Riječka bitka 2. svjetski rat- prije, za vrijeme i nakon

1

2019-05-03

Riječka bitka 2. svjetski rat- prije, za vrijeme i nakon

AdamićModeratorPostovi: 22462Teme: 906Pridružen: 12.6.2009, 02:27Lokacija: Grad RijekaRe: Riječka bitkaPost broj:#16 Postao/la Adamić » 11.1.2010,

riječka bitka 98206904.jpg (210.71 KiB) Pogledano 818 puta

2

fiumaradeltazzz.jpg (300.4 KiB) Pogledano 895 puta

Nekoc su na Delti bile kuce i skladišta.

Re: Riječka bitkaPost broj:#17 Postao/la sec » 11.1.2010, 17:53malo njuskam pa kad na nesto naidem ostavit cu komentar .

pogledao sam "film" bitka za rijeku i moram rec da me nije nesto previse odusevio .mislim da bi to netko mogao napraviti puno bolje , nekako mi je ... kao da se napravi nesto tek toliko ,naravno bolje ista nego nista rekli bi neki .

adamicu svaka cast na na odradenom videu !!! :majstore:

Re: Stare slike grada RijekePost broj:#18 Postao/la » 2.5.2010,Iz današnjeg Novog lista

3

riječka bitka1 03051945.jpg (169.21 KiB) Pogledano 896 puta

Riječka bitka2 20041945.jpg (184.61 KiB) Pogledano 896 puta

4

riječka bitka 3-21041945v.jpg (189.23 KiB) Pogledano 896 puta

riječka bitka 4-24041945.jpg (168.21 KiB) Pogledano 896 puta

5

svibanj1945.jpg (196.37 KiB) Pogledano 896 puta

21. travnja 1945. godine toga dana oslobođen je istočni dio grada, oslobođen je Sušak

3.svibnja 1945. Napokon, oko 13 sati, borci 3. bataljuna 19. divizije slomili su posljednji obruč. Rijeka jeoslobođena uz ogromne žrtve.

7. svibnja 1945. godine Reindl predstavnik njemačkog 97. korpusa u selu Zagorje kod Ilirske Bistricepotpisao je bezuvjetnu kapitulaciju.imageshack

AdamićModeratorPostovi: 22462Teme: 906Pridružen: 12.6.2009, 02:27Lokacija: Grad RijekaRe: Riječka bitkaPost broj:#19 Postao/la Adamić » 2.5.2010, 19:28Odlično ilirija.Evo malo kako je ta bitka izgledala na karti.Riječka bitka" se uči na svjetskim vojnim akademijama.

6

riječka bitka karta 1.jpg (139.21 KiB) Pogledano 892 puta

4 jugoslavenske armije imale su zadatak uništiti okupatore i svaka je držala svoju frontu od Drave doJadrana. Jugoslavenska armija imala je u ožuljku 1945. godine 62 divizije otprilike 800.000 boraca.


Četvrta armija formirana je 2. ožuljka na dijelu strateške fronte u Dalmaciji, Lici i Hrvatskom primorju odjedinica 8. i 11. korpusa, kao i Prve tenkovske, Artiljerijske i Dopunske brigade, a operativno su joj bilipotčinjeni 7. i 9. slovenski korpus

7


4. armija imala je pred sobom povijesni zadatak – oslobođenje Istre i Slovenskog primorja. Ali na tomnjezinom putu, dugačkom više od 500 km, koji je počinjao na fronti u Lici a završavao na Soči.Odličnim manevarskim akcijama 1.svibnja 1945. oslobođen je Trst a 3.svibnja. Rijeka.4 Armija imala je zadatak osloboditi riječko područje od 97.armijskog korpusa i 15. armijskog brdskogkorpusa.

riječka bitka karta 4.jpg (125.83 KiB) Pogledano 892 puta4 armija raspolagala je sa 70 000 vojnika dok je neprijatelj raspolagao sa 130 000.Dokumentarac "Bitka za Rijeku" možete skinuti ovdje

