenje: Je li to ono što i ona sama radi? Ostrow kao da je reagirao na neodlučan izraz njezina lica. “Samo trebamo znati što je istina, a što nije.” “Imate li stvar napismeno?” upita Anna. Ostrow je svojim tupim prstom kucnuo po nekom spisu. Isticao se dio naslova ispisan velikim slovima: PRIVOĐENJE AMERIČKOG GRAĐANINA. “Da. Imam napismeno. Sada trebam samo osobu. Jack Hampton je rekao da ćete to razumjeti.” “Kako ga mislite otpremiti?” “Gledajte, ovdje se javljaju neka delikatna pitanja ekstrateritorijalnosti...” “Sto znači da ne želite da ga dovedem ovamo.” “Točno. No možemo vas posjetiti kod kuće. Možete mu staviti lisice, obavijestiti nas i mi upadamo. Ako želite da vam ruke ostanu potpuno čiste, i to je u redu. Recite nam vrijeme i mjesto, najbolje neko poluzabitno mjesto, i...” “Mi ćemo obaviti ostalo.” Yossi je ponovno bio smrknut. “Kriste, pa vi ste pravi kauboji, ha?” reče Anna. “Kauboji koji uglavnom lete zrakoplovima”, odgovori Ostrow podrugljivo. “Ali, dakako, još uvijek možemo obaviti eksfiltraciju onda kad moramo. Bezbolno. Zgrabi i vodi - čist kirurški zahvat.” “Kirurški zahvat je bolan.” “Nemojte misliti da je to tko zna što. To je upravo ono što treba napraviti. I tako svi obavimo svoj posao.” “Uzet ću to u razmatranje”, reče Anna iskrivivši lice. “Onda uzmite u razmatranje i ovo.” Ostrow izvadi list papira s rasporedom non-stop letova iz Beča do zračne luke Dulles International u Washingtonu i do zračne luke Kennedv u New Yorku. “Vrijeme je odlučujuće.” U mračnom uredu na drugom katu u Wallnerstrasse, krupni je Berufsdetektiv Hans Hoffman bijesno spustio telefonsku slušalicu i glasno opsovao. Bilo je deset sati prije podne i već je četiri puta neuspješno zvao Amerikanca u hotel. Poruka koju je ostavio sinoć također je ostala neodgovorena. Hotel nije imao za Hartmana neki drugi telefonski broj i oni ne žele reći je li ili nije proveo noć u hotelu. Privatni je istražitelj trebao odmah doći do Hartmana. Stvar je bila hitna. Krivo je uputio Amerikanca, a što god bi ljudi mogli reći o Hansu Hoffmanu, nitko ne bi porekao da je presavjestan. Bilo je odlučujuće da dođe do Hartmana prije nego ovaj ode k Jiirgenu Lenzu. Jer ono što je detektiv otkrio jučer kasno poslijepodne bilo je ništa manje nego senzacionalno. Rutinska istraga koju je proveo o Jiirgenu Lenzu dala je sasvim neočekivane, zapanjujuće rezultate. Hoffman je znao da se dr. Lenz više ne bavi medicinom, ali je htio saznati zašto. Zato je zatražio kopiju Lenzove medicinske svjedodžbe od Arztekammera, arhiva gdje se čuvaju svjedodžbe svih austrijskih liječnika. Nije bilo medicinske svjedodžbe za Jiirgena Lenza. Nikada ni nije postojala. Hoffman se pitao: Kako je to moguće? Je li Lenz lagao? Zar se nikada nije bavio medicinom? Lenzova službena biografija, koju se moglo lako dobiti u svim uredima Lenzove zaklade, navodi da je diplomirao na medicinskom fakultetu u Innsbrucku, pa je Hoffman provjerio i tamo. Jiirgen Lenz nikada nije pohađao medicinski fakultet u Innsbrucku. Tjeran nezasitnom znatiželjom, Hoffman je otišao na

Universitat Wien, gdje se drže zapisi o ispitima za dobivanje medicinskih svjedožbi svih liječnika u Austriji. Ništa. Hans Hoffman je svom klijentu dao ime i adresu čovjeka čija je biografija bila lažirana. Nešto je tu bilo jako, jako pogrešno. Hoffman se zadubio u svoje bilješke, pohranjene u laptop računalu, pokušavajući odgonetnuti smisao, poredati činjenice nekim drugim redoslijedom. Sada je ponovno zurio u zaslon i pregledavao popis spisa koje je pregledao, pokušavajući se sjetiti je li propustio nešto što bi moglo objasniti ovu neobičnu situaciju. Trgnulo ga je glasno zujanje zvona. Netko je pozvonio s ulice. Ustao je i otišao do portafona na zidu. “Da?” “Tražim gospodina Hoffmana.” “Da?” “Zovem se Leitner. Nemam ugovoreno, ali moram razgovarati o jednom važnom poslu.” “Kakvom poslu?” upita Hoffman. Nadao se da nije neki trgovac. “Nešto povjerljivo. Potrebna mi je njegova pomoć.” “Dođite gore. Drugi kat.” Hoffman pritisne gumb koji je elektronički otključao ulazna vrata u zgradu. Zatvorio je dokument o Lenzu, ugasio laptop i otvorio vrata ureda. Čovjek u crnoj kožnoj jakni, kose čeličnosive boje, kozje bradice i s plosnatom naušnicom na lijevom uhu rekao je: “Gospodin Hoffman?” “Da?” Hoffman ga je odmjerio, kao i sve svoje potencijalne klijente, pokušavajući procijeniti koliko bi čovjek mogao imati novca. Čovjeku je lice bilo glatko, bez bora, gotovo zategnuto oko visokih jagodičnih kostiju. Usprkos čeličnosivoj kosi, vjerojatno nije imao više od četrdeset godina. Tjelesno dojmljiv primjerak, ali crte lica bile su mu bezlične, neistaknute, osim mrtvački sivih očiju. Ozbiljan čovjek. “Uđite”, reče Hoffman srdačno. “Recite, što mogu učiniti za vas?” Bilo je tek devet sati prijepodne kad se Anna vratila u hotel. Kad je ubacila elektronsku ključ - karticu u prorez iznad kvake na vratima, začula je šum tekuće vode. Brzo je ušla, objesila kaput u ormar kraj vrata i otišla u spavaću sobu. Pred njom je ležala važna odluka; znala je da će se morati osloniti na intuiciju. Čuo se zvuk zatvaranja tuša i Ben se pojavio na vratima spavaće sobe, očito ne znajući da se ona vratila. S njega je još kapala voda, a ručnik mu je bio nemarno omotan oko trbuha. Tijelo mu je bilo kao dlijetom isklesano, mišićavo, na način koji bi nekoć podsjetio na manualni rad, a danas, znala je, na posebnu prednost - osobnog trenera, aktivni sportski život. Kliničkim je pogledom razgledala dokaze njegova tjelesnog režima - trbuh poput daske za pranje, prsni mišići poput dva štita, nabreknuti bicepsi. Kapljice vode na potamnjeloj koži. Skinuo je povoj s ramena, gdje se vidjela mala upaljena crvena rana. “Vratila si se”, rekao je, konačno zapazivši njezinu prisutnost. “Sto ima novo?” “Daj mi da ti pogledam rame”, rekla je i on joj je prišao. Je li njezino zanimanje za njega bilo čisto profesionalno? Neki osjećaj duboko u njezinu želucu naveo ju je da si postavi takvo pitanje? “Rana je uglavnom zacijelila”, reče. Prošla je prstom oko zacrvenjelog područja. “Zapravo ti više i ne treba povoj. Možda samo da se tanko namaze Bacitracinom. U prtljagi imam pribor za prvu pomoć.” Otišla je po njega. Kad se vratila, bio je u boksericama i već se obrisao, ali je još bio bez košulje. “Jučer si rekao nešto o CIA-i”, rekla je dok je prtljala s tubom masti. “Možda nisam u pravu, ne znam više”, rekao je. “Lenz ima neke svoje sumnje. Ali ja ne mogu nikako u to povjerovati.” Može li biti da laže? Je li ju sinoć htio zavarati? Činilo se to nevjerojatnim. Prkosilo je svemu instinktivnom, svakom intuitivnom osjećaju koji je posjedovala. U njegovu glasu nije mogla opaziti nikakvo razmetanje, nikakvu napetost - ni jedan od uobičajenih znakova prijevare. Dok mu je mazala antiseptičku mast na rame, lica su im bila blizu. Osjetila je miris sapuna i hotelskog šampona od jabuke, ali i još nešto, nešto pomalo ilovasto, miris muškarca. Udisala je mirno, duboko. A onda se, osjetivši naglu navalu osjećaja, udaljila. Je li njezin radarski sustav, njezin osjećaj za procjenu poštenja bio ometen drugim osjećajima? Nije si to smjela dopustiti u ovoj situaciji, pod ovakvim okolnostima. S druge strane, što ako su agenti CIA-e krivo obaviješteni? Tko im je uopće bio izvor podataka? Operativac je toliko dobar koliko mu je dobra logistika. Nije bila ništa manje svjesna od bilo koga drugoga koliko je sustav pogrešiv. A ako je upletena CIA, bi li bilo sigurno predati ga toj agenciji? U njezinu svijetu bilo je toliko nesigurnosti: morala je vjerovati svojim instinktima, inače je izgubljena. Sada je nazvala Waltera Heislera. “Moram vas zamoliti za uslugu”, rekla je. “Nazvala sam Hartmanov hotel. Čini se da je otišao bez odjave. Bilo je nekakve pucnjave. Očito je tamo

ostavio svoju prtljagu. Željela bih je pregledati, detaljno.” “Pa, znate, to je zapravo naše vlasništvo onda kad započnemo s istragom.” “Jeste li započeli s istragom?” “Ne, još nismo, ali - “ “Možete li mi, onda, molim vas, učiniti tu veliku uslugu i organizirati da mi donesu prtljagu ovamo, u moj hotel?” “Pa, mislim da se to može urediti”, reče Heisler mrzovoljasto. “Premda je to... pomalo neuobičajeno.” “Hvala vam, Walter”, rekla je srdačno i spustila slušalicu. Ben joj je, još uvijek samo u boksericama, izrazio divljenje. “To se zove kompletna usluga”, rekao je, gorko se smiješeći. Dobacila mu je potkošulju. “Vani je malo prohladno”, rekla je suha grla. Ben Hartman je izašao iz hotela i nervozno se osvrnuo oko sebe. Budući da se istuširao i obrijao, iako je još bio u istoj, sada zgužvanoj odjeći u kojoj je spavao, osjećao se pristojno čistim. Krenuo je širokom prometnom avenijom i prešao na drugu stranu, gdje je utonuo u zelenilo Stadtparka, osjetivši se previše izloženim, ranjivim, te skrenuo desno i uputio se prema prvom okrugu. Posljednjih je pola sata proveo telefonirajući, uputivši jedan poziv za drugim. Najprije je probudio jednu osobu za kontakt, prijateljeva prijatelja, na otočju Cavman, koji je obavljao dvosmjerne usluge “istrage” kojima je navodno provjeravao podrijetlo multinacionalnih korporacija u vezi s potencijalnim zajmovima. Tvrtku su zapravo uglavnom angažirali bogati pojedinci ili multinacionalne korporacije koje su svako toliko imale razloga prodrijeti u tajne ondašnjih banaka. O”Connor Securitv Investigations bilo je krajnje zatvoreno poduzeće bivšeg irskog policajca po imenu Fergus O”Connor, koji je došao na Cavmane kao stražar osiguranja za neku britansku banku te tamo i ostao. Postao je službenik osiguranja, a potom i šef osiguranja. Kad je shvatio da se njegova mreža kontakata i stručnost može unovčiti poznavao je sve druge šefove osiguranja, znao je koga se može, a koga ne može potplatiti, znao je kako sustav uistinu funkcionira - krenuo je u vlastiti biznis. “Ako ovo nije nešto stvarno važno...”, mrmljao je Fergus na telefon. “Ne znam je li to”, odgovori Ben. “Ali bit će jako unosno.” “Onda da čujem”, reče Fergus, smekšavši se. Ben mu je iščitao popis šifri smjera upućivanja i brojeve novčanih doznaka i rekao da će ponovno nazvati krajem dana. “Trebat će mi puno više vremena”, usprotivi se Fergus. “Čak ako i udvostručimo vašu uobičajenu naknadu? Bi li to ubrzalo stvar?” •”• “Jasno da bi.” Nastupi stanka. “Usput, znate li da o vama govore najgroznije stvari?” “Sto to?” “Svakakve bljezgarije. Znate kako se šire glasine. Kažu da ste postali pobjesnjeli ubojica.” “Šalite se.” “Kažu da ste ubili vlastita brata.” Ben nije odgovorio, nego mu se smučilo. Zar je istina toliko nelogična? “Samo takve ludosti. To nije moja specijalnost, ali znam ponešto o tomu kako ljudi šire glasine u svijetu financija, samo da bi probudili radoznalost. Same bljezgarije, kao što rekoh. Ipak, zanimljivo je da je netko odlučio to iznijeti.” Isuse. “Hvala na upozorenju, Fergus”, reče Ben, s malo više kolebanja u glasu nego što je želio. Nekoliko je puta duboko udahnuo da bi se sabrao, a onda je uputio drugi poziv. Nazvao je mladu ženu u newyorškom uredu jedne drukčije istražiteljske tvrtke. Bila je to velika, međunarodna, zakonita kompanija koju su sačinjavali bivši agenti FBI-a, pa čak i bivši službenici CIA-e. Knapp Incorporated bila je specijalizirana za pomoć korporacijama oko “skrbništva” nad potencijalnim poslovnim partnerima i za rješavanje slučajeva gospodarskog kriminala, pronevjera, potkradanja detektivska agencija globalnih razmjera. Hartman Capital Management povremeno bi se koristio njezinim uslugama. Jedna od Knappovih najboljih istražiteljica bila je Megan Crosbv, koja je diplomirala pravo na Harvardu i koja je kao nitko drugi obavljala provjere podrijetla korporacija. Bila je nevjerojatno nadarena za otkrivanje i potom razmrsivanje prastarih, jako prikrivenih korporacijskih struktura osmišljenih s ciljem da se izbjegne kontrola, da se pokaže oprez spram investitora, ili konkurenata, a bila je i dobra u otkrivanju tko je doista čiji vlasnik, tko stoji iza koje lažne kompanije. Svojim klijentima nikada nije otkrila kako to čini. Magičar ne smije otkrivati svoje trikove. Ben je nebrojeno puta pozvao Megan na ručak i, budući da je katkada imao prigodu nazvati je iz Europe, dala mu je svoj kućni telefonski broj. “Tri je ujutro, tko zove?” glasilo je njezino javljanje na telefon. “Ben Hartman, Megan, oprosti, važno je.” Megan se odmah razbudila shvativši da je to njezin unosni klijent. “Nema problema. Što mogu učiniti za tebe.” “Na važnom sam poslovnom sastanku u Amsterdamu”, objasnio je,

govoreći tišim glasom. “Interesira me jedna mala biotehnološka tvrtka iz Philadelphije pod nazivom Vortex Laboratories.” Anna mu je, želeći da joj pomogne, spomenula Vortex. “Želim znati tko je vlasnik, tko su im možda partneri, i tako dalje.” “Učinit ću što mogu”, rekla je, “ali ništa ne obećavam.” “Može li do kraja dana?” “Isuse.” Zastala je. “O kraju čijeg dana govorimo? Tvog ili mog? Tih dodatnih šest sati puno znače.” “Onda neka bude do kraja tvog dana. Učini što možeš.” “U redu”, rekla je. “Još nešto. U Parizu ima čovjek po imenu Oscar Peyaud, kojeg je HCM koristio za skrbništvo nad francuskim tvrtkama. On je namještenik Knappa. Trebam njegov broj za izravno kontaktiranje.” Do deset sati je Graben, jedna od prostranih bečkih pješačkih ulica već vrvjela od ljudi koji su razgledavali izloge, poslovnih ljudi, turista. Skrenuo je u Kohlmarkt i prolazio pokraj Cafe Demela, glasovite slastičarnice, gdje se okrenuo da bi pogledao raskošne izloge. U odrazu na staklu opazio je nekoga tko ga je promatrao, a onda brzo odvratio pogled. Visok čovjek razbijačkog izgleda u tamnoplavoj kišnoj kabanici koja mu je loše pristajala. Imao je nepokornu crnu kosu prošaranu sjedinama, rumeno lice i najgušće obrve koje je Ben ikada vidio, pravo pravcato polje pšenice. Obrve su mu bile debele nekih dva ili tri centimetra i uglavnom crne, malo prošarane sjedinama. Obrazi su mu bili prekriveni crvenim mrljama, mrežama ispucalih kapilara kao posljedica prekomjernog pijenja. Ben je znao da je već negdje vidio tog čovjeka. Bio je uvjeren u to. Negdje je tijekom posljednja dva dana vidio tog čovjeka rumenih obraza i s obrvama nalik polju pšenice. Negdje u mnoštvu, ali gdje? Ili se vara? Je li ga zahvatila paranoja? Zar viđa lica, umišlja da su neprijatelji posvuda oko njega? Ben se okrenuo da bi ponovno pogledao, ali čovjek je nestao. ^ I? “Moja draga gospođice Navarro”, rekao je Alan Bartlett. “Pitam se imamo li različite koncepcije o tomu od čega se sastoji izvršenje uputa koje ste dobili.” Moram reći da sam razočaran. Pružali ste velika očekivanja.” Anna je nazvala Roberta Polozzija iz odjela za identifikaciju, ali je bez upozorenja prespojena Bartlettu. “Slušajte”, prosvjedovala je, dok joj je slušalica bila pritisnuta između vrata i lijevog ramena. “Mislim da sam gotovo - “ Bartlett joj nije dao završiti. “Trebali ste se redovito javljati, agentice Navarro. A ne nestati kao studentica na proljetnom odmoru.” “Ako poslušate što sam saznala - “ započne Anna, ogorčena. “Ne, vi poslušajte mene, agentice Navarro. Dobili ste upute da zaključite ovu stvar, i to ćete učiniti. Saznali smo da je Ramago već likvidiran. Rossignol je bio naša posljednja, najbolja prilika. Ne mogu govoriti o tomu koja ste sredstva upotrijebili da dođete do njega, ali je sasvim jasno da je to dovelo do njegove smrti. Očito sam pogrešno obaviješten o vašem osjećaju za diskreciju.” Bartlettov glas bio je leden. “Ali popis Sigma - “ “Govorili ste mi o nadzoru i preventivi s obzirom na ovu stvar. Niste me obavijestili da pred njega namjeravate postaviti veliku metu. Koliko li sam puta naglasio osjetljivost vaše zadaće? Koliko puta?” Anna se osjećala kao da ju je netko udario u želudac. “Ispričavam se ako je nešto što sam učinila imalo za posljedicu - “ “Ne, agentice Navarro, ja okrivljavam sam sebe. Ja sam vas imenovao. Ne mogu reći da su mi savjetovali da to ne činim. Bila je to moja tvrdoglavost. Povjeravanje ove zadaće vama bila je moja pogreška. Preuzimam punu odgovornost.” “Prekinite s tim”, reče Anna, osjetivši iznenada da joj je dosta. “Nemate podatke na osnovi kojih biste mogli potkrijepiti svoje optužbe.” “Već ste se suočili s administrativnom odgovornošću. Očekujem da budete u mom uredu najkasnije sutra u pet sati poslijepodne, i nije me briga hoćete li morati unajmiti privatni zrakoplov da biste došli ovamo.” Nakon nekoliko sekundi Anna je shvatila da je prekinuo vezu. Srce joj je lupalo, lice joj se zarumenjelo. Da nije prekinuo vezu, ona bi eksplodirala i tako bez sumnje jednom za svagda okončala svoju karijeru. Ne, rekla je sama sebi, već si to učinila. Gotovo je. Kad čuje da je došla u sukob s Odjelom za unutarnje usklađivanje, Dupree će joj za pet minuta ukinuti sve povlastice. Pa, barem otiđi uz prasak. Imala je ugodan osjećaj neizbježnosti. Kao da si u brzom vlaku s kojega ne možeš sići. Uživaj u jurnjavi. 29 Ured legendarnog i svjetski poznatog Jakoba Sonnenfelda - izvanrednog lovca na naciste koji je bio na naslovnicama brojnih časopisa, o kojem se puno pisalo i snimalo, koji se čak pojavljivao u filmovima nalazio se u maloj, sumornoj, relativno modernoj zgradi u Salztorgasse, neelegantnoj ulici

punoj diskontnih trgovina i mračnih kafića. Sonnenfeldov kućni telefonski broj bio je jednostavno naveden u bečkom telefonskom imeniku, ali bez adrese; Ben je nazvao taj broj tog jutra oko osam i trideset i iznenadio se kad je dobio vezu. Neka otresita žena upitala ga je kojim poslom i zašto treba tog velikog čovjeka. Ben joj je rekao da je sin čovjeka koji je preživio holokaust i da se nalazi u Beču radi osobnog istraživanja u vezi s nacističkim režimom. Ovdje je njegovo načelo bilo da se treba držati onoga što znaš. Opet se iznenadio kad je žena pristala udovoljiti njegovu zahtjevu da se tog prijepodneva sastane s legendom. Sinoć mu je Anna predložila nekoliko, kako ih je nazvala, “vrdavih mjera” kako bi se otarasio svakoga tko bi ga mogao slijediti. Na svom kružnom putu ovamo, nakon što je vidio čovjeka rumena lica s obrvama poput polja pšenice, nekoliko se puta vratio, naglo prešao ulicu, iznenada skrenuo u knjižaru te tu prebirao po knjigama i čekao. Čini se da je izgubio pratnju ili možda čovjek iz nekog razloga nije htio biti ponovno opažen. Sada, kad je došao do zgrade u Salztorgasse u kojoj je bio Sonnenfeldov ured, bio je pušten unutra pritiskom na elektronsku bravu i odvezao se dizalom do četvrtog kata, gdje je bio stražar, koji mu je mahanjem ruke pokazao da uđe. Vrata je otvorila mlada žena koja mu je pokazala da sjedne na neudobnu stolicu u holu u kojem su bile izvješene plakete, nagrade i potvrde o Sonnenfeldovim odlikovanjima. Dok je čekao, uzeo je svoj digitalni telefon i ostavio poruku za Oscara Pevauda, istražitelja koji se nalazio u Parizu. Onda je nazvao hotel koji je sinoć tako neceremonijalno napustio. “Da, gospodine Simon”, odgovorio je hotelski operator tonom koji mu se učini nedolično prisnim. “Da, gospodine, ima poruka za vas - to je, samo malo, od gospodina Hansa Hoffmana. Kaže da je hitno.” “Hvala.” “Molim vas, gospodine Simon, možete li malo pričekati. Direktor mi je upravo signalizirao da bi želio razgovarati s vama.” Direktor hotela preuzeo je slušalicu. Ben nije poslušao svoj neposredni instinkt, koji mu je nalagao da odmah prekine; sada je bilo važnije saznati koliko uprava hotela zna, koliko bi mogli biti uključeni u stvar. “Gospodine Simon,” rekao je direktor glasnim i autoritativnim basso profundom, “jedna od naših sobarica kaže da ste joj prijetili, a osim toga ovdje je sinoć bio incident povezan s pucnjavom i policija želi da se odmah vratite radi ispitivanja.” Ben pritisne tipku End. Nije bilo iznenađujuće što je direktor htio razgovarati s njim. Hotelu je učinjena šteta; direktor je bio dužan pozvati policiju. Ali nešto je bilo u glasu tog čovjeka, iznenadna prijeteća samouvjerenost nekoga iza kojeg stoji puni utjecaj vlasti, što je uznemirilo Bena. A što li je privatni istražitelj Hoffman htio tako hitno? Otvorila su se vrata Sonnenfeldova ureda i pojavio se omalen starčić pognutih ramena koji je mlitavo domahnuo Benu da ude. Drhtavo se rukovao s Benom i sjeo je za pretrpan radni stol. Jakob Sonnenfeld imao je čekinjaste sive brkove, jake čeljusti, velike uši i vodnjikave oči sa spuštenim kapcima okružene crvenilom. Imao je staromodnu široku, nemarno svezanu kravatu, karirani sako i ispod njega smeđu vestu izjedenu moljcima. “Mnogi žele zaviriti u moju arhivu”, reče Sonnenfeld iznenada. “Neki iz dobrih razloga, neki iz ne baš tako dobrih razloga. Zašto vi to želite?” Ben pročisti grlo, ali Sonnenfeld zaboboće. “Kažete da vam je otac preživio holokaust. I? Na tisuće njih još je na životu. Zašto vas toliko zanima moja djelatnost?” Usudim li se reći istinu ovom čovjeku? pitao se. “Već desetljećima lovite naciste”, počeo je iznenada. “Sigurno ih, kao i ja, mrzite svim srcem.” Sonnenfeld odmahne s neuvažavanjem. “Ne, ja ne mrzim. Ne bih mogao raditi ovaj posao više od pedeset godina, a da me na to nagoni mržnja. To bi me izjelo iznutra.” Ben je odjednom postao skeptičan i smetala ga je Sonnenfeldova pobožnost. “Pa, ja vjerujem da ratni zločinci ne bi trebali slobodno hodati.” “Ah, ali to zapravo nisu ratni zločinci. Ratni zločinac počini ratni zločin radi promicanja svojih ratnih ciljeva, je li tako? Ubija i muči kako bi pripomogao da se dobije rat. Ali recite mi: Jesu li nacisti trebali masakrirati i plinom pogušiti milijune nedužnih kako bi pobijedili? Dakako da nisu. Učinili su to iz čistih ideoloških razloga. Da očiste planet, kako su vjerovali. Bilo je to sasvim nepotrebno. Radili su to usput. Time su preusmjerili svoje dragocjene ratne resurse. Rekao bih da je njihova kampanja genocida omela njihova ratna nastojanja. Ne, to sasvim sigurno uopće nisu bili ratni zločinci.” “Kako ih onda vi nazivate?” upita Ben, shvativši napokon.

Sonnenfeld se nasmijao. Zasvjetlucalo je nekoliko zlatnih zuba. “Monstrumi.” Ben je duboko uzdahnuo. Morao je vjerovati starom lovcu na naciste; shvatio je da je to jedini način da osigura njegovu suradnju. Sonnenfeld je bio prepametan. “Dopustite mi onda da budem vrlo otvoren s vama, gospodine Sonnenfeld. Mog brata - moga brata blizanca, mog najbližeg prijatelja na cijelom svijetu - ubili su ljudi za koje vjerujem da su na neki način povezani s tim monstrumima.” Sonnenfeld se nagne prema naprijed. “Sada ste me jako zbunili”, rekao je pažljivo. “Vi i vaš brat svakako ste premladi da biste prošli rat.” “To se dogodilo prije ne više od tjedan dana”, rekao je Ben. Sonnenfeld je nabrao obrve, a oči su mu se suzile u nevjerici. “Sto kažete? To nema smisla.” Ben mu je brzo objasnio sve u vezi s Peterovim otkrićem. “Taj je dokument privukao pozornost moga brata zato što je jedan od članova odbora bio naš otac.” Zastao je. “Max Hartman.” Nastupila je tišina zbog preneraženosti. “Poznajem to ime. On je dao puno novca za dobre svrhe.” ..,„> “Godine 1945. jedna od njegovih svrha bila je stvar pod nazivom Sigma”, nastavio je Ben bezizražajno. “Ostali članovi bili su mnogi industrijalci sa Zapada i šačica nacističkih dužnosnika. Među njima je bio i blagajnik, koga se navodi pod titulom Obersturmfiihrer, pod imenom Max Hartman.” Sonnenfeldove upaljene oči nisu treptale. “Izvanredno. Rekli ste “Sigma”, zar ne? Bože nebeski.” *** “Bojim se da je to stara priča”, rekao je posjetitelj u crnoj kožnoj jakni. “Supruga”, natukne privatni detektiv Hoffman i namigne. Čovjek se smeteno nasmiješi. “Mlada je i jako lijepa, je li tako?” Uzdah. “Da.” “To su najgore, te lijepe i mlade”, reče Hoffman, kao muškarac muškarcu. “Savjetujem vam da je jednostavno zaboravite. Ionako joj nikada nećete moći vjerovati.” Posjetitelju je oko, čini se, zapelo za Hoffmanovo novo laptop računalo, posljednju riječ tehnike. “Lijepo”, reče čovjek. “Ne znam kako sam uopće mogao koristiti bilo što drugo”, reče Hoffman. “Nisam tako dobar s tehnikom, ali ovo je lako. Komu još trebaju ormari s fasciklima. Sve je tu.” “Bih li mogao malo pogledati?” Hoffman se nećkao. Čovjek je došao s ulice - možda je i lopov. Ponovno ga je pogledao, zapazio čovjekova široka ramena, uzak struk, ni grama tjelesne masti. Tiho je laktom za nekoliko centimetara otvorio dugačku metalnu ladicu na radnom stolu odmah do svog krila i provjerio je li mu tamo Glock. “Možda drugom prigodom”, reče Hoffman. “Tu su mi svi povjerljivi dokumenti. Dakle, molim vas, dajte mi pojedinosti o svojoj lijepoj mladoj ženi i gadu s kojim se ševi.” “Zašto ga ne uključite?” reče posjetitelj. Hoffman ga oštro pogleda. Ovo nije bilo pitanje, nego zahtjev. “Zašto ste ovdje?” oštro će Hoffman, da bi shvatio da gleda u cijev Makarova s prigušivačem. “Uključite računalo”, reče čovjek tiho. “Otvorite dokumente.” “Reći ću vam nešto. Ovaj dokument nije nikada trebao ugledati svjetlost dana”, reče Sonnenfeld. Bio je to pravni dokument namijenjen samo za unutarnju uporabu švicarske banke. Samo za međunarodne švicarske bankare.” “Ne razumijem.” “Sigma je dugo bila samo legenda. Nikakva trunka dokaza nikada se nije pojavila da bi se moglo bilo što pretpostaviti. Ja bih to znao. Vjerujte mi.” “Sve do sad, zar ne?” “Tako se čini”, rekao je tiho. “Jasno, to je fiktivno poduzeće. Samo pročelje, varka - sredstvo da industrijalci s obje strane osiguraju separatni mir, kakvi god bili uvjeti primirja. Papir koji je vaš brat otkrio mogao bi biti jedini materijalni dokaz koji postoji.” “Kažete da je to legenda - kakva je bila narav te legende?” “Moćni poslovni ljudi i moćni političari tajno su se sastali kako bi prebacili golema, ukradena državna sredstva iz domovine. Nisu svi koji su se usprotivili Hitleru bili junaci, to vjerojatno znate. Mnogi su bili proračunati pragmatičari. Znali su da su ratna nastojanja osuđena na propast i znali su koga za to treba okriviti. Ono što ih je više zabrinjavalo bili su izgledi da će doći do repatrijacije, nacionalizacije. Morali su se pobrinuti za svoja carstva. Industrijska carstva. Postoji obilje dokaza o takvim planovima. Ali uvijek smo vjerovali da je plan ostao samo plan. A gotovo svi koji su bili upleteni otad su već otišli u grob.” “Rekli ste “gotovo svi”“, ponovi Ben oštro. “Da vas pitam za nekolicinu članova odbora koji pripadaju u vaš profesionalni djelokrug. O nacistima. O Gerhardu Lenzu. Josefu Strasseru.” Zastao je prije nego što je izgovorio posljednje ime. “Maxu Hartmanu.” Sonnenfeld je šutio. Glava mu je bila naslonjena na velike kršne ruke. “Tko su ti ljudi?” rekao je sam sebi, a pitanje je bilo sasvim retoričko. “To se vi pitate. A ja uvijek

pitam: tko to želi znati? Zašto to želite znati?” “Spustite pištolj”, reče Hoffman, “nemojte biti ludi.” “Zatvorite ladicu stola”, reče uljez. “Pomno vas promatram. Jedan krivi potez i neću oklijevati ubiti vas.” “Onda nikada nećete doći do mojih dokumenata”, reče Hoffman pobjednički. “Računalo je opremljeno napravom za biometrijsku identifikaciju - skenerom otiska prsta. Bez mog otiska prsta nitko se može ući unutra. Dakle, vidite, bili biste ludi da me ubijete.” “O, ne trebam još ići tako daleko”, reče posjetitelj spokojno. “Ali znate li istinu o mom ocu?” upita Ben. “Dosjetio sam se da ste možda prikupili dosje o takvoj istaknutoj preživjeloj osobi i - oprostite - potencijalnom dobrotvoru u vašim nastojanjima. Vi biste više od bilo koga trebali biti u položaju da prozrete laži. Imate sve popise žrtava koncentracijskih logora, opsežniju arhivu podataka od bilo koga drugoga. Zato vas moram pitati: Jeste li znali istinu o mom ocu?” “Znate li je vi?” oštro odvrati Sonnenfeld. “Vidio sam istinu crno na bijelom.” “Vidjeli ste crno na bijelom, da, ali niste vidjeli istinu. Amaterska pogreška. Oprostite mi, gospodine Hartman, ali stvari nikada nisu crno-bijele. Imate posla s nejasnom situacijom kakva mi je vrlo dobro poznata. O slučaju vašeg oca mogu vam samo malo toga reći, ali to je žalosna obiteljska priča. Međutim, morate biti pripravni ući u carstvo moralnog chiaroscurog. U carstvo sjenki, etičkih nejasnoća. Počnimo s jednostavnom činjenicom: ako je neki Židov imao novca, nacisti su bili voljni s njim pregovarati. To je bila jedna od ružnih tajni rata o kojoj ljudi rijetko govore. Cesto su si bogati kupovali siguran prolaz. Nacisti su uzimali zlato, nakit, vrijednosne papire, bilo što. Bilo je to pravcato iznuđivanje, čisto i jednostavno. Imali su čak i cjenik - tristo tisuća švicarskih franaka za život! Švicarski franci za život! Netko od Rothschilda trampio je svoje čeličane za slobodu - priključio ih je tvornicama Hermanna Goeringa. Ali o tomu nećete nigdje moći pročitati. Nitko nikada o tomu ne govori. Bila je jedna veoma bogata mađarskožidovska obitelj, Weiss - vodili su poslove u dvadeset i tri zemlje diljem svijeta. Sve svoje bogatstvo dali su SS-u, a za uzvrat su ih sigurno ispratili u Švicarsku.” Ben je bio zbunjen. “Ali Obersturm”uhrer...” “Židovski Obersturmfuhrer} Može li to biti? Zadržimo se malo na tomu.” Sonnenfeld je zastao prije nego što je nastavio. “Mogu vam ispričati o pukovniku SS-a Kurtu Becheru, koji je bio zadužen za sklapanje takvih poslova za Eichmanna i Himmlera. Becher je sklopio posao s nekim Mađarom, dr. Rudolfom Kastnerom - tisuću sedamsto Zidova svaki po tisuću dolara. Pun vlak. Židovi u Budimpešti tukli su se da uđu u taj vlak. Vi znate da je vaša obitelj imala novaca prije rata, zar ne? Stvar je bila jednostavna ako ste bili Max Hartman. Jednoga vas dana posjeti Obergruppenfuhrer Becher. Sklopite nagodbu. Što vam ionako vrijedi bogatstvo ako ćete umrijeti? Tako platite otkupninu za svoju obitelj. Za svoje sestre i za sebe. Nije to baš bila neka moralna zagonetka. Učinili ste što ste morali da biste ostali na životu.” Ben nikada nije razmišljao o svom ocu kao o mladom čovjeku, uplašenom i očajnom. Navrla su mu sjećanja. Njegova teta Šarah umrla je prije njegova rođenja, ali sjećao se svoje tete Leah, koja je umrla kad je bio u srednjoj školi: sitna, tiha, nježna duša, koja je živjela tiho kao knjižničarka u Philadelphiji. Naklonost koju je gajila prema svojemu bratu bila je stvarna, ali jednako tako i njezino priznavanje njegove snage i karaktera; u svemu mu se pokoravala. Ako je bilo tajna koje je trebalo čuvati, ona ih je čuvala. Ali njegov otac - što li je on još držao u sebi? “Ako je to što kažete istina, zašto nam to nikada nije rekao?” upita Ben. “Zar mislite da je htio da to čujete?” U Sonnenfeldovu glasu osjeti se tračak poruge. “Zar mislite da biste to doista razumjeli? Milijuni su pretvoreni u prah i pepeo, a Max Hartman dolazi u Ameriku jer je dovoljno sretan da ima novca. Ljudi u njegovoj situaciji nikada to nisu nikome govorili, prijatelju moj. Često su pokušavali sve da bi i sami to zaboravili. Znam to jer mi je posao da to znam, ali oni najviše vole da se to ne zna.” Ben nije znao što bi odgovorio te nije rekao ništa. “Čak je i Churchillu i Rooseveltu Himmler dao ponudu, znate. U svibnju “44. Bio je pripravan saveznicima prodati sve Židove koje su nacisti imali ako im saveznici daju po jedan kamion za svaku stotinu Zidova. Nacisti bi likvidirali plinske komore i odmah prestali ubijati Zidove - sve za nešto kamiona koje bi mogli upotrijebiti protiv Rusa. Zidovi su bili na prodaju - ali nije bilo kupaca! Roosevelt i Churchill rekli su ne - nisu htjeli prodati duše

vragu. Njima je to bilo lako reći, zar ne? Mogli su spasiti milijune europskih Zidova, ali nisu. Bilo je židovskih vođa koji su očajnički htjeli sklopiti tu nagodbu. Vidite, želite razgovarati o moralnosti, a to nije baš tako jednostavno, zar ne?” U Sonnefeldovu glasu bila je gorčina. “Sada je tako lako govoriti o čistim rukama. Ali posljedica je da ste vi ovdje danas. Postojite zato što je vaš otac sklopio odvratnu nagodbu da bi spasio svoj život.” Benu u mislima zabljesne slika njegova oca, starog i oronulog u Bedfordu, i njegova slika, jedra i kao dlijetom isklesana, na staroj fotografiji. Kroza što li je morao proći da bi došao ovamo, Ben to nije mogao ni zamisliti. No je li se doista osjećao prisiljenim skrivati to? Koliko je još toga skrivao? “No ipak, još uvijek ostaje neobjašnjeno njegovo ime na ovom dokumentu”, nije popuštao Ben, “gdje ga se identificira kao SS...” “Samo imenom, siguran sam.” “Što to znači?” “Koliko znate o svom ocu?” Dobro pitanje, pomisli Ben. Rekao je: “Sve manje i manje, čini se.” Max Hartman, moćan i zastrašujući, koji gladijatorskim samopouzdanjem predsjedava sastankom odbora. Koji podiže šestogodišnjeg Bena visoko u zrak. Koji čita Financial Times za vrijeme doručka, dalek i neuhvatljiv. Kako li sam se trudio pridobiti njegovu ljubav i njegovo poštovanje! I kakav je ushit u meni izazvalo kad sam to u rijetkim prigodama i dobio. Kako li je taj čovjek uvijek bio zagonetan.. “Mogu vam ovo kazati”, reče Sonnenfeld hladno. “Kad je vaš otac još bio mlad čovjek, već je bio legenda u njemačkim financijskim krugovima. Genij, govorilo se. Ali bio je Židov. Početkom rata, kad su Zidovi rastjerani, on je umjesto toga dobio prigodu raditi za Reichbank, stvarajući zamršene financijske sheme koje su nacistima trebale omogućiti da zaobiđu blokade saveznika. Dobio je taj SS-ovski naslov kao neku vrst pokrića.” “Znači, u neku je ruku pripomogao financiranju nacističkog režima”, reče Ben jednoličnim glasom. To u neku ruku i nije bilo iznenađenje, ali je ipak osjetio kako mu se želudac zgrčio kad je čuo potvrdu. “Nažalost, da. Siguran sam da je imao svoje razloge - bio je pod pritiskom, nije imao izbora. Ionako bi ga uvrstili u projekt Sigma. Ponovno je zastao, neprekidno promatrajući Bena. “Mislim da vam baš ne ide kad treba zapaziti nijanse sivoga.” “Čudno govorite za jednog lovca na naciste.” “Opet ta novinarska fraza”, reče Sonnenfeld. “Ja se borim za pravdu, a u borbi za pravdu morate biti u stanju razlikovati lak i težak grijeh, običan i golem prijestup. Zapamtite: u teškoćama nitko ne daje od sebe ono najbolje.” Soba kao da se počela okretati oko njega. Ben se obujmi rukama i duboko uzdahne, pokušavajući se umiriti, jasno sagledati stvari. Iznenada mu se u mislima pojavi otac u svojoj radnoj sobi, kako sluša Mozartova Don Giovannija, dok sjedi u tami na svom omiljenom debelo tapeciranom stolcu. Često bi uvečer poslije večere Max sjedio sam s ugašenim svjetlima, dok bi na stereouređaju svirao Don Giovanni. Kako li je taj čovjek bio usamljen, kako li uplašen da će njegova ružna prošlost negdje izaći na vidjelo. Bena iznenadi nježnost koju iznenada osjeti. Starac me volio jednako kao što je bio u stanju voljeti bilo koga. Kako bih ga mogao prezirati? Ben pomisli da je stvarni razlog zašto je Lenz mrzio svog oca ne toliko odbojnost spram nacizma koliko činjenica da ih je napustio. “Recite mi nešto o Strasseru”, reče Ben, svjestan da jedino promjena teme može umanjiti vrtoglavicu koju je osjećao. Sonnenfeld je zatvorio oči. “Strasser je bio Hitlerov znanstveni savjetnik. Gevalt, nije bio ljudsko biće. Strasser je bio sjajan znanstvenik. Pomogao je razvoju I. G. Farbena, znate za glasoviti I. G. Farben, veliku industrijsku tvrtku kojom su upravljali nacisti? Tu je sudjelovao u izumu nove vrste plina u kuglicama nazvanog Zyklon-B. Protresete kuglice i one se pretvore u plin. Poput čarolije! Najprije su to isprobali na tuševima u Auschwitzu. Fantastičan izum. Otrovni plin podizao se u plinskim komorama i kako se podizao tako su se više žrtve uspinjale na ostale pokušavajući disati. Ali svi su pomrli za četiri minute.” Sonnenfeld je zastao, zagledao se negdje u sredinu. Ben je u tišini mogao čuti kako kuca mehanički sat. “Vrlo djelotvorno”, konačno zaključi Sonnenfeld. “To moramo zahvaliti dr. Strasseru. A znate li da je AUen Dulles, vaš direktor CIA-e u pedesetima, bio američki odvjetnik i pravni zastupnik I. G. Farbena? Da, istina je.” Ben je to već negdje bio čuo, ali ga je ipak zapanjilo. Rekao je polako: “Dakle, Strasser i Lenz bili su u nekom smislu partneri.” “Da. Dvojica najsjajnijih, najgroznijih nacističkih znanstvenika. Lenz sa svojim pokusima na

djeci, na blizancima. Sjajan znanstvenik, daleko ispred svog vremena. Lenz se posebno zanimao za metabolizam djece. Neke je izgladnjivao do smrti kako bi promatrao na koji se način usporava i prestaje njihov rast. Neke je doveo do smrzavanja, da bi vidio kako to utječe na njihov rast. Pobrinuo se da se sva djeca koja pate od progerije, strašnog oblika preuranjenog starenja, pošalju k njemu radi proučavanja.” Nastavio je ogorčeno. “Drag čovjek, dr. Lenz. Vrlo blizak vrhovnoj komandi, dakako. Kao znanstveniku, više su mu vjerovali nego većini političara. Držalo se da ima “čiste namjere”. A, dakako, i naš dr. Strasser. Poslije rata i Lenz je otišao u Buenos Aires, kao i toliki drugi. Jeste li bili tamo? Krasan grad. Doista. Pariz Južne Amerike. Nije čudo što su svi nacisti htjeli tamo živjeti. Lenz je tamo umro.” “A Strasser?” “Lenzova udovica vjerojatno zna gdje boravi Strasser, ali nemojte ni pomišljati da je to pitate. Ona to nikada neće otkriti.” “Lenzova udovica?” upita Ben, uspravivši se. “Da, Jiirgen Lenz spomenuo je da se njegova majka tamo povukla.” “Razgovarali ste s Jiirgenom Lenzom?” “Da. Poznajete ga, pretpostavljam?” “Ah, to je zamršena priča, Jiirgen Lenz. Moram vam priznati da mi je u početku bilo izuzetno teško primiti novac od tog čovjeka. Dakako, bez priloga bismo mogli prestati s radom. U ovoj zemlji, gdje su uvijek štitili naciste, i štite ih do dana današnjeg, ne dobivam priloge. Ni novčića! Ovdje već dvadeset godina nisu procesuirali ni jednog nacista! Ovdje sam godinama bio javni neprijatelj broj jedan. Znali su pljuvati na mene na ulici. A Lenz, pa, primanje novca od Lenza izazivalo je osjećaj krivnje. A onda sam upoznao tog čovjeka i brzo promijenio mišljenje. On je iskreno predan činjenju dobra. Naprimjer, on je jedini potpisnik zaklade za progeriju ovdje u Beču. Bez sumnje želi kompenzirati ono što je radio njegov otac. Ne smijemo zločine njegova oca pripisivati njemu.” Sonnenfeldove su riječi odjekivale. Zločini njegova oca. Kako li je bizarno da smo Lenz i ja u sličnoj situaciji. “Prorok Jeremija nam, znate, govori: “Neće se više govoriti: “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu.”“ A Ezekiel kaže: “Sin neće snositi grijeha očeva.” To je vrlo jasno.” Ben nije ništa rekao. “Kažete da bi Strasser mogao biti živ.” “Ili je možda mrtav”, odgovori Sonnenfeld brzo. “Tko bi znao za te starce? Ja nikada ne mogu biti siguran.” “Sigurno imate dosje o njemu.” “Nemojte mi govoriti o takvim stvarima. Zar sanjate da ćete pronaći tu kreaturu i da će vam on ispričati što želite, kao neki duh iz boce?” Sonnenfeld je zvučao kao da se izvlači. Godinama su me progonili raznorazni mladi fanatici koji su težili za osvetom, koji su htjeli umiriti svoju tjeskobu krvlju nekog potvrđenog negativca. To su djetinjaste nakane, koje završavaju loše za svakoga. Uvjerili ste me da niste jedan od njih. Ali Argentina je druga zemlja, a sigurno je bijednik već mrtav.” Mlada žena koja je otvorila vrata kad je Ben došao sada se ponovno pojavila i uslijedio je prigušen razgovor. “Imam važan telefonski poziv koji moram preuzeti”, reče Sonnenfeld ispričavajući se, te se povukao u drugu prostoriju. Ben se obazre oko sebe i pogleda velike ormare za spise boje škriljevca. Sonnenfeld se počeo vidljivo izvlačiti kad je tema bilo Strasserovo trenutačno boravište. Je li ga zavaravao? Ako jest, zašto? Iz Sonnenfeldova ponašanja zaključio je da će telefonski razgovor poduže potrajati. Možda dovoljno dugo da može na brzinu pregledati spise. Ben se impulzivno primakne velikom ormaru s pet ladica označenom slovima R-S. Ladice su bile zaključane, ali je ključ bio na vrhu ormara: nije baš neko osiguranje, pomisli Ben. Otvorio je najdonju ladicu, u kojoj su bili gusto naslagani požutjeli fascikli i zgužvani papiri. Stefans, Sterngeld, Streitfeld. STRASSER. Ime je bilo ispisano smeđom izblijedjelom tintom. Iščupao je fascikl, a onda se nešto dosjetio. Otišao je do dosjea pod slovom K-M. Bio je tu debeli dosje o Gerhardu Lenzu, ali nije ga on zanimao. Zanimao ga je tanki dosje pokraj njega - dosje njegove udovice. Ovaj je bio tijesno uguran. Začuo je korake: Sonnenfeld se vraćao, brže nego što je Ben očekivao! Potezao je fascikl i vukao ga s jedne strane na drugu sve dok se nije polako izdvojio od drugih. Uzeo je trenčkot koji je prebacio preko jednog stolca, brzo je pod njega gurnuo požutjele fascikle i vratio se na svoje mjesto upravo kad je Sonnenfeld ulazio. “Opasno je remetiti mir starog čovjeka”, objavi Sonnenfeld ponovno mu se pridruživši. Možda mislite da su to bezube, smežurane kreature. Doista to i jesu. Ali imaju snažnu mrežu potpore, još i sad. Osobito u

Južnoj Americi, gdje imaju priličan broj pristaša. Zlikovaca, poput Kamaradeniverka. Zaštićeni su onako kako životinje štite svoje oslabjele ostarjele pripadnike čopora. Ubijaju kad god mogu - nikada se ne nećkaju.” “U Buenos Airesu?” “Tamo više nego bilo gdje drugdje. Nigdje nisu tako snažni.” Doimao se umorno. “Zato ne smijete nikada ići tamo i raspitivati se o starim Nijemcima.” Sonnenfeld je teturavo ustao, a ustao je i Ben. “Još i danas, vidite, moram sve vrijeme imati čuvara. Nije puno, ali to možemo platiti.” “Ali ipak i dalje živite u gradu u kojem ne vole pitanja o prošlosti”, reče Ben. Sonnenfeld stavi ruku Benu na rame. “Ah, da, znate, kad proučavate malariju, gospodine Hartman, morate živjeti u močvarnom području, zar ne?” Julian Bennett, pomoćni operativni zastupnik pri National Securitv Agencv, Agenciji za nacionalnu sigurnost, sjedio je nasuprot Joelu Skolniku, zamjeniku direktora Odjela za pravosuđe u malenoj blagovaonici poslovodstva u središnjici NSA-e u Fort Meadu. Iako je Skolnik, štrkljast i proćelav, bio viši po birokratskom rangu, Bennettov nastup bio je zapovjednički. Agencija za nacionalnu sigurnost tako je ustrojena da ljude poput Bennetta izolira od birokratskog nadzora izvan agencije. Posljedica je bila stanovita arogancija, a Bennett je nije prikrivao. Prepečen janjeći odrezak i gruda parenog špinata, uglavnom nedirnuti, bili su na tanjuru ispred Skolnika. Davno je izgubio tek. Probivši tanku opnu srdačnosti, Bennettov nastup bio je profinjeno tiranski, a njegova poruka otvoreno uznemirujuća. “Ovo ne izgleda dobro za tebe”, govorio mu je Bennett, ne prvi put. Njegove male oči široka razmaka i svijetle obrve davale su mu nekako svinjski izgled. “Jasno mi je to.” “Trebao si ovdje držati red i stegu”, reče Bennett. Njegov je tanjur bio počišćen; izjeo je svoj goveđi odrezak u nekoliko brzih zalogaja: očito je bio čovjek koji jede samo da bi dobio gorivo. “A ovo što se događa prilično je uznemirujuće.” “Shvatio sam te”, reče Skolnik, nezadovoljan načinom kako je to ispalo - smjerno, čak uplašeno. Znao je da je čovjeku poput Bennetta uvijek pogrešno pokazati strah. Bilo je to poput krvi u vodi u kojoj je morski pas. “Lakoumnost u pitanjima nacionalne sigurnosti kakvu su pokazali tvoji ljudi - sve nas kompromitira. Kad pogledam kako su se tvoji službenici ponašali, ne znam bih li se smijao ili plakao. Kakva je korist ako zakračunaš prednja vrata kad se stražnja vrata njišu na vjetru?” “Nemojmo pretjerivati o mogućoj izloženosti u tomu”, reče Skolnik. Čak su se i njemu samome te ukočene riječi doimale obrambenima. “Želim da me uvjeriš da je ta Navarro napravila glupost.” Bennett se nagnuo naprijed i potapšao Skolnika po podlaktici gestom koja je bila napola prijateljska, a napola prijeteća. “I da ćeš upotrijebiti sva sredstva koja su ti na raspolaganju da dovedeš tu ženu.” “To ne treba ni govoriti”, rekao je čovjek iz Ministarstva pravosuđa, teško progutavši slinu. *** “Sada ustanite”, rekao je čovjek sa šiljastom kozjom bradicom, mašući Makarovom koji je držao u lijevoj ruci. “To vam neće pomoći. Neću staviti prst na senzor”, rekao je detektiv Hans Hoffman. “Sada otiđite odavde, prije nego što se dogodi nešto što ćete požaliti.” “Ja nikada ne požalim”, rekao je čovjek spokojno. “Ustanite.” Hoffman je ustao oklijevajući. “Kažem vam - “ I uljez je ustao i pristupio mu. “Ponovno vam kažem”, rekao je Hoffman, “neće vam pomoći ako me ubijete.” “Ne trebam vas ubiti”, rekao je čovjek spokojno. Nasrnuo je jednim munjevitim pokretom. Hoffman je ugledao svjetlucanje nečega metalnog i prije nego što je osjetio nevjerojatnu bol u ruci. Pogledao je dolje. Na mjestu gdje mu je bio kažiprst sada je bio samo batrljak. Rez je bio savršen. U dnu svog nekadašnjeg prsta, odmah pokraj mesnatog dijela palca, vidio je bijeli krug kosti unutar većeg mesnatog kruga. U milisekundi prije nego što je vrisnuo u čovjekovoj je ruci ugledao lovački nož oštar poput britve, a onda je ošamućenom očaranošću opazio kako njegov odsječeni prst leži na sagu poput nekog beskorisnog odbačenog dijela pileta koji je tamo ispao nekakvom nemarnom mesaru. Zaurlao je, vrisnuo u nevjerici i strahu i mučnoj, neshvatljivoj boli. “O, moj Bože! O, moj Bože! O, moj Bože!” Trevor je podigao odsječeni prst i podigao ga uvis. Na prerezanom kraju još je kapala krv. 30 Anna je nazvala Davida Denneena. “Jesi li to ti, Anna?” rekao je jedro, a njegova je uobičajena srdačnost bila sputana neuobičajenom opreznošću. “Svašta se čuje.” “Reci mi, Davide. Reci mi što se, dovraga, događa.” “Budalaštine. Kažu da si...” Zastao je usred rečenice. “Sto?” “Budalaštine. Jesi li na osiguranoj

liniji?” “Naravno.” Nastala je stanka. “Slušaj, Anna. Odjelu je naređeno da na tebe stavi P-47 - praćenje pošte, prisluškivanje.” “Isuse Kriste!” reče Anna. “Ne mogu vjerovati.” “Stvari se pogoršavaju. Od jutros si 12-44: uhititi kod prvog susreta. Privesti pod svaku cijenu. Isuse, ne znam što to smjeraš, ali drže te opasnom za nacionalnu sigurnost. Kažu da već godinama primaš novac od neprijatelja. Ne bih smio ni razgovarati s tobom.” “Sto?” “Priča se da je FBI u tvom stanu otkrio gomilu novca i nakita. Skupu odjeću. Strane bankovne račune.” “Lažu”, plane Anna. “Sve su to proklete laži.” Nastupila je dugačka stanka. “Znao sam da su to sigurno laži, Anna. Ali svejedno, drago mi je da ti to kažeš. Netko se ozbiljno tobom poigrava. Ali zašto?” “Zašto?” Anna nakratko zaklopi oči. “Da ja ne bih došla u položaj da otkrijem zašto. To je moja pretpostavka.” Sto se to, dovraga, događa? Jesu li “Yossi” ili Phil Ostrow ulili otrova u Bartlettovo uho? Nije ih nazvala; možda je Bartlett bio ljut što su uopće saznali za njezinu istragu, iako ona nije za to bila odgovorna. Ili je možda Bartlett bio ljut što nije udovoljila njihovu zahtjevu da im privede Hartmana. Odjednom je shvatila da ni jedan agencijski dužnosnik nije spomenuo Hansa Voglera, ubojicu i bivšeg agenta Stasija. Je li to značilo da “Yossi” nije ništa znao o tomu? Ako je tako, je li to značilo da slobodnjaci iz Mossada nisu imali ništa s angažmanom Voglera? Izvadila je posjetnicu Phila Ostrowa i nazvala broj. Javila se automatska tajnica; odlučila je ne ostavljati nikakvu poruku. Možda bi Jack Hampton znao nešto o tomu. Telefonirala mu je kući, u Chevy Chase. “Jack”, započela je. “Ovdje - “ “Isuse Kriste, reci mi da me nisi nazvala”, reče Hampton žurno. “Reci mi da ne ugrožavaš sigurnost svojih prijatelja tim pogrešno proračunatim telefonskim pozivom.” “Prisluškuju li tvoj telefon?” “Moj telefon?” zastane Hampton. “Ne. Nikada. Sam sam se za to pobrinuo.” “Onda nisi u opasnosti. Ja sam ovdje na osiguranoj liniji. Ne vidim načina kako bi se moglo upasti u vezu.” “Recimo da imaš pravo, Anna”, rekao je neodlučno. “Ipak me suočavaš s teškim moralnim pitanjem. Govori se da si najveća negativka kako te opisuju, to je kao kombinacija Me Barker i Mate Hari. S odjećom Imelde Marcos.” “To su gluposti. Znaš to.” “Možda znam, Anna, a možda i ne znam. Čuo sam neke stvarčice koje bi bilo vrlo privlačno prepričavati. Kupi si neki lijepi rt na Virgin Gordi. Ružičasti pijesak, plavo nebo. Idi svaki dan na ronjenje...” “Pobogu, Jack!” “Mali savjet. Nemoj uzimati nikakve vunene kopjejke i nemoj više mlatiti po švicarskim bankarima.” “Zar to govore o meni.” “To je jedna od stvari. Jedna od mnogih stvari. Recimo samo da je to najveće pretjerivanje koje sam čuo poslije Wen Ho Leeja. Preveliko pretjerivanje, da budem iskren. Stalno se pitam: Tko se tako razbacuje novcem? Rusija je tako švorc da je većina njezinih nuklearnih znanstvenika došla voziti taksije u New York. A kakvu to tvrdu valutu ima Kina - nuklearno oružje u Zambiji. Mislim, budimo realni.” Hamptonu kao da se stišao glas. “Dakle, zašto me zoveš? Hoćeš li šifre projektila da ih prodaš crvenim Kinezima? Samo da zapišem tvoj broj faksa.” “Daj, ne gnjavi.” <? “To je moja ljuta meksička sarma”, šalio se Hampton, još opušteniji. “Daj se nosi. Slušaj, prije nego što je sve to sranje palo s neba imala sam sastanak s tvojim kolegom Philom Ostrovvom...” “Ostrowom?” reče Hampton oprezno. “Gdje?” “U Beču.” Hampton plane. “Sto pokušavaš izvući, Navarro?” “Čekaj malo. Ne znam o čemu pričaš.” Nešto u njezinu glasu natjera ga da zastane. “Foliraš mi ili tebi netko folira?” “Zar Ostrow nije u bečkoj podružnici?” “On je na 0-15.” “Što je to?” “To znači da ga se službeno vodi na popisu, ali je zapravo na dopustu. Na taj se način zbunjuje loše momke. Paklenski, ha?” “Na kakvom je dopustu?” “U SAD-u je već nekoliko mjeseci. Depresija, ako hoćeš znati. U prošlosti ga je povremeno hvatalo, ali sad se jako pogoršalo. Zapravo je hospitaliziran u Walter Reedu.” “I sada je tamo.” Anni se naježi koža na glavi; pokušala je svladati sve jači osjećaj nemira. “Sad je tamo. Žalosno, ali istinito. Na jednom od onih odjela gdje sve medicinske sestre provjerava osiguranje.” “Ako kažem da je Ostrow onizak, sivo-smeđe kose, blijeda lica, nosi naočale metalnih okvira...” “Rekao bih ti da provjeriš uzimaš li dobar lijek. Ostrow izgleda kao neki surfer u godinama - visok, mršav, plavokos, sve to.” Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine. “Anna, što se to, dovraga, događa s tobom?” 31 Zaprepaštena, sjela je na krevet. “Što je bilo?” upita Ben. “Zaista ne mogu ući u to.” “Ako je u pitanju posao na kojem radimo - “ “Nije.

Nije to. Ti pokvarenjaci!” “Što se dogodilo?” “Molim te”, glasno se usprotivila. “Pusti me da razmislim]” “Dobro.” Kao da se razljutio, Ben je izvadio digitalni telefon iz džepa svoje jakne. Razmišljala je: Nije čudo što ju je “Phil Ostrow” zvao kasno navečer - kad je bilo prekasno nazivati američko veleposlanstvo i provjeriti njegove bona fides. Ali s kim se to onda sastala u podružnici CIA-e? Je li to uopće bila podružnica CIA-e? Tko su bili “Ostrow” i “Yossi”? Čula je Bena kako brzo govori na francuskom. Onda je zašutio i neko vrijeme slušao. “Oscar, ti si genij”, napokon je rekao. Poslije nekoliko minuta ponovno je razgovarao na telefon. “Molim vas Megan Crosbv.” Ako je “Phil Ostrow” bio nekakav varalica, onda je izuzetno vješt glumac. A što je radio? “Yossi” je doista mogao biti Izraelac, ili je bio neke druge bliskoistočne nacionalnosti; bilo je teško reći. “Megan, ovdje Ben”, rekao je. Tko su oni bili? pitala se. Podigla je slušalicu i ponovno nazvala Jacka Hamptona. “Jack, trebam broj podružnice CIA-e.” “Što sam ja, služba za informacije?” “Nalazi se u zgradi preko puta konzularnog ureda, je li tako?” “Podružnica CIA-e je u glavnoj zgradi veleposlanstva, Anna.” “Ne, odvojena je. U komercijalnoj zgradi preko puta. Pod pokrićem Ureda trgovačkog predstavništva Sjedinjenih Država.” “Ne znam o čemu govoriš. CIA nema nikakve tajne lokacije osim one koja se nalazi u veleposlanstvu. To barem znam.” Spustila je slušalicu, a panika ovlada njezinim tijelom. Ako mjesto na kojem se sastala s Ostrowom nije bila CIA, što je onda bilo? Mjesto, okolina - svaka pojedinost bila je stvarna. Previše stvarna, previše uvjerljiva? “Sigurno se šališ”, čula je Bena kako govori. “Isuse, brza si.” Dakle, tko ju je pokušao izmanipulirati? I s kojim ciljem? Očito netko, ili nekakva skupina, tko zna da je u Beču, zna što istražuje i zna u kojem je hotelu odsjela. Ako je Ostrow nekakav varalica, onda i njegova priča o Mossadu mora biti lažna. A ona je bila nesvjesna žrtva pomno razrađene organizirane prijevare. Planirali su oteti Hartmana - i navesti nju da im isporuči “paket” ravno u pandže. Osjetila se smeteno i izgubljeno. U mislima je prošla sve, od “Ostrovvova” telefonskog poziva do mjesta na kojem se sastala s njim i “Yossijem”. Je li doista moguće da je cijela stvar bila pomno razrađena varka? Čula je kako Hartman govori. “Dobro, samo da zapišem. Odličan posao, dijete. Strašna si.” Dakle, priča o Mossadu, sa svim svojim glasinama i nedokumentiranim šaputanjem, nije bila ništa drugo nego bajka koju su ispreli lažljivci iz naoko uvjerljivih djelića? Moj Bože, koliko li je onda bilo pogrešno i ono što je znala? I tko ju je pokušao zavesti - i s kojim ciljem? Sto je bila istina? Dobri Bože, gdje je bila istina? “Ben”, rekla je. Podigao je kažiprst kako bi joj pokazao da pričeka, rekao nešto brzo na telefon, a onda ga zatvorio. Ali onda je brzo promijenila mišljenje i odlučila da neće otkriti Benu ništa od onoga što je upravo saznala. Još ne. Umjesto toga, upitala je: “Jesi li što saznao od Sonnenfelda?” Hartman joj je ispričao što je Sonnenfeld rekao, a Anna ga je svako toliko prekidala da bi razjasnila stvari ili zatražila poptunije objašnjenje. “Dakle, hoćeš reći da tvoj otac, na koncu, nije bio nacist.” “Ne, barem kako kaže Sonnenfeld.” “Je li imao kakvog pojma o značenju Sigme?” • “Osim onoga što sam rekao, bio je nejasan u vezi s tim. A kad je bila riječ o Strasseru, jako se izvlačio.” “A o tomu zašto ti je brat ubijen?” “; “Očito je ubijen zbog opasnosti da se stvari razotkriju. Netko, možda neka skupina, pobojala se da če im se otkriti imena.” “Ili da će se otkriti činjenica da je ta korporacija postojala. Očito netko s golemim financijskim ulogom. Sto nam govori da su ti stari momci bili - “ Odjednom je zastala. “Naravno! Oprani novac! Netko je te starce plaćao. Možda netko tko upravlja korporacijom u čijem su stvaranju svi oni sudjelovali.” “Ili ih je plaćao u smislu podmićivao”, doda Ben, “ili su primali dogovorenu raspodjelu, udio u dobiti.” Anna je ustala. “Ako se eliminira primaoce, nema više doznačivanja novca. Nema više isplata za gomilu drhtavih staraca. Sto nam govori da onaj tko naručuje ubojstva ima od toga financijsku dobit. To je sigurno. Netko poput Strassera, ili čak tvog oca.” Pogledala ga je. Nije to mogla automatski isključiti. Iako on to nije želio čuti. Otac mu je možda i sam bio ubojica - možda je okrvavio ruke, možda je barem stajao iza ubojstava. Ali kako objasniti zamršenu prijevaru Ostrowa, lažnog čovjeka iz CIA-e? Je li možda na neki način povezan s nasljednicima nekakva golemog skrivenog bogatstva? “Teoretski, pretpostavljam, moj bi otac mogao biti jedan od loših

momaka”, reče Ben. “Ali doista u to ne vjerujem.” “Zašto ne?” Nije znala koliko daleko da ide s tim. “Jer moj otac već ima toliko novca da ne zna što će s njim. Jer je možda nemilosrdan biznismen, a možda i lažac, ali poslije razgovora sa Sonnenfeldom, počinjem misliti kako on u osnovi nije zao čovjek.” Nije mislila da Hartman nešto prešućuje, ali svakako nije mogao biti objektivan zbog sinovske odanosti. Čini se da je Bena kao osobu krasila odanost - divljenja vrijedna osobina, ali te odanost katkada može zaslijepiti s obzirom na istinu. “Jednu stvar ne razumijem: ti su ljudi stari i na izmaku”, nastavi Hartman. “Zašto se onda truditi i plaćati nekoga da ih ukloni? Zar je to vrijedno rizika?” “Osim ako se ne bojiš da će netko od njih progovoriti, razotkriti financijske dogovore, što je god to bilo.” “Ali ako pola stoljeća nisu progovorili, što će ih sada navesti na to?” “Možda nekakav pritisak legalnih vlasti, izazvan pronalaskom ovog popisa. Svatko od njih bi, suočen s opasnoću da bude zakonski gonjen, mogao lako progovoriti, Ili možda korporacija prelazi na novu fazu, nekakvu pretvorbu, i smatra se naročito ranjivom dok se to događa.” “Sve su to nagađanja”, rekao je. “Trebaju nam činjenice.” Zastala je. “S kim si upravo razgovarao na telefon?” “S istražiteljicom koju sam već prije koristio za korporaciju. Saznala je neke zanimljive stvari o Vortex Laboratories.” Anna se odmah zainteresira. “Da?” “U cijelosti je u vlasništvu europskog kemijskog i tehnološkog diva Armakona AG. Austrijska kompanija.” “Austrijska...”, promrmljala je. “To je zanimljivo.” “Te mamutske tehnološke tvrtke uvijek kupuju male tehnološke tvrtke u osnivanju, nadajući se da će na brzinu steći prava na ono što njihovi znanstvenici - istraživači nisu izumili.” Zastao je. “I još nešto. Moj prijatelj na Cavmanima uspio je ući u trag nekim novčanim doznakama.” Isuse. A njezin čovjek u Ministarstvu pravosuđa nije uspio ništa. Pokušala je prikriti svoje uzbuđenje. “Reci.” “Novac je poslala neka lažna kompanija s Channel Islandsa, nekoliko sekunda nakon što je pristigao iz Liechtensteina, od Anstalta, nekog dioničkog društva. To je neka vrst skrivenog entiteta.” “Ako je došao od neke tvrtke, znači li to da su imena pravih vlasnika negdje zapisana.” “U tomu je varka. Anstaltima obično upravlja neki agent, često odvjetnik. To su u biti lažne korporacije koje postoje samo na papiru. Agent u Liechtensteinu mogao bi upravljati tisućama takvih korporacija.” “Je li tvoj prijatelj uspio saznati ime tog Anstalt zastupnika?” “Vjerujem da jest. Problem je u tomu što ni jedan agent, osim ako ga ne mučiš, neće dati informacije ni o jednom Anstaltu kojim upravlja. Ne mogu si dopustiti da unište svoju reputaciju kao osobe od povjerenja. Ali moj prijatelj radi na tomu.” Osmijehnula se. Taj je čovjek sve više stjecao njezine simpatije. Telefon je zazvonio. Podigla je slušalicu. “Navarro.” “Anna. Ovdje Walter Heisler. Imam rezultate za vas.” “Rezultate?” “O pištolju koji je ispao čovjeku koji je pucao u Hietzingu. Tražili ste da provjerim otiske. Odgovaraju otiscima, digitaliziranim, koji se nalaze u Interpolu. Hans Vogler, bivši agent Stasija. Možda nije očekivao da će promašiti, ili nije očekivao nas tamo, jer nije nosio rukavice.” Heislerova informacija nije bila nikakva novost, ali će otisci predstavljati vrijedan dokaz. “Fantastično. Waltere, slušajte. Moram vas zamoliti za još jednu uslugu.” “Kao da niste iznenađeni”, reče Heisler uvrijeđeno. Rekao sam da je bivši agent Stasija, shvaćate? Bivša istočnjonjemačka tajna služba.” “Da, Waltere, razumijem, i hvala vam. Vrlo dojmljivo.” Ponovno je bila previše odrješita, previše poslovna, pa je pokušala smekšati svoj pristup. “Puno vam hvala, Walter. I samo još jednu stvar...” “Da”, reče umorno. “Samo sekundu.” Pokrila je telefonski mikrofon i upitala Bena: “Još nisi razgovarao s Hoffmanom?” “Ni riječ. Tamo se nitko ne javlja - čudno.” Maknula je ruku sa slušalice. “Walter, možete li mi saznati sve o bečkom privatnom istražitelju po imenu Hans Hoffman?” Nastupi tišina. “Halo?” “Da, Anna. Tu sam. Zašto pitate za tog Hansa Hoffmana?” “Potrebna mi je ovdje pomoć izvana”, odgovori, brzo razmišljajući, “a dali su mi njegovo ime - “ “Pa, mislim da ćete morati potražiti nekog drugog.” “Zašto?” “Prije nekih sat vremena uposlenica Berufidetektiva Hansa Hoffmana nazvala je Sicherheitsburo. Ta je žena, istražiteljica u Hoffmanovu uredu, došla na posao i našla svog šefa mrtvog. Ustrijeljen iz sigurne daljine u čelo. I, neobično - odsječen mu je desni kažiprst. Je li to možda Hoffman o kojem govorite?” Ben je zurio u nevjerici kad mu je Anna rekla što je saznala. “Kriste, kao da su uvijek

korak za nama, što god mi radili”, promrmlja. “Možda bi bolje bilo reći “pred nama”.” Ben si je vrhovima prstiju obje ruke masirao sljepoočnice i konačno progovorio tihim glasom. “Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj.” “Kako to misliš?” “Sigma očito ubija vlastite ljude. Te žrtve koje pokušavaš pronaći sve imaju nešto zajedničko sa mnom, zajedničkog neprijatelja. Shvatili smo šablonu - uplašeni starci skrivaju se na zalasku svog života i žive pod lažnim imenima. Za očekivati je da oni nešto znaju o tomu što se zbiva. To znači da nam je jedina nada uspostaviti vezu s nekim s popisa tko je još živ, koji može govoriti. S nekim s kim mogu naći zajednički temelj, ostvariti suosjećajnu vezu, predobiti ga za pomoć iz razloga njegove osobne zaštite.” Anna je ustala i koračala po sobi. “To je moguće ako je itko živ, Ben.” Dugo ju je promatrao, ništa ne govoreći, dok mu je u očima bila kolebljiva odlučnost. Mogla je zaključiti da se on trudi vjerovati joj isto tako gorljivo kao što se i ona nada da može vjerovati njemu. Tiho, oklijevajući, odgovorio je: “Imam osjećaj - samo osjećaj, nagađanje zasnovano na saznanjima - da bi barem još jedan mogao biti na životu.” “Tko to?” “Francuz po imenu Georges Chardin.” Polako je klimnula. “Georges Chardin... Vidjela sam to ime na popisu Sigma - ali on je mrtav već četiri godine.” “Ali činjenica da je njegovo ime bilo u dokumentima Sigma znači da ga je Allen Dulles iz nekog razloga dobro preispitao.” “Da, u pedesetima. Ali ne zaboravi da je većina tih ljudi već odavna umrla. Ja sam usredotočena na one koji su pali žrtvom nedavnog vala ubojstava - ili koje to čeka. Chardin nije ni u jednoj kategoriji. I on nije osnivač, pa nije na tvom dokumentu o zakonskom utemeljenju.” Popis Sigma sadrži više imena, ne samo prvobitne utemeljitelje. Oštro je pogledala Bena. “Pitam se kako si znao za njega? Zavaravaš li me?” Ben zavrti glavom. “Nemamo vremena za igranje”, reče Anna. “Georges Chardin znam ga kao ime na papiru. Ali on nije bio nitko od poznatih, nitko za koga bih čula. Po čemu je onda značajan?” “Značajan je po svom šefu, legendarnom francuskom industrijalcu - čovjeku koji je bio jedan od utemeljitelja s fotografije. Čovjeka po imenu Emil Menard. U svoje je vrijeme bio jedan od najvećih korporacijskih tkana. Godine 1945. bio je već čovjek u godinama; odavna je mrtav.” “Njega poznajem. Bio je osnivač Trianona, koji se općenito drži prvim suvremenim korporacijskim konglomeratom, je li tako?” “Točno. Trianon je jedno od najvećih industrijskih carstava u Francuskoj. Emil Menard je izgradio Trianon u francuskog petrokemijskog diva prema kojemu je čak i Schlumberger izgledao kao jeftina mala robna kuća.” “Znači, taj Georges Chardin radio je za legendarnog Emila Menarda?” “Radio za njega? Gotovo da je disao za njega. Chardin je bio njegov povjerljivi pomoćnik, pobočnik, čovjek za sve poslove, nazovi to kako hoćeš. On nije bio samo figurativno nego i praktično Menardova desna ruka. Chardin je uposlen 1950., kad je imao samo dvadeset godina, i za samo nekoliko kratkih godina taj je žutokljunac izmijenio način obračunavanja troškova kapitala, uveo je sofisticirani novi način obračuna povrata investicija te restrukturirao kompaniju u skladu s tim. Bio je daleko ispred svog vremena. Velika faca.” “U tvom svijetu, možda.” “Uzmimo. Stvar je u tomu da je starac vrlo brzo sve povjerio svom štićeniku, svaku pojedinost u upravljanju svojim golemim poduzećem. Poslije 1950. Emil Menard nije nikamo išao bez Chardina. Kažu da je Chardin sve knjige poslovanja držao u glavi. Bio je hodajuće računalo.” Ben je izvadio požutjelu fotografiju skupine Sigma i stavio je pred Annu, pokazujući lice Emila Menarda. “Što vidiš?” “Menard izgleda prilično ispijeno, da budem iskrena. Uopće ne izgleda dobro.” “Točno. Tada je već bio prilično ozbiljno bolestan. Posljednje desetljeće svog života proveo je boreći se protiv raka, iako je do samog kraja bio nevjerojatno impresivan čovjek. Ali umro je s krajnjim pouzdanjem da će njegova korporacija ostati jaka, da će i dalje rasti, jer je imao tako sjajnog mladog Directeur General du Departement des Finance - u osnovi, svog glavnog financijskog direktora.” “Dakle, pretpostavljaš da je Menard povjerio Georgesu Chardinu i tajnu pothvata Sigma?” “Praktično sam siguran u to. Chardin je bez sumnje bio potpuno u pozadini toga. Ali on je na svakom koraku bio Menardova sjena. Bilo bi nepojmljivo da Chardin nije bio potpuno upućen u bit Sigme, bez obzira na njezine ciljeve i metode. A pogledajmo to sa stajališta Sigme: da bi ostala na životu, bez obzira na svoju stvarnu svrhu, Sigma je morala stalno novačiti nove ljude kako bi nadomjestili izvorne

