1. IZVORI RIZIKA Wiliams, Smith, Young izvršili su sistematizaciju izvora rizika:

fizičko okruženje (povoljni klimatski uslovi mogu pružiti mogućnosti za razvoj poljoprivrede ili turzima, dok zemljotresi, vjetrovi i druge prirodne nepogode mogu izazvati gubitke, pa je potrebno posebnu pažnju posvetiti analizi fizičkog okruženja)

socijalno okruženje (vezano je za dejstvo socijalnih faktora: običaji, kultura, ponašanje, jezik, socijalna struktura stanovništva isl.)

političko (dolazak na vlast novih političkih struktura može rezultirati i novim poreskim propisima kao i promjenama sistema socijalne zaštite)

zakonsko (može djelovati pozitivno i negativno na rizik unutar jedne države, jer zakoni mogu povećati sigurnost ublažavanjem dejstva faktora koji povećavaju rizik)

operacijsko (operacijski menadžeri mogu raznovrsnim preventivnima mjerama smanjiti izloženost rizicima)

ekonomsko (u uslovima globalizacije i internacionalizacije tržišta kapitala sve manje je moguće kontrolisati od strane vlada pojedinih država)

spoznajno (razumijevanje uticaja efekata neizvjesnosti na poslovanje organizacije i prepoznavanja usklađenosti percepcije rizika i stvarnosti usko je povezano sa odnosom između rizika i neizvjesnosti.

2. VJEROVATNOĆA Vjerovatnoća je numerički izraz očekivanja u pogledu nastupanja određenog događaja.Označava se sa „p“ ili sa P(E). Trri su osnovna koncepta vjerovatnoće, a to su: klasični, enpirijski i koncept subjektive vjerovatnoće.

Prema klasičnom ili matematičkom konceptu vjerovatnoća predstavlja količnik između broja povoljnih ishoda (ishoda koji nas zanimaju) i ukupnog broja ishoda. Ovakva vjerovatnoća označava se kao a priori vjerovatnoća. Ovo shvatanje vjerovatnoće zasnovano je na pretpostavci da je broj mogućih ishoda konačan i da je vjerovatnoća nastupanja svakog elementarnog ishoda iz skupa mogućih ishoda ista. (npr., bacanje novčića ili kocke).Empirijsku (statističku) ili a posteriori vjerovatnoću možemo izračunati tek nakon sprovedenog eksperimenta i to na osnovu prikupljenih empirijskih podataka. Ovu vjerovatnoću ocjenjujemo na osnovu relativne frekvencije događaja u n ponavljanja eksperimenta. A posteriori vjerovatoća je granična vrijednost količnika između broja povoljnih ishoda i ukupnog broja pokušaja ako broj pokušaja raste u beskonačnost.

U slučaju da posmatramo događaj koji sejavlja samo jednom ili se javlja u različitim okolnostima koristimo koncept subjektivne vjerovatnoće koja predstavlja stepen uvjerenja koji imamo u ostvarenje posmatranog događaja. Ako je ishod siguran ili se sigurno zna vrijednost rezultata vjerovatnoća ishoda je 1 i onda nema rizika. Rizik ne postoji ni u slučaju kada je ishod nemoguć, tj., kada je vjerovatnoća 0. Rizik je prisutan kada je vjerovatnoća između 0 i 1.

3. ČISTI RIZICI Klasifikacija čistih rizika1. Lični rizici (spadaju svi rizici koji direktno pogađaju pojedinca, odnosno članove njegove porodice zbog vjerovatnoće finansijskih gubitaka. Postoje četiri vrste ličnih rizika:

- rizik prerane smrti (predstavlja rizik od smrti voditelja proodice koji bi ostavio finansijske obaveze u pogledu podrške zavisnim članovima porodice, neotplaćene hipoteke, odnosno, djecu koja treba da se obrazuju. U ekonomskom smislu, rizik prerane smrti postoji samo u slučaju da umrli iza sebe ostavlja finansijski zavisne članove porodice ili neizmirene finansijske obaveze. Osnovni gubitak koji se javlja kod „prerane“ smrti je gubitak tzv vrijednosti ljudskog života koja predstavlja sadašnju vrijednost budućih novčanih koristi koje bi zavisni članovi porodice imali od umrlog lica. Pored toga, javljaju se i troškovi sprovoda, eventualnog liječenja, ostavinske rasprave i eventualno poreza na ostavljenu imovinu.

- Rizik nedovoljnih prihoda tokom starosti (vezan je za finansijsku nesigurnost u poznijim godinama života usljed prestanka ostvarivanja prihoda kroz rad. Ovaj rizik može se nazvati i rizikom dugovječnosti. Kada pojedinac prestane zarađivati on sredstva za život treba da obezbijedi kroz penziju, ili druge oblike prihoda.

- Rizik lošeg zdravstvenog stanja (uključuje rizik visokih troškova liječenja i rizik prestanka sposobnosti za zarađivanje. Pojedinac je izložen ovom riziku ukoliko nema adekvatno zdravstveno osiguranje, a pojave se izraženo visoki troškovi liječenja. Isto tako, u slučaju ozbiljnog zdravstvenog problema, moguć je i dugoročni gubitak sposobnosti zarađivanja, javljaju se troškovi liječenja i potreba za brigom o onesposobljenom licu),

- Rizik nezaposlenosti (odnosi se na finansijsku nesigurnost uslijed nezaposlenosti prouzrokovane tehnoloških promjenama u ekonomiji, nesavršenošću tržišta rada, sezonskim faktorima i sl. Prvo, pojedinac gubitkom posla gubi prihode i druge koristi koje ima sa statusom zaposlenog. Drugo, gubitak stalnog zaposlenja može se samo djelimično pokriti privremenim tzv part-time poslovima. Konačno, ukoliko nezaloslenost potraje duži vremenski period mogu se iscrpiti sve ranije ušteđevine).

2. Imovinski rizici, vlasnici imovine su izloženi rizicima gubitka ili oštećenja imovine koje nazivamo imovinskim rizicima. Razlikujemo dvije vrste gubitaka vezane za imovinske rizike, a to su direktni i indirektni (posljedični).Prvi predstavljaju finansijske gubitke prouzrokovane fizičkim oštećenem ili krađom imovine. Drugi se odnose na finansijske gubitke koji su indirektno prouzrokovani zbog fizičkog oštećenja ili krađe. Pored toga, mogu se pojaviti i troškovi u slučaju da se poslovna aktivnost mora premjestiti i pokrenuti na drugoj lokaciji.

3. Rizici odgovornosti, odnose se na gubitke koje pojedinac svojom odgovornošću prouzrokuje trećem licu. Ova odgovornost može biti propisana zakonski ili ugovorom. Primjer prve je rizik od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima, a druge je odgovornost koja proizilazi iz garancije date za prodati proizvod. Specifičnost rizika odgovornosti je da ne postoji gornja granica u pogledu iznosa gubitka. Moguća je i

pljenidba imovine i budućih prihoda radi naknade gubitka, a sudski troškovi odbrane mogu biti izuzetno visoki.

4. Špekulativni rizici, razmatranje špekulativnih rizika ograničićemo na raspravu o odnosu između dva faktora koji su presudni za donošenje odluke o ulaganju, a to su prinos i rizik.

4. TERET ČISTIH RIZIKA ZA DRUŠTVO Potencijalni gubitak predstavlja primarni test čistih rizika. Prisustvo čistih rizika donosi društvu i druga opterećenja. Rejda izdvaja tri najznačajnija opterećenja:

- potreba za povećanjem rezervnih fondova,- onemogućavanje korištenja određenih proizvoda i usluga,- prisustvo straha i zabrinutosti.

Dakle, opterećenja koja pristustvi čistih rizika donosi društvu su: primarna (potencijalni gubitak) i dodatna (potreba za povećanjem rezervnih fondova, onemogućavanje korištenja određenih proizvoda i usluga i prisustvo straha i zabrinutosti.

Svaki racionalni pojedinac, kao i privredna organizacija nastoji da obezbijedi odgovarajući fond iz kojeg bi se finansirao eventualni gubitak kao posljedica čistih rizika. Ukoliko ne koriste osiguranje,onda mu ne preostaje ništa drugo nego da dio sredstava izdvaja u tu svrhu i drži ih u obliku rezervi. Ta sredstva mora držati u likvidnom obliku kako bi ona bila raspoloživa u momentu eventualnog nastupanja gubitka. Time se javlja oportunitetni trošak jer će prinos od upotrebe sredstava rezervi na ovaj načon biti daleko manji nego da se ona koriste u druge svrhe.

TROŠKOVI ČISTIH RIZIKADa bi se mogli utvrditi troškovi rizika neophodno je sagledati sve faktore koji utiču na njihovu visinu. S obzirom da čisti rizici smanjuju vrijednost preduzeća, troškovi čistih rizika ukazuju za koliko se organizacijska vrijednost mora povećati da bi se reducirali rizici. Procjena troškova rizika treba da pokaže ne samo tekuće troškove rizika u preduzeću nego i kako i koliko će se ti troškovi mijenjati tokom vremena. Prema procjenama troškova izvršena na bazi tri grupe rizika (imovinski, pravna odgovornost i bolest i nezgoda na poslu) identifikovano je šest vrsta troškova unutar ove tri grupe rizika:

- premija osiguranja,- zadržani gubici,- interna administracija,- vanjske usluge,- finansijske garancije- honorari, porezi i slični troškovi.

Heinrich navodi sa se troškovi nezgoda na poslu uglavnom svode na kompenzaciju koja se plati zaposleniku za troškove liječenja i izgubljeno vrijeme, ali da su stvarni troškovi ovih rizika mnogo veći zbog postojanja tzv „skrivenih“ troškova:

- troškovi vremena koje su izgubili drugi zaposlenici zbog prekidanja rada,- troškovi vremena koje su izgubili poslovođe, revizori i direktori,- troškovi vremena koje su izgubili medicinski radnici prilikom pružanja prve

pomoći i za vrijeme boravka u bolnici,- troškovi nastali oštećenjem mašine, alata ili druge imovine,- troškovi smetnji u proizvodnji, kašnjena u isporukama proizvoda,- troškovi koje plaća socijalno osiguranje zaposlenika,- troškovi poslodavca koji mora nastaviti davati platu zaposleniku u punom iznosu

nakon njegovog povratka na posao,- oportunitetni troškovi zbog smanjenja produktivnosti zaposlenika i nekorištenja

mašina,- troškovi koji su posljedica stresa i oslabljenog morala zbog nezgode - fiksni troškovi po ozlijeđenom zaposleniku.