8

AdamićModeratorPostovi: 22462Teme: 906Pridružen: 12.6.2009, 02:27Lokacija: Grad RijekaRe: Riječka bitkaPost broj:#20 Postao/la Adamić » 2.5.2010, 20:18Dobro da je Ilirija spomenuo današnji Novi list jer se u njemu nalazio jedan izvrstan tekst o borbi zaoslobođenje Rijeke iz prve ruke. Zahvaljujem Zdenki na ovom svjedočanstvu.--------------------------------------------------------------------------------RIJEKA SLAVI 65. GODIŠNJICU OSLOBOĐENJA OD FAŠIZMA, A 83-GODIŠNJA ZDENKAĆIKOVIĆ PRISJEĆA SE DANA KADA JE KAO MLADA SKOJEVKA SUDJELOVALA UAKCIJAMA KOJE SU NJENOM GRADU DONIJELE SLOBODUKraj rata kratko se slavio, odmah je trebalo obnoviti srušeni zavičaj

U zadnjim trzajima, Nijemci su srušili mostove kod Podvežice, nadvožnjak u Kumičićevoj, šest mostovana Rječini i Mrtvom kanalu, glavni cestovni i željeznički most između Sušaka i Rijeke, vodovod naKačjaku, tada novu betonsku obalu na Brajdici, čitavu sušačku luku sa svim dizalicama i skladištima, većidio brodogradilišta »Kvarner« (3. maj) i riječku luku

Siniša PUCIĆ

Zdenka Ćiković.jpg (15.5 KiB) Pogledano 892 puta

9

ZDENKA ĆIKOVIĆDvadesetprvi travanj i treći svibanj 1945., datumi su koje Zdenka Ćiković ne može nikada izbrisati izglave. Sjećanja na događaje prije 65 godina kada su na te dane antifašistički borci oslobodili Sušak iRijeku od okupatora i građanstvu navijestili završetak ratnih zbivanja, još su uvijek svježa kod danas 83-godišnje Ćiković, rođene Rahelić. S ponosom i ushitom se prisjetila tih neizbrisivih trenutaka, a ponajvišesvih onih kojih više nema, a svoje su živote utkali u ostvarenje sna generacija ljudi koji na izazov ratanisu mogli niti htjeli ponuditi niti jedan drugi odgovor do vlastitog angažmana u oslobođenje svojihognjišta od neprijatelja.

Kako kaže, o oslobođenju svoga kraja slušala je danima prije, svjesna da se vode završne borbe u kojimaneprijatelj svakim danom sve više gubi položaj. Tako je kraj borbi i trajni mir na svom Sušaku doživjela svečeri 20. do prijepodnevnih sati 21. travnja skrivena u bunkeru s brojnim stanovništvom. To je bilapreventivna mjera zbog straha da Nijemci pri povlačenju ne učine odmazdu nad pukom kao što je bioslučaj kod mnogih koji su tih dana poginuli, između ostalog i sedam mladih djevojaka u dobi od 18 do 29godina koje su nacisti oteli i strijeljali na sam dan oslobođenja Sušaka.– U to vrijeme, s nepunih 18 godina bila sam član partije i skojevka pa sam primila upozorenje da budnopripazim kako se nekakav ustaša u partizanskoj uniformi ne bi uvukao u bunker. Tu noć nitko nijespavao, bunkerom je u odsjaju svijeća i petrolejki odjekivao plač djece.

