PROLOG - Znanje...koristio S. Cordova, uključujući i psihološki triler Prstolomka iz 1979. godine. A. Cordova diplomirala je na fakultetu Amherst 2009. godine. Za razliku od svog

PROLOG

O Cordovi svatko ima svoju priču, htio to on ili ne.Možda je vaš prvi susjed pronašao neki njegov film u staroj kutiji

na tavanu, a sada se više ne usuđuje sam ući u mračnu sobu. Ili se možda vaš dečko pohvalio kako je pronašao piratsku kopiju filma Noću su sve ptice crne na internetu, a nakon gledanja odbijao razgovarati o tome, kao da je prošao užasne muke koje je jedva preživio.

Kakvo god je vaše mišljenje o Cordovi, bilo da ste opsjednuti njegovim djelima ili posve ravnodušni — on je tu da izazove reakcije. On je raspuklina, crna rupa, neodređena opasnost, neumoljivi izljev nepoznatog u naš preeksponirani svijet. On je podzemlje, nevidljiva prijetnja u zakucima tmine. On je ondje, pod željezničkim mostom, u rijeci, sa svim dokazima koji nedostaju i odgovorima koji nikada neće izaći na danje svjetlo.

On je mit, čudovište, smrtnik.Pa ipak, ne mogu a da ne vjerujem kako, kad ga trebate, Cordova

pronalazi način da dođe ravno do vas, poput zagonetnog uzvanika kojega ste zamijetili na sasvim drugom kraju gostima krcate proslave. U tren oka

NIGHT FILM_HIT_final.indd 1 17/03/2016 12:07

MA

RIS

HA

PE

SS

L

2

on je tu uz vas, uz voćni punč i zuri u vas kad se okrenete i ležerno vas pita koliko je sati.

Moja priča o Cordovi počinje po drugi put u kišnoj listopad-noj noći, kad sam trčao u krugovima umjerenim tempom, bez žurbe. Džogirao sam oko spremnika za vodu u Central Parku poslije dva sata u noći — riskantan običaj na koji sam se navikao prošle godine, kad sam bio previše napet da bih zaspao, gonjen porivom koji nisam mogao objasniti, osim što sam bio nejasno svjestan kako je najbolji dio mog života prošao, a osjećaj perspektivnosti koji je bio tako snažan u mojoj mladosti sada je nestao.

Bilo je hladno, a ja sam bio mokar do kože. Staza posuta tucani-kom bila je prošarana lokvama, crne vode spremnika zaklonjene maglom. Prekrivala je šaš uz obalu parka, koji je izgledao kao da je naslikan na papiru razderanih rubova. Sve što sam mogao vidjeti od golemih zgrada Pete avenije bilo je samo nekoliko zlatnih svjetala koja su se žarila kroz tamu odražavajući se na površini vode poput blijedog odsjaja novčića bačenih za sreću. Kad god bih projurio pokraj željeznog stupa svjetiljke, moja bi se sjena hitro izdužila preda mnom, u trenu izblijedjela i nestala — kao da nije imala smjelosti ostati uz mene.

Prolazio sam uz kućicu na južnom ulazu i počeo šesti krug kad sam bacio pogled preko ramena i ugledao nekoga iza sebe.

Žena je stajala ispred svjetiljke, lice joj je bilo u sjeni, a crveni kaput obasjan svjetlom tvorio je živi kontrast naspram crne noći.

Mlada žena ovdje, sama? Je li luda?Vratio sam se pomalo ljut zbog djevojčine naivnosti — ili nemar-

nosti, što god da ju je dovelo ovamo. Manhattanske žene, koliko god da su bile zanosne, koji su put zaboravljale da nisu besmrtne. Mogle su same sebe baciti petkom poput konfeta u noć punu ludog provoda, bez imalo razmišljanja u što će se uvaliti do subote.

Staza se pružala prema sjeveru, kišne su mi kapi bockale lice, obješene grane iznad mene oblikovale su tunel. Skrenuo sam uz redove klupa i luk mosta dok mi je blato zapljuskivalo potkoljenice.

Žena — ma tko da je bila — nestala je.No tada — u daljini, treptaj crvenoga. Nestao je čim sam ga vidio,

ali nakon nekoliko sekundi mogao sam razabrati tanki, taman obris kako sporo hoda ispred mene uza željeznu ogradu. Nosila je crne čiz-me, tamna joj je kosa padala do polovice leđa. Ubrzao sam tempo s


NO

]N

I FIL

M

3

namjerom da prođem kraj nje kad bude pod svjetiljkom kako bih je mogao bolje pogledati i provjeriti je li joj dobro.

