Prof. dr. sc. Želimir Pašalić - Prof. dr. sc. Željko Mrnjavac

zpasalic@efst.hr - mrnjavac@efst.hr

Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu

RAZVOJ I POLITIKA OKOLIŠA

Spoznaje - obećanja - prisila

S a ž e t a k

Razvojna i ekonomska politika u traganju za dinamičkom ravnotežom ekonomskih

aktivnosti susreću se s neravnotežom okoliša. Spoznajemo da okoliš postaje luksuzno dobro.

Obećanja u promicanje održivog razvitka provode se anemično i sa zadrškom. Tržište, u

pravilu, dobrovoljno ne priznaje naše spoznaje. Politika okoliša, u biti upravljanje kolikoćom i

kakvoćom razvoja, moralnim pritiscima pridružuje izravne i posredne oblike prisile. Očito,

uzrok neravnotežama okoliša jest ekonomska aktivnost. Troškovi okoliša integrirani su u

troškove razvoja pa ih moramo adresirati proizvođačima i potrošačima dobara i usluga. Ako

je tako onda moramo posegnuti za ekonomskim instrumentima iz "arsenala" razvojne i

ekonomske politike.

1. UVOD

S ekonomskog aspekta održivi razvitak (sustainable development) pretpostavlja takvo

ponašanja u upotrebi resursa (ljudskih, prirodnih i proizvedenih) koje će održavati dinamičku

ravnotežu odnosa: priroda-čovjek-društvo-tehnologija-ekonomija.

Ekonomska su ograničenja razvitka i profitni interesi, u pravilu, zanemarivali sve veću

ugroženost sva tri živa svijeta od destruktivnih ekoloških učinaka, koji nastaju proizvodnim i

drugim aktivnostima ljudi. Možemo kazati: sadašnji problemi okoliša i održivosti posljedica

su razvoja u prošlosti - znanstvenih otkrića, tehnoloških i poljoprivrednih revolucija, strategijâ

1

i politika razvoja, te rasta globalne trgovine bez podnošenja i plaćanja računa za troškove

okoliša. Računi s visokim kamatama stižu na naplatu. Zato je upravljanje održivim razvitkom

postalo izazov znanstvenicima, gospodarstvenicima, političarima i običnim građanima.

Rastuće disekonomije, koje se osobito javljaju tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća,

nametnule su traženje odgovora na tekuće i perspektivne probleme razvojne održivosti od

lokalne do globalne razine. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, posebno u njegovom

zadnjem desetljeću, definitivno je učvršćena i globalno plebiscitarno prihvaćena spoznaja:

okoliš je ograničeno dobro s kojim moramo krajnje racionalno upravljati. Ekonomska

stvarnost dvadesetprvog stoljeća prerasta u ekonomiju okoliša.

2. TEORIJSKA PERCEPCIJA - SADRŽAJ, OČEKIVANJA, IZAZOVI

Ekonomija okoliša podrazumijeva sadržaje koji se odnose na: (1) utjecaje

gospodarstvenih aktivnosti na okoliš, (2) značenje okoliša za ekonomiju, te (3) na

odgovarajuće načine regulacije ekonomskih aktivnosti u cilju postizanja ravnoteže između

okoliša, gospodarstva i drugih društvenih ciljeva. Bez gospodarstvenih aktivnosti većina

ekoloških problema bila bi jednostavno istraživačka pitanja kemičara, biologa, fizičara i

drugih struka, ali bez političkog značenja. Na primjer, ono što dijeli moralno neutralnu

kemikaliju kao što je sumporni dioksid, ili pak azbest, živu, olovo, kadmij, uran ... od

istoimenih zagađivača jeste ekonomija, uz "katalitičku pomoć" tehnologije. Oni se javljaju

kao zagađivači u svojstvu nusproizvoda pri proizvodnji dobara za koja javnost izražava

potrebe - od onih egzistencijalnih (primarnih) do onih najvišega ranga. To znači da su

ponašanja proizvođača i potrebe (želje) potrošača esencijalni izvori narušavanja ekološke

ravnoteže.

Moderna se ekonomija oslanja na odnose između troškova proizvođača i preferencija

potrošača. Ekonomska učinkovitost i profitabilnost proizvođača pri proizvodnji i ponudi

dobara, te cijena i korisnost ti istih dobara u zadovoljavanju potreba potrošača donosi i

odgovarajuću neravnotežu okoliša (zagađivanje i druge vidove ekoloških problema). Drugim

riječima, traganja za ekonomskom ravnotežom stvarala su i stvaraju ekološku neravnotežu.

Kako tržište ne funkcionira na način da regulira društveno poželjnu razinu ekološke ravnoteže

nameću se problemi oblikovanja regulacijskih mehanizama koji mogu dovesti do

uravnoteženja razvojnih troškova i koristi uz prihvatljivu razinu zagađivanja okoliša. Ovi se

problemi kreću od jednostavnih do krajnje složenih.

2

Očito možemo kazati: prošla su vremena prihvatljive - niske razine zagađivanja

planete zemlje, tj. ekosustava i njegova samopročišćavanja. Na okoliš sve više danas gledamo

kao na luksuzno dobro. Rastom nacionalnih i globalnog bogatstva - razine ekonomske

razvijenosti, raste pozornost na kakvoću životnog okoliša. Reklo bi se kolikoća i struktura

materijalnih bogatstava promovira kakvoću ekološkog sustava. Briga za okoliš sve će više

rasti. Odatle se može utvrditi načelo da razina bogatstva, tj. dohotka ukupno ili po stanovniku

ima dvostruko značenje, koje glasi: (1) bogati ljudi, lokalne i nacionalne zajednice, te bogati i

bogatiji dio čovječanstva više troše izazivajući više zagađivanja, ali zbog toga sve više na

okoliš gledaju kao na luksuzno dobro, koje ima svoju ekonomsku cijenu, koju moraju snositi

u interesu održanja sva tri živa svijeta i okoliša u totalitetu; (2) siromašni pojedinci, lokalne i

nacionalne zajednice, te siromašni dio čovječanstva, koji se bore za preživljavanje često

problem okoliša uzimaju kao nevažan u odnosu na potrebe preživljavanja. To će reći, da

rastom dohotka i bogatstva raste i pozornost usmjerena na kakvoću okoliša, koja je u

konačnici usmjerena na planet Zemlju (djeluj lokalno misli globalno). Moglo bi se kazati: ako

se trendovi rasta bogatstva čovječanstva nastave možemo očekivati porast zabrinutosti za

okoliš. No, u sadašnjosti doživljavamo paradoks prethodnih tvrdnji: prvo, suočeni smo da

bogati (zbog profitnog interesa) često transferiraju prljave tehnologije siromašnima koje ovi