Sjećam se da je bilo pet sati ujutro kada sam kod ulaza ugledala partizane, shvativši da je napokon došaokraj borbi. Viši oficir nas je unatoč oslobođenju upozorio da još neko vrijeme ne napuštamo bunker jerjoš Trsat nije bio do kraja slobodan, ali oko deset sati već sam bila u svome domu. Još su se mogli čutizvukovi puškaranja i granata. Užasne prizore zatekla sam pri povratku kući, vidjevši mrtva tijelanjemačkih vojnika, što nije lako bilo gledati, bez obzira tko je bio na kojoj strani. Nakon nekoliko dana idolaska tenkova naše vojske kod mosta Sv. Ane, što nam je dalo dodatnu sigurnost, stanovništvo kao daje poludjelo od sreće, zavladalo je opće veselje, bolje rečeno euforija. Ljudi su izašli iz svojih domova,počeli se grliti i ljubiti, bez obzira da li je netko nekog znao ili nije, s osmjehom na licu prisjeća seĆiković, koja tada kao organizacijski sekretar mjesnog komiteta SKOJ-a nije imala puno vremena zaslavlje i odmor, jer je s ostatkom tadašnje organizirane omladine svake noći dežurala u Sušačkoj bolnici.Tamo se, kako kaže, nagledala ranjenih i mrtvih, svih vrsta uniformi i vojski. Naime, nakon što je Sušakoslobođen, prisjeća se ona, Nijemci su još više zbili redove i počeli provoditi odmazdu, te rušiti objektepo gradu.

Na Katarini je 97. korpus bio čvrsto utaboren s artiljerijom i stalno su tukli po Sušaku i Grobnišćini. Čakje u Sušačku bolnicu udarila jedna granata i ubila jednog visokog domobranskog oficira koji je tamoležao kao ranjenik.– Do oslobođenja Rijeke, 3. svibnja, smo se uglavnom skrivali, a i građevine, osobito mostovi su biliuvelike oštećeni i potpuno srušeni. No, to mene i mnoge druge nije moglo zaustaviti da nazočimooslobođenju Rijeke kada je, kao i u danima ranije na Sušaku, vladalo veliko veselje. Mladi su prvi uvelikom broju izašli van iz skloništa i kuća. Dolazili su tenkovi na kojima su se vozili borci, svi su ihobasipali cvijećem, nosili im čaj. Kolone vojnika su dolazile sa strane Kostrene i Drage, a kasnije iGrobinšćine. Nakon četiri godine rata svi su odahnuli. Na licima ljudi mogla se vidjeti ili silna radostzbog slobode ili velika žalost nakon saznanja da njihovi namiliji, susjedi i prijatelji nisu mogli žividočekati kraj ovdašnjih ratnih zbivanja. Puno je mojih prijatelja poginulo, mnogi su završili u zatvorima,ističe Ćiković, koja je konačnu uspostavu mira dočekala u bolesničkom krevetu u tadašnjoj opatijskojbolnici za šire građanstvo, s obzirom da su riječka i sušačka bolnica slovile kao vojne. Ne može zaboravitibrojne velike skupove u Rijeci i Martinšćici odmah po oslobođenju. Danas bi se još možda danimaslavilo, a Zdenku i ostale je odmah čekala obnova srušenog zavičaja.

U zadnjim trzajima, Nijemci su između ostalog digli u zrak mostove kod Podvežice, nadvožnjak uKumičićevoj ulici iznad željezničke pruge, šest mostova preko Rječine i Mrtvog kanala, te glavnicestovni i željeznički most koji je spajao Sušak s Rijekom, vodovod na Kačjaku, tada novu betonskuobalu na Brajdici, čitavu sušačku luku sa svim dizalicama i skladištima, veći dio brodogradilišta»Kvarner« (3. maj) i riječku luku.

10

Kako se moglo čuti da se oslobođenje bliži, počeli su se organizirati mjesni narodnooslobodilački odbor ijedinstveni narodnooslobodilački front, kao dio priprema za osnivanje gradskog narodnog odbora naSušaku. Aktivna članica je bila i omladinka Zdenka, s konspirativnim imenom prvo Una a poslije Lida.Odmah po oslobođenju Sušaka, dok je Rijeka bila još pod okupacijom, bila je dio ekipe koja je moralaskupiti a potom i prenijeti iz gimnazije u Hotel Jadran svu razbacanu važnu arhivsku građu, poputosobnih dokumenata i kartoteka, zahvaljujući čemu je 1. svibnja te godine u Jadranu osnovan GNO sprvim predsjednikom prof. Blažom Polićem, a Lida je smještena u odjel kriminala. Tako je jednomprilikom dobila zadatak otići na Bulevard u prazan stan ustaškog časnika u kojem je zatekla mnoštvostvari, s obzirom da se on pripremao za vjenčanje, a njezin je posao bio sve nađeno popisati. Krajem1945. postala je dio prve generacije polaznika partizanske gimnazije »Vladimir Nazor« na Hvaru, zajednosa svojim sugrađanima Mirom Hero, Edom Butorac, Anicom Buneta Badurina i Slavkom Spadonijem.

