PRIRUČNIK ZA RAZVOJ SOCIJALNO-EMOCIONALNOG UČENJA …

1

PRIRUČNIK ZA RAZVOJ SOCIJALNO-EMOCIONALNOG UČENJA KOD DJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA

Banja Luka, septembar 2020.

Ovaj priručnik je nastao u sklopu projekta ”Socijalno-emocionalno učenje kao alatka za podršku ranom rastu i razvoju djece predškolskog uzrasta” kojeg sprovodi IN fondacija, fondacija za unapređenje socijalne inkluzije djece i mladih u BiH,

uz finansijsku podršku Grada Banja Luke. Projekat ima za cilj da unaprijedi socijalno-emocionalne kompetencije djece predškolskog uzrasta i time doprinese ostvarivanju očekivanih ishoda.

3

SadržajUVOD � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � 4Rast i razvoj djeteta predškolskog uzrasta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Inicijalno istraživanje u vrtićima koji su učestvovali u projektu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

RAD S DJECOM � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � 7Ciljevi i struktura � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � 7Prepoznavanje emocija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13

Regulacija emocija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17

Rješavanje problemskih situacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20

Zajedništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

RADIONICE ZA RODITELJE � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � � 25UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

EMOCIJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25

ŠTA SU EMOCIJE I ZAŠTO IH OSJEĆAMO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26

EMOCIJE KOD DJECE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

POŠTOVANJE PRAVILA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30

4

UVODPredškolsko obrazovanje igra centralnu ulogu u društvenom, emocionalnom i akademskom razvoju djece, ali i društva u cjelini i trebalo bi da ima važno mjesto u podsticanju rasta i razvoja djece kao i njihovoj socijalnoj zaštiti.

U prvim godinama svakog djeteta socijalno i emocionalno učenje (SEU) je od velike važnosti za razumijevanje i upravljanje emocijama, empatiju prema drugima, uspostavljanje zdrave i sigurne veze sa roditeljima i svijetom koji ih okružuje, postavljanje pozitivnih ciljeva i donošenje odgovornih odluka. Efikasno programiranje socijalno-emocionalnog učenja podstiče uspješan razvoj socijalnih i emocionalnih vještina koje će dovesti do budućih zdravih međuljudskih odnosa, kavalitetnije povezanosti s vršnjacima i zdravih partnerskih odnosa.

Brojne studije potvrđuju da su djeca koja su bila uključena u programe namijenjene rastu i razvoju socio-emocionalnih vještina manje agresivna, manje anksiozna i da bolje rješavaju probleme, od svojih vršnjaka koji nisu bili uključeni u slične programe. Pored toga, dobro razvijene socijalne i emocionalne kompetencije na ranom uzrastu su direktno povezane sa budućim akademskim postignućem i stanjem mentalnog zdravlja. Učimo ga da razumije svoje emocije, da komunicira staloženo, da se nosi sa konfliktima na nenasilan način, da se veže i ostvari bliskost i da donosi odgovorne odluke. Razvoj saocio-emocionalnih vještina na predškoskom uzrastu je zapravo najdirektnije ulaganje u budućnost. Stoga je potrebno što prije preduzeti prve korake na prvom nivou intervencija u predškolskom obrazovanju, jer predškolske godine predstavljaju kritični razvojni period za razvoj i usvajanje onih vještina koje imaju ključnu funkciju tokom cijelog života i čine temelj za kasnije socijalno-emocionalne kompetencije.

Međutim, socijalno i emocionalno učenje nije u fokusu, i to otežava rast i razvoj, posebno djeci koja odrastaju u nesigurnom, nestabilnom okruženju, u siromaštvu, djeci koja svjedoče porodičnom nasilju, roditeljskim problemima koji su vezani za mentalno zdravlje poput PTSP-a, problemima sa zavisnošću i sl, što dodatno opterećuje njihove razvojne kapacitete. Program rada predškolskih ustanova i gotovo svaki kurikulum kao i očekivani ishodi učenja, ne spore važnost socio-emcionalnih ishoda, međutim ne možemo reći ni da im daju mjesto koje zaslužuju u samom vaspitno obrazovnom radu.

Ovaj program upravo zato stavlja u fokus socio-emocionalni razvoj kao najvažniji aspekt razvoja. Naime, sam razvoj mozga i moždanih funkcija upravo ide u prilog tome. Afektivni razvoj uglavnom prednjači kognitivnom i ponašajnom. Prije nego što nauče da verbalizuju određeno osjećanje i kako da se nose sa njim, djeca osjećaju i emocionalno reaguju. Jedan od glavnih zadataka predškolstva je upravo prelazak iz stanja, u kome je “osjećam” i želim” izjednačeno sa “to i radim”, ka samoreagulaciji, kako kognitivnoj tako i ponašajnoj.

Drugim riječima, kada djeca nauče kako da sama sebe umire, kako da izraze svoja osjećanja i kako da se ponašaju prema drugima, stvaraju čvrst temelj za daljnji balansiran rast i razvoj.

Upravo smo zato kreirali ovaj program koji obuhvata tri izuzetno važna i isprepletena fronta, naime da bismo uticali na razvoj socio-emocionalnih vještina trebamo da ih živimo i u vrtiću i u kući (vaspitač-djeca-roditelji). Socio-emocionlano učenje, samo kao nit vodilja, prisutna u svemu što se radi ima smisla. Dijete treba naučiti da prepozna ono što osjeća u svakom trenutku dana i na svakom mjestu. To nije aktivnost koju počnemo, pa ostavimo za sutra, to je aktivan i kontinuiran proces na koji se oslanjaju sva druga učenja.

Priručnik koji je pred Vama predstavljen je u 4 glavna modula. Prvi modul se odnosi na uspostavljanje pravila u vaspitno-obrazovnoj grupi. Ovaj model je ujedno i preduslov i priprema za dalje sprovođenje programa. Drugi i treći model su posvećeni emocijama,

5

najprije prepoznavanju i imenovanju, a zatim i regulisanju emocionalnih reakcija. U četvrtom modulu razvijamo kritičko mišljenje kroz učenje o načinima razrješenja problemskih situacija. Na kraju, peti modul predstavlja obijedinjene sve module i ovoplaćene kroz zajedništvo.