(zbog preživljavanja, rasta i razvoja) prihvaćaju, pa tako bogati i siromašni (nerijetko u

suradnji) narušavaju ravnotežu ekosustava; drugo, poznate svjetske skupove i protokole o

zaštiti okoliša iz Rio de Janeiro-a (1992.) i Kyota (1999.) prihavaćaju načelno i bogati i

siromašni, ali ih često krše - s poznatim otporima i izdvojenom ponašanju SAD prema

usvojenim odlukama očuvanja ekosustava, tj. planete zemlje, iz Kyota. Dodajmo tome

zagovaranja i otpore prema genetskom inženjeringu te posljedicama u prehrambenom lancu.

Sve nas to dovodi do pitanja o stvarnim razmjerima zagađenosti okoliša i načinima s kojima

možemo prisiliti zagađivače da kontroliraju razine svojih emisija.

Određivanje troškova kontrole zagađivanja kao i razlikovanje troškova za različite

razine zagađivanja iziskuje razumijevanje strukture proizvodnje dobara čiji nusproizvod jest

zagađivanje. To svakako nije nimalo lako, ali ekonomska metoda nastoji kondenzirati

raznolike učinke ekoloških šteta u jedinstveno izraženu mjeru te usmjeriti politiku okoliša na

poticanje spremnosti i uvođenje instrumenata za smanjenje zagađivanja, tj. za snošenje

troškova održivosti ekosustava. Mjerenje veličine troškova koju bi trebalo snositi (najčešće

po metodi "zagađivač plaća" i "korisnik plaća") predmet je mnogih istraživanja u ekonomiji

okoliša. No, na razini politike ovaj pristup može uključiti mnoge teško rješive probleme u

3

domeni ekonomije i politike okoliša. Naime, vladi je teško odrediti način intervencije u

ekonomiji koji bi dao zadovoljavajuću razinu zagađivanja a da to ne dovede do prekomjernih

administrativnih troškova (troškova kontrole). Drugim riječima, golemo je umijeće politike da

primjeni instrumente regulacije i razinu troškova kontrole koji će potaknuti istraživanja od

strane aktera tržišne ekonomije u cilju smanjenja ekoloških distorzija (zagađivanja) a time i

smanjenja troškova kontrole u budućnosti. To nas dovodi do temeljenog problema ravnoteže

između tržišno orijentiranih snaga razvoja i cijene (troškova) održivosti ( zaštite) okoliša.

Dakle, činjenica jest da zaštita okoliša obično uključuje intervenciju vlade u gospodarstvene

aktivnosti s poznatim problemom izbora prikladne razine i prirode intervencije.

Sve nas navedeno upućuje na slijedeće činjenice: (1) tržišno izražavanje ponude i

potražnje ekonomskih dobara proizvođači i potrošači usklađuju (uravnotežuju) naglašeno

putem tržišnog mehanizma (tzv. "nevidljive ruke") uz primjerene regulacijske mehanizme

države (putem tzv. "vidljive ruke vlade"), što za posljedicu ima zagađivanje, tj. narušavanje

ravnoteže okoliša ; (2) tržište zakazuje u automatskoj regulaciji ravnoteže ekosustava, pa se u

okvirima ekonomije okoliša služimo metodama netržišnog procjenjivanja, tj metodama za

mjerenje krivulja potražnje za okolišem kao luksuznim dobrom; (3) regulacijski mehanizmi

(instrumenti) politike okoliša temelje se na prilagodbi razvijenih sredstava regulacije koji su

već poznati i isprobani u drugim područjima ekonomije odnosno ekonomske politike, što

očito potvrđuje da je ekonomija i politika okoliša jedno od primijenjenih područja ekonomije,

koje je usmjereno na odnose između ekološkog i ekonomskog sustava u najširem smislu i s

naglaskom na dugoročnu ravnotežu ekosustava u totalitetu. No, za ekonomiju je uvijek

problematično vrijednosno diskontiranje troškova i koristi u dugoročnom razdoblju temeljem

kojeg se donose današnje odluke. Npr., uskladištenje nuklearnog otpada danas uključuje

potencijalne rizike koji se protežu na razdoblje od budućih četvrt milijuna godina - koristi od

uskladištenja imaju sadašnji potrošači nuklearne energije a troškovi (u najširem smislu) ostaju

budućim generacijama koje moraju živjeti s nuklearnim odlagalištima. To će reći da ono što

će se dešavati za sto ili nekoliko stotina godina od danas ima vrlo male ili zanemarive učinke

na današnje odluke u domeni konvencionalne odnosno realne ekonomije. To nas dovodi do

zabrinjavajućih tjeskoba od odgovornosti i primjerenosti intersekularnih odluka s motrišta

održivosti. Ili, upitajmo se: smijemo li poduzimati bilo koju aktivnost koja nije dugoročno

održiva? možemo li proizvoditi i trošiti (nuklearnu i drugu vrstu) energije ili pak primjenjivati

genetski inženjering u najširem smislu poimanja i biti zadovoljni sa svijetom koji će iz toga

proizaći?. Ako je odgovor na ova pitanja "ne", tada je današnje rizično postupanje neodrživo.

4

Ovo može biti filozofijski apel odnosa sadašnjosti i budućnosti, ali nikako bez realnih uporišta

u aktualnoj zbilji.

Javne rasprave, istraživanja, apeli i političke odluke neminovno nas dovode do

regulacije ekoloških dobara. Ta, prvenstveno ekonomska, stimulacija u cilju regulacija okoliša

sve više nadilazi moralne pritiske kojima se ne osporava zamjetna moć djelovanja ekološke

svijesti, mada su moć sustavnih informacija od strane zagađivača i vladinih institucija te uloga

tehnologijskih promjena u sadašnjoj i budućoj kontroli zagađivanja nezamjenjivi. Međutim, s

motrišta funkcioniranja lokalne, nacionalne i globalne ekonomije naglašava se nužnost

rafiniranja regulacijskih mehanizam, kako bi bili pouzdani oslonac održivom razvitku sa što

manje ograničenja slobodnoj trgovini (minimalizacija trgovinskih restrikcija) ili pak

izazivanja drugih pogubnih posljedica (kao što je nestašica dobara u zadovoljavanju ljudskih

potreba). Očito je golemi izazov u traženju optimuma između dviju krajnosti: između

pretjeranog zagađivanja okoliša zbog nerazvijenih institucija ekološke regulacije u

proizvodnji ekonomskih dobara (s jedne strane) i korištenja ekološke regulacije kao barijera u

slobodnoj trgovini (s druge strane). Primjeri jedne i druge opcije u današnjem su svijetu na

djelu.