osnivače. Tako je Chardin neizbježno bio taj koji će odigrati značajnu ulogu, vjerojatno kao član njezina unutarnjeg savjeta - Menard se sigurno pobrinuo za to.” “Dobro, dobro, uvjerio si me”, ubaci se Anna nestrpljivo. “Ali kamo nas to vodi danas? Već znamo da je Chardin umro prije četiri godine. Misliš li da je možda ostavio dokumente, papire ili nešto takvo?” “Rečeno nam je da je Chardin umro prije četiri godine, da. Otprilike u isto to vrijeme moj je brat Peter inscenirao svoju lažnu smrt. Sto ako je napravio nešto poput onoga što je napravio Peter - inscenirao nestanak, te živi krijući se, kako bi umakao ubojicama za koje zna da su mu za petama?” “Molim te, Ben! Ti svašta pretpostavljaš i donosiš neopravdane zaključke!” Ben je strpljivo odgovorio: “Na tvom popisu naznačeno je da je nestao u požaru, zar ne? Stara varka, “izgorio do te mjere da ga se ne može identificirati”? Kao i moj brat? Oprosti, ali više se ne dam zavarati.” Kao da je opazio sumnjičavost na njezinu licu. “Slušaj! Sama si rekla. Imamo niz starih ljudi koje netko po svoj prilici ubija jer ih smatra prijetnjom. Sigma, ili njezini nasljednici ili upravitelji. Razmislimo, dakle: zašto bi nekolicina staraca na zalasku svog života trebala biti smatrana toliko ozbiljnom prijetnjom da ih treba ubiti?” Ustao je i počeo koračati. “Vidiš, cijelo sam vrijeme pravio pogrešku tako što sam na Sigmu gledao samo kao na fasadu, lažnu korporaciju - a ne kao na pravu organizaciju.” “Kako to misliš?” “To je trebalo biti tako očito! Mogu ti predočiti stotine slučajeva iz mojih dana provedenih na Wall Streetu. Godine 1992. neki je tip uklonio svog suparnika kako bi postao jedini glavni direktor u Time Warneru, a njegov prvi posao bio je što? Odstraniti neprijatelje iz direktorskog vijeća. Tako radi uprava. Rješava se svojih neprijatelja!” “Ali tip iz Time Warnera nije pobio svoje oponente, pretpostavljam”, rekla je suhoparno. “Na Wall Streetu imamo drukčije tehnike za uklanjanje neprijatelja.” Ben se neurotično nasmiješi. “Ali svejedno ih je uklonio. To se uvijek događa kad dođe do nagle promjene rukovodstva.” “Dakle, pretpostavljaš da je u Sigmi došlo do “promjene rukovodstva”?” “Upravo to. Nastupilo je odstranjivanje, nazovimo ih, disidentskih povjerenika.” “Rossignola, Mailhota, Prosperija i ostalih - hoćeš reći da su svi oni bili disidenti? Na pogrešnoj strani u novoj upravi?” “Tako nešto. A za Georgesa Chardina znalo se da je inteligentan. Bez sumnje je vidio da se to sprema, pa je inscenirao svoj nestanak.” “Možda jest, a možda i nije. Ali još uvijek sve ostaje u području smionih nagađanja.” “Ne sasvim”, reče Ben tiho. Okrenuo se izravno prema Anni. “Počevši od uobičajenog načela “Slijedi put novca”, angažirao sam francuskog istražitelja kojeg smo prije koristili u Hartman Capital Managementu. To je genijalac po imenu Oscar Peyaud. Koristili smo ga za poslove skrbništva u Parizu i svaki nas puta zapanji brzinom i kvalitetom obavljenog posla. I veličinom svog računa, ali to je nešto drugo.” “Hvala ti što me obavještavaš o tome što radiš”, reče Anna zajedljivo. “Pravi smo partneri.” “Slušaj. Čovjek ne može živjeti bez nekog oblika financijske potpore. Zato sam razmišljao, što bi se dogodilo kad bi se moglo ući u trag izvršitelju Chardinove oporuke - vidjeti u kakvom je obliku ostavio svoju imovinu, kako je zadržao pristup njoj.” Zastao je i iz džepa jakne izvadio presavijen list papira. “Prije sat vremena ovo je stiglo iz Pariza, od Oscara Pevauda.” List je bio prazan, osim kratke adrese. Rogier Chabot 1554 rue des Vignoles Pariš 20 Anna pogleda, zbunjena, a istodobno i uzbuđena. “Chabot?” “Lažno ime Georgesa Chardina, kladim se. Mislim da imamo svog čovjeka. Sad je samo stvar u tomu da dođemo do njega prije nego dođe Sigma.” Sat vremena kasnije zazvonio je telefon na stolu Waltera Heislera. Dvaput kratko: unutarnja linija. Heisler je duboko uvukao dim cigarete - bila mu je to danas već treća kutija Casablance - kad je podigao slušalicu. Poslije stanke od dvije sekunde, rekao je: “Heisler.” Bio je to tehničar iz malene prostorije na petom katu. “Jeste li dobili bilten o Amerikanki, Navarro?” “Kakav bilten?” Heisler je polako ispustio topao dim kroz nosnice. “Upravo je stigao.” “Onda vjerojatno cijelo jutro leži u centru za primanje poruka.” Centar za primanje poruka u Sicherheitsbiirou, čija je efikasnost, kako je on držao, bila jednaka onoj u zemljama Trećeg svijeta, trovao mu je život. “Što, dakle, ima novo? Ili to trebam saznati iz vijesti na radiju?” To je bio njegov način izražavanja pritužbe. Jedanput je doista na mjesnoj radiopostaji saznao gdje se krije neki bjegunac jer su oni iz odjela za poruke zagubili jutarnji faksirani

bilten negdje na putu do njegova radnog stola. “Čini se da je nevaljalka. Iskoristila nas je. Vlada SAD-a izdala je nalog za njezino uhićenje. To nije stvar mog odjela, ali mislio sam da bi vas netko morao upozoriti.” “Kriste!” reče Heisler, a cigareta mu je ispala iz usta u šalicu kave, te se čulo cvrčanje ugašenog opuška. “Sranje! Jebena neprilika.” “Nije tolika neprilika ako je vi privedete, ne?” reče tehničar oprezno. “Odjavljujem se iz sobe 1423”, reče Anna službeniku preopterećena izgleda koji je stajao za recepcijom. Svoja dva elektronska ključa - kartice stavila je na pult od crnog granita. “Trenutak, molim. Ako biste se samo mogli potpisati na zaključni račun, ja?” Čovjek je bio u svojim četrdesetima, djelovao je umorno, udubenih obraza i prljavo plave kose - obojene? - koju je češljao prema naprijed, priljubljeno uz glavu, očito u pokušaju da izgleda mlađe. Nosio je čistu odoru, jaknu od neke vrste smeđe sintetike, s malo odignutim epoletama. Anna odjednom počne zamišljati u što će se pretvoriti za nekoliko sati - odjeven u crnu kožu, obilno poprskan kolonjskom vodom koja miriše po mošusu, obilazi noćne klubove gdje će mu prigušeno svjetlo možda pomoći da mu se posreći s kakvom schone Mddchen. “Naravno”, reče Anna. “Nadamo se da vam je bilo lijepo kod nas, gospođice Navarro.” Otipkao je brojeve na tipkovnici i onda pogledao u nju i nasmiješio se pokazavši požutjele zube. “Ispričavam se, moramo malo pričekati da se otvori dokument. Problem u sustavu. Računala, što ćete.” Nasmiješio se još širim osmijehom, kao da je rekao nešto duhovito. “Krasna ušteda truda. Kad radi. Pozvat ću direktora.” Podigao je crvenu slušalicu i rekao nekoliko riječi na njemačkom. “Sto se događa”, upita Ben, koji je stajao iza nje. “Problem s računalom, kaže”, promrmlja Anna. Došao je onizak čovjek velika trbuha u tamnom odijelu i kravati. “Ja sam direktor. Ispričavam se na kašnjenju”, reče joj. On i službenik razmijenili su poglede. “Zablokiralo je. Trebat će nekoliko minuta da otvorimo dokumente. Da vidimo telefonske pozive i sve to. Ubrzo ćemo vam to otvoriti, pa ćete moći pogledati i potvrditi je li u redu. Ne bih vam htio naplatiti račun za telefonske pozive iz sobe 1422. Katkad se to dogodi kod novog sustava. Čudo suvremene tehnologije.” Nešto nije bilo u redu, ali ne s računalnim sustavom. Direktor je previše nastojao biti veseo, previše je uvjeravao, sve je bilo pretjerano. I usprkos tomu što je u predvorju bilo pomalo hladno, Anna je opazila graške znoja na njegovu čelu. “Dođite i sjednite u moj ured dok to ne sredimo. Odmorite noge, može? Idete na aerodrom, zar ne? Jeste li već pronašli prijevoz? Zašto vas ne bi odvezao hotelski automobil - bili bismo polaskani. To je najmanje što možemo učiniti u ovoj situaciji.” “To je vrlo ljubazno od vas”, reče Anna i pomisli kako iz svoje dugogodišnje prakse istražiteljice prepoznaje takav tip čovjeka čovjeka koji zbog napetosti postaje brbljav. Čovjek je dobio naređenje da ih zadrži. To je bilo jasno. “Ništa, ništa. Pođite sa mnom i popijte šalicu ukusne kave. Nitko je ne kuha bolje od Bečana, je li tako?” Najvjerojatnije ga nisu obavijestili zašto su ili jesu li oni uopće opasni. Sigurno su mu rekli neka obavijesti službu osiguranja, ali osiguranje još nije došlo, ili on nije bio tako agilan. Prerano se odjavila iz hotela. Sto znači... pa, bilo je nekoliko mogućnosti. Možda je ona on? oni? - tek nedavno postala metom. U tom slučaju, pripreme još nisu potpuno obavljene. “Slušajte”, rekla je. “Zašto vi to sami ne provjerite kad budete mogli i meni pošaljete račun? Ne preveliki, ha?” “Strpite se samo nekoliko minuta”, reče direktor, ali nije gledao u nju. Umjesto toga, pogledao je stražara na drugom kraju predvorja. Anna je napadno pogledala na svoj ručni sat. “Rođaci će ti se pitati što se dogodilo s nama”, rekla je Benu. “Bolje da krenemo.” Direktor je obišao oko pulta i vlažnom je rukom uhvatio za nadlakticu. “Samo nekoliko minuta”, rekao je. Izbliza je degutantno mirisao na prženi sir i ulje za kosu. “Maknite ruke s mene”, rekla je Anna tonom tihe prijetnje. Bena zapanji iznenadna hladnoća u njezinu glasu. “Možemo vas povesti kamo god želite”, prosvjedovao je direktor, više laskavim nego prijetećim tonom. Stražar se dugim, brzim koracima sve više približavao s druge strane predvorja. Anna je prebacila svoju torbu preko ramena i krenula prema vratima. “Za mnom”, rekla je Benu. Brzo su išli prema ulazu. Znala je da će stražar morati porazgovarati s direktorom prije nego što krene za njima izvan zgrade. Na nogostupu ispred hotela oprezno se osvrnula. Na uglu je ugledala policajca kako govori na voki-toki, vjerojatno javljajući svoju lokaciju. Sto je značilo da je

on po svoj prilici prvi na prizorištu. Dobacila je torbu Benu i krenula ravno prema policajcu. “Kriste, Anna!” brzo će Ben. Anna je zaustavila policajca i govorila mu glasnim, službenim tonom. “Govorite engleski?” “Da”, reče policajac nesigurno. “Engleski, da.” Bio je kratko ošišan, atletski građen i čini se da je bio u kasnim dvadesetima. “Ja sam iz američkog Federalnog istražnog biroa”, reče Anna. “Federalni istražni biro, razumijete? FBI. Tražimo američku bjegunku, i moram vas zamoliti za pomoć. Žena se zove Anna Navarro.” Brzo mu je pokazala svoju značku Ureda za specijalna istraživanja dok mu je odvraćala pogled; vidio ju je ali nije pravo pogledao u nju. “Kažete Anna Navarro”, reče policajac potvrdno i s olakšanjem. “Da. Obaviješteni smo. U hotelu, je li tako?” “Zabarikadirala se u svojoj sobi”, reče Anna. “Četrnaesti kat. Soba 1423. I s nekim putuje, je li tako?” Policajac je slegnuo ramenima. “Dobili smo samo ime Anna Navarro”, reče. Anna klimne glavom. Ovo je važna informacija. “Imam dva raspoređena agenta. Ali kao promatrače. Mi ne možemo djelovati na austrijskom teritoriju. To morate vi. Možete li ući na ulaz za poslugu s druge strane zgrade i otići na četrnaesti kat?” “Da, da”, reče policajac. “I obavijestite sve, O.K.?” Klimnuo je gorljivo. “Uhvatit ćemo vam je. Austrija je zemlja zakona i reda.” Anna mu se najsrdačnije osmjehne. “Računamo na vas.” Poslije nekoliko minuta Anna i Ben bili su u taksiju na putu za aerodrom. “Bilo je to prilično smiono”, reče Ben tiho. “Tako pristupiti policajcu.” “I nije baš. To su moji ljudi. Pretpostavila sam da su samo dobili naredbu. Inače bi se bolje pripremili. Sto znači da nemaju pojma kako izgledam. Znaju samo da traže Amerikanku, za Amerikance. Ne mogu nikako znati jesam li ja progonjena ili progonitelj.” “Kad to tako kažeš...”, Ben zavrti glavom. “Ali zašto te uopće traže?” “Još nisam točno shvatila. Znam da netko širi glasine da sam se odmetnula. Da prodajem državne tajne ili nešto takvo. Pitanje je tko, kako i zašto.” “Ovo zvuči kao da se Sigma probila kanalima. I čak manipulira policijom.” “Da?” “To nije dobro”, reče Ben. “Ako ćemo za vratom imati svakog policajca u Europi, povrh toga što imamo za vratom psihopatske ubojice koje plaća Sigma - to će ometati plan igre.” “Moglo bi se tako reći”, složi se Anna. “Gotovi smo.” “To je malo grubo rečeno”, Anna slegne ramenima. “Kako bi bilo da tom problemu pristupimo korak po korak?” “Kako?” “Ben Hartman i Anna Navarro rezervirat će let iz Graza, koji je oko sto pedeset kilometara južnije, u Miinchen.” “I što ćemo raditi u Miinchenu?” “Ne idemo u Miinchen. Stvar je u tomu da sam tvoje kreditne kartice već stavila pod nadzor. To je kao duh koji ne mogu više vratiti u bocu. Čim upotrijebiš bilo koju karticu pod svojim imenom, odmah će se oglasiti uzbuna u Washingtonu i Bog zna u kojim podružnicama koje imamo.” “Znači, u gabuli smo.” “Zato ćemo to iskoristiti. Usredotoči se, Bene. Gledaj, tvoj je brat pripremio dokumente za sebe i Liesl, za slučaj da moraju bježati inkognito. Koliko znamo, isprave su još važeće, a kreditne kartice morale bi biti u funkciji. Robert i Paula Simon rezervirat će karte iz Beča za prvi sljedeći let u Pariz. Par Amerikanaca tipična izgleda, među desecima tisuća koji svakodnevno dolaze na aerodrom i odlaze s njega.” “Točno”, reče Ben. “Točno. Oprosti, Anna. Nisu mi bistre misli. Ali ipak postoje opasnosti, zar ne?” “Naravno. Sve što činimo nosi sa sobom opasnost. Ali ako sada otputujemo, postoji velika vjerojatnost da tamo neće biti promatrača i da neće tražiti gospodina i gospođu Simon. Glavno je ostati miran i razborit. Spreman na improvizaciju, ako bude potrebno.” “Svakako”, reče Ben, ali bez glasa. Pogledala ga je. Nekako je djelovao mladoliko, mlađi nego što je zapravo bio; nestalo je one kočopernosti i trebalo mu je, osjećala je to, malo ohrabrenja. “Poslije svega što si prošao, znam da nećeš izgubiti glavu. Do sada nisi. A sada je to vjerojatno najvažnije.” “Najvažnije je doći do Chardina.” “Doći ćemo do njega”, reče Anna, odlučno stisnuvši zube. “Doći ćemo do njega.” Ziirich Matthias Deschner pritisnuo je obje ruke na lice, nadajući se trenutku prosvjetljenja u tami. Jedna od kreditnih kartica koju je Lieslin dečko uz njegovu pomoć dobio i zadržao konačno je upotrijebljena. Poziv je bio pro forma: budući da račun već neko vrijeme nije korišten, neki je službenik u kreditnom odjelu nazvao kako bi provjerio je li kartica možda izgubljena. Peter se pobrinuo za automatsko plaćanje godišnjih pristojbi; ime, telefonski broj i poštanska adresa obuhvaćali su pravni entitet koji mu je pribavio Matthias; sva komunikacija išla je preko

Deschnera, kao njegova pravnog zastupnika. Deschner je bio prilično uznemiren zbog svega toga - sve je to u najmanju ruku bilo dvojbeno s pravnog gledišta - ali Liesl ga je preklinjala da im pomogne i tako je, eto, učinio to što je učinio. Kad sad o tomu razmišlja, trebao je pobjeći, pobjeći u suprotnom smjeru. Deschner je za sebe držao da je častan čovjek, ali nikada nije gajio iluzije o junaštvu. Sada mu se drugi put u nekoliko dana pojavila dvojba. Kvragu i taj Ben Hartman. Kvragu nek idu obojica Hartmanovih. Deschner je htio održati riječ koju je dao Peteru i Liesl - htio je to unatoč tomu što su sada oboje bili mrtvi. Ali bili su mrtvi, a to znači da je bila mrtva i njegova prisega. A sada je više toga trebalo uzeti u obzir. Jedna od stvari bilo je njegovo preživljavanje. Bernard Suchet iz Handelsbanka bio je previše pametan da bi mu povjerovao kad je rekao da nije ništa znao o tomu u što je bio upleten Peter Hartman. Zapravo, istina je bila da on zapravo nije želio znati i da je vjerovao da mu ono što ne zna ne može nauditi. Sada to više nije bila istina. Što je više o tomu razmišljao, postajao je gnjevniji. Liesl je bila draga djevojka - grlo bi mu se stegnulo kad bi pomislio na neizbježivu prošlost - ali svejedno, nije bilo u redu što je njega uplela u svoje poslove. Nije li to bila zloporaba obiteljske odanosti? Umišljao je kako razgovara, zapravo se prepire sa svojom preminulom rođakinjom. To od nje nije bilo u redu, nikako nije bilo u redu. Nikada nije htio sudjelovati ni u jednom dijelu njezine kampanje. Je li uopće imala pojma o tomu u kakav ga je položaj dovela? Sjetio se njezinih riječi: Trebamo tvoju pomoć. To je sve. Nemamo se komu drugom obratiti. Deschner se prisjećao blistave jasnoće njezinih modrih očiju, poput dubokog zdenca alpske vode, očiju koje su svojom pravednošću očekivale jednaku pravednost od svakoga drugoga. Deschner osjeti početak nesnosne glavobolje. Mlada je žena previše tražila, to je sve. Vjerojatno i od svijeta, a svakako od njega. Načinila si je neprijatelja od organizacije koja je ubijala ljude jednakom ravnodušnošću kakvom osoba na parkiralištu stavlja naplatne listiće. Sada je Liesl bila mrtva, a činilo se sasvim mogućim da će i on za njom. Saznat će se da je kartica aktivirana. A onda će se saznati da je dr. Matthias Deschner bio o tomu obaviješten, ali nije to prijavio. Uskoro više neće biti dr. Matthiasa Deschnera. Pomislio je na svoju kćer Almu, koja će se udati za samo dva mjeseca. Alma je govorila kako jedva čeka kad će u pratnji svog oca proći dvoranom. Progutao je slinu i zamišljao Almu kako sama prolazi dvoranom. Ne, to se ne smije dogoditi. Ne bi to od njega bilo samo bezobzirno nego i potpuno sebično. Bubnjanje u očnim dupljama nije prestajalo. Posegnuo je u ladicu svog radnog stola, uzeo bočicu Panadola i nasuho progutao gorku, kredastu tabletu. Pogledao je na sat. “i” Prijavit će aktiviranje kreditne kartice. Ali ne odmah. Pričekat će nekoliko sati. Onda će nazvati. Kašnjenje se može lako objasniti, a oni će biti zahvalni što im je dobrovoljno pružio tu informaciju. I te kako zahvalni. A možda će i to kašnjenje Hartmanu omogućiti dovoljno vremenskog odmaka. U svakom slučaju, dodatnih nekoliko sati života. Toliko mu je dugovao, zaključio je Deschner, ali ne više. 32 Pariz Dvadeseti pariški arrondissement, najistočniji i najmračniji dio grada, gdje se obronci šiljastih brda spuštaju do autoceste koja okružuje Pariz i određuje njegove granice, Peripherique. U osamnaestom stoljeću to je bila zemlja vinogradara iz sela po imenu Charonne. Tijekom godina vinogradi su ustupili mjesto malenim kućama, a kuće su opet uzmakle pred poplavom bezličnih, neuglednih građevina od betona. Danas nazivi ulica poput rue des Vignoles djeluju smiješno deplasirano u tom pogaženom urbanom miljeu. Putovanje u Pariz bilo je iscrpljujuće za živce; činilo se da svaki slučajni pogled ima neko značenje, a sama nezainteresiranost carinika izgledala je kao moguća lukavština, uvod u uhićenje. Ali Anna je imala iskustva u pronalaženju rupa kod međunarodnih stanja pripravnosti i znala je kako birokracije svih pograničnih vlasti priječe učinkovitu provedbu sigurnosnih mjera. Nije ju iznenadilo što su se provukli. Znala je i to da se idući put jamačno ne bi provukli. Počeli su se opuštati tek u gotovo posvemašnjoj anonimnosti prepunog lokalnog vlaka koji ih je odvezao s aerodroma De Gaulle. Sada su Anna i Ben izašli iz stanice podzemne željeznice Gambetta, prošli pokraj velike zgrade suda i uputili se po rue Vitruve do rue des Orteaux. Skrenuli su lijevo. Nasuprot njima, sa svake strane rue des Vignoles, bilo je nekoliko uskih uličica koje su slijedile potanki plan

vinograda na čijem su se mjestu nalazile. Područje oko Charonne, odmah južno od Bellevillea, bilo je prototipski najmanje pariško od svih pariških četvrti, jer su njegovi stanovnici, uz Francuze, bili Afrikanci, Španjolci, Antileanci. Međutim, još prije tih doseljeničkih valova, to je područje dugo bilo predmetom prezira gradske buržoazije. Zapažalo se da se tu skupljaju klase siromaha i zločinaca, tu su pobunjenici iz Pariške komune, potaknuti zbrkom u Drugom Carstvu, našli potporu populista. Bilo je to područje nezadovoljnih i zanemarenih. U dvadesetom je arrondissementu glasovito bilo jedino groblje Pere Lachaise, park grobova na četrdeset i četiri hektara površine; još od devetnaestog stoljeća, Parižani koji se inače ne bi udostojali posjetiti ovaj arrondissement, još manje živjeti u njemu, složili su se da će poslije smrti ovamo predati svoja tijela. Odjeveni u ležernu odjeću američkih turista, Anna i Ben promatrali su okolinu dok su hodali: širio se miris sa štandova s falafelom, ritam bubnjeva sjevernoafričkog popa razlijegao se kroz otvorene prozore, ulični prodavači izvikivali su na prodaju čarape i stare primjerke Pariš Matcha. Na ulici je bilo ljudi svih boja i govorili su raznim naglascima. Bilo je tu mladih umjetnika sa zamršenim tetovažama koji su bez sumnje sebe držali zakonitim nasljednicima Marcela Duchampa; bilo je doseljenika iz Magreba koji su se nadali da će zaraditi dovoljno novca kako bi ga mogli poslati rodbini u Tunis i Alžir. Miris trave ili hašiša, jak i smolast, povremeno je dopuhnuo iz pokrajnjih uličica. “Teško je zamisliti korporacijsku veliku zvjerku kako svoju mirovinu provodi u ovakvu kvartu”, reče Anna. “Zar je na Ažurnoj obali ponestalo zemljišta uz more?” “Zapravo, ovo je gotovo savršeno”, reče Ben zamišljeno. “Ako želiš nestati, nema boljeg mjesta. Nitko nikoga ne zamjećuje, nitko nikoga ne poznaje. Ako si iz nekog razloga htio ostati u gradu, to je najheterogenije mjesto koje ćeš pronaći, prepuno stranaca, novih doseljenika, umjetnika, ekscentrika svakovrsnih uvjerenja.” Ben je poznavao ovaj grad bolje od Anne i ta mu je bliskost ulijevala toliko potrebnu mjeru samopouzdanja. Anna je klimnula. “Sigurnost u mnoštvu.” “Osim toga, u blizini si lokalnog javnog prijevoza, labirinta uličica, brzog vlaka koji odlazi iz grada, Peripherique. Dobro mjesto kad moraš imati u vidu nekoliko mogućih ruta za bijeg.” Anna se nasmiješila. “Brzo učiš. Jesi li siguran da ne želiš raditi kao vladin istražitelj? Možemo ti ponuditi plaću od pedeset i pet tisuća dolara i osobno mjesto za parkiranje.” “Primamljivo”, reče Ben. Prošli su pokraj restorana s krovom od crvenih crjepova po imenu La Fleche d”Or, iznad kojeg se uzdizala zahrđala tračnica zabavnog vlaka. Onda ih je Ben poveo dolje u drugi kvart, u mali marokanski care, gdje je zrak bio vlažan i pun mirisa raznoraznih couscous jela. “Ne mogu jamčiti za jelo”, rekao je. “Ali pogled je zanimljiv.” Kroz staklo izloga mogli su vidjeti kameni trokut koji je bio rue des Vignoles broj 1554. Zgrada je imala sedam katova i zauzimala je slobodni prostor koji je bio s tri strane okružen uskim ulicama. Pročelje joj je potamnjelo uslijed automobilskih ispušnih plinova i išarano kiselinom ptičjeg izmeta. Zaškiljivši, Anna je uspjela razaznati iskrivljene ostatke dekorativnih oluka; zbog utjecaja oborina izgledali su kao rastopljeni na suncu. Mramorna izbočenja, ukrasni zidići i niske ograde djelovali su kao ludost davnog graditelja, kao povratak u razdoblje kad su neki još sanjali o tomu da će ekskluzivni kupci doći u ovaj arrondissement. Zgrada je, u mnogočemu neugledna, odisala laganom oronulošću kao posljedicom nemara i ravnodušnosti. “Prema mom izvoru, Pevaudu, poznat je kao “L”Ermite”. Pustinjak. On je jedini stanar na cijelom zadnjem katu zgrade. Povremeno pravi buku, tako da znaju da je tamo. Osim toga, isporučuju mu i namirnice. Ali ga ni dostavljači nikada nisu vidjeli. Ostave stvari u kuhinjskom dizalu i pokupe svoje franke kad se dizalo vrati dolje. Nekolicina ljudi koji uopće obraćaju pozornost na njega uglavnom dižu ruke od njega kao pravog ekscentrika. Ali opet, ovo je mjesto prepuno ekscentrika.” Pohlepno se bacio na svoju janjetinu. “Znači, povukao se od svijeta.” “U potpunosti. Ne izbjegava on samo dostavljače - nitko ga nikada nije vidio. Pevaud je razgovarao sa ženom koja živi u prizemlju. Ona i svi u zgradi zaključili su da je stari paranoik, morbidno stidljivi rentijer. Školski primjer uznapredovale agorafobije. Ne znaju da je on vlasnik zgrade.” “I ti misliš da ćemo moći nenajavljeno posjetiti ovog moguće rastrojenog, moguće paranoičnog, moguće opasnog, a zacijelo uznemirenog i uplašenog čovjeka, i da će

nam on naliti kavu i reći sve što želimo znati?” “Ne, uopće to ne kažem.” Ben joj se uvjerljivo nasmiješi. “Možda neće biti kave.” “Mogu ti reći da imaš neograničeno povjerenje u svoj šarm.” Anna je sumnjičavo pogledala u svoj vegetarijanski couscous. “Govori li on engleski?” “Tečno. Kao i gotovo svi francuski biznismeni, po čemu ih možeš razlikovati od francuskih intelektualaca.” Obrisao je usta tankim papirnatim ubrusom. “Moj je prilog u tomu što sam nas doveo ovamo. Ti si profesionalka, ti si sad glavna. Sto kažu priručnici? Što činite u ovakvim situacijama - koji je utvrđeni modus operandi?” “Da razmislim. Modus operandi za prijateljski posjet psihotičnoj osobi za koju svijet misli da je mrtva i koja, po tvom mišljenju, čuva tajnu o prijetećoj globalnoj organizaciji. Nisam sigurna da to ima u priručniku, Ben.” Janjetina mu je počela stvarati težinu u želucu. Uhvatila ga je za ruku dok su ustajali. “Samo slijedi moje vodstvo.” Therese Broussard mrzovoljasto je kroz prozor promatrala promet dolje na rue des Vignoles, sedam katova ispod nje. Gledala je kao što bi gledala u požar ako joj dimnjak već godinama nije bio učvršćen betonom. Gledala je kao što bi gledala u svoj mali televizor ako nije bio detraquee za protekli mjesec. Gledala je da bi umirila živce i odagnala dosadu; gledala je jer nije imala ništa bolje za raditi. Osim toga, upravo je provela deset minuta glačajući svoje veliko, vrećasto donje rublje, i trebao joj je odmor. Therese je bila zdepasta bljedunjava žena od sedamdeset i četiri godine sa svinjećim crtama lica i ravnom, crno obojenom kosom. Još je govorila ljudima da je krojačica, iako već deset godina nije odrezala ni komadića tkanine a nikada i nije bila posebno vrsna u tomu. Odrasla je u Belevilleu, napustila je školu s četrnaest godina i nikada nije bila dovoljno lijepa da bi mogla računati na to da će privući takvog muškarca koji bi je uzdržavao. Ukratko, morala je učiti zanat. Njezina je baka slučajno imala prijateljicu koja je bila krojačica i koja je pristala uzeti djevojku kao pomoćnicu. Staričine ruke bile su ukočene zbog artritisa, a i vid joj je slabio; Therese bi mogla biti od pomoći, iako se starica Tati Jeanne, kako su rekli Theresi da je zove - uvijek nevoljko rastajala s onih tričavih nekoliko franaka koje joj je plaćala svaki tjedan. Tati Jeannina već ionako slaba klijentela smanjivala se, a time i njezina zarada; bilo je teško dijeliti i najmanji iznos s nekim drugim. Jednog je dana 1945. pala bomba blizu Therese dok je hodala po Porte de la Chapelle i, iako je tjelesno bila neozlijeđena, ta se eksplozija uvukla u njezine snove noću i nije joj dala spavati. S vremenom se stanje njezinih živaca samo sve više pogoršavalo. Trzala se na najmanji zvuk i pohlepno je jela kad je god našla nešto hrane da se nasiti. Kad je Tati Jeanne umrla, Therese je preuzela njezinu preostalu klijentelu, ali je od toga jedva preživljavala. Bila je sama, čega se uvijek bojala, ali je naučila i to da ima i gorih stvari: to je zahvaljivala Laurentu. Ubrzo poslije svog šezdeset i petog rođendana upoznala je Laurenta na rue Ramponau, ispred Soeurs de Nazareth, gdje je dobivala tjedni paket hrane. Laurent je također bio rođen u području Menilmontant i bio je cijelo desetljeće stariji od nje, ali je izgledao još starije. Bio je zgrbljen i ćelav i nosio je kožnu jaknu čiji su mu rukavi bili predugački. Šetao je malog psa, terijera, i ona ga je upitala kako se psić zove, te su počeli razgovarati. Rekao joj je da najprije nahrani svog psa, Poupeea, a onda sebe, da od svega prvo da njemu. Ispričala mu je o svojim napadajima panike i činjenici da ju je sudac za socijalna pitanja, l”Assedic, jedanput stavio pod nadzor. Sudac se također pobrinuo da joj država isplaćuje petsto franaka tjedno. Njegovo zanimanje za nju živnulo je kad je saznao da dobiva pomoć. Poslije mjesec dana vjenčali su se. Preselio se u njezin stan blizu Charonne; nepristranom oku mogao je izgledati malen, štur i tmuran, ali je ipak bio privlačniji od njegova, iz kojeg je trebao biti sudski izbačen. Ubrzo nakon što su se vjenčali, Laurent je počeo vršiti pritisak na nju da se vrati šivanju: trebao im je novac, jer su paketi s hranom koje je dobivala trajali jedva pola tjedna, a novac od l”Assedica bio je očajno nedostatan. Zar nije govorila ljudima da je krojačica? Zašto onda ne bi krojila haljine? Ona se protivila, s početka tiho, pokazujući svoje debele, otupljene prste i objašnjavala da više nema u njima spretnosti. On je prosvjedovao, manje tiho. Uzvratila je ništa manjom žestinom, ukazujući mu da je bio nadaren za to da ga najure i s najnižih poslova i da se nikada ne bi udala za njega da je

znala kakav je pijanac. Nakon sedam mjeseci, u jeku jedne od tih sve češćih svađa, Laurent se srušio. Posljednje su mu riječi bile: “T”es grasse comme une truie” - Debela krmačo. Therese je pustila da prođe nekoliko minuta da joj se stiša gnjev i onda je nazvala hitnu pomoć. Kasnije je saznala da je njezina supruga pogodio masivni izljev krvi - aneurizma duboko u mozgu. Neki joj je uznemireni liječnik ispričao nešto o tomu kako su krvne žile poput unutarnjih cijevi i kako žila može iznenada prsnuti ako postoji oslabjelo mjesto na njezinoj stijenci. Voljela bi da su posljednje Laurentove riječi bile civiliziranije. Svojim novim prijateljicama govorila bi o svojemu suprugu kao o svecu, ali nitko se nije dao zavarati. Iz bračnog je života, u svakom slučaju, nešto naučila. Cijeli je svoj život vjerovala da će joj suprug ispuniti život. Laurent joj je pokazao nepouzdanu narav svih muškaraca. Dok je promatrala razne likove na uličnom uglu u blizini njezine neugledne stambene zgrade od lijevanog betona, razmišljala je o njihovim osobnim devijacijama. Koji je od tih ljudi bio narkoman? Koji je bio lopov? Koji je tukao svoju djevojku? Kucanje na vratima, glasno i autoritativno, trgnulo ju je iz njezina snatrenja. “Je suis d l”Assedic, laissez-moi entrer, s”il vous plait!” Čovjek iz odjela za socijalnu skrb tražio je da ga pusti unutra. “Zašto ne zvonite?” grakne Madame Broussard. “Ali zvonio sam. Nekoliko puta. Zvono je pokvareno. I ono na ulaznim vratima. Zar niste znali?” “Ali zašto ste došli? Ništa se u mojem statusu nije promijenilo”, ustrajala je. “Moja pomoć...” “Preispituje se”, rekao je čovjek službenim tonom. “Mislim da to sve možemo izgladiti ako samo razmotrimo nekoliko stvari. Inače će isplate prestati. Ja ne želim da se to dogodi.” . Therese je s mukom došla do vrata i provirila kroz špijunku. Čovjek je imao poznato držanje kakvo je povezivala sa svim fonctionnaires francuske države - činovnicima koji su umišljali da su državni službenici, ljudi koji su dobili naprstak moći i zbog toga postali tirani. Nešto u njegovu glasu, njegovu naglasku bilo joj je manje poznato. Vjerojatno je iz belgijske obitelji. Therese nije voljela les Belges. Kradomice je zirkala. Čovjek iz socijalne službe bio je odjeven u lagani sako od kamgarna i imao jeftinu kravatu, koja je, čini se, išla uz taj posao; kosa mu je bila prošarana sjedinama i doimao se neugledno osim glatka, neizborana lica; koža bi mu bila kao u djeteta da nije izgledala gotovo zategnuto. Therese je otključala dvije brave i maknula lanac te povukla zadnji zasun i otvorila vrata. Dok je Ben slijedio Annu na izlasku iz cafea, neprestano je promatrao zgradu u rue des Vignoles 1554, pokušavajući proniknuti u njezine tajne. Zgrada je bila slika puke oronulosti, previše jadna da bi izazvala ičije divljenje, iako ne tako jadna da bi privukla svačiju pozornost. Ali ako je se pažljivo promotri - što zacijelo, pomisli Ben, nitko nije činio već mnogo godina - može se zapaziti konstrukciju nekoć elegantne stambene zgrade. Bilo je to vidljivo po zatvorenim balkonima, načinjenim od klesanog kamena vapnenca, sada već tu i tamo otkrhnutog i napuknutog. Bilo je to vidljivo po uglovima zgrade, njezinim ugaonim kamenovima, gdje je naizmjence bilo položeno veće i manje oklesano kamenje; i po mansardnom krovu, koji je bio obrubljen niskom zaštitnom ogradom koja je propadala. Bilo je to vidljivo čak i po uskim izbočinama koje su nekoć bili balkoni, prije nego je uklonjena željezna ograda, bez sumnje onda kad je potpuno zahrđala pa je počela predstavljati opasnost za javnu sigurnost. Prije jednog stoljeća u izgradnju ove zgrade uložena je stanovita mjera pomnjivosti, koju ni desetljeća nemarnosti nisu mogla u potpunosti izbrisati. Anna mu je dala jasne upute. Priključit će se skupini prolaznika koji prelaze ulicu i uskladiti s njima korak. Neće ih se moći razlikovati od ljudi čije je odredište obližnja trgovina koja prodaje jeftina alkoholna pića i cigarete, ili Shutvarma zalogajnica pokraj njega, gdje se veliki, masni, ovalni komad mesa okretao toliko blizu nogostupu da si ga mogao dodirnuti, što su zacijelo i činili rojevi muha. Tko je god promatrao kroz prozor, nije mogao vidjeti nikakvo odstupanje od uobičajenog pješačkog prometa; tek kad prođu pokraj ulaznih vrata njih će se dvoje zaustaviti i ući. “Da pozvonim?” upita Ben kad su došli do glavnog ulaza u zgradu. “Ako pozvonimo, nećemo biti nenajavljeni, je li tako? Mislila sam da je takav plan.” Brzo se osvrnuvši oko sebe, Anna je u bravu ubacila uski čelični jezičac i nekoliko se trenutaka igrala njime. Ništa. Ben osjeti kako ga obuzima panika. Do sada su bili tako pomnjivi u tome da se umiješaju među druge pješake

i usklade korak s njima. Ali sada su se našli zatečenima na ovom mjestu i svaki će slučajni promatrač zapaziti da nešto nije u redu, da oni ne pripadaju ovamo. “Anna”, promrmljao je, tiho je požurujući. Ona je bila zabavljena svojim poslom i opazio je da joj je zbog napetosti čelo bilo vlažno od znoja. “Izvadi svoju lisnicu i počni zbrajati svoje račune”, prošaptala je. “Uzmi telefon i provjeri ima li poruka. Radi nešto. Mirno. Polako. Usporeno.” Slabi zvuk metalnog škljocanja čuo se i dalje dok je govorila. Onda se konačno začuo zvuk uvlačenja zasuna. Anna je okrenula jezik brave i otvorila vrata. “Katkada kod ovih brava treba više nježnosti. No ni ja baš nisam neki vrhunski stručnjak.” “Biti skriven svima na vidiku, to je zamisao.” “U svakom slučaju, skriven. Mislim da si rekao da ga nitko nikada nije vidio.” “Točno.” “Jesi li kada pomislio na to da, ako i nije bio lud kad je s time počeo, sada možda već jest? Potpuna društvena izolacija može to napraviti od čovjeka.” Anna ga je povela do očerupanog dizala. Pritisnula je pozivni gumb i kad su čuli čegrtanje lanca brzo su zaključili da je sigurnije krenuti stubama. Uspeli su se sedam katova, pazeći da prave što manje buke. Pred njima se prostro hol na zadnjem katu, prostor prljavih bijelih pločica. Zapanjujuće je bilo to što su vrata jedinog stana na katu već bila širom otvorena. “Monsieur Chabot”, zazvala je Anna. Nije bilo odgovora. “Monsieur Chardinl” zazvala je, pogledavši u Bena. Unutra se čulo neko kretanje, obavljeno u tamu. “Georges Chardin!” ponovno je zazvala Anna. “Došli smo s informacijama koje bi mogle biti vrijedne za vas.” Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine - a onda zaglušujući prasak. Što se dogodilo? Pogled u hol izravno nasuprot otvorenim vratima pružio je odgovor: bio je izrešetan smrtonosnim olovnim kuglicama. Tko je god bio unutra, pucao je na njih iz puške. “Ne znam što je s vama, ljudi”, rekla je Therese Broussard, dok su joj se obrazi sve više žarili. “Ništa se nije promijenilo u mojim okolnostima otkako je umro moj muž. Ništa, kažem vam.” Čovjek je nosio veliki crni kovčeg i prošao je pokraj nje te otišao do prozora, na trenutak se ne obazirući na nju. Jako čudan čovjek. “Lijep pogled”, reče čovjek. “Nema izravnog svjetla”, oštro se usprotivi Therese. “Veći dio dana je mračno. Mogli biste ovdje razvijati filmove.” “U nekim slučajevima to može biti prednost.” Nešto nije bilo u redu. Griješio je u naglasku, njegov francuski nije imao ravnomjernu modulaciju karakterističnu za birokrate u socijalnoj službi i govorio je nekako svakodnevni)e, nekako manje francuski. Therese se udalji nekoliko koraka od njega. Bilo joj se ubrzalo kad se iznenada sjetila izvještaja o silovatelju koji je napadao žene u blizini Place de la Reunion. Neke su žene bile i starije. Ovaj je čovjek varalica, zaključila je. Govorili su joj to njezini instinkti. Nešto u njegovim pokretima, nekakva napeta, gmazovska snaga, bila je potvrda njezinih rastućih sumnji da je on zapravo silovatelj s Reuniona. Mon dieu! On bi stekao povjerenje svojih žrtava, čula je - žrtava koje su napadača pozvale u kuću! Cijelog života ljudi su joj govorili da pati od une maladie nerveuse. Ona je znala bolje: vidjela je i osjećala stvari koje drugi nisu. No sada su ipak, u ključnom trenutku, njezine antene zakazale. Kako je mogla biti tako luda! Pogledom je divlje sijevala po stanu, tražeći nešto čime bi se mogla obraniti. Odabrala je tešku glinenu teglu u kojoj je bio pomalo smežurani fikus. “Zahtijevam da odmah odete”, rekla je drhtavim glasom. “Madame, vaši su zahtjevi za mene beznačajni”, rekao je čovjek glatka lica tihim glasom. Gledao ju je s tihom prijetnjom, kao samouvjereni grabežljivac koji zna da mu je plijen u beznadnoj situaciji. Ugledala je srebrni bljesak kad je izvukao iz korica dugačku, svijenu oštricu i tada je svom svojom snagom bacila na njega tešku teglu. No bila je preteška za nju: brzo je pala na pod, pogodivši čovjeka u noge, zbog čega je ustuknuo nekoliko koraka, ali je ostao neozlijeđen. Isuse Kriste! Sto bi još mogla upotrijebiti da se obrani? Svoj mali pokvareni televizor? Naglo ga je zgrabila s ormarića; podigla ga s velikim naporom iznad glave i bacila ga na njega kao da gada strop. Čovjek je, smiješeći se, pognuvši se izmakao nezgrapnom projektilu. Udario je u zid te pao na pod, a njegovo plastično kućište razbilo se zajedno s katodnom cijevi. Dobri Bože, ne! Mora biti još nešto. Da - pegla na dasci za peglanje. Je li ju uopće isključila? Therese jurne prema pegli, ali kad ju je dohvatila, uljez je vidio što namjerava. “Stani gdje jesi, buntovna stara kravo”, vikne čovjek s izrazom gnušanja na licu. “Putain de merde!” Kretnjom brzom poput munje dohvatio je

drugi, manji nož i bacio ga na drugi kraj sobe. Jako izbrušen nož bio je oštar poput britve duž cijele oštrice koja je bila oblika strelice; šuplji usadnik pružao mu je aerodinamičnu protutežu. Therese ga nije vidjela kako dolazi, ali je osjetila njegov udar kad se oštrica zarila duboko u desnu stranu njezinih grudi. Najprije je pomislila da se to što ju je udarilo i odbilo od nje. Onda je pogledala dolje i ugledala čelični držak kako joj viri iz bluze. Čudno je, pomisli, što ne osjeća ništa; ali onda se počeo javljati osjet hladnoće, poput ledene sige, i postajao sve jači, a oko čeličnog drška širilo se područje crvenila. Napustio ju je strah, a nadomjestio ga je posvemašnji bijes. Ovaj je čovjek mislio da je ona samo još jedna žrtva, ali ju je krivo procijenio. Sjetila se kako ju je noću posjećivao njezin pijani otac, počevši od njezine četrnaeste godine, a dah mu je smrdio po ukiseljenom mlijeku dok je uvlačio u nju svoje zdepaste prste i nanosio joj bol svojim nazupčanim noktima. Sjetila se Laurenta i njegovih posljednjih riječi upućenih njoj. Preplavio ju je osjećaj ogorčenosti poput vode iz podzemnog bunara, za sva ona podrugivanja, varanja, tiraniziranja, zlostavljanja. Zaurlavši, bacila se na zlog uljeza sa svih svojih stotinu i dvanaest kilograma. Zgrabila ga je i bacila na pod čistom silom zamaha. Bila bi ponosna na ono što je učinila, truie grasse ili ne, da je čovjek nije ustrijelio trenutak prije nego što je njezino tijelo udarilo u njegovo. Trevor se stresao od gađenja kad je sa sebe odgurnuo pretilo, beživotno tijelo. Žena je bila samo neznatno manje odbojna kao mrtva nego što je to bila dok je bila živa, razmišljao je dok je pištolj s prigušivačem vraćao u korice, osjetivši na stegnu vrućinu cilindra. Dvije rupe od metka na njezinu čelu izgledale su kao drugi par očiju. Odvukao ju je s prozora. Pomisli da ju je trebao ubiti odmah kad je ušao, ali tko je znao da će se pretvoriti u takvog manijaka? No uvijek se pojavi nešto neočekivano. Zato je volio svoj poziv. Nikada to nije bila puka rutina, uvijek je postojala mogućnost iznenađenja, novih izazova. Ništa, dakako, s čime se on ne bi mogao nositi. Nikada se nije pojavilo nešto s čime se Arhitekt ne bi mogao nositi. “Kriste”, šapne Anna. Kuglice iz sačmarice promašile su je za samo nekoliko centimetara. “Nije baš neka dobrodošlica.” Ali gdje je bio strijelac? Kroz otvorena vrata stana, negdje iz zamračene unutrašnjosti, uslijedio je daljnji niz pucnjeva. Očito je netko pucao kroz procijep između teških čeličnih vrata i dovratnika. Benu je lupalo srce. “Georges Chardin”, zazvao je, “nismo vam došli nauditi. Želimo vam pomoći - a i mi trebamo vašu pomoć! Molim vas, saslušajte nas! Poslušajte što vam imamo reći!” Iz daleke unutrašnjosti stana čulo se nekakvo čudno struganje, drhtavo prestrašeno stenjanje, očito nesvjesno, poput noćnog cvileža ranjene životinje. Čovjek je i dalje ostao nevidljiv, uronjen u tamu. Ćuli su škljocaj puške dok metak sjeda u svoje ležište, pa je svaki od njih dvoje pojurio na suprotni kraj dugačkog hola. Još jedan pucanj! Sačma se rasula kroz otvorena vrata, zabijajući se po drvenariji u holu i napravivši nepravilne pukotine na ožbukanim zidovima. Zrak je bio težak od oštrog mirisa kordita. Cijeli je hol sada izgledao kao ratna zona. “Slušajte!” zazvao je Ben njihova nevidljivog neprijatelja. “Ne uzvraćamo paljbu, zar ne vidite? Nismo tu da vam bilo kako naudimo!” Nastala je stanka; je li čovjek koji se skrivao unutra sada doista slušao? “Ovdje smo da vas zaštitimo od Sigme!” Tišina. Čovjek je slušao! Zazivanje imena Sigma, krilatice davno zakopane zavjere, imalo je gromovit utjecaj. U istom je trenutku Ben vidio Annu kako mu rukom nešto signalizira. Htjela je da ostane gdje jest dok ona ude u Chardinov stan. Ali kako će ući? Ugledao je veliki dvostruki prozor, vidio kako ona tiho gurkajući otvara njegovo teško krilo i osjetio zapuh hladnog zraka izvana. Izaći će kroz prozor, zaključi s užasom, i hodati po uskoj vanjskoj izbočini dok ne dođe do prozora koji se otvara izravno u Francuzov stan. Bila je to ludosti Prestravio se. Jedan udar vjetra i ona će se strovaliti u smrt. Ali bilo je prekasno da joj išta kaže; već je otvorila prozor i zakoračila na izbočinu. Za ime Boga! htio je povikati. Ne čini to! Napokon se iz stana javio čudni, duboki bariton: “Znači, ovaj put šalju Amerikanca.” ji “Ne postoje “oni”, Chardin”, odgovori Ben. “Samo smo mi.” [ “A tko ste vi?” javi se opet glas, pun sumnjičavosti. “Amerikanci smo, da, koji imamo... osobne razloge zašto trebamo vašu pomoć. Znate, Sigma mi je ubila brata.” “Nastupila je još jedna poduža stanka, a onda je rekao: “Ja nisam idiot. Želite da izađem, pa ćete

me uhvatiti u zamku i odvesti me živa. E pa nećete me uhvatiti živa!” “Ima i lakših načina, da smo to htjeli. Molim vas, pustite nas unutra - da razgovaramo s vama, samo na minutu. Možete držati oružje upereno u nas.” “Zašto želite razgovarati sa mnom?” “Treba nam vaša pomoć da bismo ih porazili.” Stanka. A onda kratka, oštra provala pogrdna smijeha. “Da biste porazili Sigmu? To ne možete. Dosad sam mislio da se netko može samo skrivati. Kako ste me našli?” “Putem jako vještog istraživanja. Ali zaista vam se divim. Moram reći da ste obavili dobar posao u prikrivanju svojih tragova. Jako dobar posao. Teško je nekome prepustiti nadzor nad obiteljskom imovinom. Shvaćam to. Zato ste upotrijebili fictio juriš. Udaljenu agenciju. Dobro smišljeno. Ali uvijek ste bili sjajni strateg. Niste uzalud postali Trianonov Directeur General du De”partement des Finance.” Nastupila je još jedna dugačka stanka, poslije koje se iz stana čulo struganje stolice. Je li Chardin napokon bio spreman pokazati svoje lice? Ben je zabrinuto pogledao niz hol i vidio Annu kako pažljivo pomiče jednu nogu za drugom po izbočini dok se objema rukama držala za nisku ogradu. Kosa joj je lepršala na vjetru. Onda mu je nestala iz vidokruga. Mora Chardinu skrenuti pozornost, da ne opazi Annu kad se pojavi ne njegovu prozoru. Morao je privući Chardinovu pozornost. “Što želite od mene?” začuo se Chardinov glas. Ton mu se sada doimao neutralnim. Slušao je; to je bio prvi korak. “Monsieur Chardin, imamo informacije koje bi vam mogle biti korisne. Puno znamo o Sigmi, o njezinim nasljednicima, o novoj generaciji koja je preuzela nadzor. Jedina zaštita - za svakoga od nas - jest znanje.” “Nema zaštite od njih, blesane!” “Kvragu! Vaša razumnost nekoć je bila legendarna. Ako ste to izgubili, Chardin, onda su već pobijedili! Zar ne vidite koliko ste nerazumni?” Dodao je nježnijim tonom. “Ako nas ne primite, uvijek ćete se pitati što ste to mogli saznati. Jer možda nikada nećete imati prigodu - “ Odjednom se iz stana začuo zvuk razbijenog stakla, a odmah potom lom i štropot. Je li Anna sigurno dospjela u Chardinov stan? Poslije nekoliko sekundi začuo je Annin glas, glasan i jasan. “Imam njegovu pušku! I sada je uperena u njega.” Očito je govorila za Chardinovo i Benovo dobro. Ben je pojurio prema otvorenim vratima i ušao u još uvijek mračnu sobu. Bilo je teško razabrati bilo što osim obrisa; kad su mu se nakon nekoliko sekundi prilagodile oči, razaznao ja Annin nejasan obris nasuprot debele zavjese. Držala je u rukama pušku dugačke cijevi. Ugledao je i čovjeka u neobičnom, teškom ogrtaču s kukuljicom kako polako ustaje i drhturavo staje na noge. Nije djelovao krepko; bio je doista bolestan. Bilo je jasno što se dogodilo. Anna je upala kroz prozor i bacila se na dugačku cijev nespretne puške i zgrabila je gurnuvši je prema podu; taj ga je nasrtaj sigurno oborio. Nekoliko su trenutaka sve troje stajali u tišini. Chardin je glasno disao - teško, gotovo samrtnički, dok mu je lice bilo u sjeni kukuljice. Pomno motrivši nema li Chardin još kakvo oružje skriveno u nabonma svojeg redovničkog ogrtača, Ben je pipajući tražio prekidač svjetla. Kad se svjetlo upalilo, Chardin se naglo okrenuo od njih prema zidu. Je li posegnuo za drugim oružjem? “Ne mičite se!” poviče Anna. “Upotrijebite svoju moć razuma, Chardin”, reče Ben. “Da smo vas htjeli ubiti, već biste bili mrtvi. Očito je da nismo zbog toga došli!” “Okrenite se prema nama”, zapovjedi Anna. Chardin na trenutak ništa nije govorio. “Pazite što tražite”, reče hrapavim glasom. “Odmah, kvragu!” Pokretom kao na usporenom filmu, Chardin ju je poslušao, i kad je Ben shvatio što je ugledao, želudac mu se uskolebao i zamalo je povratio. Ni Anna nije mogla prikriti svoj zapanjeni uzdah. Bio je to nezamislivi užas. Zurili su u gotovo bezličnu masu ožiljnog tkiva, neuredno različite strukture. Pogdjegdje je izgledalo kao nazupčano, gotovo nasjeckano, a pogdjegdje je divlje meso bilo glatko i gotovo sjajno, kao da je lakirano ili prekriveno plastičnom folijom. Vidljive kapilare davali su ovalu koji je nekoć bio lice ljutit, mesnato crven izgled, osim na mjestima gdje su varikoziteti činili petlje tamnoljubičastog. Izbuljene oči prevučene mrenom stvarale su zapanjujući dojam kao da nisu na svom mjestu - kao dvije velike špekule koje je neko nemarno dijete ostavilo na zaglađenom asfaltu. Ben je odvratio pogled, a potoni se, stresavši se, prisilio da ponovno pogleda. Bile su vidljive i ostale pojedinosti. Dva nosna otvora bila su usađena u središnju udubinu, užasno naboranu i punu tkiva, a bila su više nego što bi nosnice inače stajale. Ispod su bila usta, koja su djelovala kao

obična rasjekotina, rana u rani. “O, dobri Bože”, reče Ben polako uz izdisaj. “Iznenađeni ste!” reče Chardin, a riječi kao da su mu jedva izlazile kroz usta nalik na ranu. Doimao se poput lutke nekog trbuhozborca, koju je izradio neki poremećeni sadist. Nasmijao se kao da kašlje. “Izvještaji o mojoj smrti bili su prilično točni, sve osim same smrti. “Izgorio tako da ga se ne može prepoznati” - da, doista je tako bilo. Trebao sam nestati u plamenu. Cesto sam poželio da je tako i bilo. Moje je preživljavanje bilo potpuno neočekivano. Grozota. Najgori udes koji može imati ljudsko biće.” “Pokušali su vas ubiti”, prošapta Anna. “I nisu uspjeli.” “O, ne. Mislim da su u mnogočemu poprilično uspjeli”, reče Chardin i trgne se: bio je to trzaj tamnocrvenog mišića oko jedne od njegovih očnih jabučica. Bilo je očito da mu je i jednostavan čin govorenja bio bolan. Riječi je izgovarao s prenaglašenom preciznošću, ali su ipak neki suglasnici ostali nejasni. “Jedan od mojih bliskih suradnika posumnjao je da bi me oni mogli pokušati likvidirati. Već se govorkalo o likvidaciji angeli rebelli. Došao je na moje imanje - ali prekasno. Posvuda je već bio pepeo, pocrnjele grede i pougljenjene ruševine. A moje tijelo, ono što je ostalo od njega, bilo je isto tako crno kao i sve ostalo. Opipao mi je bilo, taj moj prijatelj. Odvezao me u neku malu provincijsku bolnicu udaljenu tridesetak kilometara, ispričao im priču o prevrnutoj petrolejci i dao im lažno ime. Bio je promoćuran. Znao je da će moji neprijatelji ponovno pokušati ako saznaju da sam preživio. Bio sam mjesecima u toj maloj klinici. Imao sam opekotine na devedeset i pet posto površine svog tijela. Nije se očekivalo da ću preživjeti.” Govorio je isprekidano, ali kao da je hipnotiziran: pričao je priču koja nikad prije nije ispričana. Onda je sjeo na drvenu stolicu visoka naslona, očito iscrpljen. “Ali ste ipak preživjeli”, reče Ben. “Nisam imao snage prisiliti sam sebe da prestanem disati”, reče Chardin. Ponovno je zastao. Sjećanje na bol stvaralo je još veću bol. “Htjeli su me prebaciti u neku veliku bolnicu, ali ja to, dakako, nisam dopustio. Ionako mi se nije moglo pomoći. Možete li zamisliti kad svjesnost postoji jedino kao svjesnost boli?” “Ali ste ipak preživjeli”, ponovi Ben. “Ta je agonija išla preko onoga što čovjek može izdržati. Previjanje rana predstavljalo je nezamislivu muku. Smrad strunula mesa bio je i” meni nepodnošljiv i svaki bi bolničar redovito povratio kad bi ušao u moju sobu. A onda, kad se nakon zacjeljenja formiralo tkivo, počeo je novi užas - stezanje. Rane su se skupljale i agonija je ponovno otpočela. Još je i danas bol s kojom živim svakog trenutka svakog dana veća od svake boli koju sam doživio u svom prethodnom životu. Onda kad sam imao svoj život. Ne možete me gledati? Nitko ne može. Ali ne mogu ni ja sam sebe pogledati.” j Anna je progovorila, jer joj je bilo jasno da se mora ponovno ostvariti ij ljudski kontakt. “Snaga koju ste sigurno imali - izvanredna je. Ni jedan j medicinski priručnik ne bi ovo nikada predvidio. Nagon za preživljava- :| njem. Izašli ste iz plamena. Spašeni ste. Nešto se u vama borilo za život. ;. 1 Sigurno je tomu bio neki razlog!” Chardin je tiho progovorio. “Jednom su upitali nekog pjesnika što bi spasio da mu gori kuća? A on je rekao: “Spasio bih vatru. Bez vatre ništa nije moguće.”“ Smijeh mu je bio tiho smeteno grgotanje. “Napokon, vatra je omogućila civilizaciju: ali jednako tako može biti i barbarsko sredstvo.” Anna je Chardinu vratila pušku nakon što je izvadila i posljednji metak iz ležišta. “Trebamo vašu pomoć”, rekla je žurno. “Izgledam li ja kao onaj koji bilo komu može pomoći, ja koji ne mogu pomoći ni sebi?” “Ako želite svoje neprijatelje pozvati na odgovornost, mi vam možemo najbolje pomoći”, reče Ben mrko. “Za takvo što nema osvete. Nisam preživio tako što sam se napajao gorčinom bijesa.” Iz nabora svojeg ogrtača izvukao je mali plastični raspršivač te navlažio oči. “Godinama ste bili na kormilu velike petrokemijske korporacije, Trianona”, potakne ga Ben. Morao je pokazati Chardinu da su razmrsili temeljnu situaciju i da moraju njega angažirati. “Industrijski vođa, to je bilo i to ostaje. Bili ste pobočnik Emila Menarda, mozak koji je stajao iza restrukturiranja sredinom stoljeća. On je bio jedan od osnivača Sigme. A s vremenom ste i vi sigurno postali jedan od glavnih.” “Sigma”, ponovio je drhtavim glasom. “Gdje sve to počinje.” “A nema sumnje da ste svojom genijalnošću kao računovođa pridonijeli velikom pothvatu uklanjanja imovine iz Trećeg Reicha.” “Da? Zar mislite da je to bio veliki projekt? To nije bilo ništa, beznačajna vježba. Veliki projekt... le

grandprojet...” Nije dovršio rečenicu. “Bilo je to nešto sasvim drukčije. A to vi ne možete shvatiti.” “Iskušajte me”, reče Ben. “I da objelodanim tajne koje sam cijeli život čuvao?” “Sami ste rekli: kakav je to bio život?” Ben korakne prema njemu, potiskujući osjećaj gađenja samo da bi zadržao kontakt pogledom. “Sto još možete izgubiti?” “Konačno istinito govorite”, reče Chardin tiho, a gole očne jabučice kao da su mu se okretale oko osi dok je prodorno gledao Benu u oči. Neko je vrijeme šutio. A onda je počeo govoriti, polako, hipnotizirano. “Priča započinje prije mene. A nastavit će se, bez sumnje, i nakon mene. Ali začeci su joj u završnim mjesecima Drugog svjetskog rata, kad se u Ziirichu okupio konzorcij nekih od najmoćnijih industrijalaca svijeta kako bi odredio kojim će smjerom ići svijet nakon rata.” Ben se prisjeti muškaraca čeličnih očiju na fotografiji. “Bili su to gnjevni muškarci”, nastavi Chardin, “koji su uhvatili vjetar onoga što je namjeravao učiniti boležljivi Franklin Roosevelt - dati Staljinu do znanja da on neće stajati na putu masovnom grabežu sovjetske zemlje. I, dakako, upravo je to učinio prije svoje smrti. Posljedica je bila da je pola Europe prepustio komunistima! Bila je to najveća izdaja! Ti poslovni vođe znali su da neće moći minirati sramotnu američko-sovjetsku pogodbu sklopljenu na Jaki. Zato su formirali korporaciju koja će biti mostobran, sredstvo putem kojeg će se goleme svote novca usmjeriti za borbu protiv komunizma i jačanje volje Zapada. Započeo je sljedeći svjetski rat.” Ben pogleda Annu, a onda se zagleda negdje u prazno, hipnotiziran i zapanjen Chardinovim riječima. “Ti predvodnici kapitalizma točno su predvidjeli da će reakcija ljudi u Europi, koji su bili ogorčeni i kojima se ogadio fašizam, biti okretanje ulijevo. Nacisti su spržili tlo i ti su industrijalci shvatili da će bez velikih infuzija resursa u ključnim trenucima socijalizam uhvatiti korijen, najprije u Europi, a onda i u cijelom svijetu. Svoju su misiju shvatili kao očuvanje i jačanje industrijskog stanja. To je isto tako značilo prigušivanje glasova neslaganja. Je li to bila pretjerana zabrinutost? I ne baš. Ti su industrijalci znali kako radi njihalo povijesti. A ako poslije fašističkog režima uslijedi komunistički, Europa bi mogla biti uistinu izgubljena, držali su. Činilo se da je jedini mudar potez angažirati neke vodeće nacističke dužnosnike, koji su znali odakle vjetar puše i koji su se također posvetili borbi protiv staljinizma. I kad je jednom taj konzorcij postavio svoje političke i financijske temelje, počeo je manipulirati svjetskim događajima tako što je zakulisno financirao političke stranke. Zapanjuje koliko su bili uspješni u tomu! Njihov je novac, promišljeno usmjeren, omogućio stvaranje De Gaulleove Četvrte republike u Francuskoj, očuvao desničarski Francov režim u Španjolskoj. Kasnije su u Grčkoj generali došli na vlast i okončali ljevičarski režim izabran od naroda. U Italiji je operacija Gladio omogućila stalnu podrivačku kampanju kojom se osujetilo pokušaje ljevičara da se organiziraju i utječu na nacionalnu politiku. Naprav- , ljeni su planovi da paravojna policija, carabinieri, preuzme, ako bude po- " trebno, radijske i televizijske postaje. Imali smo opširne dosjee o političa- i rima, sindikalcima, svećenicima. Ultradesničarske stranke posvuda su J tajno potpomagane iz Ziiricha, kako bi konzervativci nasuprot njima izgledali umjerenima. Nadzirani su izbori, potplaćivalo se, ubijalo lijevo orijen- 1 tirane političke vođe - a konce su vukli lutkari u Ziirichu, u uvjetima 1 poptune tajnosti. Financirani su političari poput Josepha McCarthvja u SAD-u. U Europi, Africi i Aziji potpomagani su državni udari. Na ljevici su stvarane i ekstremističke grupacije, kako bi služile kao agents provocateur i zajamčile odbojnost spram njihova programa. To tajno društvo industrijalaca i bankara pobrinulo se da svijet bude sigurno tlo za kapitalizam. Vaš predsjednik Eisenhower, koji je upozorio na rast vojno-industrijskog kompleksa, vidio je samo vrh ledenog brijega. Zapravo su cjelokupnu svjetsku povijest u posljednjih pola stoljeća većim dijelom ispisali ti ljudi u Zurichu i njihovi nasljednici.” “Kriste!” upadne Ben. “Pa vi govorite o...” “Da”, reče Chardin, kimajući odbojnom glavom bez lica. “Njihovo je tajno društvo bilo začetnik hladnog rata. Doista. Ili bih možda trebao reći: naše tajno društvo. Počinjete li sad shvaćati?” Trevorovi prsti brzo su se micali kad je otvorio kovčeg i stao sastavljati .50-kalibarsku pušku, prilagođenu verziju puške BMG AR-15. Bila je to, u njegovim očima, ljepotica, precizno snajpersko oružje s

relativno malo sastavnih dijelova i dometom od sedam tisuća četiristo metara. Na bližim udaljenostima njezina probojna svojstva bila su zapanjujuća: mogla je probiti sedam i pol centimetara debelu čeličnu ploču, mogla je ostaviti izlaznu rupu na automobilu ili otkrhnuti ugao zgrade. Lako je mogla probiti prhku žbuku. Metak ide brzinom od devet tisuća metara u sekundi. Postavljena na postolje i opremljena Leupold Vari-X optičkim nišanom s termalnim prikazom imat će preciznost koja će mu biti potrebna. Nasmiješio se dok je postavljao pušku na postolje. Ne bi se baš moglo reći da nije bio dobro opremljen za posao koji je trebao obaviti. Napokon, njegova je meta bila ravno preko puta, na drugoj strani ulice. 33 “To je nevjerojatno”, reče Anna. “To je... previše za nositi!” “Ja sam s tim živio tako dugo da je to za mene nešto sasvim uobičajeno”, reče Chardin. Ali shvaćam kakve bi to velike potrese izazvalo kad bi drugi shvatili da je opća povijest njihova doba u ne tako malom opsegu bila zacrtana - a zacrtali su je ljudi poput mene: biznismeni, financijeri, industrijalci, koji su djelovali preko svojih posvuda raspršenih suradnika. Zacrtala ju je Sigma. Sve povijesne knjige morale bi se ponovno pisati. Život s određenim ciljem odjednom bi izgledao kao obično poskakivanje marionete na koncu. Sigma je priča o tomu kako su moćni posrnuli, i to moćno posrnuli. To je priča koja se nikada ne smije ispričati. Razumijete li? Nikada.” “Ali tko bi bio tako drzak - lud - da poduzme takav pothvat?” Ben se zagleda u Chardinov svijetlosmeđi ogrtač. Sada je razumio fizičku potrebu za tako čudnom, širokom odjećom. “Najprije morate razumjeti kakav je vizionarski, pobjednički osjećaj misije i postignuća prožimao korporaciju sredinom stoljeća”, reče Chardin. “Sjetite se da smo već promijenili mnoge sudbine. Moj Bože, automobil, zrakoplov, uskoro i mlazni avion: čovjek se mogao kretati po tlu brzinama koje su bile nepojmljive našim precima - čovjek je mogao letjeti nebom! Radiovalovi i zvučni valovi mogli su se koristiti kao šesto osjetilo. Stvarala se vizija koja nikada prije nije bila moguća. I samo računanje sada se moglo automatizirati. Prodori u prirodnim znanostima bili su jednako izvanredni - u metalurgiji, plastici, u tehnikama proizvodnje koje su dovele do novih vrsta gume, ljepila i tkanina, i stotine drugih stvari. Mijenjao se uobičajeni vidokrug našeg života. Događala se revolucija u svakom aspektu suvremene industrije.” “Druga industrijska revolucija”, reče Ben. “Druga, treća, četvrta, peta”, odgovori Chardin. “Mogućnosti su se činile beskrajnima. Dometi suvremene korporacije doimali su se bezgraničnima. A nakon svitanja nuklearne znanosti - moj Bože, što nismo mogli postići ako smo to sebi uvrtjeli u glavu? Vannevar Bush, Lawrence Marshall i Charles Smith u Ravtheonu su činili pionirsko djelo u svemu, od generacije mikrovalova do sustava za navođenje projektila i opreme za nadzor radara. Tolika otkrića koja su u kasnijim desetljećima postala široko rasprostranjena - kserografija, tehnologije mikrovalova, binarni račun, poluvodička elektronika - sve je to već prije bilo osmišljeno i već su stvoreni prototipovi u Bell Labsu, u General Electricu, u Westinghouseu, u RCA-u, u IBM-u i drugim korporacijama. Materijalni svijet pokoravao se našoj volji. Zašto ne bi i političko carstvo?” “A gdje ste vi bili za sve to vrijeme?” upita Ben. Chardin se zagleda u jednu točku. Iz nabora svog ogrtača izvadio je raspršivač i ponovno navlažio oči. Bijeli je rupčić pritisnuo na područje ispod usta - proreza, da pobriše pljuvačku. I, najprije isprekidano, počeo je govoriti. Bio sam dijete - osmogodišnjak, kad je započeo rat. Bio sam đak u maloj siromašnoj provincijskoj školi, Lycee Beaumont, u gradu Lyonu. Otac mi je bio gradski građevinski inženjer, a majka učiteljica. Bio sam jedino dijete, i nešto poput čuda od djeteta. Kad sam imao dvanaest godina, uzimao sam satove primijenjene matematike na Ecole Normale Superieure de Lyon, učiteljskoj školi. Bio sam uistinu kvantitativno nadaren, ali me ipak akademija nije privlačila. Htio sam nešto drugo. Ezoteričnost teorije brojeva slabo me privlačila. Htio sam utjecati na stvarni svijet, na carstvo svakodnevice. Lagao sam o svojim godinama kad sam prvi put tražio zaposlenje u računovodstvenom odjelu Trianona. Emil Menard već je medu rukovoditeljima slovio kao prorok, pravi vizionar. Stvorio je kompaniju od sastvanih dijelova za koje nitko prije nije mislio da se mogu spojiti. Čovjek koji je shvatio da se spajanjem zasebnih poslovanja može stvoriti industrijska sila koja je beskrajno veća nego samo zbroj njezinih dijelova. U mojim očima, kao analitičaru kapitala, Trianon je bio remek-djelo - Sikstinska kapela

korporacijskog sklada. Za nekoliko mjeseci riječ o mojim statističkim pothvatima već je došla do šefa odjela za koji sam radio, Monsieura Arteauxa. Bio je stariji gospodin, čovjek koji je imao nekoliko hobija i bio gotovo potpuno predan Menardovoj viziji. Neki od mojih suradnika smatrali su me hladnim čovjekom, ali ne i Monsieur Arteaux. Medu nama je razgovor tekao kao medu dvojicom sportskih navijača. Razgovarali bismo, i to satima, o relativnim prednostima unutarnjih tržišta kapitala ili o alternativnim mjerama rizičnog kotiranja dionica. To su stvari koje bi za većinu ljudi bile zatupljujuće, ali koje su bile dio arhitekture kapitala - racionalizacija odluka gdje investirati i reinvestirati, kako je najbolje raspodijeliti rizik. Arteaux, koji je bio blizu mirovine, poduzeo je sve kako bi mi omogućio da budem predstavljen velikom čovjeku, čime me katapultirao preko bezbrojnih slojeva rukovodstava. Menard mije, zapanjen mojom očitom mladošću, postavio nekoliko pokroviteljskih pitanja. Dao sam mu prilično ozbiljne i prilično provokativne odgovore - istinu govoreći, odgovore koji su graničili s neuljudnosću. Sam je Arteaux bio osupnut. A Menard je, kako se činilo, bio zadivljen. Neobična reakcija, ali to je, u sažetom obliku, bilo objašnjenje njegove veličine. Kasnije mi je rekao da ga je moj spoj drskosti i promišljenosti toliko podsjetio na njega samoga. Bio je veličanstven egoist, ali to je bio zarađeni egoizam. Ni moja arogancija - jer još kao djetetu pripisivali su mi tu osobinu - vjerojatno nije bila neutemeljena. Poniznost je bila dobra stvar za svećenike. Ali racionalnost je određivala nekomu da bude osjetljiv na svoje sposobnosti. Posjedovao sam znatnu stručnost u tehnikama procjene. Zašto se to ne bi logično proširilo i na procjenu samoga sebe? Moj je otac, držao sam, bio hendikepiran pokornošću; premalo je cijenio vlastite darove, pa je i druge uvjerio da ih podcjenjuju. Ja neću učiniti takvu pogrešku. Za nekoliko sam tjedana postao Menardov osobni pomoćnik. Pratio sam ga doslovno svuda. Nitko nije znao jesam li ja tajnik ili savjetnik. A zapravo sam se polako prebacivao s igranja prve na igranje druge uloge. Veliki se čovjek odnosio spram mene više kao prema usvojenom sinu nego kao prema plaćenom uposleniku. Bio sam njegov jedini štićenik, jedini pomagač koji je, čini se, bio dostojan njegova primjera. Davao bih prijedloge, katkada smione, a katkada prijedloge koji su preusmjerili godine planiranja. Predložio sam, primjerice, da prodamo pogon za istraživanje nafte na čiji su razvoj njegovi rukovoditelji utrošili godine rada. Predložio sam golemo investiranje u još nedokazane tehnologije. Ali kad bi god poslušao moj savjet, gotovo je uvijek bio zadovoljan rezultatima. Početkom 1950-ih dobio sam nadimak L”ombre de Menard Menardova sjena. I dok se borio s bolešću, limfomom, koji mu je na koncu oduzeo život, on i Trianon počeli su se sve više oslanjati na moje prosudbe. Moje su zamisli bile odvažne, nečuvene, naizgled bezumne - a ubrzo su ih svi oponašali. Menard me proučavao jednako kao što sam i ja proučavao njega, uzdržano, ali i uz istinsku naklonost. Bili smo ljudi kod kojih su takve osobine lako išle jedna uz drugu. No uza sve prednosti koje mi je bio udijelio, neko sam vrijeme osjećao da je postojalo neko krajnje svetište u koje mi nije bio dopušten pristup. Bez objašnjenja odlazio bi na putovanja, postojale su korporacijske dotacije kojima nisam mogao shvatiti razlog i o kojima nije trpio razgovor. A onda je došao dan kad je odlučio uvesti me u društvo o kojemu nisam ništa znao, u organizaciju koju poznajete kao Sigmu. Još sam bio Menardov wunderkind, još sam bio korporacijsko čudo od djeteta, još u svojim ranim dvadesetima, i potpuno nespreman za ono što sam trebao vidjeti na prvom sastanku kojem sam prisustvovao. Održao se u nekom dvorcu u ruralnoj Švicarskoj, prekrasnom starom dvorcu smještenom na velikom i zasebnom zemljištu čiji je vlasnik bio jedan od šefova. Osiguranje je bilo izvanredno: čak je i krajolik, drveće i grmlje oko imanja, bilo tako raspoređeno da omogući tajni dolazak i odlazak različitih osoba. Tako prilikom svog prvog posjeta nisam mogao vidjeti kako drugi dolaze. A nikakva tehnika nadzora nije mogla probiti niske i visoke elektromagnetske udare snažnog intenziteta, što je u to vrijeme bila posljednja riječ tehnologije. Svi metalni predmeti morali su se staviti u spremnike napravljene od osmija visoke gustoće; inače bi uslijed tih udara i obični ručni sat prestao raditi. Menard i ja došli smo tamo uvečer i otpratili su nas izravno u naše sobe, njega u prekrasan apartman koji je gledao na malo zaleđeno jezero, a mene u susjednu sobu, manje raskošnu, ali izvanredno udobnu.

