R. Scott Bakker - Rasudno Oko - Aspekt Car

[email protected] 1

[email protected] 2

R. SCOTT BAKKER Rasudno oko

Aspekt-CAR,

KNJIGA PRVA

Rickyju - prijatelju i bratu

[email protected] 3

Tko ste vi, obini ljudi, da prigovarate Bogu ? Zar da stvorenje pita Stvoritelja: "Zato si me uinio ovakvim?"Kada lonar od istoga grumena gline naini vreve, nema li pravo jedan od njih namijeniti plemenitoj, a drugi neplemenitoj uporabi?

POSLANICA RIMLJANIMA 9:20-21

Pismo

Uzvieni Ministre, presvijetli, mnogo vam dana elim.

Je rpoinie grijeh raskola, zakopani su do vrata po drevnome obiaju, a u lica im je bacano kamenje dok nisu prestali disati. Tri mukarca i dvije ene. Dijete se pokajalo, pa ak i proklelo vlastite roditelje u ime Aspekta-Cara. Svijet je izgubio pet dua, ali Nebesa su dobila jednu, slava budi Bogu svih Bogova.

to se teksta tie, bojim se da je Vaa zabrana stigla prekasno. Kao to ste i sumnjali, rije je o svjedoanstvu Prvog svetog rata kako ga je vidio prognani Uenjak, Drusas Achamian. Uistinu, ruka mi drhti od pomisli da u reproducirati njegove podle i odvratne tvrdnje, ali budui da je izvorni tekst ve progutao plamen, ne vidim drugoga naina da udovoljim Vaem zahtjevu. Posve ste u pravu: Hereza je rijetko pojedinana u svojoj biti ili uincima. Kao i kod bolesti, valja prouiti devijacije i pripraviti lijek da ne bukne u jo zaraznijem obliku.

Saetosti radi, ograniit u svoj prikaz na one pojedinosti koje bilo izravno bilo neizravno proturjee doktrini i svetome pismu. U svojem tekstu, Drusas Achamian tvrdi:

I.) Daje imao spolni odnos s naom Svetom Caricom dan uoi trijumfa Prvog svetog rata protiv poganih Fanimljana u Shimehu.

II) Daje saznao odreene tajne o naem Svetom Aspektu-Caru, izmeu ostalog: Da On nije inkarnacija Boga svih Bogova ve sin Dunvanjana, tajne sekte posveene svladavanju svih stvari, tjelesnih i duevnih. Da nas On nadilazi ne onako kako bogovi nadilaze ljude, ve onako kako odrasli nadilaze djecu. Daje Njegova zaudunvanska interpretacija inritizma tek orue, sredstvo manipulacije narodima. Da nas je neznanje uinilo Njegovim robovima.

(Moram priznati da me ovo najvie uznemirilo, jer iako sam oduvijek znao da rijei i dogaaji, ma koliko sveti, uvijek podlijeu izopaenim interpretacijama, nikada prije nisam razmiljao o tome kako uvjerenja vladaju naim postupcima. Jer kao to ovaj Achamian pita, ako svi ljudi tvrde da su pravedni, a tvrde, tko moe prosuditi koji od njih tvrdi istinito? Uvjerenost, vjera do smrti onih koje aljem s ovoga svijeta sada me zabrinjava, toliko je izdajstva u dokonom intelektu.)

III.) Da je rat naega Svetog Aspekta-Cara za spreavanje uskrsnua Ne-Boga la. Istinabog, ovo je samo implicirano, budui da je tekst oito pisan prije Velike kunje. No injenica da je Drusas Achamian neko bio Uenjak Mandata, i time proklet snovima o Prvoj apokalipsi, ini njegove sumnje neobinima. Ne bi li takav ovjek klicao dolasku Anasurimbora Kellhusa i njegovu ratu za spreavanje Druge apokalipse?

Ovo je suma onoga to sam upamtio. Izloen ovome svetogru, razumijem zato je Vaa zabrinutost tako duboka. uti da je sve to smo

pretrpjeli i cijenili posljednjih dvadeset godina la, dovoljna je povreda. No uti to iz usta ovjeka koji ne samo daje hodao s naim Gospodarom od poetka nego ga je i poduavao? Ve sam naruio pogubljenje svojeg sluge, iako zbog toga tugujem, jer je itao tekst na moj nalog. Sto se mene tie, ekam Vau zakljunu presudu. Niti molim niti oekujem Vae pomilovanje. Na je usud da trpimo posljedice svojih djela, bez obzira na pobonost naih namjera.

[email protected] 4

Neka oneienja ne iziskuju krpu nego no; prihvaam to i razumijem. Grijeh je grijeh.

PROLOG

Kad ovjek ima nevinost djeteta, nazivamo ga budalom. Kada dijete ima lukavost ovjeka, nazivamo ga nemani. Kao i ljubav, znanje ima svoju sezonu.

AJENCIS, TREA ANALITIKA UUDI

Jesen, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), '(Duga strana"

Rog odjekne dugo i samotno pod kronjama ume. Ljudski rog. Na trenutak sve je tiho. Grane se u lukovima proteu preko bahatih visina, a velika debla prijete prazninama ispod njih. Zasjeene mladice prekrivaju meuprostore. Neka vjeverica cvili u znak upozorenja iz polumraka isprepletenih grana. vorci se razlete u kiljavo nebo.

Doli su, svjetlucavi na trakama sunca i sjene. Tre s gnjevom parenja, zavijaju s gnjevom parenja, kroz raslinje koje iba po njima, u utoite dubina.

Roje se po izdignutim padinama, koracima u zrak diu lie i zemlju. Razdvajaju se oko debala, zasijecaju koru otricama rupiastim od hrde. Njue nebo svojim uskim nosovima. Kad se namrte, njihova bezizraajna i prelijepa lica stiu se poput izguvane svile i postaju izrazi prastarih ljudi proizalih iz brakova u bliskom srodstvu.

Srankovi. Nose titove od lakirane ljudske koe. Na sebi imaju prsne oklope poploene ljudskim noktima i ogrlice od ljudskih zubi.

Daleki rog ponovno se oglasi i oni zastanu, opaka uskomeana rulja. Meu sobom teku rijei. Dobar dio njih stopio se s grmljem i grabi hitro poput vukova. Ostali nateu prepone u iekivanju. Krv. Osjeaju miris ljudske krvi.

Crno sjeme trca po tlu ume. Ugaze ga u blato. Likuju od njegova smrada. Izviai se vraaju i njihovo avrljanje budi u ostalima drhtaje i grenje. Toliko je vremena prolo otkad su

utaili svoju lakomu glad. Toliko dugo otkad su kleknuli na oltar trzavih udova i ucviljenog mesa. Vidjeli su uspaniena lica. Vidjeli su krv kako iklja, otvore nainjene noem.

Tre i plau od sree. Doavi na vrh niskog grebena, ugledaju svoj plijen kako hita podnojem prelomljene stijene i pokuava

se probiti na drugu stranu gudure koja se kao nekim udom otvara nekoliko stotina koraka dalje. Srankovi zavijaju i cvokou zubima, jure u podivljalim redovima niz padinu, proklizavaju po liu, mlate nogama u dugakim skokovima. Tlo dodiruju na ravnome mjestu, jagme se, tre sa arenjem u istrunutim hlaama, gledaju meke Ljude kako se okreu samo nekoliko koraka od njih, lica zamamnih poput bedara, i dolaze sve blie i blie, gotovo u domaaj maeva kojima bezglavo zamahuju

Ali tlo! Tlo! Propada pod njima poput lia baenog u nebo! Deseci njih usisani su s vriskom u tminu. Ostali se hvataju i guraju u pokuaju da se zaustave eda bi se u

njih uz ciku zabila njihova pomahni-tala braa. Krici im se stiavaju dok se strmoglavljuju u skriveno drijelo, jedan po jedan naglo uutkani. Odjednom je sve nesigurno, sve prijetnja. Ratna povorka blebee od straha i frustriranosti. Nitko se ne usuuje pomaknuti. Prevrui oima, zure puni poude i bojazni...

Ljudi. Okorjela aica juri kao magijom po tlu ume. Bacaju se meu Sranko-ve visoko uzdignutih i zamahnutih

maeva. titovi pucaju. Poluraspadnuto eljezo savija se i lomi. Udovi i glave lete u lukovima svjetlucave krvi.

Ljudi riu i urlaju, zakucavaju ih u zemlju, sijeku ih u trzavi rasap.

[email protected] 5

"Skalperu!" povikne usamljeni putnik. Glas mu je hrapav kao u starog asnika. Odjekne gudurom, lako ujan kroz huanje brzaca na vodi. Kao jedan, mukarci uzvodno ustanu i pogledaju u njegovu smjeru.

Kao ivotinje, pomisli on. Ravnoduan prema njihovim pogledima, on se nastavi paljivim koracima probijati preko varavog

kamenja, ljapkajui kroz vodu svakih nekoliko koraka. Proe pokraj jednog Sranka, bijelog poput utopljene ribe, koji je plutao licem prema dolje u prozirnoj crvenoj lokvi. Putnik pogleda gore prema mjestu gdje su stjenke gudure stisnule nebo u zalutali prorez. Drvee je srueno preko otvora pa izgleda kao grede za improvizirani svod od mladog drvea i tapova, prekriven liem. Nebo je jarko bljestalo kroz brojne rupe. Lie je jo uvijek treperilo dolje u jednolinom slapu. Ako je brojnost nepominih tijela razbacanih i nagomilanih oko stijena ikakav pokazatelj, bila je to vrlo uinkovita stupica. Rijena je pjena na mjestima ikljala u ruiastoj i ljubiastoj boji.

Veina ljudi vratila se na posao, no trojica su ga i dalje oprezno gledala. Nije uope sumnjao da je onaj kojeg trai jedan od njih. Putnik se dovue meu njih. Smrad probuenih iznutrica zagoravao je miris vode i ispranog kamena. Veina skupine prebirala je po mrtvim Sran-kovima. Tijela su bacali s drugih tijela. Razbijene glave izvlaili su iz vode. Noevi su bljeskali. Bilo je svaki put isto: utini, prepili, pokosi, a onda na sljedeeg. Utini, prepili, pokosi - stalno ispoetka. Krpa koe odsjeena je s vrha glave svakoga od njih.

Blizu njega, mladi je galeotski maevalac ispirao malu hrpu skalpova. Isplahnjivao ih je pa prostirao, sjajne i masno bijele na suhom kamenu. Svaki je primjerak tretirao s apsurdnom panjom, kao to bi slaboumna osoba postupala sa zlatom - to su skalpovi manje-vie i postali u Visokom srednjem sjeveru. Iako je Aspekt-Car snizio svetu premiju, jedan je skalp kod potenih meetara jo uvijek donosio cijeli srebrni kellik.

Svi su bili iznimno svjesni njegova dolaska, putnik je znao. Samo su se pravili da im je svejedno. Obino se s doljacima susreu samo kad otpjeae na jug do meetara, krcati tavljenim skalpovima koji im se privreni klatare na konatim uzicama. Ovaj posao, posao sakupljanja i brojenja, bio je najmanje muevan dio njihova zanata. Bila je to njihova radnika tajna.

Bio je to i smisao. Gotovo je jedanaest godina prolo otkad je Aspekt--Car proglasio isplatu premija za srankovske skalpove, prije nego to je zavrio zadnji od Ratova za ujedinjenje. Premiju za Srankove raspisao je zbog toga to ih je bilo tako mnogo. Premiju za skalpove raspisao je jer ih njihova elavost ini izrazito srankovskima. Ljudi poput ovih, putnik je pretpostavljao, bili bi mnogo sretniji da mogu loviti neto to nije toliko raspoloeno ubijati njih zauzvrat - kao ene i djecu, recimo.

I tako su poele skalperske godine. U tom su se razdoblju nebrojene tisue odvukle u sjevernu divljinu, ekspedicija za ekspedicijom, odlune

zaraivati kao Skalpoi. Veina ih je poginula u nekoliko tjedana, nooni koji

su uili, koji su bili lukav/jneprijatelj, prosperirali su. A neki - rijetki - uli su u legendu.

ovjek kojeg je putnik traio stajao je na okruglom kamenu i promatrao ostale kako rade. Prepoznao ga je po zagrienoj odanosti tradicionalnoj nonji svoje kaste i naroda: plisiranoj ratnikoj suknji, punoj sivih i crnih mrlja i izbuenoj rupama; prsnom oklopu s hravim ljuskama uivenim u natrulu kou; stoastoj kacigi svinutoj prema otraga poput ovnovog roga. Izgledao je kao sablast iz nekog drugog vremena. Drugi ovjek, ije je lice bilo skriveno pod crnom kapuljaom, sjedio je tri koraka iza njega, nagnut naprijed kao da se napree uti neto u ambijentalnom umu vode. Putnik je naas zurio u njega, kao da pokuava procijeniti neku osebujnost, a onda vrati pogled na prvog ovjeka.

"Traim jednog Ainonjana", ree on. "ovjeka kojeg nazivaju eljeznom Duom." "To bih bio ja", odgovori uspravni mukarac. Lice mu je bilo tetovirano minkom kakvoj su njegovoj

zemljaci skloni. Crne crte oko oiju. Ljubiaste usne. Njegov pogled nije ni optuivao ni ispitivao, nego je ostao blag kao u ubojice koji se dosauje. Nezainteresiran.