3. PONUDA INSTRUMENATA REGULACIJE

Pokriće troškova u održavanju zdravog okoliša u cijenama tržišnih dobara i usluga je

vrlo složen (težak) politički problem. Nasuprot sve šireg uočavanja problema okoliša i

načelnog podržavanja politike održivog razvitka u javnosti se još uvijek preferiraju očekivanja

da je to obveza države. Tu nisku spremnost za izravno snošenje troškova održivosti razvitka,

vlada može postupno usmjeravati na proizvođače i potrošače (zagađivače) prikladnim

politikama informacija i cijena, te nezaobilaznim procesom decentralizacije upravljanja i

odgovornosti za okoliš.

Funkcionalno je uređenje države, koja bi morala izražavati interese i potrebe

stanovništva, permanentan problem svih društava u povijesti. U današnjim je modernim

društvima, uz obrazovanje i informacije, naglašeno rasprostranjen pluralizam i trendovi ka

pojačanoj ulozi lokalnih aktera u upravljanju vlastitom sudbinom. Regionalne specifičnosti u

raspoloživosti gospodarskih resursa, gospodarstvenom i društvenom razvitku lokalnih

zajednica, otvaraju značajna pitanja i mogućnosti. Instrumenti i tehnike ublažavanja pritisaka

uključuju disperziju državne moći, tj. prijenos ovlasti sa središnjih na regionalne i lokalne

5

jedinice vlasti, podupirući izborne aranžmane suradnje među etničkim i svim drugim

interesnim skupinama. Decentralizacija je rasprostranjeni zajednički naziv svih tih procesa

disperzije državne moći, kojoj put utiru: tehnološki napredak; lakše utvrđivanje prioriteta na

lokalnoj i regionalnoj razini; primjereniji izbor i kontrola tehnologija, kolikoće i kakvoće

proizvodnji, cijena, te potrošnje dobara i usluga; rastuća odgovornost donositelja odluka;

kontrola donositelja i provoditelja svih, pa i odluka o upravljanju okolišem po načelu misli

globalno djeluj lokalno. Dodajmo tome javnu decentraliziranu odgovornost putem: institucije

izbora i reizbora, financijske kontrole, uravnoteženog proračuna s tvrdim ograničenjima,

financijskog izvješćivanja, kontrole oporezivanja i ubiranja naknada od korisnika

ugovaranjem, sporazumnih rješavanja sporova i drugih oblika kontrole. Jednako je tako bitna

javnost i transparentnost transfera od strane središnje vlasti lokalnoj vlasti radi izjednačavanja

ili smanjivanja međuregionalnih nejednakosti. Transferi koji nisu javno objavljeni mogu

podrivati i ugroziti pozitivne inicijative i očekivane koristi od decentralizacije. Slijedi: u

kreiranju i ostvarenju razvojne politike u civilnom društvu s naglašenom odgovornosti za

okoliš svoju riječ moraju imati građani, organizacije privatnog sektora, nevladine organizacije

i druge lokalne skupine. To sve građanima daje vjerodostojnost u: volji za participacijom u

upravljanju državom; javnom izražavanju mišljenja i potreba u okviru zakona; kompenzaciji

odsustva tržišta i posljedica za okoliš za najveći dio javnih i privatnih dobara i usluga

(smanjujući probleme informiranja i snizujući transakcijske troškove); te kompenzaciji dijela

manjkavosti državnog činovništva u služenju građanima i u interesu njihove kakvoće

življenja. Naravno, to se sve ne ostvaruje nimalo lako.

Na drugoj su pak strani moguće i zamke decentralizacije. Naime, kolikogod pažljivim

upravljanjem decentralizacija može osigurati povećanje djelotvornosti države prema lokalnim

preferencijama, poticaje lokalnom razvitku i višu lokalnu odgovornost, ona može dovesti i do:

gubitka makroekonomske kontrole od strane kreatora i nositelja središnje državne politike,

gubitka makroekonomske stabilnosti, preuzimanje zakonskih ovlasti od strane lokalnih stranki

i skupina, dalekosežnih regionalnih razvojnih razlika, do povećanja ekonomskih i socijalnih

tenzija, te do ozbiljnog narušavanja okoliša. Navedene su zamke obično posljedica:

potpadanja lokalne države pod utjecaj partikularnih interesa, zloporabe državne moći,

smanjene odgovornosti, te neprimjerene sposobnosti ili nesposobnosti obnašatelja lokalne

vlasti. To sve ukazuje kako je decentralizacija integralni dio šire strategije povećanja

djelotvornosti države i društva u totalitetu, te dio šireg procesa privatizacije, pluralizacije,

liberalizacije i drugih tržišnih reformi koje se provode u brojnim zemljama u svijetu.

6

Zakonodavstvo okoliša u Europskoj uniji dominantno propisuje naredbodavne i

nadzorne mjere, ali se sve više zahtjeva nužnost primjene ekonomskih instrumenata. U tom se

pravcu razvija ekonomija i politika okoliša zemalja OECD-a, čijim se mjerama oblikovanja i

primjene instrumenata nastoji prilagoditi i Hrvatska. No, mora se kazati da se uz pristup u

kojem ekološka vlast nalaže građanima da se ponašaju ekološki odgovorno, koristeći i

ekološko oporezivanje, a čime se želi nadomjestiti nesavršenost sustava cijena odnosno

ispravljanje nedostataka tržišta, sve više zagovara i primjenjuje dugoročni proces javnog

obrazovanja o održivom razvitku. Permanentnim obrazovanjem mijenja se javno mišljenje i

stvara samoregulirajuća snaga promjena u ponašanju ljudi radi poboljšanja okoliša. Ekološko

osposobljavanje pojedinaca, kako bi mijenjanjem svojih izbora u ekonomskim i ostalim

aktivnostima promicali održivi razvitak, i jest krajnja motivacija i cilj politike okoliša, tj

upravljanja održivim razvitkom.