Sastanci su započeli idućeg jutra. Malo sam zapamtio od onoga što je tada rečeno. Rasprave su se nastavljale na prijašnje, o kojima nisam ništa znao - novopridošlici je bilo teško orijentirati se. Ali poznavao sam lica ljudi oko stola i to je bilo istinski nadrealistično iskustvo, predstava koju bi neki fantast mogao pokušati postaviti. Menard je bio čovjek koji je imao malo istovrsnika, s obzirom na svoje bogatstvo, svoju korporacijsku moć, svoju viziju. No ti njegovi istovrsnici bili su u ovoj prostoriji. Bili su to ljudi koji su bili na čelu dva zaraćena, moćna konglomerata čeličana. Glavni čovjek američkog vodećeg proizvođača električne opreme. Teška industrija, petrokemija, tehnologija. Ljudi odgovorni za takozvano američko stoljeće. Njihovi istovrsnici iz Europe. Najpoznatiji novinski magnat na svijetu. Glavni direktori široko rasprostranjenih kompanija koje trguju paketima vrijednosnica. Ljudi koji su zajedno imali nadzor nad imovinom koja je premašivala zajednički bruto domaći proizvod većine zemalja svijeta. Moj pogled na svijet tog je dana uzdrman, i to zauvijek. Djeca na satovima povijesti uče imena, likove političara i vojnih zapovjednika. Tu je Winston Churchill, tu je Divight Eisenhoiver, tu su Franco i De Gaulle, Atlee i McMillan. To jesu bili važni ljudi. Ali su zapravo bili samo nešto više od glasnogovornika. Bili su, u jednom malo višem smislu, tajnici za tisak, uposlenici. A Sigma se za to pobrinula. Ljudi koji su uistinu imali ruke na polugama moći bili su ovi koji su sjedili oko tog dugačkog stola od mahagonija. Oni su bili ti koji su vukli konce. Kako su sati prolazili, a mi ispijali kavu i grickali kolačiće, shvatio sam da sam bio svjedokom sastanka upravnog odbora goleme korporacije koja je držala pod nadzorom sve druge korporacije. Upravnog odbora zaduženog za povijest Zapada! U mene se urezalo njihovo stajalište, njihova perspektiva, mnogo više od njihovih riječi. ]er bili su profesionalni rukovoditelji koji nisu imali vremena za beskorisne emocije ili iracionalnu osjećajnost. Vjerovali su u razvoj proizvodnje, u proglašenje reda, u racionalnu koncentraciju kapitala. Vjerovali su samo to da je povijest - udes ljudskog roda - jednostavno previše važna da bi počivala u rukama masa. Tome su ih poučili potresi dva svjetska rata. Poviješću treba upravljati. Odluke trebaju donositi nepristrani profesionalci. A kaos koji je prijetio nastupom komunizma - nemiri, preraspodjela bogastva koju je nagoviještao, zahtijevao je od njih da hitno djeluju. Nije to bila neka utopijska shema, nego je trebalo izbjeći neposrednu opasnost. Uvjerili su jedni druge u potrebu da stvore svijet u kojem će pravi duh poduzetništva uvijek biti siguran protiv zavisti i pohlepe masa. Napokon, je li svijet zagnojen komunizmom i fašizmom svijet kakav bi bilo tko od nas htio ostaviti u nasljedstvo svojoj djeci? Suvremeni kapital pokazao nam je put - ali budućnost industrijske države mora biti zaštićena, zaklonjena od oluja. U tomu se sastojala vizija. I premda podrijetlo te vizije leži u globalnoj depresiji koja je prethodila ratu, vizija je postala beskrajno snažnija poslije razaranja koje je donio rat. Malo sam rekao toga dana, ne zato što sam po prirodi bio šutljiv, nego zbog toga što sam doslovce ostao bez riječi. Bio sam pigmej usred divova. Bio sam seljak koji je večerao s carevima. Bio sam izvan sebe i sve je vrijeme ono najviše što sam mogao učiniti bilo to da zadržim izgled mirnoće, oponašajući svog velikog mentora. To su bili prvi sati koje sam proveo u društvu Sigme, a moj život više nikada nije bio isti. Svakodnevna novinska izvještavanja - radnički prosvjedi, skupština neke stranke, ubojstva - nisu vise predstavljali bilježenje nasumićnih događaja. U pozadini tih događaja moglo se naslutiti određeni obrazac - složene i zamršene spletke složene i zamršene mašinerije. Svakako, osnivači, šefovi, izvlačili su golemu dobit. Njihove su korporacije u svakom pogledu napredovale, dok su tolike druge, koje nisu imale sreću hiti dio Sigme, propale. Ali prava je motivacija bila njihova obuhvatna vizija: Zapad treba ujediniti protiv zajedničkog neprijatelja, jer će inače omekšati i podleći mu. A jačanje njegovih bedema treba se odvijati diskretno i promišljeno. Previše agresivan i prebrz udar mogao bi izazvati protureakciju. Reforme treba provoditi usklađeno. Jedna se jedinica usredotočila na atentate, uklanjajući glasove s ljevice. Druga je izmišljala - riječ je prikladna - razne ekstremne skupine kao BaaderMeinhof i Crvene brigade, kao jamstvo izazivanja neprijateljstva svih umjerenih simpatizera. Zapadnije svijet, kao i mnogi ostali, reagirao na te usluge i prihvaćao priče koje su ih pratile.

U Italiji smo stvorili mrežu od dvadeset tisuća “građanskih odbora” i tako kanalizirali novac demokršćanima. Sigma je, kao i mnoge druge stvari, iskovala i Marshallov plan - često je Sigma osmislila i način izražavanja u aktima koji su podneseni američkom Kongresu na razmatranje i koje je ovaj odobrio! Svi europski programi oporavka, agencije za gospodarsku suradnju, a konačno i sam NATO postali su organi Sigme, koja je ostala nevidljiva - jer je bila prisutna posvuda. Kotači u kotačima - na taj je način djelovala. U svakom udžbeniku naći ćete nacrt rekonstrukcije Europe popraćen fotografijom generala Marshalla. No mi smo još davno prije zacrtali i zadali svaku pojedinost. Nikada nikomu nije palo na pamet da je Zapad potpao pod upravu skrivenog konzorcija. Takva zamisao bila bi neshvatljiva. Jer ako je istinita, to bi značilo da je pola planeta zapravo u službi jedne jedine megakorporacije. Sigme. S vremenom su pomrli stariji moćnici, a nadomjestili su ih njihovi mladi štićenici. Sigma je nastavila postojati, transformirajući se tamo gdje je bilo potrebno. Mi nismo bili ideolozi. Bili smo pragmatičari. Sigma je jednostavno htjela premodelirati cijeli suvremeni svijet. Kako bi prigrabila ništa manje nego vlasništvo nad poviješću. Sigma je u tomu i uspjela. *** Trevor Griffiths zaškilji na jedno oko dok je gledao kroz nišan s termalnim prikazom. Teški sobni zastori bili su optički neprozirni, ali za termalni nišan bili su providni. Ljudski likovi bili su magličasto zeleni oblici, kao kapljice žive. Vidljivo su mijenjali oblik dok su se kretali oko stupova i dijelova pokućstva. Lik koji sjedi bit će njegova primarna meta. Drugi će se odmaknuti od prozora, misleći da su na sigurnom, a on će ih udesiti kroz zid od cigle. Prvi će metak raščistiti put, a drugi će pogoditi metu. Preostala zrna dovršit će posao. “Ako je to što kažete istina...”, započne Ben. “Ljudi uglavnom lažu zato da bi sačuvali obraz. Zapažate da ja više nemam takvu motivaciju.” Prorez koji je predstavljao Chardinova usta razvukao se u stranu, što je bila ili grimasa ili osmijeh. “Upozorio sam vas da ćete teško razumjeti što ja imam reći. Međutim, možda sada razumijete situaciju ponešto jasnije nego prije. Posvuda ima puno moćnih ljudi - još i danas - koji imaju razloga držati istinu skrivenom. Sada zapravo više no ikad. Jer Sigma u posljednjih nekoliko godina ide novim smjerom. Djelomice je to posljedica njezinih uspjeha. Komunizam više ne predstavlja prijetnju - čini se da više nema smisla ulagati milijarde u usklađivanje građanskih postupaka i političkih snaga. Sada postoji mnogo djelotvorniji način postizanja ciljeva Sigme.” “Ciljeva Sigme”, ponovi Ben. “Što će reći, stabilnost. Gušenje neslaganja, “nestajanje” onih koji stvaraju nevolje i prijete opstanku industrijske države. Kad je Gorbačov postao problematičan, organizirali smo njegovo smjenjivanje. Kad su tihooceanski režimi postali svojeglavi, organizirali smo nagli, masovni odljev stranog kapitala, tako da je njihovo gospodarstvo zahvatila recesija. Kad su meksički vladari prestali biti kooperativni, organizirali smo smjenu vlasti.” “Moj Bože”, reče Ben suhih usta. “Poslušajte što govorite...” “O da. Održala bi se sjednica, donijela odluka i ubrzo potom izvršila. Dobri smo bili u tomu, uistinu - mogli smo na svjetskim vladama svirati kao na gajdama. Nije boljelo ni kad je Sigma preuzela vlasništvo golemog portfelja kompanija i njihovih vlasničkih udjela skrivenih po različitim privatnim dioničkim tvrtkama. Ali jedan je manji krug počeo vjerovati da u novom razdoblju rješenje ne leži u tomu da se jednostavno hvata najnovije vjetrove i rješava cikličke krize. Rješenje je bilo u tomu da se pokrene formiranje stabilnog vodstva na duge staze. Tako je posljednjih godina u prvi plan izbio jedan vrlo osobit projekt Sigme. Njegovo će ostvarenje značiti revoluciju u prirodi upravljanja svijetom. Više se neće razmišljati o raspodjeli sredstava, usmjeravanju resursa. Umjesto toga, bit će važno jednostavno tko su “izabrani”. I ja sam se borio protiv toga.” “Povukli ste se iz Sigme”, reče Ben. “Postali ste obilježeni čovjek. A ipak ste čuvali njezine tajne.” “Ponovno kažem: ako bi istina ikada izašla na vidjelo, o tomu kako je ovo tajno društvo manipuliralo glavnim događajima u poslijeratnom razdoblju i zacrtalo ih, reakcija bi bila nasilna. Nastali bi ulični nemiri.” “Zašto iznenadna pojačana aktivnost - opisali ste nešto što se odvijalo desetljećima]” reče Ben. “Da, ali mi govorimo o elanima”, odgovori Chardin. “A vi to znate?” “Čudite se što je pustinjak poput mene u toku s onim što se zbiva. Čovjek nauči čitati između redova. Mora

naučiti, ako želi preživjeti. A tu je i jedna mala dragocjenost kojom se ispunjuju usamljenički sati. Godine provedene u njihovu društvu naučile su me hvatati signale koji bi vama zvučali kao statički, obični šumovi.” Pokazao je prema strani svoje glave. Iako je imao kukuljicu, Ben je mogao vidjeti da čovjek uopće nema vanjsko uho i da je slušni kanal obična rupa obrasla divljim mesom. “A to objašnjava iznenadan niz ubojstava?” “To sam već objasnio: Sigma u posljednje vrijeme prolazi konačnu preobrazbu. Smjenu rukovodstva, ako hoćete.” “Čemu ste se vi oduprli?” “Odavna su se mnogi na to navikli. Sigma je uvijek zadržavala pravo da “sankcionira” članove čija je potpuna odanost došla u pitanje. U svojoj aroganciji nisam shvaćao da mi moj uzdignuti položaj ne daje zaštitu. Upravo suprotno. Ali čišćenje, uklanjanje disidenata otpočelo je u pravom smislu riječi tek u posljednjih nekoliko tjedana. Oni koje se držalo neprijateljski raspoloženima spram nove uprave - uključujući i one koji su radili za nas - okarakterizirani su kao nelojalni. Dobili smo naziv angeli rebelli: buntovni anđeli. Ako se sjetite da su se prvobitni angeli rebelli pobunili protiv Svemogućeg Boga, uviđate kakav osjećaj moći i prava imaju sadašnji vrhovni vladari Sigme. Ili da kažem vrhovni vladar, jer je konzorcij došao pod upravu jedne... moćne osobe. Konačno, Sigmi istječe vrijeme.” “Kakvo vrijeme? Objasnite mi to”, započne Ben. Toliko mu se pitanja vrzmalo po glavi. “Govorimo o danima”, ponovi Chardin. “Ako je i toliko preostalo. Kako je bilo ludo od vas što ste došli k meni, kao da će vam poznavanje istine još moći pomoći. Došli ste k meni kad više nema vremena! Svakako je već prekasno.” “O čemu pričate?” “Najprije sam pomislio da ste zato poslani. Oni znaju da nikada nisi ranjiviji nego neposreno prije konačnog uspona. Kao što sam vam rekao, sada je vrijeme za konačno čišćenje terena, za sterilizaciju i odcjepljivanje, za uklanjanje svih dokaza koji bi mogli ukazivati na njih.” “Ponovno vas pitam, zašto sada}” Chardin je uzeo raspršivač i ponovno naprskao mutne sive oči. Tada se začuo iznenadan prasak, užasno glasan, koji je odbacio Chardina s njegove stolice natrag na pod. I Ben i Anna odmah su skočili na noge i s užasom ugledali pet centimetara okruglu rupu koja se u istom trenutku pojavila na sadrenom zidu s druge strane, kao da ju je netko provrtio velikom bušilicom. “Bježi!” poviče Anna. Odakle je došao taj projektil? Doimao se puno veći od pucnja iz obične puške. Ben se baci na jednu stranu sobe, a Anna skoči na drugu, a potom se on okrene da bi pogledao izvrnuto tijelo legendarnog financijera. Prisilivši se još jedanput da pogleda grozna uzdignuća i pukotine ožiljnog tkiva, opazio je da su se Chardinove oči izokrenute unazad prema njegovoj glavi i sada su se vidjele samo bjeloočnice. Dim se uzdizao iz nagorjelog dijela njegove kukuljice i Ben shvati da je golemi metak prošao kroz Chardinovu lubanju. Čovjek bez lica - čovjek koji je imao toliku želju za preživljavanjem da je izdržao godine neopisive agonije - sada je bio mrtav. Sto se dogodilo? Kako? Ben je znao samo to da ako odmah ne potraže zaklon, bit će i oni ubijeni. Ali kamo da se djenu, kako da izbjegnu napad kad nisu znali odakle dolazi? Vidio je kako Anna trči na drugi kraj sobe, a onda se brzo spušta na pod i liježe pljoštimice, te i on učini isto. A onda se začuo drugi prasak i drugi je metak probio čvrsti vanjski zid i onda ušao kroz unutarnji sadreni zid. Ben je kroz otvor na ciglenom zidu mogao vidjeti krug dnevnog svjetla. Sada je znao da pucnji dolaze izvana! Kakvo god bilo oružje iz kojeg je njihov napadač pucao, med su probili cigleni zid kao da je bio zavjesa od perlica. Posljednji je metak pogodio opasno blizu Anne. i- Nigdje nije bilo sigurno. “O, moj Bože!” povika Anna. “Moramo izaći odavde!” Ben se osvrne i pogleda kroz prozor. U odsjaju sunca ugleda lice čovjeka na prozoru ravno s druge strane uske ulice. Glatko, neizborano lice, visoko uzdignute jagodice. Ubojica iz Lenzove vile. Ubojica iz gostionice u Švicarskoj... Ubojica koji je ustrijelio Petera. Ovladan rastućim bijesom, Ben ispusti glasan uzvik, uzvik upozorenja, uzvik nevjerice, uzvik gnjeva. Zajedno su istrčali iz stana. Još se jedna rupa uz zaglušujući prasak pojavila na vanjskom zidu; Ben i Anna pojurili su na stubište. Ovi projektili ne ostaju u tijelu, i ne oprže kožu; oni razdiru ljudsko tijelo poput koplja u paukovoj mreži. Očito je da su namijenjeni za uporabu protiv oklopljenih tenkova. Na staroj zgradi napravili su nevjerojatnu štetu. Ben je trčao za Annom, skačući i preskačući mračne stube, dok se salva pucnjeva nastavljala, a sadra i cigla glasno se mrvili za njima.

Konačno su doteturali do malog predvorja. “Ovuda!” šapne Anna, potrčavši prema izlazu koji nije vodio na rue des Vignoles, nego na pokrajnju ulicu, čime bi postali mnogo teža meta za ubojicu. Izašavši iz zgrade, mahnito su se osvrnuli oko sebe. Lica posvuda uokolo. Na uglu rue des Orteaux bila je neka plavuša u trapericama i lažnom krznu. Na prvi je pogled izgledala kao prostitutka ili narkomanka, ali bilo je nešto na njoj što je Benu upalo u oči. Opet je to bilo lice koje je već negdje vidio. Ali gdje? Odjednom se sjeti Bahnhofstrasse. Skupo odjevena plavuša nosila je vrećice s nazivom nekog otmjenog butika. Koketirajuća razmjena pogleda. Bila je to ista žena. Je li stražarila za korporaciju? Na drugoj strani ulice adolescent u poderanoj majici i trapericama; i on je Benu izgledao poznatim, premda ga nije mogao nigdje smjestiti". Moj Bože! Još jedan! Na suprotnom kraju ulice stajao je čovjek rumenih obraza i s obrvama nalik polju pšenice. Još jedno poznato lice. Troje korporacijskih ubojica razmješteno je strateški oko njih? Profesionalci koji su se trebali pobrinuti da nikamo ne mogu pobjeći? “U zamci smo”, rekao je Anni. “Najmanje po jedan na svakoj strani ulice.” Zastali su na mjestu, ne znajući kamo da krenu. Anna je pogledom pretražila ulicu, a onda je odgovorila. “Slušaj, Ben. Rekao si da je Chardin izabrao ovaj dio grada, ovaj kvart, zbog dobrog razloga. Ne znamo kakve je imao planove za nepredviđene slučajeve, koje je putove za bijeg unaprijed zacrtao, ali znamo da je nešto sigurno imao na umu. Bio je previše pametan da ne bi priredio niz mogućnosti.” “Niz mogućnosti?” “Za mnom.” Potrčala je ravno prema stambenoj zgradi u kojoj je ubojica zauzeo čeku na sedmom katu. Ben je vidio kamo je krenula. “To je ludo!” prosvjedovao je, ali ju je svejedno slijedio. “Ne”, odgovori Anna. “Temelj zgrade jedino je mjesto koje ne može dohvatiti.” Prolaz je bio mračan i vlažan, a trčkaranje štakora bio je dokaz goleme količine otpadaka koji su se tu nagomilali. Zaključana metalna vrata zapriječila su izlaz na rue des Halles. “Da se popnemo?” Ben sumnjičavo pogleda na vrh vrata gdje su tri i pol metra iznad njih stršali šiljci oštrih vrhova nalik kopljima. “Ti možeš”, reče Anna i izvuče Glock iz korica. Čovjek je pažljivo ciljao, pa je pogodio lanac kojim su bila zaključana vrata. “Koristi pušku kalibra .50”, reče Anna. “Poslije Pustinjske oluje bilo ih je more. Bile su vruća roba, jer su s pravim streljivom mogle probušiti rupu na iračkom tenku. Kad bi imao jedno od tih čudovišta, grad poput ovoga mogao bi ti lako izgledati kao da je načinjen od kartona.” “Sranje. Sto da onda radimo?” upita Ben. “Ne smije nas pogoditi”, odgovori Anna sažeto te počne trčati, a Ben odmah za njom. Poslije šezdeset sekundi našli su se na rue de Bagnolet, ispred restorana La Fleche d”Or. Odjednom Ben pojuri na drugu stranu ulice. “Ostani sa mnom.” Neki je zdepasti muškarac upravo silazio s Vespe, jednog od onih malih motoriziranih velocipedes koji je među francuskim vozačima uživao status smetala. “Monsieur”, reče Ben. “J”ai besoin de votre velo. Pardonnez-moi, s”il vous plait.” Medvjedoliki muškarac pogledao ga je u nevjerici. Ben uperi u njega svoj pištolj i uzme mu ključeve. Vlasnik je ustuknuo, u strahu, a Ben je skočio na malo vozilo i zaturirao motor. “Uskači”, pozvao je Annu. “Lud si”, prosvjedovala je. “Čim dospijemo na Peripherique bit ćemo laka meta svakome tko je u automobilu. Ovo ne ide brže od osamdeset na sat. To će za njih biti dječja igra!” “Ne idemo na Periphe”rique”, reče Ben. “Uopće nećemo cestom. Penji se!” Zbunjena, Anna ga posluša i sjedne na motocikl iza Bena. Ben je Vespom zaobišao Fleche d”Or, a potom se, poskakujući, spustio niz betonsko obziđe koje je vodilo do starih željezničkih tračnica. Sad je Anna mogla zapaziti da je restoran zapravo sagrađen iznad pruge. Sada je Ben krenuo na zahrđale tračnice. Vozili su se kroz tunel, a onda opet po otvorenom. Vespa je podizala prašinu, ali su ovdje zbog protoka vremena tračnice upale u zemlju, pa je vožnja bila mekša i brža. “Što će biti kad naiđe vlak?” poviče Anna, čvrsto se priljubivši uz njega dok su se kotrljali po tračnicama. “Na ovoj pruzi nije bilo vlaka već više od pola stoljeća.” “O, pa mi smo puni iznenađenja.” “To je posljedica protraćene mladosti”, vikao je Ben. “Nekoć sam se ovdje motao kao mladić. Ovo je napuštena pruga poznata kao Petite Ceinture, mali pojas. Ide skroz oko grada. Fantomske tračnice. Fleche d”Or je zapravo stara željeznička stanica, sagrađena u devetnaestom stoljeću. Povezana je s još dvadeset stanica u luku oko Pariza - Neuillv, Porte Maillot, Clichv, Villette, Charonne i ostale. Linija je propala

zbog automobilskog prometa, ali nikada nitko nije tražio njezin povratak. Sada je uglavnom dugačka pruga na kojoj nema ničega. Još sam razmišljao o tomu zašto se Chardin odlučio baš za ovaj dio grada, a onda sam se sjetio te fantomske linije. Korisna stvar iz prošlosti.” Prošli su kroz još jedan prostrani tunel te opet izašli na otvoreno. “Gdje smo sad?” upita Anna. “Teško je ocijeniti, jer se odavde ne može vidjeti nikakve oznake”, reče Ben. “Možda smo kod Ford d”Obervilliera. Možda kod Simplona. Još smo daleko. Središte Pariza, dakako, nije jako veliko, svega šezdesetak kvadratnih kilometara. Ako uspijemo ući u metro i tamo se pridružiti stotinama tisuća Parižana, moći ćemo se početi spremati za naš sljedeći sastanak.” The Flann O”Brien - ime bara bilo je ispisano svijenim neonskim svjetlom, vitičastim slovima na prozoru. Nalazio se u prvom arrondissementu, na rue Balleul, u blizini postaje Louvre-Rivoli. Bio je to mračan prostor koji miriše na pivo, opremljen duboko izbrazdanim starim drvetom i tamnim podom koji godinama upija prolivene mlake Guinessa. “Sastat ćemo se s njim u irskom baru?” upita Anna. Refleksno je okretala glavu razgledajući prostor, tražeći bilo kakav znak opasnosti. “Oscar ima smisao za šalu, što da kažem?” “I podsjeti me zašto si siguran da mu možeš vjerovati?” Ben se uozbilji. “Moramo se baviti vjerojatnostima, a ne mogućnostima, u tomu smo se složili. A do sada se pokazao pouzdanim. Sigma je opasna zbog činjenice što upravlja odanošću istinskih poklonika. Oscar je previše pohlepan da bi bio poklonik. Uvijek nam je počistio blagajne. Mislim da je to ono što je Oscaru važno.” “Čast cinika.” Ben slegne ramenima. “Moram slijediti svoj instinkt. Sviđa mi se Oscar, uvijek mi se sviđao. Mislim da se i ja njemu sviđam.” Buka u Flann O”Brienu, čak i u ovo doba, bila je zaglušujuća, a i osvjetljenje je bilo tako slabo da je trebalo proći neko vrijeme da im se oči priviknu. Oscar se uvukao u klupu u stražnjem dijelu lokala, sićušan sjedokosi čovjek koji je sjedio iza golemog vrča žitka crnog piva. Pokraj vrča bile su uredno presavijene novine s napola riješenom križaljkom. Imao je veseo izraz lica, kao da će namignuti - Anna je ubrzo shvatila da je to jednostavno njegov uobičajeni izraz - i pozdravio ih je mahnuvši im tek rukom. “Čekam već četrdeset minuta”, rekao je. Dograbio je Benovu ruku, srdačno ga pozdravljajući u hrvačkoj maniri. “Četrdeset minuta koje vrijede stotku.” Kao da je u ustima osjećao okus svijeta koji mu se odvaljao s jezika. “Malo smo se zadržali kod prethodnog angažmana”, reče Ben kratko. “Mogu zamisliti.” Oscar kimne Anni. “Madame”, reče. “Izvolite sjesti.” Ben i Anna uvukli su se u klupu svaki s jedne strane do maloga Francuza. “Madame”, rekao je, obraćajući joj svoju punu pozornost. “Još ste ljepši nego na fotografiji.” “Kako molim?” Anna odgovori, zbunjena. “Nedavno su dostavljene vaše fotografije mojim kolegama u La Siirete. Digitalne. I ja ih imam nekoliko. Da se nađe.” “Za njegov posao”, objasni Ben. “Za moje majstore”, reče Oscar. “Tako dobro rade i tako su skupi.” Potapšao je Bena po podlaktici. “Drugo nisam ni očekivao.” “Naravno, Ben, ne mogu reći ni da si ti baš dobro prikazan na fotografiji. Ti paparazzi nikada ne uhvate pogodan kut, zar ne?” Benu je nestao smiješak. “O čemu pričaš?” “Vrlo sam ponosan na sebe što rješavam križaljku iz Herald Tribunea. To ne može svaki Francuz, složit ćeš se. Gotovo sam ovu riješio. Sada mi treba samo riječ od petnaest slova za međunarodno traženog bjegunca.” Otvorio je novine. ““Benjamin Hartman” - bi li to odgovaralo?” Ben pogleda naslovnicu Tribunea i osjeti kao da mu je netko uronio glavu u ledenu vodu. TRAŽI SE SERIJSKI UBOJICA glasio je naslov. Sa strane je bila njegova fotografija u niskoj rezoluciji, očito snimljena kamerom nadzora. Lice mu je bilo zasjenjeno, a slika zrnata, ali ga se sasvim jasno moglo prepoznati. “Tko bi mislio da je moj prijatelj tako slavan?” reče Oscar i ponovno presavije novine. Glasno se nasmijao, a Ben mu se zakašnjelo pridruži, shvaćajući da je to jedini način da se ostane nezamijećen u baru ispunjenom alkoholnom razdraganošću. Čuo je kako za susjednim stolom neki Francuz pokušava nesigurno visokim tonom i tek približno izgovarajući samoglasnike otpjevati “Danny Boya”. Oh, Danny Boy, ze peeps ze peeps are caaalling. “To je problem”, reče Ben, a njegov je užurbani ton glasa protuslovio sapunastom osmijehu na njegovu licu. Stalno je pogledavao u novine. “To je problem velik kao Eiffelov toranj.” “Ubij me”, reče Oscar i pljesne Bena po leđima kao da je ispričao neku veselu šalu. “Oni koji kažu da ne postoji loš publicitet”, rekao je, “nikada

nisu doživjeli loš publicitet.” Onda je izvukao paketić ispod jastuka svog sjedala. “Uzmi ovo”, rekao je. Bila je to bijela plastična vrećica s napadnim slovima iz nekakvog turističkog gift shopa. “Volim Pariz u proljeće”, pisalo je, a na mjestu riječi “volim” stajalo je srce. Vrećica je imala ručke od tvrde plastike koje se spoje kad ih se pritisne. “Za nas?” upita Anna sumnjičavo. “Nijedan turist ne bi smio biti bez toga”, reče Oscar. Oči bile vesele; ali i jako ozbiljne. • “Teez l”ll be here in sunshine or in shadoiv. > . “ Oh, Danny boy, I love you sooo. Sada su se pijanom Francuzu za susjednim stolom priključila i tmjica njegovih kompanjona, pjevajući u različitim tonalitetima. Ben se spustio na svom sjedalu, kao da se na njega navalila sva težina njegova neugodnog položaja. Oscar ga lupi po ruci; djelovalo je šaljivo, ali zaboljelo je. “Nemoj tonuti na sjedalu”, šapne mu. “Nemoj izgledati podmuklo, nemoj izbjegavati poglede i nemoj pokušavati izgledati nenapadno. To je tako djelotvorno kao kad filmska zvijezda stavi naočale kako bi otišla u kupnju kod Freda Siegela, tu comprends?” “Om”, reče Ben tiho. “A sada”, reče Oscar, “kako ono vi Amerikanci ljupko kažete? “Nosite se odavde!”“ Nakon što su kupili nekoliko stvari u malim kioscima u pokrajnjoj ulici, vratili su se u metro, gdje su za nezainteresiranog promatrača bili samo još jedan par smušenih turista. “Moramo napraviti planove - isplanirati što ćemo dalje”, reče Ben. “Dalje? Ne vidim kakav izbor imamo”, reče Anna. Strasser je jedina živuća veza za koju znamo - član vijeća utemeljitelja Sigme koji je još na životu. Moramo nekako do njega.” “Tko kaže da je još na životu?” “Ne možemo pretpostaviti ništa drugo.” “Shvaćaš li da će nadzirati svaki aerodrom, svaki terminal, svaki ulaz.” “Pomislila sam na to, da”, odgovori Anna. “Počinješ razmišljati kao profesionalac. Doista brzo učiš.” “Mislim da to zovu metodom uronjavanja.” Cijelim su dugačkim putem podzemnom željeznicom prema jednom od banlieues, jednom od jadnijih područja koja su okruživala središte Pariza, njih dvoje razgovarali tihim glasom, praveći planove poput zaljubljenih ptičica, ili bjegunaca. Izašli su na stanici u La Courneuveu, staromodnom dijelu grada za radničku klasu. Bio je udaljen samo nekoliko kilometara, ali bio je to drukčiji svijet - područje s kućama na dva kata i skromnim dućanima, koji su prodavali stvari za uporabu, a ne za ukras. U izlozima bistroa i minimarketa isticali su se posteri Red Stara, drugoligaške nogometne momčadi. La Courneuve se nalazio na sjevernom dijelu Pariza i nedaleko od aerodroma Charles De Gaulle, ali nisu se tamo zaputili. Ben pokaže na svijetlocrveni Audi na drugoj strani ulice. “Sto kažeš na ovaj?” Anna slegne ramenima. “Mislim da možemo naći nešto manje upadljivo.” Poslije nekoliko minuta naišli su na plavi Renault. U autu je bio lagani sloj prljavštine, a na podu žute papirnate vrećice fastfood restorana te nekoliko papirnatih šalica za kavu. “Kladim se da će vlasnik večeras biti kod kuće”, reče Ben. Anna se dala na posao svojim otpiračem i za minutu su vrata automobila bila otključana. Prespajanje žica na bravi za paljenje potrajalo je malo duže, no ubrzo je motor zabrujao i njih je dvoje krenulo ulicom, vozeći dopuštenom brzinom. Poslije deset minuta bili su na autocesti Al, na putu za aerodrom Lille Lesquin u Nord-Pas de Calaisu. Put će potrajati satima i uključivat će opasnosti, ali oni su bili proračunati: krađa automobila bila je uobičajena stvar u La Courneuveu i predvidljiva policijska reakcija bit će površno ispitivanje mještana koji su poznati po toj djelatnosti. Stvar se gotovo sigurno neće proslijediti Police Nationale, koja je patrolirala glavnim cestama. Pola sata vozili su u tišini, izgubljeni u svojim mislima. Konačno je Anna progovorila. “Cijela ta stvar o kojoj je Chardin govorio - jednostavno se ne može apsorbirati. Netko ti kaže da je sve što znaš o suvremenoj povijesti pogrešno, izokrenuto naglavce. Kako je to moguće?” Pogled joj je ostao fiksiran na cestu ispred nje, a Benu je djelovala kao da je potpuno iscrpljena. “Ne znam, Anna. Za mene su stvari prestale imati smisao od onoga dana na Bahnhofplatzu.” Ben se pokušao obraniti od dubokog osjećaja iscrpljenosti. Euforija zbog njihova uspješnog bijega već je odavno ustupila mjesto jačem osjećaju sraha, prestravljenosti. “Prije nekoliko dana samo sam vodila istragu o umorstvima i nisam istraživala temelje suvremenog doba. Možeš li to vjerovati?” Ben nije izravno odgovorio: što bi joj mogao odgovoriti na to? “Umorstva”, reče. Osjetio je nekakvu nelagodu. “Rekla si da je sve počelo s Mailhotom u Novoj Scotiji,

čovjekom koji je radio za Charlesa Highsmitha, jednog od osnivača Sigme. A onda je to bio Marcel Prosperi, koji je bio jedan od glavnih ljudi. Isto tako Rossignol.” “Tri točke određuju plohu”, reče Anna. “Školska geometrija.” Benu nešto sine. “Rossignol je bio živ kad si krenula na put prema njemu, ali mrtav kad si stigla, je li tako?” “Tako je, ali - “ “Kako se zove čovjek koji ti je dodijelio taj zadatak?” ,, ;; Oklijevala je. “Alan Bartlett.” “A kad si saznala da je Rossignol u Ziirichu, to si mu rekla, ztu? ne?” ,,>!! “Odmah”, reče Anna. Benu se osuše usta. “Da, naravno da jesi. Zato te je i uzeo.” “O čemu pričaš?” Nakrivila je glavu i pogledala ga. “Zar ne vidiš? Bila si oruđe u tuđim rukama, Anna. On te iskoristio.” “Kako me iskoristio?” Benu se u glavi prevrti slijed događaja. “Misli, kvragu! Tako se priprema psa tragača. Alan Bartlett najprije ti da da onjušiš stvar. Zna kako to djeluje. Znao je da ćeš kao sljedeće tražiti...” “Znao je da ću ga tražiti popis”, reče Anna muklim glasom. “Je li to moguće? Da je prokletnik tako odglumio nećkanje - i izveo za mene malu predstavu, znajući da će time samo ojačati moju odlučnost? Isto je s prokletim automobilom u Halifaxu: možda je znao da će me takvo zastrašivanje učiniti još revnijom.” “I tako dobivaš popis imena. Imena ljudi povezanih sa Sigmom. Ali ne samo neka imena: to su ljudi koji se skrivaju. Ljudi koje Sigma ne može pronaći - jer bi oni na svaki takav pokušaj odmah reagirali. Sigma nije mogla doći do tih ljudi. Inače bi već bili mrtvi.” “Jer su...” započne Anna polako. “Jer su sve žrtve bile angeli rebelli. Otpadnici, disidenti. Ljudi kojima se više nije moglo vjerovati.” “A Chardin nam je rekao da Sigma prolazi kroz osjetljivo razdoblje promjena - vrijeme maksimalne ranjivosti. Zato ti ljudi trebaju biti uklonjeni. Ali ti si mogla naći nekoga poput Rossignola jer si bila ta osoba za koju si se izdavala. Ti si mu odista pokušavala spasiti život. A tvoje dobre namjere mogle su se potvrditi u najsitnijim pojedinostima. No ipak si, ne znajući, bila programiranal” “Zato mi je Bartlett i dodijelio taj zadatak”, reče Anna, a glas joj je postajao sve glasniji kako joj je ta činjenica dolazila k svijesti. “Da pronađem preostale angeli rebelli.” Udarila je rukom po ploči s instrumentima. “A onda je Bartlett organizirao da ih se ubije. Jer Bartlett radi za Sigmu.” Mrzio je sam sebe zbog boli koju su joj te riječi sigurno nanijele, ali sada se slika sve više izoštravala. “A tako sam zapravo i ja radila za njih. Prokletstvo! I ja sam radila za njih.” “Nesvjesno”, naglasi Ben. “Kao njihov pijun. A kad te već postalo teško kontrolirati, pokušao te maknuti sa slučaja. Već su našli Rossignola, više te nisu trebali.” “Kriste!” reče Anna. “Dakako, sve je to samo teorija”, reče Ben, iako je bio siguran da govori istinu. “Teorija, točno. Ali ima prokleto previše smisla.” Ben nije odgovorio. Tražiti da stvarnost ima smisla sada je djelovalo kao neobičan luksuz. Chardinove riječi ispunile su mu misli, a njihovo je značenje bilo jednako stravično kao i lice čovjeka koji ih je izgovorio. Kotači u kotačima - tako smo djelovali... organi Sigme, koji su ostali nevidljivi...Zacrtali smo svaku pojedinost... davno prije...Nikada nikomu nije palo na pamet da je Zapad potpao pod upravu skrivenog konzorcija. Takva zamisao bila bi neshvatljiva. Jer ako je istinita, to bi značilo da je pola planeta zapravo u službi jedne jedine megakorporacije. Sigme. Prošlo je još deset minuta šutnje prije nego što je Ben odlučno rekao: “Moramo razraditi plan puta.” Anna je ponovno proučavala članak iz Herald Tribunea. ““Vjeruje se da sumnjivac na svojim putovanjima koristi imena Robert Simon i John Freedman.” Zako su dokumenti na ta imena nevažeći.” Kako? Ben se sjećao Lieslina objašnjenja kako se kreditni računi uredno održavaju, kako je Peter sve organizirao preko njezina savršeno pouzdanog daljnjeg rođaka. “Deschner”, reče Ben napeto. “Sigurno su došli do njega.” Poslije trenutka šutnje, doda: “Pitam se zašto nisu objavili moje pravo ime. Objavili su lažna imena, ali ne i ime “Benjamin Hartman”.” “Ne, to je lukavo. Gledaj, znaju da ne putuješ pod pravim imenom. Iznošenje tvog pravog identiteta moglo bi u svemu tome zamutiti vode. Tvoja bi kolegica nastavnica engleskog iz Deerfielda iznijela mišljenje da Benny kojeg ona poznaje nikada takvo što ne bi učinio. A i Švicarci su obavili naknadnu analizu pucnjeva koja je pokazala da si čist - ali sve je to pod imenom Benjamin Hartman. Ako netko steže mrežu, bolje da to čini na jednostavan način.” U blizini gradića Croisillesa ugledali su znak za motel i skrenuli prema modernoj niskoj betonskoj zgradi izgrađenoj u stilu koji je Ben zvao međunarodno

ružnim. “Samo jednu noć”, reče Ben i izbroji nekoliko stotina franaka “Putovnica?” zapita službenik kamena lica. “U torbama su nam”, reče Ben ispričavajući se. “Donijet ću vam ih kasnije.” “Samo jednu noć?” “Ako i toliko”, reče Ben, uputivši Anni teatralno lascivan pogled. “Na medenom smo mjesecu i putujemo Francuskom.” Anna pristupi i prisloni glavu na Benovo rame. “To je tako lijepa zemlja”, rekla je službeniku. “I tako profinjena. Ne mogu se nadiviti.” “Na medenom ste mjesecu”, ponovi službenik i prvi se put nasmije. “Ne zamjerite, ali žuri nam se”, reče Ben. “Vozimo već satima. Moramo se odmoriti.” Namignuo je. Službenik mu je predao ključ s kojeg je visio težak uteg obložen gumom. “Na kraju hodnika. Soba 125. Ako što trebate, samo pozovite.” Soba je bila oskudno namještena; pod je bio prekriven mrkim prošaranim zelenim sagom, a jak miris višnje iz osvježivača zraka nije mogao prikriti slab, ali jasno prepoznatljiv miris plijesni. Kad su se za njima zatvorila vrata, ispraznili su na krevet plastičnu vrećicu koju im je dao Oscar, zajedno s drugim svarima koje su nedavno kupili. Anna je uzela EU putovnicu. Fotografija je bila njezina, premda digitalno malo tu i tamo preinačena. Nekoliko je puta naglas izgovorila svoje novo ime, pokušavajući se priviknuti na neobične glasove. “Još mi nije jasno kako će ovo proći”, reče Ben. “Kao što je rekao tvoj prijatelj Oscar, kategoriziraju te prije nego što te pogledaju. To se zove profiliranje. Ako ne pripadaš osumnjičenoj vrsti, prolaziš.” Anna uzme ruž za usne i, gledajući se u zrcalo, pažljivo ga nanese. Obrisala ga je nekoliko puta prije nego što je bila sigurna da je to dobro napravila. Ben je za to vrijeme već bio u kupaonici, a kosa mu je bila ljepljiva od sirupaste, pjenaste boje za kosu, koja je mirisala po katranu i amonijaku. Upute su govorile da se pričeka dvadeset minuta prije ispiranja. Također se nalaže oprez kod bojanja obrva, jer se može oslijepiti. Ben odluči preuzeti taj rizik. Pomoću vate na štapiću nanio si je gustu tekućinu na obrve, dok je na oči radi zaštite od kapanja pritisnuo papirnate ubruse. Dvadeset minuta izgledalo je kao dva sata. Konačno je stao pod tuš, oprao se vodom i otvorio oči tek kad je bio siguran da je peroksid potpuno ispran. Izašao je iz tuš kade i pogledao se u zrcalo. Bio je plavokos. “Pozdravi Davida Painea”, rekao je Anni. Zavrtjela je glavom. “Kosa je preduga.” Uzela je električni brijač, kromiran, osim ručki koje su bile presvučene gumom. “Zato imamo ovu stvarčicu.” Za deset minuta više nije bilo njegovih kovrčica i bio je spreman odjenuti uredno opeglanu vojnu odoru koju mu je pribavio Oscar Pevaud. Plavokos, kratko ošišan, izgledao je poput pravog časnika, sa svim oznakama čina, prišivenim oznakama i prugama kao znakom prekomorske službe na zelenom kaputu odore. Znao je da američki vojni časnici nose značke za prepoznavanje kad putuju zrakoplovom. Nije to baš bio neupadljiv način putovanja; ali biti upadljiv na ispravan način možda će upravo biti životno važno jer mu nitko neće obraćati pozornost. “Bolje da kidamo”, reče Anna. “Što brže odemo iz ove zemlje bit ćemo sigurniji. Vrijeme je na njihovoj, a ne na našoj strani.” Noseći sa sobom svoje stvari, otišli su do kraja hodnika i izašli na parkiralište. Anninu putnu torbu bacili su na stražnje sjedalo plavog Renaulta zajedno s bijelom plastičnom vrećicom koju im je dao Oscar. U njoj je bila potrošena boja za kosu i nešto drugog smeća koje nisu htjeli ostaviti za sobom. U ovom bi ih trenutku i najmanja pojedinost mogla odati. “Kao što sam rekla, sada igramo na posljednju kartu, u posljednjoj igri”, reče Anna dok su se vraćali na autocestu prema sjeveru. “Strasser je bio osnivač. Moramo ga pronaći.” “Ako je još živ.” “Je li u Sonnenfeldovu dosjeu bilo kakve naznake o tomu?” “Jutros sam ga ponovno pročitao”, reče Ben. “Da budem iskren, nije. I Sonnenfeld misli da je sasvim moguće da je Strasser umro, možda još prije nekoliko godina.” “Ili možda nije.” “Možda nije. Neizlječiv si optimist. Ali zašto misliš da nas neće uhititi u Buenos Airesu?” “Pa tamo, kvragu, kako si i sam rekao, već desetljećima neprikriveno žive okorjeli nacisti. Mjesna će policija biti posljednja koja će nam stvarati nevolje.” “A što je s Interpolom?” “O tomu sam razmišljala - oni bi nam možda mogli pomoći da pronađemo Strassera.” “Jesi li poludjela? Zar hoćeš ući u lavlju jamu? Tvoje je ime na nekom njhovu popisu, zar ne?” “Ti očito ništa ne znaš o tomu kako tamo radi ured Interpola. Nitko ne provjerava tvoje podatke. Ti si onaj za kojeg se izdaješ. Recimo da ne djeluju baš najprofinjenije. Imaš li bolju zamisao?” “Sonnenfeld je rekao da je udovica Gerharda Lenza možda još

živa”, zamišljeno će Ben. “Ne bi li ona mogla znati?” “Sve je moguće.” “Pokušat ću to upamtiti”, reče Ben. “Doista misliš da pokušamo neotkriveni izaći iz ove zemlje?” “Na ovom aerodromu neće biti prekooceanskih letova. Ali možemo doći do nekih od europskih glavnih gradova. Predlažem da putujemo odvojeno. Postoji mala vjerojatnost da traže muškarca i ženu koji zajedno putuju.” “Naravno”, rekao je. “Ja ću preko Madrida, a ti uzmi Amsterdam.” Ponovno su utihnuli, manje napeti, a više druževni. S vremena na vrijeme Benu pogled odluta prema Anni. Unatoč svemu što su danas prošli, bila je izuzetno lijepa. U jednom trenutku pogledi su im se sreli; Anna je tu malu nelagodnost otklonila iskrivljenim osmijehom. “Oprosti, još se pokušavam priviknuti na tvoj novi časničko-arijevski izgled”, reče. Poslije nekog vremena Anna je izvukla svoj mobitel iz torbice i nazvala neki broj. Glas Davida Denneena imao je onu limenu, umjetnu jasnoću kakvu daje telefon sa šifrom. “Anna!” reče. “Je li sve O.K.?” “Davide, slušaj. Moraš mi pomoći - ti si jedini komu mogu vjerovati.” “Slušam.” “Davide, trebam sve što možeš saznati o Josefu Strasseru. On je bio poput Mengeleovog pametnijeg starijeg brata.” “Učinit ću sve što mogu”, odgovori Denneen nesigurno, zbunjeno. “Naravno. Ali gdje želiš da ti pošaljem materijal?” “BA.” Razumio je da je to kratica za Buenos Aires. “Ali ne mogu jednostavno poslati na veleposlanstvo, je li tako?” “Kako bi bilo da pošalješ na ured American Expressa?” Anna mu je dala ime koje će upotrijebiti. “Dobro. Tamo je diskrecija dobra zamisao.” “Tako sam i ja čula. Koliko su stvari tamo loše?” “Velika zemlja, veliki ljudi. Ali i neke duge uspomene. Čuvaj tamo leđa. Molim te, Anna. Odmah ću se baciti na ovo.” Denneen prekine vezu. Glavna pogranična kontola na aerodromu Lille-Lesquin nalazila se u tmurnoj sobi bez prozora s niskim stropom obloženim akustičnim pločama i bijelim platnom za projekcije na jednom kraju prostorije. Ispod crno-bijele oznake na kojoj je pisalo DEFENSE DE FUMER visjele su fotografije međunarodno traženih kriminalaca. Devetorica službenika za useljenje i pograničnu kontrolu sjedili su na sklopivim stolcima napravljenim od metalnih cijevi i plastike bež boje dok im je njihov šef, Bruno Pagnol, direktor službe osiguranja, davao nove upute za poslijepodne. Mare Sully bio je jedan od njih, i silno se dosađivao, iako se trudio da se to ne primijeti. Nije volio svoj posao, ali ga isto tako nije htio izgubiti. Pagnol ih je podsjetio da su prošli tjedan uhitili sedam mladih Turkinja koje su došle iz Berlina i u svojim trbusima nosile nezakonit teret: koristili su ih kao “mazge”. Progutale su prezervative napunjene China Whiteom. Njihovo otkrivanje bilo je stvar sreće, ali zasluge idu JeanDanielu Rouxu (Roux je klimnuo stisnutih očiju kad ga je šef izdvojio, jer mu je bilo drago, ali to nije htio pokazati), koji je bio budan i uhitio prvu od njih. Žena mu je djelovala potpuno smušeno; kako su kasnije ustanovili, jedan je prezervativ u njezinu debelom crijevu počeo propuštati. Žena se zapravo prilikom krijumčarenja gotovo predozirala. U bolnici su izvadili petnaest malih loptica, dvostruko upakiranih u lateks i zavezanih flaksom, a u svakoj je bilo nekoliko grama superčistog heroina. “Kako su ih izvadili iz njih?” upita neki službenik. Mare Sully, koji je sjedio otraga, glasno prdne. “Izvukli su ih straga”, reče. Drugi su se nasmijali. Direktor aerodromske službe sigurnosti, sav crven u licu, namršti se. “Dostavljačica je zamalo umrla. Te su žene u očajnom položaju. Sve će učiniti. Što mislite, koliko je bila plaćena za to? Samo tisuću franaka, a zamalo je umrla. Sada je čeka veoma duga zatvorska kazna. Te su žene poput hodajućih kovčega. Skrivaju drogu u svom dreku. A vaš je posao da taj otrov istrijebite iz zemlje. Želite li da vam djeca postanu ovisnici kako bi se neki debeloguzi Azijac mogao obogatiti? Misle da se mogu samo prošetati pokraj nas. Hoćemo li im dati bolju pouku?” Mare Sully je već četiri godine bio pripadnik police aux frontieres i već je sjedio na stotinama ovakvih sastanaka. Pagnolovo lice svake je godine postajalo malo crvenije, a njegov ovratnik malo tjesniji. Nije Sully bio taj koji bi trebao bilo što reći. I on je sam imao malo previše kila i nije se toga sramio. A odustao je i od pokušaja da prestane gristi nokte. Šef mu je jedanput rekao da izgleda “nemarno”, ali kad ga je Mare upitao kako, samo je slegnuo ramenima. Tako ga nitko nije htio pozvati na red. Mare je znao da nije bio popularan kod nekih mlađih kolega, onih koji su se kupali svaki dan jer su se bojali da će mirisati kao ljudska bića umjesto kao hodajući mirišljivi sapuni. Hodali su uokolo sa svojim svježe šamponiranim zaglađenim frizurama i

ljubazno se smješkali ljepšim putnicama, kao da će na poslu pronaći djevojku za izlazak. Mare je mislio da su bili budale. Bio je to besperspektivan posao. Pretraživanjem do gola mogao si se nauživati mirisa šupaka, osobito onih iz trećeg svijeta, ali na taj način sigurno nećeš nikoga dovesti doma. “A sada dva svježa dojavka iz DCPAF-a.” Direction centrale de la police aux frontiere bio je nacionalni ured koji im je izdavao naredbe. Pagnol je pritisnuo nekoliko gumba i projicirao fotografije izravno iz računala. “Ovo je od najveće hitnosti. Ovo je Amerikanka meksičkog podrijetla. Profesionalka je. Nađite je, budite veoma pažljivi. Odnosite se prema njoj kao prema škorpionu, u redu?” Začulo se mrmljanje u znak potvrde. Sully je zaškiljio promatrajući slike. Ne bi imao ništa protiv da joj da da okusi njegovu kiflu. “A ovo je još jedan”, reče direktor osiguranja. “Bijelac srednjih tridesetih godina. Valovita smeđa kosa, zelene ili svijetlosmeđe oči, visok oko metar i tri četvrt. Mogući serijski ubojica. Misle da je i on Amerikanac. Veoma opasan. Postoje razlozi za vjerovanje da je danas u zemlji i da će pokušati iz nje izaći. Postavit ćemo fotografije na vaše lokacije, ali hoću da ih sada dobro pogledate. Ako se dogodi da otputuju s aerodroma Lille-Lesquin, a da smo ih mi propustili, neće samo moj posao biti u pitanju. Jeste li svi razumjeli?” Sully je klimnuo zajedno sa svima ostalima. Išlo mu je na živce što se Roux, taj erekt punih rumenih obraza, još uvijek prčio što mu se posrećilo s onom gastarbeiterskom kurvom. Ali tko zna? Možda će se danas posrećiti Sullvju. Još je jedanput pogledao fotografije. Ben je ostavio Annu pokraj aerodromske autobusne stanice te zaustavio plavi Renault na parkirališnom prostoru aerodroma Lille-Lesquin. Odvojeno će ući u zračnu luku i uzeti različite letove. Dogovorili su se da će se naći u Buenos Airesu za deset sati. . Ukoliko ništa ne pode po zlu. “ ,, Anna pogleda plavokosog, kratko ošišanog američkog časnika i osjeti pouzdanje da će umaći kontroli. No usprkos tomu što je uputila riječi ohrabrenja Benu, sama nije osjetila toliko pouzdanje. Njezina kosa nije bila ni ošišana ni obojena. Bila je samo začešljana i imala je na sebi drugu odjeću, ali inače je vrlo malo bila zakamuflirana. U želucu osjeti grč straha, ali je tamo i ostao, jer je znala da je ništa neće tako brzo odati kao prestrašen izgled. Morala se usredotočiti. Njezina inače prekomjerna pozornost koju je obraćala okolini sada bi joj mogla biti smetnjom. Prije nego što je ušla na terminal morala je sa sebe sprati svaki strah i napetost. Zamišljala se kako hoda livadama prekrivenim bermudskom travom i maslačkom. Zamišljala je kako drži za ruku nekoga postojanog i jakog. Mogao je to biti bilo tko bila je to samo mentalna vježba, toga je bila savršeno svjesna - ali osoba koju je zamišljala bio je Ben. Sully je pomno motrio putnike koji su pristizali na njegovu lokaciju, pazeći na znakove napetosti i uznemirenosti, na one koji su putovali s premalo ili previše prtljage, na one koji su odgovarali opisu koji su dobili iz DCPAF-a. Pozornost mu je privukao muškarac koji je stajao treći u redu. Bio je približne visine kao i čovjek kojeg su tražili, imao je valovitu smeđu kosu i igrao se novčićima u džepu, što je bio odraz napetosti. Sudeći po njegovoj odjeći, bilo je gotovo sigurno da je Amerikanac. Možda je imao razloga biti napet. Pričekao je dok čovjek nije službeniku osiguranja leta pokazao svoju kartu i putovnicu, a onda je koraknuo naprijed. “Samo nekoliko pitanja gospodine”, reče Sully, promatrajući ga s dosadom. “Da, dobro”, reče čovjek. “Pođite sa mnom”, reče Sully i odvuče ga u prostoriju blizu pulta za izdavanje karata. “Sto vas dovodi u Francusku?” “Medicinska konferencija.” “Liječnik ste?” Uzdah. “Radim za jednu farmaceutsku kompaniju u odjelu prodaje.” “Prodajete droge!” nasmije se Sully, iako mu je pogled ostao oprezan. “Moglo bi se i tako reći”, usiljeno odvrati čovjek. Imao je izraz lica kao da je namirisao nešto loše. Amerikanci i njihova opsjednutost higijenom. Sully je trenutak duže promotrio njegovo lice. Imao je isto četvrtasto lice, četvrtastu bradu, valovitu kosu. Ali crte lica nisu bile baš jednake - bile su premalene. Osim toga, Sully nije osjetio pravu napetost u muškarčevu glasu dok je odgovarao na pitanja. Sully je gubio vrijeme. “Dobro”, reče. “Sretan put.” Sully se vrati natrag na pregledavanje ljudi koji su stajali u redu. Pogled mu je privukla tamnoputa plavuša. Možda je obojila kosu; druge su osobine odgovarale. Zaputio se prema njoj. “Mogu li vidjeti vašu putovnicu, madame”, reče. Žena ga je nijemo gledala. “Votre passeport, s”il vous plait, madame.” “Bien sur. Vous me crojez etre

anglais? Je suis italienne, mais tous mes amis pensentque je suis allemande ou anglaise ou n”importe quoi.” Prema putovnici bila je iz Milana i Sully pomisli kako bi bilo nevjerojatno da jedna Amerikanka govori francuski s tako jakim talijanskim naglaskom. Nitko drugi u redu nije više izgledao jako obećavajuće. Ispred plavokose Talijanke bila je žena s točkom na čelu i dvoje djece koja se se derala. Sto se Sullyja tiče, takvi ne bi trebali brzo napuštati zemlju. Koliko se useljavaju, još malo i piletina u vindaloo umaku postat će nacionalno jelo. Muslimani su, dakako gori, ali ovi s točkama na čelu i neizgovorljivim imenima bili su doista grozni. Kad je lani iščašio ruku, liječnik Indijac u klinici glatko je odbio dati mu analgetik. Kao da bi trebao uspostaviti nekakvu fakirsku kontrolu misli. Da mu ruka nije bila napola istrgnuta, odalamio bi ga. Sully je bez zanimanja pogledao ženinu putovnicu i mahnuo joj neka prođe sa svojim cmizdravim potomstvom. Točkasta kurva mirisala je na šafran. Neki mladi bubuljičavi Rus. Prezime mu je bilo njemačko, dakle, vjerojatno Židov. Mafija? To sad nije bio njegov problem. Neki francuski pošteni dobričina sa svojom ženom; putuju na odmor. Još jedna prokletnica s točkom na čelu i odjevena u sari. Ime joj je Gavatri, a zatim nešto neizgovorljivo. Curry pali šupak. Nitko drugi nije odgovarao profilu: ili su bili prestari, ili predebeli, ili premladi, ili preniski. Šteta. Možda to ipak nije bio njegov sretan dan. v *** Anna se smjestila na svom sjedalu u ekonomskoj klasi, namještajući sari i u mislima ponavljajući svoje ime: Gavatri Chandragupta. Neće biti dobro ako to ne zna izgovoriti bude li je tko pitao. Svoju je dugu crnu kosu zabacila straga, i kad je uhvatila svoj odraz u zrcalu, jedva se prepoznala. 34 Buenos Aires Anna je napeto gledala kroz šaltersko staklo u uredu American Expressa koji se nalazio na mirnom trodijelnom trgu Plaža Libertador General San Martin. Park je nekoć bio arena za borbu s bikovima, koja je nekoć bila tržnica za robove, a sada njime dominira veliki brončani kip generala Josea de San Martina koji jaše na konju. Sunce je žestoko pržilo. Unutra je bio rashladni uređaj i zrak je bio ledeno hladan. Vladala je tišina. “Senorita Acampo?” Okrenula se prema mršavu čovjeku u tijesno pripijenom plavom sakou i modernim naočalama teških crnih okvira. “Veoma mi je žao, senorita, ali ne možemo pronaći taj paket.” “Ne razumijem.” Prešla je na španjolski kako ne bi bilo zabune. “Estd registrado que lo recibio?” “Da, primili smo ga, ali ga ne možemo pronaći.” Bilo je to izlučtujuće, ali barem nekakav napredak. Prethodni je uposlenik uporno nijekao da je ikakav paket ikada stigao na njezino ime. “Hoćete reći da se izgubio?” Čovjek je brzo refleksno slegnuo ramenima, poput živčanog tika. “Naša računala pokazuju da je poslan iz Washingtona D. C. i da je jučer ovdje zaprimljen, ali poslije toga ne znam. Ako ispunite ovaj obrazac, počet ćemo tražiti po našem sustavu. Ako ga ne nađemo, imate pravo na punu naknadu.” Prokletstvo! Nije joj se činilo vjerojatnim da je omotnica izgubljena. Vjerojatnije je da je bila ukradena. Ali tko bi je ukrao? I zašto? Tko je znao što je u njoj? Tko je znao što treba tražiti? Je li ju Denneen izručio? To bi teško mogla povjerovati. Vjerojatno mu prisluškuju telefon, a da on to ne zna. Bilo je, zapravo, puno mogućih objašnjenja, ali nijedno od njih nije mijenjalo temeljnu činjenicu: ako je omotnica ukradena, tko je god to učinio sada zna tko je ona - i zašto je ovdje. Ured Interpola Argentina nalazi se u centrali Policie Federal Argentina na Suipachi. Interpolov čovjek u Buneos Airesu bio je Miguel Antonio Peralta, Jeffe Seccion Operaciones. Na ploči na njegovim vratima pisalo je: SUBCOMISARIO DEPARTAMENTO INTERPOL. Bio je to zdepast čovjek okruglih ramena i velike, okrugle glave. Strukovi crne kose isprepleteni po vrhu glave samo su isticali, a ne prikrivali njegovu ćelavost. Njegov je drvom obložen ured bio pun pohvalnica za rad u Interpolu. Zidovi su bili krcati spomen-pločama i plaketama od zahvalnih policijskih snaga diljem svijeta. Bila su tu i raspela i diplome i slike svetaca te uokviren Papin apostolski blagoslov njegovoj obitelji. Isticala se i sepijina fotografija njegova oca policajca u srebrnom okviru. Peraltine gušterske oči pospano su promatrale kroz savršeno okrugle naočale od kornjačevine. Pištolj u futroli ležao je na njegovu praznom ulaštenom radnom stolu. Kožna futrola bila je stara, ali s ljubavlju održavana. Bio je srdačan i besprijekorno ljubazan. “Znate da smo uvijek spremni pomoći u provedbi pravde”, rekao je. “Kako mi je objasnio moj pomoćnik, mi se u CBS-u sada nalazimo u

prilično konkurentskoj situaciji”, reče Anna. “Ljudi iz Đatelinea, čini se, samo što nisu pronašli i raskrinkali tog čovjeka. Ako oni prvi dođu do njega, neka im bude. Ali ja ne bih postigla to što sam danas da sam se dala lako pobijediti. Radim s jednim argentinskim producentom koji misli da možemo napraviti reportažu, uz vašu malu pomoć.” “U Argentini je nogomet naš nacionalni sport. Čini mi se da u Sjedinjenim Državama tu ulogu ima mrežna televizija.” “Moglo bi se reći.” Anna ga nagradi širokim osmijehom i prebaci nogu preko noge. “Ja uopće ne kritiziram svoje kolege iz Datehnea. Ali oboje znamo kakvu će oni reportažu objaviti, jer to će biti ista stara pjesma. Argentina je nazadna zemlja koja pruža sklonište tim jako zlim ljudima. Iskoristit će situaciju i napraviti nešto vrlo jeftino. Mi nismo takvi. Ono što mi smjeramo mnogo je profinjenije i mislim da je puno točnije. Želimo prikazati novu Argentinu. Zemlju u kojoj se ljudi poput vas brinu da se provodi pravda. Zemlju sa suvremenim zakonodavstvom, koja poštuje demokraciju” - neodređeno je zavrtjela rukom - “i tako dalje.” Još jedan široki osmijeh. “A vaš će trud svakako biti pristojno nagrađen jer ćemo vas honorirati kao savjetodavca. Dakle, gospodine Peralta. Možemo li surađivati?” Peralta se slabo osmjehne. “Ako imate dokaz da Josef Strasser živi u Buenos Airesu, svakako mi to morate reći. Pružiti mi dokaze.” Probo je zrak srebrnim nalivperom marke Cross kako bi naglasio koliko je to jednostavno. “To je sve.” “Gospodine Peralta. Netko će napraviti tu reportažu, ili moj tim ili konkurencija.” Anni je nestao osmijeh s lica. “Jedino je pitanje kako će izgledati reportaža. Hoće li to biti reportaža o vašim uspjesima ili o vašim neuspjesima. Ma hajde, sigurno imate dosje o Strasseru - neku naznaku da je ovdje”, reče Anna. “Mislim, vi ne sumnjate da živi u Buenos Airesu, zar ne?” Peralta se nasloni na svom stolcu, koji je zacvilio. “Gospođice Reyes”, reče takvim tonom kao da će ispričati neki sočan trač, “prije nekoliko godina u moj je ured došla uvjerljiva dojava žene koja živi u Belgranu, jednom od najbogatijih predgrađa. Vidjela je Aloisa Brunnera, SS Hauptsturmfuhrera, na ulici, kako izlazi iz susjedne kuće. Odmah smo čovjeku oko kuće postavili dvadesetčetverosatni nadzor. Doista je imala pravo, starčevo je lice potpuno odgovaralo Brunnerovim fotografijama iz dosjea. Nasrnuli smo na čovjeka. Bio je ogorčen i pokazao nam svoju staru njemačku putovnicu, znate, tiskanu s orlovima Trećeg Reicha - i s velikim J, oznakom za Židove. Čovjek se zvao Katz.” Peralta se ponovno uspravi na stolici. “Kako ćete se ispričati takvom čovjeku, koji je bio u logorima?” “Da”, složi se Anna mirno, “to je zacijelo bilo jako neugodno. Ali naši su obavještajni podaci o Strasseru solidni. Dok mi razgovaramo, Dateline snima svoj popratni materijal - pozadinske snimke. Sigurno su jako uvjereni.” “Đateline, 60 Minutes, “20-20” - upoznat sam s tim programima istraživanja. Ako ste svi vi tako jako sigurni da je Josef Strasser, kako vi Amerikanci volite reći, živ i prebiva u Agentini, zar ga ne biste već davno našli?” Netremice ju je promatrao svojim gušterskim pogledom. Nije mu mogla reći istinu - da je nije zanimala njegova nacistička prošlost, nego ono u što je možda bio upleten nakon razlaza s Fiihrerom, kad se priključio snagama nevidljivih arhitekata poslijeratnog razdoblja. “Što biste onda predložili, gdje da počnem tražiti?” “Nemoguće je na to odgovoriti! Kad bismo znali da ovdje živi ratni zločinac, uhitili bismo ga. Ali moram vam reći da ih više nema.” Konačno je ispustio nalivpero na stol. “Doista.” Pribilježila je nešto beznačajno u svoj žuti notes. “U Argentini su se vremena promijenila. Prošli su loši stari dani kad je jedan Josef Mengele mogao ovdje nesmetano živjeti, pod vlastitim imenom. Prošli su dani Peronove diktature. Sada je u Argentini demokracija. Izručen je Josef Schwammberger. Izručen je Erich Priebke. Ne mogu se ni sjetiti kad smo posljednji put uhitili nekoga nacista.” Potezom olovke precrtala je svoje črčkarije. “Što je s popisom imigranata? Popisom ljudi koji su ušli u zemlju četrdesetih i pedesetih?” Namrštio se. “Možda postoje popisi ulazaka, dolazaka. Nacionalni prijavni ured, Ministarstvo useljeništva - to su kartoteke, sve je uneseno rukom. Ali naša je obala tisućama kilometara duga. Tko zna koliko je tegljača i čamaca na vesla i lađa ribarica prije nekoliko desetljeća pristalo uz jednu od stotina estancia - rančeva - i koji nisu nikada otkriveni? Stotine kilometara obale u Patagoniji, a tamo nema nikoga tko bi to vidio.” Ponovno je probio zrak. “A onda je 1949. Peron proglasio sveopću amnestiju za sve koji su

ušli u zemlju pod lažnim imenom. Zato je malo vjerojatno da postoje zapisi o useljenju Josefa Strassera, ako on i jest ovdje. Možda možete otići dolje u Bariloche, skijaško odmaralište, i tamo se raspitati. Nijemci vole Bariloche. Podsjeća ih na njihovu voljenu Bavarsku. Ali ja ne bih gajio prevelike nade. Jako mi je žao što sam vas razočarao.” Dvije minute nakon što je Anna Navarro napustila ured Miguela Antonija Peralte on je podigao telefonsku slušalicu. “Mauricio”, rekao je. “Upravo sam imao jako zanimljivu posjetiteljicu.” U modernoj uredskoj zgradi u Beču neki je sredovječni čovjek spokojna izgleda nezainteresirano promatrao sadrene zidove koji su okruživali sagom prekrivenu “recepciju” i “sobu za sastanke” i koje je skupina građevinskih radnika demontirala i na kolicima odvezla u teretno dizalo. Poslije toga na red je došao konferencijski stol presvučen ultrapašom, jednostavan metalni radni stol i razna uredska oprema koja je uključivala lažan telefonski sustav i radno računalo. Čovjek s naočalama bio je Amerikanac koji je posljednjih desetak godina obavljao razne usluge po cijelom svijetu čije mu je značenje bilo uvijek nejasno. Nikada nije čak ni upoznao šefa kompanije i nije imao pojma o tomu tko je on. Sve što je znao bilo je da je tajnoviti glavni čovjek tvrtke bio poslovni partner vlasnika ove zgrade, koji mu je rado prepustio korištenje jedanaestog kata. Bilo je to kao da promatra uklanjanje kulisa na pozornici. “Hej”, vikne Amerikanac s naočalama, “netko neka makne onaj natpis u predvorju. A meni ostavite američki grb, može? Možda nam opet zatreba.” New York Dr. Walter Reisinger, bivši ministar vanjskih poslova, preuzeo je poziv na stražnjem sjedištu svoje limuzine, koja se kretala puževim korakom u prijepodnevnoj prometnoj gužvi na East Sideu u području Manhattana Dr. Reisinger nije volio telefone, što je bila njegova nesreća, jer je ovih dana praktički sve vrijeme provodio razgovarajući telefonski. Njegova međunarodna tvrtka za konzalting, Reisinger Associates, stalno ga je držala u pogonu i bio je zaposleniji nego u danima kad je radio za državu. Potajno se pribojavao da će, nakon prestanka rada u vladi i pisanja svojih memoara postupno biti marginaliziran, tretiran kao siva eminencija, da će tek tu i tamo biti pozvan na Nightline i da će povremeno pisati kratke crtice na stranicama Neto York Timesa s komentarima kolumnista. Umjesto toga, postao je još slavniji, a svakako i mnogo bogatiji. Sada je više putovao po svijetu nego za vrijeme svoje kratke diplomatske aktivnosti na Bliskom istoku. Pritisnuo je gumb za govorenje. “Da?” “Dr. Reisinger”, rekao je glas s druge strane, “ovdje Holland.” “A, dobro jutro, gospodine Holland”, reče Reisinger srdačno. Njih su dvojica čavrljala minutu-dvije, a onda je Reisinger rekao: “To ne bi smio biti problem. Imam dobre prijatelje u gotovo svakoj vladi na svijetu - ali mislim da je najizravniji put da se ide ravno u Interpol. Poznajete li glavnog tajnika? Veoma zanimljiv čovjek. Nazvat ću ga.” Pacijent broj osamnaest ležao je na bolničkom krevetu zatvorenih očiju, a u lijevoj mu je ruci bila igla za infuziju. Sav se tresao, a tako je bilo stalno otkako je započeo tretman. Osjećao je i mučninu, pa je povremeno povraćao u posudu pokraj kreveta. Medicinska sestra i tehničar stajali su u blizini i promatrali. Liječnik po imenu L6fquist došao je u sobu za ispitivanja i pristupio medicinskoj sestri. “Kako groznica?” upitao je. Razgovarali su na engleskom, jer je ipak engleski govorio bolje nego njemački, iako je u ovoj klinici radio već sedam godina. “Ne popušta”, odgovori sestra napeto. “A mučnina?” “Redovito povraća.” Dr. L6fquist povisi glas obraćajući se pacijentu broj osamnaest. “Kako se osjećate?” Pacijent zastenje. “Bole me proklete oči.” “Da, to je normalno”, reče dr. L6fquist. “Tijelo se pokušava boriti. To se svima događa.” Pacijentu je došlo na povraćanje te se nagnuo nad posudu i bilo mu je zlo. Sestra mu je obrisala usta i bradu vlažnom krpom. “Uvijek je prvi tjedan najteže”, reče dr. Lofquist vedro. “Odlično vam ide.” 35 Naša Gospa od Milosrđa, Nuestra Senora de la Merced, bila je bazilika u talijanskom stilu koja se uzdizala nad strmom Calle Defensa, preko puta neskladne suvremene podružnice Banco de galicia. Granitno crkveno pročelje već se osipalo. Ograda od kovanog željeza okruživala je prednje dvorište popločano istrošenim i raspucalim crnim i bijelim pločicama posloženim u harlekinskom stilu. Neka je Ciganka sa svojim potomstvom prosila. Ben je promatrao majku u trapericama, crne, straga svezane kose, kako sjedi na stubama do ruševine podnožja stupa dok su joj djeca padala s krila na noge. Dublje

unutra u dvorištu, s rukom prebačenom preko štake, drijemao je neki starac u kaputu i s kravatom, a ćelava mu je glava pocrnjela na suncu. Točno u jedan i petnaest, prema uputama, Ben je ušao u crkveno predvorje i krenuo prema drvenim vratima koja su se otvarala na obje strane i ušao u humusno ilovastu tamu narteksa, koji je mirisao na svijeće voštanice i znoj. Kad su mu se oči privikle na tamu, opazio je da je unutrašnjost crkve golema, zastrašujuća i otrcana. Romanički stropovi bili su visoki i nadsvođeni, pod popločan starim enkaustičkim pločama, krasno poslaganim. Svećenikovo pojanje na latinskom, pojačano elektronički, odjekivalo je u prostoru, a vjernici su pokorno ponavljali za njim. Poziv i odgovor. Svi ustaju. Misa u jedan sat radnim danom, a crkva je, dojmljivo, bila napola puna. No, Argentina je katolička zemlja, pomisli Ben. Tu i tamo čulo se zvrčanje mobilnih telefona. Osvrnuo se oko sebe i opazio kapelicu s desne strane. Nekoliko je redova klupa bilo postavljeno ispred ostakljenog tabernakula s okrvavljenim likom Krista i natpisom HUMILIDAD Y PACIENCIA. S lijeve je strane bio još jedan Isusov kip, neustakljen, a ispod njega bile su riječi SAGRADO CORAZON EN VOS CONFIO. Ben je sjeo na prednju klupu, također prema uputama, i čekao. Neki je svećenik u crkvenom ruhu sjeo moleći se pokraj mlade umjetne plavuše u minisuknjici i visokim petama. Ulazna su vrata zaškripala i zalupila se, a kad su se otvorila, čulo se duboko brujanje nekog motocikla. Ben se svaki puta okrene da bi pogledao. Tko je on? U narteks je ušao neki biznismen s mobilnim telefonom, prekrižio se te okrenuo prema alkovenu - je li to on? - ali onda je dotaknuo Isusov kip, zatvorio oči i molio se. Ponovno jednoglasno pojanje, ponovno elektronski pojačan latinski, a Ben je i dalje čekao. Bojao se, ali je bio odlučan ne pokazati to. Prije nekoliko sati nazvao je broj koji je pronašao u Sonnenfeldovim dosjeima, broj koji je, kako se činilo, nekoć pripadao Lenzovoj udovici. Još uvijek joj je pripadao. Žena se očito nije skrivala, ali nije se sama javila na telefon. Javio se neki odrješit, neprijateljski dubok glas: njezin sin, rekao bi. Lenzov brat? Polubrat? Ben se predstavio kao odvjetnik za zaklade i nekretnine iz New Yorka, koji je došao u Buenos Aires riješiti jedan veliki oporučni zapis. Ne, ne može reći tko je preminuli. Može samo reći da je Veri Lenz ostavljeno podosta novca, ali najprije bi se trebao sastati s njom. Nastupila je dugačka tišina prije nego što je sin odlučio što će učiniti. Ben je ubacio još neke naizgled nevažne informacije, koje su se vjerojatno pokazale odlučujućima. “Upravo sam došao iz Austrije”, rekao je. Nikakvo spominjanje imena, ni njezina sina - ništa konkretno za što bi se mogli uhvatiti ili što bi mogli zamjeriti. Sto manje kaže, to bolje. “Ne poznajem vas”, napokon je odgovorio sin. “Niti ja vas”, glatko je uzvratio Ben. “Ako je ovo za vas ili vašu majku nezgodno...” “Ne”, rekao je žurno. Sastat će se s Benom - “gospodinom Johnsonom” - u crkvi, u kapelici, na prednjoj klupi. Sada je sjedio leđima okrenut ulazu, okrećući se na svako škripanje vrata, svaki nalet buke izvana. Prošlo je pola sata. Je li to bila zamka? Svećenik ga je pogledao i bez riječi mu ponudio dvije voštanice da ih pripali. “Ne, hvala”, reče Ben, okrenuvši se prema vratima. Ušla je skupina turista s kamerama i vodičima u rukama. Okrenuo se prema ustakljenom Isusu i vidio kako mu se svećenik približava. Bio je crnomanjast, visok, snažna izgleda, u pedesetima, proćelav, izbočena grudnog koša. Obratio se Benu prigušenim baritonom. “Pođite za mnom, gospodine Johnson.” Ben je ustao i slijedio ga iz kapelice u crkvenu lađu, zatim naglo udesno kroz prazan red koji je išao paralelno s crkvenom lađom, pokraj kamenog zida, sve dok gotovo nisu bili u apsidi. Naišli su na mala, gotovo skrivena drvena vrata. Svećenik ih je otvorio. Prostorija je bila potpuno mračna, vlažna i zagušljiva. Svećenik je kvrcnuo po prekidaču i slabašno žuto svjetlo osvijetlilo je prostoriju koja je, čini se, bila svlačionica. Bio je tu stalak za svećeničke halje te nekoliko oguljenih drvenih stolica. Svećenik je uperio pištolj. Ben se uplašeno trgne. “Imate li što sa sobom?” upita svećenik neočekivanom ljubaznošću. “Nekakvo oružje, elektronsku napravu?” Strah se pretvori u ljutnju. “Samo mobitel, ako mislite da je to ubojito oružje.” “Možete li mi ga dati, molim vas? Kasnije ćete ga dobiti natrag.” Ben mu ga preda. Svećenik slobodnom rukom opipa prednju i stražnju stranu Banova sakoa, te ga opipa ispod pazuha, po struku, nogama i gležnjevima. Bilo je to brzo i stručno pretraživanje. “Moram vidjeti vašu putovnicu, neku identifikaciju.” Ben