Gestapo mi je bio stalno na tragu

Za tada vrlo mladu Zdenku Ćiković ratne su godine protekle vrlo intenzivno. Dobro upućena u cijeli tijekborbi, s privezanim pištoljem Beretom oko pasa, osim organizacijskog dijela Zdenka se bavila iobavještajnim radom, a to je uključivalo krajnje opasne akcije.– Bila sam neka vrsta veze između Rijeke, Sušaka i pozadinskog dijela – kastavskog zaleđa, Klića,Mavrinaca. Raznosila sam partijsku poštu na ulaz za Sušak s riječke strane kod tvornice papira, pisalaparole po zidovima, bacala letke po neprijateljskim vojarnama, pratila koliko vlakova dolazi, gdje sekreću neprijateljska vozila i koliki je broj vojnika. Radili smo i sabotaže – postavljali eksploziv podvozila, a jednom smo Ivo Frković i ja zapalili baraku gdje su se nalazili bicikli njemačke vojske. Ništanam nije bilo teško, jer sve što smo dobili u zadatak, to smo izvršili, prisjetila se Zdenka. Od njene grupeneki su za svoje djelovanje platili glavom, a samu je Zdenku često tražio Gestapo. Uspjela je izbjećiuhićenje i strijeljanje skrivajući se u sušačkoj bolnici i često mijenjajući mjesto noćenja. Iz svojih ratnihdana, ima dovoljno materijala i sjećanja da bi bez problema mogla knjigu napisati, što i planira.

Strijeljanje prijatelja početak rata za Zdenku

Živeći bezbrižno djetinjstvo na rodnoj Gornjoj Vežici s roditeljima, kao najstarija od četiri sestre i brata,rat ju je zaobilazio, sve dok je kao školarku, gimnazijalku, nisu snašla uhićenja i ubojstva njezinihprijatelja i susjeda.– Moji susjedi i prijatelji Mitar Rahelić, Josip Bogatec i Vjekoslav Dukić prvi su sa Sušaka krenuli upartizane, i to na Tuhobić. Tada kao 14-godišnja učenica prvo građanske škole, a potom Sušačkegimnazije, nisam o tome ništa znala. Sve dok se jednog dana nisam vraćala iz škole i naišla na kamiontalijanskih ardita koji su pjevali, dok su njihovi obični vojnici plakali, što mi je bilo čudno. Kad sam došlakući, mama je u plaču kazala kako su Dukića, Kraljevića i Marčelju ti isti uplakani vojnici strijeljali kodtrsatskog parka te da je to tek vatreno krštenje. Drugi dan sam otišla na groblje, gdje sam ugledala brojnepolicajce, a kraj njih svježe humke s tijelima strijeljanih prijatelja. Valjda mi je urođeno da se znam snaćiu sekundi, pa tako i tom prilikom kada mi je prišao talijanski oficir i pitao što tamo radim, a po mojojpriči mislio da se molim, prisjeća se gospođa Zdenka trenutaka koji su označavali i početke njezinoguključivanja u antifašistički pokret.

----------------------------------------------------------------------------------U ratu nema bježanja tko bježi taj dobije metak. Isti slučaj je i s Nijemcima. Do zadnjeg daha su moralidržati njihovu liniju. Pri povlačenju vojske zna biti mnogo stradalih nedužnih civila tako da je bolje da suPartizani odmah krenuli a ne čekali da se sve samo riješi. Uostalom Nijemci su porušili sve što su mogli uRijeci. Tu je bilo i ustaša koji su upadali maskirani u partizanske odore i kočili planove oslobođenja. Vrlostresna situacija gdje neprijatelj vreba izvana i iznutra. Zato je trebalo brzo djelovati.