Cjelopkupan program kao i priručnik nastali su u sklopu projekta “Socijalno-emocionalno učenje kao alatka za podršku ranom rastu i razvoju djece predškolskog uzrasta” kojeg je inicirao tim IN fondacije, fondacije za unapređenje socijalne inkluzije djece i mladih u BiH, uz finansijsku podršku Grada Banja Luke.

Rast i razvoj djeteta predškolskog uzrastaKako bi što adekvatnije mogli poticati djetetov rast i razvoj jako je važno znati razvojne zadatke svakog razvojnog perioda kako bi naša podrška bila svrsishodna i pravovremena.

Pogled na poziciju djeteta u društvu se tokom godina stalno mijenja. Razvojem čovječanstva, mijenjali su se i razvijali zakoni koji su štitili i prepoznavali poziciju dijeteta u društvu. Danas zasigurno znamo da svako dijete i svaka odrasla osoba ima osnovne psihološke potrebe koje su univerzalne (Ryan i Deci, 2000). Možemo da ih razdvojimo u tri skupine, i to

• potreba za povezanošću s važnom osobom u okolini, za ljubavlju, prihvatanjem, pripadanjem, za bliskim odnosom, „sigurnom bazom“, te za sigurnosti, predvidivosti i stalnosti ove povezanosti• potreba za samostalnošću, autonomijom, uvažavanjem i slobodom izbora• potreba za kompetentnošću, za mogućnosti i sposobnost uticaja na ljude i stvari koje nas okružuju, za ovladavanjem određenih znanja i vještina. Pored potreba, postoje i određene zakonitosti dječijeg razvoja koji se najčešće sagledavaju kroz 4 glavna aspekta. Ti aspekti razvoja su: razvoj motorike, kognitivni razvoj, razvoj govora i socio-emocionalni razvoj.

Razvoj motorike moguće je pratiti kroz njegove faze, a vidljive u usavršavanju držanja tijela (posturalne kontrole), kretanja (lokomocije) i baratanja predmetima (manipulacije). Motorički razvoj se događa određenim redoslijedom. Nakon završenog osnovnog motornog razvoja u prve dvije godine života, u predškolskoj dobi je karakteristično učenje složenih vještina, te su na kraju toga razdoblja savladane i stečene sve osnove motoričkih vještina. Svako dijete ima svoju optimalnu dob za učenje određene motoričke aktivnosti, pa i mala pomoć okoline kroz vježbu dovodi do vidljivih rezultata, dok nasuprot tome prisiljavanje na određenu motoričku aktivnost prije fiziološke zrelosti djeteta dovodi do nesigurnosti, neuspjeha i straha. Motoričke sposobnosti određuju kakvi će biti pokreti i kretanje djeteta. One su određene nasljednim faktorima, ali zavise i od uslova u kojima dijete raste. Omogućavajući i podstičući dijete da se kreće i vježba, utičemo na razvoj svih motornih sposobnosti. U predškolskom periodu se formiraju i učvršćuju buduća lična obilježja motorike. Veliki napredak u razvoju motorike vidljiv je upravo u dobi od treće do šeste godine, gdje zbog dostupnosti okoline djeca usavršavaju svoju motoriku, manualne sposobnosti, te upoznaju samostalno svoju okolinu.

Kognitivni razvoj odnosi se na mentalne procese pomoću kojih dijete pokušava razumjeti i sebi prilagoditi svijet koji ga okružuje. Nakon razvoja motoričkih sposobnosti kreće kognitivni razvoj djeteta. Pravi procvat kognitivne sposobnosti doživljavaju u ranom djetinjstvu. Po Pijažeovoj teoriji predoperacioni stadij se proteže od druge do sedme godine djetetova života. Prema Pijažeu, djeca su usmjerena prema razumijevanju i osmišljavanju vanjskog svijeta. Mišljenje konstruišu na temelju iskustava dodirom i manipulacijom. Kognitivna struktura se sastoji od biološki predisponiranih funkcija, adaptacije, organizacije, asimilacije i akomodacije. Obilježja predoperacionog stadijuma su: konkretnost (usmjerenost na trenutnu situaciju), ireverzibilnost (nemogućnost logičnog povezivanja), egocentrizam (dijete pokazuje osobi preko telefona šta vidi), centracija (usmjerenost na samo jedan aspekt situacije), zavisnost od percepcije (usmjerenost na trenutno stanje ili oblik onoga što dijete opaža) te transduktivno prosuđivanje (nemogućnost povezivanja i upoređivanja poznatih pojmova). Sve navedeno je neophodno kako bi dijete razvilo logično i zrelo mišljenje. Kako bi kognitivni razvoj bio što bolji i kvalitetniji, djetetu treba biti dostupna sigurna okolina i odrasla osoba koja će ga usmjeriti.

Za razvoj govora posebno je važan sluh. Period od druge godine do puberteta smatra se osjetljivim razdobljem za razvoj govora, pa je važno da u tom periodu dijete ima adekvatnu socijalnu stimulaciju jer će samo tako doći do korištenja njegovih urođenih mogućnosti i do adekvatnog razvoja govora. Dijete s dvije godine starosti ima rječnik

6

od oko 200 riječi, koje formira u rečenice od dvije do tri riječi. Odgovara na jednostavna pitanja ko?, što?, kada? Dijete s četiri godine dobro vlada govorom, objašnjava ako ga sagovornik ne razumije, izmišlja priče, sluša razgovore, postavlja puno pitanja o stvarima koje ga okružuju i zanimaju. U 6. i 7. godini dijete koristi sve vrste riječi i gotovo sve vrste rečenica, a govor je gramatičan.

Socio-emocionalni razvoj - emocije su jedan od najvažnijih faktora koji utiču na cjelokupno funkcionisanje pojedinca i imaju glavnu ulogu u interpersonalnom životu. Svako dijete na podražaje svoje okoline reaguje emocionalno. Izražavanjem svojih emocija dijete uspostavlja odnos s okolinom te pokazuje svoje potrebe. Emocije kod predškolske djece su snažne, nestabilne, česte. Djeca otvoreno pokazuju osjećanja i na taj način nam daju uvid u njihov svijet. Posmatranjem i učenjem iz konkretnih primjera od roditelja dijete uči kako reagovati u datim situacijama, na koji način regulisati emocionalne reakcije i samoregulisanje emocija u cjelini.