mu pruži svoju putovnicu na ime Michael Johnson, kao i svoju posjetnicu. Jutros je u radnji za tiskanje i kopiranje u Avenue 9 de Julio naručio pedeset komada. Poslije sat vremena imao je uvjerljive posjetnice na ime Michael Johnson, partner u fiktivnoj pravnoj tvrtki s Manhattana. Svećenik je pregleda. “Gledajte”, reče Ben glumeći duboku povrijeđenost. “Doista nemam vremena za ovo. I maknite taj prokleti pištolj.” Ne obazirući se na njegov zahtjev, svećenik mu je pokazao izlaz. “Ovuda.” Otvorio je vrata kroz koja se izlazilo na blještavo sunce, u malo dvorište te do kliznih vrata crnog kombija bez prozora. “Izvolite.” Mahnuo je pištoljem, što je značilo: u kombi. “Oprostite”, reče Ben. Dakle, to je bio udovičin sin? Teško je u to mogao povjerovati: nije nimalo sličio na Jurgena, koji bi mu morao biti barem polubrat. “Nećemo tako.” Svećeniku su plamtjele oči. “Onda, dakako, možete ići svojim putem. Ali ako želite vidjeti moju majku, morate sa mnom.” Ton glasa mu se smekšao. “Znate, ljudi još dolaze u Buenos Aires da bi razgovarali s njom. Katkad novinari, ali katkad i lovci na ucjene, luđaci s pištoljima. Možda agenti Mossada. Znali su joj prijetiti kako bi rekla gdje je zapravo Lenz. Ljudi dugo nisu vjerovali da je on mrtav. Kao i s Mengeleom, mislili su da je učinio prijevaru. Sada ne puštam k njoj nikoga koga ne pozna ukoliko ga prethodno ne provjerim.” “Kažete “Lenz” - nije li vam on otac?” Prezriv osmijeh. “Moj je otac oženio Lenzovu udovicu. Ali nadživjela je obojicu muževa. Snažna žena. Ja se brinem o njoj. Molim vas, uđite.” Sve je rizik. Nije došao dotle da bi sada ustuknuo. Ovaj bi ga čovjek konačno mogao dovesti do istine. Pogledavši na trenutak zagonetnog svećenika, popeo se u crni kombi. Svećenik zatvori vrata koja se glasno zalupe. Sada je jedino osvjetljenje dolazilo od slabog svjetla na krovu. Osim sjedala na spuštanje, kombi je bio potpuno prazan. Sve je rizik. , :, Ben se pitao: Što li sam učinio? Motor se upalio, a onda se sve vrijeme bunio u prvoj brzini. Tako uklanjaju ljude, pomisli Ben. Ne poznam ovog čovjeka, je li pravi svećenik ili nije. Možda je iz jedne od onih skupina koje je spomenuo Sonnenfeld koje brane i štite stare naciste. Poslije dvadesetak minuta kombi se zaustavio. Klizna su se vrata otvorila na ulicu popločanu kamenom i osvijetljenu točkastim svjetlom koje se probijalo kroz krošnje stabala. Sudeći po dužini putovanja, još su bili u Buenos Airesu, ali je ulica izgledala potpuno drukčije od onog dijela grada koji je dosad vidio. Bila je spokojna i tiha, čuo se samo cvrkut ptica. I slab zvuk svirke na glasoviru. Ne, neće me ubiti. Pitao se što bi Anna pomislila. Bez sumnje bi je zadivilo kakav je rizik preuzeo. I imala bi pravo. Parkirali su ipred kuće katnice građene od cigle s krovom od bačvasta crijepa, ne osobito velike, ali dostojanstvene. Drveni kapci na svim prozorima bili su zatvoreni. Činilo se da glazba s glasovira dolazi iz unutrašnjosti kuće, neka Mozartova sonata. Visoka zavojita ograda od kovanog željeza okruživala je kuću i njezino malo dvorište. Svećenik je primio Bena za rame i pomogao mu da izađe iz kombija. Sad mu je pištolj bio skriven ili ga je, što je manje vjerojatno, ostavio u kombiju. Na prednjem je ulazu utipkao šifru u brojčanik i vrata su se otključala električnim zujanjem. Unutrašnjost kuće bila je hladna i mračna. Snimka Mozarta dolazila je iz sobe odmah ravno naprijed. Pogrešno odsvirana nota i odlomak kreće ispočetka, pa je Ben shvatio da to nije snimka; netko je veoma vješto svirao glasovir. Starica? Slijedio je svećenika u sobu iz koje se čula svirka glasovira. Bila je to malena dnevna soba prepuna knjiga, s orijentalnim sagovima na podu. Sitna ženica nalik ptici nagnula se nad velikim Steinway glasovirom. Čini se da nije zamijetila kad su ušli. Sjeli su na grub, neudoban kauč i čekali u tišini. Kad je skladba završena, zadržala je ruke ukočeno u zraku, nepomično iznad tipaka, a onda ih polako spustila u krilo. Afektacije koncertnog pijanista. Polako se okrenula. Lice joj je bilo poput suhe šljive, oči upale, a vrat naboran. Zacijelo je imala devedeset godina. Ben zaplješće nekoliko puta. Progovorila je drhtavim, hrapavim glasićem. “Quien es este?” “Majko, ovo je gospodin Johnson”, reče svećenik. “Gospodine Johnson, moja maćeha.” Ben joj pristupi i stisne krhku ruku. Svećenik nastavi i predstavi se Benu. “A ja sam Francisco.” “Ponganme en una stila comoda”, reče starica. Francisco rukom obgrli maćehu i pomogne joj da sjedne na fotelju. Rekla je pristojnim engleskim: “Došli ste iz Austrije?” “Da, upravo sam bio u Beču.” “Zašto ste došli?” Ben je počeo govoriti, ali ga je prestrašeno prekinula: “Vi ste iz kompanije?” Kompanije? Je

li mislila na Sigmu? Ako jest, morat će je navesti da govori. “Frau... Frau Lenz, bojim se da sam došao ovamo pod lažnim izgovorom.” Francisco bijesno okrene glavu prema Benu. “Ubit ću vas!” “Gledajte, Jiirgen Lenz me zamolio da vas posjetim”, reče Ben, ne obazirući se na njega. Nije ništa objašnjavao. Spomenuo je Austriju, dao naslutiti da je stekao povjerenje Jiirgena Lenza. Ako budu vršili pritisak, improvizirat će. Bio je dobar u tomu. “Zamolio me da se sastanem s vama i upozorim vas da budete osobito pažljivi, da vam kažem da vam je život možda u opasnosti.” “Ja nisam Frau Lenz”, rekla je uznosito. “Nisam Lenz već trideset godina. Ja sam Senora Acosta.” “Moja isprika, senora.” Ali staričina uznositost ustupila je mjesto strahu. “Zašto vas je Lenz poslao? Što hoće?” “Senora Acosta”, započne Ben, “zamoljen sam - “ “Zašto?” upitala je i podigla drhtavi glas. “Zašto? Došli ste ovamo iz Semmeringa? Nismo učinili ništa loše! Nismo učinili ništa čime bismo prekršili dogovor! Ostavite nas na miru!” “Ne! Šuti, majko!” poviče svećenik. Na što je mislila? Dogovor... Je li to ono na što se Peter spotaknuo? “Senora Acosta, vaš me sin izričito zamolio - “ “Moj sin?” osorno će starica. “Točno.” “Kažete, moj sin u Beču?” ; , “Da. Vaš sin Jiirgen.” Svećenik je ustao. “Tko ste vi?” upita. “Kaži mu, Francisco”, reče starica. “Francisco je moj pastorak. Iz mog drugog braka. Nikada nisam imala djece.” Lice joj se iskrivi od straha. “Nikada nisam imala sina.” Svećenik se prijeteći nadvio nad Bena. “Vi ste lažljivac”, otrese se. “Kažete da ste imovinski pravnik, a sad nam opet lažete.” Ben je, vrteći glavom, pokušao ispraviti situaciju. “Nemate sina? Onda mi je drago da sam ovdje. Sada vidim da nisam gubio vrijeme, ni novac svoje tvrtke, kad sam došao ovamo u Buenos Aires.” Svećenik ga je mrko gledao. “Tko vas je ovamo poslao?” “On nije iz kompanije!” zagrakće njegova maćeha. “Upravo je to prijevara koju moram raščistiti”, reče Ben, glumeći osjećaj trijumfa. “Dakle, taj Jiirgen Lenz iz Beča - on kaže da je vaš sin, ali on nije vaš sin! Tko je on onda?” Svećenik se okrene prema maćehi, koja je izgledala kao da će progovoriti. “Ništa nemoj reći!” naredi. “Nemoj mu odgovarati.” “Ne mogu govoriti o njemu!” reče starica. Svom je pastorku dodala: “Zašto me pita o Lenzu? Zašto si ga pozvao ovamo?” “On je lažljivac, varalica!” reče svećenik. “Beč bi unaprijed poslao obavijest prije slanja glasnika!” Rukom posegne otraga i izvuče svoj revolver, naciljavši Benu ravno u čelo. “Kakav ste vi svećenik?” upita Ben da ga umiri. Nikakav svećenik. Svećenik mi ne bi stavio pištolj na ćelo. “Ja sam Božji čovjek koji štiti svoju obitelj. Sada odmah otiđite.” Benu sine iznenadna pomisao, očito objašnjenje, te reče starici. “Vaš je suprug imao drugu obitelj. Sina s drugom ženom.” “Niste dobrodošli u ovoj kući”, reče svećenik mašući oružjem. “Van.” “Gerhard Lenz nije imao djece!” poviče starica. “Tiho!” zagrmi svećenik. “Dosta! Više ni riječi!” “Pretvara se da je sin Gerharda Lenza”, reče Ben, napola sam sebi. “Zašto bi se pretvarao da je sin... monstruma?” “Ustanite!” zapovjedi svećenik. “Gerhard Lenz nije ovdje umro, zar ne?” reče Ben. “Što to govorite?” dahtala je starica. “Ako ne izađete odavde, ubit ću vas”, reče svećenik. Ben je poslušno ustao, ali je gledao u staricu, koja je duboko utonula u fotelju. “Znači, glasine su bile točne”, reče. “Gerhard Lenz nije pokopan na groblju Chacarita 1961., je li tako? Pobjegao je iz Buenos Airesa, umakao svojim progoniteljima - “ “Umro je ovdje” mahnito reče starica. “Bio je pogreb! Bacila sam mu zemlju na kovčeg!” “Ali nikada niste vidjeli njegovo tijelo, zar ne?” reče Ben. “Van!” zaurla svećenik. “Zašto mi to govori?” povikala je. Prekine je zvonjava telefona na polici pokraj svećenika. Ne mičući revolver, posegnuo je rukom udesno i podigao slušalicu. “Si!” Doimao se kao da pažljivo sluša. Ben iskoristi svećenikovu trenutačnu nepažnju da bi se neopazice pomakao prema njemu. “Moram doći do Josefa Strassera”, reče starici. Odmah je odgovorila. “Ako ste doista poslani iz Austrije, znate kako doći do njega. Vi ste lažljivac1.” Znači, Strasser je živ! Ben se pomakne neznatno bliže svećeniku i nastavi razgovarati s maćehom. “I meni su lagali - namjestili su mi zamku!” Zapravo nije bilo logike u tome što je rekao, ne bez potpunijeg objašnjenja, ali samo je htio zbuniti staricu, još je više smesti. “Ovo je potvrda”, reče svećenik, spustivši slušalicu. “To je bio Beč. Ovaj čovjek je varalica”. Pogledao je u Bena. “Lagali ste nam, gospodine Hartmanl” reče, na trenutak pogledavši iza sebe, i Ben se odmah baci na njega. Zgrabio je svećenika za zapešće desne ruke, u kojoj je držao pištolj, izvrćući je svom snagom, dok je

istodobno drugom rukom udario svećenika u vrat na taj način što je ukrutio kažiprst i palac u slovo V. Starica prestravljeno vrisne. Iznenađen, svećenik vikne od boli. Revolver mu je ispao iz ruke i otkotrljao se na pod. Snažnim je pokretom bacio svećenika na pod i ojačao stisak oko njegova vrata. Osjetio je kako se hrskavica njegova grkljana pomaknula u stranu. Čovjek je prigušeno vikao, raskrečen na popločanom podu. Glava mu se nakrivila pod neprirodnim kutom dok se pokušavao podići i izvući slobodnu lijevu ruku, ali mu je bila čvrsto stisnuta pod rebrima. Borio se velikom snagom, hvatajući dah. Starica je mahala nadlanicama ispred svog lica u čudnoj zaštitničkoj gesti. Pištolj! Mora dohvatiti pištolj! Ben je svoju lijevu ruku još jače zario čovjeku u vrat, a koljeno mu zabio u želudac, ciljajući u solarni pleksus. Svećenikov iznenadan, nedobrovoljan izdisaj rekao je Benu da je pogodio. Svećenikove tamne oči zaokrenule su se prema gore, tako da su se vidjele samo bjeloočnice. Bio je trenutno paraliziran udarcem. Ben dohvati revolver s poda, zamahne njime i uperi ga čovjeku u čelo. Napeo ga je. “Pomakneš li se, mrtav si!” Svećenikovo se tijelo odmah opusti. “Ne!” jedva izusti. “Odgovori na moja pitanja. Reci istinu ako želiš ostati živ!” “Nemojte, molim vas, nemojte, ja sam čovjek Božji.” “Točno”, prezirno će Ben. “Kako da dođem do Josefa Strassera?” “On je - ne znam - molim vas - moje grlol” Ben malo popusti pritisak, dovoljno da mu omogući da diše i govori. “Gdje je Strasser?” zaurla. Svećenik proguta zrak. “Strasser - ne znam kako doći do Strassera - živi u Buenos Airesu, to je sve što znam!” Potočić urina pojavio se na podu između čovjekovih nogu. “Nije istina!” poviče Ben. “Daj mi adresu ili telefonski broj, ili tvoja maćeha neće imati nikoga da se brine o njoj!” “Ne, molim vas!” reče starica, još uvijek zgurena u fotelji. “Ako - ako me ubijete”, dahtao je svećenik, “nećete živi otići iz Buenos Airesa! Pronaći će vas - i raditi vam takve stvari - da ćete poželjeti - poželjet ćete da ste mrtvi!” “Strasserovu adresu!” “Nemam je!” reče svećenik. “Molim vas! Ne znam kako doći do Strassera!” “Ne laži”, reče Ben. “Svi se vi međusobno poznate. Svi ste povezani u mrežu. Da moraš doći do Strassera, našao bi načina.” “Ja nisam ništa! Ubijte me, za njih nisam ništa! Naći će vas!” Ben se pitao tko su “oni”? No umjesto toga je upitao: “Tko je Jurgen Lenz?” Pritisne cijev pištolja na svećenikovo čelo. Pojavilo se nekoliko kapi krvi; razdro mu je kožu. “On - molim vas, on je moćan, on upravlja - vlasnik je njezine kuće, njezine imovine, čovjek koji se naziva Jiirgen Lenz - “ “Tko je on, dakle?” “Spusti pištolj i makni se od njega.” Glas - tih, miran, sa španjolskim naglaskom - došao je s vrata iza Bena. Tamo je stajao visok čovjek, a u rukama je držao prepiljenu sačmaricu. Bio je odjeven u teške zelene hlače i radnu traper-košulju. Činilo se da je u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Imao je širok prsni koš i bio je snažan. “Roberto, pomozi!” zaviče udovica. “Spasi mog Francisca! Izbaci odmah ovoga čovjeka!” “Seiiora, da ubijem tog uljeza?” upita Roberto. Držanje tog čovjeka govorilo je Benu da će opaliti bez grižnje savjesti. Ben je oklijevao, ne znajući što da radi. Svećenik je bio neprijatelj, s revolverom na čelu. Ipak, Ben je znao da se ne bi mogao prisiliti da povuče okidač. A da to i učini, čovjek s prepiljenom sačmaricom ubio bi ga dok trepneš. Ali još mogu blefirati, razmišljao je. “Roberto!” zagrakće starica. “Sad!” “Spusti pištolj ili ću pucati”, reče mladi čovjek. “Nije me briga što će biti s ovom ništarijom.” Mislio je na svećenika. “Da, ali senoru jest briga”, reče Ben. “Spustit ćemo oružje istodobno.” “Dobro”, složi se mladi čovjek. “Makni mu oružje s glave, ustani i odlazi odavde. Ako želiš živjeti.” Spustio je cijev sačmarice prema podu, a Ben je maknuo revolver sa svećenikova čela. Polako je ustao, držeći spušten pištolj. “Sada kreni prema vratima”, reče čovjek. Ben je uzmicao, dok je u desnoj ruci čvrsto držao revolver, a lijevom opipavao zrak iza sebe kako ne bi, krećući se, zapeo o nešto. Mladi je čovjek otišao s njim u predsoblje, dok mu je puška i dalje bila spuštena. “Samo želim da odete iz ove kuće”, reče čovjek mirno. “Ako se ikada opet približite ovoj kući, pucat ćemo bez razmišljanja.” Namrgođeni se svećenik podigao u sjedeći položaj. Izgledao je iscrpljeno i poniženo. Ben je uzmakao kroz otvorena vrata - ili ih je svećenik ostavio otvorenima ili je Roberto tako ušao - i zatvorio ih za sobom. Poslije nekoliko sekundi već je trčao. Anna je platila taksistu i ušla u mali hotel koji se nalazio u mirnoj ulici u dijelu Buenos Airesa zvanom La Recoleta. To nije

bilo mjesto, pomisli nelagodno, na kojem bi žena koja sama putuje ostala nezapažena. Recepcionar ju je pozdravio po imenu, što je uznemiri. Ranije su se ona i Ben prijavili, odvojeno i u razmaku od nekoliko sati. Također su odvojeno i u različito vrijeme nazvali i zatražili rezervaciju. To što su odsjeli u istom motelu logistički je imalo smisla, ali je povećalo i neke rizike. Spremačičina kolica stajala su ispred njezine sobe. Nezgodno. Željela je biti sama, pregledati dosjee, telefonirati; sada će morati pričekati. Kad je ušla, ugledala je spremačicu kako se nagnula nad njezin otvoreni kovčeg. Uzima dosjee iz Annine kožnate mape. Anna se naglo zaustavi. Spremačica podigne pogled, ugleda Annu i spusti dosjee i mapu natrag u kovčeg. “Što to kog vraga radite?” reče Anna, krenuvši prema njoj. Spremačica je ogorčeno prosvjedovala na španjolskom, arogantno sve niječući. Anna ju je slijedila u hodnik i tražila da joj kaže što je radila. “Eh, que hace”s? Veni para acdl Que cuernos haces revisando mi valija?” Anna je pokušala pročitati ime na ženinoj znački, ali je ova iznenada pobjegla, trčeći hodnikom najvećom brzinom. Žena nije samo potkradala. Pregledavala je Annine papire. Je li znala čitati engleski ili ne uopće nije bilo bitno; najvjerojatnije su joj platili da ukrade neke dokumente, papire, dosjee, bilješke. Ali tko joj je platio? Tko je mogao znati da je Anna ovdje ili što istražuje? Netko je prati - ali tko? Tko zna da sam ovdje? Denneen, da, no je li on nekomu rekao, nekom kolegi? Je li Peralta, predstavnik Interpola, dokučio tko je ona? Je li to bilo moguće? Tek što je posegnula za telefonom pokraj kreveta, zazvonio je. Direktor zove radi isprike? Ili Ben? Podigla je slušalicu: “Halo?” Samo mukla tišina. Ne, nije bila mukla tišina: bilo je to poznato psikanje prislušne vrpce. A onda su zvukovi udaljenih, slabih glasova postajali sve izoštreniji, pojačani. Osjetila je kako joj raste adrenalin. “Tko je to?” Razaznala je glas: “Sto je s popisom imigranata? Popisom ljudi koji su ušli u zemlju četrdesetih i pedesetih?” Bio je to njezin glas. Zatim glas muškog sugovornika. Peralte. Netko je na telefonu puštao snimku razgovora između Peralte i nje. Čuli su sve i - tko god oni bili - točno su znali gdje je i što hoće. Sjedila je na rubu kreveta, zapanjena i zaplašena. Sada nije bilo u pitanju zna li se za njezinu prisutnost, usprkos svim mjerama. Spremačica nije bila izoliran slučaj. Telefon je ponovno zazvonio. Od straha su je prolazili trnci i brzo je podigla slušalicu: “Da?” “Želimo prikazati novu Argentinu. Zemlju u kojoj se ljudi poput vas brinu da se provodi pravda. Zemlju sa suvremenim zakonodavstvom, koja poštuje demokraciju...” Njezin glas, limen, ali jasno prepoznatljiv, ma kakva je oprema za prisluškivanje korištena. Skljocaj. U žurbi je ostavila otvorena vrata sobe; otrčala je da ih zatvori. Nije bilo nikoga u hodniku. Zatvorila je vrata, dvaput ih zaključala i zakvačila sigurnosni lanac. Otrčala je do prozora. Teški su zastori bili razmaknuti, pa je shvatila da je izložena pogledima i da je laka meta nekom strijelcu koji bi gađao s prozora neke od visokih zgrada preko puta. Povukla je zastore kako bi zaklonila pogled. Telefon je ponovno zazvonio. Polako je došla do njega, stavila slušalicu na uho i ništa nije govorila. “Ali ja ne bih postigla to što sam danas da sam se dala lako pobijediti. ..” “Samo zovite”, napokon se prisilila da kaže, glumeći mirnoću. “Hvatamo trag poziva.” Ali nitko nije slušao. Čulo se samo muklo psikanje prislušne vrpce. Prekinula je vezu i, prije no što će opet zazvoniti, nazvala je recepciju. “Stalno imam prostačke pozive”, rekla je na engleskom. “Prostačke...?” ponovi telefonistica, ne shvaćajući. t > “Amenazas”, rekla je. “Palabrotas.” “O, jako mi je žao, senorita, želite li da pozovem policiju?” “Želim da zadržite sve pozive.” “Da, gospođice, svakako.” Razmišljala je trenutak, a onda je iz torbice izvadila komadić papira otrgnut iz notesa u čekaonici aerodroma Shipol. Na njemu je ispisala broj mjesnog privatnog istražitelja kojeg joj je preporučio Denneen. Uvjerio ju je da je to netko pouzdan, izuzetno vješt, ima dobre veze u vlasti, ali je sasvim pošten. Nazvala je taj broj i pustila da dugo zvoni. Uključila se automatska tajnica. Sergio Machado predstavio je sebe i svoju agenciju. Poslije znaka ostavila je svoje ime i broj te spomenula Danneena. Onda je ponovno pozvala hotelsku telefonisticu i rekla joj da će prihvatiti samo poziv od Sergija Machada. Trebao joj je netko tko je poznavao stvari i imao svoje izvore i tko je, iznad svega, bio pouzdan. Ne možeš očekivati da ćeš dospjeti bilo kamo i saznati bilo što ako nemaš nekog

takvog, osim ako nemaš neku pouzdanu osobu za kontakt u vladinoj birokraciji, što ona nije imala. Otišla je u kupaonicu, isprskala lice nad umivaonikom, prvo hladnom, a onda vrućom vodom. Zazvonio je telefon. Nezgrapno, ukočeno, krenula je prema stoliću pokraj kreveta. Telefon je ponovno zazvonio, pa onda opet. Stajala je iznad telefona i zurila u njega, razmišljajući što da učini. Podigla je slušalicu. Ništa nije rekla, čekala je. Tišina. “Halo?” začuo se konačno muški glas. “Ima li koga?” Izustila je tiho, suhih usta: “Da?” “Je li to Anna Navarro?” “Tko je to?” Pokušala je zadržati neutralan ton glasa. “Ovdje Sergio Machado - upravo ste me zvali? Izašao sam po poštu, pa vam sad uzvraćam poziv.” Odahnula je s olakšanjem. “O, Bože, oprostite. Upravo sam imala niz prostačkih poziva. Pomislila sam da možda opet zovu.” “Kako to mislite, prostačkih poziva - kao teško disanje i to?” , “Ne. Ništa takvo. Previše je zamršeno da sad ulazimo u to.” “Jeste li u kakvoj nevolji?” “Nisam. Jesam. Ne znam, zapravo. No slušajte, hvala što ste nazvali. David Danneen je mislio da biste mi mogli pomoći.” “Svakako. Jeste li za šalicu kave? Ne kao ono smeće koje pijete u Americi. Prave kave.” “Da, svakako, rado.” Napetost je već počela popuštati. Dogovorili su se da se rano uvečer nađu ispred restorana nedaleko od njegova ureda. “Učinit ću što mogu”, rekao je. “Ne mogu ništa više obećati.” “To mi je sasvim dovoljno”, rekla je. Spustila je slušalicu i na trenutak ostala stajati pokraj telefona, promatrajući ga kao da je bio nekakav izvanzemaljski životni oblik koji joj je upao u sobu. Ben i ona morat će promijeniti hotele. Možda su je slijedili od njezina posjeta Peralti. Možda su je slijedili od zračne luke. No znali su gdje se nalazi i kakva joj je misija: to je zapravo bila poruka tih poziva. Znala je da to može shvatiti jedino kao prijetnju. Netko je pokucao na vrata. Adrenalin ju je nagnao da stane pokraj njih. Na vratima je bio sigurnosni lanac. Vrata se nisu mogla otvoriti samo ključem. Ili možda jesu? Nije bilo špijunke. “Tko je?” reče. Odgovorio je muški, poznati glas. Nikada nije pomislila da će joj biti toliko drago što ga čuje. “Ja sam, Ben”, rekao je. “Hvala Bogu”, promumljala je. 36 Bio je mokar i zablaćen, košulja i kravata stajale su mu nakrivo, a kosa mu je bila raskuštrana. “Što je s tim lancem na vratima?” rekao je. “I ti si nekoć živjela u East New Yorku?” Zagledala se u nj. “Sto ti se dogodilo?” Nakon što su jedno drugomu ispričali događaje od posljednjih nekoliko sati, rekla je: “Moramo otići odavde.” “Svakako”, reče Ben. “Ima neki hotel u središtu grada - nekakvo jeftino prenoćište, ali navodno zgodno mjestašce. U vlasništvu nekih Britanaca. Sphynx.” Na aerodrom je kupio vodič kroz Južnu Ameriku. Pronašao ga je i palcem potražio željeni naziv. “Evo ga. Možemo ili otići ravno tamo ili nazvati s ulice, s mog mobitela. Ne odavde.” Klimnula je. “Možda bismo ovaj put trebali odsjesti u istoj sobi. Kao muž i žena.” “Ti si stručnjak”, reče. Je li to cakljenje u njegovim očima značilo da ga ovo zabavlja? Objasnila je: “Nazivat će uokolo i tražiti Amerikanca i Amerikanku koji putuju zajedno, ali su odsjeli u različitim sobama. Sto misliš, koliko će im trebati da nas pronađu?” “Vjerojatno imaš pravo. Slušaj - imam nešto.” Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio je list presavijenog papira. “Što je to?” “Faks.” “Od koga?” “Od moje newyorške istražiteljice. To su imena upravnog odbora poduzeća Armakon AG. Vlasnici one male biotehnološke tvrtke u osnutku iz Philadephije koja je napravila otrov kojim su ubijeni starci.” Dao joj je papir. “Jiirgen Lenz”, rekla je bezvučno. “Jedan od upravitelja. Nije li to zagonetna podudarnost?” *** Arliss Dupree još se jedanput vratio papirima koji su stajali ispred njega i još je jedanput utvrdio da se ne može koncentrirati. Bio je to dugačak izvještaj koji je pripremio zamjenik direktora američkog povjereništva koje nadzire stečajnu imovinu; izvještaj je navodio detaljne tvrdnje o korupciji na federalnim stečajnim sudovima. Dupree je istu rečenicu pročitao tri puta prije nego što je sve odgurnuo u stranu i uzeo još jednu šalicu gotovo užežene kave iz bučnog stroja na hodniku. Druge su mu stvari bile na umu - u tomu je bila nevolja. Uzrujavao ga je razvoj događaja u vezi s agenticom Navarro. I više nego uzrujavao. Strašno ga je iritirao. Nije ga uopće bilo briga što joj se dogodilo. Ali ako je snosila krivnju za curenje informacija, onda će se to loše odraziti na njega. A to je bilo potpuno nepravedno. I nije si mogao pomoći, a da ne misli kako je sve počelo s prokletom sablasti sa staračkim pjegama u Odjelu za unutarnje usklađivanje, Alanom Bartlettom. Ma što to bilo. Nekoliko je puta

slao upite - propisno, službene upite - ali je svaki puta bio odbijen. Kao da ima neko nisko nadzorno svojstvo u Odjelu za posebne istrage. Kao da taj odjel nije vrijedan civilizirane riječi. Kad bi god Dupree na to malo duže mislio, morao bi otpustiti kravatu. To ga je peklo. Najprije je ta kuja Navarro izabrana da traži zabavu Bog zna gdje. Onda se pročulo da se pokvarila, da prodaje informacije trgovcima i neprijateljima i tko zna komu još. Ako je tako, bila je osoba koja na okolinu širi nešto nepoželjno, a što je - stalno je na to dolazio - bilo loše za osobu kojoj je podnosila izvještaj, naime, za Arlissa Dupreea. Ako je Dupree imao imalo osjećaja za to odakle vjetar puše - a njegova se karijera temeljila na tom osjećaju - onda je prema njemu išla oluja govana. A proklet bio ako dopusti da mu karijeru uništi jedna Navarro svojim pogrešnim postupcima ili - budući da su mu optužbe uglavnom djelovale kao čista glupost - jedan Bartlett svojom dvostrukom igrom. Dupree će svakako preživjeti. Katkad je preživljavanje značilo da valja uhvatiti bika za proklete rogove. Dupree je imao svoje prijatelje - prijatelje koji će mu reći ono što treba znati. A možda bi i posjet Duhu mogao pripomoći usmjeriti starčevu pažnju. Bartlett je izgledao kao običan trag pare, ali je u odjelu imao veliku moć. Mali J. Edgar Hoover. Dupree će morati s njim biti pažljiv. No svejedno, Bartlett će morati shvatiti da Dupree nije osoba s kojom se može loše postupati. Duh je danima vodio istrage svojih kolega; kad je posljednji put netko pogledao što on smjera? Dupree je rastrgnuo dvije vrećice šećera i usuo ga u svoju kavu. Svejedno je bila odvratna okusa, ali ju je ipak progutao. Pred sobom je imao puno posla. Uz malo sreće, Alan Bartlett dobit će dozu njegova lijeka. Sobe u Sphynxu bile su velike i svijetle. Bio je tu jedan bračni krevet, na koji je svaki od njih oprezno pogledao, odgađajući odluku o tomu gdje će tko spavati za poslije. “Ono što još ne razumijem”, rekla je, “jest kako je bilo tko mogao znati da sam ovdje i zašto.” “Čovjek iz Interpola - “ “Osim što sam se sastala s njim tek nakon što je ukraden paket iz American Expressa.” Stajala je pokraj visokih prozora, igrajući se tankim prozirnim zavjesama. “Kad je paket ukraden, loši su momci saznali da tražim Strassera. Pitanje je, kako je netko uopće znao da to treba uzeti? Ti nisi nikome govorio da sa mnom putuješ u Buenos Aires, zar ne?” Nije mu se dopalo to pitanje, ali nije pravio problem. “Ne. A jesi li ti zvala koga iz hotela?” Šutjela je trenutak. “Da, jesam. Jedanput sam zvala Washington.” “Nije teško prisluškivati hotelski telefon ako imaš odgovarajuće veze, je li tako?” Pogledala ga je, vidljivo zadivljena. “To bi moglo objasniti i lažnog čovjeka iz CIA-e. Da. Jesi li Jiirgenu Lenzu dao bilo kakvu naznaku - “ “Nisam rekao Lenzu ni da pomišljam otići u Buenos Aires, jer tada to i nisam imao u planu.” “Voljela bih da nekako možemo doći do Lenzovih otisaka prstiju, da ih propustimo kroz niz baza podataka, da vidimo što ćemo dobiti. Možda postoji i zločinačka prošlost. Je li ti bilo što dao - posjetnicu, bilo što?” “Ne mogu se sjetiti - no, zapravo, dao sam mu da pogleda fotografiju, onu koju sam uzeo iz Peterovog bankovnog trezora u Ziirichu.” “Kolikima si je pokazao?” “Tebi. Povjesničaru na Sveučilištu u Ziirichu. Liesl. I Lenzu. To je sve.” “Držao ju je u rukama?” “O, da. I sprijeda i straga, okretao ju je. Prsti su mu bili posvuda.” “Divno. Napravit ću kopiju, a original poslati u AFIS9.” “Kako? Imam dojam da su ti ukinuli povlastice u Ministarstvu pravosuđa.” “Ali nisu ih ukinuli Denneenu. Kad bih mogla doći do njega, on bi ih proslijedio prijatelju u nekoj drugoj agenciji, moža FBI-u. On bi to uredio.” Oklijevao je. “Pa, ako nam to omogućava da saznamo nešto o Lenzu. Ili da nađemo Peterove ubojice...” “Izvrsno. Hvala ti.” Pogledala je na sat. “Nastavimo o tomu uz večeru. Sastat ćemo se s tim detektivom, Sergijem kako li se već zove, u dijelu grada zvanom La Boca. Možemo tamo nešto pojesti.” Taksist je bila sredovječna žena s mlohavim rukama u majici bez rukava. Na ploči s instrumentima bila je uokvirena kolorfotografija djeteta, vjerojatno njezina. Na retrovizoru je bila obješena mala kožna mokasina. “Svećenik s pištoljem”, razmišljala je Anna naglas. “A ja sam mislila da su koludrice dominikanke u crkvi stravične.” Presvukla se u sivu plisiranu suknju i bijelu bluzu, a oko labuđeg vrata stavila je ogrlicu od perlica. Mirisala je na nešto cvjetno i svježe. “Rekao ti je da je Jurgen Lenz zapravo vlasnik njezine kuće?” “Zapravo, koristio je izraz “čovjek koji sebe naziva Jurgen Lenz”.” Ušli su u ofucanu četvrt radničke klase na najjužnijem

kraju Buenos Airesa. S lijeve strane bio im je Riachuelo Canal, voda stajaćica u koju su bila napola uronjena jaružala, teglenice i trupla brodovlja. Uz vodu bila su skladišta i postrojenja za pakiranje mesa. “Rekla ti je da Gerhard Lenz nema djece?” Anna je nabrala čelo da bi se usredotočila. “Je li mi što promaklo?” “Uh. Lenz je, a ipak nije Lenz.” Automated Fingerprints Identification System - sustav za automatsko pronalaženje otisaka prstiju. “Znači da je čovjek s kojim si se sastao u Beču, kojega svi poznaju kao Jiirgena Lenza, varalica.” “Moglo bi se izvesti takav zaključak.” “No tko god on bio, starica i njezin pastorak očito ga se boje.” “Nedvojbeno.” “Ali zašto bi se Jiirgen Lenz pretvarao da je sin tako zloglasne osobe ako on to nije}”, reče ona. “To nema smisla.” “Ovdje ne govorimo o nekomu tko glumi Elvisa. Stvar je u tomu što ne razumijemo dovoljno o tomu kako funkcionira nasljeđivanje u Sigmi. Možda je to njegov način da tamo stekne uporište. Predstaviti se kao izravni potomak jednoga od utemeljitelja - to bi mogao biti jedini način da se ušulja unutra.” “Znači, pretpostavljamo da je Jiirgen Lenz u Sigmi.” “To je u ovom tenutku, čini se, sigurnije pretpostaviti nego da nije u Sigmi. A ako pođemo od onoga što je rekao Chardin, pitanje u vezi sa Sigmom nije što je pod njihovim nadzorom, nego što nije.” Spustio se mrak. Ušli su u područje koje je bilo prepuno ljudi, slabo osvijetljeno i djelovalo je opasno. Kuće su bile napravljene od metalnih ploča, s krovovima od narebrenog lima, obojene ružičastom, oker i tirkiznom bojom. Taksi se zaustavio ispred restoran-bara koji je vrvio od gostiju razbijačkog izgleda koji su sjedili za škripavim drvenim stolovima ili se gomilali pokraj šanka, razgovarajući i smijući se. Iza šanka isticao se portret u boji Eve Peron. Stropni ventilator polako se okretao. Naručili su empanadas i San Telmo cabernet sauvignon te bocu agua mineral gasificada. Čaše za vino imale su vonj po staroj spužvi. Ubrusi su bile tanke četvorine delikatesnog papira. “Udovica je mislila da si iz “Semmeringa”“, reče Anna kad su se smjestili. “Na što je mislila - na neko mjesto? Neku kompaniju?” “Ne znam. Mjesto, pretpostavljam.” “A kad je spomenula “kompaniju”?” “To sam shvatio kao Sigmu.” “Ali postoji i druga kompanija. Jiirgen Lenz - ma tko on bio - u odboru je Armakona.” “Koliko ćeš toga što znamo povjeriti tom Machadu?” “Ništa”, odgovorila je. “Samo želim da nam pronađe Strassera.” Pojeli su dva humitasa, kremastu kašu od slatkog kukuruza u kornetima, i popili kavu. “Pretpostavljam da tip iz Interpola nije puno pomogao”, reče Ben. “Nijekao je mogućnost da Strasser ovdje živi. Bio je jako sumnjičav. Nacisti su neko vrijeme nadzirali Interpol, pred Drugi svjetski rat, i neki misle da se nikada nije očistio od toga. Ne bi me uopće iznenadilo da je taj tip pod reketom nacističke zaštite. Dobro, a tvoj svećenik s pištoljem - “ “Moj svećenik s pištoljem uporno je ponavljao da ne zna kako doći do Strassera, ali mu ja ne vjerujem.” “Kladim se da je odmah nazvao Strassera čim si ti otišao.” Ben je razmišljao. “Ako je nazvao Strassera... Što ako bismo ikako mogli dobiti ispis udovičinih telefonskih poziva?” “Možemo pitati Machada. On bi to mogao pribaviti, ili zna komu se obratiti.” “Kad govorimo o obraćanju, znaš li ti kako taj tip izgleda?” “Ne, ali susrest ćemo se s njim ispred ulaza.” Ulica je bila prepuna ljudi, iz zvučnika na pločnicima treštala je električna rock glazba i neka operna arija, a iz obližnje kantine čuo se tango. Portenos su tumarali po kamenom popločanom Caminitu, pješačkoj ulici, razgledavajući štandove na otvorenoj tržnici. Ljudi su ulazili i izlazili iz restorana i neprestano bez isprike udarali u Bena i Annu. Ben je opazio kako skupina mladića u kasnim tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama, banda od osam ili više razbijača - lutalica, ide prema njemu i Anni. Glasno su razgovarali i smijali se, pijani od alkohola i testosterona. Anna je nešto promrmljala Benu kutom usana, nešto što nije baš mogao razumjeti. Nekolicina mladića zurila su ravno u njega i Annu, pokazujući nešto više od besposlene znatiželje. Začas ih je banda okružila. “Trči!” povikao je, i šaka ga je pogodila u želudac. Zaštitio je trbuh objema rukama, ali ga je nešto udarilo u lijevi bubreg - noga! - te je nasrnuo prema naprijed kako bi se obranio od napada. Čuo je kako je Anna vrisnula, ali činilo se kao da to dolazi iz velike udaljenosti. Bio je opkoljen, pritijesnjen; njegovi su napadači, iako očito još tinejdžeri, bili uvježbani za borbu. Nije se mogao pomaknuti, a oni su ga udarali. Krajičkom oka ugledao je Annu kako iznenađujućom snagom odbacuje

jednog napadača na stranu, ali onda ju je zgrabila nekolicina drugih. Ben se pokuša osloboditi, ali ga svlada kiša udaraca šakama i nogama. Ugledao je bljesak oštrica noža i jedan ga je nož porezao sa strane na boku. Vrućina koju je osjetio naglo se pretvorila u jaku bol. Zgrabio je ruku koja je držala nož i snažno je svinuo te začuo jauk. Nasrtao je na napadače nogama, divljački mlatio pesnicama i pogodio nekoliko puta, a onda osjeti kako mu se lakat zabio u rebra, a potom koljeno u želudac. Ostao je bez daha te ga je bespomoćno stao hvatati, a onda ga netko nogama pogodi u testise. Presavio se od boli. Začuo je zavijanje sirene i Annu kako viče: “Ovamo! O, hvala Bogu!” Jedna ga je noga snažno pogodila postrance u glavu te je osjetio okus krvi. Zamahnuo je rukama, napola da se zaštiti, a napola da dohvati što je mogao, da zaustavi udaranje; začuo je povike, nove glasove i kad se podigao na noge ugledao je dvojicu policajaca kako viču na njegove napadače. Jedan ga je policajac zgrabio, vičući: “Vamos, vamos por acd, que los vamos a sacar de acd!” Dođite, ovamo, izvući ćemo vas odavde! Drugi je policajac povukao Annu prema vozilu. Nekako je uspio doći do policijskog auta. Vidio je da su vrata otvorena, osjetio jako guranje i bio je unutra. Vrata su se za njim zalupila i utihnuli su svi povici i vriskovi gomile. “Jeste dobro?” upita jedan policajac s prednjeg sjedala. Ben je zastenjao. Anna reče: “Gracias!” Ben opazi da joj je bluza poderana, a ogrlice joj nema. “Mi smo Amerikanci...”, započela je, a onda se učini da razmišlja trenutak. “Moja torbica”, reče. “Sranje. Novac mi je bio u njoj.” “Putovnica?” uspije procijediti Ben. “U sobi je.” Automobil je vozio dalje. Okrenula se prema njemu. “Moj Bože, što je to bilo? Jesi li dobro, Ben?” “Nisam siguran.” Jeziva bol u preponi počela je popuštati. Na mjestu gdje ga je porezao nož osjetila se ljepljiva toplina. Kad se opipao po boku, osjetio je krv. Automobil je ušao u promet i napredovao dalje cestom. “To nije bio slučajan napad”, reče Anna. “To je namjerno izvedeno. Planski, koordinirano.” Ben je tupo pogleda. “Hvala vam”, reče policajcima na prednjim sjedalima. Nije bilo odgovora. Shvatio je da je između prednjih i stražnjih sjedala pregrada od pleksiglasa i čuo kako Anna kaže: “Pregrada?” Pleksiglas tamo prije nije bio. Sad se pojavio. Ben nije čuo policijski radio, ili zvuk možda nije prolazio kroz pleksiglas. Anna je, čini se, zapazila istu stvar u istom trenutku jer se nagnula prema naprijed i udarila u pleksiglas, a dvojica policajaca nisu reagirala. Stražnja su se vrata automatski zaključala. “O, moj Bože”, uzdahne Anna. “To nisu policajci.” Povlačili su ručice na vratima, ali nisu popuštale. Povlačili su gumbe za zaključavanje vrata, ali nisu se pomicali. “Gdje ti je pištolj?” prošapće Ben. “Nemam ga!” Obasjavala su ih automobilska svjetla dok je auto ubrzavao četverotračnom autocestom. Sada su bili sasvim izvan grada. Ben je objema šakama udarao po pregradi od pleksiglasa, ali ni vozač ni suvozač kao da nisu zamjećivali. Automobil je skrenuo na izlaznu rampu. Poslije nekoliko minuta bili su na mračnoj dvosmjernoj cesti oivičenoj visokim stablima, a onda su bez upozorenja skrenuli s ceste na neosvijetljen slijepi put okružen stablima. Motor se ugasio. Na trenutak je nastupila tišina, koju je samo povremeno prekinuo automobil u prolazu. Dvojica su muškaraca na prednjim sjedalima, čini se, nešto debatirali. Onda je izašao suvozač i otišao do stražnjeg dijela automobila. Otvorio se prtljažnik. Ubrzo se vratio, držeći u lijevoj ruci nešto što je izgledalo kao komad tkanine. U desnoj ruci imao je pištolj. Onda je izašao vozač i izvukao pištolj iz korica na pazuhu. Stražnja su se vrata otključala. Vozač, koji je očito bio glavni, naglo otvori vrata s Annine strane i zamahne pištoljem prema njoj. Izašla je polako i podigla ruke. Ustuknuo je korak i slobodnom lijevom rukom zalupio vratima. Ben je ostao sam na stražnjem sjedalu. Pusta seoska cesta, oružje... bilo je to klasično pogubljenje. Drugi lažni policajac - ili su možda bili pravi; je li to uopće bilo važno? - priđe Anni, koja je stajala s rukama podignutim u zrak, te je počne pretraživati tražeći oružje, počevši od pazuha. Prsti su mu se poduže zadržali na njezinim prsima. Opipao ju je postrance prema dolje, a onda zašao rukama među noge, gdje su mu se prsti također dugo zadržali. Potom je pipao s unutarnje strane njezinih nogu do gležnjeva. Odmaknuo se utvrdivši da je bezopasna. Zatim je uzeo vreću i nataknuo ju je na njezinu glavu te je svezao oko vrata. Vozač je nešto povikao te se spustila na koljena i sklopila ruke na leđima. Ben je s užasom promatrao što će

joj se dogoditi. “Ne!” Vozač je povikao još jednu naredbu i mlađi je policajac otvorio vrata automobila, uperivši oružje u Bena. “Izađi polako”, rekao je na tečnom engleskom. Nije bilo nikakvog izgleda da pojuri prema cesti ili da zgrabi Annu i povede je na sigurno. Ne uz dvojicu muškaraca s pištoljima. Izašao je iz auta, podigao ruke, a mlađi ga je također počeo pretraživati, ovaj put grublje. “No estd enfierrado”, rekao je čovjek. Nije naoružan. Benu je rekao u razgovornom tonu: “Napraviš li kakav iznenadan pokret, ubit ćemo te. Jasno?” Da, jasno je, ubit će nas oboje. I on je dobio vreću na glavu. Vonjala je po konjušnici. Čvrsto su mu je svezali oko vrata, prečvrsto, tako da ga je gušilo. Zavladala je potpuna tama. Zahroptao je: “Hej, pazi!” “Umukni”, reče jedan od muškaraca. Zazvučalo je kao glas starijeg muškarca. “Jer ću te ubiti i nitko danima neće naći tvoje tijelo, čuješ li me?” Čuo je kako Anna šapće. “Pokoravaj im se za sad. Nemamo drugi izbor.” Osjetio je kako mu je nešto tvrdo pritisnulo zatiljak. “Klekni”, reče glas. Kleknuo je i, iako ga nisu tražili, sklopio ruke na leđima. “Što hoćete?” reče Ben. “Začepi!” poviče jedan od njih. Nešto ga tvrdo udari po zatiljku. Jauknuo je od boli. Napadači nisu htjeli razgovarati. Umrijet će na ovoj zabitnoj livadi pokraj mračne ceste usred zemlje koju nije poznavao. Razmišljao je o tomu kako je sve započelo, o Bahnhofplatzu u Zurichu, gdje je zamalo poginuo, ili je to moža zapravo počelo kad je Peter nestao? Sjetio se grozote Peterova ubojstva u seoskom svratištu u ruralnoj Švicarskoj; no umjesto da ga ta sjećanja demoraliziraju, dala su mu još veću odlučnost. Ako ovdje pogine, barem će imati zadovoljštinu da je učinio sve što je mogao da pronađe ubojice svoga brata i ako ih i nije uspio pri* vesti pravdi ili otkriti kakve su razloge imali za to, barem je došao blizu; Za sobom neće ostaviti suprugu, dijete, a s vremenom će ga uglavnom zaboraviti i njegovi prijatelji, a u povijesti svijeta naši su životi tako kratki kao treptaj krijesnice u ljetnoj noći, i on neće žaliti sam sebe. Pomislio je na svog oca, kamo god on nestao, i samo mu je bilo žao što nikada nije saznao cijelu istinu o tom čovjeku. Iz tame se iznenada začuo glas. Bio je to stariji muškarac. “Sada odgovorite na nekoliko pitanja. Sto želite od Josefa Strassera?” Dakle, ipak su htjeli razgovarati. Ti su batinaši štitili Strassera. Čekao je da Anna prva progovori, a kad ona to nije učinila, rekao je: “Ja sam pravnik. Odvjetnik iz Amerike. Utvrđujem pravovaljanost oporuke - to znači da mu pokušavam predati novac koji mu je ostavljen.” Nešto ga je jako lupilo postrance u glavu. “ “Hoću istinu, a ne tvoja sranja).” “Govorim vam istinu.” Benu je drhtao glas. “Ostavite ovu ženu postrani. Ona mi je samo prijateljica. Nema ništa s tim. Ja sam je dovukao ovamo, nikada nije bila u Buenos Airesu - “ “Umukni!” zaurla jedan od njih. Nešto ga raspali po desnom bubregu i on se sruši na zemlju i zaroni licem u tlo. Bol je bila tako jaka da nije mogao ni jauknuti. Zatim ga nešto udari u lice i on osjeti zasljepljujuću bol. Vjerojatno je dobio udarac nogom. Omirisao je i okusio krv. Pred očima mu je sve postalo bijelo. Viknuo je: “Stanite1. Što želite? Reći ću vam što želite!” Pogrbio se i okrenuo ruke da zaštiti lice, dašćući od neizmjerne boli, te osjetio kako mu krv curi iz usta. Pripremio se za sljedeći udarac, ali za trenutak se ništa nije dogodilo. Onda se začuo glas starijega, tih i realističan, kao da donosi razuman zaključak u nekom ugodnom razgovoru. “Žena nije “samo” tvoja prijateljica. To je agentica Anna Navarro, i na platnom je popisu američkog Ministarstva pravosuđa. To znamo. Želimo znati o tebi.” “Ja joj pomažem”, uspio se podići, šćućuriti, i onda je dobio brzi udarac u drugu stranu glave. Munjevita bol sijevnula mu je kroz oči. Bol je sada bila tako velika, tako stalna i tako silna da je pomislio kako to neće moći preživjeti. Onda je nastupila stanka, trenutačni prekid mučenja, kao i tišina. Očito su čekali da ponovno progovori. Ali Benovo razmišljanje bilo je sporo. Tko - odakle su ti ljudi? Od čovjeka zvanog Jiirgen Lenz? Od Sigme? Njihove metode, čini se, ne bi bile tako neuglađene. Kamaradeniverk? To je vjerojatnije. Kakav bi ih odgovor zadovoljio, zaustavio batinanje, spriječio pogubljenje? Anna je progovorila. Uši su mu bile začepljene, vjerojatno od krvi, te je jedva čuo što govori. “Ako štitite Strassera”, rekla je glasom koji je bio iznenađujuće miran, “htjet ćete znati što ja radim ovdje. Došla sam u Buenos Aires upozoriti ga - nisam došla zatražiti njegovo izručenje.” Jedan se muškarac nasmijao, ali ona je nastavila. Glas joj se činio tako udaljenim. “Znate li da je nekoliko

Strasserovih drugova ubijeno u posljednjih nekoliko tjedana?” Nije bilo odgovora. “Imamo informacije da Strasser treba biti ubijen. Američko Ministarstvo pravosuđa nema interesa da ga se pokuša dočepati, jer bismo to već davno učinili. Iako je činio strašne stvari, nije tražen zbog ratnih zločina. Pokušavam ga zaštititi da ne bude ubijen, pa moram s njim razgovarati.” “Lažljivice!” poviče jedan od muškaraca. Čuo se mukli udarac i Anna je vrisnula. “Prestanite!” vikne prepuklim glasom. “Postoje načini kako možete provjeriti da govorim istinu! Moramo doći do Strassera da ga upozorimo! Ako nas ubijete, naštetit ćete njemul”. “Anna!” poviče Ben! Morao se povezati s njom. “Anna, jesi li dobro? Samo mi reci da si dobro.” Osjećao je kao da će mu se grlo raspuknuti. Dok je vikao, od naprezanja mu je bolno bubnjalo u glavi. Tišina. Cuo se njezin prigušeni glas. “Dobro sam.” Bilo je to posljednje što je čuo prije nego što je sve nestalo. 37 Ben se probudio u krevetu u velikoj, nepoznatoj sobi s visokim stropom i visokim prozorima koji su gledali na gradsku ulicu koju nije poznavao. Bila je večer, čula se buka prometa i vidio treptaj svjetala. Vitka žena tamnosmeđe kose i smeđih očiju, u majici i crnim biciklističkim hlačicama od likre umorno se sklupčala u fotelji i promatrala ga je. Anna. U glavi mu je bubnjalo. Mirnim je glasom rekla: “Hej.” “Hej”, rekao je. “Živ sam.” Počela mu se vraćati u sjećanje ona noćna mora, ali nije se mogao sjetiti kad je izgubio svijest. Nasmijala se. “Kako se osjećaš?” Trenutak je razmišljao o tomu. “Kao čovjek koji pada s vrha nebodera, a netko gurne glavu kroz prozor na desetom katu i pita ga kako mu ide, a čovjek odgovori: Pa, do sada ide dobro.” Anna se smijuljila. “Imam nekakvu potmulu glavobolju.” Okrenuo je glavu s jedne na drugu stranu i osjetio bol koja je pržila i iskrila iza njegovih očnih jabučica. “Možda i nije tako potmula.” “Pa, dobro su te izudarali. Pomislila sam da možda imaš potres mozga, ali čini se da nemaš, koliko ja mogu vidjeti.” Zastala je. “I mene su malo izbatinali, ali čini se da su se usredotočili na tebe.” “Pravi džentlmeni.” Razmišljao je trenutak, još uvijek dezorijentiran. “Kako sam se vratio ovamo?” “Valjda su se umorili od batinanja ili su se možda uplašili kad si se onesvijestio. U svakom slučaju, dovezli su nas natrag u grad i ostavili nas negdje u La Boci.” Jedino svjetlo u sobi davala je svjetiljka pokraj kreveta na kojemu je ležao. Opazio je da na čelu i na boku ima zavoje. “Tko mi je ovo napravio?” “Kako misliš - tko su oni bili? Ili tko ti je stavio zavoje?” “Tko mi je povio rane?” “Moi”, rekla je, skromno pognuvši glavu. “Za medicinsku opremu uljudno se pobrinuo Sphinx, uglavnom peroksid i Betadin.” “Hvala.” Misli su mu bile zbrkane i spore. “Dakle, tko su bili ti momci?” “Pa, živi smo”, rekla je, “pa pretpostavljam da su mjesni batinaši. Zovu ih pistoleiros, unajmljeni revolveraši.” “Ali policijski auto...” “Argentinska policija poznata je po korupciji. Puno njih radi u fušu kao pistoleirosi. Ali ne mislim da su povezani sa Sigmom. Kamaradeniverk, ili nešto takvo - razbojnici koji paze na stare Nijemce. Mjesna je mreža na mnoge načine mogla biti dovedena u stanje pripravnosti. Moj prijatelj iz Interpola - dala sam mu lažno ime, ali je možda vidio identifikacijsku fotografiju. Možda ih je potaknuo ukradeni paket iz American Expressa. Možda je to bio moj istražitelj, Machado. Možda tvoj svećenik s pištoljem. Ali dosta s pitanjima. Moraš se odmoriti.” Pokušao je ustati, ali je osjetio bol na boku i legao je natrag. Sada se sjetio da je udaren u želudac, prepone, bubrege. Očne su mu se vjeđe zatvarale, a soba se pojavljivala i nestajala. Uskoro je zaspao. Kad se ponovno probudio još je bila noć, a soba je uglavnom bila mračna. Jedino je svjetlo dolazilo s ulice, ali dovoljno da vidi obris na krevetu do njega. Osjetio je njezin diskretan parfem. Sada je spremna dijeliti krevet, pomisli. Kad se sljedeći put probudio, soba je bila svijetla. Oči su ga boljele kad je pogledao uokolo. Čuo je kako voda teče u kupaonici. Borio se da sjedne. Anna se pojavila u oblaku pare, umotana u ručnik za kupanje. “Budni smo”, reče. “Kako se osjećamo?” * “ “Malo bolje.” * “Dobro. Želiš li da naručim kavu u sobu?” “Zar ovdje poslužuju u sobu?” “Da, osjećaš se bolje”, rekla je smijući se. “Vraća se stari smisao za šalu.” “Gladan sam.” “To je razumljivo. Sinoć nismo imali priliku pojesti večeru.” Okrenula se natrag prema kupaonici. Bio je u čistoj majici i boksericama. “Tko me presvukao?” “Ja.” “I gaće?” “Aha. Bio si sav u krvi.” Hopla, pomisli, i to ga je zabavljalo. Naš prvi trenutak intimnosti, a ja sam ga prespavao. Počela je četkati zube i poslije

nekoliko minuta ponovno se pojavila, našminkana, u bijeloj majici i ljubičastim gimnastičkim hlačicama. “Sto misliš, što se to dogodilo?” upitao ju je. U glavi mu se počelo bistriti. “Misliš li da su prisluškivali tvoj poziv tom privatnom detektivu, kako li se već zove?” “Moguće.” “Odsada ćemo koristiti samo moj digitalni telefon. Moramo pretpostaviti čak i da prisluškuju telefonsku centralu u Sphinxu.” Podmetnula mu je pod leđa dva jastuka. Sada nije imala parfem na sebi, ali je ugodno mirisala po sapunu i šamponu. “Mogu li ga sada upotrijebiti da nazovem naš bivši hotel? Moj prijatelj iz Washingtona misli da sam tamo i možda me pokušava dobiti.” Dodala mu je primjerak International Herald Tribunea. “Ti se odmaraj. Čitaj, spavaj, što god želiš.” “Vidi je li napunjen. Možda ćeš ga morati priključiti na struju.” Naslonio se i nezainteresirano prelistavao novine. Potres u indijskoj državi Gujarat. Kalifornijsko komunalno poduzeće parniči se s dioničarima. Svjetski vođe okupit će se na Međunarodnom forumu o zdravlju djece. Odložio je novine i zaklopio oči, ali samo da se odmori. Dovoljno je spavao. Slušao ju je kako razgovara s hotelom u Ricoleti i njezin ga je glas smirivao. Imala je veseo, zarazan smijeh. Kao da je izgubila svoju britkost, svoj obrambeni stav. Sada je djelovala uvjereno i samosvjesno, ali bez raspaljivosti. Možda ju je njegova slabost natjerala da bude jaka. Možda je voljela biti njegovateljica. Možda je tomu pridonijela njihova zajednička avantura ili njegova briga za nju, ili je to možda bilo sažaljenje zbog svega što mu se dogodilo, ili pak neumjestan osjećaj krivnje. Možda sve to zajedno. Završila je s telefonskim razgovorom. “Dakle, ovo je zanimljivo.” “Mmm?” Otvorio je oči. Stajala je pokraj kreveta, raskuštrane kose, a ispod bijele pamučne majice nazirale su joj se grudi. Osjetio je val uzbuđenosti. “Dobila sam poruku od Sergija, privatnog detektiva, koji se ipričava zbog kašnjenja. Zadržao ga je neki slučaj. Djeluje potpuno nedužno.” “Poziv je prisluškivan u hotelu, vjerojatno.” “Sastat ću se s njim,” “Jesi li luda? Zar ti nije dovoljno zamki u životu?” “Bit će to po mojim uvjetima. Ja ću izvršiti pripreme.” “Nemoj.” “Znam što radim. Možda zaribam stvar - katkada doista zaribam ali znaš, zapravo me smatraju prilično dobrom u onomu što radim.” “Ne sumnjam u to. Ali nemaš posla s organiziranim zločinom ili drogama, ne rješavaš slučaj oko nekakve pucnjave. Mislim da smo oboje upleteni preko glave.” Osjećao se neobično zaštitnički raspoloženim prema njoj, premda je bila mnogo vještija od njega, sposobnija obraniti se. No istodobno - što ga je još više zbunjivalo - osjećao se sigurnijim kad je ona bila u blizini. Prišla je i sjela na krevet pokraj njega. Malo se pomaknuo da joj da mjesta. “Hvala ti što se brineš za mene”, rekla je. “Ali ja sam uvježbana, i ja sam operativka.” “Oprosti. Nisam mislio reći - “ “Ne trebaš se ispričavati. Nisi me uvrijedio.” Nakratko ju je kradomice pogledao. Htio je reći: Moj Bože, kako si lijepa, ali nije znao kako bi ona to prihvatila. Još se doimala prilično obrambeno. Upitala je: “Radiš li to zbog svog brata ili zbog svog oca?” Pitanje ga iznenadi. Nije očekivao takvu netaktičnost. Zaključio je da je odgovor jednostavan. “Možda zbog obojice”, reče. “Uglavnom zbog Petera, dakako.” “Koliko ste se dobro ti i Peter slagali?” “Poznaješ li neke blizance?” upitao ju je. “Ne baš.” “Mislim da je to najbliskiji odnos koji postoji, bliži nego kod mnogih muževa i žena. Ne kažem da to znam iz prve ruke. Ali mi smo štitili jedan drugoga. Gotovo smo čitali misli jedan drugomu. Čak i kad bismo se prepirali - a toga je dosta bilo, vjeruj mi - poslije bismo osjetili više krivnje nego ljutnje. Natjecali bismo se u sportu i slično, ali zapravo na neki drugi način. Kad je on bio sretan, i ja sam bio sretan. Kad bi mu se što dogodilo, osjećao bih se kao da se to dogodilo meni. I obrnuto.” Na njegovo iznenađenje, ugledao je suze u njezinim očima. To je zbog nekog razloga i kod njega izmamilo suze. Nastavio je: “Kad kažem da smo bili bliski, to nije prikladan izraz. Ne kažeš da si “blizak” sa svojom nogom ili svojom rukom, zar ne? Bio je kao dio mog tijela.” Sve mu se odjednom vratilo, sva sila uspomena, ili zapravo, slika. Peterovo ubojstvo. Njegovo zapanjujuće ponovno pojavljivanje. Njih dvojica, kao dječarci, trče po kući i smiju se. Peterov pogreb. Sav u neprilici, vratio se u stvarnost. Rukom je prekrio lice, jer nije mogao zaustaviti provalu grčevitog plača. Čuo je tiho naricanje i shvatio da i Anna plače, što ga je iznenadilo i, iznad svega, ganulo. Uhvatila ga je za ruku i čvrsto je stisnula. Obraza sjajnih od suza, nježno ga je rukom obgrlila oko

ramena, a potom i s obje ruke te ga je stala milovati, pazeći na ozljede, i svoje vlažno lice položila na njegovo rame. Bio je to trenutak intimnosti koji ga je istodobno i iznenadio i koji mu se učinio prirodnim, kao dio složene, osjećajne Annine ličnosti koju je polako upoznavao. Ona je tješila njega i on nju. Osjetio je kako joj srce kuca na njegovim grudima, njezinu toplinu. Podigla je glavu s njegova ramena i polako, isprva nesigurno, položila svoje usne na njegove, čvrsto stisnutih očiju. Ljubili su se polako, najprije nježno, a onda snažno i u zanosu. Rukama je kružio po njezinu gipkom tijelu, a prstima je pretraživao po njoj, dok je isto činio ustima i jezikom. Prešli su crtu koju je svaki od njih već neko vrijeme nevidljivo i odlučno povlačio, granicu, visoki zid medu prirodnim porivima, dok su zadržavali i izolirali snažne električne naboje koji su sada prštali među njima. I dok su vodili ljubav, nekako mu se to nije činilo nezgodnim kao što je zamišljao da bi moglo biti, onda kad si je dopustio da to zamišlja. Konačno su, iscrpljeni, odspavali nekih pola sata, međusobno isprepleteni. Kad se probudio, opazio je da je otišla. Sjedokosi je čovjek parkirao unajmljeni Mercedes i uputio se pješice nekoliko blokova dalje kamenom popločanom Estombom sve dok nije pronašao kuću. Bio je u srcu dijela Buenos Airesa zvanog Belgrano, jedne od najbogatijih rezidencijskih četvrti. Prošao je neki mladić koji je vodio šest pasa. Sjedokosi mu se čovjek, odjeven u dobro skrojeno plavo odijelo, dobrosusjedski nasmiješi. Kuća je bila sagrađena od crvenih cigli u stilu kralja Georgea. Prošao je pokraj nje, naizgled diveći se arhitekturi, a zatim se vratio natrag, zapazivši stražarsku kućicu na pločniku ispred kuće: bila je to žućkasto-bijela kućica s prozorom u kojoj je stajao čovjek u odori i fluorescentnom narančastom prsluku. Čini se da je ovdje u svakoj ulici bila po jedna takva stražarska kućica. Vrlo tiha i vrlo sigurna četvrt, pomisli Trevor Griffiths. To je dobro. Stražar ga je pogledao. Trevor klimne glavom u dobrosusjedskoj maniri i pristupi kućici kao da će nešto upitati stražara. Anna je pažljivo upakirala Benovu fotografiju i odnijela je u ured DHL-a te platila da je što je brže dostave na kućnu adresu Davida Denneena u Dupont Circleu. Sve što je sada činila uključivalo je stanovitu mjeru rizika, ali nije spomenula DHL niti dok je razgovarala telefonski niti Benu dok su bili u sobi, a i uvjerila se da je nitko tamo nije slijedio. Bila je opravdano sigurna da će fotografija sigurno stići na odredište. Sada je stajala na ulazu u trgovinu ispod znaka Lucky Strike, promatrajući prozore cafea na uglu ulice Junin i Viamonte, nešto niže od Facultad Medecina. Naziv cafea, Entre Tiempo, bio je ispisan na pločastom staklu zbrkanim slovima, vjerojatno predočavajući otkačenu zabavu koju se može naći unutra. Prolazili su parovi tijesno pripijeni jedno uz drugo, skupine studenata s ruksacima, rijeke crno-bijelih taksija. Ovog puta neće biti iznenađenja. Unaprijed je preporučila ovo mjesto i dogovorila se sa Sergijem Machadom da će se sastati ovdje točno u šest i trideset. Došla je punih četrdeset i pet minuta prije. Javno mjesto usred bijela dana. Zamolila ga je da sjedne za stol pokraj prozora, ako bude slobodno, ili što bliže prozoru. I da ponese mobitel. Machada su, čini se, njezine mjere opreza više zadivile nego ozlovoljile. U šest dvadeset pet u cafe je ušao sjedokos čovjek u plavom sakou i plavoj košulji s ovratnikom na kopčanje koji je odgovarao opisu danom putem telefona. Za minutu pojavio se za stolom do prozora i gledao van na ulicu. Povukla se natrag u trgovinu kako je ne bi mogao vidjeti i nastavila promatrati kroz staklena vrata. Već je vlasnici trgovine objasnila da ovdje čeka svog supruga. U šest trideset pet Machado je pozvao konobara. Poslije nekoliko minuta konobar je donio bocu Coca-Cole. Ako je Machado bio sukrivac za sinoćnju otmicu, onda u blizini sigurno ima i drugih. No nije vidjela nikakvu naznaku o tomu. Nije bilo nikoga tko bi se tu zadržavao, pravio se da razgledava izloge, tratio vrijeme kod štanda s novinama, sjedio u automobilu zaustavljenom pokraj pločnika. Znala je što treba tražiti. Machado je bio sam. Jesu li u cafeu bili i drugi koji su očekivali njezin dolazak? Možda, ali bila je pripravna na takvu mogućnost. U šest četrdeset i pet uključila je Benov telefon i nazvala Machada na mobitel. Zazvonio je jedanput. “Si?” *> “Ovdje Anna Navarro.” “Izgubili ste se negdje?” “Bože, ovaj je grad tako zbrkan”, rekla je. “Valjda sam došla na krivo mjesto - bi li vam bilo teško da dođete ovdje gdje sam ja sad? Jednostavno znam da ću se ponovno izgubiti!” Dala mu je upute o cafeu udaljenom nekoliko

ulica. Promatrala ga je kako ustaje, ostavlja nešto sitniša i izlazi. Nije nikomu ništa signalizirao niti se s kime posavjetovao. Znala je kako on izgleda, ali on vjerojatno neće prepoznati nju. Prešao je cestu i prošao pokraj nje, pa ga je bolje pogledala. Sjedine su bile preuranjene; bio je u četrdesetima, imao je nježne smeđe oči i bio ugodna izgleda. Nije nosio nikakvu torbu ni mapu. Samo svoj telefon. Pričekala je nekoliko sekundi, a onda ga je slijedila. Lako je pronašao cafe te je ušao unutra. Pridružila mu se za minutu-dvije. “Biste li mi objasnili što sve ovo znači?” upita Machado. Ispričala mu je što se njoj i Benu sinoć dogodilo. Pomno mu je promatrala lice; doimao se preneraženo. Machado je imao flegmatičan izgled talijanske filmske zvijezde iz 1960-ih. Duboko je i temeljito pocrnio. Oko vrata je imao tanki zlatni lančić i još jedan oko zapešća lijeve ruke. Okomita bora na čelu duboko mu se urezala u mali razmak između dva svijetlosmeđa oka. Nije imao vjenčani prsten. “Ovdašnja je policija potpuno korumpirana, tu imate potpuno pravo”, rekao je. “Unajmljuju me da za njih obavljam istražiteljske poslove, kao vanjski savjetnik, jer ne vjeruju svojim ljudima!” “Nisam iznenađena.” Strah koji je preostao poslije otmice pretvorio se u gnjev. “Znate, ovdje u Argentini nemamo priredbe policajaca kao vi u Americi, jer ovdje policajci nisu junaci. To je ološ. Znam to. Dvadeset jednu godinu bio sam u federalnoj policiji. Zaslužio sam mirovinu i otišao.” Za nekim dugačkim stolom u njihovoj blizini nekakva, sudeći po izgledu, studentska studijska skupina prasnula je u smijeh. “Svi se ovdje boje policije”, nastavio je oštro. “Policijske brutalnosti. Naplaćuju zaštitu. Pucaju i ubijaju kad god to zažele. Sviđaju li vam se njihove odore?” “Izgledaju kao newyorški policajci.” “To je zato što su njihove odore točna kopija newyorških. I to je jedino što su kopirali.” Ljubazno se osmjehnuo. “Dakle, što mogu učiniti za vas.” “Moram pronaći čovjeka po imenu Josef Strasser.” Oči su mu se raširile. “Ah, pa znate, taj stari gad živi ovdje pod lažnim imenom. Ne znam gdje živi, ali mogu se raspitati. Neće biti lako. Izručit ćete ga?” “Ne zapravo. Moram porazgovarati s njim.” Uspravio se. “Doista?” “Možda imam način da ga pronađem, ali trebam vašu pomoć.” Ispričala mu je o Benovu susretu s Lenzovom udovicom. “Ako su Vera Lenz ili njezin pastorak u kontaktu sa Strasserom i ako su ga zvali da ga upozore - možete li vi saznati koji su broj zvali?” “A”, rekao je. “Vrlo lijepo. Da, naravno, ali samo ako možete pribaviti telefonski broj senore Lenz.” Dodala mu je listić papira s ispisanim brojem. “Telefonske kompanije u Argentini bilježe početak i kraj telefonskih razgovora, broj koji se zvalo i koliko je trajao razgovor. To nazivaju sustav Excalibur. Moji će mi prijatelji u policiji za odgovarajuću cijenu pribaviti sve pozive upućene s tog broja.” I da bi pokazao kako je to lako, nazvao je neki broj, kratko porazgovarao i pročitao broj koji je bio na komadiću papira. “Nema problema”, rekao je. “Znat ćemo uskoro. Dođite, častim vas odreskom.” Hodali su nekoliko ulica do njegova automobila, bijelog Forda Escorta čije je stražnje sjedalo iz nekog razloga bilo izvađeno. Odveo ju je u neki starinski restoran u blizini Cementerio de la Recoleta zvan Estilo Munich, čiji su zidovi bili ukrašeni prepariranim glavama divljih svinja i jelena. Pod je bio mramoran, ali je izgledao kao smeđe-sivi linoleum; na stropu su bile akustične ploče. Umorni konobari sporo su se kretali među stolovima. “Naručit ču vam bife de chorizo”, reče Machado. “S umakom chimichurri. Jugoso, može?” “Volim nepotpuno pečeno, da. Ima li kakve simbolike u činjenici što ste me doveli u restoran po imenu Miinchen?” “Poslužuju jedan od najboljih odrezaka u Buenos Airesu, a ovo je grad koji se razumije u odreske.” Uputio joj je ortački pogled. U Buenos Airesu bilo je nekoć puno restorana po imenu Miinchen - bili su vrlo pomodni. Sada nisu tako pomodni.” .”Nema tako puno Nijemaca.” Popio je gutljaj Carrascala. Zazvonio mu je mobitel; razgovarao je kratko i spremio ga. “Moja djevojka”, ispričao se. “Pomislio sam da možda imamo neke rezultate našeg istraživanja, ali nije to.” “Ako je Strasser uspio tako dugo boraviti ovdje, a da ga nitko nije pronašao, sigurno ima dobar lažni identitet.” “Ljudi poput njega imaju izvrsne lažne papire. Duže vrijeme samo im je Jakob Sonnenfeld mogao ući u trag. Godinama se, znate, širila glasina da je Martin Bormann još živ i da je u Argentini, sve dok se njegova lubanja nije pojavila u Njemačkoj. Tisuću devetsto sedamdeset i druge, u Berlinu. Gradili su most i dok su kopali zemlju pronašli su lubanju. Identificirana je kao Bormannova.” “Je li bila