"Veterane", ree putnik i nakloni se glavom da mu ukae duno potovanje. Izostanak ispravnog pozdrava i tovanja preivjelome iz Prvog svetog rata nije mali prijestup.

"Kako ste nas pronali?" upita ovjek na svojem materinjem jeziku. Iz kadenci njegova glasa bilo je oito da prezire govor, da jednako ljubomorno uva svoj glas kao i svoje ene ili svoju krv.

Putnik nije mario za to. Ljudi cijene to god im odgovara.

oni koji su uili, koji su bili lukav/Jfcj'ednaktf^rnilosrdni kao i njihov

[email protected] 6

"Mi svakoga naemo." Jedva zamjetno kimanje. "Sto elite?" "Vas, skalperu. elimo vas." Ainonjanin se osvrne prema svojem zakukuljenom prijatelju. Nisu izmijenili ni rije, samo nedokuiv

pogled.

Kasna jesen, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Momemn

Ljudi uvijek pokuavaju sakriti ono to je loe i prosjeno u njihovim naravima. Zbog toga uvijek govore o vukovima ili lavovima, ili ak zmajevima, kad se usporeuju sa ivotinjama. No najvie, zakljui mali djeak, slie poniznoj bubi. S trbuhom na podu. Lea pogrbljenih prema svijetu. Oiju slijepih za sve osim za mali krug neposredno ispred njih.

Nakon to je njegovo Preplavljivanje zavrilo, Anasurimbor Kelmomas uao je u granitnoj sjeni, nagnut meu koljena da bolje vidi kukca koji trkarao po drevnom podu. Jedan od velikih kotaa sa svijeama beumno je visio gore izmeu stupova, no njegovo je svjetlo bilo tek mutan sjaj na bubinim klimavim leima. Drei se za koljena, Kelmomas mugne naprijed, zadubljen u siune zemaljske napore insekta. Unato tmurnoj umi stupova iza njega, zbor glasova zvuao je kao da je jednako blizu kao i njegove brojne sjene, dok je pjevao himne kojima je uokvirivao neumjerenije odjekivanje Hramske molitve.

Sveti Boe svih Bogova, Koji hoda meu nama, Bezbrojna su tvoja sveta imena...

"Pokai mi", apne Kelmomas bubi. "Vodi..." Zajedno su odlutali u dublje krajeve Allosiuma, gdje su samo tokice hramskih zavjetnih svijea

osvjetljavale polumrak. Buba se uzverala oko isklesane baze stupa, ostavivi za sobom tragove koji su nalikovali na avove na krpi praine - tragove koje je Kelmomas unitio svojom malom nogom u sandali. Uskoro su doli do najdalje lae Foruma, gdje su idoli Stotine Bogova boravili u svojim ukraenim niama.

"Kamo ide?" promrmlja on, nasmijeen. Vidio je na trenutak maglicu svojeg daha na hladnom zraku, ispuhnuo dva izdaha samo da razmisli o vlastitom disanju - nezemaljskim dokazom materijalnog ivota. Naslonio je obraz na hladne ploice i zurio u prostranu ravninu lae. Ocaklina keramike umirivala mu je kou. Posve nesvjesna da je promatra, buba nastavi put, propadajui u fuge izmeu plavetnih ploica i izlazei iz njih. Kelmomas ju je gledao kako se muno probija prema nacerenoj planini koju je predstavljao idol Ajoklija, njegova etverorogog Brata.

"Lopov?" U usporedbi s onima svoje brae i sestara, Ajoklijev je oltar bio siromaan kao obogaljeni valja sukna.

Ploice na podu zaustavile su se pred njegovim pragom. Kamen koji je omeivao niu bio je gol, osim niza zareza urezanih u desni stup. Idol - rogati mali debeljko koji ui kao nad nonom posudom - nije bio mnogo vie od igre sjene i svjetla koje je dolazilo iz barunaste tame. Bio je isklesan iz crnog diorita, ali bez dragulja u oima i srebrnih noktiju kojima se ak i Yatwer mogla podiiti. Ukoen senzibilitetom nekog odavno mrtvog majstora, njegov se izraz lica Kelmomasu inio nevjerojatnim, ako ne i posve neljudskim. Kesio se kao majmun. Reao kao pas. Zurio kao djevica oroena pogleda.

I k tome je promatrao bubu kako trkara u njegovu tmurnu odaju. Mladi Carski Princ skoi u tijesnu niu i pritom se sagne iako su ukrasni svodovi sezali visoko iznad

njegove glave. Zrak je mirisao na loj, pranjav kamen i neto bakreno. Nasmijei se isklesanome Bogu, vie kimne nego se nakloni, a onda zauzme manje-vie isti poloaj i une nad svoj bezuman predmet pokusa. Voen nekim neobjanjivim hirom, prikuje bubu kaiprstom na zrnati pod. Migoljila se poput malog automata pod njegovim prstom. Drao ju je na trenutak i uivao u njezinoj nemoi i svjesnosti da je u bilo kojem trenutku moe zgnjeiti kao trulu sjemenku. Zatim joj drugom rukom otkine dvije noice.

"Gledaj", proape nasmijanome idolu. Njegove oi zurile su dolje, bezizraajne i buljave.

[email protected] 7

Podigne ruku, prstiju ispruenih u dramatinom zamahu. Buba se jagmila u sjajnoj panici, ali je strijela njezine putanje bila svinuta pa je strugala u krugove, iscrtavajui male ovale pod idolovim stopalima odsjeenih prstiju. Krug za krugom.

"Vidi?" usklikne on Ajokliju. Zajedno se nasmiju, dijete i idol, dovoljno glasno da zague zbor glasova koji bajaju.

"Svi su oni takvi", objasni mu. "Samo ih treba prignjeiti." "Prignjeiti to, Kelmomase?" upita dubok enski glas iza njega. Majka. Neki drugi djeak bi se prepao, ak i posramio, kad bi ga majka uhvatila u ovakvoj situaciji, no ne i

Kelmomas. Unato stupovima i glasovima koji su je zasjenili, cijelo je vrijeme znao da je ondje i slijedio je njezine utogljene korake (iako nije znao kako) u kutu svoje due.

"Jesi li gotova?" usklikne on i okrene se. Slukinje su je naminkale u bijelo pa je izgledala kao statua pod naborima grimizne halje. Oko struka je imala pojas na kojem su bili urezani kvranejski motivi. Ukras za glavu sa zmijama od zada uokvirivao joj je obraze i nametnuo red njezinoj bujnoj crnoj kosi. No ak i ovako preruena izgledala je kao neto najljepe na svijetu.

"Sasvim gotova", odgovori Carica. Nasmijei se i potajice zakoluta oima, pokazujui mu da bi radije obasipala ljubavlju svojeg naprednog sina nego amila u drutvu sveenika i ministara. Toliko toga to radi, Kelmomas je bio svjestan, radi samo forme radi.

Ba kao i on - samo ni priblino tako dobro. "Vie voli biti u mom drutvu, je li tako, mamice?" Izrekao je to kao pitanje iako je znao odgovor; zabrinjavalo ju je kad je naglas itao kretnje njezine

due. Nasmijeena, ona se nagne i prui ruke. On padne u njezin mirhom namirisani zagrljaj i duboko

udahne njezinu toplinu koja gaje obujmila. Njezini prsti prolazili su mu kroz razbaruenu kosu, i on pogleda gore u njezine nasmijeene oi. Izgledala je kao da ak i tako daleko od lustera sa svijeama sjaji. Naslonio je obraz na zlatne ploice njezina pojasa i grlio je tako vrsto da su joj suze navrle na oi. Nikad nije postojala takva zvijezda vodilja. Nikad nije postojalo takvo utoite.

Mamica... "Doi", ree ona i povue ga za ruku kroz galeriju stupova. On poe za njom, vie iz privrenosti

nego poslunosti. Osvrne se i dobaci jo jedan pogled Ajokliju, sa zadovoljstvom vidi da se jo uvijek smije maloj bubi koja trkara u krugove pod njegovim nogama.

Drei se za ruke, hodali su prema prorezima bijele svjetlosti. Pjesma je utihnula u gakanje priguenih glasova, i zamijenila ju je dublja, opasnija rezonanca - koja je podrhtavala kroz sami pod. Kelmomas stane, odjednom nespreman napustiti prasnu i kamenu tiinu Allosiuma. Ruka njegove majke napela se kao ue iza nje; njihovi isprepleteni prsti se razdvoje.

Ona se okrene. "Kel? to je bilo, duice?" S njegova gledita bila je okruena prugom bijelog neba koja je sezala vie od bilo kojeg stabla.

Izgledala je kao tek dim ispod nje, poput neega to bi propuh mogao rastvoriti i otpuhati. "Nita", slae.

Mamice! Mamice! Ona klekne pred njega, lizne jagodice prstiju, koje su bile ruiaste boje dlana i u kontrastu s

bijelom bojom kojom su joj bile premazane nadlanice, i pone mu popravljati frizuru. Svjetlo je treperilo po filigranu njezinih prstenova i bljeskalo poput nekakvog koda. Koji nered! govorio je njezin osmijeh.

"I dolikuje da bude nervozan", ree ona, usredotoena na njegovo sreivanje. Pogleda ga ravno u oi i on se zagleda u njezinu sr, kroz boju i kou, kroz sloj isprepletenih miia, sve do blistave istine njezine ljubavi.

Umrla bi za tebe, tajni glas - glas koji je uvijek bio s njim - proape. "Tvoj otac", nastavi ona, "kae da se moramo bojati samo kad izgubimo strah." Proe rukom od

njegove sljepoonice do brade. "Kad se previe naviknemo na mo i luksuz."

Otac vjeito neto govori.

[email protected] 8

On se nasmijei i posramljeno spusti pogled, na nain koji bi joj uvijek usporio puls i ubrzao oi. Presladak mali sin na povrini, iako se ispod podsmjehuje.

Otac. Mrzi ga, ree tajni glas, ali ga se jo vie boj. Da, Snaga. Nikad ne smije zaboraviti da Snaga najjae gori u ocu. "Je li ikada ijedna majka bila ovoliko blagoslovljena?" Carica se ozari i primi ga za ramena. Opet ga

zagrli, a onda ustane drei njegove ruke u svojima. Dopusti joj, nevoljko, da ga odvue na visoke rubove Allosiuma, a onda dalje, na sjaj bez sunca.

Omeeni grimiznim formacijama Eotskih straara, stajali su i mirkali na vrhu monumentalnih stepenica koje su se irile prema prostranstvu Scuarijskog kampusa. Hramovi i nastambe Momemna koji su ve dugo izloeni vremenskim prilikama nagurali su se po horizontu i postajali sve nejasniji to su se dublje sputali u vlane daljine. Velike kupole hrama Xothei dizale su se hladne i tamne, kao maglovita prisutnost koja vreba u sreditu labirinta od nepeene opeke. Susjedna Kamposejska agora bila je tek razmak meu trulim zubima uline vizure koja se smjestila izmeu.

Protezala se sve dalje, golema i arena panorama Domaeg Grada, velike prijestolnice Tromorja. Okruivala ga je cijelog ivota, omeivala ga prepuna zamrenosti. I cijeloga ga je ivota plaila, i to toliko da je esto odbijao pogledati kad bi mu Samarmas, njegov slaboumni brat blizanac, pokazivao neto to jo nije vidio u njezinu magliastom tkanju.

No danas je izgledala kao jedina sigurna stvar. "Gledaj!" vikne mu majka kroz tutnjavu. "Gledaj, Kel!" Bilo ih je na tisue naguranih po Carskoj etvrti: ena, djece, robova, zdravih i nemonih, Momemnjana i

hodoasnika izdaleka - nebrojene tisue njih. Uskomeani kao poplavne vode oko podnoja Xatantskog slavoluka. Zbijeni uz nia zdanja Andiaminskih visova. Poredani kao vrane po niskim zidovima garnizona. Svi su klicali s dva prsta u zraku da dotaknu njegov lik.

"Zamisli samo kako su daleko putovali!" vikne njegova majka kroz graju. "Iz svih krajeva Novoga Carstva, Kelmomase, samo da vide tvoje boanstvo!"

Iako je kimnuo s izbezumljenom zahvalnou koju je znao da oekuje od njega, mladi Carski Princ nije osjetio nita osim krhkog gnuanja.

Samo budale, zakljuio je, putuju u krugovima. Dio njega poelio je dovui Nacerenog Boga iz njegova svetita da mu ovo pokae...

Ljudi su kukci. Trpjeli su iskazivanje oboavanja cijelu vjenost, inilo mu se, jedan do drugoga na propisanim

mjestima, Esmenet, Carica Tromorja, i najmlae od njezine uzviene djece. Kelmomas je gledao ravno kako su ga nauili i dokono pratio siune golubove pred dimom koji se dizao iz grada. Promatrao je kako se sunce skuplja na dalekim krovovima nakon prolaska oblaka. Odlui da e zatraiti maketu grada kad majka bude slaba i eljna da mu ugodi. Neku od drveta.

Neku koja e gorjeti. Thopsis, njihov shigeki voditelj protokola, podigne svoje goleme eunuke ruke i carski se

inovnici, Aparat, poredani po stepenicama ispod njih kao jedan okrenu prema njima. Oglase se zlatom isprugani molitveni rogovi i nastave odjekivati kroz gromoglasan zbor. Bili su fiksirani u razmacima kroz sjenu proelja Allosiuma, nainjeni od ahata i bjelokosti i tako dugi da su sezali gotovo do drugog odmorita.