Postoji četiri osnovne emocije: radost, ljutnja, strah i tuga. Prve emocije koje dijete izražava su ugoda i neugoda, odnosno pozitivno i negativno emocionalno stanje. Pri kraju druge godine razvijaju se emocije koje su povezane s djetetovim sve jasnijim pojmom o sebi, kao što su stid, neugoda, krivica. Jedan od najvažnijih segmenata socio–emocionalnog razvoja je razvoj privrženosti (Bolbi), odnosno čvrste emocionalne veze između djeteta i odrasle osobe. Prema Džonu Bolbiju u osnovi ove posebne vrste vezivanja koju naziva attachment je djetetova potreba za osećanjem sigurnosti i zaštite koju ostvaruje obezbjeđivanjem blizine njegovatelja. Veza između relacije sa primarnim starateljem i razvoja djeteta počiva na reprezentaciji drugih kao dostupnih, zainteresovanih, osoba od povjerenja, a sebe kao nekog ko je dostojan da primi ljubav, brigu i zaštitu i važan je drugim osobama oko sebe.

U dobi od dvije godine dijete počinje razumijevati privremenost odvajanja od osobe kojoj je dijete privrženo, ako mu se objasni razlog odvajanja, kako će i s kime provoditi vrijeme odvojenosti. Isto tako, u dobi od dvije godine dijete uspostavlja pojam o sebi, a s vremenom se postepeno razvija i svijest o vlastitoj vrijednosti. U predškolskom uzrastu većina djece ima visoko samopoštovanje i nerealističnu samoprocjenu.

Razvijanjem svjesnosti o sebi, dijete postaje svjesno o drugima kao zasebnim bićima. Između druge i treće godine djeca, u skladu sa stečenim i do tada naučenim standardima i normama ponašanja, razvijaju složenije emocije ponosa, krivice, stida, zbunjenosti. Tokom druge godine znakovi socijalne interakcije postaju sve češći, a započinju i pokušaji igre s drugom djecom, te postepeno kontakti i interakcije postaju sve duži. U trećoj godini života

primjećuje se pojavljivanje samokontrole kod djeteta, dijete postepeno postaje sposobno razumijeti vanjske zahtjeve za određena ponašanja. Poslije četvrte godine dijete može da trpi frustracije i to je vrijeme kada uči da reguliše i samo reguliše emocije i ponašanje.

Inicijalno istraživanje u vrtićima koji su učestvovali u projektuPrije početka sprovođenja projekta sproveli smo inicijalno istraživanje kako bismo ustanovili na koji način djeca razumiju emocije. Istraživanje je obuhvatilo 61 dijete iz vrtića “Cvrčak i mrav”, “Maslačak”, “Bajka” i “Pertlica”. Djeca su odgovarala na 3 pitanja koja su im postavljali njihovi vaspitači.U okviru prvog pitanja od djece se tražilo da prepoznaju emociju koja je bila predstavljenja na slici u vidu emodžija. Od ukupnog broja djece, njih 92% je znalo da prepozna emociju koja je bila na slici.

Drugo pitanje je glasilo: “Kako znaš da si tužan?”. Većina djece opisuje razlog zašto su ljuta i ne raspoznaju koje fiziološke promjene su vezane za tugu. Njih 30% djelimično raspoznaje tjelesne promjene koje nastaju kada smo tužni. Dok tek njih 16% raspoznaje da emocija dovodi do tjelesnih promjena i tačno ih imenuje.

Na treće pitanje (“Šta možeš da uradiš kada si ljut?”), od ukupnog broja ispitane djece, čak njih 80% bira ponašanje koje im odmaže i nemaju svrhu razrješenja konfliktne situacije. Dok tek njih 10% bira ponašanje koje može da dovede do razrješenja konflikta, a 10% bira ponašanja koja djelimično pomažu.

Ovo malo istraživanje nam je dodatno ukazalo da iako većina djeca zna da prepozna emociju, više od polovine nema svijest da emocija podrazumijeva tjelesne promjene, a njih čak 80% ne zna šta da radi kada se emocija desi (kako da se samoregulišu i razriješe konflikt)

7

RAD S DJECOM

Ciljevi i struktura

Poštovanje pravila

Glavni cilj ovog ciklusa je stvoriti preduslove za učenje bilo kojih vještina, pa samim tim i socio-emocionalnih. Istraživanjima (Stifter et al. 1999) je ustanovljeno da postavljanje granica, uspostavljanje proaktivnog pristupa disciplini i dosljednost vaspitača daje djeci mnogo bolje predispozicije za sticanje novih znanja u vrtićkoj grupi ili učionici. Pored toga, dosljedna pravila čine okruženje sigurnijim i poznatijim. Jasno definisana pravila koja svi poštuju su za dijete oslonac i sigurnost, te daju osjećaj predvidljivosti i kontrolabilnosti.

Poštovanje pravila ne bi trebalo biti izjednačeno sa poslušnošću. Poslušnost podrazumijeva autoritet kojem se trebamo povinovati i koji ne bismo trebali preispitivati. Takav vid učenja podrazumijeva pasivnost djeteta.

Kroz učenje pravila djeca se usmjeravaju da aktivno preuzmu odgovornost za svoje ponašanje i promoviše se samodisciplina a time i regulacija ponašanja. Za razliku od učenja djece poslušnosti, kroz učenje poštovanja pravila djeca najprije stiču uvid u samo pravilo, zajedno sa vaspitačem zaključuju o njegovom značaju i stiču uvid u logičke posljedice nepoštovanja određenog pravila, odnosno bolje razumiju posljedice svog ponašanja. Na ovaj način se dijete usmjerava da i samo logički zaključi da su pravila neophodna, da je dobro poštovati ih i da svako nepoštovanje pravila ima svoje jasne posljedice. Dakle, kroz ovaj proces učenja je aktivirano kritičko mišljenje i logičko zaključivanje, što je temelj za donošenje odluke.