njegova?” “Poslije nekoliko godina konačno su napravili test na DNA. Da, bila je to Bormannova lubanja.” “A što je bilo s ostatkom njegova tijela?” “Nikada ga nisu pronašli. Mislim da je pokopan ovdje, u Barilochi, a netko je odnio lubanju u Njemačku. Da bi zaveo progonitelje.” Oči su mu se caklile od podsmješljivosti. “Znate li da Bormannov sin živi ovdje. Katolički je svećenik. Doista.” Otpio je još jedan gutljaj. “Istina je. Stalno neke glasine oko Bormanna. Slično je i s Josefom Mengeleom. Nakon što je pokopan, svi su mislili da je lažirao svoju smrt. Tako je i s Lenzom. Godinama nakon što je objavljena njegova smrt širile su se glasine da je još živ. Onda su pronašli njegove kosti.” “Jesu li i njih testirali na DNA?” “Mislim da nisu.” r “Nitko nigdje nije pronašao njegovu lubanju?” <•. , “Nema lubanje.” “? “Bi li on mogao još biti živ?” Machado se nasmijao. “Imao bi više od stotinu dvadeset godina.” “Pa samo dobri umiru mladi. Umro je od kapi, zar ne?” “To je službena verzija. Ali ja mislim da su Lenza ubili izraelski agenti. Znate, kad je Eichmann došao ovamo, on i žena koristili su lažno prezime, ali njihova tri sina - oni su koristili prezime Eichmann! U školi su dječake svi poznavali kao Eichmanne. Ali, znate, nitko ih nije došao potražiti. Sve dok nije došao Sonnenfeld.” Stigli su odresci. Izvanredni su, pomisli Anna. Nije baš bila ljubiteljica mesa, ali ovo bi je moglo obratiti. “Smijem li vas upitati zašto želite razgovarati sa Strasserom?” upita Machado. “Oprostite, ne mogu vam reći.” Čini se da je to spremno prihvatio. “Strasser je bio jedan od izumitelja Zyklona-B.” “Plina koji se koristio u Auschwitzu.” “Ali njegova je bila zamisao da ga se upotrijebi na ljudima. Bistar dečko. Iznašao je način kako brže ubijati Zidove.” Poslije večere odšetali su se nekoliko ulaza dalje do cafea po imenu La Biella na Avenue Quintani, koji je u jedanaest sati uvečer bio prepun ljudi i bučan. Ispijajući kavu, upitala je: “Možete li mi nabaviti oružje?” Pogledao ju je prepredeno. “Mogu to urediti.” “Do sutra ujutro?” “Vidjet ću što mogu.” Ponovno mu je zazvonio telefon. Ovog je puta pisao bilješke na mali četvrtasti ubrus. “Telefon mu glasi na ime Albrecht”, rekao je Machado kad je završio razgovor. “Odgovara i dob. Na molbu je upisao svoj pravi datum rođenja. Mislim da ste našli svog čovjeka.” “Znači da ga je netko zvao iz Lenzove kuće.” “Da. Pomoću telefonskog broja bilo je jednostavno saznati ime i adresu. Mislim da je već duže vrijeme sigurno bio izvan grada, jer u posljednjih nekoliko tjedana nije bilo izlaznih poziva iz njegove kuće. Prije dva dana pozivi su ponovno počeli.” To je objašnjenje zašto još nije javljeno da je Strasser ubijen kao i svi ostali, pomislila je. Bio je izvan grada. Tako je ostao živ. “Osoba s kojom ste kontaktirali”, rekla je. “Onaj tko vam je pribavio ovu informaciju - što misli, zašto vas to zanima?” “Možda misli da planiram neku vrst iznude.” “Neće li on obavijestiti Strassera da ga tražite?” “Moji kontakti u policiji preglupi su da bi igrali takve igre.” “Nadajmo se.” Ali zabrinutost joj se nije smanjila. “Što je s propalicama koji su nas oteli?” Namrštio se. “To su sinovi i unuci bjegunaca i oni se neće kačiti sa mnom. To je za njih opasno. Katkada kad ovo radim i kad dođem kući, na telefonskoj tajnici nađem Wagnera. Prikrivena prijetnja. Katkada hodaju uz mene ulicom, fotografiraju me. Ali to je sve. Nikada se ne zabrinjavam.” Pripalio je još jednu cigaretu. “Ni vi se nemate razloga zabrinjavati.” Ne, nemam se razloga zabrinjavati, pomisli ona. To je tebi lako reći. “Bojim se da gospodin Bartlett ne može sada nikoga primiti, a ne vidim da ste dogovorili sastanak.” Recepcionarka je to izgovorila ledeno autoritativno. “Upravo dogovaram sastanak - za sada”, reče Arliss Dupree. “Recite mu da će me htjeti vidjeti. Radi se o pitanju od uzajamne važnosti. Poslovanje među odjelima, u redu?” “Jako mi je žao, gospodine Dupree, ali...” “Da vam prištedim trud, ja ću se jednostavno odvući tamo i pokucati na vrata. Možete ga obavijestiti ako želite. Ured mu je tamo, zar ne?” Usiljeni smiješak pojavio se na Dupreeovu rumenom okruglom licu. “Ne zabrinjavajte se, djevojko. Bit će sve u redu.” Recepcionarka je govorila užurbano, tiho, na mikrofon koji je bio povezan sa slušalicama na njezinoj glavi. Poslije jednog trenutka ustala je. “Gospodin Bartlett je rekao da će vas rado primiti. Uvest ću vas.” Dupree se osvrnuo po direktorovu spartanski namještenom uredu i prvi put osjetio žalac straha. Nije to bio udoban brlog tipičnog dužnosnika karijerista - osobe koja je čitav radni vijek vezana za svoje zvanje i koja se okružila fotografijama svojih voljenih i gomilama nearhiviranih papira. Ovdje jedva da su se i nazirali znaci

ljudskog obitavanja. “I što mogu učiniti za vas danas, gospodine Dupree?” Alan Bartlett satajao je iza velikog radnog stola, koji je bio tako čist da je mogao poslužiti kao uzorak u trgovini uredskog namještaja. Bilo je nečeg ledenog, pomisli Dupree, u uglađenom smiješku tog čovjeka, nečeg nečitljivog u sivim očima skrivenim iza debelih naočala. “Štošta, rekao bih”, reče Dupree i neprotokolarno sjedne na stolac od svijetla drva nasuprot Bartlettovu stolu. “Počevši od cijele te stvari s Annom Navarro.” “Vrlo žalosna stvar, prema posljednjim spoznajama”, reče Bartlett. “Loše će se odraziti na sve nas.” “Kao što znate, nisam bio zadovoljan tim vašim aranžmanom”, reče, misleći na privremeno zaduženje u drugom odjelu. “To ste jasno dali do znanja. Vjerojatno ste znali nešto o njoj zbog čega ste odlučili biti manje susretljivi.” “Ne, nije to bilo.” Dupree se prisili gledati ga u oči koje su ga uporno promatrale. “Iskreno govoreći, potkopava mi se autoritet kad se nekoga od mojeg osoblja tako premješta bez mojeg znanja ili pristanka. Neki će od njih uvijek misliti da je to nekakvo unapređenje.” “Pretpostavljam da niste došli ovamo razgovarati o svojim teškoćama s osobljem ili načinu rukovođenja, gospodine Dupree.” “Jasno da nisam”, reče Dupree. “Evo u čemu je stvar. Mi ostali u ministarstvu uvijek se klonimo s puta vama iz Odjela za unutarnje usklađivanje. Zaokupljeni ste svojim poslom i mi smo uglavnom zadovoljni time što ne znamo ništa o tomu. Ali ovog ste puta započeli nešto što je ostavilo mrlje na mom sagu, ako razumijete što hoću reći? Doveli ste me u škripac. Nikoga ne optužujem, samo kažem da me to navelo na razmišljanje.” “Nedvojbeno niste navikli na takvu aktivnost. Utvrdit ćete da vježbanjem postaje sve lakše.” Bartlett je govorio s neusiljenim mandarinskim prijezirom. “Možda nisam najoštrije oruđe u alatnici”, reče Dupree. “Ali vidjet ćete da ipak mogu posjeći.” “Vrlo ohrabrujuće.” “Jednostavno mi je cijela ta stvar loše mirisala.” Bartlett je omirisao. “Aqua Velva, zar ne? Ili Old Špice? Miris vašeg losiona ide ispred vas.” Dupree je samo zavrtio glavom, pokazujući dobronamjernu zbunjenost. “Dakle, malo sam pronjuškao. Saznao sam nešto više o vama, o tomu gdje boravite. Nisam znao da imate veliku imovinu na Istočnoj obali. Čini se da baš nisam vaš tipični federalni uposlenik.” “Otac moje majke bio je jedan od utemeljitelja Holleran Industries. Bila je jedna od nasljednica imovine. To nije tajna. Niti sam, priznajem, htio svrtati pozornost na to. Ne zanima me baš život na visokoj nozi. Odlučio sam živjeti jednostavnijim životom, a ukusi su mi uglavnom umjereni. No, što s tim?” “Točno, majka vam je bila nasljednica Hollerana - i to sam saznao. Moram reći da me to iznenadilo. Kako ja gledam na to, nekako je laskavo što se jedan multimilijunaš udostojao raditi među nama.” “Svi u životu moramo donositi odluke.” “Je, točno. Ali onda si mislim koliko još toga ne znam o Alanu Bartlettu? Vjerojatno ima puno toga, ne? Kao, čemu sva ona putovanja u Švicarsku. Švicarska - kod nas u Odjelu za posebne istrage, spominjanje te zemlje uvijek izaziva uzbunu, jer uvijek imamo posla s pranjem novca. Zato se pitam kakva su vam to putovanja.” Bartlett zabubnja prstima. “Kako, molim?” “Pa, često idete u Švicarsku, je li tako?” “Odakle vam to?” Dupree je iz unutarnjeg džepa na sakou izvukao list papira. Bio je malo zgužvan, ali on ga poravna i zagladi na Bartlettovu stolu. Na njemu je bio niz točkica otprilike kružno raspoređenih. “Oprostite što je ovako neuredno. Sam sam to nacrtao.” Pokazao je točku na vrhu. “Ovdje je Miinchen, odmah ispod njega Innsbruck. Prema jugoistoku je Milano. Torino. Zatim, malo istočnije i malo sjevernije Lyon. Dijon. Freiburg.” “Jeste li to naučili na nekom tečaju iz zemljopisa za odrasle?” “Nisam”, reče Dupree. Dugo mi je trebalo da ovo dobijem. Morao sam pregledati računala na kontroli putovnica, kao i glavne zrakoplovne linije. Velika gnjavaža, mogu vam reći. Ali ovo su svi aerodromi preko kojih ste putovali u posljednjih petnaest godina. Na puno njih izravno iz Dullesa, a na neke letovima preko Frankfurta ili Pariza. I sad sam tu i gledam te raspršene točkice. Sve te proklete dosadne aerodrome i mislim si što im je zajedničko!” “Očekujem da mi kažete”, reče Bartlett kao da ga to zabavlja, ali ledenog pogleda. “Pa, zaboga, pogledajte ove točkice. Što iz toga možete zaključiti? Očito je, zar ne? Točkice su raspoređene u krugu od tristo kilometara oko Ziiricha. Sve su ni dva koraka od Švicarske - to je ono što im je zajedničko. To su sve mjesta na koja ćeš ići ako putuješ u Švicarsku, a ne želiš u putovnici imati švicarski žig. Ni na jednoj od svojih putovnica, kao što je to u vašem

slučaju: zadivilo me kad sam vidio da imate dvije odobrene putovnice.” “To nije ništa neobično među dužnosnicima u mom poslu. Vaše su tvrdnje apsurdne, gospodine Dupree, ali igrat ću dalje. Recimo da sam doista posjetio Švicarsku - što onda?” “Točno, što onda? Nikomu niste naudili, nije bilo nikakvih prekršaja. Samo, zašto mi govorite da je niste posjetili?” “Vi se zaista pravite blesavi, gospodine Dupree? Kad bih odlučio o svojim planovima za odmor razgovarati s vama, bili biste prvi koji biste to saznali. Svojim današnjim ponašanjem dovodite u pitanje svoju podobnost obavljanja službenih dužnosti. Isto tako, ako smijem reći, to graniči s nepokornošću.” “Ja nisam pod vašom nadležnošću.” “Niste, jer ste prije sedam godina, kad ste tražili premještaj na naš odjel, bili odbijeni. Procijenjeno je da niste dorasli Odjelu za unutarnje usklađivanje.” Bartlettov je glas ostao hladan, ali su mu obrazi dobili boju. Dupree je znao da ga je uzrujao. “A sada se bojim da ću morati završiti ovaj razgovor.” “Nisam s vama završio, Bartlett”, reče Dupree ustajući. Mrtvački smijeh: ““Velika djela nikada nisu dovršena, već tek ostavljena.” Tako je rekao Valerv.” “Harper?” “Zbogom, gospodine Dupree”, reče Bartlett spokojno. “U ovo doba dana vaš put kući u Arlington dugo traje i znam da želite izbjeći prometnu gužvu.” Ben se probudio i najprije postao svjestan ranojutarnjeg svjetla, a potom i Annina tihog disanja. Spavali su u istom krevetu. Polako je sjeo, osjetivši tupu bol u udovima i vratu. Osjetio je kako njezino tijelo u spavaćici samo nekoliko centimetara pokraj njega odsijeva toplinom. Polako je otišao do kupaonice i potpuno se razbudio od boli. Shvatio je da je spavao cijeli dan i cijelu noć. Znao je da je teško pretučen, ali bilo je bolje da se kreće i da ostane što gipkiji nego da se veže za krevet. U svakom slučaju, trebat će mu vremena da se oporavi. Vratio se u spavaću sobu i tiho uzeo svoj telefon. Fergus O”Connor na Cavmanima očekivao je njegov poziv. Ali kad je pokušao nazvati, utvrdio je da se baterija ispraznila. Anna ju je zaboravila napuniti. Čuo ju je kako se komeša u krevetu. Prikopčao je telefon na punjač i nazvao Fergusa. “Hartman!” srdačno usklikne Fergus, kao da je čekao da ga Ben nazove. “Kaži mi novosti”, reče Ben i odšepesa prema prozoru kako bi bacio pogled na vanjski promet. “Pa, imam dobru vijest i lošu vijest. Sto hoćeš prvo?” “Uvijek prvo dobru.” Začuo se visoki ton - imao je drugi poziv - ali se nije obazirao. “U redu. Ima neki mutni odvjetnik u Liechtensteinu koji je jutros došao u svoj ured i otkrio da je imao provalu.” “Baš mi je žao što to čujem.” “Da. Osobito što mu nedostaje jedan dokument - fascikl o Anstaltu kojim on upravlja za neku neimenovanu stranku ili stranke iz Beča.” “Iz Beča.” Želudac mu se stisnuo. “Nažalost, nemam imena. Upute se doznačuju, sve pod šifrom, i sva ta sranja. Ali sigurno je da je iz Beča. Vlasnici pomno paze da im imena ostanu tajna. Ne zna ih ni odvjetnik, koji, usput budi rečeno, vjerojatno neće zvati policiju u Liechtensteinu kako bi ih obavijestio o ukradenom dokumentu. Previše je upleten u sve te nezakonitosti.” “Odlično, Ferguse. A koja je loša vijest?” “Račun će ti biti popriličan. Posao samo u Liechtensteinu košta me pedeset tisuća dolara. Misliš da su ti momci jeftini? To su proklete lopužel” Čak je i za Fergusa to bio značajan iznos. No s obzirom na informacije koje je pribavio - a koje nikakva agencija za provedbu zakona ne bi mogla pribaviti - zavrijedio ga je. “Pretpostavljam da nemaš za mene nikakve izdane potvrde”, odgovori Ben. Čim je prekinuo poziv, telefon je zazvonio. “Da?” “Annu Navarro bih molio!” vikao je neki muškarac. “Moram s njom razgovarati!” “Ona je - tko je to?” “Samo joj recite da je Sergio.” “A, da. Da, Samo trenutak.” Anna je bila budna; probudila ju je zvonjava. “Machado!” promrmlja, glasa hrapavog od spavanja. Ben joj doda telefon. “Sergio”, rekla je. “Žao mi je, bio mi je isključen telefon, mislim... Dobro, svakako, to je... Što?...Što?... Halo, Sergio? Jeste li tamo? Halo? Pritisnula je gumb “off”. “Čudno”, reče. “Sto je bilo?” Zagledala se u njega, očito smetena. “Rekao je da me cijelu noć pokušavao dobiti. Zvao je iz svog auta, iz dijela grada po imenu San Telmo. Hoće da se nađemo u Plaža Dorego Baru, mislim da je tako rekao - ima pištolj za mene.” “Zašto je zvučao tako izbezumljeno?” ;1, “Rekao je da ne želi više sudjelovati u ovom istraživanju.” “Sčepali su ga.” “Doista je djelovao ustrašeno, Ben. Rekao je - rekao je da su mu prijetili neki ljudi - da to nisu bili uobičajeni mjesni ljudi koji čuvaju bjegunce.” Pogledala ga je, potresena. “I poziv je završio usred rečenice.” Još

prije nego što su ušli na Plaža Dorego mogli su namirisati vatru. Kad se njihov taksi zaustavio pokraj Plaža Dorego Bara, opazili su veliko mnoštvo ljudi, kola hitne pomoći, policiju i vatrogasce. Taksist je brzo govorio. “Sto kaže?” upita Ben. “Kaže da ne može dalje jer se dogodila nekakva nesreća. Dođi.” Zamolila je vozača da ih pričeka, a onda su ona i Ben iskočili iz automobila i otrčali na trg. Dima gotovo više nije bilo, ali je zrak mirisao na sumpor, ugljen i izgoreni benzin. Sitni prodavači privremeno su napustili svoje stolove u parku u sredini trga i ostavili svoj jeftin nakit i parfeme bez nadzora te se okupili i promatrali. Stanari su se nagomilali na ulazima starih kuća i zurili u očaravajući užas. Odmah je bilo očito što se dogodilo. Automobil je bio parkiran odmah ispred Plaža Dorego Bara kad je eksplodirao. Razbilo se staklo na baru, kao i prozorska stakla na drugoj strani ulice. Očito je automobil prilično dugo gorio prije nego što su vatrogasci uspjeli ugasiti vatru. Čak su pocrnjele i bijele pruge pješačkog prijelaza na cesti u blizini nesreće. Neka je sjedokosa starica u smeđoj bluzi od štampane tkanine neprestano vrištala: “Madre de Dios! Madre de Dios!” Ben osjeti kako ga je Anna uhvatila za ruku i čvrsto je stisnula dok su promatrali kako radnici hitne medicinske pomoći pile izgorjelu olupinu nekoć bijelog Ford Escorta, neuspješno pokušavajući osloboditi pougljenjeno tijelo. Osjetio je kako je zadrhtala kad je jedan radnik uspio svinuti komad metala i kad se pokazala spaljena ruka s pocrnjelom zlatnom narukvicom na zapešću, a spržena je šaka poput pandže čvrsto stiskala mali mobilni telefon. 38 Sjedili su, zaprepašteni, na zadnjem sjedalu taksija. Nisu progovorili sve dok nisu odmakli nekoliko ulica. “O, moj Bože, Ben. Dobri Bože.” Anna je naslonila glavu na naslon i sklopila oči. Stavio joj je ruku na rame, tek kao utjehu. Nije znao što bi joj rekao, a što bi imalo ikakvo značenje. “Kad smo Machado i ja sinoć večerali”, rekla je, “rekao mi je da se svih tih godina kojima se bavi istraživanjima nikada nije bojao. I da se ni ja ne bih trebala bojati.” Ben nije znao što bi joj na to odgovorio. Nije se mogao otresti užasa koji je doživio kad je vidio Machadovo sprženo tijelo. Ruku kako čvrsto drži mobilni telefon. Neki kažu da će svijet skončati u vatri. Zadrhtao je kad se sjetio Chardinova lica koje nije bilo lice i svjedočenja tog čovjeka da užasi preživljavanja mogu biti mnogo veći od pogibije. Sigma je, čini se, voljela vatrena rješenja. Sto je god nježnije mogao, rekao je: “Anna, možda bih ja ovo trebao obaviti sam.” “Ne, Ben”, rekla je oštro. Ben zapazi njezinu čeličnu odlučnost. Gledala je ravno pred sebe, izraz lica bio joj je napet, a čeljusti stisnute. Kao da je ono što su upravo vidjeli, umjesto da je zaplaši, potaklo njezinu odlučnost. Naumila je po svaku cijenu posjetiti Strassera i doći do dna zavjere koja se zvala Sigma. Možda je to bilo ludo - možda su oboje bili ludi - ali i on je znao da se neće dati odvratiti. “Zar misliš da se možemo vratiti svojim životima nakon svega što smo saznali? Zar misliš da će nam to dopustiti?” Nastupila je još jedna duga tišina. “Opkolit ćemo kuću”, rekla je, “i provjeriti je li se tko tamo pritajio i čeka na nas. Možda pretpostavljaju da više nema opasnosti nakon što su uklonili Machada.” Kao da joj se u glasu osjetilo olakšanje, ali nije bio siguran u to. Taksi je vozio prometnim ulicama Buenos Airesa prema bogatom dijelu grada po imenu Belgrano. Ben pomisli kako je čudna i grozna ironija to što je upravo umro dobar čovjek da bi mogli pokušati spasiti život zločincu. Pitao se je li i ona na to pomislila. Sada ćemo dovesti svoje živote u pitanje kako bismo spasili život svjetske povijesne hulje, razmišljao je. ; A kolika je bio hulja? Postoji li način da se to sazna? Sjetio se potresnih riječi. Kotači u kotačima - tako smo djelovali... Nikada nikomu nije palo na pamet da je Zapad potpao pod upravu skrivenog konzorcija. Takva zamisao bila bi neshvatljiva. Jer ako je istinita, to bi značilo da je pola planeta zapravo u službi jedne jedine megakorporacije - Sigme. Posljednjih je godina u prvi plan izbio jedan vrlo osobit projekt Sigme. Njegovo će ostvarenje značili revoluciju u prirodi upravljanja svijetom. Više se neće razmišljati o raspodjeli sredstava, usmjeravanju resursa. Umjesto toga, bit će važno jednostavno tko su “izabrani”. Je li Strasser bio jedan od tili “izabranih”? Ili je možda i on bio mrtav? Ben reče: “Razgovarao sam s Fergusom s Cavmana. Otkrio je da novčane doznake dolaze iz Beča.” “Iz Beča”, ponovila je bez modulacije glasa. Nije više ništa rekla. Pitao se o čemu razmišlja, ali prije nego što ju je dospio upitati taksi se

zaustavio ispred vile od crvene cigle s bijelim kapcima. Na malom kolnom prilazu bio je parkiran bijeli karavan. Anna je nešto rekla vozaču na španjolskom, a potom se okrenula prema Benu. “Rekla sam mu da kruži po četvrti. Hoću vidjeti parkirane automobile, ljude koji se tu zadržavaju, sve što je sumnjivo.” Ben je znao da je ponovno došlo vrijeme da joj se pokori. Jednostavno je morao imati povjerenja u to da zna što radi. “Kako ćemo prići kući?” upita. “Moramo jednostavno otići na vrata. Upozoriti ga. Reći mu da mu je život u opasnosti. Imam vjerodajnice Ministarstva pravosuđa, što bi trebalo biti dovoljno da u njegovim očima budemo legitimni.” “Moramo pretpostaviti da su ga upozorili - razbojnici iz Kamaradeniverka, Vera Lenz, bilo kakav sustav ranog upozoravanja koji ima na raspolaganju. A što ako mu život nije u opasnosti? Što ako je on taj koji stoji iza tih ubojstava? Jesi li uzela to u obzir?” Poslije trenutka šutnje, složila se: “To je doista rizik.” Doista rizik? Bilo je to zaista preblago rečeno. “Nemaš oružje”, podsjeti je Ben. “Trebamo samo na trenutak pridobiti njegovu pozornost. Ako onda odluči dalje nas saslušati, moći će.” A ako je on taj koji stoji iza ubojstava? No bilo je nekorisno prepirati se. Kad su napravili puni krug, taksi se zaustavio i izašli su. Iako je bio topao sunčan dan, Ben osjeti drhtavicu, nedvojbeno zbog straha. Bio je siguran i da se Anna boji, ali ona to nije pokazivala. Divio se njezinoj snazi. Desetak metara ispred Strasserove kuće bila je stražarska kućica na pločniku. Stražar je bio pogrbljeni stari čovjek čupave sijede kose i spuštenih brkova, a plava mu je kapa gotovo komično stršala navrh glave. Ako bi ikada na ulici došlo do nekog ozbiljnog incidenta, taj bi stražar bio nekoristan, pomisli Ben. Ipak, bilo je najbolje ne davati mu nikakvog povoda za uznemirenost, pa je njih dvoje nastavilo odlučno koračati kao da su ovdje bili kod svoje kuće. Stali su ispred Strasserove kuće, koja je, poput većine kuća u ulici, bila okružena ogradom. Ova je bila od tamnog drva, ne od lijevanog željeza, i bila je visoka Benu do prsiju. Bila je to samo ukrasna ograda i čini se da je služila samo tomu da pruži sliku kako stanovnik ove kuće nema što skrivati. Anna je odmakla zasun na drvenim vratima i otvorila ih te su ušli u malen, ali lijepo održavan vrt. Straga su začuli korake na nogostupu. Ben se uznemireno okrenuo. Nekoliko metara dalje bio je stražar koji im je prilazio, a Ben se upitao ima li Anna spreman alibi; on ga nije imao. Stražar se smiješio. Zubi su mu bili nepravilni i žuti. Rekao je nešto na španjolskom. Anna promrmlja. “Želi vidjeti naše iskaznice.” Starom je čovjeku rekla: “Como no, senor!” Svakako. Stražar posegne rukom ispod jakne. Čudno, kao da želi pokazati svoju iskaznicu. Ben opazi neznatni pokret s druge strane ceste i okrene se da pogleda. Na drugoj strani ceste stajao je neki čovjek. Visok čovjek rumena lica i guste crne kose koja je sijedjela, s gustim obrvama nalik polju pšenice. Ben se trgne, prepoznavši ga. To mu je lice bilo strašno poznato. Gdje li sam ga već vidio? U Parizu - Rue des Vignoles. U Beču. Graben. ,f I još negdje prije toga. To je jedan od ubojica. Uperio je pištolj u njih. Ben poviče: “Anna, dolje!” Bacio se na betonski vrtni put. Ana se baci ulijevo, izvan dosega pucnja. Začuo se prigušeni pucanj i iz stražarevih prsiju šiknula je krv, vodoskok grimizne boje, a on se srušio nauznak na nogostup od kamena za popločavanje. Čovjek rumena lica trčao je prema njima. Bili su zarobljeni u Strasserovu dvorištu. Ubojica je pogodio stražara! Ben i Anna su se sklonili, a siroti je stražar bio izložen paljbi. Idući put ubojica neće promašiti. Kad bih i mogao bježati, pomisli Ben, mogao bih samo prema ubojici. Oboje su bili nenaoružani! Začuo je čovjeka kako viče na engleskom: “U redu je! U redu je! Neću pucati!” Čovjek rumena lica držao je pištolj sa strane dok je trčao prema njima. “Hartman!” vikne. “Benjamin Hartman!” Ben pogleda začuđeno. Anna poviče: “Imam pištolj! Ne približavajte se!” Ali čovjek rumena lica nije podizao svoje oružje. “U redu je! Neću pucati!” Čovjek je bacio pištolj na pločnik ispred sebe i podigao ruke. “Htio vas je ubiti”, reče čovjek rumena lica dotrčavši do tijela staroga čovjeka. “Pogledajte!” Bile su to posljednje riječi koje je izgovorio čovjek rumena lica. Poput lutke u koju je s trzajima ušao život, stari je stražar pomaknuo ruku i iz hlača izvukao tanki revolver s prigušivačem te ga uperio u čovjeka rumena lica koji je stajao iznad njega. Začuo se prigušeni zvuk i zrno s olovnom glavom zabilo mu se u čelo te mu probilo zatiljak. Što se to događa? Sada se stari čuvar počeo uspravljati u

sjedeći položaj, a krv mu je još kapala s košulje. Bio je ranjen, možda smrtno, ali ruka kojom je pucao bila je potpuno stabilna. Iza njih se začuo raspaljen urlik. “Ne!” Ben se okrenuo i ugledao drugog čovjeka, koji se nalazio pokraj hrastova stabla, dijagonalno od njih: bio je na njihovoj strani ulice, ali dvadesetak metara s lijeve strane. Ovaj je čovjek imao veliku pušku s optičkim nišanom, posebnu pušku za gađanje. Je li on bio zaleđe za čovjeka rumena lica? }”., Puščana cijev bila je uperena prema njima. Nije bilo vremena za uzmicanje. Ben je u istom trenutku začuo pucanj iz snažnog oružja i ostao toliko paraliziran strahom da nije mogao ni ustuknuti. Dva, tri metka pogodila su staroga stražara usred prsiju i on se ponovno svalio na zemlju. Opet su oni pošteđeni. Zašto? Snajperist svojom puškom nikako nije mogao promašiti odabranu metu. Čovjek s puškom - čovjek sjajne crne kose i maslinaste boje kože dotrčao je do srušenog, zakrvavljenog stražareva tijela, ne obazirući se na njega. Ovo nije imalo smisla? Zašto li su ti strijelci toliko htjeli ubiti staroga stražara? Tko je bio njihova stvarna meta? Ben je polako ustao i vidio kako čovjek poseže u unutrašnjost odore staroga čovjeka te vadi još jedno oružje: drugi tanki automatski pištolj s prigušivačem navijenim na cijev. “O, dobri Bože”, reče Anna. Čovjek maslinaste kože zgrabio je stražara za njegovu sijedu kosu i povukao je te je skinuo u jednom komadu koji je ostao labavo visjeti, poput zečjeg krzna. Ispod je ostala kosa čelično sive boje. Potegnuo je i bijele brkove te su se i oni isto tako lako skinuli. Zatim je dohvatio labavu kožu starčeva lica i skinuo naborane, nepravilne komade obojene gume. “Proteze od lateksa”, reče čovjek. Povukao je i nos, zatim naborane vrećice pod čovjekovim očima, i Ben je prepoznao glatko, neizborano lice čovjeka koji ga je pokušao ubiti ispred kuće Jurgena Lenza u Beču. Čovjeka koji ih je sve pokušao pobiti u Parizu. Čovjeka koji mu je ubio brata. “Arhitekt”, zgrane se Anna. Ben se ukočio. Ostao je žureći od čuda i nevjerice, ali bila je istina. “Htio vas je oboje ubiti iz neposredne blizine”, reče čovjek. Ben se zagledao u njegovu svijetlosmeđu kožu, neobično duge trepavice i četvrtastu čeljust. Čovjek je govorio nekim bliskoistočnim naglaskom. “To bi lako učinio jer vas je prevario njegov izgled.” Ben se sjeti čudnog pokreta, one slike kad je krhki starčić posegao rukom u svoju jaknu, gotovo kao da se ispričava. “Samo malo”, reče Anna. “Vi ste “Yossi”. Iz Beča. Izraelac u CIA-i. Ili ste se pretvarali.” “Prokletstvo, recite tko ste!” reče Ben. “Moje ime nije važno”, odgovorio je. i; “Da, ali za mene jest. Tko ste?” “Yehuda Malkin.” Ime nije značilo ništa. “Slijedili ste me”, reče Ben. “Vidio sam vašeg partnera u Beču i u Parizu.” “Da, zabrljao je i primijećen je. Slijedio vas je cijeli prošli tjedan. Ja sam bio potpora. Također trebate znati: vaš nas je otac unajmio, Ben.” Moj ih je otac unajmio. Za što? “Unajmio vas...?” “Max Hartman iskupio je naše roditelje iz nacističke Njemačke pred više od pedeset godina. A čovjek koji je ubijen nije mi bio samo partner. Bio mi je rođak.” Na tren je zatvorio oči. “Prokletstvo. Avi nije trebao umrijeti. Nije bilo njegovo vrijeme. Prokletstvo.” Jako je zavrtio glavom. Očito još nije potpuno shvatio da mu je rođak mrtav, a sada se nije htio tomu prepustiti - nije bio trenutak. Čvrsto se zagledao u Bena i vidio zbunjenost na njegovu licu. “Obojica smo sve dugovala vašem ocu. Pretpostavljam da je imao nekakvu blisku vezu s nacistima, jer je to učinio i za mnoge druge židovske obitelji u Njemačkoj.” Max je otkupljivao Zidove - iskupio ih je iz logora? Znači da je ono što je rekao Sonnenfeld bila istina? Ubaci se Anna: “Tko vas je uvježbao? Niste uvježbani u Americi.” Čovjek se okrenuo prema njoj. “Ja sam rođen u Izraelu, u kibucu. Roditelji su mi se preselili u Palestinu nakon što su pobjegli iz Njemačke.” “Bili ste u izraelskoj vojsci?” “Paravojsci. Preselili smo se u Ameriku “68., poslije Šestodnevnog rata. Mojim je roditeljima bilo dosta rata. Poslije srednje škole priključio sam se izraelskoj vojsci.” “Cijela ta varka s CIA-om u Beču - što je to bilo?” upita Anna. “Za to sam doveo svog američkog kolegu. Imali smo naredbu da Bena maknemo izvan opasnosti, da ga odvedemo natrag u Sjedinjene Države i dovedemo pod svoju izravnu zaštitu. Da ga sačuvamo.” “Ali kako ste...”, započne Anna. “Gledajte, nemamo vremena za to. Ako ćete pokušati ispitati Strassera, radije uđite prije nego što se pojave policajci.” “Dobro”, reče Anna. “Čekajte”, prekine ih Ben. “Kažete da vas je unajmio moj otac. Kada?” Čovjek se nestrpljivo obazro. “Prije nekih tjedan dana.

Nazvao je Avija i mene i rekao nam da ste u nekakvoj opasnosti. Rekao je da ste u Švicarskoj. Dao nam je imena i adrese, mjesta na kojima je mislio da biste se mogli pojaviti. Htio je da učinimo što možemo da vas zaštitimo. Rekao je kako ne želi izgubiti i drugog sina.” Brzo se obazro. “Zamalo su vas ubili pod našim nadzorom u Beču. I ponovno u Parizu. A i ovdje ste za dlaku izbjegli.” Benu su navirala pitanja. “Kamo je otišao moj otac?” “Ne znam. Rekao je da ide u Europu, ali nije rekao točno gdje, a to je velik kontinent. Rekao je da mjesecima neće ni s kim kontaktirati. Ostavio nam je gomilu novca za putne troškove.” Mrko se osmjehnuo. “Mnogo više no što nam treba, iskreno govoreći.” Anna se u međuvremenu nagnula nad Voglerovo tijelo i izvukla mu oružje iz najlonske futrole pod pazuhom. Odvila je prigušivač i metnula ga u džep svog sakoa te zataknula pištolj u pojas svoje suknje tako da je bio skriven ispod kaputića. “Ali niste nas slijedili ovamo”, rekla je, “je li tako?” “Ne”, složio se. “Strasserovo je ime na popisu koji mi je dao Max Hartman, zajedno s adresom i lažnim identitetom.” “On zna što se događa!” reče Ben. “Zna tko su igrači. Pretpostavio je da ću naposljetku potražiti Strassera.” “Ali smo uspjeli pratiti Voglera, koji nije puno mario za to slijedi li ga tko. I kad smo saznali da leti u Argentinu, a imali smo Strasserovu adresu...” “Nadzirali ste Strasserovu kuću posljednjih nekoliko dana”, reče Anna. “Čekali ste Bena da se pojavi.” Ponovno je pogledao uokolo. “Morali biste krenuti.” “Točno, no najprije mi kažite ovo”, nastavila je. “Budući da ste provodili nadzor: je li se Strasser tek nedavno vratio u Buenos Aires?” “Čini se tako. Vratio se s nekakvog odmora. Imao je puno prtljage.” “Je li nakon povratka imao kakve posjetitelje?” Čovjek razmisli na trenutak. “Ja nisam nikoga vidio. Samo medicinsku sestru, koja je došla prije možda sat vremena...” “Medicinsku sestru!” uzvikne Anna. Pogledala je bijeli karavan koji je bio parkiran ispred kuće. Na karavanu je živim bojama pisalo: PERMANENCIA EN ČASA. “Idemo!” povikala je. “Čovječe!” reče Ben i ode za njom dok je jurila prema ulaznim vratima i potom nekoliko puta pozvonila. “Sranje”, progunđala je. “Zakasnili smo.” Yehuda Malkin stajao je straga i po strani. Za manje od minute vrata su se polako otvorila. Pred njima je stajao jako star čovjek, uvenuo i pogrbljen, a njegovo jako, preplanulo i grubo lice bilo je svo izborano. Josef Strasser. “Quien es e”ste?” rekao je, mršteći se. “Se estd metiendo en mis cosas - ya llego la enfermera que me tiene que revisar.” “Kaže da je medicinska sestra ovdje da ga pregleda”, reče Anna. Zatim mu se obrati glasnije. “Ne! Herr Strasser - čuvajte se te sestre, upozoravam vas!” Iza Nijemca pojavila se spodoba u bijelom. Ben reče: “Anna! Iza njega!” Sestra je došla do vrata i brzo govorila Strasseru kao da ga kori. “Vamos, Senor Albrecht, vamos para alld, que estoy apurada! Tengo que ver al pmximo paciente todavia!” “Kaže mu da požuri”, reče Anna Benu. “Ima još jednog pacijenta kojeg mora obići. Herr Strasser, ova žena nije prava medicinska sestra predlažem da je zatražite dokumente!” Žena u bijeloj odori zgrabila je starca za rame i nasilnim ga pokretnom povuka napola prema sebi. “Ya mismo”, rekla je. “Vamos!” Slobodnom je rukom dohvatila vrata da ih zatvori, ali Anna podmetne koljeno da bi je u tomu spriječila. Iznenada je sestra odgurnula Strassera na stranu i posegla rukom u odoru te brzom kretnjom izvukla pištolj. Ali Anna je bila još brža. “Ni makac!” Sestra je opalila. U istom se trenutku Anna okrene ustranu i sruši Bena na tlo. Dok je padao, Ben je začuo pucanj, a onda urlik poput zvjerinjeg. Shvatio je što se dogodilo: sestra je pucala u Annu, ali Anna se izmakla i pogođen je izraelski zaštitnik. Nasred čela pojavila mu se crvena ovalna rana, a na zatiljku, na mjestu gdje je metak izašao, prštala je krv. Anna ispali dva kratka hica i lažna se sestra izvije nauznak i padne na pod. I odjednom, nakratko, sve utihne. Toliko je bilo tiho da je Ben čuo pticu kako pjeva negdje u daljini. Anna reče: “Ben, jesi li dobro?” Progunđao je da jest. “O, Isuse”, reče kad se okrenula da vidi što se dogodilo. Onda se opet okrene prema vratima. Strasser je čučao na podu u svojem svijetloplavom frotirnom ogrtaču, zaklanjajući lice rukama, te neprestano naricao. “Strasser?” ponavljala je. “Gott im Himmel”, jaukao je. “Goti im Himmel. Sie haben mein Leben gerettet!” Bože nebeski. Spasili ste mi život. Slike. Bezoblične i nejasne, bez značenja ili oštrine, obrisi koji se pretvaraju u sivu maglu, nestaju u ništavilu poput tragova mlaznog aviona na vjetrovitu nebu. Najprije je to bila samo svijest, svijest bez definiranog

objekta. Bilo mu je tako hladno. Užasno hladno. Osim topline koja mu se širila iz grudi. A tamo gdje je bila toplina, osjećao je bol. To je bilo dobro. Bol je bila dobra. Bol je bila Arhitektova prijateljica. Mogao ju je podnositi, otjerati kad je potrebno. Istodobno, značila je da je još živ. Hladnoća nije bila dobra. Značila je da je izgubio puno krvi. Da je nastupio tjelesni šok kako bi se smanjio daljnji gubitak krvi: usporit će mu se bilo, srce će slabije kucati, žile u udovima stezat će se kako bi se smanjio dotok krvi u dijelove tijela koji nisu od vitalne važnosti. Morao je posložiti stvari. Bio je na tlu, nepokretan. Može li čuti? Na trenutak ništa nije ometalo duboku tišinu u njegovoj glavi. Potom, kao da je uspostavljena veza, čuo je glasove, slabe, prigušene, kao u unutrašnjosti neke zgrade... U unutrašnjosti kuće. U unutrašnjosti čije kuće? Sigurno je izgubio jako puno krvi. Sada se prisiljavao da povrati sjećanje na događaje proteklog sata. Argentina. Buenos Aires. Strasser. Strasserova kuća. Tu je očekivao Benjamina Hartmana i Annu Navarro i tu je naletio na... druge. Uključujući i nekoga naoružanog snajperskom puškom. Dobio je nekoliko metaka u prsa. Nitko to ne bi mogao preživjeti. Ne! Odbacio je tu pomisao. Bila je to neproduktivna pomisao. Pomisao amatera. Uopće nije pogođen. Dobro mu je. Oslabljen onoliko koliko može nadoknaditi, ali nije ispao iz trke. Oni misle da sam ispao iz trke, a u tome će biti njegova snaga. Slike su mu vrludale u mislima, ali ih je nakratko mogao zaustaviti; slike, kao fotografije iz putovnice, svoje tri mete. Redom: Benjamin Hartman, Anna Navarro, Josef Strasser. Um mu je bio mutan i neproziran kao ulje radilice, ali da, mogao bi funkcionirati. No ipak, bila je to stvar usredotočenosti misli: ozljede će pripisati drugom tijelu, živo zamišljenom vlastitom duhu, nekomu tko je iskrvario i u stanju je šoka, ali to nije on. Njemu je dobro. Kad skupi snagu, moći će se kretati, ponosno koračati. Ubijati. Svojom je snagom volje uvijek nadvladao zlu kob, i opet će. Da je neki promatrač pomno motrio tijelo Hansa Voglera, možda bi, usred burnog prikupljanja mentalne snage, zamijetio tek neznatni trzaj očne jabučice, ništa više. Sada se unaprijed planirao i mjerio svaki tjelesni pokret, kao kad čovjek koji umire od žeđi u pustinji racionira gutljaje iz ploške. Nijedan pokret ne smije biti uludo utrošen. Arhitekt je živio zato da bi ubijao. Bilo je to njegovo područje besprimjerne stručnosti, njegov jedini životni poziv. Sada će ubiti samo da dokaže da je još živ. “Tko ste vi”, upita Strasser visokim, hrapavim glasom. Ben je podigao pogled sa sestre - varalice, koja je u svojoj okrvavljenoj bijeloj odori bila izvaljena na podu i pogledao ubojicu koji ih je umalo oboje ubio te tajnovite zaštitnike koje je unajmio njegov otac, koji su sada obojica ležali mrtvi na pločama od crvene ilovače u dvorištu. “Herr Strasser”, reče Anna, “policija će doći svakog trenutka. Imamo jako malo vremena.” Ben je razumio što govori: argentinskoj policiji nije za vjerovati; ne bi smjeli biti ovdje kad dođe policija. Imaju vrlo malo vremena da od starog Nijemca saznaju ono što žele. Strasserovo lice bilo je svo nabrano i isprugano, ispresijecano bezbrojnim borama. Njegove su se usne jetrene boje rastegle prema dolje, čineći grimasu, a i one su bile nabrane, nalik izduženim suhim šljivama. Sa svake strane nosa širokih nosnica i punog raspuklina nalazile su se duboko upale oči, poput grožđica u kuglici tijesta. “Nisam ja Strasser”, prosvjedovao je. “Zabunili ste se.” “Znamo i vaše pravo i vaše lažno ime”, reče Anna nestrpljivo. “Kažite mi: je li ovo bila vaša redovita medicinska sestra?” “Ne, sestra koja mi obično dolazi ovaj je tjedan bolesna. Imam anemiju i potrebne su mi injekcije.” “Gdje ste bili posljednjih mjesec-dva?” Strasser se prebacivao s jedne na drugu nogu. “Moram sjesti”, usopljeno je disao. Polako se uputio hodnikom. Slijedili su ga do velike, kićene sobe pune knjiga. Bila je to knjižnica. Bilo je to predsoblje na kat, sa zidovima i policama od ulaštena mahagonija. “Skrivate se”, reče Anna. “Jer ste ratni zločinac.” “Ja nisam ratni zločinac!” prosikće Strasser. “Nedužan sam kao malo dijete.” Anna se osmjehne. “Ako niste ratni zločinac”, odgovorila je, “zašto se onda skrivate?” Skanjivao se, ali samo na trenutak. “Ovdje je postalo pomodno izručivati bivše naciste. Da, bio sam pripadnik nacionalsocijalističke stranke. Argentina otpisuje ugovore s Izraelom, Njemačkom i Amerikom - žele promijeniti sliku o sebi. Sada samo misle što će reći Amerika. Izručili bi me samo da udobrovolje američkog predsjednika. A znate, ovdje u Buenos Airesu traženje

nacista je posao! Za neke je novinare to stalan posao, tako zarađuju za život! Ali ja nikada nisam bio Hitlerov lojalist. Hitler je bio pogubni luđak - to je bilo jasno na početku rata. On bi nas sve uništio. Ljudi poput mene znali su da treba tražiti druga rješenja. Moji su ga ljudi htjeli ubiti prije nego napravi daljnju štetu našim industrijskim kapacitetima. A naša predviđanja bila su točna. Na kraju rata Amerika je imala tri četvrtine svjetskog investiranog kapitala i dvije trećine svjetskih industrijskih kapaciteta.” Zastao je i osmjehnuo se. “Bio je jednostavno loš poslovan čovjek.” “Ako ste se okrenuli protiv Hitlera, zašto vas ipak štiti Kamaradenwerk?” upita Ben. “To su nepismeni razbojnici”, prezrivo će Strasser. “Jednako tako ne poznaju povijest kao ni osvetnici koje pokušavaju osujetiti.” “Zašto ste otišli iz grada?” upadne Anna. “Bio sam na estanciji u Patagoniji čiji je vlasnik obitelj moje žene. Moje pokojne žene. U podnožju Anda, u provinciji Rio Negro. Ranč sa stokom i ovcama, ali vrlo luksuzan.” “Odlazite li tamo redovito?” “Sada sam bio prvi put. Žena mi je umrla prošle godine i... Zašto me to pitate?” “Zato vas nisu mogli naći da vas ubiju”, reče Anna. “Ubiju... Ali tko me pokušava ubiti?” Ben je pogledao u Annu i potaknuo je da nastavi govoriti. Odgovorila je: “Kompanija.” “Kompanija?” “Sigma.” Ben je znao da blefira, ali je to činila jako uvjerljivo. Nezvane, došle su mu u misli Chardinove riječi. Zapadni je svijet, kao i mnogi ostali, reagirao na te usluge i prihvaćao priče koje su ih pratile. Sada se Strasser prepustio teškim mislima. “Novo rukovodstvo. Da, to je to. Da, da.” Njegove su oči nalik grožđicama zasvjetlucale. “Sto je to “novo rukovodstvo”?” htio je znati Ben. “Da, naravno”, nastavi Strasser kao da nije čuo Bena. “Boje se da nešto znam.” “Tko?” poviče Ben. Strasser ga pogleda, zbunjen. “Ja sam im pomogao kod osnivanja. Alford Kittredge, Siebert, Aldridge, Holleran, Conover - sve te okrunjene glave korporacijskih carstava. Prezirali su me, ali su me trebali. Trebali su im moje veze visoko gore u njemačkoj vladi. Da pothvat nije bio valjano multinacionalan, ne bi bilo nade za uspjeh. Ja sam uživao povjerenje ljudi na samom vrhu. Znali su da sam za njih napravio ono zbog čega sam zauvijek izopćen iz običnog čovječjeg roda. Znali su da sam za njih napravio tu krajnju žrtvu. Bio sam posrednik kojemu su vjerovale sve strane. A sada je to povjerenje izdano, sada se pokazalo da je to uvijek bila obična komedija. Sada je postalo jasno da su me iskoristili za osobne ciljeve.” “Govorite o novim vođama - je li Jiirgen Lenz jedan od njih?” upita Anna žurno. “Lenzov sin?” “Nikada nisam upoznao tog Jiirgena Lenza. Nisam znao da Lenz ima sina, ali nisam s njim ni bio blizak.” “Ali obojica ste bili znanstvenici”, reče Ben. “Zapravo, izumili ste Zyklon-B, zar ne?” “Bio sam dio tima koji je izumio Zyklon-B”, odgovorio je. Povukao je svoj otrcani plavi ogrtač i popravio ga na vratu. “Sada me svi apologeti napadaju zbog moje uloge u tomu, ali ne shvaćaju koliko je taj plin bio elegantan.” “Elegantan?” ponovi Ben. Na sekundu je pomislio da je krivo čuo. Elegantan. Čovjek je bio gnusan. “Prije Zyklona-B vojnici su morali ubijati zatvorenike”, reče Strasser. “Bila je to grozna kupka krvi. Plin je bio tako čist, jednostavan i elegantan. I znate, Židovi su zbog gušenja plinom zapravo bili pošteđeni.” Ben ponovi. “Pošteđeni.” Bilo mu je zlo. “Da! U tim logorima harale su mnoge smrtonosne bolesti, pa bi mnogo duže patili i iskusili puno više boli. Gušenje plinom bila je najhumanija opcija.” Najhumanija. Gledam zlu u lice, pomisli Ben. Starac u frotirnom ogrtaču odaje pijetet. “Baš je to lijepo”, reče Ben. “Zato smo to zvali “poseban tretman”.” ; , “To je vaš eufemizam za istrebljenje.” “Ako želite.” Slegnuo je ramenima. Ali znajte, ja nisam odabirao žrtve za plinske komore kao što su činili dr. Mengele i dr. Lenz. Mengelea nazivaju anđelom smrti, ali zapravo je to bio Lenz. Lenz je bio pravi anđeo smrti.” “Ali vi ne”, reče Ben. “Vi ste bili znanstvenik.” Strasser je osjetio porugu. “Što vi znate o znanosti?” rekao je bijesno. “Jeste li znanstvenik? Imate li bilo kakvu predodžbu o tomu koliko smo mi nacistički znanstvenici bili ispred ostalog svijeta? Imate li predodžbu o tomu?” Govorio je visokim drhtavim glasom. U kutovima usana pojavila mu se pljuvačka. “Kritiziraju Mengeleove studije nad blizancima, a ipak vodeći svjetski genetičari još uvijek navode njegova otkrića! Još se uvijek koriste podaci dobiveni pokusima sa smrznutim ljudima u Dachauu! Saznanja iz Ravensbriicka o tomu što se događa sa ženskim menstrualnim ciklusom pod stresom - kad žene doznaju da će biti pogubljene -

predstvaljala su važan znanstveni napredak! Ili pokusi dr. Lenza u vezi sa starenjem. Pokusi izgladnjivanja sovjetskih ratnih zarobljenika, transplantacije organa - mogao bih tako nastaviti u nedogled. Možda nije uglađeno govoriti o tomu, ali još se uvijek koristite našom znanošću. Radije ne biste razmišljali o tomu kako su provođeni pokusi - no zar ne shvaćate da je jedan od glavnih razloga zašto smo bili tako napredni bio upravo taj što smo mogli obavljati pokuse na živim ljudskim bićima!” Strasserovo je izborano lice postalo još bijede dok je govorio, sve dok nije postalo bijelo poput krede. Ostao je bez daha. “Vi se Amerikanci gnušate kako smo mi provodili naša istraživanja, a vi za svoje transplantacije koristite tkivo abortiranih fetusa, zar ne? I to je prihvatljivo?” Anna je koračala gore-dolje. “Ben, nemoj raspravljati s tim monstrumom.” Ali Strasser nije htio prestati. “Dakako, postojale su mnoge ekscentrične zamisli, kao pokušaj da se od djevojaka naprave momci i obratno.” Smijuckao se. “Ili pokušaj da se naprave sijamski blizanci tako da se spoje vitalni organi blizanaca, što je bio potpuni promašaj, i na taj smo način izgubili puno blizanaca - “ “Jeste li nakon osnutka Sigme nastavili kontaktirati s Lenzom?” upita Anna, prekinuvši ga. Strasser se okrenuo, očito uznemiren upadicom. “Svakako, Lenz se oslanjao na moju stručnost i moje veze.” “Sto to znači?” upita Ben. Starac je slegnuo ramenima. “Rekao je da na nečemu radi, obavlja istraživanja - molekularna istraživanja - koja će promijeniti svijet.” “Je li vam rekao konkretno kakva su to istraživanja?” “Ne, meni nije. Lenz je bio skrovit, tajnovit čovjek. Ali sjećam se da je jedanput rekao: “Jednostavno ne možeš zamisliti na čemu radim.” Zamolio me da mu pribavim precizne elektronske mikroskope, koje je bilo vrlo teško dobiti tih dana. Tek su ih izumili. Htio je i različite kemikalije. Mnoge stvari nad kojima je bio embargo zbog rata. Htio je da mu se sve u sanducima, zapakirano pošalje u privatnu kliniku koju je osnovao u jednom starom Schlossu, dvorcu, kojega se dokopao tijekom invazije na Austriju.” “Gdje je to u Austriji?” upita Anna. “U austrijskim Alpama.” “Gdje u Alpama? Kojeg se grada ili sela sjećate?” ustrajala je. “Kako da se toga sjetim poslije svih tih godina? Možda mi nikada nije rekao. Sjećam se samo da ga je Lenz nazivao “Urarom” - jer je nekoć to bila nekakva tvornica satova.” Lenzov znanstveni projekt. “Laboratorij, dakle? Zašto?” i Strasserove su se usne razvukle. Prijekorno je uzdahnuo. “Da nastavi istraživanje.” “Kakvo istraživanje?” upita Ben. Strasser je zašutio, kao da se izgubio u mislima. “Hajde, recitel” reče Anna. “Kakvo istraživanje?” Ne znam. Puno je važnih istraživanja pokrenuto za vrijeme Reicha. To je bio posao Gerharda Lenza.” Gerhard Lenz: što je ono Sonnenfeld rekao o Lenzovim zastrašujućim pokusima u logorima? Pokusi na ljudima... ali kakvi? “I ne znate kakva je priroda tog posla?” “Danas ne. Znanost i politika - tim je ljudima sve to bilo isto. Sigma je od početka bila sredstvo za usmjeravanje potpore stanovitim političkim organizacijama i za podrivanje drugih. Ljudi o kojima razgovaramo - to su već bili ljudi od golemog utjecaja u svijetu. Sigma im je pokazala da bi, ukoliko udruže svoj utjecaj, cjelina mogla biti mnogo, mnogo veća od zbroja njezinih dijelova. Ako se udruže, bilo je vrlo malo toga na što ne bi mogli utjecati, čime ne bi mogli upravljati, što ne bi mogli koordinirati. Ali znate, Sigma je bila živo tkivo pa je, poput svega živoga, evoluirala.” “Da”, reče Anna. “Sredstvima najvećih korporacija na svijetu, zajedno sa sredstvima ukradenim iz državne Rechsbank. Znamo tko je bio u osnivačkom odboru. Vi ste posljednji živi član tog prvobitnog odbora. Ali tko su vam nasljednici?” Strasser je gledao niz hodnik, ali kao da je zurio ni u što. “Tko sada upravlja? Dajte nam imenal” vikne Ben. “Ne znam!” Strasseru prepukne glas. “Ljudima poput mene redovito šalju novac da bismo šutjeli. Bili smo lakeji, i na koncu smo bili isključeni iz unutarnje vlasti. Svi bismo već trebali biti višestruki milijarderi. Šalju nam milijune, ali to su mrvice, otpaci koji padaju sa stola.” Strasserove usne iskrivile su se u odvratan osmijeh. “Daju mi otpatke sa stola, a sada me žele smaknuti. Hoće me ubiti jer mi ne žele više plaćati. Pohlepni su i sram ih je. Poslije svega što sam učinio za njih, gledaju na mene kao na neku smetnju. I kao na opasnost, jer iako su mi vrata godinama bila zatvorena, ipak drže da previše znam. Kako mi je uzvraćeno to što sam im omogućio sve ovo što rade? Prezirom!” Rastući osjećaj bijesa - osjećaj prigušivan godinama - pridao

je njegovim riječima težak, metalan prizvuk. “Postupaju prema meni kao da sam neki bijedni rođak, kao crna ovca, kao smrdljivi skitnica. Kicoši se okupljaju na svom forumu pomodne odjeće i najviše se boje da ću im poput tvora upasti na zabavu. Znam gdje se okupljaju. Nisam takva budala, takav neznalica. I da su me zvali, ne bih im se pridružio u Austriji.” U Austriji. “O čemu govorite?” upita Ben. “Gdje se okupljaju? Recite mi.” Strasser mu je uputio pogled u kojemu je bio pomiješan umor i prijezir. Bilo je jasno da više ništa neće reći. “Kvragu, odgovorite mi!” “Svi ste isti”, ljutito će Strasser. “Prema nekomu moje dobi trebalo bi se odnositi s poštovanjem! Više vam nemam što reći.” Anna iznenada upozori. “Čujem sirene. Gotovo je, Ben. Idemo odavde.” Ben je stajao pred Strasserom. “Herr Strasser, znate li tko sam?” “Tko ste vi...?” promuca Strasser. “Moj otac je Max Hartman. Siguran sam da se sjećate tog imena.” Strasser zaškilji. “Max Hartman... Židov, naš blagajnik...?” “Točno. A kako su mi rekli, i on je bio časnik SS-a.” Ali Sonnenfeld je rekao daje to samo bilo pokriće, varka. Srce mu je tuklo, bojao se da će čuti Strasserovu potvrdu o Maxovoj ružnoj prošlosti. Strasser se nasmije, pokazavši načas svoje propale smeđe zube. “SS-ovac!” smijao se. “Nije on bio SS-ovac. Dali smo mu lažne dokumente SS-a kako bi ga ODESSA prokrijumčarila iz Njemačke u Švicarsku bez postavljanja pitanja. Bio je to dogovor.” Benu je krv jurnula u glavu. Osjetio je val olakšanja, tjelesno uzbuđenje. “Bormann ga je osobno odabrao za njemačku delegaciju”, nastavi Strasser. “Ne samo zato što je bio vješt u obrtanju novca nego i zato što smo trebali... figuru - “ “Figuru za reprezentaciju.” “Da. Industrijalcima iz Amerike i ostalima nije baš bilo po volji što su učinili nacisti. Bio je potreban židovski sudionik kako bi pružio legitimnost - da pokaže kako mi nismo bili loši Nijemci, da pokaže kako nismo fanatici, nismo Hitlerovi učenici. Za to je vaš otac puno dobio izbavio je obitelj iz logora, kao i puno drugih židovskih obitelji, a dobio je i četrdeset milijuna švicarskih franaka - gotovo milijun američkih dolara. Puno novca.” Jeziv osmijeh. “Sada se naziva “odrpinom u bogataškoj priči”. Je li milijun dolara odrpina? Ne mislim baš.” “Ben!” poviče Anna. Brzo je pokazala kožnu lisnicu s iskaznicom njezina Ministarstva pravosuđa. “Sigurno želite znati tko sam ja, Herr Strasser? Ovdje sam u ime američkog Ministarstva pravosuđa, Odjela za posebne istrage. Sigurna sam da znate tko su oni.” “Oho”, reče Strasser. “Pa, žao mi je što ću vas razočarati, ali ja sam argentinski građanin i ne priznajem vaše ovlasti.” Sirene su postajale sve glasnije, udaljene, čini se, samo nekoliko ulica. Anna mu se obratila. “Znači da ćemo vidjeti koliko je argentinska vlada ozbiljna u vezi s izručenjem ratnih zločinaca. Na stražnji ulaz, Ben.” Strasserovo je lice gorjelo od bijesa. “Hartmane”, rekao je promuklo. “Hajdemo, Ben!” Strasser je prstom pozivao Bena da dođe. Ben nije mogao odoljeti. Starac je počeo nešto šaptati. Ben je kleknuo da bi čuo. “Hartmane, znate li da je vaš otac bio jedan mali slabić?” reče Strasser. “Beskičmenjak. Kukavica i folirant koji se pretvara da je žrtva.” Strasserove su usne bile samo nekoliko centimetara od Benova uha. Glas mu je bio pjevan. “A vi ste folirantov sin, i to je sve. Za mene niste ništa više.” Ben sklopi oči, boreći se da ovlada gnjevom. Folirantov sin. Je li to istina? Ima li Strasser pravo? Strasser je vidljivo uživao u Benovoj nelagodnosti. “O, voljeli biste me odmah ubiti, zar ne, Hartmane?” reče Strasser. “Ali to nećete učiniti. Jer ste kukavica, poput svog oca.” Ben je vidio kako Anna odlazi hodnikom. “Ne”, reče. “Nego zato što bi mi bilo mnogo draže da ostatak svog života provedete u smrdljivoj ćeliji u Jeruzalemu. Volio bih da vam posljednji dani budu što neugodniji. Ubiti vas značilo bi potratiti metak.” Potrčao je za Annom kroz hodnik prema stražnjem dijelu kuće dok su sirene postajale sve glasnije. Puzi, nemoj hodati. Arhitekt je znao da bi mnogo teže bilo održati ortostatski tlak u glavi kad bi stajao uspravno, dok za to uopće nije bilo potrebe. Bila je to razumska odluka, a sposobnost da je donese bila je gotovo jednako tako ohrabrujuća kao i Glock koji mu je ostao u futroli na gležnju. Prednja vrata bila su otvorena, a hodnik prazan. Puzao je poput malog djeteta, ne obazirući se na široki trag krvi koji je ostavljao dok mu se košulja vukla po svijetlom podu. Svaki mu se metar činio poput kilometra. No neće se dati odvratiti. Najbolji si. Rekao mu je to njegov instruktor kad je imao sedamnaest godina, ispred cijelog bataljuna. Najbolji si. Rekao je to

zapovjednik Stasija u službenom izvješću koje je pokazao mladomu dvadesettrogodišnjem Hansu prije nego što ga je proslijedio svom nadređenom. Najbolji si. Bile su to riječi šefa uprave Stasija: upravo se vratio iz “lova” u Zapadnom Berlinu, gdje je likvidirao četvoricu fizičara - članova istaknutog međunarodnog tima iz Leipziga - koji su prebjegli dan prije. Najbolji si: rekao mu je jedan od najviših dužnosnika Sigme, sjedokosi Amerikanac s naočalama boje mesa. Bilo je to nakon što je inscenirao smrt istaknutog talijanskog ljevičara, ubivši ga hicem s druge strane ulice dok je čovjek bio u agoniji strasti s petnaestogodišnjom somalijskom kurvom. No slušao bi te riječi uvijek iznova. I iznova. Jer su bile istinite. A budući da su bile istinite, on neće odustati. Neće podleći gotovo presnažnom porivu da se preda, da zaspe, da prestane. Robotskom je preciznošću pomicao ruku i koljeno i odgurivao se naprijed hodnikom. Konačno, našao se u velikoj prostoriji na kat, čiji su zidovi bili prekriveni policama s knjigama. Gušterske su oči razgledale prostoriju. Njegove primarne mete nije bilo. Razočaranje, ali ne i iznenađenje. Umjesto toga, bio je tu izdajica Strasser koji je, krhka zdravlja, teško disao i znojio se i koji je također zaslužio smrt. Koliko je Arhitektu ostalo minuta na raspolaganju prije nego što izgubi svijest. Požudno je promatrao Strassera, kao da će gašenje Strasserova svjetla pripomoći obnavljanju njegova. Drhtavo se podigao s poda i čučnuo u položaj strijelca. Maleni Glock u njegovim rukama sada je dobio težinu topa, no nekako je uspio podići ruku sve dok je nije postavio pod točnim kutom. U tom je trenutku Strasser, vjerojatno potaknut poznatim mirisom krvi, konačno postao svjestan njegove prisutnosti. Arhitekt je promatrao kako su se oči nalik grožđicama trenutačno raširile, a onda se zaklopile. Povlačenje okidača sličilo je podizanju stola jednim prstom, ali on će svejedno to učiniti. “ učinio je. Je li doista? Kad nije čuo prasak pištolja pomislio je najprije da nije obavio zadatak. Onda je shvatio da su mu se počela gasiti osjetila. Soba se brzo mračila: znao je da su stanice mozga koje su ostale bez kisika prestale funkcionirati - da su najprije prestale funkcije sluha i vida te da će uskoro prestati i osjet. Prije nego što je dopustio da se i njemu zaklope oči, pričekao je da vidi kako Strasser pada na tlo. Kad je zaklopio oči, u trenutku se pojavila svjesnost da ih više nikada neće otvoriti; a onda više nije bilo nikakve svjesnosti. U svojoj su hotelskoj sobi Ben i Anna prebirali po hrpi novina koje su u žurbi putem kupili na kiosku. Chardin je govorio o nečemu što neposredno predstoji. A “forum pomodne odjeće” u Austriji koji je spomenuo Strasser bio je u skladu s člankom na koji su nedavno naišli: ali što je to bilo? Odgovor im je bio na dohvat ruku. Anna je našla članak u El Paisu, vodećim argentinskim novinama. Bio je tu još jedan kratak članak o Međunarodnom forumu o zdravlju djece - sazivu svjetskih voda da raspravljaju o hitnim pitanjima od uzajamne važnosti, osobito u odnosu prema zemljama u razvoju. Ali ono što ju je ovog puta privuklo bio je grad u kojem se treba održati sastanak: Beč, Austrija. Pročitala je članak. Bio je tu popis sponzora - medu ostalima, bila je tu i Lenzova zaklada. Čitala je članak Benu naglas, prevodeći sa španjolskog. Trnci su mu prošli niz leđa. “Moj Bože”, reče. “To je to! Sigurno. Chardin je rekao da su preostali samo dani. Ono o čemu je govorio sigurno je povezano s tom konferencijom. Pročitaj mi ponovno popis sponzora.” Anna pročita. Ben je počeo telefonirati. Nazivao je profesionalce za zaklade, ljude koji su bili oduševljeni što čuju jednog od svojih prilagatelja. Govoreći familijarnim tonom, Ben je u razgovoru s njima djelovao veselo i srdačno, ali ono što je saznao bilo je jako deprimirajuće. “To su veliki ljudi, ti iz Lenzove zaklade”, rekao mu je svojim milozvučnim neworleanskim naglaskom Geoffrev Baskin, direktor plana i programa Robinsonove zaklade. “To je zapravo njihovo ostvarenje, ali su jednostavno htjeli zadržati diskreciju. Oni su sazvali konferenciju, platili većinu računa - nije baš pošteno da se nama pripiše imalo slave. Ali pretpostavljam da su htjeli osigurati da to poprimi međunarodno značenje. Kao što sam rekao, doista su nesebični.” “To je lijepo čuti”, reče Ben. Zadržao je vedar ton iako je osjećao sve veću strepnju. “Možda ćemo im biti partneri na jednom posebnom projektu, pa sam htio čuti tvoje mišljenje o njima. Doista je lijepo to čuti.” Velikodostojnici i vođe iz cijelog svijeta okupit će se u Beču, pod pokroviteljstvom Lenzove zaklade. Moraju otići u Beč. Bio je to grad u kojem

bi najmanje smjeli pokazati svoja lica, a ujedno i grad u koji su morali otići jer nisu imali drugog izbora. Koračali su po hotelskoj sobi. Mogli su poduzeti mjere opreza mjere koje su sada za njih već bile rutinska stvar: prerušavanje, lažni identiteti, odvojeni letovi. Ali sada su rizici, čini se, bili mnogo veći. “Ukoliko ne trčimo za maglom, moramo pretpostaviti da će se vrlo pomno nadzirati svaki komercijalni let u Beč”, reče Anna. “Bit će u punoj pripravnosti.” Benu sine zamisao. “Sto si sad rekla?” “Bit će u punoj pripravnosti. Pogranična kontrola neće biti dječja igračka. Bit će više nalik na prolazak između dva reda ljudi oboružanih palicama.” “Prije toga.” “Rekla sam da moramo pretpostaviti kako će se svaki komercijalni let u Beč...” “To je to”, reče Ben. “Sto?” “Anna, riskirat ću. A rizik je u postocima manji od onog s kojim bismo se inače suočili.” $* “Slušam.” “Nazvat ću čovjeka po imenu Fred McCallan. To je stari čudak s kojim sam trebao ići na skijanje u St. Moritz.” “Išao si na skijanje u St. Moritz sa “starim čudakom”.” Ben se smete. “Pa, on ima unuku.” “Nastavi.” “No da ne okolišam, on ima privatni zrakoplov. Gulfstream. Jedanput sam bio u njemu. Sav je crven. Crvena sjedala, crveni sag, crveni televizor. Fred bi trebao biti tamo u hotelu, a zrakoplov na malom aerodromu u Churu.” “Dakle, nazvat ćeš ga i zamoliti ga da ti da ključeve. Kao da posuđuješ nečiji kamionet kako bi prevezao namirnice?” “Pa...” Anna zavrti glavom. “Istina je što kažu - bogataši su doista drukčiji od nas ostalih.” Brzo ga je pogledala. “Mislim, dakako, samo na sebe.” “Anna...” “Užasno me strah, Ben. Loše šale idu uz profesiju. Slušaj, ne poznam tog tipa. Ako misliš da mu možeš vjerovati - ako to govori tvoje srce - onda ću se tomu pokoriti.” “Jer imaš pravo; nadzirat će se komercijalni letovi...” Anna energično klimne glavom. “Ako ne dolaze iz zemalja kao što je Kolumbija, privatni letovi uglavnom imaju prilično slobodan prolaz. Ako njegov pilot može, recimo, prebaciti Gulfstream u Bruxelles...” “Idemo ravno u Bruxelles, uz pretpostavku da nitko nije provalio identitet koji nam je pribavio Oscar. Onda ćemo se prebaciti u Fredov privatni zrakoplov i odletjeti u Beč. Tako putuju i šefovi Sigme. Vjerojatno neće očekivati da će u Gulfstreamu biti dva bjegunca.” “Dobro, Ben”, reče Anna. “Zovem ovo početkom plana...” Ben je nazvao broj hotela Carlton i pričekao trenutak da se javi recepcija. Glas Freda McCallana grmio je i putem međunarodne telefonske veze. “Moj Bože, Benjamine, znaš li koliko je sati? Nije važno, pretpostavljam da zoveš da se ispričaš. Iako ja nisam taj komu se trebaš ispričati. Luise je bila očajna. Očajna. A vas dvoje imate toliko toga zajedničkog.” “Shvaćam, Frede, i ja...” “Ali zapravo mi je drago što si konačno nazvao. Znaš li da o tebi govore apsurdne stvari? Nazvao me neki tip i napunio uši. Govore da...” “Moraš mi vjerovati, Frede”, reče Ben žurno, prekinuvši ga, “u tim pričama uopće nema istine - mislim, u svemu tomu za što me optužuju, moraš mi vjerovati kad ti kažem da...” “Ma nasmijao sam mu se u lice!” reče Fred, ne obazirući se na Benovu upadicu. “Rekao sam mu da si možda to pokupio u svojim jezivim engleskim internatima, ali i ja sam prošao Deerfield i nema na ovoj Zemlji čovjeka koji...” “Cijenim tvoje pouzdanje, Frede. Stvar je...” “Vrhunski si tenisač, rekao sam mu. Bio si, zar ne?” “Pa, zapravo...” “Laka atletika? Ja sam bio lakoatletičar - jesam li ti ikada pokazao svoja odličja? Louise misli da je smiješno što se još pušem s njima, a prošlo je već pedeset godina. Ima pravo. Ali ja sam nepopravljiv.” “Frede, moram te zamoliti za jednu doista veliku, veliku, veliku uslugu.” “Za tebe, Benny? Pa ti si praktički član obitelji, ti to znaš. Jednog ćeš dana možda doista i postati član obitelji. Samo reci, dječače. Samo reci.” Kao što je Anna rekla, to je bio tek početak plana, ništa više. Ali njegova će razrada zahtijevati više vremena nego što su ga imali na raspolaganju. Jer jedino što je bilo sigurno bilo je to da su morali što prije otići u Beč, jer će inače biti prekasno. Ako već, kako je kazao Chardin, nije bilo prekasno. “ 39 Hotel je bio u bečkom sedmom okrugu i odabrali su ga jer je bio prikladno nepoznat, a orijentirao se uglavnom na njemačke i austrijske turiste. Na putu u Bruxelles, u odori Davida Painea, Ben je stigao prvi, nekoliko sati prije Anne, koja je posljednji put koristila lažni identitet Gavatri Chandragupte i putovala zasebnim letom preko Amsterdama. McCallanova pilota, genijalnog Irca po imenu Harry Hogan, zbunila je neobiča odjeća njegovih gostiju, a još ga je više zbunilo to što mu nisu htjeli reći kamo planiraju

putovati; no starčić je bio odrješit u svojim uputama: što Ben želi, Ben će i dobiti. Ne treba postavljati nikakva pitanja. U usporedbi s raskoši Gulfstreama i iskrenom srdačnošću Harrvja Hogana, hotel se doimao turobno i depresivno. Još više stoga što Anna još nije stigla: dogovorili su se da bi zajedničko putovanje s aerodroma predstavljalo rizik koji je bolje izbjeći. Putovali su odvojeno i zasebnim rutama. Ben je bio sam u sobi i osjećao se kao u kavezu, tjeskobno. Bilo je podne, ali vrijeme je bilo loše; kiša je škropila malene sobne prozore i pojačavala njegov osjećaj potištenosti. Razmišljao je o Chardinovu životu, o nevjerojatnim načinima na koje su ti korporacijski rukovoditelji oblikovali zapadni svijet i upravljali njime. Razmišljao je i o svom ocu. Je li bio žrtva? Jesu li drugi bili njegove žrtve? Ili oboje? Max je unajmio ljude da paze na njega - čuvare, babj-sittere, zaboga. Na neki je način to bilo tipično za njega: ako Ben neće ostaviti stare tajne zakopanima, onda će ga Max pokušati kontrolirati na svoj način. Bilo je to ujedno i krajnje iritantno i dirljivo. Kad je Anna stigla - dijelili su sobu kao gospodin i gospoda Paineford - zagrlio ju je, položio svoje lice na njezino te osjetio da mu tjeskoba pomalo jenjava. Osjećali su se prljavo od daleka putovanja, pa su se istuširali. Anna je dugo ostala u kupaonici te izašla u frotirnom ogrtaču. Njezina tamnosmeđa kosa bila je začešljana prema natrag, a koža joj se sjajila. Dok je tražila odjeću u svom kovčegu, Ben je rekao: “Ne želim da ideš Lenzu sama.” Nije ga pogledala. “O, je li to uputno?” “Anna, ne znamo zapravo ni tko je Jiirgen Lenz.” Držeći bluzu u jednoj ruci i mornarsku suknju u drugoj, okrenula se prema njemu s bljeskom u očima. “U ovom trenutku to nije važno. Moram razgovarati s njim.” “Gledaj, tko god on bio, možemo pretpostaviti da je on u najmanju ruku bio upleten u ubojstvo šestorice staraca diljem svijeta. I mog brata. I da je postao glavni čovjek u zavjeri koja, prema Chardinovim riječima, nema vanjskih granica. Lenz poznaje moje lice i sada bez sumnje zna gdje sam. Zato je sasvim vjerojatno da zna da putujem s tobom, što znači da je lako moguće da je vidio tvoju fotografiju. Za tebe nije sigurno da ideš tom čovjeku.” “Ne poričem to, Ben. Ne možemo si dopustiti taj luksuz da biramo između onoga što je sigurno i onoga što je opasno: što god u ovom trenutku radili uključivat će opasnost. Čak i ako ništa ne činimo. Osim toga, ako me ubiju nakon što mu postavim pitanja o seriji ubojstava diljem svijeta, odmah će postati predmetom sumnji - a doista ne vjerujem da on to želi.” “Zašto uopće misliš da će te primiti?” Položila je odjeću na rub kreveta. “Najbolji način da ga se izigra jest ne izigravati se s njim.” “ “Ne sviđa mi se kako to zvuči.” “To je čovjek koji je navikao imati sve pod kontrolom, navikao manipulirati ljudima i događajima. Zovi to arogancijom ili znatiželjom, ali htjet će se sastati sa mnom.” “Slušaj me, Anna...” “Ben, mogu se brinuti o sebi. Doista mogu.” “Očito”, prosvjedovao je. “Jednostavno - “ Zaustavio se. Čudno ga je promatrala. “Sto?” “Ti si zaštitnički tip, zar ne?” “Ne znam baš jesam li zaštitnički tip. Samo sam - “ Pristupila mu je i promatrala ga kao da razgleda neki izložak u muzeju. “Kad smo se upoznali, mislila sam da si još jedan tipičan bogat, sebičan razmaženko.” “Vjerojatno si imala pravo.” “Ne bih rekla. Je li to, dakle, bila tvoja uloga u obitelji - da budeš skrbnik?” Ben se našao u neprilici i nije znao kako da odgovori. Možda je imala pravo, ali to iz nekog razloga nije htio reći. Umjesto toga, privukao ju je bliže k sebi. “Ne želim te izgubiti, Anna”, rekao je tiho. “U životu sam izgubio previše ljudi.” Zaklopila je oči i čvrsto ga zagrlila; oboje su bili uznemireni, prenapeti, iscrpljeni, no kad su se zagrlili među njima je zavladao trenutak spokojstva. Udahnuo je njezin nježni cvjetni miris i nešto se u njemu rastopilo. Onda se ona nježno povukla. “Imamo plan i moramo ga slijediti, Ben”, rekla je nježno, ali odlučno i brzo se odjenula. “Moram podići pošiljku u uredu DHL-a, a onda obaviti poslovni razgovor.” “Anna”, rekao je Ben. “Moram ići. Možemo razgovarati poslije.” “O, Isuse dragi”, rekao je policajac Burt Connellv. Tek je šest mjeseci bio u 166. virginijskoj cestovnoj ophodnji i još se nije bio navikao na prometni masakr. Osjetio je kako mu se okreće želudac te pojurio i povratio uz cestu. Uprskao je svoju čistu plavu odoru pa ju je pobrisao rupčićem. Onda je bacio i rupčić. Iako je padao mrak i svjetlo je bilo slabo, jasno je vidio krv poprskanu po cijelom vjetrobranskom staklu i čovjekovu glavu na kokpitu. Bila je otrgnuta s tijela i užasno spljoštena u takozvanom “drugom