Uglavnom su oblikovane tri skupine instrumenata politike okoliša (Klarer, Mcnicholas,

Knaus, 2000): :

(1) naredbodavno-nadzorni instrumenti, koji izravno reguliraju zabrane i dozvole u

proizvodnji i potrošnji dobara i usluga, te lokaciji ljudskih aktivnosti u totalitetu;

(2) ekonomski instrumenti izravne i neizravne regulacije (porezi, kazne, naknade,

subvencije i drugi oblici ekonomskih poticaja i opterećenja) upravljanja okolišem;

(3) dobrovoljni instrumenti proizašli iz spoznaje i htijenja proizvođača, potrošača i države u

promicanju ekološke ravnoteže, kao što su: integralno planiranje s naglaskom na održivi

razvitak, ekološka odgovornost proizvođača za vrijeme životnog vijeka proizvoda (može

se kombinirati s oporezivanjem životnog ciklusa proizvoda ili tehnologije proizvodnje),

sporazumi i mjere kontrole te ocjenjivanje stanja okoliša (razine zagađivanja), sustavi

informiranja javnosti o stanju i problemima okoliša (kombinirani s javnim moralnim

pritiscima).

4. EKONOMSKI INSTRUMENTI POLITIKE OKOLIŠA

U današnjem svijetu, kada je individualna sloboda jedna od najvećih društvenih

vrijednosti, nitko se ne bi podvrgao bilo kakvoj instituciji prisile, kad za to ne bi postojala

značajna potreba. Otuda nužnost ekonomske politike i politike okoliša u korpusu praktične

odnosno politike društva (slika 1).

7

Slika 1: Shema sustavnih veza ekonomske politike i politike okoliša

Politika Strukturna Politika poretka politika procesa

Prethodno je već pokazana nerazdvojna veza između gospodarstva i okoliša kao

njegove prirodne materijalne osnove. To je razlog da i između ekonomske politike i

politike okoliša neizbježno postoji dvosmjerna interakcija. Instrumenti koji se

upotrebljavaju za ostvarenje ciljeva ekonomske politike ostvaruju učinke na okoliš i

moraju biti usklađeni s politikom okoliša, i obrnuto istovrsni instrumenti se upotrebljavaju

usmjereni na ostvarenje ciljeva politike okoliša pri čemu nužno utječu na gospodarske

procese. Optimalni izbor instrumenata ostvariti će se kada se odabranim instrumentima u

određenoj situaciji najbolje ostvaruje glavni cilj, uz minimiziranje negativnih učinaka i

maksimiziranje pozitivnih sporednih učinaka. U prakticiranoj ekonomskoj politici nosioci

često izbjegavaju opisanu metodu izbora optimalnog instrumenta jer unaprijed preferiraju

(ponekad zbog vlastitih interesa ili udobnosti) točno određeni instrument. Obično se u

argumentiranju programa ekonomske politike i prijedloga zakona predviđeni instrument

prikazuje kao jedini mogući i izbjegava rasprava o alternativnim mogućnostima, pa se

često ekološka opravdanja i parole upotrebljavaju radi uvjerljivije argumentacije za

instrumente kojima se pravi ciljevi žele prikriti.

8

Ekonomika poduzeća

Ekonomika narodne privrede

Politika društva

Politika okoliša

Politika obrane i

javne sigurnosti

Ekonomske znanosti

Praktična politika

Ekonomska teorija

Ekonomska politika

Socijalnapolitika

Politika obrazovanja

U demokratskoj pravnoj državi djelovanje ekonomske politike i politike okoliša

(kao i svako drugo djelovanje države) u prvom redu mora poštivati ograničenja koja

propisuje ustav i važeći zakoni. Osim toga, u datom gospodarskom uređenju, zahvati

ekonomske i politike okoliša moraju poštivati pravila ponašanja i granice unutar kojih

neće biti poremećena osnovna načela i sposobnost funkcioniranja tržišnog mehanizma na

kojem se gospodarski sustav zasniva. Ograničenja autonomije nacionalnih vlasti proizlaze

i iz pripadnosti država supranacionalnim gospodarskim i političkim udrugama (npr. EU,

CEFTA), članstvima u međunarodnim institucijama i sporazumima (npr. MMF, UN,

WTO).

Instrumenti koji nositeljima ekonomske politike, a time i politike okoliša, stoje na

raspolaganju u slijedećem su prikazu razvrstani prema intenzitetu i neposrednosti

zadiranja u slobodu odlučivanja gospodarskih subjekata (Slika 2).

Slika 2. Klasifikacija instrumentarija ekonomske politike

Ekonomski se instrumenti upravljanja okolišem obično primjenjuju u područjima:

zaštite zraka, vode, odlaganja otpada, prometa, zaštite prirode i biološke raznolikosti,

prirodnih resursa (tla, šuma, poljoprivrednog zemljišta, rudnih bogatstava), proizvodnje i

uvoza tehnologije okoliša, općih poreza na okoliš, fondova okoliša (lokalnih, regionalnih,

nacionalnih, međunarodnih/nadnacionalnih).

Ekološko oporezivanje

Ekološkim porezima žele se korigirati, ublažiti ili ukloniti disekonomije, te druge

propuste i neuspjehe nereguliranog tržišta. Motivacija za njihovo uvođenje je u stvari

9

Instrumentarij ekonomske politike

institucionalni okvirni uvjeti

dogovori kodificiranje

moralni pritisak

neposredne gospodarske aktivnosti države

makroekonomsko upravljanje (npr. mjerama fiskalne politike kao što su porezi i subvencije)

neposredno reguliranje pojedinačnog gospodarskog ponašanja

potpune zabrane ili naredbe

količinsko stupnjevanje

prikladno ekološko upravljanje resursima. Pretpostavlja se, da će ekološki porezi u visini šteta

koje izazivaju određene ekonomske aktivnosti potaknuti zagađivače da ove štete uračunaju u

svoje proizvođačke i potrošačke odluke. Dakle, eksternalije (disekonomije) bi bile

internalizirane, rezultirajući s prikladnom kontrolom zagađivanja i ekoloških šteta. Krajnje

pojednostavljen teorijski pristup ekološkom oporezivanju prikazan je grafikonom 1. (Arnold,

1994: 221-223)