Ipak, dok sam se približavao, obuzeo me osjećaj da ipak nije.Bio je to zvuk njezinih koraka, pretežak za tako krhku osobu,

ukočen hod, kao da me čekala. Odjednom me prožela slutnja da će se pri prolazu okrenuti prema meni, a ja ću umjesto, kako sam pretpo-stavljao, mladog lica ugledati staro. Oronulo lice starice zurit će u mene upalim očima, s ustima poput ureza sjekirom u kori stabla.

Sad je bila tek nekoliko koraka ispred mene.Posegnut će za mnom, zgrabiti me za nadlakticu, a stisak će joj

biti snažan kao u muškarca, ledeno hladan…Prošao sam pokraj nje, ali glava joj je bila spuštena, skrivena kosom.

Kad sam se ponovno okrenuo, već je prošla ispod svjetiljke i bila tek nešto više od bezlične siluete naspram tmine, s crvenim rubom oko ramena.

Skrenuo sam prečacem koji je vodio kroz gusto grmlje, a grane su mi šibale ruke. Stat ću i reći joj nešto kad opet prođem kraj nje — reći ću joj da pođe kući.

No, pri sljedećem krugu nije joj bilo ni traga. Pogledao sam niz-brdo, prema jahaćim stazama.

Ništa.Za nekoliko minuta stigao sam do kućice sjevernog izlaza —

kamene građevine izvan dosega svjetiljki, uronjene u tamu. Nisam mogao učiniti ništa drugo doli uspeti se uskim stubama do dvostrukih zahrđalih vrata zaključanih lancem, sa znakom: ZABRANJEN PRISTUP — VLASNIŠTVO GRADA NEW YORKA.

Kad sam se približio, podigao sam pogled i prenerazio se vidjevši je ondje kako stoji povrh stepenica i zuri u mene. Ili je pak gledala kroz mene?

Prije nego što sam potpuno registrirao njezinu prisutnost, već sam se dao u trk. Pa ipak mi je to što sam vidio tek u djeliću sekunde i dalje bilo pred očima, poput fotografskog snimka: zamršena kosa, taj crveni kaput koji je u mraku izgledao kao da je smeđ, lice tako utonulo u sjenu da se činilo kao da ga i nema.

Bilo je posve očito kako bi bilo bolje da sam se suzdržao od četvrtog viskija.


MA

RIS

HA

PE

SS

L

4

Ne tako davno, to me ne bi previše uznemirilo. Scott McGrath, novinar koji bi otišao ravno u pakao intervjuirajući samog Lucifera, tako me je jednom opisao neki bloger. Doživio sam to kao kompliment. Zatvorenici koji su tetovirali lica kremom za cipele i vlastitom pišalinom, naoružani tinejdžeri iz Vigário Gerala postrojeni na pedri, heavy metalci iz medelinškog kartela koji bi svako malo završili u zatvoru Rikers — nitko od njih nije me plašio. Sve je to bio samo dio scenografije.

A sada sam se plašio žene u mraku.Morala je biti pijana. Ili je progutala previše Xanaxa. Ili je to

možda bila neka bolesna tinejdžerska igra smjelosti — na to ju je sigurno nagovorila neka bogata balavica. Osim ako to nije bila namještaljka, a njezin je dečko, ulični razbojnik, čekao da me zaskoči.

Ako su to namjeravali, razočarat će se. Uza se nisam imao nikakvih dragocjenosti izuzev ključeva, noža na oprugu i pokaza za metro vrijed-nog oko osam zelembaća.

No dobro, možda sam prolazio kroz vražju krizu, loše razdoblje — kako god to želite nazvati. Možda se i nisam imao prilike obraniti od napadača od — pa dobro, tehnički gledano, kasnih devedesetih godina. Ali borbu na život i smrt ne možete nikada zaboraviti. A i nikada nije bilo kasno da se prisjeti toga, osim u slučaju da ste već mrtvi.

Noć se činila neprirodno tihom, ukočenom. Ta izmaglica — šuljala se preko vode među stabla, progutala stazu poput bolesti, kao ispuh nečeg zloćudnog negdje u zraku.

Sljedećeg trenutka prilazio sam sjevernom izlazu. Projurio sam pokraj, nadajući se da ću je vidjeti na stajalištu stepenica.