11

AdamićModeratorPostovi: 22462Teme: 906Pridružen: 12.6.2009, 02:27Lokacija: Grad RijekaRe: Riječka bitkaPost broj:#21 Postao/la Adamić » 5.5.2010, 18:59Strijeljanja njem. ratnih zarobljenika na brdu Sv. Kriz prema Dragi-slike su preuzete sa croinfo.neta hvala dečkima koji rade na tome jer imaju skoro sve slike bunkera izRijeke i okolice...

Strijeljanje njemačkih ratnih zarobljenika na brdu Sv.Križ 1 .jpg (58.82 KiB) Pogledano 1012 puta

12



13



14



15



Re: Riječka bitkaPost broj:#22 Postao/la gost1 » 14.5.2010, 14:02Mislim da je nekud nestala slika postrojenih nasmiješenih Nijemaca.

I još, u originalnom "slikoredu" koji se pokazivao u Muzeju Grada Rijeke, postoji još jedna slika, samogprvog plotuna, i izbezumljenih Nijemaca. Vjerojatno pregruba za stavit ovdje. (A ni nemam je.)

16

Inače, ovo što se govori o nekakvom masovnom uništenju Nijemaca u Martinšćici i Kostreni - tovjerojatno nije istina.Kaltenegger, najbolji njemački autor za vojnu povijest "Adriatisches Kuestenland"-a, iako uopće ne štedipartizane i njihov odnos prema njemačkim zarobljenicima, ne spominje nikakva masovna strijeljanja.Iako mu se u knjizi "O.Z.A.K." nalazi jako puno podataka, uključujući i plan zarobljeničkog logora uMartinšćici...

AdamićModeratorPostovi: 22462Teme: 906Pridružen: 12.6.2009, 02:27Lokacija: Grad RijekaRe: Riječka bitkaPost broj:#23 Postao/la Adamić » 14.5.2010, 15:51Iako Partizanima treba odati počast za oslobođenje našeg područja i što su bili na strani pobjednika velikiminus im je Bleiburg gdje su pobili između 200 000 i 295 000 ljudi većinom Hrvata. Možda čak i više jerse ne zna točna brojka. Ako se je takva komunistička Jugoslavija ponašala bacajući ljude u jame šta bi imonda bio problem kratkim postupkom presuditi zarobljenim Nijemcima. Vjerojatno si i ti čitao da su nekiljudi koji su radili u Viktoru Lencu znali naići na ljudske kosture. U jamu Bezdan uopće ne sumnjam jerpostoje svjedočanstva ljudi kako su vidjeli kako streljaju i bacaju leševe gdje god stignu.

Sutra je obljetnica 15. svibnja ( 1945) kad se je glavnina Hrvatskih oružanih snaga, vojske NezavisneDržave Hrvatske (95 000 vojnika i časnika), praćena brojnim civilnim izbjeglicama predalakomunističkim pobjednicima.

Ne smijemo biti blagi prema zločinima tko god ih radio .

Što se tiče jame Bezdan bili smo pisali već o njoj ali evo nekih novih slika.

Jama Bezdan – stratište pored mog domaBezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato partizansko stratište. 27. travnja1945. godine u ovoj je jami svoje živote tragično, bez suđenja i dokazivanja krivnje, izgubilo između 500i 1500 ljudi, žena, staraca... Možda bi svaki spomen na ovu jamu bio izgubljen da među ubijenima nijebio i sušački župnik Martin Bubanj, tako da je katolička crkva uspjela sačuvati kakav-takav spomen naovo partizansko stratište.

O tome se prvi puta progovorilo tek nakon raspada bivše Jugoslavije, a pristup na to područje je biozabranjen, pošto je tu bio teren jugo-vojske. Nakon strašnog masakra, jama se zatrpana raznoraznimsmećem, a onda i otpadnim materijalom iz «Vulkana». Čak i danas kada dođete na Bezdan i razgrnetezemlju, na dubini od par centimatara ćete naići na crnu tvar praškaste strukture.