sudaru”, kako se naziva udarac putnika unutar samog vozila. Connellyjev partner, policajac Lamar Gravdon, bio je već više od godinu dana u cestovnoj ophodnji. Već je vidio nekoliko jezivih nesreća i znao je zadržati svoj ručak u želucu. “Ovo je grozno, Burt”, reče Gravdon tapšući svog partnera po leđima. U njegovim se smeđim očima ogledala nekakva mučna razmetljivost. “Ali vidio sam i groznije prizore.” “Jesi li mu vidio glavu!” “Barem nema male djece. Prošle godine bio sam na prizorištu nesreće u kojoj je djetešce izletjelo kroz prozor Impale i bilo odbačeno sto metara u zrak. Kao neka krpena lutka. To je bilo grozno.” Connelly se nekoliko puta nakašljao pa se uspravio. “Oprosti”, reče. “To lice. Sad mi je dobro. Je li hitna na putu?” “Trebala bi biti ovdje za deset minuta. Ali njega ništa ne boli.” Gravdon je glavom pokazao prema unesrećenome odrubljene glave. “Dakle, kakva je situacija ovdje? Nesreća u koju je uključeno samo jedno vozilo?” Statistički, takve su nesreće najčešće. “Ni pod razno”, reče Gravdon. “Ovo ne bi napravila nikakva zaštitna ograda. To se događa kad se zabiješ u jedan od onih Kenworthovih tegljača automobila, a na ovoj ih cesti ima kol”ko o”š. Kod tih je čudovišta stražnji kraj nizak i ima ravan čelični rub - poput oštrice noža. Ako si iza njega i on naglo zakoči, moraš se naglo sagnuti jer će ti inače odrubiti glavu. Kladim se da je to to.” “Sto je onda s drugim čovjekom? Gdje je prokleti kamion?” Connelly je počeo dolaziti k sebi. Čudno, ali je opet pomalo počeo osjećati glad. ^ “Čini se kao da je odlučio ne zadržavati se ovdje”, reče Gravdon. “Pa, hoćemo li to ispitati?” “Javio sam radioni. Dispečer je dobio informaciju. Ali, iskreno, ne bih se okladio na to. Sada bi bilo dobro identificirati momka. Pregledaj mu džepove.” Iako je krov crvenog Taurusa bio ulubljen, vrata s vozačeve strane lako su se otvorila. Connellv je navukao rukavice od lateksa prije nego je stao prekopavati po džepovima obezglavljenoga; to je bio postupak u slučaju kad je odjeća natopljena krvlju. “Reci mi kako se zove pa ću i to javiti radiom”, dovikne mu Gravdon. “Vozačka dozvola je na ime Dupree, Arliss Dupree”, reče Connellv. “Stanuje u Glebe Roadu u Arlingtonu.” “To je sve što trebamo znati”, reče Gravdon. “I ne moraš se tako držati, Burt. Sada možemo čekati ophodnju.” Zgrada u kojoj se nalazila Lenzova zaklada bila je sagrađena od stakla i mramora, u stilu Bauhaus. Predvorje je bilo puno svjetla, jednostavno namješteno bijelim kožnim foteljama i sofama. Anna je zamolila recepcionarku da nazove ured direktora. Znala je da je tu jer je to provjerila telefonom. “Sto da kažem, tko se želi sastati s dr. Lenzom?” upitala je. “Zovem se Anna Navarro. Agentica sam američkog Ministarstva pravosuđa.” Razmišljala je bi li nastupila pod nekim lažnim imenom, no odbacila je to. Kao što je rekla Benu, zaključila je da je najbolji način da ga se izigra ne izigravati se s njim. Ako je napravio i samo letimičnu provjeru, znat če za njezin status odmetnika. No hoće li ga to odvratiti od toga da se sastane s njom ili će ga baš privući? Ako su njihove teorije o Alanu Bartlettu bile točne, Jiirgen Lenz možda već dosta zna o njoj. Ali nije znao - nije mogao znati - što je ona sve doznala i što je prenijela drugima. Morala se osloniti na njegovu znatiželju, njegovu aroganciju i, iznad svega, njegovu želju da vlada situacijom. Htjet će saznati predstavlja li ona za njega kakvu opasnost i htjet će to sam procijenti. Recepcionarka je podigla slušalicu i tiho razgovarala, a onda slušalicu predala Anni. “Izvolite.” Žena koja se javila bila je ljubazna, ali odlučna. “Bojim se da dr. Lenz danas ima sve termine popunjene. Možda biste se mogli predbilježiti za koji drugi dan? Bojim se da su sada svima pune ruke posla zbog tog Međunarodnog foruma o zdravlju djece.” Sigurno je izbjegava, no je li to zbog toga što je čuo s kojom je ustanovom povezana ili zbog toga što je već znao njezino ime? Možda se žena nije ni potrudila prenijeti mu poruku. “Doista ne mogu čekati”, reče Anna. “Moram se s njim sastati što je prije moguće jer se radi o nečemu krajnje hitnom.” “Možete li mi reći o čemu želite razgovarati s dr. Lenzom?” Oklijevala je. “Molim vas, recite mu da se radi o nečemu osobnom.” Spustila je slušalicu i nervozno koračala predvorjem. Evo me u zvjerinjem brlogu, pomislila je. U središtu tame, koje je prozračno i puno svjetla. Zidovi od bijelog mramora iz Carrare bili su goli, osim reda uvećanih fotografija koje su prikazivale niz humanitarnih pothvata koje je podupirala Lenzova zaklada. Bila je tu fotografija neke izbjegličke obitelji od nekoliko pokoljenja - neka bezuba pogrbljena starica, ispaćena lica muža i žene otvrdnula

od vremena i njihova djeca u dronjcima. Fotografija je nosila jednostavan natpis: KOSOVO. Sto je to značilo? Što je Lenzova zaklada imala s izbjeglicama? Bio je tu portret čudno smežurane djevojčice tankog nosa, kože poput pergamenta, velikih očiju i duge kose, koja je očito bila vlasulja. Smiješila se i pokazala guste, nepravilne zube. Bila je to ujedno i mala djevojčica i starica. Ova je fotografija nosila natpis PROGERIA, HUTCHINSON-GILFORDOV SINDROM. Bila je tu i poznata neugodna i šokantna fotografija zatvorenika u koncentracijskim logorima koji su sa svojih ležajeva na kat znatiželjno gledali u fotografski aparat. HOLOKAUST. Neobičan niz pothvata. Sto ih je povezivalo? Anna osjeti nečiju prisutnost i osvrne se. U predvorju se pojavila starija žena kojoj su na lančiću oko vrata visjele naočale za čitanje. “Gospođice Navarro”, rekla je. “Imate sreće. Dr. Lenz je uspio odvojiti nekoliko minuta da vas primi.” U sjedištu službe osiguranja na četvrtom katu neki se tehničar nadvio nad kontrolnu ploču. Pomoću jojsticka okretao je i zumirao jednu od kamera smještenih na zidu. Svijetlosmeđe lice posjetiteljice ispunilo je sada tanki plazmatski zaslon. Pritiskom na gumb zaustavila se slika. Pomoću fizionomijske metrike od trideset i sedam točaka lice se moglo digitalno usporediti s nizom fotografija arhiviranih u opsežnoj bazi podataka u sustavu. Tehničar je nekako vjerovao da sustavu neće trebati puno da pronađe odgovarajuću fotografiju. Imao je pravo. Tihi elektronski cvrkut dao mu je na znanje da je sustav usporedio fotografiju s odgovarajućim dokumentom na popisu. Kad se na monitoru pojavio stupac s informacijama, podigao je slušalicu i nazvao Lenza izravno na broj telefona koji se nalazio na njegovu radnom stolu. Jiirgen Lenz bio je upravo onakav kakvim ga je Ben opisao, mršav poput hrta, sjedokos, elegantan i šarmantan. Nosio je savršeno skrojeno odijelo od tamnosivog flanela, uredno ispeglanu bijelu košulju i kravatu od fulara. Sjedio je na stolcu u stilu Chippendale, okrenut prema njoj, a ruke su mu bile sklopljene u krilu. “Dakle, ulovili ste me”, rekao je dok joj je vraćao iskaznicu. “Kako, molim?” “Pobudili ste moju radoznalost. Rekli su mi da me treba žena iz američke vlade u vezi s “nečim osobnim” - kako sam mogao odoljeti takvom mamcu?” Pitala se koliko je znao o njoj. Odmah je zapazila da je gladak i tvrd kao ulašten kamen. “Hvala što ste me primili”, uzvrati mu Anna ljubaznost. “Na posebnom sam zadatku. Istražujem seriju ubojstava po svijetu - “ “Ubojstava?” rekao je. “Sto bih vam ja mogao reći o ubojstvima?” Znala je da ima samo jednu priliku i morat će ga dobro uzdrmati. I najmanja slabost, oklijevanje i nesigurnost, i igra je gotova. Držat će se jedine stvari koja je bila od neposredne važnosti: umorstava povezanih sa Sigmom. “Sve su žrtve bile povezane s korporacijom poznatom kao Sigma, čiji je osnivač bio Gerhard Lenz. Utvrdili smo da postoji izravna veza između ubojstava i podružnice kemijskog diva Armakona, u čijem ste vi odboru...” Na njezino iznenađenje, Lenz kao da se opustio. Slatko se i od srca nasmijao. “Gospođice Navarro, svih ovih godina u kojima vodim rat protiv zla koje je učinio moj otac bio sam optuživan za mnoge grozne stvari - za nelojalnost obitelji, nelojalnost svojoj zemlji, oportunizam, neiskrenost i ne znam što sve ne - ali me još nikad nitko nije optužio za ubojstvo!” Anna je znala što može očekivati. Imat će sigurno držanje, neće se sukobljavati, izmicat će. Zato je pokušavala predvidjeti svaki njegov odgovor, pa je bila pripravna što će reći. “Dr. Lenz”, rekla je, “nadam se da ne niječete da ste u odboru Armakona.” “To je čisto honorarno.” Oklijevala je, a potom rekla: “Ne želim vam tratiti vrijeme. Kao što znate, Armakon je tajni vlasnik philadelphijske biotehnološke tvrtke u osnutku po imenu Vortex.” Promatrala mu je lice. U očima mu je bio neutralan, uzdržan izraz. “Siguran sam da je Armakon vlasnik mnogih nevažnih tvrtki u osnutku po cijelom svijetu. I što s tim?” “Vortex je”, nastavila je, “izumitelj i proizvođač sintetske tvari koja se koristi u temeljnim istraživanjima, za molekularno obilježavanje. Također je smrtonosni otrov koji, kad ga se uštrca u nečiji krvotok, izaziva trenutačnu smrt uslijed klijenuti srca, a potom se ne može utvrditi njegovo postojanje u krvi.” Odgovorio je ravnodušnim glasom: “Zanimljivo.” “Upravo je taj toksin pronađen u očnoj tekućini nekolicine ovih ubijenih.” “Želite li time nešto reći?” “Da”, rekla je tiho gledajući ga u oči. Trenutačno je zapanji ono što je tamo vidjela: potpuni gorući prijezir. “Imam dokaze koji vas izravno povezuju s tim ubojstvima.” Na trenutak čulo se samo

tiktakanje sata. Lenz je, natmuren, sklopio ruke. Doimao se poput luteranskog svećenika. “Agentice Navarro, sve te grozne optužbe koje nabacujete na mene. Sve te grozne stvari za koje kažete da sam učinio. Odvojio sam vrijeme u današnjem krajnje natrpanom rasporedu - vrijeme koje baš ne bih smio protratiti - jer sam pomislio da bismo si na neki način mogli međusobno pomoći. Pomislio sam da je možda neki moj prijatelj u nevolji. Možda nekome treba moja pomoć, i obratno. Umjesto toga dolazite ovamo u “ribolov”, ako se to tako naziva.” Ustao je sa stolice. “Mislim da ćete morati otići.” Dok joj je srce udaralo, pomislila je: Ne tako brzo, nitkove. “Još nisam gotova”, rekla je takvom odlučnošću da je mogla zapaziti kako ga je to iznenadilo. “Agentice Navarro, ja doista ne moram razgovarati s vama. Ispravite me ako imam krivo, ali tko me god posjećuje kao agent američkog provedbenog zakonodavstva ovdje je kao gost u mojoj zemlji. Ako me želite ispitivati zbog onoga što je bio moj otac, morate zatražiti dopuštenje austrijske vlade, je li tako? Jeste li to učinili?” “Nisam”, priznala je, pocrvenjevši. “Ali da budem jasna - “ “Ne, gospođice”, rekao je povišenim glasom. “Da ja budem jasan. Niste to učinili jer više niste uposlenik svoje vlade. Zapravo ste bjegunac od zakona. Stavimo karte na stol. Vaša su vas istraživanja odvela izvan granica zakonitog postupanja. Moja mi je tajnica prenijela vaše uporne zahtjeve da se sa mnom sastanete kao američka agentica. Na moje je traženje obavila nekoliko telefonskih razgovora kako bi provjerila vaš identitet.” Nije skidao pogled s njezina lica. “Otkrila je da ste tražena osoba. Ali vi ste sigurno očekivali da ćemo poduzeti takve mjere opreza. I svejedno ste došli k meni. To je još više pobudilo moju znatiželju.” “Sve sam učinila da vam razbijem svakodnevnu monotoniju”, reče Anna. “Stavite se u moj položaj, gospođice Navarro. Nekakva nepokorna američka agentica pokazuje vrlo čudno zanimanje za mene - ne događa se to svaki dan. Prirodno je da me zanima što je na stvari. Jeste li naišli na nekoga ili nešto što predstavlja prijetnju za mene? Jeste li istupili iz reda i došli mi reći za neku neprijateljsku zavjeru unutar američke obavještajne zajednice? Znamo da su nam naša istraživanja u vezi s Operation Paper Clipom stvorila neprijatelje u nekim američkim krugovima. Jeste li me došli upozoriti na neku neposrednu opasnost? Proradila je mašta. Svakovrsne su se misli rojile. Kako sam mogao odoljeti, a da se ne sastanem s vama? Znali ste da neću moći odoljeti.” “Skrećete s teme”, prekine ga Anna. “Nitko od ovih - “ Lenz je nastavio govoriti. “Zato ćete razumjeti koliko me razočaralo što ste došli samo zato da na mene navalite te apsurdne, neutemeljene optužbe koje se mogu lako odbaciti. Iz svega što se vidi, ne samo da ste izvan ograde, kako to vole reći vaši sunarodnjaci - već ste izvan pameti.” Pokazao je na svoj radni stol. “Samo moram podići slušalicu i pozvati svog prijatelja u Ministarstvu pravosuđa i bit ćete predani na milost američkim vlastima.” Želiš borbu, pomislila je, dobit ćeš je. Neće je uplašiti. Jer previše zna o njemu. “Imate potpuno pravo”, rekla je mirno. “Mogli biste podići slušalicu i to učiniti. Ali pitam se bi li to poslužilo vašim interesima.” Lenz se okrenuo leđima prema njoj i pohrlio prema izlazu. “Gospođice Navarro, vaše me šašave igre doista ne zanimaju. A sada, molim vas, odmah napustite moj ured ili ću biti prisiljen - “ “Upravo prije nego što sam došla ovamo svratila sam u ured DHLa, gdje me čekao jedan dokument. Sadržavao je rezultate istrage koju sam zatražila. Poslala sam im vaše otiske prstiju i zatražila od laboratorija da ih identificira. Dugo je potrajalo. U našem odjelu za otiske prstiju trebali su duboko kopati dok nisu ustanovili čiji su otisci. Ali uspjeli su.” Uzdahnula je. “Dr. Lenz, znam tko ste. Ne razumijem to, ne mogu to doista dokučiti, da budem iskrena. Ali znam tko ste zapravo.” Bila je nasmrt preplašena, bilo ju je strah više nego ikada prije. Srce joj je bubnjalo; krv joj je suknula u glavu. Znala je da nema uzmaka. Lenz se naglo zaustavi, ni metar od izlaza, te zatvori vrata. Kad se okrenuo, lice mu je potamnjelo od bijesa. 40 Ben se priključio skromnom mnoštvu novinara i kamermana koji su se okupili ispred Građanskog središta u Wiener Stadthalle, velike kamene građevine u kojoj se trebao održati Međunarodni forum o zdravlju djece. Uspostavio je vizualni kontakt s nekim hladnim čovjekom jadna izgleda - trbušastim, sredovječnim, odjevenim u izlizani žućkastosmeđi trenčkot. Ben ispruži ruku. “Ja sam Ron Adams”, reče. “Iz časopisa American Philantropj. Dugo ovdje stojite?” “Predugo”, reče čovjek. Govorio je londonskim

narječjem. “Jim Bowen, Financial Times. Europski dopisnik i patetični bijednik.” Uputio je Benu šaljiv, podrugljivo-zlokoban pogled. “Moj me urednik slatkorječivo nagovorio da dođem ovamo pun obećanja o šniclima, štrudlima i sacher-tortama, pa sam pomislio: “Pa to je onda u redu.” Higgins nikada neće čuti kako je to završilo: to je svečana zakletva. Dva dana stajanja na ovoj krasnoj ledenoj kiši, jajca su mi se pretvorila u ledene kuglice, ispušio sam gotovo posljednju cigaretu, a sve što imamo jesu prokleto iste objave za tisak koje faksiraju svim uredima.” “Ali jamačno ste vidjeli neke prilično velike zvjerke kako bazaju nutra-van. Vidio sam popis gostiju.” “Pa, u tomu je stvar - gdje god da su, ovdje nisu. Možda im je program jednostavno dosadan, kao i svima ostalima. Vjerojatno su svi odlučili iskrasti se i otići malo na skijanje. Vidio sam samo one s B-popisa. Naš je fotograf otišao na piće. Mislim da je to također dobra zamisao. I ja razmišljam da skočim za ugao na kriglu, samo što u ovoj zemlji poslužuju prehladno pivo. Jeste li to primijetili? Osim toga, ima okus po mokraći.” Velike zvjerke nisu bile ovdje? Je li to značilo da se konklava Sigme nalazila negdje drugdje? Benu se zgrči želudac: je li se prevario? Možda je Strasser pogriješio. Ili su možda on i Anna imali neke krive pretpostavke. “Priča li se što o tomu gdje se zadržavaju glavonje?” Zadržao je ležeran ton. Londonski je novinar frknuo nosom. “Ma užas jedan. Znate što je to? To vam je poput onih pederskih noćnih klubova u kojem svi pravi nekonvencionalni tipovi budu uvedeni u neku posebnu prostoriju, dok se konvencionalci zadržavaju u nekom toru sa slamom na podu.” Prekapao je po zgnječenoj i gotovo praznoj kutiji Silk Cutsa. “Užas jedan.” Benu su se rojile misli. Jurgen Lenz očito je ovamo pozivao zvjerke. Jednako tako očito, stvarna se radnja uopće nije odvijala na konferenciji. Bez dvojbe, odgovor valja pronaći u djelatnostima Lenzove zaklade. A tu bi neizravni pristup vjerojatno najbrže postigao rezultate. Kad se vratio u hotel, dao se na telefoniranje, pogledavajući stalno na sat. Htio je prikupiti što više informacija prije nego što on i Anna na kraju dana usporede svoje bilješke. “Austrijska zaklada za rak.” “Molim vas, htio bili razgovarati s osobom koja je zadužena za prikupljanje financijskih sredstava”, reče Ben. Nastupio je prekid uz nekoliko sekundi glazbe - “Priče iz Bečke šume”, naravno - a onda se javio drugi ženski glas. “Schimmel.” “Frau Schimmel, zovem se Ron Adams. Američki sam novinar u Beču. Radim na profilu Jiirgena Lenza za časopis American Vbilantrophy.” Dotad umoran administratoričin glas odmah je postao živahan. “Da, svakako! Kako vam mogu pomoći?” “Osobito me zanima - u svjetlu Međunarodnog foruma o zdravlju djece - da dokumentiram njegovu velikodušnost, njegovu potporu vašoj zakladi, njegovu angažiranost, i tomu slično.” Nejasno pitanje izvabilo je još nejasniji odgovor. Oduljila je s pričom. Kad je spustio slušalicu, bio je frustriran. Bio je nazvao Lenzovu zakladu i zamolio nekog nižeg namještenika za popis svih dobrotvornih ustanova kojima su novčano pomagali. Namještenik nije postavljao nikakva pitanja: kao institucija oslobođena od poreza, Lenzova je zaklada bila obvezna objelodaniti sve svoje darove. Ali nije imao pojma o tomu što je zapravo tražio. Bezglavo je pokušavao nešto ispipati. Morao je postojati način da se probije fasada Jurgena Lenza, filantropa. No čini se da nije bilo logike u vrsti Lenzovih darovnica, nije bilo neke ustaljenosti, nekog organizacijskog načela. Rak - Kosovo - progerija - njemačko-židovski dijalog? To su bile glavne odrednice. No, je li medu njima bilo kakve povezanosti, to je tek trebao otkriti, iako je već nazvao tri dobrotvorne ustanove. Još jedan pokušaj, rekao je sam sebi, a onda dosta. Ustao je od pisaćeg stola u hotelskoj sobi, uzeo Pepsi iz malog hladnjaka, vratio se za pisaći stol i nazvao još jedan broj s popisa. “Halo, Institut za progeriju.” “Molim vas, mogu li razgovarati s osobom koja je zadužena za prikupljanje financijskih sredstava?” Prošlo je nekoliko sekundi. “Meitner.” “Da, Frau Meitner, moje ime je Ron Adams...” Bez puno nade upustio se u sada već rutinski intervju. Poput svih administratorica s kojima je razgovarao, i ova je žena bila velika obožavateljica Jurgena Lenza i oduševljeno je o njemu pjevala hvalospjeve. “Gospodin Lenz doista je naš glavni dobrotvor”, rekla je. “Mislim da bez njega ne bismo mogli ni postojati. Znate, to je tragičan i krajnje rijedak poremećaj.” “Doista ne znam ništa o tomu”, rekao je pristojno. Shvatio je da je to gubljenje vremena kojega ionako nije bilo dovoljno. “Jednostavno

govoreći, to je preuranjeno starenje. Puni naziv mu je Hutchinson-Gilfordov sindrom. Uzrokuje starenje djeteta sedam ili osam puta brže nego što bi trebalo. Desetogodišnje dijete s progerijom izgledat će poput osamdesetogodišnjeg starca, s artritisom i srčanim tegobama i svime ostalim. Većina ih umre do trinaeste godine. Rijetko narastu viši od prosječnog petogodišnjaka.” “Moj Bože”, reče Ben istinski zapanjen. “Budući da je ta bolest tako rijetka, nazivaju je “bolešću siročadi”, što znači da se dobiva malo novca za njezino ispitivanje, a tvornice lijekova nemaju financijsku potporu za pronalaženje lijeka. Zato je njegova pomoć tako užasno važna.” Biotehnološke tvrtke... Vortex. “Što mislite, zašto se gospodin Lenz toliko osobno zanima za to?” Oklijevala je. “Mislim da biste to možda trebali upitati gospodina Lenza.” Osjetio je iznenadnu hladnoću u njezinu glasu. “Ako ima nešto što biste mi htjeli neslužbeno reći...” Stanka. “Znate li tko je bio otac Jurgena Lenza?” oprezno reče žena. Je li itko to znao? “Gerhard Lenz, nacistički liječnik”, odgovori Ben. “Točno. Ovo je neslužbeno, gospodine Adams. Rekli su mi da je Gerhard Lenz radio nekakve grozne pokuse na djeci s progerijom. Jiirgen Lenz zacijelo želi nadoknaditi štetu koju je učinio njegov otac. Ali, molim vas, nemojte ovo objaviti.” “Neću”, obeća Ben. Ali ako Jiirgen Lenz nije bio Gerhardov sin, odakle zanimanje za iste stvari? Kakva je ovo bizarna maskarada? “Znate, gospodin Lenz neku od ove jadne djece šalje u privatni sanatorij u austrijskim Alpama kojim upravlja njegova zaklada.” “Sanatorij?” “Da, mislim da je poznat kao Urara.” Ben se uspravi kao svijeća. Urara: mjesto gdje je Strasser starijem Lenzu slao elektronske mikroskope. Ako je Jiirgen Lenz bio Gerhardov sin, naslijedio je to mjesto. No, je li ga doista koristio kao sanatorij? Pokušao je djelovati nonšalantno. “Da, a gdje je to?” “U Alpama. Ne znam točno gdje. Nikada nisam bila tamo. To je ekskluzivno, privatno i vrlo raskošno mjesto. Predstavlja pravi bijeg od gradske vreve.” “Volio bih razgovarati s nekim djetetom koje je bilo tamo.” I saznati što se tamo zapravo događa. “Gospodine Adams”, rekla je tmurnim tonom, “djeca koja su tamo pozvana obično su na samom svršetku svoga kratkog života. No sigurna sam da jedan roditelj sigurno ne bi imao ništa protiv da razgovara s vama o velikodušnosti gospodina Lenza.” Stan se nalazio na četvrtom katu jadne stambene zgrade bez dizala u dvanaestom bečkom okrugu. Bio je to malen i mračan stan u kojem je ustajao zrak vonjao po cigaretnom dimu i kuhanoj masti. Posije smrti njihova voljena sina u dobi od jedanaest godina, objasnio je čovjek, on i njegova supruga rastavili su se. Njihov brak nije preživio stres koji je izazvala bolest i smrt njihova sina. Na istaknutom mjestu pokraj sofe bila je fotografija u boji njihova dječaka Christopha. Bilo je teško odrediti njegovu dob; mogao je imati i osam i osamdeset godina. Bio je potpuno ćelav, kose brade, velike glave s malim licem, izbuljenih očiju, kože smežurane kao u veoma stara čovjeka. “Moj je sin umro u sanatoriju”, rekao je čovjek. Imao je potpuno sijedu bradu, bifokalne naočale i krivudavi čuperak oko ćelave glave. Oči su mu bile pune suza. “Ali je barem na kraju svog života bio sretan. Dr. Lenz je izuzetno velikodušan čovjek. Radostan sam što je Christoph umro sretan.” “Jeste li ikada tamo posjetili Christopha, u Urari?” upita Ben. “Ne, roditeljima nije dopušteno da dolaze. To je mjesto samo za djecu. O svim dječjim zdravstvenim problemima vodi brigu stručno medicinsko osoblje. Ali slao mi je razglednice.” Ustao je i vratio se poslije nekoliko minuta s razglednicom. Bila je ispisana velikim slovima, dječjim rukopisom. Ben je okrenuo razglednicu i ugledao fotografiju alpskog krajolika u boji. Pod slikom je pisalo SEMMERING. Lenzova udovica spomenula je Semmering. Strasser je govorio o istraživačkoj klinici Gerharda Lenza u austrijskim Alpama. Je li to moglo biti isto mjesto? Semmering. Morao je odmah pronaći Annu i prenijeti joj ovu informaciju. Podigao je pogled s razglednice i vidio kako otac tiho jeca. Poslije nekoliko trenutaka čovjek je opet bio u stanju govoriti. “To uvijek govorim sam sebi. Moj je Christoph umro sretan.” Dogovorili su da će se sastati u hotelu najkasnije do sedam uvečer. Ako se dotad ne bude mogla vratiti, rekla je Anna, nazvat će. Ako iz nekog razloga ne bude mogla nazvati ili bude li smatrala da je to opasno, sastat će se na drugom mjestu, rekla je: u devet sati u Schweizerhausu u Prateru. Do osam sati nije se vratila u hotel, a nije bilo ni poruke. Nije je bilo već gotovo cijeli dan. Ako se Lenz i složio da je primi, Ben je držao kako bi u Zakladi mogla provesti

najviše sat-dva. Ali nje nije bilo već gotovo dvanaest sati. Dvanaest sati. Počeo se zabrinjavati. U osam i trideset, kad još uvijek nije nazvala, uputio se u Schweizerhaus, u Strasse des Ersten Mai 2. Sada je već bio sasvim uznemiren; bojao se da joj se nešto dogodilo. Pitao se: Pretjerujem li? Ona ne mora sve vrijeme podnositi račun o tomu gdje se kreće. Ipak... Bilo je to živahno mjesto, poznato po svojim pečenim svinjskim nožicama koje su se služile s umakom od senfa i hrena. Ben je uzeo stol za dvoje i sjedio sam, čekajući i polako ispijajući češko Budweiser pivo. Čekao je. Pivo mu nije smirilo živce. Mislio je samo na Annu i što joj se moglo dogoditi. Do deset sati još se nije pojavila. Nazvao je hotel, ali nije ni stigla ni ostavila poruku. Stalno je provjeravao je li mu uključen telefon, u slučaju da ga je pokušavala nazvati. Naručio je večeru za dvoje, ali kad je stiglo jelo izgubio je tek. Oko ponoći vratio se u praznu hotelsku sobu. Pokušao je neko vrijeme čitati, ali nije se mogao usredotočiti. Stalno mu je odzvanjao Chardinov glas. Kotači u kotačima - tako smo djelovali... Strasser: tajno društvo unutar tajnog društva... Lem je rekao da radi na nečemu što će promijeniti svijet. Zaspao je nepokriven, u odjeći, s upaljenim svim svjetlima u sobi. Spavao je isprekidano. On i Peter bili su privezani za dvoja ležeća bolnička kolica, jedan do drugoga, a iznad njih bio je dr. Gerhard Lenz, u kirurškoj odjeći i s maskom preko usta. Međutim, njegove svijetle oči bile su jasno prepoznatljive. “Napravit ćemo od njih dvojice jednoga”, govorio je svom pomoćniku mršava lica. “Spojit ćemo im organe tako da nijedan neće biti sposoban za život bez onoga drugog. Zajedno će preživjeti ili će zajedno umrijeti.” Ruka u rukavici mahala je skalpelom kao violinskim gudalom i pritiskala ga na meso drskim, odlučnim pokretima. Bol je bila neizdržljiva. Opirući se sponama, okrenuo se da vidi lice svoga brata. Izbezumljeno ga je promatrao, ukočen od straha. “Peter!” zvao ga je. Brat je širom otvorio usta, a tada je Ben pod blještavim svjetlom opazio da mu je odstranjen jezik. Težak vonj etera ispunjavao je zrak i crna je maska snažno pritisnuta na Benovo lice. Ali nije izgubio svijest; postao je još budniji, još svjesniji grozota koje su mu činili. Probudio se u tri ujutro. Anna se još nije vratila. Uslijedila je duga, besana noć. Pokušao je zadrijemati, ali nije mogao. Bilo mu je grozno što nije mogao nikoga nazvati i ništa nije mogao učiniti da bi je pronašao. Sjeo je, pokušao čitati, ali nije se mogao usredotočiti. Mislio je samo na Annu. O, Bože, toliko ju je volio. U sedam sati, pospan i dezorijentiran, nazvao je recepciju, već peti put, da provjeri je li Anna možda odnekud zvala usred noći. Nije bilo nikakve poruke. Istuširao se, obrijao i naručio doručak u sobu. Znao je da se Anni nešto dogodilo; bio je siguran u to. Nije bilo teorije da bi ona nekamo otišla, a da ne nazove. Nešto joj se dogodilo. Ispio je nekoliko šalica jake crne kave, a onda se prisilio da pojede tvrdo pecivo. Bilo ga je užasno strah. U Wahringer Strasse bio je “Internet cafe”, jedno od nekoliko takvih mjesta navedenih u bečkom telefonskom imeniku. Ovaj se nazivao “Internet Bar”Kaffehaus” i pokazalo se da je to jarko osvijetljena prostorija s nekoliko iMaca na malim okruglim stolovima od ultrapasa i jednim aparatom za espresso. Pod je bio ljepljiv, a mjesto je mirisalo na pivo. Naplaćivalo se pedeset austrijskih šilinga za trideset minuta pristupa Internetu. U nekoliko je pretraživača utipkao riječ Semmering i svaki put dobio iste ulazne podatke: stranice zimovališta, hotela i općenite turističke informacije o nekom selu i zimovalištu u austrijskim Alpama oko devedeset kilometara udaljenom od Beča. Očajan i znajući da bi mogao napraviti užasnu pogrešku, pronašao je javnu govornicu i nazvao Lenzovu zakladu. Znao je da je to bilo posljednje mjesto na koje je otišla. Bilo je ludo, gotovo besmisleno, pitati tamo, ali što je još mogao učiniti? Zatražio je ured Jiirgena Lenza i onda upitao Lenzovu izvršnu asistenticu je li tamo žena po imenu Anna Navarro. Činilo se da je odmah znala tko je Anna, ali umjesto da mu odgovori, zamolila ga je da joj kaže svoje ime. Ben se predstavio kao “ataše” iz američkog veleposlanstva. “Tko zove?” željela je znati žena. Dao joj je lažno ime. “ 1; “ “Dr. Lenz me zamolio da uzmem broj pa će vas on nazvati.” “Zapravo, neću biti u uredu cijeli dan. Dajte da razgovaram s dr. Lenzom, ako je moguće”, rekao je. “Sada se ne može do njega.” “Pa, znate li kad će biti slobodan? Moram s njim razgovarati, važno je.” “Dr. Lenz nije u uredu”, rekla je hladno. “Dobro, imam njegov kućni broj. Pokušat ću

tamo.” Tajnica je oklijevala. “Dr. Lenz nije u Beču”, izjavila je. Nije u Beču. Rekao je bez krzmanja: “Zapravo me veleposlanik zamolio da razgovaram s njim. Stvar je jako hitna.” “Dr. Lenz je s posebnom delegacijom s Međunarodnog foruma o zdravlju djece - na privatnom su obilasku u jednoj od naših ustanova. To nije tajna. Je li im se veleposlanik htio pridružiti? Ako je tako, bojim se da je prekasno.” Prekasno. Poslije stanke, tajnica je rekla: “Vjerojatno vas se može dobiti na telefonu veleposlanstva, zar ne?” Prekinuo je vezu. 41 Vlak za Semmering krenuo je s bečkog Siidbahnhofa nekoliko minuta poslije devet. Ben je otišao iz Beča ne odjavivši se iz hotela. Imao je na sebi traperice i tenisice te svoju najtopliju skijašku jaknu. Putovanje od devedeset kilometara neće dugo potrajati i bit će puno brže nego da je uzeo rent-a-car i vozio po zavojitim alpskim cestama. Vlak se probijao brdovitim područjem, ulazio u dugačke tunele i vozio visoko iznad strmih planinskih tjesnaca. Prolazio je pokraj blago valovitih zelenih polja, bijelih kamenih zgrada crvenih krovova i željezno sivih planina koje su se visoko uzdizale; onda se polako uspinjao uskim vijaduktima i ulazio u klance vapnenačkih stijena koje oduzimaju dah. Odjeljak u vlaku bio je gotovo prazan, njegova unutrašnjost osvijetljena svjetlom jantarne boje, a sjedala s visokim naslonom presvučena ružnim narančastim keperom. Mislio je na Annu Navarro. Bila je u nekakvoj opasnosti. Bio je siguran u to. Osjećao je da ju je dovoljno dobro poznavao da bi znao kako ona nikada ne bi jednostavno nestala vlastitom voljom. Ili je naglo nekamo otišla odakle ne može nazvati ili je na silu nekamo odvedena. Ali kamo? Nakon što su se sastali u bečkom hotelu, proveli su puno vremena u razgovoru o Lenzu. Ben se sjetio što je izlanula supruga Gerharda Lenza - zašto vas je Lenz poslao? Došli ste ovamo iz Semmeringa? A Strasser im je rekao da je slao elektronske mikroskope u neku staru kliniku u austrijskim Alpama poznatu kao Urara. Ali što je to sada u Semmeringu čega se ta starica toliko bojala? Očito se nešto događalo, možda nešto što je povezano s nizom ubojstava. Anna je odlučila pronaći tu kliniku u Alpama. Bila je uvjerena da će tamo pronaći odgovore. Sto ukazuje na to da je možda otišla tražiti Uraru. A ako je imao krivo - ako nije bila tamo - možda će on biti korak bliže da je pronađe. Proučio je Frevtagovu i Berndtovu kartu regije Semmering-RaxSchneeberg koju je kupio u Beču te je pokušao razraditi plan. No kako nije znao gdje je klinika ili istraživački centar, nije imao pojma kako će ući. Stanica u Semmeringu bila je skromna građevina na kat, ispred koje je stajala samo zelena klupa i aparat za Coca-Colu. Čim je izašao iz vlaka zapuhnuo ga je ledeni vjetar. Klimatska razlika između Beča i austrijskih Alpa na jugu bila je izrazita. Ovdje je bilo okrepljujuće hladno. Poslije nekoliko minuta hoda strmom, zavojitom cestom prema mjestu, uši i obrazi boljeli su ga od hladnoće. Dok je hodao, počeo je osjećati slutnje. Sto to radim? upitao je sam sebe. Sto ako Anna nije ovdje, što onda? Semmering je bio maleno mjestašce. Imao je samo jednu ulicu, Hochstrasse, punu gostionica i svratišta. Ležao je na južnoj strani planine, a iznad njega bila su dva luksuzna hotela i sanatorija. Na sjeveru je bila Hollental, Paklena dolina, duboki klanac koji je urezala rijeka Schwarza. Iznad banke u Hochstrasse bio je malen turistički ured kojim je upravljala skromna mlada žena. Ben joj je objasnio da je zainteresiran za pješačenje po regiji Semmeringa i zatražio je detaljniju Wanderkarte. Žena, koja očito nije imala što drugo raditi, dala mu je jednu i potrošila dosta vremena objašnjavajući mu gdje su staze. “Možete, ako želite, ići duž povijesne semmerinške željezničke pruge - tu je panoramski vidikovac s kojega možete promatrati vlak kako prolazi kroz tunel Weinzettlwand. Postoji također predivno mjesto gdje možete stati i gdje će vas fotografirati za staru novčanicu od dvadeset šilinga. Tu je i prekrasan pogled na ruševine starog dvorca Klamma.” “Doista”, reče Ben, glumeći zanimanje, a onda ležerno doda: "“Rekli su mi da ovdje negdje postoji glasovita privatna klinika u nekom starom Schlossu. Mislim da je zovu Urara.” “Urara?” rekla je bez uvijanja. “Uhnverken?” “Privatna klinika - možda više istraživački centar, znanstveni institut, sanatorij za bolesnu djecu.” Kao da se u ženinim očima pojavio bljesak prepoznavanja - ili je on to umišljao? - ali je ona zavrtjela glavom. “Ne znam o čemu govorite, gospodine, žao mi je.” “Mislim da je netko rekao da je vlasnik klinike dr. Jurgen Lenz...?” “Žao mi je”, ponovila je brzo. Iznenada je postala

mrzovoljasta. “Ne postoji takva klinika.” Krenuo je dalje po Hochstrasse dok nije došao do nečega što je bila kombinacija gostionice i puba. Ispred ulaza bila je visoka školska ploča na čijem se vrhu nalazila zelena reklama za Wieninger Bier, a ispod nje poziv na obojenom smotku papira: “Herzlich Wilkommen” - srdačna dobrodošlica. Dnevni specijaliteti oglašeni su debelim slovima ispisanim bijelom kredom. Unutra je bilo mračno i vonjalo je po pivu. Iako još nije bilo ni podne, trojica krupnih muškaraca sjedila su za malenim drvenim stolom i ispijala pivo iz staklenih krigli. Ben im pristupi. “Tražim ovdje stari Shloss u kojem je istraživačka klinika čiji je vlasnik čovjek po imenu Jurgen Lenz. Staru Uraru.” Muškarci su se sumnjičavo zagledali u njega. Jedan od njih nešto je promrmljao drugima te su i oni stali mrmljati. Ben je čuo “Lenz” i “Klinik”. “Ne, ovdje nema ništa.” Opet je Ben sasvim jasno osjetio antagonizam. Bio je uvjeren da ovi ljudi nešto skrivaju te je metnuo na stol nekoliko tisuća šilinga, poigravajući se njima. Nije bilo vremena za finoću. “Dobro, hvala”, reče, okrenuvši se napola da ode. Onda, kao da je nešto zaboravio, okrene se natrag. “Slušajte, ako tko od vas možda ima neke prijatelje koji bi mogli nešto znati o toj klinici, recite im da ću platiti za tu informaciju. Ja sam američki poduzetnik i tražim mogućnosti za investiranje.” Napustio je pub i stao na trenutak ispred zgrade. Prošla je skupina muškaraca u trapericama i kožnim jaknama s rukama u džepovima. Govorili su ruski, pa nije imalo smisla pitati njih. Poslije nekoliko sekundi osjetio je kako ga netko tapša po ramenu. Bio je to jedan od muškaraca iz puba. “Ehm, koliko biste platili za tu informaciju?” “Rekao bih, ako je informacija točna, meni ona vrijedi dvije tisuća šilinga.” Čovjek je kradomice pogledavao uokolo. “Najprije novac, molim vas.” Ben ga je neko vrijeme gledao, a onda mu je dao dvije novčanice. Čovjek ga je poveo ulicom nekoliko metara dalje, a onda pokazao prema strmoj planini. Smješten pokraj snijegom prekrivena vrhunca i okružen jelama smrznutih krošnji gustim kao trava, nalazio se stari srednjovjekovni dvorac s baroknim pročeljem i tornjem s pozlaćenim satom. Semmering. Klinika u koju je prije nekoliko desetljeća Hitlerov znanstveni savjetnik Josef Strasser slao sofisticiranu znanstvenu opremu. U koju je Jiirgen Lenz pozvao nekolicinu sretne djece pogođene groznom bolešću. U koju je - kako je shvatio iz onoga što mu je rekla Lenzova tajnica - u posjet došla delegacija svjetskih vođa i velikaša. I u koju je možda otišla Anna. Je li to bilo moguće? Dakako da je bilo moguće; u svakom slučaju, bilo je to sve što je imao. Urara je ovdje bila sve vrijeme, skrivena, a na vidiku. Vidio ju je dok je hodao od željezničke stanice. Bio je to najveći zemljišni posjed koji se moglo vidjeti u okolici. “Prekrasno”, reče Ben tiho. “Znate li koga tko je ikada bio unutra?” “Ne. Nikomu nije dopušten ulaz. Veliko je osiguranje. Posjed je potpuno privatan, ne može se unutra.” “Ali, sigurno zapošljavaju mjesne radnike.” “Ne, svi radnici dolaze helikopterom iz Beča, a ovdje i stanuju. Postoji i helikopterska platforma. Može je se vidjeti ako se bolje pogleda.” “Znate li što tamo rade?” “Samo sam nešto načuo.” “Na primjer?” “Priča se da tamo rade čudne stvari. Viđa se djecu čudna izgleda kako dolaze autobusima...” “Znate li tko je vlasnik?” “Kao što ste rekli, Lenz. Otac mu je bio nacist.” “Otkad je on vlasnik?” “Već dugo. Mislim da je vlasnik možda bio njegov otac poslije rata. Tijekom rata Schloss su koristili nacisti kao zapovjedno središte. Zvao se Schloss Zenvald - to je staro ime za Semmering koje potječe još iz srednjeg vijeka. Sagradio ga je neki od kneževa Esterhazv u sedamnaestom stoljeću. Krajem prošlog stoljeća neko je vrijeme bio napušten, a onda je oko dvadeset godina u njemu bila tvornica satova. Ovdašnji stariji ljudi još ga zovu Uhriverken. Kako vi to kažete?” “Urara.” Ben je izvadio još tisuću šilinga. “A sada, samo još nekoliko pitanja.” Neki se čovjek nadvio nad nju, čovjek u bijeloj kuti čije je lice stalno dolazilo u žarište i izlazilo iz njega. Imao je sijedu kosu i govorio nježno, čak se smiješio. Doimao se prijateljski i pomislila je da bi voljela razumjeti što govori. Pitala se što to s njom nije bilo u redu da nije mogla sjesti: je li doživjela kakvu nesreću? Je li imala moždani udar? Iznenada njome ovlada panika. Čula je: “smo vam morali to učiniti, ali doista nismo imali izbora.” Naglasak, možda njemački ili švicarski. Gdje sam? Onda: “disocijativni trankvilizant...” f : Netko joj je govorio engleski s nekim srednjoeuropskim naglaskom. I: “sto je moguće udobnije dok

čekamo da ketamin napusti vaš sustav.” Sada se počela prisjećati. Mjesto na kojem je bila bilo je loše mjesto, mjesto koje je nekoć jako privlačilo njezinu znatiželju, ali sada bi voljela da nije tu. Nejasno se prisjećala borbe, kako ju je dograbilo nekoliko snažnih muškaraca i kako su je uboli nečim oštrim. Poslije toga, ništa. Sjedokosi čovjek, za kojeg je sada osjećala da je veoma zao, nestao je i zaklopila je oči. Kad ih je ponovno otvorila, bila je sama. Glava joj je bila bistra. Osjećala je modrice posvuda po sebi i shvatila je da je privezana za krevet. Podigla je glavu koliko je mogla, što nije bilo puno jer joj je na prsima bio pojas. Ali bilo je dovoljno da vidi kako je lisičinama i pojasima bila privezana za pokretni bolnički krevet. Bile su to medicinske spone od poliuretana, onakve kakve se prave i od kože i koriste u mentalnim ustanovama za najnasilnije i najopasnije pacijente. Nazivaju to “humanim obuzdavanjem”. I sama ih je koristila u danima svoje obuke. Na zapešćima je imala lisičine koje su bile zaključane i dugačkim lancem pričvršćene za pojas oko pasa, koji je također bio zaključan. Isto to imala je i na gležnjevima. Ruke su joj bile izgrebane i bolne, što je ukazivalo da se snažno borila. Spone su bile označene bojama: crvena za zapešća, plava za gležnjeve. Bile su novije proizvodnje od kožnih kakve je ona koristila, ali se sigurno bravica nije promijenila. Sjećala se da je ključ bio malen i plosnat i nije bio nazubljen, na jednoj strani ravan, a na drugoj konusan, s vrhom poput klina. Sjećala se da je bolničke spone bilo lako otključati ako si znao kako se to radi, ali trebala joj je spajalica za papir ili nešto slično, neki ravan i krut komad žice. Okretala je glavu i opazila kako se s jedne strane njezina kreveta nalazi glomazan aparat za anesteziju, a s druge strane bila su metalna kolica udaljena samo nekoliko primamljivih desetaka centimetara. Kolica su imala osam ladica. Navrh kolica bile su medicinske potrepštine, zavoji i forcepsi, škare i sterilna kutijica igala sigurnica. Ali nije bilo načina da je dohvati. Pokušala je pomaknuti tijelo ulijevo, prema svjetlucavim kolicima, nadajući se da će spone olabaviti, no to se nije dogodilo. Trznula se ulijevo, ovog puta silovitije, naglo, ali ništa time nije postigla, osim što se pomakao krevet, koji je sigurno bio na kotačima. Na kotačima. Na trenutak se umirila i slušala korake koji su se približavali. Onda se ponovno zanjihala i osjetila kako su se kotači pomaknuli, kako joj se učinilo, za nekoliko centimetara. Ohrabrena ovim pomakom, iako neznatnim, ponovno se zanjihala. Kotači su se opet minimalno pomaknuli. No kolica su još uvijek izgledala tako udaljena i nedostižna kao fatamorgana žednoga u pustinji. Malko se odmorila, jer joj se vrat grčio od boli. Onda je ponovno prikupila snagu, pokušavajući ne obazirati se na to kako su kolica bila daleko, trznula je sponama i pomakla se možda dva-tri centimetra. Dva-tri centimetra, od nekoliko desetaka, bilo je kao jedan korak u newyorškom maratonu. Začula je korake u hodniku i glasove koji su postajali sve glasniji. Ukočila se. Dok je čekala, odmarala je napeti vrat, i glasovi su nestali. Nasrt ulijevo i krevet se pomaknuo još koji centimetar. Nije željela razmišljati o tomu što će učiniti kad se približi kolicima; bio je to potpuno nov izazov. O tomu će razmišljati kad dođe vrijeme. Centimetar po centimetar. Još koji centimetar. I još. Kolica su sada bila udaljena tridesetak centimetara. Ponovni trzaj, pomak od još nekoliko centimetara, i sjedokosi je čovjek ušao u sobu. Bio je to Jiirgen Lenz, kako se nazivao. Ali sada je znala zapanjujuću istinu. Jiirgen Lenz zapravo nije bio Jiirgen Lenz. 42 Na kraju Hochstrasse Ben je pronašao trgovinu sportskim potrepštinama u kojoj je bilo raznovrsne opreme za sportaše i turiste. Unajmio je par skija i upitao gdje bi mogao unajmiti auto. Kilometrima odavde nije bilo takvog mjesta. Pokraj trgovine bio je parkiran BMW motocikl koji je djelovao staro i zapušteno, ali još je bio u funkciji. Pogodio se s mladim čovjekom koji je vodio trgovinu i motocikl je bio njegov. Pričvrstivši skije na leda, odvezao se preko grebena semmerinškog tjesnaca dok nije došao do uske neobilježene bijele ceste koja je strmo zavijala gudurom gore prema Schlossu. Cesta je bila utabana i zaleđena; očito su njome nedavno prolazili kamioni i druga teška vozila. Kad se uspeo možda četvrt kilometra, došao je do crvenog znaka na kojem je pisalo BETRETEN VERBOTEN - PRIVATBESITZ: Zabranjen prolaz - privatni posjed. Neposredno ispred znaka bila je rampa obojena fluorescentnom bojom u žute i crne pruge. Činilo se da se njome upravlja elektronskim putem, ali Ben ju je lako

preskočio, a onda provukao motocikl ispod nje, nagnuvši ga pod kutom. Ništa se nije dogodilo: nikakva sirena, nikakva zvonjava. Nastavio je dalje cestom, kroz guste šume pune snijega te za nekoliko minuta došao do visokog kamenog zida s kruništem i puškarnicama. Bio je stoljećima star, iako, činilo se, nedavno obnovljen. Povrh zida bila je postavljena metar-dva visoka vodoravno nategnuta žica. Iz udaljenosti taj se dodatak nije vidio, ali sada ga je Ben mogao jasno vidjeti. Vjerojatno je bila elektrificirana, ali nije se htio popeti na zid i onda to utvrditi. Umjesto toga, išao je uza zid još stotinjak metara sve dok nije naišao na ono što je, čini se, bio glavni ulaz, širok oko dva, a visok oko tri metra, načinjen od kovana željeza s vitičastim ukrasima. Kad je bolje pogledao, opazio je da je ograda zapravo bila obojena tako da je izgledala kao željezna, a u pozadini je bila mreža isprepletene žice. To je zacijelo bilo osiguranje, namijenjeno tomu da odvrati uljeze. Pitao se je li to postavljeno da zadrži ljude vani - ili unutra. Je li Anna nekako ušla unutra? Je li to bilo moguće? Ili je drže kao zatočenicu? Bijela je cesta prestajala nekoliko stotina metara ispred ulaza. Dalje je bio svjetlucav netaknut snijeg. Parkirao je motocikl, stavio skije i uputio se po snijegu, držeći se podalje od zida. Zamisao mu je bila da pregleda cijelo imanje tako da napravi krug oko njega, ili bar ono što se može pregledati, nadajući se da će pronaći neke pukotine u zaštitnoj ogradi, neke mogućnosti za ulazak. No nije izgledalo obećavajuće. Snijeg je bio mekan i dubok, kao prah u koji je utonuo, a dublji nanosi otežavali su mu kretanje. Nije bilo ništa lakše ni onda kad je shvatio kako svladavati te prepreke, jer je teren postao strm, a skijanje mukotrpno. Zemljište pokraj zida postalo je više i uskoro je Ben mogao vidjeti što je unutra. Zbog blještanja snijega morao je zaškiljiti, ali je sada vidio Schloss, veliku nepravilnu kamenu građevinu, koja se prostirala više vodoravno nego okomito. Na prvi je pogled to bila turistička atrakcija, ali je onda opazio skupinu stražara u tunikama vojničkog stila koji su nosili strojnice i obilazili imanje. Ono što se događalo unutar ovih zidova nije bilo obično istraživanje. Ono što je potom vidio duboko ga je potreslo. Nije shvatio što je to, ali u okruženom prostoru bila su djeca, deseci i deseci djece odrpana izgleda, koja su se motala vani na hladnoći. Ponovno je pogledao, zaškiljivši zbog sniježnog blještavila. Tko su ta djeca? I zašto su ovdje? Ovo nije bio sanatorij, to je bilo sigurno; pitao se jesu li oni zatočenici. Otišao je malo uzbrdo kako bi bio bliže i imao bolji pogled, ali ne tako blizu da mu zid zapriječi vidik. Unutra, pokraj zida, bilo je ograđeno područje veličine gradske četvrti. U njemu je bilo nekoliko vojničkih šatora pretrpanih djecom. Izgledalo je to poput nekog privremenog sirotinjskog predgrađa, grada šatora, čiji su stanovnici djeca iz neke istočnoeuropske zemlje. Čelična ograda koja ih je okruživala na vrhu je imala navoje poput britve oštre žice. Bio je to neobičan prizor. Ben je zatresao glavom kao da je želi razbistriti zbog neke optičke tlapnje te je ponovno pogledao. Da. Bila su to djeca, neka još sasvim mala, neka već tinejdžeri, neobrijani i gruba izgleda, koji su pušili i dovikivali jedan drugomu; djevojčice s rupcima na glavi, u odrpanim seoskim haljinicama i poderanim kaputima. Sve je vrvjelo od djece. Vidio je novinske fotografije takvih ljudi. Tko god oni bili, odakle god bili, imali su taj karakterističan izgled siromašne djece koju je rat otjerao iz njihovih domova - bosanske izbjeglice, bjegunci iz sukoba na Kosovu i u Makedoniji, etnički Albanci, možda. Je li Lenz ovdje, u okviru svoje klinike, pružao sklonište ratnim izbjeglicama? Jiirgen Lenz, humanitarac, pruža sklonište izbjeglicama i oboljeloj djeci? Neuvjerljivo. Jer ovo se baš ne bi moglo nazvati skloništem. Ova su seoska djeca utrpana u svoj grad šatora, nedostatno odjevena i smrzavala su se na hladnoći. A tu su bili i naoružani stražari. Izgledalo je to kao neki internacijski logor. Onda je začuo povik iz logora, glas nekog odraslog dječaka. Netko ga je zamijetio. Uskoro su i drugi počeli vikati. Nesretni zatočenici iznenada su mu počeli mahati, pozivati ga, zvati ga. Odmah je shvatio što žele. Željeli su da ih netko oslobodi. Željeli su da im netko pomogne. U njemu su vidjeli izbavitelja, nekoga tko je vani i tko bi im mogao pomoći da pobjegnu. Okrenuo mu se želudac i stresao se, ali ne od hladnoće. Sto im to rade? Odjednom je došao povik iz drugog smjera i jedan je od stražara uperio oružje u Bena. Sada je nekolicina stražara vikala na

njega i mahali su mu da ode. Prijetnja je bila jasna: odlazi s privatnog posjeda jer ćemo pucati. Čuo je pucanj i kad se okrenuo vidio je kako su se meci pozabijali u snijeg nekoliko metara s njegove lijeve strane. Nisu se šalili i nisu bili strpljivi. Ta su djeca ovdje bila zatvorenici. A Anna? Je li i Anna unutra? Molim te, Bože, nadam se da je dobro. Nadam se da je živa. Nije znao bi li poželio da je unutra - ili se molio da nije. Ben se okrenuo i počeo ponovno spuštati niz planinu. ,>; “Pa, vidim da ste sada mnogo svjesniji”, reče Lenz, vedro se osmjehujući. Stao je uz podnožje njezina kreveta i sklopio ruke ispred sebe. “Možda biste sada htjeli reći komu ste rekli koji je moj stvarni identitet.” “Jebi se!” “To sam i mislio”, rekao je mirno. “Kad ketamin prestane djelovati” - pogledao je na svoj zlatni sat - “što će svakako biti za još najviše pola sata, dobit ćete intravensku infuziju oko pet miligrama snažnog opioida po imenu Versed. Jeste li ga već prije dobili? Možda prilikom operacije?” Anna ga je bezizražajno promatrala. Hladnokrvno je nastavio. “Pet miligrama je upravo dovoljna doza da vas opusti, ali da vas učini osjetljivom. Osjetit ćete malu euforiju, ali to prođe za desetak sekundi, a onda ćete se osjetiti mirnijom no ikada u svom životu. Svaka će vam napetost prestati. Predivan osjećaj.” Nagnuo je glavu na jednu stranu poput neke ptice. “Kad bismo vam odjednom injicirali ovu drogu, prestali biste disati i vrlo vjerojatno biste umrli. Zato je moramo davati polako tijekom osam do deset minuta. Doista ne želimo da vam se išta dogodi.” Anna je nešto progunđala što je, nadala se, bio ujedno odraz skepse i poruge. Usprkos kemijski izazvanoj mirnoći, bila je istodobno duboko ustrašena. “Radije biste da vas pronađu mrtvu u vašem razlupanom unajmljenom automobilu, kao još jednu žrtvu vožnje u pijanu stanju - “ “Nisam unajmila automobil”, nejasno je izgovorila. “O, zapravo jeste. Ili bolje, netko je to učinio za vas tako što je upotrijebio vašu kreditnu karticu. Uhićeni ste sinoć u susjednom gradu. Izmjereno vam je dva cijela pet promila alkohola u krvi, što je svakako bio uzrok vaše nesreće. Zadržali su vas preko noći u pritvoru, a onda su vas pustili. Ali znate kako je to s problematičnim pijancima. Nikad ne izvuku pouku.” Nije pokazala nikakvu reakciju. Ali misli su joj se rojile, očajnički tražeći način kako da izađe iz ovog labirinta. Sigurno je bilo nekih manjkavosti u njihovu planu, ali gdje? Lenz je nastavio: “Versed je, znate, najdjelotvorniji serum istine koji je ikada izumljen, iako nije nikada namijenjen za tu svrhu. Sve druge droge koje je iskušala CIA, kao što je sodium pentotol ili skopolamin, nikada nisu djelovale. Ali pravilna doza Verseda oslobodit će vas inhibicija pa ćete mi reći sve što želim znati. A magija je još u tomu što se poslije nećete ničega sjećati. Sasvim ćete bistro pričati i pričati, a ipak se nećete ničega sjećati od trenutka kad ste počeli dobivati drogu intravenoznim putem. To je doista zadivljujuće.” U sobu je ušla medicinska sestra srednjih godina, zdepasta i širokih bokova. Gurala je kolica s instrumentima - cjevčicama, tlakomjerima, injekcijama - i počela ih raspoređivati. Sumnjičavo je promatrala Annu dok je punila nekoliko injekcija iz malih bočica i na svaku lijepila već ispisanu etiketu. “Ovo je Gerta, vaša anestetičarka. Jedna je od naših najboljih anestetičarki. U dobrim ste rukama.” Lenz je lagano mahnuo Anni dok je napuštao prostoriju. “Kako se osjećate?” upta Gerta površno ozbiljnim kontraaltom dok je na stalak s lijeve strane Annina kreveta vješala vrećicu s bistrom tekućinom. “Prilično... pospano...”, reče Anna, a glas joj se gubio i oči se zaklapale. No bila je zapravo sasvim bistra; sad je ona imala pokusni plan. Gerta je radila s nečim što je imalo zvuk kao plastične cijevi. Poslije nekoliko trenutaka rekla je: “Dobro. Vratit ću se. Doktor želi da čekamo dok ketamin uglavnom ne ode iz vašeg sustava. Ako sada započnemo s Versedom, mogli biste prestati disati. No ionako moram u našu radnu prostoriju. Ova sonda nije dobra.” Zatvorila je za sobom vrata. Anna otvori oči i trgne se tijelom ulijevo, koliko je god jače mogla, pojačavši udar time što si je pripomogla svojim sputanim rukama. Već je počela usavršavati ovaj pokret. Učinilo joj se da je krevet poskočio desetak centimetara prema kolicima s priborom. Nije bilo vremena za odmor. Još jedan pokušaj i stigla je na cilj. Podigla je ramena koliko su joj god to dopuštale spone te je pritisnula lice na hladni gornji rub kolica. Krajičkom lijevog oka mogla je vidjeti igle sigurnice, kojima su se pričvršćivali zavoji, u njihovoj četvrtastoj sterilnoj kutijici s

ispupčenim poklopcem, nekoliko centimetara od nje. No ipak izvan njezina dohvata. Da je mogla skroz okrenuti vrat ulijevo, gotovo je mogla izravno gledati u kutijicu sa sigurnicama. Tetive na njezinu vratu i gornjem dijelu leđa bile su toliko napete da su počele drhtati. Bol je ubrzo postala nepodnošljiva. A onda je, poput djeteta koje se ruga, isplazila jezik svom dužinom. Osjetila je iglice boli u korijenu jezika s donje strane. Konačno je spustila ispruženi jezik na površinu kolica poput parne lopate. Dotakla je njime plastičnu kutijicu i polako povukla glavu unazad, povlačeći ujedno i kutijicu, sve do ruba kolica. Neposredno prije nego je pala s kolica, stisnula ju je zubima. Začuli su se koraci, i vrata njezine sobe otvorila su se. Brzo poput čegrtuše legla je natrag na krevet, a kutijicu je skrila pod jezik, te su je bockali njezini oštri rubovi. Koliko li je vidjela? Bolničarka joj se približili. Anni je došlo na povraćanje, ali je zadržala kutijicu u ustima punim pljuvačke. “Da”, reče Gerta, “ketamin katkada izaziva mučninu, može biti. Vidim, budni ste.” Anna izusti mmmmf u znak prosvjeda i zaklopi oči. Usta su joj bila puna pljuvačke. Prisili se da je proguta. Greta je došla Anni s desne strane i nešto počela prtljati oko uzglavlja. Anna je zatvorenih očiju pokušavala da njezino disanje zvuči pravilno. Poslije nekoliko minuta Gerta je ponovno izašla iz sobe i tiho za sobom zatvorila vrata. Anna je znala da će se ovaj put vratiti puno brže. U ustima joj je bilo krvi jer ju je kutijica porezala po mekom tkivu, te je Anna jezikom izgura do usana i ispljune prema naprijed. Pala je pod pravim kutom na nadlanicu njezine lijeve ruke. Primaknula je ruke, ispružila kažiprst i povukla kutijicu u svoju šaku. Sada je brzo radila. Znala je što čini, jer je ovakve bravice više puta otključavala onda kad je zagubila ključ i bilo joj je previše neugodno zatražiti drugi. Bilo je malo teže skinuti poklopac, ali onda je bilo lako otkopčati i saviti sigurnicu. Najprije lijeva lisičina. Uvukla je iglu u bravicu, gurnula unutrašnje zaporne klinove ulijevo, potom udesno i bravica se uz škljocaj otključala. Lijeva ruka bila joj je slobodna! To ju je razveselilo. Sada je još brže oslobodila i desnu ruku, a onda skinula i pojas koji ju je sputavao. U tom su se trenutku uz tiho cviljenje ponovno otvorila vrata. Gerta se vratila. Anna je ponovno uvukla ruke u poliuretanske obujmice, tako da je izgledalo da su još uvijek prikopčane, te je sklopila oči. Gerta je pristupila krevetu. “Čula sam vas kako se pomičete.” Srce joj je tako glasno kucalo da ga se sigurno moglo čuti. Anna je polako otvorila oči i pretvarala se da gleda u prazno. “Kažem što je dosta, dosta je”, reče Gerta prijetećim tonom. “Mislim da se pretvarate.” Dodala je ispod glasa: “Zato ćemo morati riskirati.” Bože, ne. Stavila je Anni na lijevu ruku gumenu podvezu dok nije iskočila vena, u koju je zabola iglu. Zatim se okrenula da bi namjestila cijev za infuziju. Anna je brzom kretnjom poput nekog grabežljivca oslobodila ruke iz otključanih lisičina i tiho pokušala skinuti podvezu, tiho, mora biti tiha, ali Gerta je čula zvuk gume i okrenula se. Anna se uto podigla s kreveta koliko joj je to dopuštao pojas na prsima te pregibom desnog lakta stisnula bolničarki vrat, kao da joj na neobičan način iskazuje naklonost. Snažno je povukla gumenu cijev i njome obavila Gertin mesnati vrat. Gerta jaukne. Mlatila je rukama i pokušavala dohvatiti svoj vrat i uvući prste pod stegnutu gumu, a kako je nije mogla podići, prstima si je grebala po vratu, divlje se izvijajući. Lice joj je dobilo ljubičastu boju. Usta su joj bila razjapljena i pokušavala je uhvatiti zrak. Sve je polakše mlatarala rukama; vjerojatno je gubila svijest. Za nekoliko minuta Anna je, gotovo odrvenjela od naprezanja, začepila bolničarki usta i privezala je lisičinama za prečku kreveta. Otključala je lisičine na gležnjevima i sišla s kreveta. Osjećala se kao da joj tijelo pluta. Privezala je Gertu lisičinama i za aparat za anesteziju, koji se neće tako lako pomaknuti. Skinula je Gerti s pojasa ključeve i bacila pogled na kolica za anesteziju. Bila su puna oružja. Ugrabila je punu šaku zapakiranih hipodermičkih igala i nekoliko staklenih ampulica različitih sredstava. Onda se sjetila da je odjevena u bolničku pidžamu bez džepova. U priručnom ormaru visjele su dvije bijele pamučne doktorske kute. Obukla je jednu i oba džepa napunila ukradenim priborom te istrčala iz sobe. 43 Arhiv područja Semmeringa nalazio se u maloj podrumskoj prosto riji u zgradi bavarskog stila u kojoj je radila nekolicina javnih službe nika. Bili su tu redovi zelenih ormara s kartotekama, raspoređeni po brojevima zemljišnih