Ondje nije bilo nikoga. Nigdje joj nije bilo ni traga.Pa ipak, što sam dulje trčao, dok se staza odmatala poda mnom

poput podzemnog prolaza u neku novu, mračnu dimenziju, to sam više osjećao da sam propustio susret, kao pjesmu koja je prekinuta neočeki-vanim tonom, kao kad filmski projektor zašteka trenutak prije ključne potjere, a ekran postane posve bijel. Nisam se mogao otresti snažnog osjećaja da je ona baš tu negdje, da me skrivena promatra odnekud.

Zakleo bih se da sam u vlažnom vonju blata i kiše nanjušio natruhu parfema. Škiljio sam u sjenke na brdu, očekujući svaki tren zapaziti jarko crvenilo njezina kaputa. Možda će sjediti na klupi ili stajati na mostu. Je li došla ovamo da si učini nešto nažao? Što ako se popela na ogradu,


NO

]N

I FIL

M

5

čekala da me pogleda licem lišenim svake nade prije nego što zakorači u prazno i stropošta se na cestu poput vreće?

Možda sam popio peti viski a da toga nisam bio ni svjestan. Ili me je ovaj prokleti grad konačno uvukao u svoj žrvanj. Spustio sam se stepenicama, krenuo prema East Driveu i Petoj aveniji, skrenuo na uglu u Osamdeset šestu ulicu dok se kiša pretvarala u pljusak. Otrčao sam preko tri bloka, pokraj zatvorenih roleta restorana i osvijetljenih pred-vorja hotela iz kojih su u me zurili dosadom zamoreni vratari.

Na ulasku u podzemnu željeznicu Lexington čuo sam tutnjavu nadolazećeg vlaka. Sjurio sam se niza stepenice, provukao MetroCard i prošao kroz okretnu ogradu. Na platformi je čekalo nekoliko ljudi — nekoliko tinejdžera, postarija žena s torbicom iz Bloomingdalea.

Vlak je uteturao u postaju, zaustavio se uz cvilež kočnica, a ja sam ušao u prazan vagon.

»Ovo je brzi vlak za Brooklyn. Sljedeća postaja je na Pedeset devetoj ulici.«

Stresajući sa sebe kišne kapi, buljio sam u prazne klupe, oglas za znanstveno-fantastični film zašaran grafitima. Netko je oslijepio čovjeka u trku na posteru zašaravši mu oči crnim markerom.

Vrata su se s treskom zatvorila. Uz stenjanje kotača, vlak se pokrenuo.

A onda, u trenu, postao sam svjestan njezine pojave koja se polako spušta niza stube na daljem kraju vagona — blistavo crnih čizama i crvena, crvena kaputa. Shvatio sam, dok je silazila korak po korak, gledajući nje-zinu natopljenu crnu kosu koja joj se slijevala niz ramena poput tuša, da je to ona, djevojka iz spremnika za vodu, duh — što god da je, dovraga, bila. No, prije nego što sam uspio shvatiti koliko je to bilo nemoguće, prije nego što mi je razum stigao zavrištati ona dolazi po tebe!, vlak je zamakao u tunel, prozori su se zacrnjeli, a ja sam ostao zuriti u vlastiti odraz.


NO]NI FILM


Ashley Cordova (24) pronađena mrtva

POČETNA STR. DANAŠNJE IZDANJE VIDEO NAJPOPULARNIJE Prijava Registracija Pomoć

NY izdanjePotraži na NYTimes.com

SVIJET SAD NY IZDANJE POSAO TEHNOLOGIJE ZNANOST ZDRAVLJE SPORT UMJETNOST ŽIVOT

Ashley Cordova (24) pronađena mrtva Fotografija: K&M RecordingObjavljeno: 14. listopad 2011, Charles Dunbar

Truplo pronađeno u četvrtak u napuštenom skladištu u Kineskoj četvrti identificirano je kao Ashley Cordova, kći redatelja i dobitnika Oscara Stanislasa Cordove, kako je potvrdio gradski mrtvozornik. Imala je 24 godine.

»Uzrok smrti još nije utvrđen, ali policija istražuje izvješća prema kojima je A. Cordova dugo bolovala od depresije i zato skočila u okno neispravnog lifta«, rekao je Hector J. Marcos, glavni glasnogovornik gradskog ureda za zdravstvo.

A. Cordova bila je pijanistica i poznata je kao nekadašnje čudo od djeteta. Nastupila je prvi put u Carnegie Hallu i tom prilikom izvela Ravellov Koncert za glasovir u G-duru s Moskovskim filharmonijskim orkestrom. Gospođica Cordova povukla se iz svijeta glazbe u petnaestoj godini i od tada izbjegavala nastupe, turneje i pojavljivanja u javnosti.

