NIKOLA BUCONJIĆ

POVIJEST USTANKA U HERCEGOVINII BOJ KOD STOCA

(pretisak)

Stolac, 2000.

Pobudne napomene

Knjigu Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca napisao je Nikola Buconjić*  i objavio 1911. godine u Mostaru. U knjizi Buconjić obrađuje prilike u Hercegovini pred ustanak, događaje u Hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine i završne operacije vojne okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine od strane austrougarske vojske po mandatu Berlinskog kongresa. U predgovoru knjige Buconjić navodi razloge koji su ga vodili da piše o ustanku; zanemarivanje uloge Hrvata u ustanku i neosnovane pristrane tvrdnje o povijesnim činjenicama objavljene od strane srpskih autora. (“Ili se jednostavno pisalo pod srpsko ime štogod je krštena svijeta u Hercegovini.”) Buconjić je bio živim svjedokom ustaničkog vremena. Dobar dio građe o ustanku prikupio je od sudionika ustanka: Nikole Batinovića, Tome Krakića, don Mije Jerinića, Ivana Vukasovića, Stjepana Buconjića, Gavre Muratovića, Ali ef. Begovića, Muhameda ef. Šarića, Muhameda ef. Stranjaka, don Lazara Lazarevića, fra Nikole Šimovića i Marka Šešelja.

 * NIKOLA BUCONJIĆ, pisac i povjesničar (Neum-Klek, 15. rujna 1865. – Sarajevo, 24. svibnja 1947.). Pučku školu završio je u Stocu, a gimnaziju u Sarajevu. Poslije završenih šest razreda prešao je u sarajevsku učiteljsku školu, koju je završio 1887. godine. Radio je kao učitelj u Mostaru i Bugojnu. U Doboju i Tuzli bio je upravitelj škole. Isto tako radio je kao nastavnik trgovačke škole u Tuzli, Brčkom, Travniku i Mostaru, te kao školski nadzornik u Sarajevu. Književnim radom počeo se baviti pod utjecajem Ivana A. Miličevića i Ivana Zovke. U listu “Osvit” u Mostaru Buconjić objavljuje svoju prvu pripovijest iz narodnog života godine 1898. Služio se pseudonimima: Nine, Džem-bu-ni. Kasnije je pisao pjesme, priče za djecu i putopise. Surađivao je u listovima i časopisima: Vienac, Bog i Hrvati, Nada, Hrvatska, Osvit, Serafinski perivoj, Smilje, Glasnik sv. Ante Padovanskoga, Anđeo čuvar, Kršćanska obitelj, Hrvatska narodna zajednica, Srpska zora, Napredak (kalendar), Novi čovjek, Dobra djeca, Kultura sela, Novi behar, Katolički tjednik, Večernja pošta, Dječji novi behar, Jutarnji list, Narod, Napretkova božićna knjiga, Vrtić i Zadružni glasnik.DJELA: Život i običaji Hrvata katoličke vjere u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1908.;Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca, Mostar 1911.;Ljiljanke, pjesme, Sarajevo 1915.;Grof Petar Zrinski i knez Krsto Frankopan, Sarajevo 1920.;Bitka na Krbavskom polju, ep;Gazi Husref-beg, njegov život i rad, ep;

Grob do groba, roman, Katolički tjednik 1942.-1943.;

Više je razloga za pretisak ove knjige. Ove godine obilježava se 125 godina od početka Hercegovačkog ustanka 1875-1878. godine. Odnosi formirani u Hercegovačkom ustanku među narodima u Hercegovini u jednom dijelu doživjeli su svoje ponavljanje u zadnjem ratu 1991-1995. godine.

Ove godine u Mostaru je objavljen roman “Zaboravljeni govor probuđenih”, prva knjiga Enesa Ratkušića. Enes Ratkušić rođen je u Stocu 1957. godine. Novinske tekstove objavljuje u listovima “Ljiljan”, “Dani” i “Zambak” i u časopisima “Dijalog” i “Most”.

U Ratkuševićem romanu se kroz mozaik starih legendi, snova i misaonih formi narativne prirode pokušava osvijetliti prirodu odnosa među narodima u stolačkom kraju. Nažalost, kako se pri tome pokušaju čitava radnja romana dobrim dijelom oslanja na neutemeljenu povijesnu građu, nižu se brojne neistinite slike života na ovom prostoru. Osnovu romana čini rasprava likova romana Ahmet-age i Rasima koji kroz priču o Hamzi-begovu blagu traže uzroke povijesne sudbine Bošnjaka u stolačkom kraju. Dakle, polazni povijesni kontekst temeljnih

uzroka svih kasnijih događaja na ovom području u ovoj knjizi jest Hercegovački ustanak 1875-1878. godine i odnos pojedinih naroda kroz različite likove prema njegovim uzrocima i posljedicama.

Bilo je to vrijeme već odmaklog slabljenja Turske države i naziranja kraja turske okupacije u Hercegovini. Turska uprava u bosanskom pašaluku tih godina proživljavala je veliku krizu. U cilju sređivanja prilika u ovim krajevima godine 1874. turski sultan imenovao je Ibrahim-Derviš pašu novim upraviteljem kome je narod dao nadimak ”pijavica naroda”.

Radi porasta poreznih obveza (zakupa desetine) stvoreno nezadovoljstvo naroda s vremenom je pretvoreno u oružani pokret za oslobođenje od turske uprave. Dok je većina muslimanskog pučanstva imala status slobodnih seljaka, kršćansko pučanstvo koje se diže na ustanak u socijalnom pogledu imalo je status kmetova. Od 77.000 obitelji slobodnih seljaka, samo je 5% bilo kršćana. Na drugoj strani, od 85.000 kmetovskih obitelji vrlo je mali broj domaćih muslimana. Od seljaka kršćana otimana je i zemlja koju bi oni iskrčili i priveli kulturi, a kršćani bi vrlo teško došli do posjeda i kupovinom. Ako je neka zemlja bila na prodaju, onda se tražilo da je kupi neki musliman, a kršćanima su postavljani zakonski i svaki drugi uvjeti koje oni nisu mogli ispuniti. “Sramota je da kaurin kupi” - bila je izreka koja se održala i do današnjih vremena u stolačkom kraju i istočnoj Hercegovini.

Nezadovoljni stanjem turske okupacije, 19. lipnja 1875. godine Hrvati jugoistočne Hercegovine digli su se na ustanak. Kasnije su im se priključili i Srbi u gornjoj Hercegovini i zapadnim dijelovima Bosne.

Sultan je 12. prosinca 1875. godine objavio reformni ferman nadajući se da će tom mjerom smanjiti nezadovoljstvo u bosanskom vilajetu. U novinskim izvješćima i diplomatskoj prepisci toga vremena navode se burne reakcije muslimana:

“Kauri su prisilili sultana da preduzme reforme i da ih pravovjerni zbog toga moraju odbaciti; jeste li čuli da će vlasi biti jednaci s nama i da će s muslimanima imati sva prava; do juče su na pola sata udaljenosti od nas morali sjahati s konja, a sada ćemo zajedno s njima sjediti; Ne smiju vlasi s turcima biti jednako dok je jedan Turčin živ... itd.” (Milorad Ekmečić, “Ustanak u Bosni 1875-1878.”, Sarajevo 1972., str. 166) Sultanove reforme nisu uspjele, nego su dodatno zakomplicirale ionako složene nacionalne i vjerske odnose u bosanskom pašaluku.

Ustanak je završio 1878. godine ulaskom austrougarske vojske, odnosno vojnom okupacijom pokrajina Hercegovine i Bosne po odlukama Berlinskog kongresa. U Ratkušićevom romanu Avdaga priča o ulasku austrougarske vojske u Dubrave i odluci Mustaj-bega i Hamzi-bega Rizvanbegovića da pruže otpor toj vojsci. Kada je Hamzi-beg uvidio da je austrougarska vojska mnogobrojnija, naredio je svojima u kuli da ne pucaju, već da puste austrougarsku vojsku da prođe “kuda je naumila”. U povijesti je poznato da su Austrijanci “naumili” zauzeti Hercegovinu, dakle i druge begovske posjede u Hercegovini (Ljubovića, Čengića, Resulbegovića, Bašagića i drugih). Povijesni događaji bili su nešto drugačiji.

Austrougarsku vojsku koja je iz smjera Mostara krenula u pomoć svojoj posadi u stolačkoj tvrđavi kod Pašića hana, Crnića i Pješivca napale su pobunjeničke muslimansko-srpske postrojbe u kojima je bio i jedan broj Crnogoraca. Rizvanbegovića kule u Pješivcu branile su postrojbe Hamzi-bega i Mustaj-bega Rizvanbegovića s oko 400 Stočana, postrojbe Trebinjaca i Ljubinjaca koje je vodio Musa Šehović i oko 500 Nevesinjaca i Gačana na čelu sa Salih-agom Fortom. Među pobunjenicima je bio i veliki broj stolačkih Srba, koji su se: “združili s Turcima i uzeli oružje i barjake”. (Hamdija Kapidžić, “Prilozi za istoriju BiH u XIX. vijeku”, Sarajevo 1956., str. 81)

Ova muslimanska odnosno begovska teza, neka vojska ide “kuda je naumila”, ponovila se 1992. godine u stolačkom kraju, kada je četnička vojska išla zauzeti Hercegovinu i Hrvatsku.

Muslimanski zapovjednik policije u Stocu, Mehmed Dizdar, o srpsko-muslimanskim tajnim pregovorima iza leđa stolačkih Hrvata govorio je u izjavi za muslimanski list “Avaz”: “Na pregovorima sa generalom Damjanovićem pred samo izbijanje sukoba bivša JNA je od predstavnika SO Stolac tražila da Bošnjaci ne napadaju njihove jedinice, a da im se zauzvrat garantuje bezbjednost i stanovništva i objekata u gradu. Drugi zahtjev odnosio se na uspostavu vlasti bez Hrvata.” (Mehmed Dizdar, “Suđeni Stolac”, Sarajevo 1996., str. 137-138)

Prilikom prolaska austrougarske vojske kroz Dubrave u Ratkušićevom romanu se pojavljuje lik latina Jerke koga je Hamzi-beg “pazio kao najrođenijeg”. O “turskoj pažnji” prema raji napisane su brojne studije. “Turska pažnja” od strane bošnjačkih paša je najbezočnija laž kojom se pokušavalo i još uvijek pokušava opravdati turska okupacija zemalja koje se danas zovu Bosna i Hercegovina za potrebe suvremenih političkih lažnih konstrukcija stranih i domaćih. Naravno može se jedino govoriti objektivno o kontinuitetu stoljetne turske okupacije i nacionalnog zatiranja svih neislamskih naroda jer drugi nisu imali pravo ni postojati. Godine 1868. turska vlada proglasila je svojom odlukom da je službena nacionalnost svih stanovnika Carstva Osmanlije. U taj kontekst se često pokušava u brojnim raspravama ubaciti “vječiti san Bošnjaka o suživotu” koji drugi narodi navodno ne žele, a zašto ne žele, ne pokušava se ozbiljnije razmatrati.

Poznato je isto tako da su muslimani i u Hercegovini i u Bosni s jednim dijelom Srba, posebice u Hercegovini, pružili otpor austrougarskoj vojsci prilikom zauzimanja pokrajina Hercegovine i Bosne.

Jovan Džombeta iz Dabra i dozapovjednik tzv. dabarskog bataljuna Stjepan Pavić poslali su 21. svibnja 1878. godine u Stolac pismo, naslovljeno “Svakom znanom Turčinu i Rišćaninu”, u kome stolačke muslimane pozivaju na zajednički otpor prema Austro-Ugarskoj. U pismu oni poručuju stolačkim muslimanima: “Samo ćemo vam javiti nekoliko riječi što mi doznajemo da se dalo Knjazu do druma i od druma dali Ćesaru. Mi koji smo s ovu stranu druma (put Gacko-Bileća-Trebinje - p. aut.) desetak bataliona ne možemo kabuliti i uzdamo se da nećete ni vi nego da se sjedinimo pa da mu ne damo među se. Niesmo mogli ni dosad slušati njiove sovke nibezakonja kad niesmo bili njiovi pa se i vi promislite šta li jedu i šta li zbore, kakve li poganluke rade, nego ovo nikako kabuliti ne možemo pa da će dovesti deset milion na nas deset bataliona, mi ne damo živi nego ćemo se biti pa i vas pitamo što vi velite, kako li hoćete, a dakobi bog dao da i na nas pogleda i car Ruski i sultan Turski. Njiha i njihovo upraviteljstvo kabulimo ali Knjaza Crnogorskoga, barem nas neće lutoriti, ali nam odgovorite kako vi želite i ako hoćete koi izaći da se porazgovaramo. Nemojte se od nas bojati, Božja vam vjera mi ne idemo ni u krađu ni u boj, vego uime toga posla da se razumijemo za svaki pošteni rad i eto šaljemo Ristu Popovca pa se s njim razumite i pošteno ga vrnite. Ljubezno vas pozdravlja voivoda Jovan Džombeta i komandir Šćepan Pavić, 9. maja 1878.” (Godišnjak istorijskog društva BiH, godina VII, Sarajevo 1955., str. 121)

Međutim, netočne su tvrdnje muslimanskih ili bošnjačkih povjesničara o spontanom narodnom otporu muslimana i Srba austrougarskoj vojsci. Turska vlada nije bila sklona prepustiti bosanski pašaluk Austro-Ugarskoj nakon odluka Berlinskog kongresa kojima ona nije bila zadovoljna. Bojeći se reakcija složnih zapadnih sila nije se željela javno suprotstavljati odlukama Berlinskog kongresa, ali se odlučila za tajnu vrstu otpora prepuštanju bosanskog pašaluka Austro-Ugarskoj. Tajno je organizirala muslimanski narod i vojno ga pomogla u pružanju otpora austrougarskoj vojsci. Sličan odnos prema odlukama Berlinskog kongresa imala je i Rusija koja je preko svojih agenata u Hercegovini i Bosni pokušavala utjecati na razvoj događaja.

Stolački muslimani prihvatili su srpsku ponudu za pružanje otpora Austro-Ugarskoj. Ruski agent, član slavenofilskog komiteta na Cetinju, Atanas Vasiljev, organizirao je zajednički otpor muslimana i Srba istočne Hercegovine dolasku austrougarskih trupa. On je zajedno sa svojim suradnicima Jovom Ljepavom i Đorđem Ćirićem u svibnju mjesecu 1878. godine održao tajne sastanke na Grahovu, u Bileći, Cernici i Krscu. Nazočnim ustaničkim vođama na ovim tajnim sastancima podijelio je visoke novčane iznose da ih tako potakne na otpor prema Austro-Ugarskoj. O njegovoj aktivnosti u istočnoj Hercegovini informirao je ministarstvo vanjskih poslova u Beču austrougarski vice-konzul u Trebinju Vuk Vrčević. U organizaciji Vasiljeva održan je tajni sastanak na Pješivcu (na Opešima kod Braćevih kuća) u Dubravama kod Stoca na kome su sudjelovali uime muslimana Rizvanbegovići i Smail-aga Šarić, a uime Srba Jovan Džombeta. Na sastanku je izrađen zajednički plan otpora austrougarskoj vojsci.

Ahmet-aga pokušava objasniti drugom liku u romanu Enesa Ratkušića, Ramizu, da od Hercegovačkog ustanka odnosno od Hamzi-begova blaga Bošnjaci stradaju od svojih susjeda po istom scenariju: “U presudnim historijskim događanjima Bošnjaci su se stavljali na stranu Hrvata, a onda bi Hrvati kad bi zadobili njihovo povjerenje zajedno sa Srbima izvršili genocid nad Bošnjacima pa tako i do najnovijeg vremena.”

Pri tome Ratkušić kao i drugi brojni bošnjačkih pisci zaboravljaju povijesne činjenice da su Srbi ustanici u Bosni kao i Srbi u Hercegovačkom ustanku 1875. godine javno proglasili ujedinjenje Bosne sa Srbijom, a

Hercegovine sa Crnom Gorom sa zamišljenom graničnom crtom u Hercegovini rijekom Neretvom do Konjica. Agenti srpskih tajnih političkih organizacija pripremajući se za ustanke u Hercegovini i Bosni u drugoj polovici XIX. stoljeća u te su pripreme uključivali i jedan dio muslimana. Značajan broj begovskih obitelji bio je uključen u mrežu suradnika srpskog ministra unutarnjih poslova i pisca velikosrpskog programa “Načertanija” Ilije Garašanina.

Hamzi-beg Rizvanbegović, jedan od begova iz obitelji Rizvanbegovića, u svom je političkom djelovanju ostvarivao ideje srpskoga državnog programa vodeći računa o begovskim i vjerskim interesima muslimana. Boraveći u Carigradu 1868. godine predao je jednu predstavku srpskom diplomatskom predstavniku u kojoj se kaže: “da se zulum osmanlijski ne može više snositi i da bi po Bosnu i Hercegovinu mnogo sretnije bilo ma ko drugi njome da vlada, a on je rad skorim dići bunu u Bosni i Ercegovini i ove sa Srbijom spojiti, ako mu Srbija htedne pomoći.” U 11 točaka Hamzi-beg Rizvanbegović je iznio uvjete za sjedinjenje Bosne i Hercegovine i Srbije. Najvažnija je 10. točka koja glasi: “Svakoga dušmanina Srbije smatraću kao neprijatelja i bosansko-ercegovačkih Turaka i hristjana i svagda s njome sastavljajući jedno i isto telo i imajući jedan i isti zadatak s celim narodom biću gotov protivstati njenom neprijatelju ma bilo to i protiv samoga turskoga cara.” (“Gajret” br. 10, Sarajevo 1933., str. 164)

Srpski agent Mićo Ljubibratić je uz pomoć Mehmed-bega Sandžaktarbegovića iz Stoca, rođaka Hamzi-bega Rizvanbegovića, godine 1872. pridobio nekoliko begova u istočnoj Hercegovini koji su tražili od srpskog kneza Milana Obrenovića da im potvrdi sigurnost imovine i “da će biti Muhamedanci u svemu ravni hrišćanima”.

O tome u svom memoarskom spisu koga je 1883. godine pisao za Tomu Oraovca, Ljubibratić dalje navodi: “Godine 1872., poslije ugovorene zakletve između mene i nekoliko Ercegovaca, ja se opet odam raditi na stvari izmirenja sa Turcima. U tome mi je bio desna ruka Muhamed-beg Sandžaktarbegović iz Stoca. Mehmed-beg je bio rođak sina Amzi-bega Rizvanbegovića, tetka mu je za begom Ljubovićem, a oženjen je bio za sćer jednog bega iz Jajca...

Ja sam, kroz toga Sandžaktarbegovića toliko uradio da su 1874. godine htjeli doći u Beograd sedam prvih begova, četiri iz Bosne i tri iz Hercegovine, te da im knjaz Milan potvrdi diplome i obeća da će potvrditi svim onim begovima koji imaju diplome od ma kog srpskog vladara; da će biti neprikosnovena imovina svakog Muhamedanca; da će Muhamedanci u svemu biti ravni Hrišćanima.

Kad im se ove diplome potvrde i dade im se uvjerenje potpune jednakosti, onda su, po mom dogovoru, begovi uzeli na sebe obavezu da oni urede i podignu ustanak u BiH; da proglase sjedinjenje sa Srbijom i pošalju deputaciju knjazu Milanu, koja će ga moliti da se primi vladarstva BiH.” (Savo Ljubibratić – Todor Kruševac, “Prilozi za proučavanje VII”, “Godišnjak istorijskog društva BiH”, Sarajevo 1956., str. 203)

Izvorište ovakvog neobičnog srpskog opredjeljenja leži u nalozima Nikolaja P. Ignjatijeva, ruskog veleposlanika u Carigradu, koji je u više navrata slao instrukcije da muslimane, posebice begovske obitelji, treba privoljeti za srpski nacionalni rad. Naravno da se u ovim rusko-srpskim-begovskim relacijama nalaze stvarni razlozi muslimanskih odnosno bošnjačkih nevolja.

Za razliku od muslimana, hrvatski ustanici i njihove vođe u ustanku bili su veoma nepovjerljivi prema političkim i vojnim akcijama koje su organizirali srpski, crnogorski ili ruski agenti, što vjerodostojno potvrđuje engleski spisatelj W.J. Stillman, koji je boravio u našim krajevima u vrijeme ustanka. “U svom začetku ustanak je uglavnom obuhvatio stanovništvo između Popova i Gabele koje je bilo isto tako podjarmljeno, samo je bilo bolje nadzirano od svećenstva. (Ovi su veoma podozrivi prema svakom pokretu koji se osniva srpskim, ruskim i crnogorskim intrigama.)” (W.J. Stillman, Hercegovina i posljednji ustanak; uzroci njegovi i sredstva, Beograd 1933., str. 8)

Važno je istaknuti da je iz Hercegovine uime Hrvata u srpnju 1876. godine poslana poruka europskoj političkoj javnosti “Katolici svečano prosvjeduju protiv priključenja njihove domovine Srbiji ili Crnoj Gori.” (Fra Grga Martić, Izabrana djela III (Zampaćenja), Svjetlost, Sarajevo 1990., str. 356-357)

Događaji iz Hercegovačkog ustanka ponovili su se u II. svjetskom ratu. Dana 26. kolovoza 1941. godine partizansko-četničke postrojbe zauzimaju Berkoviće počinivši ubojstva oko 300 muslimanskih žena i djece. Četnici i partizani iz istočnih dijelova Hercegovine, koji su se zajednički nazivali “ustanici”, 1. rujna 1941. godine pobili su i bacili u jamu Čavkarica pored puta Berkovići-Nevesinje 769 muslimana iz bilećkog kotara. Zločin je jedino preživjela Hadžera Ćatović, koju su nakon 81 dana živu iz jame izvukli pastiri koji su slučajno prolazili.

Ciljevi četničke politike prema muslimanima prosrpske orijentacije vide se u pismu zapovjednika nevesinjske četničke brigade Vladimira Zečevića Draži Mihajloviću u kome se kaže: “Mi ćemo sve učiniti da muslimane međusobno zavadimo i iskoristimo za našu stvar.” (Arhiv vojno-istorijskog instituta, Beograd k. 222, reg. br. 50/5)

Muslimansko stanovništvo u Hercegovini je u ogromnoj veličini (80%) antihrvatski raspoloženo” kaže se u izvješću talijanskog konzula u Mostaru iz prve polovice 1942. godine. “Muslimani u Hercegovini lojalni su Italiji pošto je Italija jedna velika sila Europe. .... Po mišljenju većine muslimana potrebno je izdvojiti Hercegovinu iz sastava hrvatske države i dati joj samostalnu upravu pod protektoratom Italije... Muslimanske mase naročito na teritoriji Stolac-Mostar skoro su se napola otrgle ispod vlasti ustaša”, navodi se u izvješćima talijanskog konzula iz Mostara toga vremena. (Enver Redžić, “Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija”, Sarajevo 1977., str. 48)

U knjizi Alije Nametka “Trava zaboravka” opisani su stvarni događaji iz lipnja 1942. godine između Ljubinja i Stoca. Nametak piše: “Četnici zašli od kuće do kuće, pa kupe sve žene i djecu da idu. Kažu da ćemo u Stolac… Potjerali su nas dva kilometra cestom prema Stocu. Gonili su nas Miroslav Šparavalo, Vlado Turanjanin, Ćetko Toholj, Dušan Kostić, Pero Toholj, Miroslav Kostić i Mišo Ćorović. Te sam zapamtila… Stade vriska đece. Đeca su znala da su tu jame, kad su gonila krave napašu. Vratiše se i oni i potjeraše nas tam s ceste. Đeca vrište: “Moja mamo, kud ćemo ‘vamo? Ovuda se ne ide u Stolac. Ovuda se ide jamam.”

Kažem đeci: “učite od Jasina do prvog Mubina”, ali đecu ne može ništa utješiti. Ja učim i posrćem po kamenju i kroza šumu. Bile nas trideset i dvije, što žene, što cure, što ženska đeca.

Dovedoše nas do jame. Na jednoj strani moglo se i sići u jamu, a onđe đe su oni bacali bilo je kao odsječeno. Nekako u onoj gužvi mene i ne opaziše kad sam se odvojila od njih i s druge strane spuzla u jamu. Nada mnom je bio natkriljen golem kamen, a i nekakvo je drvo raslo iz raspukline u kamenu. Cure su i same skakale u jamu, bojeći se da im oni ne udare na obraz. Na kamenu sjedim skamenjena, suze mi se skamenile na licu, i gledam kako kraj mene propadaju žene i đeca, kako tupo udaraju o kamenje, a odozdo, iz dubine čuje se vrisak i stenjanje, jauk i urlik, a iznad svega čuje se jasno učenje Kur’ana koje dušu potresa…”

Nakon zločina što su četnici počinili nad muslimanima u okolici Ljubinja dvije žene su uspjele pobjeći s gubilišta i doći do Stoca. Kada su nesretnice prošle kroz stolačko naselje Uzinovići, nitko im nije htio pomoći, svi su okretali glavu od njih.

Nametak o tome piše: “S prozora kuće gledaju nas čojk i žena. Muslimansko je ime na njima. Ali da nas upitaše treba li nam šta, da nam vode ponudiše, da nam dadoše da šta obujemo na noge – ama baš ništa. Pisova nema nad našijem.”

U povijesnoj stvarnosti toga vremena stolački muslimani u ljeto 1942. godine surađuju s četnicima dok ti isti četnici vrše zločine u Ljubinju i ostalim dijelovima istočne Hercegovine. “Pisova nema nad našim” riječi su bola i razočarenja bošnjačkog i hrvatskog pisca Alije Nametka takvim događajima.

Četnici su u ratu 1942. godine u okolici Ljubinja bacili u jamu 31 muslimana. Pukim slučajem ostali su na životu i izvukli se iz jame Bakšić Fatima, Sulejman, Enver i Begana i Žustra Muma i Žustra Fatima. Posljednji svjedok tragedije muslimana Ljubinja Bakšić Begana umrla je u Sarajevu 1974. godine. (Emin Ćustović, “Putevi pakla, genocid nad Bošnjacima 1683-1995., Sarajevo, str. 70)

Nakladna kuća Znanje iz Zagreba, s pogovorom Dubravka Jelčića, objavila je pripovijetke Alije Nametka “Trava zaboravka” gdje se nalazi i pripovijest “S onu stranu” u kojoj Nametak na dokumentaran način, čak i sa stvarnim imenima, opisuje tragediju muslimana iz 1942. godine u okolici Ljubinja. Alija Nametak, bošnjački i hrvatski književnik, (ovo drugo iz razloga što se Alija Nametak smatrao hrvatskim književnikom) rođen je 1906. godine u Mostaru, a umro je u Sarajevo 1987. godine. Bio je politički proganjan, ponižavan i radi svojih uvjerenja zatvoren u zeničkoj tamnici od 1945. do 1955. godine. Nametak je pisao novele, kulturno-povijesne studije, prikaze i kritike. Bio je urednik “Novog behara”, “Hrvatske misli”, a kao aktivni dužnosnik Hrvatskog muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica uređivao je i godišnjak Narodne uzdanice.

Nakon ostvarene srpsko-muslimanske suradnje u progonu Hrvata iz jugoistočne Hercegovine u rujnu 1942. godine dr. Ismet Popovac s neskrivenom radošću izvješćuje pismom Dražu Mihajlovića: “S naročitom pohvalom moram vam istaći prisnu saradnju muslimana i pravoslavnih u srezu stolačkom iz kojeg je zajedničkom borbom muslimana i pravoslavnih izbačen vas hrvatski živalj, koji je dobrim dijelom bio ustaški raspoložen. Na taj način je od Gabele do Mostara očišćena cijela lijeva obala Neretve, a broj izbjeglica cijeni se na 12.000 ljudi. U tom radu su muslimani imali nekoliko žrtava među kojima je vrijedni nacionalni radnik pravnik Mustafa Kapić iz sela Aladinića. U borbama se istakao i seljak musliman prezimenom Rahić iz Ševaš Njiva koji je u jednom danu ubio trojicu ustaša.” (Arhiv vojno-istorijskog instituta, Beograd, Četnička arhiva, k. 226, reg. br. 5/7)

I u pismu od 26. studenog 1942. godine Ismet Popovac javlja Draži Mihajloviću: “Danas imamo već potpuno formirane i u funkciji naše bataljone u Konjicu, Glavatičevu, Blagaju, Stocu i Aladinićima.” (Zbornik vojno-istorijskog instituta, tom 14, knj. 1, Beograd 1981., str. 715, dok. 194)

U knjizi “Eseji od Bosne (tri bosanske enklave)”, Sarajevo 1999., dr. Enes Karić, pisac brojnih knjiga o islamskoj duhovnosti, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, višegodišnji glavni i odgovorni urednik “Zemzema” i “Islamske misli” pogodio je bit bošnjačkih nevolja u prošlosti i sadašnjosti. U tekstu “Sistem bašibozučke svijesti” na strani 25-29, dr. Karić kaže: “Ćepenačko-hadžijsko-bašibozučko-milicijsko-mahalarsko-seosko organiziranje Bošnjaka sve do najnovijeg vremena, pa i u njemu samome, dovelo je ovaj narod do samoga ruba opstojnosti…

K tome, bošnjački bašibozučki mentalitet u novijoj povijesti umnogome je diktiran klanovima tzv. “uglednih” porodica. Sećijska debata i “demokratija” i čaršijski “parlamenti” diktirani su hadži duhotinama različitog soja…

Bašibozučko ponašanje Bosnu pretvara u “para Bosnu”, sve njezine institucije u “para institucije”, a Bošnjake u “para narod”!”

Naime, nevjerojatno je da su Muslimani pred izbore 1990. godine na političkim skupovima velikim pljeskom podržavali zahtjeve za povratom zemlje begovima, iako je veliki broj njih jedan dio zemlje dobio agrarnom reformom.

“Nije sastanak, što, ono, kažu, ni počeo, a on prisutne stade pitati ima li koga od ove, ima li koga od one begovske porodice. Vjeruj mi da sam se toliko neugodno osjećao da se to ne može opisati. Zamisli, molim te, on došao s ciljem da se za predsjednika izabere neko iz kakve begovske familije.” (Enes Ratkušić, “Zaboravljeni govor probuđenih”, Mostar 2000., str. 20)

Međutim, neovisno o povijesnom iskustvu hercegovačkih muslimana, svijest o muslimanskom stradanju prisilno je potiskivana u stranu u zadnja dva stoljeća. Uzrok je u formiranom političkom oportunitetu u svijesti muslimanskih begova, koji su imali presudni utjecaj na muslimanske mase, a sve kako bi zaštitili begovske interese. Osmišljenom aktivnošću srpskih agenata potisnuti strahovi i mržnja muslimanskog naroda prema Srbima radi srpskih zločina počinjenih nad muslimanima usmjeravani su na drugu stranu, najčešće prema katoličkoj crkvi, zapadnom kulturnom krugu i Hrvatima. To je bio osnovni uzrok svojevrsnog fenomena među hercegovačkim muslimanima da je žrtva (hercegovački muslimani) neovisno o povijesnom pamćenju uvijek uključena u politički posao svojih krvnika u ostvarivanju njihovih velikosrpskih planova.

Rijedak je i poučan primjer do kakvih apsurda i zaključaka mogu dovesti bošnjačke povijesne kontradikcije u stolačkom kraju, sadržan u riječima Halida, lika iz Ratkušićeva romana: “ Ili ga možda samo priželjkujem prisjećajući se Halidovih riječi: “More će se krvlju zamutiti kad ta vojska jednoga dana krene.” Šta bi Amer mogao pomisliti kad bi mu torekao. Toliko bi želio dočekati dan kad ćemo uspostaviti savezništvo sa najvećim dušmaninom, pa krenuti na još većeg. Možda ću i dočekati. Bolje je da mislim kako hoću, nego da neću. Jer, budem li uvjeren da hoću, lakše ću podnijeti sve nevolje koje me okružuju i stežu.” (Enes Ratkušić, “Zaboravljeni govor probuđenih”, Mostar 2000., str. 247)

Sredinom svibnja 2000. godine na hutbi u Begovoj džamiji u Sarajevu reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić govorio je o lažnoj vijesti i svijesti: “Vijest formira svijest. Ako je vijest istina, i svijest čovjeka će biti istinita. Ako je vijest lažna, i svijest čovjeka će biti lažna. Zato je od velike važnosti da čovjek zna razlikovati istinu od lažne vijesti… Ljudska povijest je prepuna primjera kada su nesvjesni i neodgovorni ljudi, proizvodeći lažne vijesti, formirali lažnu svijest kod pojedinaca i naroda, što je uzrokovalo bol, patnju i krv kod nevinih ljudi.” (Slobodna Bosna, Godina V, Broj 183, 18.5.2000. str. 17)

Na kraju navest ćemo tri izjave sudionika događaja u političkim procesima jugoistočne Hercegovine i južne Hrvatske u razdoblju 1990-2000. godine, nakon kojih je više nego jasno da mašta, fantazija i stvarnost u ovom zamršenom problemu i prostoru idu pod ruku.

Jedan od muslimanskih pregovarača na tajnim pregovorima sa Srbima, Safet Oručević, o suradnji sa Srbima kaže: “Mladić mi je davao ponude i garancije da ćemo zajednički ratovati protiv Hrvata. Tražio je da idemo u tom pravcu.” (“Sarajevo Times”, 22. veljače – 10. ožujka 1995. g.)

Francuski veleposlanik u Zagrebu Chenu prvog četvrtka u prosincu 1993. godine sastao se u Zagrebu s predstojnikom Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Hrvojem Šarinićem, i obavijestio ga o zajedničkim srpsko-muslimanskim planovima u jugoistočnoj Hercegovini, dolini Neretve i na prilazima moru. “Mi znamo da postoji dogovor o izlasku na more između Srba i Muslimana. Srbi će poticati Muslimane da idu osvojiti Neum, zašto će im iznajmiti svoje tenkove”, rekao je veleposlanik Chenu Hrvoju Šariniću. (Hrvoje Šarinić, “Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem 1993-95. (98)”, Zagreb 1999., str. 57)

“Onemogućili smo muslimansko-srpski sporazum, po kojem su neki Muslimani i Srbi htjeli podijeliti hrvatska područja istočno od Neretve sve do Prevlake.”, Franjo Tuđman na IV. općem saboru HDZ-a, 21. i 22. veljače 1998. godine u Zagrebu. (Zbornik IV. općeg sabora HDZ-a, Zagreb 1998., str. 34)

Ako smo skloni zaboraviti što se događalo prije 125 godina i ako nam vrijeme od tada do današnjih dana izgleda kao slabo povezan niz povijesnih događaja, na krivome smo putu. Ako u tome vremenu potražimo povijesni smisao, vidjet ćemo da se povijesni događaji od prije 125 godina danas ponavljaju u starom svjetlu i da se okrutno prepleću prošlost i sadašnjost. Svaka nacija svoje unutarnje odnose treba podrediti cilju održanja svoje neovisnosti i suverenosti. Njezin položaj prema drugima, njezin položaj u svijetu ovisan je o činjenici reda u unutarnjim odnosima. Najbolji dokaz da smo prije 125 godina htjeli svijetu reći, kao i danas, da jesmo slobodan narod upravo je u činjenici da nam se taj status danas želi ponovno oduzeti.

Željko Raguž

Predgovor.Mora se priznati, da je na dugo i široko pisano o ustanku u Hercegovini, ali se takogjer mora priznati, da je

sve, što je napisano, većinom napisano pristrano i u krivom svijetlu prikazano. To me ponuka, da pišem o istome znamenitome, ali i mučnome predmetu. Držim na umu s potpunim uvjerenjem, e je mnogom izvanjskom piscu umakla po koja važna stvarca, što su se izvanjski pisci oslanjali na novinske vijesti, na razne predstavke kao i na privatna dojavljivanja bilo pismena ili usmena od strane svojih pouzdanika, koje su imali u pobunjenom kraju. Drugo je opet, što i domaći srpski pisci, kad pomoću pera govore o ustanku, vazda daju važnost pravoslavnom elementu, zapostavljajuć drugi elemenat hrvatski, koji je baš u Hercegovini relativno bio najjači za vrijeme ustanka, pa i poslije ustanka evo do danas, a jamačno će biti tako i nadalje. Vazda je hrvatski elemenat nadmašivao srpski za 12 do 15.000 duša. Da se omalovažavao ovaj elemenat, biće lasno pojmiti onome, koji zna,

da su domaći hrvatski pisci malo pisali o ustanku i šta se mislilo postići ustankom sa srpske strane, pa se s tog tendenciozno zborom i slovom mimoilazio najbrojniji elemenat, ili se jednostavno pisalo pod srpsko ime, štogod je krštena svijeta u Hercegovini. Tko god je po tom sudio onda i tko god po tom sudi još danas, onaj se protivi živoj istini. Ja sam bio već prilično odrastao dječak, te sam kao takav proživio ustanak u jugozapadnom dijelu Hercegovine, a osim toga sam pribirao gragju od vjerodostojnih živih svjedoka, koji su vojevali pod puškom i nožem, prelazili i u sjeveroistočne strane Hercegovine, a dopirali često čak i na Cetinje knjazu.

Sa zahvalom spominjem izmegju mnogih seljana ove: Nikolu Batinovića iz sela Duži izmegju Neum-Kleka i dalmatinske megje i Tomu Krakića iz sela Derana kod Gabele.Isto se tako zahvalno sjećam sad već pokojnog gradačkog župnika don Mije Jerinića. Zahvaljujem takogjer mome sugragjaninu g. Ivanu Vukasoviću, koji je onog vremena bio pisar vojvode Musića. Spominjem ovdje i mog oca Stjepana, od koga sam mnogo šta sigurno čuo iz ondašnjeg burnog vremena, kao i ono, što mu je o ustanku usjeveroistočnim krajevima pripovijedao Gavro Muratović sa Hrguda iznad Stoca.

Iskreno hvala g. Ali eff. Begoviću iz Ljubinja, koji mi je dao ozbiljnih podataka iz godine 1876., kad no je Ilija Pavlović, sin vojvode Peke Pavlovića, s ocem udario na Ljubinje. Osim nekih podataka o ustanku, dali su mi još znatnijih podataka o zgodama i nezgodama sugragjani: Mehmed eff. Šarić i sad već rahmetli Muhamed eff. Stranjak, te prvome budi od srca hvala, a drugome alah rahmet olsun!

Zahvaljujem presv. g. don Lazaru Lazareviću, onog vremena župniku stolačkom, koji mi dade nekoliko lijepih podataka, što usmenih, što pismenih.

Hvala i mnp. o. fra Nikoli Šimoviću, onog vremena župniku mostarskom, koji mi takogjer dade neke podatke.

Osobitu pak zahvalnost izričem g. Marku Šešelju, koji mi stavi na raspolaganje mnoge krasne pismene bilješke o ustanku sačuvane u njegovom obilnom arhivu.

Uz sve gore navedene ličnosti poslužio sam se još mnogim djelima, što hrvatskim, što srpskim, pak i njemačkim, te ih evo navodim redom:

Janko Koharić: Fra Grga Martić: Zapamćenja (1829-1878) Zagreb, nakladom Gjure Trpinca 1906.

Philadelphus Philalethes (o. fra Radoslav Glavaš): Politika bosanskih i hercegovačkih franjevaca u prošlosti i sadašnjosti. I. dio. Mostar, tisak hrvatske dioničke tiskarne 1904.

Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906. Izdalo c. i kr. zajedničko ministarstvo financija. Zagreb 1906. Tisak kr. zemaljske tiskare.

Koetschet-Grassel: Aus Bosniens letzter Türkenzeit. Wien und Leipzig. A. Hartlebens Verlag. Helfert Frhr. von: Bosnishes. Wien 1879.

Die Occupation Bosniens und der Herzegovina durch k. k. Truppen im Jahre 1878. Nach autentischen Quellen dargestellt in der Abteilung für Kriegsgeschichte des k k. Kriegs-Archivs. Wien 1879. Verlag des k. k. Generalstabes.

Risto T. Proroković: Buna 1874. i ustanak u Hercegovini 1875. odjelak I. Beograd, štampano u državnoj štampariji kraljevine Srbije 1902.

A. Pajević: Iz Crne Gore i Hercegovine uspomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876. U Novom Sadu, izdanje i štampa A. Pajevića 1891.

Négociations relatives au Traité de Berlin et aux arrangements qui ont suivi 1875-1886. par Adolphe D’ Avril. Paris, Ernest Leroux, editeur, 1886.

Nakon navedenih svjedoka i autora očekujem, da će svaki objektivni čitaoc izreći o ovom djelu i objektivan sud, te u koliko sam doprinio narodnoj hrvatskoj stvari.

Pisac.

Uvod.Bosna su i Hercegovina, kako ih sam narod zove “zlatna jabuka”, koja je mila svakome, a samome svome

narodu najviše. Prošlo je nepuno tristogodišnje doba samostalne bosanske istorije i vladavine banske i kraljevske. Prošlo je doba, kadno se oholi hrvatski velikaši u Bosni: Hrvoje, Sandalj i njima slični uzgoropadiše dižući se smjelo proti svojim zakonitim kraljevima i jedan proti drugomu. Pošljedica je ovoga trvenja bila, da je veći dio zlatne jabuke kroz razmjerno kratko vrijeme pao Osmanlijama u ruke 1463. godine.

Ovim padom bi ukinuta i zadnja samostalna hrvatska kraljevina. U Hercegovini je opet Stjepan Vukčić naginjao Osmanlijama, koji mu po smrti ubrzo poklopiše baštinu, što je bješe namijenio svojim sinovima. Tako dopade i manja čest zlatne jabuke pod vlast i gospodstvo osmanlijsko.

Osmanlijska je vlada potrajala nad Bosnom 415 godina, a nad Hercegovinom 395 godina. Vladavina im je dakle potrajala jedno s drugim preko četiri puna vijeka. Od pada Bosne i Hercegovine pod upravu osmanlijsku 1463. pa sve do godine 1878., to jest do prelaza uprave nad ovim pokrajinama iz vlasti osmanlijske u vlast austro-ugarske monarhije, ne bi uništena vjera kršćanska ni narodnost hrvatska, premda se u prvo doba osmanlijskog gospodstva živo nastojalo, što milom, što silom, zatrti jedno i drugo. Nu naprotiv tome, kad je i sam sultan Mehmed el Fatih opazio za svog boravka u Bosni, da će gospodarstveno propasti krasna zemlja bez kršćana, dozvoli im, da svoju vjeru ispovijedaju. Tako se valjda prama kršćanskom narodu u Hercegovini ponio i sin mu Bajezit II. Kroz prošla se četiri vijeka dapače sačuvala kršćanska vjera posve čista i uzorna, kao malogdje po ostalom svijetu. Narodno se obilježje uzdržalo u toliko, što je narod svoj hrvatski govor održao uza sve zgode i nezgode. Osmanlijskoj je vladi bilo u interesu vjersko-političkom, da se Islam širi i turski jezik. Prvo od ovog dvoga nije posve provedeno, a drugo nije pogotovo. Silom su i mačem mogle Osmanlije uništiti i najmanju kršćansku dušu kroz četiri stotine godina, ali mjesto da uništiše, oni tijekom vremena kršćansku vjeru pomnožiše naseljavanjem pravoslavnog žiteljstva na hrvatskome teritoriju Hercegovine i Bosne.

Politički je interes zahtijevao, da se narodna hrvatska svijest u narodu Bosne i Hercegovine ako ne posve uguši, a ono bar u mrtvilo uljulja. Ovo je osmanlijskoj upravi na oko potpuno uspjelo. Što je više u mrtvi san bila unjihana narodna svijest, to su se time više odalečivale i tugjile grane hrvatskoga stabla jedne od drugih. Jednokrvna su braća po jeziku krvcu lila po junačkoj Lici i Krbavi i po ravnoj zemlji Slavoniji te po kršnoj Dalmaciji, a da se nijesu braća poznavala. U nizu je četiristogodišnjeg ljeta kršćanski narod zdušno snosio sudbinu svoju, dok su u njemu s najvećim samoprijegorom i ogromnim žrtvama njetili vjerski i domoljubni žar zaslužni mu svećenici, sinovi sv. Frane, a uz njih i svjetovno svećenstvo biskupije trebinjske u Hercegovini. Držao sam s nekih razloga opravdanim, da ovo spomenem, što sam do sada naveo, a nije mi namjera ovdje u daljnjem toku pisati ni raspravljati o onom, što se zbivalo u davnim prošlim vremenima; ta to je sve i onako pobilježila i sačuvala istorija; nego je meni zadaćom, da što po mogućnosti objektivnije prikažem stanje i življenje hrvatskoga naroda u Hercegovini pri izmaku otomanskoga gospodstva, u doba narodnog ustanka, u doba kojega se još živo sjeća ogromna množina hercegovačkog puka.

Prelazim dakle na predmet. Dok su bili, baš su bili - veli često puta po koja krštena duša u Hercegovini. U navedenoj se rečenici podrazumijevaju Osmanlije -Turci. Hercegovački se i bosanski islamski svijet rado po vjeri nazivao Turcima, a po tom i kršćanski svijet nazivaše tim imenom. Ime Turčin nije vrijedilo samo za prave Osmanlije nego i za domaće muslimane. Iz ovoga razloga ostavljam ono ime hercegovačkom islamskom svijetu, pod kojim bijaše poznat sve do iza okupacije, kadno se u domaćeg žiteljstva islamskoga počela buditi narodna svijest o slavenskom porijeklu i slavenskoj krvi. Makar ovo potonje dvoje i bila gola istina, svejedno se još i danas znatan dio islamskog žiteljstva smatra i ponosom naziva Turčinom. Dakle dok su bili, baš su bili. Bili su neosporivi vlasnici zemlje i vladajući elemenat. Turci su bili potpuno svjesni svoga gospodstva i svoje vlasti nad kršćanlukom, kasnije i nad hrišćanlukom. Svjesni su bili sile i snage sultanove u Carigradu, otkuda su se u svako doba mogli nadati obilnoj pomoći i zaštiti. U koliko su Turci bili svjesni svoga položaja, u toliko je opet raja bila svjesna svoga podložaja. Istina je, da su Turci bili silni, ali je istina, da su bili većinom i mehrametli, to jest, rado

su od svoga izobilja i drugome udijelili, kao što to mnogi još i danasčine. Od kršćanskoga su se naroda tražili i pobirali razni danci od raznih prihoda i produkata. Isto se ovo traži i pobire od naroda po svim državama čitavoga svijeta, jer inače ne bi mogle države opstojati kao velike narodne zajednice, niti bi se mogla zajamčiti tim zajednicama sigurnost i blagostanje u svakom pogledu. Ni tolerantnosti se turskoj ne da prigovoriti u ovo doba onako, kako se to sa izvjesne strane činilo. Ta na istoj se grudi ragjaju Turci, kršćani i hrišćani, na istoj se grudi uzgajaju jedni i drugi, u istu grudu padaju na vječni počinak svikolici. Prije ustanka i za vrijeme ustanka nosi svak oružje bez razlike vjere, samo ako ga nositi može. Noć su i busija mogle progutati kršćanina, ali su često puta progutale i Turčina, pa se opet živilo. Megju činovnicima se nalazi u državnoj službi i kršćana u toliko barem, u koliko je koji bio vješt turskom pismu i govoru. U vojsci se nalazi časnika kršćana, od kojih su neki jednostavno uz okupaciju prešli u državnu službu austro-ugarske zemaljske uprave. Iz ovoga se jasno vidi, da je turska uprava bila naprama inovjercima dosta liberalna. Prelazom iz godine 1874. u godinu 1875. počelo je u pojedinim mjestima Hercegovine vreti, pa je pri kraju i prekipilo: ustanak je započeo svom žestinom na smrt il na život. Kmetovske se obitelji pobuniše u donjoj i gornjoj Hercegovini.A da li je sam seljački narod vlastitom inicijativom zgrabio oružje i ustao; da li je u nacionalnom pogledu šta razumjevao sam od sebe, to su naravno posve druga pitanja.

Baš se od početka pa sve do svršetka ustanka u Hercegovini nalazilo malo jal ni malo pismenijih ljudi u seljačkom kmetovskom staležu. Škole su se otvarale jedino po gradovima, a pohagjala su ih gragjanska djeca. Pismen je čovjek izvan gradova bio rijedak. Neškolovan i u narodnom pogledu neosvješten narod slabo kad pokreće ustanke. Trebalo je dakle, da u tu svrhu duhne vjetar ma s koje bilo izvanjske strane i da potpiri iskru ustanka. Istorija nas uči, da se od godine 1389. vazda nastoji i razgranjuju se niti, koje bi pohvatale i ujedinile svekoliko srpstvo, gdje god ga ima i svekolike srpske zemlje, megju koje se na prvom mjestu broje Bosna i Hercegovina, premda su jedna i druga pokrajina bile i ostanu hrvatski teritorij, a po tom i čest hrvatske kraljevine, jer ne slijedi iz toga, ako na čijem teritoriju ima i Srba, da teritorij mora biti srpski.

Pravoslavno se srpsko žiteljstvo vazda oslanjalo na susjedne države Crnu Goru i Srbiju, a preko ovih dviju na veliku pravoslavnu Rusiju, koja je izdašno podupirala i podupire svako nastojanje Crne Gore i Srbije i njihove težnje o tobožnjem ujedinjenju, a što je najčudnije, Rusija to uvijek čini, da se time ona sama okoristi i ostvari svoje vlastite interese na račun turskecarevine. Potajna je ruka radila i godine 1875., te nepismeni i nezreli narod seljački po Hercegovini potakla na otpor i ustanak. Turci su dobro znali, da je politička osovina na Cetinju i da politička osovina nastoji okrenuti okolo sebe pravoslavno hercegovačko žiteljstvo. Da je bila volja Rusije, ustanak bi svakako bio planuo još prije godine 1875. Rusija je davala po svojim izaslanicima razumijevati na Cetinju, da još nijesu stvari dozrele, da se ima čekati na pogodnije prilike. Na Cetinju su opet dijelili savjete hercegovačkim uskocima i pribjezima svjetskim i duhovnim.

Posredovanjem ruskoga i cetinjskoga dvora ovakvim bi se pritajenim rovarima obično dozvoljavao povratak u Hercegovinu. Ovo je turska uprava dopuštala sa vrlo lako pojmljivih političkih razloga, a je li učinila pravo, to je opet druga stvar. Tugja je akcija uplivisala na narod preko vigjenijih njegovih ljudi. Ovako se kolo plelo u vrijeme, kad se je sve pripremalo za narodni ustanak; i za vrijeme ustanka je u sjeveroistočnoj Hercegovini tugji izvangranični, crnogorski upliv rukovodio narodni pokret i otpor proti domaćoj turskoj upravi. Akcija je crnogorskog dvora nastojala po što po to uplivisati i na hrvatsko žiteljstvo u jugozapadnoj Hercegovini, da se ne bi opiralo pospješenju i provagjanju crnogorskih ekonomskih, političkih i nacionalnih ciljeva, koje bješe sebi stavio kao svetu zadaću crnogorski dvor. No hrvatsko katoličko pučanstvo nikad nije pristajalo ni uz kakvu političku akciju svojih pravoslavnih suplemenika, s toga se ova dva elementa gledahu s nekim nepovjerenjem. Težnje su se ovih dvaju elemenata vazda kosile, pa se kose i danas, a kosiće se i ubuduće. Katoličko je svećenstvo s narodom vazda gledalo u bečkom ćesaru svog moćnog zagovornika i zakonitog vladara. Istoričke nam činjenice potvrgjuju, da su kršćani katolici preko svojih duhovnih pastira u svakoj nevolji tražili pomoć i povlastica u Carigradu jedino posredovanjem bečkog dvora, odnosno bečkog vanjskog ureda, što su im često puta hrišćani zavidili. Srpski se autori i ne osvrću na kršćanski katolički puk, a zna se i za što ne. Kad se govori o Hercegovini, onda se ne smije ni slovo spomenuti o nacionalnom osjećaju hercegovačkih katolika. Ta kako bi onda Europa znala, da su svi Hercegovci listom Srbi i da teže Crnoj Gori, ako bi se što reklo i o hrvatskom dijelu naroda.

U doba su ustanka kršćani katolici bili, kao i danas što su, brojem najpretežniji, a odlučno protiv Crnoj Gori. Turci su bili naravno još odlučniji i krvniji protivnici gospodaru Crne Gore i Brda. Uzmu li se ova dva potonja elementa kao protivnici Crne Gore na jednu stranu, to na drugoj strani ostaje tek jedna trećina i to nepuna Srba hrišćana. Nepuna trećina rekoh, jer su hrišćani u jugozapadnoj Hercegovini imenito oni iz kotara stolačkoga, a većinom i iz ljubinjskoga prijanjali uz kršćane. Eto dakle neka se objektivno prosudi i objektivno zaključi s nacionalnog gledišta, pa će se jasno vidjeti, po čem je i u koliko je Hercegovina srpska zemlja. Turci su najvoljeli, da nije bilo ni ustanka ni prevrata; nu kad su bili uvjereni, da mora nastupiti neka promjena, odriješito su bili za Austriju u tvrdom uvjerenju, da jači suveren može i hoće jače zaštiti vjeru i starodrevne običaje. Oni su bili uvjereni o postupanju Crnogoraca s nikšićkim Turcima, kad su ih padom Nikšića 1877. raznim nasiljima primorali, da ostave rogjenu grudu i da bez igdje išta sele u svijet i gladni i žedni. Kršćani su katolici prihvatili za pušku, jedno, da se brane od turskih navala, a drugo ne bi li im poslužila sreća te izvojevali pripadnuće kruni ćesarevoj. I kad god bi im s turske strane bilo kakva pritiska, umakli bi u Dalmaciju, da se zaklone. Pa se u početku ustanak i okolo Nevesinja kretao u prilog Austrije, dok mu nije Crna Gora kasnije svojim uplisivanjem promjenila smjer na svoju stranu.

Ne samo austro-ugarske diplomate, nego su i diplomate svih europejskih velikih sila znale, a znala je to i srpska i crnogorska diplomacija, da su aspiracije Crne Gore i Srbije na Bosnu i Hercegovinu bez ikakve povjesničke ili druge podloge. Od koga su osvojili Turci Bosnu godine 1463. i Hercegovinu 1483? Jesu li ukinuli onda srpsko gospodstvo u ovim dvjema pokrajinama? Bosna su i Hercegovina mogle i morale su jedino pripasti žezlu austro-ugarskog monarha kao nosiocu hrvatske krune. To je priznala, a na to i pristala slavenska pravoslavna Rusija svojom konvencijom sklopljenom sa monarhijom Habsburga 1878., jer se makar i htjela, nije mogla protiviti priznatoj istini a i potrebi, da se obje pokrajine sjedine sa ostalim hrvatskim zemljama. Tog je mnijenja i uvjerenja bio i ruski diplomata na berlinskom kongresu 1878. knez Gorčakov.

Kad je dne 10. listopada 1908. godine Njegovo Veličanstvo car i kralj odmah iza proglašenja aneksije primio u Budim-Pešti poklonstvenu deputaciju predstavnika hrvatske narodne Zajednice, rekao je i naglasio njenom predsjedniku, ne kao osobi, nego kao predstavniku svega bosanskoga i hercegovačkoga hrvatskoga pučanstva, kad Mu je ovaj izrekao poklonstveni govor: “Borba je bila vrlo teška, ali ste i vi dobro pripomogli.” Da, borba je bila teška, ali je borba hrvatskog naroda bila i opravdana, pa se s toga svršila onako, kako se i morala svršiti: Bosna su i Hercegovina popunile sklop hrvatskih zemalja pod žezlom hrvatskog kralja. U Beogradu je ministarski savjet zaključio i izjavio dne 30. ožujka 1909., nakon što se skoro po godine činilo sve dopušteno i nedopušteno, kako bi se Bosna pripojila Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori, da Srbija priznaje aneksiju Bosne i Hercegovine po Austro-Ugarskoj i da aneksijom nijesu povrijegjena njezina prava. Do nekoliko dana dala je i crnogorska vlada istu izjavu. Austro-Ugarska je vlada bila ovim izjavama posve zadovoljna, pa je radi toga izrazila svoje zadovoljstvo preko svojih diplomatskih zastupnika beogradskoj i cetinjskoj vladi.

PRVI DIO.

ZEMLJA I NAROD.Zemlja i karakter naroda.

Hercegovina ima oblik raznostrana trokuta s površinom od 9.119 četvornih kilometara, a imala je za vrijeme ustanka preko 200.000 stanovnika. Sa sjevera joj je granica Bosna, sa istoka Crna Gora, s juga i zapada Dalmacija. Dok je Crna Gora Hercegovini megjom od donjega toka rijeke Tare i mjesta Medvedine do planine Orjena, Dalmacija joj je megjom nešto na jugoistoku, na svemu jugu i zapadu do mjesta Aržana na dalmatinskoj strani. Hercegovina se na dva mjesta dotiče Jadranskoga mora, i to: kod Sutorine na jugu i kod Neum-Kleka na zapadu. Već uopće poznata riječ “kršna” pokazuje dovoljno, čime najviše obiluje Hercegovina: kršom i kamenom, pa je usprkos tome mnogi kraj naselila, a sebe nije raselila. Kako je već istaknuto u uvodu, narod se

hercegovački dijeli po vjeri na muslimane, hrišćane pravoslavne i kršćane katolike. Ovo isto vrijedi i za Bosnu, izuzev španjolske židove. Da ne govorim sve sam o karakteru hercegovačkoga i bosanskoga naroda, navodim evo, što o tom opravdano govori odmah po okupaciji Bečanin baron Helfert u svom djelu “Bosnisches”. “Narod, što stanuje u Hercegovini i Bosni, jest ogranak velikog srpsko-hrvatskog stabla, svojom vanjštinom vrlo plemenit; njegov je govor osobito lijep, akoprem je nešto pomiješan s turskim izrazima, a to opet ne upliviše na njegovo blagoglasje. Bošnjaci su i Hercegovci umjereni i zadovoljni, u velikom stupnju ćudoredni, od prirode nadareni, nastoje, da što bolje postignu i nauče; ukratko oni imadu silu izvrsnih svojstava. Samo se malo dade govoriti o lijepom uregjenju pojedinih grana života”. Pošto se o svakoj grani narodnog života dade govoriti i pisati na dugo i široko, to nijesam ni odlučio o tome pisati suviše, ali držim neophodno potrebnim, barem u najkraćim crticama opisati narodno stanje prije početka ustanka i za ustanka, to jest od godine 1874.-1878. Ističem ovdje, da su Hercegovci radi krša i kamena priučeni teškom i ozbiljnom radu, vanrednoj štednji, pa se stoga znadu snaći i u krajevima izvan svoje domovine, kud god dopiru. Život im je uregjen prama onome, što im daje njihova rogjena gruda. Da bude pregled stanja narodnoga u Hercegovini što jasniji, opisujem ga po granama.

Domovi i stanovanje.

Domovima počinjem jer su domovi najpreči. U Hercegovini valja razlikovati gradnju kuća po gradovima i po selima, kao što je u tom razlika i po drugim zemljama. U gradovima su hercegovačkim kuće zidane tesanim živcem kamenom i karnicom (malterom), a i pokrivene su kamenim pločama. Ima i po selima ovako zidanih kuća, ali malo. Po selima su kuće zidane doduše tesanim kamenom, ama većim dijelom bez karnice i sve su mahom potleušice, osim čardakova imućnijih seljana. I po gradovima se nalazi dosta potleušica, ili su kuće jednokatnice, te im je prizemlje za što drugo odregjeno, a prostorije su iznad prizemlja opredjeljene za stanovanje i noćno počivanje. Uz kuće su po gradovima obično i zasebno uregjene kuhinje, čega nema po selima. Većina je seoskih kuća po Hercegovini pokrivena slamom, a čardaci i što gdje kuće pločom. U zidovima su gradskih kuća smješteni maleni, priprosti prozori sa staklenim oknima bez krila, da se ne mogu svaki čas otvarati i da u zimsko doba što manje propiruje studen vazduh u kuću. Dapače bi se koji put za jake studeni zimske zaljepljivala svaka šupljika okolo prozorskog okvira papirom, da se što sigurnije zapriječi prolaz zraka. Prilijepljeni bi papir ostao samo, dok bi na dvoru vladala oštra zima, a odlijepio bi se odmah, čim bi spram proljeću stala jakost studeni popuštati. Rijetko bi se za zimske dobe vadili iz zidova okviri prozora sa oknima, pa da se kuća prozrači, već bi se radi toga na kratkom vrijeme širom rastvorila vrata i tim bi se vazduh izmijenio nutarnji s čistim vanjskim. Za toplih se godišnjih doba zrače kuće vagjenjem prozorskih okvira s oknima i rastvaranjem vrata. Od promahe se narod malo čuvao, a malo na nju i danas pazi većina naroda. Unutrašnjost je kuća čista, bijela, jer se često kreči, ili kako Hercegovci reknu: bijeli, a dimnjaci su kroz zidove provedeni. Podovi se taru i zastiru ćilimima. Ni vanjštini se kuća nije dalo prigovarati. Jedino se može pokuditi sa zdravstvenog i moralnog gledišta, što po mnogim mjestima svi članovi obitelji spavaju u istim prostorijama, kako prije, tako i danas; no prije se dalo opravdati obzirom na sigurnost života i obraza. Isto se zbivalo i po selima, pa će se toga naći i ovog vremena, jer seljak nema prostorija na pretek, a gdje ih ima i gdje ih je bilo po selima i gradovima, ondje se ložnice dolično odjeljuju. Upravo se mora čovjek čuditi tjelesnom razvoju i čeličnom zdravlju hercegovačkoga seoskoga svijeta uz najprimitivnije uregjenje stanova. Malo se gdje nalazi popogjena tla u kući i većinom su kuće bez pravilnih prozora. Ognjišta su u kućama uregjena, nad ognjištima vise gvozdene verige, o koje se vješa sud, pa da iznad vatre visi, dok se u njemu kuha jelo. Dim se onda diže, te u koliko može prodire kroz slamu na dvor ili suklja kroz prozorčiće, a puno ga izlazi na dvor i kroz vrata. Slama je iznutra začagjila, zidine su takogjer pocrnile od silnoga dima. Kuća se prozračivala pomoću njezinoga uregjenja, što vrijedi vazda, to jest pomoću otvora za to na kući odregjenih, pa makar bila i sama vrata. Narod je oduvijek znao cijeniti korist i čistoću zraka po zdravlje, s kog je razloga po suhu i vedru vremenu iznosio pokrivke i prostirke izvan kuće, da se prozrače, a u gradovima se to čini prigodom bijelenja i tranja kuće. Osve se rijetko znalo za spavanje u krevetima ne samo po selima, nego i po gradovima, što bi po zdravlje bilo mnogo probitačnije, nego li spavanje bez kreveta, bez kojih je još i sada ogromna većina kuća po starome običaju, dok se u drugom koje čemu krenulo na bolje u korisnijem i naprednijem pravcu.