Heinrich ukazuje na činjenicu da su vidljivi troškovi čistih rizika ustvari samo manji dio ukupnih troškova čistih rizika, tj oni predstavljaju samo „vrh ledenog brijega“.

5. FAZE RIZIK MENADŽMENT PROCESA Izdvajaju se 4 ključne faze:

- identifikacija rizika,- evaluacija rizka,- izbor metode za upravljanje rizicima i - implementacija programa i procjena rezultata.

1. Identifikacija rizika odnsno potencijalnih gubitaka predstavlja istraživanje izloženosti imovinskim rizicima, rizicima odgovornosti, rizicima gubitka prihoda, rizicima gubitka radne sposobnosti, rizicima krađe i sl. Za identifikaciju ovih rizika rizik mendžeri imaju na raspolaganju nekoliko izvora. Tu spadaju razne vrste upitnika za analizu rizika, finansiski izvještaji, izvršene fizičke kontrole, podaci o poslovanju u proteklom periodu i drugi izvori. Također je veoma važno uzeti u obzir trendove i promjene u industrijskom i tržišnom okruženju i razmotriti njihov uticaj.

2. Evaluacija rizika; nakon identifikacije rizika pristupa se njihovoj evaluaciji, odnosno vrednovanju potencijalnih gubitaka. Ova faza podrazumjeva utvrđivanje frekvencije javljanja gubitka, odnosno vjerovatnoće njegovog nastupanja u određenom vremenskom periodu. Pored toga za svaki potencijalni gubitak potrebno je odrediti njegovu ozbiljnost, odnosno procijeniti moguću veličinu gubitka. Na osnovu utvrđene frekvencije i ozbiljnosti potencijalnih gubitaka vrši se nihovo rangiranje prema važnosti za program upravljanja rizicima. Najveća važnost pridaje se onim rizicima kod kojih potencijalni gubici imaju najveće fnansijske posljedice i koji mogu dovesti do finansijske katastrofe. Nasuprot tome, neki gubici se javljaju redovno i mogu se predvidjeti sa priličnom tačnošću tako da mogu biti pokriveni iz tekućeg prihoda. Prilikom utvrđivanja ozbiljnosti

potencijalnih gubitaka posebnu pažnju treba posvetiti procjeni najvećeg mogućeg gubitka i najvećeg vjerovatnog gubitka.

3. Izbor metode za upravljanje rizicima; metode za upravljanje rizicima se u osnovi dijele na metode kontrole rizika i metode finansiranja rizika. Izbor metode zavisi i od raspoloživi sredstava za pokriće potencijalnih gubitaka. Izbor mora biti zasnovan na procjeni pozitivnih i negativnih efekata svake metode kao i raspoloživim resursima i karakteristikama, odnosno potencijalnih gubitaka.

4. Implementacija programa i procjena rezulata; ovo je posebno važno kada govorimo o uravljanju rizicima unutar preduzeća. U tu svrhu najprije je potrebno dati ovlasti rizik menadžeru kako bi mogao nesmetno da sprovodi program. Također važno je informisati sve zaposlene koji će participirati u programu o njihovim obavezama. Proizvodnja, marketing, finnsije, računovodstvo i kadrovska služba najbolje poznaju rizike iz svog domena poslovanja pa se uz njihovu saradnju može obezbjediti i najbolji program mira i u proces uključiti cijelo preduzeće. U cilju što bolje impelentacije programa potrebno je vršiti periodnične kontrole i procjene rezultata programa.

6. ANALIZA UGOVORA Poslovanje svakog preduzeća prati mnoštvo poslovnih aranžmana koji se obično formalizuju kroz zaključivanje ugovora, kao pisanih dokumenata o dogovorenom poslu. Odnosi između ugovorenih strana mogu biti definisani na različite načine, zavisno od predmeta ugovora i sporazuma između ugovorenih strana. Upravo ti odnosi i odgovornosti koje prizilaze iz zaključenh ugovora često preduzeće izlažu različitim vrstama rizika. Tako se analizom ugovora može utvrditi izloženost određenim rizicima koji se ne mogu prepoznati na drugi način.Tipičan primjer kako ugovorne obaveze mogu preduzeće izložiti različitim rizicima imovine odgovornosti predstavlja ugovor o lizingu. Ono što predstavlja ključnu karakterisitiku operativnog lizinga je da je rok lizinga u pravilu kraći od ekonomskog vijeka trajanja predmeta ugovora o lizingu. Prema tome, kod operativnog lizinga davalac lizinga iz primljenih zakupnina može da amortizuje samo dio vlastitih investicijskih troškova. Specičnost finansijskog lizinga ogleda se u tome što nakon zaključenja ugovora o lizingu za određeni vremenski period nijedna od stranaka, dakle ni davalac ni primalac lizinga, nema pravo jednostranog raskida ugovora. Vrijeme traanja lizinga podudara se sa procijenjenim ekonomskim vijekom trajanja predmeta lizinga tako da ukupan iznos ugovorene zakupnine načelno premašuje nabavnu cijenu predmeta lizinga. Istekom ugovora prmalac lizinga uvijek nudi varijantu da se podudari rok trajanja lizing ugovora i ekonomski vijek trajanja predmeta ugovora. Za razliku od operativnog lizinga, kod finansijskog lizinga primalac snosi sve troškove i rizike vzane za predmet lizinga.

Pored ugovora o lizingu, i druge vrste ugovora koje je preduzeće zaključilo treba da budu predmet analize iz aspekta identifikacije izloženosti rizicima. Svaki kupoprodajni ugovor povlači za sobom rizike odgovornosti za prodati proizvod.

7. IZLOŽENOST RIZICIMA VEZANIM ZA ODGOVORNOST Svako preduzeće i pojedinac prilikom obavljanja svojih poslovnih, tj personalnih aktivnosti izlaže se mnogobrojnim rizicima koji su vezani za odgovornost.

Odgovornost je posljedica pogrešnog djelovanja u određenoj situaciji što dovodi do gubitka. Ona je definisana putem zakonskih propisa kojima se definišu prava i obaveze u određenom odnosu. Osnovna funkcija zakonskih propisa unutar jedne zemlje je da se obezbijedi funkcionisanje političkog, ekonomskog i socijalnog sistema. Područja interesovanja rizik menadžera po pitanju rizika odgovornosti moguće je sistematizovati zavisno do uzroka štete, prekršaja, neispunjenja obaveze i sl. Prije svega, potrebno je razlikovati ponašanje čija je namjera da se izazovu određene negativne posljedice. Nekada se radi o ponašanju koje nije rezultat namjere da se izazovu negativne posljedice nego je rezultat nemara pojedinca ili grupe. Postoje i određeni rizici odgovornosti koji postoje nezavisno od namjere ili nemara pojedinca ili organizacije te kao takvi zahtijevaju poseban pristup u fazi identifikacije izloženosti.

Kada govorimo o namjernom ili planiranom ponašanju radi izazivanja negativnog događaja, njegove posljedice ne moraju uvijek biti unaprijed određene. Mogu se izdvojiti sljedeća krivična djela: namjera nanošenja tjelesna povrede, nezakonito prisvajanje tuđe imovine, nezakonit upad na tuđe zemljište, kleveta, nezakonito zatvaranje i sl.

Namjera nanošenja tjelesne povrede javlja se u slučajevima kada lice postaje uplašeno da će biti fizički povrijeđeno ili poniženo od strane drugog lica koje se očigledno nasilno ponaša. Kod nezakonitog prisvajanje tuđe imovine radi se o nedozvoljenom raspolaganju i zadržavanju tuđe imovine čime se vlasniku imovine onemogućava da istu vrati u vlasništvo.Upad na tuđe zemljište bez dozvole vlasnika predstavlja kršenje propisa koji vlasniku zemljišta daju ekskluzivno pravo posjedovanja i korištenja. Kleveta predstavlja napad na interes ili ugled lica ili organizacije širenjem informacija koje smanjuju poštovanje drugih prema licu ili organizaciji, tj informacija koje stvaraju negativne osjećaje prema licu ili organizaciji. Kleveta se može desiti u pismenoj ili usmenoj formi.Nezakonito zatvaranje predstavlja protivpravno zatvaranje ili prijetnju zatvaranjem lica unutar određenog prostora.

Neželjeni događaj može biti i posljedica ponašanja koje nije rezultat da se izazovu negativne posljedice nego je rezultat neodgovornosti ili nemara pojedinca ili grupe. Ova vrsta ponašanja postoji kada su zadovoljene sljedeće pretpostavke: da postoji propisana obaveza da se nešto uradi ili ne uradi, da se prekrši propisana obaveza, da je kršenje obaveze značajan uzrok nezgode i da šteta zaista postoji. Propisana obaveza da se nešto uradi ili ne uradi pokazuje obavezu da se nešto mora uraditi ili ne smije uraditi. Postojanje ove obaveze zahtijeva odgovornoponašanje i ono je osnov za dokazivanje neodgovornog ponašanja pojedinca ili grupe. Ako se radi o nemaru mora se dokazati kršenje propisane obaveze. Potrebno je utvrditi da li je onaj ko je

prekršio obavezu bio svjestan posljedica do kojih će njegovo djelovanje dovesti, da li je time ugrozio druge i da li su ozljede bile unutar predviđenih posljedica ovog neodgovornog djelovanja.

Treći tip izloženosti rizicima odgovornosti je stroga ili apsolutna odgovornost. Mnoštvo je aktivnosti za koje se ne može sve propisati i koje impliciraju rizike koji su izvan standardnog područja djelovanja.

Williams, Smith i Young izdvajaju najznačajnija područja odgovornosti sa kojima se susreću rizik menadžeri u preduzećima:

- odgovornost nastala iz vlasništva i upotrebe zemljišta,- odgovornost zbog narušavanja javnog ili privatnog reda i mira,- odgovornost nastala proizvodnjom, prodajom ili distribucijom proizvoda ili

usluga,- odgovornost nastala iz fiducijarnog odnosa,- profesionalna odgovornost- odgovornost nastala iz posredovanja i angažovanja poslovnih partnera.