Kelmomas pogleda dolje prema oevim Uzvienim ministrima i na njihovim bezizraajnim licima ugleda sve od poude i njenosti do mrnje i pohlepe. Bio je tu glomazni Ngarau, Veliki majordom iz vremena Ikureija. Phinersa, Sveti zapovjednik pijuna, neugledan ali podmukao ovjek kianskog porijekla. Imhailas s plavim tetovaama, stasit Uzvieni kapetan Eotske strae, ija ljepota ponekad privue majin pogled. Vjeno angrizavi Werjau, prvi Prvotni i vladar monog Ministrata, iji se rasprostranjeni agenti brinu da nitko ne zastrani. Usukani Vem--Mithriti, Vrhovni vladar Carskog Saika i zamjenik Vezira, to ga je inilo privremenim voom svega to se odnosi na magiju u Tromorju...

I tako dalje, svih ezdeset sedmero njih, poslaganih po pravu prvenstva po monumentalnom

[email protected] 9

stubitu, okupilo se svjedoiti Preplavljivanju Anasurimbora Kelmomasa, najmlaega sina njihova Najsvetijeg As-pekta-Cara. Samo je lice njegova strica Maithaneta, rijaha od Tisue Hramova, porazilo njegovo momentalno motrenje. Na trenutak je sjajan pogled njegova strica uhvatio njegov, pa iako se Kelmomas nasmijeio s glupavom iskrenou koja dolikuje njegovim godinama, nije mu se nimalo svidjela jednolina ustrajnost rijahova pogleda.

On sumnja, apne tajni glas. Sto sumnja? Da se pretvara. I posljednja kakofonija utihne, sve dok nije ostao samo oceanski zov roga, koji je brujao tako duboko da se Kelmomasu inilo da mu tunika vibrira uz kou. A onda i oni utihnu i nastane muk. Tiina je zvonila u uima. Na Thopsisov povik kao da je cijeli svijet kleknuo, ukljuujui i Uzviene

ministre. Narodi Novoga Carstva padnu na tlo, itava polja njih, pa polako spuste ela na vru mramor - sve due nagurane u Carskoj etvrti. Samo je Srijah, koji ne klei ni pred kime osim pred Aspektom-Carom, ostao na nogama. Samo stric Maithanet. Kad je sunce granulo na stepenice, njegovo ruho bukne svjetlou. Stotina siunih Kljova plane poput prstiju plamena. Kelmomas je mirkao pred njihovim bljetavilom pa skrenuo pogled.

Majka ga za ruku povede niz stube. Klaparao je za njom u sandalama i smijuljio se njezinu mrkom licu. Prou niz prolaz koji su meu sobom napravili Uzvieni ministri, a on se opet smijao, jer su mu izgledali apsurdno dok tako, svih oblika, dobi i veliina, puu po podu u kostimima kraljeva.

"Odaju ti poast, Kel", ree njegova majka. "Zato im se smije?" Je li se htio nasmijati? Ponekad je teko voditi rauna o tome. "Oprosti", ree on i mrko uzdahne. Oprosti. Bila je to jedna od brojnih rijei koje su ga zbunjivale, ali koja

nikad nije propustila zapaliti iskru samilosti u pogledu njegove majke. U dnu stepenica ekala ih je eta vojnika u zeleno-zlatnom ruhu: dvadesetak ljudi iz oeve svete tjelesne

strae, Stotine stupova. Postavili su se u formaciju oko Carice i njezina djeteta, a onda ih, sjajnih titova i lica mrkih od koncentracije, ponu voditi kroz mase i preko Scuarijskog kampusa prema Andiaminskim visovima.

Kao Carski Princ, Kelmomas se esto nalazio u sjeni naoruanih ljudi, ali ova ga je etnja iz nekog razloga inila nervoznim. Miris je isprva bio smiruju: namirisan muslin njihovih ogrtaa, ulja kojima su podmazali otrice i omekali koatno remenje svojih oklopa. No svakim korakom, gorko-slatka smola neopranih tijela sve je vie dolazila do izraaja, naglaena smradom onih stvarno odvratnih. Zamor se dizao oko njih kao izmaglica. Blagoslovi-blagoslovi-blagoslovi, stalno iznova, tonom u ravnotei izmeu traenja i davanja. Kelmomas je nesvjesno poeo zuriti iza visokih strazara, u krajolik ljudi na koljenima. Vidio je nekog starog prosjaka, vie ljuskavog nego odjevenog, kako plae struui licem po kamenim kockama poda kao da se eli izbrisati. Vidio je neku djevojicu, tek neto malo mlau od njega, kako svetogrdno okree glavu da moe gledati njihov udovini prolaz. Opruzene su se figure pruale dalje i dalje, sve do dalekog podnoja.

Hodao je po ivom tlu. A onda je bio meu njima, u njima, gledao je kuda hoda, tek draguljima optoena sjena, iza zastora

nemilosrdnih mukaraca u oklopima od veriga. Ime. Glasina i nada. Boansko dijete koje sie na prsima Carstva, pomazano dlanom Sudbine. Sin Aspekta-Cara.

Ne poznaju ga, shvati. Vide ga, oboavaju, vjeruju ono to ne mogu pojmiti. Nitko te ne poznaje, ree tajni glas. Nitko nikoga ne poznaje. Pogleda majku, ugleda isti onaj bezizraajni pogled koji uvijek dolazi uz njezina bolnija snatrenja. "Razmilja o njoj, mamice?" upita on. Izmeu njih dvoje, "ona" je uvijek oznaavalo Mimaru,

njezinu prvu ker, onu koju je voljela s najvie oajanja - i mrzila. Onu koju mu je tajni glas rekao da otjera. Carica se nasmijei s nekakvim alobnim olakanjem. "Brinem se i za tvojeg oca i brau." Kelmomas je jasno vidio da je to la. Bojala se za Mimaru -jo uvijek, nakon svega to je uinio.

[email protected] 10

Moda si, kae mu glas, trebao ubiti tu kuju. "Kad e se otac vratiti?" Znao je odgovor barem jednako dobro kao i ona, no na nekoj je razini shvaao da majke, koliko god

voljele svoje sinove, vole i biti majke -a biti majka znailo je odgovarati na djetinjasta pitanja. Preli su nekoliko metara prije nego to je odgovorila, prolazei kroz maglu molbi i apata. Kelmomas ju je usporeivao s bezbrojnim kamejama koje je vidio s njezinim likom u mlaim danima - jo u vrijeme Prvog svetog rata. Bokovi su joj iri, moda, i koa joj nije onako glatka pod slojem bijele minke, ali je njezina ljepota jo legendarna. Sedmogodinjak nije mogao zamisliti nikoga ljepeg.

"Nee jo neko vrijeme, Kel", ree ona. "Ne dok Velika kunja ne bude zavrena." Gotovo se obgrlio oko prsa, toliku je bol osjetio, toliku radost. Ako ne uspije, ree tajni glas, umrijet e. Anasurimbor Kelmomas nasmijei se po svemu sudei prvim iskrenim osmijehom toga dana. Svuda okolo svi klee, lea slomljenih strahopotovanjem. Ravnica bijednog ljudskog roda. Blagoslovi-

blagoslovi-blagoslovi, bujalo je poput apata u bolnici. A tada jedan jedini, divlji povik: "Prokleti! Prokleti!"

Nekako se luak uspio baciti kroz titove i maeve, posegnuti, dok je proboden padao, noem koji je reflektirao sjajno nebo. Stotine stupova dovikivali su jedni drugima. Gomile su se nadizale i vritale. Djeak ugleda sukobljene sjene.


SAKARPUS

Na visokom zidu muevi spavaju, dok oko ognjita ene liju suze, a bjegunci bruje priama o emeru, o gradovima koje Mog-Pharau uze...

"PJESMA IZBJEGLIH", SAGE

ak su i kraljevi na kraju orue. A ak ni Bogovi ne razumiju njihovu zadau. ONTILLAS, O LJUDSKOJ GLUPOSTI

Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), Katholski klanac

Putevi izmeu hira i brutalnosti kod ljudi su mnogi i nedokuivi, i premda se esto ini da sijeku neprohodni teren razuma, u stvarnosti je razum taj koji im utire put. Ljudi se uvijek prepiru iz elje za potrebom i iz potrebe za sluajnim opravdanjem. Uvijek misle da su njihovi ideali ispravni ideali. Kao ni makama koje tre za odsjajem sunca iz ogledala, nikada im ne dodijaju vlastite zablude.

Po nalogu Svetog Aspekta-Cara, sveenici Tisue Hramova drali su govore svojim kongregacijama, a Suci Ministrata proeljavali su zemlju traei i unitavajui sve koji su pobijali Istinu ili pak odabrali krtost umjesto smrtonosnih zahtjeva tame koja dolazi. Svi, bilo kastinski robovi bilo kastinski plemii, morali su nauiti Veliki lanac misija, nain na koji rijei i djela svakoga od njih omoguavaju rijei i djela ostalih. Nauili su kako Ljudi, svi Ljudi, ratuju cijelo vrijeme, orali oni polja ili voljeli svoje obitelji. Svi ivoti, ma koliko skromni, karike su koje ili jaaju Veliki lanac ili ga slabe na njegovu putu do Prvog obrua, karike na kojoj visi i sam svijet: Svetog rata protiv apokaliptinih planova Savjeta... Ili, kako su ga poeli nazivati, Velike kunje.

Nikada, ak ni u danima Rane antike nije svijet vidio okupljanje takve vojske. Deset je godina posveeno njezinim pripremama. Da bi sprijeili uskrsnue Ne-Boga, morali su unititi njegove ogavne sluge, Savjet, a da bi ih unitili, morali su marirati cijelom duinom Earwe, od sjevernih granica Novoga Carstva preko divljine Drevnog Sjevera kojom vladaju Srankovi pa sve do njihove tvrave, Golgotteratha, koju su Neljudi u davno prolim danima zvali Min-Uroikas, Jama opscenosti.

Bio je to sulud pothvat. Samo djeca i budale, koji brkaju prie o ratu za rat sam, mogu takav zadatak smatrati jednostavnim. Za njih je rat bitka i uvijek iznenaeno zakilje kad veterani govore o zahodima, kanibalizmu, gangreni na stopalima i slinome. ak i najuzvieniji vitezovi trebaju hranu, kao i konji na kojima jau, kao i tovarne mazge koje tu hranu nose i sluge koji je posluuju. Hrana je potrebna da bi se prevozila hrana - problem je vrlo jednostavan. Bez nekog opsenog sustava opskrbe - izmjene konja, skladita i slinog - konzumirane bi koliine brzo premaile transportiranu koliinu. Zbog toga najmunija bitka Velike kunje nee biti ona protiv legija Savjeta, nego ona protiv divljeg srca Earvve. Vojska e morati preivjeti udaljenost do Golgotteratha prije nego to se okua na bojnom polju.

Ve se godinama Novo Carstvo savija pod teretom zahtjeva proroanstva svojega svetog vladara. Iz svih provincija uzimaju se desetine u hrani. Sagraene su goleme itnice iznad treeg katarakta rijeke Vindauge. Stada ovaca i stoke stjerana su na sjever, du obalnih putova koji su uskoro postali omiljena tema dvorskih trubadura. U Domaem Gradu, matematiari su pisali povelje, pozive, zahtjeve, a kraljevi i suci uzimali su to je potrebno u dalekim zemljama. Zapisi su pohranjeni u velika skladita od nepeene opeke i za njih se

oglavlje prvo


skrbilo s pedantnou vjerskih rituala. Sve se popisivalo. Poziv u rat doao je tek na samome kraju. Diljem Tromorja Zaudunvani su se opredijelili za Cirkumfiks, sveti simbol svojega Aspekta-Cara:

vitezovi Conrive s maskama i dugim suknjama, disciplinirani kolonai Nansura, sjekirai Thunverusa, kutravi i nemilosrdni, nenadmani jahai Kiana, i tako dalje. Sinovi dvanaest nacija skupili su se u Oswenti, drevnoj staroj prijestolnici Galeotha, nosei grubo naslikane i fino izraene prikaze Kljove i Cirkumfiksa.

I arobnjake kole poslale su svoje kontingente: bahati magovi Grimiznih Tornjeva doneseni u svojim svilom obloenim nosiljkama, mrke vjetice Swayalskog Pakta, ogrtaima ovijene procesije Carskog Saika te, naravno, gnostiki arobnjaci Mandata, koji su dolaskom Ratnika-Proroka izdignuti od luda do sveenika.

Djeca Oswente bila su u udu. Na ulicama zaguenim pridolicama, vidjeli su nilnameke prineve u njihovim drvenim nosiljkama, ainon-ske grofove-palatine s bijelo naminkanim svitama, vjerske manijake svih profila, a jednom ak i golemog mastodonta pred kojim su se konji razbjeali poput pasa. Vidjeli su sve urese, svu pompu i demonstraciju drevnih i dalekih obiaja sabrane na jednom mjestu u pravi cirkus. Zdjela svakog naroda je izvrnuta i sad su se njihovi karakteristini i opojni okusi izmijeali, vjeno iznenaujui nepce nekom nevienom kombinacijom. Dugobradi Tvdonci bacali su tapie s brojevima zajedno sa ilavim Khirgvvijima. Kutnarmski majmuni pentrali su se po haljinama shigekih vjetica.