Čistoća uopće i način življenja.

Po gradovima se dakle u velike pazilo na čistoću kućne unutrašnjosti, vanjštine i svega, što je spadalo pod kućni krov, pa bilo to sugje ili ma kakvo drugo pokućstvo. Za kuhanje se jestiva upotrebljavalo isključivo bakreno sugje, a i jelo se iz bakrenog sugja. I jedno se i drugo sugje pravovremeno kalaisavalo. Moglo se u čaršiji kupovati i tanjura, ali se malo gdje jelo iz njih osim u domovima katoličkih svećenika. Drveno se pokućstvo sastojalo iz različitih bojadisanih sanduka i sandučića, a kuhinjsko iz lopara, sinije i oklagije. Stolovi su se rijetko gdje vigjali u kućama, a došljedno tome i stolice. Sjedilo se po zastrtim podovima i sećijama, a jelo se za sinijama. I ovo je bilo shvatljivo: nije smjelo ništa biti u kući, što podsjeća na kaure i kaursku zemlju. Na čistoću se dvorišta takogjer mnogo gledalo, no tim manje na čistoću ulica, čaršija i samih gradova, s toga se o tome dade malo govoriti; svakako je bolje mimoići opširnije pisanje, kad se u Hercegovini onog doba ne zna o kakvom poljepšanju kojeg mjesta, bilo nasadima, šetalištima, drvoredima, ili čim bilo drugim. Nema govora ni o polijevanju ulica vodom za velikih ljetnih sparina. Najmanje se pažnja posvećivala klaonicama. Znalo se, valja reći, mjesto, gdje se stalno klala marva, prodavalo i kupovalo meso, ali sve to bivaše na otvorenim mjestima po gradovima ili u njihovoj neposrednoj blizini. To dakle nije bilo u redu sa zdravstvenog gledišta, jer se okolni vazduh okuživao neugodnim vonjem. Nečistoće se nalazilo, to se ne da poreći, ama su za nju bili odgovorni oni, kojih se ticalo, a to su bili upravljajući faktori. Češće su se s raznih uzroka pojavljivale epidemične bolesti, kojima se nije lake ruke moglo stati na put, dok ne bi uminule same. Narod je slabo znao, a još slabije vjerovao, da bolest može biti prelazna, pa da se može nečuvanjem dalje širiti; stoga se pohagjalo i obilazilo bolesnike u svakoj bolesti, a to nije imao ko braniti. Bolesti su se većinom liječile ljekarijama, što bi ih preporučivali iskusniji narodni ljudi ili žene. Kuće su zidane po jednostavnome planu, ili bez ikakva plana. Namještaj u kućama nižih narodnih slojeva bješe gizdav, skupocjen i trajan. Prema narodnom se imanju priugotovljala i svagdašnja hrana zdrava i snažna. Narodna jestiva bjehu jednostavna pretežnijim dijelom, jer ne bijahu mnogovrsna, ali obilna i ukusna. Više se suda s masnim i slasnim jelima iznosilo na sinije u begovskim, aginskim i gazdinskim kućama. Kuhana se hrana gotovila na posve jednostavan način, obično u poklopljenom sugju, te se tako više snage u sudima zadržavalo, nego li isparavalo. Uz ma kakvo je jelo i smok glavna hrana svemu narodu hljeb. Otalen je i potekla narodna riječ: “Dok je hljeba, nije glada.” Ova riječ nije baš potpuno na svom mjestu, ako i ne da suh hljeb umrijeti od gladi. Nema snage bez mrsne hrane, a to narod vazda dobro znade, s čega vazda prednost daje mesu. Hercegovački je narod priviknut jesti bravetinu kuhanu i pečenu, a preko zime osušenu takogjer. Trošilo se od vajkada i govegje meso kuhano i suho, ali manje zbog pomanjkanja goveda. Po selima se uz bijeli smok i bravetinu trošilo i svinjsko meso, ako ga je ko imao. Nije se doduše od strane muslimana branilo seljanima gojiti svinje, ama su se sami seljani ustručavali gojiti ih, jer begovima i agama nije bilo drago ni čuti glasa krmećega, a kamo li vidjeti krme, kad bi dolazili svojim kmetovima u sela. Iz ovoga se razumije, zašto se nije smjelo krme protjerati kroz koji grad ni za živu glavu. Svako se zgotovljeno jelo za ručak i večeru unosilo i metalo na siniju u jednom sudu, iz kojeg bi onda sjedeći po podu okolo sinije sva kućna čeljad jela kašikama i pantaruljima (viljuškama), već prama tome kakvo je bilo jelo. Ko je htio, mogao je trošiti piće u kući svako doba, a na izvan doma kako gdje, jer je bilo potrebno držati na umu: čim pijevac na sjedalo, domaćin u kuću, a mlagji osobito. Sreća je po hercegovačka sela, što odveć malo troše alkohola. Naredbe su vlasti opstajale o dozvolama držanja i točenja pića, ali se nijesu onako vršile kao što je trebalo. Koliko je mehandžija mogao, onoliko je i držao pića, a prodavao ga, pošto se dalo, bez ikakva nadzora i plaćanja izrade. Tako isto bješe i sa ostalim vrstama čaršinskih radnja. Kao što se narodna gradska kuhinja više, manje držala orijentalnoga recepta, tako je i nošnja haljina muških i ženskih bila osebujna. Od europejske nošnje nije bilo ni spomena, niti je smjelo biti. Jednostavno se nije dopuštalo ništa nositi, što bi iole podsjećalo na modernu nošnju, a zabrana je europske nošnje u Hercegovini imala svakako opravdana razloga. Ta preko granice se gledalo u Austriju! Domaće se odijelo muško i žensko odlikovalo vrjednoćom i ustrajnosti, pa krojem i izradom, te je u potonjem dvoma odgovaralo istočnim zahtjevima i ukusu. Bogata je i ugledna bila odora imućnijih narodnih slojeva, a osobito pak narodnoga islamskoga plemstva višeg i nižega. Svu je opravu bez iznimke izragjivala sila radnih ruku narodnih vještaka, a ne sila tvorničkih parostroja. Muslimani su i s najboljom i s najgizdavijim rahtom (opremom) konje jahali, dok to nijesu mogli gledati u svojih krštenih sugragjana, rad šta se u ovih nije moglo, a ni smjelo vidjeti onako šta, jer se po mnijenju muslimana ne bi znalo onda, ko li je

gospodar, ko li podložnik-raja. Sirotinja se nosila prema poštenoj zaradi sa svojih deset nokata, ni ne misleći, da se i odijevanju i gizdanju natječe, ili čak da prestigne većeg i imućnijeg od sebe.

Društveni odnošaji.

U četiri kadiluka onoga vremena i to: fočanskome, nevesinjskome, gatačkome i bilećkome, to jest u kadilucima do Crne Gore, živilo je izmiješano muslimansko i hrišćansko pučanstvo, prvo pretežnije po gradovima, a drugo po selima. U kadilucima: ljubuškome i trebinjskome živilo je muslimansko, hrišćansko, a u prvom dobrim dijelom i kršćansko pučanstvo. U kadilucima: stolačkom, ljubuškom, mostarskom i konjičkom, to jest u kadilucima bliže Dalmaciji živilo je po selima ponajpretežnije kršćansko pučanstvo, a po gradovima muslimansko i hrišćansko. Zajedno se narod svih triju konfesija kroz vjekove na istoj grudi izgajao i rastao, a ista ga gruda opet primala u svoje krilo. Koliko je god činila oprijeke vjera izmegju jednih i drugih i trećih, toliko ih je nasuprot tome držao u zajednici jedinstveni govor, pa mnogi isti ili srodni običaji. Nije dakle bilo moguće živjeti bez megjusobnog druženja i sporazumijevanja. Jedino je poznato, pa se s toga ističe, da su se vazda, te i prije za vrijeme ustanka bolje gledali muslimani s kršćanima nego s hrišćanima. Hrišćani su u pograničnim kadilucima podupirali crnogorske težnje na štetu turske carevine. U onim je kadilucima palo mnogo turske vojske i turskih prvaka, a to su dobro znali i pamtili hercegovački muslimani. “Ne vjeruj hrišćaninu” govorio bi često Hamzi beg Rizvanbegović, “ni kad s tobom jede i pije, jer sve gleda, kako će ti izvrnuti čanjak na glavu.” Ili ovaj govorio ovako, ili onaj onako, glavno ipak ostaje, da se živovalo i drugovalo. Ne može se u tom pogledu dati pravo onima, koji su svojim perom crtali u najcrnjim bojama društvene odnošaje i inače stanje naroda u Hercegovini. Dašto da su i najmanje sitnice i nesuglasice izmegju krsta i islama tendenciozno preko svake mjere pretjerivane. Prvi su se austro-ugarski državljani, prešav u Hercegovinu po okupaciji, uvjerili o dobroti i skladu narodnome, pa još ni danas nije pomućeno skladovanje u masama, akoprem je probugjena živa narodna hrvatska i srpska svijest. Ljudi su se s ljudima sastajali po gradovima u kahvama, dućanima i magazama po čaršiji, gdje bi govorili o svojim dnevnim potrebama, kahvu pijući i duhaneći. Begovi su i age obilazili svoje kmetove, a kmetovi su dolazili svojim begovima i agama sve, dok nije planuo ustanak po svim stranama kršne Hercegovine, te poremetio dotadanje stanje. Ovdje je potrebno razlikovati gragjanski stalež od seoskoga. Ovaj se zadnji stalež odupro na pušku i na nož, a prvi je simpatizirao sa pokretom i ustankom. Megju seljanima je i muslimanima prestalo svako općenje, čim su prekinuli begovi i age ili subaše im svoj dolazak kmetovima. U gradovima su bili ljudi upućeni jedni na druge i ne htijući. Kršćani su i hrišćani morali svejedno držati s muslimanima, jedno da prikriju svoje simpatije spram ustanka i ustaša, a drugo im je život i imanje bilo u muslimanskim rukama, pak su mogli svaki čas postradati. Muslimani su naprotiv jednako bili prisiljeni držati sa svojim kršćanskim i hrišćanskim sugragjanima, jedno, ne bi li preko njih djelovali i uplivisali na ustaše, da se primire i polože oružje, a drugo su se mogli i gragjani barem koji odreći praga, žene i djece, te prebjeći k ustašama, a onda eto zla još i gorega. Bilo je nešto i trećeg, što je prinukavalo muslimane na pažnju sa svojim inovjernim sugragjanima, a to je pomisao na moguću promjeni državne vlasti. Što je kome od gragjana bilo na srcu, ono nije smjelo biti na jeziku, a strepili su s neizvjesnosti svi skupa gragjani. Dosta su se puta nenadano i naglo čaršije zatvarale, dosta se puta slušao poklik, da treba najprije poklati sve, što ima krsta po gradovima, pa ipak nije nigdje u svoj Hercegovini došlo do kakva strahovita krvoprolića, što bi ga bili počinili muslimani, a do čega je moglo lasno doći. Vrelo je i kipilo pune tri godine; puščana su zrna zujala, a plamenovi lizali mnogu seosku čagjavicu. Gragjani su se pored svega toga lijepo pazili, jedni druge potpomagali, preporučivali, zagovarali i branili. Razumije se ljudi trezveni i razboriti. Bilo je i biće vazda uz ljude i neljudi, nakomica, zlikovaca i siledžija, ama ih je bilo i biće sa svake strane, samo što kršćanskim i hrišćanskim nije moglo ni smjelo paliti, što je palilo muslimanskim, jer su se oni uvijek pouzdavali u zagovor i obranu svojih islamskih prvaka i odličnjaka, premda vrli i uvigjavni ljudi nijesu svagdje odobravali nasilničkih i zlikovačkih djela, nego su dapače znali nekad većim, nekad manjim uspjehom obuzdati strasti zanešenjaka i smetenjaka, koji su htjeli iskaljivati i rastresati svoju silu i moć nad rajom. Pred njima se strepilo dan i noć od straha, a pred uglednijim i starijim od straha i poštovanja, jer drugačije ne bi valjalo. Strahovalo se dakle na svakom koraku i osjećala se sila gospodara, ali niti od sviju, niti u onakoj groznoj mjeri, kako se objavljivao izvanjskome svijetu. Ko je pravo orao i pokoravao se, onaj se nije kajao. S jedne strane uzajmljivalo, a s dvije vraćalo, pa bilo krivnje i tamo i amo.

Bogoštovje.

Ustanak je zatekao u kršćana katolika u Hercegovini jednu biskupiju sa biskupskom stolicom u Mostaru. Pred ustanak je i za ustanka ova biskupija brojila 26 franjevačkih župa; biskup takogjer bješe iz franjevačkog reda, a zvao se fra Angjeo Kraljević, te stolovaše u Vukodolu kraj Mostara. Počam skoro od lijeve obale rijeke Neretve i pritočice joj Bune pa do Trebinja bješe 7 župa, u kojim su bili župnici svjetovni svećenici. Ovo je 7 župa sve do godine 1886. spadalo pod upravu biskupa dubrovačkoga, pošto stara trebinjska biskupija nije mogla biti obnovljena ni uspostavljena. Godine 1886. po odredbi sv. Stolice bude svih 7 župa dodano pod nadzor i upravu biskupa mostarskoga. Hrišćani su pravoslavni isto tako imali jednu mitropoliju sa mitropolitskom stolicom takogjer u Mostaru. Čitava je mitropolija brojila oko 50 parohija, jer pod duhovnu upravu mostarskoga mitropolita pripadahu kao i danas parohije kotara fočanskoga i čajničkoga. Mitropoliti su bivali Grci. Zadnji se Grk mitropolit u Hercegovini zvao Ignjatije, a bio je rodom iz grada Smirne u Maloj Aziji. On je došao iz Turske preko Dubrovnika baš uz ustanak. Kad se vozio u kočiji cestom pokraj Neum-Kleka, jedva je živ umaknuo kršćanskim ustašima, a da ga nijesu satrli i uništili, jer su držali, da dolazi iz Turske još više mutiti po Hercegovini. Zahvaliti se imao jedino austrijskoj kočiji, u kojoj se vozio i koju nijesu htjeli napadati ustaši. Pošto se Ignjatije smjestio u Mostaru, ostao je hercegovačkim mitropolitom čak do godine 1888., koje je godine morao ostaviti Hercegovinu za uvijek. Otišao je iz Mostara preko Sarajeva dalje u Tursku. Na njegovo je mjesto Nj. Vel. car i kralj Franjo Josip I. imenovao iste godine hercegovačkim mitropolitom prvog domaćeg sina rodoljubivog Leontija Radulovića, kojega žalibože do malo snagje ljuta bolest i sruši ga u grob. Smrtni mu ostanci počivaju u mostarskoj sabornoj crkvi. Na mitropolitskoj ga stolici naslijedi 1889. opet domaći sin Serafim Perović, koji je umro 1903., a od tada je mitropolit treći Hercegovac Petar Zimonjić. Kršćansko-katolički biskup Kraljević u brzo po okupaciji umre naglom smrti na službenom pohodu u Konjicu, gdje je dostojno i sahranjen, a na biskupskoj ga stolici naslijedi bivši provincijal fra Paškal Buconjić. Dok se narod mirno vladao, obdržavale su se redovno i službe Božje u crkvama sve do uoči ustanka bez zapreke, a kad je buknuo ustanak, nema nigdje redovne službe Božje u župama trebinjske biskupije izuzev jednu jedinu župu u Prenju-Dubravama. Prenjski se župnik don Šćepan Putica nije nikad udaljivao iz svoje župe i obdržavao je službu Božju svečanim i radnim danom. Pobožni je narod dolazio svetkovinom slušati riječ Božju makar i sa strahom osim onih, koji su se bili odmetnuli u ustaše. Župnik je stolački iz čista straha umaknuo bio u Dalmaciju. Župnik je iz Doljani kraj Gabele morao prebjeći u Dalmaciju, a isto tako župnici: hrašnjanski, gradački i župnik sa Trebimlje, dok se župnik iz Ravnoga don Ivan Musić kao vojvoda stavio na čelo kršćanskih ustaša. Kako je sa službom Božjom u kršćanskim župama trebinjske biskupije, onako je bilo i po hrišćanskim parohijama ljubinjskoga, trebinjskoga, nevesinjskoga, bilećkoga i gatačkoga kotara. Iz spomenutih se kadiluka bilo sveštenstvo ili pridružilo ustašima ili prebjeglo u Crnu Goru. Vrlo je značajno, da su hercegovački franjevci i javno i tajno najviše radili i podupirali ustanak, a iz njihovih se župa osve malo naroda pridruživalo ustanku; no i to je vjerojatno bilo od strane franjevaca dobro proračunano, pa pri kraju nije izostao uspjeh njihove zrelo smišljene i oprezno vogjene politike. Muslimansko žiteljstvo širom Hercegovine imalo je kao vladajući elemenat svoje bogomolje s visokim, bijelim munarama na najljepšim i najpristupačnijim mjestima; i groblja su muslimanska zapremala, kako se i danas vidi, najuglednija i najpristalija mjesta u gradovima. Kršćanske i hrišćanske crkve stajahu obično naizvan gradskih kuća odaljene, kako bi glas zvona što manje i slabije dopirao u grad i da što manje ozlovoljuje muslimane. Gdje se pobunio narod i prihvatio za oružje, onamo su bila zvona zamuknula, a crkve opustile. Ovdje ću napomenuti nešto o dvjema hercegovačkim crkvama iz podalje dobe prije ustanka. Prva je hrišćanska crkva u Stocu pri strani izvan grada. Ispod crkve je podno strane mahala zvana “Poljuba”, pod kojim se imenom razumijeva i strana s crkvom. Kad se bila ova crkva dozidala, pokrila i uredila, morala se i osveštati 1870. Osveštanje je obavio mostarski mitropolit uz prisutnost mnogih hrišćanskih sveštenika. Osveštanju je prisustvovao i kršćanski katolički župnik iz Stoca don Lazar Lazarević. Po svršenom je činu osvještanja trebalo zazvoniti zvonom u zvoniku u znak slave i veselja. Od svih se prisutnika ne usudi nitko potegnuti za konop, do samoga župnika Lazarevića, koji izjavi pred svima prisutnicima sveštenstva i naroda, da će neustrašivo zazvoniti, i ako bude potreba umrijeti od puščanog zrna za vjeru Isusovu.

Zazvonio je i - ostao živ.

Druga je kršćanska crkva u Mostaru na jednome od najljepših gradskih mjesta ama - s kraja. Za ovu je crkvu dao mjesto Ali paša Rizvanbegović, a dozvolu je za gradnju dao sultan iz Stambola Abdul-Aziz i priposlao svoju carsku pripomoć za gradnju crkve, kako o tom jasno svjedoči i natpis urezan u ploči iznad glavnih crkvenih vrata:

Ovaj hram bi posvećenna čast sv. apostolima

Petru i Pavlu.Car stambolski mnogo dragovoljni

dade ugodno mjesto za gragjui još k tome groša pedeset kesa.

Puk kršćanski pomoć dade malu.

Mostarska je crkva glavna tečevina pokojnoga biskupa fra Rade Barišića, koji je za nju dugo vojevao, dok je savladao otpor i protivštine zanešene muslimanske svjetine. Zna se, a iz gornjeg se i vidi, da su sultani kao vladari bili skloni svojim kršćanskim podanicima istočne i zapadne crkve. Gradnji su se crkava i podizanju zvonova opirali i protivili domaći muslimani uopće, a osobito prostaci i vjerski zanešenjaci ili fanatici. Istom su onamo od prvoga i drugoga dolaska Omer paše donekle, ako i prividno, počeli bivati snošljiviji spram kršćanima i hrišćanima. Što se od Omer paše do ustanka sagradilo crkava i podiglo zvona, to se imalo zahvaliti volji i dozvoli sultanovoj te vojsci, koja je po mogućnosti štitila provagjanje carske volje i carskijeh naredaba, što su i ne htijući morali rešpektirati urogjeni muslimani u Hercegovini, čak i dok je trajao ustanak izuzev pobunjene krajeve.

Nastava

Škole su postojale u Hercegovini i o školstvu se dade govoriti. Muslimani su imali svoje mektebe za djecu obojega spola. Mektebi su onda bili, kao što su i danas uregjeni na čisto vjerskoj podlozi. Učila se tursko-arapska slova, čitanje raznih sufara (početnica), čitanje kitaba (čitanaka) i musafa ili kurana. Dalje se u mektebima učila sva početna nauka o islamu i turkovanju. Od viših škola postojaše medresa i ruždija u Mostaru. Imućniji su roditelji slali svoju djecu u Carigrad, da ondje kao u duševnom i političkom centrumu carstva nastavljaju daljne nauke i da se pripreme za razne pozive u državnoj službi. U mektebe su mogli slati svoju djecu i nemuslimanski roditelji, samo ako su gdje htjeli, da im djeca nauče turski čitati i pisati, pa da onda uzmognu stupiti u državnu službu. Kršćani su katolici i hrišćani pravoslavni imali svoje pučke škole u gradovima, u kojima su bili brojem dosta jaki. Škole su većinom pohagjala djeca obojega spola. Iznimku su činile škole po samostanima katoličkim i pravoslavnim. Mostarska se pučka škola za kršćansku djecu nalazila u župnome stanu i pohagjala su je muška djeca, dočim su ženska djeca ondje počela istom ići u školu, kad su došle sestre milosrdnice. Sva je Hercegovina imala dva franjevačka samostana: na Širokom Brijegu i na Humcu. Oba su samostana imala po jednu školu. Samostanske su škole spremale kršćansku djecu za redovnike, pa su djeci stoga i nastavnici redovnici. Po svršenijem su početnim naukama odlazili gjaci u Italiju i Ugarsku radi više bogoslovne nauke i naobrazbe. Svršiv propisane nauke bili bi zaregjeni, te bi se vraćali u domovinu kao potpuni svećenici. Svjetovno je svećenstvo svršavalo veće prednauke u Dubrovniku, a druge visoke u Rimu. Redovnik je bio nastavnikom takogjer u mostarskoj dječačkoj pučkoj školi, ali su se djeca pripremala za gragjanski život kao i u ostalim sličnim školama, u kojima podučavaju djecu svjetovni učitelji. Škole su imale svoj nužni namještaj posve u redu. Ni od potrebnih učila nije manjkalo ništa; dapače su visile o zidovima i bojadisane slike za prirodopisnu nastavu. Kako su bile snabgjevene kršćanske onako su bile snabgjevene i hrišćanske škole. Hercegovina je odavna imala četiri hrišćanska pravoslavna manastira: Žitomišljić, Zavala, Duži i Dobrićevo. Od sva četiri rečena manastira imagjaše samo prvi duhovnu školu. Hrišćanski su duhovnici daleko zaostajali za kršćanskim školskom spremom i općom naobrazbom, ali su jedni i drugi bili učitelji naroda i narodne uzdanice - mladeži. Gdje nije bilo škole, a bio je duhovnik, tu bi on prikupljao mladež, poučavao je i upućivao. Makar su se u svim narodnim pučkim školama učili svjetski predmeti potrebni za svagdanju život, ipak se sva nauka temeljila na vjerskoj osnovi. Već sami narodni nazivi po selima i gradovima: puk, pučanstvo, pučka škola, pučka misa, pučke haljine itd. jasno karakterišu osebujnost hrvatskoga plemena u Hercegovini. Kršćani su dobavljali nastavne knjige za školsku

djecu iz Zagreba, a hrišćani za njihovu djecu iz Novog Sada. Evo i ovog jednog dokaza, kako su se kršćani katolici priznavali Srbima, kako bi to htjele uvjeriti vasioni svijet srpske šoviniste. Ta ne će Hrvat hercegovački nikud dalje od centruma sviju Hrvata; nikad nije težio ni Avali ni Lovćenu. Mjerilo je učevnog gradiva sviju škola i u svim razredima bila isključivo volja nastavnikova; došljedno je tome i način nastavljanja zavisio o volji i uvigjavnosti njegovoj. Roditelji su sobom dovodili i upisivali djecu u školu. Učitelji su primali djecu vrlo prijazno i odregjivali mjesto u klupama, gdje će koje dijete sjediti. Učitelji su imali pri ruci upisne knjige, u koje su bilježili svako dijete, koje istom prvi put stupa preko školskoga praga. Vodile su se takogjer tačne bilješke o polasku djece i o njihovome napredovanju u školi. Nijesu se pisale ni roditeljima slale mjesečne obavijesti. Izjava je učiteljeva to nadomješćivala roditeljima, kad god bi oni zapitali za uspjeh svoje djece; i propitkivali su mnogo, kako im djeca u školi slušaju i uče. Po uspjehu se u naukama odregjivao prelaz iz nižih razreda u više, a bijahu svega četiri razreda. Išlo se u školu i učilo se dan na dan, osim redovnog nedjeljnog praznika četvrtka, nedjelje i ine koje zapovjedne svetkovine. Po gradovima se nalazilo dosta odraslih pismenih ljudi i mladeži, a po selima u toliko, u koliko su koga poučili duhovnici kršćanski ili hrišćanski. Vanredno je bivalo veselje roditeljima, svojti i prijateljima po gradovima i po selima, kad bi im se dijete osposobilo, da umije za vrijeme obdržavanja službe Božje čitati poslanicu ili apostol. Nastavne knjige za kršćanske škole bjehu: bukvari, čitanke, računice, katekizmi i biskupovače. Poznavanje se slova učilo s tablice od ljepenke, na kojoj bijahu najprije abecednim redom otštampana mala slova, a ispod njih velika. Jedna su se i druga slova morala po svome obliku dobro razlikovati, a još bolje utuviti u glavu i pamtiti po redu i na preskok, jer se bez toga nije moglo prijeći u bukvar i kasnije u čitanku. Abeceda se čitala redom: a. be, ce, če, će, de, dje, e , efe, ge, aha, i, je, ka, ele, lje, eme, ene, nje, o pe, ere, ese, eše, te, u, ve, ze, že, dže. Ščitavanje je utuvljenih i upamćenih slova išlo u glavu veoma teško i sporo. Ovako su se sastavljala i ščitavala slova: eme-a-ma, eme-a-ma-mama, ili aha-i-hi, te-ere-o-tro-hitro itd. Teškome su ščitavanju slova odgovarale i teške kazne: zatvor, klečanje, šibanje po dlanima i po debelom mesu pregnuv krivca preko klupe ili ga uzjahav na kojega mu druga-konja. Najveća se vrijednost polagala na čitanje, pisanje i računanje. Čitalo se iz bukvara i čitanaka; vjeronauk se učio iz katekizma i biskupovača; računalo se na školskim tablama i napametno; pisalo se perom i mastilom odmah u pisanke. Djeca su takogjer učila pjevanje. Najobičnije su se pjevale pjesme, od kojih evo navodim stihove.

Hej veselo, mili druziUzgodno je naše žiće...

Bubanj silno budiNas u boj krvavi,

Oj Hrvati, ustanimo svi...

Osim što se pjevalo na glas, učila su djeca i govorila takogjer pjesama i napamet. Tako su se učili napametno stihovi:

Od crnoga praha pocrnismo,Od živoga ognja izgorismo,

A ne će nam dobra pomoć doćiOd cesara Maksimilijana,

Ali prije nego izginemoHodte, braćo, da se zagrlimo.

To jest, kako je Nikola Zrinović, ban hrvatski, opsjednut u Sigetu, govorio svojoj družini. Evo stihova početnih još od jedne druge hrvatske rodoljubne pjesme:

Mala četa stajala vojnikaKod Gojita prot neprijatelja,

Mala četa, al srca velika,Sve junaci iz primorskih strana,

Na čelu im Knežić kapetane,Zelen listak sa hrvatske grane.

Još i sada živu oba iz one dobe hrvatska učitelja stolačke pučke škole: don Angjelko Glavinić, nadžupnik u Trebinju, koji je nakon nekoga vremena učiteljevanja otišao na daljne nauke u Dubrovnik i Rim, te postao svećenikom. Drugi učitelj bješe Mostarac Ivan Vlaho. Živi i učitelj mostarske pučke škole fra Angjeo Nuić. Da li ima još gdje koji u životu, nije mi poznato. Spomenuh žive svjedoke, koji će potvrditi istinu mojih navoda o hrvatskoj, ako i ne posve probugjenoj svijesti kršćanskoga pučanstva u Hercegovini. Školski su namještaj, učila i potrepštine djeci podmirivali roditelji. Kršćani ne imagjahu u tu svrhu nikakovih općinskih ni crkvenih fondova. I plaćali su svjetovnim učiteljima u ime truda mjesečno po 40 novčića za svako dijete. Gdje je iko znao čitati po gradskim i seoskim kućama u Hercegovini, onde je malo u kojoj kući manjkao Kačićev Razgovor ugodni, te bi se u dokolici čitao pravom nasladom. Po ljetnim bi se svečanim dnevima okupljale komšije seljani u kakvom hladu pod granatim drvetom i pozvali bi k sebi u društvo one, koji su znali čitati Kačića, pa bi im naizred iz njega čitali junačke pjesme o Juri Kastriotiću-Skender begu, Zrinoviću, o hrvatskim junacima iz ravnih Kotara, o opsadi Beča, o padu Carigrada i mnoge druge. Što su ljeti činili po hladovini čitaoci, ono su zimi na sijelima objavljali guslari pjevajući uz gusle javorove. Prelazeći sada na govor o hrišćanskim školama napominjem, da sam neko vrijeme za ustanka pohagjao hrišćansku osnovnu školu u Stocu s nekoliko drugova. Njihove se škola nije zatvarala nikako, a kršćanska jest često. Nekad nije bilo učitelja, nekad se viknulo: “Eto ustaša!” Prekidanje je škole i prinukalo kršćanske roditelje, da svoju djecu šalju u hrišćansku školu. Što je škola bilo, svuda su bile lijepo uregjene i svim potrebnim opskrbljene. Nastavne knjige bijahu svuda jednake: bukvari, čitanke, računice, katekizisi, a za početnu nauku staroslavenskog jezika časlovac. Početna se slova za čitanje zvahu azbuka, koja glasi: az-a, buki-b, vjedi-v, glagoli-g, dobro-d, jeste-e, živjete-ž, zemlja-z, iže-i, j, gj, kako-k, ljudi-l, mislite-m, naš-n, on-o, pokoj-p, rci-r, slovo-s, tvrdo-t, uk-u, frt-f, hier-h, ci-c, čvr-č, ša-š, lj, nj, ć, dž. Sricanje je azbuke kao i sricanje i ščitavanje azbuke: mist-a-ma, mist-a-ma-mama; mist-e-me, rci-a-ramera; naš-i-ni, ka-ko-ko, lud-a-la-nikola; rci-i-ri, buki-a-ba-riba. Kazne nijesu sve bile jednake onima u kršćanskim školama, a što se mora istaknuti, nijesu bile ni onako oštre, nego su bile daleko blaže, što je i na djecu znatno uplivisalo u pogledu poštivanja učitelja. Hrišćanske su škole takogjer polagale najveću važnost na čitanje, pisanje i računanje. Način se nastavljanja podudarao u jednim i drugim školama, kao mjerilo učevnog gradiva. Pjevanje se učilo crkveno i svjetovno narodno. Naizvan škola, ko je umio po gradovima i selima, čitao je narodne pjesme o boju na Kosovu, o uskocima i hajducima, a gdje se nije umjelo čitati po selima, ondje je čitanje nadomješćavao narodni guslar. Dakle se školom, izborom štiva i pjesmama razilaze kršćanski i hrišćanski i prije ustanka. Ni u hrišćana nije bila probugjena svijest, što će posvjedočiti svaki od njih, koji se živo sjeća one dobe i koji hoće reći istinu, a što je i u uvodu razloženo. Narod je o vlastitom trošku uzdržavao škole i učitelje. Njima je to bilo puno lakše i zgodnije, jer su imali svoje crkveno-školske općine i fondove. U njihovim se fondovima uvijek nalazilo novaca, pa se moglo i u zajam podizati, ako i ne onoliko, koliko danas. Možda će se kome nametnuti pitanje iz pregjašnjega: Kako su se smjele u školama kršćanskim i hrišćanskim pjevati narodne rodoljubne pjesme? Na ovo je pitanje veoma lagan i jednostavan odgovor. Škole su ponajviše bile izvan gradskih kuća u blizini crkava, a državna ih vlast nije nadzirala, već ih ostavljala i prepuštala same sebi. Da je državna vlast strogo pazila i nadzirala po dužnosti pučke škole, ne bi se bila čitala ni tiho pjevala iz čitanaka u kršćanskim školama austro-ugaraska, odnosno i hrvatska pučka himna “kraljevka”. Ne bi se bilo što šta propušćalo sigurno ni u hrišćanskim čitankama. Vidi se dakle, čime se doneklen čeličila i na otpor zagrijavala narodna duša jednoga i drugoga kršćanskoga svijeta. Kršćanske konfesionalne škole, izuzev samostanske, prestadoše bitisati u Hercegovini odmah iza okupacije.

Obrt

Hercegovački se narod bavio od starina obrtom prama svojim svakdanjim životnim potrebama i prama duhu vremena, u kome živi. Duh se onog predustanačkog i ustanačkog vremena isticao osebujnošću istočnoga rada i izrade. Industrije i obrta na veliko nije bilo, a nije ni moglo biti, nego je samo opstajao obrt na malo ili zanati u malom. Zanačije su izragjivale razne predmete u dućanima pomoću potrebnog alata. Izragjivanje je pojedinih stvari napredovalo sporo, ali sigurno, te su izragjivane stvari bile lijepe, tvrde i trajne, a pri prodaji znatno velike cijene, jer bješe roba skupa, a novac skup. Sve su zanačije bili ljudi trezveni i radini. Pravovremeno su svoje radionice ili dućane otvarali i zatvarali, svog posla gledali i čuvali. Teškim trudom zaragjeni novac nijesu rasipali, nego su ga trošili, kako su iziskavale dnevne potrebe. Svaki je od njih računao na

iznemoglost i starost, pa nastojao, da od zaragjena novca što god više uštedi za crne dane. Glavni su zanati bili: kovački bravarski, zlatarski, sahačinski, puškarski, terzijski (krojački), obućarski i tkalački. Kovači su priugotovljali kućno i poljsko orugje, konjske ploče i čavle. Kućno orugje: sjekire, lopatice (ćusegije), mašice, ožege, sadžake i verige; poljsko orugje: lemeše, motike, krasne ili trnokope i lopate. Bravari su pravili: brave i ključeve, kantare, kantariće i satijerne (jednokrake terezije). Zlatari su kovali svakovrstan nakit od čiste srme, a mnogi su predmete takogjer pozlaćivali zlatom iz rastopljene rušpe ili rubije (zlatni turski novac). Za ljude su se kovali svakojaki srebreni lanci za sahate; kovale su se i srebrene kutije, u kojima su se nosili sahati i čuvali za pasom. Većinom su se nosili sahati bez gornjeg poklopca, pa bi se moglo razbiti staklo noseći za pasom sahat bez kutije. Daleko se više kovalo i izragjivalo srebrenog uresa za ženskadiju. Tu su se salijevale srebrene puce, što su ih pomoću svilenog zeha uplitale i na dnu pletenica nosile niz legja mlade žene i djevojke. Salijevale su se na ruke srebrene halhale i ploče za rešmeta i belezuke od merdžana. Kovalo se srebreno prstenje, burme i vitice. Za seoski se ženski svijet izragjivalo takogjer prstenje, burme i vitice, pa raznovrsni lanci, što se o njima nosilo mnogovrsnih novaca po fesovima na glavama i po prsima. Mnogo su kovane srebrene ploče na pasove. Sahačije su vješto popravljale sahate. Cijevi se velikih i malih pušaka nijesu gradile, nego su se dobavljale gotove, a puškari su bili pozvani, da ih prirede za uporabu. Oni su izragjivali: kundake, jabuke, čarkove i pasove. Bogataši su imavali jabuke malih pušaka srebrom okovane, a kundake velikih pušaka sedefli pločicama poljepšane tim, što su pločice bile po kundaku urezane. Terzije su radile svečanu odoru za muške i za ženske. Za muške: koparane, džamadane, fermenove, čakšire i dolame. Za ženske: salte ili škuteljke, ječerme, kratke i duge anterije; i vezle su terzije džepove za skupocjene dimije svilenom i zlatnom žicom, što se opažalo i po džepovima i tozlucima muslimanskih plemića. Terzije su ukusno znale podstavljati haljine kunom i lisičinom, što se imenito opaža na ćurcima. Obućari su zgotavljali: čizme, otvorene i zatvorene cipele, firale, šarpelje i drugo koje šta. Tkaoci su tkali: harare, strunjavice i uprtnice torbe te konjske pokrovce i mutape. Ni ženski svijet nije dangubio: tkalo se i vezlo se. Malo se gdje nalazila kuća, u kojoj nije bilo stana. Naravno se izuzimaju kuće imućnika. Pamuk se kupovao, pomoću osnivača i mosura osnivao, pomoću vratila navijao, a pomoću nita i brdila na stanu uvodio i vrijedna je tkalja bez tkala. Od izatkana se beza krojila i šivala obična kućna prtenina. Tkali su se što gdje i upravo krasni, divotno išarani ćilimi od same čiste vunene pregje. Ovu su pregju prele i bojile žene, koje su se u boje i bojenje izvrsno razumijevale. Ćilimi su radi ljepote i trajnosti imali i doličnu vrijednost, te su se skupo prodavali okom na kantar. Sretna je kuća bila, u kojoj je čekrk zvrčao, vitao se vijao, a huka stajala stana i brdila. Vezilje su vezle na gjergjefe zlatnom i svilenom žicom divno i raskošno. Imućnije su djevojke vezle za se, ali više od zabave, dok su siromašnije vezle radi sebe i radi zarade, jer se vezivo lijepo isplaćivalo, a trebala ga je svaka kuća. Iz navedenog se razabire, da je obrt u Hercegovini prama dobi i vremenu bio razvijen vrlo lijepo.

Trgovina i promet.

Mostar bješe onda, kao i danas što je, trgovačko središte za čitavu Hercegovinu. Istočna se roba kretala iz Carigrada u Sarajevo najviše gotova, izragjena. Sarajevo je puno bilo važnije za Hercegovinu, nego li Carigrad, jer se Sarajevo od vajkada odlikovalo izragjivanjem svakojake robe za domaće potrebe, a po orijentalnoj formi i ukusu. Bila je doduše cesta iz Sarajeva preko Ivan-planine u Mostar, no bila je i u vrlo lošem stanju. Trgovci su mostarski odlazili u Sarajevo na konjima, a većinom prijekim putem bez obzira što se dalo putovati cestom. U Sarajevu bi nakupovali robu i pogodili s bosanskim kiridžijama, da im dotjeruju robu u Mostar. Roba se iz Sarajeva gonila na konjima u sanducima, a manje u sepetima. Kiridžije bi natovarene konje pohambirali, to jest poredali jednog za drugijem. U hambir su redali konje tako, da bi se za samar prvoga konja krajem oglava privezao drugi, za drugoga treći, pa onda dalje po više konja. Prvom je samo konju bio uzbačen oglav. Kiridžije su putovale uz konje sa strane pušeći i konje dekajući. Odmaralo se i prenoćivalo u hanovima, kojih se češće nalazilo uz put ili cestu s jedne ili s druge strane. Na drugu se stranu Mostar podmirivao raznovrsnom tvorničarskom i kolonijalnom robom iz Trsta morem do Metkovića, a iz Metkovića cestom dalje u grad. I u Metkoviće su trgovci odlazili i vraćali se na konjima. Kad bi roba stigla iz Trsta, ili bila kupljena u Metkovićima, onda bi dotični trgovci pozvali po povratku u Mostar u svoje dućane kiridžinske starješine kramare i s njima se pogodili, pošto će otići s konjima i dotjerati im robu s Metkovića. Ostali su hercegovački trgovci dolazili u Mostar i kupovali carigradsku i sarajevsku robu. Iz Mostara se spremala roba po kiridžijama u Nevesinje, Bileću

i Gacko, a na drugu stranu opet iz Mostara u Ljubuški i Duvno. Dok je i Stolac s Ljubinjem potezao kolonijalnu robu iz Trsta preko Metkovića, Trebinje se sa ostalom Hercegovinom podmirivalo kolonijalnom robom takogjer iz Trsta, ali preko Dubrovnika. Hercegovina je dakle u trgovačkome pogledu bila upućena na Austro-Ugarsku, Sarajevo i Carigrad. Tvornička je i kolonijalna roba bila umjerene, ako ne niske cijene radi niske carine, što se plaćala pri prelazu robe iz austro-ugarskoga na otomansko područje, a osim toga nije bilo općinskih carinara do li jedne jedine u Trebinju. Naprotiv su tome domaće rukotvorine imale veliku cijenu, a navlastito kovane stvari iz srebra i željeza. Srebrenine su kovane i salijevane iz čista srebra bez pritruhe ikakve druge kovine, a cijenile se po veličini i težini. Čisto je nevjerojatno, da je gvožgjarija mogla biti onako visoke cijene, no doduše valjalo je računati na jakost i težinu stvari, pa na trud, izradu i zaradu majstora. Izmegju ostaloga spominjem, da je cijena jedne motike počimala iznad jedne forinte, a dopirala do dva i preko dva forinta. Cijena je jedne krasne ili trnokopa bila od jedne do jedne i po forinte, a prema tome se kretala i cijena drugih stvari, koje su se naregjivale kovati. Od sarajevskih su se kovova najviše odlikovali veliki noževi sa lijepom izradom kamza (držaka) od bijele kosti ili mrke rožnate tvari. Po držcima su se i nazivali: bijelosapac i crnosapac. S velikijem su ih veseljem kupovali gragjani i seljaci, jer je hercegovački svijet od pamtivijeka mnogo uživao uz raskošnu odoru u nošnji svijetla i gizdava oružja. U trgovini su se ljudi bez i najmanje zlobe i zavisti pazili i podupirali. Megju većinom je ljudi bilo neograničeno vjerovanje u zadanu, tvrdu i poštenu riječ. Bez straha se i novac pozajmljivao megju trgovcima i netrgovcima, i to novac zlatni i srebreni. Sitni se novac promjenjivalo u krupni, jer se krupni a pogotovo zlatni, čuvao lakše i u kući i u dućanu. Roba se po zemlji otpremala i dopremala dosta sporo zbog loših puteva, koji su provagjani naprečac bez obzira na kakvoću tla; glavno je bilo neka se putevima što prije stigne do odregjenog mjesta. Puteva, po kojima se moglo udobno i sigurno voziti kolima, bijaše odveć malo. Najglavniji je svakako bio put iz Mostara u Sarajevo na jednu stranu, a na drugu stranu iz Mostara do Metkovića. Treći je put vodio iz Mostara preko Stoca do Plane, te napokon put iz Trebinja do Dubrovnika. I ostala su mjesta bila spojena lošijim putevima. Telegrafske su žice spajale Mostar sa Sarajevom, Metkovićima i ostalim glavnijim gradovima Hercegovine. Služile su u vojničke i ine državne svrhe, a malo u privatne. Megju telegrafčijama se nalazilo pokraj muslimana i austro-ugarskih podanika, nu ovi su bili rijetki. Bila je takogjer pošta. Silno li se razlikovala od austrijske pošte uredbom, opremanjem i dopremanjem pošiljaka. Baš je preko turskog zemljišta bila provedena krasna cesta austrijska kraj Neum-Kleka, kojom se provozilo iz Dubrovnika u Metkoviće i natrag. Istom su cestom prolazila i poštanska kola-dilidženca - kako ih zvaše narod. Otomanskoj se upravi nije zar svigjalo uregjenje austrijske pošte, pa je nije slično ni uredila bila, nego je svoju poštu bila uredila pomoću konja. U starije je doba gonio poštanske konje tako zvani “tatar” pa se ovaj naziv sačuvao i kasnije sve do okupacije za one ljude, koje je vlast plaćala i slala uz poštu da je gone. Pošta je služila poput telegrafa većinom u razne svrhe vojničke i državne, a mogla su se takogjer spremati i privatna pisma, pa i novac. Pismo bi se prije predanja pošti savilo tako, da bi pisana strana bila unutra okrenuta, a po potrebi se i ponovno zamotalo u drugi čist papir, te bi se zapečetilo, a u pečat bi se utisnuo muhur prstenom, u kog bijahu na gornjoj okrugloj ili četvrtastoj strani urezana početna slova imena i prezimena predavaoca. Za nošenje se i dostavljanje pisama državnom poštom ne plaćaše nikakva propisana pristojba, već ako se što dalo dobrovoljno. Novac se slao zlatni i srebreni zamotan u platno voskom natopljeno i zapečaćeno, muhurom provigjeno. Pošti je bila dužnost obavijestiti pošiljaca o predaji novca i to pismenom potvrdom primca. Ali se narod ipak malo služio državnom poštom, nego se ragje služio svojom narodnom poštom. Ljudi su sa svojim poslovima odlazili iz jednog mjesta u drugo, te bi jedni drugim sugragjani činili usluge time, što bi usput ponijeli sobom bilo novaca, bilo pisama i predavali onima, za koje je što bilo opredijeljeno. Za ovakovo se slanje morala obično čekati zgodna prilika. Ako je kome bila velika potreba spremiti pismo ili pare, a da nema kad čekati, dok mu zapane zgoda, tad bi za to našao i platio čovjeka, pa spremio. Znalo je više trgovaca zdogovorno spremiti iz jednoga mjesta svojim vjerovnicima u drugome mjestu po sigurnom čovjeku više hiljada ili stotina groša u zlatu i srebru i on bi odnio i uručio sve redom vjerovnicima za običnu dnevnu nadnicu, a ni na kraj mu pameti ne bi palo, da s novcem kud pobjegne. Toliko su ljudi bili pouzdani. Na državnim je putevima radilo seljaštvo po 6 dana o svom trošku. Na radnju se i popravljanje puteva mora ići i po dva dana hoda od svojih domova. Ko nije htio ići milom, morao je ići silom, jer su ga gonili sprva kavazi, a poslije zaptije u ljetno doba, bez obzira na poljske i druge radove. U Hercegovini ne bješe nikakovih vašara ni pazara u stanovite dane, nego se živad usput donosila u gradove i prodavala. Ostalu bi potrebnu životinju gragjani i seljaci preprodavali i kupovali megjusobno nudeći jedan drugoga; tako su preprodavali i kupovali i druge gospodarstvene produkte. Za bjesnila ustanka u pobunjenim se

krajevima pogoršaše i posve prestaše navedene državne i narodne uredbe zbog nesigurnosti po putevima, s čega takogjer stradaše silno trgovina i promet.

Agrarni odnošaji i gospodarstvo.

U kamenu iznikao, u kamenu odrastao - ovo je najzgodnija karakteristika ne samo za crnogorski, nego i za hercegovački narod. Dok Hercegovac iskopa temelj za gradnju svog doma, dotle skoro brez pretjerivanja iskopa toliko kamena, da od njega može temelj izidati. Lasno se po tome da pojmiti i kakvoća zemljišta za obragjivanje, osim ono nešto polja, kojima je priroda obdarila makar neke strane. Ističe se ponaosob u donjoj Hercegovini rodnom subjelastom zemljom bez primjese kamenja: Gabela i Popovo polje (hercegovački misir), a tako i Trebinjsko polje crnicom. Ostala su polja i poljica po svoj Hercegovini sumjesa zemlje i kamenja. Od gornjo hercegovačkih polja valja navesti veliko Nevesinjsko polje, koje je rodno mjestimice, što će reći, da po njemu ima oranica, sjenokoša i pustoši. Dabarsko je polje osim oranica na glasu svojim silnim sjenokošama. Većina je i drugih polja kao Nevesinjske rodno mjestimice, jedno radi kamenja, a drugo radi podvodnosti. Po Hercegovini su se često čujavale i čuju riječi: lazina i krčevina. Prvo je ime tlu pri stranama, gdje ima grma, pa se grm spali, a onda se lužište uščeprlja krasnom ili motikom i posije što god kroz onu godinu. Krčevina je tlo žuljevima i znojem očišćeno od kamenja i korjenja, pa pretvoreno u oranicu. Rijetki su posve bili kršćani i hrišćani seljaci, koji su imali svojih zemalja već su živili kao kmetovi na begovskim i aginskim zemljama - čiftlucima. Gdje bi se na čiftluku svigjelo kmetu, da može uspješno kroz godinu dana roditi lazina, otišao bi begu ili agi, jal kad bi ovaj došao k njemu, kmet bi molio, da mu dopusti njegovim trudom spaliti i posijati lazinu, a begu će se ili agi dati od roda zakoniti prihod ili hak. Jednaka je dužnost bila kmeta, ako je namjeravao krčiti krčevinu. Begovi su i age po svojoj volji i uvigjavnosti mogli dopustiti kmetu, da namišljeni posao zbilja provede ili ne provede. Kmetovska je dužnost bila valjano obragjivati zemljište čiftluka, na kome je sjedio i nastojati, da obragjena zemlja donese što više koristi, od čega je morao davati gospodaru zemlje hak u naravi. Ni u samoj se Hercegovini ne davaše svuda jednak dio haka od godišnje žetve i trganja, no se istina, ponajvećma davaše tretina, a davala se po nekim stranama četvrtina, pa čak i petina. Vlasnici su svojim kmetovima gradili i uzdržavali kuće i ostale s ekonomskog gledišta nužne zgrade, ako su vlasnici bili u stanju pa imali otklen, a ako nijesu mogli, onda su gradili kmetovi sami, što im je trebalo, ali sporazumno s begom ili agom, a ovi bi im kašnje, ma kojim bilo načinom nešto pripoznavali. Begovi su i age mogli dignuti kmeta sa čiftluka po svojoj miloj volji, kad god su htjeli, ali se takoga šta nije dogagjalo često, a evo zašto. Tugji bi se kmetovi nametali jedni na druge: ode jedan begu ili agi i obeća mu nešta više davati, nego što mu daje njegov dotadanji kmet; beg ili aga zovnu svog dojakošnjeg kmeta i kažu mu, o čem se radi. Pošto se obično kmet nije imao kud seliti, morao bi pristati i davati begu ili agi oniko, koliko mu je obećao davati nametnik. Kad bi kmet domaćin umro, a ostala mu žena sama s djecom, beg je ili aga nije kretao sa čiftluka, ako bi ona bila u stanju obragjivati zemljište i davati hak. U takom joj je slučaju bilo slobodno sporazumiti se i narediti s kime, da se zemlja obragjiva i vlasniku hak daje u pravo vrijeme. Mogao je ko i za samu nejaku djecu bez roditelja obragjivati zemlju i čistiti hak, pa ih vlasnik ne bi pokretao ni dizao. Radilo se dakle o davanju haka: ili, ili, to jest ili hak, ili seliti s čiftluka. Kršćanski su kmetovi imali zadjevica i parnica sa svojim begovima i agama sigurno dosta puno, ama su daleko toga više imali hrišćanski kmetovi u gornjim krajevima do Crne Gore, a najčešće su zadjevice i parnice bivale radi slaba obragjivanja i zanemarivanja čiftluka. Istina, zemljište se obragjivalo primitivnim orugjem, ali ko je imao volje, obragjivao ga je svojski, pa se ono obragjivalo motikom ili krasnom, plugom ili prljicom. Razlika je izmegju pluga i prljice u tome, što je u pluga nalegje gvozdenog lemeša s donju, a u prljice s gornju stranu. Vrtovi su se valjano obragjivali teškim, dugim motikama, pa se istim orugjem još i danas služi težački svijet u Hercegovini. Zemljarinu su plaćali gospodari zemlje, a uzimali su hak i od vrtnih proizvoda. Bogatiji su begovi i age malo izlazili kmetovima pobirati hak, već su spremali nadglednike svojih dobara ili subaše. Izlazio jedan ili drugi, izlazio bi pred vršitbu žita, branje kukuruza i trganje grožgja. Za cijelo je vrijeme boravka morao kmet hraniti bega, agu ili subašu. Ni jedan, ni drugi, ni treći nije ništa priznavao kmetu u ime hrane. Izuzetak se čini sa subašama i to nekojim, jer koliko ih je god bilo bezdušnih, bilo ih je takogjer, koji su se obzirali na dušu i na obraz, pa bi mimo agino i begovo znanje po što god priznavali kmetu u ime hrane, što im se davala, dok bi svidili begovske ili aginske poslove. Što je zločesti aga ili subaša tražio kmeta, da mu sprema za hranu, prisiljen bi bio kmet gotoviti i ne htijući, agi, jer je aga, a subaši, jer je teži od samog age. Tretina se davala odbrajajuć na

stranu svaki treći snop žita, a od kukuruza se uzimala od svakih triju podjednako razdijeljenih hrpa treća hrpa; od grožgja, inog voća i povrća treća oka. Gdje su vlasnici zemlje imali po svojim čiftlucima hambarove, tamo bi im kmetovi sasipali hak u hambarove, a u pomanjkanju ovih gonili su im hak kućama na svojim konjima i o svom trošku. Desetinu je namirivao kmet kao i druge danke u naravi, a mogao je, ako je htio i novcem otkupiti. Subaše bi se ili nadglednici begovskih i aginskih dobara takogjer znatno pripomogli svojom službom na račun gospodara. Da se vlast doneklen riješi poteškoća i neugodnosti pri pobiranju desetine, davala je pobir u zakup pojedinim zakupnicima putem javne dražbe. Desetina se pobirala po javtama, a javtu je sačinjavalo više sela. Zakupniku je bilo dopušteno zakupiti pobiranje desetine i u više nego jednoj javti. Kad je vlast pristala na svotu zakupnika, koji nudi najviše, dužan je zakupnik bio vlasti položiti neki dio ugovorene svote u ime kaucije, a ostalo bi doplatio, kad bi posve pribrao desetinu. Ako zakupnik ne bi po čem imao novca, da položi kauciju, bilo mu je slobodno naći prijatelja, pa da mjesto njega položi kauciju i da jamči za konačnu isplatu. Zakupnikom je mogao biti i musliman i nemusliman, samo ako je otklen imao potegnuti i položiti kauciju, ili naći jamca. Iz gornjega očevidno proizlazi, da su zakupnici i oni, od kojih su zakupljivali desetinu, išli za tim, kako bi se što bolje okoristili pobiranjem desetine na štetu države i naroda. Uglavljena se svota morala vlasti isplatiti, a samo se po sebi znade, da ni jedan zakupnik nije htio, da mu progje trud uzalud, već da i njemu ćara ostane. S toga je posve naravno i shvatljivo, zašto je pri pobiranju desetine bilo bezdušja i bezdušnika, a na njih opet opravdanih tužba i žaoba sa svih strana od težaka zbog nepravedne procjene i nasilnoga utjerivanja desetine. O gospodarstvu narodnome valja reći ono, što je: da je prama vremenu i okolnostima bivalo dosta dobro, dok ga u pobunjenim krajevima nije zapriječio ustanak. Već je napomenuto, kako je hercegovački narod prilježno obragjivao zemlju, a uz obragjivanje je zemlje dobro gledao i timario marvu. Zemlja mu davaše u gornjim krajevima većim dijelom ječam i raž, a u donjim ječam i kukuruz, a manje pšenicu, krupnik, šilj, sijerak i proso. Krupnik je vrst pšenice, u koje je klas ispunjen s obje strane s po dva zrna u jednoj ljupini; šilj je isto tako vrst pšenice s jednim tankim šiljastim zrnom u svakoj ljupini. Jedna se i druga vrst melje s ljupinama zajedno, jer se ne da vršenjem očistiti od ljupine. Pokraj raznih se vrsta žita gojilo i povrtalje. Gornja je Hercegovina vazda obilovala glavatim kupusom, krtolom i lukom, a voćem slabo, premda bi klima prijala šljivi, jabuci, krušci i drugom voću. Mnoštvo se vigjalo divlje jabuke, kruške, kestena i ostalog, ama narod ne bješe priučen, da goji i pitomo voće. Šljivi bi bila pogodna klima i tle, ali se nije pokušavalo nikad zavesti gojenje šljive, pa nema ni šljivovice, a narod je trezveniji i bistriji. U donjoj Hercegovini ne uspijevaše opet van gdjegdje mjestimice glavati kupus i krumpir, a luk dobro uspijevaše svuda. Od kulturnih se bilina sijao ćeten (lan) najviše u Gabeli, a sijalo ga se i u gornjim stranama. Izragjivali su ga, gdje je sijao, na vrlo primitivan način, a od opredena su se tkale košulje za seoski svijet. Dalje se po donjim stranama mnogo sijao i gojio duhan. Ko je imao prikladne zemlje za duhan, mogao ga je sijati i saditi po svojoj volji, koliko je god htio; nitko ga nije pitao, koliko će ga struka usaditi, ili ima li na to dozvolu. Duhan se prodavao kriomčarenjem u demetima ili iskrižan na havanima. Bile su i koldžije (financi), ali su slabo nadzirali potajnu prodaju duhana. Cijena je duhana bila vrlo niska. Najljepšeg se duhana moglo kradom kupiti na oku po 40 do 60 novčića. Prodavalo ga se većinom preko granice u Dalmaciju. Otomanske je zakone o sagjenju i gojenju duhana zamijenio po okupaciji novi austrijski zakon. Godine 1880. postalo je sagjenje duhana monopolom za Bosnu i Hercegovinu. Kad se neko iza okupacije u Stocu potužio pred Mehmedom Pajom, kako nova uprava prima jeftino duhan, odgovorio je Mehmed oštro: “Nije istina; pošto god ga prima, daleko se bolje plaća nego prije. Ja sobom nekad uzmi po nekolike oke duhana, pa ih odnesi Derviš-agi Rizvanbegoviću, da prodam, a on mi izmjeri i podaj po oniko oka prosa, koliko bih ja njemu donio oka duhana; eto pošto je bivao duhan”. Dobro je uspijevalo i različno južno voće u donjim hercegovačkim krajevima kao i vinova loza, a slabije ino voće, izuzev: trešnje, kajsije, praske (breske), karpuze i pipunove (dinje). Ovi su potonji poznati po imenima: dumlek, okrugao, tvrd, žute kore i tvrda mesa; žutac ili puraš, mekane, žute kore i mesa tako, da se može kusati kašikom kao pura (kaša). Žita su i bostane nadgledali poljari. Oni su imali uregjenu poljarnicu na 4 jednako visoka, donjim krajem u zemlju zabijena stupa. Izgledaše kao neka vrst hladnjaka, a morao je hladnjak stajati na visoku, da što više polja uzme poda se. Vlast bi pozvala ljude i naredila im, neka nagju i predlože poljara. Kad bi se gragjani i seljaci sporazumili u osobi poljara, predložili bi ga vlasti, koja bi mu onda dala muraselu (potvrdu) i onaj bi ostao zakonitim poljarem. Plaća mu je bila za nadgledanje od rala (jutra) zemlje 10 oka žita, a od bostana po pogodbi s vlasnikom. Gdje je bila zemlja pogodna za lozu, ondje se sadila i gojila vinova loza. U vrijeme bi trganja vlasnici vinograda pozivali mobu u trganje. Za trud bi se dalo pri svršenom poslu svakom trgaču po jedna krošnja grožgja od nekolike oke. Otrgano se grožgje u vinogradu sasipalo u kace i u njima gnječilo debelom

drvenom mečkom. Iz kaca bi se sipao kljuk (mošt) u mješine i na konjima opremao ili kući, ko je htio sključiti za se i u svoje bačve, ili trgovcima, koji su kupili kljuk od vlasnika. Muslimani su najragje prodavali grožgje u kljuku, nekoji bi spremali kljuka i kući, te bi mast (mošt) ocijedili i kuhali pekmez ili ćufter. Ovaj se potonji kuhao kao i pekmez iz ocijegjena masta, a dobro se ukuhana masa razlijevala po tevsijama, gdje bi otvrdnula. Ohlagjena bi se masa posula šećerom pa izrezala na komade. Izrezan se trošio u kućama i prodavao u dućanima. Poslije se okupacije napustilo i ono malo kuhanja pekmeza i ćuftera za dućane, jedino ga još pravi što ko za svoju kućnu poslugu. Vinograde su čuvali pudari, a imali su pudarnice kao i poljari poljarnice. I pudari su bili pod muraselom. Ako su poljari ili pudari uhvatili čiju životinju u šteti, imali su je pravo uhapsiti i od vlasnika joj naplatiti hapsarinu u svoju korist. Kršna se Hercegovina baš radi svoga krša nije moga nikada pohvaliti obiljem korisne domaće stoke. Onoliko je imala, koliko joj je potrebno i koliko je mogla uzdržavati u svome kršu. Najobilnije se gojila ovca u planinskim šumovitim krajem sjevera i sjeveroistoka i drugdje, kud je bilo hrane. Bez ovce se nije moglo biti onda kao ni danas. Koza je bilo prilično, makar se na njih plaćao porez kao što i na ovce; nije se mislilo, da koza čini odveć velik kvar. Uz nužna se goveda i konje gojilo mnogo magaradi, koje radi lakše prehrane, koje radi ustrajnosti i u kršu se ne podbija lako kao konj. Ni domaće se peradi nije gojilo odviše već za potrebu i za obraz, kad bi ko došao u goste. Gojenjem se svilene bube bavio narod prije ustanka oko Popova polja, a pčelarenjem po svoj Hercegovini. Gospodarenje je s pčelama bilo jednostavno i priprosto, ama se meda nalazilo izvrsna. Pčele su se gojile u ogragjenom, nenatkrivenom mjestu ljanika, gdje su smještena ulišta s pčelama. Ulišta su gragjena od šupljeg dubovog stabla i odozgor najprije pokrivena okruglom dubovom daskom i uokolo daske ulijepljena, kako ne bi moglo ništa proći u ulište. Radi još veće sigurnosti načinila se kapa od suhe smrekove ljuske i naticala se na ulište. Iznutra su po sredini ulišta provedena bila unakrst dva prutića, o koje su pčele pričvršćivale saće. Od ljanika se takogjer uzimala desetina. Sve je drveno ratarsko orugje i pokućstvo izragjivao seljak sam, a ženski mu je svijet preo, tkao i priugotovljao tkalo, koje se davalo u stupe, da se izvalja. Valjaru se kazivalo, za šta će se tkalo upotrijebiti, pa ga je prama tome znao izvaljati. Od izvaljana su se sukna obojena i neobojena izragjivale gornje haljine: šalvare, klašnje, tozluci, koparani, džoke i sadaci. Neke su se od ovih haljina gradile i od neizvaljanih sukna. Za ogrtanje su se i pokrivanje tkali i valjali gunjevi, za prostiranje i konjske pokrovce od kostreti himbulje. Po svoj su se Hercegovini tkale struke, ali se nijesu valjale. Struke su se nosile obično na putovanju, da se do potrebe ima čime pokriti ili ogrnuti, kad bi što padalo. Suknene je haljine dakle izragjivao seoski ženski svijet. Prtenina se nabavljala dosta iz gradova, a osobito ljepša. Kako se vidi seljaštvo ne imagjaše znatnih potrepština, pa ih mogaše ponajglavnije podmirivati vlastitom izradom. Do novca dolazaše seoski svijet prodavanjem suvišnoga žita i sijena, gdje ga je bivalo. Od domaćih se životinja mnogo prodavala ovca i od ovce vuna, sir i maslo. Manje se prodavala koza, konj i goveče, a tako i krme, jer se manje i gojilo za prodaju radi pomanjkanja hrane, pašnjaka i sjenokoša imenito u jugozapadnoj Hercegovini kroz proljeće, ljeto i prvu polovinu jeseni, pa se s toga slala marva na pašu u gornju Hercegovinu, odakle bi se vraćala prvom polovicom mjeseca studenoga proboraviv gori preko 6 mjeseci. Seoski je narod podmirivao račun trgovcima i zanačijama, dok bi mu novca palo u ruke. Uzajmljeno se kroz godinu žito plaćalo najzgodnije i najsigurnije o Mitrovom danu, kad su ljetni i jesenski radovi dovršeni. Seljaci, koji su u nevolji uzimali žito na veresiju, morali su ga kasnije novcem plaćati dvostruko ili trostruko radi duga čekanja. I ovo je davalo često puta povoda silnom nezadovoljstvu i ogorčenosti megju težacima protivu aga i begova, pošto se dešavalo, da mnogi seljak nije imao otklen ni čime platiti, a valjalo mu je platiti i na silu, ili su se vjerovnici naplatili i sami.