Ciklus je planiran da se odvija u 2 dijela ukupnog trajanja 4 sedmice: učenje 2 sedmice i 2 sedmice implementacije (preklapa se sa početkom drugog ciklusa)

Glavni principi ovog ciklusa su:

1) Djeca su odgovorna za svoja ponašanja2) Samokontrola i samoregulacija (umjesto učiti ih da budu poslušna)3) Logičke posljedice za loše ponašanje4) Vrijeme posvećeno razgovoru

Vaspitači bi trebalo da izdvoje 3 ili 4 najvažnija pravila koja će djeca na kraju ovog ciklusa imati u potpunosti usvojena. Odabir pravila bi trebao da se razlikuje od uzrasta i same kohezivnosti grupe. Naime, u nekim mlađim grupama će jedno od pravila sigurno biti “SAČEKATI SVOJ RED”. Dok starija uzrasna grupa bi trebalo da je već usvojila to pravilo, pa će vaspitač da formuliše pravilo koje je razvojno adekvatnije, kao npr. Poštuj red ili Čekam svoj red ili Čekaj svoj red. U mješovitim grupama počećemo od pravila koja su jednostavna i više primjerena mlađoj djeci, pa ćemo nakon svakog ciklusa da dodajemo jedno novo pravilo. U svakom slučaju vaspitač treba da prati svoju vaspitnu grupu i da zajedno sa djecom odluči koja pravila su najpotrebnija i najadekvatnija za konkretnu vaspitnu grupu.

ŠTA:

KOLIKO:

PRINCIPI:

PRIPREME VASPITAČA:

8

Aktivnosti kroz koje će se usvajati pravila su:

• Pričanje sa djecom o pravilima – vaspitač pita djecu da li u njihovom domu postoje neka pravila i daje im zadatak da o tome porazgovaraju sa roditeljima

• Uključivanje roditelja – svaki roditelj treba da donese papir na kojem su napisana pravila njihove porodice

• Čitanje pravila – vaspitač najprije čita naglas pravilo po pravilo kako bi se djeca upoznala sa samim pravilima

• Igranje uloga – nakon što je pravilo pročitano važno je na vrlo konkretnom primjeru najprije djeci pokazati pravilo, a zatim da isto pravilo vježbamo kroz igru uloga

• Posteri u vaspitnoj grupi treba da budu podsjetnici dobrog ponašanja i treba da budu pozicionirani tako da djeca mogu da ih vide

• Sistem nagrađivanja – za svako poštovanje pravila djeca će dobiti nagradnu markicu,

• Logičke posljedice – za svako nepoštivanje pravila dijete će da snosi određene posljedice (ukoliko ne poštuje red ići će na kraj reda)

• Vrijeme posvećeno razgovoru – vaspitač će na kraju dana da odvoji vrijeme za razgovor o svim adekvatnim i neadekvatnim ponašanjima u toku dana. Poštovanje pravila će se istaći i pohvaliti, a nepoštovanje pravila će se još jednom prodiskutovati (ukoliko jedno dijete ne poštuje red kako se osjećaju druga djeca, da li je fer da dijete koje ne poštuje red bude vraćeno na kraj reda)

KAKO:

9

Opis aktivnosti: Vaspitači upoznaju djecu sa njihovim novim drugarom lutkom koji se zove Jan koji će im pomoći da nauče kako da se ponašaju u vaspitnoj grupi. Vaspitač čita priču u kojoj je Jan glavni lik. Za svako ponašanje likova u priči djeca određuju da li je ponašanje bilo adekvatno ili ne. Na kraju se djeci prezentuju vizuelni sadržaji u vidu postera, slika na kojima se vidi poštovanje pravila, te se od svakog djeteta traži da imenuje pravilo ponašanja koje vidi.

Igre: Igre lutkicama

Didaktički metod: pričanje priče, razmišljanje naglas, razumijevanje pitanja

Strategije ponašanja: vizuelni podsticaji

AKTIVNOST 1

10

Vaspitač, zajedno sa lutkom Janom priča sa djecom o pravilima. Lutak pita djecu da li oni znaju šta su pravila, zajedno pričaju o pravilima, zatim vaspitač objedinjuje i nudi objašnjenje. Daje jedan primjer nekog pravila i traži od djece da ponude svoje primjere. Potom vaspitač pita djecu šta oni misle da li njihovoj vaspitnoj grupi trebaju neka pravila. Vodeći i usmjeravajući razgovor vaspitač zaključuje nekoliko pravila. Kada su pravila formulisana vaspitač nudi posljedice ukoliko se konkretna pravila ne poštuju. Npr. “Čekam svoj red”, posljedica: ukoliko neko ne poštuje ovo pravilo ide na kraj reda.

Igre: Igre lutkicama

Didaktički metod: pričanje priče, razmišljanje naglas, razumijevanje pitanja

Opis aktivnosti: Vaspitač podsjeti djecu na priču o Janu i traži od njih da imenuju pravila grupe tako što će da prate vizuelne podsticaje koji su uvedeni u prethodnoj aktivnosti. Uz pomoć Jana, vaspitač uvodi igre zahvaljujući kojima djeca treba da razumiju ponašanja koja su povezana sa određenim pravilom i očekivana ponašanja se modeluju kroz samu aktivnost.

Npr. Vaspitač od djece traži da formiraju red, lutak Jan “se gura preko reda” želi da bude prvi. Djeca ispred kojih je prošao se pitaju kako su se osjećala i da li je to bilo u redu. Zašto je važno pravilo: Poštuje svoj red! Nakon toga, željena ponašanja se vježbaju kroz igru uloga u kojoj učestvuju djeca.

Igre: igre lutkicama

Strategije ponašanja: vizuelni podsticaju

Strategije socijalnog učenja: Igre uloga, učenje po modelu

AKTIVNOST 2

AKTIVNOST 3

11

Opis aktivnosti: Vaspitač čita priču iz prve aktivnosti, a od djece se traži da prepoznaju pravila. Potom im vaspitač objašanjava o posljedicama adekvatnog i neadekvatnog ponašanja. Svako dijete dobija od lutka Jana “nagradnu tabelu” na koju će svaki dan da lijepi nagradne markice, svako dijete koje skupi tri markice dobija priliku da zamijeni svoje markice za određenu privilegiju (da donese igračku, da bira priču, da dijeli užinu, itd.)

Igre: Igre lutkicam, pričanje priče

Didaktički metod: pričanje priče, igre lutkicama, razumijevanje pitanja

Strategije ponašanja: ekonomija markice (posljedice)

AKTIVNOST 4

OVA NAGRADNA TABELA PRIPADA:

PONEDJELJAK UTORAK SRIJEDA PETAK

12

Opis aktivnosti: Svaki dan na kraju dana ili u vremenu predviđenom za razgovor vaspitač razgovara sa djecom o pravilima i od svakog djeteta traži da ocijeni svoje ponašanje. Ukoliko je ponašanje bilo adekvatno djetetu se daje markica, ukoliko nije vaspitač traži od djeteta da prepozna adekvatno ponašanje i ohrabruje ga da ga u budućnosti primjenjuje.