Ljeto i jesen proli su u organiziranju vojske. Iako je cijela generacija dola i prola, Aspekt-Car i njegovi savjetnici dobro su se sjeali lekcija Prvog svetog rata. Ratovi za ujedinjenje, sa svojim neuspjesima, pobjedama i poklanim stanovnicima gradovima, izrodili su korpus inteligentnih i nemilosrdnih zaudunvanskih asnika, koji su svi postali Suci i dobili vlast nad ivotom i smru pravovjernih. Prijestupi se nisu opratali - previe je toga visjelo o niti da se ne bi ilo Najkraim putem. Milost je zahtijevala sigurnu budunost, a za ljude nje nije bilo. Dva Savjetova pijuna lanih lica otkrivena su zahvaljujui boanskoj providnosti Aspekta-Cara i njegove djece. Oderani su pred gromoglasnom, uskovitlanom masom.

Velika kunja prezimila je u stoeru na rijeci Vindaugi, u gradu Harvvashu, koji je neko bio trgovako sredite na Cesti dvanaest koa, glasovitoj karavanskoj ruti koja spaja Galeoth s drevnim izoliranim gradovima Sakarpusom i Atrithauom, no Harvvash je sada bio tek golema nakupina baraka i skladite zaliha. Zima je bila otra. Unato svim mjerama predostronosti, strani Akkeagni, Bolest, pomilovao je vojsku svojim Mnogobrojnim rukama, i dvadeset tisua dua podleglo je jednoj verziji plune kuge koja je esta pojava na vlanim riinim poljima Nilnamea.

Bio je to, objasnio je Aspekt-Car, tek prvi od mnogih ispita. Dani su poeli topiti ono to se nou jo smrzavalo. Pripreme su se intenzivirale. Naredba da se

kree u mar usrdna je prigoda puna suza i radosnih poklika. Takve stvari imaju okus. Volje ljudi srastaju, postaju jedno, i zrak to zna. Bog nije stvorio samo ono to je stvoreno,

stvorio je i sam in stvaranja, due koje nastanjuju ljude. Bi li trebalo biti iznenaenje da svijet stvari odgovara svijetu nakana? Velika kunja kree u mar i sama je zemlja, probuena iz zimskog sna, na koljenima i raduje se. Ljudi od Kunje to osjeaju: svijet koji odobrava, svijet koji sudi.

Vojska je napredovala u dvije faze. Kralj Saubon od Caraskanda, jedan od dvojice Uzvienih generala Svetog rata, prvi je krenuo u mar i poveo bre elemente vojske - Kianjane, Girgaane, Khirgvve i rijalske vitezove - no ne i spore, koji su ukljuivali arobnjake kole (stanovnici Sakarpusa, odani svojim glasovitim hordama Chorae, jo uvijek su spaljivali Rijetke koje bi nali meu sobom pa nisu imali arobnjake). Drugi sin Aspekta-Cara, Anasurimbor Kavutas, jahao je s njim na elu glasovitih Kidruhila, najslavnije konjanike kohorte Tromorja. Sakarpska vojska istopila se pred njima, ostavivi samo nekoliko eta jahaa na duge pruge, svoje brze i okretne arkae da im oteaju napredovanje. Do odlunog sueljavanja kojem se Uzvieni general nadao nije dolo.

Kralj Provas od Conrive, drugi Uzvieni general Velike kunje, slijedio ga je s glavninom vojske. U slavljenikom raspoloenju ljudi Novog Carstva umarirali su u Katholski klanac koji je tvorio armaturu dvaju velikih planinskih lanaca, Hethanti na zapadu i Osthvvaija na istoku. Kolona je bila preduga za bilo kakvu pravu komunikaciju prednjih i stranjih elemenata - nijedan se jaha ne bi mogao dovoljno brzo probiti kroz mase. Kosine su se uzdizale na obje strane, naslagane do linije stabala.

etvrte je noi snijeilo, dok su sveenici i suci vodili ceremonije za obiljeavanje Bitke u Klancu, u kojoj je savez izbjeglih Ljudi i Neljudi iz Cil-Aujasa porazio Ne-Boga u Prvoj Apokalipsi, ime su


Svijetu kupili dragocjenu godinu predaha. Nije se spominjala kasnija izdaja i istrebljivanje Neljudi od onih koje su spasili.

Pjevali su o njihovoj odanosti, Ljudi od Kunje, dirljive himne koje je skladao Aspekt-Car glavom. Pjevali su o vlastitoj snazi, o propasti koju e donijeti pred daleka vrata neprijatelja. Pjevali su o svojim enama, svojoj djeci, o manjim depovima veeg svijeta za iji su spas marirali. Naveer bi se oglasilo veliko zvono koje su nazivali Interval i pjevai bi izvikivali pozive na molitvu, a njihovi su se umilni glasovi irili prostranim poljima atora i paviljona. vrsti bi ljudi navukli na sebe opremu i okupili se pod zastavama Cirkumfiksa. Plemii bi kleali s robovima i radnicima. rijalski sveenici drali bi mise i blagoslove, a Suci bi motrili.

Nekoliko su dana proveli redajui se kroz zadnje stadije Klanca, a onda se spustili niz prag gorja. Preli su saglandska polja s kojih je kopnio snijeg i na kojima su Sakarpi u povlaenju spalili sve to bi im moglo biti od koristi. Brojano nadjaan, Kralj Sakarpusa nije imao druge nego pribjei drevnom i asnom oruju gladi.

Rijetki su ljudi Tromorja uope vidjeli travnate stepe, a kamoli golema, iroka plea Istvulske doline. Pod sivim nebom, na dijelovima jo uvijek skorenim snijegom, izgledala je kao pusto bespue, glasnik Agongoreje o kojoj su toliko sluali u beskrajnim recitacijama Saga. One koji su odrasli na obalama podsjetila je na more, na obzore ravne poput ravnala, bez iega na emu bi pogled zastao osim horizonta. Oni koji su odrastali na rubovima pustinje, sjetili su se svojih domova.

Padala je kia kad su se gomile popele na velike nabore zemlje koji su izdizali Samotni Grad iznad doline. Napokon su se dva Uzviena generala rukovala i poela s planiranjem napada. Mrtili su se, alili i preputali uspomenama, od legendarnog Prvog svetog rata do zavrnih dana Ujedinjenja. Toliko gradova. Toliko pohoda.

Toliko je ponosnih naroda slomljeno. Izaslanik je stigao po hladnoi pred zoru i zahtijevao susret s Varaltom Harweelom II., Kraljem Sakarpusa. Budui da nije mogao spavati od straha zbog sutranjeg dana, Sorweel je ve bio budan kad ga je sluga

doao probuditi. Bio je redovit na svim vanim audijencijama - njegov je otac inzistirao na tome kao dijelu prin-evske naobrazbe. No donedavno je "vano" znailo neto drugo. arke sa Srankovima. Uvrede i isprike iz Atrithaua. Prijetnje nezadovoljnih plemia. Sorweel nije mogao izbrojiti koliko je puta sjedio na kamenoj klupi u sjeni oeva prijestolja i mahao bosim nogama jer je umirao od dosade.

Sada, samo godinu dana prije svojega prvog jelenja, ukopao je izme i zurio u ovjeka koji e ih sve unititi: Kralja Nerseija Provasa od Conrive, Uzvienog generala Velike kunje. Proli su dani dvorjana, dostojanstvenika, pobornika ovog ili onog nevanog interesa. Voggina dvorana bila je prazna i u polumraku, iako prostrane lae i galerije iz nekog razloga nisu uspjele uniziti stranca. S reljefa u terakoti kojima su bili obloeni zidovi i stupovi, Sorweelovi preci kao da su gledali s usjeenim strahom. Zrak je mirisao na hladan loj.

Thremu dus kapkurum, stranac pone, hedi mere'otas eha Prevoditelj, neki zaputen pastir sa Saglanda sudei po izgledu, urno je prevodio njegove rijei na sakarpski.

"Zatoenici su nam rekli to govorite o njemu." Njemu. Aspektu-Caru. Sorweel tiho prokune kou koja se najeila. "Ah, da," odgovori Kralj Harweel, "nae huljenje..." Iako su kieni nasloni za ruke prijestolja od roga i

jantara zaklanjali lice njegova oca, Sorweel je dobro znao kakav kiseo izraz prati ovaj njegov ton. "Huljenje..." ree Uzvieni general. "On to ne bi tako rekao." "A to bi on rekao?" "Da se bojite, kao to se svi ljudi boje, da ete izgubiti mo i povlastice." Sorweelov se otac nasmije tako leerno da je djeak bio ponosan. Kad bi barem on mogao skupiti tako

bezbrinu hrabrost. "Dakle," Harweel e veselo, "stavio sam svoj narod izmeu vaeg Aspekta-Cara i svojeg prijestolja, u

tome je stvar? Sto nisam stavio svoje prijestolje izmeu vaeg Aspekta-Cara i svojeg naroda..." Uzvieni general kimne s istom onom promiljenom gracioznou koja je pratila i njegov neprevedeni

govor, ali Sorweel nije mogao odrediti je li time htio potvrditi njegove rijei ili mu odati priznanje. Kosa mu


bjee srebrna, kao i ispletena brada. Oi mu bijahu tamne i brze. Pokraj njegova sveanog ruha i regalija ak je i kraljevska odora njegova oca izgledala kao grubo domae tkanje. Meutim, njegovo su ga dranje i smiren pogled inili vrlo impresivnim. Osjeala se neka melankolija u njemu, tuga koja mu je davala uznemirujuu ozbiljnost.

"Niti jedan ovjek", ree Provas, "ne moe stati izmeu Boga i naroda." Sorweel suspregne drhtaj. Uznemiravalo je kako su ga svi nazivali tako, svi ljudi Tromorja. I to s takvim

bezbrinim uvjerenjem. "Moji ga sveenici nazivaju demonom." "Hada mem porota" "Govore ono to je potrebno da njihova mo ostane sigurna", ree prevoditelj s oitom nelagodom. "Oni,

zapravo, jedini gube zbog svae meu nama." Cijeloga Sorweelova ivota, inilo mu se, Aspekt-Car bio je neugodna glasina s juga. U nekim od svojih

najranijih sjeanja otac ga ljulja na koljenu dok ispituje nansurske i galeotske trgovce iz Svijeta Onkraj Ravnice. Izraza istodobno laskavih i opreznih, uvijek bi se skanjivali, bunei se da imaju ui samo za trgovinu i oi samo za zaradu, a zapravo su htjeli rei da imaju jezik samo za zlato. U mnogoemu je Sorweel svoje razumijevanje svijeta dugovao samo trgovcima karavana s Ceste dvanaest koa i njihovim nastojanjima da prevedu jug na sakarpski. Ratove za ujedinjenje. Tisuu Hramova. Sve bezbrojne narode Tromorja. I dolazak Lanog proroka koji propovijeda kraj svega.

"On e doi po nas", rekao bi mu otac. "Ali kako zna, tata?" "On je Ciphrang, Glad iz Onostranog, doao na ovaj svijet pod krinkom ovjeka." "A kako se onda moemo nadati da emo mu se oduprijeti?" "Maevima i titovima", hvalisao se njegov otac, onim svojim podrugljivim glasom kojim je zastraujue

stvari pokuavao prikazati nevanima. "A kad nam to ne uspije, pljuvanjem i kletvama." Meutim, pljuvanje i kletve, Sorweel e nauiti, uvijek dou prvi, zajedno s odvaznim gestama i velikim

demonstracijama. Rat je produetak svae, a maevi su tek rijei izotrene u krvoedni brid. Samo Srankovi poinju s krvlju. Ljudima je ona uvijek zakljuak.

Moda je to objanjavalo izaslanikovu melankoliju i oevu frustrira-nost. Moda su ve znali ishod ovog izaslanstva. Svaka propast iziskuje odreene poze, izgovaranje odreenih rijei - tako kau sveenici.

Sorweel je vrsto stezao rub klupe i sjedio onoliko mirno koliko mu je to uzdrhtalo tijelo doputalo. Aspekt-Car je doao - pa ipak, jedva je mogao povjerovati u to. Napast, ime, naelo, slutnja, neto tako daleko iza horizonta da se inilo i djetinjastim i zloslutnim, poput ljudi koje bi Sorweelova dadilja zazivala svaki put kad bi je naljutio. Neto to je mogue zanemarivati dok ga ne opkole sjene.

Sada, negdje u tami koja im je opkolila i srca i zidine, negdje vani, on eka, Glad zaodjenuta velianstvenim ljudskim likom, izdignuta rukama puzavih naroda. Demon koji im je doao prerezati grkljane, obeastiti im ene, porobiti djecu. Ciphrang koji je napokon doao opustoiti sve to znaju i to im je drago.

"Zar niste itali Sage?" pitao je njegov otac izaslanika, glasom kao u nevjerici. "Kosti naih otaca preivjele su mo Velikog Unitavatelja -Mog-Pharaua! Uvjeravam vas, nisu postale tako krhke da ne bi preivjele i vas!"