čestica. “Schloss Zenvald nije dostupan javnosti”, rekla je odrješito sjedo kosa žena koja je upravljala arhivom. “On je dio semmerinške klinike i strogo je privatan posjed.” “To shvaćam”, reče Ben. “Zapravo me zanimaju stare karte.” Kad je Ben stao objašnjavati da je on povjesničar koji istražuje dvorce Nje mačke i Austrije, gledala ga je nekako sumnjičavo, kao da joj je nešto zasmrdjelo, ali je naredila svom drhturavom mlađahnom pomoćniku da se probudi i izvadi kartu imanja iz jedne od ladica pokraj zida. Sustav je izgledao zamršeno, ali sjedokosa je žena točno znala gdje će pronaći dokumente koje je htio Ben. Karta je bila tiskana početkom devetnaestog stoljeća. Vlasnik zem ljišne čestice, koja je u ono vrijeme obuhvaćala gotovo cijelu planinsku stranu, bio je označen kao J. Esterhazv. Cijela je čestica bila puna taj” novitih oznaka. “Sto ovo znači?” upita Ben, pokazujući prstom. Žena se namrštila. “To su špilje”, rekla je. “Vapnenačke špilje u unutrašnjosti planine.” Spilje. To je bila mogućnost. “Špilje se nalaze na posjedu gdje je Schloss?” “Da, naravno”, rekla je nestrpljivo. To je značilo, ispod Schlossa. Pokušavajući prikriti svoje uzbuđenje, upitao je: “Možete li mi napraviti presliku ove karte?” Neprijateljski pogled. “Za dvadeset šilinga.” v “Dobro”, rekao je. “I recite mi nešto: postoji li negdje i tloistt S eh los sa?” Mladi prodavač u trgovini sportske opreme gledao je kartu posjeda kao da je predstavljala nerješiv matematički problem. Kad je Ben objasnio da oznake znače mrežu špilja, brzo se složio. “Da, ispod Schlossa se nalaze stare špilje”, rekao je. “Mislim da je nekoć čak bio i ulaz u Schloss iz tih špilja, ali to je bilo davno i sigurno je zatvoren.” “Jeste li vi bili u špiljama?” Mladi ga je prodavač začuđeno pogledao. “Ne, naravno da nisam.” “Poznajete li koga tko je bio?” Razmišljao je. “Ja, mislim da poznajem.” “Mislite li da bi me htio povesti tamo, biti moj vodič?” “Sumnjam.” -.;• “Možete li ga upitati?” “Pitat ću ga, ali ne vjerujem da će pristati.” Ben nije očekivao šezdesetogodišnjaka, ali upravo je takav čovjek ušao u trgovinu poslije sat vremena. Bio je nizak i žilav, zadebljalih ušiju, duga zgnječena nosa, kokošjih prsa i dugih uskih ruku. Kad je ušao, govorio je prodavaču brzo i razdražljivo na njemačkom, a onda zašutio kad je vidio Bena. Ben ga pozdravi, a čovjek klimne glavom. “Malo je star, da budemo iskreni”, reče Ben prodavaču. “Zar ne postoji nitko mlađi i jači?” “Postoji mlađi, ali nije jači”, reče čovjek. “A nitko bolje ne poznaje špilje. No ionako nisam siguran hoću li to učiniti.” “O, vi govorite engleski”, reče Ben iznenađeno. “Većina nas učila je engleski tijekom rata.” “Postoji li još uvijek ulaz u Schloss iz špilja?” “Postojao je. Ali zašto da vam pomognem?” “Moram ući u Schloss.” “To ne možete. Sada je to privatna klinika.” “Ipak, moram unutra.” “Zašto?” “Recimo samo da su razlozi osobne prirode i da za mene vrijede puno novca.” Rekao je starom Austrijancu koliko mu je spreman platiti za tu uslugu. “Trebat će nam oprema”, reče čovjek. “Znate li se penjati?” Zvao se Fritz Neumann i obilazio je špilje oko Semmeringa duže nego što je Ben bio živ. Osim toga, bio je izuzetno jak, a ipak žustar i gibak. Krajem rata, rekao je, kad je bio dječak od osam godina, roditelji su mu se pridružili pokretu otpora katoličkih radnika koji se tajno borio protiv nacista, koji su izvršili invaziju na njihov dio Austrije. Nacisti su okupirali staru Uraru i pretvorili je u regionalno zapovjedno središte. Nacisti koji su živjeli i radili u Schlossu nisu znali da u podrumu starog dvorca postoji prostor kroz koji se puzeći moglo ući u vapnenačku špilju ispod dvorca. Schloss je zapravo hotimice sagrađen iznad tog otvora jer su njegovi prvobitni stanovnici, zabrinuti zbog napada na njihovu utvrdu, htjeli imati tajni izlaz. Prolaskom stoljeća taj je ulaz u špilju uglavnom bio zaboravljen. No tijekom rata, kad su nacisti zapovijedali Urarom, pripadnici pokreta otpora shvatili su da znaju nešto važno što će im pomoći da uhode naciste, da učine sabotažu i da subverzivno djeluju - i da, ako budu dovoljno oprezni, sve to čine tako da nacisti pojma nemaju kako oni to rade. Pokret otpora tajno je izbavio desetke zarobljenika iz Schlossa, a nacisti nikada nisu shvatili kako su to učinili. Fritz Neumann je kao osmogodišnji dječak pomagao svojim roditeljima i njihovim prijateljima te je upamtio zamršenu mrežu podzemnih prolaza. Fritz Neumann bio je prvi na skijaškoj žičari, a Ben odmah iza njega. Skijaško područje nalazilo se na sjevernom dijelu planine. Schloss je bio na suprotnoj strani, ali Neumann je procijenio da će biti lakše doći do

ulaza u špilju na taj način. Skije su imale Randonee vezove, koji su omogućavali da peta bude slobodna za skijaško trčanje, ali se može učvrstiti za spust. Sto je još važnije, ovi su im vezovi omogućavali da nose planinarske umjesto skijaških cipela. Neumann ih je obojicu opremio: prilagodljive dereze s dvanaest zubaca, omiljene među austrijskim penjačima po tvrdu snijegu; Petzlove čeone svjetiljke; cepini sa sigurnosnom ručnom omčom; penjački pojasi; klinovi i sponke. Sve se to lako moglo dobiti u trgovini. Pištolji koje je Ben htio nisu se mogli lako pronaći. Ali ovo je bila lovačka zemlja i prilično je mnogo starčevih prijatelja imalo i pištolje i puške, pa je jedan od njih bio spreman nagoditi se. Na sebi su imali vunene potkape, hlače otporne na vjetar i gamaše, alpske ruksake za penjanje te tanke rukavice od polipropilena. Skijaškim trčanjem otišli su do vrha, a onda su blokirali svoje vezove i krenuli u dugački spust po južnoj strani. Ben je sebe smatrao dobrim skijašem, ali Neumann je bio fenomen i Benu je bilo teško slijediti ga dok je svladavao netaknuti snijeg. Zrak je bio leden i ubrzo je Bena počelo boljeti lice, barem onaj izloženi dio. Divio se Neumannu kako je u stanju voditi ih putovima koji to uopće nisu bili, a onda je ugledao pruge crvene boje na nekim jelama, koje su, čini se, označavale put. Skijali su dvadeset minuta sve dok nisu došli do ledene provalije na početku granice rasta drveća, a ubrzo potom i do strmog klanca. Zaustavili su se oko tri metra od ruba, skinuli skije i sakrili ih u guštaru. “Kao što sam vam rekao, vrlo je teško doći do špilje”, reče Neumann. “Sada ćemo se spustiti uzetom. Ali kažete da to znate, je li?” Ben klimne glavom, razgledajući liticu. Procijenio je visinu provalije na nekih trideset metara, možda manje. Odavde je mogao vidjeti Lenzov Schloss, koji je bio tako daleko dolje u planini da je djelovao kao arhitektonski model. Neumann je uzeo uže i počeo raditi petlju. Benu je laknulo kad je vidio da je to uže načinjeno od isprepletenih najlonskih vlakana. “Uže debljine jedanaest milimetara”, reče Neumann. “Odgovara vam to?” Ben ponovno klimne glavom. Za ovakav spust bilo je to upravo ono što treba. Sve samo da dođe do Anne. Iz ovog kuta nije mogao vidjeti ulaz u špilju. Pretpostavio je da se nalazi na nekom otvoru na litici. Neumann je kleknuo blizu ruba litice pokraj neke stijene i počeo zabijati klinove čekićem koji je izvadio iz futrole. Svaki je klin umirujuće odzvanjao sve višim tonom kako se zabijao sve dublje u stijenu, što je bio znak da se čvrsto uhvatio. Potom je napravio omču oko najveće stijene i provukao uže kroz klinove. “Neće biti baš lako doći do ulaza u špilju”, najavio je. “Spustit ćemo se okomito i malo zanjihati kako bismo uskočili u ulaz u špilju. Sada ćemo staviti dereze i pojase.” “Što s cepinima?” “Ne trebaju nam ovdje”, reče. “Tu ima vrlo malo leda. Trebat će nam u špilji.” “U špilji ima leda?” Ali Neumann, zauzet raspakiravanjem, nije odgovorio. Ben i Peter odlazili su u špilje u blizini Greenbriara, ali te su špilje bile samo nešto veće pukotine. Nikada nije imao posla s ledom. Na trenutak je osjetio kako mu se želudac grči. Do ovog trenutka tjerao ga je adrenalin, kao i gnjev i strah, i bio je usredotočen samo na jednu misao: kako izvući Annu iz Lenzove klinike, jer je bio uvjeren da su je tamo odveli. Sada se počeo pitati je li ovo najbolji način za to. Penjanje nije osobito opasno ako to radiš propisno, a on je bio uvjeren u svoje penjačke sposobnosti. No i najiskusniji speleolozi gubili su živote. Bio je pomišljao na mogućnost da se zaleti na glavni ulaz, uz računicu da će ga stražari uhvatiti i da će tako privući Lenzovu pažnju. Ali postojala je jednaka vjerojatnost da će stražari pucati i ubiti ga. Koliko god to bilo teško prihvatiti, ova je špilja bila jedina mogućnost. Obojica su dereze remenima od neoprena privezali oko potplata svojih planinarskih cipela. Sada su na dnu i na petama svojih cipela imali dvanaest oštrih zubaca, koji će im omogućiti da čvrsto prionu uz okomitu liticu. Potom su oko struka privezali najlonske penjačke pojase i bili su spremni za spust. “Idemo na dulfersitz, u redu?” reče Neumann, koristeći austrijski žargon za spuštanje bez oslonca, tako da se koristi samo tijelo za kontrolu spusta. “Spuštanje bez oslonca?” Neumann se nasmije, uživajući u Benovoj nelagodi. “Sto će nam to?” Spuštanje bez oslonca bit će neugodno, no poštedjet će ih potrebe da prave omče. Osim toga, neće biti privezani za konop, zbog čega će spuštanje biti opasnije. “Vi ćete za mnom”, reče Neumann dok je vezao dvostruku osmicu na jednom kraju užeta, a onda omotao konopac oko ramena, oko boka i provukao ga

kroz noge. Hodao je unatrag prema rubu, malo podigavši uže, široko razmaknutih stopala, a onda se spustio niza stranu. Ben je promatrao starćića kako slobodno visi i lagano se njiše naprijed-natrag, okrenut prema litici, sve dok nije našao oslonac za noge. Odatle je, natežući konopac, Neumann pomicao stopala niza strmu liticu. Spustio se malo dalje, ponovno viseći u slobodnom prostoru, njišući se naprijed-natrag, a onda se začuo štropot, a potom povik. “O.K., hajde, sada vi!” Ben je opkoračio konopac na isti način, hodao unazad do ruba, zadržao dah i pustio se niza stranu. Uže mu je odmah kliznulo među nogama, a to je trenje izazvalo bolno pečenje unatoč debelim hlačama. Sada se sjetio zašto je mrzio dulfersitz. Služeći se desnom rukom kao kočnicom, polako se spuštao nagnuvši se unazad, dok se stopalima odupirao o stijenu tražeći oslonac i manevrirajući prema dolje polagano popuštajući konopac. Učinilo mu se da je prošlo samo nekoliko sekundi, a već je uočio svoj cilj: malenu tamnu elipsu. Ulaz u špilju. Pomaknuvši se stopalima još nekoliko metara prema dolje, došao je do otvora te zamahnuo nogama prema unutra. Ovo neće biti tako lako kako se nadao. Nije bila stvar samo u tomu da se upadne u otvor špilje; bilo je puno zamršenije. Otvor je bio u istoj ravnini sa strmom stijenom. “Pomaknite se malo unutral” povikao je Neumann. “Pomaknite se unutral” Ben je odmah opazio na što misli. Unutra je bila uska izbočina na koju će morati doskočiti. Bilo je vrlo malo prostora za pogrešku. Izbočina nije bila šira od pola metra. Neumann je čučao na njoj, čvrsto se držeći za stijenu. Kako se Ben pomicao tijelom prema naprijed, u špilju, tako se počeo i njihati naprijed-natrag. Osjetio je nestabilnost, pa se prisilio da ostane visjeti dok se njihanje ne uspori. Konačno je polako odmotao konopac, pridržavajući se desnom rukom, njišući se u špilju i potom van. Napokon, kad je bio dovoljno naprijed i dolje, doskočio je na izbočinu, ublaživši pad svijanjem koljena. “Dobro!” poviče Neumann. “i I dalje se čvrsto držeći za konopac, Ben se nagne naprijed u tamu špilje i zagleda se u nju. Pod neizravnim kutom dolazilo je dovoljno sunčana svjetla da bi se vidjela pogibao koja je bila odmah ispod njega. Prvih tridesetak metara od ulaza u špilju bila je strma kosina prekrivena debelim ledom. Sto je bilo još gore, bio je to poluotopljeni led, sklizav i nesiguran. Takvo što nikada nije vidio. “Dakle”, dozva ga Neumann poslije nekoliko sekundi, osjetivši Benovo skanjivanje. “Ne možemo cijeli dan stajati na ovoj izbočini, ha?” Bez obzira na iskustvo, razmišljanje o tomu kako će svladati ovaj dugački ledeni nagib stvaralo je malodušnost. “Hajdemo”, reče Ben s najviše oduševljenja koje je mogao izvući iz sebe. Stavili su na glavu svoje lagane šljemove i pričvrstili ih remenima, a zatim postavili i čeone svjetiljke. Neumann je dao Benu dva visokotehnološki izrađena cepina od ugljenih vlakana i sa svijenim vrhom. Svaki se cepin objesi na zapešće pomoću remena. Visjeli su Benu s ruku poput beskorisnih privjesaka. Neumann klimne glavom i okrene se leđima prema ulazu u špilju, a Ben je slijedio njegov primjer. Utroba mu se uskomešala. Koraknuli su unatrag te sišli s uske izbočine. Dereze su im zaškripale na snijegu. Prvi koraci bili su nespretni. Ben je pokušao zadržati ravnotežu tako što je svoje dereze zabio dublje u led, učvrstivši se dok nije mogao svakom rukom uhvatiti cepine i zariti ih u sjajnu površinu. Vidio je Neumana kako se četveronoške spušta niz nagib kao da hoda po stubama. Bio je spretan poput koze. Ben je nastavio nesigurno četveronoške puzati prema dolje naslonjen trbuhom na led, naslanjajući se svom težinom na zapešćajne remene cepina. Škripanje čizme, udarac cepinom, onda opet i opet, dok malo-pomalo nije uhvatio nekakav ritam te stigao do dna, gdje je led ustupio mjesto vapnenačkoj stijeni. Neumann se okrenuo, maknuo cepine i dereze i počeo svladavati blaži spust. Ben je bio odmah iza njega. Spust je išao postupno, poput spiralnih stuba kroz stijenu, i dok su išli, Benova je čeona svjetiljka osvijetlila svaki prolaz koji se granao sa strane, ogranke kroz koje je mogao lako skrenuti da nije bilo Neumanna. Ovdje nije bilo crvenih oznaka niti ičega što bi razdvojilo glavni put od mnogih krivih. Fritz Neumann očito se kretao po sjećanju. Zrak je postao topliji nego vani, ali je Ben znao da je to varavo. Na zidovima špilje bio je trajni led, što je bio znak da je temperatura ispod ništice, a voda koja je tekla po nogama uskoro će stvoriti i osjećaj veće hladnoće. Osim toga, bilo je i izuzetno vlažno. Dno špilje bilo je prekriveno krhotinama kamenja i vodom koja je tekla. Tu i tamo Ben je zamalo izgubio tlo

pod nogama kako su se krhotine pomicale. Uskoro se prolaz proširio u galeriju i Neumann je nakratko zastao, okrenuvši polako glavu, dok mu je čeona svjetiljka osvjetljavala zapanjujuće oblike. Neki stalaktiti bili su krhke slamke, tanke i nježne, koje su se stanjivale prema vrhu poput pletaćih igala; isto tako, tu su bili prugasti kalcitni stupici stalagmita te, tu i tamo, pravi stupovi koji su se formirali spajanjem stalaktita i stalagmita. Voda se cijedila niz zidove i kapala sa stalaktita te je jedini zvuk u sablasnoj tišini bilo postojano kapanje u vodu na dnu špilje. Otvrdnuli vapnenac formirao je terase, a prozirne plahte kalcita visjele su sa stropa poput draperije nazupčanih i oštrih rubova. Posvuda se osjećao jedak amonijačni zadah šišmišje izmetine. “Ah, pogledatje!” reče Neumann i Ben je, okrenuvši se, ugledao savršeno očuvani kostur medvjeda. Iznenada se podigla papirnata grmljavina stotina šišmišjih krila; svojim su približavanjem probudili šišmiše koji su spavali. Sada je Ben počeo osjećati hladnoću. Nekako mu je, usprkos svim mjerama koje je poduzeo, voda ušla u čizme i smočila mu čarape. “Idemo”, reče Neumann, “ovuda.” Poveo ih je u uski prolaz, jedan od nekoliko hodnika koji su vodili iz galerije i koji se jedva razlikovao od drugih. Pred njima se tlo postupno počelo uzdizati, a zidovi su se sve više međusobno približavali, stvarajući gotovo jedva prohodan tjesnac. Strop je bio tek nešto viši od glave; da je Ben bio malo viši od svojih metar osamdeset, morao bi se sagnuti. Zidovi su bili ledeno hladni, kao i voda koja im je tekla pod nogama. Benu su odrvenjeli nožni prsti. Ali okretni se Neumann zapanjujućom lakoćom verao kroz strmu pukotinu, dok ga je Ben slijedio opreznije, izbjegavajući oštre stijene, znajući da bi ovdje, ako izgubi tlo pod nogama, pad bio vrlo neugodan. Konačno se činilo da se tlo izravnalo. “Sada smo otprilike u istoj razini kao i Schloss”, reče Neumann. A onda je bez upozorenja uski prolaz iznenada završavao. Zaustavili su se pored nečega što je izgledalo kao prazan zid, ispred kojega je bila hrpa kamenja, očito ostaci dugotrajnog urušavanja. “Isuse”, reče Ben. “Zar smo izgubljeni?” Neumann je bez riječi čizmom razgrnuo nešto kamenja, ispod kojeg se pojavila oko metar dugačka hrđava željezna šipka, koju je podigao zamahom ruke. “Netaknuta je”, reče Neumann. “To je dobro za vas. Dugo nije korištena. Nisu je otkrili.” “O čemu pričate?” Neumann je uzeo željeznu šipku, žabo je kao klin ispod jednog velikog kamena i naslonio se na nju svom svojom težinom sve dok se kamen nije počeo pomicati. Iza njega bio je mali nepravilni prolaz visok najviše pola metra, a širok oko metar. “Tijekom rata pomicali smo ovaj kamen naprijed-natrag kako bismo sakrili ovaj završni prolaz.” Pokazao mu je žljebove na stijeni koji su bili urezani, kako je Ben pretpostavljao, prije mnogo desetljeća. “Sada idete sami, ovdje ću vas ostaviti. Ovo je vrlo uzak i vrlo nizak prolaz, ali vjerujem da ćete moći proći.” Ben se nagnuo bliže i užasnuo se kad ga je bolje pogledao. Osjetio je navalu panike. Ovo je mrtvački sanduk. Ne vjerujem da ću uspjeti. “Ići ćete nekih, pa, možda dvjesto metara. Prolaz je uglavnom ravan, a onda na kraju ide uzbrdo. Ako nije urušen od vremena kad sam ja bio ovdje kao dječak, doći ćete do ulaza u obliku ključanice.” “Otvara se izravno u Scbloss?” “Ne, naravno. Na ulazu su vrata. Možda su čak zaključana. Vjerojatno jesu.” “To mi sada kažete.” Neumann je iz džepa svoje stare zelene jakne izvukao zahrđali ključ. “Ne mogu vam jamčiti da ćete uspjeti ovime otključati. Kad sam ja posljednji put pokušao, uspio sam.” “Posljednji put je to bilo prije pedeset godina?” “I više”, prizna Neumann. Ispružio je ruku. “Sada vas pozdravljam”, reče svečano. “Želim vam puno sreće.” 44 Bilo je nevjerojatno tijesno. Borcima pokreta otpora sigurno je trebala velika hrabrost za ovaj konačni pristup Schlossu, i to uvijek iznova, pomisli Ben. Nije čudno što su za to koristili dječaka kao što je bio Fritz Neumann, koji se mogao lako ovuda provlačiti. Ben se već prije provlačio kroz takve tijesne prolaze, u špiljama White Sulphur Springsa, ali nikada nisu bili duži od metra. Ovo je, čini se, bilo dugačko stotine metara. Tek je sada u potpunosti razumio što su mislili iskusni speleolozi kad su tvrdili da su se u svojim podzemnim pothvatima suočavali s temeljnim strahovima - sa strahom od mraka, od padanja u prazno, od toga da budu zarobljeni u labirintu, da budu živi zakopani. No ovdje nije bilo izbora, svakako ne sada. Mislio je samo na Annu i to mu je jačalo snagu volje. Ušao je u otvor, glavom prema naprijed, osjetivši hladan zapuh zraka. Na ulazu je prolaz bio visok oko pola metra, što je značilo da je

jedina mogućnost kretanja bilo puzanje po trbuhu poput gujavice. Skinuo je ruksak i odgurivao se nogama, a povlačio rukama, gurkajući ruksak laktovima ispred sebe. Na dnu tunela bilo je nekoliko centimetara ledene vode. Hlače su mu ubrzo bile posve mokre. Tunel je naglo skretao u jednom, pa u drugom smjeru, zbog čega se morao izvijati. Onda se napokon prolaz počeo širiti, a strop je bio viši od metra, što mu je omogućilo da podigne svoj odrvenjeli trbuh iz ledene vode, da stane na noge i pognuto hoda. No ubrzo su ga počela boljeti leda te se, umjesto da nastavi, na trenutak zaustavio i sjeo na ruksak, položivši ruke na bedra. Kad je bio u stanju krenuti dalje, opazio je da se strop ponovno spušta, sve do otprilike polovice sadašnje visine. Spustio se na ruke i koljena i počeo sitnim pokretima pomicati poput raka. Ali ne zadugo. Stjenovito mu je dno izranjavalo koljena. Pokušao si je pomoći tako što je težinu premjestio na laktove i nožne prste. Kad se umorio od toga, nastavio je puzati. Strop se i dalje spuštao te se on okrenuo na stranu i kretao se zavojitim tunelom tako što se odgurivao stopalima, a povlačio rukama. Sada se visina stropa smanjila na tridesetak centimetara. Zapinjao je leđima. Morao se na trenutak zaustaviti kako bi obuzdao nalet panike. Ponovno je puzao na trbuhu, samo što ovaj put kraj nije bio na vidiku. Njegova je čeona svjetiljka obasjavala razdaljinu od pedesetak metara, ali tunel veličine, pa čak i oblika mrtvačkog kovčega, kako se činilo, nastavljao se u nedogled. Zidovi kao da su se sužavali. Pogleda zamagljena od straha uspio je uočiti da prolaz kao da polako zavija uzbrdo, da vode više nije bilo na dnu, iako je još uvijek bilo vlažno, i da mu sada, grozno, i trbuh i leda zapinju o stijenu. I dalje je gurao svoj ruksak ispred sebe. Sada je tunel bio visok jedva tridesetak centimetara. Ben je bio zarobljen. Ne, ne zarobljen, ne još, ne baš, ali se tako osjećao. Obuzela ga je strava. Morao se nasilu provući. Srce mu je ubrzano kucalo, sav je bio u strahu, i morao se zaustaviti. Bilo bi najgore, znao je, da ga uhvati panika. Čovjek se zbog panike sav ukoči, izgubi fleksibilnost. Nekoliko je puta polako udahnuo i izdahnuo, a onda sasvim izdahnuo, kako bi smanjio opseg prsiju te mogao stati u prolaz. Sav mokar od znoja i vode, prisilio je sam sebe da se izmigolji prema naprijed, pokušavajući stalno misliti na to kamo ide i zašto tamo ide, zašto je to toliko važno. Razmišljao je o tomu što će učiniti kad uđe u Schloss. Uspon je postao strmiji. Udahnuo je i osjetio kako ga zidovi pritišću na prsa i da zbog toga ne može napuniti pluća zrakom. To je izazvalo navalu adrenalina, te je disao brže i pliće, što je u njemu izazvalo osjećaj gušenja, pa je ponovno morao stati. Ne razmišljaj. Opusti se. Nitko nije znao da je ovdje. Ostat će živ zakopan ovdje u ovom paklu guste tame gdje nije bilo ni dana ni noći. Ben je ulovio sam sebe kako sluša taj glas sa skepsom jer je sada njegovo hrabrije, odvažnije ja preuzelo vlast nad njegovim mozgom. Počeo je osjećati kako mu srce sporije kuca, osjetio je kako mu ugodno hladan zrak ispunjava pluća, kako mu se mirnoća širi tijelom poput tinte na bugačici. Sada se smireno, s unutarnjim spokojstvom, prisilo da krene dalje, da puzi poput gujavice, migolji se i ne obazire na ogrebana leda. Iznenada se strop vinuo prema gore, a zidovi su se proširili, te se osovio na bolne ruke i koljena i stao puzati kosinom. Stigao je do nekakve nestvarne slikovite špilje, gdje se mogao napokon uspraviti. Uočio je neznatno treperenje svjetla. Bilo je to vrlo slabo i udaljeno svjetlo; no njemu se učinilo gotovo jasno kao dnevno svjetlo i izazvalo je takvu radost kao izlazak sunca. Odmah ispred njega nalazio se izlaz iz špilje i doista je imao oblik ključanice. Popeo se na gomilu sipina, a onda se nekako napola uvukao u okvir otvora, odgurujući se objema rukama sve dok ih nije mogao potpuno ukrutiti i time poduprijeti svoje tijelo. Tu je ugledao gusto postavljene zahrđale željezne šipke prastarih vrata koja su bila tako tijesno pripasana na otvor špilje kao utvor u pločniku. Nije mogao vidjeti što je iza tih vrata, ali je mogao vidjeti duguljastu zraku svjetlosti, koja kao da je dolazila ispod nekih vrata. Izvadio je ključ koji mu je dao Neumann, uvukao ga u bravu i okrenuo. Pokušao ga je okrenuti. Ali nije ga se moglo okrenuti. Ključ se nije pomicao. Brava je bila zahrđala. Sigurno je bilo to u pitanju; stara brava nije bila zamijenjena već desetljećima. Cijela ta stvar izgledala mu je kao čvrsta masa hrđe. Ponovno je pokušao pomaknuti ključ naprijed-natrag, ali nije ga mogao okrenuti. “.;.; “O, moj Bože”, reče Ben glasno. a* Nije bilo nade. Bilo je to nešto što ni on ni

Neumann nisu predvidjeli. Nije mogao vidjeti nikakav drugi ulaz. Kad bi i imao kakav alat, nije mogao kopati oko vrata; bila su usađena u čvrstu stijenu. Hoće li sada morati istim putem natrag? Ili možda... možda je neka od sipki bila toliko zahrđala da ju je mogao izgurati. Pokušao je to udarajući šakama s navučenim rukavicama po željeznim šipkama sve dok bol nije postala prevelika, no ništa: vrata su bila čvrsta. Hrđa je bila samo na površini. Sav u očaju, zgrabio je šipke i protresao njima, poput bijesnog doživotnog zatvorenika u San Quentinu. I odjednom, začuo se metalni zveket. Pukla je jedna šarka. Opet je zatresao, jače, dok nije pukla i druga. Nastavio je tresti, živahno, i konačno je i treća i posljednja šarka pala na tlo. Uhvatio je vrata objema rukama, podigao ih i gurnuo prema naprijed, te ih nježno spustio na zemlju. Bio je unutra. 45 Ben osjeti nešto hladno, glatko i prašnjavo: bila su to čvrsta željezna vrata osigurana teškim zasunom. Podigao je zasun i gurnuo vrata, koja su nakratko zaškripala. Očito se već desetljećima nisu otvarala. Gurnuo ih je svom snagom. Vrata su zacviljela i otvorila se. Našao se u nekakvoj većoj, ali još uvijek malenoj prostoriji. Oči su mu, priviknute na tamu, počele razaznavati oblike. Slijedio je tanku zraku svjetla do drugih vrata, gdje je opipavao sa svake strane da nađe prekidač za svjetlo. Pronašao ga je i prostoriju je obasjalo svjetlo iz žarulje koja se nalazila na stropu. Nalazio se, kako je zapazio, u malenom skladišnom prostoru. Na kamene zidove naslanjale su se čelične police obojene nekakvom bež bojom, a na njima su bile kartonske kutije, drveni sanduci i cilindrični metalni spremnici. Skinuo je šljem i vunenu kapu, a potom i ruksak s leđa, iz kojeg je izvadio oba poluautomatska pištolja, i sve osim oružja stavio na jednu policu. Jedan je pištolj zataknuo za pojas svojih debelih hlača na križima. Drugi je držao u ruci dok je proučavao presliku tlocrta. Dvorac je jamačno obnavljan od vremena kad je bio tvornica satova, ali se osnovni nacrt sigurno nije puno promijenio, niti su pomaknuti nosivi zidovi. Pritisnuo je kvaku. Lako se pomaknula i vrata su se otvorila. Izašao je u jarko osvijetljen hodnik s kamenim podom i nadsvođenim stropom. Nikoga nije bilo na vidiku. Nasumce je skrenuo udesno. Mekani potplati planinarskih cipela prigušili su njegove korake. Osim neznatnog šljapkanja mokre kože, hod mu je bio tih. Nije daleko odmakao prije nego što se netko pojavio na kraju hodnika idući ravno prema njemu. Samo mirno, reče samome sebi. Ponašaj se kao da si jedan od njih. To nije bilo lako, u tako mokroj i blatnjavoj penjačkoj odjeći i teškim čizmama, a lica još uvijek svog u modricama i izgrebanog još od događaja u Buenos Airesu. Sada brzo. Njemu slijeva bila su vrata. Stao je, osluhnuo na trenutak, a onda ih otvorio, nadajući se da s druge strane nema nikoga. Dok je čučao u prostoriji, čovjek je prošao, odjeven u bijelu tuniku ili kombinezon. Pištolj mu je bio u koricama obješenim na struku. Očito stražar. Prostorija je bila dugačka šest metara, a široka četiri. Na svjetlu koje je dolazilo iz hodnika vidio je da je to još jedno skladište, također oivičeno metalnim policama. Pronašao je prekidač i upalio svjetlo. Ono što je ugledao bilo je previše užasno da bi bilo stvarno i na trenutak je pomislio da ga oči varaju zbog nekakve grozne optičke iluzije. No, nije bila iluzija. Bože nebeski, pomisli. Ovo nije moguće. Nije mogao ni ustati da pogleda, a ipak nije mogao odvratiti pogled. Na policama su bili redovi prašnjavih staklenki, nekih tako malih kao što su bile one u kjima je gospođa Walsh čuvala voće, a nekih visokih i pola metra. U svakoj je staklenki bila nekakva tekućina, za koju je Ben pretpostavio da je tekućina za čuvanje, kao što je formalin, koja je bila malo zamućena zbog godina i prljavštine. U staklenkama su plutala, poput ukiseljenog povrća u rasolu, u svakoj po jedno ... Ne, to nije moguće. Osjetio je kako mu se koža sva naježila. U svakoj je staklenci bilo po jedno dijete. Staklenke su bile poredane sablasnom preciznošću. U najmanjima bili su sićušni embriji, u najranijem stadiju razvoja, poput malih blijedoružičastih morskih kozica ili prozirnih kukaca s groteskno velikim glavama i repovima. Zatim fetusi, koji nisu bili duži od dva-tri centimetra: zgrbljeni, stupastih ruku i prevelikih glava, obješeni u mrtvačku ponjavu svojih unutarnjih embrionalnih ovojnica. Fetusi koji nisu bili puno veći, ali su bili više nalik ljudima, svijenih nogu i razmaknutih ruku, očiju poput crnog ribiza, plutali su u savršeno okruglim ovojnicama okruženim poderanim aureolama vanjskih ovojnica. Minijaturna dječica koja zatvorenih očiju

sisaju svoj palac, čvorić savršeno formiranih udova. Kako se povećavala veličina staklenki, tako se povećavao i njihov sadržaj, sve dok u najvećim staklenkama nisu plutala potpuno formirana djeca, spremna da izađu na svijet, zatvorenih očiju, ruku i nogu iskrenutih na van, otvorenih ili skupljenih šačica, dok je prerezana pupkovina slobodno plutala, povezana s prozirnim oblačićima unutarnjih ovojnica. Bilo je na stotine embrija, fetusa i formirane djece. Na svakoj je staklenci bila naljepnica ispisana na njemačkom, urednim krasopisom, s datumom (datumom vađenja iz maternice?), prenatalnom starošću, težinom u gramima, veličinom u centimetrima. Datumi su bili iz razdoblja od 1940. do 1954. Gerhard Lenz je radio pokuse na djeci i novorođenčadi. Bilo je to gore nego što je zamišljao. To je bio nečovjek, monstrum... Ali zašto su ti sablasni izlošci još bili ovdje? Došlo mu je da vrišti. Posrnuo je prema vratima. Na zidu ispred njega bili su stakleni spremnici, visoki od tridesetak centimetara do metar i pol, a široki oko pola metra, a u njima nisu plutali fetusi nego mala djeca. Mala smežurana djeca, od malešne novorođenčadi do tek prohodale djece i djece u dobi od sedam ili osam godina. Bila su to djeca, pretpostavljao je, oboljela od sindroma preuranjenog starenja poznatog kao progerija. Lica malih starih ljudi i žena. Koža im je bila naježena. Djeca. Mrtva djeca. Pomislio je na jadna Christophova oca u onom sumornom stanu. Moj je Christoph umro sretan. Privatni sanatorij, rekla je žena u zakladi. Ekskluzivan, privatan, jako raskošan, rekla je. Okrenuo se, sav ošamućen, da napusti prostoriju i onda je začuo korake. Pažljivo provirivši van ugledao je još jednog stražara u bijelom kako se približava, te se vratio u prostoriju i sakrio iza vrata. Kad je stražar prošao, glasno se nakašljao te je čuo kako su se koraci zaustavili. Stražar je, kako je Ben i očekivao, ušao u prostoriju. Ben je nasrnuo brzo kao kobra i udario ga drškom revolvera po zatiljku. Čovjek se srušio. Ben je zatvorio vrata i opipao stražarev vrat te osjetio kako mu pulsira žila kucavica. Bio je živ, ali u nesvijesti, i po svoj prilici neće se tako brzo probuditi. Iz futrole mu je izvukao Walther PPK, a zatim mu svukao bijeli kombinezon. Skinuo je svoju hladnu-vlažnu odjeću i obukao odoru. Bila mu je prevelika, ali prihvatljiva. Srećom, cipele su odgovarale. Palcem je kvrcnuo pomični poklopac s lijeve strane Waltera i izvadio spremnik. Unutra je bilo svih osam mjedenih metaka. Sada je imao tri pištolja, pravi arsenal. Pregledao je džepove u stražarevu kombinezonu i pronašao samo kutiju cigareta i ključ - karticu, koju je uzeo. Zatim se vratio u hodnik, zastavši samo toliko da provjeri ima li koga na vidiku. Dalje u hodniku naišao je na dvostruka čelična vrata velikog dizala, koje je bilo premoderno za ovako staro zdanje. Pritisnuo je pozivni gumb. Začulo se “ping” i vrata su se odmah otvorila. Unutrašnjost je bila obložena sivom zaštitnom tkaninom. Ušao je, pregledao ploču i opazio da treba ubaciti ključ - karticu kako bi se dizalo pokrenulo. Ubacio je stražarevu karticu i pritisnuo gumb za prvi kat. Vrata su se brzo zatvorila i dizalo je krenulo prema gore. Otvorilo se poslije nekoliko sekundi u jednom sasvim drukčijem svijetu. Bio je to jarko osvijetljen hodnik ultramodernog izgleda kakav se mogao naći u bilo kojoj uspješnoj tvrtki. Podovi su bili prekriveni podnim oblogama neutralno sive boje, a zidovi nisu bili od starog kamena kao na katu ispod, nego prekriveni glatkim bijelim pločicama. Prošla su dvojica muškaraca u bijelim kutama, vjerojatno liječnici ili kliničari. Jedan je gurao metalna kolica. Drugi je pogledao Bena, ali kao da je gledao kroz njega. On je odlučno hodao hodnikom. Dvije mlade Azijke, također u bijelim kutama, stajale su pokraj nekih otvorenih vrata, gdje je bio nekakav laboratorij, i govorile jezikom koji Ben nije razumio. Zanesene razgovorom, nisu ni obraćale pažnju na njega. Sada je ušao u veliko predvorje, dobro osvijetljeno kombinacijom visokog svjetla i jantarnog poslijepodnevnog sunca koje je ulazilo kroz obojene prozore. Izgledalo je to kao negdašnji veličanstveni ulaz u Schloss, koji je umjetnički preuređen u suvremeno predvorje. Elegantno kameno stubište svijalo se prema gore. U predvorju su bila brojna vrata. Svaka su bila označena brojem i slovom ispisanim crno na bijeloj podlozi i mogla su se otvoriti jedino tako da se ubaci karticu u čitač. Svaka su vrata vjerojatno vodila u neki hodnik. Prošlo je desetak ljudi, koji su ulazili i izlazili iz hodnika, penjali se i spuštali stubama i odlazili do brojnih dizala. Većina je na sebi imala laboratorijske kute, široke bijele hlače, bijele

cipele ili tenisice. Samo su stražari, u svojim bijelim kombinezonima, imali čvrste crne cipele. Čovjek u bijeloj kuti prošao je pokraj dvije Azijke i rekao im nešto, pa su dvije žene promijenile smjer i ušle u laboratorij. Očito je to bio netko od pretpostavljenih, netko tko im je nadređen. Teklići su nosili nosila preko predvorja, na kojima je mirno ležao neki starac u blijedoplavoj bolničkoj pidžami. Neki je drugi pacijent u bolničkoj pidžami prošao predvorjem iz hodnika 3A u hodnik 2B. Bio je to sredovječan čovjek čila izgleda u svojim pedesetima koji je hramao kao da je imao jake boli. Sto je, dovraga, sve ovo? Ako je Anna doista ovdje, gdje li je? Ova je klinika bila mnogo veća i mnogo prometnija nego što je zamišljao. Ma što oni radili - kakva god bila svrha onih jezovitih primjeraka u podrumu, ako su doista imali ikakve veze s onim što se ovdje radilo - upleteno je puno ljudi, i pacijenata, i liječnika, i laboratorijskih znanstvenika. Ona je tu negdje, znam da jest. No je li joj dobro? Je li živa? Ako je otkrila kakve se grozne stvari ovdje čine, hoće li joj dopustiti da živi? Mora dalje. Mora nešto poduzeti. Užurbano je hodao predvorjem, oštrim korakom, kao stražar poslan da provjeri što se događa. Zaustavio se na ulazu u hodnik 3B i ubacio ključ - karticu, nadajući se da će mu omogućiti pristup u ovo područje. Brava je škljocnula. Ušao je u dugačak bijeli hodnik sasvim nalik bilo kojoj bolnici. Među mnogima koji su prolazili bila je i žena u bijeloj odori, vjerojatno medicinska sestra, koja je, čini se, na uzici vodila malo dijete. Kao da je vodila velikog, poslušnog psa. Ben je pobliže pogledao dijete i po papirnatom licu i naboranoj i smežuranoj koži shvatio da je to dječak obolio od progerije koji je bio jako nalik djetetu s fotografija u stanu oca kojeg je nedavno posjetio. Izgledao je kao i ona potpuno odrasla djeca koja se čuvaju u formaldehidu, u onoj jezivoj podrumskoj prostoriji. Dječak je hodao kao starac, široko razmaknutih nogu i klimao. Benova se opčinjenost pretvorila u ledeni gnjev. Dječak je stao ispred vrata i strpljivo čekao dok žena koja ga je vodila za uzicu nije otključala vrata ključem koji joj je visio na petlji oko vrata. Vrata su vodila u veliki staklom ograđeni prostor vidljiv iz hodnika. Dugačka prostorija iza debelog stakla mogla je biti bolnička dječja soba, osim što je svatko tko je bio unutra bolovao od progerije. Bilo je tu sedmero ili osmero male smežurane djece. Na prvi pogled Ben je pomislio da su i ona bila na uzicama; no, bolje pogledavši, utvrdio je da je svakom djetetu na leđa bila pričvršćena nekakva prozirna plastična cijev. Cijevi su bile povezane sa sjajnim metalnim stupovima. Činilo se da je svako dijete bilo prikopčano na infuziju koju je primalo preko cijevi. Djeca nisu imala ni obrve ni trepavice, glave su im bile male i naborane, a koža poput krep-papira. Ona koja su hodala vukla su se kao starci. Neka su čučala na podu, tiho zaokupljena igrama ili slagalicama. Dvoje se igralo zajedno, a cijevi su im se splele. Malena djevojčica s dugom plavom vlasuljom besciljno je hodala uokolo te nešto pjevala i razgovarala sama sa sobom, nečujno. Lenzova zaklada. Nekolicina odabrane djece s progerijom pozvana su svake godine u kliniku. Posjetiteljima nije bio dopušten pristup. Nije to bio ljetni kamp, nije to bilo mjesto za odmor. S djecom se postupalo kao sa životinjama. Bila su, sasvim sigurno, ljudski ispitanici u nekakvom pokusu. Djeca u podrumu kiselila su se u formaldehidu. Djeca s kojom se postupalo kao sa psima. Privatni sanatorij. “• Nije to bio ni sanatorij, a ni klinika. Bio je uvjeren u to. !”ff Što je to onda bilo? Kakva se to ovdje “znanost” provodila? Ogađen, okrenuo se i krenuo dalje hodnikom s.ve dok nije došao do kraja. Tu su s lijeve strane bila crvena vrata, zaključana, koja su se mogla otvoriti samo pomoću ključa - kartice. Za razliku od većine drugih vrata koja je ovdje vidio, ova nisu imala prozor. Vrata su bila neobilježena. Znao je da mora saznati što je iza njih. Ben je ubacio stražarev ključ - karticu, ali ovaj put nije se dogodilo ništa. Očito se na ova vrata ulazilo na neki drukčiji način. Upravo kad se okrenuo, vrata su se otvorila. Pojavio se muškarac u bijeloj kuti, koji je u rukama imao podlogu za pisanje, a iz džepa mu je visio stetoskop. Bio je to neki liječnik. Čovjek je neradoznalo pogledao u Bena, klimnuo glavom i pridržao mu vrata. Ben je ušao unutra. Nije bio pripravan na ono što je vidio. Nalazio se u prostoriji s visokim stropom poput dvorane za košarku. Nadsvođeni kameni strop i prozori od obojena stakla, čini se, bili su sve što je ostalo od izvorne arhitekture. Tlocrt ove goleme prostorije ukazivao

je na to da je to izvorno bila velika privatna kapela, jednako velika kao i crkva. Ben se pitao nije li kasnije korištena kao glavna tvornička prostorija. Procijenio je da je bila dugačka oko trideset metara, isto toliko široka, dok je strop vrlo lako mogao biti visok desetak metara. Sada je bilo jasno da je to golema medicinska ustanova. No istodobno je gotovo izgledala i kao neki zdravstveni klub, ujedno i dobro opremljen i spartanski. U jednom dijelu prostorije bio je red bolničkih kreveta, od kojih je svaki od onog drugog bio odvojen zavjesom. Neki su kreveti bili prazni; na drugih možda pet ili šest nauznak su ležali pacijenti, prikopčani na nekakve monitore i postolja za infuziju. U drugom je dijelu bio red crnih pokretnih vrpci, a uz svaku je bio i EKG monitor. Na nekoliko su njih stariji muškarci i žene trčali na mjestu, a iz ruku i nogu, vrata i glave stršale su im elektrode ili sonde. Tu i tamo nalazile su se prostorije za medicinske sestre, respiratori, oprema za anesteziju. Desetak je liječnika i medicinskih sestara promatralo, asistiralo ili zaposleno trčkaralo. Posvuda oko te goleme prostorije nalazio se uzdignuti nogostup, most, nekih pet-šest metara iznad poda i tri metra od zida. Ben je shvatio da predugo stoji na ulazu u prostoriju. Budući da je bio u odori stražara, morao se ponašati kao da je na zadatku. Zato je počeo hodati prostorijom, polako i odlučno, pogledavajući s jedne na drugu stranu. Neki je postariji čovjek sjedio u modernoj fotelji od crne kože i čelika. Plastična mu je cijev bila pričvršćena na jednu ruku i spojena na postolje s infuzijom. Čovjek je razgovarao telefonski, a fascikl s papirima bio mu je u krilu. Očito je bio pacijent, ali se bavio nekakvim poslom. Na nekoliko je mjesta njegova kosa imala paperjasti izgled poput nekog novorođenčeta. Sa strane je kosa bila oštrija, gušća i bujnija, na krajevima bijela ili siva, ali je prerastala u crnu ili tamnosmeđu. A čovjek mu je djelovao poznato. Lice mu je često bilo na naslovnici Forbesa ili Fortunea, pomisli Ben. Neki poslovni čovjek ili investitor, netko slavan. Da! To je sigurno bio Ross Cameron, takozvani “mudrac iz Santa Fea”. Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Ross Cameron. To sada uopće više nije bilo upitno. Pokraj njega sjedio je puno mlađi čovjek, kojeg je Ben odmah prepoznao. Bio je to bez sumnje Arnold Carr, četrdesetogodišnjak, softverski milijarder i osnivač Technocorpa. Bilo je poznato da su Cameron i Carr prijatelji. Cameron je bio u neku ruku Carrov mentor i guru i bio je to odnos poput oca i sina. I Carr je bio prikopčan na infuziju; i on je razgovarao telefonski, očito obavljajući neki posao, iako bez ikakvih papira. Dva legendarna milijardera sjedila su jedan pokraj drugoga kao dvije mušterije u brijačnici. U “klinici” u austrijskim Alpama. I primali su nekakvu infuziju. Jesu li ih proučavali? Liječili od nečega? Ovdje se događalo nešto bizarno, nešto tajnovito i dovoljno važno da je za to bilo potrebno osiguranje s punim naoružanjem. Dovoljno važno da se zbog toga ubijalo ljude. Treći je čovjek prišao Cameronu i pozdravio ga s nekoliko riječi. Ben je prepoznao predsjednika Nacionalne banke SAD-a, koji je bio u sedmom desetljeću i bio među najštovanijim ličnostima u Washingtonu. U blizini je medicinska sestra nekomu namještala tlakomjer na ruku - pa, to je sigurno bio Sir Edward Downey, ali izgledao je onako kako je izgledao kad je bio engleski premijer, prije tri desetljeća. Ben je nastavio hodati sve dok nije došao do pokretnih vrpci, gdje su trčali muškarac i žena jedno uz drugo i razgovarali, zadihani. Na sebi su imali sive trenirke i bijele tenisice i obojima su elektrode bile prilijepljene na čelo, zatiljak, vrat, ruke i noge. Žice tanke poput konca izlazile su iz elektroda i uredno bile podignute iza svakoga od njih te bile spojene na Siemensove monitore koji su, čini se, bilježili njihove otkucaje srca. Ben je i njih prepoznao, oboje. Muškarac je bio dr. Walter Reisinger, profesor s Yalea, koji je bio ministar vanjskih poslova SAD-a. U naravi je Reisinger izgledao zdravije nego na televiziji ili na fotografijama. Koža mu se sjajila, iako je to mogla biti posljedica trčanja, a kosa mu je djelovala tamnije, iako je vjerojatno bila obojena. Žena s kojom je razgovarao na susjednoj pokretnoj vrpci nalikovala je sutkinji Vrhovnog suda Miriam Bateman. No bilo je poznato da je sutkinja Bateman gotovo nepokretna zbog artritisa. Za vrijeme podnošenja izvješća o stanju nacije, kad se ulazilo u Vrhovni sud, sutkinja Bateman uvijek je bila najsporija i hodala je pomoću štapa. Ta žena - ta sutkinja Bateman - trčala je kao atletičarka na treningu.

Jesu li ovi ljudi bili dvojnici glasovitih svjetskih ličnosti - pitao se Ben. To bi moglo objasniti infuziju, trening. Nešto je drugo bilo posrijedi. Začuo je glas klona dr. Reisingera kako govori nešto klonu sutkinje Bateman o nekoj “odluci suda”. To nije bio klon. To je sigurno bila sutkinja Bateman. Kakvo je, dakle, ovo mjesto? Je li to neko lječilište za bogate i slavne? Ben je već čuo za takva mjesta, u Arizoni ili New Mexicu ili Kaliforniji, kao i za ona u Švicarskoj i Francuskoj. Mjesta na koja je odlazila elita na oporavak od plastičnih operacija, alkoholizma ili ovisnosti o drogama te kako bi skinuli desetak-petnaestak kilograma. Ali ovo? Elektrode, infuzija, EKG ...? Svi su ovi slavni ljudi - sve starci, osim Arnolda Carra - bili pomno nadzirani, ali zašto? Ben je došao do reda sprava za vježbanje i na jednima se neki starac uspinjao i spuštao najvećom brzinom, kao što je nekad Ben činio u svom fitness klubu. I ovaj je čovjek - Ben ga nije poznavao - bio u sivoj trenirci. Na prsima mu je izbio znoj. Ben je poznavao mlade sportaše koji su teško izdržali ovako naporan ritam više od nekoliko minuta. Kako li je to mogao ovaj starac naborana lica i sa staračkim pjegama na rukama? “Devedeset i šest mu je godina”, zagrmio je nečiji glas. “Izvanredno, zar ne?” Ben se osvrnuo oko sebe, a onda pogledao gore. Čovjek koji je to rekao stajao je na uzdignutom mostu, odmah iznad Bena. Bio je to Jiirgen Lenz. 46 Nježan i tih zvuk “din-dona” ispunio je prostoriju, melodičan i umirujući. Jurgen Lenz, u punom sjaju, u svom crnom odijelu, plavoj košulji i srebrnoj kravati ispod uredno ispeglane liječničke kute, silazio je sa stuba od kovanog željeza na parter. Pogledavao je pokretne vrpce i sprave za vježbanje. Sutkinja Vrhovnog suda i bivši ministar vanjskih poslova, kao i većina drugih, završavali su sa svojim vježbama i silazili sa sprava, a sestre su im uklanjale žice s tijela. “Ovo je znak za sljedeći helikopterski let u Beč”, objasni on Benu. “Vrijeme je za povratak na Međunarodni forum o zdravlju djece, s kojeg su ljubazno pristali otići. Nije potrebno govoriti da su to zaposleni ljudi usprkos svojoj dobi. Zapravo, rekao bih zbog svoje dobi. Svi oni imaju puno toga što trebaju dati svijetu - zato sam ih i odabrao.” Učinio je neznatni pokret rukom. Iznenada je netko straga zgrabio Bena za obje ruke. Dvojica stražara držala su ga dok ga je treći stručno pretražio i uzeo mu sva tri pištolja. Lenz je nestrpljivo čekao dok mu nisu oduzeli oružje, poput pripovjedača viceva za stolom koga su prekinuli posluživanjem salate. “Što ste učinili s Annom?” upita Ben ledenim glasom. “Htio sam vas upravo to isto pitati”, odgovori Lenz. “Inzistirala je na tome da pogleda kliniku, i dakako, nisam mogao odbiti. No nekako smo je usput izgubili. Očito zna nešto o tomu kako umaći sustavu osiguranja.” Ben je proučavao Lenza, pokušavajući zaključiti koliko je od toga bila istina. Je li to bio njegov način zavaravanja, izbjegavanja da ga odvede k njoj? Je li to bilo pregovaranje? Ben osjeti navalu panike. Laže li? Izmišlja li priču za koju zna da ću u nju povjerovati, da ću htjeti povjerovati? Jesi li je ubio, lažljivi gade? A opet, to da je Anna nestala kako bi istražila što se događa u klinici bilo je nekako uvjerljivo. Ben reče: “Da vas odmah upozorim, ako joj se išta dogodi - “ “Ali neće, Benjamine, ništa joj se neće dogoditi.” Lenz je metnuo ruke u džepove i pognuo glavu. “Napokon, u klinici smo koja je u službi života.” “Bojim se da sam već previše vidio da bih to povjerovao.” “Koliko doista razumijete ono što ste vidjeli?” reče Lenz. “Siguran sam da ćete, kad jednom doista shvatite što ovdje radimo, cijeniti važnost toga.” Mahnuo je stražarima da puste Bena. “Ovo je vrhunac nečega čemu sam posvetio cijeli život.” Ben nije ništa rekao. Bijeg nije dolazio u obzir. Ali zapravo je i htio ostati ovdje. , Ubio si mi brata. . : I Annu? Jesi li i nju ubio? Shvati da Lenz nešto govori. “To je, znate, bila velika opsesija Adolfa Hitlera. Tisućugodišnje carstvo, i sve te gluposti - a trajalo je, koliko, dvanaest godina? Imao je teoriju da je arijska krv uprljana, pokvarena zbog miješanja s drugim rasama. Kad se jednom takozvana “savršena rasa” pročisti, postat će krajnje dugovječna. Glupost, dakako. Ali nešto dugujem tom starom luđaku. Bio je odlučan da otkrije kako bi on i vođe Trećeg Reicha mogli duže živjeti, pa je nekolicini svojih najsjajnijih znanstvenika dao odriješene ruke. Neograničena sredstva. Radite pokuse na zatvorenicima u koncentracijskim logorima. Činite što vam drago.” “Sve pod velikodušnim pokroviteljstvom najvećeg monstruma dvadesetog stoljeća”, reče Ben provokativno.

“Tu se slažemo, bio je ludi despot. A njegove priče o tisućugodišnjem Reichu bile su smiješne - bio je strašno labilan čovjek koji je obećavao epohu trajne stabilnosti. Ali njegovo spajanje dvaju želja - one o dugovječnosti i one o stabilnosti - nije bilo neutemeljeno.” “Ne razumijem.” “Mi smo ljudi osobito u jednom aspektu loše konstruirani. Od svih vrsta na ovom planetu nama je potrebno najduže razdoblje trudnoće i djetinjstva - razvitka. A moramo misliti i na intelektualni i tjelesni razvitak. Treba nam dva desetljeća da dođemo do potpune tjelesne zrelosti, često još jedno desetljeće ili više da se potpuno profesionalno usavršimo u svom području usmjerenja. Netko tko ostvaruje veliku vještinu, kao što je na primjer kirurg, možda je već u svom četvrtom desetljeću kad dostigne punu stručnost za svoj poziv. Proces učenja i naprednog usavršavanja nastavlja se - a onda, baš kad dostigne svoj vrhunac, što se događa? Zamagljuje se vid, prsti gube preciznost. Zub vremena počinje ga lišavati onoga što je stjecao pola života. To je kao neka loša šala. Mi smo Sizifi koji, čim počnemo kotrljati kamen prema vrhu, znamo da će se on vratiti natrag. Rekli su mi da ste nekada poučavali djecu u školi. Pomislite koliki je dio ljudskog društva posvećen jednostavno samo svojoj reprodukciji - prenošenju institucija, znanja i vještina, potpornja i kotačića civilizacije. To je nevjerojatan danak našoj odlučnosti da pobijedimo vrijeme. No koliko bi dalje naša vrsta mogla napredovati kad bi se naše vodstvo, političko i intelektualno, moglo usredotočiti na napredak, umjesto samo na to da se brine o svojoj zamjeni! Koliko bismo dalje dogurali kad bi neki od nas mogli ostati na svom smjeru, uspeti se po krivulji znanja i ostati tamo! Koliko bismo dalje dogurali kad bi najbolji i najmudriji među nama mogli nastaviti kotrljati taj kamen uzbrdo, umjesto da budu odgurnuti u neki starački dom ili u grob baš onda kad se počinje nazirati vrhunac!” Žalostan osmijeh. “Gerhard Lenz, ma što mi mislili o njemu, bio je sjajan čovjek”, nastavi Lenz. Ben se u sebi zapita: je li Jurgen Lenz doista sin Gerharda Lenza? “Većina njegovih teorija nikada zapravo nije značila ništa. Ali bio je uvjeren u to da tajna načina i uzroka ljudskog starenja leži u našim stanicama. A bilo je to prije nego su Watson i Crick otkrili DNA, još 1953.! Doista nevjerojatan čovjek. U mnogočemu je imao tako dalekosežne poglede. Znao je da će nacisti izgubiti i da će Hitler nestati, a novac prestati dotjecati. Jednostavno se htio pobrinuti da se njegov rad nastavi. Znate li, Benjamine, zašto je to bilo važno? Mogu li vas zvati Benjamin?” No, Ben je bio skamenjen i prestravljeno je promatrao golemi laboratorij, pa nije odgovorio. Jer bio je tamo, ali nije bio prisutan. Bio je u Anninu zagrljaju, tijela su im bila glatka i topla. Promatrao ju je kako plače kad joj je rekao za Petera. Sjedio je s Peterom u seoskom svratištu u Švicarskoj; stajao je iznad Peterova tijela natopljena krvlju. “Izvanredni pothvati zahtijevali su izvanredna sredstva. Hitler je blebetao o stabilnosti dok je istodobno pridonio njezinu razorenju, a tako je bilo i s drugim tiranima u drugim dijelovima svijeta. Ali Sigma je doista mogla pridonijeti pacifikaciji planeta. Njezini su osnivači znali što je bilo nužno. Posvetili su se svom jedinom uvjerenju: racionalnosti. Zadivljujući napredak u tehnologiji kojemu smo bili svjedoci u prošlom stoljeću bio je u skladu s napretkom u upravljanju našom rasom - ljudskom rasom. Znanost i politika više se ne mogu degradirati na razdvojena područja.” Ben se postupno usredotočio. “Lupetate. Tehnologija se pokazala kao pomoćnica bezumlju. Totalitarizam je ovisio o masovnim komunikacijama. A znanstvenici su pripomogli holokaustu.” “Razlog više zašto je Sigma bila nužna - kao bedem protiv takve vrste bezumlja. To shvaćate, zar ne? Luđak je Europu doveo na rub anarhije. S druge strane velike kopnene mase, mala je banda agitatora pretvorila carstvo koje je osigurao Petar Veliki u uzavreli kotao. Ludost gomile povećala je ludost pojedinca. To smo naučili u tom stoljeću. Budućnost zapadne civilizacije bila je previše važna da bi počivala u rukama gomile. Poslije rata ostao je zrakoprazan prostor, i to golem. Građansko je društvo posvuda bilo u neredu. Na malenoj skupini moćnih, dobro organiziranih ljudi bilo je da prisilno uvedu red. Neizravno vladanje. Trebalo je manipulirati polugama vlasti, pa makar to manipuliranje bilo pomno prikriveno službenim vladajućim instrumentima. Bilo je nužno dobro upućeno vodstvo - vodstvo za kulisa.” “A što je bilo jamstvo da će to vodstvo biti dobro upućeno?” “Rekao sam vam. Lenz je bio pronicav, a takvi su

bili i industrijalci s kojima se udružio. Ponovno se ovdje radi o braku između znanosti i politike: mora se liječiti i jačati druge.” Ben zavrti glavom. “Ovo je opet lupetanje. Ti su biznismeni bili narodni junaci, mnogi od njih. Zašto bi se oni pridružili takvima kao što su Strasser i Gerhard Lenz?” “Da, bila je to skupina krajnje pripadnosti. Ali vjerojatno zaboravljate ulogu svog oca.” “Zidova.” “Dvostruko neophodnu, reklo bi se. Goleme su se svote prebacivale iz Trećeg Reicha, a raditi to neotkriveno bio je toliko složen izazov da od njega pamet staje. Vaš otac, koji je bio genij za takva financijska pitanja, prihvatio se tog izazova. A činjenica da je bio Židov bila je izuzetno korisna da bismo uvjerili naše suradnike u zemljama saveznika. To je pomoglo utvrđivanju činjenica kako se ne radi o promicanju Fiihrerove ludosti. Radilo se o biznisu. I o boljitku.” Ben ga pogleda s otvorenom skepsom. “Još mi niste objasnili što je tim biznismenima bilo posebno privlačno kod Gerharda Lenza.” “Lenz im je nešto nudio. Ili, rekao bih da im je u tom trenutku nešto obećao. Među tim se moćnicima proširio glas da je Lenz ostvario neke izuzetne znanstvene pothvate u području njihova izravnog osobnog interesa. Na temelju nekih uvodnih uspjeha koje je Lenz u to vrijeme imao, mislio je da je bliže nego što je doista bio. Preplavilo ga je oduševljenje, a oduševljenje je bilo prijelazno. Stvari su ispale tako da osnivači nisu doživjeli blagodati njegova istraživanja. No svi oni zaslužuju priznanje što su ga omogućili. Milijarde dolara nevidljivo su pristizale kao potpora tom istraživanju - bila je to takva potpora spram koje je projekt Manhattan izgledao kao sat kemije u srednjoj školi. Ali sada se dotičemo stvari koje vi ne možete pojmiti.” “Iskušajte me.” “Vaše je istraživanje, bez sumnje, sasvim materijalno nemotivirano, zar ne?” reče Lenz hladno. “Kao i ono gospođice Navarro.” “Sto ste učinili s njom?” upita ponovno Ben, okrenuvši se prema Lenzu kao da se probudio iz omame. Sada nije osjećao gnjev. Bio je na nekom drugom, mirnijem mjestu. Razmišljao je o tomu kako će ubiti Jiirgena Lenza, utvrdivši s neobičnim zadovoljstvom kako je nekoga htio ubiti. Razmišljao je i o tomu kako će pronaći Annu. Saslusat ću te, gade. Bit ću civiliziran i poslušan i pustit ću te da pričaš, sve dok me ne odvedes k njoj. A onda ću te ubiti. Lenz ga je pogledao, ne trepćući, te nastavio sa svojim objašnjavanjem. “Nadam se da ste shvatili osnovni scenarij. Sasvim jednostavno, ono što je on svojim radom obećao bila je mogućnost istraživanja granica smrtnosti. Čovjek, ako ima sreće, doživi stotinu godina. Miševi žive tek dvije godine. Kornjače s Galapagosa mogu živjeti dvije stotine godina. Zašto je to tako? Je li priroda zadala takve proizvoljne granice?” Lenz je počeo polako hodati amo-tamo ispred Bena, dok su njegovi stražari stajali i promatrali. “Iako je moj otac bio prisiljen preseliti se u Južnu Ameriku, i dalje je otamo upravljao svojim ovdašnjim istraživačkim institutom. Nekoliko je puta godišnje putovao ovamo i natrag. Krajem pedesetih jedan od njegovih znanstvenika otkrio je nešto zagonetno - svaki put kad se ljudska stanica podijeli, njezini kromosomi, ona vretenca u DNA, postaju sve kraći! Istina, mikroskopski, ali ipak mjerljivo kraći. Što se to, zapravo, skraćuje? Trebale su godine da se nađe odgovor.” Ponovno se nasmiješio. “Otac je imao pravo. Tajna je doista u našim stanicama.” “Kromosomi”, reče Ben. Počeo je razumijevati. Otac je imao pravo. Sad je imao određenu predodžbu o tomu kamo je Max otišao. “Zapravo, samo jedan sićušni dio kromosoma. Sam vršak - izgleda poput onih plastičnih kapica na kraju vezica za cipele. Te su kapice otkrivene još 1938. i nazvane “telomeri”. Naš je tim otkrio da svaki puta kad se stanica podijeli te kapice postaju sve kraće i kraće, sve dok stanica ne počne odumirati. Ispada nam kosa. Kosti postaju krhke. Kralježnica se svija. Koža se nabora i objesi. Starimo.” “Vidio sam što radite onoj djeci”, reče Ben. “Progeričarima. Kako mi izgleda, obavljate pokuse na njima.” I na kome još obavljate pokuse? “Svijet vjeruje da ih ovdje pozivate na odmor. Kakvog li odmora!” Ne, prekorio je sam sebe, moraš ostati miran. Borio se da nadvlada bijes, da ga ne pokaže. Saslušaj ga. Namami ga. “Istina, to za njih nije odmor”, složi se Lenz. “Ali toj jadnoj djeci i ne treba odmor. Treba im izlječenje! Znate, doista su zadivljujući ti mali, ujedno i mladi i stari ljudi. Rođeni su stari. Ako uzmete stanicu novorođenog djeteta s progerijom i stavite je pokraj stanice devedesetogodišnjeg starca i pogledate ih pod mikroskopom - pa, ni molekularni ih biolog ne bi mogao razlikovati! Kod progeričara one malene

kapice od početka su kratke. Kratki telomeri, kratak život.” “Sto im radite?” upita Ben. Shvatio je da ga bole čeljusti jer ih je predugo i prejako stiskao. U mislima mu se pojavila slika djece oboljele od progerije smještene u staklenke. Dr. Reisinger i sutkinja Miriam Bateman Stamberg, Arnold Carr i drugi raštrkali su se i u razgovoru izašli iz prostorije. “Te male kapice na vezicama poput sićušnih su odometara, naprava za tempiranje vremena. U našem tijelu ima stotinu bilijuna stanica, a svaka stanica ima devedeset dva telomera - koji čine deset trilijuna malih satova koji govore našem tijelu kad je vrijeme za obustavljanje rada. Pretprogramirani smo da umremo!” Lenz kao da nije mogao zadržati svoje uzbuđenje. “No što ako bismo nekako uspjeli namjestiti satove, ha? Da ih namjestimo tako da se ne skraćuju? A, u tome je trik. Pa, izgleda da neke stanice - neke stanice u mozgu, na primjer - stvaraju neku kemikaliju, neki enzim, koji popravlja njihove male telomere i ponovno ih izgrađuje. Sve naše stanice imaju tu sposobnost, ali iz nekog razloga to ne čine - uglavnom je to isključeno. Dakle... što ako bismo to mogli uključiti? Učiniti da ti mali satovi nastave kucati? To je tako elegantno, tako jednostavno rješenje. Ali lagao bih vam kad bih rekao da je to bilo lako postići. Uza sav novac ovoga svijeta i uz odabir najsjajnijih svjetskih znanstvenika, ipak su bila potrebna desetljeća i brojna znanstvena postignuća, kao što je spajanje gena.” To je bio razlog ubojstava, zar ne? Zgodna mala ironija, pomisli Ben. Ljudi umiru kako bi drugi mogli živjeti mnogo dulje od svog prirodnog životnog vijeka. Neka govori, neka objašnjava. Zatomi bijes. Usredotoči se na svoj cilj. “Kad je bio prijelomni trenutak?” upita Ben. “Prije nekih petnaest, dvadeset godina.” “A zašto vas nitko nije dostigao?” .-.”; “I drugi rade na tom području, naravno. Ali mi smo imali prednost koju oni nisu imali.” “Neograničena sredstva.” Zahvaljujući Maxu Hartmanu, pomislio je. “To, svakako, pomaže. A i činjenica da bez prekida radimo na tomu još od četrdesetih. Ali to nije cijela priča. Velika je razlika kad se rade pokusi na ljudima. Svaka je “civilizirana” zemlja na svijetu to zabranila. Ali koliko doista možete naučiti od štakora ili vinske mušice, zaboga. Početni smo napredak ostvarili pokusima s djecom oboljelom od progerije, a to stanje ne postoji nigdje u životinjskom svijetu. A i dalje koristimo tu djecu, dok i dalje izoštravamo svoje razumijevanje molekularnih putova koji su tu uključeni. Jednog ih dana više nećemo trebati. Ali još moramo puno učiti.” “Pokusi na ljudima”, reče Ben teško skrivajući svoje zgražanje. Nije bilo nikakve razlike između Jurgena Lenza i Gerharda Lenza. Za njih ljudska bića - bolesna djeca, izbjeglice, djeca u kampu - nisu predstavljala ništa više od laboratorijskih štakora. “Kao što su ona tamo ograđena djeca izbjeglice u šatorima”, reče Ben. “Možda ste ih doveli ovamo pod krinkom “humanitarnosti”. Ali i oni su žrtve, zar ne?” Sjetio se riječi koje mu je izgovorio Georges Chardin, te ih je izrekao naglas: “Pokolj nedužnih.” Lenz se nakostriješio. “Tako su to zvali neki angeli rebelli, no to je prilično podrivački opis”, reče. “Kao takav, samo priječi razumsko promišljanje. Da, neki moraju umrijeti da bi drugi mogli živjeti. Bez sumnje, to je uznemiravajuća pomisao. Ali skinimo na trenutak koprenu sentimentalnosti i suočimo se s okrutnom činjenicom. Ta bi nesretna djeca ionako bila ubijena u ratu ili bi umrla od neke bolesti siromašnih - a zašto? Umjesto toga, ona preživljavaju. Promijenit će svijet. Nije li to etičnije nego bombardirati njihove domove, pustiti da ih pobiju strojnicama, da besmisleno izginu, kao što to dopušta “civilizirani svijet”? Ili im, umjesto toga, dati priliku da izmijene tijek povijesti? Vidite, oblik enzima telomeraze koji je potreban za naš tretman najlakše se izolira iz tkiva središnjeg živčanog sustava - iz stanica cerebruma i cerebelluma. Količinski su mnogo bogatije kod mladih. Nažalost, ne može ih se sintetizirati: to je složena bjelančevina, i ključno je važan njezin oblik, struktura. Kao što je slučaj i s mnogim drugim bjelančevinama, ne može ih se proizvesti umjetnim putem. I zato... moramo ubrati žetvu iz ljudskih bića.” “Pokolj nedužnih”, ponovi Ben. Lenz slegne ramenima. “Zabrinjava vas žrtvovanje, ali svijet se uglavnom oko toga ne zabrinjava.” “Na što mislite?” “Bez sumnje ste čuli statističke podatke - o tomu da svake godine nestane dvadeset tisuća djece. Ljudi znaju za to i samo sliježu ramenima. Prihvatili su tu činjenicu. Možda bi stanovitu utjehu pružilo saznanje da ta djeca nisu nestala bez razloga. Trebale su nam godine da usvršimo naše pokuse,

tehnike, doziranje. Nije bilo drugog načina. Niti će ga biti u predvidivoj budućnosti. Trebamo to tkivo. To mora biti ljudsko tkivo, i mora biti mlado tkivo. Mozak sedmogodišnjaka litra i pol drhturave želatinozne mase - nije ništa manji od odraslog mozga, ali sadrži deset puta više enzima telomeraze. Nije li to najveći, najvredniji prirodni resurs na kugli zemaljskoj? Kao što kažu vaši sunarodnjaci, bilo bi to grozno protratiti.” “I tako vi organizirate njihov “nestanak”. Svake godine. Tisuće i tisuće djece.” “Uglavnom iz područja pogođenih ratom, gdje je njihov očekivani životni vijek ionako jadan. Na ovaj način barem ne umiru zaludu.” “Ne, ne umiru zaludu. Umiru za ludost. Umiru zato da biste vi i vaši prijatelji mogli vječno živjeti, zar ne?” Ne prepiri se s čovjekom, pomisli Ben, ali sve mu je teže bilo obuzdavati bijes. Lenz se prezrivo nasmije. “Vječno! Molim vas, nitko od nas neće živjeti vječno. Sve što mi činimo jest da u nekim slučajevima obustavljamo proces starenja, a u drugima ga okrećemo unatrag. Enzim nam omogućava da uglavnom popravimo svu štetu koja je nastala na koži. Da uklonimo štetu koju uzrokuju srčana oboljenja. Zasad ovom terapijom samo katkad uspijevamo povratiti nekoga u cvijet mladosti. A čak i nekomu moje dobi vratiti tijelo četrdesetogodišnjaka zahtijeva puno vremena...” “Ovi ljudi”, reče Ben, “svi dolaze ovamo da... da se pomlade.” “Samo nekolicina. Većina njih javne su ličnosti koje ne mogu drastično mijenjati svoj izgled, a da time ne privuku pozornost. Zato dolaze ovamo, na moj poziv, da zaustave proces starenja, da možda ponište nešto od štete koju je donijelo starenje.” “Javne ličnosti?” naruga se Ben. “Svi su bogati i moćni!” Počeo je shvaćati što radi Lenz. “Ne, Benjamine. To su veliki ljudi. Predvodnici našeg društva, naše kulture. Nekolicina koja vodi našu civilizaciju naprijed. Osnivači Sigme to su shvatili. Uvidjeli su da je civilizacija krhka i da postoji samo jedan način da se sačuva njezin potreban kontinuitet. Trebalo je zaštititi budućnost industrijske države, sačuvati ga od oluja. Naše će društvo napredovati jedino onda ako uspijemo pomaknuti obzor ljudske smrtnosti. Iz godine u godinu Sigma je koristila sva moguća sredstva koja su joj bila na raspolaganju, ali sada se izvorni ciljevi mogu promicati drugim, učinkovitijim sredstvima - dobri Bože, riječ je o nečemu mnogo učinkovitijem nego što je bacanje milijarda dolara na pučeve i skupine političkog djelovanja. Riječ je o stvaranju postojane, trajne elite.” “Dakle, to su predvodnici naše civilizacije...” “Upravo tako.” “A vi ste čovjek koji vodi predvodnike.” Lenz odgovori uz slabašan osmijeh. “Molim vas, Benjamine, mene ne zanima nekakvo teatralno gazdovanje. Ali u svakoj organizaciji mora postojati neki... koordinator.” “I to može biti samo jedna osoba.” Stanka. “U krajnjoj liniji, da.” “A što je s onima koji se protive vašem “dobro upućenom” režimu? Pretpostavljam da ih se odstrani iz državnog tijela.” “Tijelo mora izbaciti toksine da bi preživjelo, Benjamnine.” Lenz je govorio iznenađujuće blago. “To što opisujete, Lenz, nije neka utopija. To je klaonica.” “Vaš je prijekor neiskren i isprazan”, odvrati Lenz. “Život je pitanje zamjena, Benjamine. Živite u svijetu u kojemu se mnogo veće svote troše na sredstva za poremećaje erekcije nego na bolesti koje svake godine odnose milijune života. A što je s vašim osobnim odlukama? Kad kupite bocu Dom Perignona potrošili ste svotu novca kojom se moglo cijepiti cijelo selo u Bangladešu te se moglo spasiti živote time da se spriječi haranje bolesti, zar ne? Ljudi će umirati, Benjamine, kao posljedica odluka, prioriteta, proizašlih iz vaše kupnje. Sasvim ozbiljno govorim: Možete li zanijekati da bi devedeset dolara koliko stoji boca Dom Perignona moglo lako spasiti desetak života, a možda i više? Razmislite o tomu. Boca sadrži sedam ili osam čaša vina. Svaka čaša, mogli bismo reći, predstavlja izgubljeni život.” Oči su mu svijetlile, kao znanstveniku koji je riješio jednadžbu i sad prelazi na drugu. “Zato kažem da su takve zamjene neizbježne. A kad to jedanput shvatite, počinjete postavljati pitanja višeg reda: kvalitativna pitanja, a ne kvantitativna. Ovdje imamo mogućnost znatno produljiti koristan životni vijek nekog velikog humanitarca ili mislioca - nekoga komu se ne može osporiti doprinos općem dobru. U usporedbi s tim dobrom, što je život nekog srpskog kozara? Neukog djeteta koje će biti osuđeno na život u bijedi i sitno zločinstvo. Neke Cigančice koja bi inače svoje dane provodila u džeparenju turista koji posjećuju Firenzu, a noći u čišćenju svoje kose od buha. Poučeni ste da je život nepovrediv, a ipak svakodnevno donosite odluke koje pokazuju

kako ste svjesni da je nečiji život vredniji od drugih. Žalim one koji su dali svoj život za više dobro. Doista ih žalim. Istinska mi je želja da žrtva koju su učinili bude suvišna. Ali znam i to da je sve u povijesti našeg roda postignuto na račun ljudskih života. “Ne postoji zapis o civilizaciji koji istodobno nije i zapis o barbarstvu”: rekao je to jedan veliki mislilac, mislilac koji je umro premlad.” Ben je stajao trepćući očima i ne govoreći ništa. “Hajdemo”, reče Lenz, “netko vas želi pozdraviti. Vaš stari prijatelj.” Ben zine u čudu. “Profesor Godwin?” “Ben.” Bio je to njegov stari mentor s koledža, odavna u mirovini. Ali doimao se kao da mu je držanje uspravnije, a njegova nekoć naborana koža sada je bila glatka i ružičasta. Izgledao je nekoliko desetljeća mlađe od svoje osamdeset i dvije godine. John Barnes Godwin, umirov Ijeni povjesničar Europe dvadesetog stoljeća bio je sasvim čio. Imao je čvrst stisak ruke. “Dobri Bože”, reče Ben. Da nije poznavao Godwina, dao bi mu oko pedeset godina. Godwin je bio jedan od odabranih. Naravno: bio je on osoba koja je zakulisno imala velik politički utjecaj i moć te izuzetno dobre veze. Godwin je stajao pred njim kao zapanjujući dokaz Lenzova postig nuća. Stajali su u malenom predsoblju velike dvorane, koje je udobno bilo ispunjeno kaučevima i laganim naslonjačima, razbacanim jastucima i svjetiljkama za čitanje te gomilama novina i časopisa na raznim jezi cima. Godwinu je, čini se, bilo drago što se Ben iznenadio. Jurgen Lenz je blistao od oduševljenja. “Sigurno nisi znao što je sve ovo”, reče Godwin. Benu je trebalo nekoliko sekundi prije nego što se uspio dosjetiti odgovora. “Moglo bi se i tako reći.” “Izvanredno je to što je dr. Lenz postigao. Svi smo mu duboko , zahvalni. Ali mislim da smo svjesni i značenja, težine ovoga njegova dara. U biti, vraćen nam je život. Ne toliko naša mladost koliko to : što smo - što smo dobili još jednu priliku. Odgođena nam je smrt.” Zamišljeno je nabrao čelo. “Je li to protuprirodno? Možda. I način lije t čenja raka protuprirodan je. Emerson nam je, sjetimo se, rekao da je starenje “jedina bolest”.” Oči su mu sjajile. Ben je zapanjeno slušao. U koledžu mu se Ben uvijek obraćao s profesore Godwin, ali sada ; je odlučio ne obraćati mu se ni po imenu. Samo je rekao: “Zašto?” “Zašto? U osobnom smislu? Zar moraš uopće pitati? Dobio sam još jedan život. Možda još dva života.” “Molim vas, gospodo, ispričajte me”, prekine ih Lenz. “Prvi heli kopter treba krenuti, pa se moram s vama pozdraviti.” Žurno je, gotovo trkom, izašao iz sobe. “Ben, kad dođeš u moje godine, ne kupuješ zelene banane”, nastavi Godwin. “Ne upuštaš se ni u što što nećeš moći dovršiti. Ali pomisli što ja sada sve mogu. Sve dok nije nazvao dr. Lenz, osjećao sam se kao da sam se desetljećima borio i radio i učio ono što sada znam, stje cao razumijevanje koje sada imam - i da mi to u svakom trenutku može biti oteto. “Da su mi one godine, a ova pamet”, ha?” “Da je sve to i istina - “ “Imaš oči. Možeš vidjeti što je ispred tebe. Pogledaj me, zaboga! Nekad se nisam mogao uspeti stubama u knjižnici Firestone, a sada mogu trčati.” Ben je shvatio da Godwin nije predstavljao samo uspješan pokus, bio je jedan od njih - urotnik zajedno s Lenzom. Zar nije znao za okrutnosti, ubojstva? “Ali, jeste li vidjeli što se ovdje događa - djecu izbjeglice na livadi? Tisuće otete djece? Zar vas nije briga za to?” Godwin ga je pogledao s vidljivom nelagodom. “Priznajem da postoje određeni aspekti ovoga za koje najradije ne bih htio znati i to sam uvijek davao do znanja.” “Riječ je o ubojstvima tisuća djece!” reče Ben. “To zahtijeva tretman. Lenz to naziva ubiranjem žetve, što je lijep izraz za sustavni pokolj.” “To je...” Godwin stane zamuckivati. “Da, to je moralno složeno pitanje. “Honesta turpitudo est pro causa bona.”“ ““Za dobru svrhu vrlina je griješiti”“, preveo je Ben. “Publilije iz Sirije. To ste me vi naučili.” I Godwin. I on je prešao k njima; priključio se Lenzu. “Ono što je važno jest to da ta svrha ima istinsku vrijednost.” Koraknuo je prema kožnoj sofi. Ben je sjeo na susjednu sofu, okrenut prema njemu. “Jeste li i u ono vrijeme bili uključeni u ciljeve Sigme?” “Da, desetljećima. I osjećam se jako povlaštenim što sam tu u jednoj potpuno novoj fazi. Pod Lenzovim vodstvom stvari će se jako promijeniti.” “Koliko shvaćam, nisu svi vaši kolege bili sporazumni s tim.” “O, da. Angeli rebelli, kako ih naziva Lenz. Pobunjeni anđeli. Postojala je šačica ljudi koji su se htjeli suprotstaviti. Zbog taštine ili kratkovidnosti. Ili nisu nikada vjerovali Lenzu ili su držali da su degradirani činjenicom da se pojavilo novo vodstvo. Pretpostavljam da nekolicina njih nije

mogla prihvatiti... žrtvu koju je trebalo podnijeti. Kad god se mijenja vlast, mora se očekivati nekakav otpor. Ali kad je prije nekoliko godina Lenz omogućio da ovaj projekt bude spreman da ga se stvarno isproba, dao je jasno do znanja da će kolektiv morati prihvatiti njegovo vodstvo. Nije to učinio iz nekog koristoljublja. Bila je samo stvar u tomu da će se morati donositi neke teške odluke u vezi s time komu će se - dopustiti da bude uključen u program. Uveden u trajnu elitu. Rizik frakcionaštva bio je prevelik. Lenz je bio vođa koji nam je trebao. Većina je nas to prihvatila. Neki nisu.” “Recite mi, uključuje li vaš plan i to da se u konačnici ovaj tretman primijeni na svakoga, na mase? Ili je ograničen samo na one koje on naziva “velikanima”?” “Pa, postavili ste ozbiljno pitanje. Bio sam polaskan kad me Jurgen pozvao da budem, takoreći, neka vrst predstavnika za novačenje te uzvišene svjetske skupine... genija, kako držim. Wiedergeborenen, kako nas naziva dr. Lenz - nanovo rođeni. Mi nismo samo ostatak skupine Sigma, nego nešto mnogo više. Znaš, doveo sam Waltera, i moju staru prijateljicu Miriam Bateman - sutkinju Miriam Bateman. Zadužen sam za pomoć oko odabira onih koji to zaslužuju. Iz cijelog svijeta - iz Kine, Rusije, Europe, Afrike - odasvud, bez predrasuda. Osim predrasuda u korist veličine.” “Ali Arnold Carr nije puno stariji od mene...” “On je zapravo u savršenoj dobi za započinjanje ovih tretmana. On može ostatak svog jako, jako dugog života ostati u dobi od četrdeset i dvije godine, ako tako odluči. Ili može ponovno postati biološki ekvivalent tridesetdvogodišnjaka.” Povjesničar je raširio oči, sav zadivljen. “Sada nas je već četrdeset.” “Shvaćam”, prekine ga Ben, “ali - “ “Slušaj, Ben! Bože dobri, drugi sudac Vrhovnog suda kojeg smo odabrali, veliki pravnik koji je ujedno i crnac, napoličarev je sin, koji je doživio i segregaciju i desegregaciju. Kakvu li je mudrost prikupio tijekom svog života! Tko bi ga mogao zamijeniti? Slikar čiji radovi već mijenjaju svijet umjetnosti - koliko li je u njemu još zadivljujućih platna! Zamisli, Ben, kad bi najveći skladatelji, pisci i umjetnici u povijesti - uzmimo Shakespearea, uzmimo Mozarta, uzmimo - “ Ben se nagnuo prema naprijed. “To je ludost!” zagrmi. “Bogati i moćni živjet će dvostruko duže od siromašnih i obespravljenih! To je prokleta zavjera elite!” “A što ako jest?” brzo uzvrati Godwin. “Platon je pisao o filozofu kralju, o vladavini mudrih. Shvatio je da naša civilizacija napreduje i nazaduje, napreduje i nazaduje. Izvlačimo pouke samo da bismo ih opet zaboravili. Povijesne se tragedije ponavljaju - holokaust, a potom genocidi, kao da smo sve zaboravili. Svjetski ratovi. Diktature. Lažni mesije. Tlačenje manjine. Kao da se ne razvijamo. Ali sada to prvi put možemo izmijeniti. Možemo promijeniti ljudsku vrstu!” “Kako? Vas je tako malo.” Ben prekriži ruke na prsima. “To je još jedan problem s kojim se susreću elite.” Godwin je na trenutak netremice promatrao Bena, a onda se stao smijuljiti. ““Malo nas je, al” smo jaki” - da, sve to zvuči beznadno nedostatno što se tiče velikih zadaća, zar ne? Ali čovječanstvo ne napreduje putem nekog procesa kolektivne upućenosti. Napredujemo zato što negdje neki pojedinac ili skupina ostvare neki napredak, od kojega svi drugi imaju koristi. Prije tri stoljeća u jednom području s vrlo visokom stopom nepismenosti jedan čovjek otkriva račun, ili su bila dvojica - i time se zauvijek mijenja smjer kojim ide ljudska vrsta. Prije jednog stoljeća jedan čovjek otkriva relativnost, i više ništa nije isto. Reci mi, Ben, znaš li točno kako radi motor s unutarnjim sagorijevanjem - bi li mogao sastaviti takav motor kad bih ti ja- dao dijelove? Znaš li vulkanizirati gumu? Dakako da ne znaš, ali svejedno ti koristi postojanje automobila. Tako to funkcionira. U primitivnom svijetu - znam da više ne bismo trebali koristiti te riječi, ali dopusti mi - ne postoji prevelika provalija između onoga što znaju pripadnici jednog i drugog plemena. U zapadnom svijetu nije tako. Podjela rada obilježje je civilizacije: što je viši stupanj podjele rada, društvo je naprednije. A najvažnija podjela rada jest intelektualna podjela rada. Neznatan je broj ljudi radio na projektu Manhattan, a ipak je planet time zauvijek izmijenjen. U proteklim desetljećima nekoliko je malih timova dešifriralo ljudski genom. Nije važno što većina čovječanstva ne može upamtiti razliku između Nyquila i niacina - svejedno će izvući korist. Ljudi posvuda koriste osobna računala - ljudi koji ne mogu razumjeti ni djelić kompjutorske šifre, ne znaju ni ono najosnovnije o integriranom sklopu. Time vlada nekolicina, a mnoštva izvlače korist. Naša vrsta

ne napreduje putem masovnih, kolektivnih naprezanja - kao kad su Zidovi gradili piramide. Ona napreduje putem pojedinaca, putem vrlo malih elitnih skupina, koje otkrivaju vatru, kotač ili centralnu procesnu jedinicu te tako mijenjaju izgled svijeta u kojem živimo. A što vrijedi za znanost i tehnologiju vrijedi i za politiku. Osim što ovdje krivulja učenja zauzima mnogo dulje životno razdoblje. A to znači, dok mi nešto naučimo iz svojih pogrešaka zamjenjuju nas mladi početnici koji ponovno rade iste pogreške. Ne učimo dovoljno, jer nismo dovoljno dugo prisutni. Ljudi koji su osnovali Sigmu prepoznali su to kao prirođeno ograničenje, koje će naša vrsta konačno morati prevladati ako želimo preživjeti. Počinješ li to uviđati, Ben?” “Nastavite”, reče Ben, kao nesiguran student. “Nastojanja Sigme - naš pokušaj da obuzdamo politiku poslijeratnog razdoblja - bila su samo početak. Sada možemo izmijeniti izgled planeta! Osigurati univerzalni mir, napredak i sigurnost putem mudrog upravljanja i plasiranja resursa ovog planeta. Ako to nazivaš urotom elite - pa, je li to baš tako loše? Ako nekoliko jadnih izbjeglica treba susresti svog tvorca prije vremena kako bi se spasilo svijet, je li to doista takva tragedija?” “To je samo za one koje vi procijenite kao dostojne, zar ne?” reče Ben. “Želite to uskratiti svima ostalima? Stvorit će se dvije klase ljudi.” “Podanici i vladari. Ali to je neizbježno, Ben. Postojat će mudri ljudi i mnoštva nad kojima vladaju. To je jedini način da se organizira društvo sposobno za preživljavanje. Svijet je već prenapučen. U većem dijelu Afrike uopće nema čiste vode za piće. Kad bi svi živjeli dvaput ili triput dulje, pomisli što bi to bilo! Svijet bi propao! Zato Lenz, u svojoj mudrosti, zna da to mora biti dostupno samo nekolicini.” “A što se događa s demokracijom? Vladavinom naroda?” Godwinu su se zarumenjeli obrazi. “Poštedi me sentimentalne retorike, Ben. Povijest je zapravo priča o ljudskoj nečovječnosti: rulja unistava ono što je s naporom i plemenitim nastojanjima sagrađeno. Glavni je zadatak u politici uvijek kako zaštititi ljude od njih samih. Ovo ne bi prošlo kod studenata, ali načelo aristokracije uvijek je bilo ispravno: aristos kratos - vladavina najboljih. Problem je bio u tomu što aristokracija često nije davala najbolje. Ali zamisli da prvi put u ljudskoj povijesti uzmogneš racionalizirati sustav, stvoriti prikrivenu aristokraciju utemeljenu na zaslugama - Wiedergeborenen koji služe kao čuvari civilizacije.” Ben je ustao i stao koračati. Vrtjelo mu se u glavi. Godwin je nadugo i naširoko raspredao o svojim bezglavim opravdanjima, uhvaćen u neodoljivu zamku besmrtnosti. “Ben, imaš koliko, trideset pet, trideset šest godina? Zamisli da živiš zauvijek. Znam da sam to zamišljao u tvojoj dobi. Ali zamisli se i s osamdeset pet, devedeset godina, ako bude Božja volja da poživiš tako dugo. Imaš obitelj, imaš djecu i unuke. Vodiš sretan život, imaš smislen posao i, premda imaš sve uobičajene tegobe starosti - “ “Poželio bih umrijeti”, reče Ben kiselo. “Točno. Da si u stanju u kojem je većina ljudi u toj dobi. Ali nikada ne moraš imati devedeset godina. Ako sada započneš s terapijom, uvijek ćeš biti u najboljim godinama, u svojim tridesetima - Bože, što bih ja dao da sam u tvojim godinama. Molim te, nemoj reći da tomu imaš nešto prigovoriti s etičke strane.” “Ne znam što bih o tomu pomislio”, reče Ben, pomno promatrajući Godwina. Godwin mu je, čini se, vjerovao. “Dobro. Imaš otvorene poglede. Želio bih da nam se priključiš. Priključi se Wiedergeborenen.” Ben pokrije lice rukama. “To je svakako vrlo primamljiva ponuda.” Glas mu je bio prigušen. “Iznijeli ste neke vrlo dobre misli - “ “Jesi li još ovdje, John?” prekine ga Lenzov glas, glasan i oduševljen. “Posljednji helikopter samo što nije krenuo!” Godwin brzo ustane. “Moram uhvatiti letjelicu”, ispričao se. “Razmisli o tomu o čemu smo razgovarali.” Ušao je Lenz, jednom rukom obgrlivši pogrbljenog starca. Jacoba Sonnenfelda. “Jeste li se lijepo napričali?” upita Lenz. Ne. Nije valjda i on. “Vi - “ Ben revoltirano usklikne prema starom lovcu na naciste. “Mislim da bismo mogli dobiti još jednog novaka”, reče Godwin mrko i brzo, ali značajno pogleda u Lenza. Ben se okrene prema Sonnenfeldu. “Znali su što smjeram u Buenos Airesu jer ste im vi rekli, zar ne?” Sonnenfeld se doimao bolno povrijeđenim. Odvratio je pogled. “U životu postoje trenuci kad moramo izabrati strane”, reče. “Kad započne moj tretman - “ “Hajdemo, gospodo”, ponovno ih prekine Lenz. “Moramo se požuriti.” Ben je vani čuo huku helikoptera, a Godwin i Sonnenfeld krenuli su prema izlazu. “Benjamine”, reče Lenz ne osvrćući se. “Molim vas, ostanite ovdje.