Ovaj proces se ponavlja svaki dan prve dvije nedjelje, nakon čega vaspitač odlučuje da li će da nastavi da primjenjuje isti interval nagrađivanja ili će da se prabaci na svaki drugi dan.

Nakon još 2 nedjelje, uglavnom se nagrađivanje prorijeđuje na jednom nedeljno. Na kraju ovog ciklusa pretpostavka je da će sva djeca imati po 3 markice, te dobijaju grupnu nagradu (žurka, odlazak na izlet, itd.)

AKTIVNOST 5

13

Prepoznavanje emocija

Prepoznavanje emocija predstavlja polaznu osnovu za regulaciju emocija koja je jedna od osnovnih socio-emocionalnih vještina. Prepoznavnje i imenovanje sopstvenih i tuđih emocija je isto tako jedan od preduslova za rješavanje problemskih situacija. Naime, tek onda kada dijete naučimo da prepozna kako se ono osjeća i pretpostavi kako se drugi osjeća, stvaramo podlogu i mogućnost da dijete reguliše svoje emocije i ponašanja, te empatiše sa drugima. Kada smo empatični tada možemo lakše da raumijemo druge i skoniji smo prosocijalnim ponašanjima.

Istraživanja koja su obuhvatala uzrasnu skupinu djece od 3 do 5 godina su pokazala da djeca ovog uzrasta u većini slučajeva mogu da prepoznaju osnovne 4 emocije: sreću, strah, ljutnju i tugu, te će se kroz ovaj ciklus ove 4 emocije i obrađivati.

Ciklus je planiran da se realizuje kroz 3 sedmice. Aktivnosti će biti podijeljene u dva dijela: imenovanje emocija i prepoznavanje emocija.


1) Djeca odgovorna za svoja ponašanja2) Prepoznavanje emocija i povezivanje emocija i fiziološke reakcije tijela kao veza sa samoregulacijom3) Samokontrola i samoregulacija (umjesto ih učiti da budu poslušna)4) Logičke posljedice za loše ponašanje + osjećam se5) Vrijeme posvećeno razgovoruPRIPREMA VASPITAČA: Emocije se prepoznaju na osnovu facijalnih ekspresija, te priprema ovog modula podrazumijeva od vaspitača lični rad na prepoznavanju i praćenju

ličnih emocija. Uočavanje facijalnih pokazatelja neke emocije, prepoznavanja cilja i funkcije svake emocije, prepoznavanje tuđih emocija i provjera naših pretpostavki o tuđim emocijama. Neophodno je znati provjeriti da li je emocija koju pretpostavljamo da druga osoba osjeća tačna, pri tom ne brkajući mišljenje i osjećanje. (Ja ne mogu osjećati kako se ti osjećaš, mogu samo da mislim da ti nešto osjećaš i da provjerim svoju pretpostavku).

Važno je da vaspitači kroz sve dnevne aktivnosti provlače “prepoznavanje emocija” kao nit vodilju.

Aktivnosti kroz koje će djeca učiti prepoznavanje i imenovanje emocija su:

• Priče – djeca uče kako emocije mogu da se prepoznaju na osnovu promjena na licu i tijelu• Igranje uloga – djeca sama prepoznaju na ličnom primjeru koje promjene na licu imaju kada doživljavaju emociju ili to prepoznaju kod druge djece• Crtanje - djeca uče kako emocije mogu da se prepoznaju na osnovu promjena na licu i tijelu• Vinjete – etiketiranje emocija vježba prepoznavanja i imenovanja• Igre sa lutkama• Djeca sama traže moguća razrješenja problemske situacije

ŠTA:

KOLIKO:

PRINCIPI:

KAKO:

14

Opis aktivnosti: Vaspitač čita djeci priču koja im je već poznata. Za vrijeme čitanja vaspitač pokazuje djeci slike i traži od njih da prepoznaju osjećanja junaka. Poslije toga se od djece traži da prepričaju priču svojim riječima. Vaspitač postavlja dodatna pitanja o tome kako se junak osjeća koristeći sike lica djece ili ljudi koji su sretni, tužni, ljuti ili uplašeni.

Didaktički metod: Pričanje priče, razumijevanje pitanja, vizuelni sadržaji

Strategije ponašanja: pohvala

Opis aktivnosti: Vaspitač stavlja u kutiju slike osoba koje su sretne, tužne, ljute ili uplašene. Svako dijete treba da izvuče sliku i prepozna emociju. Vaspitač akcentuje vizuelne facijalne promjene koje se dešavaju pri svakoj emociji.

Didaktički metod: asocijacije, vizuelni sadržaji

Strategija socijalnog učenja: učenje po modelu


Opis aktivnosti: Vaspitač daje uputsvo da djeca nacrtaju situaciju u kojoj su bili sretni, tužni, ljuti ili uplašeni i gdje su u tijelu osijećali tu emociju. Za vrijeme aktivnosti vaspitač pokazuje slike na kojima su osobe sa gore pomenutim emocijama i podsjeća djecu koje su to promjene na licu koje su karakteristične za svaku emociju, kako su reagovali kad su se tako osjećali. Na kraju aktivnosti djeca pokazuju svoje crtže i govore kako su se osjećali.

Didaktički metod: asocijacije, vizuelni sadržaj, crtanje, razumijevanje pitanja


Opis aktivnosti: Djeci se pokazuju slike osoba sa određenim emocijama koje su u prethodnim aktivnostima imenovane. Svako dijete u grupi treba da imenuje jednu emociju i ispriča događaj u kojem se tako osjećalo, gdje je u tijelu to osijećalo i kako se ponašalo. Zatim vaspitač traži od svakog djeteta da opiše kako se ono ponašalo u toj konkretnoj situaciji, i kako su se još mogli ponašati kad bi sad o tome odlučivali – mogućnost pravljenja izbora u ponašanju i pronalaženje adekvatnijih ponašanja za određene situacije



Opis aktivnosti: Vaspitač opisuje određene situacije, od djece se traži da razmisle koje emocije se javljaju u tim konkretnim situacijama, gdje tu emociju osjećamo i kako se obično ponašamo.. Pomoć mogu da budu “slike emocija” koje su korištene u prethodnim aktivnostima. Potom se od djece traži da pretpostave koja vrsta ponašanja prati određenu emociju.