Političko stanje i sudstvo.

Do godine 1832. carski su otomanski namjesnici upravljali Bosnom i Hercegovinom, a te iste godine odijeli carigradska vlada odnosno sam sultan Hercegovinu od Bosne i učini je posebnim pašalukom, te ga predade vjernom svome privrženiku Ali paši Rizvanbegoviću, da upravlja njime. Od Alipaše pa dalje amo pokročilo je jedno i drugo kršćansko stanovništvo u mnogo čemu naprijed. Kasnije se hercegovački pašaluk opet pridijeli pod političku upravu veziratu bosanskome. Hercegovački se pašaluk dijelio na kajmekamluke ili upravne kotare i kadiluke ili sudbene kotare. Današnja kotarska mjesta s kotarskim sudovima bjehu kajmekamluci s kadilucima. Prostraniji kajmekamluci imagjahu mudirate, što bi doneklen odgovaralo kotarskim ispostavama. Rekoh doneklen odgovaralo, jer na pristaništu morskome u Neum-Kleku upravljaše mudir samo

pristaništem, to jest primanjem i otpremanjem svega, što je trebalo za vojsku, koja se ondje iskrcavala i razilazila po Hercegovini. Pašaluku se hercegovačkome pribrajaše u upravnom i sudbenom pogledu i kadiluk fočanski, što je potrajalo nekolike godine i potlje okupacije, a kašnje bude fočanski kotar pridijeljen sarajevskome okružju. Kajmekamlukom je politički upravljao kajmekam, a sudbeno kadija. Otkako je počela dolaziti u Hercegovinu carska vojska -nizam - od onda su većim dijelom bivali kajmekami i kadije Osmanlije. Kajmekame je imenovalo carsko otomansko ministarstvo u Carigradu, a pismene su im se isprave o naimenovanju uručivale preko mutesarif paše, koji kao okružnik sjegjaše u Mostaru. I naimenovanje je kadija slijedilo od carske vlade odnosno šeih-ul-islama u Carigradu. Mudire je naimenovao sam mutesarif paša. Uz mutesarif pašu bješe mustešar, to jest glavni savjetnik za civilne poslove. Mjesečna su se, a prama tome i godišnja beriva kajmekama, kadija i mudira odregjivala po kategorijama. Bile su u svemu tri kategorije, a odregjivanje im je zavisilo o veličini mjesta i imućstvu onoga kraja, u kome je bilo dotično mjesto. Svi kadiluci bjehu podvrgnuti mostarskome muftiji, kao i kajmekamluci mutesarif paši. Muftiju poput kadija imenovaše šeih-ul-islam iz Carigrada. Sva su se beriva počam od mutesarif paše pa do najnižeg činovnika računala i plaćala u grošima po 10 novčića. Kadijom je mogao biti samo onaj musliman Hercegovac, koji je bio osposobljen za kadiju pred ispitnim povjerenstvom u Carigradu, koje bješe jedino svoje vrste u čitavoj otomanskoj carevini. S toga je jasno, zašto su hercegovački muslimani slali svoju djecu na nauke u Carigrad. Shvatljiv je dakle velik broj osmanlijskih činovnika u Hercegovini. Kadije su sudile po šerijatsko-pravnim propisima u obiteljskim (porodičnim) i baštinskim stvarima muslimana i nemuslimana. Gdje se imalo suditi o kakvoj zamršenoj stvari, pa bi kadija glede osude bio u dvojbi, zatražio bi savjet i mnijenje mostarskoga muftije, a ovaj bi onda ogovorio fetvom, pa kako bi u fetvi glasio odgovor, onako bi kadija presudio. Protiv kadijinih se osuda davao priziv preko muftije na šeih-ul-islama ili njegova zamjenika Carigradu. Tužbe su mogli podizati pred kadijom muslimani protiv nemuslimanima i obratno: i svjedočiti se moglo isto tako. Za prvašnjih bi vremena muslimani znali pred kadijom svoju krivnju zahašati, zanijekati, što bi im se svakako vjerovalo, te bi se time lasno riješili kazne. Iz riječi “haša” izvedena narodna riječ: “Bolje haša neg’ sto paša.” Pred ustanak se nije toliko osvrtalo na haša, no se više osvrtalo na činjenice i iskaze svjedoka, pa koje vjere oni bili. Pošto su kadije raspravljale jedino o obiteljskim i baštinskim stvarima, kajmekami su sudili o svemu drugome, pa su se njima i tužbe podnosile. Muslimanski su krivci hašali krivnju i pred kajmekamima, u koliko je koji htio haša uvažavati. Uz kajmekame su sjedili prisjednici - medžlis. U medžlisu bijaše po jedan član kršćanin, po jedan hrišćanin i po dva muslimana. Gdje u kadilucima nije bilo kršćanskoga svijeta, onde je opet u medžlisu sjedio po jedan član hrišćanin i po dva muslimana. Tako je vladajući elemenat imao većinu svojih zastupnika prama zastupnicima kršćanskim ili hrišćanskim na po se, a jednakost prama obojima zajedno i još na svoju stranu kajmekama, ama opet ne vazda. Pred izbore je zastupnika pitala vlast narod gradski i seoski, koga želi metnuti u medžlis od pojedinih konfesija. Koje je ljude bio izabrao narod, oni su ljudi i dolazili u medžlis. Pri presugjivanju su pred kajmekamom imali upliva i kršćanski zastupnici.

Navešću ovdje jedan slučaj, koji se odigrao doduše na desetak godina pred ustanak, ali je ovaj dogagjaj nuždan radi boljeg razumijevanja ondašnjih odnošaja. Bilo je u Stocu. Kajmekam je bio Arnaut, a prisjednik je bio od hrišćana pokojni Stanko Mravušić, a od kršćana pokojni Mato Konjevod. Bio je prisutan i stolački kadija i dva muslimanska prisjednika. Pred sav je medžlis stupilo pet ženskih u zavicima i stalo.

Ove se ženske hoće da poturče - progovori kajmekam.

Da vidim, koje su - dočeka Konjevod.

Ne mogu se vidjeti, one su turkinje - odgovori kajmekam.

Dok ih ne vidimo, koje su, ne možemo pristati na njihovo prevjerenje - dočekaju Konjevod i Mravušić.

Kajmekam naredi, da se razviju, i one su se razvile. Tu su pripoznate kršćanske djevojke: Mara Zvono, Ivana Kuzman, Mara Raič i hrišćanska djevojka Joka Jokić, a petoj ne doznadoh imena.

Nakon što su djevojke izjavile pred svim medžlisom, da prelaze dragovoljno u tursku vjeru, zamotaju se opet i odu s kadijom, da ih poturči, što je kadija revno učinio ne pitav dalje nikoga njihova za privolu, a prisjednici se ne usudiše protestirati. Sve su se poturčenice udale za otomanske vojnike i otišle s njima u Tursku. Stranke, koje su se parničile i njihove svjedoke, pozivahu zaptije na hućumet (oblast). Kome bi se krivnja

dokazala, onog bi kajmekam zdogovorno s medžlisom osudio u tamnicu po težini dokazane krivnje. Krivci su se rijetko kaznili novčanom globom, jer su se znali izgovarati, da nemaju čime platiti, a dopuštalo im se globu odležati u hapsu. Tamnice su bile neuredne i zapuštene izbe, pune svakakve gamadi. Išlo se za tim, da se osugjeniku dosadi svim i svačim, da se izmuči i napati što više i što gore, kako bi baš svestrano okajao počinjeni grijeh. Lakše su se kazne odležavale u pojedinim hućumetskim mjestima, a teže u državnoj tamnici u Mostaru. Rasprave su o teškim zločinima i prekršajima iz svekolike Hercegovine spadale pred mutesarif pašu i njegov medžlis u Mostaru, a ondje se iza provedene rasprave izricala osuda. U manjim se mjestima moglo kadšto indirektno djelovati na kajmekama, da osudu ublaži. Dogagjalo se, da je koga kažnjenika kršćanina ili hrišćanina u manjim mjestima imao zateći u tamnici Božić ili Uskrs, a muslimana jedan od dva Bajrama. Kajmekam bi dosta puta pozvao kažnjenika pred se i upitao ga, ima li jamca, koji bi bio za nj dobar, da će se opet iza praznika vratiti u tamnicu, pa da ga pusti, neka s djecom sprovede praznike. Čim bi kažnjenik našao jamca, bio bi pušten kući. Jamčiti je mogao musliman za muslimana i za nemuslimana i obratno. Dogagjalo se, pa je koji put jamčio i aga za svog kmeta. Što se ne bi dalo prigovarati političkoj upravi kao takovoj samoj po sebi, dalo se prigovarati neopreznosti i popustljivosti njezinih predstavnika spram muslimanskoga elementa, pa se s toga zapravo po koji put ne bi znalo, ko je imao vlast u rukama, što je davalo povoda mnogim nedoličnim izgredima i trvenjima, koja su se dala sprječavati jedino čeličnom voljom i bezobzirnom energijom, ali je manjkalo i ovo i ono tako, da političke vlasti i koliko su god željele, nijesu mogle obuzdavati ćudi hercegovačkih muslimana i njihovog gospodstva, kojeg su oni bili posve svjesni u svako doba i na svakom mjestu. Sila su i obijest nekojih bile majka mnogih suvišnih zala, koja su ostavljala duboka korjena u dušama kršćanskoga i hrišćanskoga naroda, kao i težnju za odmazdom, te težnju, kako bi se stalno na put svakom zlu i svakoj nepravdi. Ustašima se prohtjelo god. 1875. stresti sa sebe vlast urogjenih i svojih muslimana, te uništiti njihovo gospodstvo po što po to, pa da budu jednaci, ako im se ne bi dalo sasvim ih uništiti. Političke su vlasti svojom netaktičnošću podupirale nezadovoljstvo i otpor naroda, mjesto tražiti načina i stišavat strasti. Već je bedelija -otkup od vojne službe - bila neumjesna. Na svaku se nemuslimansku mušku glavu od 15.-60 godine plaćalo godišnje po 15 groša. Da ovo nije godilo kršćanima i hrišćanima o tom nema sumnje. Nije bilo lasno plaćati ni gdje je bila jedna muška glava u kući, a kamo li njih više. Vojnica se udarala po kadilucima, a kadiluci bi razrezali po selima i po muškim glavama, od kojih bi se onda pobirala i milom i silom, kako je gdje išlo. Proti političkoj se vlasti žestoko udaralo, ustajalo i bunilo radi davanja ljudi i konja u komoru. Vojničke su se stvari morale otpošljati za vojskom; a kako po Hercegovini i hercegovačkim putevima? Tu bez konja i kiridžija nije bilo ni pomišljaja na otpremanje. Da bi se ipak moglo udovoljavati vojnim zahtjevima, politička je vlast odregjivala na pojedina sela, koliko koje mora dati konja i uz njih ljude, a odmah bi se razišle zaptije, da provedu odredbe, pri čem je znalo dolaziti do teških i nemilih prizora izmegju seljaka i zaptija. Kako su seljake s konjima gonili, da za vojskom tjeraju tovare, onako su oni opet ostavljali vojsku i konje, pa bježali glavom bez obzira, dok bi uhvatili podesnu priliku. Kad su već morali davati konje, da u ništo ginu, nijesu htjeli u ništo gubiti svoje glave. Političke su vlasti pobirale državne daće ili poreze redovno svake godine. Državni su porezi bili poznati pod imenom mirija. Zanimivo je, da u Hercegovini plaćao porez dimarina, to jest porez na dim od vatre, što se dimio kroz dimnjak. Plaćalo se godišnje dimarine od svake kuće s vatrom po 40 novčića. Ljudi su nosili miriju sa sobom u hućumet i uplaćivali je kajmekamu pred medžlisom.

Uplaćene su se svote bilježile u tefteru, a ako je ko zatraživao i pismenu potvrdu vrhu plaćene mirijske svote, izdala bi mu se. Neki su se zakoni provagjali tačno i strogo, a na neke se manje pazilo, makar da su opstajali. Takvi su zakoni bili o baždrenju, monopolima, šumarstvu, zaradi i dozvolnicama za obrt i trgovinu. Državna je vlast od pribranog mirijskog novca upotrebljavala nešto za vojsku, vojničke stanove i tvrgjave, a inače je za procvat zemlje ma u kom pogledu toliko marila, koliko i ništa, s čega je i bilo najviše neznanja i mrtvila. Trebalo je dakle radikalnih promjena zemlji narodu, što je i raja shvaćala, pa s toga na sve, što joj se nije svigjalo i što ju je tištilo, odgovori s puškom u ruci, eda bi svratila na se pozornost kulturne Europe i postigla preokret odnošaja, što joj je i uspjelo nakon trogodišnje krvave borbe.

DRUGI DIO.

POVIJEST USTANKA.Povijest ustanka.

Po granici je izmegju Crne Gore i Hercegovine bilo vazda što većih, što manjih zadjevica. Ili su muslimani zadirkivali u Crnogorce ili Crnogorci u njih. Svakako su češće upadali Crnogorci u Hercegovinu, da plijene i šićare. Njihovo je šićarenje izazvalo opravdano ogorčenje i gnjev muslimana, koji onda radi osvete nijesu predali ni od kakva nasilnoga čina, samo ako ga je valjalo poduzeti i izvesti protiv Crnoj Gori i onim potajnim uz nju pristalicama u Hercegovini, koji su šurovali s Crnogorcima i mučke ih potpomagali. Znano je, da je u pograničnim krajevima do Crne Gore bivalo ustanaka i prije godine 1875., ali je svaki od njih silom prigušen, a nipošto posve ugušen, jer je prigušena iskra pod pepelom neprestano dalje tinjala, a ustanak se za ustankom odgagjao na podesnija vremena. Iskru su pod pepelom njetili hajduci i uskoci, da ne bi očajala i izgubila žara. Uskoci bjehu ljudi, koji bi uskočili preko granice u Crnu Goru, čim bi im kod kuće dozlogrdilo stanje. Iz Crne bi Gore provaljivali natrag i zadavali trista jada muslimanima. Hajduci su pak zasjedali u busijama krajem puteva, dočekivali ljude skrovito iz potaje, ubijali ih i pljačkali, što se uz njih nalazilo, a ponajviše novac i oružje.

Gornja je Hercegovina obilovala hrišćanskim hajducima, dok ih u donjoj Hercegovini ne bijaše izim glasovitog kršćanskog hajduka Andrije Šimića ispod Ljubuškoga, koji je mnogo zla poradio po austrijskoj i turskoj strani, pa za svoja djela odsjedio 22 godine tamnice u Spljetu, a prije nekolike godine umro u svom rodnom selu, kamo bješe došao iz Spljeta, pošto je odležao dosugjeno mu vrijeme tamnovanja. Makar je i malo bivalo kršćanskih hajduka, ipak ih je bivalo, te ni u tome hrišćani nijesu bivali sami, niti su mogli došljedno sva junaštva pripisivati sebi i svojima. Možda bi i u donjoj Hercegovini bivalo više četovanja i hajdukovanja, da su se kršćani imavali na koga oslanjati i da je ovaka ljuta mržnja bila izmegju njih i muslimana, kao što je bila izmegju ovih potonjih i hrišćana. Ne zna se prama kome su hrišćani seljaci u kotarima do Crne Gore bili nesnošljiviji, naspram muslimanima ili naspram latinima. Nevjerojatno, ali je istina, da bi po gornjim krajevima seljaci hrišćani okadili i slamom opalili mjesto, na kome je latinin ležao, ako bi im koji odakle kakvim slučajem u kuću dolazio i obnoćio. To se ima pripisati vjerskoj razlici izmegju hrišćana i kršćana. Kršćani su ovo dobro znali, pa i nijesu mogli s njima u zajednici raditi i promicati težnje Crne Gore, nego su vješto izrabljivali njezine namjere i radili o sebi i u svome vlastitome interesu. Odjek njihove puške nijesu mogle potapati ni prigušiti Crna Gora i Srbija, već je čula Europa i za njih, te su prevratu mnogo doprinijeli, akoprem izmegju njih i muslimana ne bješe već odavna onakih ozbiljnih izazivanja, nasilja i izgreda, kao što ih bješe po gornjoj Hercegovini, gdje ne bješe krsta latinskoga. Zbog krvavih čina, što su se ondje zbivali megju muslimanima i hrišćanima, govorilo se megju narodom donje Hercegovine, da su gornji krajevi u krv okupani. Turci su pazili katolike, jer su vazda bili lojalni i bojazni, a drugo opet da ne bi na Turke bilo prituge velikoj kršćanskoj vlasti u Austriji.

Godina 1874.

Ustanak godine 1875. nije planuo iznenada, nego ga je seljački stalež potajice spremao još isprije, a bilo je i nekih pojava, po kojim se dalo predvigjati, da se nešto kuha i sprema. Po mirnom se gradskom životu rek bi nije dalo naslućivati kako iznenagjenje u obližnje vrijeme, no tim se više opažalo sumnjivih znakova megju seljanima okolo Ravnog i Gabele, okolo Nevesinja, u ljubinjskom i stolačkom kotaru. Nešto su se stali seljani češće i u višem broju okupljati kod crkava nego li obično. Počelo se hvatati i nalaziti prokriomčarena oružja i streljiva. Sigurnost života kroz šume i sela postojaše sve ugroženija. Rogoborenje se javljalo s korak na korak, gdje se god sastajahu i po dvojica seljana zajedno. Kragje su bile učestale, a i ubojstva na gornjim stranama isto tako preuzeše mah. Hajdučija se stane od čas do čas pojavljivati više i više. Muslimani su pratili budnim okom svaku i najmanju sumnjivu stvar megju seljanima i zazirali su od svake znajući, da ništa sumnjivo ne sluti na dobro. Strah je obuzimao muslimane, nu ne toliko radi kakve pobune ili možda kakva ustanka, jer su jedno i drugo bili u stanju silom prigušiti poput prijašnjih vremena, nego im je bila opravdana bojazan radi položaja Hercegovine: s jedne strane austrijska Dalmacija, a s druge strane Crna Gora. K sastancima su kod crkava mnogo puta dolazile i zaptije s poslom i bez posla. Još se za veću sigurnost pomnoža broj korduna, da se tako mogne što svestranije pripaziti na sve, što se u narodu pojavljivalo. Pošto su seljani u pograničnim gornjim

kotarima očekivali u svačem pomoć od Crne Gore kao i njezin mig za ustanak, nije onda čudo, što su o postignutim rezultatima ugovaranja s urečenih sastanaka izvješćivali knjaza po osobitim svojim izaslanicima, da čuju njegovo mnijenje, pa da ga dojave onima, koji su ih slali kao i ostalim uglednijim ljudima svoga kraja. Muslimanskoj opreznosti nije mogla umaknuti česta odaslanstva i umicanja hrišćana šumovlakom preko granice u Crnu Goru i natrag u Hercegovinu, te su bili vazda kivni na razna crnogorska plemena kao na nemirni i opasni osinjak, a tim više, što su ta plemena sa svojijem knjazom podupirala svoje suplemenike u Hercegovini zborom i tvorom. Lasno bi bili muslimani dohakali uskocima i hajducima, da nijesu oni imali sigurna skrovišta, a u narodnim kućama vješta zakloništa. Biće sigurno, da je tajno podupiranje hrišćana u Hercegovini od strane Crnogoraca prouzrokovalo osvetu muslimana i krvavi čin, koji se odigrao u Podgorici, a odjeknuo na dugo i široko. U Carigradu su bili posve uvjereni o nastojanjima crnogorske vlade, pa s toga mal ne dogje do rata izmegju Crne Gore i Turske već ove 1874. godine. Koliko su god u Carigradu bili ogorčeni na lomnu Crnu Goru i Crnogorce, toliko su, dapače još ogorčeniji bili Crnogorci na Turke radi okrutnoga čina u Podgorici.

Risto T. Proković, Nevesinjac, opisujuć krvoproliće u Podgorici veli, da je Marko Miljanov - Drekalović - bio krvni neprijatelj Juse Krnjića - Mučine - bogata i ugledna Turčina u Podgorici, - koji mu se vrlo zamjerio pokudiv mu junaštvo, pa je s toga Marko išao u Podgoricu, da ga ubije, ali ga nije našao kod kuće. Kasnije da je Pero Drekalović ubio Mučinu, pa i sam bio sasječen sa još 15 Crnogoraca. Meni je o istom dogagjaju pripovijedao još i danas živi svjedok Toma Krakić. Pošto je njegovo pripovijedanje dosta interesantno, navešću ga ovdje, kako sam ga čuo i zabilježio, pa ako i ne odgovara možda istini po navedenom piscu, moglo bi ipak biti vjerojatno, jer je Krakić zalazio mnogo puta u Crnu Goru, pa makar i nije hrišćanin.

Bješe nekoliko Crnogoraca došlo - pripovijeda Krakić - u Podgoricu na slobodno kao obično u trgovačkom poslu. Dosta je bilo, što su samo na sebi imali crnogorsko ime i haljine, pa da proti njima plane bijes i mržnja muslimana, što se u tinjem času pretvorilo u strahovito krvoproliće, kome pane žrtvom okolo 15 Crnogoraca, koji bijahu bez oružja, osim može biti kojeg ako je imao dozvolu za oružje. Začetnik je bio krvnog kola i pokolja Juso Mučina sa svojijem društvom. Glas o strahovitom dogagjaju puče diljem Crne Gore poput munjevite strijele i raspali ljuto Crnogorce, pa ih je knjaz jedva mogao uzdržati, a da krvavo djelo krvavo ne osvete. S onim je dogagjajem imala i diplomacija posla dugo vremena. Knjaz je najodrješitije tražio, da se svi učesnici u onom nasilju ne samo pronagju nego i dostojno kazne. Knjaževu se zahtjevu mislilo sprva udovoljiti samo zatvorom krivaca, nu to njemu ne šćaše biti dosta, no je tražio strožiju kaznu, pa je u istinu strožija kazna i stigla krivce, baš onako, kako bjehu zaslužili po starinskom običaju, to jest glava za glavu, ili drugim riječima, kolovogje budu posmicani. Jusu je Mučinu nekako sudbina izmakla smrtnoj kazni, što gospodaru Crne Gore nije nikako bilo po ćudi. Što se ticalo samog gospodara onog vremena, možda bi bio volio, da je Mučina sam glavom platio, nego li svi ostali krivci. A da je ovo bila istina, vidjelo se čisto i bistro, što knjaz nije ništa propuštao ne pokušav, kako bi se dalo ukinut Mučini sa ramena glavu. Ako je ko imao volje, da gospodaru izazove krv na oči, nije trebao ništa drugo, nego spomenuti Jusu. Uza sva knjaževa nastojanja nije mu preostajalo ino, nego koga potražiti, ko bi bud pošto metnuo glavu u torbu, pa javno ili tajno doskočio Mučini i njegovom krvi okajao krv sasječenih Crnogoraca. Najsigurnija je stvar, na koju se mnogi laksi, vazda bila, jest i biće - novac. Za nj će jedan učiniti, što drugome nikad ne bi ni u snu došlo na kraj pameti. S toga je gospodar raspisao bio nagradu od 1000 zdravijeh dukata onome junaku, koji bi se našao i smaknuo Jusu Mučinu u Podgorici. Velika je stvar i veliki je dar 1000 dukata! Našao se junak spreman i siguran, da uz stavljenu pogodbu ispuni volju gospodarevu, a i sebi da osvjetla lice. Čudo, da se u čitavoj Crnoj Gori kao gnijezdu sivih sokolova za toliku odregjenu nagradu nagje jedini junak: Marko Miljanov. On dogje u dvor javiti knjazu, da će za označenu svotu novaca poći u Podgoricu i usmrtiti Mučinu. Knjaz je poznavao Miljanova kao čovjeka čvrsta značaja i gospodara zadane besjede, što je baš i bio Marko. Knjaz se dakle mogao poufano nadati, da će mu se vruća želja ispuniti, jer se našao po izbor delija, koji no će izvršiti djelo od junaštva, ili se svojom umetnuti glavom. Kad se Miljanov uvjerio na gospodareva usta, da je živa istina, što je čuo o novčanoj nagradi, zada mu tvrdu vjeru, da se živ ne će vrnuti bez ovršena posla. Primivši što kakvih naputaka za svoje držanje krene otalen svome domu, da se spremi i osigura za mučni i daleki put. Poći javno kao Crnogorac u crnogorskom odijelu, o tom nije smio ni misliti, jer je znao dobro, kako se izvan granica Crne Gore o crnogorskoj kapi zavratki skovala kao neka poslovica: mrka kapa, zla prilika. Da bi lakše uzmognuo izvesti svoj smjeli naum, domisli se, da će po svaki način biti najbolje putovati presvučen. U tu je svrhu dobavio sebi na brzu ruku potpuno arnautsko, tursko odijelo sa arnautskim oružjem. Pošto se pod

arnautsku obukao i oboružao, a stopanica mu pripravila za put brašenicu, što mu je bilo od potrebe, makne iz svog doma za svojijem poslom ne spomenuv nikom ni riječi. Zdravo išao, zdravo u Podgoricu sišao. Svoju je smišljenu osnovu izvodio vješto i oprezno. Bojao se, da ne ni što ko posumnjao o njemu, pa se za to klonuo, ma s kim bilo zalaziti u kakav razgovor. Hodao je po gradu držeć se prikrajka, a najpomnjivije okom šibajući, gdje li će uočiti onoga, kome je rusa glava ucijenjena na 1000 žutijeh dukata. Razgledao desno i lijevo po gradu do neke dobe, dok u tome prikučilo podne. Stali bi muslimani uzimat abdest i spremati se, da klanjaju podne. Mujezin je na munari učio ezan, a ljudi su ulazili u džamiju, kako je koji prije bio uzeo abdest. Dok se svršilo učenje ezana na munari, dotle se bila i džamija napunila ljudi, megju kojima se nalazio i Juso Mučina, ali je umaknuo, da ga nije opazio Marko, kome bješe ovo podne došlo baš u dobar čas. Uvjeren je bio, da Mučina ne će ostaviti molitve drugačije, osim da ga ne bilo doma, pa ne bi došao, a inače, da će doći u džamiju. Kad nešto hoće da bude, ono će biti, i niko ne može zaustaviti, da ne bude. Tako je bilo i onog dana. Juso umaknuo na molitvu u džamiju, a Marko se podobrano prikučio džamiji i zastao očekujući, čemu se niko nije nadao. Po svršenoj je molitvi izmegju sviju ljudi bio prvi Juso Mučina, koji je izašao pred džamiju, kao da ga je zvala sudbina gorke, nenadane smrti. Drugi ljudi izlazeći iz džamije išli jedan za drugim ili jedan uz drugoga. Spaziv Marko i poznav Mučinu potegnuo, što je brže mogao, dvije male puške, zaletio se kano junak pravi, obje puške zgruho u Mučinu, a onda ih hitio na stranu, pa mahajući s golijem nožem pobjegao natrag bez obzira. Nešto nenadani prasak iz pušaka, nešto dim puščanog praha, a za najviše strava i mrtva glava, sve je to zajedno silno zbunilo muslimane, koji se ondje desiše, te je Marko na sigurno mogao iznijeti glavu, dok su se oni snašli i razabrali, ko je prouzrokovao i čije je ono krvavo zlodjelo. Miljanov je dakle kao junak održao svoju zadanu riječ i izvršio obećanje, u čvrstoj nadi, da će i gospodar ispuniti svoju besjedu. Došav dakle Miljan svome domu znojan i umoran, a još k tome uzrujan radi netom minulog djela, trebalo mu se prije svega odmoriti valjano. U to ime svuče sa sebe arnautsku odoru, a navuče opet svoje crnogorsko odijelo. Nu nije se imao kad odmarati, koliko je mislio, jer mu nije dala mira radost, što je gospodarevoj želji udovoljio, pa da ne bi gospodar prije od koga što dočuo za njegovo počinjeno junaštvo, pohiti k njemu sam sobom, da ga obeseli. Nije bilo zbora, svojim ga je pripovijedanjem i postupkom plaho bio obradovao, ali je njega siromaha gospodar grdno ozlovoljio do zla boga, uskrativ mu obećanu novčanu nagradu. Da mu se junački posao opet koliko, toliko prizna i nadari, odluči gospodar svojom knjaževskom moći, a u svoju korist pretvoriti dukate u prazni vojvodski naslov držeći, da će se Miljanov time potpunoma zadovoljiti. Mlagji je, htio, ne htio, morao bez ikakva prigovora, makar i prividno pristati na to, te se od onda ponositi vojvodskim naslovom, mjesto da je zgrnuo obećano blago, što bi mu svakako i bilo milije. To je uzrok bio, da se vojvoda Marko Miljanov poslije nije nikad odviše zagrijavao za gospodara Crne Gore, a ostao je i prama svojoj Crnoj Gori hladan sve do svoje smrti.

Ostaje donekle kao nuzgredna stvar, da li je Juso Mučina pao od puške Markove ili Perove, a glavno je bilo to, što je podgorički dogagjaj do skrajnosti razjario muslimane i Crnogorce, te se razjarenost nije stišala ni s jedne ni s druge strane sve do skorog posvemašnjeg ustanka. Do malo se iza dogagjaja u Podgorici zbi pobuna u Zovom Dolu nedaleko Nevesinja. Ondje se pobune seljaci proti zaptijama, koji bjehu došli, da uhvate Jovana Gutića, kao označenog buntovnika, nu koji se bio do njihova dolaska sklonuo u nepronagjivo skrovište. Zaptije se moradoše nesvigjena posla vratiti natrag u Nevesinje. Da nije odmah nakon navedenih dogagjaja planula iskra ustanka, ima se pripisati najprije okolnosti, što Crna Gora nije bila spremna, a nije se ni mogla upuštati u rat s Turskom, dok nije razabrala mnijenje europejskih velesila, a osobito Rusije. Siromašna se Crna Gora morala ponajprije sama opskrbiti potrebnijem oružjem i strjeljivom milošću koje velevlasti, pa onda od suviška kidati i podupirati akciju u Hercegovini. Neimanje je Crne Gore bilo poznato Hercegovcima, a i njihovim je izaslanicima sam knjaz o tom govorio. Dok Crna Gora što otkle pribavi ili joj se pošalje, dotle su imali Hercegovci okolo Nevesinja pričekati sa ustankom. Iz toga su se razloga hrišćani varakali s muslimanima predajući kajmekamu tužbe i žaobe proti njima i njihovim postupanjima, a na drugu su stranu slali žaobe mutasarifu u Mostar. Muslimani su opet nastojali istim putem pismeno i usmeno ocrniti i obijediti hrišćane. Pozvanim je faktorima prolazilo vrijeme u istraživanju krivnje sad jedne, sad druge stranke, što su hrišćani zgodno podržavali, a otezanje i prolaz vremena korisno upotrebljavali i izrabljivali, da poluče u dušama svojim zasnovani cilj.

A sad da prijegjem od dogagjaja u gornjoj Hercegovini na stanje i djelovanje naroda u donjoj Hercegovini, i je li šta moglo poticati narod, da pomišlja o boljoj budućnosti, o promjeni vladara i postojećih odnošaja. Baš

kako je u gornjim stranama bilo moguće odlaziti u Crnu Goru i vraćati se natrag makar s kradom i strahom, tako je bilo moguće u donjim stranama bez velika kakva krada i straha prelaziti u Dalmaciju i vraćati se opet natrag svojim domovima, jer Dalmacija, odnosno Austrija nije činila nikakvih smutnja po svojoj i turskoj megji. Narod je kršćanski onih krajeva bio svjestan, da je po vjeri i po jeziku isto sa dalmatinskim hrvatskim narodom. U krajevima stolačkog kotara do mora bijaše jedina onda i danas crkva u Gracu kao u centrumu svijuh okolišnih sela. Nekim je selima bilo daleko bliže otići k crkvi u obližnja dalmatinska mjesta nego li u Gradac. Seljaci su zbilja tako i činili. Mnogi su redovno svakim blagdanom išli k crkvi u dalmatinsko selo Topolo i Slivno. O Ilindanu bi se svake godine zgrnula sila hercegovačkoga naroda u Metković. I običnim je blagdanima dolazilo mnoštvo svijeta k crkvi u Metković iz sela: Gabele, Dračeva, Čeljeva i Doljana. U blizini ovih hercegovačkih sela ne bijaše crkve, nego bi o glavnijim svetkovinama dolazili župnici iz Donjeg Hrasna i Prenja, pa bi u Čeljevu držali službu Božju, svaki za svoj dio puka, koji je pripadao pod njegovu župu. Čeljevo je selo sjeverno od Metkovića i udaljeno od njih do 1 1/2 sahat pješačkoga puta, ležeći izmegju glavne ceste i Neretve. Ni Čeljevo ne imagjaše crkve, već bi se služba Božja obdržavala u jednoj kući. Osim što je narod kršćanski hrlio bogomoljama u Dalmaciji, išlo je dosta njegovijeh ljudi po Dalmaciji i u trgovačkim poslovima, te bi često dopirali u Slano i Dubrovnik, a još češće u Ston, Janjinu i Metković. Vatreno se radilo u Dalmaciji o probugjenju uspavane narodne hrvatske svijesti. Velikih je zasluga u tom pogledu i za Hercegovinu stekao zadarski “Narodni List”, koji je vazda imao svoje stupce otvorene za dopise iz Hercegovine, u kojim bi franjevci crtali narodno stanje i narodne nevolje. Franjevci su radili riječi i perom za poboljšanje stanja svoga hrvatskoga puka. Širili su sa ono malo svojih svjetovnih drugova u narodu misli Kačića, Martića, Jukića i drugih, a potpomagala su ih u bugjenju i širenju hrvatske svijesti braća hrvatski Dalmatinci, megju kojim djelovahu odlični pisci i književnici: Pavlinović, Vodopić, Despot i drugi. Mimo svekolike valja istaknuti Dubrovčanina Vodopića, kome se otac preselio iz turske Hercegovine u Dalmaciju i koji je svim žarom rodoljublja podupirao težnje svojih Hercegovaca, da se obje narodne grane ujedine pod krunom ćesarevom. Gdje god su se hrvatski Hercegovci sastajali s Dalmatincima, bivalo je potajnoga govora i šaputanja, da se nešto na Balkanu sprema, što bi po svoj prilici najprije našlo oduška u Hercegovini, koju bi mogla Turska i izgubiti uz nepogodne prilike, ako bi do šta u istinu došlo. Hrvatski je hercegovački narod ime ćesar u duši nosio i za ovim imenom neprestano uzdisao.

Godina u svoj Hercegovini ne bijaše svud podjednako rodila; slabije bješe ponijela u nekim gornjim krajevima, s toga se nije mogla ni desetina potpuno dati, nego nešto preostane duga i u iduću godinu 1875. Zakupnici su, razumije se, bili proti tome, te su htjeli na svaki način bez ikakva obzira utjerati od težaka desetinu. Mnogo su bili krivi narodnom nezadovoljstvu i korduni po hercegovačkoj i crnogorskoj megji, koji su nadzirali granicu, a od države imali po 20 novčića dnevne plaće, jer su se inače hranili u svojim kućama, a okupljali su se jedino na poziv glavnog svog zapovjednika, pa bi se onako okupljeni griješili u mnogo čem o narod, dok se ne bi opet razišli. Što dalje, to se sve više pribiralo nezadovoljstva i gomilalo paljiva, pa je samo trebalo zgodna časa, da se pritakne iskra i eto gotova plamena.

Godina 1875.

Ovo je bila nastala sudbonosna godina, u kojoj su imala puščana grla oglasiti svijetu, da se otpočela borba proti muslimanskom gospodstvu u Hercegovini. Sve je bilo spremljeno za ustanak, a što je najglavnije, doznalo se, da će Crna Gora biti sklona i svoju pomoć dati, premda bi onda bilo knjazu Nikoli mnogo ugodnije i milije, da se koje vrijeme pričekalo sa ustankom. Knjaževoj se želji nije moglo udovoljiti s jednostavnog razloga, što je u hrišćanskom težačkom svijetu gornjih krajeva bilo prešlo ogorčenje svaku mjeru proti mnogom ugnjetavanju i proti različitim nepravdama. Tako su zakupnici desetine pohitili bili odmah u mjesecu siječnju, da okolo Nevesinja utjeraju zaostatak desetine iz godine 1874. Njihovim se ogromnim i pretjeranim zahtjevima nije moglo udovoljiti ni na koju ruku. Zakupnici nijesu gledali na nemoć težaka i nerodicu godine, no su uzimali što su gdje stizali, a samo da svoje istjeraju. Neki su ljudi bili pohapšeni, a koji su mogli, uzmakli su u goru.

Tijekom se mjeseca ožujka imala graditi ćuprija kod Dražidola preko Trebinjčice. Seljaci su imali pribaviti gragju i graditi ćupriju besplatno, što oni ne htjedoše, već se odupriješe zahtjevu vlasti i prihvatiše za oružje, da se do potrebe mogu braniti od navale zaptija ili drugih kakvih oružanih izaslanika vlasti, ako bi se pojavili i htjeli ih prisiliti na posluh.

Megju gori navedena dva slučaja spada i treći, koji i ako nije dao povoda ustanku, ipak je znamenit kao preteča ustanka. Po srijedi je jedno ubistvo, i to kako je kmet Gavro Muratović sa planine Hrguda iznad Stoca ubio svoga agu Mujagu Behmena iz Stoca. Što je natjeralo Muratovića, da u busiji zasjedne, dočeka i ubije svoga agu Behmena? Mujaga je Behmen onog vremena bio čovjek srednje dobi i srednjeg boja s punanim tijelom. Bijaše smegje kose i smegjih, prosjedih, nevelikih brkova, bez pušćene brade. Jednim je okom obično škiljio, radšta ga narod nazivaše uz pravo ime i porugljivim pridjevkom “Ćoro”. Škiljenje ga je oka činilo nešto neprikladnijim u licu, nego što je bio u istinu. Narav je i ćud imao kako spram koga. Od živih danas ljudi, koji ga poznavahu i još ga se dobro sjećaju, jedni ga hvale da nije bio loš, nego da je bio dosta vrijedan čovjek, dok ga opet drugi osugjuju kao ljuta čovjeka. Niko se nije rodio, niti će se roditi, ko će svemu svijetu biti jednako prav, pa i u ovom slučaju mogu poznavaoci Mujage Behmena imati posve pravo i jedni i drugi. On je seljacima uzajmljivao novac i davao žito na veresiju, a osobito svojim kmetovima, koji su mu to opet morali na odregjeno vrijeme povraćati, i to novac za novac, žito za žito. Ako se čem dužnik nije imao ni jedno, ni drugo, onda mu je valjalo platiti dug živim malom, kakvim bilo. Da bi se koji tome opro, nije smio, jer mu je bilo svejedno, ili dati, ili će Mujaga sam prihvatiti, pa se naplatiti. Taki je svoj postupak platio svojom glavom. Jedno dva sahata puta pješica od grada Stoca, s gornje, sjeveroistočne strane, na planini Hrgud, bilo je Mujagino zemljište, na kome je sjedio i obragjivao ga njegov kmet Gavrilo Muratović. I on je od svog age uzajmljivao žita na veresiju, uz pogodbu, da će na vrijeme povratiti žito ili ga platiti novcem. Jednog puta uzajmi Gavrilo žita od Mujage uz obični uvjet i kad je došlo vrijeme, da mu uzajmljeno ili vrati ili plati, što Gavrilu bijaše moguća i jedno i drugo, no aga mu ne htjede o tom ni čuti, već se htio naplatiti, kad on htjedne i čime on htjedne. Tome je bio uzrok Gavrilov gjogat konj, koji je Mujagi bio zapeo za oko, a pružila mu se prilika, da ga se dočepa lakim načinom. Sprva nije navaljivao, nego je svoju želju očitovao kmetu, pri čem se Gavrilo uvijek pokazivao zlovoljnim. Tim je davao znak, da s očitovanom aginom željom nije bio sporazuman. No Mujaga ne htijući imati obzira na zlovolju svoga kmeta, stane mu ozbiljno poručivati, da mu dadne gjogata, a da se ne šali s njime. Gavrilo nije htio ni odgovoriti na agine poruke, što ga je, to se zna, silno jedilo. Na predzadnju Mujaginu poruku otporuči Gavrilo, da voli dati svoju sa ramena glavu, nego li dati svoga gjogata.

Nema sumnje, da je na to uskipio Mujaga najstrašnijom srdžbom uz pomisao, da će provesti svoju volju silom, a Gavrilu za nepokornost ljuto osvetiti. Stajalo to tako nekoliko vremena. Ispane Mujagi put na Dabar, gdje je, došav, zadržao više dana. Pred što se imao vratiti natrag u Stolac, poruči s Dabra Gavrilu Muratoviću po jednom seljaku zadnji put, da će se svrnuti usput k njemu na Hrgud po gjogata. Vidivši Gavrilo, da u Mujage šale ne imade, odluči se na smion i sudbonosan čin, ni ne misleći onog časa, u čem će odjeknuti posljedica njegova djela i da će se potresti zemlja Hercegovina uzduž i poprijeko. Kmet naumi radi svoga konja rastaviti agu sa svijetom. Da mu bude lakše izvesti smišljenu osnovu, dogovori se još s jednim drugom, te opremiv se i oboružav krenu obojica niz brdo Kom i zasjednu u istom brdu krajem puta, kojijem je morao najašiti Mujaga sa svojim momkom Salkom Pupićem iz Počitelja. Zasjela su oba druga za jedan šupalj kamen s punijem velikijem puškama i s pogodbom, da Gavrilov drug prvi puca i ubije Mujagu, a on će pucati drugi i ubiti mu momka. Nijesu dugo čekali u busiji za kamenom, dok se Mujaga pomoli na konju, a za njim momak na drugom. Ne sluteći nikakva zla jezdili su sasvim bezbrižno naprijed. Jedino su se Mujagi misli vrzle po mozgu kako li će se pogoditi s kmetom za konja gjogata i hoće li mu trebati poslužiti se silom proti kmetu. Pupić, oslanjajući se na bezuslovnu kmetovsku poslušnost i aginu silnu moć, sokolio ga, da svoju moć i pokaže vlahu, pa da ga nauči pameti, kako valja slušati aginske zapovijedi. Nije jadnik znao, da ih šuplje gvožgje vreba iza kamena. U takome razgovoru najašili ispred grla puške Gavrilove i njegova druga. Svaki svoga uzeo na cilj, kako će ga sastaviti sa zemljom. No spaziv Gavrilo, da će mu drug propustiti Mujagu, šapne mu odvažno:

- Pucaj, bolan, šta radiš, promače Mujaga, jad te zadesio!

- Ne mogu, Gavrilo, Boga ti i vjeru zadajem, nešto mi se puste uzdrhtale ruke.

- Nema sada govora o drhtanju, druže, nego što mora biti, mora. Drži momka! a ja ću Mujagu.

Toga maha sastavi cilj na Mujagi. Puška pukne, a Mujaga rukne, te se s konja na zemljicu svali i ne prozboriv dalje ni riječi, rastane se s dušom onog časa. Ne daleko se od njega sruši s konja Pupić, ali ne mrtav, nego ranjen. Ranio ga je isti tren Gavrilov drug, kad je Gavrilo ustrijelio Mujagu. Šta je bilo dalje s jednim mrtvim, a drugim ranjenim o tom nije Gavrilo imao kad voditi računa, no sa svojim drugom, onako oboružan,

makne svome domu i opremiv se što brže putnom brašenicom krenu obojica put Crne Gore, gdje nagjoše sigurno utočište i ostadoše sve do prelaza austrougarskih četa. Kad je po zauzeću Hercegovine proglašena amnestija, povrati se i Gavrilo sa svojim drugom natrag u Hercegovinu, ali se ne nastani opet na prijašnjem zemljištu Mujaginu u Babinom Dolu, no se nastani na zemljištu drugog age u selu Koritniku, gdje i danas živi sa svojom porodicom. Ako ga ko još i sada upita za što je ubio Mujagu, odgovoriće, da je volio svome konju gjogatu, no svome agi Behmenu.

Glas se o napadaju i smrti Mujaginoj silno dojmi stolačkih muslimana, od kojih pohitiše mnogi naoružani, da nagju i osvete Mujagu. Našli su ga, ali ga nijesu osvetili, jer ubojici Gavrilu ne bješe ni traga ni glasa. Mrtva Mujagu i ranjena Pupića dopreme u Stolac, te prvoga ukopaju, a drugom stanu liječiti dobivenu ranu. Pupić se izliječio i ozdravio. Gavrilov je gjogat ostao i dalje na uporabu njegovoj porodici. U ljetu iza Behmena poginu nevesinjski kadija Salih ef. Korkut Mostarac. Gonila se hrana iz Nevesinja vojsci u Gacku i Nikšiću, a vogja je bio Korkut. Hajdučka ga jaka četa dočeka iz busije na Vjetrenom i tu pogine on i još neki Pamuk uz još jednog trećeg druga. Od hajduka je palo što mrtvih, što ranjenih 23. Hajdučku je četu predvodio Pero Tunguz.

Isti je hajdučki vogja Pero Tunguz sa svojom družinom kod Saruka niže Ercegova vrela pod Slivljem dočekao i ubio Ibricu Vukotića, zvanog Hebib, koji je gonio 4 tovara duhana. Glavu su mu hajduci odsjekli i odnijeli.

U gornjoj je Hercegovini vrelo i kipjelo, a u donjoj se komešalo i miješalo megju težačkijem svijetom kadiluka stolačkoga, mostarskoga i ljubuškoga, u koliko je onda polje Gabela pripadalo i u područje zadnjih dvaju kadiluka. Ispred Donjeg se Hrasna u stolačkom kotaru nalazi Blato izmegju sela Dračeva i Svitave. U Blatu su imali dijela nekoji begovi i age iz Stoca, Mostara i Nevesinja. Dijelovi su bili neki veći, neki manji. U Stocu je Smailaga Šarić bio vrlo uvažen. Njegovi mu poznanici i paše prijatelji pronesoše ime i u Stambolu, te mu sultan bješe podielio rudbu (red) s posebnom odorom, koju bi oblačio samo od Bajrama do Bajrama. O ovom se istom Smailagi govori i pri kraju trećeg odjelka ovog djela, a ovdje se nastavlja dalje o njemu kao i vlasniku jednog komada zemljišta u Blatu. On je slao zaptije, da mu skupljaju seljake, neka popravljaju puteve kroz Gabelu. Sastalo bi se po 200 i više težaka, da rade na carskijem putevima pod nadgledanjem Smailaginim. Od sakupljenih bi težaka odvojio njih 15 do 20 i naredio im, da mu idu kopati u Blatu jarke, neka se voda ocjegjuje i ostaje zemlja isušena za oranje. Težacima je valjalo ga slušati i ne htijući i raditi njemu u Blatu bezplatno, a pod imenom, da su radili na carskijem putevima. Smailaga je dijelio isušeno zemljište po volji, kome je god htio, ili ko je od njega tražio zemlje, da je obragjuje, a njemu da daje hak. Ovakovi težaci zvahu se “poorci”, za razliku od stalnih kmetova. Ovakvim su načinom i ostali bezi i age prisvojili isušena zemljišta, koja im nijesu pripadala k ostalome posjedu. Zemljišta su ostala u njihovoj vlasti sve do prelaza nove uprave. Težaci se potužiše novoj upravi, a ona izašalje povjerenstvo, da stvar ispita. Nakon svestranog ispitivanja i istraživanja bude zemljište povraćeno težacima. Kraj sela je Višića u istome predjelu Lug begova Muradbegovića. Na velik su dio Luga imali bezi tapije, ali je bilo Luga, na koji nijesu imali tapija. Najprije su težaci morali iskrčiti Lug begovima, koliko ga je njima pripadalo po tapijama, a onda su krčili dalje, što nije bilo pod begovskim tapijama. Težaci su to krčili sebi, ali im nije dopalo, jer su iskrčeno zemljište prisvojili begovi sebi, a težaci su obragjivali i njima hak davali. Sličnih se slučajeva zbivalo i u okolini Ravnoga u kadiluku ljubinjskome. Nije se imalo kad ispitivati, gdje je pravo, a gdje nije, otkad potječu nepravde i drugo sve, nego je političkoj vlasti daleko bilo više stalo, da po što po to stiša uznemirene težačke duhove obećavajuć im razna poboljšanja i povlastice, ama - bješe kasno. Što se spremalo, nije se dalo ničim predusresti ni otkloniti, a tim manje, što se po Dalmaciji megju hrvatskim pukom otvoreno i na sva usta govorilo, da će odmah s proljeća Njegovo Veličanstvo ćesar pohoditi Dalmaciju. Hrvatske se narod u Dalmaciji vanredno radovao dolasku svoga kralja i spremao se, da ga što veličanstvenije i dostojnije dočeka i pozdravi srcem punim ljubavi, odanosti i privrženosti. Ako se nije smio javno, a ono se tajno u dušama svojim radovao i hrvatski narod u Hercegovini dolasku ćesarevu u Dalmaciju, gdje će mu se moći makar kradom po svojim izaslanicima pokloniti i koju progovoriti o svom stanju i imanju. Turski su političari i turske vlasti znale, da predstojeće putovanje ćesarevo nije bez osobite neke tendencije obzirom na Hercegovinu i Bosnu. Znalo se i za ljubav kršćanskog elementa u Hercegovini spram kruni ćesarevoj, s toga su s nekom zebnjom i lasno shvatljivom bojazni pomišljali hercegovački muslimani na dolazak ćesarev u neposrednu blizinu, te su oštrim gledom posmatrali držanje i najmanje gibanje megju hrvatskim

katoličkim pučanstvom, čineći sve moguće, da prepriječe pristup svojih podanika pred lice ćesarevo, ako bi njegov put, o kome se tako živo pretresalo, doista uslijedio. U kojekakvim je narodnim nagagjanjima i trvenjima izmaklo bilo zimsko, a nastalo blago proljetno doba. Baš tekom mjeseca travnja, kad se priroda počinje zaodijevati zelenilom, krenu ćesar iz bijela Beča na putovanje Dalmacijom.

Čim je stupio na hrvatsko tle Dalmacije, odmah se počelo glasnije šaputati megju kršćanskim hrvatskim narodom u Hercegovini, kako je ćesar pravi kralj i vladar, koji sobom ide k svojim narodima, da se vlastitim očima uvjeri o njihovom napretku i da vlastitim očima sasluša njihove molbe i žaobe, pa da u svakom pogledu podupire i unapregjuje dobro svojih naroda. O svemu ovom nije bilo u Hercegovini ni spomena čak od njezina pada pa kroz čitavo vrijeme turske uprave, što se samoj Turskoj osvećivalo. Prispjevši Nj. Veličanstvo na svom putovanju u pogranično dalmatinsko mjesto Imotski primi ondje 24. travnja u audijenciju poklonstvenu deputaciju hercegovačkih franjevaca, koju je predvodio ondašnji kustos o. fra Paško Buconjić i tajnik mu o. fra Augustin Zubac. Kustos u audijenciji pročita adresu i razloži u njoj gospodarstveno i materijalno narodno stanje sa svim nezgodama, te onda osobito naglasi sva prava habsburškoga doma na Hercegovinu i na Bosnu; da na temelju tih neosporivih prava pripada i neosporiva briga istome domu za narod u objema pokrajinama. Njegovo je Veličanstvo milostivo saslušalo čitanje i razlaganje kustosovo, a po tom njega i tajnika mu odlikovalo visokim ordenima. Osim ove deputacije primilo je Nj. Veličanstvo sutradan t. j. 25. travnja u Vrgorcu drugu deputaciju franjevaca, koja mu takogjer izvijesti o stanju i potrebama narodnim. Jednoj je i drugoj deputaciji obećalo Nj. Veličanstvo nastojati i gledati, da njima i narodu svakako bude što bolje. Franjevci su potajno uputili i narod, te su se kretala mnogo narodna izaslanstva i poklanjala se ćesaru po pograničnim mjestima. Kralj je putovao prama Dubrovniku. U selu se Neumu čulo, da će naljeći kralj svojom cestom s Metkovića, pa preko turskoga zemljišta kod Neuma i dalje opet Dalmacijom u Dubrovnik. Iz Mostara članovi društva “Bratimstva” spremiše u Metkoviće Marka Šešelja, koji bijaše austrijski podanik, neka čuje e da li se što pogovora i sprema ubrzo. Nije se znao ni dan, ni sat, u koje će naputovati ćesar iz Metkovića. Neum bijaše sijelo mudira, a bivalo je i po nešto vojske u taboru, otkako se bilo uljeglo u trag nekom neizvjesnom narodnom pokretu. Korduni su imali svoju posebnu kulu i u njoj su stajali.

Bilo je pred podne jednog dana, kad se opazilo iz Neuma, da niz stranu cestom dolazeć od Metkovića kreće ponajlag nekoliko kočija, sve jedna za drugom uredane. Odmah se znalo, da ono putuje Nj. Veličanstvo kralj sa svojom pratnjom. Mudir se brže opremi s pandurima, a binbaša s nekoliko vojnika i desetak momaka od muzike s muzikalnim instrumentima i svi pogjoše dočekati i pozdraviti Nj. Veličanstvo. Došav do ceste, poredaju se, kako se dolikuje, ni u koga ne bješe oružja, do li u samog binbaše bješe opasana sablja. Našlo se bješe i 16 seljaka Neumljana, da vide svog kralja i da mu se poklone. Dogje vrijeme i kočije prikučiše na blizu, a turska ih muzika pozdravi sviranjem austrijske himne. Kad su kočije stanule na odregjenom mjestu, izagje iz kočija kralj i sva njegova pratnja. Kralj stane, a binbaša ga s vojnicima pozdravi propisanim načinom pozdravljanja turske vojske. Kralj odgovori na pozdrav odignuv malo s glave šešir, a rukovanja nije bilo. Isto je i pratnja njegova na odzdrav odigla šešire s glave. Kralj je govorio sa samim binbašom pomoću trdžumana. Pitao je, ko su oni i kako se zove mjesto i pristanište na što mu je sve redom odgovarao i kazivao binbaša. Pošto su kraljevi pratioci bili gizdavije obučeni i okićeni, nego li on sam, a pogotovo ne bilo na njemu ni zlatali ni srmali odijela, pa seljaci, koji su podalje stali, nijesu mogli znati, a još manje vjerovati, da bi ono mogao biti kralj, koje je u istinu bio. Da im ipak ne bi umaknuo kralj, da ga ne upoznadu, mahne neki od njih kriomice rukom jednog kočijaša. Došav kočijaš k njima, zamole ga polagano: “Daj nam pokaži, koje je naš kralj?” Kočijaš im reče, da je ono kralj, što je najjednostavnije obučen. Kako li se onda zgledaše u čudu seljani, čisto ne vjerujuć ni samim sebi ni kočijašu, dok ih ovaj zbilja ne uvjeri o zgoljoj istini. Seljani izmegju sebe polagano govorili: “Ama zar kraljevi nose onake obične haljine bez išta na njima: eno mu u pratidžija okićena ramena, vezeni rukavi, a u kralja ništa. Baš pravo čudo”. Pred što je htio sjesti kralj u kočije, zapovigje svome adjutantu i on dade svakome momku od muzike po jedan dukat, rekav im, da ih time dariva Nj. Veličanstvo. Nakon obostrana pozdrava i ponovne zahvale sjedne kralj s pratnjom u kočije i krene put Dubrovnika, a binbaša s mudirom, vojnicima, kordunima i seljanima natrag u selo i u tabor. Na Rudinama ispod Slanog u Dalmaciji dočeka kralja izaslanstvo hrvatskih katoličkih seljaka iz Hercegovine, pokloni mu se i zamoli ga, da se pobrine njima i njihovom domovinom Hercegovinom, jer je Hercegovina s Bosnom i prije spadala pod okrilje njegovih pradjedova, pa ih valja opet pribaviti pod isto okrilje, inače će kršćanski narod hercegovački prije vas izginuti, nego li se odreći

svoga kralja; i poradiće svim silama, da dogje pod njegovu moćnu zaštitnicu ruku. Nj. Veličanstvo, dirnuto do suza izrazom privrženosti, odgovorilo je vogji izaslanstva Gjuri Krišti zvanom Pećku, da će svakako gledati, da bude što bolje njemu i njegovim istovjernim zemljacima u Hercegovini.

Kad je ćesar stignuo s pratnjom u Dubrovnik, došao ga je ondje pozdraviti i Topal-Osman paša, koji je stanovao u stolačkom predgragju Begovini. Pri polasku je iz Stoca pozdravio pašu stolački župnik i vikar don Lazar Lazarević. Do malo po tajnom dogovoru sa ostalim katoličkim župnicima krene u Dubrovnik i sam vikar na čelu šestorice svećenika, da se poklone ćesaru. Uz vikara Lazarevića išli su svećenici: don Nikola Lazarević, vikarev rogjak, župnik iz Hrasna, don Mijo Jerinić, župnik iz Graca, don Stjepan Putica, župnik iz Dubrava, don Ivan Vlahinić, župnik s Trebimlje, don Ivan Musić, župnik iz Ravnoga, fra Oracio Torino, župnik iz Gabele. Dobro je bilo, što su navedene župe, kao ostaci stare trebinjske biskupije, spadale onda pod upravu biskupa dubrovačkoga, te su se župnici do potrebe mogli izgovoriti, da idu biskupu u službenom poslu. Oni su, naravno, i išli biskupu, ali ne u službenom poslu, nego da im biskup Zafroni isposluje audijenciju pred Nj. Veličanstvom. Biskup ih Zafroni uputi dubrovačkom okružniku Pavlu Rešetaru, koji ima za volju biskupovu zbilja isposluje audijenciju. Kad su stupili pred Nj. Veličanstvo cara i kralja, predstavi Mu vikar sebe i ostale svećenike redom, te Ga pozdravi u ime kršćanskoga katoličkog svećenstva i naroda u Hercegovini. Car i kralj se priklonio prama svakom svećeniku, a onda im rekao doslovno: “Gledaću, da poboljšam vaše stanje.”

U Dubrovniku su župnici našli Topal-Osman pašu, koga upozori turski konzul Mato Pržić na boravak hercegovačkih svećenika, dok se u isto vrijeme nalazilo i Nj. Veličanstvo. Iz Dubrovnika se povrate župnici natrag u svoje župe. Vikar Lazarević došav u Stolac, primi ukor od kajmekama Ibrahim ef. Skodralije, koji je inače bio vrlo dobar čovjek. Vikar se malo obzirao na primljeni ukor radi pohoda ćesaru, no za svaku sigurnost umakne u Dalmaciju 1. srpnja i nastani se u Dubrovniku. Slijedeće godine 1876. dobije putnicu za slobodan povratak u domovinu. Naslov putnice glasi:

“Au Nom de Sa Majesté le Sultan. Nous Consul Genéral a Raguse et Dalmatiae”. 1) Pošto je opisana osoba navedeno rukopisom “se rendant a Stolatz Herzegovine”2) slijedi potpis:

Le Consul GenéralDaniš eff.

Popratno pismo uz putnicu datirano je 8. srpnja u Gružu, a potpisanWassa,

povjerenik za provedbu reforma.

Austro-ugarski konsul Vasić iz Skadra došao bio u Dubrovnik i našao se s Lazarevićem, koji mu reče, da ga vlada turska zove natrag i da mu je u ime slobodna povratka spremila putni list i troška 50 bijelih medžedija. Vasić mu reče, da se svojom glavom ne šali, jer da je crnogorska vlada najavila turskoj vladi, kako je on povod ustanku. Lazarević povjerova Vasiću, te se vrati iz Dalmacije u Stolac istom 1. studenoga 1878.

Koliko se god šutilo i mučke radilo s najvećom opreznosti i išlo kralju u poklone kradom, ipak se nije moglo održati tajnom djelovanje katoličkih svećenika i katoličkih seljaka, s toga su od dana prolaska kraljeva Dalmacijom svi nosili glavu u torbi, koji su se god išli kralju pokloniti, a za njih doznale turske oblasti. Najviše su bili kivni muslimani na franjevačkog kustosa Buconjića, jer su doznali, da je on kao učen čovjek sve potanko razložio kralju o narodnim odnošajima i dao uvijenim govorom razabrati kralju želje svoga naroda. Na kustosovu glavu bude raspisana nagrada od 60 žutih madžarija, no sretno se očuvao, te nije dopao u šake svojih neprijatelja. Njemu je i ostalim deputircima sinula posvemašnja sloboda istom od zauzeća Hercegovine po austro-ugarskoj vojsci. Prije nego što se Nj. Veličanstvo povratilo iz Dalmacije, posjeti ga u Dubrovniku u ime sultanovo bosansko-hercegovački valija Derviš paša sa odabranom svitom. Makar da je kralj sa svim počastima primio Derviš pašu, nijesu mu ipak dopuštale netom minule narodne pritužbe, da valiju dočeka toplo i srčano, nego jednostavno po strogo vojničkom propisu. Valija se povrati s društvom preko Hercegovine u Bosnu, a kralj ostavi Dalmaciju.