Jako mi je drago što čujem da bi vas mogao zanimati naš projekt. Zato sada vi i ja moramo malo popričati.” Ben osjeti kako ga je nešto tresnulo otraga i kako mu se stisnuo čelik oko zapešća. Lisičine. Nije mogao ništa. Stražari su ga vukli kroz veliku dvoranu, pokraj sprava za vježbanje i monitora. Vikao je iz svega glasa i omlitavio je sve udove. Ako je ostao netko od Wiedergeborenena, vidjet će da ga otimaju i jamačno će prigovoriti. To nisu bili zli ljudi. Ali nitko nije ostao, barem on nije nikoga vidio. Treći ga je čuvar uhvatio pod ruku i pridružio se ostalima. Noge i koljena bolno su mu se vukli po kamenom podu, a i ogrebotine su ga strašno boljele. Koprcao se i odupirao. Došao je i četvrti i sada su držali Bena svaki za jedan ud, iako se on bacakao naprijed-natrag da bi im to što više otežao, a i neprestano je vikao. Ubacili su ga u dizalo. Stražar je pritisnuo gumb za drugi kat. Za nekoliko sekundi dizalo se otvorilo u pustom bijelo obojenom hodniku. Kad su ga stražari iznijeli - prestao se opirati, kakva je bila svrha? neka ga je medicinska sestra u prolazu začuđeno pogledala, a onda je brzo odvratila pogled. Odvukli su ga u nekakvu preuređenu operacijsku salu i podigli ga na krevet. Neki je pomoćnik, koji ga je, čini se, već očekivao - jesu li mu stražari javili radiovezom? - prikopčao obojene spone na gležnjeve i zapešća, a potom, kad je bio privezan, skinuo mu lisičine. Iscrpljen, ležao je nepomično, nepomičnih udova. Svi su stražari, osim jednoga, redom izašli iz prostorije pošto su obavili posao. Preostali je stražar stajao i promatrao pokraj zatvorenih vrata, s Uzijem na prsima. Vrata su se otvorila i ušao je Jiirgen Lenz. “Divim se vašoj promoćurnosti”, reče. “Uvjeravali su me da je stara špilja zatvorena ili barem neprohodna, pa vam zahvaljujem što ste mi ukazali na tu opasnost što se osiguranja tiče. Već sam naredio da se ulaz sruši dinamitom.” Ben se pitao: Je li ga Godwin doista pozvao da im se pridruži? Ili ga je njegov stari mentor samo pokušao neutralizirati? Lenz je ionako previše sumnjičav da bi mu vjerovao. Ili možda nije? “Godwin me pozvao da se priključim projektu”, reče Ben. Lenz je dovukao metalna kolica do kreveta i pozabavio se injekcijom. “Godwin vam vjeruje”, reče Lenz i okrene se. “Ja ne.” Ben mu je promatrao lice. “Što mi vjeruje?” “Da ćete poštovati našu potrebu za povjerljivošću. O onima o kojima ste vi i vaša prijateljica istražiteljica već možda razgovarali.” Tu je bio ranjiv. “Ako je pustite neozlijeđenu, mogli bismo se nagoditi”, reče Ben. “Svatko od nas ima ono što želi.” “I, dakako, mogu vam vjerovati da ćete držati svoju riječ.” “Bilo bi to u mom interesu”, reče Ben. “Ljudi ne postupaju uvijek u skladu s onim što im je u interesu. Ako sam to nekada smetnuo s uma, angeli rebelli bili su tu da me podsjete.” “Recimo to jednostavno. U mom je interesu da pustite Annu Navarro. U vašem je da ovaj projekt održite tajnim. Imamo uzajamne interese za sklapanje dogovora.” “Pa”, reče Lenz neodlučno. “Možda. Ali najprije trebam malo kemijski nadahnute iskrenosti, u slučaju da je ne postignete na prirodan način.” Ben je pokušao zatomiti navalu panike. “Sto to znači?” “Ništa opasno. Zapravo, ugodno iskustvo.” “Mislim da nemate vremena za to. Osobito zbog toga što će svake sekunde stići policija. Ovo vam je posljednja prilika da sklopite dogovor.” “Gospođica Navarro došla je ovamo na svoju ruku”, reče Lenz. “Nije nikoga pozvala. Sama mi je to rekla.” Podigao je injekciju. “A uvjeravam vas da je govorila istinu.” Razgovaraj. Odvraćaj mu pozornost. “Kako znate da možete vjerovati znanstvenicima iz svog tima?” “Ne znam. Sve, sav materijal, računala, sekvenceri, objektna stakalca mikroskopa, formule za infuzije - sve je ovdje.” Ben je bio uporan. “Ipak ste ranjivi. Netko bi mogao doći do negdje pohranjenih podataka. A svaku se šifru može probiti.” “Upravo zato nigdje i ne pohranjujemo podatke”, reče Lenz, s očitim zadovoljstvom što razotkriva zablude u Benovim pretpostavkama. “To predstavlja rizik koji si ne mogu dopustiti. Da budemo iskreni. Nisam dovde dogurao tako što sam imao pretjerano povjerenje u svoje kolege.” “Ako smo već iskreni, da ja vas nešto pitam.” “Da?” Lenz je pljeskao Bena po lijevoj ruci sve dok nije iskočila vena. “Htio bih znati zašto ste dali ubiti mog brata.” Lenz mu je žabo iglu u venu većom snagom nego što je bilo potrebno. “To se nije smjelo dogoditi. To su učinili fanatici među mojim ljudima iz osiguranja i duboko zbog toga žalim. To je bila strašna pogreška. Bojali su se da će njegovo otkrivanje prvobitnog odbora Sigme ugroziti naš rad.” Benu je srce snažno udaralo i ponovno se borio da se svlada. “A što je s mojim ocem?

Jesu li vaši “fanatici” i njega ubili?” “Maxa?” Lenz se doimao iznenađeno. “Max je genij. Izuzetno se divim tom čovjeku. O ne, ne bih skinuo ni vlas s njegove glave.” l “Gdje je onda?” “.;” “Zar je nekamo otišao?” upita Lenz nedužno. ;.. Nastavi .A4 “Zašto su onda pobijeni svi drugi starci...” Živac ispod Lenzova lijevog oka neznatno se trznuo. “Veliko spremanje. Uglavnom je riječ o pojedincima koji su bili osobno uključeni u Sigmu, ali su se počeli opirati onomu što je bilo neizbježno. Zalili su se da je Sigma potpala pod moj utjecaj, da sam ih počeo izguravati. Ali prema svim smo našim članovima velikodušno postupali...” “Držali ste ih na uzici, hoćete reći. Plaćali ste im kako biste osigurali njihovu diskreciju.” “Kako hoćete. Ali to više nije bilo dovoljno, ne sada. Došlo je do gubitka vizije. Ostaje činjenica da su odbili, da tako kažemo, uskladiti se s programom. Zatim je bilo i onih koji su postali nametljivi, možda i indiskretni, jer odavno nisu imali ništa što bi ponudili. To su bili oslabjeli konci, i došlo je vrijeme da ih se odreže. Možda to djeluje grubo, ali kad je toliko toga na kocki, tada jednostavno nećete samo oštro porazgovarati s ljudima ili ih udariti po prstima, niti ćete im dati “time-out”, zar ne? Tada ćete poduzeti odlučnije mjere.” Ne odustaj, reče Ben sam sebi. Neka bude zaokupljen. “Ubijanje tih staraca samo je po sebi ludi rizik, ne mislite li? Smrtni slučajevi izazivaju sumnju.” “Molim vas. Svi su smrtni slučajevi izgledali kao prirodna smrt. No i da se otkrije toksin, to su bili ljudi koji su imali puno neprijatelja u svijetu - “ i Lenz je čuo zvuk u istom trenutku kad i Ben. Rafal iz strojnice nedaleko odande. “ > “ A onda još jedan, još bliže. Povik. Lenz se okrenuo prema vratima, dok mu je injekcija bila u jednoj ruci. Nešto je rekao stražaru koji je stajao pokraj vrata. Vrata su se naglo otvorila uz kišu metaka. Čuo se vrisak i stražar se stropoštao u lokvu vlastite krvi. Lenz se bacio na pod. Anna! Ben osjeti nevjerojatno olakšanje. Živa je, nekako je preživjela. “Ben!” povikala je i naglo zatvorila vrata za sobom te se okrenula da ih zaključa. “Ben, jesi li dobro?” “Dobro sam”, doviknuo je. “Ustani!” povikala je na Lenza. “Prokleti pasji skote.” Krenula je naprijed s podignutom strojnicom. Na sebi je imala bijelu kratku liječničku kutu. Lenz je ustao. Bio je sav crven u licu, a siva kosa bila mu je raskuštrana. “Moji će stražari biti ovdje za koju sekundu.” Glas mu je drhtao. “Nemoj na to računati”, odgovori Anna. “Zaključala sam cijelo krilo, a vrata su izvana uglavljena. “Mislim da ste ubili tog stražara”, reče Lenz, ponovno s razmetljivošću u glasu. “Mislio sam da Sjedinjene Države osposobljavaju svoje agente samo da ubijaju u samoobrani.” “Zar nisi čuo? Ja nisam na dužnosti”, reče Anna. “Ruke dalje od tijela. Gdje ti je oružje?” Lenz je bio ljutit. “Nemam ga.” Anna mu pristupi. “Imaš li što protiv da pogledam? Ruke dalje od tijela, rekla sam.” Polako je koraknula prema Lenzu i slobodnom mu rukom opipala sako. “Da vidimo”, reče. “Nadam se da to mogu, a da ne aktiviram ovu prokletu strojnicu. Nisam baš na ti s ovim stvarčicama.” Lenz problijedi. Izvukla je iz Lenzova odijela mali pištolj, mašući njime poput magičara koji je izvukao zeca iz cilindra. “Vidi, vidi”, reče. “Prilično je mali za tako staroga čovjeka, Jiirgene. Ili te prijatelji još uvijek zovu Gerhard?” 47 Ben se zgrane. “O, moj Bože.” Lenz je skupio usta, a onda se, začudo, nasmiješio. Anna spremi u džep Lenzov pištolj. “Dugo me to zbunjivalo”, reče. “Federalni laboratorij za identifikaciju ispitao je otiske prstiju, ali nije se našlo ništa, ni u jednoj bazi podataka. Pokušali su s dosjeima vojne obavještajne službe, ali opet ništa. Sve dok nisu pregledali stare kartone iz rata i deset godina poslije, koji još nisu digitalizirani, kad za to nema potrebe, zar ne? Tvoji SS-ovski otisci prstiju bili su uključeni u vojne dosjee, pretpostavljam zato što si pobjegao.” Lenz ju je zadivljeno promatrao. “Tehničari su mislili da je fotografija koju sam im poslala možda bila stara, ali čudno je bilo to da je ulje otisaka, talog znoja, kako ga nazivaju, bio svjež. Bilo im je to neshvatljivo.” Ben je pogledao u Lenza. Da, sličio je Gerhardu Lenzu s fotografije na kojoj je bio s Maxom Hartmanom. Lenz je na toj fotografiji iz 1945. bio u svojim četrdesetima. To znači da je sada imao, pa, više od sto godina. Činilo se nemogućim. “Bio sam svoj prvi uspješni ispitanik”, reče Gerhard Lenz tiho. “Prije gotovo dvadeset godina prvi sam put bio u stanju zaustaviti, a onda i obrnuti proces svog starenja. Tek smo prije nekoliko godina razvili formulu koja je pouzdano primjenjiva na svakoga.” Gledao

je u daljinu, negdje u prazno. “Značilo je to da se sve ono za što se Sigma zalagala sada moglo osigurati.” “Dobro”, prekine ga Anna. “Daj mi ključ okova.” “Ja nemam ključ. Pomoćni radnik - “ “Zaboravi.” Prebacila je strojnicu u desnu ruku i iz džepa izvukla izravnanu spajalicu za papir. Njome je oslobodila Bena i onda mu dala dugačak plastični predmet koji je pogledao i odmah shvatio. “Da nisi pomaknuo ni jedan mišić”, poviče Anna, uperivši Uzi prema Lenzu. “Ben, uzmi ove okove i priveži gada za nešto nepokretno.” Brzo se osvrnula oko sebe. “Moramo što prije odavde, i - “ “Ne”, reče Ben hladno. Začuđeno se okrenula. “Što ti - ?” “On ovdje drži zarobljenike - mlade ljude vani u šatorima, bolesnu djecu na barem jednom odjelu. Moramo najprije njih osloboditi!” Anna je odmah razumjela. Klimnula je glavom. “Najbrži je način isključiti sustav osiguranja. Deelektrificirati ograde, otključati...” Okrenula se prema Lenzu i namjestila strojnicu u svojim rukama. “U tvom je uredu glavna kontrolna ploča. Malo ćemo prošetati.” Lenz je ravnodušno promatrao. “Bojim se da ne znam o čemu govorite. Cjelokupnim osiguranjem klinike upravlja se iz središnje stražarske postaje na prvom katu.” “Žao mi je”, reče Anna. “Već sam “preispitala” jednog vašeg stražara.” Pokazala je Uzijem prema zatvorenim vratima, ali ne prema onima kroz koja su ušli. “Idemo.” Lenzov ured bio je golem, mračan, nalik na katedralu. Treperavo svjetlo probijalo se kroz uske prozore urezane u kamene zidove visoko iznad njihovih glava. Veći dio prostorije bio je u sjeni, osim malog kruga svjetlosti stolne svjetiljke sa zelenim staklenim sjenilom koja se nalazila nasred Lenzova masivnog radnog stola od orahovine. “Pretpostavljam da mi nećete zamjeriti ako upalim svjetlo da vidim što radim”, reče Lenz. “Žao mi je”, reče Anna. “Ne treba nam to. Samo otiđite s druge strane svog stola i pritisnite gumb kojim se podiže kontrolna ploča. Idemo, polako.” Lenz je oklijevao na trenutak, a onda je slijedio njezine upute. “Ovo je besmisleno”, reče s mučnim prezirom dok je zaobilazio stol. Išla je za njim, postrance, oružja stalno uperenog u njega. Ben je došao odmah iza nje. Da i on pripazi jer je bio uvjeren da će Lenz nešto pokušati. Lenz je pritisnuo uvučeni gumb na prednjoj strani stola. Začuo se mehanički štropot i sa sredine stola podigao se tanki odsječak, poput vodoravnog nadgrobnog kamena: ploča s instrumentima od izbrušenog čelika, koja je izgledala jako čudno povrh stola u gotskom stilu. U čeličnom je okviru bilo nešto poput plazma-zaslona, na kojemu je bilo devet svijetloplavih kvadratića raspoređenih u tri reda. Na svakom se kvadratiću vidio različiti dio interijera i eksterijera Schlossa. Ispod zaslona bio je niz srebrnih polužnih prekidača. Na jednom kvadratiču vidjela su se djeca oboljela od progerije, privezana za svoje stupove; na drugom su bili izbjeglice koji su se motali oko svojih šatora na snijegu i pušili. Stražari su stajali pokraj raznih ulaza. Drugi stražari bili su u ophodnji. Žmirkava crvena svjetla bila su na svakih nekoliko metara duž cijele električne ograde koja se nalazila navrh starih kamenih zidina i koja su vjerojatno pokazivala da je sustav još aktiviran. “Idemo”, zapovjedi Anna. Lenz je popustljivo klimnuo glavom i počeo isključivati prekidače, jedan po jedan, slijeva udesno. Ništa se nije dogodilo, nije bilo nikakvog znaka da je sustav osiguranja isključen. “Naći ćemo druge progeričare”, reče Lenz kad ih je isključio, “a uvijek će biti i mladih ratnih izbjeglica, nestale djece za koju svijet ne pita - uvijek će negdje biti rata.” Kao da ga je ovakvo razmišljanje zabavljalo. Treperava crvena svjetla ugasila su se. Skupina izbjegličke djece igrala je nekakvu igru pokraj nekih visokih željeznih vrata. Jedan je od njih pokazao rukom - je li opazio da su crvena svjetla električnog napona prestala treperiti? Drugi je otrčao do vrata i zatresao ih. Vrata su se polako otvorila. Dijete se nesigurno uputilo kroz izlaz, osvrćući se prema drugima i pozivalo ih mahanjem. Polako mu se priključilo još jedno dijete i uputilo kroz izlaz prema slobodi. Kao da su dovikivali nešto drugima, iako se nije moglo ništa čuti. Zatim je izašla još nekolicina djece. Bila je tu neka musava djevojčica raščupane kovrčave kose. Nekakav dječarac. Došlo je još djece. Nastalo je frenetično gibanje. Djeca su se počela nagurivati. Lenz je promatrao. Izraz lica bio mu je nepronicljiv. Anna nije skidala pogled s njega, a Uzi je držala stalno uperen prema njemu. Na drugom kvadratiću vidjelo se kako su vrata na ulazu u dječji kamp sada bila širom otvorena. Neka medicinska sestra kao da je mahala djeci da izađu, osvrćući se potajice oko sebe. “Znači, bježe”, reče Lenz, “ali

vama to neće biti tako lako. Četrdeset osam čuvara iz osiguranja obučeno je da puca na svakog uljeza kojeg vide. Nikada nećete izaći odavde.” Posegnuo je da uključi veliku kićenu mjedenu svjetiljku, a Ben se odmah nakostruši jer je bio siguran da će Lenz uzeti svjetiljku i baciti je ili zamahnuti njome, no umjesto toga Lenz je potegnuo nekakvu izbočinu u njezinu postolju i izvukao maleni obli predmet koji je odmah uperio u Bena. Bio je to kompaktan pištolj, optočen mjeđu, lukavo skriven. “Baci to!” poviče Anna. Ben je bio oko metar udaljen od Anne i Lenz ih nije mogao oboje naciljati. “Predlažem da odmah spustite svoje oružje”, reče Lenz. “Tako nitko neće stradati.” “Ne bih rekla”, odvrati Anna. “Nismo baš u ravnopravnom položaju.” Lenz, nimalo zbunjen, spokojno odgovori. “Ali gledajte, ako pucate u mene, poginut će i vaš prijatelj. Morate se upitati koliko je važno ubiti me - vrijedi li to doista toliko.” “Baci tu prokletu igračku”, reče Anna, iako je Ben mogao opaziti da to nije bila igračka “Ako me i uspijete ubiti, ništa nećete promijeniti. Moje će se djelo nastaviti i bez mene. Ali vaš prijatelj Benjamin jednostavno će biti mrtav.” “ “ “Ne!” začuo se promukao povik. Glas nekog starca. Lenz se brzo okrene da vidi tko je to. “Lassen Sie ihn los! Lassen Sie meinen Sohn los! Pusti ga!” Glas je dolazio iz kuta velike prostorije koji je bio u sjeni. Lenz uperi svoje oružje prema glasu, a onda kao da se predomislio te je opet zamahnuo njime prema Benu. Ponovno se začuo glas: “Pusti mojega sina!” Ben je na slabom svjetlu mogao samo razaznati obris osobe koja sjedi. Bio je to njegov otac. I on je u ruci držao pištolj. Na trenutak Ben nije mogao govoriti. Pomislio je da bi to mogla biti varka zbog svjetla koje je padalo pod neobičnim kutom. Ponovno je pogledao i znao je da je to što je vidio bilo stvarno. Sada se ponovno čuo Maxov glas, ovog puta tiši. “Pusti ih oboje.” “Ah, Max, prijatelju moj”, obrati mu se Lenz glasno i srdačno. “Možda ti možeš uvjeriti ovo dvoje.” “Dosta ubijanja”, reče Max. “Dosta krvoprolića. Gotovo je.” Lenz se ukočio. “Ti si lakoumni starac”, odgovori. “Imaš pravo”, reče Max. Ostao je sjediti, ali pištolj je još držao uperen u Lenza. “A bio sam i lakoumni mladić. Obmanuo si me, i tada i sada. Cijeli sam život proživio u strahu od tebe i tvojih ljudi. Tvojih prijetnji. Tvojih ucjena.” Podigao je glas, zagrcnuvši se u bijesu. “Sto sam god izgradio ili što sam god postao, ti si uvijek bio tamo.” “Možeš spustiti pištolj, prijatelju”, reče Lenz blagim glasom. Oružje je još držao upereno u Bena, ali se na djelić sekunde okrenuo prema Maxu. Mogu nasrnuli na njega i baciti ga na pod, pomisli Ben. Sljedeći put kad odvrati pozornost. Max je nastavio kao da nije čuo i kao da u prostoriji nije bilo nikoga osim Lenza. “Zar ne vidiš da te se više ne bojim?” Glas mu je odjekivao od kamenih zidova. “Nikada sebi neću oprostiti to što sam učinio, što sam pomagao tebi i tvojim prijateljima krvnicima. Sto sam sklopio dogovor s vragom. Nekoć sam mislio da je to u redu, zbog moje obitelji i moje budućnosti, zbog budućnosti svijeta. Ali sam lagao sam sebi. Sto si učinio mojemu sinu, mojem Peteru - “ Glas mu je prepukao. “Ali ti znaš da se to nije trebalo dogoditi!” prosvjedovao je Lenz. “To su učinili pretjerano revni ljudi iz osiguranja koji su prekoračili svoje ovlasti.” “Dosta!” zaurla Max. “Ni riječi više, Dosta je tvojih prokletih laži!” “Ali misli na projekt, Max. Zaboga, čovječe, ne shvaćaš - “ “Ne, ti ne shvaćaš. Zar misliš da me briga za tvoje snove o izigravanju Boga? Zar misliš da me ikada bilo briga?” “Ovamo sam te pozvao da ti učinim uslugu, da ti dam zadovoljštinu. Što mi pokušavaš reći?” Lenz je kontrolirao svoj glas, ali jedva. “Zadovoljštinu? Ali ovo je samo nastavak užasa. Po tebi, sve i svakoga treba žrtvovati tvom snu o vječnom životu.” Teško je uzdahnuo. “Sad mi hoćeš oduzeti i jedinog preostalog sina! Nakon što si mi sve oduzeo.” “Znači da su tvoji pokušaji približavanja bili samo običan manevar. Da, počinjem uviđati. Kad si nam se priključio, to je bilo samo s namjerom da nas izdaš.” “Bio je to jedini način da uđem u utvrđeni grad. Jedini način koji mi je pružao nadu da ću moći promatrati iznutra.” Lenz kao da je govorio sam sebi. “Uvijek griješim što umišljam da su drugi isto takvi filantropi kakav sam i ja - usmjereni višim ciljevima. Kako li si me razočarao. I to poslije svega što smo skupa prošli, Max.” “Ah! Praviš se da te zanima ljudski napredak”, poviče Max. “A mene nazivaš lakoumnim starcem! O drugima govoriš kao o nižoj vrsti ljudi, ali zapravo ti nisi čovjek.” Lenz je nakratko pogledao Maxa, koji je sjedio u svom mračnom kutu. U istom trenutku Ben se

spremio da se baci prema naprijed, ali je začuo šuplji prasak, oštar odgovor iz malokalibarskog pištolja, a Lenz je bio više iznenađen nego osupnut kad mu se na prsima, na džepu bijele laboratorijske kute u blizini desnog ramena pojavio malen crveni krug koji se sve više širio. Naciljavši u smjeru Maxa, Lenz je triput pritisnuo okidač, divljački uzvrativši vatru. Onda se i druga mrlja pojavila na Lenzovim prsima. Desna ruka beskorisno mu se objesila, a pištolj je uz zveket pao na pod. Anna je malo spustila Uzi i promatrala ga. Lenz iznenada nasrne na Annu i baci je na pod, a Uzi je zaštropotao. > Rukom ju je uhvatio za vrat i pritiskao grkljan željeznim stiskom. Pokušala se podignuti, ali on joj je tako udario glavom o pod da se čuo tresak. Ponovno joj je udario glavom o kamen, a onda je Ben, razjaren, skočio na Lenza, držeći čvrsto u ruci plastični cilindar koji mu je ona prije dala. Ben je zaurlao od napora i bijesa dok je zamahivao desnom rukom i zario injekciju ravno u Lenzov vrat. Lenz je bolno zajaukao. Ben je osjetio da je pogodio unutrašnju vratnu venu, ili je barem bio vrlo blizu nje, pa je pritisnuo klip. Na Lenzovu licu kao da se zamrznuo izraz užasa. Rukama se uhvatio za vrat, dohvatio injekciju, iščupao je i pogledao naljepnicu. “Verdammt nochmal! Scheiss Jesus Christus!” Na usta mu izađe balon pljuvačke. Iznenada se srušio unatrag, kao prevrnuti kip. Usta su mu se otvorila i zatvorila kao da je pokušavao vrištati, ali je umjesto toga samo hvatao zrak. Onda se ukočio. U pogledu mu se očitovao bijes, ali su mu zjenice bile ukočene i raširene. “Mislim da je mrtav”, reče Ben hvatajući zrak. “Znam da je mrtav”, reče Anna. “Ovo je najjači opioid koji postoji. U svojim zaključanim ormarićima drže neke prilično jake medikamente. Idemo sada odavde!” Pogledala je u Maxa Hartmana. “Svi.” “Vi idite”, prošapće Benov otac sa svoje stolice. “Mene ostavite ovdje, ali vas dvoje morate odmah otići, stražari - “ “Ne”, reče Ben. “Ideš s nama.” “Prokletstvo”, reče Anna Benu. “Čula sam da je helikopter odletio, dakle to ne dolazi u obzir. Kako si uopće ušao ovamo?” “Pećina - ispod dvorca - kroz nju je ulaz u podrum. Ali pronašli su ga.” , “Lenz je imao pravo, gotovi smo, nemamo izlaza - “ :>„ “Ali postoji izlaz”, reče Max slabim glasom. Ben potrči prema njemu i osupne se zbog onoga što je vidio. Max je, odjeven u svijetloplavu bolničku pidžamu, jedva držao ruke pod vratom gdje mu je, opazi Ben, ušao metak. Krv mu je uporno curila ispod drhtavih prstiju. Na tankoj pamučnoj pidžami bila je crnom bojom otisnuta brojka osamnaest. “Ne!” poviče Ben. Dobio je metak kako bi ubio Lenza - i zaštitio svog jedinog preostalog sina. “Lenzov privatni helikopter”, šaptao je Max. “Doći ćete do njega kroz stražnji prolaz na kraju lijevo...” Još im je nekoliko trenutaka teško govoreći davao upute. Konačno je rekao. “Reci mi da razumiješ.” Max ga je molećivo gledao. Jedva čujnim glasom ponovio je riječi: “Reci mi da razumiješ.” “Da”, reče Ben. I sam nije bio u stanju govoriti. Reci mi da razumiješ - otac je, dakako, mislio na upute kako će doći do helikoptera, ali Ben si nije mogao pomoći, a da ne misli kako je mislio i nešto drugo. Reci mi da razumiješ: reci mi da razumiješ kako sam u životu morao donijeti teške odluke, koliko god one bile pogrešne. Reci mi da to razumiješ. Reci mi da razumiješ tko sam ja zapravo. Kao da se pomirio sa sudbinom, Max je odmaknuo ruke od vrata i krv je počela teći mlazom, polaganim, ravnomjernim ritmom otkucaja srca. Reci mi da razumiješ. Da, rekao mu je Ben, i tada je doista, konačno, razumio. Razumijem. Nakon nekoliko trenutaka njegov je otac beživotno klonuo. Beživotno, iako je bio oličenje zdravlja. Kad je obrisao suze, Ben je opazio da mu otac izgleda nekoliko desetljeća mlađi, da mu je kosa postajala sjajna i tamna, da mu je koža glatka, zategnuta i ima boju. Max Hartman bio je mrtav, ali nikada nije izgledao življe. 48 Ben i Anna trčali su hodnikom, a posvuda uokolo čula se pucnjava. Dok je trčala, orameni opasač klaparao je po cijevi njezina Uzija i stvarao mukao čegrtav zvuk. Mogli su ih napasti: ali stražari su uvidjeli da su dobro naoružani i da će morati biti oprezni. Anna je znala da nijedan plaćeni stražar neće nepotrebno dovesti svoj život u opasnost. Maxove su upute bile jasne i točne. Još su jedanput skrenuli udesno i stigli do stubišta. Ben je otvorio čelična vrata i Anna je ispalila rafal u prekid na zavoju stubišta: svi koji su tamo instinktivno će se baciti u sklonište. Kad su ušli, zaglušila ih je uzvratna paljba: stražar koji je bio na donjoj razini pucao je u uzak prostor između stuba. Nije to bio kut koji bi mu omogućavao preciznost; najveća je

opasnost bila u tomu da ih pogodi neko odbijeno tane. “Trči prema gore”, došapne Anna Benu. “Ali Max je rekao da je uzletište dolje”, usprotivi se Ben tihim glasom. “Učini što ti kažem. Trči prema gore. Glasno.” Odmah je shvatio i krenuo uza stube lupajući nogama po njima. Anna se priljubila uza zid, na mjestu koje se nije moglo vidjeti s donje razine. Za nekoliko je trenutaka uočila stražarev pokret: kad je čuo kako se Ben penje, krenuo je i on da bi uhvatio svoj plijen. Sekunde su bile dugačke poput sati. Anna si je mogla predočiti stražarevo trčanje u skokovima: morala je u glavi stvoriti sliku o tomu na temelju zvukova koje je proizvodio. Kad je stražar ugleda, morat će biti brža. Bit će izvan vidika sve do posljednjeg trenutka; a onda će njezini refleksi morati biti trenutačni. Sada je poskočila u zrak i stala pucati tamo gdje je u mislima stvorila sliku o tomu gdje se nalazi stražar, držeći obarač pritisnut i onda kad je konačno mogla i vizualno potvrditi njegov položaj. Stražar je svoju strojnicu uperio ravno u nju. Pobjeda ili poraz ovisit će o tisućinkama sekunde. Da je čekala do trenutka kad ga je mogla vidjeti, prednost bi bila na njegovoj strani. Umjesto toga, promatrala je kako mu krv oblijeva tuniku, a oružje bezopasno bljuje vatru iznad nje. Potom se bučno stropoštao niza stube. “Anna?” zazvao ju je Ben. “Sada!” odvratila je i on se sjurio niz dvije razine stuba i priključio joj se na dnu, kod velikih vrata, također od sivo obojenog čelika, koja su se otvarala prema van. Kad su ušli na uzletište broj 7, osjetili su val hladnoće, a on je bio tamo - helikopter koji se svjetlucao na slaboj svjetlosti, velika sjajna metalna spodoba. Bila je to velika, elegantna, crna Augusta 109, sasvim nova, talijanske izrade, s kotačima umjesto sletnim klizaljkama. “Znaš li doista upravljati ovime?” upita Anna nakon što su se uzverali u helikopter. Ben je sjeo u pilotsku kabinu i promrljao potvrdan odgovor. Zapravo je upravljao helikopetrom samo jedanput. Bila je to letjelica za obuku, a ovlašteni pilot sjedio je za dvostrukim komandama. Zrakoplovima je upravljao puno puta, ali ovo je bilo nešto sasvim drukčije, nešto što se protivilo intuiciji. Pregledao je neobičnu pilotsku kabinu i potražio komande. Na trenutak mu se sve zamaglilo zbog složenosti upravljačke ploče. Slika očeva klonula tijela kao da mu je lebdjela pred očima. Nakratko je vidio mlađeg Maxa Hartmana pa je mogao zamisliti kako je nekoć izgledao. Mogao je zamisliti mladog financijera u zemlji gdje je posvuda oko njega iznenada buknuo smrtonosni plamen mržnje. Mogao ga je zamisliti kako trči uokolo i sklapa mrske nagodbe s mrskim režimom kako bi spasio što više obitelji. Čovjek naviknut na upravljanje sada je bio pretvoren u pijuna. Mogao je zamisliti čovjeka - emigranta, izmučena čovjeka, čovjeka s tajnama - kojeg je upoznala njegova majka i u kojeg se zaljubila. Bio je to Max Hartman, njegov otac. Snažno je protresao glavu. Morao se usredotočiti. Morao se usredotočiti jer će inače oboje biti mrtvi. I sve će biti uzalud. Uzletište je bilo na otvorenom prostoru. Pucnjava kao da se približavala. “Anna, drži Uzi u pripravnosti za slučaj da nas netko od stražara pokuša oboriti”, reče Ben. “Neće pucati”, reče Anna. Bila je to želja izrečena u obliku izjave. “Znaju da je to Lenzov helikopter.” Začuo je glas iz stražnjeg dijela, profinjen i jasan. “Upravo tako. Gospođice Navarro, zar ste mislili da Lenz neće imati putnike koji ga čekaju?” Nisu bili sami. “Je li to tvoj prijatelj?” tiho upita Ben Annu. Okrenuli su se i ugledali putnika koji je čučao u zadnjem dijelu, sjedokosog, ali čilog čovjeka s velikim naočalama prozirnih okvira boje mesa. Bio je besprijekorno odjeven u odijelo Glenn Urquhart u stilu kralja Edwarda i svježe izglačanu bijelu košulju. Čvrsto je privezao svilenu kravatu maslinaste boje. U rukama je imao automatsko oružje s kratkom cijevi. Jedino to nije bilo elegantno. “Alan Bartlett”, uzdahne Anna. “Dobacite mi pištolj, gospođice Navarro. Moje je oružje upereno u vas, a vaše baš i nije pripravno. Bilo bi mi veoma žao da moram pritisnuti okidač, znate. Hici bi zacijelo probili prednje staklo i vjerojatno oštetili trup letjelice. A to bi bila šteta, jer ćemo trebati ovu letjelicu kao prijevozno sredstvo.” Anna je polako pustila da Uzi klizne na pod i gurnula ga je prema Bartlettu. Nije se nagnuo da ga uzme, ali je bio zadovoljan što nije njoj nadohvat. “Hvala vam, gospođice Navarro”, reče Bartlett. “Moj dug zahvalnosti prema vama sve više raste. Ne znam jesam li odgovarajuće izrazio svoju zahvalnost što ste nam pronašli Gastona Rossignola, i to tako brzo. Taj prepredeni stari lisac doista je bio spreman nanijeti nam

velike nevolje.” “Gade jedan”, reče Anna tihim glasom. “Zli, manipulativni pasji skote.” “Oprostite, ali držim da nije baš vrijeme za podnošenje izvješća o sposobnosti, gospođice Navarro. Ali moram reći da je užasna šteta što ste, nakon što ste nam tako izvrsno poslužili, počeli razarati sve dobro koje ste postigli. Dobro, gdje je gospodin Lenz?” Ben je odgovorio umjesto nje. “Mrtav je.” Bartlett je na trenutak ostao bez riječi. U njegovim sivim, bezizražajnim očima pojavila se iskra. “Mrtav?” Kad mu je to došlo k svijesti, čvršće je stisnuo svoju automatsku pušku. “Vi ste idiotil” Glas mu je iznenada počeo treperiti. “Destruktivni idioti! Zla djeca koja žele uništiti ljepotu koju nikada ne biste mogli pojmiti. Otkud vam pravo da to učinite? Otkud vam pomisao da ste to vi trebali učiniti?” Ponovno je zašutio, a kad je nastavio vidljivo se tresao od gnjeva. “Prokleti bili oboje!” “Poslije vas, Bartlette”, odbrusi mu Ben. “Vi ste Benjamin Hartman, dakako - žao mi je što smo se upoznali pod ovakvim okolnostima. Ali okrivljujem samo sebe. Trebao sam narediti da vas ubiju u isto vrijeme kad i vašega brata: to nije smjelo opteretiti naše potencijale. Vjerojatno sam s godinama postao sentimentalan. Pa, moji mladi ljubavnici, bojim se da ste me suočili s vrlo teškom odlukom.” Na prednjem staklu pilotske kabine vidio se slab odraz široke cijevi Bartlettova oružja. Ben nije skidao pogled s njega. “No idemo redom”, nastavi Bartlett poslije stanke. “Morat ću se osloniti na vašu umješnost pilotiranja. Pokraj Beča ima jedno uzletište. Usmjerit ću vas prema njemu.” Ben je ponosno pogledao Bartlettovo automatsko oružje i potegnuo baterijski prekidač prema gore. Začuo se tiktakavi zvuk paljenja svjećica, a potom cvilež elektropokretača koji se postupno produbljivao. Sve je potpuno automatsko, zapazi Ben, što će prilično olakšati letenje. Za deset sekundi nastupilo je paljenje i motor je zagrmio. Rotori su se počeli okretati. “Čvrsto se priveži”, promrmlja Ben Anni. Lijevom je rukom povukao ručicu uzgona i čuo zvuk usporavanja rotora. < Zatim se oglasila nekakva truba i motor je usporio rad. j “Prokletstvo”, reče. > “Znate li što radite?” upita Bartlett. “Jer ako ne znate, niste mi ni od kakve koristi. Ne trebam govoriti što to znači.” “Samo mi je malo izblijedjelo sjećanje”, odgovori Ben. Dohvatio je poluge gasa, dvije palice koje su se spuštale s vrha prednjeg stakla i obje gurnuo prema naprijed. Sada je ponovno zagrmio motor, kao i glavni i repni rotor. Helikopter se zanjihao prema naprijed, a potom se zavrtio lijevo i desno. Ben je naglo povukao natrag poluge gasa: helikopter se uz škripu naglo zaustavio. I on i Anna poletjeli su prema naprijed, ali su ih zadržali remeni; Bartlett je, kako se Ben i nadao, tresnuo u metalnu rešetku iza pilotske kabine. Čim je čuo zveket puške koja je udarila u pregradu, Ben se odvezao i skočio u akciju. Bartlett je, opazio je, bio privremeno ošamućen od udarca; potočić krvi iscurio mu je iz lijeve nosnice. Sada se Ben, zaobišavši sjedalo, naglim trzajem poput leoparda bacio na Bartletta i objema ga rukama uhvatio za ramena i udario njime o gustu čeličnu podnu rešetku. Bartlett nije pružao otpor. Je li se onesvijestio zbog udarca u pregradu? Je li već bio mrtav? Bilo je preopasno stvarati bilo kakve pretpostavke. “Imam kod sebe još jedne lisičine”, reče Anna. “Ako mu možeš spojiti zapešća ...” Za nekoliko trenutaka već mu je okovala ruke i noge lisičinama i ostavila svog bivšeg poslodavca da se valja tamo otraga kao smotani sag. “Isuse”, reče Anna. “Nemamo vremena. Moramo krenuti. Stražari - dolaze!” Ben je gurnuo dvije palice prema naprijed zatim povukao prema gore ručicu uzgona dok je čvrsto držao ručicu potiska. Ručicom uzgona upravljalo se podizanjem helikoptera, a ručicom potiska bočnim kretanjem. Nos helikoptera pomaknuo se udesno, a rep ulijevo, a onda je počeo “rulati” s uzletišta na snijegom prekrivenu ledinu, osvijetljenu samo hladnim mjesečevim svjetlom. “Sranje!” poviče Ben povlačeći ručicu uzgona prema dolje da bi smanjio snagu, u pokušaju da stabilizira letjelicu. Lagano je povukao ručicu uzgona prema gore, polako dodajući snagu, te osjetio kako letjelica postaje lakša. Gurnuo je polugu nekoliko centimetara prema naprijed i osjetio kako je nos helikoptera pao prema dolje, a onda je ručicom uzgona dodao još malo snage. Sada su rulali. Helikopter je vozio prema naprijed po snijegu. Ručica uzgona bila je sada napola podignuta. Iznenada je, pri brzini od dvadeset pet čvorova, helikopter poskočio u zrak. Poletjeli su. Povukao je polugu natrag da bi dobio više snage i nos helikoptera krenuo je udesno. I dalje su se podizali. Meci su zaklopotali po kabini.

Nekolicina stražara trčala je sa strojnicama uperenim u helikopter, vičući. “Mislio sam da si rekla kako neće pucati u Lenzov helikopter.” “Sigurno se pročulo što se dogodilo s dobrim doktorom”, reče Anna. “Hej, bolje da putujemo s nadom, zar ne?” Gurnula je cijev svog Uzija kroz otvoreni prozor sa strane i ispalila rafal. Jedan je stražar pao. Onda je opet opalila, ustrajnije. I drugi je stražar oboren. “Dobro”, reče, “mislim da smo neko vrijeme mirni.” Ben je vratio ručicu uzgona natrag i nos helikoptera se ispravio. Više, i još više. Sada su bili ravno iznad Schlossa i osjećalo se da je letjelica stabilnija. Sada je mogao pilotirati njome kao zrakoplovom. Ben osjeti neku iznenadnu kretnju i baš kad se okrenuo osjetio je oštru, jaku bol u bazi vrata i ramena. To što je osjetio bilo je nalik osjetu štipanja živca, ali stotinu puta gore. Anna vrisne. Ben je po vrućem vlažnom dahu u blizini svog lica shvatio što se događa. Bartlett se, sputanih ruku i nogu, bacio na Bena i napao ga jedinim što mu je ostalo na raspolaganju - zubima. Iz Bartlettova se grla razlijegao grgljavi zvuk, poput rezanja neke prašumske životinje i još je dublje zario zube u Benov izloženi vrat i ramena. Kad je Ben ispustio ručicu uzgona kako bi dohvatio Bartletta, helikopter se počeo opasno vrtjeti na jednu stranu. Još nije bilo gotovo! Anna je znala da bi, ako zapuca na njega, mogla pogoditi i Bena. Objema je rukama uhvatila Bartletta za ravnu sijedu kosu i povukla svom snagom. Vukla je sve dok kosa nije ispala, a ispod nje ostala zakrvavljena ružičasta oblina lubanje. Ali Bartlett još nije popuštao. Kao da mu se sva životna snaga skupila u čeljustima, te je mišićnom snagom cijelog svog tijela zario zube duboko u Benovo meso. Bilo je to sve što mu je ostalo. Bio je to jedini izgled ranjene životinje da preživi - ili barem da ne dopusti neprijatelju da živi. Ben je, očito zgrčen od boli, šakama udarao Bartletta po glavi, ali bez učinka. Je li to moguće - dogurati dovde, preživjeti toliko toga, tek da budeš ubijen usred bijega? Bartlett je bio mahnit, neosjetljiv na bol - elegantan čovjek uzvišenih ambicija sada je sveden na najelementarnije stanje običnog kralježnjaka. Mogao je biti hijena u ravnicama Serengetija, koja je zarila svoje sjekutiče u drugu životinju, uz izglede da će samo jedno od njih dočekati idući dan. Iako se ustima priljubio uz Benov vrat i ramena, Bartlettovo se tijelo svijalo, mlataralo i bacakalo - s obje je noge udarao Annu i odgurivao je te je oslabio njezin stisak. Zapuh hladnog zraka iznenada je ispunio helikopter. Bartlett je svojim divljačkim izvijanjem udario u vrata s Annine strane i ona su se otvorila. Još je jednim silovitim pokretom udario u pedale, koje su kontrolirale repne rotore, i helikopter se počeo okretati, najprije polako, a onda sve brže. Kako je centrifugalna sila postajala sve jača, Anna je počela opasno kliziti prema otvorenim vratima. Zarila je prste u Bartlettovo lice, a jedino uporište bilo joj je to što je zarila nokte u njegovo meso. Od toga joj je bila muka, ali bio je to jedini način: kopala je dublje, jače, zarivši mu prst u očnu šupljinu. “Zini, pasji skote!” povikala je, dubeći sve više po njegovu mesu dok nije popustio i dok konačno Bartlett, uz vrisak od kojeg se ledi krv, nije opustio čeljusti. Ono što se potom dogodilo kao da je bilo u omaglici: i Anna i Bartlett bili su odbačeni prema otvorenim vratima, otvoru koji je zjapio u duboku provaliju ispod njih. Onda je osjetila čeličan stisak na svom zapešću. Ben je naglo ispružio ruku i uhvatio je, držeći je dok se helikopter i dalje okretao pod nagibom od četrdeset i pet stupnjeva, a Bartlett je, urličući, konačno podlegao sili teži i iskliznuo iz helikoptera. Njegov je urlik postajao sve slabiji kako je padao prema Schlossu daleko ispod njih. No hoće li i helikopter pasti? Za razliku od zrakoplova, helikopter koji nije pod ispravno postavljenim kutom jednostavno se sruši poput kamena. A helikopter se i dalje vrtio i sve više nagibao. Bilo je to zastrašujuće, jer je naočigled gubio i visinu. Morat će uposliti obje ruke i noge kako bi vratio helikopter u odgovarajući položaj. Ben je izbezumljeno prilagođavao uzgon i potisak, dok je nogama pritiskao pedale i usklađivao repni rotor s glavnim rotorom. “Ben!” vikala je dok je jedva uspijevala zatvoriti vrata. “Učini nešto!” “Isuse!” urlao je glasnije od preopterećenih rotora. “Ne znam hoću li moći!” Helikopter je iznenada propao i Anni se podigao želudac, ali je zapazila da se, iako je propao, počeo smirivati. Ako se na vrijeme ispravi - pronađe kut koji je potreban za podizanje - imaju izgleda. Ben je napregnuto manipulirao komandama. Instinktivno su znali da im je

preostalo samo nekoliko sekundi prije nego što rotori više ne budu u stanju zaustaviti brzinu pada: svaka pogrešna odluka sada bi bila kobna. Osjetila je prije nego što je opazila - osjetila je da se počinju dizati prije nego što je to uočila. Osjetila je to promatrajući crtu obzora. Osjetila je da se helikopter umirio. Prvi put nakon dužeg vremena osjetila je malo, ali i rastuće popuštanje osjećaja panike. Hitro je otrgnula komadić svoje bluze i pritisnula ga na onaj dio Benova vrata koji je bio napadnut. Na tom mjestu ostali su duboki otisci zuba, ali takve rane, srećom, ne krvare puno. Nije prekinuta ni jedna glavna žila. Benu će uskoro trebati liječnička intervencija, ali nije bilo kritično. Sada je pogledala kroz prozor. “Pogledaj!” uzvikne. Odmah ispod njih vidjela je dvorac malen kao model - igračka, okružen zavojitom ogradom. A u podnožju planine, talasajući se, kretalo se gusto mnoštvo ljudi. “To su oni!” povikala je. “Čini se da su izašli!” Začuli su eksploziju, i na zemlji pokraj Schlossa pojavio se veliki krater. Maleni dio drevne kamene tvrđave koji je bio najbliže mjestu eksplozije otkrhnuo se kao komadić kocke šećera. “Dinamit”, reče Ben. Sada su bili na visini većoj od tristo metara i letjeli su brzinom od 140 čvorova. “Idioti su dinamitom razrušili ulaz u špilju. To je preblizu zgradi - gledaj što je eksplozija učinila. Isuse!” Vidjela je nešto poput bijelog oblaka koji se formira u blizini vrha planine i kotrlja se kao gusta magla nizbrdo. Bijeli oblak snijega, veliki val, lavina, okrutna prirodna pojava u austrijskim Alpama. Bio je to čudno lijep prizor. Osim nekoliko desetaka djece koja su uspjela pobjeći iz Schlossa, nije bilo preživjelih. Trideset sedam ljudi iz cijeloga svijeta, mnogi od njih značajni ljudi, svaki od njih predvodnik u svom području djelovanja, bili su zaprepašteni kad su pročitali osmrtnicu bečkog filantropa Jiirgena Lenza, poginulog u lavini koja je zatrpala alpski Schloss koji je naslijedio od svog oca. Trideset sedam muškaraca i žena, koji su svi bili izvrsnog zdravlja. 49 Kao svjetlucavo naslijeđe iz elegantnijeg doba, Metropolis Club zauzimao je ugao lijepe četvrti Istočne šezdeset osme ulice na Manhattanu. Bila je to velika zgrada McKima, Meada i Whitea s kraja devetnaestog stoljeća ukrašena balustradama od kamena vapnenca, obrubljena opekama. Unutra je svijena ograda od kovanog željeza na dvostrukim stubama vodila pokraj mramornih zidnih polustupova i gipsanih medaljona u prostrani Shuvler Hali. Sada je na njegovu crno-bijelom kockastom podu bilo tri stotine stolica. Ben je morao priznati da unatoč njegovim bojaznima ovo nije bilo neprikladno mjesto za održavanje komemoracije njegovu ocu. Marguerite, koja je dvadeset godina bila Maxova izvršna pomoćnica, inzistirala je da ona organizira ovaj događaj i ona je to, kao i uvijek, učinila besprijekorno. Sada je jako treptao očima gledajući u lica ispred sebe, sve dok u mnoštvu nije razaznao pojedince. Na stolicama je sjedilo neobično društvo ožalošćenih. Ben je promatrao brižna lica starijih muškaraca iz newyorškog bankarskog svijeta, posijedjelih, pogrbljenih muškaraca s podvoljkom, koji su znali da se bankarstvo, zvanje kojem su posvetili cijeli svoj život, sada mijenja na način kojim se uzdiže tehnička sposobnost iznad njegovanja osobnih odnosa. Bili su to bankari koji su najveće poslove sklapali na igralištu golfa - džentlmeni zelenog polja koji su zapažali da budućnost njihova posla ovisi o nezrelim ljudima s ružnim frizurama i doktoratima iz elektroinženjerstva, nezrelim ljudima koji nisu razlikovali štapove za golf. Ben je promatrao elegantno odjevene voditelje glavnih humanitarnih organizacija. Pogled mu se nakratko sreo s ravnateljicom newyorške povijesne udruge, ženom koja je splela bujnu kosu u čvrstu pundžu; lice joj je izgledalo malo nategnuto, u dijagonali koja je išla od kutova usana do područja iza uha - što je bio poznati znak nedavnog face-liftinga, biljeg nedotjeranog kirurškog zahvata. U redu iza nje Ben je prepoznao sjedokosog ravnatelja Grolier Societv, odjevenog u mornarsko odijelo. Bila je tu i predsjednica Metropolitan Museuma, žena njegovana izgleda. Zatim novohipijevska predsjednica Koalicije za beskućnike. Bili su tu i predstojnici i dekani nekoliko glavnih obrazovnih institucija, koji su se međusobno pažljivo držali na udaljenosti i koji su svi mrko promatrali Bena. U prvom redu bio je karizmatski nacionalni ravnatelj dobrotvornog društva United Way, pomalo raskuštran, kome se u smeđim spuštenim očima odražavala istinska ganutost. Tolika lica, koja su se nakratko stapala u jedno, a onda opet dobivala svoju posebnost. Ben je zapazio ambiciozne bračne parove, utegnute žene

i trbušaste muškarce, koji su si osigurali pozicije u newyorškom društvu time što su predobili Maxa Hartmana za financiranje njihovih neprestanih potreba za borbu protiv nepismenosti, AIDS-a, za slobodu izražavanja, očuvanje prirode. Vidio je susjede iz Bedforda, kao i magnata jednog časopisa za bejzbol u njegovoj karakterističnoj košulji na debele zelene pruge; bio je tu i pomalo kičast čovjek izdužena lica, potomak jedne ugledne obitelji koja je nekoć upravljala programom egiptologije na ekskluzivnim američkim sveučilištima; zatim mladi čovjek koji je uzdigao i zatim prodao nekom velikom konglomeratu kompaniju koja je proizvodila biljne čajeve sa šarolikim New Age nazivima i životnim pravilima ispisanim na vrhu kutije. Iscrpljena lica, svježa lica, poznata i nepoznata lica. Bili su tu i ljudi koji su radili za Hartman Capital Management. Cijenjeni klijenti, poput dobrog starog Freda McCallana, koji je jedanput ili dvaput obrisao oči rupčićem. Bili su tu i njegovi bivši kolege iz vremena kad je poučavao na East New Yorku; njegovi noviji kolege s posla koji je nedavno prihvatio na isto tako siromašnoj srednjoj školi Mount Vemnon. Bili su tu ljudi koji su njemu i Anni pomogli kad im je bilo potrebno. Iznad svega, bila je tu Anna, njegova zaručnica, njegova prijateljica, njegova ljubav. Pred svim tim ljudima Ben je stajao za govornicom na uzdignutom podiju u dnu dvorane i pokušavao reći nešto o svom ocu. Prethodni je sat vrlo dobar žičani kvartet - čiji je jedan od sponzora bio Max Hartman - svirao Mahlerov Adagietto, prilagođen, iz njegove Pete simfonije. Prijašnji Maxovi poslovni kolege i užitnici prisjetili su se čovjeka kojeg su poznavali. A sada je Ben govorio i ujedno se pitao obraća li se doista okupljenima ili samome sebi. Morao je govoriti o Maxu Hartmano kojeg je poznavao, iako se pitao koliko je zapravo znao ili je mogao znati o njemu. Jedino u što je bio siguran bilo je to da je morao to obaviti. Progutao je slinu i nastavio govoriti. “Dijete zamišlja da je njegov otac svemoguć. Vidimo ponos i široka ramena i osjećaj nadmoći i nemoguće je uopće pomisliti da ta snaga ima svoje granice. Možda zrelost dolazi onda kad uočimo svoje pogreške.” Benu se stisnulo grlo i morao je pričekati nekoliko trenutaka prije nego što je nastavio. “Moj je otac bio jak čovjek, najjači čovjek kojeg sam ikada upoznao. Ali i svijet je moćan, moćniji od bilo kojeg čovjeka, ma kako on bio hrabar i odvažan. Max Hartman proživio je najmračnije razdoblje dvadesetog stoljeća. Proživio je vrijeme kojem je čovječanstvo pokazalo koliko može biti crno njegovo srce. Mislim da ga je u dubini duše to saznanje oskvrnulo. Znam da je morao živjeti s tim saznanjem, zarađivati za život i podizati obitelj, moliti se da to saznanje ne zasjeni i naše živote kao što je zasjenilo njegov. Poslije takvog saznanja, ima li opraštanja?” Ponovno je Ben zastao, duboko uzdahnuo te nastavio. “Moj je otac bio zamršen čovjek, najzamršeniji čovjek kojeg sam poznavao. Proživio je zapanjujuće zamršeno razdoblje. Neki je pjesnik napisao: Promisli Koliko je u prošlosti lukavo smišljenih prolaza, izmišljenih hodnik® I ishoda, kako li nas vara svojim saputavim težnjama, Kako li upravlja našim ispraznostima. „i Moj je otac volio reći da gleda jedino naprijed, nikad se ne osvrće unatrag. Bila je to laž, smiona, drska laž. Mog je oca prošlost oblikovala i bila je nešto s čime se uvijek borio. Prošlost koja je bila sve samo ne crno-bijela. Djetetov vid vrlo je izoštren. Zamuti se s godinama. No ipak ima nešto što djeca ne vide dobro: prijelazne nijanse. Nijanse sivoga. Obilježje mladosti jest čistoća srca, zar ne? Mladost je beskompromisna, odlučna, revna. U tome je prednost neiskustva. U tome je prednost moralne čistoće koju još nije iskušala i uznemirila zbrkanost stvarnoga svijeta. Što biste učinili da nemate drugog izbora nego sklopiti pogodbu sa zlom kako biste se mogli boriti protiv zla? Biste li spasili one koje volite, one koje možete, ili biste sebe sačuvali čistima i neokaljanima? Znam da nikada nisam morao donositi takve odluke. A znam i još nešto. Ruke junaka su ispucane, izgrebane, izguljene i žuljevite, a tek su u rijetkim slučajevima čiste. Ruke mog oca nisu bile čiste. Živio je s osjećajem da, boreći se s neprijateljem, mora činiti i nešto što je služilo njihovim ciljevima. Na kraju su se njegova široka ramena pogrbila zbog osjećaja krivnje koji nisu mogla izbrisati sva njegova dobra djela. Nikada nije mogao zaboraviti da je preživio dok mnoge njemu drage osobe nisu. I opet: Poslije takvog saznanja, ima li opraštanja? Posljedica je bila da je podvostručio svoja nastojanja da čini

dobro. Tek sam nedavno shvatio da nikada nisam bio privrženiji njemu i njegovu osjećaju zadatka nego onda kad sam mislio da se bunim protiv njega i protiv onoga što očekuje od mene. Otac iznad svega želi zaštititi svoju djecu. Ali nijedan otac to ne uspijeva.” Benu i Anni susreli su se pogledi. Gledao ju je nekoliko trenutaka i u postojanom, ohrabrujućem pogledu njezinih vlažnih smeđih očiju pronašao utjehu. “Jednog ću dana, ako bude Božja volja, i ja biti otac i bez sumnje zaboravit ću tu pouku te ću morati ponovno učiti. Max Hartman bio je filantrop - u punom smislu te riječi, volio je ljude - a ipak, njega nije bilo lako voljeti. Svakog bi se dana njegova djeca pitala jesu li ga učinila ponosnim ili su ga osramotila. Sada uviđam da je i on bio opterećen tim pitanjem: hoće li on nas, svoju djecu, učiniti ponosnom ili nas osramotiti? Iznad svega bih želio da je Peter ovdje sa mnom u ovom trenutku, da sluša i da govori.” Ovlažile su mu se oči. “Ali, Peter, morat ćeš to svrstati pod “neobično, ali istinito”, kao što si običavao govoriti. Tata je živio u strahu od našeg suda.” Ben je na trenutak pognuo glavu. “Kažem da je moj otac živio u strahu da ću ga ja osuditi - no to se čini nevjerojatnim. Bojao se da će dijete odgojeno u raskoši i nehaju osuditi čovjeka koji je morao podnijeti uništenje svega što je volio.” Ben je izravnao ramena i, glasom promuklim i dubokim od žalosti, progovorio malo glasnije. “Živio je u strahu da ću ga ja osuditi. I činim to: “osuđujem” ga kao smrtnika. “Osuđujem” ga kao nesavršenog čovjeka. “Osuđujem” ga kao čovjeka tvrdoglavog i zamršenog, kao onoga koga je teško voljeti, kao onoga koji je u vječitom strahu od prošlosti koja je ostavila svoj biljeg na svemu čega se dotakla. I “osuđujem” ga kao junaka. “Osuđujem” ga kao dobroga čovjeka. A zato što ga je bilo teško voljeti, volim ga još jače...” Ben se slomio, riječi su mu zastale u grlu. Više nije mogao govoriti, a vjerojatno ništa više i nije trebalo reći. Pogledao je Annino lice i vidio kako su joj obrazi mokri od suza, vidio kako plače za njih oboje. Polako se udaljio od govornice i otišao prema stražnjem dijelu dvorane. Ubrzo mu se pridružila i Anna i stala pokraj njega dok su mu bezbrojni uzvanici stiskali ruku dok su redom prolazili kroz dvoranu i međusobno razgovarali u susjednoj prostoriji. Izražavali su sućut i ganutljive uspomene. Ljubazni stariji muškarci stisnuli bi mu rame, jer su ga se sjećali dok je još bio dijete, jedan od preslatkih Hartmanovih blizanaca. Ben se čvrsto držao. Osjećao se iscijeđeno, ali onaj dio koji je iz njega bio iscijeđen bila je težina boli. Poslije deset minuta, kad je netko - šef poreznog odjela u HCM-u - ispričao omiljenu, smiješnu anegdotu o njegovu ocu, Ben se glasno nasmijao. Nekako se osjećao lakšim. Nije se tako osjećao već tjednima, možda godinama. Kad se mnoštvo prorijedilo, ruku mu je stisnuo visok, sjedokos čovjek četvrtastih čeljusti. “Nikada se nismo pravo ni upoznali”, reče čovjek, a onda pogleda u Annu. “Ben, ovo je netko tko nam je oboma dobar prijatelj”, reče Anna srdačno. “Molim te, upoznaj novoga direktora Odjela za unutarnje usklađivanje pri Ministarstvu pravosuđa - Davida Denneena.” Ben mu energično stisne ruku. “Puno sam slušao o vama”, reče. “I htio bih vam zahvaliti što ste nas spasili. Ili je to samo u opisu vašega posla?” Ben je znao da je Denneen bio primarno odgovoran što je s Anninog imena skinuta ljaga: umješno su se “proširile” glasine da je ona radila na nekoj operaciji postavljanja klopke i da su oni izvještaji o njezinim prijestupima bili lažni kako bi se privuklo neke stvarne zlotvore. Anna je čak primila službeno vladino pismo zahvalnosti zbog svoje “predane službe i hrabrosti”, iako su u pismu radi diskrecije izostavljene okolnosti u kojima je pokazala tu hrabrost. Ipak, to joj je pomoglo da dobije namještenje kao potpredsjednica zadužena za izbjegavanje rizika u tvrtki Knapp Incorporated. Sada se Denneen prignuo i poljubio Annu u obraz. “Ne, ja sam dužnik”, reče okrenuvši se opet prema Benu. “To jako dobro znate. Ovih sam dana u odjelu zaposlen oko rezanja resursa. Kad me majka jednog dana upita čime zarađujem za život, volio bih da joj mogu nešto odgovoriti.” “Ben?” Anna mu predstavi sitnog čovjeka smeđe kože koji je bio u Denneenovoj pratnji. “Ovo je još jedan moj dragi prijatelj kojeg bi željela da upoznaš. Ramon Perez.” Ben i njemu energično stisne ruku. Ramćn se nasmiješio, pokazujući jako bijele zube. “Čast mi je”, reče i malo se nakloni glavom. Još se smiješio kad su se on i Anna odmakli u neki kut da bi porazgovarali. “Izgledaš kao mačka koja je pojela kanarinca”, reče Anna. “Sto je? Sto je tako smiješno?” Njezine vlažne oči svjetlucale su

zabavljajući se. Ramon je samo zavrtio glavom. Pogledao je u njezina zaručnika na drugom kraju prostorije, a onda u nju, i još se smiješio. “Ah”, reče ona napokon. “Znam što misliš. “Kakav gubitak”, je li tako?” Ramon slegne ramenima, ali nije to opovrgao. Anna pogleda Bena sve dok im se pogledi nisu sreli. “Pa, reći ću ti nešto”, reče. “Za mene nije gubitak.” Poslije su Ben i Anna pronašli Lincoln Town Car koji je bio vlasništvo HCM-a i koji ih je čekao ispred Metropolisa; vozač je, kad ih je vidio kako dolaze, ukočeno stao pokraj automobila, spreman otvoriti stražnja vrata. Ben je nježno držao Annu za ruku dok su prilazili automobilu koji će ih odvesti odavde. Zbog sitne kišice ulice su svjetlucale u sumraku. Ben se prenuo i osjetio navalu adrenalina: vozač je izgledao neobično mladoliko, gotovo kao adolescent, iako je bio nabijen, jake grade. U mislima mu bljesne cijeli kaleidoskop, mučne slike iz nedavne prošlosti. Ben čvrsto uhvati Annu za ruku. Vozač se okrenuo prema Benu i svjetlost koja je dolazila s nadsvođenih prozora Metropolisa osvijetlila mu je lice. Bio je to Gianni, koji je posljednje dvije godine Maxova života bio njegov vozač. Bio je to veseo momak raširenih zuba i dječačka izgleda. Gianni skine svoju polukapu i zamahne njome. “Gospodine Hartman”, obrati mu se. Ben i Anna ušli su u automobil, a Gianni je zatvorio vrata za njima prije nego što se smjestio na vozačko sjedalo. “Kamo ćemo, gospodine Hartman?” upita Gianni. Ben pogleda na svoj sat. Večer je tek počela, a sutra nije bio dan nastave u školi. Okrenuo se prema Anni. “Kamo ćemo, gospođice Navarro?” upita je Ben. “Bilo kamo”, reče ona. “Glavno da sam s tobom.” Njezina je ruka ponovno pronašla njegovu, a glavu mu je položila na rame. Ben dubuko uzdahne i osjeti toplinu njezina lica pokraj svojega, te osjeti mir. Bio je to neobičan osjećaj na koji nije navikao. “Samo vozi”, reče Ben. “Može, Gianni? Bilo kamo, nikamo - samo vozi.” “4 1.i”1 . " i : n” 50 USA TODAY UPUĆENI NAGAĐAJU TKO CE BITI KANDIDAT ZA VRHOVNI SUD Izražavajući “duboko žaljenje, ali i potpuno razumijevanje” odluke sutkinje Miriam Bateman da se povuče iz Vrhovnog suda SAD-a na kraju proljetnog razdoblja, predsjednik Maxwell je izjavio kako će si on i njegovi savjetnici uzeti dovoljno vremena da bi donijeli “promišljenu odluku” o tome koga će se predložiti za njezina nasljednika. “Pokazati se doraslim poštenju i mudrosti sutkinje Bateman bit će težak teret za svakoga kandidata, pa ovom zadatku pristupamo ponizno i otvorenih misli”, rekao je predsjednik na tiskovnoj konferenciji. Međutim, upućeni su već napravili kratak popis imena za koje se drži da će doći u obzir... THE FINANCIAL TIMES RAZGOVORI O FUZIONIRANJU ARMAKONA I TECHNOCORPA U sklopu neobičnog združivanja jakih korporacija po načelima nove ekonomije, dužnosnici poljoprivrednog i biotehnološkog diva Armakona iz Beča i softverskog diva Technocorpa iz Seattlea potvrdili su da su ove dvije korporacije ušle u preliminarne razgovore o fuzioniranju. “Biotehnologija sve više koristi kompjutore, a softver sve više širi svoje aplikacije”, rekao je reporterima Arnold Carr, direktor Technocorpa. “U prošlosti smo bili strateški partneri, ali bi formalnija konsolidacija, kako držimo, osigurala dugoročni rast obiju kompanija.” Jedan od istaknutih članova Technocorpova upravnog odbora, bivši ministar vanjskih poslova SAD-a dr. Walter Reisinger, rekao je kako odbori obiju kompanija podupiru rukovodstvo u ovoj odluci. Prema riječima Reinharda Wolffa, izvršnog direktora Armakona, ovim bi se fuzioniranjem uklonila potreba kupovanja skupih programa, čime bi se potencijalno uštedjele milijarde. Pohvalio je “uistinu mudru i izvrsnu odluku direktora” obiju kompanija kojom se olakšavaju pregovori. Veliki dioničari obiju kompanija, čini se, odobravaju pregovore o fuzioniranju. “U jedinstvu je snaga”, rekao je u pripremljenoj izjavi Ross Cameron, čija Santa Fe Group drži 12,5 posto Technocorpovih dionica serije A, “i držimo da ove kompanije zajedno imaju golem potencijal koji će ponuditi svijetu.” U zajedničkoj izjavi za tisak kompanije su ustvrdile kako će združena korporacija moći preuzeti vodstvo u medicinskoj znanosti. “Uz Armakonovu reputaciju ekstenzivnog istraživanja u biotehnologiji i uz Technocorpove goleme resurse”, izjavio je Wolff, “fuzionirane će kompanije moći pomaknuti granice bioloških znanosti na način koji ne možemo ni predvidjeti.” Analitičari na Wall Streetu poprilično se razilaze u svojim se reakcijama na ovo predloženo fuzioniranje...