Na prve navode o ovoj strašnoj tragediji uslijedila su reagiranja domaćih, kostrenskih partizana. Prvo sugovorili da je tu bacana stoka. Nakon toga su govorili da je ipak bilo tu i pogubljenih ljudi, ali da su to biliprije svega Nijemci koji se nisu htjeli predati i par domaćih izdajnika.

17

novilistyo7.jpg (42.31 KiB) Pogledano 1012 puta

A istina je, čini se, ipak ponešto drugačija. Zahvaljujući ponajprije upornom radu Josipa Manjgotića,sadašnjeg župnika župe sv. Ćirila i Metoda, a nasljednika gore pogubljenog župnika Bubnja. On jegodinama, još u olovnim vremenima, svake godine na dan Bubnjeva pogubljenja, 27. travnja, slavio užupnoj crkvi spomen-misu za njega. Također je godinama potiho sakupljao podatke i dokumente oMartinu Bubnju i izjave različitih svjedoka.

Naši stari su govorili da je kolona pogubljenih bila duga od Rijeke do Kostrene, znači preko petkilometara. Neke su dovozili kamionima. Okupljanje je bilo kod zgrade stare škole, danas zgrade OpćineKostrena. Tu su ljudi bili čuvani do sumraka, a onda vezani žicom sprovedeni do Brezdanke, mučeni iubijeni. Jedan je čovjek uspio izvući živu glavu nakon što ga je jedan od partizanskih kapetana izdvojio izreda kao pekara. Godinama su se na kostrenskim plažama pojavljivali leševi, ali sad je pitanje da li su tozaista isplivavale žrtve Bezdana ili nešto drugo.

Zarobljenici na PiramidiŽupnik Manjgotić je tijekom godina istraživanja uspio čak saznati i za izravne počinitelje tog zločina:»Jedan od izvršitelja još je uvijek živ, a dvojica su umrli. Ja sam s njime razgovarao, ali kada se o tomepovede razgovor, neće ništa kazati. Tada je bio dvadesetogodišnjak« (»Na Sušaku podignuta prvaspomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5). Emil Kratil,majstor za glasovire, koji je g. 1945. najprije bio raspoređen u skupinu za pogubljenje a potom ipak nadsamom jamom pušten, puno je godina kasnije opisao susret s jednim od egzekutora nad jamom Bezdan:»Ovo vam pričam jer sam danas doživio udar da mi je došlo zlo videći jednog od kostrenskih partizana,dolazeći do obitelji, gdje sam bio pozvan da ugodim glasovir« (»Zvona«, Rijeka, travanj 1995. str. 4).Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevopogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali.Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih krajjame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik damoli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne binas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i baciliu jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća sblagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).Srećko Fužinac, voditelj nekadašnjeg istražnog centra Komisije za istraživanje ratnih i poratnih žrtava zapodručja bivših općina Delnice, Crikvenica, Čabar, Krk, Mali Lošinj, Opatija, Rab, Rijeka i Senj, opisaoje cijeli partizanski postupak: »Ljude su okupili u kostrenskoj školi te u jednoj sušačkoj vili, odakle su ihpotom u više navrata, u kolonama odvodili do kostrenske jame Bezdan, njihovog stratišta. Tu je mučkiubijeno, prema iskazima svjedoka, nekoliko stotina ljudi vezanih žicom, preklanih i strijeljanih uzzapomagajući vrisak i jauke... Pristup jami tada i još mnogo nakon toga bio je zabranjen, a kasnije jeminirana, zatrpana vapnencem i potom postala najobičnijim odlagalištem otpada« (»Na Sušaku podignutaprva spomen-ploča žrtvi komunističkog nasilja u Hrvatskoj«, »Novi list«, 18. svibnja 1995, str. 5).Uz ostalo Fužinac je i izjavio: »Dok su počinitelji ovog strašnog zločina u Kostreni, poslijeratni partizani,čija su imena poznata, a poznato je i to da nisu bili Hrvati, doživjeli i živjeli u počastima, dotle su njihovežrtve ponižavane a njihov strašni grob pretvoren je u smetlište« (isto, str. 4). Starica Antonija Kerner