Vraćajuć se Pećko sa svojijem društvom iz Dalmacije s poklona sporazumješe se, da svaki u svom selu poruči seljanima, o čem se radilo pred kraljem, i kako se kralj rekao za sve zauzeti, a oni da su mu vjeru zadali, prije i gjavolji izginuti, no se odreći svoga kralja. Pošto začuju mnijenje ostalih seljana, neka ih pozovu, koji htjedne, pa neka mu dogju kući na Trebimlju radi daljnjeg zdogovora. Drugovi su Pećkovi morali svoju misiju megju seljanima vršiti naglo, dok ne saznadu Turci za njihove osnove i dok im ih iznenada ne pomrse i ne osujete, a njih ne pohvataju i ne posmicaju, kao što bi imali pravo, jer se spremaju, da izvedu prevrat u domovini na štetu turske carevine, a da se ujedine sa ostalim hrvatskim narodom pod krunom ćesarevom. Na Trebimlji bješe onog vremena župnikom don Ivan Vlahinić, čovjek tih i miran, koji je sigurno znao, što se plete, ali eto nekako se nije mogao odlučiti, da stane na čelo i da rukovodi otvoreno narodni pokret, makar je s njima simpatizirao i davao upute svojim župljanima. Sa župom Trebimljskom graniči župa Ravno. U Ravnome bješe župnikom don Ivan Musić, čovjek u najpunijoj muževnoj snazi, pun rodoljubnog žara i poleta. On se svom dušom zagrijavao za otpočeto narodno djelo i nastojao, da vodstvo u provagjanju velikih osnova prihvati u svoje ruke i tako povede hrvatsko katoličko pučanstvo, da kroz krvavi plamen ustanka ostvari svoje težnje. Potajna je struja dogovaranja obilazila redom kršćanska sela i u brzo sabrala na Trebimlju u domu Pećkovu sve seoske prvake: Mišu Tomaševića iz Zlatomorja, Nikolu Puticu iz Prapratnice, Lovru Maslaća iz Donjega Hrasna, Miju Ljubana iz Bajovaca, Tomu Menala iza Žabe, Stjepana Vujnovića iz Gornjega Hrasna, Lazara Previšića s Previši, Grgu Konjevoda iz Pušišta i hrišćanina Jovana Nadaždina iz Bjelojevića. Kod Pećka se sporazume i sastave plan, kud će koji i šta mu je raditi megju narodom. Odregjeno bude, da se o svemu obavijesti Musić i da mu se ponudi vrhovno zapovjedništvo, kome će se imati pokoravati svi bezuslovno, na što svi i pristanu, a čemu se Musić i nadao, te se nakon saopćenog mu zaključka sabranih narodnih izaslanika izjavio spremnim primiti vodstvo i primio ga je odmah, pa im se pridružio. Tu se onda ustanovilo s njime u sporazumu, da svaki izaslanik pri povratku u svoje selo pozove pod oružje, ko god je za oružja i da krenu zasjesti klance i busije, gdje je kome bliže. Uz Musića i kršćanske ustaše pristadoše sa svojijem obližnjijem selima još dvojica prvaka hrišćana: Jovan Džombeta iz Dabra i Jefto Kalajdžić iz sela Ivice istočno od Ljubinja.

Pošto se održalo vijeće na Trebimlji, krene Pećko u Hutovo, gdje održa drugi tajni sastanak o Spasovu dne u kući Iviše Konjevoda, sina Miškova. Tu bjehu došli: Lovre Maslać i Vidoje Raič, knez iz Donjeg Hrasna, Grga Konjevod, knez s Pušišta, Gjuro Stojanović, knez iz Hutova, Nikola Putica, knez iz Čarića, Mijo Ljuban iz Donj. Hrasna, (Bajovaca) Andrija Raič iz Dračeva. Ovo vijeće pridrža isti zaključak o glavnom vodstvu ustanka, kako bješe stvoren na Trebimlji. Kućni domaćin Iviša stavi upit: “Hoće li Dalmacija primiti našu čeljad”? Na to odvrati riječ Pećko: “Koliko ja znam, ne samo da će naša čeljad biti primljena do potrebe, nego bi joj se odmah počelo davati što za uzdržanje”. Domaćin je opet pridodao: “Eto hvala Bogu, bilo bi lasno za čeljad, ama je meni žao mog ljanika (pčelinjaka), sa 208 ulišta”. Dobaci mu Putica: “E, Konjevode, kad žališ ljanika, ne bio nas ni zvati na ovo vijeće”. Domaćin će opet: “E pa taman; kad ne ćemo biva žaliti svog života, ne ćemo vala žaliti ni imanja.” Nakon duljeg vijećanja nastavi pitati Putica: “Kako ćemo se mi sad razrediti pametno?” Maslać mu odvrati: “Najbolje bi bilo, da skupimo čete, pa ti hajde sa Zažapcima u Žabu planinu, a ja ću s Hrašnjanima u Gornje Hrasno. Tim ćemo preplašiti Turke, a do zgode koga i okrvaviti, ako bi koji po čem zašao k nama. Osim toga češće puta valja da se nalazimo okolo glavnih puteva.” Vidoje Raič reče: “Tu, ljudi, nema ništa; kroz malo će vrijeme Turci sve saznati, šta ima megju nami. Oni će se okupiti i sve nas pohvatati i uništiti.” Istoga je mnijenja bio i Grga Konjevod. Nu mahom se usprotivi domaćin i otkresa svima: “Ako je istina, što reče Pećko, ja bih bez ikakve tajne otvoreno skupljao ljude, slao ih na glavna mjesta, neka puška pukne, što prije, to bolje. S toga velim, da odmah pozivamo narod pod oružje, pa ko ne bi htio pod pušku drage volje, treba mu zaklati vola, zapaliti pojatu ili kuću nad glavom, pa će ići i ne htijući”. Ovaj govor svi odobriše i po njemu da se radi.

I okolo je Nevesinja strujila potajna sila dogovaranja od sela do sela. Prvaci su se seoski iz okoline nevesinjske oslanjali na pomoć Crne Gore i knjaza Nikole, koji im ipak bješe obrekao pomoć i obećao primiti im roblje sa stokom za granicu na svoje zemljište, gdje bi sve bilo zaklonjeno od Turaka. Banjani su velika ravnica s prekrasnim livadama sjenokošama mimo sve druge nahije. Ovako se zovu u Crnoj Gori upravna područja. Mnogo je prošlo vremena, dok se obrekla banjanska nahija, da će pristati i dati pomoć ustanku. Uz banjansku su nahiju još neke druge nahije oklijevale, a imale su i razloga, jer je turska vlast njima dala bila takova prava i povlastice, kakovih ne će nikada imati u Crnoj Gori. Svaka je nahija imala zasebnu upravu i birala po svojoj volji upravitelja s pravom našljedstva u njegovoj obitelji. Bjehu dakle jednostavno državice u državi. Banjani su

podržavali dašto usku vezu sa cetinjskim dvorom, o čem su Nevesinjci bili uvjereni i znali, da im Banjani ne će pomoći bez miga i privole sa Cetinja. Posrednik izmegju Banjana i Nevesinjaca bješe Jovan Zečević iz Zovog Dola kraj Nevesinja, koji je kao trgovac živim malom često odlazio iz Hercegovine u Banjane i odonud se povraćao natrag svome domu. U Banjanima se u domu vojvode Bačevića utanačio ustanak, koji se imao dignuti okolo Nevesinja. Bjehu se ondje okupili i našli na dogovoru prvaci seoskoga hrišćanskoga staleža iz pograničnih kadiluka hercegovačkih, baš kao ono, što se kršćanski seoski prvaci stekoše kod Pećka na Trebimlji. Kod Maksima Bačevića bili su na dogovoru ovi prvaci: Ilija Stevanović iz Lukavca, Stari Jovan, sin mu Živko, Mihajlo, Anto i Jovan Spasojev - Gutići i Šimun Zečević iz Zovog Dola, Miloš Kešelj iz Studenaca, Prodan Rupar s Gornje i Vasilj Graovac s Donje Trusine, Trivko Grubačić iz Rasta, Tomo Remetić iz Biograda, Jovan i Ilija Golijanin iz Krekavića, Pero Protov Govedarica iz kasabe, Jovica Gjogović iz Rijeke, Trivko i Vaso Buva iz Koleška. Zaključci hrišćansko-srpskih prvaka podudarali su se sa zaključcima hrvatskih kršćanskih prvaka, samo su potonji već imali gotov plan, dok su se oni dogovarali kod Bačevića. Mjeseca travnja - istoga mjeseca, kog je Nj. Veličanstvo putovalo Dalmacijom - umakoše u Crnu Goru mnogi seljaci iz pograničnih turskih kadiluka u gornjoj Hercegovini. No ne progje puno vremena, a prebjezi se nesmetano vrate natrag svojim kućama, i prošli su bez ikakve kazne od strane turskih oblasti. Povratak im se dozvolio bez i najmanje opasnosti posredovanjem bečkoga izvanjskoga ureda kod otomanske vlade u Carigradu. Povraćeni se prebjezi ne htjedoše više pokoravati vlasti kao prije, nego su stali sve više rogoboriti i protiviti se odredbama uprave i širiti mržnju proti Turcima, njihovoj vladavini, raznim nametnutim tegotama i učinjenim nepravdama. Mržnja su i otpor očevidno preuzimali ozbiljna maha, pa se vidjelo, da izdobriti ne će. Trivko Buva pobuni nekoja sela i odvede njihove prvake na Brnac više Borča. S toga se po nalogu digoše begovi od Foče i s Ratalja Džaferbeg Čengić i došav Omeragi Šesto u Borač jedan i drugi povedoše družinu i zagjoše na Brnac, gdje nagjoše Trivka Buvu i Peru Prstojevića iz Dubljevića. Sastavši se upitaše ih Turci na lijepo: “Šta vi to hoćete”? Na ovaj upit odgovoriše seoski prvaci: “Nama je došlo od knjaza i od Rusije, da je ovo naša djedovina, pa da se dignemo proti zulumu, koga ne možemo trpiti i da ne pristajemo ni na kakav mir, no da tražimo našu starinu”. Pokušaj se sporazuma i mira posve razbio, a oni se rastali. Doda li se tome vrijenje i nezadovoljstvo megju kršćanskim seljanima donje Hercegovine u kadilucima ljubinjskome i stolačkome, eto mal’ ne čitave Hercegovine spremne, da prihvati za oružje.

Nesnosno je stanje moralo u što skorijem vremenu naći oduška, pa s toga poče dolaziti do češćih trvenja i oštrijih sukoba i to naglo. Dok su Turci sve shvaćali s lake strane i omalovažavali seljački pokret, dotlen se bješe prilično mnoštvo seljana u donjoj Hercegovini odbilo od svojih porodica u šume i klance naoružani puškom šarom i ljutim handžarom. Prvi i glavni povod ustanku megju kršćanskim katoličkim pukom u Hrasnu i okolo Hrasna u kadiluku stolačkom dadoše zaptije, koje bješe izaslala vlast, da dižu narod na gradnju ceste u Selakovcu i Jablanici izmegju Mostara i Konjica, čemu se odlučno odupriješe seljani radi nevremena i silne daljine, te jednostavno prihvate za oružje i otjeraju zaptije. Ovo se dogodi po uglavljenom sporazumu u Pećkovi domu i u Hutovu, a kroz kratko se vrijeme isto zbilo u gornjoj Hercegovini po zdogovoru u kući Bačevića. Po brdima su se podizali suhomegjinom u obalac meterizi i šanci, a okolo bi sagragjenih meteriza po dnevu i noći buktile silne vatre, od kojih bi se vijala nebu pod oblake sad gusto-plavetni dimovi, sad jasno-svijetli plamenovi. Meterize su seljaci gradili obično sa strana klancima i bogazima, da mognu, kad ih zasjednu kao ustaši, što uspješnije suzbijati prolaz neprijatelja. Gdje se dižu u vis meterizi i gdje će voditi riječ puške i noževi, ondje nema ni reda ni rada. Tako bješe u Hercegovini u proljeću i ljetu ove 1875. godine. Radovi po poljima i drugdje počeše strašno zapinjati i zastajati. Hercegovina je bila jedino turska pokrajina, pa je i ustanak u toj pokrajini bio jedino unutrašnja stvar turske države, koja je imala izravnati ili barem donekle ublažiti oprjeke u narodu pobunjene svoje pokrajine. Turskoj vladi ne preostade ino, nego pod svaki način mirnim putem pokušati, da se postigne sporazum sa ustašima, ako bi se to moglo ikako. Nastojanje turskih oblasti oko mirnog riješenja spora oteškavalo je istodobno spremanje i naoružavanje Crne Gore, koja je živo pratila svaki najmanji pokret u Hercegovini vrebajući čas, kad bi mogla u boj zagaziti i šićar šićariti. Austrija takogjer nije mogla ravnodušno stajati spram pokreta u Hercegovini. U prvi je kraj bio spremljen ustanak u kadiluku ljubuškom megju kršćanskim narodom, pa se kustos Buconjić obratio tajno na Mihovila Pavlinovića u Dalmaciji i pitao ga, bi li pritekla u pomoć Dalmacija, a odnosno Austrija, ako bi planuo ustanak. Pavlinović je odgovorio po uvjeravanju namjesnika barona Rodića, da Austrija ne može pomoći radi drugih velikih sila. Tako nije došlo do ustanka u ovome kraju nego u drugom. Bilo je pobune oko Klobuka, a pala je i mrtva kršćanska glava. Začetnici pobune

umakoše u Dalmaciju. Bečkoj je vladi bilo u interesu održanje mira u pobunjenoj turskoj pokrajini obzirom na Krivošije i hrvatski narod u Dalmaciji. Kršćanski se narod opet iz Hercegovine, kako se vidi i zna oslanjao baš na Dalmaciju i na pripomoć braće Dalmatinaca, a ujedno i na zadano obećanje hrvatskoga kralja Franje Josipa prigodom njegova prolaza kroz Dalmaciju. S toga je i sav trud dalmatinskog namjesnika barona Rodića prošao uzalud, da upliviše na hrvatsko kršćansko žiteljstvo u pobunjenom kraju, ne bi li položilo oružje, a prihvatilo za miran i uspješan rad. Raspravljalo se o tom bez kraja i konca, pa najposlije i bez uspjeha.

Krajem mjeseca lipnja - o Petrovu danu - izbi na površinu, što se pripremalo godinu i po dana. Ustaši donje Hercegovine zaposjedoše odregjene klance, meterize i prolaze s čvrstom odlukom, da će vojevati, dok ne izvojuju skinuće turske ruke sa sebe i dok ih ćesareva ruka ne primi poda se. Glavno je bilo zasjesti mjesta, kojim bi mogli prolaziti i na njih navaljivati Turci. Taka mjesta bjehu Krupa i Drenovac u donjim krajevima. Krupa za to, jer se ondje moglo zapriječiti prodiranje muslimanima iz Gabele, Počitelja i Mostara, a Drenovac da se stane na put prodiranju stolačkih muslimana. Izmegju Stoca i Trebinja bjehu turske karaule, koje su kašnje zauzeli i zaposjeli ustaši: Žegulja, Brotnjik, Neum-Kula, Javorak, Begović-Kula i Zakličanje. Izmegju Stoca i Dabra klanac Prijevorac, a osim njega na gornje strane bjehu važna Vlahova brda i drum s karaulom u planini Bišini megju Mostarom i Nevesinjem. Što se tiče dalje nevesinjskog kraja, to u onom kraju bješe najvažniji Lukavački-klanac sa okolnim planinama, a izmegju Nevesinja i Gacka drum uz rijeku Kolešnicu, te drumovi od Trebinja do Bileće i Gacka. Vrlo je zanimljiva disciplina, koja je vladala u redovima hercegovačkih ustaša. Oni su imali i razne stepene časti, koje su obnašale starješine i koje su potčinjeni bezuvjetno priznavali i štovali vršeći dragovoljno naloge mlagji starijega. Nad nekim ograničenim krajem sa 800-1000 ustaša upravljaše vojvoda. Njemu bjehu potčinjena dva komandira, a svakom komandiru bješe pod ruku po jedan potkomandir. Ovim potonjim bjehu dodani pod upravu kapetani, a kapetanima bjehu odgovorni desetari. Donja Hercegovina imagjaše jednoga vojvodu, a gornja s početka trojicu vojvoda izim onih, koji su se pridružili ustanku iz pojedinih nahija, koje bjehu prividno pod turskom vlasti, a u istinu pod moralnim uplivom crnogorskoga knjaza. Ovdje će se progovoriti o nekim markantnijim ličnostima opširnije, u koliko je koja ličnost više slovila megju narodom diljem Hercegovine i u koliko je koja bila važnija. Od kršćana se Hrvata ističu:

Vojvoda don Ivan Musić.

o kom je do sada bilo malo govora, a potanje se o njemu govori u III. djelu ovog djela. Vojvoda je imenovao podzapovjednike zdogovorno sa ustašima.

Komandir Miše Tomašević-Kukica.

Miše je rodom iz sela Zlatomorja u kadiluku ljubinjskome do megje dalmatinske. Prešao je bio 30. godinu života. Omalena boja i okošt. plave kose i plavih srednjih brkova. Nosio je obično seosko odijelo, a sablju pasao. Živi još i danas u rodnome mjestu, a bio je i u poklonstvenoj deputaciji Hrvata katolika, kad su išli zahvaliti svome kralju za provedenu aneksiju Hercegovine i Bosne u godini 1908. I u deputaciji je imao svoju pripasanu sablju o bedrici, a sjajne srebrene toke na prsima.

Komandir Andrija Raič.

Andrija se rodio u selu Dračevu u kadiluku stolačkome. Bilo mu je okolo 30 godina. Uzrasta je bio srednjega. Bješe smegje kose i smegjih podugih brkova, te buntrasta lica i crnih očiju. Nosio se obično kao i drugi seljani Gabeljani. Oboružan je bio velikijem nožem, velikom i malom puškom poput ostalih ustaša. Umro je u Stocu nekolike godine poslije okupacije.

Potkomandir Lazar Previšić.

Potkomandir Lazar potječe iz sela Previši jugoistočno od sela Hutova. Visoka, okošta boja. Odorom se ne razlikovaše od drugih seljaka. Pasao je vazda sablju, a za silahom nosio malu pušku i samokres.

Potkomandirstvo je po okupaciji zamijenio serdarstvom i kao serdar zapovijedao je i nadzirao pandure po karaulama. Bio je godine 1908. s Tomaševićem u poklonstvenoj deputaciji Hrvata katolika pred Nj. Veličanstvom. Živi i danas; konja jaše i sablju paše.

Potkomandir Nikola Krmek.

Nikola je Krmek iz sela Drijena južno od sela Hutova. Nošnjom je običan seljak. Zadaća mu je bila nadzirati i naloge davati ustašima po klancima i karaulama. Živi još i danas u svom rodnom selu.

Kapetan Pećko.

Pravo mu je bilo ime Gjuro, a prezime Krišto. Imagjaše oko 40 godina. Bješe visoka i puna tijela. Stanovaše većinom u svom rodnom mjestu Trebimlji, kamo se bio preselio i vojvoda Musić iz Ravnoga, pa mu Pećko bijaše desna ruka za svega ustanka. Bio je dobro poznat i megju Crnogorcima, a dolazio je i na Cetinje knjazu Nikoli. Na Cetinju se desio i kad su već bili oglašeni zaključci berlinskoga kongresa. Govoreći s njime knjaz rekne mu pred 32 prisutna ustaša:

Eto dolazi austrijska vlada, što veliš na to?

Ništa, gospodaru, - odvratio je Pećko knjazu u brk - znao sam ja za to još prije, no što sam prihvatio za pušku. Velika riba, gospodaru, proždire malu, to je bilo vazda i biće, a navlaš ondje, gdje velika ima pravo.

Pećko je umro na Trebimlji.

Kapetan Lovre Maslać.

Obični seljak i čovjek srednje ljudske dobe. Bio je vrlo okretan i sposoban, pa je zbog toga bio ponajprikladniji, da bude imenovan zapovjednikom ustaša na Krupi, gdje su se bili okupili uz njega svi ustaši iz Donjega i Gornjega Hrasna i okolnih sela. Razumije se, da je s Lovrom na Krupi bilo još dosta prvaka, ama je on vodio glavnu riječ. Lovre je sa svojim prvacima dočekao na Krupi i prvo izaslanstvo nekolicine mostarskijeh odličnijih i uplivnijih gragjana, koje bješe spremio mutesarif, da pregovaraju sa ustašima i gledaju ih sklonuti na povratak svojim domovima. Prvo se izaslanstvo povratilo ne oporaviv ništa, jer ustaši ne htjedoše ni čuti o polaganju oružja i o mirnom razlazu s Krupe. Do neko vrijeme mutesarif u velikoj neprilici pozove k sebi fra Angjela Kraljevića na dogovor i povjeri mu, neka se nekoliko uplivnijih mostarskih kršćana i muslimana krene na Krupu ponovno pregovarati sa ustašima. Biskup se odzove mutesarifovoj želji i primi se povjerene mu misije, te pozvav k sebi u dvor svojih pouzdanika ode s njima na Krupu. Povjerenstvo bijaše: biskup, Blaško Zelenika, Hadžija Ugljen, H. Alija Drače. Sastao se i pregovarao, istina, sa ustašima, a okom ih je i držanjem svojim bodrio na otpor. Došlo prvo poslanstvo na pregovore, pa se i vratilo bezuspješno. Evo im i drugog poslanstva, a čak na čelu sa samijem biskupom. Uvidjeli time ustaši, da jesu nešto, te silno im porastoše otporna krila. I biskup se vrati ne svidiv posla. Drugo glavno sjedište kršćanskih ustaša bijaše klanac na Drenovcu. Klanac je Drenovac južno od Stoca i udaljen od samoga grada ne puna dva sahata pješačkog puta. I s jedne su i druge strane klanca bili podignuti šanci. Kroz klanac se išlo prijekim putem k moru u Neum-Klek, dok je glavni put vodio preko Domanovića i Gabele do Metkovića, a otalen se putovalo austrijskom cestom do Neuma, pa dalje u Dalmaciju. Moglo se spasti u Gabelu i putačom niz obalu rijeke Bregave. Preko Domanovića se moglo putovati i kolima, a preko Drenovca su i niz Bregavu udarali pješaci i ljudi putujući s konjima, od kojih bi imali malu ili nikakvu korist radi neugodne putanje, pa bi putnici daleko više puta prevalili pjehe idući, nego li na konju jašući. Da se zasjedne Drenovac i zakrči put u grad i iz grada, to nije trebalo onoliko ustaša, koliko na Krupi, nego manje. Kako je vojvoda odredio na Krupu Maslaća, tako je odredio, da sa drugim ustašima zapremi Drenovac hrišćanin pravoslavni.

Kapetan Jovan Nadaždin i kršćanin katolik Grga desetar.

Jovan je dušom i tijelom pristajao uz vojvodu Musića i svoju jednokrvnu braću kršćanske ustaše. Rodom je iz sela Bjelojevića. Dobe bješe osrednje i običnoga ljudskoga boja. Poput kršćana nosio je šal oko glave. Pod njegovom je komandom bilo jedva 5, 6 hrišćana, dok je kršćana bilo i preko 100. Ko je god pristajao uz kršćanske ustaše, ističem, da je onaj pristajao i uz Austriju. Jovan je bio onda ugledan i umiljat čovjek prama svakome, ali i ozbiljan, a te ga vrline resiše i kao osijegjela starca do njegove smrti. Jovanovi su podzapovjednici bili desetari, izmegju kojih je vrijedno napomenuti Grgu Konjevoda. Ovo bješe čovjek omalešan, dežmekast, mrka pogleda, rutava lica i prsiju, pa rutave i ćudi. Kad je imao kome odgovarati na kakvo pitanje, vazda bi se prije toga kucnuo vrhom kažiprsta po nosu, pa za tim po kamzama crnosapca svoga, a onda bi istom slijedio odgovor.

Pošto su se razbili na Krupi svi pokušaji okolo mirnog riješenja nastaloga spora i to se saznalo u Stocu, odluči vojni stolački kajmekam pokušati sreću sa prvacima ustaškim na Drenovcu i to kao na Krupi lijepim načinom, jer je bio tvrda uvjerenja, da bi silom istjerao posve protivno. Kajmekam odabere bimbašu Šukri-efendiju, čovjeka vješta i okretna, te će on ići pregovarati sa ustašima. Kajmekam u sporazumu sa civilnom vlasti javi svoju odluku po jednom tekliću kapetanu Nadaždinu sa željom neka svakako i ustaši nagju izmegju se čovjeka, opunomoće ga ispred sebe i odrede mjesto, gdje bi se imao sastati sa Šukri-efendijom na dogovor. Nadaždin ne htjede poprijeko odbiti želju i zahtjev vojne i civilne vlasti turske, no zapovjedi u ime svoje i sviju prisutnih i odsutnih ustaša Grgi kao najpodesnijemu, da se naumnjenog posla primi. Desetar se s mjesta pokori zapovijedi kapetanovoj zamoliv ga samo, da mu za svaki slučaj dodijeli još jednoga druga, što Jovan rado obeća. Istodobno pridometnu Grga, kako bi bilo najzgodnije mjesto pregovorima kod čatrnje ispod Drenovca od stolačke strane. Kapetan pristane na Grgin predlog i obavijestiv vojnu vlast u Stocu, označi joj mjesto i dan sastanka obostranih pouzdanika. Osvitkom se ustanovljenog dana opremi Grga sa svojijem dodatijem drugom zadjenuvši svaki za pas veliki nož s dvije male puške, a preko vrata struku i šešanu. Pravovremeno spanu pod Drenovac, gdje očeknuše Šukri-efendiju. Kad se pomolio dolazeći putem iz Stoca, binbaša sa još jednim drugom, skoči Grga i drug mu na noge junačke. Opazivši ih stigne im binbaša na domak, te stanuvši nekoliko koračaja udaljeni jedni od drugih, zatraži Šukri-efendija, da mu zastupnici ustaša očituju svoja imena. Grga ne učini toga u prvi mah, već jedino i muški viknu binbaši:

- Ja sam glavni punomoćnik sa ovijem drugom i poslan sam sa Drenovca amo.

- A jesi li vojvoda ili kapetan) - upita ga binbaša.

- Niti sam vojvoda, ni kapetan, nego Grga desetar - odvrati četnik.

- Pristupi bliže, desetare! Mene su spremile moje vlasti k vama, da se porazgovaramo o vašim zahtjevima, pa kad ih saslušam, da se onda, ako se dadne, lijepo sporazumijemo.

- Otpasujte sablje, tko ste, da ste i bacajte ih od sebe na stranu, a mi ćemo isto tako odbaciti od sebe naše oružje, pa će se onda moći zboriti o bližemu primicanju, drukčije o primicanju nema ni riječi! - odsiječe Grga odrješito kucnuv se desnicom po nožu.

Bojeći se i jedan i drugi, da ne bi bilo kakve prijevare s koje strane, niti htjedoše otpasati, niti odbaciti oružja. Tim se razbi i zadnji pokušaj o mirnom dogovoru s kršćanskim ustašima. Izaslanici se dakle razigjoše bez svršena posla. - Grga je umro u rodnom mjestu Pušištima. Iza ovog prvog povjerenstva išlo je i drugo, i to da pregovara jedan dio povjerenstva sa ustašima donjih, a drugi dio sa ustašima gornjih krajeva. U donje je krajeve pošao vikar i župnik Lazarević, a s njim je išao od katolika medžlis Vidak Konjevod, a od pravoslavnih medžlis Miho Pokrajčić, te dvije zaptije (oružnici): katolik Miho Prce i musliman Omer Dabrica. U gornje je krajeve išao: proto Todor Maksimović, a uza nj od pravoslavnih medžlis Aleksa Pecelj, a od katolika medžlis Stanko Previšić i dvije zaptije. Proto se sa ostalim članovima povjerenstva vratio u Stolac i javio vlasti, da nije mogao svigjet posla, koji mu bješe povjeren. Župnik je Lazarević obišao sela: Burmaze, Donje Hrasno i Doljane i morao je obdržavati službe Božje kao jamstvo, da ne dolazi s nikakvom zlom namjerom. On je sa ostalim članovima povjerenstva obećao seljacima, da će se i povjerenstvo sa seljacima zajedno pritužiti vlasti na razne tegobe, ama da i oni popisane tužbe potpišu, što seljani ne htjedoše učiniti, a članovi povjerenstva, da ne panu pod kaznu zakona, izrežu pri povratku svoja imena s napisane tužbe, unište papir i vlasti zatajiše sve.

Kapetan Nikola Putica.

Nikola je rodom iz sela Prapratnice. Bio je ovisok, krupne kosti čovjek, ozbiljna lica i ozbiljne riječi. Odjećom se kapetanskom nije ni malo razlikovao od drugih seljana. Došao je na Trebimlju k Musiću, pa s njime prešao u selo Grebak, gdje Musić ostane, a Putica ode u Crnu Goru, da se kao i Pećko uvjeri o namjerama Crne Gore. S putovanja se vrati u selo Zavalu, gdje nagje i Musića, koji je kao vrhovni vojvoda hodao od mjesta do mjesta. Dok je Pećko dao razumjeti knjazu, zašto se i za koga latio oružja, vidiće se to još jasnije iz riječi kapetana Nikole, što ih je zborio sa još i danas živim svjedokom Ivanom Batinovićem iz sela Duži neposredno iza prelaza Austrije. Ivan je sjedio u Dužima na čiftluku Abdibega Rizvanbegovića sa Pješevca. Videći Abdi-beg kakva su vremena i da bi mogao svaki čas nastupiti preokret postojećeg stanja, poruči Ivanu, neka dogje u Stolac i ponese nešto para, jer će mu ponuditi Duži, pa da se otkupi. Ivan to jedva dočeka i pribere para prilično, pa pogje u Stolac. Usput zanoći u Prapratnici, gdje se svrne na prenoćak kapetanu Putici. Sjedeći s njime za večerom stane ga pitati Putica, kuda se zaputio. Ivan mu ispriča sve potanko, što je i kako je. Kapetan ga stane ozbiljno odgovarati od daljnjeg naumnjenog putovanja veleć mu doslovno:

- Što ćeš, bolan, ići k Abdi-begu, kad nije od toga potrebe. Ta vidiš, da smo se bili na pušku oduprli, i klance zasjeli. S Turcima se i onako nijesmo izmirili, a došla ka nama naša Austrija, pa gdje ko na čijem zemljištu sjedi, ono će i biti njegovo. Nego se ti lijepo vrati doma, pa miruj.

Batinović posluša govor svoga prijatelja, te se sutradan vrati kuću u Duži. Odmoriv se od puta počne pripovijedati sinu Nikoli, živome danas, što se zbilo u Prapratnici megju njime i Puticom. Sin mu ne odobri, što je učinio, već mu primjeti posve mirno i poslušno, da nije trebao nikome ni kazivati, kuda je išao, a kamo li se pušćati i nagovoriti na povratak sa pola puta. Trebao je samo slušati poruku Abdi-begovu i činiti po svojoj i njegovoj volji. Do dan, do dva, dočuje za to brat Ivanov pokojni Šćepan u Neumu, te pohiti u Duži, da pita brata, šta je uradio. Kad je iz njegovih usta čuo, da je istina, što mu je kazivano, reče mu prijazno:

- Da ti, brate, nijesi nikoga slušao, nego da si bogdo otišao k Abdi-begu, pa se s njime pogodio i otkupio; sigurno ne bi bilo skupo, jer te beg ne bi precijenio.

- Pa mogu se ja i potlje otkupiti - odvrati Ivan ozbiljno.

- Znam, da možeš, - prihvati Šćepan - ama se pita, hoće li Abdi-beg htjeti potlje prodavati Duži. Ne će Austrija od jednih silom otimati, izbij ti to sebi iz glave, pa dijeliti drugima džabe, sve ako je i došla amo. Bojim se, da ćeš skuplje platiti, ako se budeš kašnje otkupivati.

I pogodio je Šćepan: Ivan se otkupio kasnije ama više nego li dvostrukim parama. Putica je umro podavno u Neumu naglom smrti. Da se vidi, kakvo bješe mnijenje i hrišćanskih ustaša, navešću sličan slučaj, što se odigrao u Trebinju, a u dvoru Muhamed-bega Resulbegovića.

Muhamed-beg je bio oženjen kćerkom Hamzibega Rizvanbegovića, pa je imao nešto miraza u Gabeli. Po okupaciji pogje šura Halil-beg Rizvanbegović zetu Resulbegoviću na vigjenje i ponese mu sobom pare, što ih je primio za prodani njegov hak, pa da mu ih preda. S Halil-begom u društvu pogje i moj otac u Trebinje. Muhamed-beg ih, to se zna, begovski dočeka i počasti. Za vrijeme njihova boravka u Trebinju, dogju Muhamed-begu dvojica njegovih kmetova hrišćana i sjedili su s njime i sinovcem mu Agan-begom u posebnoj sobi njegova dvora, gdje ih zateku Halilbeg i moj otac došavši iz čaršije. Jedan je od kmetova sjedio na jednome sanduku, a drugi opet na drugom sanduku. Sjeli su bili takogjer Halilbeg i otac mi. Duhanilo se i razgovaralo se, dok će Muhamed-beg pogledati Halil-bega i reći mu, pokazujuć mu prstom onog jednog kmeta na sanduku:

- Vidiš li ti, Halil-beže, onog moga kmeta ondje, gdje sjedi?

- Vidim, Muhamed-beže, a što? - odgovori Halilbeg.

- Onako, hoću da ti nešto o njemu kažem. On je govorio kad je započela buna: “Kuće moga bega u Trebinju biće moje; zemlje svekolike, koje ja orem i sijem, biće moje; ja ću kroz Trebinje jahati na begovim legjima, ako Bog da”.

- Nijesam ja to, beže, govorio, ni dao Bog, već ti je neko nalagao na me i potvorio me pravedna - javio se kmet.

- Jesi, jesi govorio, znam istinito, a bez ičije potvore - nastavio je beg - ama ne dade Franjo-Josip. Eno je sada došao, Halil-beže, da mu uzajmim 50 fijorina, pa da ide kupovati jaradi, da trguje.

I Muhamed-beg mu je uzajmio 50 fijorina već prije nego je o tom u društvu počeo govoriti.

Kapetan Jefto Kalajdžić.

Jefto je rodom iz sela Ivice, sjevero-istočno od Ljubinja na gornji kraj. Čovjek tankovijasta i lijepa struka i uopće lijepa pojava. Od ostalih se seljana svoje okoline nije razlikovao nošnjom. Nosio se je po gornjašku: bjelaču i zavratku, kao što se nosi u Crnoj Gori. Njegova je odora bila jednostavna, ali se vazda odlikovala čistoćom i pristajanjem uz tijelo. Grudi su mu resile toke, koje su ga uz ostalu odoru činile jednom od najprikladnijih i najvigjenijih Musića kapetana pored komandira Miše Tomaševića. Kalajdžić je držao zatvoren put izmegju Stoca i Trebinja, a najčešće se nahogjaše s društvom na Neum-Kuli. Radio je sporazumno s Musićem, ali mu je društvo više naginjalo Crnoj Gori, nego Austriji, što je bilo poznato prvacima kršćanskih ustaša, pa su prema tome udešavali svoju taktiku. Jefto živi još i danas u svome rodnome mjestu.

Kapetan Jovan Džombeta.

Džombetino je obitavalište u Dabru. Jovan bješe osrednjeg boja, punana tijela. Odoru je nosio crnogorsku od čiste i fine čohe. Dolama mu bješe vezena zehom svilenijem po rukavima i prsima. Pasao se pasom trabolozom, a po trabolozu sprijeda nosaše silah sa samokresom. Niz bedru je nosio sablju. Po odredbi je Musića zaposjeo klanac Prijevorac megju Stocem i Dabrom, da čuva i suzbija prolaz stolačkih Turaka. Kako se vidi, Stolac su ustaši opasali čvrstim lancem sa sviju strana. I Jovan je obnašao čast Musića kapetana i primao od njega naloge. Slijedio je s društvom Kalajdžića, to jest oba su slušali Musića i makar prividno pristajali uza nj, jer su kao kapetani umovali ovako: Puška će puknuti svakako, a kad će joj umuknuti glas, to sam Bog znade. Stigne li pri kraju odozgor Crna Gora i biće dobro; stigne li odozdol Austrija, ne ćemo biti krivi. - Nijesu bili loše račundžije. Jovan je po dolasku Austrije zamijenio naslov kapetana sa naslovom serdara, te je kao serdar zapovijedao nad pandurima, doklen god su oni postojali. U časti je serdara i umro u Dabru. Za cijelog je svog života bio vrlo štovan.

Kapetan Šćepan Vujinović.

Ovaj bješe rodom iz Gornjega Hrasna, a godinama jedan od najstarijih kršćanskih ustaša, jer mu bješe preko 50 godina, kada je pušku prihvatio. Radi starosti i nijesu od njega tražili velikih putovanja, no jedino da zapovijeda ustašima u najbližoj svojoj okolini. Potčinjeni su ga rado slušali i veoma štovali. Bio je dakle poznat kao pošten starina. Njega nema već odavno megju živima.

Po klancima su i karaulama hodali komandiri: Tomašević i Raič; potkomandiri: Previšić i Krmek; kapetani: Pećko i Putica. Prolaze su s društvom čuvali ostali kapetani.

Na gornje krajeve bjehu zaposjeli ustaši: Prijevorac, Vlahova brda i Lukavac. Turske oblasti odlučiše pokušati sreću s ustašima gornje Hercegovine i pregovarati s njima, ne bi li bolje uspjeli, nego li s ustašima donje Hercegovine, no kako će se vidjeti, sva su nastojanja ostala bez željena uspjeha. Prvo se izaslanstvo krenulo u Hercegovinu iz Sarajeva, a u izaslanstvu bijahu: Hajdar-beg Čengić s još jednim muslimanom i od hrišćana Petrakija. Prije nego što su oni došli u Hercegovinu, uputio se k nevesinjskim ustašima i jedan hercegovački fratar, koga na to bješe opunomoćio Derviš Ibrahim paša Lopčanin, ne bi li se kako u ime turske vlade sporazumio s pobunjenim hrišćanskim žiteljstvom. Niti je sa svojom misijom uspio fratar, niti Hajdar-beg sa svojim društvom. Naprotiv je megju pobunjenim seljaštvom bilo i kmetova Hajdar-begovih, pa nijesu htjeli ni čuti o kakvom pregovaranju s njime, no jedino svi ustaši po njemu i njegovoj družini izjaviše turskoj vladi svoje zahtjeve, a ovi bijahu:

1. da hrišćanske žene i djevojke ne napastuju i ne zadirkivaju muslimani;

2. da hrišćani smiju slobodno ispovijedati svoju vjeru, te da ih u tom ne smeta niko;

3. da hrišćani imadu pred sudom ista prava kao i muslimani;

4. da se stane na put nasilju zaptija i

5. da zakupnici desetine uzimaju samo propisani dio i da ga uzimaju u pravo vrijeme.

Mjesna turska vlast u Nevesinju, pa i mutesarif-paša u Mostaru bjehu donekle skloni pristati i ispuniti opravdane želje hrišćanskog žiteljstva, ali se tome svom silom usprotiviše domaći muslimani nazirući u popušćanju vlasti, da se zadire u njihova pradjedovska prava. I sam je Derviš-paša sobom dolazio u Nevesinje, ne bi li primirio narod, ali narod iznese preda nj još više zahtjeva, s kojih nije bilo moguće očekivati ništa drugo, nego riješenje spora ognjem i mačem. Europejske velevlasti uvigjajuć, da turska vlada ne može sama doskočiti ustašima mirnim načinom, odlučiše sporazumno da izmegju turske vlade i ustaša posreduju njihovi konzuli. Po nalogu dakle svojih vlada stignu konzuli u Mostar i krenu korporativno put Nevesinja megju ustaše. U vrlo se kratkom razgovoru sa seoskim glavarima uvjeriše, da o mirnom sporazumu ne može biti govora radi odrešitosti i nepopustljivosti ustaša. Ne svidiv ni najmanjeg posla, krenu se konzuli natrag u Mostar. Povjerenik turske vlade bijaše Server-paša, imenovan i poslan lih za mirno pregovaranje sa ustašima. Ni konzuli, naravno svi, nijesu bili istoga mnijenja, pa i nijesu svi naginjali na istu stranu. Njemački se i ruski konzul izjaviše bez ikakva okolišanja za kršćanske i hrišćanske ustaše, a ostali ne izrekoše svoga mnijenja otvoreno. Server paši i konzularnoj komisiji u Mostaru dostavljena bude predstavka, koju bješe talijanski napisao kustos Buconjić, i u kojoj se ispred kršćanskog pučanstva izjavljuje:

1. Kršćani su odlučili ragje umrijeti, nego li podnosit, toliko ropstvo, s toga moraju tražiti svoje oslobogjenje sa oružjem. Pa ako im se ne će da pomogne sa strane velevlasti, neka im se barem zapreke ne stavljaju u njihovu pothvatu i nek se ne pomaže onaj, koji ih tlači i proti kojemu su ustali, da se bore;

2. Inače smo prisiljeni, da zamolimo koju kršćansku vlast, da nam pripusti koji kraj zemlje, kamo ćemo se svi iseliti i napustiti ovu nesretnu zemlju, na koju padaju tolika prokletstva.

3. Ili nek se velevlasti zauzmu kod sultana, da se od Bosne i Hercegovine učini jedna autonomna država, koji bi sultanu plaćala danak. – Na čelo državi nek se postavi jedan strani knez, a nipošto turski podanik.

4. Ili na kraju – što je najmanje – nek se dogovore velevlasti, da jedna obližnja vlast postavi u glavnije gradove jake odjele vojske u ovu pokrajinu. I neka zastupnici velevlasti imadu prava kao suci u glavnijim medžlisima, dokle se stvari ne urede, da bude siguran život, čast i imetak kršćana sa svim pravima vjerskim i gragjanskim.

Konzulima se svidjela zadnja tačka, ali joj se Server-paša odlučno usprotivi i jednostavno odbi, a time bješe prekinuta i zadnja nit daljnjih pregovora sa ustašima. Delegati se velevlasti razigjoše, a ustaši počeše provagjati svoje ustaške osnove. Ponajprije htjedoše napasti i zarobiti bašibozuke u čardaku u planini Trusini, ali im bašibozuci noćno umakoše pušci i ruci.

Red se opet sada vrnuti na Krupu, gdje se nalažahu kršćanski ustaši, da se radi jasnoće proprate dogogjaji, koji se ondje dalje odigraše i navijestiše svijetu početak krvave borbe za oslobogjenje. U stolačkom kotaru od grada do grada pa do mora ne bješe ni za lijeka ama nigdje muslimana ni turskoga službenika, osim nekoliko korduna u kuli na Neum-Kleku. Selo Neum-Klek bješe uregjeno kao mudirat. Mudir je ili upravitelj onoga vremena bio dobri, godinama poodmakli Hadži Ahmed efendija. Pisarna mu bješe uregjena vrlo zgodno i ukusno po običaju istočnome. Njemu su bili potčinjeni korduni za vršenje potrebnih naredaba i za nastojanje oko održanja postojećeg reda. Kula je kordunska, koja i danas postoji, sagragjena na brežuljku udaljenom od sela jedan do jedan i po kilometar. S onog se brežuljka otvara krasan pogled na morski zaton. Pod brežuljkom je na mjestu udaljenom od obale morske jedno 1/2 km. bio udaren visok, drven stup za vješanje sandžaka u svečanim prilikama. Prije nego su ustaši zaposjeli Krupu, poboja se mudir svome životu, a tim još više, što je takogjer u

svome mudiratu opažao neko tajinstveno vrijenje megju narodom, a nije mu mogao na put stati. Što se dalje odmicao koji dan, to se položaj sve jače pogoršavaše. Da izbjegne svim mogućim kušnjama, sklone se pravovremeno u Stolac ostavivši mudirat i kordune njihovoj sudbini. Jadne kordune zadesi zbilja zla sreća, ali je mogla biti još i gora. Mogli su, prepušteni sami sebi, lako izginuti, što im se ipak ne dogodi, što je i pravo bilo, jer ne bjehu ni krivi ni dužni, ako su vršili državnu službu. To su dobro znali ustaši. Za to su im skupljeni na Krupi smišljali jedinu osvetu: odstraniti ih s njihova mjesta. Radi toga dogje u Neum nekoliko četnika s Krupe pod zapovjedništvom Ivana Konjevoda. U svemu je bilo 5 korduna, i to rodom svih 5 Ljubušaka. Ustaši su s četvoricom korduna zajedno večerali u selu, dok je jedan čuvao kulu. I sutra su zajedno pili kahvu, a istom su ih onda neki ustaši stali napadati i predbacivati im, kako turske puške pucaju iz Višića preko Krupe na ustaše. Korduni su sve podnosili mirno, a pri kraju pogju zajedno sa ustašima u kulu, te im je predadu zajedno sa svim svojim oružjem i ostalim, što je u njoj bilo. Onako goloruke kordune prizajme ustaši preda se i proprate ih kroz selo do na cestu, koja vodi na Metkoviće, te ih uputiše neka idu svojim domovima u Ljubuški bez ikakva straha. Korduni su poslušali i zdravo umakli. Ustaši se povrate u kulu i porobe, gdje je što bilo, a spanu i k obali, te skinu tursku zastavu pa ponesu sobom. U selu porobe mudirevu pisarnu, a otalen krenu uza sela. Za njima se odmetnu mnogo Neumljana i drugih seljana. Na Krupi se opet do malo sastadoše svikolici. S jedne su strane rijeke Krupe bili na okupu oboružani ustaši, a s druge strane isto tako oboružani bašibozuci muslimani, nad kojima je zapovijedao Mustajbeg Muradbegović iz sela Višića. Možda bi daleko prije bila pukla puška, nego što je u istinu pukla, da nije priječila rijeka, preko koje nije bilo ćuprije, da se prelazi sa obale na obalu. A kako je bilo proljetno doba, pa rijeka nadošla, nije se dala ni pregaziti. E da bi kako ustaši zadali što više posla muslimanskim bašibozucima, odlučiše pokrenuti Broćance proti njima, te u to ime pogju s nekoliko druga Miho Ljuban i Nikola Putica u okolinu Ljubuškog da dignu lijepom ili ružnom Broćance pod pušku i da s njima ujedinjeni udare na Ljubuški. S Ljubanom i Puticom bješe i Marko Stazić iz Zadra, veliki prijatelj ustaša, a nosio je siniju mjesto štita. U tom naumu ne uspješe krupski ustaši, jer im se Broćanci ne odazvaše. Moradoše se vratiti, otkud su i došli bez svigjena posla; jedino su izgubili jednoga od svojih drugova i to Marka Krmeka iz sela Dubravice. Ustaši se na Krupi nijesu mogli nadati kakvom iznenagjenju od bašibozuka jer ih rastavljaše rijeka; no dogodilo se ipak silno iznenagjenje.

Pošto su ustaši odmah, čim su došli na Krupu, zasjeli tri ponajvažnija mjesta, oni su ih i čuvali neprestano. Jedno je mjesto ćuprija na Krupi, drugo je mjesto glavica Varda, s koje se može sprječavati prevoz preko Hrašanjskoga blata. Treće mjesto bijaše Popina, koje mjesto nadvisuje ćupriju i Vardu i s kog se mjesta može do potrebe priteći u pomoć prvim dvjema busijama. Na Popini zapovijedahu Mijo Ljuban i Nikola Putica, a pod njihovom komandom bijahu Varda i Krupa. Lovre Maslać kao kapetan krene sa 20 drugova uz Hrasno razoružavati Turke, dok je opet Ivan Konjevod s 12 drugova krenuo u Neum-Klek, da onam razoruža kordune. Lovrinoj se družini nijesu usprotivili Turci skoro do Ljubinja, polagali su oružje, pa ne poginu niko ni od njih ni od kršćana. Vidi se, da je bila megju narodom lijepa pažnja, dok je okolnosti ne pomutiše na neko vrijeme. Da se unište ustaši, oboruža se u tu svrhu okolo 3000 Turaka pod vodstvom Hasanage Šarića iz Dubrava i Mustajbega Muratovića iz Višića, te pogju put Krupe. Došav onam prevezu se jedni noćno ispod Sjekose i kriomice zaposjednu glavicu Kosovac iznad Varde. Osvitkom dana opaziše sa Varde ustaši Turke niz Blato, dok za one iza legja na Kosovcu nijesu znali, pa i ne sluteći šta je prikriveno na Kosovcu i šta ih čeka, počmu sasipati vatru na Turke, koji su se kretali niz Blato prama Krupi. U isti mah oboriše vatru iz potaje Turci na ustaše s glavice Kosovca. Čuvši Ljuban puškaranje pohiti s društvom s Popine u pomoć Vardi, a sipajuć vatru na Kosovac, što opet iznenadi i smete iza legja Turke, te ostave Kosovac, a tim bi omogućeno Tomi Menalu, zapovjedniku ustaša na Vardi, da iz očite smrti umakne s drugovima na Popinu. Turci jurišaše s legja i prsiju na 8 ustaša, koji stajahu na mostu na Krupi kao straža. Oni ipak odgovoriše Turcima vatrom, ali videći, da su opkoljeni potegnu noževe, te mašući desno i lijevo pane mrtav jedan od Turaka, a posječe ga Vidoje Mustapić, a drugog, Salihagu Ćemalovića iz Mostara, rani Ivan Stojanović, nu i njih dvojica u isti čas padoše, a uz njih još Gašpar Njavro i Nikola Mustapić. Mustapići i Stojanović iz Hutova, a Njavro iz Donjeg Hrasna. Ostala im četiri druga prodriješe kroz Turke i umakoše na Popinu. Evo kako je do prve puške došlo u Hercegovini i gdje je prva potekla hrvatska krv 19. srpnja; krv junaka istokrvne braće poškropila je hercegovačko tle.* Kao preteča ovome bješe to, što je na dva dana prije, to jest 17. srpnja turska vojska zapalila selo Goricu u Gabeli, na desnoj strani Neretve. Bašibozuci su poslije Krupe porobili i zapalili oba sela: Dračevo i Doljane, a u Doljanima su opljačkali i kršćansku crkvu. Ovo učiniše razjareni bašibozuci, da se osvete kršćanima, što su razvili hrvatski barjak i ustali

na oružje, da unište moć i gospodstvo muslimana. Dok su ustaši boravili na Krupi, mnogi su od njih prelazili u Metkoviće, gdje bi ih sokolili na otpor zborom, a potpomagali i tvorom hrvatski Metkovčani, a imenito ondašnji načelnik Mato Gluščević i dva brata Gabrića: Ivan i Nikola. Pošto su Turci rastjerali s Krupe ustaše okupljaše se sve više i više bašibozuka, te onako silni pogju put Neum-Kleka 14. kolovoza, a uz Hrasno preko Hutova. Usput zapališe selo Brštanicu i Hutovo osim dvije kuće. Licem na Veliku Gospu 15. kolovoza krenuše dalje k Neum-Kleku i zapale sela Podžablje i Moševiće. Iz Neum-Kleka se opet povrate i prenoće 17. kolovoza u Hutovu, a odavle 18. kolovoza odu s mirom na Gabelu. Na ovom pohodu poginuše u Hutovu dvojicu seljana, a u Podžablju jedan.

Iz Mostara krene opet Selim paša s nešto vojske put Nevesinja, ali se i ne prikuči gradu, no se vrati brže natrag nego li se i nadao, pa mjesto pravo u Mostar, skrene nešto prama Dabru, te usput u klancu Prijevorcu nabasa na busiju kapetana Jovana Džombete, koji s družinom saspe na nj živu vatru iz pušaka, te onda makne u planine. Što je regularnih četa turskih bilo u Hercegovini nije moglo ni iz daleka udovoljiti potrebi, da svlada ustanak, s toga stane otomanska vlada slati pojačanja morem u Hercegovinu odmah tekom istog ljeta. Već pri izmaku ljeta bješe po Hercegovini razmještenih do 12.000 vojnika. Od ovih je vojnika jedan dio s bašibozucima u društvu vojevao sa ustašima izmegju Bileće i Trebinja i u okolini manastira Duži, koji manastir zažegoše Turci, pošto nadvladaše ustaše. Nad drugim su dijelom pod zapovjedništvom Šefket paše održali ustaši prvu znatniju pobjedu kod sela Muratovića nedaleko Gacka s jugoistočne strane.

Što od naroda nije bilo doraslo za oružja, dakle sitnice i ženskadija, pa onda iznemogli starci, to se sklone na jednu stranu u pogranična mjesta austrijska: Kotor, Dubrovnik, Slano itd. Od Trebinja do Hutova opustiše sela i selišta, a od Hutova se do mora nalazilo još svijeta, što nije ostavilo bilo svoga praga nikako ove godine. U Neum-Kleku na obali bjehu podignute dvije velike barake, u kojim nagjoše zakloništa mnoge kršćanske obitelji iz obližnjih sela. Na moru bijahu štacionirane turske bojne lagje “Fetija” i “Savait”. Zapovjednik posade (tabora) na kopnu i zapovjednici brodova pozvaše seoske obitelji, neka se uklone od ustaša u barake, a štitiće ih tabor i topovi s mora, ako bi se usudili ustaši uznemirivati ih. Ko se od seljana nije htio priključivati ustašima milom, onaj se morao priključivati silom i ne htijući, jer inače planu kuća i ode s ramena glava, već ako ga se ne domogoše ustaši. Ja sam bio takogjer član ove svjetine, što se bješe stiskala u one dvije barake, kojih ću se sjećati do pošljednjeg dana, jer sam kao i svi ostali prepatio nešto užasnoga. Zbilo se u barakama baba, žena, djece, djedova i svega; sve je puno, mjesta nema, da se sjedne, a kamo li da se čestito legne. Nit se imalo u čem dovoljno kuhati, niti iz čega ljudski jesti. Gnjusna gamad svake ruke gamtila po tlima, po tijelu i po haljinama. Nema vode ni za piće dosta, a da se o pranju i umivanju ne govori: Nigdje češlja ni za lijeka, da se kosa očisti od nametne životinje, nego ih napipavaj i vadi prstima, pa bacaj i ubijaj. Majke i žene plaču i jauču: u neke je otišao u ustaše domaćin, u neke sin. Strašno! Užasno! Ovako stanje bješe i kad prispješe prve regulane pomoćne čete iz Turske pod Hamdipašom. Dovezlo se i iskrcalo 8 tabora vojske, koja je imala poći u Hercegovinu pojačavati posade i priticati im u pomoć protiv ustaša. Nakon kratka odmora krene vojska odregjenim smjerom. Vojska se kretala propisanim korakom. Mnogi je vojnik proklinjao i materino mlijeko putujući stranim i nepoznatim krajevima. Svakome se pričinjalo, da nema busa, grma ni kamena, za kojim ne bi bilo ustaškog puščanog grla. S toga su zapovjednici i vojnici koračali vrlo oprezno mjereć okom desno i lijevo. Gledao sam svojijem očima, kad je vojska od Neuma odmakla jedva dva kilometra puta i spala u jednu uvalu, ponajlag se mičući naprijed, a jedna puška pukla iz planine Žrvnova, a više ni cigla jedna, a sva se vojska zbuni i zastade. Topovi se namjestiše i zagrmiše, puške zapraskaše, a najposlije vojska nikog i ne vigje. A ko bješe ispalio pušku, vojsku smeo i zašto? Evo odgovor iz vlastitih ustaških usta, kako mi kasnije jedan od njih pripovjedaše.

- Mi smo svi dobro znali, da ne ćemo ni otkud imati pomoć osim sami od sebe; znali smo još bolje, ako smo i dorasli našim Turcima, da nijesmo dorasli silnoj turskoj carevini, pa nam je valjalo gledati na svaki način, da turska regulana vojska troši što više municije, jer koju potroši, nema je otkle namirivati, a to je nama bivalo od velike koristi. Za to je jedan od naših spremljen u planinu Žrvnovo, da opali jednu pušku, pa da se vrati k ostalim ustašima, koji su očekivali vojsku u Prapratnici blizu Hutova. Isto je tako jedan naš drug spremljen u planinu Klepovicu, da opali pušku na vojsku, kad je ugleda, pa da pobjegne u Prapratnicu, što je on i učinio.

Kod sela su Prapratnice zasjeli bili Musića ustaši pod zapovjedništvom Lovre Maslaća, i očekivali vojsku. Za sve je ovo čuo bio i crnogorski vojvoda Peko Pavlović i sletio je k Prapratnici niz Popovo polje s jednim

odjelenjem Crnogoraca, da pripomogne kršćanskim ustašima, ne toliko iz ljubavi, koliko u ime toga, da on pomoću njih suzbije i oslabi tursku vojsku, pa da oslabljena kreće dalje pram Crnoj Gori, te će je lakše biti svladati i uništiti. Nakon duga krvava kreševa i gubitaka s obje strane 29. rujna prodre turska vojska kroz Prapratnicu na Hutovo, pa niz Hrasno na Krupu i s Krupe na Neretvu k Mostaru. Da nije bila turska vojska posve uništena u Prapratnici, kako su joj bili prigustili ustaši i Crnogorci, ima se zahvaliti pomoći turske vojske, koja je bila pohitila iz Gabele u Hrasno. Ovu je pomoć najavila turska borija sa Žabe planine, pa su s toga sjedinjeni ustaši i Crnogorci napustili bojište i krenuli uz Popovo polje. Musića ustaši ostanu na Trebimlji, a Peko se sa svojim Crnogorcima vrne u gornje krajeve k Nevesinju.

Kako je već prije spomenuto, Nevesinjci ne bi bili započeli ustanak, da im nije Crna Gora obećala sigurnu pomoć. To se vidi iz toga, što im je odmah po započetom ustanku dohrlio u pomoć Peko Pavlović, što ne bi bio učinio, niti bi smio učiniti bez velike odgovornosti, da mu nije bilo poznato raspoloženje cetinjskoga dvora i cetinjske vlade. Bilo je važna razloga, s koga je knjaz bio, ako će i potajno, sporazuman s Pekinim pohodom u Hercegovinu. Musić je rukovodio ustanak kršćanskih ustaša u prilog Austriji, a s početka se kretao ustanak i okolo Nevesinja u interesu austrijskom, pa makar onamo i nije bilo kršćana katolika ili inače kakvih propagatora u prilog Austrije. Došljedno objektivnom pisanju do sada navodim ovdje i markantnije ličnosti iz gornje Hercegovine, koje se odlikovaše kao ustaške vojvode.

Vojvoda Mićo Ljubibratić.

Rodom bijaše Nevesinjac i posve običan čovjek, ali vrlo vješt snaći se u svakoj prilici. Svojim je govorom sprva držao uza se otale ustaške vogje okolo Nevesinja i rukovodio ustanak, koji je naginjao austrijskom interesu, jer se mnogo čem više imao nadati Ljubibratić od Austrije, nego li od Crne Gore. Po svoj je prilici samo prividno kašnje dolazio Mićo k ruskome konzulu u Dubrovniku, da ga pita za savjet i da prima novčanu pripomoć za podupiranje i širenje ustanka. Ruski je konzul brzo uljegao u trag Mićinim osnovama, pa ga je s toga posve zanemario, a knjaz mu Nikola ne bješe sklon. Megju ustašima prevlada upliv Peke Pavlovića i Lazara Sočice, koji bjehu naglo dohrlili k njima s cetinjskim uputama, da skrenu tok ustanka u korist Crne Gore, što im je bez poteškoća i pošlo za rukom, jer istovjerni ustaši pristadoše listom uz njihovo mnijenje. Prepušten Ljubibratić samom sebi, dade se na pustolovan život sa još nekoliko svojih drugova. Putujući i uznemirujući turske oblasti niz Hercegovinu bude pri prelazu na austrijsko zemljište u Dalmaciji kod Imotskoga uhvaćen i dopremljen u Spljet, a odavlen dalje preko Trsta u Linac, gdje je ostao interniran sve do svršetka ustanka i okupacije Hercegovine. Postupak je austrijske vlade bio razumljiv i posve opravdan. Na jednu se stranu udovoljilo Turskoj, a na drugu se stranu omogućio Ljubibratiću siguran boravak bez ikakvih poteškoća. Znao je Mićo, šta se htjelo njegovim uhićenjem i zatočenjem, pa se nije ni protivio tome. Pušten na slobodu odseli po zauzeću Hercegovine u Srbiju i umre onamo kao načelnik nekog mjesta u pirotskom okrugu.

Vojvoda pop Petar Radović.

Radovića je porodica iz nevesinjskog kraja, te je velika i znamenita. Pop Petar bješe vrlo uplivan čovjek megju svojim parohijanima i megju svim ostalim seoskim i gradskim prvacima, koji ga poznavahu. Turska je vlast cijenila njegove sposobnosti i onda, kad se pridružio svome narodu, koji ga odabra sebi za prvaka i vojvodu u okolini nevesinjskoj nakon pada Miće Ljubibratića. Ime je popa Petra slovilo daleko i niz donju Hercegovinu, pa se s poštovanjem spominjalo megju svim pučanstvom bez razlike vjere. Pristajao je odlučno uz Crnu Goru, ali ne pod vodstvo crnogorsko, kao što nijesu na to pristajale ni ostale vojvode, no su najvoljeli neka svaki zapovijeda nad četenicima iz svojih krajeva. Lijep je glas uživao i uplivna je ličnost bila u Mostaru rogjeni brat vojvode Petra Mijat Radović, kojeg potomstvo i sad ondje živi. I Mijat je za života preturio dosta burnih dana prije ustanka i dok je trajao ustanak. Ni vojvoda pop Petar nije već odavna megju živima. Umro je na svom imanju u Brataču kod Nevesinja 1907.

Vojvoda pop Bogdan Zimonjić.