Uzvieni se general nasmijei, ili barem pokua. "Ah, da... Vrlina ne gori." "Kako to mislite?" "To je izreka u mojoj zemlji. Kad ovjek umre, lomaa odnese sve osim onoga ime njegova djeca mogu uresiti svoje liste predaka. Svi si ljudi laskaju vlastitim precima." Harweel otpuhne, ne toliko na njegovu mudrost, inilo se, koliko na njezinu vanost. "Pa ipak, sjever je

pustara, a Sakarpus jo uvijek stoji!" Provasov osmijeh bio je povrijeen, njegov izraz mrko saaljenje. "Zaboravljate," ree on, tonom kao da

mu otkriva istinu koja bode, "moj je Gospodin ve bio ovdje. Lomio je kruh s onima koji su podigli ovaj dvor, jo dok je ovo bila provincija jednog veeg carstva, zabaena krajina. Srea je spasila ove zidine, ne


junatvo. A Srea je, kao to dobro znate, kurva." Iako je njegov otac esto zastajao da sredi misli, neto u tiini koja je uslijedila sledilo je Sorweela do

utrobe. Poznavao je svojeg oca, znao je da su prethodni tjedni uzeli danak. Njegove su rijei ohrabrenja ostale iste, a njegov gromoglasan smijeh bio je i vie nego esta pojava. No neto se svejedno promijenilo. Objeena ramena. Sjena u pogledu.

"Velika kunja stoji vam pred vratima", Uzvieni je general bio uporan. "Okupile su se kole. Vojske stotina plemena i naroda lupaju maevima o titove. Propast vas je opkolila, brate. Znate da ne moete pobijediti, ak ni s hordama Chorae. Znam to jer su vam lanci puni oiljaka kao i moji, jer su vam oi ranjene uasima rata."

Jo jedna grobna tiina. Sorweel se nesvjesno nagnuo naprijed, pokuavajui zaviriti oko prijestolja od roga i jantara. Sto to njegov otac izvodi?

"Doite..." ree Uzvieni general, s iskrenom molbom u glasu. "Harweel, preklinjem vas, uzmite moju ruku. Ljudi si vie ne mogu priutiti prolijevanje ljudske krvi."

Sorweel ustane i zgranuto se zapilji u oevo bezizraajno lice. Kralj Harvveel nije bio star ovjek, ali lice mu je izgledalo oputeno i izbrazdano oko objeenih plavih brkova, a vrat pognut pod teinom zlatno-eljezne krune. Sorweel osjeti nagon, zabludio i nepozvan, neodoljivu potrebu da pokrije oevu sramotnu neodlunost, da progovori bujicom rijei, da... da...

No Harvveel je povratio i razbor i glas. "Onda se spakirajte", ree on mrtvim glasom. "Odmarirajte u smrt u Golgotterath ili se vratite svojim

vatrenim enama. Sakarpus se nee predati." Kao da se pokorava nekom nepoznatom pravilu razgovora, Provas spusti pogled. Pogleda izbezumljenog princa prije nego to e vratiti pogled na Kralja Sakarpusa. "Postoji predaja koja vodi u ropstvo", ree.

"A postoji i predaja koja oslobaa. Skoro, vrlo skoro, va e narod spoznati razliku." "Ree rob!" drekne Harweel. Izaslaniku nije trebao prevoditeljev uzmucani prijevod - ton nadilazi jezike. Neto u njegovu

pogledu potistilo je Sorweela i vie nego iznuena prijetnja u oevu odgovoru. Umoran sam ve od krvi, kao da su govorile njegove oi. Predugo se ve pogaam s osuenima na propast.

On ustane i kimne svojoj sviti u znak da je ve i previe rijei potroeno.

Sorweel je oekivao da e ga otac kasnije povui u stranu da mu objasni ne samo situaciju nego i svoje neobino ponaanje. Iako je sasvim dobro znao to se dogodilo - Kralj i Uzvieni general izmijenili su jo jedan krug ispraznih rijei da potvrde neminovan zakljuak - osjeaj srama nametnuo mu je nekakvu zbunjenost. Ne samo da se njegov otac bojao, bojao se otvoreno - i to pred najljuim neprijateljem s kojim se njegov narod ikada susreo. Moralo je postojati nekakvo objanjenje. Harweel II. nije bio samo kralj, bio je i njegov otac, najmudriji, najhrabriji ovjek kojeg je Sorweel ikada upoznao. S razlogom su ga njegovi Blagodarnici gledali s takvim potovanjem, s razlogom su konjanici tako nevoljko izazivali njegovo nezadovoljstvo. Kako se ba on moe bojati? Njegov otac... Njegov otac! Ima li neto to mu nije rekao?

No nije stizao nikakav odgovor. Staljen s klupom, Sorweel je mogao samo zuriti u njega, s jedva prikrivenim oajem, dok je Harvveel izvikivao naredbe koje je trebalo prenijeti razliitim asnicima - ton mu je bio osoran, kao kad ljudi pokuavaju govoriti kroz suspregnute suze. Nedugo kasnije, upravo kad je zora zarudjela iza vunastih, neprobojnih oblaka, Sorweel je koraao kroz blato i po kaldrmi, dok su ga naprijed gurali oevi drugovi strogih pogleda, njegovi visoki Blagodarnici. Uske su ulice bile prepune zaliha skupljenih iz okolice kao i izbjeglica iz Saglanda i drugih mjesta. Vidio je ljude kako kolju stoku i struu utrobu izbruenim lopaticama. Vidio je majke kako hodaju zabezeknute, prekratkih ruku da okupe svoju djecu zamotanu u krpe. Osjeajui se beskorisno i potiteno, Sorweel je razmiljao o vlastitim Blagodarnicima, iako se nee tako zvati prije njegova prvog jelenja sljedeeg proljea. Prolog je tjedna preklinjao oca da im dopusti da se zajedno bore, ali uzalud.

Sati su se vukli jedan za drugim. Kia, koja je padala tako slabano i povremeno da bi je se moglo zamijeniti za vodu koju vjetar nosi sa stabala, sada je poela ozbiljno padati, gutajui daljine u nemilosrdnim sivim mlazovima. Klizila mu je pod iani oklop, natopila mu najprije kou pa filc.


Poeo je nekontrolirano drhtati - sve dok ga pri pomisli da e ga drugi vidjeti da drhti nije acnuo bijes. Iako mu je pod eljeznom kacigom glava ostala suha, lice mu je sve vie i vie trnulo. Prsti su ga u jednakoj mjeri boljeli i pekli. Taman kad je pomislio da ne moe biti jadniji nego to jest, otac gaje napokon pozvao i poveo u praznu baraku da napokon zagriju ruke na zadnjim ostacima vatre na ognjitu. Barakaje bila jedna od onih prastarih, s tekim gredama, niskim raspucanim stropovima i ugraenim stajama da bi ljudi mogli spavati sa svojim konjima. Svijee su dogorjele pa je ognjite na zalazu prualo jedinu rasvjetu, onakvo naranasto svjetlo koje kao da bira detalje prema vlastitom hiru. Ulubljena krivulja eljeznog lonca. Napuknuti naslon stolice. Lice zabrinutog kralja. Sorweel nije znao to da kae pa je samo stajao i zurio u sjajan detalj ugljenja koje izgara u snjeni pepeo.

"Trenuci slabosti snau svakog ovjeka", ree Harweel ne pogledavi sina. Mladi princ jae se zapilji u sjajne raspukline. "Mora to vidjeti", njegov otac nastavi, "da ne bi oajavao kad doe tvoj red." Sorweel je govorio prije nego to je i shvatio da je otvorio usta. "Ali doao je ve, oe! Ve oaj!" Njenost u oevim oima bila je dovoljna da ga zagui. Zakucala mu je pogled u pod jednako sigurno kao

to bi to uinila i pljuska. "Mnogo je budala, Sorwa, ljudi koji srca shvaaju u jednostavnim pojmovima, apsolutnim pojmovima.

Oni su neosjetljivi na unutarnji rat pa to ismijavaju, nadimaju prsa i pretvaraju se. Kad ih svladaju strah i oaj, kao to nas sve moraju svladati, ne mogu doi do daha da razmisle... pa se slome."

Vruina obuzme mladoga princa, rastvarajui vlagu koja mu je natopila kou. Dlanovi i zglobovi prstiju ve su mu se posuili. Odvai se pogledati oca, ija hrabrost, shvatio je, ne gori poput krijesa nego poput ognjita i grije sve koji stoje blizu njegove mudrosti.

"Jesi li ti takva budala, Sorwa?" injenica da je pitanje bilo prodorno, iskreno, a ne smiljeno kao prijekor, duboko je pogodila Sorweela. "Ne, oe." Toliko je toga htio rei, priznati. Toliko straha, toliko sumnje i, prije svega, kajanja. Kako je mogao sumnjati u svojeg oca? Umjesto da mu prui potporu, postao je jo jedan teret vie - i to ba na ovaj dan! Ustuknuo je, pogoen mislima gorke osude, kad je trebao pruiti ruku - kad je trebao rei: Aspekt- Car. On dolazi. Primi moju ruku, Oe. "Molim te..." ree, zagledan u to voljeno lice, no prije nego to je stigao izrei sljedeu rije, vrata se

treskom otvore i oglase se trojica konjanika. Oprosti mi... ak i na zidinama, slavnim i svetim zidinama Sakarpusa, toplina iz barake ostala je uz njega, kao da je nekako ponio ugljen u srcu. Dok je s oevim Blagodarnicima stajao na sjevernoj kuli Pastirskih dveri, Sorweel je zurio u oajne

daljine. Kia je nastavila lijevati, padati iz maglovitog neba. Iako su ravnice opasivale obzor linijama ravnim poput bilo kojeg mora, tlo oko grada bilo je izdignuto i naborano, poput plata baenog na prostrani pod, ime je oblikovano golemo kameno postolje za Sakarpus i njegove nepravilne zidine. Nekoliko puta Sorweel se nagnuo naprijed da zaviri kroz pukarnice eda bi se odgurnuo natrag jer mu se zavrtjelo u glavi od strmog pada: plohe rupiaste opeke koja se sputala do kosih temelja koji su visjeli nad stijenama obraslim travom i ikom. inilo mu se nevjerojatnim da bi ih itko mogao napasti. Tko bi mogao svladati takve kule? Takve zidine?

Dok je gledao niz njih, u krunita eljeznih rogova i linije goveih lubanja usaenih u kamen, preplavila ga je mjeavina ponosa i strahopotovanja. Gospodari ravnica, ogrnuti drevnim oklopima svojih otaca, gurali su se uz duge titove svojih klanova. Jedinice strijelaca pogrbile su se nad lukovima, nastojei da im strune ostanu suhe. Gdje god pogledao, vidio je oeve ljude - svoje ljude na poloajima u visinama, lica mrkih od odlunosti i oekivanog gnjeva.

A tamo vani, po travnatim padinama, samo praznina gdje su daljine izgubljene kroz nanose i nanose koprenaste kie. Aspekt-Car i njegova Velika kunja.

Sorweel je ponavljao molitve koje ga je otac nauio, Traenje, koje je trebalo osloboditi ma Gilgaolove naklonosti, Molbu Sudbini, koja je trebala smeksati nemilosrdan pogled Kurve. inilo mu se da uje i druge meu visokim Blagodarnicima kako apu svoje molitve i skupljaju naklonost koja e


im biti potrebna da izbave svoje sudbe iz halapljive ruke Aspekta-Cara..

On je demon, pomisli Sorweel, crpei snagu iz sjeanja na duh oeva glasa. Glad iz Onostranog. Nee pobijediti...

Ne moe. Upravo tada oglasi se osamljeni rog s kiom zastrtog horizonta, iji je ton podsjeao na zov mujaka

mastodonta. Nekoliko trenutaka inilo se da visi nad gradom, sam, zloslutan. Gubio se u tiinu, jedan tren, dva, sve dok se nije inilo da je njegovo znaenje okonalo. Tada mu se pridrui zbor drugih, neki vritavi i prodorni, neki duboki kao sinonja grmljavina. Iznenada se inilo da cijeli svijet podrhtava, kao da mu je utrobu probudila ova hladna kakofonija. Sorweel je vidio da se ljudi pogledavaju u strahu. Mumljanje kletvi i molitvi tvorilo je svojevrsnu opreku, poput korova oko spomenika. Tretanje i tutnjava, zvuk koji je nebo pretvarao u strop - koji je otrio vodu. A onda rogovi utihnu i ostanu samo promukli povici zapovjednika i asnika duinom zidina, povici ohrabrenja svojim ljudima.

"Razvedri se", Sorweel je uo stari glas kako mrmlja nekome koga nije vidio. "Jesi li siguran?" uspanieni djeaki glas proape u odgovor. "Kako moe biti siguran?" Smijeh, oito usiljen. Sorweel se morao lecnuti. "Prije dva tjedna Lovevi su sveenici pronali gnijezdo

pjevica pod strehom hrama. Grimiznih pjevica - razumije li? Bogovi su s nama, sine. Oni nas uvaju!" Osvrnuvi se za glasovima, Sorweel prepozna Ostaroote, obitelj koju je uvijek smatrao ulizicama u oevoj

Kraljevskoj druini. Sorweel je uvijek izbjegavao sina, Tasweera, ne iz arogancije ili inata, nego zato to mu se inilo da je to u skladu s opim stavom dvora. Nikad nije razmiljao o tome, zapravo, osim to se ponekad lagano alio na njegov raun sa svojim prijateljima. Iz nekog razloga, Sorweel se posramio kad ga je uo kako priznaje svojem ocu da se boji. inilo mu se kriminalnim da je on, princ roen s najveim povlasticama, tako olako sudio Tasvveerovoj obitelji, da je s lakoom izdaha procjenjivao ivote koji su jednako duboki i konfuzni kao i njegov. I zakljuio da su nedostatni.