Odrasla je u The Peaku, velikom privatnom posjedu u stilu Adirondacka, u vlasništvu njezina oca, kojim se za scenografiju za svoje filmove više puta koristio S. Cordova, uključujući i psihološki triler Prstolomka iz 1979. godine. A. Cordova diplomirala je na fakultetu Amherst 2009. godine. Za razliku od svog polubrata, Thea Cordove, koji je često glumio u očevim filmovima, A. Cordova glumila je samo jedanput — najmlađe dijete Stevensovih u filmu Disati s kraljevima (1996.) prema romanu Augusta Hauera.

Od članova obitelji Cordova nismo uspjeli dobiti nikakve izjave.


Ashley Cordova, dvadesetčetverogodišnja kći kultnog mračnjaka Stanislasa Cordove, pronađena je mrtva u poslovnom centru New Yorka. Sumnja se na samoubojstvo. To dodaje još jedno mračno poglavlje u životnu priču čovjeka koji je dovitljivo stvorio zloglasnu legendu oko sebe, a zatim je odbacio. To potiče na očito pitanje: je li riječ o tužnoj slučajnosti ili o stvarno ukletoj dinastiji? Nastavit ćemo vas izvještavati kako što budemo saznavali. (New York Times)

Cordovina kći pronađena mrtva

DOZNAJ VIŠE: ASHLEY CORDOVA, ASHLEY CORDOVA, KULT

DODAJ KOMENTAR NAJNOVIJI OznačenoNAJSTARIJI ODABRANI NAJČITANIJI809 komentara

ANONIMNI

Vrlo tužno.

Friday, Oct 14 2011 @ 11:23 PM

TrebamKofeina

Počivaj u miru, Ashley C.

Friday, Oct 14 2011 @ 11:26 PM

Cathie

Taj čovjek je sociopat. Ljudi poput njega ne bi smjeli snimati filmove.

Friday, Oct 14 2011 @ 11:31 PM

Cordovin fan»To što dokazasmo, nekoć tek predviđasmo.« — William Blake

Friday, Oct 14 2011 @ 11:36 PM

Jess

Gdje si ga gledao? Friday, Oct 14 2011 @ 11:43 PM

AWOL

Slobodni kanal 4 ujutro. Friday, Oct 14 2011 @ 11:48 PM

AWOL

Ne čudi me. Samo luđak može snimiti prcanje u mozak kao što je Izolirani 3.

Friday, Oct 14 2011 @ 11:41 PM

Bill je visoki patuljak

BAŠ TAKO, Cathie! Bog zabranjuje da te nešto mračno, nastrano toliko iživcira dapočneš sumnjati u komercijalizirani, od korporacija sponzorirani pogled na svijet.

Friday, Oct 14 2011 @ 11:33 PM


1 Veliki je luster kupao mnoštvo zlaćanom svjetlošću dok sam pogledom pretraživao zabavu u brončanom ogledalu iznad pročelja kamina. Naprosto sam se zaprepastio kad sam ugledao nekoga koga sam jedva prepoznao: sebe. U plavoj košulji zakopčanoj do grla, sportskoj jakni, s tri-četiri pića u sebi — prestao sam brojiti — i oslonjen o zid kao da ću se srušiti. Činilo se kao da nisam na koktel-zabavi, nego na aerodromu, čekajući da se moj život otrgne od zemlje.

Odgođen zauvijek.Kad god bih se uvalio u takve dobrotvorne zabave, izgubljene

prizore iz mog bračnog doba, pitao sam se zašto i dalje dolazim na njih.Možda sam jednostavno volio prkositi pogledom streljačkom stroju.»Scott McGrath, kako mi je drago!«Kad bi barem bilo i meni, pomislio sam.»Radite li na čemu uzbudljivom u zadnje vrijeme?«Želudac.»Još uvijek podučavate novinarstvo u New Schoolu?«Predložili su mi da uzmem slobodnu godinu. Drugim riječima?

Vraćanje na staro.»Nisam znala da ste još uvijek u gradu.«Nikad nisam znao što bih odgovorio na to pitanje. Što su mislili,

da sam protjeran na Svetu Helenu, poput Napoleona nakon Waterlooa?


MA

RIS

HA

PE

SS

L

30

Došao sam na zabavu zahvaljujući Birdie, prijateljici moje bivše žene. I zabavljalo me i laskalo mi je to što je dugo nakon što se moja supruga razvela od mene i otplivala prema ljepšim horizontima, poveliko jato njezinih prijateljica praćakalo oko mene kao oko zanimljive olupine, tražeći upotrebljiv komad nakon brodoloma. Birdie je bila plavuša, u četrdesetima, i nije me napuštala gotovo dva sata. Svako malo stisnula bi mi nadlakticu — signal da je njezin dobro potkoženi (debelokožni) muž otišao na put, a njezino troje djece pod guantanamovskim nadzorom dadilje. Tek su uporni pozivi domaćice koja je željela pokazati novoure-đenu kuhinju uspjeli odlijepiti tu ženu od mene.