Bogdan se rodio u Gacku godine 1813. Otac mu se zvaše Aćim Zimonjić i bijaše pravoslavni hrišćanski sveštenik i parok gatački. Mnogo ima pravoslavnih obitelji, u kojima je sveštenički čin našljedan, sve dok ima našljednika. Tako je i u kući Zimonjića. Bogdan naslijedi duhovni čin od svoga oca Aćima i postane sveštenikom, a po smrti očevoj i parokom gatačkim. Kroz kratke je godine postao protom. Bio je vrlo vigjen, ozbiljan i sa svojih djela daleko čuven, uopće štovan čovjek. Malo je koja ličnost uživala svestranu popularnost širom čitave Hercegovine kao hrišćanski pop Bogdan Zimonjić i kršćanski pop don Ivan Musić. Za velike je zasluge vladika i pjesnik crnogorski Petar II. Petrović podijelio popu Bogdanu naslov vojvode. Bio je dionikom u svim narodnim pothvatima i krvavim ustancima počam onamo od pogibije kršnoga Smail-age Čengića.Kad je planuo ustanak, bješe popu Bogdanu mašila 64. godina. Uza sve to je bio krjepak, poput zelena bora jedar i zdrav. Proslavio se kao pravi uzor vitez u više ljutih bitaka, preturio muški i junački sve zgode i nezgode odhrvav se mnogim protivštinama. Mnogo je puta ostavljao svoju staru, rogjenu pradjedovsku grudu i umicao u Crnu Goru, otkud bi se opet povraćao poput strašna diva osvetnika, a da popravlja svoga kršnog doma opustjelo i poharano ognjište. Pop je Bogdan umro dne 22. siječnja 1909. na svom posjedu u Pustopolju kod Gacka u starosti od blizu 100 godina. Do malo je iza njega umrla i supruga mu, takogjer u velikoj starosti. Sin im je sadašnji Vpreosv. g. Petar Zimonjić, mitropolit hercegovačko-zahumski, koji je takogjer od svog oca naslijedio sveštenički čin.

Harambaša Stojan Kovačević.

Stojan je rodom iz Grahova. Življenja na domu bješe vrlo tanka, što ga je i nagonilo, da hajdukuje i robi po Hercegovini. Bješe jedan od najbjesnijih i najdrzovitijih hrišćanskih hajduka. Za njegovo se ime čulo i znalo diljem svekolike Hercegovine. Poznat je već daleko prije godine 1870., jer je harambaša čas hodao i i hajduke po busijam vodao, čas odlazio knjazu, a čas u Srbiju, te bi prikupljao mnijenja i upute crnogorskih i srbijanskih uplivnijih ličnosti, pa i onda, povrativ se, širio stečene savjete megju seljacima po gornjoj Hercegovini. Godine 1872. dopao je tamnice u Mostaru, gdje je tamnovao preko jednu godinu dana, pa bi možda bio i skapao u tamnici, da se opet ne zauze za njega knjaz s ruskim konzulom, te nekako mrakom umakne iz mostarske tamnice. Živio je i hajdukovao kroz čitavo vrijeme ustanka. Kako se iz svega vidi, ne bješe za njega časni naslov vojvode, serdara, komandira ili potkomandira, već jednostavni i prosti hajdučki naslov. Iza okupacije se kroz prvo vrijeme malo govorilo o njemu po Hercegovini. Bio se sklonuo u Crnu Goru i smišljao, kako li će provaljivati i hajdukovati po Hercegovini. Nakon dvije godine stalo se ponovno govoriti i njegovo ime spominjati, kako s društvom zasijeda po klancima, dakle iz potaje, upravo hajdučki dočekuje, ubija i opljačkava austrijske službenike. U godini je 1881. i 1882. poginulo nekoliko oružnika i vojnika osim civila. Godine je 1881. Stojanovo društvo napanulo i ubilo Stočanina katolika Vidoja Kralja, mladića od nepunih 19 godina, kad je putovao u Gacko, da onamo posjeti svoga strica Nikolu, koji u Gacku bješe zakupnikom. Stojan bi u nevolji i opasnosti uskočio u Crnu Goru, a odonud bi se zalijetao u Hercegovinu. Tako je radio, dok nije godine 1882. planuo po drugi put ustanak u nevesinjskom kraju. Ugušenje je onog ustanka stalo Austro-Ugarsku 40,000.000 forinti uz nekoliko štrafunskih i oružničkih glava. Poslije se ugušena ustanka posve nastanio i smirio u Crnoj Gori, gdje je i kosti ostavio.

Ne će bit na odmet, ako ocrtam jednu zgodu iz života Stojanova brata Jakova i Ali-paše Rizvanbegovića, makar ta zgoda i zasijecala u poodmaklo vrijeme prije ustanka. Bilo je to na Grahovu, gdje je Derviš paša uništio crnogorsku vojsku u društvu s hercegovačkim bašibozucima pod zapovjedništvom binbaše Hamzibega Rizvanbegovića, bratića Alipašina. Što je ostalo živa Crnogorca, to se s Grahova rapršilo i razbjeglo na sve strane, kud se prije moglo. Jakov je Kovačević bio vojvoda, pa nije mogao ni htio ostaviti svoju čeljad skrivenu u jednoj velikoj pećini, nego se i on skrio u pećinu. Vojska ga je s bašibozucima izgonila iz pećine puškom i topom, ali ga nije mogla istjerati, dok nije Hamzibeg savjetovao Derviš paši, neka naredi, da se upali breme slame i turne u pećinu, pa da će dim prisiliti Jakova na izlaz iz pećine. Derviš paša zapovjedi i sve se izvrši, kako bješe rekao Hamzibeg. Nije potrajalo dugo, a dim zbilja istjera na polje Jakova i čeljad mu iz dubokog skrovišta, te ga Turci zarobiše sa svom njegovom družinom. Kad se provjetrila pećina i nestalo dima, uljegnu nekoliko bašibozuka unutra, da pretraže pećinu. I pretražili su je. Nijesu u njoj našli ništa, do li nešto haljina, brašna i nekako jednu zaključanu sandučinu. Sve iznesu ili izvuku pred pećinu, te pred pećinom i sanduk razbiju. U sanduku se nagje jedna buruntija (nalog). Derviš paša uzme buruntiju u ruke i razvije, pa je okrene prama

Hamzibegu, koji odmah poznade po pismu, da je rukopis njegova amidže (strica) Ali-paše. Hamzibeg je prihvatio i čitao, a priupitao ga Derviš paša:

- Šta to piše u buruntiji, Hamzi-beže?

- Ovo je, pašo, buruntija pisana rukom moga amidže Ali-paše - odvrati Hamzi-beg. - Amidža piše Jakovu: “Pošalji mi Jakove, danak i harač, jer ako mi ga ne spremiš, spremiću ti moga kavazbašu Ibrahim-agu i s njime 500 Turaka, a 500 časnog krsta latinskoga, pa ne’š znati, kud ćeš udarati, a danak ćeš mi poslati.”

Čudio se Derviš paša, kako je mogao Ali-paša tako prijetiti sa 1000 ljudi i spremati se nešto učiniti, što tolika vojska ne može da učini. Ali-paša se pouzdavao dakle u kršćane katolike, koliko i u svoje muslimane. S Grahova je Jakov dopraćen u Mostar i onde posječen.

Glavnih dakle čisto hercegovačkih vojvoda bjehu dvojica: pop Bogdan Zimonjić i pop Petar Radović. I megju kršćanskim je ustašima bilo mjesta za još kojeg vojvodu, samo da se koji pop pridružio don Ivanu Musiću i pripasao oružje. Od ostalih vojvoda, koji vojevaše uz Hercegovce za vrijeme ustanka, bjehu trojica iz krajeva samo po imenu turskijeh, a u istinu pod komandom crnogorskom. To bijahu vojvode: Lazar Sočica iz Pive, Luka Petrović iz Zubaca i Maksim Bačević iz Banjana. Izmegju pravih se crnogorskih sokolova odlikovao u svakome pogledu hrabra junačina Peko Pavlović, o kome će biti još govora. Rečeno je, kako je Peko bio spao u pomoć Musića ustašima kod sela Prapratnice. Poslije ovog boja je i iz donje Hercegovine sve kršćansko s malom i glavom maklo u Dalmaciju izuzev pod puškom ustaše. Prebjegli se svijet smjesti u pograničnim mjestima: Štedrici, Imotici, Topoloj, Stupama, Ošljemu, Smokovljanima, Liscu i Točioniku. Da ne bi narod skapao od gladi, odredila je bila austrijska vlada, da se pribjeglom narodu dijeli “paga”. Pod pagom se razumijeva novčana pripomoć, što je bečka vlada dozvolila, da se dijeli po obiteljima bjegunaca i to s glave na glavu. Pošto sam bio i ja megju bjeguncima u Dalmaciji, primalo se i na moju glavu dnevno po 10 novčića page. Koliko je dakle u kojoj kući bilo članova, onoliko se puta na dan primalo 10 novčića i tim je valjalo hraniti i od zla braniti. Paga je za smješćene bjegunce u gore navedenim selima išla preko don Antuna Liepopilli, župnika u selu Ošljemu. K njemu bi odlazio po jedan član svake obitelji i primio pagu za se i za ostale. Don Antun bi znao po koji put reći pred Hercegovcima:

- Braćo moja, u Hercegovini samo opaljujte puške, a onda za noževe, pa daj! (t.j. pa daj, sijecite) !

- Jest, gospodaru, - odvraćali bi neki - lasno tebi tako zboriti, ama nijesu Turci kukuruzina po polju, da se siječe, već su junaci, s kojim se tako lahko ne lomi perje. Mnogo je podupirao ustanak i dekan iz Stona don Petar Bačić.

Narodu se pribjeglome od strana Popova polja i Ravnoga davala paga u dalmatinskom pograničnom mjestu Čepikućama ne daleko od hercegovačkog sela Trebimlje. U Dalmaciji se davala paga i bjeguncima iz gornjih pograničnih hercegovačkih kotara, u koliko se ne bješe narod sklonuo u Crnu Goru. Paga se davala takogjer i svoj čeljadi onih kuća, iz kojih muške glave bjehu kao ustaši na bojištima po Hercegovini. Od sviju hrvatskih ustaša ne potraži niti cigli jedan utočišta ili zakloništa u Crnoj Gori kao ni kašnje iz Bosne u Srbiji, nego im zakloništem bješe hrvatska dalmatinska gruda. Austro-Ugarska je bila spremna posredovati u prilog mira, ali o posredovanju ne htjede ni čuti mirovni izaslanik Server paša, što bješe opravdano iz posve shvatljivih razloga obzirom na jedne i druge ustaše i njihovu otvorenu privrženost Austro-Ugarskoj i Crnoj Gori. Civilni i vojni upravitelj bijaše pri izmaku godine Reuf paša, koji u svojim pothvatima protiv ustašima ne mogaše polučiti nikakva uspjeha, jedino mu je pošlo za rukom opskrbiti Nikšić hranom, i to jer ga bez ikakva pometanja propustiše ustaši i Crnogorci, valjda po višoj uputi s Cetinja. Nakon neuspjeha i poradi slabunjava zdravlja, a po dobivenom nalogu iz Carigrada krenu Reuf paša sa Server pašom put Turske s Neum-Kleka u istome parobrodu, s kojim se bješe dovezao zamjenik Reuf pašin Muktar paša. Kad je Muktar paša dohrlio u Trebinje, dojavi mu turski politički izaslanik dr. Koetschet, da se u ruskom konzulatu u Dubrovniku skrojio plan, po kojem imadu ustaši s Crnogorcima zakrčiti put izmegju dalmatinske megje i Trebinja, da se ne bi provozila hrana i municija za tursku vojsku. Zapovjedništvo nad svim okupljenim ustašima onog kraja imagjaše u svojim rukama Peko Pavlović, koji je često puta bio gostom ruskoga konzula u Dubrovniku, gdje je primao naputke, po kojima imade rukovoditi pokret. Peko je bio udario stopama Ljubibratića, ali kao Crnogorac potpuno odan svome gospodaru u svim poduzećima. Vidi se dakle očito, da su ruski upliv i ruski novac bili osovina, oko koje se kretao ustanak

hrišćanskih ustaša, a nijesu pohagjali ruskoga konzula prvaci kršćanskih ustaša, niti ih se usugjivao konzul pozivati na dogovore, a kamo li im novac nuditi javno ili tajno, jer je dobro znao, kuda kršćanski ustaši teže kao Hrvati. Što dalje, to sve više simpatizovaše javno europejsko mnijenje sa ustaškim pokretom i borbom. Iz svih kršćanskih krajeva bjebu došli pobornici za slobodu megju ustaške sokolove, da ih hrabre u njihovom junačkom pothvatu. Zima je doduše oteščavala, ali nije posve sprječavala rada i napredovanja ustaškoga.

Godina 1876.

Započeta se neprijateljstva u godini 1875. nastavljahu izmjenitom srećom i žestinom što manjom, što većom, te ne samo da potrajaše bojni okršaji i prepucavanja cijelu minulu godinu, nego zahvatiše još dvije pune godine. Kako su Crnogorci nastojali ovladati makar gornjom Hercegovinom, tako je opet Turcima bila glavna zadaća očistiti Hercegovinu od Crnogoraca, a onda istom obračunati s domaćim buntovnim nezadovoljnicima. Početak daljnjih krvavih okršaja otpoče se žestokom bitkom kod Gluhe Smokve, gdje sjedinjeni ustaši i Crnogorci održaše pobjedu nad jednim odjelenjem turske vojske, koje sasvim bi što uništeno, što raspršeno. Preko 150 mrtvih i ranjenih pade Turaka, a daleko manje pade ustaša i Crnogoraca, jer su ovi dočekali iz sigurnih busija. Od crnogorskih perjanica pade u boju kod Gluhe Smokve mladi vojvoda Maksim Bačević, koji bješe u rodbinskim vezama s knjaževskijem dvorom. Knjazu se Nikoli zamjeralo s turske strane, što prima pod svoju zaštitu bjegunce, a on se izgovarao primjerom Austro-Ugarske, koja je činila isto. Da se tobože u Hercegovini uspostavi mir i poredak, imala je Turska birati pripomoć Austro-Ugarske ili Crne Gore, na što bi od ovih dviju jedva koja pristala bez ma kakve koristi za se. Kompenzacije, što ih je Crna Gora tražila kao protuuslugu, budu u Carigradu energično odbijene, po čem se odmah dalo zaključiti, da ne će proći mnogo vremena i da će knjaz Nikola prodrijeti s vojskom u Hercegovinu. Za vrijeme se boja kod Gluhe Smokve Muktar paša nalazio u Bileći, a povrativ se u Trebinje potuče i rastjera ustaše sa Drijena na dalmatinskoj megji. S Neum-Kleka se opet kretaše turska vojska, koja se bješe ondje iskrcala dozvolom bečke vlade i hitaše u pomoć ostaloj vojsci. Ova vojska putovaše preko Hutova i spane selu Kolojanju podno Donjeg Hrasna. Kod Kolojanja se nalazaše mnogo utaborenih ustaša pod zapovjedništvom kapetana Nikole Putice. Ustaši su znali za hod turske vojske i odlučili su se bili dočekati je. I dočekali su vojne predstraže pucnjavom iz pušaka i suzbili ih. Megjutim zapovjednik vojske uvjeren, da je ustaška vatra i gdje se oni nalaze, odredi ih s dvije strane opkoliti i uništiti, što bi se bilo i dogodilo, da zapovjednik ustaša nije pravovremeno prozrio odredbu turskoga vojskovogje, te se sa ustašima u tren oka izmaknuo potpunome opkoljenju i prešao za dalmatinsku granicu. Sreća je ustašima bila po svim stranama, što im se nije oduzimalo oružje ni pri prelazu u Austro-Ugarsku, ni pri prelazu u Crnu Goru, pa su mogli prelaziti i vraćati se nesmetano. Okršaj se na Kolojanju zbio baš u oči Čiste srijede, a malo je prije toga austro-ugarski ministar izvanjih poslova grof Andrassy predložio carigradskoj vladi i preporučio joj, neka provede neke reforme u upravi Bosne i Hercegovine, i to, da se prihodi ovih dviju pokrajina jedino za njih i troše; a po tom da se proširi autonomna općinska uprava. Činilo se da će predlog Andrassyjev poduprijeti i ostale velevlasti, a knjaz Nikola da će pri tom ostati kratkih rukava, jer turska vlada ne htjede s njime pregovarati nakon Andrassyjevih predloga, koje bješe prihvatila i obećala provesti, ali su pri obećanju i ostali. Diplomacija se stane ozbiljno baviti sregjenjem stanja u Bosni i Hercegovini, pa se s toga donekle stišaše velike vojne operacije po Bosni i Hercegovini, ama tek prividno. Ako i nije dakle bilo velikih operacija imenito po crnogorskoj megji, bilo je manjih čarkanja.

Musiću se i Peki Pavloviću nije dalo mirovati. Tekom je čitava proljeća Musić uznemirivao sad ovdje, sad ondje kretanje turske vojske i suzbijao pojedine navale, koje su Turci nenadno poduzimali proti selima i ustašima, Okušao je sreću i navalu na Neum-Klek i na turski tabor ondje, ama nije znao, kako je sa svojim ustašima brzo natrag letio od tabora bez obzira, a po tamnoj noći, tako ga je toplo dočekala puščanijem zrnjem vojska iz tabora i topovi s bojnijeh gjemija, koje bjehu usidrene u neumskoj luci. Krvarenje po Hercegovini i stradanje hrišćanskog naroda dozlogrdi gospodaru Crne Gore, te on uglavi sporazum sa Šumadincima, da se u jedan te isti dan, a to na 20. juna objavi narodu u Beogradu i na Cetinju, da će se uskoro navijestiti rat Turskoj. U to ime zazva knjaz prvake crnogorske na vijećanje, da se ustanovi bojna osnova, po kojoj će se poći u Hercegovinu ratovati. Ovom bojnom vijeću pod predsjedanjem knjaževim prisustvovaše i ustaški poglavari iz gornje i donje Hercegovine. Uopće se na Cetinju obdržavalo malo vijećanja bez prisutnosti barem većine ustaških prvaka. Njih je knjaz Nikola vazda primao milo i gostoljubivo obećavajuć im svaki put svoju izdašnu

pomoć, ali dok i sam gdje pomoći nagje. Osobito je crnogorski gospodar bio vanredno sklon ustaškim vogjama donje Hercegovine. Sokolio ih je na otpor i na borbu, a ako bi im po čem do nevolje bilo, da će naći kod njega utočišta u njegovoj državi, do čega ipak nije došlo. Da je Turcima uspjelo svladati ustanak i da bi onda htjeli posve očistiti zemlju od kršćanskog svijeta, opet bi Hrvati kršćani tražili bili utočišta na drugome hrvatskome tlu, kao što su radili i u prije minulim vremenima. Prije nego što su vogje kršćanskih ustaša htjeli poći iz Cetinja i Crne Gore niz Hercegovinu, dade im knjaz 16 barjaka s bijelim križevima na crvenom polju. Gospodar se dakle ustručavao plave boje, znajući dobro, da bi od strane kršćanskih ustaša izazvao silno ogorčenje i negodovanje, ako bi pokušao narinuti im srpsku trobojnicu, a hrvatska bi mu narodna trobojnica mrsila račune, pa je bilo bolje i najuputnije jednostavno ispustiti plavu boju, da se tako pod jedinstvenom zastavom vojuje u korist Crne Gore. Primljene su zastave ponieli sobom hrvatski ustaši, ali ih nikad ne razviše, niti se znade, kuda su ih djeli. Na Krupi su se i po ostalim bojištima vijale hrvatske trobojnice, koje su ustašima spremljene iz Hrvatske i Dalmacije! Da ne bi došlo do rata s Crnom Gorom podupiraše njezine zahtjeve u Carigradu ruski poslanik grof Ignjatijev, dočim austro-ugarski poslanik grof Zichy zauzimaše sasvim drugo stanovište na osnovu prispjelih mu izvještaja o stanju položaja u Hercegovini. Ali-paša, koji bješe došao u Hercegovinu odmah iza boja kod Gluhe Smokve, bješe utanačio sastanak s dalmatinskim namjesnikom baronom Rodićem, da se porazgovore, ne bi li se kako god našlo puta uspostaviti mir u Hercegovini. Baron je Rodić na urečenom sastanku pred Ali-pašom nagovarao pozvane i prisutne ustaške vogje, da odbace oružje i pokore se, ali ih nije odgovarao, da ne stavljaju za to zahtjeva, koje u ime svoje vlade ne može prihvatiti Ali-paša. S toga od sviju govora i pregovora ne mogaše biti nikakva uspjeha. Crnogorski zahtjevi i držanje barona Rodića ne slutiše na dobro, već na daljnje vojevanje. Tim više, što su kršć. i hrišć. ustaši poslali iz Sutorine memorandum grofu Andrassyju 7./IV. 1876. a glasi:

Mi zahtijevamo:

1. da kršćanski narod u Hercegovini dobije u potpuno vlasništvo bar trećinu zemalja i to ne samo s toga, što se te zemlje nalaze u nezakonitu posjedu i uporabi Turaka, već još i zato, što bez njih kršćanski narod u Hercegovini ne može živjeti i jer volimo radije poginuti nego opet stati živjeti nemogućim životom;

2. da Turska zauvijeke povuče svoju vojsku iz Hercegovine i ostavi u zemlji samo toliko posade, koliko je potrebito za obranu gradova Mostara, Stoca, Trebinja, Nikšića, Plevlja i Foče;

3. da Turska pogradi iznova kršćanima njihove kuće i crkve popaljene, te im dadne živeža bar za jednu godinu; da im nabavi orugje za obragjivanje polja i da obitelji kršćanske ne plaćaju nikakova poreza za tri godine počevši od dana njihova povratka kućama svojim;

4. da narod kršćanski u Hercegovini ne položi oružje prije nego su im muhamedovci dali dobar primjer i sve dotle, dok ne stupe potpuno u krjepost obećane reforme;

5. da poglavari narodni – u slučaju povratka naroda kršćanskoga hercegovačkog u svoja kućišta – budu pripušteni te s oblastima zemlje zajedno raspravljaju o provagjanju tih reforama i da s njima zajedno sačinjavaju upravu (upravno tijelo) prema načelima izraženim u nacrtu reforme na cijelom području Bosne i Hercegovine ne izuzimajući onih plemena, koja se nijesu još na oružje digla; jer ćemo samo tako dobiti za se i za Turke same dragocjenu garanciju u tom smislu, što ne će onda imati, da u onim plemenima gledaju razvitak dogagjaja sličan ovima, što se u ovaj čas u nas zbivaju;

6. uvaživši, da se ustaši ne mogu pouzdati u pusta obećanja turske vlade, koja, sve do sad, još nikad nije držala svoga obećanja; uvaživši nadalje, da je Porta jedva u stanju, da prehrani svoju vlastitu vojsku i jer se došljedno ustaši boje punim pravom, da će novac, koji će turska vlada odrediti za kršćanski narod u Hercegovini pasti u ruke turskih činovnika, u kojem slučaju narod kršćanski u Hercegovini ne samo ne će ništa dobiti, već bi mogao još i od glada pomrijeti; uvaživši napokon, da ustaši dobro znadu, da iza takva postupka ne će apsolutno ništa natrag dobiti, pa makar i protestovali kod velevlasti; zato tražimo u ime naroda, da briga oko toga novca bude stavljena pod neposrednu kontrolu jedne evropejske komisije; da sama ta komisija direktno primi cijeli taj novac odregjen za podignuće razorenih kuća i crkava i da ona podigne nekoliko središnjih magazina svih potrepština – još prije povratka obitelji svojim kućama;

7. na pošljetku zahtijevamo, da vlada austrijska i ruska postave na onih šest mjesta, gdje su turske posade, svaka po jednog agenta, koji bi imao zadaću, da pazi, te se reforme u svim točkama potpuno provedu.

To su naši zahtjevi. Vaša Preuzvišenost neka bude uvjerena, da oni ne sadržaju ništa pretjeranog i da ne može manjih zahtjeva staviti za našu sigurnost i kao garanciju bolje eksistencije, na koju, kao narod, imademo neosporivo pravo.

Moleći Vašu Preuzvišenost da preporuči naše čedne želje velikodušnoj zaštiti Austrije itd., itd.

Ovaj je sutorinski memorandum od svih memoranduma najvažniji, jer su na temelju njega hercegovački ustaši od strane svih velevlasti priznati ratujućom strankom.

Što je nekada Reuf paša mogao opskrbiti Nikšić hranom bez i kapi prolića krvi, to je sada mogao uz teške žrtve i napore poduzimati Muhtar paša i probijati se do Nikšića.

Godina bješe za tursku carevinu ozbiljna i kobna. I iz ostalih se krajeva države počeše javljati komešanja, a ponajviše zabrinu političke krugove u Carigradu pokret u Bugarskoj, iz koga se dalo tumačiti, da se Bugarska tajinstveno oslanja na akciju Srbije i Crne Gore. K svemu se tome još pridruži svrgnuće sultana Abdul-Aziza sa carskog prijestolja. Svrgnut je dana 30. maja, a na njegovo mjesto postavljen dotadanji prijestolonašljednik Murad, koji je takogjer sukrivac nagle i nasilne smrti sultan Abdul-Azizove, što uslijedi odmah po njegovom padu. O tom je dogagjaju prispio valiji u Mostar brzojav datiran 30. svibnja u utorak, a glasio je:

“Sultan Aziz skinut sa prijestolja, a zakoniti našljednik mu sultan Murad V. zasjeo je na prijestolje.”

Glavnu pak krivnju svih promjena i dogagjaja nosi Midhat paša, koji je htio zasnovati tursku republiku. Najprije bude Abdul-Aziz primoran odreći se prijestolja, a Midhat paša nagovori prijestolonašljednika Murada, neka pomori sve princeve i tako osigura prijestolje. Abdul-Aziz bude zatvoren u Dolma Bagdže, a do malo bi preveden u Eski Saraj u Stambolu, gdje življaše do 6. rujna i gdje ga umoriše istoga dana. Dne 2. srpnja upravio je veliki vezir Midhat paša hercegovačkom valiji u Mostaru slijedeći brzojav:

“Javna je stvar, da se je sa sviju strana urotio neprijatelj proti osmanlijskom carstvu, nu pouzdanjem u Svevišnjega, pripravljamo se odbiti ga i spasiti našu domovinu. Stoga od strane Nj. Veličanstva Murada V. šalje se mahsus selam (naročiti pozdrav) svima sinovima onih bosanskih gazija (pobjeditelj divova) koji stekoše svjetsko priznanje, jer znadoše uvijek vješto i hrabro odbiti svaki neprijateljski nasrtaj. Čim se dakle ovaj selam obnaroduje, pozvani su svi bosansko-hercegovački muslimani, da pouzdajuć se u Svevišnjega mahom svi od 7.-70. godine prihvate oružje, pridruže se carskoj redovitoj vojsci, te da složni čuvaju domovinu, i neprijatelja, odakle god nasrnuo, da uzmognu odbiti i rastepsti. Ali prema podanicima vjernima i odanim bez razlike vjere, osobito prema sirotinji i nemoćnim da budu milosrdni i da zaštite pravedno njih, njihov imetak i obraz kao i svoj, jer to je sigurno jamstvo, da će nam Svevišnji na pomoći biti.”

U Carigradu 2. srpnja (Hazirana 20.) 1876. (1292).

Ali-paša, mostarski valija, proprati primljeni brzojav slijedećom službenom objavom:

“U smislu sadržaja gornje naredbe kao i cijeloga obrazovanog ljudstva dužnost je svakog čovjeka hrabro i vjerno boriti se za sačuvanje svoje otadžbine. Pošto su vaši pregji uvijek znali biti vjerni i odani svom vladaru, ne sumnjam, da ćete isto i vi biti kao svjesni potomci, pak u to ime svaki vas neka zgrabi oružje i pridruži se carskoj vojsci i straži; pa ako bi ma otklen neprijatelj nasrnuo, odbijte ga i raspršite; a život i mal svakog podanika štiteći jednako pazite, da bi se red i mir u unutrašnjosti zemlje sačuvao”.

U Mostaru, 21. Hazirana (3. srpnja) 1292. (1876.).

No ni sultanu Muradu ne bijaše sudbina ni malo sklona. Jedva se održao na prijestolju od 30. maja do 31. augusta, kadno ga svrgoše, a proglasiše sultanom Abdul-Hamidom II. Dne 31. kolovoza u četvrtak stigne opet valiji u Mostaru brzojav slijedećeg sadržaja:

“Odstupio je svojevoljno sultan Murad od prijestolja, a nastupio vladati sultan Abdul Hamid II.”

Murad je umro godine 1904. Tri se nagle promjene sultana zbiše u Carigradu, a gruhanje topova to navještavaše svim narodima prostrane turske carevine. Iz vojničkih se grla po svoj carevini orili poklici novim sultanima: “Padišahumus čok jaša!” 1)

Prvih dana carevanja sultana Murada, to jest tekom mjeseca juna boravljaše zapovjednik hercegovački Muktar paša u Mostaru. Ovdje sazva k sebi na vijeće Ali-pašu i najuglednije muslimanske prvake iz grada Mostara. Vijećalo se o položaju i o mogućim vojnim operacijama Crne Gore. Muslimanski su odličnici s Ali-pašom skupa izjavili svoje najrodoljubnije mnijenje i način, kako bi se imalo stati na put prodiranju crnogorskome, ako bi se knjaz zbilja usudio udariti na Hercegovinu. Muktar paša je saslušao pomnjivo mnijenje svih prisutnih pozvanika, a pri kraju je njihovo mnijenje otklonio i uradio onako, kako je bilo njemu po volji. Bilo mu je znano, da Srbija i Crna Gora namjeravaju istodobno s vojskom provaliti u Bosnu i Hercegovinu, jer Srbija nastojaše prisvojiti Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu. Ni jedna ni druga kneževina nije računala, kuda ove dvije pokrajine spadaju po svome historijskome pravu i da će po istome pravu pripasti onamo, kamo i spadaju. Može se dopustiti, da je i Muktar paša dobro mislio gledom na Srbiju i Crnu Goru, dok je s vojskom pošao iz Mostara preko Nevesinja put Foče, da prepriječi spoj srpske i crnogorske vojske. Udaljenje glavne sile Muktar pašine olahkotilo je knjazu Nikoli njegove poslove. Odmah po obdržanom vijeću u prvoj polovici mjeseca juna odredi, da Peko Pavlović i Bajo Bošković s jednim dijelom crnogorske vojske pogju Kleku na obalu pokušati, ne bili im zdogovorno sa ustašima uspjelo zauzeti Klek i time suzbiti tursku vojsku, koja je dolazila s mora da se ne bi iskrcala ili da se iskrcana ne bi mogla kretati ni ma igdje stignuti u pomoć ostaloj vojsci po bojištima. Po ustanovljenoj osnovi na Cetinju Peko s Bajom prebaci granicu i nagazi s Crnogorcima Hercegovinu poznatim svojim od prije putem niz Popovo polje vrcem prema Kleku. Putovanje mu je bilo osigurano time, što su ustaši držali u zatvoru gradove, a i nešto turske vojske u Hutovu. Nekoliko se turske vojske nalazilo s baši-bozucima u Gabeli, kud Peki nije bilo potrebe nagaziti, pa se ni s te strane nije imao bojati, da će mu tko stati na put, te bez ikakvih poteškoća promakne na domak Kleka u Vranjevo Selo, gdje odluči zasjesti u busije po stranama okolnih brežuljaka i dočekati tursku vojsku, ako bi po čem htjela naljeći uz Hercegovinu. Namjera je Pekina bila dvostruka: zauzeti tabor i odbiti bojne brodove iz luke, da ne iskrcaju vojsku, koju su bili dovezli i koja se na njima zadržavaše. Zašto nije Peko ravno udario na tabor, imao je potpuno pravo, čim je uočio situaciju. Vojnici su tražili od njega:

- Pusti nas, vojvoda, da udarimo na tabore, tako ti Boga i Božije vjere!

- Ne dam, da ginete uzalud – odgovorio je Peko – jer ne ću da vas gubim nekolike stotine, a ne mogu zauzeti tabora.

Na plavetnom se nebeskom svodu gasila žiška za žiškom, znak, da se pomalja rujna zora iza obzorja navještajuć blag i ugodni ljetni dan. Dvojica Neumljana Ivan Bačić i Stjepan Škobić, koji bjehu slučajno došli iz Dalmacije svojim kućama u Neum i prenoćili, pogju tog dana natrag jutrom rano u Dalmaciju, ama s lovnim kerovima, pa ako gdje šta bude, da ulove. Mjesto da su na kakvu divljač natrtali, a oni nabasali na iza busenja i kamenja pritajene mrke kape i – Crnogorce. Dvojica, trojica ih klisili na noge iza grmova pred zapanjene lovce s pozdravom:

- Pomaga vi Bog i dobra vi sreća, ljudi, nemojte da se plašite od nas, ništa vi ne će biti.

Dok lovci onako iznebušeni odvratili pozdrav, nastavi dalje jedan od Crnogoraca:

- Danas nema lova na zvjerinje, no na ljude, a vam će biti znano, na kakve ljude, pa će biti najbolje, da se odavlen odmah vrnete na dom, što vidjeli, ne vidjeli, a što čuli, ne čuli, jeste li razumjeli? Nikom ni na domu za živu glavu reći što o nama, jer vi Bož’u vjeru zadavamo, čoče, da vi ni krov na glavu ne bi osta, a kami šta živo u kuću, ako samo razumijemo, da ste ikome pokazali na nas.

Lovci su zadali Crnogorcima tvrdu vjeru, da ih nigdje ne će spomenuti i vrate se svojim kućama, a od kuća u Dalmaciju govoreći jedan s drugima:

- Mrka kapa, zla prilika.

Kako bila suša i zaparno vrijeme, teško se bilo u taboru podmirivati vodom. Ako je po seoskim čatrnjama i bila pri dnu po koja kap, nije se mogla piti već radi toga, što je preostajala od naplavljene kišnice, pa tim lakše i više tuknula i zaudarala kalom i blatom. Kad bi životinji prinio pod nos take vode u kovi, jedva bi je i ponjušila, a već bi zakrenula glavu na stranu. Ne preostajalo vojnicima u taboru ino, no s konjima i burilima ići na Blace i otud dogoniti vodu. Blace je vrelo istočno od Neuma jedva pola sahata. Onamo su do prelaza u Dalmaciji i čobani gonili marvu na pojište. Vranjevo je Selo izmegju Blaca i Neuma, gdje bješe zasjeo Peko sa svojim Crnogorcima. Dok je Peko bio još u Gracu, umaknuo je neki seljanin i dojavio u Neumu Petru Paskiću, da su Crnogorci u Gracu i da namjeravaju navaliti na tabor. Paskić bješe vojni liferant za meso vojsci u taboru. Petar odmah ode u tabor da javi binbaši (potpukovniku) što je čuo. U taboru nagje s binbašom pod čadorom i zapovjednika dvaju bojnih brodova, i mog još danas živućeg oca, koji bješe trdžuman, te pred njima progovori:

- Došao mi je pouzdan glas iz Graca, da je ondje Peko Pavlović s Crnogorcima i da ide udariti na tabor. Rečeno mi je, da svakako preporučim, da sutra vojska ne ide u Blace po vodu.

- Ovaj čovjek dobro govori – reče zapovjednik brodova.

- Ah, šta se ja njemu vjerujem – dočeka binbaša.

- Ama biće nešta na stvari, dok je on čuo i došao ti kazati.

- Neka je došao; šta ja marim za Peku i njegove Crnogorce; asker će ići na vodu, kako sam odredio.

- Ne šalji askera i ja ti velim. Ako ne može biti drukčije, ja ću tebe i asker opskrbiti vodom za tri dana. Spremiću sve čamce pod Opuzen, da dovezu vode.

Binbašu nijesu mogli uvjeriti o opasnosti ni zapovjednik ni Paskić. Sutradan je pošlo iz tabora na vodu nekoliko vojnika s konjima i posugjem za vodu, a pratio ih buljuk (kumpanija) pod zapovjedništvom juzbaše (natporučnik) Mehmedefendije. Ovome je opet Petar napomenuo:

- Mehmedefendija, da baš nijesi danas išao na vodu.

- Idem, idem; marim ja za Crnogorce i njihove zasjede.

Jedva je asker prevalio polovinu puta, zastane naglo na cesti blizu Vranjeva sela. Zbrkao ga je i pomeo neki baščauš (vodnik) povikav glasno:

- Gjaur!

Drugovi mu se stali rugati kao strašivici, ali se on nije na to osvrtao, no potegnuo kapakliju i dao joj vatru. Svoga cilja nije promašio, već ustrijelio jedinka materina, što je bio za živcem kamenom, ali ni otklen glasa, ja li daha. To učvrstilo vjeru u askeru, da se prevario baščauš, te sve onako pošlo naprijed i skrenulo k Blacu, dok se odnekle iz brijega s desne im strane oču krupan muški glas i zaori:

- Ha, Cuce, ja Bjelice – (sela u Crnoj Gori).

Iza ovog glasa usula puška kao iz neba krupa sa svih strana uokolo, te popadalo mnogo askera. U tabor je živ umaknuo samo jedan vojnik. Mrtvih je palo 104, a zarobljen je juzbaša Mehmedefendija i s njime 14 askera. Pomoć koja je pojurila na vrat na nos iz tabora, ne opazila Crnogorcima ni traga ni glasa, no spazila i našla izginule ljude, te ih pokopali, zatrpav ih dračom i smrekovinom. I Crnogorci su donekle sobom ponijeli poginulog jedinka, a onda ga turili u puknutu stijenu, pa zatrpali granjem i kamenjem. Peko s Crnogorcima i zarobljenicima stigne u Gradac i zaustavi se. Iz Graca posla knjigu binbaši u tabor i pozva ga, da dogje na Blace na sastanak i na dogovor. Kad je binbaša primio i pročitao knjigu, poruči Peki po istome tekliću, da će se u odregjeni dan sastati s njime na Blacu, ama nije održao riječ, jer nije smio od straha otići k Peki na oči. Mjesto sebe poslao je mlada mulazima (časnika). Mulazim bješe rodom Mostarac, a desio se u taboru. Pošto je kao Hercegovac govorio čisto i bistro svojim hrvatskim jezikom, mogao je i s Pekom pregovarati o čem se god htjelo. Peko je došao na Blace s brigadirem Bajom Boškovićem, a po brdima su prikriveni stražili Crnogorci. Iz tabora je došao mulazim u pratnji jednog čauša i jednog onbaše (desetnika) bez ikakve druge pritajene straže. Sastav se s Pekom i upoznav sjednu i odmah zapodjenu važan razgovor. Prvi je otpočeo Peko:

- Predaćeš mi tabor.

- Ne ću, Peko.

- Hoćeš, hoćeš, predati mi tabor.

- Ne ću, Peko, nikada. Ko je mene metnuo u tabor, onaj me može i dignuti iz njega, a ti nikada.

- Eto mene na tabor.

- Hajde, Peko, kad hoćeš, ja te se ne bojim. Spomeni se, Peko, da će tvoj asker ići na tabor golom vlakom (ravnicom), a moj je asker zaštićen zidinama. Nego Peko, u koga vladara nije slobodno pokapati svoje poginule?

- A što pitaš?

- Pitam, jer su na mene i na moj asker pucale puške tvojih Crnogoraca, kad smo došli u Vranjevo Selo pokapati mrtve.

- Ja za to ne znam ništa, a da znam, koji su to bili, strogo bi ih kaznio.

Tu su zajedno ručali i rastali se. Isti je časnik ovo doslovno pripovijedao mom ocu. Peko se vrati u Gradac, a mulazim u tabor. Iz Graca makne Peko s Crnogorcima uz Hercegovinu, a zametne se bitka izmegju ustaša i turske vojske u Mramoru kod Hutova. S Gabele je udario alaj-beg (pukovnik) sa svom vojskom što je imao. Ne mogavši se ustaši uspješno oduprijeti alaj-begu, ostaviše i oni bojište. Tim bude zatvorenom akseru u Hutovu izlaz otvoren i sjedinjenje sa ostalom vojnom silom omogućeno. U dogovoru je izmegju knjaza Nikole i Peke bilo utvrgjeno, da se Peko, pošto razbije na Kleku Turke, ne vraća uz Popovo polje, nego skrene od Hutova lijevo i spane u Gabelu, a otalen nastavi pute prama Mostaru, gdje će se sastati sa knjazom. Peko nije mogao izvršiti povjerenu mu zadaću na Kleku, s čega se vratio natrag istim putem kojim bješe i sišao. Usput poduze žestok juriš na Ljubinje da ga zaposjedne.

Bilo je baš na dvije pune godine prije okupacije, a prvi dan posta ramazana u 4 ˝ sahata u jutro “ala franka”, kadno je proglašeno po Ljubinju, da idu Crnogorci na Ljubinje, i da se sklone u grad sve, što nije za puške. Zbilja po sahata iza toga očulo se pušketanje sa istočne strane Ljubinja brdom preko vinograda. U varoši je bilo onda do 50 muslimana gragjana, koji su mogli baratati sa oružjem i jedno 150 askera redife (rezerve). Starci su, žene i djeca hitili u grad izmegju krupe od puščanih zrna. U grad je hitio svijet iz bližnjih mahala Cernice i Vakufa, dočim se svijet iz Barnosa bio sklonuo u bližnju kuću Hasan-age Serdarevića, koja je tada bila najbolja. U Gornjim se Barnosima zaklonio svijet u kuću Hafiza Mataradžića. Iz mahale se Raspasca uklonio svijet u kuću Hadžiosmanovića. U kuli se Bakibegovića bilo zatvorilo nekoliko boraca, koji su bili kašnje primorani napustiti kulu, a Crnogorci je zapalili, kao i svu mahalu Prekopce što su zapalili. Pod kulom je Bakibegovića stajala kmetica istog Bakibegovića, a žena Laze Pupića. Ona je držala u naramku nejako muško dijete zavijeno u čiste pelenice. Dijete je bilo njezino vlastito. Tu je k njoj priletio jedan Crnogorac i stao joj govoriti, da je ona turkinja. Jadna mu se žena klela i preklinjala svime i svačime, da ga uvjeri, e ona nije turkinja, već hrišćanka. Kad kletve nijesu vrijedile, u ljutoj se nevolji počela pred Crnogorcima krstiti, ali joj nije moglo pomoći. Nemilosrdan Crnogorac, kao što su vazda nemilosrdni prema svemu, što nije njihovo, zgrabi dijete iz naručja materina i brže ga razvije. Pelene dječinje metne u šarpelj (kožni torbak), a djetešce pred očima materinim raspara velikijem nožem ispod trbuha pa sve do pod vrat. Iz Mataradžića su se kuća zatvoreni muslimani borili i branili junački odbijajući navale Crnogoraca. Radi silna im je puškaranja izmicala municija i prije nego li je posve nestalo, pribavljena bude borcima druga municija, a pribavila im je ona hrabra i odvažna ženska glava, od koje se nijesu ni nadali onolikom požrtvovnom muslimanskom rodoljublju. Odlučila se naime mlada i junačna djevojka Šerifa hanuma Mataradžića na odveć smion čin, sa još jednom djevojkom svojom jaranicom Pašanom Hadžića, te njih dvije pošle u grad po municiju. Od muških se nije mogao niko maknuti, jer ih je i onako malo bilo u kućama Mataradžića, a valjalo im je braniti žene i djecu od noža crnogorskoga. Šerifa hanuma je išla sa svojom drugaricom brdom Radovinjom. Kako su djevojke bile na oku Crnogorcima nijesu se oni obzirali, što su ženskadija, nego su pucali na njih iz svojih pušaka, ali ih ne pogodi nijedno puščano zrno i one obadvije prezirući zvižduk neprijateljskog olova, prispješe u grad neozljegjene. Kad je stigla u grad Šerif hanuma i stala pred zapovjednikom tvrgjave, potegne i okrene prema njemu malu pušku, što ju je sobom ponijela i povikne svojim gromkim djevojačkim glasom:

- Džebhane (municije) mi, murtatine (izdajice), daj, braća mi izginuše!

Zapovjednik se našao u čudu i čisto se neugodno zbunio na odvažan povik odvažne djevojke, a kad se snašao odgovorio susretljivo:

- Aman, hanuma, ustrpi se, sve će ti se dati, što želiš. U obrani grada nijesam znao, šta ti manjka braći. Džebhane imamo u gradu, pa ćemo je dijeliti i pomagati se, dok je teče, a onda, što nam alah da.

Izgovoriv to na brzu ruku naredi s mjesta, da se hanumi donesu dva sanduka. Da njoj i njezinoj drugarici bude zgodnije i lakše ponijeti džebhanu, odredi zapovjednik, te se dovede i jedna mazga, pa se na nju natovariše sanduci s municijom. Šerifa hanuma zatraži još džebhane, prije nego je pošla. Brže se bolje donesu i druga dva sanduka, od kojih jedan uprti na legja sama hanuma, a jedan njezina drugarica. Uprtivši tako sanduke potjeraju mazgu i pogju za njom iz grada. Jedno da zapovjednik uvjeri mladu hanumu, kako nije opravdano njezino mišljenje o njemu, a drugo da djevojkama prolaz bude što sigurniji, dadne im u pratnju nekoliko askera, dobro oboružanih. Askeri su ih pratili samo doneklen, a onda se hitrim skokom povratili natrag u grad, prepustiv djevojke s mazgom njihovoj sudbini.

Dok su se askeri poplašili i pobjegli od pucnjave crnogorskih džeferdara, dotlen su djevojke nesmetano koračale naprijed, a pratilo ih zujanje zrna, koja su Crnogorci namjenjivali nevinijem, ali neustrašivijem ženskijem stvorovima. Imale su prevaliti puta okolo 3 kilometra, a da se ni za što nijesu mogle zakloniti osim nešto malo za kuće, i to na jednom mjestu, a za tako duga i opasna puta. Kad je hanuma prispjela kući, već su bili Crnogorci zapalili kulu Hasana Mataradžića i dimovi se vijali nebu u visine. Crnogorac je bio prije nje došao k njezinoj kući s donje strane dvorišta i na donja vrata. Namjera mu je bila provaliti u kuće, sasjeći što u njima nagje, pa ih porobiti. S druge strane kuće Šerifa hanuma došla s Pašanom, te im vrata budu brže otvorena, a njih dvije utjeraju mazgu. Istom se brzinom opet vrata zatvore, mazga otovari, a djevojke isprte sanduke. Pošto nijesu puške pucale iz kuća, držao je Crnogorac, da u njima već od ljudi i nema nikoga, pa će ih biti lasno opljačkati. Vrata su dvorišta, pred kojima je stajao Crnogorac, bila vrlo lohotna i slaba, što ga je uvjeravalo, da ih ne će biti mučno otvoriti. Izvadio je dakle nož iza pasa i stao potkopavati bravu i snimati erezu (gvozdena priječka). Čim se ereza skine, tim su otvorena vrata. U kućama se i u dvorištu šutilo, a Crnogorac je radio svoj započeti posao. Kad se vidjelo, da se ne će okaniti obijanja vrata, došapnuto je djevojkama, koje su se u kućama odmarale od napora. Pašana nije mnogo marila, ali je poput ljuta risa skočila na noge lagane Šerifa hanuma i zgrabiv pušku mimo brata i časom sleti k vratima dvorišta. Crnogorac nije pometao svog rada, ni ne sluteći, što mu se sprema kroz vrata iznutra. Na vratima se nalazila jedna pukotina, kroz koju je hanuma mogla nazrijeti Crnogorca pred vratima. Oh, kako li su joj osvetom uskipjele mlagjane grudi! Kako li joj je srce burno udaralo s čina, koga će evo sad ona izvršiti! Ogleda pušku je li pouzdana, uvjeriv se, da je ne će izdati, prinese joj zjalo k pukotini vrata, a onda je zaždije. Puška pukne, Crnogorac hukne i mrtav se svali na tle pred vratima. Tako jedan Crnogorac pade od ženske ruke. Iz grada se megjutim muški podržavala vatra na Crnogorce, a ovi su opet muški odvraćali vatru na tabije, odakle su puškarali muslimani.

Nema zbora Crnogorci su bili prigustili svojom pucnjavom, te muslimani u gradu nijesu imali kad opskrbljivati se vodom, te su žene i djevojke bile preuzele na rodoljubno djelo i donosile vodu, da branitelji grada i muslimanskog naroda imadnu čime gasiti žegju. Od početka u 6 sati iz jutra, pa do 4 sata poslije podne nije popuštalo puškaranje ni s jedne strane. Svakako se Crnogorci ne bi bili tako lako prošli Ljubinja, i Bog zna, kako bi se pri kraju bila svršila njihova navala, da nije gradu došla pomoć. Na Neum-Kuli je, već umrli, Omer-aga Paić zapovijedao nad 90 korduna i sa svih je 90 njih pohitio, da pomogne ostaloj svojoj muslimanskoj braći obraniti grad i odbiti navalu Crnogoraca. Čim se glasalo, da se primiče pomoć, odmah je počela popuštati vatra s crnogorske strane, a okolo 6 sati je zamaknula posve. Crnogorci su ostavili Ljubinje i pobjegli, da se više nigda ne povrate. Za ove je navale i opsade grada palo mnogo manje muslimana mrtvih i ranjenih nego li Crnogoraca, jer su se prvi branili iza zidina, a drugi su navaljivali otvorenim prsima. Pošto se sve stišalo i minula svaka opasnost, ustanovljeno je pod sigurno, da je palo na mrtvo 6 muslimana gragjana i 3 su bila ranjena. Nije se mogao ustanoviti broj poginulih i ranjenih Crnogoraca, već se jedino moglo bez ikakva pretjerivanja ustvrditi, da ih je navala na Ljubinje skupo stajala i da su muslimani ljubinski dostojno okajali Prapratnicu i Vranjevo Selo. Sutra dan je ograda muslimanskoga groblja osvanula okićena sa 50 crnogorskih glava. Ovo je bilo osim onih mrtvih, što ih Crnogorci sami pobacaše u zapaljene čardake.

Ubrzo je poslije ovoga okršaja naljegao neki paša kroz Ljubinje. Usput je negdje od nekoga bio čuo za junaštvo Šerife hanume Mataradžića, te je odmah upitao za nju, čim je odsjeo u gradu i zaželio je vidjeti. Djevojci nije bilo inače, no se morala opremiti i otići s bratom u grad, te se ondje predstaviti paši. Ugledav paša pred sobom junačnu djevojku vrlo se obradova i pohvali je dostojnom i laskavom riječi, obećav joj ujedno, da će za njezino izvršeno junaštvo čuti i sultan u Carigradu. Svršiv paša svoj pohvalni govor otpusti djevojku najmilostivije i ona se ponosito i zadovoljno, svjesna svoje zasluge, vrati domu svome. Paša je bio gospodar zadane riječi i obećanja, jer nije mašilo mnogo vremena, a Šerif hanumi stigne nišan (orden) od sultana. Uz nišan joj je bila doznačena i novčana nagrada od 250 groša ili 50 kruna, što ih je imala podizati svakog mjeseca. Pri navali je na Ljubinje učestvovalo okolo 3300 Crnogoraca i hercegovačkih ustaša po njihovom kasnijem pripovijedanju. Docnije se za hrabrost odlikovana mlagjana Šerifa hanuma udala za koljenovića Hasan-bega Čengića sa Zagorja. Završujući o navali na Ljubinje primjećujem još, da su Crnogorci, prije neg su zapucali, isprekidali sve telegrafske žice spram Stoca i Trebinja i da je uslijedio juriš od sela Kapavice. Istu je večer, kad su pobjegli, na munari u Ljubinju zaučio ezan u znak pobjede nad Crnogorcima.

Domalo su se nakon opisane navale ogledali kršćanski ustaši s Turcima u Golim Brdima kod Gornjeg Hrasna, odakle su bili potisnuti Turci. Srbi, opisujući ustanak i njegov tok, proračunanom tendencijom mimoilaze zasluge hrvatskih kršćanskih ustaša, kao i njihove okršaje s domaćim muslimanima ili sa regulanom turskom vojskom. Naravno se to ne može zamjeriti srpskim piscima, nego se s pohvalom mora priznati njihovo patriotično djelovanje, a požaliti, što se od strane hrvatskih pisaca ne nagje nijedan za vrijedno, da prouči one krajeve i bojišta, pa da se uvjeri o narodu, nego sve po srpskim izvorima primaju za čistu istinu, kao i Vukov Riječnik, da je potekao iz samih srpskih krajeva i srpskog naroda, što pod nikakovim uvjetom ne može biti opravdano onako, kako hoće Srbi, koji jednostavno hrvatski elemenat brišu sa hercegovačkog tla, a izbrisati im se ne da, niti će se dati. Isto se tako ne da izbrisati, da su kršćanski ustaši prvi zametli boj na Krupi i da su junački bojevali na bitkama kod Prapratnice, Kolojanja, Mramora i Golijeh Brda, a da se i ne spominju omanja čarkanja.

Otkako je Peko Pavlović ostavio Neum-Klek i Ljubinje, od onda nije više padalo na um Crnogorcima silaziti niz Hercegovinu, jer su se osvjedočili, da im u donjim stranama Hercegovine ne prija sreća ni s muslimanima ni s latinima, pa su se opet hvatali svojih krajeva. Po odlazu Pekinome niz Hercegovinu oglasi se sabranom crnogorskom narodu na Cetinju 20. lipnja, da će se ratovati s Turskom i već na 1. srpnja navijesti zbilja Crna Gora rat Turskoj, što po uglavljenom sporazumu učini i kneževska srpska vlada u Biogradu. Dne 2. srpnja provali srpska vojska u sjeveroistočnu Bosnu i udari na pograničnu varoš Bjelinu, da je zaposjedne, pa da napreduje dalje; no navala Srba bude odbijena i oni se povukoše natrag, otkud bjehu i došli. Isto su bili krvavo suzbijeni i natrag potisniti Srbi, koji su htjeli operirati proti Novome Pazaru. Drukčije se knjazu Nikoli nasmijala varava sreća u Hercegovini.

Na Cetinju se upravo kod kneževa dvora sabrala crnogorska vojska, koja je otalen krenula s knjazom u Hercegovinu. Knjaz je Nikola jašio pred vojskom na bijelomu konju kao na gorskoj vili, u svilenoj odori, izragjenoj i ukrašenoj suhim zlatom. S prsiju mu se odsijevali razni ordeni stranih vladara. Bio je u napunu najljepše junačke snage, a čelik mladenačkog zdravlja i poleta. Divno su bile odjevene i sve crnogorske vojvode u narodnu nošnju, od koje se imenito ističu od najfinijeg, poput snijega bijela ili tamnozelenoga sukna. Vojska je putovala preko Grahova i najprije došla do Crnoga Kuka u Hercegovini, gdje se nagje preko 10.000 bojovnika, megju kojim bjehu i hercegovački ustaši dostojno zastupani. S Crnoga se Kuka prikučiše Crnogorci Gacku i osvojiše ga. Odmoriv se dosta dobro na Gatačkom polju, maknu knjaz Nikola naprijed k Bileći, koju takogjer zaposjedne. Sad mu je put bio otvoren do Nevesinja i nema sumnje, da je Knjaz težio, što prije se dočepati onog buntovnog gnijezda i ovladati njime. Istom se po zauzeću Nevesinja moglo misliti o napredovanju k Mostaru i Neretvi. Mimoići Nevesinje i ostaviti ga izvan svoje vlasti, značilo bi za knjaza kobnu pogrješku u slučaju kakva neuspjeha u prodiranju i operacijama proti kamenog Mostara; ne bi imao sigurna zalegja, pa ne bi bilo isključeno stradanje vojske pri povratku iz neretvanske doline. Nevesinje nije onda imalo više nego jedan i po batalion turske redovne vojske, koja se oduprije Crnogorcima zamjernim junaštvom i požrtvovnosti. Vidiv knjaz, da nema ništa od jurišanja, pozva asker, neka položi oružje i preda se uz časne uslove, o čem posada ne htjede ni čuti. Gnjevan s toga knjaz sa svojim Crnogorcima, sprži ognjem nevesinjsku okolinu i pola Nevesinja, čime opet

nije polučio ništa. Ovo je prvi put u povijesti crnogorske vojske, što se odvažila udariti preko granice u tugju državu oslanjajuć se na potporu ustaša. Knjažev je položaj na Nevesinjskom polju bio odveć neugodan i opasan. Mogli su se s legja zaskočiti hercegovački muslimani Gačani i Bilećani, a svaki čas mogla nahrupiti pomoć iz Mostara, a što bješe, ponajgore, ne predade se iz šanceva nevesinjska posada. Prvo se nije dogodilo, ma da se nešto bilo čulo; a da se ni drugo ne zbude, odredi knjaz Nikola tri bataliona Crnogoraca, da odu u planinu Bišinu i da zaposjednu ondje klanac, te tako prepriječe i najmanji pokušaj, ako bi ga poduzimala vojska iz Mostara s namjerom, da dadne pomoć Nevesinju. Knjazu Nikoli bješe došao u logor austro-ugarski zastupnik u Crnoj Gori Gustav Thoemmel i izjavio mu, da njegova država ni pod koju cijenu ne će dozvoliti prodiranje crnogorske vojske u dolinu Neretve. Thoemmel je govorio po primljenoj uputi od grofa Andrassya, da bečki kabinet pridržaje sebi pravo odluke o konačnom uspjehu borbe, pa makar riješilo oružje kako mu drago. Izjava je Thoemmelova bila naravski gorka pilula knjazu Nikoli, ama mu je opet došla naručena, da uzmogne pred vlastitom vojskom pokriti potpuni neuspjeh svoga pothvata i izmak u domovinska brda. Nešto radi strategijskih razloga, nešto radi opreza, pomaknuo je knjaz Nikola s vojskom pod planinu Babu, a već prije toga stignuo je iz Bosne Muktar paša u Mostar. Ne odmorivši vojske ni puna 24 sata pogje put Nevesinja. Njegove predstraže nabasaju na crnogorsku vojsku u Bišini, ali ne dogje do okršaja, nego tek sutra dan, kad se bila prikupila i Muktar pašina svakolika vojska. Žestoka se bitka zaturila i potrajala punih 7 sati. Crnogorci ne mogoše odoljeti pretežnijoj turskoj sili, te se, izgubiv mnogo (do 150) mrtvih i ranjenih, povukoše k centrumu vojske; braneći se od Turaka, koji su ih progonili. Muktar paša stigne u Nevesinje. Ispod Babe se planine ujedinjena crnogorska vojska makne 12. srpnja prama Koritima, kamo stigne još istoga dana po noći. Amo dozlaboga ogorčeni knjaz, što mu se stale jaloviti nade, a onamo eto mu na Korita osvitkom 13. srpnja vojvode Peke Pavlovića s Bajom Boškovićem i dovedoše mu juzbašu Mehmed efendiju sa 14 askera. To bijaše uspjeh njihova pohoda niz Hercegovinu. Ne bi dakle ništa od cetinjskoga ugovora i sastanka u Mostaru, koga i ne vigješe. Kako se poslije čulo, knjaz je zarobljenog juzbašu sa 14 askera pustio i opremio ih u Dubrovnik, odaklen su se ukrcali i odjedrili morem u Tursku. Nije mi poznato, iz kog je razloga to knjaz učinio: da li sam od sebe ili sporazumno s turskim vojskovogjom. Istina je pak, da se onaj isti juzbaša kasnije opet vigjao s vojskom u Stocu. S Nevesinjskog polja pogje Muktar-paša put Bileće, da se što brže prikuči Crnoj Gori, misleći zar u sebi, neka knjaz robi ili pali Hercegovinu, a ja ću njegovu postojbinu, ali se prevario u računu. Kretala se njegova vojska, kud je on htio i kako je zapovijedao, ni ne znajući, da ga sa svom svojom silom slijedi knjaz Nikola ne puštajući ga iz oka ni za jedan tren. Pod Planom se, sjeverno-zapadno od Bileće, odmoriše Crnogorci od silnog napora, pa se odmah dadoše za Muktar-pašom i prispiju u selo Vrbice, sjeverno-istočno od Bileće. Pred malo koji čas je kroz Vrbice proputovala turska vojska i stigla pod Vučji-Do, gdje se stane nakon odmora utvrgjivati šancevima i opkopima. Tako vojska turska i crnogorska bjehu blizi jedna drugoj. Bitka, koja će se ovdje održati izmegju ovih dviju vojska, jest posljednja i najkrvavija, što je biju Turci i Crnogorci na hercegovačkom tlu. Bilo je najtoplije godišnje vrijeme, krajem mjeseca srpnja. Žarko je sunce svojim tracima zlatilo dolove i vrhunce, a odsijevalo od svijetloga oružja turskoga i crnogorskoga. Ranim jutrom 28. srpnja, kad se imala biti odlučna bitka, knjaz Nikola bješe podranio i svog bijelca konja pojašio, pa zašao kroz vojsku buditi je, da se pripravi za ljuti boj. Truba je trubila, vojska ustajala i opremala se. Opremiv se pogje otvoreno prama turskim šancevima. Čim su ih uočili Turci, saspu na njih vatru iz topova, a Crnogorci im takogjer odgovoriše živom vatrom iz svojih ubojitih džeferdara, te se tako otpoče bojno kreševo. Crnogorci su varaknuli Turke i naveli ih megju se, pa ih je s desnog krila zaokupio Peko Pavlović, a s lijevoga Bajo Bošković. Sprva se boj bio puščanijem i topovskijem zrnima, pa se po tom prešlo na dijeljenje mejdana noževima i sabljama. Bojna sreća ovog dana bješe vjerna Crnogorcima. Turska vojska bi do nogu potučena i rastjerana. Ostanci se bijegom spasiše u Bileću, koju su mogli bez ikakvih poteškoća zauzeti Crnogorci, samo da su htjeli do kraja tjerati Turke, kao što su bili započeli. Teškom je porazu turske vojske kriv Muktar-paša sa svojom neumjesnom komandom. Uopće je kao vojskovogja igrao čudnu i zagonetnu ulogu. On je mogao predusresti i smesti knjaza, pa možda ne bi bio provalio u Hercegovinu, da je turska vojska bila zaposjela klance i vrhunce okolo Gacka. I kad su Crnogorci nagazili niz Hercegovinu, mogao im je iz Bosne zaskočiti za legja i presjeći povratak u Crnu goru, te bi onda moglo biti svašta s crnogorskom vojskom. Mjesto učiniti onako, kako mu je savjetovano od strane odanih rodoljuba i pohititi, da uništi neprijatelja, on krene iz Goražda preko Sarajeva u Mostar, a odavlen u susret Crnogorcima, pa se evo jasno vidi, kako žalosno strada njegova vojska kod Vučjeg-Dola. Izgubio je preko 2500 mrtvih vojnika mimo zarobljene i ranjene. Palo je preko 60 samih časnika, megju kojim bješe i divizionar Selimpaša, miralaj Mehmed-beg, Ali-

beg Rizvanbegović, uz još druge više časnike. Muktar-paša uzmakne u prvi mah u Bileću, a oćutiv, da ne će biti ondje siguran, potegne se s preostatkom izmorene vojske u Trebinje. Na bojištu vučidolskome nagje ranjenog Selim pašu najprije Petar Radmilović iz sela Baljaka, te poteče s golemim velikim nožem da ga posiječe. Paša ga zamoli veleć mu: “Pusti mi život, da mirno umrem, a evo ti novac, što imam uza se”. Radmilović ode, da tu stvar prijavi knjazu, a u to napane drugi i posiječe Selim pašu. Kad je čuo knjaz za pašinu smrt, odredi dostojan pogreb, kome je prisustvovao on sam sa dva bataliona vojske, a ova je tri puta opalila iz “salve” uz istodobno gruvanje topova. Selim paša je ukopan u Kovčeg selu na crnogorskoj granici. Od zarobljenika kod Vučjeg-Dola valja napomenuti Osman-pašu, koji ne bijaše dorastao svojoj zadaći, pokazav se osve lošim vojskovogjom, dok je trajao boj. Od straha se po svoj prilici i predao, a Selim -paša je volio muški poginuti, nego se živ predati u neprijateljske ruke. Kad je Osman-paša predveden knjazu Nikoli kao zarobljenik, knjaz ga je primio i oslovio vrlo ljubezno i prijazno ponudiv mu mjesto do sebe, da se odmori, na čem mu se Osman-paša zahvalio francuskim jezikom, jer je malo razumijevao hrvatski. Osman-paša je odveden u Crnu Goru i čamio je dugo vremena na Cetinju, dok se ropstva izbavio. Crnogorska se vojska krenu s plijenom od Vučjeg-Dola na Duboki-Do, a sa Dubokoga-Dola na Pilatovac više Bileće, kamo stiže dne 31. srpnja. S Dubokoga-Dola se kretala vojska i stigla granici Banjana, gdje se zadržala punih 8 dana, a potom opet izbila na Gatačko polje. Povratak je vojske uslijedio iz Hercegovine u Crnu Goru izmegju 15. i 17. kolovoza. Čim su Crnogorci ostavili Hercegovinu, tim su malaksali takogjer ustaši i u gornjoj Hercegovini. Iza jedno dva mjeseca namjeravaše Muktar paša prodrijeti preko Grahova u Crnu Goru, no jedno ne bijaše tome dosta jak, a drugo sklopi Turska primirje kako s Crnom Gorom, tako i sa Srbijom.