Posebno treba naglasiti i posebna područja odgovornosti koja se ne mogu svrstati u prethodno navedene, kao što su: ugovorna odgovornost, odgovornost za ozljede na radu i autoodgovornost. Svaki ugovor koji preduzeće zaključi, pored osnovnog posla, može prouzrokovati dodatnu odgovornost za preduzeće.

8. DESKRIPTIVNA STATISTIKA Ona ima zadatak da mnoštvo podataka sredi i grupiše u statističke serije, a nakon toga te serije zamijeni sa jednom ili većim brojem deskriptivnih mjera koje će pružiti što više informacija o posmatranoj populaciji, tj osnovnom skupu .

U deskriptivne mjere spadaju:1. Mjere centralne tendencije, odnosno srednje vrijednosti pokazuju tendenciju grupisanja jedinica skupa oko jedne vrijednosti koja je karakteristična za cijeli skup. Postoji nekoliko mjera centralne tendencije, a najveći značaj ima aritmetička sredina ili prosjek. Aritmetička sredina osnovnog skupa se označava sa µ, dok se za uzorak koristi oznaka x („dopisati sebi iznad x crticu“!!). Kod negrupisanih podataka se javlja samo jednom, tj frekvencija javljanja im je jednaka 1. Za negrupisane podatke arit.sred.se izračunava dijeljenjem sume vrijednosti svih podataka sa njihovim brojem.

Grupisani podaci imaju različite frekvencije pa ih često nazivamo i rasporedima frekvencija, pa se arit.sred.utvrđuje tako što se sve vrijednosti obilježja uzimaju onoliko puta koliko se javljaju, pa se ona za grupisane podatke još naziva i ponderisana arit.sred.

Postoji i pozicione srednje vrijednosti čija vrijednost se utvrđuje na osnovu njihove pozicije u seriji. Pozicione srednje vrijednosti su medijana i modus.

Medijana je srednja vrijednost koja statističku seriju, uređenu po rastućem (opadajućem) redoslijedu, dijeli na dva jednaka dijela. Jedna polovina se odnosi na podatke čija je vrijednost manja (veća) ili jednaka medijani, a druga polovina na podatke čija je vrijednost veća (manja) ili jednaka medijani. Ako je broj podataka u seriji neparan, onda je medijana vrijednost podataka koji se nalazi u sredini serije. Ako je broj podataka paran, onda je medijana jednaka arit.sred.dva srednja člana serije.

Modus je srednja vrijednost koja se najčešće javlja u seriji, tj tipična vrijednost za seriju. To je vrijednost obilježja koje ima najveću frekvenciju. Modus je pokazatelj koncentracije podataka koji je posebno značajan kada se radi o velikim serijama jer omogućava lociranje područja sa najvećom koncentracijom. Statistička serija može imati više modusa.

Na osnovu srednjih vrijednosti nemamo potpunu informaciju o skupu podataka, jer različiti skupovi podataka mogu imati iste arit.sred. Zbog toga je potrebno uvtrditi i mjere disperzije.

Mjera disperzije koju je najjednostavnije izračunati je interval varijacije koji predstavlja razliku između najviše i najniže vrijednosti obilježja u seriji. Da bi se eliminisao uticaj ekstremnih vrijednosti obilježja, umjesto intervala varijacije, kao pokazatelj varijacije koristi se interkvartilna razlika kod koe se eliminiše po jedna četvrtina podataka sa najvišim i najnižim vrijednostima obilježja. Kao posebna mjera disperzije izdvaja se varijansa, tj prosječni kvadratno odstupanje pojedinih vrijednosti obilježja od njihove arit.sred. Kvadratni korijen varijanse predstavlja najčešće korištenu mjeru disperzije koja se zove standardna devijacija. Za poređenje stepena raspršenosti podataka između skupova se koristi relativna mjera raspršenosti, a to je koeficijent varijacije „V“. On predstavlja odnos između stan.devijacije i arit.sred.

kao posebna vrsta deskriptivnih mjera određenog skupa podataka izdvajaju se mjere oblika rasporeda: pokazatelji asimetrije i pokazatelji spljoštenosti

9. EVALUACIJA RIZIKA VEZANIH ZA FIZIČKU IMOVINU Evaluacija identifikovanih rizika vezanih za fizičku imovinu zahtijeva nešto drugačiji pristup od onog koji je uobičajen kada se vrši knjigovodstvena evidencija fizičke imovine. Poznato je da se knjigovodstvena vrijednost fizičke imovine izražava kao razlika između nabavne cijene i amortizovane vrijednosti. Ona se u tom iznosu i evidentira u finansijskim izvještajima preduzeća.

Knjigovodstvena vrijednost fizičke imovine prvenstveno se koristi u poreske svrhe tako da u slučaju gubitka fizičke imovine poreski autoritet priznaju samo gubitak do iznosa neotpisane vrijednosti imovine.

Posmatrano iz perspektive rizik menadžmenta, cilj evaluacije rizika je da se utvrdi ekonomsko opterećenje koje posljedice eventualnog nepoželjnog događaja ostvavljaju vlasnicima preduzeća. Zato se i izbor metode po kojoj će se vršiti evaluacija rizika zasniva na njenoj prikladnosti za zadovoljenje navedenog osnovnog cilja evaluacije.

Izbor metode evaluacije zavisi od toga da li se u slučaju da dođe do oštećenja fizičke imovine ista namjerava ili ne namjerava popraviti, odnosno zamijeniti. Ako se imovina namjerava popraviti ili zamijeniti onda je evaluacija rizika zasnovana na troškovima popravke ili zamjene. Ako se ne planira popravka ili zamjena imovine, onda je evaluacija zasnovana na sadašnjoj vrijednosti budućih prihoda od imovine. Tako se mogu izdvojiti četiri osnovne metode koje se koriste za evaluaciju bez obzira da li je u pitanju imovina preduzeća ili imovina pojedinca:

- evaluacija zasnovana na tržišnoj vrijednosti,- evaluacija zasnovana na troškovima zamjene za novu imovinu,- evaluacija zasnovana na troškovima zamjene korigovanim za zastarjelost

fizičke imovine,- evaluacija u slučaju kada se ne planira popravka ili zamjena fizičke imovine.

Tržišna vrijednost imovine u datom trenutku predstavlja iznos po kojem je dobro obaviješteni prodavac spreman prodati, odnosno iznos koji je dobro obaviješteni kupac spreman platiti za posmatranu imovinu. Kada je riječ o imovini preduzeća, onda se tržišna vrijednost može zasnovati na cijeni po kojoj se sličnom imovinom trgovalo u posljednje vrijeme, pod uslovom da se može doći do tog podatka. Ako je riječ o imovini pojedinca, onda treba uzeti u obzir i činjenicu da utvrđivanje njene tržišne vrijednosti često ne može biti zasnovano na prosječnim cijenama kao što je slučaj kod imovine preduzeća.

U slučaju da se, ako dođe do oštećenja posmatrane imovine ista planira zamijeniti sa potpuno novom, evaluacija rizika zasnovana je na troškovima nabavke potpuno nove imovine koja ne mora biti potpuno ista, ali treba da ima iste karakteristike kao i postojeća. Nedostatak ovog načina evaluacije je u tome što procijenjeni iznos može biti veći od tržišne vrijednosti imovine što u slučaju osiguranja može dovesti do prevare jer bi osiguranik tako mogao ostvariti korist i namjerno izazvati štetu. Prednost ovog načina evaluacije je u manjem uticaju subjektivnih faktora procjene kao i u činjenici da su oštećenja imovine najčešće parcijalna. Popravka parcijalnih oštećenja imovine podrazumijeva ugradnju novih dijelova bez obzira na to koliko je imovina već bila korištena.

Evaluacija zasnovana na troškovima zamjene korigovanim za zastarjelost fizičke imovine podrazumijeva da se troškovi zamjene umanje za amortizovanu vrijednost imovine i/ili za ekonomsku zastarjelost. Prema ovom pristupu evaluaciji nova imovina ima veću vrijednost u poslovanju od stare. Kao posebna poteškoća kod primjene ove metode javlja se izražena uloga subjektivnog faktora kod utvrđivanja iznosa amortizovane vrijednosti i/ili ekonomske zastarjelosti imovine. Amortizovana vrijednost predstavlja iznos fizičkog smanjenja vrijednosti imovine kao posljedice

vremena ili korištenja. Ekonomska zastarjelost je iznos smanjenja vrijednosti imovine zbog promjena u modi i dizajnu.

U određenim okolnostima, ne planira se popravka ili zamjena fizičke imovine nakon njenog oštećenja. Nekada se radi o unikatnom predmetu koji jednostavno ne može biti zamijenjen. U takvim slučajevima se ekonomsko opterećenje koje posljedice eventualnog nepoželjnog događaja ostavljaju vlasnicima preduzeća utvrđuje evaluacijom sadašnje vrijednosti budućih prihoda od fizičke imovine.

Prilikom primjene prethodno navedenih metoda evaluacije rizika treba uzeti u obzir i indirektne troškove, odnosno posljedice privremenog prekida u obavljanju poslovnih aktivnosti zbog oštećenja imovine, kao i druge troškove koji su vezani za obezbjeđenje izvora finansiranja za eventualnu zamjenu oštećene imovine. Nekada zbog gubitka jednog dijela imovine dolazi do promjena u okruženju tako da preostala imovina gubi svoju vrijednost. Ako oštećeni vitalni dio kod mašine ne može biti popravljen niti zamijenjen, vrijednost ostalih dijelova mašine može biti svedena na nulu.

Smanjenje neto zarade preduzeća za vrijeme dok se oštećena imovina popravi ili zamijeni, može da dođe ili zbog smanjenja prihoda ili zbog povećanja troškova poslovanja. Smanjenje prihoda, kao posljedica oštećenja fizičke imovine, može biti rezultat: gubitka rente, prekida u poslovnim aktivnostima preduzeća i ugrožavanja poslovanja važnijih dobavljača i kupaca. U slučaju da dođe do oštećenja iznajmljene imovine zakupoprimac može biti oslobođen plaćanja zakupnine za vrijeme perioda dok se imovina ne popravi ili zamijeni. Ovi odnosi su obično regulisani ugovorom o zakupu i ne bi se trebali zanemariti prilikom evaluacije rizika. Oštećenje imovine može prouzrokovati i prekid ili smanjenje obima poslovanja zavisno do vrste djelatnosti i vrste oštećenja imovine.