Grafikon 1

Korektivno ekološko oporezivanje

Rastućom funkcijom marginalnih društvenih troškova (MSD), mjere se troškovi

okoliša nastali zagađujućim emisijama od različitih uzročnika narušavanja ekološke

ravnoteže. Rastom emisija rastu marginalne društvene štete, uz pretpostavku da štete rastu

porastom razine emisija. Padajućom funkcijom marginalnih društvenih koristi (MB), mjeri se

"vrijednost" ekološke koristi bez poduzimanja skupih kontrola ili drugih aktivnosti za

smanjenje ekoloških šteta. Ukupne su emisije, u uvjetima odsutnosti regulacije, označene

točkom E0. Možemo uočiti, da su troškovi nadzora vrlo visoki kada su dopuštene emisije

jednake nuli (0), dok s rastom razine emisija marginalni troškovi nadzora padaju. Optimalna

je razina emisije označena točkom E*, u kojoj su marginalne društvene koristi (MB) jednake

marginalnim društvenim troškovima (MSD), što se postiže korektivnim oporezivanjem, tj.

primjenom poreza t*. Iz grafikona je također očito da visina marginalnih društvenih troškova

(MSD) bez nadzora (prikazana isprekidanom crtom, E0 - MSD), znatno nadmašuje visinu

troškova nadzora, 0 - t*, s kojima se postiže optimalna razina emisija ( prikazana

isprekidanom crtom, E* - sjecište funkcija MB, MSD). Dakle, razina emisija viša od E*,

10

uzrokovali bi više štete nego što su uštede na troškovima nadzora, dok bi se razinom emisije

nižom od E* izbjegle štete čija bi vrijednost bila manja od marginalnih izdataka (troškova) za

nadzor.

Ovaj tradicionalni pristup upravljanja održivim razvitkom iziskuje državnu regulaciju

optimalne razine emisija, budući da ne postoji uobičajena tržišna interakcija ponude i

potražnje između onih koji osiguravaju (nude) smanjenje emisija (u cilju njezine optimalne

razine) i onih koji zahtijevaju (potražuju) čist okoliš. Ako dakle država može posredovati

(intervenirati) i odrediti "korektivnu cijenu" za emisiju, tržišne bi interakcije trebale rezultirati

optimalnom razinom emisija. Ovo je, naravno, krajnje pojednostavljeno objašnjenje, koje je u

praktičnoj primjeni vrlo kompleksno. U svemu se ovome mora primjenjivati načelo zagađivač

plaća, pri čemu su ekološki porezi ispostava računa za ekološke štete.

Usprkos višedesetljetne potpore ekološkim porezima među ekonomistima, njihova je

privlačna snaga za kreatore ekonomske politike zamjetna tek u novije vrijeme. Međutim,

suvremeni su kreatori ekonomske politike naglašeno skloni tumačenju ekoloških poreza kao

izvora tako potrebnih državnih prihoda, više nego što su eksplicitni u prihvaćanju

kompleksnije motivacije ekonomske teorije. Čak su skloni i objašnjenjima kako bi se

ekološkim porezima smanjili drugi mučniji porezi. Tako se mogućnost namicanja poreznih

prihoda u procesima zaštite okoliša kreatorima ekonomske politike (prvenstveno u razvijenim

zemljama) čini neodoljivo izazovnom. Pa ipak se ovi pristupi u praksi još uvijek nedovoljno

primjenjuju. Jedan od razloga njihovog zaobilaženja u primjeni pripisuje se neznanju o

njihovu djelovanju i prednostima, ali i nekompetenciji (neodređenosti i kolebljivosti) legalne

vlasti u primjeni poticajnih sustava u području okoliša i poznatog načela zagađivač plaća.

Drugi se set uzroka pripisuje: sumnjama da se ekološkim porezima mogu zadovoljiti potrebe

praktične politike održivog razvitka; pristranim usporedbama o prednostima primjene drugih

regulacijski mjera; konfliktima u primjeni načela nepristranog ubiranja poreskih prihoda i

kompleksnih ciljeva politike održivog razvitka; konfliktima između praktične politike okoliša

i ciljeva korektivnog oporezivanja; te golemim praktičnim teškoćama u primjeni načela

pravičnosti uvođenjem korektivnih poreza. Očito je da uvođenje ekoloških poreza u

budućnosti može računati na širu i učinkovitiju primjenu ako se za regulatore i zagađivače

osiguraju veća realna očekivanja u poboljšanju okoliša od njihovog uvođenja u odnosu na

ostale oblike regulacije.

11

Ekološko ocjenjivanje životnog ciklus ekonomskih dobara (Environmental Life-Cyle

Assessment - LCA)

Jedna od zagovaranih ali i osporavnih metoda je ekološko ocjenjivanje životnog ciklus

ekonomskih dobara (Environmental Life-Cyle Assessment - LCA) (Arnold, 1994: 198-218) i

njihovo oporezivanje na temelju ekoloških utjecaja tijekom njihova vijeka uporabe i/ili nakon

odlaganja kao otpada. Ovom se metodom želi nadopuniti nesavršenost sustava cijena. To

proizlazi iz njezina cilja: utvrđivanja i kvantificiranja svih ekoloških šteta koje su povezane s

alternativnim proizvodima, uslugama i/ili proizvodnim procesima, koji se osiguravaju s

ekološkim karticama (markicama) upozoravajući tako potrošače i proizvođače da misle

globalno a djeluju lokalno. Time se utječe na mijenjanje njihovih kupovnih navika i

ponašanja k onima koji uzrokuju relativno manju ekološku štetu. To je, dakle, sustav

informiranja potrošača i proizvođača o potpunim ekološkim posljedicama izbora određenih

alternativa (proizvoda i djelatnosti), prepuštajući im da sami izaberu ekološki zdrave

(neopasne) alternative. Metoda je u praksi izuzetno složena, skupa (vremenski i financijski),

izuzetno zahtjevna u ustrojavanju i vođenju statističko-dokumentacijskih i informacijskih

sustava. Ako se želi utrošiti manje vremena i novca u njenoj primjeni raste njezina

nepotpunost i nepouzdanost. Uz golemi utrošak vremena i novca nikada ne daje apsolutno

potpune niti apsolutno pouzdane rezultate. Zato su neki skloni da je ocjenjuju beznadno

složenom, pogrešnom u praksi, s krajnjim ishodom rasipanja dragocjenih istraživačkih

resursa, čije su koristi neznačajne u odnosu na troškove. Sve je, dakle, moguće u teoriji, ali

njezina primjena u praksi stvara nevjerojatno velike probleme u prikupljanju podataka i još

veće teškoće u mjerenju ekoloških utjecaja, posebno neizravnih izvora zagađivanja. Gotovo je

najveći napor u primjeni LCA označavanje brojnih veza od sektora do sektora, te od

aktivnosti do aktivnosti određujući izravne i neizravne izvore ekoloških problema. Zbog

svega toga se, kao uzroci zaobilaženja ove metode u primjeni ekološkog oporezivanja