»Nemoj mi se izgubiti«, rekla mi je Birdie.Učinio sam baš to. Ova olupina želi ostati na dnu mora.Iskapio sam ostatak skoča i baš krenuo prema baru kad sam začuo

zujanje BlackBerryja.Kliznuo sam kroz vrata iza sebe na odmorište stepenica na prvom

katu. Bila je to SMS poruka mog starog odvjetnika, Stua Laughtona. Nisam se čuo s njim najmanje šest mjeseci.

Cordovina k}i prona|ena mrtva.Nazovi.

Zatvorio sam poruku i na Googleu pregledavao rezultate pretrage o Cordovi.

Istina, mrtva je. A u dosta članaka spominjalo se i moje prokleto ime.

»Prezreni novinar Scott McGrath…«Bit ću na meti, zasut pitanjima čim ova novost prostruji zabavom.Odjednom sam se otrijeznio. Kliznuo sam kroz gomilu niz spiralne

mramorne stube. Nitko nije rekao ni riječ kad sam zgrabio svoj kaput, prošao pokraj brončane biste domaćice (koja je, zahvaljujući besramnoj umjetničkoj slobodi, podsjećala na Elizabeth Taylor), izašao na glavna vrata i stubama se spustio na Istočnu devedeset četvrtu ulicu. Uputio sam se pre-ma Petoj, udišući vlažni zrak listopadne noći. Mahnuo sam taksistu i ušao.

»Ugao Zapadne četvrte i Perryja.«Kad smo krenuli, otvorio sam prozor i osjetio kako mi se želudac

steže dok mi je svitalo što se zapravo dogodilo: Cordovina je kći pronađe-na mrtva. Što sam to uspio na brzinu ispljunuti na nacionalnoj televiziji?


NO

]N

I FIL

M

31

Cordova je zvijer dostojna Mansona. Jima Jonesa, pukovnika Kurtza. Imam pouzdan izvor koji je godinama radio kod njegove obitelji. Netko bi trebao likvidirati tog tipa bez trunke milosti.

Taj trenutak slatke inspiracije stajao me karijere, reputacije — da ne spominjem četvrt milijuna dolara — ali nije zato bio ništa manje istinit. Premda sam vjerojatno trebao stati nakon Charlesa Mansona.

Nisam si mogao pomoći, morao sam se nasmijati samom sebi što sam se osjećao kao bjegunac — a možda bi bolja usporedba bila vrlo traženo lice s tjeralice. Pa ipak sam morao priznati da je bilo nešto naprosto elektrizirajuće kad sam vidio to prezime ponovno — Cordova — u smislu da bih možda, barem možda, bilo vrijeme da počnem opet spašavati vlastiti život.

2 Dvadeset minuta poslije ušao sam u svoj stan, u Ulici Perry broj 30.»Rekla sam da trebam otići u devet«, začuo se glas iza mene dok

sam zatvarao vrata. »Prošlo je jedan. Koji vam je vrag?«Zvala se Jeannie, a nitko normalan ne bi je mogao ni zamisliti.Kad je sud odlučio da imam pravo na dva posjeta mjesečno svo-

je petogodišnje kćeri Samanthe, moja bivša supruga, kao u akciji kupiš jedno — platiš dva, odlučno je zahtijevala da mala mora biti pod prat-njom dadilje Jeannie. Ona je imala dvadeset četiri godine, nakon Yalea upisala je Odgoj i obrazovanje na Columbiji, a kad god bi došla u moj opasni brlog, jasno i s užitkom naglašavala je svoj moćni položaj u ulozi tjelohraniteljice, privatne pratnje, plaćenog vojnika. U njezinoj računici, ja sam bio nestabilna zemlja Trećeg svijeta s korumpiranom vladom, ispodprosječnom infrastrukturom, pobunjeničkim neredima i ekono-mijom koja srlja u ponor.

»Oprosti«, rekao sam bacajući jaknu na stolicu. »Izgubio sam pojam o vremenu. Gdje je Sam?«

»Spava.«»Jesi li našla njezinu pidžamu s oblacima?«»Nisam. Ali trebala sam biti na seminaru još prije četiri sata.«»Platit ću ti dvostruko pa ćeš si moći platiti poduku.« Izvukao

sam novčanik, dao Jeannie oko petsto dolara, koje je ona sva sretna


MA

RIS

HA

PE

SS

L

32

ubacila u ranac, a nakon toga je s olakšanjem zaobišao i uputio se prema hodniku.