10. PREVENCIJA Prevencija podrazumijeva preduzimanje preventivnih aktivnosti radi smanjenja frekvencije nastanka potencijalnog gubitka, odnosno njegovog potpunog eliminisanja. U tu svrhu nastoji se prekinuti lanac događaja koji vode do gubitka.

Preventivne aktivnosti sprovode se djelovanjem na hazard, na okruženje u kojem hazard egzistira i na interakciju između hazarda i okruženja. Djelovanje treba da bude usmjereno u cilju njihove modifikacije, a mjere koje se preduzimaju zavise od vrste hazarda, okruženja, tj interakcije.

11. REDUKCIJA Redukcija kao mjera kontrole rizika dizajnirana je da bi se reducirala potencijalna ozbiljnost gubitka. Ona se sprovodi aktivnostima tehničke zaštite i dislokacije objekta izloženog riziku. Aktivnosti redukcije su mjere koje djeluju nakon što se desi neželjeni događaj. Iako takve mjere mogu biti planirane prije bilo kakvog gubitka, njihova funkcija ili svrha je minimizirati gubitak koji se desi.

Za razliku od preventivnih aktivnosti koje su usmjerene na hazarde, okruženje i njihovu međusobnu interakciju, aktivnosti redukcije su fokusirane na rezultate tih interakcija između hazarda i okruženja kao i na posljedice tih rezultata. Npr.,radnik pretrpi ozbiljne opekotine na rukama i nogama. Obezbjeđenje da ovaj radnik bude brzo poslan u centar za tretman opekotina sa odgovarajućom njegov je mjera redukcije gubitka.

Jedno od često korištenih mjera redukcije gubitka je spašavanje. Rijetke su situacije u kojimaće gubitak biti totalan, pa rizik menadžer može minimizirati gubitak kroz spašavanje imovine. Još jedna tehnika redukcije gubitka poznata je pod nazivom subrogacija. Kada osiguravajuće društvo plati naknadu po zahtjevu vlasnika police, može postojati mogućnosz da osiguravatelj traži naknadu od neoprezne treće strane u postupku. Nakon što je osiguravatelj platio po zahtjevu, pravo naplate od neoprezne treće strane prenosi se sa osiguranika na osiguravatelja. Subrogacija je vrsta alata za upravljanje alata za upravljanje sudskim sporom. Upravljenje sudskim sporovima sastoji se od skupa taktika i strategija koje teže kontroli i redukciji uticaja sudskog spora koji se javlja zbog gubitka koji se desio.

Redukcija gubitka umanjuje posljedice neželjenog događaja kroz kontrolu događaja kad se desi kontrolišući neposredni rezultat događaja ili kontrolišući dugoročne posljedice događaja. Integrisani pristup redukciji gubitka je izrada plana za katastrofu ili nepredviđenu situaciju. Plan za katastrofu je mjera kojom preduzeće treba da identifikuje moguće krize ili katastrofe i razvije planove za suočavanje sa takvim događajima. Planiranje za slučaj katastrofe obično uključuje prilično opširan proces istraživanja i vrednovanja koji na kraju donosi plan za nepredviđenu situaciju koji se može upotrijebiti u slučaju katastrofe.

Postoje i određene preventivne aktivnosti koje preduzimaju vlade, a koje su sastavni dio programa kontrole rizika katastfore. One mogu biti grupisane u tri kategorije:

- ograničenje korištenja zemljišta,- propisi o gradnji i- planiranje katastrofe.

Planiranje katastrofe je ključ ublažavanja gubitka. Ispravno planiranje katastrofe obuhvata zajednički poduhvat javnog i privatnog sektora, sa vladom koja uspostavlja opšti okvir za plan.

Preduzeća ne mogu spriječiti sve štetne događaje, pa je potrebo da razmotre određene korake kojima bi se ublažio dalji razvoj gubitka. Tipična katastrofalna situacija zahtijeva dublji i širi pristup ublažavanju gubitka, ili tzv.upravljanje krizom. To je proces identifikovanja onih situacija koje konstituišu krizu, nudeći organizovani odgovor i na kraju je rješavajući.

Pristup ukupnom procesu upravljanja krizom treba biti zasnovan na:- angažovanju podesnih zaposlenika da razmotre obim mogućih kriza kojima bi

preduzeće moglo biti podložno,

- razvijanju odgovora za svaku identifikovanu krizu, uključujući glavni plan koji je jasan i poznat svim relevantnim zaposlenicima,

- dodjeljivanju jasne odgovornosti vezane za oporavak pojedincima kroz cijelo preduzeće,

- podržavanju od strane top menadžmenta, a najbolje direktno od generalnog direktora,

- dobrom informisanju zaposlenika, potrošača, ostalih interesnih grupa i javnosti iskrenim i otvorenim dijeljenjem prirode poteškoće i onoga što preduzeće čini u vezi sa njom.

12. IZBOR OSIGURAVATELJA Poseban problem koji se javlja kod osiguranika je izbor osiguravatelja od kojeg će kupiti policu osiguranja. Osiguranik ovaj problem može riješiti jednostavno tako što će ga svesti na izbor posrednika u prodaji polica.

Kako ugovori o osiguranju predstavljaju obećanje osiguravatelja da će izvršiti isplatu osigurane sume, kupac osiguranja mora na prvom mjeszu ispitati njegovu finansijsku sposobnost da ispuni svoje obećanje. Ocjena finansijske sposobnosti osiguravatelja može biti zasnovana na: kapitalu, rezervama, ostvarenoj premiji, ukupnom prihodu, dobiti, itd.

Za ocjenu finansijske sposobnosti osiguravatelja mogu se koristiti i publikacije nadležnih institucija kao i izvještaji posebnih agencija koje vrše rangiranje osiguravatelja.

Da bi osiguravatelj stekao povjeenje osiguranika, on mora da ispunjava data obećanja u pogledu isplate naknada iz osiguranja. Povjerenje koje osiguravatelj ima kod osiguanja zavisi od brzine isplate naknade, kao i od tradicije u obavljanju poslovva osiguranja.

Pored rangiranja koje vrše različite agencije, osiguranici mogu vršiti rangiranje i u skladu sa vlastitim kriterijima i preferencijama. Kao najznačajniji kriteriji za rangiranje izdvajaju se:

- institucionalni faktori,- finansijski potencijal i - tržišna pozicija.

Zaključivanjem ugovora o osiguranju osiguranik se dugoročno veže za osiguravatelja po mora voditi računa o njegovih najznačajnijim institucionalnim karakteristikama.

Konačan izbor osiguravatelja mora biti zasnovan i na finansijskim pokazateljima kako bi osiguranik izabrao osiguravatelja koji ima finansijski potencijal da izmiri svoje obaveze iz ugovora. Kao najznačajniji finansijski pokazatelji koji govore o sposobnosti osiguravatelja da dugoročno izmiruje svoje obaveze i njegovoj profitabilnosti ističu se: visina kapitala i rezervi, koeficijent vlastitog finansiranja i bruto profitna marža.

13. PRINCIPI NA KOJIMA SE ZASNIVA OSIGURANJE

Dorfman izdvaja slijedećih devet principa:1. naknada štete, jedna je od osnovih funkcija osiguranja. Naknada šteta

podrazumijeva dovođenje osiguranika u prvobitnu finansijsku situaciju, odnosno u finansijsko stanje u kojem je bio prije nastupanja osiguranog slučaja.

2. osiguranik mora imati osigurljivi interes, da bi se mogao zaključiti ugovor o osiguranju, kod osiguranika mora postojati osigurljivi interes, odnosno interes da se osigurani slučaj ne dogodi. Osigurljivi interes podrazumijeva nastajanje personalnog gubitka u slučaju nastupanja osiguranog slučaja.

3. naknada iz osiguranja ne smije biti veća od stvarnog gubitka, time se izbjegava mogućnost da osiguranik ostvari zaradu na nastalom osiguranom slučaju i sprečava moralni hazard. Osiguranik može ostvariti samo jednu naknadu štete po jednom osiguranom slučaju.

4. subrogacija, subrogacijom se prava osiguranika prema licu odgovornom na nastali osigurani slučaj prenose na osiguravatelja u visini naknade iz osiguranja. Osiguranik je dužan osiguravatelju omogućiti sve što je potrebno za ostvarivanje prava na subrogaciju, a osiguravatelj može i odustati od ovog prava.

5. ponuđeni ugovor o osiguranju ne smije imati dvosmislene odredbe, mora se jasno definisati osigurani slučaj koji je predmet osiguranja. Prijedloge ugovora o osiguranju nude osiguravatelji, dok osiguranici iste odbijaju ili prihvataju potpisivanjem police koja predstavlja dokument o zaključivanju ugovoru o osiguranju.

6. personalni ugovor, on se ne može slobodno prenositi na treću stranu. Ugovor između osiguravatelja i osiguranika zaključuje se na bazi procjene rizika koji osiguranik nosi sa sobom u momentu zaključivanja ugovora.

7. dobra vjera, svaki ugovor o osiguranju mora biti zasnovan na principu dobre vjere. Dobra vjera podrazumijeva da sve zainteresovane strane postupaju pošteno i savjesno kako ne bi došlo do bilo kakve zloupotrebe. Osiguravatelj mora blagovremeno i u potpunosti izvršiti sve preuzete obaveze po zaključenom ugovoru. Osiguranik nikako ne smije ostvariti zaradu zbog pogrešnog djelovanja.

8. predmet osiguranja mogu biti samo slučajni i neočekivani događaji, radi zaštite od negativne selekcije, predmet osiguranja mogu biti samo slučajni i neočekivani događaji. U protivnom, svi ono koji znaju da će nastupiti gubitak u posmatranom periodu zaključili bi ugovor o osiguranju.