životnog ciklusa proizvoda i proizvodnih procesa, obično navode slijedeća ograničenja:

nemogućnost da ponudi samo jedan "pravi" odgovor, jer postoje brojne alternative u izboru

između dva proizvoda ili proizvodna (industrijska) procesa; ne postoji jedinstveni

kvantitativni niti kvalitativni pokazatelj u iskazivanju sadašnjih ekoloških šteta; s porastom

preciznosti metode raste njezina složenost i troškovi primjene, što je čini prohibitivno

skupom; više identificira ekološke probleme koji su "povezani sa" nego "uzrokovani sa"

određenim proizvodima i proizvodnim procesima što iziskuje pretjerano detaljne informacije;

potreba da se u analizi ispita porijeklo proizvoda i/ili proizvodnih procesa kroz mnogobrojne

12

povezane aktivnosti, utvrđujući koje su štete uzrokovane po svakoj točki (stavci), čini je

krajnje zamršenom i teškom.

LCA, dakle, zasada u praktičnoj primjeni ne osigurava uvjerljive rezultate na temelju

kojih bi se potrošači i proizvođači pouzdano mogli opredijeliti u bilo kojem izboru ekološki

povoljnijih alternativa. Ona za sada nipošto nije uvjerljivija od jednostavnijeg, jeftinijeg i

produktivnijeg tradicionalnog pristupa.

U tradicionalnom pristupu ekološka vlast (za razliku od LCA pristupa) nalaže

građanima da se ponašaju ekološki odgovorno. Ta obveza u biti više teži ispravljanju

nedostataka tržišta s ciljem odgovarajuće zaštite okoliša, nego korigiranju cijena prirodnih

izvora s ciljem izražavanja njihove pune vrijednosti. Ako je ekološka vlast uspješna u

izvršavanju svoje upravljačke funkcije utjecaja na okoliš svojom vjerodostojnošću posredno

određuje i pojedinačne cijene u korištenju resursa. Tako se vraća povjerenje u sustav cijena

bez kojeg je teško ostvarivati racionalne ekonomske, ekološke i druge izbore. U tom se

smislu, u očekivanju poboljšanja vjerodostojnosti i preciznosti metode LCA, ekonomska

politika koristi tradicionalnim pristupom primjene instrumentarija za očuvanje i poboljšanje

okoliša, tj. u promicanju održivog razvitka. Uspjehu ove politike doprinose i dopune sustava

nacionalnih računa s informacijama o promjenama nacionalnog prirodnog bogatstva i drugim

resursim u okolišu, kao što doprinose i stvaranju pouzdanijih osnova za poboljšanje metode

LCA.

Naravno, izazivanje ekoloških šteta i neprimjerena upotreba resursa mora ponukati

ekološku vlast na korištenje raznovrsnih raspoloživih regulacijskih i neregulacijskih pristupa

(instrumenata) u rješavanju nastalih problema zagađivanja. Ali, važno je znati da izravne

regulacijske mjere zabrana (npr. sječe šuma, upotrebe pesticida, određenih tehnoloških

postupaka, i sl.) u interesu zaštite okoliša, dovode do smanjenja ponude i porasta cijena

dobara i usluga na koje se te zabrane odnose. Jednako tako, brojni regulacijski pristupi u

promicanju održivog razvitka nisu svemoćni u rješavanju brojnih nacionalnih ekoloških

problema. Očito, za uspješno rješavanje nastalih ekoloških problema te nadzor i upravljanje

okolišem, nužan je slijed jasne definicije problema, primjereni razvitak i primjena regulacije,

sve do primjene neregulacijskih mehanizama. Kolikogod se znanost i politika često, s

razlogom ili bez njega, ne slažu u primjeni instrumentarija ekonomske i politike okoliša,

odgovorni su za "plovidbu zajedničkog broda" na kojem se nalazimo. Suradnja može biti

neugodna i teška, ali je neizbježna.

13

5. EKONOMSKI INSTRUMENTI POLITIKE OKOLIŠA U REPUBLICI

HRVATSKOJ

Hrvatska čini napore i ostvaruje rezultate u promicanju održivog razvitka sukladno

usvojenim svjetskim standardima, kako u institucionalnoj izgradnji tako i u praktičnoj

primjeni zaštite okoliša, ma kolikogod još pred nama stoje visokozahtjevni, od Republike

Hrvatske prihvaćeni a još neispunjeni, ekološki standardi međunarodnih svjetskih i

regionalnih integracija i institucija. Hrvatska jednako tako ima suradnju i aktivnosti s

institucijama međunarodnog okruženja. Naime, kao i sve europske zemlje u tranziciji, ona

mora u procesima približavanja i učlanjenja u EU izvršiti pravnu i političku prilagodbu svih

područja prema zahtjevima "acquis communautaire" i duhu EU Agende 2000, što se

naglašeno odnosi i na probleme okoliša.

Očuvanje prirode i ljudskog okoliša su među temeljnim vrijednostima koje je Sabor

ugradio u Ustav i Deklaraciju o zaštiti okoliša. Zaštita okoliša uređuje se prije svega zakonima

iz područja zaštite okoliša i propisima koji su temeljem njih doneseni te posebnim propisima

iz pravnog sustava čije pojedine odredbe uređuju određena pitanja zaštite okoliša iz svoje

nadležnosti. Ekonomski su instrumenti u odnosu na naredbodavne i nadzorne instrumente

slabije zastupljeni. Među oblicima ekonomskih instrumenata najzastupljenija je naknada.