18

prisjetila se također tih mučnih dana: »Usred ljeta punih pet dana i noći uz jamu odjekivala je paljba.Potom su pucnji prestali, ali se čulo dozivanje u pomoć...« («Večernji list«, 25. kolovoza 1990, str. 10).

bezdanht1.jpg (68.65 KiB) Pogledano 1012 puta

Jama Bezdan u Kostreni2002. godine nekolicina ljudi je svojim rukama podigla spomenik žrtvama partizanskog terora, bez ikakvefinancijske pomoći države ili općine. Nakon dovršetka spomenika, organizirano je hodočašće. Bio jesunčan i vruć dan, povorka se sakupila ispred zgrade Općine i krenula križnim putem do Bezdana. Bilo jetu i mladih i starih, djece, žena, starica u crnini koje su molile i plakale... Josip Manjgotić je održaoprekrasnu misu: «Došli smo ovdje sa strahopoštovanjem jer je svaki grob za nas vjernike sveto mjesto.Ova je jama natopljena krvlju mnogih ali i mržnjom koja još lebdi u zraku, a što smo osjetili i prošlenedjelje. Zločini nikad ne zastarjevaju, pa i gadosti učinjene na ovom mjestu su vapijući grijesi do neba,bez obzira da li spadaju u crvene ili crne. Ipak, za našu državu zločini nisu jednaki, jer jedino su nacizam ifašizam doživjeli osudu, ali ne i komunizam kako su to učinili Europa i svijet. Ovdje smo kao molitelji, ane tužitelji i istražitelji što bi drugima trebao biti posao.»

krizrh9.jpg (44.46 KiB) Pogledano 1012 puta

19

plocaeb7.jpg (53.21 KiB) Pogledano 1012 puta

Re: Riječka bitkaPost broj:#24 Postao/la gost1 » 14.5.2010,S dužnim poštovanjem, dosta teksta je na razini "Slobodnog tjednika"."Kolona pogubljenih duga 5 km" za koje su valjda odgovorni "dvojica umrlih i jedan još uvijek živipočinitelj"...Pobijeno "između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca"...koji je psihopata to stavio u novine?!?...(A onda se čudimo talijanskim napuhavanjima svojih žrtava u fojbama...)...Početkom devedesetih kod otvora jame je stajao samo jedan križ, znam da su me trnci prošli kad sam tovidio, nisam uopće znao za to mjesto, ali sam skužio čemu križ...Raspitao sam se malo kod ekipe koja jetrebala nešto znati o tome, ali sam odgovore dobio samo u natuknicama...Ono najbitnije: osim postavljanja vrlo politički obojene spomen ploče (ne sjećam se da se nekakvi"osloboditelji" u navodnicima spominju ni na spomeniku kod fojbe u Bazovici), trebalo je najjednostavijenapisati prijavu prema nadležnosti.Slovenci su to napravili u Barbarinom rovu.Istražiti jamu i dati ljudima dostojan pogreb bila bi pravedna stvar.Ali, ovako, imam dojam da je najlakše govoriti o "između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca" i koristitistravično stratište u političke svrhe...

20

mihaVolim RijekuPostovi: 175Pridružen: 22.12.2009, 10:27Re: Riječka bitkaPost broj:#25 Postao/la miha » 14.5.2010, 19:30Ukratko , sta su to radili partizani a da nisu to isto i jos gore radili Njemci, Talijani i ostali fasisti. Osimtoga oni su bili na svojoj zemlji a ovi drugi ?

AdamićModeratorPostovi: 22462Teme: 906Pridružen: 12.6.2009, 02:27Lokacija: Grad RijekaRe: Riječka bitkaPost broj:#26 Postao/la Adamić » 14.5.2010, 20:04miha napisao: Ukratko , sta su to radili partizani a da nisu to isto i jos gore radili Njemci , Talijani iostali fasisti . Osim toga oni su bili na svojoj zemlji a ovi drugi ?