14. DRŽAVA KAO REGULATOR TRŽIŠTA Država preko svojih institucija nadzire rad osiguravatelja i posrednika u osiguranju. Osiguravatelji se obavezni da sarađuju sa ovim institucijama i moraju svoje poslovanje uskladiti sa njihovim zahtjevima. Država donosi i zakonske propise kojima se regulišu sva značajna pitanja za osiguravajuću djelatnost kao što su: solventnost, rezerve, investiranje, stručnost posrednika itd.

Iako se pitanje nadzora i zakonskih propisa u osiguranju razlikuje od države do države, generalno se mogu izdvojiti tri osnovna područja regulacije, a to su:

- premije osiguranja,- solventnost i- zaštita potrošača.

15. KONTROLA SOLVENTNOSTI OSIGURAVATELJA Ova kontrola je jedna od najznačajnijih zadataka nadzornih institucija. Ona mora biti zasnovana na kriterijima koji garantuju objektivnost i onemogućavaju diskriminaciju. Zato se određivanju ovih kriterija mora pristupati krajnje suptilno uz uvažavanje svih aspekata poslovanja osiguravatelja kao i specifičnosti tržišta na kojem oni djeluju.Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih se javlja potreba za kontrolon solventnosti osiguravatelja. Prije svega, premije osiguranja osiguravatelji naplaćuju unaprijed za cijeli period pokrića osiguranjem. Tako osiguravatelj na početku perioda preuzima obavezu plaćanja naknade koje nastaju tokom cijelog perioda. Gubljenje finansijske snage osiguravatelja može dovesti u pitanje njegovu sposobnost za izmirenje obaveza na nastale osigurane slučajeve tako da za neiskorišteni period rizici ostaju nepokriveni osiguranje.Drugo, nemogućnost plaćanja naknade od strane osiguravatelja može dovesti osiguranika u katastrofalnu finansijsku situaciju. Insolventnost osiguravatelja stvara i druge socijalne i ekonomske probleme. Prestanak rada osiguravatelja znači gubitak zaposlenja za njegove zaposlenike. Insolventnost osiguravatelja može nastupiti kao posljedica:

- katastrofalnih šteta,- neadekvatnosti premija,- brzog rasta koji nije praćen odgovarajućim rezervama,- precjenjivanja aktive,- problema sa reosiguranjem,- problema u organizacijskoj strukturi,- širenje lažnih informacija i- grešaka menadžmenta.

Država kao regulator mora adekvatno reagovati na insolventnost i pokušati pronaći način za vraćanje osiguravatelja u normalno stanje. Kontrola solventnosti osiguravatelja podrazumijeva da državni regulatorni mehanizam uzmu u obzir dva suprostavljenja zahtjeva. Predmet finansijske regulacije obično su:

- kapitalni zahtjevi,- tehničke rezerve i - ulaganja.

16. VRSTE OSIGURANJA

1. PRIVATNO I SOCIJALNO OSIGURANJE

Ova klasifikacija osiguranja izvršena je u zavisnosti od toga da li se kao osiguravatelji pojavljuje država ili neko drugi. Privatna osiguranja najčešće su dobrovoljna i pojedincima stoje na raspolaganju za finansiranje potencijalnih gubitaka. Privatna osiguranja mogu se dalje klasificirati na različite načine, a kao najznačajnije četiri grupacije izdvajaju se:

- životno osiguranje,- osiguranje od nezgoda i zdravstveno osiguranje,- osiguranje od odgovornosti.

Socijalno osiguranje odnosi se na različite državno organizovane programe za upravljanje ličnim rizicima svojih građana. Programi socijalnog osiguranja su obavezujući na osnovu zakonskih propisa. Najznačajniji oblici organizovanja obaveznog socijalnog osiguranja su:

- penzijsko i invalidsko osiguranje,- zdravstveno osiguranje i- osiguranje od nezaposlenosti.

2. ŽIVOTNO I NEŽIVOTNO OSIGURANJE

Kriterij za ovu podjelu predstavlja bilansiranje poslova i utvrđivanje poslovnog rezultata osiguravatelja. Za životno osiguranje veličina rizika osiguranik može se utvrditi sa većom preciznošću nego kod neživotnih osiguranja. Neživotna osiguranja dalje dijelimo na:

- pomorsko i nepomorsko osiguranje,- osiguranje nezgode, zdravstveno osiguranje, osiguranje imovine i osiguranje od

odgovornosti,- osiguranje nezgode, osiguranje imovine, osiguranje motornih vozila i osiguranje

transporta i kredita,- osiguranje poslovanja i osiguranje domaćinstva i dr.

3. OBAVEZNO I DOBROVOLJNO OSIGURANJE

Obavezna osiguranja najčešće su zakosnki propisana, dok su dobrovoljna osiguranja sva ostala gdje potencijalni osiguranik ima pravo izbora da li da se osigura ili ne. Obavezna osiguranja mogu biti propisana zakonskim propisima iz oblasti osiguranja ili nekim drugim zakonskim propisima (osiguranje putnika od nezgode u javnom prevozu, osiguranje zračnih letjelica).

4. PREMIJSKO, UZAJAMNO I DRŽAVNI PROGRAMI OSIGURANJA

Kriterij za ovu klasifikaciju je način obezbjeđenja sredstava za naknadu gubitaka. Kod premijskog osiguranja ova sredstva se obezbjeđuju tako što osiguranici na početku perioda pokrića uplaćuju premiju osiguranja čija visina zavisi od veličine rizika kojem su izloženi. Kod uzajamnog osiguranja članovi grupe unaprijed uplaćuju akontacije, a konačno učešće svakog člana u naknadi gubitka utvrđuje se na kraju perioda pokrića.Državni programi osiguranja odnose se na obavezno socijalno osiguranje za koje je karakteristično da se obezbjeđenje sredstava vrši na osnovu doprinosa osiguranika.

5. OSIGURANJE NA OSIGURANU SUMU I OSIGURANJE NA STVARNU VRIJEDNOST GUBITKA

Kod prve vrste osiguranja osigurana suma može biti fiksna, a može se i mijenjati u zavisnosti od potreba za održavanjem njene realne vrijednosti i prisustva inflacije. Osiguranje na stvarnu vrijednosti gubitka podrazumijeva prethodno difinisanje gornje granice, tj limita pokrića.

17. FAKTORI KOJI DETERMINIŠU ZASTUPLJENOST ŽIVOTNOG OSIGURANJA UNUTAR PRIVREDE

Zastupljenost životnog osiguranja u upravljanju ličnim rizicima u okviru jedne zemlje zavisi od mnoštva faktora, kao što su:

- stepen razvijenosti socijalnog osiguranja,- nivo razvoja privrede,- porezni tretman životnog osiguranja,- stabilnost nacionalne valute i - razvijenost finansijskog tržišta.

STEPEN RAZVIJENOSTI SOCIJALNOG OSIGURANJAUticaj socijalnog osiguranja ispoljava se kroz programe penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti. Program penzijskog i invalidskog osiguranja implicira obavezna izdavanja radno aktivnih pojedinaca koja se akumuliraju do njegovog odlaska u penziju. Akumulirana sredstva služe za isplate penzija nakon gubitka radne sposobnosti. Ovdje se javlja rizik da prikupljena sredstva neće biti dovoljna za isplate penzija do smrti pojedinca, tj zakonskog imaoca prava na penziju. Dodatni problem predstavlja i činjenica da gubitak radne sposobnosti nije uvijek vezan za starost pojedinca.

Državno organizovani programi zdravstvenog osiguranja orijentisani su na podizanje nivoa zdravstvene zaštite stanovništva jedne zemlje. Finansiranje zdravstvene zaštite obično se vrši kroz programe organizovane od strane države, putem doprinosa zaposlenih stanovnika, kao i neposrednim plaćanjem troškova liječenja od strane pojedinca.

Način na koji se utvrđuje struktura i alokacija sredstava za finansiranje zdravstvene zaštite regulisan je zakonskim propisima koji se razlikuju od države do države.

Kao poseban rizik gdje postoji potreba za društvenom intervencijom javlja se rizik od nezaposlenosti. Zaštitu od ovog rizika država ostvaruje putem osiguranja od nezaposlenosti koje se manifestuje kroz određene vidove obaveznih doprinosa od strane zaposlenog stanivništva. Zakonom su obično propisani i uslovi sticanja prava na određene naknade po osnovu nezaposlenosti.

RAZVIJENOST PRIVREDEŽivotni standard i nivo nacionalnog dohotka direktno je proporcionalan nivou razvijenosti životnog osiguranja unutar nacionalne ekonomije. Stanovništvo razvijenih zemalja zahvaljujući višem životnom standardu može izdvojiti veći dio sredstava za pokriće budućih potreba putem životnog osiguranja.

Nerazvijene zemlje i nizak nivo životnog standarda zbog malih prihoda smanjuju mgućnost stanovništva za kupovinu životnog osiguranja.

PORESKI TRETMAN PREMIJA I NAKNADA KOD ŽIVOTNOG OSIGURANJAUzimajući u obzir koristi koje životno osiguranje pruža kako pojedincu tako i cjelokupnoj privredi, država nastoji da kroz različite poreske olakšice stimuliše razvoj životnog osiguranja. Olakšice se odnose na uvođenje nižih poreskih stopa na isplate osiguranih suma i poreska oslobađanja za plaćene premije osiguranja.

STABILNOST NACIONALNE VALUTEUticaj stabilnosti nacionalne valute može da bude ključni za razvoj životnog osiguranja unutar nacionalne privrede. Monetarna nestabilnost dovodi do toga da se obećane osigurane sume uslijed dejstva inflacije obezvrjeđuju i na taj način osiguranici, faktički, mogu biti „prevareni“ od strane osiguravatelja. Ovaj problem osiguravatelji pokušavaju riješiti uvođenjem valutne klauzule, tj vezivanjem isplate osigurane sume za neku stabilnu stranu valutu (npr EURO) čime se nastoji povećati nivo povjerenja stanovništva.

RAZVIJENOST FINANSIJSKIH TRŽIŠTARazvijenost finansijskih tržišta utiče na privlačnost životnog osiguranja kao instrumenta za ostvarenje finansijskih ciljeva. Dostupnost i veći nivo razvijenosti ostalih finansijskih instrumenata pruža potencijalnim osiguranicima mogućnst izbora instrumenta koji im najviše odgovara.