Propisane su i primjenjuju se: korisničke naknade (za korištenje prirodnih resursa,

komunalnih usluga i sl.) i naknade za emisiju/ispuštanje onečišćujućih tvari kao što je

naknada za zaštitu voda. Propisani su i posebni porezi na određene proizvode čija je uporaba

štetna za okoliš kao što su naftni derivati ili duhanski proizvodi. Uvođenje poreza na dodanu

vrijednost po jedinstvenoj stopi dokinulo je prethodno diferenciranje koje je uvedeno 1994.

kada su od poreza na promet bili izuzeta ekološki "podobna" oprema i pakiranja. Time je

učinjen korak natrag u trendu kojim se krenulo, a posebni porezi (trošarine) kojima se

oporezuju proizvodi koji narušavaju okoliš uvedeni su s prvenstvenom namjenom što

izdašnijeg punjenja budžeta. Zadržana su jedino izuzeća od carine na neke vrste uvozne

opreme potrebne u zaštiti okoliša koje se ne proizvode u Hrvatskoj. Drugi poticajni

ekonomski instrumenti nisu nikad niti uvođeni, iako Zakon o zaštiti okoliša iz 1994 godine

predviđa uvođenje poticaja, izuzeća od poreza, carina i drugih državnih potraživanja na

osnovu posebnih zakona ili vladinih odluka, za upotrebu tehnologija i proizvodnju proizvoda

koji bi bili ekološki prihvatljiviji od dosadašnjih ili npr. za korištenje obnovljivih izvora

energije.

14

Novčane kazne također djeluju svojim ekonomskim aspektom na odvraćanje od

kršenja propisa, no tu se ipak radi o zakonima i propisima kojima se neposredno regulira i

ograničava ponašanje pojedinaca i gospodarskih subjekata, jer su po prvi puta osim kazni koje

propisuju posebni zakoni kao Zakon o vodama ili Zakon o šumama i sl., čak i krivičnim

zakonikom predviđene i zatvorske kazne za djela protiv okoliša.

Pored navedenih ekonomskih instrumenata čije uvođenje predviđa naš zakon, osobito

važnu ulogu u politici okoliša trebao bi imati Fond zaštite okoliša, čije osnivanje je u tijeku.

Ne ulazeći u širu analizu primjene pojedinačnih instrumenata, mora se istaknuti da je

dosada primjena ekonomskih instrumenata, ne samo u Hrvatskoj i ostalim tranzicijskim

zemljama već u i u razvijenima, još uvijek više dopunski nego temeljni oblik upravljanja

okolišem. Moglo bi se kazati da je dosada više učinjeno na teorijskom pristupu u traženju

sofisticiranih metoda upravljanja održivim razvitkom nego na njihovoj primjeni. Što više,

klatno se regulacije više njiše prema klasičnim metodama naredbi i nadzora nego prema

sofisticiranim metodama ekonomskih znanstvenika. To samo ukazuje na goleme napore koji

stoje pred odgovornim nositeljima upravljanja održivim razvitkom u cilju traženja i sve šire

primjene troškovno-osjetljivih tržišnih pristupa umjesto dosadašnje dominantne primjene

naredbodavnih i nadzornih instrumenata.

6. SUMARNE PORUKE

Proizvodnja dobara i usluga u traganju za ekonomskom ravnotežom izazivaju vrlo

ozbiljne debalanse u okolišu. Zbog toga su troškovi održivog razvitka nezaobilazne

strukturne varijable na koje se utječe metodama regulacije upravljanja okolišem. Uz dosada

tradicionalne naredbodavne i nadzorne metode regulacije, sve više se prakticiraju ekonomski

instrumenti u promicanju održivog razvitka. Oni se temelje na već poznatim i isprobanim

regulacijskim instrumentima iz područja ekonomije, uz regulacijsko rafiniranje primjereno

agensima u proizvodnji i potrošnji dobara i usluga. Ipak, poboljšanja su, tamo gdje su

ostvarena, uslijedila pojačanom regulacijom i nadzorom, ali i spremnošću privatnog i javnog

sektora na povećano uvažavanje ekoloških posljedica od njihove ekonomske aktivnosti. To

ukazuje na mogućnosti pozitivnog djelovanja i povećava očekivanja za stalno poboljšanje

kakvoće okoliša. Razumljivo, i dalje ostaje naglašeno čvrsta obveza domaćinstava

(pojedinaca), privatnog i javnog proizvodnog sektora i države da primjere svoje ekonomske

aktivnosti suvremenim sve zahtjevnijim standardima u poboljšanju okoliša. To istovremeno

15

pred tvorce javne politike postavlja permanentne izazove u istraživanju i primjeni

sofisticiranih metoda regulacije, tražeći više rješenja u troškovno-osjetljivim tržišnim

pristupima nego u konvencionalno naredbodavnim i nadzornim intervencijama. Međutim,

naglašena je javna zaštita okoliša dovodila dosada više do rastuće tendencije oblikovanja

politike i primjene metoda procjena utemeljenih na prikazivanju želja, nego do cjelovitih i

temeljitih (posebno kvantitativnih) analiza. Čini se da je u traženju rješenja ovih problemima

više učinjeno na teorijskom pristupu sofisticiranim metodama upravljanja održivim razvitkom

nego na njihovoj stvarnoj primjeni. Možemo kazati da se još uvijek klatno regulacije više

njiše prema klasičnim (tradicionalnim) metodama nego prema sofisticiranim prijedlozima

ekonomskih znanstvenika.

Zasada su ekonomski instrumenti više dopuna tradicionalno naredbodavnim i

nadzornim instrumentima, više su teorijski osmišljavani nego u praksi primjenjivani. Uz to se

više tretiraju kao izvor prihoda proračuna samo dijelom s namjenom za zaštitu okoliša, nego

što su postali snažne samopodrazumjevajuće varijable unutrašnje ekonomske i tržišne

strukture bez vanjskog nametanja. To je paradoks narasle svijesti i definitivno plebiscitarnog

prihvaćanja smisla i nužnosti opstanka u terminima održivog razvitka (s jedne strane) i još

uvijek pomalo zakržljale pojedinačne, kolektivne i globalne svijesti da je dežurni

naredbodavac i nadzornik u provođenju opredjeljenja lokalna, nacionalna i nadnacionalna

vlast (s druge strane). To ujedno ukazuje kako je tržišna internalizacija koristi, kao posve

normalno ekonomsko ponašanje, suprotstavljena internalizaciji troškova okoliša u proizvodnji

dobara i usluga, pa se zato (ova potonja) mora provoditi (internalizirati) više netržišnim nego

tržišnim metodama. To nas upozorava koliko još moramo uporno raditi na teorijskom

osmišljavanju i praktičnoj primjeni sofisticiranih ekonomskih instrumenata internalizacije

troškova očuvanja dinamičke ekološke ravnoteže po načelu "zagađivač plaća" i "korisnik

plaća". Isto tako prihvati li se pojačana odgovornost lokalnih aktera u upravljanju vlastitom

sudbinom po načelu misli globalno djeluj lokalno, oni moraju biti i spremni za novu ulogu u

kreiranju i ostvarenju razvojne politike i politike okoliša. Agenda 21, ključni dokument