Za vrijeme je crnogorskog ratovanja po Hercegovini Austro-Ugarska iz dužnog poštivanja neutralnosti olakotila Crnogorcima vojevanje, što je turskoj vojsci zabranila iskrcavanje u Neum-Kleku. Po sklopljenom primirju izmegju Turske, Crne Gore i Srbije preuze diplomacija bosanske i hercegovačke stvari u svoje ruke, da ih razbistri i uredi, što dade povoda Srbiji i Crnoj Gori, da izdadu proklamaciju i zatraže prava za se Bosnu, a druga Hercegovinu. Dioba zaista posve jednostavna, ama se pravio račun bez krčmara. Ovdje ne valja smetnuti s uma, da je pokojni Kallay izdao povijest Bosne, kad je ustanak bjesnio svom svojom žestinom. Naslov je povjesnice osobito značajan: “Bosna je srpska”, pa ipak se Srbi malo pozivaju na ovu povijest, a zašto, nije teško odgovoriti. Povjesnicom je Kallay polučio uspjeh, koji se od nje i očekivao, ali iz temelja protivan uspjehu, kome su se Srbi nadali. Zajedničkoj se proklamaciji dviju kneževina odazva odvažni biskup mostarski fra Angjeo Kraljević oštrom izjavom u ime svega kršćanskoga puka u Hercegovini, koji ne će ni da čuje o kakvim pravima Crne Gore na Hercegovinu, već hoće, da bude sjedinjen s ostalim hrvatskim narodom austro-ugarske carevine, ako ne bi po čem mogla Turska održati zemlju. Grof je Andrassy bio o svem obaviješćen, a biće, da mu obavijest nije došla u pogodan čas, te se austro-ugarski konzul Vasić morade odstraniti iz Mostara, da se bar donekle riješi sumnje, e je s biskupom zajednički radio. Andrassyjev postupak dokazuje jasno, da se počeo življe zanimati dogagjajima na jugoistoku monarhije. Dakle istom pri izmaku druge godine ustanka, kad ga je razvoj stvari uvjerio, da ne može biti drugačije i da valja osigurati jugoistočnu granicu svoje carevine. Oslanjao se na odanost kršćanskih Hrvata, koji su se oduševljavali za prijestolje austrijsko, i na istorijska prava krune ćesarove. Dobro mu dolazaše i bezglava politika carigradskih odlučujućih faktora, koji odvedoše tursku carevinu na rub propasti.

Godina 1877.

Prošle godine zasnovani i oživotvoreni Midhat-pašin parlamenat u Carigradu bješe kratka vijeka, a da se ne bi obnovio, bude mu začetnik prognan u Aziju sprva ove godine. S proljeća se izmijeniše i valije bosansko-hercegovačke: Nazif paša ode, a dogje Mashar paša, koji je kao namjesnik sultanov upravljao obadvjema pokrajinama. Crna Gora ne mirovaše i s njome je opet dolazilo češće, ako i ne ozbiljnih sukoba. Da se jednom posve skrši buntovno ognjište, pronese se glas Hercegovinom da ide udariti na Crnu Goru odlučni Sulejman-paša, o kome se govorilo, kako se zakleo svome caru na divanu da će pokoriti i pregaziti Crnu Goru ili se svojom umetnuti glavom. Malo je manjkalo, te svog zavjeta nije ostvario do kraja. Stignuv kopnom u Hercegovinu odmori se na Bišću polju podno Mostara, odakle se maknu s vojskom uz Hercegovinu, da zada, posljednji udarac Crnoj gori. Napredovaše pobjedonosno bez ikakva ozbiljna otpora. Kad se hvatio crnogorskog zemljišta, robio je

i palio svud pred sobom bez obzira i bez milosrgja. Veliko se pouzdanje stavljalo u nj, a on, kako se vidi, bješe vrijedan, da to pouzdanje opravda u potpunoj mjeri.

I eno veće vojska se kreće, U Crnu Goru ulazi zmaj;

Veće je došo, veće je prošo Sulejman paša sjeverni kraj.

U predvečerje se jednog lijepog dana uskomeša po Stocu malo i veliko. Oduševljenje silno ovlada muslimanskim djelom pučanstva.

Iz gornje Hercegovine preko Nevesinja i Dabra dopre glas, da su Turci klanjali ićindiju na Cetinju, što se kasnije nije obistinilo, a nije puno do tog ni manjkalo Sulejman paši i njegovoj vojsci. Kako se u brzo razabralo, Sulejman paša se bio prikučio Cetinju na četvrt sata, ne našav nigdje pred sobom ni žive duše. Cetinje je ostalo pusto, jer iz njega bješe sve živo pobjeglo i sakrilo se po brdima i pećinama. Zborilo se onda na sva usta, da je Austro-Ugarska strogo opomenula Sulejman pašu, neka putuje s mirom. S druge je strane opet Rusija objavila rat Turskoj radi Bugarske i da spasi Crnu Goru od posvemašnjeg uništenja. Turska primorana, pozva Sulejman pašu, da pohiti s vojskom na Bugarsku u pomoć proti Rusije, a da ostavi Crnu Goru. Sulejman paša učini, kako mu se zapovjedilo iz Carigrada, a Crna Gora odahnu i stane se oporavljati od njegovih groznih udaraca. Sabrav se i osnaživ nastave Crnogorci svoja neprijateljstva proti muslimana. Jedina čvrsta tačka i uporište muslimansko u crnogorskome susjedstvu bješe grad Nikšić, zbog koga su od vremena do vremena užasno stradavale turske vojske, koje su odašiljane, da ga opskrbljuju hranom i municijom. Grad u toliko bješe u turskoj vlasti, u koliko je u njemu bila turska posada, dočim njegovim okolišem vladahu Crnogorci. Da i Nikšić Crnogorci očiste potpuno od turskoga žiteljstva, poduzeše vojnu proti gradu. Ni otkud ih ne smetaše niko, pa su mogli činiti, što su htjeli. Mashar paša posla nešto uvježbanih muslimana iz Bosne, da preko Mostara putuju protiv Crne Gore. Od njih se neki ne udaljiše od Mostara, a neki dopriješe jedva do Nevesinja, pa brže bolje jedan mimo drugoga opet natrag inadeći se i okrivljujući se megju se. Turska, zabavljena ratovanjem s Rusijom u Bugarskoj, a i po ostalim se stranama ljuljala iz temelja, ne imagjaše kad voditi brige o Nikšiću, te je grad bio prepušten svojoj sudbini. Bilo je negdje sredinom ljeta, kad su ga Crnogorci opsjeli i zatvorili sa sviju strana. Jurišem ga ne bi šale osvojili, jer se posada i narod junački držahu, pa bi Crnogorci skupo bili plaćali svoja jurišanja. Pošto se gradu nije moglo priskočiti u pomoć, poslužiše se Crnogorci najsigurnijem oružjem, kojemu ne mogoše odolijevati branitelji grada. Ponajprije im osjekoše opsjedatelji vodu, a bez vode ne bi koristi ni od hrane, koje i onako ne imagjahu izobilno. Ne preostajaše dakle posadi ino, nego misliti o polaganju oružja i o predaji grada Crnogorcima. Predaja je bila neizbježiva, jer proti gladu i žegju nema vojevanja. Da ovo dvoje ne ovlada gradom, kasno bi bili njime ovladali i Crnogorci. No radi hrabra je držanja i viteške obrane uslijedila predaja časnim načinom i uz časne uslove. Pošto pade Nikšić pod vlast crnogorsku, smrknu se muslimanskom žiteljstvu sa svih strana. Crnogorci se kao gospodari ne obazriješe ni na vjerske svetinje ni na narodne muslimanske običaje, a pogotovo ne na pravo vlasništva i posjeda zemlje. Ko se mogao prilagoditi novim odnošajima, onaj je ostao na svom pragu, kako mu je bilo dosugjeno, a samo da se praznih ruku ne potuca po svijetu sa svojom čeljadi. No ogromna se većina muslimanskih porodica nije mogla složiti s nazorima crnogorske vlade, ni podnositi nasilja njezina u svakom pogledu, te se iseliše i razigjoše po Hercegovini bez igdje išta, tražeći sebi nova zakloništa i pripovijedajući svuda, kud su dopirali, o bijedama i nevoljama, koje ih snagjoše i zbog kojih moradoše ostaviti djedovska ognjišta.

Po svoj se Hercegovini držahu ustaši pod oružjem, nu osim neznatnih prepucanja s bašibozucima i kordunima progje godina po svim stranama prilično tiho, a tome doprinese znatno, što se Crnogorci bjehu povukli u svoju postojbinu i što se diplomacija stala baviti sregjenjem bosansko-hercegovačkih odnošaja, o čem su redovno bili upućivani ustaški poglavari preko svojih potajnih i odanih prijatelja, a prema dojavama su se njihovim ustaši vladali. Po izmaku godine navijesti i Srbija Turskoj rat, te stane napredovati proti Nišu.

Godina 1878.

Mjeseca aprila minule godine otpočeto ratovanje Turske sa Rusijom prijegje i u ovu godinu, te će potrajati sve do svršetka zime. Uz Rusiju se i njezinu vojsku bješe pridružila Rumunjska, koja je Rusima učinila velikih usluga pripomogav im pobijediti Tursku kod Plevena u Bugarskoj. Početkom godine poluči Srbija znatnih uspjeha, pa se na svom provalnom putovanju ne zaustavljaše hoteći prodrijeti daleko u tursku carevinu. Crna Gora se ne htjede zadovoljiti zaposjednućem grada Nikšića sa okolinom, nego se opet prihvati mača, da što ušićari. Uvjerena, da joj u Hercegovini ne cvatu lovorike i da se odonud nema nadati ama baš ni najmanjem uspjehu, okrenu pogled na drugu stranu, odakle se moglo makar što nadati osmjehu sreće. Spremna crnogorska vojska navali smjerom Skadra, do koga ipak ne dopriješe Crnogorci, ali se usput okoristiše spraviv luke Bar i Ulcinj pod svoju vlast. Grčka je tražila takogjer proširenje granica. Izvan Europe ratovahu Turci s Rusima u Aziji. Prema ovakim silnim nasrtajima sa sviju strana malo bješe Turskoj na umu Bosna i Hercegovina, u kojim pokrajinama vladaše prividan mir i po nekim krajevima otpočeo je svijet obragjivati zemlju. Stanje u gradovima bješe odviše uzbugjeno radi glasova, koji dopirahu o bojevima po Bugarskoj, a počelo se po nešto govorkati o mogućnosti prelaza austro-ugarske vojske u Hercegovinu i Bosnu. Još prije navještenja rata Turskoj osigurala je sebi Rusija neutralnost austro-ugarske monarhije i u ime neutralnosti pristala, da po svršenom boju s Turskom Austro-Ugarska zaposjedne Bosnu i Hercegovinu.

Rusko-turski rat svrši se mirom u San Stefanu. Rusija je mogla po volji diktovati uvjete mira kao pobjednica, a Turska ih je morala prihvaćati kao pobijegjenica. Rusija je po svojoj staroj taktici zborom i tvorom podupirala pravoslavno žiteljstvo turskih pokrajina i sokolila ga na otpore i ustanke proti turskoj vladavini, pa kad se carevina s buntovnicima kod kuće iskrvari i novčano istroši, da mogne s njome brže i lakše obračunati. Nesnosnome je i neutješivome stanju turske carevine od godine 1875.-1878. kriv jedino ruski upliv i ruski novac. Ta i Crnogorce su za njihovog ratovanja godine 1876. u Hercegovini pratili članovi ruskog “Crvenog Krsta” i potpomagali ih njegujući ranjenike i vidajuć im dobivene rane. Rusija je navijestila rat izmorenoj turskoj carevini i postigla je, što bi jedva postigla, da se u koštac uhvatila s jakom i neustrašivom Turskom, koja je pokraj svih nedaća bacila na bojište u Bugarskoj do 700.000. ljudi, čemu se Rusi nijesu ni izdaleka nadali. Imao sam prilike govoriti s mnogim muslimanima po Bosni, koji su kao redovni vojnici učestvovali u potonjem rusko-turskom ratu. Oni ističu mnoštvo ruske vojske pri navalama, ali joj ne hvale osobita junaštva; i da se našao megju pašama još jedan onako sultanu odan i vjeran kao Osman-paša, Rusi bi kod Plevena imali daleko krvavijih okapanja, nego što su ih imali. Isti su ljudi tvrdili ozbiljno, kako je rusko zlato preko Dunava u buradima prevoženo i njim se podmićivale turske vojskovogje. Da nije što bilo na stvari, ne bi turski narod iza svršena boja ni pjevao:

Reuf paša raki ičer, Moskov krali tuna gječer,

Jaša Osman paša jaša, Kjor olarsun Reuf paša!

(Rakiju Reuf paša iskapljuje, Preko Dunava Rus putuje, Živio Osman paša, živio,

Reuf paša oslijepio!)

Pobjeda je ruske vojske nad turskom porazno djelovala na sav islamski svijet velikoga turskog carstva. Mnogi rodoljubi širom Bosne i Hercegovine zdvajahu radi neuspjeha turskog oružja. Silno pade u njihovim očima ugled i moć turske države i njezinih oblasti.

Odmah po oglašenju uvjeta sanstefanskoga mira grof Andrassy nastojaše, da se osigura nužnim troškovima za prelaza vojske u Bosnu i Hercegovinu. Mnogo ga je truda stajalo, dok je predobio za se javno mnijenje čitave monarhije. Monarhija je i onako pretežno slavenska, a još joj pridodati dvije pokrajine s čisto slavenskim življem to ne igjaše u račun Nijemcima i Madžarima, dok Andrassy nije polazio s toga gledišta, no posve s drugoga puno važnijega obzirom na sveukupni položaj monarhije. Jedan je engleski konzul nekad davno izjavio megju svojim drugovima, da je Dalmacija bez čvrsta zalegja hercegovačkoga isto što i glava otrgnuta od svoga tijela. K ovoj se važnoj izjavi pridružuje druga važnost, da Austro-Ugarska posjednućem Bosne i Hercegovine udopunjuje svoje istorijske granice i postaje balkanskom državom.

Da se rasčisti stanje na Balkanu saziva njemačka vlada početkom lipnja mjeseca kongres velevlasti na zasijedanje u Berlin. Pozivu se njemačke vlasti odazvaše europejske velevlasti i poslaše svoje diplomatske zastupnike na kongres. Srbija i u Berlinu zatraži, da joj se prepusti Bosna, a Crnoj Gori Hercegovina, čemu se svojski oduprije grof Andrassy držeći u rukama prosvjed iz Hercegovine proti težnjama Srbije i Crne Gore, a brzo pribavi prosvjed i od Bošnjaka. Prosvjed u ime bosanskih katolika sastavi i spremi Andrassyu fratar-pjesnik Grga Martić. Prosvjedom se razloži, da Srbija i Crna Gora nemaju nikakvog istorijskog prava na Bosnu i Hercegovinu, a to je Martić istaknuo i u svojim “Osvetnicima”:

Što je Dušan Bosni srpstvovao, To Srbiji Tvrtko tvrtkovao.

Obzirom dakle na istorijska prava Austro-Ugarske odnosno Hrvatske uvaži kongres prosvjed hercegovačkih i bosanskih Hrvata katolika, te dade Austro-Ugarskoj mandat, da zaposjedne obje pokrajine, da sredi u njima poremećeno stanje i da upravlja njima. Glas, da će Austro-Ugarska okupirati Hercegovinu i Bosnu, obradova Hrvate katolike diljem Hercegovine i Bosne, iznenadi i porazi hrišćane Srbe, a uzbuni muslimanske zanešenjake, dok su se umjereniji slojevi muslimanskog pučanstva bili već snašli i pregeli pokoriti se neopozivoj sudbini, koja će ih eto snaći voljom Božjom i odredbom velevlasti.

“Narodni List” u 63. broju donese pismo upravljeno na austrijsku vladu, da ne zaposjedne našu domovinu oružanom silom, to jest, da ne uvodi vojsku, nego jedino povjerenstva i činovnike, koji bi mogli, dostatni biti za provedbu reforama. Pismo su potpisali Mostarci: H.Muftija Karabeg, H.Arif Kajtaz, H. Šakir ef. Džabić, općinski predsjednik Alajbegović, Alaga Dizdar i Alaga Hamzić. U ime Stoca potpisao ga je Smailaga Šarić, u ime Nevesinja Ibrahim beg Bašagić, a u ime Ljubuškoga Ibrahim beg Kapetanović.

Glavni se grad Bosne Sarajevo uzruja pod terorizmom Hadži-Lojinim i njegovih fanatizovanih drugova, koji svim turskim službenicima poricahu vjernost i prebacivahu im izdajstvo narodne stvari. Prvih dana mjeseca srpnja stiže iz Turske u Sarajevo Hafiz paša, a krajem istoga mjeseca ostavi zadnji valija Mashar-paša Sarajevo za vazda. Za njim bude otpremljen pod sigurnom pratnjom naoružanih bosanskih muslimana preko Novog Pazara u Tursku Konstant paša sa svim drugim turskim činovnicima, koliko ih god bješe u Sarajevu. Konstant paša je došao 1876. iz Hercegovine, gdje je bio dodijeljen Ali-paši. Takogjer je u Sarajevu dodijeljivan valijama kao gragjanski doglavnik, pa je u tom svojstvu služio i uz Mashar-pašu. Očistivši Sarajlije svoje Sarajevo od osmanlijskih izdajnika, okrenuše se odmah na drugu stranu, da ga očiste i od “švapskih” podanika. Kolo se okrenu okolo austro-ugarskog generalnog konzula Vasića i 96 podanika austro-ugarske države. Sprtivši čitavo društvo u nekoliko kola dadoše mu pratnju, koja ga dopremi i opremi preko granice kod Metkovića. Sarajevski se dogagjaji silno dojmiše i uzrujaše muslimansku svjetinu u Mostaru i Stocu. Džihat komisiju (bojno povjerenstvo) u Mostaru sačinjavahu: Muftija Karabeg, H. Šakir Džabić, Derviš aga Grebo, H. Ahmed Kurt, Mujaga Hadžiselimović, Mula Oručević, H. Muhamed Tikvina, valija Ali-paša, vladika Ignjatije i biskup Kraljević. Neposredno pred okupaciju ova komisija upravi brzojav na carigradsku vladu:

“Austrija prelazi granicu, šta ćemo?

Odgovor iz Stambola:

“Austrija gjeledžek iseda dostane gjeledžek

Jusuf Izedin”.

“Austrija i ako će doći, prijateljski će doći

Jusuf Izedin”.

(Sultan Azizov sin).

Zanešenjaci ustadoše ondje proti svakome, ko god se usudio javno ili tajno izreći, da mirno treba dočekati austro-ugarsku vojsku i da se treba pokoravati odredbi sultanovoj. Takih bješe u Mostaru uvigjavnijih ljudi, koji su zagovarali mir i umjerenost, radeći u smislu primljene brzojavke.

Već od polovice mjeseca jula počelo se kuhati zlo u Mostaru, gdje bijaše nekoliko zanešenjaka, koji se ne mogahu nikako sprijateljiti s mišlju, da će njima moći zapovijedati Austrija. Takovi bijahu: Alaga Hamzić, Faladžić, Memec, H. Alija Drače, Ćeranić i još nekoliko ih. Oni su sazivali svoje pristaše na sastanke u medrese i tu bi vijećali, što li će, kako li će. Tajni su se sastanci obdržavali i po njihovim kućama. Pitalo se savjeta na sve strane , osobito iz Sarajeva. Najprije se odredilo ustanoviti čete za čuvanje ulaza u Mostar. Prvu ustanovljenu četu spremiše, da stražari na Zimljima, a zapovjedahu joj Mehmed Kazazić i brat mu. Druga je četa bila postavljena na ćupriji u Jablanici, a bješe većinom sastavljena od Konjičana i Sarajlija. Ovi potonji bjehu dovezli čak i 2 topa, ali ih povratiše natrag, čim su čuli o prelazu austrijske vojske u Bosnu. Ove su dvije čete imale zakrčiti prolaz Austrijancima iz Sarajeva u Mostar. I prama Metkovićima su na Krupi postavljene straže, a ponajviše od Čapljine do Ljubuškoga, pošto se oćutilo, da bi s one strane mogli udariti ćesarevci. To bjehu pripreme za obranu Mostara, a sad valja propratiti dogagjaje u gradu.

Ozbiljno je bezvlagje počelo u gradu 20. jula time, što je nastala po gradu vika na sve strane, da se sprema na obranu praga malo i veliko. Sazvalo se u tu svrhu vijeće na Velikoj tepi u medresu i još drugdje četiri puta, da se bogatiji kršteni i Turci porežu za uzdržavanje vojske, ali to nije uspjelo. Haljevac Ali-efendija bijaše obećao kao prvi pomoć 200 dukata i 200 pari opanaka i to jezikom. Napokon osvanuo i četvrtak, Ilindan pravoslavni, a prvi dan mjeseca augusta. Čuvši zanešenjaci, da ćesarevci prelaze granicu, silno im uskipi krv i taj dan ne smjede se niko pokazati u čaršiji, osim njih naoružanih do zuba. Dućani svi redom pozatvarani. U petak 2. augusta bješe se skupilo dosta nezadovoljnika, te se s velikom vikom upute pred mutesarifa i medžlis, pa najprije zatražiše od muftije, neka im izda fetvu (dozvolu), da pokolju sve u Mostaru, što se krsti, jer rekoše: “Mi se biti s vlahom, a vlaha u kući ostaviti, to ne može biti.” Traže dalje, da se navede u istoj fetvi, kako se oni mogu slobodno boriti proti Austriji. Muftija im odgovori: “Ja na to ne mogu dati fetve; kršćani su i hrišćani predani od davnina Turcima, da im čuvaju obraz i imanja, koji su prava raja; ako bi se odmetli, to je onda drugo. A proti Austriji ustajati, koja ide po odredbi berlinskoga kongresa, da nas umiri i prijateljski nam dolazi, te nije voljna ni da se puška ispali; zato ni nama nije prilika boriti se proti onakom prijatelju, koji hoće da nas uredi na neko vrijeme. Ja vam ni vas medžlis ne govorimo, da se bijemo uzalud”. Ovo se zbivalo u petak do podne.

Kad nezadovoljnici začuše odgovor, zavikaše urnebesno: “Dajte nam muftiju, on je vlah, on nas je prodao!”.Aliaga Hamzić ih je ušutkovao, ama lukavo. U podne se razigje medžlis bez ikakvog gubitka. Iza podne se odmah skupiše Hamzić i ostali, te poslaše Haljevca i binbašu (pukovnika) Rašidovića po mutesarifa, neka dogje, jer da ga zove svjetina u ured. Mutesarif bijaše taj dan pozvao na ručak Ali-pašu, vojničkoga zapovjednika. Mustaj-paša se odazvao pozivu i sluteći, što bi moglo biti, odmah se pri polasku oprostio sa svom kućnom čeljadi i pošao u ured sa svojim zetom Ferid begom. Došav u saraje, poče se i medžlis okupljati, dok se svi članovi sakupiše. Tu su bili u medžlisu: 1.mutesarif Mustaj paša, 2. muftija Karabeg, 3. kadija (stranac), 4. zamjenik Ali-paše, vojnog nadzornika, vojnički kajmekam Murad beg, 5. Šakir ef. Džabić, 6. Dervišaga Grebo, 7. Hadžija Selimović, 8. Hadžija Kurt i drugi. Pozivan je i Hafis paša Rizvanbegović, ali ovaj ne htjede doći. Dok se medžlis iskupljao, dotlen je Hamzić okupio okolo sebe redifu (pričuvnu zakladu) i proglasio sam sebe zapovjednikom. Uredivši rezervu u dvorištu kod saraja počeo je vježbati: has dur! (pozor!) selam dur! (pozdrav!) Vježbajući pričuvu imao je kao zapovjednik golu sablju u rukama. Nakon kratkoga vježbanja odvede pričuvu na Ogradu s desne strane Neretve, gdje joj reče, čim čuje glas borije sa saraja, neka odmah poteče onamo. Hamzić se bojao redovne vojske i Ali-paše.

Na sarajima započe ponovno vijećanje medžlisa, a istodobno svjetina opet zahtijevaše fetvu, ali medžlis odbi molbe svjetine i tim prepriječi njezine namjere. Nastade zaglušna buka i silno uzrujanje svjetine. Muftija pokuša, da se kroz svjetinu izmakne, nu vidivši se u u opasnosti, povrati se opet natrag, te se sklone u jednu posebnu sobu na sarajima, gdje ga kašnje nagjoše i ubiše. Na glas borije doleti redifa sa Ograde i Nikšići, koji su bili na sve spremni i svemu krivi, jer su oni nastojali izazvati nemire, samo da što mognu upljačkati i koga orobiti. Tu pogiboše osim muftije: mutesarif Mustaj paša, i zet mu Feridbeg, Carigradlije, kajmekam Murad beg, porijeklom Madžar i kadija Arnaut iz Valone u Albaniji. Ovo se krvoproliće nevinih i pravednih ljudi zbilo u 5 1/2 sati po podne u petak 2./8. I drugi su bili bjeni, koji su sjedili u medžlisu, kao: Grebo i Džabić. Bili bi platili glavom, da im srećom ne dotrča i ne priskoči u pomoć rodbina i ne ote ih silom, te odnese kućama njihovim.

Korjenići s redifom orobiše poginule dostojanstvenike, a o tom se u glavnom i radilo. Ali-paša vojnički presvučen u obično vojničko odijelo umakne sutra dan 3./8. izjutra sa ostalom vojskom u Gabelu.

Nezadovoljnici su spremili Hadži juzbašu k vladiki, da pošalje članove medžlisa u saraje, na što vladika nije htio pristati, bojeći se , da i oni ne bi zlo prošli kao i drugovi im Turci na noć prije. K biskupu su spremili H. Bakamovića Mucu i H. Aliju Draču, da čuju njegovo mnijenje. Biskup im odvažno odgovori: “Vi Mostarci nemate ništa nego hvalisanja, ta znate što ste učinili sa Skender begom na Borcima i Muktar pašom na Vučjem dolu proti Crnogorcima, kad ste se krili megju komordžije kao koze. Pa kad se nijeste mogli oduprijeti šaki Crnogoraca, kako ćete se oduprijeti jednom silnom caru?” Čuvši za ovo Hamzić pusti po gradu telala, da viče: Ko je god prava raja, neka svaka vjera ide pred svoju crkvu, dijeliće se oružje, da se zajednički branimo. Ko to ne učini, glava mu na praljak, a mal u begluk ( imanje zaplijeniti). Podijelilo se do i po podne na 3./8. okolo 750 pušaka ostraguša s municijom megju hrišćane, a kršćanima ne dadoše, jer posumnjaše u njihovu vjernost. Odmah se odrediše straže za čuvanje čaršije, da je ne bi porobili Korjenići, kojih se bješe strkalo u Mostar od samog Konjica 350 i proti kojim ustadoše takogjer Hamzić i Haljevac, bojeći se i oni poroba, što je svaki Korjenić doveo i kljuse sa sobom. Po sjevernoj je strani grada - Carini hodao sa svojim oboružanim ljudima i stražario Mihailo Aničić, a po južnoj strani - Luki - Jovan Dugonja. Oba su zapovjednika imala čast binbaše. Kad je Stočanima dopro glas o pogibiji znamenitih ljudi u Mostaru, odrediše i megju njima razjareni zavedenjaci, da poubijaju prvake i prijatelje mira. Njih je 12 bilo odabrano, da budu kao izdajice posmicani otvoreno pred narodom. Zahvaliti se ima odličnom držanju vojske, koja priteče u pomoć i tako spasi proliće krvi nedužnih ljudi.

*

* *

Pošto je u Hercegovini vazda igrala važne uloge od postanja svog plemićka obitelj Rizvanbegovića, to sam držao potrebnim o njenim nekim članovima po koju više progovoriti i napisati zahvativ i u starije doba, a ponajviše o onim članovima, koje poznavah lično još kao dječak prije ustanka, te od kojih su se neki istakli bilo za zauzeća Hercegovine po austro-ugarskoj vojsci, bilo za ustanka. Počeću dakle redom, a završiću vrlo zanimivim prizorom, što se zbilo u Stocu megju braćom Hamizbegom i Mustajbegom iza stišanja u Stocu nakon mostarskih dogagjaja, a neposredno pred ulaz austro-ugarskih četa u Hercegovinu.

Rizvanbegovići.

Porijeklo ove znamenite obitelji u Hercegovini potječe po kazivanju, a i po narodnoj pjesmi ispod Crnja u Crnoj Gori. Ovo je često puta znao naglasiti u društvu član obitelji Hamzibegove Ibrahimbeg, kad bi htio istaknuti lozu svojih pradjedova. Osobito je tvrdio Ibrahimbeg, da mu je strina potekla od Obrenbegovića, a da je neki Obrenbegović s djevojkom prešao u Albaniju i primio s njom zajedno islam, a po tome da je došao s vojskom u Hercegovinu, gdje i ostane. Ne zna se pozitivno, da li je on ognjište zasnovao ili koji od njegovih potomaka na Operšu, brežuljku udaljenom od Stoca do jedan i po sata prijekijem putem. Samo je istina, da su se sa Operša raselili Rizvanbegovići po Stocu, Mostaru i Pješevcu. Još i danas na Operšu kula dobro sačuvana i zove se kula Rizvanbegovića. U kuli je na Operšu umro otac Alipaše Stočevića, Zulfikar kapetan, a tako i majka, te su oboje sahranjeni nedaleko Operša. Grobovi su im ogragjeni zidom, a povrh glava su im udareni sve do danas sačuvani nišani. O Alipašinom se ocu Zulfikar-kapetanu sačuvala u potomstvu istinska priča o njegovoj ženidbi sa kćeri Babića iz Sarajeva. Uspomena se o Babiću najbolje sačuvala u stihovima narodne pjesme:

Na Bentbaši, na Babića bašči, Kolo igra na dvadeset i dva.

Vraćajući se Zulfikar kapetan iz Carigrada, zastane u Sarajevu i prenoći u Babića. Tu su u večer sjedili, večerali, razgovarali, kahvu pili, a dimove odbijali. Nakon svega su toga pošli na noćni počinak. Idući je usput čuo Zulfikar kapetan, kako se dvoje ženskih razgovara u kuhinji. Kad je u jutru došao u sobu, gdje se kahva pije, donese mu nadglednik Babićeva imanja kahvu. Pijući kahvu stade ga zapitkivati:

- Ko je ono u mutvaku (kuhinji)?

Nadglednik mu odgovori:

- Hanuma i kći joj.

U to je došao k njima stari Babić. Sjedne i on piti kahvu. Pita ga kapetan:

- Imaš li djevojku, Babiću?

- Imam.

- Jesi li je kome obećao.

- Nijesam još nikome.

- Ja bih joj bio mušterija, ako bi mi je ti dao.

- Nemoj, kapetane, šale prosipati. Ti si Rizvanbegović, a ja Babić, pa nije koljeno jedno prama drugome.

Kapetan na to segne rukomu džep i potegne stotinu zlatnijeh dukata i prsten, te spusti kao amanet pred Babića. Vidivši Babić, da se kapetan ne šali, rekne mu:

- Stani malo, dok upitam majku i djevojku.

Otigje, pa upita jednu i drugu, a njih obje pristanu. Babić se po tom vrati i kaže kapetanu:

- Svršen je posao. Nije mi koljeno kao što je tvoje, ali znaj, kapetane, ako ti moja kći uzragja mušku djecu, da će ti sva muška djeca biti po izbor junaci.

Ovo se proročanstvo Babićevo potpuno ispunilo. Iza provedene svadbe kasnije dovede kapetan svoju mladu hanumu na Operše. Koliko su poroda imali, ne može se ustvrditi, jer su možda imali i ženske djece, a moguće je, da im je i muške djece nejake umiralo. Pismo i potomstvo računa se na njihovih pet sinova, pet sivih sokolova, kakvih nijedna majka nije porodila u Hercegovini, a rijetko i po drugim krajevima. Jedan je od njihovih sinova Mustafa, dostignuo očevu kapetansku čast, pa je kao kapetan umro u Stocu. Drugi im je sin Alipaša Stočević, koji poginu u Banjaluci pod šatorom, a sukrivnjom Omerpaše Lattasa. Treći brat ove dvojice bješe takogjer dobro poznati u Hercegovini Hadži-Mehmedbeg, a po narodu prozvani Hadžibeg. O ovom junaku spominjemo jedino, mimo sve ostalo, da je svoju na obalac kulu u Hutovu sagradio za dvadeset i četiri dana i opasao je tvrdim bedemima. Četvrti je u kolu ove braće Omer-paša, koji je smaknut u Biogradu u Srbiji. A sad preostaje još, da se spomene i peti Hadži-Halilaga.

Kako se po njegovu imenu vidi, išao je na Ćabu i s Ćabe se povratio do u Carigrad, gdje ga snagje smrt. Hadži-Halilaga ostavi nakon sebe pet sinova: Hamzibega, Sulejmanbega, Mustajbega, Abdibega i najmlagjega Zulfagu.

- Od sve je ove petorice sam Sulejmanbeg umro prije ustanka, a ostala su mu dva sina, koji se po okupaciji odseliše u Tursku, gdje valjda Mehmedbeg još živi, dok mu je brat umro u Turskoj. – Abdibeg je bio bojem veći od svoje braće i strastven lovac. Umro je nedavno naravnom smrti u Stocu, a ostavio je nakon sebe sina Omerbega, mlada i kršna bega rodoljuba i dvije kćeri, od kojih je jedna bila udata za Ziabega Mehmed-Alipašina sina u Erzerumu, a kasnije umrla u Stambolu. – Dvojica su ostale braće: Mustajbeg i Zulfaga umrli od puščanog zrna, a Hamzibeg izgorio, s toga će o njima biti opširnije govora, kad bude riječ o boju na Pješevcu za vrijeme okupacije. Ovdje ću navesti o njima, što je vrijedno znati prije okupacije.

Hamzibeg.

Ovaj najstariji brat bijaše osrednjeg boja, krupna šišmanasta tijela, mrke masti, prosjede kose i brkova, a vatrena na valu oka. Odijevao se europejski, to jest nosio je setru i pantalone, a niz prsi mu se spuštao zlatan lanac sa zlatnijem satom. Na glavi je nosio fes plitkoga kalufa, a okolo fesa povezan trak stambolske jemenije. Nekoliko je godine prije ustanka bio Hamzibeg kajmekam u Stocu, a po tome i u Ljubinju. Iz Ljubinja ode Hamzibeg s poslom na Pješevac, a ostavi svog zaptiju Rizvana Gerina, da ga zamijeni. Sjedio je Gerin jednog dana u odaji kajmekamovoj, a dogje Ševčelija Paić, ostariji čovjek s ćurkom na legjima i čibukom u ruci. Stao pred Gerinom i nazvao mu selam, a Gerin mu selam prihvatio. Htio Ševčelija sjesti, a rekne mu Rizvan:

- Izagji napolje, iznesi pa ostavi čibuk, a onda dogji i sjedi, a neko će unijeti čibuk.

Na to odgovori stari Paić:

- Ej, Ljubinje, na zle grane palo, na zabita Gerina Rizvana.

Otalen makne iz odaje svojoj kući. U mladim je godinama bio Hamzibeg vrstan strijelac, a isto tako dobar jahač. Pred ustanak je bio u Carigradu neprekidno sedam godina. Što se njegova karaktera tiče, to se može reći pouzdano, da onako čvrsta značaja ljudskoga niti je bilo, niti će biti u Hercegovini.

Mustajbeg.

Mustajbeg je bio visoka stasa, okošta tijela, smegje masti, duga lica i ozbiljna, mrka pogleda. Odijevao se pravo begovski. Nosio je većinom čakšire tamno crvene boje, zlatom vezenijeh šavova i džepova. Kao gornje odijelo nosio je svileni koparan, a po njemu čohali fermen vezen zlatnom žicom i zehom svilenijem. Pasao se trabolozom pasom, a po pasu je pripasivao silah sa pusatom. Često je puta po gornjim haljinama oblačio dolamu tamno plave boje. Nije bio ni u kakvom carskom poslu. Većinom se bavio nadgledanjem kmetova i gospodarstva. Bio je vanredno snažan i jak čovjek. Tako je jednom – što sam očima gledao – čekao u Stocu pred mlinicom, dok su došli tovari žita na meljaju. Otovareno je žito htio ondašnji mladi mlinar Pero Trolić izmjeriti. Pero pogje, da donese mjeračicu sohu iz mlinice, na što ga Mustajbeg zastavi veleć mu, da ne treba donositi mjeračice, jer da se mogu i bez nje izmjeriti harari sa žitom. Zapovjedi Peri neka jedan harar zakači kukom od kantara. Pošto mu je Pero izradio po volji, opruži Mustajbeg lijevu ruku, te uza šake zakvači kukom od kantara, odigne kantar sa hararom i izmjeri težinu od pedeset oka. Bio je ozbiljan i gospodar svoje odrješite riječi, ali je u duševnim sposobnostima daleko zaostajao za svojijem bratom Hamzibegom. Za cijeloga je svog vijeka bio osobiti prijatelj djeci i mlagjarije uopće.

Zulfaga.

Ovaj bješe stasom i uzrastom posve nalik bratu Hamzibegu, a odijelom bratu Mustajbegu. Neko je vrijeme, baš za ustanka, bio kajmekam u Stocu. Bio je posve blagi dobričina tako, te se o njem govorilo, da živi, neka samo bude više svijeta na zemlji. On je ponajviše nadgledao kućno gospodarstvo.

II.

Ni dva brata nijesu jednaka, niti mogu biti jednaka. Ovo je vazda potpuno vrijedilo o Hamzibegu i Mustajbegu Rizvanbegoviću. Dok je Hamzibeg bio dalekovidan i razborit, dotle je Mustajbeg bio nagal i otresit. Hamzibeg je stišavao nezadovoljnike, a Mustajbeg im je sve odobravao. Ovaj je potonji bio zanešen žarkim patriotizmom za svoju rogjenu grudu i svoj rodni prag. U obrani svoga doma i svojijeh prava nije poznavao nikakvog obzira ni prama kome. Pothvatio se, da se s buntovnicima odupre Austriji. Nikoga nije mogao od toga odvratiti, a sam nije mogao, a nije ni htio uviditi, da mu od namjerenog pothvata ne će biti koristi. Da se još jače vidi opreka izmegju značaja dvojice braće, kao i njihovo oprečno shvaćanje položaja, navodim i ovdje doslovni njihov razgovor neposredno pred prelazom austrijske vojske na tle hercegovačko. Njihovom je razgovoru prisustvovalo oko trideset Turaka, a od kršćana su mu prisustvovali moj otac sa svojijem šurom, a mojijem ujakom Vidakom. U čaršiji su se sastala oba brata u dućanu Muhamed eff. Stranjaka. Muhamed eff. nije onda bio u dućanu, nego negdje u čaršiji, a ostao je da mu dućan pričuva Dervišaga Ahmetagić. Na jednom je kraju ćefenka sjedio Hamzibeg, a na drugom prama njemu Mustajbeg. Svi su ostali Turci s dvojicom kršćana stajali ispred ćefenka na nogama. Pošto su poručili po Hamzibega na Pješevac i pozvali ga da dogje u Stolac i on došao, upitaće brata Mustajbega:

- Što ste me zvali?

- Ide Austrija; da idemo, da je dočekamo u Gabeli – odgovori Mustajbeg.

- S kijem ćeš ići?

- Dignućemo ove muadžire: Korjenićane i Bilećane i našu vojsku.

- Jeste li pitali kajmekama u gradu, hoće li asker s vama biti.

- Pitali smo kajmekama.

- Šta vam odgovara kajmekam?

- Kajmekam odgovara; “Ja sam s vama, ama nemam još na to zapovijedi od starijega.

- Nema to ništa. Jeste li gledali hambare u gradu?

- Jesmo spremali da gledaju.

- Ima li žita u hambarima?

- Kažu da ima.

- Ni tu nema ništa. Spomeni se Mujo, da nijesu austrijski soldati gabeoski keljavci (riba bjelica), pa da ih dušiš. Ti da povedeš vojsku, pa da ti pogine deset ljudi, otklen ćeš namiriti druge? Pogine li Austrijanaca hiljadu, doći će drugih pet hiljada; torba se brate, ne bije s hararom. Ja sam tebi govorio Mujo: ne idi po Hrasnu, ne robi Hrasna i ne cvijeli raje. A ti si meni govorio, da sam gori, nego Jovan Džombeta, pa da idem u crkvu, da se gruvam za grijehe. Što ćete, Mujo, od raje po Stocu i oko Stoca, je li vam raja sigurna?

- Dignućemo i raju.

- Šta misliš, hoćeš li dignuti gazdu Peru Kovačevića?

- Hoću; i dvadeset Pera valja da Pero povede sa sobom o svom trošku.

- Nema tu ništa; ne će bogme ni jednoga.

- Hoće, jer će mu inače puknuti čelo.

- Ni tu nema ništa. Vi hajdete, ja ne ću. Ti si se pouzdao u Toromana i u Opijača, i u njihovih po dvadeset fišeka. Bolan i kad dogje Austrija, ako ne poginem, opet ne ću čuvati goveda; opet će mi biti kakav zabitluk u ruci. Čuo si sada, što sam ti rekao. Ako ne može drukčije biti bez mene, evo vam sto tovara žita, pa se hranite, a ja tamo ne ću. Ja sam čuo i u Stambolu, da je Hercegovina predana Austriji i da će Austrija doći u Hercegovinu, ama nema to hvajde tebi kazivati.

Iza svršena su se razgovora razišli na ručak. Poslije ručka jedno dva sahata pozove Hamzibeg moga oca k sebi u dućan Bakirbegovića. Kad mu je došao moj otac, upita ga Hamzibeg:

- Jesi li prelazio, Šćepane, u Dalmaciju?

- Jesam samo do iza granice u Mate Miljevića.

- Nešto ću te pitati, da mi, krsta ti, kažeš pravo.

- Hoću, beg, što zna’ budem.

- Jesi li se što razgovarao s Matom Miljevićem od nami?1) Šta Mato veli od nami, šta će biti?

- Mato meni kaže: “Dolazi vojska austrijanska u Bosnu i Hercegovinu. Ako ne pukne puška, age-age, begovi-begovi, ko što su i bili. Ako pukne po čem puška, niti će biti aga-aga, nit beg-beg, ko što je bio.

Iz navedenog se jasno vidila namjera Hamzibegova. Odmah je istog dana pred večer otišao na Pješevac i ne mareć, što su ga ustaši imenovali bili zapovjednikom vojske, koja se imala sabrati i krenuti na Gabelu protiv Austrije. Od tada nije više Stolac vidio Hamzibega.

Dne 3. kolovoza dojavi carigradska vlada Hafiz paši u Sarajevo žicom, da je u ime sultana potpisan protokol berlinskog kongresa, kojim se uz ostalo ovlašćuje Austro-Ugarska, da uljegne u Bosnu i Hercegovinu, te zaposjedne obje pokrajine. S toga se opominje narod, da se vlada mirno, jer će mu biti gore, ako se odupre austro-ugarskoj vojsci oružanom silom. Kako se iz uvijene brzojavke vidi, Bošnjaci se i Hercegovci prepuštaju samim sebi, da čine, što hoće, na vlastitu odgovornost. Ako bi se mogli Austro-Ugarskoj othrvati, onim u Carigradu ne bi bilo mrsko, a u protivnom se otresaju svake krivnje i prigovora.

Austro-Ugarska po dobivenom mandatu počne odmah prikupljati vojsku pod oružje, da krene zauzeti Bosnu i Hercegovinu. Kako su negda bile obje zemlje sastavne česti hrvatskoga kraljevstva, to pozva Nj. V. car i

kralj Franjo Josip I. Hrvata feldzeugmeistera barona Josipa Filipovića iz Zlatnoga Praga i povjeri mu vrhovno zapovjedništvo nad vojskom, koja je imala zadaćom odregjene pokrajine privesti opet zajednici ostalih hrvatskih zemalja, od kojih ih bješe sudba otkinula. Drugi vojskovogja opet Hrvat, feldmaršallajtnant baron Stjepan Jovanović bude pozvan iz Spljeta, da uz Filipovića preuzme zapovjedništvo nad vojskom, koja je bila spremna poći da pokori Hercegovinu. Prikupljanu vojsku s onu stranu Save krajem mjeseca srpnja rasporedi Filipović na pojedina odjelenja s vojskovogjama, te im odredi pravac, kud će koji udariti s vojskom. Vojvoda Würtemberg udari prama Banjaluci 29. srpnja, general Zach prema Bihaću, Filipović prešav Savu, krenu uz Bosnu ravno prema šeher Sarajevu. Kod Doboja se odvoji s jednim krilom vojske feldmaršallajtnant Ladislav grof Szapary s nalogom od Filipovića, da udari prama Donjoj Tuzli i da je osvoji. Neki prije, neki poslije, ali što je glavno, svaki vojskovogja izvrši časno povjerenu mu zadaću. Filipović pak uljeze u Sarajevo 19. kolovoza. Za Sarajevom padoše redom i druga mjesta, koja su bila namijenjena Filipovića vojsci, da ih pokori. Jovanovića čete prispješe 2. kolovoza u Hercegovinu iz Dalmacije kod Imotskoga i Vrgorca. Čim su prve čete stupile na hercegovačko tle, istog časa franjevački provincial Paškal Buconjić pozdravi brzojavno ćesara u Beču kao hrvatskoga kralja.

Austrijska je vojska bila uljegla u Ljubuški, a 4./8. u nedjelju krenula put Mostara, te usput udari na otpor na Čitluku. Pucalo se na vojsku iz Kadijevića kule, koju vojska sruši topovima. Tu pogibe vogja turskih ustaša Ćeranić, a oni se razbjegoše. Iz Ljubuškoga stiže pismo od Bećirbega Ljubušaka na Hamzića, da se preda, jer mu je uzaludno ginuti i prolijevati krv, kad i onako od postavljenih straža nema ni traga ni glasa. Nešto uplivom Ljubušakova pisma, nešto uplivom i hrišćana, odluči Hamzić predati se i potpisa pismo o predaji sa Haljevcem zajedno u telegrafani, odaklen su telegrafično psovali Sarajlijama sve po imenu radi izdajstva i nevjere. Pismo je o predaji odnio do na Vardu na Krupi sam sobom Haljevac, a s Varde ga je u procijepu odnio vojsci i Jovanoviću hodža ruždije Omer efendija, te je od tad vojska krenula veselo naprijed prama Mostaru.

Jovanović zauze Mostar 5. kolovoza bez kapi krvi. O zauzeću se i upokorenju inih mjesta i gradova po Hercegovini govori pri kraju trećeg dijela ove radnje. Pri ulazu se vojske u glavni hercegovački grad vijala hrvatska trobojnica sa franjevačkog stana, koju bješe izvjesio još i danas živući franjevac fra Angjeo Nuić, onog vremena učitelj hrvatske mladeži pučke škole, koja se nalazila u franjevačkom stanu.

Ali-paša odseli iz Hercegovine u Tursku s vojskom preko Neum-Kleka, a Hafiz paša iz Bosne preko Broda i Trsta, dočim vojništvo odseli preko Novog Pazara.

Hadži Hafis paša u Hercegovini, sin Ali-pašin, osta u Mostaru, te je išao u susret baronu Jovanoviću do sela Rodoča, s južne strane Mostara. Sobom je poveo dva svoja zeta: Said bega Resulbegovića i Selimbega Selmanovića i još odličnijih muslimana. Od katolika su išli: biskup Kraljević, župnik fra Nikola Šimović, biskupov tajnik fra Martin Ljubić s nekoliko katoličkih prvaka. Od pravoslavnih su išli: mitropolit Ignjatije, pop Iveza i pop Aleksa Čokorilo s nekoliko pravoslavnih prvaka. Ovi su potonji susreli Jovanovića s pratnjom odmah na izvan grada. U susret je išao fra Angjeo Nuić sa školskom djecom. Djeca su išla u redu dvoje i dvoje. Pred svom su djecom nosili hrvatsku trobojnicu dječaci: Nikola Vukoje i Ante Planinić, a idući uz djecu jedan je od odraslih svirao uz harmoniku, dok su svi zajedno pjevali “Kraljevku”. Ugledav ih general Todorović s hrv. trobojnicom povika veselo svojoj okolini: “Ta to su naši ljudi, naš narod, što nam dolazi!”

Ja sam isti god. 1880. pošao s Vukojem i Planinićem na više nauke u Sarajevu. Ja, koji ovo pišem, budem primljen u gimnaziju, a njih dva u vojni pensionat. Obojica su svršili vojničke škole, stupili u vojsku i služili, te obadva umrli u časti austro-ugarskih kapetana.

Po želji Jovanovića jašio mu je s desne strane H. Hafis paša, koga šaljivo zvaše: “Moja Hercegovina”. Kroz neko vrijeme kašnje umre H. Hafis paša u Mostaru, a na sprovodu su mu bili generali; Jovanović, Urban i Todorović sa vojništvom. Kad je spušten u mezar (grob), opaljene su “salve”. Ukopan je kod Karagjozbegove džamije, gdje mu se i sad nalazi turbe (spomenik). Zahvala rodbine pašine Jovanoviću i vojsci izašla je u zadarskom “Narodnom Listu” s potpisom Said bega i Selim bega.

Po zauzeću Mostara pane Alaga Hamzić u istražni zatvor radi poginulih dostojanstvenika, jer se na njega obori sva krivnja kao na začetnika. Istražni je zatvor trajao više od godinu dana i jedva se nekako ispravdao i

dočepao slobode. Čim je izašao na slobodu, proda sve svoje imanje i odseli u Tursku, te se nastani u gradu Kjutahiji u Maloj Aziji. Ondalen je išao na Ćabu i postao hadžijom, te i sad živi u Kjutahiji pod imenom Hadži Ali aga Hamzić.

TREĆI DIO.

BOJ KOD STOCA.Boj kod Stoca.

I.

Na 6. augusta naredi general baron Jovanović, da jedan odjel vojske zapremi i posjedne kamenu ćupriju na Buni sa okolnim mjestima. Istodobno bude naregjeno generalu Schludereru, da na svaki način uspostavi svezu izmegju Mostara i Metkovića obzirom na Stolac. Jovanović je po svoj prilici kao vješt vojskovogja radi manje opasnosti odabrao prelazne točke kod Vrgorca i Imotskoga. Krećući prema Ljubuškome bila su mu krila bez opasnosti, kao što mu je zalegje vojske bilo sigurno. Drukčije bi svakako moglo biti u tom pogledu, da je s Metkovića provalio u Hercegovinu. Pomičući vojsku dolinom Neretve prema Mostaru, s lijeva bi mu bila vojska ugrožena od Ljubuškoga, a s desna od Stoca. Stolac ugrožuje zalegje prema Nevesinju, prema Ljubinju i prema Mostaru, te je s toga kao centrum vrlo važna strategička tačka. Ovo je svakako imao na umu vojskovogja, pa je radi važnosti mjesta i dao nalog, po kome je morao general Schluderer 3. augusta proslijediti putovanje s vojskom s Bune do sela Domanovića, a s Domanovića spasti u Stolac. Ćuprija je preko Bune podno mostarskoga polja Bišća s južne strane glavnome hercegovačkome gradu. Obično se broje dva sahata pješačkog puta iz Mostara do ćuprije na Buni. U vrijeme je bure bilo u prijašnje doba vrlo nezgodno putovati Bišćem, sve dok nije provedena željeznička pruga desnom obalom Neretve. Kroz veleške klance i provale udara bura kao iz topova, pa bi vrlo lasno neoprezna putnika mogla oboriti i skotrljati u Neretvu. Ne daleko su od ćuprije i dvorovi slavnog Alipaše Rizvanbegovića s džamijom i munarom, koju je nekad grom znatno oštetio, te je danas munara dosta niža nego što je bila prije. Čim se maši preko ćuprije, odmah se iza kratka hoda počinje dizati cesta nada se u velikim serpentinima uz Gubavicu. Ova je visočina obrasla najviše dračom i smrekovinom. Na drugu se stranu visočina po nešto spušta spram Domanovića. Pješak prevaljuje put s Bune preko Gubavice do na Domanoviće po prilici kroz tri sahata. Preko Domanovića se jugozapadno obara cesta k Tasovčićima, pa dalje preko Krupe do Metkovića. Na drugu se stranu od ceste Mostar-Metković odvaja s Domanovića cesta i teče istočnim smjerom kroz Dubrave u Stolac. Putovanje je s Domanovića do na domak Stoca vrlo ugodno i romantično, jer su Dubrave posute mladikovom dubovom šumom. Pješački put s Domanovića do Stoca iznosi tri sahata, i to na odjelke. Ponajprije mjeri pješački put od Domanovića do Aladinića nešto preko jednog sahata. Aladinići su selo s desne strane puta, a uprama se s lijeve strane ceste selo Crnići i Crnićko polje. K Aladinićima se broji i mjesto Pileta s čatrnjom i kahvom u ono doba. S Pilete do na brijeg Kremenac ima možda okolo pola sahata, s Kremenca se opet niz stranu spane k selu Popratima kroz četvrt sahata, a iz Poprati do na humak Gorica isto tako kroz četvrt sahata. S Gorice se vidi sva tvrgjava stolačka i južna strana grada zvana Zagragje. Laganim se krokom može prispjeti s Gorice u Stolac kroz dvadeset časova. Putujući niz Kremenac prolazi se pokraj tako zvanog Naknibijelja, ovelikog zemljišta, koje je ogragjeno suhomegjinom, a zasagjeno uljevnom maslinom još za vlade Alipaše Rizvanbegovića, te je Naknibijelj i danas vlasništvo Alipašina unuka Ziabega, sina Mehmedalipašina. Ziabeg stanuje u Turskoj, a imanje mu u Hercegovini nadzire posebni za to nadglednik. Podno je Naknibijelja popratska uvala, kroz koju za kišnih dana teče sredinom potočina, a da se i u vrijeme nadošla potoka može prelaziti s jedne na drugu stranu, podignuta je iznad potoka malena jednookna ćuprija, uz koju se nalazi obična hercegovačka kahva. Ćuprija se s kahvom i obližnjom okolinom zove Radimja, te je bliže Gorici nego Kremencu. Po Radimji se vide mnogi grobovi iz patarenske dobe. Gorica je vrlo ubav humak, s obje strane puta zasagjen većim dijelom vinovom lozom. Kuda nijesu vinogradi, tuda je golet s patarenskim grobovima. Od humka se Gorice uzdiže prema sjeveru krševito brdo Ošanjići, koje zatvara Stolac sa sjevero-zapada i uzima nešto poda se tvrgjavu stolačku, s toga je tvrgjavi vrlo teško odupirati se i braniti se, ako je biju puščana ili topovska zrna s Ošanjića.

Dana se 8. augusta slegla vojska generala Schluderera po Kremencu na dogled Poprati. S Kremenca je Schluderer spremio vijesnika u Stolac, neka javi vojnom turskom zapovjedniku vojske i tvrgjave, da ga general Schluderer zove na dogovor i sporazum glede ispražnjenja i predaje tvrgjave. Na ovaj se generalov poziv odazvaše oba kajmekama: civilni i vojnički. K njima se pridruži Klek-mudir i još preko dvadeset stolačkih prvaka. Cijelo je izaslanstvo krenulo pješke iz Stoca prama Gorici, dok im je s druge strane niz Kremenac jašio u susret general Schluderer s nekoliko konjanika. Stočani su bili prevalili Goricu i hvatili se Poprati, dok su se sreli s generalom. Na razmaku od nekoliko koraka zastanu i Stočani. Naprijed je ispred konjanika stajao Schluderer, a pored njime dragoman mu Luka Radonić. Konjanici su stajali iza njih dvojice. Nakon obostranog strogo vojničkog pozdrava prvi prozbori general Schluderer i upita hrvatski:

- Tko je od vas zapovjednik vojske?

- Evo me, ja sam – odgovori zapovjednik.

- Predaćeš mi ključe od grada i izvesti vojsku.

- Hoću; ja imam taki nalog od moga cara.

- Izvešćeš vojsku bez oružja, pa će oružje doći za tobom.

- Ako nije moguće izaći s oružjem, izaći ćemo bez oružja.

- Svakako bez oružja.

General je svoj govor otpočeo oštro hrvatski, a nastavio dalje njemački, što je na hrvatski prevodio Radonić.

Otalen se, naime sa dno Poprati vrati general Schluderer k vojsci na Kremenac, a kajmekam sa svojom pratnjom preko Gorice u Stolac. Već je bilo sunce daleko prevalilo podne, kad su turski vojnici izašli iz grada oborenih ruku bez oružja i nastavili put na Goricu, pa dalje prama Kremencu, te se nedaleko Schludererove vojske smjeste na prenoćaj. Ovako je bilo ugovoreno i ugovor se tačno vršio. Vojnici su se austro-ugarski bili sklonuli iza grmlja i stabalja, da se koliko, toliko zaklone od silne žege hercegovačkog sunca.

U Stocu su se iza odlaska turske vojske činile pripreme za doček austro-ugarskih četa. Najprije je bila odregjena jedna kumpanija vojnika, da krene s Kremenca, da uljegne u grad, primi i zaposjedne tvrgjavu, oružje i municiju u tvrgjavi. Još se nije bio s Kremenca ni maknuo koji vojnik, a već se na Gorici okupilo mnoštvo radoznale svjetine i djece. Bila je prošla ićindija kamo se kud i sunce brdu navegalo. Grobni je na Gorici mir i tišina, a nigdje traga ni glasa austrijskome vojniku. Sve se od jednom kao iza sna trže, uzmota, kad se kroz svjetinu pronese glas: “eno nekoga!” Pa i zbilja jašio je netko od Naknibijelja niz Kremenac i Poprati. Svjetina se po Gorici zgrnu cesti, da gleda, kakovo se čudovište kreće na konju. Na onom se konjaniku, kad je izbio na Goricu, vidjelo, da je austrijski katana, koji dojašiv megju narod na vrh humka na sred ceste zaustavi konja, držeć golu sablju uz rame prislonjenju, a ne gledeć ni tamo, ni amo, kao da se ništa ne bojaše, ili metnuo glavu u torbu, pa ga ni brige. I onako u strašivo doba, gdje svaki čas može gruhnuti puška iznenada sa svake strane i ne vrijedi više glava od jednog fišeka.

- I, vidi čuda i vojske, samo jedan konjanik – govorili jedni.

- Pričekaj, pričekaj malo, dok ostali pospu niz Kremenac, pa gledaj čuda – odvraćali drugi.