No njegovo je kajanje bilo kratkoga daha. Povici upozorenja privukli su njegov pogled u smjeru kie koja je tukla, prema prvim sjenama kretanja na ravnici. Prvo su se pojavili opsadni tornjevi, dovoljno blizu jedni drugima da se udare u padu, tek neto vie od plavih stupova na maglovitim granicama vidljivosti, poput duhova drevnih monolita. Nije ga iznenadio njihov broj, etrnaest, budui da su Sorweel i bezbrojni drugi prethodnih dana gledali njihovo sastavljanje u daljini. Iznenaenje je, pak, bilo rezervirano za njihove razmjere, kao i za injenicu da su ih junjaci nosili rastavljene kroz tolike milje bespua.

Kretali su se u ealonima, vukli se kao na leima kornjaa. Polako su se sitniji detalji njihova izgleda pomaljali iz magle, kao i ritmiki povici tisua koje su ih gurale naprijed. Bili su presvueni neime stoje izgledalo kao limene ljuske, i gotovo apsurdno visoki, toliko da su izgledali kao da e se prevaliti, istanjeni u tanki vrh iz temelja irokih poput sakarpskih bastiona - nimalo nalik na strojeve koje je Sorweel vidio nacrtane u Tomovima rata. Svaki je nosio Cirkumfiks, simbol Aspekta-Cara i njegova lanog boanstva, naslikan crvenom i bijelom bojom na sredini: krug s ispruenom figurom ovjeka okrenutog naglavce - Anasurimbora Kellhusa glavom, prialo se. Znak koji su istetoviran na tijelu imali misionari. Sorweelov je otac naredio da se spale.

Osjeala se napetost pred njihovim dolaskom. Sorweel ju je pripisao injenici da konano poinje, da su sve brige, prepiranja, pripreme i prepucavanja prethodnih mjeseci dosegli zenit. Za tornjevima, besprijekorni redovi Velike kunje rastvarali su se u blistavu konkretnost, red za redom u maru, rasprostranjen preko polja i panjaka, bokova izgubljenih u kinoj izmaglici.

Jo jednom rogovi obeshrabre nebo. Sorweel je ukoeno stajao, jedno od deset tisua lica, koncentriranih u ogorenosti, prestravljenosti,

nevjerici, ak i aru, promatrajui deset puta toliko ljudi - i vie - kako mariraju kroz turobni pljusak, nose egzotina oruja dalekih naroda i slijede zastave dvanaest razliitih naroda. Strance koji su doli sa znojnih obala, iz zemalja za koje nitko nije uo, koji ne znaju njihov jezik i ne mare za njihove obiaje ni njihovo bogatstvo...

Junjaki kraljevi doli su spasiti svijet ili iz luakove fantazije ili demonove obmane. Koliko ih je puta Sorweel sanjao? Koliko ih je puta zamiljao kako lee polugoli u svojim velebnim

mramornim galerijama i s dosadom sluaju poliglotske posjetitelje? Ili kako se voze na divanima kroz prasne ulice, pospanim oima promatraju vrevu trgovine u potrazi za djevojkama koje e dodati svojim tamnoputim


haremima? Koliko je puta, srca stisnuta u djetinjoj ljutnji, rekao svojem ocu da e pobjei u Tromorje? U zemlju gdje ljudi jo uvijek ratuju s ljudima. Brzo je, meutim, nauio prikriti svoju oaranost. Meu dunosnicima oeva dvora, jug je obino bio

predmet prezira i poruge. Bilo je to propalo mjesto, gdje je krepkost podlegla kompleksnosti, kaosu tisue tisua natjecanja. Bilo je to mjesto gdje je suptilnost postala bolest i gdje je luksuz otplavio granice izmeu onoga to je ensko i onoga to je muko.

Ali bili su u krivu - bolno u krivu. Ako ih porazi prethodnih tjedana nisu tome poduili, sada su sigurno shvatili.

Jug ih je doao poduiti. Sorweel je pogledavao oko sebe ne bi li pronaao oca. No kao nekim udom, Kralj Harweel ve se

naao pokraj njega, ponosno stajei u svojim dugim lananim suknjama. Stisnuo je sinovo rame i nagnuo se da ga ohrabri. Kad se nasmijeio, s brkova su mu se ocijedili dragulji vode.

Tapkavi romon kie. Orljava stranjskih rogova. "Ne boj se", ree. "Niti on niti njegovi uenjaci nee se usuditi sueliti se s naim Choraeama. Borit emo

se kao Ljudi." Pogleda svoje visoke Blagodarnike koji su se svi okrenuli da vide kako njihov kralj hrabri svojega sina.

"ujete li me?" vikne on njima. "Dvije tisue godina nae zidine stoje itave. Dvije tisue godina loza naih otaca see neprekinuta! Mi smo njihova kulminacija. Mi smo ljudi Sakarpusa, Samotnog Grada. Mi smo preivjeli Pada Svijeta, uvari horde Chorae, jedino svjetlo u tami Srankova i beskr!"

Prekine ga lepet krila. Pogledi polete prema nebesima. Nekoliko je ljudi ak i zavapilo. Sorweel instinktivno podigne ruku prema okloplje-nom trbuhu i pritisne Chorae koja ubija arolije i koju je imao oko struka tako da ga je zazebla u pupku.

Bila je to roda, bijela i duga kao kljova, u letu, iako je trebala biti u zaklonu pred kiom. Ljudi su prestravljeno ustuknuli od krunita bedema na koje je sletjela i nagruvali se jedni uz druge. Duga kljuna naslonjena nisko uz vrat, okrene brid glave prema njima.

Kraljeva ruka padne sa sinova ramena. Roda ih je promatrala s porculanskom panjom. Crne su joj oi utile, posve nedokuive. Kine kapi cilikale su po eljezu, bubnjale po koi. "to eli?" zavapi neki glas. Kralj Harvveel probije se na elo svojih ljudi. Sorweel je stajao skamenjen, treptao od kie koja mu je

padala u oi i osjeao okus hladne vode koja mu se slijevala usnama. Njegov je otac stajao sam, u natopljenom vunenom ogrtau, ruku oputenih ispod sjajnih linija oklopa na podlakticama. Roda je stajala gotovo iznad njega, nogu poput tapia, krila skupljenih u glatku vazu tijela, mudra lica sputena da promotri kralja pod nogama...

Tada se, u zraku napuhnutih oblaka u daljini desno od ptice, pojavi zvijezda, iskriava toka svjetlosti. Sorweel nije mogao ne gledati prema njoj, kao i svi oni zbijeni oko njega. Kad je opet pogledao prema ocu, roda je nestala - nestala!

Odjednom se naao u guvi u kojoj su ga visoki Blagodarnici tijesno zgurali na pukarnice. inilo se da svi viu, njegovu ocu, jedni drugima, nebu koje se orilo od rogova. Opsadni tornjevi nastavili su svoje neumoljivo primicanje, kao i junjaci, ije su formacije sada tvorile zastraujuu tapiseriju od okolnih ravnica. Toka svjetlosti koja je blijetala iz dubljih daljina, odjednom je zatreperila i ugasila se...

A onda bi se pojavila nad prednjim redovima Kunje u zraku jo pola visine tornja iznad glomaznih tornjeva. Sorweel zine i pokua odstupiti korak. inilo mu se stranim da mora gledati gore kad je i sam ve stajao tako visoko. Toka vie nije bila toka, ve besprijekorno bijela figura koja je hodala kroz sjaj plavog usijanja. ovjek ili bog.

Sorweel shvati da se grevito dri za rupiasti kamen bedema. Aspekt-Car. Glasina. Cjeloivotni predmet zanimanja... "Oe!" povie Sorweel, jer nije vidio dalje od ramena i titova oko sebe. Zapui vjetra stutili su se sa

zapada, vrtloei kiu u velove magle, koji su lebdjeli poput golemih utvara nad zidinama i njihovim


promoenim braniteljima. Hladnoa je bila poput noeva. "Oe!" Zauo je prasak odapinjanja balista, ali zbog vlage strijele s Chora-eama na vrhu potonule su daleko

ispred lebdeeg duha. Povici i kletve provalile su diljem zidina. A onda je zauo rijei, rijei zapamene ali ije je znaenje zaboravljeno, kako stvaraju maglu od lokvi i lokvica, are kou i izazivaju bol u zubima.

Magija. Srebrne linije pojavile su se pred ispruenim rukama figure, poele se motati u nitavilo... Usijane geometrije, filigrani sjajni poput sunca, uspinjali su se po kii sve do tamnih trbuha oblaka. I

cvranje nimalo nalik na neto drugo, poput tisuljetnog udaranja vala kondenziranog u raspon od nekoliko trenutaka. Prema van i prema van sezale su linije, slavei nebo, blistavi svod koji je sezao preko zidina i iznad grada. Sablasni odsjaji valjali su se i svjetlucali po svakom mau i titu.

"Stvara maglu", promrmlja Sorweel nikome posebno. "Zasljepljuje nas!" Junjaki glasovi, gromoglasne tisue glasova, sloni i ekstatini. Himne - pjevaju himne! Tornjevi su se

nastavili nemilosrdno primicati, noeni tisuama pogrbljenih lea. Netko mora neto uiniti! Zato nitko ne ini nita?

Tada se njegov otac naao pred njim i zgrabio ga za ruke. "Idi u Citadelu", ree s udnim izrazom na licu. Svjetlo Aspekta-Cara svjetlucalo mu je u oima, a linije nosa i obraza uokvirivalo plavom. "Pogrijeio sam to sam te doveo na zidine."

"Kako to misli? Oe, kako si mo" "Idi!" Sorweel osjeti kako mu uglovi lica podrhtavaju i boraju se. "Oe - oel Moje kosti su tvoje kosti!" Harweel prinese ruku Sorweelovu obrazu. "Ba zato mora otii. Molim te, Soma. Sakarpus stoji na

krajevima svijeta. Mi smo posljednje uporite Ljudi! On treba ovaj grad! On treba na narodi To znai da treba tebe, Sorwa! Tebe!"

Princ spusti pogled, uplaen oevim bijesom i oajem. "Ne, oe", promrmlja, osjeajui se odjednom tankim poput granice - mnogo mlaim od svojih esnaest godina. "Neu te ostaviti..."

Kad je pogledao gore, hladna mu je kia prekrila vrue suze. "Neu te ostaviti!" Glas mu je bio grub i prodoran, prkos odapet iz sve snage. Onda se pjesma osvajaa pojaala, iz grla

radosnih tisua koje su dole paliti, ubijati. Oev udarac pogodio ga je u eljust i on je proklizao meu ljude iza sebe, a zatim pao na ruke i koljena na

mokri pod. "Ne sramoti me svojom drskou, mome!" Okrene se jednom od svojih visokih Blagodarnika. "Narsheidel! Odvedi ga u Citadelu! Pobrini se da mu se nita ne dogodi! On e biti na posljednji zamah maem! Naa osveta!"

Narsheidel ga bez rijei podigne na noge za ovratnik oklopa i pone ga vui kroz okupljene ratnike. Dok ga je vukao natrake, Sorweel i]i je gledao kako zbijaju redove za njim i ugledao njihove saalne poglede. "Neee!" tulio je, osjeajui hladnu vodu na jeziku. Iznad mokrih ramena i blistavih oboda titova vidio je oca koji je gledao za njim, oima plavim i svjeim poput ljetnog neba. Jedan neshvatljiv trenutak, otac ga je prodorno pogledao. Sorweel ga je vidio da se okree taman kad je zid magle prekrio parapete.

"Neeeeeee!" Zveket oruja preplavi svijet.

Pokuao se opirati, ali Narsheidel je bio nesavladiv, poput neumoljive sjene koja se jedva uvila pred njegovim bacakanjem. Kroz tamnu spiralu stubita kule, inilo mu se da vidi jedino oeve oi, oi pune ljubavi, oi koje sude, ale zbog teke ruke, slave smijeh izazvan kakljanjem i motre, vjeno motre da se uvjere da njegovo drugo srce kuca toplo i sigurno. A kad bi pogledao bolje, kad bi se usudio zagledati se u te oi kao to bi se zagledao u dragulje, znao je da bi ugledao sebe, ne onakvog kakav jest, nego svoj odraz kroz sjajnu krivulju oeva ponosa, oeve nade da e ivjeti dostojanstvenije kroz injenicu svojega sina.

Grmljavina je podrhtavala oko njih, lomila prastaru buku i oslobaala kiu pijeska s nisko nadsvoenih stropova. Narsheidel je galamio, neto, neto napeto ne samo od straha. Ratnik koji ve oplakuje.