18. ZNAČAJ ŽIVOTNOG OSIGURANJA ZA POJEDINCA I DRUŠTVO Životno osiguranje pruža i niz drugih koristi, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo.KORISTI ZA POJEDINCA

Štednja u svakom slučaju koristi pojedincu, ali ona zahtijeva značajne resurse kao i vrijeme da bi obezbijedila određeni prinos. Ukoliko bi lice umjesto da plaća godišnju premiju životnog osiguranja istu izdvajalo za štednju, potreban mu je veći broj godina da bi ušteđena suma dostigla iznos osigurane sume koji se putem životnog osiguranja garantuje odmah na početku.

Police životnog osiguranja, tj osiguranja rente pažljivim izborom mogu posližiti i kao veoma siguran i profitabilan instrument dugoročnog finansijskog planiranja, tj štednje. Činjenica da su programi životnog osiguranja obično podržani putem određenih poreskih olakšica može biti ključna u izboru ovog vida štednje. Kupovina životnog osiguranja tako predstavlja i veoma efikasno sredstvo samoprisiljavanja pojedinca na štednju, jer mnogi pojedinci, koji inače nisu skloni bilo kakvoj štednji, redovno plaćaju premiju osiguranja.

Životno osiguranje doprinosi i povećanju bogatstva samog pojedinca koji, zahvaljujući sigurnosti koju mu pruža polica životnog osiguranja, može više energije da usmjeri na povećanje vlastite efikasnosti u poslovanju nego u slučaju kada mora da se brine za finansisjke posljedice koje će trpjeti njegova porodica ili preduzeće u slučaju da nema police životnog osiguranja.

Programi osiguranja rente pružaju pogodnosti starijim licima koja su uspjela da uštede određeni iznos novca da im taj novac putem rente bude transferiran sve do njihove smrti.

Životno osiguranje se javlja i kao efikasan mehanizam za obezbjeđenje fonda za plaćanje ovih poreskih obaveza, tako da nasljednici više ne moraju da brinu kako će platiti porez na imovinu.

KORISTI ZA DRUŠTVO

Zahvaljujući dugoročnom vezivanju sredstava, životno osiguranje pruža mnoštvo koristi za društvo čime doprinosi općem privrednom razvoju. Ono predstavlja supstitut za određene programe socijalne zaštote koje organizuje država. Država najčešće pruža potporu razvoju životnog osiguranja kroz različute poreske olakšice.

Životno osiguranje, kao poseban vid štednje, pruža određene prednosti. Osiguravatelji života kao finansijski posrednici usmjeravaju štednju u različite vidove investicija čime povećavaju efikasnost cjelokupnog finansijskog sistema.

Osiguravatelji života koriste sredstva koja su im povjerili vlasnici polica za davanje dugoročnih kredita i druge investicije. Vlasnicima polica se u svakom momentu garantuje ušteđeni iznos sadržan u njima, što doprinosi općem povećanju likvidnosti.

Posebno je važno istaći značaj životnog osiguranja u finansiranju velikih investicija koje su posebno važne za razvoj privrede. Ove investicije zahtijevaju veća finansijska sredstva, a osiguravatelji života mogu da iskoriste prikupljene premije osiguranja za finansiranje takvih projekata.

19. OSIGURANJE NEZGODE SPECIFIČNOSTI OSIGURANJA NEZGODE

Osiguranje nezgode predstavlja vrstu osiguranja čica koje ima niz specifičnosti u odnosu na druge vrste osiguranja. Predmet osiguranja je osigurano lice kojem se pruža zaštita od ugovorenih ličnih rizika i u slučaju nastupanja osiguranog slučaja vrši se isplata osigurane sume ili nekog drugog novčanog iznosa koji se utvrđuje na osnovu osigurane sume.

Osigurani slučaj kod ove vrste osiguranja je nezgoda koja predstavlja „svaki iznenadni i o osiguranikovoj volji nezavisan događaj koji djeluje uglavnom izvana i naglo na osiguranikovo tijelo i ima za posljedicu njegovu smrt, potpunu ili djelimičnu invalidnost, onesposobljenost za rad ili narušavanje zdravlja koje zahtijeva liječenje i njegu.“

Predmetni događaj odnosi se na:gaženje, sudar, udar nekim predmetom ili o neki predmet, udar električne struje ili groma, pad, okliznuće, ranjavanje oružjem, raznim drugim predmetima i sl.

Ugovori o osiguranju nezgode mogu se raditi individualno (za definisanog pojedinca) a mogu i grupno (npr za zaposlenike u preduzeću). Ugovorom se ograničava i starosna dob koju mogu imati osiguranici.

Ako se ugovor o osiguranju zaključi, obaveza osiguravatelja postoji ukoliko je nezgoda nastala pri obavljaju one djelatnosti koja je spacificirana u uslovima osiguranja. Osiguranik ima pravo na neke od slijedećih naknada:

- osiguranu sumu za slučaj smrti ako je kao posljedica nezgode nastupila smrt osiguranika,

- osiguranu sumu za slučaj invaliditeta, ako je kao posljedica nezgode nastupila potpuna invalidnost osiguranika,

- procenat od osigurane sume za slučaj invalidnosti,- dnevnu naknadu za privremenu onesposobljenost za rad,- naknadu troškova, ako je kao posljedica nezgode osiguraniku bila potrebna

ljekarska pomoć i ako je zbog toga imao troškove liječenja.

NAJZNAČAJNIJE VRSTE OSIGURANJA NEZGODE NA TRŽIŠTU BiHOsiguravatelji u BiH imaju dosta širok asortiman ponude osiguranja nezgode. Najzačajnije vrste osiguranja nezgode su:

Osiguranje lica od posljedica nezgode pri i izvan obavljanja redovnog zanimanja je tišično osiguranje nezgode kod kojeg se premija i osigurana suma prilagođava različitim

kategorijama profesije kojim se bave osiguranici tako što su različite vrste zanimanja razvrstane po razredima opasnosti. Može biti pojedinačno ili kolektivno.

Osiguranje lica od posljedica nezgode u motornim vozilima i pri obavljanju posebnih djelatnosti prilagođeno je slijedećim kategorijama osiguranika:

- vozačima, putnicima i radnicima za vrijeme upravljanja i vožnje motornim vozilima,

- članovima sportskih organizacija,- članovima lovačkih i ribolovačkih organizacija,- letačkom osoblju i putnicima pri upravljanu i vožnji avionom,- članovima kulturno-umjetničkih društava,- dobrovoljnim davaocima krvi,- licima pri obavljanju dobrovoljne vatrogasne i druge spasilačke djelatnosti i sl.

Osiguranje učesnika i studenata od posljedica nezgode i posebna osiguranja omladine od posljedica nezgode odnosi se na nekoliko vrsta pokrića, a osiguranici mogu biti:

- djeca, pojedinačno i grupno,- učenici i studenti,- učesnici u dobrovoljnim radnim akcijama,- omladina za vrijeme obuke u jedinicama teritorijalne odbrane i civilne zaštite,- studenti za boravka u inostranstvu i sl.

Osiguranje gostiju, posjetilaca priredbi, izletnika i turista od posljedica nezgode koristi se za pokriće odgovornosti ugovarača za slijedeće osiguranike:

- goste hotela, motela, kampova, marina, bungalova, kupališnih lječilišta, javnih kupatila,

- posjetioca kulturno-umjetničkih, sportskih i drugih priredbi,- turiste i izletnike.

Osiguranje potrošača, pretplatnika, korisnika drugih javnih usluga i slično od posljedica nezgode odnosi se na osiguranje potrošača struje, plina i sl, kao i osiguranje pretplatnika i kupaca listova, štediša, ulagača, vlasnika kreditnih kartica i sl.Obavezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nezgode dužni su da zaključe svi koji se bave javnim prevozom putnika. Zakonski je propisana obaveza zaključivanja ove vrste osiguranja i najniže osigurane sume za jednog putnika. Ova vrsta osiguranja odnosi se na:

- putnike u javnom gradskom prevozu,- putnike u željezničkom saobraćaju,- putnike na žičarama i uspinjačama,- putnike u pomorskom, jezerskom i riječnom javnom prevozu,- putnike u vazdušnom javnom prevozu,- putnike u taksi vozilima.

Ostala osiguranja od posljedica nezgode uključuju niz posebnih osiguranja od posljedica nezgode, kao što su:

- osiguranje demontera mina, granata i drugih eksplozivnih predmeta,- osiguranje kaskadera i lica koja učestvuju u akrobacijama i drugim opasnim

scenama prilikom snimanja filmova,- usiguranje učesnika tečajeva plivanja i skijanja,- osiguranje hajkača (goniča) u lovu,- osiguranje ronilaca, - osiguranje članova planinarskog saveza i sl.

20. KARAKTERISITKE RIZIKA ODGOVORNOSTI

Odgovornost, kao posljedica pogrešnog djelovanja u određenoj situaciji što dovodi do gubitka, definisana je zakonskim propisima kojima se definišu prava i obaveze u određenom odnosi. Izloženost rizicima odgovornosti postoji u slučajevima kada postoji mogućnost da će doći do gubitka kod jedne strabe, za koji je zakonski odgovorna druga strana. Gubitak zbog odgovornosti za pojedinca ili organizaciju predstavlja novčani izraz posljedica koje pretrpi lice povredom od strane pojedinca ili organizacije, tj novčani izraz štete na imovini prouzrokovane od strane pojedinca ili organizacije.

POJAM ZAKONSKE ODGOVORNOSTI

Zakonski propisi pojedincima daju kako određena prava, tako i određene obaveze. Suština rizika odgovornosti je u zakonski zasnovanoj odgovornosti pojedinca ili organizacije za povredu drugih lica ili oštećenje njihove imovine. Nedjelo može biti javno i privatno.Javna nedjela krše zakonske propise kojima se regulišu odnosi između pojedinca i ostatka društva (ubistvo, otmica, pljačka, silovanje i sl.). To su kriminalna djela i ona su poseban predmet interesovanja države, pa se država javlja kao tužilac protiv počinilaca ovih djela. Za osiguranje su značajnija privatna nedjela kojima se krše propisi koji regulišu odnose između pojedinaca i koja su predmet interesovanja krivičnog zakona.

TIPIČNA IZLAGANJA RIZICIMA ODGOVORNOSTI

Mnoštvo je aktivnosti i odnosa koji mogu rezultirati odgovornošću za druge i koji predstavljaju potencijal za gubitak zbog odgovornosti.