Dok se tako jedni s drugim prerječkavali i pregonili, opaziše se niza stranu dva, tri pješaka, mičući Gorici. Oni na domak, a s Kremenca se pomolilo opet sedam, osam pješaka. Prvi stigli, prikučili drugi, a kao treći se ukazalo petnaest do dvadeset ljudi. I oni se primili Gorice, a na Kremencu će onda: “tram-trrr, ram-trrr, ramta-tam”. Bješe ono glas bubnja, koji najavljivaše, da se sigurno oveća četa oprema na polazak. Zacrni se cesta od Kremenca, kad, činilo se, iza svakog busa i grmića posukljali ćesarevi vojnici skupljajuć se na glas bubnja i postavljajuć se u red. Uz glas bubnja oboriše pokraj Naknibijelja. Putujući ponajlag dogju na Goricu, gdje se sastanu s onima, što su prije njih došli. Vojnike je izmorilo i satrlo dugo i naporno putovanje, a osim toga još nosili na legjima teško vojničko breme. Svakako je naravno i od potrebe bilo, da se malo spuste, odahnu i odmore. Ali dok se nije izvršio vojnički red, koji je propisan, i vježbe, ne smjede se ni jedan vojnik iz svog reda taknuti ni maknuti. Kad su vojnici izvršili zapovijedi svoga starješine, onda istom oživješe i ponajmestiše puške

u piramide, pa popadnuše po zelenoj travi, oslanjajući se na svoje telećake, poskidali s kapa bijele marame, što ih usput branile po vratu od pripeke nebeskoga žara. Uz sunčani se zapad podigoše vojnici s Gorice i uz glas čas borije čas bubnja pogjoše, da uljegnu u grad. Polagano se išlo i oprezno, ma da je ovog puta bila isključena svaka opasnost. Prije nego će vojnici stupiti u grad, prošli su cestom izmegju dva turska groblja, od kojih je desno bilo onda samo vojničko, a lijevo samo gradsko. Kad su prošli izmegju groblja i odmakli nekoliko koraka naljegli su na kamenitu dvooknu ćupriju, koju gragjani zovu “velika ćuprija”, makar je istom osrednje veličine. Prešav veliku ćupriju dočeka ih uprama se onog doba mehana i pekarna. Do mehane je dalje u istom redu s lijevu ruku Muftića han, a spram hanu s desna kamena ograda Muftića vrta (sada magazin). Pred hanom je onog vremena bila podignuta sofa od kamena, a nad sofom se krilila lozova odrnja. Tu su se većinom u predvečerje okupljali gragjani i na sofi bi pili kahvu. Odmah je do sofe dalje lijepa kahvana u zgradi Smailage Šarića. S desna su spram kahvi stajala dva dućana, a do njih kahvana potleušica s brijačnicom. Ispred kahvane je čatrnja, a iza čatrnje su basamaci od kamena, uz koje se ulazi u džamiju. Ispod džamije su tri dućana. Prošav mimo dućane dočekuje odmah mala četverookna kamenita ćuprija. Prostor se izmegju velike i male ćuprije, te ostalih navedenih zgrada, zove Mejdan. Isti naziv vrijedi za sve zgrade s prostorom zajedno, kadgod se podrazumijeva dio grada.

Vojnici su stupali dalje preko Mejdana izmegju nabrojenih zgrada, a s tvrgjave je lepršala bijela zastava kao znak da se grad predaje. Nekako se vojnici bili baš prikučili maloj ćupriji, a pokraj njih hotijaše proći gragjanin Ahmed Kubat. Jedan mu vojnik (Zugsführer) dovikne ozbiljnim muškim glasom:

- Kuda je ovud put u grad?

- Ja ne znam, eto vidiš, kud ideš – odgovori Kubat.

- Marš pred nami i pokaži nam put!

- Evo ću pokazati.

I Kubat se zbilja okrene, te se vrne pred vojnicima, da ih uputi, kuda će i kako doći na vrata tvrgjave. Vojnici su našli vrata, pa uljegli i zapremili tvrgjavu. Pri ulazu vojnika u grad nije bilo kakva osobita dočeka, no nije bilo ni smrknutih lica. Vladao je čitavim gradom potpuni mir. Turci se snebivali nad već izvršenom izmjenom vojne i civilne vlasti, a kršćani i hrišćani o tom šaputali. Dok je ovako jedna kumpanija vojnika zauzela grad, dotle se general Schluderer istog dana 8. augusta sastao na Pileti kod čatrnje s Hamzi-begom Rizvanbegovićem s Pješevca. Uz Hamzibega je bilo još nekoliko uglednika, pa su svi uvjeravali generala o mirnom vladanju naroda, i da o kakvoj pobuni ni spomena nema. Izjavi se Hamzibegovoj moglo vjerovati, ali ga je razvoj dogagjaja prisililo, da promijeni kasnije svoje nazore. Dne 9. augusta stigne general Schluderer sa ostalom vojskom u Stolac. Onog se dana govorkalo po gradu, kako Austrija nakrcaje grad vojskom. Kad je general pregledao tvrgjavu i mnogo oružje s municijom, a po tom razgledao grad, te sve uredio i odredio, kako je moralo biti, bude takogjer opremljeno oružje turske vojske za njom preko Metkovića na Neum-Klek. Turska je vojska krenula s Kremenca put Metkovića odmah iza ponoći sa 8. na 9. augusta. Još se 9. augusta iza pola dana povrati general s vojskom k Domanovićima, ostaviv u stolačkoj tvrgjavi jedan batalion vojnika pod zapovjedništvom majora pl. Haleckoga.

II.

U prva tri, četiri dana boravka austro-ugarskih vojnika u Stocu izgledaše svakako, kao da će se ispuniti obećanje Hamzibega Rizvanbegovića, da ne će naime biti nikakve pometnje mira od strane naroda u gradu ni izvan okoline grada. Megjutim su se potajno snovali i kovali planovi proti samoj monarhiji. Nezadovoljni su se i ratoborni Turci prikljupljali k Stocu iz čitave gornje Hercegovine. Povod su ustanku dali svakako iz Crne Gore protjerani Korjenići iz Nikšića i okoline, koji je grad pripao Crnoj Gori baš pred okupaciju. Korjenići su se razišli po svoj Hercegovini bez kuće i kućišta, gladni i žedni. Nekolike su obitelji boravile u Stocu, te su pojedini pripovijedali uprav nečuvene grozote i barbarstva crnogorska, koja su činili Turcima, da ih se pošto po to riješe. Korjenići su znali naravno, da ima pljačke, gdjegod ima boja, pa im se lasno bilo odlučiti na pobunu proti Austriji, a nije im bilo teško osokoliti na ustanak i ostale turske ratoborne duhove: Nevesinjce, Trebinjane i

Ljubinjane. Od Stočana ih se ustanku pridružilo najmanje, izuzev Mustaj-bega Rizvanbegovića, brata Hamzibegova i njegovih pristalica, koji su se kupili okolo njega i naveli ga u očitu propast, te da usije vlastiti život svoj, svojega sina, dvorove i ostalo mnogo imanje svoje. Ustaši su znali, da u dvorovima begova Rizvanbegovića na Pješevcu ima pusta i srebra i zlata i odore od svile i kadife i skupocjena srmali i zlatali oružja i posugja, silna dragocjena nakita svake ruke, pa da to sve može postati njihovijem plijenom; tako su se barem nadali.

Bogatstvo je Pješevca bilo najviše uzrokom, što se krvavi boj bio na Pješevcu, koji ga je posve uništio i progutao, a ruševine će do u najdaljnja potomstva čuvati uspomenu na nekadašnju slavu i prošlost njegovu.

III.

Vojnici su boravili u tvrgjavi, a ustaši su potajno pleli zamku proti njima, samo ih je trebalo na koji god način prevariti i navesti ih, da izagju iz tvrgjave. Jedna je kumpanija u istinu 12. augusta izašla i krenula prama Ljubinju. Vojnici su doprli do Žegulje karaule udaljene od Stoca dva sahata i ne opaziv nigdje ništa povrate se natrag zdravi i veselo.

Ako zasnovana zamka nije izvedena 12., to je uprav majstorski izvedena dne 13. kolovoza. Po dogovoru kod Žegulje skrivenih turskih ustaša i njihovih pristaša u Stocu pronese se glas po gradu, da je nestalo mnogo goveda sa Gornjeg Poplata, sela udaljena jedan sahat jugoistočno od Stoca. Jedno, da se to izvidi, a drugo, da se još i dalje razgleda zemljište prama Ljubinju, opremi zapovjednik stolačke tvrgjave opet jednu kumpaniju vojnika s kapetanom Ignjatom Medvedom. Vojnici su krenuli na put lijepo opremljeni i ne sluteći nikakvo zlo. Nekoji su pristaši ustaški otišli iz Stoca kradom i pridružili se k ostalim pokrivenim okolo Žegulje. Megju ostalim, što su ih bila nekolika, bio je Mujo Bešo i Mujo Dokara. Pred kumpanijom su išli kao provodnici Mujo Radišević i Derviš Šabić. Stupajući posve bezazleno vojnici naprijed upanu na Ravnicama kod Žegulje megju ustaše, koji obore na njih vatru sa sviju strana. Dočekani mučki i hajdučki popadoše mnogi ćesarski vojnici, a megju njima pane teško ranjen i kapetan Medved. Boreći se s dušom pokraj jednog grmićka naleti vogja ustaški Trebinjac Adem Zukin Šehović i spaziv da kapetan još nije izdahnuo, zamahne velikim nožem, da mu osiječe glavu. I uprav kad je htio mahnuti, dočeka ga zrno samokresa s druge strane grma, te ga prostre po zemljici crnoj. Bio je to hrabri vojnik kadet Kukuljević, što zrnom iz samokresa osveti glavu kapetana svoga, koji domalo izdahnu na Ravnicama. Kadet je Kukuljević krenuo za drugim vojnicima, koji su u životu ostali, te se uz neprestano puškaranje povlačili prama Stocu. Od silnog se pucanja bio razvratio samokres u kadeta i doletio je pred kotarsku oblast. Na mnogom su mu mjestu bile gornje haljine zadrte neprijateljskim puščanijem zrnima; no usprkos je tome imao osobitu sreću, da je ostao neozlijegjena tijela. Iza tog se sklone sa ostalim vojnicima u tvrgjavu. Kad je baron Jovanović u Mostaru još isti dan primio vijest o podlom napadaju i stradanju kod Žegulje, odredi s mjesta oberstlajtnanta Pachnera, da krene s jednim batalionom vojske u pomoć Stocu. Pachner stigne sa svojim batalionom u Stolac dne 14. kolovoza i uljegne u tvrgjavu bez ikakvih zaprijeka. Daljnja su pojačanja u obranu Stoca imala slijediti od Mostara preko Domanovića, ako bi potrebe bilo. Vojna je posada u Stocu proživila 15. kolovoza bez ikakva uznemirivanja, pa se narod u samom gradu držao posve bez prigovora, te se po vladanju gragjana nije moglo ni najmanje predvigjati, da bi se imalo biti spremno na kakvo iznenagjenje. Nu osvitak 16. kolovoza, baš godovnje sv. Roka, iznenadi vojnike i kršćanske gragjane, koji nijesu ništa znali o tajnim snovanjima ustaša okolo grada i njihovih saveznika u gradu, baš kao što nijesu ništa unaprijed znali o dogogjaju na Žegulji dne 13. kolovoza, osim što su znali oni Stočani, koji su u hajdučkoj navali učestvovali, a zdravi se natrag povratili. Po Stocu se govorilo na otvorena usta, da su Radišević i Šabić, kao predvodnici vojnika, bili sporazumni s ustašima. Istina je samo to, da im se po povratku sa Žegulje nije dogodilo ništa, nego je nakon sregjenih odnošaja Šabić primljen u oružništvo, u kome je kasnije služio dugo vremena. Po dovoljno je isluženom broju godina stupio u mirovinu i umro kao umirovljeni postaje vodnik. Kao što se 12. spremao vatreni doček, a izveden 13. na Žegulji, tako se 14. i 15. spremao vatreni doček, a izveden 16. augusta na Gorici.

Vojnici u tvrgjavi nijesu imali opskrbe na dulje vrijeme, pa su se morali zapovjednici pravovremeno pobrinuti za opskrbu hranom i pićem. U tu je svrhu trebalo ići na Metkoviće, pa iz Metkovića podignuti i u Stolac dopremiti, što je nužno za uzdržavanje. Dne 16. kolovoza osvanulo jasno poput staklene ploče vedro,

ljetno nebo iznad Stoca i okoline mu, kao da nije ni izdaleka očekivalo biti svjedokom vjerolomnog, izdajničkog i krvavog prizora, koji će se odigrati pri sjeknuću zlatnih sunčanih traka onoga dana. Oberstlajtnant Pachner naredi, da ode nekoliko vojnika s tovarnim konjima na Metković, a pola kumpanije pod oružjem da ih prati radi svake sigurnosti. Baš je rečenog dana bilo izjutra izmegju pet i šest sati, kad su za Metković odregjeni vojnici ostavili tvrgjavu i pošli put Gorice. Po Gorici su se bili posakrivali ustaši iza grmlja i kamenja, dok u gradu nije bilo sve ni poustajalo iza noćnog počinka. Moji su roditelji pred kućom pili kahvu jutrenjaču i oćutili zvižduk iznad sebe zrakom i mislili pri tom, da je negdje jastrijeb u potjeri za kakvom pticom, dok se nije očuo glas pušaka s Gorice. Na to je kao izvan sebe od silna straha uletila u kuću majka i doviknula me:

- Ustaj, jadna ti majka, eno se boj bije na Gorici; dočekali Turci soldate.

Kad sam ispao pred kuću i pogledao na Goricu, opazih, kako se plavetni puščani dim odigao iznad čitavog humca Gorice, kao da se slegao iznad kakva povećeg seoca. Nekolika su vojnika pala mrtva, nekolika su ranjena. Preostali su se u neredu i pometnji povlačili natrag. Poplašeni su konji svim mahom jurili u grad. Puščano je zrnje lijepilo po kućnim krovovima i gradskim zidinama, da je neobično bilo slušati, a još više strah, kad će koje zrno zviznuti u glavu. Ne bi nikako valjalo, da su bili drveni kućni krovovi, već su po sreći sve kuće pokrivene jakim kamenitim pločama, od kojih se odbijalo puščano olovo ili se po pločama rasploštilo, kroz ploču nije nikako moglo. Do malo se po tom potegnu neki ustaši na Ošanjiće i zapreme čitav brijeg, a drugi se opet razigju po ostalim vrhuncima okolo grada: Mačkovcu, Humcu, Komanjem brdu i zasjednu ih. Tako je grad bio zatvoren sa svih strana i otkinut od svakoga vanjskoga saobraćaja. Sa strategičkog gledišta nijesu sva okolišna brda jednako važna; najvažnija su: Ošanjići i Komanje brdo. Na ova su dva brda bile turske karaule i u njima je stajao po odjel od nekoliko vojnika. Redovito su vojnici pred karaulom na Ošanjićima svakim danom po sunčanom zalazu vikali: “Padišahumus čok jaša” do tri puta uzasebice. Mačkovac zatvara Stolačko polje sa južne, Humac s Pločama s jugo-istočne, a Križevac sa istočne strane. Križevac se u obliku klina postepeno spušta do nad Bregavu i na tom se klinu uzdiže tvrgjava sastavljena iz staroga i novoga grada s bedemima, tabijama i kulama. Donji je stari grad znatno niži od novoga grada. Tko je i kada je gradio stari grad, ne zna se: za novi se grad zna, da ga je gradio Ali-paša Rizvanbegović, te i danas ima živućih ljudi, koji su radili na tome gradu. U starom je gradu osim četverouglastih kula i džamije bilo malo drugih zgrada. Toliko je bilo, koliko je bilo potrebno za sjedište političke vlasti prije dolaska turske vojske. Čim je došla vojska, sjedište se političke uprave prenijelo iz tvrgjave u varoš. U svem su bile u tvrgjavi tri čatrnje: dvije u starom gradu, od kojih jedna u džamiji, a treća na prelazu iz starog grada u novi. U jednoj je i drugoj čatrnji izvan džamije bilo nešto vode, a ona je u džamiji bila puna. Pošto turski vojnici nijesu imali kud sasipati žita, što im je trebalo za prehranu, odlučili su za to upotrijebiti džamiju. Da im ne bi smetala čatrnja s vodom, popodili su čatrnju, a onda su nasipali žito po podu. Za ovu čatrnju i vodu u njoj nijesu znali s početka austrijski vojnici za vrijeme opsade, a šta je bila pošljedica toga, čuće se kasnije. Nad starijim gradom dominiraju Ošanjići, a nad novijem Komanje brdo. Po Ošanjićima su se vijali ustaški barjaci; sa Ošanjića se čuo glas ustaške trublje. Iz tvrgjave je bilo sve oku na dohvatu, što se gdje zbiva, no činilo se kan da u tvrgjavi nema ni žive duše, pa se stalo šaputati po gradu megju narodom, za što to da tvrgjava ne daje od sebe glasa. Istom negdje okolo jedan sahat poslije podne ruknuli su s tabija topovi, te se činilo, da se Stolac ljulja iz temelja. Topovska su ždrijela sasipala vatru na sve strane, gdje god se moglo predmnijevati, da ima ustaša, a najviše na Ošanjiće. Već su prvi hici iz topova stali nemilo rušiti stijenje i kamenje, komadati ustaške barjake i slati im krpetine nebu pod oblake. S Ošanjića se iza stijenja često puta orio ustaški glas: “Izlazi, dronje,1) iz careva grada”!

IV.

Reda je sada prijeći i razjasniti, u koliko pada ljaga na moje sugragjane Stočane radi nedostojnih i krvavih dogagjaja. Iz onoga, što će slijediti dalje, moći će razabrati svaki iole objektivno misleći čovjek, je li na mojim sugragjanima bez razlike vjere onoliko krivnje, koliko bi im mogao predbaciti u razvoj dogogjaja malo ili nikako upućen čitaoc. Počeću sa prvim dogagjajem, koji se zbio uoči opsjednuća grada po ustašima. Kad je zauzet grad s tvrgjavom, uspostavljen je brzojavni ured i u ured smješten vojni službenik, da sprovigja brzojavnu službu. K ovome dogje pokasno s večera u ured Sadik Korjenić razumije se kradom i rekne vojniku:

- Bježi iz telegrafane, kud god znaš, jer se sutra zatvara grad. Ako nikud ne umakneš, znaj, da na tebi neće biti glave.

- Pa što si mi došao to kazivati – odvratio mu je vojnik.

- Došao sam ti kazati, pa ako hoćeš, spremi se i hodi sa mnom, da te predam straži na gradska vrata.

Vojnik je pristao, opremio se i Sadik ga je nekako krišom dopratio do pred gradska vrata, gdje je dokrenuo stražu i predao joj dopraćenog vojnika, a sam se opet potajno vrnuo natrag u grad. Zlo bi i naopako bilo i po nj i po vojnika, da su u tom išta bili nanjušili ustaši ili njihovi privrženici. Starješinstvo je brzojavnih ureda izrazilo poslije boja pismeno priznanje Sadiku Korjeniću za učinjenu uslugu vojniku i namjestilo ga definitivno u službu brzojavnog ureda u Stocu, te je povjerenu mu službu vjerno i savjesno vršio sve do nazad tri godine, kadno je poradi starosti napustio službu i prešao u trajno stanje mira. Živi još i danas vrlo spokojno sa dostojno zasluženom mirovinom.

Od razbijenih su na Gorici vojnika dne 16. kolovoza neki pri povratku pogodili pravo preko velike i male ćuprije pa dalje putem u tvrgjavu i okolo sedam sati iz jutra bili već unutrima, a na to je onda zatvorena kapija od tvrgjave.

Opazili su časnici u tvrgjavi, da mnogih vojnika nema. Od onih su dakle, što se nijesu ili umjeli ili mogli pravovremeno sklonuti u tvrgjavu, jedni bili upravo kobne, nesmiljene sudbine, dok je druge poslužila vrlo dobra i nenadana sreća. Ponajprije je upalo sedam vojnika u dvorište Dervišage Ahmedagića, a upalo je opet drugih pet vojnika u dvorište stranca Osmanlije, po imenu Sadik. Kuće su obojice Turaka ispod gradskih zidina, što im je omogućilo po noći još istog dana uputiti vojnike, kako se i odaklen se mogu najaviti vojnicima u tvrgjavi, te da ih drugovi pomoću konopaca prihvate i unesu k sebi u tvrgjavu. Ova se predaja zbila posve vješto i potajno bez ikakve upadice. Kako se vidi, dvanaest je vojnika bez i najmanje ozlede spašeno, a moglo ih je svih dvanaest biti vrlo lako izdajom pogubljeno. Već je lošije sreće bio, kad je iza njih preko male ćuprije naletio osamljen vojnik. Mašiv ćupriju i odmaknuv do blizu mlinice kakovih trideset koraka uz lijevu obalu Bregave dočeka ga i usmrti puščano zrno s desne obale Bregave iza kanata mujezinovih avlinskijeh vrata. Ustrijelio ga je mujezinov sin. Po oslobogjenju se grada mujezinova obitelj do malo odselila u Tursku. Poslije je vojniku bila odsječena glava i bačena u Bregavu pod mlinicu. Sve je bilo svučeno s njega osim košulje i pantalona. Trup je dovučen po noći do pod malu ćupriju i smješten na lijevoj obali Bregave tako, da su se noge doticale vode.

Odmah su ubrzo dvojica vojnika nagazili na malu ćupriju i prešav je nijesu nastavili putem uz Bregavu, nego su istom iza nekoliko koračaja kraj vode skrenuli desno u ulicu, kojom se kroz Zagragje dolazi pred katoličku crkvu, a i dalje ispred crkve prolazi spram jugo-istoka preko vrela Nekuka na selo Njivice. Ulicom su vojnici išli 30-40 koračaja, pa mjesto da su proslijedili dalje, skrenu lijevo putem uza stranu u nadi, da će tako poprijeko domaknuti zidinama grada. Prispjeli su bili baš na vrh strane na domak kuće braće Stranjaka Muhamed-efendije i Aliefendije. Nesreća je htjela, da su ih spazili prije nego su mogli zamaknuti, iz Zagragja naljegli Dervišaga Hajdarović i Rizvan Begzić, oba naravno oboružana. Dervišaga je bio pretjerano zanešen uvjerenjem u pobjedu nad Austrijom, a i Turčin je bio na pravom mjestu. Rodoljublje ga je tako rekuć bilo zaslijepilo. Priznati se mora, da je bio nakomica i ljutica, ama opet prama kako kome i kako gdje. Nije dakle nikakvo čudo, što se Dervišaga hvatio puške, kad je povrh strane vidio vojnike. Pritegao je kundak uz vilicu, pušci vatru dao i jednog vojnika sa zemljom sastavio smjeriv ga zrnom s legja. Poleti po tom s Rizvanom uza stranu, da smaknu i drugog vojnika, no im nije pošlo za rukom. Ustrčav, što su naglije mogli do palog vojnika, odsijeku mu glavu i oduzmu oružje. Preostali u životu vojnik bio je nešto malo na licu ranjen, valjda još na Gorici, te se ispred dvojice neprijatelja uklonio jednim časom u avliju braće Stranjaka. Obadva su brata bila izvan doma u čaršiji, a stara im je majka Fata – u cijelom susjedstvu poznata i zvata nena Stranjakova – nalazila za avlinskim vratima u trenu, kad je nenadano upao vojnik u avliju. Za vojnikom navale na avlinski prag Hajdarović i Begzić, te oštrim i zapovijedajućim glasom zahtijevaju, da im nena izruči vojnika. Nena mahne rukom i za se proturi vojnika, a na njih srdito i otresito vikne:

- Nosite se krvnici, s moga praga! Krv vas smela i dočekala, zlikovci jedni, odlazite!

Nijedan se ne usudi uljeći silom u avliju, nego se onako obruženi i ljuti povrate niza stranu u varoš. U Stranjaka je iza kuće bila onda, a i danas je sijenica daskom pokrivena s vratima u avliju. Ne imajući nena kud na

sigurno ukloniti vojnika, uputi ga u sijenicu i ondje se on smjesti. Povrativ se tada u svoju kuću uzme mehlema, bardak svježe vode, lijepo iskrižana duhana, karpuze i druge prikladne hrane, pa sve po unučadi pošalje vojniku, da bude uza nj, neka ima i jela i pića. Poručila mu je neka i ranu na licu poveže. Pekla mu je, pa slala kahvu nekoliko puta. Spanuvši megju svoje drugove ustaške Hajdarović i Begzić dojave im, kako Stranjakova majka hrani u kući vojnika, dok oni sa ostalim rodoljubima za din ginu i svoju krv liju. Kome je god od Stočana dopro o tom glas, svaki se pričinjao nevješt, to jest čuo – ne čuo, vidio – ne vidio. Koji su se od Korjenića 16. kolovoza nalazili u gradu i čuli, oni su bili kivni na braću Stranjake i snovali su, kako će im se krvavo osvetiti radi njihove majke, koja je učinila onako djelo milosrgja. Ni dvojici svojih sinova nije htjela nena kazati, što je učinila. Tek u večer istog dana došav braća kući reći će majci stariji sin Muhamedefendija, što se šapuće po gradu i što se sprema proti njemu i bratu mu od strane buntovnika.

- Majko, ako Boga znaš, obadva ćeš izgubiti sina – zavapio je sijedoj majci svojoj Muhamedefendija.

- Ne boj se do sutra, Muhamede sine, pomoći će nam dragi alah nama i onom ranjenom vojniku – odvratila mu je majka.

- Ništa ti nas dva ne velimo, majko. Što si uradila, neka si uradila. Mi ne ćemo tražiti vojnika, niti se ima od nas išta bojati, samo nastoj, neka se makar na koju ruku gleda izbaviti od sigurne smrti i prispjeti u grad.

Sutra dan dne 17. kolovoza ode Muhamedefendija sam sobom u sijenicu vojniku i dokaže mu, kakva nesreća čeka njega, brata mu i svu kuću njegovu, ako ga buntovnici ondje zateku. Razloživ i uvjeriv vojnika o predstojećoj pogibelj, izvede ga iz sijenice i upozori na mala vratašca u avlinskom zidu, kroz koja se ulazi u baščicu na izvan avlije i odakle se može pod sigurno dojaviti na bedeme grada. Tog se dana iste večeri odmah po zalazu sunca posluži vojnik savjetom Muhamedefendijinim, izmakne ponajlag iz avlije u baščicu, gdje ga se bedema opaze vojnici. Brže bolje spuste mu niz bedem konop, kojim se onaj pod bedemom uveže i rukama prihvati, pa hajd – uz bedeme. Mnogo je svijeta sa strana gledalo, kako se spasava vojnik, kome posluži osobita sreća, te na čudan način osta živ i umače u tvrgjavu s glavom na ramenima. Poginuli mu je drug bio opljačkan, a trup svučen pod malu ćupriju i opružen uz trup prije palog vojnika kod mlinice.

Dvojica su vojnika vraćajuć se s Gorice prije nastupa na veliku ćupriju skrenuli na lijevu ruku uz širi rukav Bregave, te kroz mahalu Luka izbili u gornju čaršiju. Idući kroz čaršiju u namjeri, da se primaknu tvrgjavi, dočekaju ih iznenada puške sa strana i obojica panu mrtvi od puščanih zrna. Govorilo se, da su ih iz zasjede dočekali, ustrijelili, a onda na komade isjekli dva brata Šabića: Mujo i Derviš. Isječeni su komadi bili začeprljani u turskome groblju u mahali Čaršiji spram poštanskog ureda, gdje su ostali sve do oslobogjenja grada. Ne daleko se od male ćuprije jedan vojnik nalazio u sijerku. Za nj se nije znalo, dok nije sam izašao iz sijerka i pohitio do na Bregavu, da se napije vode. Došav na obalu zagazi u vodu onako u čizmama i stane pregršću vodu grabiti i piti. Ispred jednog dućana htjedne ga ustrijeliti Salko Radišević. Slučaj je htio, pa se istog časa nalazile dvije, tri kršćanske žene kraj Bregave. Bile su došle sa sudima, da zahvate vode i odnesu kući. Spaziv Radiševića, kako namješta pušku, zaokupe ga grditi govoreći mu:

- Zar hoćeš, nesretniče, da u kućama svi poskapamo od žegje? Ne vidiš li očima, njima ne vidio, da soldati gledaju i da ćemo tvoje kukavno junaštvo skupo plaćati. Ostavi puščetinu, pa te nosi vrag, ne traži belaja, bez koga možemo biti.

Radišević se postidi ženskog ukora, spusti pušku, a vojnik se zdravo povrati u sijerak. Iza toga nije više dugo boravio na prvašnjem mjestu, nego je krenuo kroz sijerak jugoistočnim smjerom put kršćanske katoličke osnovne škole, na kojoj se nalazio križ od kamena i po tom je vjerojatno držao vojnik, da je škola kršćanska kuća, pa je s toga put nje upravio bio svoje korake. Verući se nekako kroz sijerak izbije na otvoreni put i da je samo koji čas maknuo dalje, eto ga kod škole. Nu razumije se, da je škola bila u ono doba prazna i zaključana, pa mu ne bi bilo nikakve koristi, što bi k njoj došao. Bolje je učinio, što je prešao put preko puta i slučajno nabasao na otvorena avlinska vrata Stane, udovice Stjepana Kralja. Kako li se žena sa svojom već odraslom djecom snebivala od straha vidiv u svom dvorištu vojnika. Teško joj je bilo siliti ga, da izagje iz dvorišta, a još joj je teže bilo, da ga od smrti ne sačuva. Misleći dakle svakako spasiti vojnika, zaboravi jednostavno na se i na obitelj svoju, što bi ih sviju moglo zadesiti, ako bi o boravku vojnika u njenoj kući išta doznali Turci. Odluči se s pouzdanjem u pomoć Božju, te vojnika uvede u kuhinju. Nahranivši ga i napojivši ostavi ga u kuhinji, izagje i za

sobom pritvori, te zaključa kuhinjska vrata. A što li, kuda li sad? Smisli se, te dogje k mome ocu i ujaku, pa im, tresući se od straha, ispriča, šta se dogodilo. Ova joj dvojica naravno odobre čin i ohrabre je, da ne bi klonula ili kome drugome odala tajnu. Nagovore je pak, kako će i kada uputiti vojnika, da se pokrade do gradskih zidina. Dne 19. kolovoza po danoj uputi ostavi vojnik iza podne Kraljevu kuću i krene najprije mimo školu do na domak crkve, a po tom skrene lijevo, te uz ulicu izagje i nagje se pred tri kršćanske kuće. Bez ikakva straha uljegne u kuću Stoje, udovice Mije Sabljića. Ovdje se odmori, pa će do malo polagano uz stranu iznad kuće stignuti pod bedeme. Dok se odmarao zabilježi mu na ceduljici papira Stojina djevojčica po kazivanju svoje majke, kako se u gradskoj džamiji nalazi čatrnja i ako je još nijesu vojnici našli, kako je mogu naći. Megjutim je čatrnja bila nagjena makar i kasno. Pri polasku pred noć preda djevojče vojniku ceduljicu zamoliv ga, da po dolasku u grad mahne bijelim rupcem s bedema i time dadne znak, da se čatrnja u džamiji našla. Vojniku je bilo ime Ivan, i Ivan je obećao ispuniti molbu djevojčeta. Isti dan s večera bude Ivan pomoću konopca ustegnut u grad. Sutra dan je u 4 sahata poslije podne mahnuo vojnik s bedema djevojčici, kad ju je vidio pred kućom, bijelim rupcem za znak, da je voda u džamiji nagjena.

Preostaje još sudbina jednog jedinog vojnika od zalutalih s Gorice. Kad je Ivan bio izvan opasnosti u blizini gradskijeh zidova, u skroz kršćanskoj mahali, nekako u isto doba dana stvori se jedan vojnik kod male ćuprije i bude uhvaćen. Buntovnici se obraduju, kako će ga sjeći na komade. Odvedu ga ponajprije megju sobom u jednu kahvu zvanu “konak”. Tu se okupi još što junaka, što radoznalih Turaka. Uhvaćeni je vojnik bio Magjar, te nije umio hrvatski ma ni cigle riječi. Da bi što od njega saznali, dozovu Antu Pehlivana Dančevića, rogjenog i u Stocu davno doseljenog Magjara, da im bude tumačem. Ante je koješta ispitivao vojnika, pa opet dokazivao sakupljenim Turcima. Izmegju ostaloga je pripovijedao sam vojnik, kako je on vraćajuć se s Gorice iza velike ćuprije spustio se ispod vojničkog groblja u Bregavu. Po danu bi stajao u vodi do pod bradu, a po noći bi se zadržao i sušio na obali. Napativ se tako tri dana odredio je poći u grad po što po to, pa eto vidi, kakav ga je udes dočekao. Uza sav gorki udes ipak nije poginuo.

V.

Iz navedenog se do sad vidilo, što je sve bilo od raspršenih na Gorici vojnika kroz vrijeme od 16. do uoči 20. kolovoza. Red je sada, da se vidi i sazna, što su i u kolikoj su mjeri morali trpiti u tvrgjavi zatvoreni vojnici. Broj je vojnika iznosio u svemu 751 čovjeka, 20 časnika, 2 liječnika i 73 konja. Bilo je u tvrgjavi u bolnici i nekoliko turskih vojnika. Hrane je i vode, što je glavno za vrijeme opsade, bilo osve malo, pa je svime i svačime valjalo strogo gospodariti i škrtariti. Tijekom popodneva 16. kolovoza nagjoše ustaši jednu ženu, koju opremiše s pismom u tvrgjavu oberslajtnantu Pachneru. Našli su dug štap, rascijepili ga svrha, smotali pismo i metnuli u procijep. Žena je nosila s pismom uspravljen štap, neka se iz tvrgjave može razabrati, da se nosi nekakva vijest. Znali su ustaši, da će po ženskoj glavi poslano pismo najsigurnije stignuti u tvrgjavu, jer na ženske glave ne puca puška. Ista je žena naravski i na isti način donijela ustašima iz tvrgjave odgovor od oberstlajtnanta Pachnera.

Ustaši su tražili, da zapovjednik tvrgjave s vojskom ostavi tvrgjavu, pa neka ide natrag istim putem, kojim je došao, a da se ni njemu ni njegovom kom vojniku ne će dogoditi ništa. Da je Pachnerov odgovor bio pravo, vjerno i žestoko vojnički, zaključivali su po varoši ljudi po žestoko sasutoj puščanoj vatri, koja je rigala zrnje poput kiše na tvrgjavu, nakon što su ustaši primili odgovor. Što više, što manje trajala je pucnjava cijeli dan 16. i 17. kolovoza. Ustaši su obarali vatru iz pušaka, a vojnici su iz tvrgjave metke iz pušaka pratili gruhanjem topova, i to baš turskijeh, što su ih imali u gradu na raspolaganju.

Biće najpodesnije ovdje napomenuti, kako su se pazili Turci i kršćani gragjani megju se za vrijeme čitava boja. Po danu su se ustaši nahodili po brdima, a po noći bi se po zakutnim i sigurnim mjestima u varoši sakupljali na dogovore. Korjenići su – ili kako ih, jer su iz gornje Hercegovine, nazivaju Stočani jednom skupnim imenom Gornjaši – vrlo veliki zlikovci bili, pa bi okupljeni noćno u Stocu tražili, da im se dopusti poklati i opljačkati domaći kršćanluk. Na ovakve su i slične njihove zahtjeve odgovarali stolački Turci, da ni pod koju cijenu i nikada ne će dopustiti, da njihovim kršćanskim sugragjanima pomanjka i tanka dlaka na glavi. Da se od zlikovaca ne bi kakvo zlo ni po danu dogodilo kršćanima, pozivali bi iz susjedstva Turci svoje kršćanske susjede sa obiteljima u svoje kuće, gdje bi im i hranu davali. U takvim su se dobročinstvima imenito istakli:

Mujaga Zekić sa svojim bratom Halilagom i Aliagom; braća Hanići i Halilagići; pa se i sam Dervišaga Hajdarović pokazao vrlo susretljivim spram svojim kršćanskim sugragjanima, a s mnogim da su i materinsko mlijeko izmiješali.

Vatra iz pušaka i topova nije prestala ni 18. kolovoza kao na rogjendan Nj. Veličanstva cara i kralja, o čem ustaši nijesu imali ni pojma, nu tim su žešće puškarali vojnici s tvrgjave u proslavu rogjendana svog vrhovnog gospodara. I 18. su kolovoza spremili ustaše ženu s pismom u procijepu oberstlajtnantu Pachneru s pozivom, da ostavi tvrgjavu. Pachner je i drugi put odgovorio odlučno bez ikakva okolišanja:

- U ovu me je tvrgjavu spremio moj car, čija se zastava na tvrgjavi vija u proslavu Njegova goda. Dok je mene i jednoga vojnika uza me, živ ne ću predati grad. Ako i zadnjeg vojnika izgubim, ne dam grada, dok mi bude na ramenu glava.

Junački je Pachner ostao vjeran svojoj zadanoj muževnoj riječi uza sve volje i nevolje, koje su snalazile njega i njegove hrabre četnike. Borci su sretno preturili carevo godovnje, ama ih bijeda i nevolja sve više pritiskivala od časa do časa. Čatrnje se ispraznile, ponestalo praha i olova, a ne bilo izobilna ni kruha ni mesa. Žegja je najviše umorala ljude. U takvoj strašnoj stisci sve žešće prituživali vatrom ustaši.

Na 18. kolovoza s večera sazove Pachner k sebi na vijeće sve časnike i potčasnike. Okupljen svojim vjernim četenicima ocrta im tužno stanje Stoca kao nekad bijeloga Beča i obeća dara stotinu forinti, ako bi se koji dobar junak našao i pismo, što će ga on napisati, odnio i predao baronu Jovanoviću u Mostaru, da sazna opasni položaj stolačke posade, pa da joj se u pomoć šalje. Od svih se prisutnih prijavi Pachneru odvažni junak Gjuro Mihalčić.

Piši knjigu, mili gospodaru,Nosiću je kamenu Mostaru;

Ja ću poći, pa makar ne doći,Makar svoju usijao glavu.

Krasne riječi za smjela junaka! Dok je Pachner knjigu nakitio, dotle se je na put osigurao knjigonoša. Obukao na se odijelo turskoga vojnika, fes na glavu, na noge opanke, kapakliju pušku o rame, kajiš sa municijom i sungijom (bajunetom) oko sebe; eh, pretvorio se, što može biti, u pravoga turskoga vojnika bez ikakve mane i prigovora. Spremiv se tako, turi knjigu u njedra, oprosti se sa društvom i krene na bedeme s južne strane, odaklen ga spuste vojnici pomoću konopaca niza zidine. Bilo je to negdje ispred deset sati noći. Većina je svjetine po varoši sjedila za večerom, kad iznenada gruhnu s tvrgjave nekoliko puške, ama naglo jedna za drugom, i to pravcem za Mihalčićem. Ova je finta imala neočekivani uspjeh, jer se na 19. kolovoza iz jutra širio glas megju narodom, kako je sinoć, to jest 18. u večer, pobjegao jedan turski vojnik, pa kako su vojnici pucali za njim s grada iz pušaka, ali im je sretno umaknuo. Mihalčić je bio vješt potpuno hrvatskom govoru, a poznavao je nekoliko i turskih izraza, što mu je vanredno od pomoći bilo. Sišav niza stranu na ulicu sretao se ulicom s ustašima i neustašima, snalazio se s njima, što je mogao bolje i svuda ga pratila sreća, pa ga nigdje ne pripoznali, niti se on kojom riječi izdao. Prama potrebi se zadržavao megju Turcima ovdje više, ondje manje vremena, dok nije uhvatio put pod noge, te maknuo ravno cestom prema Gorici. Prevaliv Goricu i spanuši na Radimju uljegne u kahvu. Sjedila su tu nekolika turska ustaša potpuno oboružana. Pri nastupu im je Mihalčić nazvao selam i sjeo, a po tom su se mijenjali pozdravi i odpozdravi, pri čem ustaši nijesu mogli opaziti ništa neobična, ni slutiti, ko megju njima sjedi i šta u njedrima nosi. Nego se Mihalčić sam zarekao jednom riječi, koja je mogla u njemu odati čovjeka stranca. Htio je naime piti kahvu, pa je zapitao kahvedžiju ima li kuhane kahve, mjesto da je pitao, ima li pečene kahve. Osjetiv se, da nije dobro učinio, ustane i rekav, da nema kad sjediti nego da ide k braći na Ošanjiće, udalji se iz kahve. Što brže, što laglje, što pravcem, što stramputicom noseći vlastitu glavu u torbi bahne silno umoran 19. kolovoza okolo dvanaest sati dana na Domanoviće, gdje ga susretne i uhvati austrijska straža. Oduzev mu oružje predvedu da vojnici oberstaru Babiću, a oberst ga predvede generalu Schludereru, koji primi od Mihalčića pismo i opremi ga po jednome konjaniku baronu Jovanoviću u Mostar.

VI.

Prostor se izmegju Mostara i Ljubuškoga zove jednim imenom Brotnje. U jednom se broćanskom selu rodio don Ivan Musić. On je sestrić po redu drugoga mostarsko-duvanjskog biskupa fra Angjela Kraljevića. Musić je po želji svoga ujaka stupio u samostansku školu franjevaca na Širokome Brijegu, gdje je iza svršenih osnovnih nauka počeo učiti bogosloviju. Sa Širokog Brijega uteče godine 1868. sa još osam drugova, no on sam s Bajom Božićem ode u Tursku i Srbiju skinuv sa sebe svećeničku odoru. Na poziv se svoga ujaka povrati iz Srbije, a ujak ga opet spremi u Ugarsku u Ostrogon, da nastavi dalje bogosloviju. Bajo ostane na školama u Beogradu, odakle se kasnije povrati i pridruži ustašima. Musić je udovoljio želji biskupovoj i otišao, kamo je želio biskup. Po svršenim se naukama zapopi, te bude regjen godine 1873. Iste je ove godine došao u Ravno za župnika. Ravno, selo, će biti od Stoca udaljeno možda što više od četiri pješačka sata prama južnoj strani. Don Ivan je ostao u Ravnome dvije godine, to jest do početka ustanka. Kad je Dželaludin-paša pri prvoj dobi bune i nemira nagazio niz Popovo polje, javi mu se Musić došav iz Ravnoga. Musić je izašao u susret Dželaludin-paši, da mu podnese jednu važnu molbu. Bili su Turci zarobili sedam ljudi kršćana, odveli ih u Trebinje i bacili ondje u tamnicu. Musić je došao od Dželaludin-paše moliti, da se onim ljudima oprosti, pa da se puste na slobodu. Onda se on – Musić – hoće i može pobrinuti za daljnji red i mir u narodu. Paša se Musiću pokazao vrlo sklonim, te mu obeća ispuniti molbu, čim on sobom k njemu kasnije dogje u Trebinje. Musić se docnije zbilja u interesu zatvorenih ljudi uputio u Trebinje. Pašu je našao u Trebinju i održao je svoju Musiću zadanu riječ. Svih je sedam ljudi bilo smjesta pušteno i oni su pošli svojim domovima. Do malo iza toga ode Musić se nekim važnim poslovima u Dubrovnik. Nešto je i s nekim uplivnim tamo snovao, o tom nema sumnje, kao ni o tom, da je on svom dušom naginjao svojoj braći u Dalmaciji, a nipošto braći u Crnoj Gori. Ovo potonje opravdava i silna bojazan Crnogoraca, koji su sumnjali u privrženost i vjernost Musićevu. S toga on bude pozvan, neka se bez ikakva oklijevanja povrati iz Dubrovnika u Ravno, jer da je prispio Gavro Vukalović sa 400 Crnogoraca, misleći, da je Musić učinio nevjeru, kao što i jest, ali se, kad je stignuo, znao zgodno snaći i uvjeriti Crnogorce, da je samo išao i lukavo varao Turke, dok je ono sedam ljudi izmaknuo. Crnogorci mu povjeruju, i to mu pomogne, te postane vojvodom. Iz Ravnoga je takogjer otišao prvi put na Cetinje knjazu. Razlog, s koga se Musić morao pridružiti ustašima, bio je tobože, što vojna turska vlast nije našla za vrijedno, kad je od nje tražio, da mu dadne jedan tabor askera u Ravno na stanje, pa da ga carski asker brani od ustaša. Jedno je kao školovan čovjek, drugo kao kršćanski župnik imao silni upliv na svoje kršćanske ustaše, a i hrišćanskih je ustaša bilo dosta pod njegovim barjakom i pod njegovom zapovijedi. Njemu su dopirali u Ravno glasovi o teškom stanju posade u Stocu, nu s početka nije htio poduzimati nikakve akcije na svoju vlastitu ruku u prilog oslobogjenja silno sa sviju strana pritisnutih u tvrgjavi vojnika. Položaj ovih očajnih boraca može se barem donekle razumjeti, ako se samo što šta spomene, pa makar i ne sve potanko, šta su trpili.

U nestašici govegjeg i bravijeg mesa počeli su klati konje i za ljutu se nevolju hraniti konjetinom, bez kruha, bez soli. Makar je u čatrnjama bila voda sparna, bljutava i nezdrava, opet se, dok je bilo, ako ništa više, a ono tek usne i grlo moglo kvasiti, da od ljute žegje ne pucaju. Istrošila se i zadnja kapljica vode, prem se momcima findžanima dijelila kao medicina. Vojnicima ne preostane ino, nego se ili neprijatelju predavati na milost i nemilost ili u tvrgjavi poskapavati od najvećeg ljudskog neprijatelja: glada i žegje. Kad se smrti u oči gleda, nema se kad da od smrti preda. Zadnjeg se trena i zadnjeg opsadnog dana 20. augusta po noći okolo 9 sati odluči ratoborna momčad na odvažan čin. Nekolicina se neustrašivih momaka odredi otvoriti tvrgjavi vrata spasti na Bregavu, vode zahititi i donijeti. Odluka bude izvedena. S raznim posudama slete vojnici niza stranu gradskim putem do rijeke, zagrabe vode i naglo se okrenu natrag. Svi su osim jednoga vojnika pri ovoj provali sretno prošli i u tvrgjavu s koliko, toliko vode umakli, te družini zatomili žegju. Onog je jednog vojnika stiglo neprijateljskog zrno pred vratima tvrgjave, te je slijedeći dan s desne strane podno puta ukopan, a grob mu se još i danas nalazi na istome mjestu.

Musić se nije htio zamjeriti Jovanoviću, s toga i nije htio, donekle i nije smio pravovremeno priskočiti Stocu u pomoć bez sporazumka i privole glavnog vojskovogje. Da bi saznao mnijenje generalovo o svojim namjerama, slao je Musić dva puta svog kancelarijskoga poslovogju Ivana Vukasovića iz Ravnoga u Metkoviće, odakle se oba puta brzojavno tražila generalova privola, da Musić sa svojim ustašima krene na put i dadne pomoć Stocu. Niti je na prvi, niti na drugi brzojav odgovorio Jovanović. Preko Metkovića je bio Jovanović upućen u ozbiljne dogagjaje u Stocu. S jedne su mu strane dobro bili došli brzojavi Musićevi, a još ga je bolje o toku dogagjaja obavijestio isto žicom preko Metkovića major Klobus, zapovjednik vojnog odjelenja, koje se

kretalo 16. augusta s Domanovića prama Stocu i istog dana održalo prvu vatru i prvi okršaj sa ustašima na Aladinićima. Ispod Podveleži je 16. augusta maknuo se s brigadom u pomoć Klobusu general Schluderer, koji se nakon odlaska turske vojske bio opet povratio u Mostar. Za njim su opet kretala druga pojačanja po naredbi barona Jovanovića. Schluderer je prenoćio na 16. u večer kod Domanovića, a 17. pošao zorom dalje put Stoca i stignuo dosta rano na Crnićko polje, te oko polja zaposjeo s vojskom sve iole strategijski važne tačke i odmah se započeo boj na mnogim mjestima i na mnogim stranama s promjenljivom srećom, dok nijesu sad ovdje, sad ondje bili potiskivani ustaši, koji bi se ponovno sabirali i opet boj nastavljali. Dok se po okolini Crnićkog polja razlijegala grmljavina topova i pušaka, dotle je opet istog onog dana pošao preko Bune i Domanovića oberstar Babić, da priskoči u pomoć, gdje bude potrebe. S Metkovića je takogjer potezana vojska, da pripomogne napredovanje proti ustašima.

Boj se bio po Crnićima tekom čitava dana 17., a vojska je bila pod oružjem i kroz noć do osvitka 18. augusta. Ni ovdje nije bojna momčadija zaboravila proslaviti godovanje svog vrhovnog gospodara hicima iz topova i pušaka. Grmljavina je topova s Crnićkog polja sokolila posadu u Stocu na otpor i ulijevala nadu u skoro oslobogjenje. Žestina je boja tečajem 18. popustila. Još se na 17. augusta krenuo baron Jovanović iz Mostara prama Buni, da se u slučaju potrebe u pomoći nagje četama na bojištu. Po Dubravama je bilo dosta vojske, pa Jovanović nije morao nagliti. U svim okršajima, što ih je bilo 19. augusta po Crnićima i Domanoviću nije ga bilo. Jedni su ustaši suzbijali napredovanje vojske spram Stoca, a drugi su sasipali vatru na komordžije, koji su dolazili uz pratnju s Domanovića na Metković po živež i ostalo. Na treću su stranu čuvali ustaši, da ih ne iznenadi putem od Mostara baron Jovanović. Broj se ustaša po raznim pozicijama nije umanjivao, nego se nasuprot znatno povećavao prirastom ustaša. Došao im je u pomoć i Nevesinjac Forta s mnogo za boj spremnijeh Turaka. Dočuv ustaši, da se kreće baron Jovanović s Bune k Domanovićima, pohite mu u susret, da ga suzbiju i spriječe, e ne bi mogao priskočiti u pomoć Schludereru. Ovaj bi potonji maknuo naprijed, ama se bojao, da ga sa legja ne salete ustaši. Pošalje dakle trojicu vojnika k baronu Jovanoviću kod Pašića hana izmegju Domanovića i Gubavice, gdje se prvi put s ustašima ogledao Jovanović. Makar ih je pri kraju raspršio, ipak su mu na kratko vrijeme pomrsili osnovu. Fortini su ustaši uhvatili sva tri izaslana Schludererova vojnika, jednoga ubili, a dvojicu opet kasnije pustili, te su se pridružili vojsci još prije oslobogjenja Stoca. Nekako se teklić od Jovanovića probije putem te domakne do Schluderera sa nalogom, neka se miče sa Crnićkog polja k Stocu. Od Pašića se hana pokrenuo sa svom svojom silom Jovanović na Domanoviće. Osiguravši svezu iza legja megju Domanovićima, Metkovićem i Mostarom nastavi put k Crnićima. Dok se kretao Jovanović s Domanovića, bio se boj neprekidno po Crnićkom polju i okolini, imenito pak okolo sela Jasoča, sjeverozapadno od Crnića. Naravno je svakako, da su ustaši svagdje, gdje je god bilo okršaja, izvukli kraći kraj i morali bježati u najgorem neredu ne pazeći, gdje šta ostavljaju, da ostane živa glava. Jovanović je usput svojski čistio šume i puteve desno i lijevo, a Schluderer pročistio Crniće od ustaša, koji su se iz onih krajeva razbjegli glavom bez obzira. Svojim primicanjem i učestvovanjem u okršajima olakoti Jovanović Schludereru kretanje naprvo. Tim bijaše i dan 20. augusta na izmaku. Osvitkom se 21. augusta bjehu rastjerani i potisnuti ustaši okupili oko Pješevca i zadnje svoje sile uprli, ne bi li ma kakva uspjeha polučili proti austro-ugarskoj vojsci, no sva im naprezanja ostaše uzalud: ko jači, taj kvači.

Od brežuljka Aladinića istočno, od čatrnje na Pileti jugoistočno, od brijega Kremenca zapadno, glavnoj cesti Domanovići-Stolac s desne strane na široko se stere humak Pješevac. Prošav nekoliko koraka pokraj Pilete dočekuju s desne ruke nešto malo uz humak se postepeno dižući ulica, koja je poput jarka duboko prokopana s mjestimice podgragjenim i nepodgragjenim stranama. Ulici su s desna i s lijeva što njive oranice, što ledina porasla dračom i šikarjem. Sa dna pa do na vrh ulice mjeri put kakovih dvadeset časova. Izašav na vrh ulice dočekuje ravnica, a do ravnice dvorovi begova Rizvanbegovića posve na osami. Drugih se turskih i kršćanskih kuća nalazi odalje na obroncima Pješevca. Na Pješevcu su imali svoje dvore tri brata Rizvanbegovića: Hamzibeg, najstariji, Mustajbeg i Abdibeg. Četvrti je brat njihov Zulfaga bio neoženjen, te je stanovao s bratom Mustajbegom u njegovoj kući. Uz njih je stanovao, ali u svojoj kući i sinovac navedenih begova Mehmedbeg sa jednim svojijem bratom. Hamzibeg je bio udovac. Njegova se kula ponosito kočila i uzdizala mimo ostale kuće, a sagragjena je četverouglasto s pročeljem na glavnu cestu. Osim Hamzibega bila su mu još s njim u kuli dva sina: Omer-beg i Halilbeg i jedina kći Dudi-hanuma, dočim mu se najstariji oženjeni sin Ibrahimbeg nalazio u Sarajevu. Za posluživanje je imao u kuli momkinju. Mustajbeg je imao četiri sina: Ćamilbeg, Muharembega,

Hakibega i Halilbega. Hanuma je Mustajbegova bila rodom iz Travnika od koljena travanjskih begova Hafizadića. Bila je kći Naimefendina, a otac je njegov bio kadija u Travniku. Imala je tri brata: Džaferbega, Salihbega i Mehmedbega. Njezina su braća dobila berat od sultana, pa je od tada njihovo potomstvo beratli begovsko koljeno. Ima i sad pamćenika u Travniku, koji pripovijedaju, da od ženidbe Mustajbega Rizvanbegovića s hanumom Hafizadićkom pa sve do današnjeg dana nije bilo u Travniku ljepše svadbe ni ljepših svatova. Hanuma je kroz čitav svoj život bila u svako doba prava sirotinjska majka, a na majku se metnuo dobrotom srca i sin Ćamilbeg, koji je imao od svega ključeve uza se, pa bi na želju majci otvarao, što bi mu rekla, ali bez znanja Mustajbegova, te bi ona uzimala što bi htjela i dijelila bi sirotinji. Umrla je u Stocu pred nekolike godine, a Ćamilbeg je umro prije ustanka.

Hamzibegova je, Mustajbegova i Abdibegova kuća bila opasana kamenijem zidom, kao što su i kuće bile zidane živcem kamenom. Ispred dvorišne ograde pram cesti Domanović-Stolac i obratno pruža se prilično prostrana ravnica Mejdanluk. Izišav iz ogragjena dvorišta i prešav Mejdanluk pravcem k ulici, koja vodi na glavnu cestu, ostaje pri vrhu ulice desno konak Mustajbegov. Konak je četverouglast s jakim kamenijem zidinama, u kojima su bile i puškarnice ostavljene, da se konak iznutra može braniti, ako bi ga kad neprijatelj napao s dvora. Mehmedbegova je kuća bila naizvan dvorišnih zidova. Sav su Pješevac imali u vlasti i pod puščanim dohvatom sakupljeni i po bliskim pozicijama razmješteni ustaši. Najpouzdanije im bjehu pozicije prostrani konak Mustajbegov i Ilina glavica, koja se nalazi u pravcu jugozapadnom od begovskijeh kuća jedva petnaest časa prostorom odmaknuta. Glavica je obrasla gustom smrekovinom, iz koje strši golo stijenje i kamenje vrlo podesno za zakloniti glavu. Uz najveću se stijenu vijao crven barjak s polumjesecom i zvijezdom, a donio ga je pred ustašima od Stoca i na Ilinu glavicu istaknuo Mehmed Bešo, Stočanin, kome je pri polasku iz Stoca dovikivala ženskadija iz kućnih prozora:

- Hajde, junače, u sto dobrih časa nosi barjak, da Bog da ga i nad Bečom razvio!

Zapovjednici austrougarskih četa skrenuše sad svu svoju pozornost na Pješevac i po vješto udešenim bojnim dispozicijama odlučiše svom eneržijom udariti na begovske konake i time uništiti zadnje ustaško uporište. Kiša je topovskih zrna sipala po Ilinoj glavici, gdje se vijao ustaški barjak. Jedva je uspjelo ustašima spasiti se s Iline glavice, jer je u malo manjkao, što ih vojska nije spučila smrtnijem obručem. Vidivši se u pogibelji podbruse pete, po tabanima vatru, te jedan mimo drugog bježi, druže; žalosna ti majka, nosi glavu, ne pazi barjaka.

Baronu je Jovanoviću bilo vrlo zgodno bombardirati Pješevac s Aladinića, jer su nešto više uzdignuti. General je Jovanović namjeravao svakako čuvati i ne rušiti Pješevac, ali je bio na to izazvan drzovitim ponašanjem ustaša. Jedno se pače bio odjel vojnika prikučio Pješevcu do na pedeset koraka. Iz kule je s prozora časniku doviknuo Hamzibeg:

- Gospodine ovdje nema ustaša, ovdje smo mi ukućani i naša ženskadija, što se krije.

Časnik se okrenuo s vojnicima natrag, kad nenadano od sjeveroistočne strane sa Ženinih voda zaspu puške, a ugledano bude nekoliko turskih konjanika, kako jašu spram Aladinića. Opravdano se sumnjalo u Hamzibegovo uvjeravanje i juriš na Pješevac bi odregjen. Hamzibegova je kula nadozidana na starinskim čvrstim zidinama, s toga je govorio, da se ne boji topa za prizemlje svoje kule, ali da će mu gornji boj s krilom nastradati. Po kazivanju mu sina Halilbega prvo je zrno topovsko raznijelo krilo od kule, a od drugoga je zrna planula. Prvi je juriš bio manje krvav po obadvije strane, ali bi za austrougarske borce bio krvaviji, da se nije na Pješevac prije juriša oborilo vatrom iz topova. U ovom se boju odlikovao svojom hrabrošću mladi časnik Franjo baron Molinary. Moglo se je reći pri plamenu, što je dvore zahvatio:

Sve se svila u havaje 1) vija,Sve se srebro u topove zbija.

Srušene su i izgorjele su kuće: Hamzibegova, Mustajbegova, Abdibegova, te konak Mustajbegov. Ostale su neoštećene kuće sinovca im Mehmedbega, pošto su bile njihovijem kućama zaštićene. Pri drugom su jurišu izgubile austro-ugarske čete 2 časnika i 34 momka. Treći sam dan iza svršena boja bio s ocem na Pješevcu te razgledao bojište. S nama su bili u društvu Lazar Andrić i Nikola Milanović. Još je gorilo i dimilo se žito iz

hambara. Nabrojili smo u Mustajbegovu konaku 24 ustaške lubanje, što su ovdje, ondje virile iz luga, a koliko ih se još krilo pod lugom i ogorjelinama, ne da se ustanoviti, kao što se ne može ustanoviti ni točan broj izvan Pješevca izginulih ustaša. Padom Pješevca 21. kolovoza porano prije podneva bude skršen otpor ustaša, a generalu Schludereru otvoren put u Stolac.

VII.

Pješevac je srušen. K nebu strše ruševine. Sic transit… Halilbeg je, Hamzibegov sin, i javno i tajno u oči predbacivao svome zetu Trebinjcu Resulbegoviću, da je on skrivio sa svojim ustašima, te je spržen i uništen Pješevac.

- Da nije bilo – znao je često puta bolno uzdahnuti Halilbeg – moga nesretnoga zeta Resulbegovića ništa ne bi ni Pješevcu bilo.

Osim što su dvori propanuli, panula su na Pješevcu i četiri bega Rizvanbegovića, dok je peti kasnije pao na domak Pješevcu. Prva puška, što je od strane austro-ugarskih vojnika pukla proti Pješevcu, pogodila je i usmrtila Mustajbegova sina Muharem-bega, koji se htio s ustašima prikučiti austrougarskim posadama na Aladinićima. S puškom je u ruci išao preko Mejdanluka Hamzibegov sin Omerbeg i on je pao na Mejdanluku. Na izlazu je iz dvorišta tik do praga pao Zulfaga, brat Hamzibegov. Sam Hamzibeg nije prihvaćao oružja, sve dok mu nije počela gorjeti kula nad glavom. Žalost mu je još više povećala smrt sinova i bratova, te je bio čisto uskipio gnjevom i težnjom za osvetom. Uvrebao je zgodu i ustrijelio na Mejdanluku jednog austrougarskog ratnika, kad su ovi jurišali na njegovu kulu. Za vrijeme pošljednjeg okršaja i posvemašnjeg zauzeća Pješevca bude Hamzibeg ranjen i umakne onako ranjen u odaljnju slamom pokrivenu kuću Markovića, u kojoj su bile samo nekolike žene, koje ugledav ga u strahu mu doviknu:

Hamzibeže, kud ćeš k nama amo,Zar da i mi s tobom popadamo!

- Ne bojte se! – govorio im Hamzibeg - ne će ništa biti i nitko ne će na me, jer su vidjeli, da sam ranjen.

Sjednuv u kući zaište vode, da ugasi žegju. Jedna mu je seljanka dodavala vodu, a vojnik s puškom na vrata. Žene se prestravljene razbjegnu iz kuće, a Hamzibega ustrijele vojnici i potpale kuću, koju časom proguta plamen. Ne daleko je iza iste kuće poginuo Hamzibegov sluga Romaniaš. Nekoji su članovi ove znamenite porodice pravovremeno izmakli očitoj propasti usred najžešćeg boja. Tako se sretno izbaviše: Hamzibegov sin Halilbeg sa sestrom Dudi-hanumom, Abdibeg, brat Hamzibegov, sa sinovcem Mehmedbegom i njegovim bratom. Sve se sklonuše na Barane, selo iznad Ošanjića, gdje ostadoše dan, dva, to jest do oslobogjenja Stoca, te onda sigju i nastane se u Begovini, sjevernom predgragju stolačkome.

S Mustajbegom je sudbina drukčije odlučila. On nije pošao sa ostalom rodbinom svojom na Barane, nego je s Pješevca otišao jugozapadnim smjerom niz stranu Dorup do na Pećine iznad Bregave. S njim je bila njegova hanuma s djecom i nevjesta Abdibegova s još nekoliko žena. Došav na Pećine zbiju se u kamenu pećinu do daljnje pomoći. Isti su dan doznali za njegov boravak Musićevci. Nema sumnje, da im je to dojavio neko od Mustajbegovih neprijatelja. Musićevci stignu na Pećine, zarobe ga i dovedu sobom na Humac don Ivanu Musiću, koji ga vrlo lijepo i čovječno primi. Odmoriv se malo Mustajbeg, rekne mu Musić:

- E, Mustajbeže, sastadosmo se.

- Sastadosmo, Musiću.

- Da sam ja zapao tebi kao ti meni, šta bi ti radio od mene?

- Da si mi zapao, Musiću, ja bih znao, šta bih radio.

- A ja tebi, vidiš, neću raditi ništa; nego što htjedne starija vlast, neka radi s tobom.

Megju ustašima Musićevim, što su uhvatili Mustajbega, bili su takogjer: Stojan Nikolić, Toma Krakić, Toma Menalo i Andrija Milanović. Vodeći sobom Mustajbega, davao im je 1000 dukata da ga puste na slobodu. Pošto ga je prvi našao Stojan Nikolić, davao je istu svotu i njemu, ne bi li se izbavio, no Stojan se nije dao

potkupiti; a po tom ni na društvo uplivisati. Neki se od drugova našao pohlepan za zlatom, pa došapnuo Nikoliću:

- Primi, bolan, hiljadu dukata, što ti daje Mustajbeg, a podaj onda meni samo dva dukata i ja ću ga opet ubiti.