AKTIVNOST 1

AKTIVNOST 2

AKTIVNOST 3

AKTIVNOST 4

AKTIVNOST 5

15

Opis aktivnosti: Vaspitač stavlja u neprovdinu kesicu kartice koje pokazuju lica sa emocijama. Djeca se djele na grupe po dvoje. Svako dijete izvlači karticu i oponaša je svom partneru u aktivnosti. Drugo dijete pogađa emociju. Zatim vaspitač traži od svakog djeteta da opiše situaciju u kojoj je doživjelo onu emociju koju je prepoznalo na kartici. Na kraju aktivnosti, lutak Jan traži od djece da razdvoje sve kartice u 4 grupe: sreća, ljutnja, strah i tuga

Didaktički metod: asocijacije, vizuelni sadržaj, vježbanje, razumijevanje pitanja


AKTIVNOST 6

16

17

Regulacija emocija

U okviru ovog modula djeca se upoznaju sa potrebom regulacije emocija, kao i sa konkretnim strategijama zahvaljujući kojima uče da rukovode svojim emocijama na socijalno prihvatljiviji i asertivan način. Naglasak je stavljen na regulaciju ljutnje zato što sva dosadašnja istraživanja upućuju da djeca koja ne umiju da se rukovode svojom ljutnjom imaju tendenciju da eksternalizuju (nasilje) ili internalizuju (depresija) problem što posljedično dovodi do značajnih problema u ponašanju. Ovdje se koristi ranije naučeno da prepoznaju gdje u tijelu osijećaju tu emociju i kako da time upravljaju. Poseban pažnja se poklanja “tehnici kornjače” zahvaljujući kojoj djeca uče da emocija podrazumijeva i tjelesnu reakciju, te da je jedan od načina regulisanja ljutnje ovladavanjem fiziloških procesa kao što su duboko trbušno disanje. Nakon što je dijete naučilo da ovlada tjelesnim simptomom ljutnje treba da uvidi razlog svoje ljutnje, traži druge, primjerene načine reagovanja i pronađe adekvatno rješenje situacije zbog koje je i došlo do emocije.

Ciklus je planiran da se realizuje u 2 sedmice

Glavni principi ovog ciklusa bi bili:

1) Djeca odgovorna za svoja ponašanja2) Samokontrola i samoregulacija (umjesto učiti ih da budu poslušna)3) Logičke posljedice za svako ponašanje4) Vrijeme posvećeno razgovoru5) Svaka emocija ima svoj cilj i svrhu6) Razvoj kritičkog mišljenja

Razumijevanje principa emocija: svaka emocija podrazumijeva i tjelesnu reakciju + svaka emocija ima određenu svrhu. Ljutnja ima za cilj promjenu ponašanja druge osobe. Da bi druga osoba prihvatila da napravi promjenu u ponašanju trebamo da: prepoznamo da nam nešto smeta, umirimo tjelesnu reakciju da bismo mogli bolje misliti, verbalizujemo drugoj osobi na asertivan način zahtjev za promjenu ponašanja. Djecu možemo pitati da li imaju prijedloge za neka druga ponašanja u toj sutuaciji kako bi razmišljali o alternativama za date situacije. Uputiti se na kojem principu funkcioniše kornjača? Šta ona radi kada je ugrožena?

Aktivnosti kroz koje će se usvajati pravila su:

• Priča o kornjači• Igre lutkama – ljut – šta bi kornjača uradila• Učenje o strategijama pomoću kojih prevazilazimo konfliktne situacije • Preusmjeravanje pažnje (misli o nečemu lijepom) • Preusmjeravanje ponašanja • Traži podršku • Rješavanje problema

ŠTA:

KOLIKO:

PRINCIPI:

KAKO:


18

Opis aktivnosti: Vaspitač uvodi lutka Jana u aktivnost koji predstavlja svoja dva nova druga medvjediće Tibija i Titija. Nakon što se djeca upoznaju sa novim junacima, vaspitač uzima medvjediće i odigrava situacije u kojima ljutnja eskalira. Svaka situacija ima dva kraja; u jednom je predstavljeno adekvatno ponašanje u drugom neadekvatno. Vaspitač i djeca razgovaraju o emocijama i donose zajedničku odluku koji medvjedić se ponašao na adekvatan način, a koji nije. Zadatak se nastavlja kroz igranje uloga i ponavljanje adekvatnog ponašanja.

Didaktički metod: igra lutkicama, dodatna evaluacija, razumijevanje pitanja

Učenje (socijalnih) strategija: igra uloga


Opis aktivnosti: Najprije vaspitač uvodi novi lik, kornjaču Kroki. Djeca odgovaraju na pitanja da li znaju koja je to životinja, da li su je ikada vidjeli i zašto ima oklop. Potom crtaju kornjaču Kroki.

U drugom djelu aktivnosti vaspitač čita priču. Od djece traži da prepoznaju emocije junaka i da utvrde da li se junak ponašao na adekvatan način ili ne. Kada u priči dođe do dijela o “tehnici kornjače” vaspitač pokazuje djeci kako to izgleda. Zajedno dolaze do zaključka da i oni mogu tako, te svako dijete pokazuje na koji način treba da umiri tijelo da bi mogao da razmisli. Na kraju aktivnosti vaspitač predstavlja pano ili poster na kojem su tehnike umirivanja tijela (diši duboko, broji do 5, zamisli lijepo mjesto)




Opis aktivnosti: Vaspitač ponavlja strategije koje koristi kornjača Kroki, potom dijeli djeci listove sa nacrtanim različitim strategijama (kornjača diše, kornjača se uvuče u oklop, kornjača udara drugu, itd.) i traži od djece da zaokruže ona ponašanja koja će umiriti tijelo. Zatim vapitač pita djecu zašto je neophodno da umirimo tijelo, šta treba da uradimo poslije toga i koji je cilj ljutnje.



Opis aktivnosti: Vaspitač prezentuje ponovo pano sa koracima “kornjača tehnike”, zatim odigrava sa lutkama određene situacije i traži od djece da identifikuju emociju junaka da procijene da li je ponašanje bilo adekvatno ili ne. Isto tako s djecom treba razgovarati kako se onaj drugi osjećao kada je kornjača teško disala, udrala ili grizla tog drugog. Zatim se djeca djele u grupe i igraju igru uloga, vaspitač ih usmjerava i pomaže im da identifikuju emociju i odigraju adekvatno ponašanje.