»Ovaj, gospodine McGrath..? Cynthia bi htjela znati bi li mogla drugi vikend za Sam zamijeniti za sljedeći.«

Stao sam pred zatvorenim vratima na kraju hodnika i okrenuo se.»Zašto?«»Ona i Bruce idu u Santa Barbaru.«»Ne.«»Ne?«»Imam svoje planove. Držat ćemo se dogovorenog rasporeda.«»Ali oni su već dogovorili odlazak.«»Neka ga onda otkažu.«Jeannie je otvorila usta kao da će prosvjedovati, a onda ih ener-

gično zatvorila — osjećajući, potpuno ispravno, da bi ulazak na teren dvoje ljudi koji su nekoć bili srodne duše, ali više nisu bio podjednak šetnji po teritorijima pakistanskih plemena.

»Ona će vas nazvati u vezi s tim«, tiho je rekla.»Laku noć, Jeannie.«Uzdahnula je sumnjičavo, pa izašla. Ušao sam u svoj ured, upalio

stolnu svjetiljku pa zatvorio vrata za sobom.Santa Barbara, muda labudova.

3 Moj je ured bila malena, neugledna sobica zelenih zidova puna ormara za spise, fotografija, časopisa i hrpa knjiga.Na stolu je stajala uokvirena Samanthina fotografija snimljena istog

dana kad je rođena, s licem koje je izgledalo drevno, kao u vilenjaka. Na zid sam objesio filmski poster Le Samouraï s Alainom Delonom, nonša-lantna, ali i iscrpljena izgleda. Poklonio mi ga je bivši urednik iz Insidera. Rekao mi je da ga podsjećam na glavnog junaka tog filma — usamlje-nog Francuza koji je ubijanjem zarađivao za život — a to baš i nije bio kompliment. Na drugoj strani sobe bio je podsjetnik na dane bratstva Fi Psi na Sveučilištu Michigan, otrcan kauč presvučen smeđom kožom (na kome ne samo da sam izgubio djevičanstvo nego i izdrkao sve svoje najbolje priče). Iznad njega visjele su uokvirene naslovnice mojih knjiga


NO

]N

I FIL

M

33

— MasterCard nacija, U lovu na Kapetana Kuku: piratstvo na otvorenu moru, Talog: prljave tajne naftne industrije, Kokainski karnevali. Izblije-djeli, ti ovici knjiga izgledali su baš u stilu kasnih devedesetih. Bili su tu i neki moji poznatiji članci za Esquire, Time i Insider: »U potrazi za Eldoradom«, »Pakao nuklearnih kiša«, »Preživjeti robiju u Sibiru«. Dva golema prozora preko puta ulaznih vrata gledala su na Perry Street i oronulo jablanovo stablo koje se trenutačno nije moglo vidjeti u mraku.

Otišao sam do police za knjige u kutu, pokraj fotografije na kojoj sam u Manausu zagrlio hecatao riječnog trgovca, uz neugodno usiljen osmijeh i osunčan ten pa si natočio skoč.

Kupio sam šest kutija Macallan Cask Strengtha tijekom trotjednog turističkog obilaska Škotske. Otputovao sam zahvaljujući nadahnutom prijedlogu mog psihića, dr. Weaver, nakon što mi je Cynthia priopćila da me ostavlja zajedno s devetomjesečnom kćerkicom zbog Brucea — investitora s kojim me varala.

Bilo je to tek nekoliko mjeseci nakon što me Cordova zgazio na sudu zbog klevete. Čovjek bi mogao pomisliti da bi Cynthia podijelila loše vijesti u doze iz samilosti; najprije mi je rekla da previše putujem, pa onda da me prevarila, pa onda da je ludo zaljubljena, i naposljetku da će se oboje razvesti kako bi mogli živjeti zajedno. Baš naprotiv, sve sam doznao isti dan — udarilo me kao cunami mirni obalni gradić nakon što su ga već poharali glad, odron obale, meteor i, kao šlag na tortu, prigodna invazija izvanzemaljaca.

S druge strane, možda je tako bilo i bolje: nakon lanca nesretnih događaja, nije preostalo mnogo za uništenje.