Ni sa ovijem nagovorom nije bio Nikolić sporazuman. Na Humcu je Musić smjestio Mustajbega u čardak Ilije Mihića i tu ga držao pet dana, dok ga nije poiskao baron Jovanović. Mustajbegovu je obitelj sa ostalom ženskadijom odmah po njegovu odlasku našao i u Prenj dopratio Nikola Milanović, seljak iz istoga mjesta, i predao ih muslimanu Žuji u kuću, da ih ne bi ko u pećini napadao. Do malo su svi od Žuje prešli u Stolac k ostaloj rodbini u Begovinu. Prenj je selo od Pješevca jugozapadno, a udaljeno oko pola sata. Prenj ima kršćana, hrišćana i Turaka, nu kršćani su brojno ponajjači, pa imadu i lijepu crkvu. Župnikom je one dobe bio don Stjepan Putica, čovjek okošt i vazda ozbiljan, a prama svakome dobar i prijazan. Mnogo se turskoga svijeta za vrijeme boja našlo kod don Stjepana, a on je otvorio širom vrata svoga stana i crkve, te se sve napunilo svijetom. Kad je top sa Aladinića odnio jedan dio ugla kule Kovačića, udaljene od crkve jedva deset časova, naredi don Stjepan, da se neprestano zvoni zvonom na crkvi, jer je znao, da od Turaka Kovačića nitko nema megju ustašima. Glasom je zvona spasio kulu i obranio okolo sebe sakupljeni narod, pošto na glas zvona nije više nijedno topovsko zrno poletilo na Prenj. Don Stjepana su Turci uvijek štovali i priznavali, kako prije ustanka, tako isto za ustanka, a imenito pak poslije boja radi njegove dobrote učinjene narodu islamskome. I njegovome su župljaninu Nikoli Milanoviću vazda Turci priznavali učinjenu pomoć Mustajbegovoj obitelji i ostalim. Koliki je strah bio ovladao pojedinim osobljem Rizvanbegovića na Pješevcu, najbolje se odatlen vidi, što je Abdibeg pobjegao na jednu stranu, a hanuma mu na drugu ostavivši nejaku kćerku Nazifu na Pješevcu, koju je spasio i roditeljima predao kasnije Halilaga Šehić iz Stoca, koji se onamo desio. Od Stočana se malo koji vratio živ sa Pješevca, koji god se dragovoljno pridružio ustašima; naprotiv su se svi vratili, koji su bili silom potjerani. Poginuo je i Dervišaga Hajdarović sa svojijem drugom Rizvanom Begzićem. Njih su dvojica, kako je već opisano, smakli jednog vojnika u Stocu. Eto je Dervišaga svoje djelo platio svojom glavom.

Ne bi se moglo vjerovati, da je u kući ovakvog risa uzgojeno i odraslo siromašno kršćansko djevojče, a istina je nepobitna. Dervišaga je imao brata Mehagu i dvije sestre. Ocu im je bilo ime Zukan, a zvali su ga Zukan-spahija. Imao je kmetova u selu Čarićima. Jedan se kmet zvao Prčak. Po smrti mu ostane sin i kći Mara, posve nejaka. Nju uzme od brata joj Zukan-spahija u svoju kuću za sluškinju uz pogodbu, da je hrani i odijeva, te da je opremi ruhom, ako joj se javi sreća za udaju. Mara je odrasla u domu Zukan-spahinu i svu mu djecu uzgojila. Sva su je djeca za mala i kad su odrasla voljela kao majku, a ovo je bilo uzrokom, da se nije htjela udavati, ni ostaviti ih. Redovito je išla u crkvu svecem i nedjeljom. Dočekala je starost od preko 70 godina. Pred smrt je njezinu smjesti Dervišagin sin Omeraga, jedan od mlagjih i uglednijih islamskih rodoljuba, u kršćansku kuću. Bolesnicu je oprskrbljivao svime, što joj je od potrebe bilo. Mara je sprovigjena po obredu kršćanske crkve. Snašav je smrt, Omeraga je kupio na nju ukopne haljine i podmirio sve ukopne troškove. Ovdje se nije obistinila riječ: kakav otac, taki sin, jer je sin svojom blagom naravi daleko nadmašio oca.

VIII.

Oko Pješevca se boj svršio možda puno prije nego se itko nadao. Nagli je svršetak pospješio s jedne strane svakako baron Jovanović svojim odlučnim udarcima; nu opet je s druge strane neosporiva istina, da je tome isto toliko doprinio i vojvoda don Ivan Musić. Napomenuto je, kako se on obraćao brzojavom s Metkovića na barona Jovanovića u Mostaru i tražio, ali bez uspjeha, dozvolu, da pripomogne Stocu. Baronu Jovanoviću nije puno stajalo do Musića pomoći, pa mu s toga nije ni odgovarao. Vojvodi se nije dalo mirovati, nego se obrati pismom i na oberstlajtnanta Pachnera u Stocu i zatraži upute od njega, koje mu on opet nije smio dati preko barona Jovanovića. Musiću dakle ne preostane, već na svoju odgovornost poći Stocu u pomoć. 17. kolovoza okupi oko sebe svoje četnike u Ravnome, gdje im sakupljenim prozbori:

- Braćo moja i družino draga, kome nije žao poginuti i ko ne žali i žene i bešike, neka priteže uz noge opanke, a prigleda svijetlo oružje, pa se javi, hoće l’ sa mnom poći, da mi našoj braći pomognemo u Stocu, ne bi li ih oslobodili od opsijedanja ratobornih Turaka.

Jednodušno se izjaviše ustaši, da ga nitko od njih iznevjeriti ne će, nego za njim pohrliti i u vatru i u boj. Bez ikakva oklijevanja uputi se ustaška vojska, nešto preko 800 ljudi, što stara, što mlada. Bojna im oprava bila jednostavna: svakdanje običajno seosko odijelo, puščetina preko ramena, a niz pleći torba uprtnjača s kruhom i smočivom. Primaknuv se Musić i smjestiv se u ravnici megju Humcem i Drenovcem na Potplatu odredi s mjesta, da se po obližnjim selima od Turaka pokupi oružje, što bude i učinjeno.

Humac je sa istoimenim selom, kako mu samo ime kaže, hum s južne strane Stocu. Sav je Humac obrastao voćkama i okićen vinogradima, a na vrhuncu mu se ponosito diže kula Šaćirbega Šarića. Iz Stoca se preko uskog Vidova polja, pa uz tako zvane Male ploče stigne na Humac kroz polu sahata. Idući uz Male ploče ostaju na lijevu ruku Velike ploče. Ovo su prava imena onih dvaju uzbrditih puteva, jer je po njima zbilja ploča do ploče, s čega je uz njih putovanje dosta tegotno makar ne traje dugo. Pješaci idu na prečac Malim pločama; dok se s konjima može putovati samo Velikim pločama. Boraveći na Poplatu nekoji su ustaši dočuli za Mustajbega Rizvanbegovića na Pećinama, te su ga uhvatili i , kako je poznato, doveli Musiću. Kad su dne 20. kolovoza iz tvrgjave spazili Musića na Poplatu sa ustašima i barjacima, okrenu vojnici iz grada na njih vatrom iz topova misleći, da se Turcima primiče od nekuda nenadana pomoć. Musić bude primoran opremiti dvojicu od svojih ljudi u tvrgjavu s pismom u procijepu, da najave oberstlajtnantu Pachneru, tko se nalazi na Poplatu i da mu Pachner javi pismeno, šta će dalje činiti. Za Pachnera je došao bio vrlo neugodan čas. Amo mu u jednu ruku dosadili s opsijedanjem Turci, pa da se oslobodi, Musić mu bio dobro došao; u drugu je ruku pak Pachner predmnijevao, ako Musić sa ustašama uljegne u grad prije Jovanovića, biće u gradu svega i svačega, a na Pachnera bi bez dvojbe palo dosta odgovornosti. Našav se megju dvije vatre odgovori Pachner Musiću, da on proti njegovoj pomoći nema ništa i da je vrlo želi, ali mu ni pod koju cijenu ne može i ne smije dopustiti ulaz u grad bez privole i odobrenja glavnog i zapovijedajućeg generala, pa neka se u tu svrhu na nj obrati. Pokupivši Musić po Poplatu od Turaka oružje izbije na Humac Stocu na pogled i tu se smjesti. Po Humcu Turci polože i predadu mu oružje. Odavle pošalje svom brzinom u Stolac Osmana Hrlu, da rekne Stočanima, neka idu na humačke ravnine, ako su željni krvi i mejdana, a neka puste u miru nepoznate ljude u tvrgjavi. Ne će li Turci k njemu naizvan grada, eto njega k njima u grad. Pred samu je noć Osman Hrle sletio niz Male ploče i gologlav i bosonog, te trčući i iza svega glasa vičući:

- Šta uradiste, Stočani, crn vam obraz! Šta uradiste, Stočani, u zao čas vam bilo!

Tako je vičući bez duše proletio zagradskom ulicom do u kahvu konak, gdje su Turci čuvali vojnika, da ga baš one noći smaknu. Iznenagjeni ga stanu pitati Turci, šta se dogodilo.

- Kako šta! - vikne im od umora svladan Osman - eno Musića na humačkim poljanama, pa vam šalje selam i zove vas, da se s njime ogledate. Ima s njime vojske preko 5000. Svud je u nas pokupio oružje. Radite, što znate.

Izjava Osmanova prenerazi prisutne Turke i spasi život vojniku. On bude tog časa pušten na slobodu, pa se uputi u tvrgjavu, kamo donese živu glavu. Čim se čulo i obistinilo za Musića, da je na Humcu, odahnulo je vojnicima u tvrgjavi. Ako je u koga od gragjana bilo oružja, hitao ga je ili krio, kud je prije mogao. Po vrhovima brda okolo Stoca nestane opsjedatelja, a spremiše glas i onima, koji su se odupirali kretanju redovne vojske prama Stocu, neka bježe, kud ih noge nose, a oči vode, dok im nije Musić posve bahnuo za legja i zbio ih megju dvije žive vatre, pa izgibija gotova. Vojvodi je don Ivanu bilo poznato, da su mnogi ćesarski vojnici popadali na Žegulji, s toga je još s Poplata poslao onamo svoje ljude s nalogom, da poginule vojnike pokopaju. Po izvršenom se nalogu Musićevu opet povrate k svom vojvodi na Poplat, dobar dušak dalje od Humca.

Dne 21. kolovoza pukla je još zadnja puška s tvrgjave stolačke i ubila Stočanima Muju Dokaru. Slučaj je valjda htio, da pogine na vrlo interesantan način. Govorilo se, a biće i istina, da Dokara bio na Žegulji, kad su vojnici izginuli i da je ujagmio bajunetu jednoga paloga vojnika, te je nosao pripasanu po Stocu, što su morali spaziti iz tvrgjave vojnici i držali su ga do zgode na oku. Sudbina je htjela, te je došao svojim prijateljima Pirijama u dvorište rastavljeno od kuće mojih roditelja jedino vrtom. U srijedu Pirijina dvorišta bješe dud visok i jakog stabla. S južne je strane tvrgjave srednja kula dominirala čitavom stranom i mahalom, a prozori su joj gledali upravo u dvorište Pirijino. Vigjalo se često vojnika u kuli, pa i onog dana. Htjeli su zar kako vještački izvesti Dokaru na dvorište i pokajati Žegulju. Od jednom se stane govoriti u mahali, da su vojnicima u gradu

došla nekakva tajna pisma, pa da ih uzvlače uz kulu. Ja sam iz našega dvorišta gledao povelik svežanj papira, kako se uz zidinu srednje kule sad uzdiže k prozoru sad opet ponajlag spuštalo na tle; što se često puta ponavljalo. Dokara je takogjer vidio svežanj papira, pa se htio uvjeriti, što li vojnici uza zid vuku i spuštaju. Ne dalo mu se mirovati, te će izaći na dvorište i zakloniti se za dud, odakle je mislio nesmetano posmatrati tajno čudovište - svežanj. U kuli je po dalje od prozora stajao vojnik držeći jedan kraj konopca u ruci i potezao ga čas gori, čas ga opet spuštao niza zid doli. Za prozorom se skrio strijelac s punom puškom u ruci i dovodi na cilj Dokaru. Nije potrajalo mnogo vremena, a kuli s prozora prasne puška kao vrijeme. Istodobno se oču vrisak i kukanje u Pirijinom dvorištu. Poletih odmah iz svog dvorišta onamo. Uljegav u dvorište imao sam šta i vidjeti. Dokara pao poprijeko, a šibaju mu mlazovi krvi na nozdrve, na usta i na obadva uha. Zrno ga je prodrlo s uha na uho. Krv je po dvorištu posipana lugom, a Dokara je kašnje ukopan. Vjerojatno je po ondašnjem narodnom govoru, da je potčasnik Kukuljević pokrenuo u tvrgjavi akciju proti Dokari radi njegova učestvovanja u boju kod Žegulje. Reklo se, da ga je kuli sa prozora pripoznao Kukuljević.

Prije je ovog dogagjaja istog dana okolo 10 sati pred podne po pismenoj preporuci oberstlajtnanta Pachnera poslao Musić svoju dvojicu ponajvigjenijih ustaša: Nikolu Puticu i Nikolu Krmeka s pismom i bijelom zastavom preko Gorice u susret vojsci barona Jovanovića. Izaslanici su sobom ponijeli i pismo Pachnerovo, pa nijesu doprli do barona Jovanovića, nego su pismo predali generalu Schludereru i usmeno ga obavijestili o svemu, a otalen se opet zdravo vrnuli k Musiću natrag.

Velika je strava bila obuzela muslimanski svijet u Zagragju, to jest mahali stolačkoj, kroz koju je imala nahrupiti Musića četa. U silnom se strahu nije znalo, što će se. Svak se nadao, da će Musićevci redom robiti, klati i paliti. Zaboravljalo se na kuću s imanjem, samo se nastojalo, što brže umaknuti primaknulom užasu. Kućna se ni dvorišna vrata nijesu imala kad zatvarati, sve se mahom ostavljalo otvoreno s namjerom, da se na vrat na nos pojuri u druge daljne i sigurnije mahale.

Poletile žene bez zavitka,Ponijele djecu bez povitka.

Nasred ulice pred svojim vratima stajao je sijedi Zukan-spahija Hajdarović i odvraćao svakoga, koji je kraj njeg htio proći, da ne srće nitko iz svog doma i da se nitko ništa ne boji govoreći:

- Ne bježite, ljudi, sa ženama i djecom, ostanite svak u svojoj kući; nikome, Bog i duša, ne će pomanjkati ni dlaka s glave. Ako ide don Ivan k nama sa ustašima, opet je don Ivan naš čovjek, a uza nj su sve naši ljudi. Opet nam dolaze naši znanci: naš Pero, naš Ivo, naš Ilija, naš Andrija i drugi, pa ćemo mi i opet zajedno sjediti i kahvu piti.

Ove su riječi uslobodile mnoge, pa nijesu ostavljali svojih pragova. S Humca su Musića četnici dolazili u Stolac i odlazili opet na Humac. Dolazilo bi ih po nekoliko, a to ponajviše svojoj rodbini i znancima. A valja rijeti, da ih je bilo, te bi se na konjima otislo po desetak ih, pa, proigrav kroz Stolac na konjima, opet se povrati natrag. Musić je dozvoljavao i Mustajbegu Rizvanbegoviću, da slazi u Begovinu na vigjenje i na razgovor. Nije mu doduše dopuštao samome ići, no bi uza nj išla pratnja od dva četnika. Makar je Musić boravio na Humcu i vijali mu se po Humcu barjaci, a četnici mu odlazili u grad i vraćali se, nije se uza sve to znalo do čak po podne, šta je sa Schludererom, šta li s Jovanovićem. Istom nekako pred ićindiju se nagagjalo, da su se prvi odjeli vojske počeli spuštati niz Kremenac k Stocu. Sutra dan se 22. kolovoza pomicala glavna sila s baronom Jovanovićem niz Kremenac do nad Naknibijelj, odakle se stalo gruhati iz topova na Alipašine saraje podno grada u polju tik uz lijevu obalu Bregave. Ogromna su zgrada bili saraji, ali u njima nije nitko stanovao, a nije se ni moglo stanovati, jer nijesu bili posve dovršeni. Bili su pokriveni kamenom pločom, a unutarnje su prostorije bile neke popogjene, a druge nijesu imale ni podova. Prozori su u zidovima probijeni i ništa više, za to se nijesu mogli ni zapaliti topom. Jednom se bio krov malo počeo dimiti, nu ubrzo je dima nestalo, i saraji, mjesto da su planuli, ostadoše čitavi. Jedan je odjel vojnika bio pošao iz tvrgjave spram Gorici nekako ispred devet sati iz jutra, pa kad su iznad njih stala zujati olovna zrna, brže bolje okrenu legja, te dohrle u grad. Nekoliko ih se poreda kod velike ćuprije, pa ostanu; nekoliko ih se poreda kod kahve konaka, gdje i oni ostanu; treći se poredaše i ostaše nedaleko one dvojice poginulih i k Bregavi dovučenih vojnika. Da vojnici nijesu bili pokopani, razlog je tome, što se jedno nije imalo kad, a drugo što je baron Jovanović odredio sam sobom uljeći u Stolac i o svemu se vlastitim očima

osvjedočiti, što god se zbilo za vrijeme opsade. Vidiv gragjani, kako se vojnici naglo vratiše u grad, kad su zapucali s Naknibijelja topovi, pa se tiho šaputalo, da su Turci razbili Jovanovića i zaplijenili mu topove; da oni siplju vatru sa Kremenca. Pošto se nije znalo pod sigurno megju gragjanstvom, tko napreduje prama Stocu i što namjerava pucanjem iz topova, sporazumi se moj otac na ulici sa Aliefendijom Stranjakom i ode k časniku, što je kod konaka stajao pred vojnicima mahajući golom sabljom u ruci. Pristupiv otac k njemu, oštro ga dočeka riječima:

- Što si došao? Što hoćeš?

- Došao sam, gospodine, da te upitam, ko ovo ide na Stolac, pa ako će ga obarati i pržiti, da mi barem izmaknemo kud bilo sa ženama i djecom.

- Ništa se nemojte bojati; ovo idu naše trupe s gospodinim generalom Jovanovićem. Ko god je radio naopako, naopako će mu i biti; a ko ne bude radio naopako, ne će mu biti ništa. Ono, što top puca na one velike kuće, misli gospodin Jovanović, da ima u njima Turaka, s toga je okrenuo na njih topom. Pazite dobro, da niotklen puška ne pukne, ni kamen ne pane na kojega vojnika gospodina generala, jer onda ne bi u gradu ostao ni kamen na kamenu, drukčije se nema razloga plašiti. Povrativ se otac dokaže drugima, što mu je rečeno i to se časom pronese od usta do usta. Pri ulazu barona Jovanovića u grad bijaše svud grobna tišina. Na Mejdanu se popeo sa svojom pratnjom na sofu, te stao pod odrnjom osloniv se na sablju. S druge je strane do puta stajala prema njemu muzika i svirala, a vojska je prolazila počam ispred jedanaest sati, pa sve do iza jedan sat poslije podne. Slegav se u grad vojska, sigje baron Jovanović sa pratnjom sa sofe, pa krene pješice preko Mejdana i male ćuprije k onoj dvojici vojnika odsječenih glava. Za njima je išao adjutant s još nekoliko časnika i vojnika. Jedan je vojnik vodio iza sviju generalova konja. Tijelo je jednoga vojnika od silne sunčane žege bilo pocrnilo kao ugljen, dok je tijelo drugoga vojnika bilo žuto kao vosak. Na obojici su bile pantalone i košulje. Košulje su okolo vrata bile ukočene od silne krvi. Došav nad mrtva tjelesa Jovanović sagne se i desnom rukom podigne krvavu košulju jednoga pa drugoga vojnika, pri čem strašno kimne glavom desno i lijevo ne prozboriv ni s kim ni cigle jedne riječi, no se uspravi i stane. Uz jednog vojnika nagjoše žutu plehanu kutijicu i u kutijici ceduljicu s natpisom: Stjepan Jančić. U koliko se sjećam, nagjeno mu je od žene pismo u džepu od pantalona, a uvod je pismu glasio: “Dragi Stjepane, je si li mi zdravo proputovao Hercegovinu...”. Dok se ovo zbivalo kod mrtvih tjelesa, dotlen je mlinar Mijo Prce spazio ljudsku glavu u smokovom granju pod mlinicom, zagazio u Bregavu i iznio je na obalu pred mlinicu. Ovamo je toga časa po nju došao jedan vrlo ugledan vodnik, tamno plave kose i brade. Bijaše ozbiljna muškoga lica, smrštenih obrva, vatrena oka, a brada mu zakriljivaše skoro posve junačke grudi. Kad je došao do mrtve glave, kleknu na oba kotjena, izvadi iz džepa kao papir bijel rubac i razastre ga po dlanovima obiju ruka, a na to mu Mijo Prce spusti mrtvu glavu na rubac. Vodnik zadrža glavu na lijevoj ruci, a desnu izmaknu, prekrsti se i pomoli Bogu. Iza kratke molitve ponese glavu na rukama i donesav je k tjelesima spusti je uz trup Jančića. Druga se glava nije mogla nikada naći. Pošto je sve sregjeno po zapovjedi Jovanovića, krene ovaj sa svom svojom svitom natrag preko male ćuprije do čatrnje pred džamijom, gdje nedaleko od čatrnje na otvorenom prostoru potegnu sablju i mahne njome po zemlji desno i lijevo, čim dade prisutnim vojnicima znak i nalog, da na označenom mjestu kopaju grob za ona dva vojnika. Grob bude časom iskopan, tjelesa vojnika prenešena, sahranjena i zakopana. Odmah slijedeći dan Sava Mihić, klesar iz Donjeg Poplata, pribavi tesana kamena i krst, te ozida grob i udari križ po hercegovačkom običaju. Grob je stajao pred džamijom preko 20 godina, sve do dolaska kotarskoga upravitelja Bele Adamovića. Poštujući religiozna čuvstva islamskog naroda dozvoli zemaljska vlada u sporazumu s vojnim ministarstvom u Beču, a posredovanjem Bele Adamovića, da se smrtni ostanci one dvojice vojnika prenese i sahrane u vojničkom groblju na Crkvini u Vidovom polju, što bude u potpunom redu izvršeno. Doklen god je na prvotnom mjestu stajao grob, svake se godine resio i kitio, a nikad se nitko nije ogriješio o nj ni u kakvom pogledu. I drugoj dvojici vojnika, što su bili začeprljani u haremu, bude na otvorenom mjestu usred Stoca, nedaleko kotarskog ureda, iskopan grob, tjelesa iz harema prenešena i u nj sahranjena. Nad grobom se diže velik spomenik s natpisom:

Den bei Stolac gefallenen Kamaradendas 32. Regiment. Errichtet von der Garnison Stolac 1881. 1)

Musić je svojim četenicima, pješacima i konjanicima, ipak nešto prije uljegao u grad nego baron Jovanović. Naravno, da je Musić dao strog nalog svojim ustašima, neka se nitko od njih ni pod živu glavu ne

ogriješi o ma što bilo turskoga u Stocu. Kad je Musić jašio na vranoj bedeviji, kao na gorskoj vili, pred svojim kroz Zagragje, pozdravljali su ga s tvrgjave vojnici mašući kapama i vičući: “Hura, živio Musić! Hura, živio Musić!”

Njegovi su opet ustaši s vojnicima domalo zajedno urnebesnim “hura” i “živio” pozdravljali ulaz barona Jovanovića u grad. Ovome se nije nikako svigjao rad Musića na vlastitu ruku, što će i biti uzrokom, te ga nije za kratkog boravka u Stocu primio na audijenciju. Odmah je, čim su pali vojnici pokopani, baron Jovanović pregledao grad i tvrgjavu, te se smjesta pobrinuo za daljnju opskrbu i obranu Stoca. Prije pripreme vojske na povratak u Mostar održao je baron Jovanović vijeće sa stolačkim prvacima u kućama Ahmedage Pinje – Tatarovića. U ovo je vijeće bio pozvan vrlo čestiti, učeni i u narodu svemu opće štovani, onda mlagjahni Muhamed efendija Stranjak, da kao hodža i zakonoša pozdravi generala. Kad je Muhamed došao u Pinjine kuće, tu ga sam vlasnik kuće Ahmedaga pretstavi baronu Jovanoviću, koji ga vrlo ljubezno primi i na najljepši se i najprijateljskiji način ispita s njime za zdravlje. Kad se htjelo posjedati uokolo po sećijama, Stranjak je pošao, da sjedne ponajniže kao u vijeću najmlagji, no baron to ne dopusti, nego prometne Muhamed efendiju iznad sebe i ponudi ga cigarom kubom. Ona je vrsta cigara bila Stočanima posve novo, nepoznato; nije se do tada onako što ni gledalo, a kamo li duhanilo. Muhamed efendija sa zahvalom primi ponugjenu kubu i htjedne, da šibicom pripali. I ne odrezav ništa kubi s vrha stane je pripaljivati. Kreši šibicu za šibicom, tegli, pripaljuj, nikad pripaliti ni zadimiti. Svi su se prisutni osmjehivali Stranjakovu pripaljivanju, a boran se Jovanović grohotno smijao i veselio ovome prizoru. Pri kraju ga, onako raspoložen, uputi sam general, kako će i koliko će po prilici otkinuti s vrha kube, a onda tek pripaliti, što Muhamed efendija odmah učini i kuba mu počne zbilja goriti i dimiti. Iza poduljeg razgovaranja upitaće general ozbiljno mladog hodžu, da mu kaže, u kojoj knjizi stoji pisano, da se jedan dar danas čuva u njedrima, a sutra se onaj isti dar nožem kolje. Tim je general mislio reći, zašto su Stočani naprije na lijepo i na mirno primili vojnike, a domalo ustali proti njima i klali ih noževima; i šta je uopće moglo biti razlogom buni, ustanku te boju krvavome. Na mladog je hodžu upit generalov djelovao porazno; prepane se strašno i svaka mu dlaka u bradi zadrhti, a tim više ga je obuzeo strah, što su svi ostali mramorkom šutili. Sabrav se najposlije od silne bojazni reći će drhčućim glasom generalu, da nema knjige, u kojoj bi bilo napisano tako šta, i da on ni za što ne zna, osim što zna, da je mnogo pretrpio straha i nesreće, a on, malo da nije sa svojim bratom i glavu izgubio. Spaziv general Jovanović, da se Muhamed efendija silno prepao, preokrene govor i završi s uvjerenjem, da su Stočani manje krivi, nego što se misli, i da su od Korjenića mnogo jada i nevolje pretrpili, te da je to sve bila sudbina i volja Božja, pa se onako moralo i vršiti. Tim riječima generalovim odlahne ponešto hodži i ostaloj družini; a osobito pošto im je otpuštajuć ih od sebe primijetio, neki Stočani zahvaljuju Bogu i dobroti oberstlajtnanta u tvrgjavi, kojega ne bi nitko riječi upitao, pa da je u Stocu i zadnji kamen topom prevrnuo.

Dolaskom se i kratkim boravkom generala barona Jovanovića i njegove vojske u Stocu nikom ništa ne dogodi, nit je kome ma i tanka dlaka pomanjkala. Pri oproštaju se i davanju slobode učinila iznimka. Svakomu bude oprošteno osim osamnaestorici Turaka i cigana, što su ih zarobili i u Begovini zatvorili Musića ustaši. Isto tako ne bude oprošteno ni Mustajbegu Rizvanbegoviću na Humcu.

Da ne bi ipak Stolac prošao uopće bez ikakva okajanja za svoju nevjeru i izdaju, udari na nj baron Jovanović kontribuciju od 100.000 forinti, koja kasnije bude snižena na polovinu i da se u prirodnim proizvodima daje vojsci za opskrbu. Istog se dana 22. kolovoza, kad je uljegao u Stolac i sve uredio, povrati baron Jovanović put Domanovića. Usput se zaustavi na Pjanom brdu iza Crnića zapadno i ovdje primi vojvodu don Ivana Musića s nekoliko svojih prvaka. Vojvoda je bio najljepšega muškoga stasa i uzrasta. Moglo mu je onda biti jedva 35 godina. Tjelesni mu je sastav bio krupne kosti bez osobite navale debljine po njima. Bješe smegje svijetle kose, smegja, okrugla i punana lica, smegjih, osrednjih brkova, vrana oka, vatrena pogleda, umjerena nosa i usana. Odijelo je na njemu odgovaralo pravoj vojvodskoj odori. Na glavi je nosio kapu s tamno crvenim od kadife tepelukom, dok je kapa naokolo bila pošivena krznom kunevinom. S tepeluka se spuštala preko kunevine k vratu kićanka od čistijeh zlatnijeh žica. Poput snijega se okolo vrata bijelila jaka od košulje. Po košulji je bio svileni sa uzanim strijekama koparan, od zglavka ruku do lakata divno vezen i izragjen zehom svilnijem i zlatnom žicom. Po koparanu je fermen, vas vezen čistom zlatnom žicom tako, te se nije s dvora moglo razabrati, od šta je skrojen fermen. Na široko opasan svilenijem trabolozom pasom. Po trabolozu je

pripasan krasan, mekani, tamno crveni silah, a za silahom zadjeven samokres. Prostrane su na njemu čakšire od tamno modre čohe. Tozluci su im do koljena izvezeni svilenijem zehom, a okolo je džepova zlatali vez. Niz bedru visi sablja posjeklica. Kore su joj od polovice doli od čistoga srebra, a od polovice gori s balčakom od suhoga zlata. Ako se svemu ovome još pridoda, da je Musić bio vanredno umiljate i osvojive riječi, to se može reći punim pravom, da je vojvoda don Ivan bio u svakom ljudskome pogledu običan čovjek, krasna i simpatična pojava. – Kazano mi je, a i vjerojatno je, da je baron Jovanović na Pjanome brdu oštro ukorio Musića, što se usudio pomoć vojnicima u Stocu, da ih oslobodi, jer njih nije imao ni smio drugi itko oslobagjati osim onog, koji ih je i metnuo u tvrgjavu. Prisutni su prvaci uzeli svoga vojvodu u zaštitu govoreći, da su ga baš ustaški prvaci primorali, da ide s njima pomoći braći u Stocu. Na to se stišao baron Jovanović i zapogjeo s vojvodom razne govore. Pri rastanku naredi baron Jovanović Musiću, neka sporazumno sa zapovjednikom tvrgjave pripomogne razoružati narod. Vojvoda je dobiveni nalog vršio savjesno sve dok je boravio u Stocu. Ustaši su mu bili porazmješteni po okolini stolačkoj i služili kao panduri, a raspušteni su mnogo kasnije iza odlaska Musićeva iz Stoca u Crnu Goru.

Iz Mostara je baron Jovanović poiskao zarobljenike iz Begovine i Mustajbega Rizvanbegovića. Udruženih njih 19 na broju uz pratnju jednoga odjela vojnika krenu iz Stoca dakako svi pješice putem preko Gorice pa dalje do mjesta opredjeljenja. Zarobljenici su išli pred vojnicima mirno bez ikakva izazivanja do na pogled Pješevcu. Još ne bjehu putnici ugledali Pješevac, a Mustajbeg očuje lavež svojih lovnih kerova, te pane i ne mogne dalje. Očajna mu se tuga na srce svila, pa nije mario ni za pozive ni za prijetnje vojničkog zapovjednika. Ne mogav ga ni milom ni silom sklonuti, da putuje sa ostalima dalje, bude strijeljan i ukopan ne daleko od puta u šumi Risovači. Kerovi su dugo vremena vijalo oko njegova groba i kopali. Mezar su mu s nišanom kasnije podigli sinovi: Hakibeg i Halilbeg. Evo dakle kakvom sudbinom svrši silni Mustajbeg, koji se htjede oduprijeti ćesaru i njegovoj ubojitoj vojsci. Ovako pade Mustajbeg, koji je nekad s bašibozucima porobio i popalio Hrasno, a po Dubravama najstrože pazio za trajanja čitava ustanka, da se kršćanima ne bi šta zla dogodilo od strane Turaka. Jednom zgodom nekad za vrijeme ustanka došao mu neki Dubravac Turčin, da se na nekog od raje potuži. Saslušav mu tužbu Mustajbeg odbrusi mu odrješito:

- Lasno je me meni u raje slomiti jedan krst, ama ko će slomiti tvoj devetak 1)? Bježi mi s očiju, dok imaš kad.

Drugih osamnaest zarobljenika bude spremljeno preko Metkovića u Istriju u tamnicu, odakle se opet prije godine dana zdravi povrnuše svojim domovima. Vojvoda je don Ivan Musić iza oslobogjenja Stoca boravio u gradu dosta vremena očekujući iz Beča nagradu za učinjene usluge. Pri ulazu je u Stolac odsjeo nekoliko dana u kući gragjanina Boška Vukasovića, a iz njegove kuće prijegje na Luku i nastani se u kući Turanage Šarića. Da mu ne bi bilo dosadno čekanje riješenja bečke vlade, ašikovao je potajno s Cvijom, kćeri Boška Vukasovića, s kojim se još otprije poznavao iz sela Graca, gdje je njezin otac imao čardak, u kome bi sa svom čeljadi ljetovao. Bečka vlada nije mogla udovoljiti Musićevim zahtjevima, kako je on htio. Musić je tražio ni manje, ni više, već da ostane vojvodom nad Hercegovinom pod pokroviteljstvom Austro-Ugarske carevine. Bečka je vlada nasuprot bila toga mnijenja, da se vojvoda odlikuje doličnom dekoracijom, da se odreče kao svećenik vojvodskog naslova, a da mu se dade jedna njemu najpovoljnija župa, sa stalnom državnom plaćom, jer on nit je robio, niti je palio, niti ubijao, pa da bi mu imalo šta smetati župnikovanju. Ovaka lijepa priznanja zabaci vojvoda Musić, a pretegnu lijepa svojstva lijepe djevojke, te on nenadano jedne noći omrkne, a ne osvane u Stocu. S njim je umakla i Cvija Vukasovića. Oboje ih nakon nagla putovanja prispije u Crnu Goru. U Crnoj se Gori ne zadržaše dugo, jer je knjaz znao, da Musić sa svojim hrvatskim pukom za ustanka nije bio na strani Crne Gore, nego na strani bečkoga dvora i da je u tu svrhu šurovao s dalmatinskim prvacima, a imenito s namjesnikom Rodićem. Iz Crne se Gore preseli u Srbiju, gdje bude namješten poštanskim činovnikom, te kao takav i umre u Srbiji, pošto mu je Cvija još prije umrla. Ostale su im dvije kćeri, od kojih je jedna – Delfa – učiteljica i spisateljica.

Boj je kod Stoca svršen, posada je u tvrgjavi oslobogjena, sve je uregjeno za daljnju sigurnost. Dok se sve ovo postiglo, palo je što mrtvih, što ranjenih, što izgubljenih 200 ćesarskih vojnika, a još više Korjenića i drugih buntovnika.

Gjuro je Mihalčić kao “junak od Stoca” bio odlikovan velikom srebrenom bojnom medaljom za hrabrost. Nakon povratka je i odmora u Mostaru baron Jovanović krenuo osvajati i posjednuti ostalu Hercegovinu. Iz Mostara se krenulo put Nevesinja i ono je zaposjednuto 28. kolovoza. Trebinje je palo 7. rujna. Najviše je okapanja i puškaranja trebalo pri zauzeću Klobuka od 11. do 30. rujna. Uz Klobuk je palo i Gacko. Ljubinje je zaposjednuto 5., Bileća 8. a 16. se listopada general Jovanović povratio slavodobitno u Mostar.

IX.

Glas o zauzeću Hercegovine, o oprostu i pomilovanju u Stocu dopre naglo u Carigrad, gdje čuje o tom i Smailaga Šarić, jedan od stolačkih prvaka, koji se bješe s još nekoliko drugova sklonuo u Tursku, da onamo čeknu, kako će se stvari razviti i svršiti u Hercegovini. Smailaga se dakle Šarić i drugovi odluče povratiti svojim kućama, ali su prije polaska iz Carigrada htjeli biti posve na čistu, da se ne bi možda po čem pokajali, ako bi zbilja izveli, što su naumili. Taj njihov strah i sumnju poduprije poznati Sulejman paša, koji im poruči, neka nipošto ne miču na put, da ih ne snagje nesreća, jer da će biti prevareni. Na njegovu se poruku ne mogoše i ne htjedoše Stočani osloniti, te će otići i upitati Konstant-pašu, šta on misli o njihovoj nakani, šta li bi im svjetovao. Konstant-paša im ozbiljno preporuči, da idu slobodno, kud su naumili i da se ništa ne plaše, a za još višu sigurnost mogu potražiti i grofa Zichya, austro-ugarskog poslanika, koji će im reći isto, što i on. Grof im je Zichy u istinu rekao suglasno sa Konstant-pašom, kad su k njemu došli i s njim o svojoj namjeri govorili. Izvan svake sumnje o kakvom stradanju, opreme se i siguraju na put Stočani, te zajedre valovitim morem na parobrodu put kršne svoje Hercegovine. Iza duga naporna putovanja izbiše ušću mutne Neretve, a po Neretvi najedre kraj Opuzena i izbiju na dohvat megji hercegovačkoj, pa se iskrcaju u Metkovićima, gdje budu uhvaćeni i pridržani više dana, jer se o njima bilo čulo, kako se vraćaju, da opet zabune i podignu ustanak. Tom se lasno moglo povjerovati, pošto su neki od njih bili poznati kao vogje za vrijeme ustanka. Koliko bi ovi prvaci i dokle bili i ostali u Metkovićima, te šta bi s njima bilo pri kraju krajeva, Bog zna, da im se nije priteklo u pomoć.

Baron se Jovanović po zauzeću Hercegovine bio povratio u Dalmaciju. Pročuje se u Stocu, da baron Jovanović ima opet naljeći preko Metkovića na Domanoviće i preko Mostara u Sarajevo. Kad se pod sigurno saznalo za dan njegova polaska, opremi se brže bolje pet Stočana, te s ondašnjim kajmekamom Ibrahimbegom Bašagićem pojašu konje i pogju pred barona Jovanovića, da ga dočekaju na Domanovićima i da mu predadu pismenu molbu, neka bi izvidio, šta je s onim ljudima u Metkovićima i za što li se ne puštaju svojim kućama. Kad su dojašili Stočani na Domanoviće ne nagju ondje barona Jovanovića, te će upitati jednog kapetana od vojne posade, kad bi imao naputovati general, a kapetan im odgovori, da će stignuti kroz jedan sahat i po. Ma da je lijevala kiša kao iz rukava, ne htjednu Stočani ondje očekivati generala, nego poigraju konje niz Domanoviće prema Tasovčićima. Nekako na po puta izmegju Domanovića i Tasovčića svrnu s ceste, da će odjahati i uljeći u kahvu, dok neko vikne, da su se pomolili konjanici i da se primiče Jovanović. Stočani stanu pokraj puta onako na kiši, kad al evo nalete sve dva i dva konjanika naporedo, a za njima natutnji kočija i zaustavi se baš pred stolačkim izaslanstvom. U kočiji je sjedio general Jovanović, a do njega kao pratioc mu mostarski gradonačelnik Alajbegović. Izaslanici stolački pozdrave Jovanovića dostojanstveno. General primi pozdrave izaslanstva najprijaznije, pa i ozdravi, kako je on već umio, najodanije. Iza odzdrava stane odmah sam sobom otvarati kočiju, da izagje na put, a ljudi ga počnu moliti, neka ne izlazi na onako veliku kišu. General im na molbu odgovori:

- A, to nije pravo ni lijepo, da se moji Stočani nalijevaju na kiši, a da ja s njima govorim sjedeći u svojoj kočiji – te iskoči na dvor, pa se rukuje sa svakim na po se. I njegove se haljine naliju vode, te onako da ne može biti bolje mokar, odredi, da Stočani pojašu konje i neka gone na Domanoviće, kamo će i on s kočijom, te ih ondje pričekati, pa nastaviti daljnji razgovor. Kako je Jovanović odredio, onako je i bilo. Na Domanovićima se sastanu sa Ibrahimbegom Gavranom iz Počitelja, koji takogjer bješe prispio, da pozdravi Generala. Kad je vrijeme bilo, dogje i onako im okupljenim javi opet jedan kapetan, da ih zove general, a oni se odmah i upute k njemu. Stočani su bili sobom ponijeli jednu kutiju slatke pite i nadjevena tukca, a kao da se s njima Gavran dogovorio, pa i on isto tako. Sjedeći i razgovarajući s generalom prohtjelo se društvo što god založiti. Potegle se pite i tukci, general će reći Nikoli Kralju, članu izaslanstva stolačkog:

- Deder, Kralju, zasuči rukave, a zgrabi nožinu, iskomadaj pite, pa slatkariju pred svoje Stočane i Gavrana, jer oni ne piju ništa, a meso izreži pred nas ostale.

Dok družina u veselom razgovaranju omicala jedan zalogaj za drugijem, zašao bio s bocom u jednoj, a s čašom u drugoj ruci jedan časnik, te nasuv čašu počeo nuditi Stočane, da piju bez ikakva straha, jer da ono, što se u čaši pjenuška, nije nikakvo piće, nego samo ocijegjena voda iz kuhanog ječma. Mrsko im bilo zamjeriti se, ali ipak uza sve to ne htjeli piti osim jednoga, koji prihvati čašu i govoreć: “Eno Boga, a evo roba”, istrusi je na jedan dušak. U takom se prijateljskom pregovaranju sašaputaju Stočani i odluče ne predavati pismene molbe generalu, nego ga usmeno zamoliti, pa što dragi Bog da. Uslobodi se, te otpočne Ahmedaga Pinje-Tatarović:

- Gospodine generale, mi smo došli, ako je slobodno, da te nešto zamolimo.

Na to veselo prihvati riječ general, pa odvrati:

- Slobodno, slobodno, Stočani; vama je slobodno sve moliti, i što je god moguće, vama će se učiniti. Da čujem dakle vašu molbu.

- Došli smo, molimo te, u ime ono nekoliko ljudi - dočeka Pinje, -što no čame u Metkovićima, a čeljad im i djeca doma plaču i nabrajaju slušajuć svakakve glasine; prestravljeni, jadni i čemerni svemu više vjeruju, nego li tome, da će ih ikad s Metkovića pričekati i žive vidjeti.

Pinje govorio, a ostali mu redom podupirali govor, pa pošto svršili, počme opet zboriti general:

- Dobro, što ste došli i molite, ali znate li, da oni vaši ljudi, što su u Metkovićima, imadu dosta grijeha na svojim legjima; tako je došao glas vladi. Obećajem vam toliko, da ću, čim dogjem u Mostar, narediti, da se oni ljudi takogjer onamo prevedu; tu ću ja izvidjeti i razabrati, ima li kakve sumnje ili krivnje pri njima, kao što se čulo i čuje. Ako budu čisti i bez prigovora, eto ih doma; tako kažite i ostalim, kad se vratite svojim kućama u grad.

Obradovani i uslobogjeni zborom generalovim, upitaju ga, da li je čestiti ćesar sve i svakom oprostio, što je prije bilo. Kad je Jovanović potvrdio njihov upit rekav, kako je milostivi car sve oprostio, što je prije bilo, pa da je ko jednim mahom ubio stotinu vojnika, zauzmu se Stočani pogotovo za svoje prvake oslanjajuć se na riječi samog generala, da je njihovim sugragjanima oprošteno, ako je i bilo prije što pri kome, a da ovog puta nema ništa pri njima, niti će biti ikad poslije; to oni tvrde za njih u svoje ime i u ime čitavoga grada: glavom, djecom i imanjima. Tim bude pregovaranje i razgovaranje svršeno, a prikuči se čas rastanka. Molitelji osvjedočeni o plemenitom srcu i dobroti generala Jovanovića bili su više nego sigurni, da su u velike pomogli zatočenicima, skoče na noge i dolično se poklone generalu, koji ih, rukovav se sa svakim, otpusti biranim prijateljskim riječima.

Po odlasku je s Domanovića svojijem Stočanima zadanu riječ general Jovanović održao tačno i zatočenici su bili prevedeni iz Metkovića u Mostar i tu je na oko bila provedena proti njima istraga samo u toliko, eto da nije prošlo bez istrage. Smailaga i ostali uza nj stolački gragjani ostanu takogjer dalje pridržani u Mostaru, dočim baron Jovanović nastavi put u Sarajevo i zamijeni ondje u upravi nad Bosnom i Hercegovinom barona Filipovića. Nije prošlo mnogo vremena, a baron Jovanović bude posve dignut iz Bosne za namjesnika Dalmacije u Zadar, gdje ga snagje smrt godine 1885.

Upravu je nad Bosnom i Hercegovinom primio od generala Jovanovića vojvoda Wurtemberg. Ovaj se iza neduga vremena zaputi Bosnom i Hercegovinom na pregledanje vojnih posada po različitim mjestima, a tom se prilikom svrne i u Stolac. U gradu sastave prijatelji molbu Smailaginici, te je ona preda vojvodi Wurtembergu. Smailaginica je molila slobodu za svog domaćina, za svog sina Mehmed efendiju i za ostale s njima zatočene. Razumijev vojvoda Wurtemberg, šta je po srijedi i o čem se radi, obznani Smailaginicu na njezinu molbu, da ne bude u strahu radi onih, što moli za njih, jer će sam nastojati, da se što prije oslobode neugodnog stanja. I oni su se neugodnog stanja oslobodili, čim je vojvoda Wurtemberg prispio u Sarajevo, odaklen žicom doleti nalog, da se Smailaga s drugovima odmah pusti kao na slobodnu nogu. Tako se dočepaju makar i privremene slobode. Stanje na slobodnoj nozi bude kasnije promijenjeno u potpunu slobodu naredbom ratnog ministarstva u Beču.

Don Mijo Jerinić.

Vrlo mi je ugodno, što ovom prilikom mogu pribrojiti k ostalim ličnostima i ovog zaslužnog misnika rodoljuba, te u njegovu blagu uspomenu napisati, što mi je kao jednome od rogjenih u njegovoj župi o njemu poznato. Don Mijo se Jerinić rodio u Stocu okolo godine 1849. Prvo je djetinjstvo sproveo u svom rodnom mjestu, a ostalo doba izvan rodnoga grada. Ocu mu bijaše ime Stjepan, a majci mu bijaše ime Anica. Pošto je u Stocu bilo tvrdo živjeti, iseli mu se otac s majkom i djecom u selo Prenj, dva sahata zapadno od Stoca kao kmet Muhamed bega Ljubovića iz Stoca. U brzo za tim stignu u Hercegovinu trojica Isusovaca: don Vice, don Antun i don Bernardo. Prvi se od njih nastani u Gracu kao župnik, drugi u Hrasnu, a treći u Opuzenu u Dalmaciji. Don Vice i don Antun su imali narodno odijelo, a nosili su naizvan doma za silahom male puške poput Turaka. Imenito je don Antun bio vigjen i pristao čovjek, pa je jednom zgodom rekao o njem Alipaša Rizvanbegović, da nije vidio oka ni čuo zbora kao što je vidio i čuo u don Antuna. Kako su ovo bili pravi narodni ljudi i dušobrižnici, nije onda nikakvo čudo, što je Stjepan Jerinić zaželio svoga sina spremiti kudgod na nauke, pa da postane misnikom. Mali je Mijo uz potpuno tjelesno zdravlje imao lijepe duševne sposobnosti, koje nije imao gdje u selu razviti ni usavršiti. S toga mu stariji odlučiše poslati ga na nauke u obližnji dalmatinski grad Dubrovnik. Odluka očeva bude provedena tim lakše, jer je tome bilo samo dijete vrlo sklono. Svršivši u Dubrovniku najprije nauke pučke škole nastavi gimnazijske nauke, a po svršetku ovih ode u Rim, gdje je izučio bogosloviju, te bio regjen za misnika. Iz Rima se po tom opet vratio u Dubrovnik. Svoju je mladu misu rekao u Dubrovniku, a otalen otišao za župnika u Gradac. Tu je neprekidno služio do svoje smrti, koja ga snagje polovinom jeseni godine 1901. nakon kratka bolovanja. Bio je osrednjeg prilično krupnog rasta, lica okruglasta, rijetkih plavetnih brkova, a isto tako rijetke plavetne kose, živa i vatrena oka. Što se ticalo njegove vanjštine uopće, ta nije bila baš najsimpatičnija, ali ga je resio kao kremen čvrst ljudski značaj, blaga čud, muška riječ i naprama svakome prijateljski iskreno i otvoreno srce. O tom se mogao svak uvjeriti, ko je god imao prilike ma gdje govoriti s njime ili ga posjetiti u njegovom skromnom, a obilnom domu. Vazda je bio spreman, da svoje društvo, da svog prijatelja uzdrži u dobroj volji. Sudbina htjede, te se s njime sastadoh nakon duga, silno duga vremena na moru u Neum-Kleku, a to je bilo baš nekako na tri mjeseca prije njegove smrti. Bili smo u društvu žalibože istom sedam dana, nije mogao dulje ostati radi važnih crkvenih poslova. Nu makar je bilo vrijeme našega drugovanja kratko, ipak se moglo dosta pretresati u ugodnoj šali, pa se osim šale porazgovarati o trezmenoj zbilji. Velim jedno i drugo, jer je njemu čisto bilo prirogjeno ozbiljan govor zaslagjivati pristojnom šalom. U prikladnom času i raspoloženju šetajući s njime po morskoj obali potakoh riječ i o njegovom boravljenju i živovanju za vrijeme, dok je buktio ustanak širom kršne Hercegovine. On je primjetiv, da sam rad nešto od njega saznati, pa da će me njegovi razni doživljaji možda zanimati, svesrdno se odazvao mojoj želji i mome zapitkivanju.

-Da, prijatelju, - reče don Mijo - o našem se ustanku u ovim krajevima ima mnogo šta govoriti, ali bilo pa prošlo. Nego, kad me pitaš, da ti koju kažem. Prije svega sam ja s mojim župljanima živio kao bubreg u loju. Bogu smo se molili radeći svoje poslove. Narodu se dalo živjeti, u koliko ga nije pometala ejana 1), desetina i argatija. Ovo troje, pa još i drugi razlozi prouzrokovaše eno pučki ustanak s proljeća godine 1875. Ja obično nikad nijesam ostavljao svoju župu, osim ako bi me na to natjerale kakve prijeke potrebe. Najmiliji mi je boravak bio vazda uz moj dom i uz moju crkvu. Baš nekako pred sami ustanak, kad sam hodao ispred kuće u Gracu, al’ evo ti mi Omerbega Rizvanbegovića, sa još nekoliko Turaka. Mi smo dva bili veliki i dobri prijatelji. Beg je imao svojih kmetova u Hutovu onda, a i danas su mu ondje kmetovi. Kućom stanuje u Stocu, u mahali Ratkovini, pa bi često kmetovima, a po koji bi put došao i k meni na razgovor, te bi mi rekao, ako je gdje što nova bilo ili znamenito. Kad ne bi mogao sam doći, on bi mi po kome poručio, kad bi šta vrijedna bilo, da saznam. Ovog je puta istom bio meni na domaku, a doviknu mi:

- Jesi li, bolan, čuo, don Mijo, da je Mujaga Behmen poginuo?

Sastavši se s njim odvratih mu:

- Ne, beže, do sada nijesam čuo, ali držim, da ne će biti istina. Zar se tko smio naći, da ga ubije?

- He, Bože moj, - on će mi na to, - zar se smio tko naći! Našao se ja kako, a opet niko drugi nego hrišćani. Zasjeli u busiji, dočekali i ubili. Taki nam je glas donio na Hutovo Ahmed Pelja iz Stoca. Pa šta veliš ti?

- Ja opet, beže, ne mogu vjerovati, a čućemo zar još od koga.

- Da, Bože daj, don Mijo, da ne bude istina. Eto s toga sam pošao k tebi, da ti ovaj čudni glas kažem, a sad ću s družinom natrag. S Bogom!

Odoše, a ja ostadoh držeć za tvrdo, da Mujaga nije poginuo, kao što i nije, kako mi je beg poručio nakon dva, tri dana. Prošlo iza toga jedno petnaest dana, susretnem se s Omerbegom na putu u selu, pa me zastavi govoreć mi:

- E, moj don Mijo, prije ne bi istina o Mujagi, a sad je bogme istina. Poginuo je.

Ne rekoh mu ništa, no samo sažeh ramenima, pa se razmitismo. Po tom je nekako ubrzo počelo vreti po donjim stranama amo k moru, a odjeknulo je u gornje strane prama Crnoj Gori. Svjetina zgrabila oružje, kavga se dakle počela zakuhavati. Od njezina je početka do svršetka narod iskusio mnogu gorku, mnogo pretrpio jada i nesreća sa svijeh strana. U svojoj je nevolji tražio zakloništa po gorskim skrovištima, a osobito se sklanjao za granicu u zemlju ćesarevu. To je čineći očekivao, da mu osvanu providniji dani u rodnom kraju. Malo se i veliko po pravu Božjem i narodnom nadalo pomoći iz Beča od svoga zakonitoga i pravoga kralja i zaštitnika. Po ovim su stranama bili opustjeli seoski domovi. U strahu jedno radi navala vojske turske s mora, drugo radi češćih udaranja bašibozuka s kopna, a treće pošto se baš sasvim zakuhalo, radi neopravdanih crnogorskih nasrtaja, moradoh se i ja ukloniti na sigurnije tlo ćesarovo. Umaknem dakle najprije u Dubrovnik. Postajao sam borme u Dubrovniku dosta dugo vremena, a onda sam iz Dubrovnika prešao u selo Imoticu blizu granice hercegovačke. U ovom sam se pograničnom mjestu zadržavao po najviše, malo sam, a rijetko prelazio u koje drugo pogranično mjesto. Sa mnom je poslije bio u Dubrovniku i stolački župnik don Lazar Lazarević, koji se je takogjer našao opet sa mnom u Imotici. Dok sam ja čamio po Dalmaciji, Crnogorci su mi opustošili crkvu načinom nedostojnim. Čak od onda pa do danas zjaju prazne crkvene zidine. Služba se Božja nije mogla govorit u njoj, osim po nastupu mira trebalo se starati, kako će se na slavu Božju sagraditi nova bogomolja. Za trajanja sam bune prelazio katšto opet iz Imotice u Gradac. Tu mi je boravak (stanje) zavisio jedino o sigurnosti života. Čim bih opazio sam, ili bi mi ko drugi dojavio, da sigurnosti nestaje, morao bih odmah maknuti pro granice. Bivalo je vremena, kad sam i za vrijeme manje sigurnosti, biva noseći glavu u torbi, prehodio iz Dalmacije u svoju župu. Verao sam se za svojim župljanima po brdima, skupljao ih negdje manje, negdje više, potičući ih na molitvu i moleći s njima. Onda sam imao osobitu vlast. Bio sam ne samo župnik, nego i biskup i papa i sve. Gdje sam god htio, ondje sam mogao misu rijeti. Tako sam isto mogao ispovijedati i od grijeha odriješivati, gdje je god bila potreba. Momka ženjenika ni djevojke udadbenice nijesam imao gdje navješćivati. Znali su Crnogorci, da su naši krajevi puni kršćanskog hrvatskog življa, pa da mi očekujemo pomoć od našeg kralja u Beču, a ne od njihova gospodara, za to su mi se zar crkvi osvetili, kad nijesu imali čemu drugome. Ama tešto, bilo, prošlo; a bilo je onako, kako je pravo. Ta znala je Europa, čija je Hercegovina, pa je onome i dala. Ele da nastavim dalje. Kad bih gdje na kom mjestu u gori ili u golemu kršu zastao momka s djevojkom, a namjeravali se uzeti, jednostavno bih upitao: da li ti, kćerko, drage volje ideš za ovog momka ili ne? Upitao bih i momka, da li on hoće drage volje onu djevojku. Kad bi se desila draga volja sa obadvije strane, prizvao bih dva, tri svjedoka, mladencima sastavi ruke, omotaj štolom, a uz to izgovori: spajam vas u ime Gospodinovo, mir i blagoslov Božji bio s vama, pa svadba gotova. Sve je išlo na brzu ruku. O ma kakvom plaćanju vjenčanja nije bilo ni govora. Kad se sve stišalo, stao se svijet vraćati na svoja selišta, kud je ko imo i mogo. Gdje je što štete bilo od vatre ili od šta drugoga, to se po mogućstvu iznova opravljalo i popravljalo. S novom upravom došli novi zakoni u svem i svačem, pa i o pobiranju daća. Dogodi se često, da mi po koji od mojih župljana još i sada rekne:

-Alaj se, gosparu, živilo u one tri godine, makar i nije vrijedila glava više od fišeka. Niti se šta radilo, niti se šta Bogu, niti caru davalo, a bez plaće se vjenčavalo. Ama opet, ne daj, Bože, dočekivati onakih vremena. Vrijednija je sada sigurnost tijela i imanja nego sve ostalo. Tim dokrajči don Mijo svoje pripovjedanje, a do malo se oprostismo i rastadosmo za vazda.

Vječni mu pokoj!

Napomene o početku

Hercegovačkog ustanka 1875.-1878.

O početku Hercegovačkog ustanka Nikola Buconjić u svom djelu na str. 80 piše: “Krajem mjeseca lipnja - o Petrovu danu - izbi na površinu, što se pripremalo godinu i po dana. Ustaši donje Hercegovine zaposjedoše odregjene klance, meterize i prolaze s čvrstom odlukom, da će vojevati, dok ne izvojuju skinuće turske ruke sa sebe i dok ih ćesareva ruka ne primi poda se. Glavno je bilo zasjesti mjesta, kojim bi mogli prolaziti i na njih navaljivati Turci. Taka mjesta bjehu Krupa i Drenovac u donjim krajevima. Krupa za to, jer se ondje moglo zapriječiti prodiranje muslimanima iz Gabele, Počitelja i Mostara, a Drenovac da se stane na put prodiranju stolačkih muslimana.”

Na str. 93 Buconjić navodi: “Evo kako je do prve puške došlo u Hercegovini i gdje je prva potekla hrvatska krv 19. srpnja; krv junaka istokrvne braće poškropila je hercegovačko tle.”

Isto tako na str. 115 Buconjić dalje navodi: “Isto se tako ne da izbrisati, da su kršćanski ustaši prvi zametli boj na Krupi i da su junački bojevali na bitkama kod Prapratnice, Kolojanja, Mramora i Golijeh Brda, a da se i ne spominju omanja čarkanja.”

U knjizi Julija Grabovca “Dalmacija i hercegovačko-bosanski ustanak 1875-1878. (Dalmacija u oslobodilačkom pokretu hercegovačko-bosanske raje 1875-1878)” Split, 1991. na str. 47-48 u fusnoti 4 o početku Hercegovačkog ustanka se navodi:

“Ustanak u Hercegovini izbio je 19. lipnja 1875. bunom na području između Gabele i Dračeva. Nešto kasnije (5. srpnja) izbili su nemiri i u okolici Nevesinja (“Nevesinjska puška”), čime je ustanak proširen i na čitav teritorij Hercegovine. Na bunu u Gabeli prvi je reagirao hrvatski pjesnik August Šenoa poemom “Munja od Gabele” koju je objavio u zagrebačkom “Viencu” 28. kolovoza 1875. Međutim, taj spontani istup A. Šenoe potvrđuju i neki autentični dokumenti, tako među ostalim, prijepis pisma fra Stjepana Naletilića, župnika Gabele, koji se 22. lipnja 1875, obratio, preko izloženog povjerenika u Metkoviću, namjesniku Dalmacije Gavrilu Rodiću, dramatičnim apelom za pomoć. Taj se dokument nalazi pohranjen u Historijskom arhivu u Zadru, Atti presidiali, Anno 1875-1876, fasc. 561-busta Ia, Catt. XIV/3-1. Metković, 5. srpnja 1875. Metkovićki izloženi povjerenik Luxardo ne navodi datum kad je taj apel njemu upućen, već samo upoznaje Namjesnika s doslovnim sadržajem apela, koji su još potpisali: “Marian Ćorić, knjez od Gabele, Martin Brajković, prvi od Gabele, Stefan Perišić, knjez od Gabele...” A. Nikić (Hercegovački ustanak u svijetlu novih izvora - Međunarodni naučni skup povodom 100-godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini i drugim balkanskim zemljama i istočnoj krizi 1875-1878, tom II - Akademija nauka Bosne i Hercegovine - Posebna izdanja, knj. XXX - Odjel: društvene nauke, knj. 4, 324-325 - Sarajevo, 1976.) donosi originalni tekst apela s datumom 22. VI 1875. No isto tako raspolažemo i s još jednim autentičnim dokumentom, koji rječito potvrđuje tezu da je ustanak u Hercegovini započeo bunom na području između Gabele i Dračeva. Naime, izloženi povjerenik Metkoviću Luxardo izvijestio je telegramom datiranim 1. srpnja 1875. namjesnika Dalmacije Gavrila Rodića da su se “danas” (heute) Gabela i Dračevo priključili ustanicima (“angeschlossen den Insurgenten...) te da se Turci boje sveopćeg ustanka (HAZd-Atti presidiali. Anno 1875-1876 - busta Ia, Catt XIV/3-1 - fasc. 561). - Slijedećeg dana, 2. VII 1875., načelnik Metkovića Gabrić izvijestio je namjesnika Rodića da su Turci iz Počitelja i Tasovčića te drugih mjesta “noćas” kao bijesni napali oružjem na kršćane sela Dračeva pucajući iz pušaka. Kršćani su se suprotstavili i povukli se u goru (HAZd-i mj. - Telegram načelnika Metkovića - Namjesništvu u Zadru - Metković 2. VII 1875.). Sutradan, 3. VII, izloženi povjerenik Metkovića Luxardo, brzojavno je izvijestio Namjesnika Rodića da je, prema kazivanju kneza od Dračeva, 100 ustanika iz Rasna stiglo u Dračevo i da je Ibrahim-beg od kršćana protjeran. Cijelu noć Turci s one, a kršćani s ove strane porušenog mosta na Krupi probdjeli su, a da do borbe nije došlo. Nema, dakle nikakve sumnje da je buna u Hercegovini započela gabelskom “Munjom”, što nesumnjivo potvrđuju autentični dokumenti.”