AKTIVNOST 1 AKTIVNOST 3

AKTIVNOST 4

AKTIVNOST 2

19

20

Rješavanje problemskih situacija

U okviru ovog modula djeca uče da prepoznaju problemsku situaciju, da identifikuju moguća rješenja, naprave procjenu, te odaberu ono koje im djeluje kao najbolji izbor. Mnoga istraživanja potvrđuju važnost stvaranja uvida u situaciju, traženje alternativa i učenja ovih strategija, a ovladavanjem istim dovode u direktnu vezu sa budućom spremnošću djeteta za rješavanja konfliktnih situacija na neagresivan način, što posljedično dovodi da boljeg prihvatanja sebe i odnosa sa drugima.

Ciklus je planiran da se realizuje u 4 sedmice


1) Djeca odgovorna za svoja ponašanja2) Samokontrola i samoregulacija (umjesto učiti ih da budu poslušna)3) Logičke posljedice za loše ponašanje4) Vrijeme posvećeno razgovoru5) Razvoj kritičkog mišljenja

jedna od najvažnijih pretpostavki za razrješenje konfliktne situacije je prihvatanje problema, prihvatanje njegove važnosti, prihvatanje mogućih rješenja, prihvatanje naših strategija u razrješenju problema i prihvatanje uspjeha. Ukoliko otpisujemo i jedan od ovih koraka ne možemo da dođemo do rješenja. Otpisivanje i posljedice istog.

Rješenje problemske situacije podrazumijeva 4 koraka:

1. Identifikacija problema2. Moguća rješenja3. Procjena4. Implementacija

Aktivnosti kroz koje dijete uči kako da riješi problemsku situaciju su:

• Napraviti scenu sa lutkama ili drugim igračkama u okviru koje one stupaju u konflikt (neko nekog udario, neko izbačen iz grupe, neće da dijele igračke, neće nešto da uradi, ne prati pravila…)• U prvom vremenu vaspitač daje rješenje problemske situacije, a djeca trebaju da daju mišljenje o ponuđenom rješenju• Zatim, djeca u malim grupicama ili pojedinačno nude rješenje problemske situacije

Opis aktivnosti: Vaspitač koristi medvjediće Tibija i Titija da bi predstavio različite situacije. Cilj aktivnosti je da djeca uvide sličnosti i razlike između ova dva like, pa naknadno i između sebe. Potom djeca uzimaju medvjediće i odigravaju različite situacije.

Didaktički metod: igra lutkicama, asocijacije

ŠTA:

KOLIKO:

PRINCIPI:


KAKO:

AKTIVNOST 1

21

Opis aktivnosti: Vaspitač priča priču u kojoj su glavni likovi medvjedići Tibi i Titi. Zatim traži od djece da identifikuju emocijama medvjedića, te da se prisjete redosljeda događaja. Na kraju se djeci nude kartice sa ilustracijom događaja koji su se odigrali u priči i djeca trebaju da nađu tačan redosljed sa naglaskom na tome šta je prethodilo čemu.

Didaktički metod: pričanje priče, dodatna evaluacija, razumijevanje pitanja

Opis aktivnosti: Vaspitač čita priču sa istim junacima kao u prethodnoj aktivnosti. U toku priče medvjedići Tibi i Titi traže od djece da im pomognu da nađu rješenje njihove problemske situacije. Ponuđena rješenja se upoređuju sa rješenjem iz priče.


Opis aktivnosti: Vaspitač uvodi aktivnost tako što govori djeci da će medvjedići Tibi i Titi s njima podijeliti tajnu kako da budu strpljivi. Zatim vaspitač odigrava situaciju u kojoj su medvjedići strpljivi i čekaju pravi trenutak da dobiju ono što žele. Potom vaspitač traži od djece da razmisle zašto bi to moglo da bude dobro. Slične situacije se predstavljaju i djeca se ohrabruju da igraju uloge i nađu adekvatno rješenje.


Opis aktivnosti: Djeci se predstavljaju kartice sa medvjedićima Tibijem i Titijem u konfliktnim situacijama. Za svaku situaciju od djece se traži da prepoznaju emociju junaka, kao i moguće ponašanje povezano sa tom emocijom i posljedice tog ponašanja. Za svaku posljedicu vaspitač usmjerava razgovor ka razmatranju rješenja koje je ponudilo dijete. Zatim se adekvatno ponašanje odigrava kroz igre uloga.

Didaktički metod: igra lutkicama, dodatna evaluacija, razumijevanje pitanja, anticipacija, asocijacije


AKTIVNOST 2 AKTIVNOST 5

AKTIVNOST 3

AKTIVNOST 4

22

23

Zajedništvo

Posljednji modul je posvećen učenju vještina koje su potrebne da bi se uspostavilo i očuvalo prijateljstvo. Istraživanja potvrđuju da su prosocijalna ponašanja neka vrsta zaštitnog faktora i predupređuju ispoljavanje agresije prema drugima i eksternalizacije problema. Naime, uspostavljanje autentičnih i prisnih odnosa sa drugima je jedna od čovjekovih osnovih potreba i preduslova za mentalno blagostanje i fizičko zdravlje. Ovo je posljednji modul zato što se moraju stvoriti određeni preduslovi za adekvatne, iskrene i dugoročne odnose sa drugima.

Modul se namijenjuje posljednje 4 sedmice programa

Glavni principi ovog ciklusa bi bili:

1) Djeca odgovorna za svoja ponašanja2) Samokontrola i samoregulacija (umjesto učiti ih da budu poslušna)3) Logičke posljedice za loše ponašanje4) Vrijeme posvećeno razgovoru5) Korišćenje prosocijalnog ponašanja

Pored svjesnosti i spontanosti, sposobnost ili kapacitet za bliskost je jedan od tri osnovna elementa čovjekove autonomije. Bliskost je posebna vrsta trajnog odnosa koja se razvija između pojedinih ljudi.

Emocionalno opismenjavanje:

Šta je prosocijalno ponašanje? Razgovor o kontinuumu pasivno – agresivno i dolazak do asertivnog.