Evo tu imaš dokumentirane njihove zločine to je samo djelić viewtopic.php?f=32&t=459&start=0a gdje su oni koji nisu bili zabilježeni.

@lappino da naravno povijesne činjenice treba uzeti s oprezom. Kod ovih zločina jako teško je govoriti obrojkama. Ali se zato može podvuči crta i reći da su zločini bili s obje strane .Ne obmanjivati ničije žrtve .Pravi broj pogunulih se vjerojatno neće nikad saznati ali se zato može podvući crta i reći ti i ti su radilizločine.Ovo su već tisuću puta prožvakane teme i nikako da se prihvate neke činjenice jer svatko gleda na svojustranu.

mihaPostovi: 175Pridružen: 22.12.2009,

21

Re: Riječka bitkaPost broj:#27 Postao/la miha » 14.5.2010, 22:56Zlocin je univerzalna stvar i naravno da je svaki za osudu ali onda postoji zlocin i zlocin a tu ondanastupa princip uzroka i posljedice .Npr . na Blajburgu su nastradali vecinom ljudi koji su bili krivi za zlocine pocinjene u ratu , za sta su bilikrivi ljudi koji su nastradali u konc. logorima ?Da se razumijemo osudujem i jedan i drugi zlocin ali po meni jedan je malo veci ako se uopste to takomoze mijeriti.Ako cemo poceti dokumentirat onda nemas nikakve sanse , za fasisticke zlocine imas dokumentacije natone za komunisticke je ima ali puno puno manje ali to onda prelazi u sferu osobnog uvjerenja . Niti timene mozes u nesto uvjerit niti ja tebe .Nije isto biti agresor i zrtva , DOMOVINSKI RAT !!! . I tu je bilo zlocina na obje strane samo je jedanipak bio malo veci , barem po meni , tako je bilo i u II sv.ratu a i u svim dosad vodenim ratovima .

IvoFiume e basta !Postovi: 114Teme: 5Pridružen: 9.5.2010, 18:58Re: Riječka bitkaPost broj:#28 Postao/la Ivo » 15.5.2010, 02:14Izvanredna tema !Malo sam čitao o bitci za rijetku ali po raznim drugim izvorima ali ovo je najbolje

Re: Riječka bitkaPost broj:#29 Postao/la rineno » 15.5.2010, 11:08najezio sam se !jedino sta ja mogu reci ZLOCIN JE ZLOCIN ! i nema opravdanja za toko god ga pocinio ! a cinili su ga i jedni i drugi , to je realnost rata , nazalost !

Re: Riječka bitkaPost broj:#30 Postao/la gost » 19.5.2010, 17:43lappino napisao: S dužnim poštovanjem, dosta teksta je na razini "Slobodnog tjednika"."Kolona pogubljenih duga 5 km" za koje su valjda odgovorni "dvojica umrlih i jedan još uvijek živipočinitelj"...Pobijeno "između 500 i 1500 ljudi, žena, staraca"...koji je psihopata to stavio u novine?!?...(A onda se čudimo talijanskim napuhavanjima svojih žrtava u fojbama...)...U posjedu sam hrpe dokumenata MUP-a FNRJ Odelenja za ratne zarobljenike, Komande 138.zarobljeničkog logora, lokalnih obrtnika (brijača, mlinara, prijevoznika), zatim Platežnih iskaza OkružnogNO za Hrvatsko primorje , Odjela tehničkih radova - za njemačke zarobljenike ... Možda jesu nekizavršili u jamama, ali neki su bogami radili po našim prostorima do 1947. kad su im dopustili povratakkućama ...Nekoliko imena: Ervin Mathes, Karl Haas, Franz Krebs, Eduard Behrenz, Rolf Tegler, KonstantinNiedermeier ,...Preuzeto sa: https://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=28&t=52&start=15

Documents

Riječka bitka 2. svjetski rat- prije, za vrijeme i nakon