Onda su proli eljezna vrata, proklizavajui po kamenju u monumentalnoj sjeni dveri. Konji se propinju. Ratnici tre kroz maglu s bijelim titovima preko lea. Temelji zgrada nestali su u sivilu. Bezdan drevnih


ulica otvara se pred njima. I samotna figura usred strke, pogrbljena poput prosjaka, zaogrnuta samo prevelikom sjenom... I oima iz kojih treperi svjetlo. Narsheidel vikne i baci ga na tvrd, hladan kamen. Plamtei bijeli dijagrami pretvaraju kiu u dim. Velike bronane ploe Pastirskih dveri blijete sunevim

sjajem, zatim padaju, svijene poput piljevine, vrte se kao lie u potoku. Viui, cijelo vrijeme viui, Narsheidel ga povue na noge i trne ga da potri. Vidio je kako prosjak postaje netko slian sveeniku i svjetlucav, a onda nestaje u trepetu. Vidio je svoje

zemljake kako jure zatvoriti prodor. Vidio je Droettala i njegovu skupinu gilgalskih sveenika kako grme kad ih je opkolila plima tamnoputih stranaca. Vidio je Eithovce kako biuju svoje pokrivene konje kroz ulice pune panike. Vidio je odvode kojima teku ruiaste i grimizne vode. Vidio je jedan od opsadnih tornjeva kako se nadvija nad krestom zidina i duhove zmajevih glava kako se izdiu iz pukotina u njegovoj metalik koi. Vidio je nizove ljudi, kako titonoa tako i konjanika, kako nestaju u uskovitlanoj vatri.

Stalno se iznova otimao Narsheidelovoj snazi, jecao, bjesnio, ali visoki je Blagodarnik bio nesavladiv i cijelo gaje vrijeme gurao naprijed, urlajui kaosu da mu oslobodi put. A kroz sve to, on je vidio ljetnoplave oi svojega oca kako ga preklinju...

Molim te, Sorwa... Trali su niz labirinte uliica, kroz beskrajne zavjese kie. Iza njih, povici i vriska namnoili su se u

nerazumnu bijelu riku, prekinutu jedino brujanjem rogova i izvrnuto mrmljanje magije. Vijugave ulice bile su toliko duboke da nisu vidjeli Citadelu dok nisu bili gotovo pred njom, pogrbljenu

na nebu nad njima, oblih kula koje nisu bile vie od visokih zidova. Sa spojeva kose i ljebaste baze visio je korov. Sjeverne odaje u kojima su neko boravili sakarpski kraljevi, objesili su se i uruili, a prozori su poput onih duplji otkrivali izdubljene upljine unutranjosti. Posrnu prema njoj. Bedemi su se penjali da opkole vei dio neba. Sorweel ugleda zvijezdu koja je blistala visoko iznad ruba crnog kamena, sjajna kao avao nebeski - samo ispod oblaka. Svjetlost je pretvarala kaplje kie u dijamante.

ak je i Narsheidel prestravljeno posrnuo, lica usmjerena uvis, gurajui Sorweela pred sobom. "Brzo, mome, brzoV Onda su se nali iza nad-svoenih vrata, sklonjeni u dubokim upljinama crnog kamena. Straari i problijedjeli pomonici sjate se oko njih. Sorweel se naao kako tetura u krug i brani se od njihovih ruku koje su skakale oko njega. "Kralj?" povie stari sluga. "to se dogodilo s Kraljem?"

"Mora postojati put!" Narsheidel je vikao nekom dvorniku u oklopu od veriga. "Ovo mjesto mora imati tajne! Sve staro ima tajne!"

Onda su Sorweela gurali uz usko spiralno stubite, kroz vrue hodnike prekrivene drvenom oplatom, kroz sobe niskih stropova, neke presvijetle, neke premrane. Skretanje-prolaenje-penjanje. Sve, tapiserije, mnotva svijea, ispucani zidovi, kao daje plivalo uz njega...

to se to dogaa! "Ne!" krikne Sorweel, odmahujui od sebe ruke koje su ga gonile kao poludjelog psa. "Prestanite s tim!

Prestanite!" Stajali su u nekakvom predsoblju, sa zidom u obliku polukugle na ijem je vrhu bio ozidani prolaz.

Narsheidel i jo dvojica - ostarjeli titonoa i barun Denthuel, jednonogi konjanik rasporeen u Citadelu - odstupe pruenih ruku, lica opreznih ili pomirljivih ili zabrinutih ili moleivih ili

"Gdje je moj otac?" vikne on. Samo se Narsheidel, u natopljenom oklopu koji je sjajio srebrno i crno na kolebljivoj svjetlosti, usudi

progovoriti. "Kralj Harvveel je mrtav, mome." Te ga rijei ostave bez daha. Pa ipak, Sorweel zauje vlastiti glas: "To znai da sam ja kralj. Da sam ja va

gospodar!" Visoki Blagodarnik spusti pogled na svoje dlanove, zatim pogleda dalje i prema gore, kao da pokuava

naslutiti smjer vanjske tutnjave -jer jo uvijek nije prestala. "Ne dok mi rijei vaega oca jo zvone u uima." Sorweel pogleda u lice starijeg ovjeka, snane eljusti i vodom zapetljan okvir kose. Tek tada kao da je


shvatio da i Narsheidel ima blinje, ene i djecu, same negdje u gradu. Da je on pravi Blagodarnik, odan do smrti.

Kralj Harvveel je Eksplozija. Tek kasnije, dok bude frfljao i puzao po podu, mladi e princ shvatiti to se dogodilo. Cigle

su eksplodirale prema van, kao da je malj veliine stabla udario u drugu stranu okruglog zida, pogodio lorda Denthuela u glavu i vrat i mlatnuo ga slomljenog na tlo.

Praina leti na hladnom drhtavom zraku. Blijeda svjetlost dana. Sa zvonjavom u uima, Sorweel se okrene prema razjapljenoj rupi...

Moda je viknuo, ali se toga nee sjeati. Gledao je u ljuturu unitenih galerija Citadele. Neto zlatno visjelo je u upljini, neto to je kipjelo

nemoguom svjetlou. S praznim prozorima i davno razorenim zidovima u pozadini, hodalo je po nepostojeem podu. Hodalo. Kia je plutala oko toga u linijama, kao niz fontanu.

Ali vlaga ga nije doticala. Aspekta-Cara. Sjajni demon prijee prag, uokviren tminom i potopom. Bezimeni titonoa samo se okrenuo i odjurio, nestavi u hodnicima. Narsheidel visoko podigne dvoruni

ma, krikne, zaleti se u svjetlucavu figuru... Koja jednostavno zakorai u stranu, nemogue, kao plesa koji izbjegava pijanca. Zamahne rukama poput

uadi, prinese zakrivljenu otricu preko tjemena pa trgne natrag u savrenom luku. Narsheidelovo tijelo i glava nastave hitati naprijed, spojeni samo leteom niti krvi.

Demonove oi cijelo su vrijeme ostale uprte u Sorweelove. Samo... nisu izgledale kao oi demona. Previe ljudske. Na koljenima, Sorweel nije mogao ne zuriti. ovjek je izgledao kao daje izrezan iz nekog drugog mjesta, mjesta sa sjajnijim suncem, kao da

istovremeno stoji i ovdje u ruevini Sakarpusa i na vrhu planine u osvit zore. Bio je visok, za dlan vii od Sorweelova oca, ogrnut sveenikim ruhom sa zlatnim plohama, u oklopu od veriga toliko finom da je izgledao kao da je od svile - od nimila, neki odsutni dio Sorweela shvati, neljudskog elika. Kosa mu je u mokrim kovrama padala oko dugog lica punih usana. Plava mu je brada bila ispletena i etvrtasta kakve nose junjaki kraljevi prikazani na najstarijim reljefima Duge dvorane. Odrubljene glave dvaju demona, koe zamrljane i sjajne, visjele su mu s pojasa i zijevale kao ribe oko pocrnjelih zubi.

Kraste soli skorile su mu se na goloj ruci kojom je drao ma. "Ja sam", ree vizija, "Anasurimbor Kellhus." Poelo je s drhtanjem, vruim mlazom urina. Onda su mu kosti postale zmije i Sorweel se stropota na

pod. Na trbuh... Na trbuh! Pljune krv koja mu je oblila bradu. O-o-oe! "Doi", ree ovjek i une da mu poloi ruku na rame. "Doi. Ustani. Sjeti se to si..." "Da se sjetim?" "Ti si kralj, zar ne?" Sorweel je mogao samo zuriti uasnut i zauen. "Ja-ja n-n-ne razumijem..." Prijateljsko mrtenje pa blag osmijeh. "Rijetko sam ono to moji neprijatelji oekuju, znam." Nekako

mu je ve pomagao da ustane na noge. "A-a-ali..." "Sve je ovo, Sorweele, tragina pogreka. Mora to vjerovati." "Pogreka?" "Ja nisam osvaja." Zastao je kao da se mrti na samu pomisao. "Koliko god to ludo zvualo, zaista

jesam doao spasiti ljudski rod."


"Lai", mladi princ promrsi onako zbunjen. "Laljive! Aspekt-Car kimne, sklopi oi poput roditelja koji ve dugo trpi. Njegov uzdah bio je i iskren i prirodan. "Zaluj", ree. "Tuguj kao to svi ljudi moraju. Ali neka te utjei to to ti je oproteno." Sorweel je zurio u ljetnoplave oi. to se to dogaa? "Oproteno? Tko si ti da meni prata?" Mrtenje nevinoga kojem je dvaput nanesena nepravda. "Pogreno si shvatio." "to sam pogreno shvatio?" protisne Sorweel. "Da ti smatra se!" "Tvoj otac te volio!" mukarac ga prekine, glasom punim gotovo nesavladivog oinskog

prijekora. "A ta ljubav, Sorwa, je pratanje... Njegovo pratanje, ne moje." Mladi Kralj Sakarpusa stajao je zapanjen i zurio lica mlitava poput kinice. Tada ga namirisani

rukavi obujme i on zaplae u goruem naruju neprijatelja, za svoj grad, za svojeg oca, za svijet koji je u stanju iscrpsti spasenje iz izdaje.

Godine. Mjeseci. Dani. Toliko je dugo Aspekt-Car bio neugodna glasina s juga, ime toliko nagomilano strahotama koliko je bilo i udo...

Vie ne.


oglavlje drugo

HUNORCAL

Gorimo kao predebele svijee, sredine su nam izdubljene, rubovi se uvijaju unutra, na stijenj vjeno je bri od voska. Sliimo onome to i jesmo: Ljudima koji nikad ne spavaju.

ANONIMNI UENJAK MANDATA HIROMANTSKA POETNICA

Rano proljee, 19. novocarska godina (4132. godina Kljove), jugozapadni Galeoth

Nonih mora bilo bi napretek da je Drusas Achamian sposoban sanjati vlastiti ivot. Nonih mora o dugom mukotrpnom ratu preko pustinja i velikih rijenih delta. Nonih mora o uzvienosti i divljatvu u savrenoj ravnotei, iako bi se od kakofonije ovog drugog sve inilo oajnim. Nonih mora o mrtvim ljudima koji se poput kanibala hrane svojim neko jakim duama, uzdiui nemogue na lea strahota.

Nonih mora o gradu koji je toliko svet da je postao iskvaren. I o ovjeku koji moe viriti u due. Ali nije mogao sanjati o svemu tome. Ne. Iako se odrekao svoje kole, prokleo svoju brau, jo uvijek

nosi veliki jaram koji im svima lomi lea. Jo uvijek u sebi nosi drugu jo drevniju duu Seswathu, duu preivjela junaka prve Apokalipse. Jo uvijek sanja, kao to i oni sanjaju, prvi kraj Svijeta. I jo uvijek se budi pokuavajui doi do zraka...

Gozba je bila zadimljena, masna, buna prigoda -jo jedna proslava velianstvenog Lova. Visoki Kralj Anasurimbor Celmomas zavalio se kao i uvijek kad bi popio koju au previe: s

nogama nahero, ramena sklupanih u lijevom kutu Pratrona, ela nasaena u mlitavu aku. Njegovi vitezovi-poglavice prepirali su se i zbijali ale uzdu stola koji je zapravo bio samo velika kamena ploa na postolju, dizali su u zrak gomile zapeenog mesa sjajnim prstima, ispijali velike gutljaje iz zlatnih pokala s otisnutim ivotinjskim totemima. Svjetlost je plesala s bronanih trononih eravnika postav-ljenih oko njih po podu, pretvarala stol u mjesto puno sjena i silueta i osvjetljavala zavjese svjee ubijenih jelena koje su se s obiju strana protezale iza sudionika terevenke. Iza njih, moni su se stupovi Yodaina, kraljevskog hrama koji su podigli drevni vladari Tryse, izdizali jo vie u okorjelu tamu.

Odzvanjale su nove zdravice. Klanu Anasurimbor, Velikim Lozama zastupljenim za stolom, bardskom sveeniku i njegovom urnebesnom pripovijedanju o eskapadama tog dana. Medovina se toila i prolijevala, kako u pokale tako i u mljackave usne. No Achamian, sam na kraju bunog stola, svoju je posudu dizao samo vodonoi. Kimao je na ratoborne usklike, smijao se prostakim alama, cerio se onako kako se ueni cere u drutvu budala, ali nije sudjelovao. Umjesto toga, oima koje su vie odavale dosadu nego prepredenost, promatrao je Visokog Kralja, ovjeka kojeg je jo uvijek nazivao svojim najboljim prijateljem - kako pije do besvijesti.

Zatim je neopazice otiao, bezbrino i bez pozdrava. Tko bi shvatio puteve arobnjaka? Seswatha je prolazio kroz sjenovitu, revnu mreu sluga koji su se brinuli da gozba traje u

podrigivanju i dobrom raspoloenju, a onda napustio kraljevski hram u korist skrovitog labirinta odaja palae.