Svrha mog putovanja u Škotsku bila je početi iznova, okrenuti novu stranicu — doći u dodir sa svojim korijenima, a tako i sa samim sobom, posjetom mjesta na kojemu su se četiri naraštaja McGrathovih rađali i umirali: gradić Fogwatt, u Morayu. Već sam prema samom nazivu zaključio da to neće biti nikakvo čarobno mjesto iz pastoralnog mjuzikla. Prijedlog dr. Weawer pokazao se ekvivalentom spoznaje da su moji preci stigli s odjela za lude zločince u Bellevueu.

Fogwatt se sastojao od nekoliko naherenih bijelih zdanja koja su stršala iz brda baš kao nekoliko preostalih zuba u staračkim ustima. Žene su prolazile teškim hodom, lica su im bila otvrdnuta kao da su preživjele kugu. Tihi, rumeni i debeli ljudi napunili su gostionice poput plikova. Pomislio sam da stvari kreću nabolje kad sam završio u krevetu


MA

RIS

HA

PE

SS

L

34

s privlačnom šankericom Maisie — dok se nije pokazalo da bi posve lako ona mogla biti daleka rođakinja. I baš kad pomisliš da si potonuo na samo dno, pod tobom se otvaraju vrata još dublje jame.

Iskapio sam skoč — istog se trena osjetivši življe — natočio još jedan pa otišao do ormara iza stola.

Prošla je najmanje godina dana otkako sam ga dotaknuo.Vrata su se zaglavila pa sam ih morao otvoriti nasilu gurajući u

stranu stare tenisice i nacrte kuće na plaži u Amagansettu koju sam namjeravao kupiti Cyntiji u očajničkom pokušaju da »sredim stvari«. Milijun dolara vrijedan flaster za krpanje braka — jako loša zamisao. Iščeprkao sam ono što je zaglavilo vrata, uokvirena fotografija Cyntije i mene, snimljena za vrijeme turneje Brazilom u Ducatiju, kad smo tragali za ilegalnim zlatnim rudnicima, toliko zaljubljeni da je bilo nemoguće naslutiti da jednog dana možda više neće biti tako. Bože, bila je prelije-pa. Odbacio sam sliku u stranu, odgurnuo hrpe National Geographica i pronašao što sam tražio — kartonsku kutiju.

Izvukao sam je i oteglio je do stola, zatim se zavalio u stolac i zapiljio u nju.

Ljepljiva vrpca kojom sam je zatvorio počela se odljepljivati.Cordova.Odluka od prije pet godina, da se pozabavim tim čovjekom bila

je slučajna. Upravo sam se vratio iz šestotjednog boravka u Freetownu, sirotinjskoj četvrti u Sierra Leoneu. U tri u noći, potpuno budan zahva-ljujući vremenskom pomaku nakon vožnje avionom, zatekao sam se kako tipkam članak o Amynu svjetlu, neprofitnoj organizaciji posvećenoj uni-štavanju Cordovinih crnih vrpci tako što ih traže preko interneta, kupuju i uništavaju. Organizaciju je osnovala majka čiju je kći ubio ubojica-imi-tator. Poput glavnog ubojice u Čekaj me tu, Hugh Thistleton joj je oteo kćer Amy na uglu ulice gdje je čekala brata da se vrati iz trgovine, odveo je u napušteni mlin i samljeo je kroza zupčanike.

Organizacija koja se zavjetovala spriječiti Cordovu da nam truje mladež, tako je pisalo na web stranici. Takvu sam čvrstu namjeru otpi-sao unaprijed zbog čiste nemogućnosti provedbe — pokušati očistiti internet od Cordove bilo je kao pokušati očistiti Amazonu od kukaca. Ipak, nisam se slagao s njima. Kao novinaru, sloboda govora i mišljenja predstavljali su mi kamen temeljac — načela tako duboko usađena u američku tradiciju da bi popuštanje i za pedalj predstavljalo ugroženost


NO

]N

I FIL

M

35

nacije. Usto sam bio posve protivan cenzuri — Cordova nije mogao biti ništa više odgovoran za užasnu smrt Amy Andrews nego mesna industrija za srčane udare američkih konzumenata govedine. Ma koliko ljudi bili skloni vjerovati, kako bi primirili vlastitu savjest, da postojanje zla u svijetu ima jasan uzrok, istina nije bila baš tako jednostavna.

Sve do te noći, jedva da sam obraćao pozornost na Cordovu osim što sam uživao (i pošteno se preplašio) u nekim njegovim ranijim fil-movima. Razmišljati o motivima nekog pustinjačkog redatelja nije pri-padalo mojoj profesionalnoj domeni. Bavio sam se ozbiljnim temama, pitanjima života i smrti. Kad god bih tražio novu temu, srce bi me vuklo najbeznadnijim od svih beznadežnih slučajeva.