Summita u Riu 1992. godine naglašava značaj upravo učenja i znanja za stvaranje sposobnosti

pojedinaca i institucija za održivi razvitak. Najbolji način za stvaranje potrebnih sposobnosti

je da se ostvari okruženje u kojem se lokalnom znanju omogućava da se razvija i doprinosi

globalnom znanju istovremeno apsorbirajući i dograđujući globalno znanje. Sposobnost

društva da iznutra rješava probleme i inovira se predstavlja ključ održivog razvitka. Takav

ambiciozni pristup može se predstaviti postojanjem četiri vrste kapitala koje je potrebno

16

akumulirati, reproducirati i kombinirati da bi se osigurala održivost (prema Johnson - Lundvall,

2000: 5).

Resursi za razvitak Resursi koji se lakše

stvaraju i prenoseResursi koje je teže stvarati

i prenositi

Opipljivi resursi Proizvodni kapital Prirodni kapital

Neopipljivi resursi Intelektualni kapital Društveni kapital

Dijagram pokazuje da je ekonomski rast suočen s dvostrukim izazovom u pogledu

održivosti jer je preduvjet očuvanja opipljivih resursa vezan uz očuvanje i unapređivanje

neopipljivih. Razvojna strategija koja je usmjerena samo na proizvodni i intelektualni kapital

nije održiva, no isto tako pokušaji da se prirodni kapital kao osnova proizvodnog kapitala

zaštiti izvana bez da to predstavlja trajni dio društvenog kapitala osuđeni su na neuspjeh.

Društveni kapital su neformalna pravila, zajedničke vrijednosti i veze među ljudima koji im

omogućuju zajedničko djelovanje. To je ljepilo koje zajednicu održava na okupu i razlikuje je

od skupa sebičnih pojedinaca koji gledaju samo vlastitu korist u kratkom roku makar i na

štetu drugih članova danas ili u budućnosti. Kumulativno učenje društva reflektirano u kulturi

i shvaćanjima kako svijet funkcionira upravlja ljudskim interpretacijama ekonomskih i

političkih problema i šansi. Društveni se kapital ne može izgraditi preko noći, ali napori

promicanja ekoloških vrijednosti i znanja na dugi rok mogu odlučiti o učincima regulacijskih i

ekonomskih mjera te o održivosti gospodarstva i ljudske zajednice u cjelini.

Konačno: Gospodarstvene aktivnosti duboko su ukorijenjene u problemu okoliša.

Upravljanje je usmjereno na ostvarenje ravnoteže između okoliša, ekonomije i drugih

društvenih ciljeva. Suštinsko pitanje problema okoliša jeste poželjno ponašanje proizvođača i

potrošača u proizvodnji i potrošnji dobara. Zato na relaciji gospodarstvo - okoliš i jesu trajni

izazovi i pitanja koja traže odgovore, kao što su: pobude zagađivanju okoliša, troškovi

otklanjanja zagađenosti, društveni dobici od kontrole zagađivanja, ravnoteža između troškova

i dobitaka od kontrole, te oblikovanje primjerenih regulacijskih mehanizama za

uravnoteženje troškova i dobitaka.

17

LITERATURA

1. Arnold, Frank S.: Economic Analysis of Environmental Policy and Regulation, John, Wiley & Sons,

New York, 1994.

2. Europe’s Environment, European Environment Agency, Copenhagen, 1995.

3. Johnson, Bjorn; Lundvall, Bengt-Ake (2000): Promoting innovation systems as a response to the

globalising learning economy, Local Productive Clusters and Innovations Systems in Brazil: New

industrial and technological policies, Rio de Janeiro http://www.ie.ufrj.br/gei/DocsBl1/Johnson%20e

%20Lundvall.doc (27.12.2001.)

4. Klarer J, Mcnicholas J, Knaus E-M: Sourcebook on Economic Instruments for Environmental Policy

Central and Eastern Europe, The Regional Environmental Center for Central and Eastern Europe,

Szentendre, Hungary, 2000.

5. Kolstad, Charles D.: Environmental Economics, New York, Oxford University Press, 2000.

6. Mrnjavac, Željko: Osvrt na sadržaj, oblike i ulogu ekonomske politike, GospodarstvoIstre, Vol. 10, br. 2,

1997.

7. Papafava M.: Osnivanje Fonda zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj, Privredna i kretanja i ekonomska

politika, br. 85/2000.

8. Papafava M.: Primjena ekonomskih instrumenata u zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj, Gospodarski

marketing i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb, 2000.

9. Pašalić Ž.: Osnove hrvatske gospodarstvene infrastrukture, Ekonomski fakultet Split, 1999.

10. Pašalić Ž: Ekonomski aspekti upravljanja održivim razvitkom, u Zbornik radova, I dio, Osmo

međunarodno znanstvenosturčno savjetovanje HZDP "Promet i održivi razvitak", Opatija, 2000, str. 15-19.

11. Power Thomas M.: Environmental Protection and Economic Well-Being: The Economic Pursuit of

Quality, M. E. Sharpe, Armonk - New York, 1996.

12. Vogel D.: Trading Up: Consumer and Environmental Regulation in a Global Economy, Harvard

University Press, Cambridge (Massachusetts) - London (England), 1995.

18

DEVELOPMENT AND ENVIRONMENTAL POLICY

(Perceptions - Promises - Enforcement)

SUMMARY

In search for dynamic balance of economic activities developmental and economic

policies are faced with environmental disruptions. We are becoming increasingly aware that

environment is a luxury. Promises of sustainable developmnent are kept anaemically and with

delays. Market does not willingly recognise our perceptions. Environmental policy, which is

essentially management of development quantity and quality, is adding direct and indirect

forms of enforcement to the existing ethical pressures. It is obvious that environmental

disruptions are caused by economic activities. Environmental costs are integrated into

development costs and should be addressed to producers and consumers of goods and

services. If that is so, then we have to reach for economic instruments from the "arsenal" of

development and economic policies.

19