Vrata su bila odkrinuta - kako je i obeano.


Kratke, debele svijee bile su poslagane po podu du prolaza i irile su lepeze svjetlosti gore po ukrasnim mozaicima. Figure su se motale u mrak i iz mraka, sjene ljudi koji se bore protiv ivotinja. Ploice su se pretvarale u zmijsku kou na mjestima gdje je sjajilo svjetlo. Duboko diui, Achamian je kratkim pokretom zatvorio vrata, oekujui kripanje eljeza. Teak kamen Aneksa progutao je sve zvukove osim prtanja plamenova svijea koji su se zavrtjeli dok je on prolazio. Smolasti parfemi proeli su zrak.

Kad ju je pronaao - Suivelu, divnu, putenu Suivelu - kleknuo je u skladu sa svim zakonima koje e uskoro prekriti. Kleao je pred njezinom ljepotom, pred njezinom udnjom i njezinom strau. Ona ga podigne u zagrljaj i on krajikom oka ugleda njihov isprepleteni odraz u konturama ukrasnog tita. Izgledaju onoliko iskrivljeno i oajno koliko bi i trebali, pomislio je. Onda ju je gurnuo na krevet...

Vodio je ljubav sa enom svojeg Visokog Kralja Grevit uzdah. Achamian iskoi naprijed iz pokrivaa. Tama je zujala od napora, stenjala i dahtala od enske poude

- ali samo na tren. Uzdasi i tepanje istopili su se u zborni zov jutarnjeg pjeva ptica. Odbaci pokrivae u stranu, nagne se do koljena i protrlja bol u eljusti i obrazima. Preao je na spavanje na drvu kao dio discipline koju je prigrlio nakon to je napustio kolu Mandata i da ubrza prijelaz izmeu nonih mora i stanja budnosti. Madraci, ustanovio je, buenje pretvaraju u neku vrstu guenja.

Sjedio je neko vrijeme i pokuavao snagom volje odagnati uzbuenost, otjerati spomen na njezino golo tijelo koje se tare o njegovo. Da je jo uvijek uenjak Mandata, viui bi odjurio svojoj brai. Ali nije, i ve je predugo ivio s previe otkria. Uvidi koji bi neko proeli njegovo tijelo uasom ili ushitom sada su samo bolno pulsirali. Otkrie je, ini se, postalo samo jo jedna bol.

mrcao je i kaljao dok je brodskim podom hodao do etvrtaste korone bjeline koja je uokvirivala roletu. "Obasjaj ovo suncem", promrmlja sam sebi. "Da-da... Svjetlo nikad nije loe."

Ponovno sklopi oi pred eksplozijom bljetavila, duboko udahne mnotvo slojeva jutra: gorinu propupalog lia, vlagu umske ilovae. Djeja vika dopirala je odozdo, tvrdnje, izazivanje - pjevuenje bezbrinih dua. Ne-ne-ne vjerujem ti! Budui da su im roditelji - Achamianovi robovi - zabranili pristup donjim katovima, uvijek ujutro mahnito tre po sjeni kule, natjeravaju se i urliu poput ratobornih voraka. Iz nekog razloga, sluati ih danas inilo mu se dubokim i silnim udom, i to toliko daje gotovo poelio da moe ovako stajati - ovdje, sada, zatvorenih oiju i otvorenog sveg ostalog - do kraja ivota.

Bio bi to dobar kraj, pomisli. kiljav od svjetla, okrene se prema sobi, njezinim policama i grubo tesanim stolovima, beskrajnim

snopovima rukopisa poslaganima u nestabilne hrpe po nasuminim povrinama, visokim i niskim. iroka krivulja kamenih zidova grlila je jutarnji polumrak, a duboki su utori prostoriji davali izgled galeotskog mlina. iroki je kamin stajao nekoriten preko puta kreveta od dasaka. Goleme stropne grede protezale su se iznad svega, crne od smole, a prostori izmeu njih izolirani su slojevima ivotinjskih koa - vujim, srneim, pa ak i malim komadima od zeca ili kune.

Nasmijeio se naopakim, tunim osmijehom. Neka se sitna uspomena lecnula pred barbarstvom tog mjesta, jer je dobar dio svojeg ivota proveo putujui hedonistikim rajevima juga. No ovo mu je bio dom predugo da bi bio ita doli sigurnost. Ve dvadeset godina spavao je, studirao i jeo u toj prostoriji.

Sada hoda drugaijim cestama. Dubljim cestama. Koliko je dugo putovao? Sve svoje godine, inilo mu se, iako je vjetac tek dvadeset. Duboko diui i spustivi prste s proelavog tjemena do zarasle bijele brade, ode do svojeg glavnog radnog

stola i pripremi se za sabrani izvjetaj koji ga je ekao... Pedantan rad na mapiranju zamrenog Seswathina ivota. Kanio je napisati detaljan prikaz svega ega se sjeao. Tijekom godina razvio je dar prisjeanja to je sanjao. Nagomilao je doslovno tisue izvjetaja, od kojih je svaki bio predmet bezbrojnih kritika i spekulacija. Pisati iz sjeanja dovoljno je komplicirano samo po sebi: ponekad mu se inilo kao da se uistinu prisjea samo kostiju stvari, a da meso treba nanovo izmiljati sa svakim ponovnim buenjem. No kad su u pitanju Snovi, sve je nosilo ljagu nategnutosti, ak i kad bi ga bacali u srce i utrobu Seswathina ivota. Kljuno je, spoznao je, odmah poeti pisati, prije nego to sliku koja je ostala, u zaborav odgura surova nepopustljivost svijeta jave.


Ali umjesto toga, uspio je napisati samo,

NAU-CAYUTI?

Dolazio je zuriti u rkariju tinte cijelo jutro, ime Celmomasova slavnog sina, ija e kraa apljanskog koplja dovesti do konanog unitenja Ne--Boga. U Mandatovim bibliotekama deseci su, ako ne i stotine, svezaka posveeni njegovim podvizima, uglavnom predvidljivim stvarima: ubijanju Tanhafuta Crvenog, njegovu nizu pobjeda nakon katastrofe u Shiarauu, njegovu ubojstvu koje je poinila njegova ena Ieva i naravno beskrajne interpretacije same Krae. No neki su uenjaci - barem dvojica koliko se Achamian mogao sjetiti - posvetili panju samoj frekventnosti Snova koji ukljuuju Nau-Cayutija, a koja se inila vrlo neproporcionalnom njegovoj kratkoj ulozi u Apokalipsi.

No ako je Seswatha spavao s njegovom majkom... Otkrie preljuba je i samo po sebi bilo znakovito - i peklo je starog vjeca iz razloga o kojima se nije

usudio razmiljati. Ali mogunost da je Seswatha moda Nau-Cayutijev otac? Nisu sve injenice jednake. Neke su poput lia s grana konkretnijih istina. Druge su poput debla i nose vjerovanja itavih naroda. A rijetke su - oajno rijetke - sjeme.

Vrtio je sve detalje koji bi mu mogli pomoi da datira svoj san - koji su vitezovi-poglavice jo uvijek u milosti za stolom Visokog Kralja, koje prstenje Seswatha nosi, tetovae plodnosti na unutranjoj strani kraljiinih bedara - kad se jedan od djejih glasova prokopao kroz zujanje njegove sve slabije koncentracije. Da, ali kako daalekoooo? Cvrkut djevojice, koji je od daljine zvuao piskutavo. Mala Silhanna, shvati on.

Neka joj ena odgovori, neto tiho, to nije mogao razabrati. Vie ga je naglasak nego glas natjerao da poskoi i posrne prema otvorenom prozoru. Nije se ni snaao a

ve je treptao i hvatao ispucanu i upljikavu prozorsku dasku od iznenadne vrtoglavice. Bio je to sheviki, slubeni jezik Novog Carstva, ali s pjevnim junjakim nijansama. Nansurski? Ainonski?

Pogledao je prema horizontu, iznad nekadanje galeotske provincije Hunoreal. Nebo je bilo eljeznosivo s hladnoproljetnim obeanjem ljetnog plavetnila. Ne tako daleko gurale su se uzdignute i sputene kronje, arenilo svijetlozelenih nijansi toliko mladih da su se kroz njih vidjeli komadi zemlje. Jutarnjem je suncu jo uvijek bio zaprijeen pristup gudurama pa je krajolik imao svojstva oceana; suncem okupani vrhovi i linije grebena sliili su utim otocima u sjenovitom moru. Iako nije mogao razabrati bijele pritoke Rohila, vidio je njihov peat u rasporedu udaljenih breuljaka, poput zaglaenih nabora na plahtama nakon voenja ljubavi.

Neobino je to kako daljine rastu na hladnoi. Tlo neposredno ispod njega sputalo se u nizu odsjeenih terasa, tako da se, kad bi pogledao ravno dolje,

osjeao kao da ga je netko povukao kroz prozor. Bile su tu i vanjske kue, ne vie od nadogradnji zapravo, koje su ograivale skroman krug njihove nastambe, i blia stabla, brijestovi i hrastovi koji su se uzdizali do visine koja bi mu bila u razini oiju da je teren ravan. A bili su tu i goli potezi, iji je glatki kamen budio nagovjetaj razbijenih dinja i smrskanih glava. Nije vidio ni traga djeci, iako jest primijetio mazgu koja je glupo koncentrirano buljila ni u to posebno.

Glasii su, meutim, nastavili cvrkutati i gakati negdje lijevo, na traci ravnog tla koja je tvorila temelj za nekoliko prastarih javora.

Mama! Mama! uo je kako vie mali Yorsi. Onda ga je kroz isprepletene grane spazio kako juri uz brijeg. Njegova majka Tisthanna etala se prema njemu i brisala ruke o pregau, prilino - Achamianu je laknulo kad je to vidio - bezbrina. Gle! Yorsi je vikao maui neim malim i zlatnim.

Tada je ugledao neku sitnu enu kako se penje za Yorsijem i smijui se na etvero plavokose djece koja su plesala oko nje i ija su pitanja odzvanjala u zvonkoj ravnotei. Kako se zove tvoja mazga? Mogu li ti udariti ma? Mogu li? Mogu li? Mogu li? Kosa joj je bila ketvaki crna i srednje duine, a na sebi je imala konati plat ija je sloena struktura od mnogo dijelova odmah odavala kastinsko plemstvo ak i iz ovakve udaljenosti. No zbog svojeg visokog poloaja i injenice da je gledala dolje prema svojim malim sugovornicima, Achamian joj gotovo uope nije vidio lice.

Osjetio je kakljanje u grlu. Koliko je prolo od njihova zadnjeg posjetitelja? U poetku, kad su tu bili samo on i Geraus, dolazili su samo Srankovi. .Prestao je brojiti koliko je

puta osvijetlio brdo Gnosom ne bi li ogavna stvorenja uz vrisku potjerao natrag u dubinu ume. Sva stabla u dosegu strijele nosila su nekakav oiljak iz tih mahnitih bitaka: arobnjak koji balansira na rubu


poluuruene kule i bljetavim razaranjem zasipa polja stvorenja koja izgledaju kao bijesni bijeli majmuni. Geraus jo uvijek ima none more. Nakon toga, s krajem Ratova za ujedinjenje, doli su Skalpoi, bezbrojni ljudi - Galeoani, Conrivani, Tvdonci, Ainonjani, pa ak i Kianjani - koji su doli ubirati premije za srankovske skalpove. Neko je vrijeme, ini se, neki njihov krvlju zaluen kamp bio jedan dan udaljenosti od njih. I vie je puta Achamian morao pribjei Gnosi da skrati njihova pijana pljakanja. Meutim, ak su i oni produili nakon nekoliko raskalaenih godina, gonei svoj gadni plijen u uistinu prastare domete divljine. Svako toliko neka bi njihova trupa nabasala na kulu, a ako bi bili gladni ili na neki drugi nain slomljeni uasima svojeg zanata, bilo je sigurno da e uslijediti nekakva nevolja. No onda su ak i oni prestali dolaziti.

Koliko je onda prolo? Pet, moda est godina otkad se proli posjetitelj uspeo podnojem njihove kule?

Moralo je biti toliko. Barem toliko. Bila su tu ona dva izgladnjela Skalpoija koji su doli nedugo nakon to je Geraus uzeo Tisthannu za enu, ali nakon njih? Sigurno ne otkad je roeno zadnje dijete.

Nije vano, pravilo je kroz godine bilo vrlo jednostavno: posjetitelji znae alost, prokleti Bogovi i njihovi zakoni gostoljubivosti.

Drei za ruku jednu od djevojica, nepoznata se ena prijateljski zaustavila pred Tisthannom i naklonila se u znak pozdrava - koliko tono duboko, Achamian nije mogao procijeniti zbog grane koja mu je zaklonila pogled, iako mu se inilo da je nagib naklona odgovarao radnikoj kasti. Vidio joj je izme kroz spone propupalih granica, i prste lijeve izme kojima je odsutno pometala zimske spljotene listove; bile su jednako otmjene kao i njezin hermelinovim krznom porubljen plat.

Moda samo ima odjeu kastinske plemkinje. Iskrivivi glavu, nagnuo se opasno daleko, toliko da gaje oblio hladan znoj, ali uzalud. uo je Tisthannin

njitavi smijeh i od toga mu lakne -donekle

Documents

R. Scott Bakker - Rasudno Oko - Aspekt Car