Kako god bilo, u jednom trenu te noći srce mi je odlutalo u tom smjeru.

Možda zato što se Sam rodila tek nekoliko mjeseci prije, i što sam zato, iznenadno suočen s roditeljskom ulogom, osjetio naklonost ideji, tom predivnom pozivu da zaštitim svako dijete od potencijalnih užasa kakve je predstavljao Cordova. O kakvom god da je razlogu bila riječ, što sam više sam čitao blogove, obožavateljske stranice i anonimne forume o Cordovi na kojima je pisala gomila klinaca od nekih devet ili deset godina — to mi se više javljala sumnja da nešto uistinu nije bilo kako treba s tim Cordovom.

Gledajući unatrag, to me podsjetilo na južnoameričkog novinara alkoholičara na kojega sam naletio u Hiltonu u Nairobiju kad sam 2003. godine pisao reportažu o trgovini slonovačom. Bio je na putu prema zabačenom selu na jugozapadu gdje je pleme Taita, u blizini granice s Tanzanijom, bilo na rubu izumiranja zbog navodnog prokletstva zva-nog walaani — jer nijedno njihovo dijete nije moglo poživjeti dulje od jedanaest dana. Sreli smo se u hotelskom baru, i nakon međusob-nog jadanja što su nam ukrali automobile (što je potvrđivalo nadimak grada — Nairob bery1), čovjek mi je rekao kako razmišlja ne otići na autobus sljedećeg jutra, potpuno odustati od reportaže, zbog toga što je zadesilo tri reportera koji su tamo krenuli prije njega. Jedan je sasvim očito poludio i od tada lutao ulicama lupetajući besmislice. Drugi je dao otkaz i tjedan dana poslije objesio se u hotelskoj sobi u Mombasi. Treći se izgubio bez traga, napustio obitelj i posao u talijanskim novinama Corriere della Sera.

1 Robbery — pljačka.


MA

RIS

HA

PE

SS

L

36

»Zarazna je«, mrmljao je čovjek. »Ta priča. Znaš, neke su baš takve.«

Zahihotao sam se pretpostavljajući da je ta teatralnost nuspojava Chivas Regala koji smo lokali cijelu noć. Nastavio je:

»To je lintwurm.« Škiljio je dok su mu zakrvavljene oči na mom licu tražile izraz shvaćanja. »Trakavica koja je proždrla vlastiti rep. Nema je svrhe loviti. Jer nema kraja. Može ti se samo omotati oko srca i istjerati ti svu krv iz njega. Podigao je stisnutu šaku. Dit suig jou droog. Od nekih priča valja pobjeći dok si još u stanju bježati.«

Nikad nisam doznao je li uspio stići do tog sela.Cordovina kći pronađena mrtva. Ta me pomisao vratila u sadašnjost

pa sam otvorio staru kutiju, izvadio hrpu papira i počeo je pretraživati.Prvo: otipkani popis svih glumaca koji su radili s Cordovom. Zatim

popis mjesta snimanja iz njegova prvog filma, Likovi okupani svjetlom. Recenzija Distorzije iz pera Pauline Kael, pod nazivom »Razodijevanje nevinosti«. Prizor Marlowea Hughesa u krevetu u završnoj sceni Djeteta ljubavi. Transkripti mojih bilješki iz Crowthorpe Fallsa. Moj snimak ograde koja je okruživala Cordovin posjed, The Peak. Bilješke Wolfgan-ga Beckmana za predavanja o Cordovi na Filmskoj školi Columbia od kojih je morao odustati nakon samo tri godine zbog prosvjeda roditelja. (Predavanja je drsko nazvao Poseban osvrt na Cordovu: Živ, mračan i krajnje jeziv.) DVD PBS-ova dokumentarca o Cordovi iz 2003., Čuvar tmine. A zatim transkript anonimnog telefonskog poziva.

John. Misteriozni glas koji me upropastio.Izvukao sam tri stranice iz hrpe.Kad god sam ih čitao, premda sam ih zapisao neposredno nakon

završetka poziva — nikad nisam uspio dokučiti trenutak u razgovoru kad sam izgubio glavu. Što me, zapravo, nagnalo da zanemarim dvade-setogodišnje iskustvo i userem motku ni dvadeset četiri sata kasnije na televiziji?


Documents

PROLOG - Znanje...koristio S. Cordova, uključujući i psihološki triler Prstolomka iz 1979. godine. A. Cordova diplomirala je na fakultetu Amherst 2009. godine. Za razliku od svog