Vlasništvo i korištenje automobila i drugih prevoznih sredstava izlaže pojedince i organizacije značajnom riziku od odgovornosti za gubtke koje vozilo može da nanese trećim stranama. U većini zemalja je obavezno osiguranje od autoodgovornosti. Pored drumskih vozila, izloženost rizicima odgovornosti prisutna je i kod šinskih vozila, plovila, zračnih letjelica i dr.

Posjedovanje i korištenje zemljišta i zgrada predstavlja poseban oblik izloženosti rizicima odgovornosti. Za štete koje pretrpe treće strane na zemljištu ili u objektima odgovornost može da snosi pojedinac ili preduzeće koje je njihov vlasnik ili ih koristi.

Poslovne operacije preduzeća predstavljaju veoma značajan oblik izlaganja, kao što npr zaposlenici prilikom obavljanja svojih poslovnih aktivnosti mogu da izazovu gubitke kod treće strane.

Izloženost rizicima odgovornosti za završene poslove prisutna je kod niza zanimanja. Nakon što električar ili vodoinstalater završi svoj posao u kući, loše urađena instalacija može nakon izvjesnog vremena izazvati požar ili poplavu u kući za što je odgovoran izvršilac posla.

Proizvodi koji mogu da izazovu tjelesne ozljede ili oštećenja imovine trećih strana predstavljaju poseban oblik izloženostu rizicima odgovornosti za njihove proizvođače. To posebno dolazi do izražaja kod proizvoda koji se masovno koriste kao što su hrana i farmaceutski proizvodi.

Prilikom obavljanja promotivnih aktivnosti preduzeća mogu svjesno ili nemarom da koriste tuđe zaštićene znakove ili slogane. U nekim slučajevima se može narušiti i privatnost treće strane.

Lice koje je pod dejstvom alkohola ima veću vjerovantoću izazivanja gubitka kako drugima, tako i samom sebi. Za štete koje izazovu lica pod dejstvom alkohola mogu biti odgovorni i oni koji prodaju ili servisiraju alkoholna pića.

Kao poseban oblik izlaganja rizicima odgovornosti mogu se izdvojiti profesionalne aktivnosti. Profesionalna odgovornost može postojati kod ljekara, advokata i drugih profesionalaca u slučaju kada oni prilikom obavljanja svojih aktivnosti, za koje imaju posebne kompetencije, naprave grešku ili propust za koji oštećena strana može zahtijevati naknadu

21. POJAM I NASTANAK SOCIJALNOG OSIGURANJA

Programi socijalnog osiguranja predstavljaju temelj za ekonomsku i zdravstvenu zaštitu starijih lica, lica onesposobljenih za rad, djece i drugih koji imaju potrebu za socijalnom zaštitom.

Socijalno osiguranje predstavlja programe osiguranja organizovane od strane države ili neke državne institucije koja preuzima rizike i zakonski je obavezna da u propisanim slučajevima pruži određene naknade učesnicima programa.

Postoji mnoštvo programa koji se svrstavaju u socijalno osiguranje, a njihove zajedničke karakteristike su:

- da su pod pokroviteljstvom države,- da su namijenjeni unaprijed određenoj kategoriji građana radi njihove zaštite od

događaja koji negativno utiču na njihovu sposobnost da doprinose zajednici (npr.,zbog gubitka zdravlja ili prihode),

- zakonski su propisana prava, obaveze i drugi aspekti programa,

- učešće u programu je ili obavezno ili je program toliko stimulativan da se najveći dio posmatrane populacije opredjeljuje da participira u programu i

- fondovi se formiraju putem poreza ili uplate doprinosa od strane participanata, mada su mogući drugi dodatni izvori.

Bismarck-ov model, zasnovan je na međugeneracijskoj solidarnosti (pay-as-you-go) tako da svi poslodavci i zaposleni plaćaju doprinose u fond iz kojeg se isplaćuju tekuće naknade. Iako su ove mjere bile socijalnog karaktera, Bismarck ih je uveo kao odgovor na širenje socijalizma bez troškova za bogate članove društva koji su ga podržavali.

Beveridge-ov model, predstavlja drugi način finansiranja ličnih rizika stanovništva u Velikoj Britaniji. Zasnovan je na državnom finansiranju, odnosno na prikupljanju neophodnih sredstava putem poreza. Pored razlike u načinu prikupljanja sredstava, kod ovog modela osiguranjem su pokriveni svi stanovnici države, a ne samo oni koji su zaposleni čime dolazi do izražaja solidarnost.

22. SOCIJALNO VS. PRIVATNO OSIGURANJE Socijalno osiguranje se u osnovi razlikuje od privatnog osiguranja u slijedećim aspektima:

23. naglašenoj socijalnoj dimenziji,24. zakonski propisanim pravima i obavezama,25. postojanju dugoročnih planova finansiranja, ali ne i rezervi i26. obaveznoj participaciji.

Za razliku od privatnog osiguranja kod kojeg se težište stavlja na raspodjelu rizika između osiguranika u skladu sa veličinom rizika kojim oni opterećuju grupu, kod socijalnog osiguranja naglasak se stavlja na socijalnu dimenziju, odnosno na pružanje adekvatne zaštite svim učesnicima u odgovarajućem programu socijalnog osiguranja.

Kod privatnog osiguranja prava i obaveze i osiguranika i osiguravatelja regulisana su ugovorom, dok su kod aocijalnog osiguranja prava i obaveze regulisani zakonskim propisima i mijenjaju se ukoliko dođe do promjene zakonskih propisa.

Kod socijalnog osiguranja neophodno je uspostavljanje dugoročnih planova za finansiranje programa da bi program mogao funkcionisati.

Privatno osiguranje se zasniva na dobrovoljnoj osnovi, a postoje i određene vrste privatnog osiguranja koje se obavezne (npr obavezno osiguranje od autoodgovornosti). Socijalno osiguranje je u osnovi obavezujućeg karaktera za sve učesnike u programu.

23. SOCIJALNO OSIGURANJE U SVIJETU SOCIJALNO OSIGURANJE U SAD

Visokom nivou razvijenosti tržišta osiguranja u SAD doprinosi i niz programa socijalnog osiguranja od kojih su najznačajniji:

24. program osiguranja starih lica, zavisnih članova porodice i invalida,25. program zdravstvenog osiguranja za stare i invalide,26. program osiguranja nezaposlenih i27. program naknada zaposlenicima.28.

Potrebno je naglasiti da za upravljanje ličnim rizicima u SAD poseban značaj imaju privatno zdravstveno osiguranje, privatni penzijski fondovi zasnovani na sistemu akumulacije kapitala, kao i programi grupnog osiguranja.

Program osiguranja starih lica, zavisnih članova porodice i invalida, poznat i po nazivu Socijalna zaštita predstavlja najznačajniji program socijalnog osiguranja u SAD. Uveden je kao dio New Deal programa 1935.godine, kako bi se smanjila posljedice koje je na građane ostavila Velika ekonomska kriza.

OASDI je savezni program i finansira se iz poreza na platu osiguranjem pokrivenih zaposlenika koji plaćaju i zaposlenik i poslodavac. On nudi tri kategorije naknada: penziju, naknadu za zavisne članove porodice i naknadu za invalidnost.

Program zdravstvenog osiguranja za stare i invalide , 1965.godine postao je dopuna programa OASDI. Medicare program uključuje tri osnovna dijela:

29. dio A: naknade za osnovno bolničko liječenje,30. dio B: dobrovoljne dopunske naknade za liječenje i31. dio D: pokriće za medicinske lijekove.

Pravo na Medicare program imaju sva lica stara 65 i više godina, kao i lica mlađa od 65 godina koja već imaju pravo na naknadu za invalidnost u kontinuitetu najmanje dvije godine. Dio A je obavezan i za njega je većina osiguranika oslobođena plaćanja premije, dok su dijelo B i D na dobrovoljnoj osnovi i podrazumijevaju plaćanje premija.

Program osiguranja nezaposlenih nudi semdične naknade zalica koja ostanu bez zaposlenja i tako izgube izbor prihoda. Osnovna funkcija ovih programa je da omogući prihode licima koja nenamjerno ostanu bez posla, ali isto tako omogućava nezaposlenim lakši pronalazak zaposlenja, kao i stabilizaciju ekonomije. Program se finansira putem poreza na plate, a moguća je i podrška iz budžeta.

Program naknada zaposlenicima pruža pokriće za lica koja pretrpe ozljedu ili se razbole, suljed obavljanja aktivnosti na poslu. Omogućava novčanu naknadu za izgubljenje prihode za vrijeme onesposobljenosti za rad, pokriće troškova medicinske njege, troškove rehabilitacije kao i troškove sprovoda u slučaju smrti.

SOCIJALNO OSIGURANJE U EVROPISocijalno osiguranje u zemljama Evrope općenito se zasniva na dva ranije navedena modela finansiranja: Bismarcko-ov i Beveridge-ov model.

Bismarck-ov model podrazumijeva tri osnovne pretpostavke:32. osigurana lica su zaposleni, odnosno lica koja ostvaruju određene prihode,33. finansiranje putem doprinosa, koji su stepenovani u skladu sa prihodima i34. visina doprinosa utvrđuje se na bazi primanja.

Beveridge-ov model karakteriše:35. uključeno je cijelo stanovnoštvo,36. primarno se finansira iz državnog budžeta i37. zahtijeva jednoobrazno opterećenje za sve, nezavisno od visine primanja.

Penzijsko osiguranje, organizovano je na različite načine u pojedinim zemljama. Kod nacionalnih penzija visina doprinosa i radni staž ne moraju biti osnova za utvrđivanje visine penzije i svaki stanovnik ima pravo na penziju, ako ne po osnovu rada onda po osnovu godina starosti. Propisi u pogledu prava i obaveza iz penzijskog osiguranja se razlikuju od zemlje do zemlje.

Osiguranje za slučaj invalidnosti, daje pravo na naknadu za invalidnost licima koja imaju umanjenu radnu sposobnost.

Zdravstveno osiguranje, organizuje se zavisno od izabranog modela, putem obaveznog zdravstvenog osiguranja kod kojeg poslodavci i zaposlenici uplaćuju doprinose u fondove namijenjene za finansiranje zdravstvene zaštite ili putem tzv.nacionalne zdravstvene zaštite finasirane iz državnog budžeta na osnovu prikupljenih poreza.

Osiguranje za slučaj nezaposlenosti, ova prava različito su definisana u pojedinim zemljama i zavise od dužine radnog staža lica, njegove starosti i mogućnosti za prekvalifikaciju, broja zavisnih članova porodice itd.

24. MOGUĆI PRAVAC REFORME SISTEMA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Potrebna je temeljita reforma postojećeg sistema kako bi se omogućilo bolje pokriće rizika nedovoljnih prihoda tokom starosti, a neophodna je i radi razvoja finansijskog tržišta i obezbjeđenje veće uključenosti osiguranika i obuhvatnosti sistema. To će se obezbijediti uvođenjem novih oblika osiguranja (zasnovanih na sistemu akumulacije kapitala).

U BiH se u okviru Projekta tehničke pomoći za socijalno osiguranje kojeg je podržala Svjetska banka, uređene strategije za penzijsku reformu u oba entiteta. Ovim strategijama predlaže se restruktuiranje penzijskog sistema u BiH na sistem sa tri stuba:- prvi stub odnosi se na dosadašnji pay-as-you-go sistem i on bi obuhvatao socijalne (minimalne) penzije i penzije zavisne od visine dohotka u aktivnom periodu osiguranja,

- drugi stub odnosi se na dobrovoljno penzijsko osiguranje zasnovano na sistemu akumulacije kapitala za koje bi premije uplaćivali poslodavci na bazi kolektivnog ugovora, kao i penzije koje su ostvarene povoljnijim uslovima u skladu sa različitim propisima,- treći stub odnosi se na dobrovoljnu dugoročnu štednju na individualnoj osnovi putem dobrovoljnog penzijskog osiguranja.

U izvještaju o penzionoj reformi u BiH navodi se sljedeće:- socijalne penzije treba da obezbijede minimalnu penziju. Strategija penzijske osnove predlaže dva nivoa: 100KM i 50KM mjesečno po korisniku,- drugi stub predstavlja penzijski plan zasnovan na sistemu akumulacije kapitala koji se temelji na sporazumu između poslodavca i zaposlenika. Zavisno od dogovorenog praga (predlaže se da to bude 80KM po radniku) iznos ovih doprinosa će biti izuzet prilikom obračuna poreza na dohodak preduzeća.- treći stub penzijskog osiguranja odnosi se na dobrovoljno penzijsko osiguranje na principu akumulacije kapitala za što je neophodno donijeti zakonsku regulativu.

25. OSIGURANJE ZA SLUČAJ NEZAPOSLENOSTI

Osiguranicima u slučaju gubitka zaposlenje daje pravo na podršku u traženju novog zaposlenja, kao i pravo na novčanu naknadu i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje.

Zakonskim propisima za sva zaposlena lica predviđena je obaveza osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Ona se ostvaruju paralelno sa penzijskim i invalidskim, tj zdravstvenim osiguranjem. Zaposlena lica dužna su da uplaćuju doprinose za osiguranje od nezaposlenosti. Visina doprinosa u FbiH je 1,5% iz osnovice na teret osiguranika i 0,5% na osnovicu na teret poslodavca.

Osiguranje za slučaj nezaposlenosti, u slučaju gubitka zaposlenja, osiguranicima daje pravi na podršku u traženju novog zaposlenja. Ova prava precizno su određena zakonskim propisima u pogledu obima i trajanja.

26. 6 krierija odlučivanja:

- WALD-ov kriterij pesimizma,- HURWICZ-ov kriterij optimizma,- SAVAGE-NIEHANS-OV kriterij minimalnog žaljenja,- BAYES-ov kriterij očekivane vrijednosti plaćanja,- LAPLACE-ov kiterij maksimalnog prosječnog plaćanja,- HODGES-LEHMANN-OV kriterij.

Wald- ov kriteriji pesimizma karakterističan je za one koji su neskloni riziku. Kreće od pretpostavke da smo pesimisti tako da ćemo za svaku moguću akciju najprije utvrditi najlošije rezultate a onda među njima izabrati najbolje rješenje. Označava se kao minimax (u slučaju da se plaćanja odnose na dobit i druge kategorije koje treba

maximizirati, onda se primjenjuje obrnuta procedura i kriteriji se označava kao maximini).

Hurwicz- ov kriteriji optimizma kreće od pretpostavke da smo u određenoj mjeri optimisti i smatramo da će okruženje reagovati na najbolji način. Stepen našeg optimizma izražava se parametrom optimizma λ koji uzima vrijednost iz intervala 0,1. Veličina ovog parametra zavisi od naše ubjeđenosti da će se situacija odvijati najpovoljnije za nas. U slučaju da je λ = 1 mi smo totalni optimisti i izbor akcije vršimo tako što najprije za svaku akciju pronađemo najmanje plaćanje a onda biramo akciju sa apsolutno najmanjim plaćanjem. Ovaj kriteriji se još naziva minimin kriteriji. U slučaju da je λ = 0 mi smo totalni pesimisti i izbor akcije ćemo vršiti prema Waldo-ovom minimax kriteriju.

Da bi smo primjenili SAVAGE- NIJEHANS- ov kriteriji minimalnog žaljenja potrebno je utvrditi matricu žaljenja i na nju primjeniti Waldov kriteriji pesimizma kojim se bira najmanje od najvećih žaljenja.

BAYES- ov kriteriji očekivane vrijednosti plaćanja koristi se u slučaju kada nam je poznata distribucija vjerovatnoća za različite reakcije okružeja, za svaku akciju utvrđuje se očekivana vrijednost plaćanja i bira najveća među njima.

Prema LAPLACE- ovom kriteriju minimalnog prosječnog plaćanja polazi se od pretpostavke da je vjerovatnoća nastupanja svake reakcije okruženja ista, optimalna akcija utvrđuje se na osnovnu prosječnog plaćanja.

Prema HODGES- LEHMANN- ovom kriteriju izbor optimalne strategije vrši se na osnovu parametra optimizma λ i distribucije vjerovatnoća za različite reakcije okruženja.

27. CILJEVI RIZIK MENADŽMENTA

Osnovni cilj je obezbjeđenje sigurnosti uprkos postojanju rizika i mogućim gubicima, pa treba razlikovati ciljeve prije i poslije gubitka.

Ciljevi upravljanja rizicima prije gubitka su:- obezbjeđenje efikasne zaštite i pripreme za potencijalne gubitke na

najekonomičniji način,- zadržavanje tolerantnog nivoa neizvjesnosti,- smanjenje zabrinutosti i straha vezanog za sve rizike,- praćenje propisa u pogledu zaštite od rizika,- poslovanje u skladu sa etičkim principima.

Ciljevi upravljanja rizicima poslije gubitka su:- opstanak nakon gubitka,- kontinuirano djelovanje i obezbjeđenje stalnih prihoda,- obezbjeđenje stalnog napredovanja,- minimiziranje posljedica koje gubitak ostavlja na ostale članove društva.

28. FAZE RIZIK MENADŽMENT PROCESA

Izdvajaju se 4 ključne faze:- identifikacija rizika,- evaluacija rizka,- izbor metode za upravljanje rizicima i - implementacija programa i procjena rezultata.

1. Identifikacija rizika odnsno potencijalnih gubitaka predstavlja istraživanje izloženosti imovinskim rizicima, rizicima odgovornosti, rizicima gubitka prihoda, rizicima gubitka radne sposobnosti, rizicima krađe i sl. Za identifikaciju ovih rizika rizik mendžeri imaju na raspolaganju nekoliko izvora. Tu spadaju razne vrste upitnika za analizu rizika, finansiski izvještaji, izvršene fizičke kontrole, podaci o poslovanju u proteklom periodu i drugi izvori. Također je veoma važno uzeti u obzir trendove i promjene u industrijskom i tržišnom okruženju i razmotriti njihov uticaj.

2. Evaluacija rizika; nakon identifikacije rizika pristupa se njihovoj evaluaciji, odnosno vrednovanju potencijalnih gubitaka. Ova faza podrazumjeva utvrđivanje frekvencije javljanja gubitka, odnosno vjerovatnoće njegovog nastupanja u određenom vremenskom periodu. Pored toga za svaki potencijalni gubitak potrebno je odrediti njegovu ozbiljnost, odnosno procijeniti moguću veličinu gubitka. Na osnovu utvrđene frekvencije i ozbiljnosti potencijalnih gubitaka vrši se nihovo rangiranje prema važnosti za program upravljanja rizicima. Najveća važnost pridaje se onim rizicima kod kojih potencijalni gubici imaju najveće fnansijske posljedice i koji mogu dovesti do finansijske katastrofe. Nasuprot tome, neki gubici se javljaju redovno i mogu se predvidjeti sa priličnom tačnošću tako da mogu biti pokriveni iz tekućeg prihoda. Prilikom utvrđivanja ozbiljnosti potencijalnih gubitaka posebnu pažnju treba posvetiti procjeni najvećeg mogućeg gubitka i najvećeg vjerovatnog gubitka.

3. Izbor metode za upravljanje rizicima; metode za upravljanje rizicima se u osnovi dijele na metode kontrole rizika i metode finansiranja rizika. Izbor metode zavisi i od raspoloživi sredstava za pokriće potencijalnih gubitaka. Izbor mora biti zasnovan na procjeni pozitivnih i negativnih efekata svake metode kao i raspoloživim resursima i karakteristikama, odnosno potencijalnih gubitaka.

4. Implementacija programa i procjena rezulata; ovo je posebno važno kada govorimo o uravljanju rizicima unutar preduzeća. U tu svrhu najprije je potrebno dati ovlasti rizik menadžeru kako bi mogao nesmetno da sprovodi program. Također važno je informisati sve zaposlene koji će participirati u programu o njihovim obavezama. Proizvodnja, marketing, finnsije, računovodstvo i kadrovska služba najbolje poznaju rizike iz svog domena poslovanja pa se uz njihovu saradnju može obezbjediti i najbolji program mira i u proces uključiti cijelo preduzeće. U cilju što bolje impelentacije programa potrebno je vršiti periodnične kontrole i procjene rezultata programa.