Poklanjanje iskrenih i istinitih izraza naklonosti; Traženje naklonosti koja nam je potrebna; Prihvatanje stroukova koje želimo; Odbijanje neželjenih stroukova; Samopohvala

Aktivnosti kroz koje razvijamo zajedništvo su:

• Pričanje priča kroz koje djeca prave razliku između prijateljskog i neprijateljskog ponašanja• Počinje se sa radom u vrlo malim grupama od 2 ili 3 djece, koje se vremenom povećavaju sa po jednim djetetom

ŠTA:

PRINCIPI:

KAKO:KOLIKO:


24

Opis aktivnosti: Vaspitač čita priču u kojoj glavni lik Jan i njegovi novi prijatelji Tea, Tina i Tiki prolaze kroz određene situacije. Vaspitač traži od djece da identifikuju prijateljska i neprijateljska ponašanja. Prijateljska ponašanja se ponavljaju kroz igru uloga.




Opis aktivnosti: Vaspitač podsjeća djecu na priču iz prethodne aktivnosti. Uz pomoć vaspitača djeca identifikuju prijateljska ponašanja i razgovaraju o pozitivnim posljedicama tih ponašanja.

Vaspitač organizuje slobodne aktivnosti po njegovom izboru, podsjeća djecu na prijateljska ponašanja. Učestvuje u igri modelujući ponašanja i navodeći djecu, te nagarđujući adekvatna ponašanja.


Učenje (socijalnih) strategija: igra uloga, učenje po modelu


Opis aktivnosti: Vaspitač zajedno sa djecom postavi prepreke u vaspitnoj sobi koje svako dijete treba da pređe sa povezom preko očiju. Djeca su u parovima (dijete sa i bez poveza). Dijete bez poveza navodi drugo i pomaže mu da pređe prepreke. Igra je završena kada je

svako dijete igralo obe uloge.

Didaktički metod: igra

Učenje (socijalnih) strategija: učenje po modelu

Opis aktivnosti: Vaspitač dijeli djeci tjesto za igru i dijeli ih u grupe po dvoje ili više. Potom traži od djece da zajedno, po grupama sastave predmet od tjesta. Vaspitač usmjerava svaki par ili svaku grupu da sarađuju. Djeca koja sarađuju dobijaju pohvalu. Kada se završe svi predmeti se izlože da ostala djeca mogu da ih vide.

Didaktički metod: igra sa tijestom

Učenje (socijalnih) strategija: igra uloga, učenje po modelu


AKTIVNOST 1

AKTIVNOST 2

AKTIVNOST 3

AKTIVNOST 4

25

RADIONICE ZA RODITELJE UVODPočevši od ranog uzrasta, socijalno i emocionalno učenje je od velike važnosti i zahvaljujući njemu djeca predškolskog uzrasta mogu bolje da razumiju i upravljaju svojim emocijama, osjećaju i pokazuju empatiju prema drugima, uspostavljaju zdrave veze sa svojim bližim ali i širim okruženjem, postavljaju pozitivne ciljeve i donose odgovorne odluke. Efikasno integrisanje socijalno-emocionalnog učenja promoviše uspješan razvoj socijalnih i emocionalnih vještina koje će dovesti do budućih zdravih međuljudskih odnosa, nenasilnih ponašanja u vršnjačkim grupama i mimo njih, te boljih akademskih dostignuća.

Socijalno-emocionalno učenje u ranoj dobi rezultira dugoročno pozitivnim socijalnim i akademskim prilagođavanjem i postaje važan zaštitni faktor pozitivnog razvoja djeteta i sprečavanja rizičnih ponašanja, zanemarivanja i zlostavljanja, što direktno vodi ka pozitivnijim životnim ishodima.

Međutim, nedovoljna podrška djeci i izostanak socijalno-emocionalnog učenje na ranom uzrastu, ali i kasnije tokom obrazovanja, otežava kvalitetno integrisanje razvojnih postignuća, a posebno kod djece koja odrastaju u nesigurnom, nestabilnom okruženju, u siromaštvu, djece koja svjedoče porodičnom nasilju, roditeljskim problemima koji su vezani za mentalno zdravlje poput PTSP-a, problemima sa zavisnošću i sl, što dodatno opterećuje njihove razvojne kapacitete.

Predškolske godine predstavljaju važan razvojni period za razvoj i usvajanje osnovnih socijalno-emocionalnih vještina, koje postavljaju temelj za kasnije socijalno-emocionalne

kompetencije. Tokom ovog perioda brzog razvoja, događaju se začajne promjene u usvajanju socijalnih vještina i socijalnog rezonovanja, razumijevanju i regulisanju emocija, samokontroli kao i svijesti o sebi. Povećanje razvojnih kapaciteta za mentalni razvoj, kao i razvoj jezika stvara nove mogućnosti prikupljanja i organizovanja informacije o sopstvenim i tuđim emocijama, socijalnim ulogama i očekivanjima, proširujući tako svoju sposobnost za korišćenje socijalno-emocionanog učenja, podučavanja uz podršku odraslih.

Primjenom socio-emocionalnog učenja djeca predškolskog uzrasta usvajaju vještine koje će im omogućiti da se bolje slažu i sarađuju sa vršnjacima i odraslima, upravljaju svojim osjećajima, fokusiraju pažnju i istraju u izazovnim zadacima. Stoga očekujemo da će ove intervencije imati pozitivne uticaje na sveukupni dječiji razvoj, kroz usvajanje novih vještina, bolje međuljudske odnose, prilagođenije ponašanja i bolji školski uspjeh.

EMOCIJETokom prvih godina života dojenčad pokazuju izraze lica i obrasce djelovanja koje karakterišemo kao izraze radosti, naklonosti, ljutnje, tuge i straha. Vremenom, kako se novorođenčad razvija i raste, razvijaju se složenije emocije, poput saosjećanja, nostalgije, poniženja, ogorčenosti i otuđenja. Istovremeno, emocije oblikuju razvoj. Emocija direktno utiče i definiše ponašanje. Na primjer, kada se jednogodišnja djevojčica naljuti na očevo uplitanje u njezinu igru, prestaje se igrati, žali se i odguruje ga da zaustavi ometanje. Taj uticaj emocija na ponašanje započinje u ranoj dječjoj dobi i nastavlja se tokom cijelog života. Kada djeca imaju nesrazmjerno iskustvo s jednom ili više specifičnih emocija, na njihov razvoj se utiče na određene načine, od sklonosti određenim vrstama nekih emocija do stalnog pokazivanja određenih izraza lica specifičnih za emocije ili pokazivanja suprotnog obrasca ponašanja u odnosu na emocionalni status. Emocionalna iskustva imaju dugoročan uticaj na razvoj.

26

ŠTA SU EMOCIJE I ZAŠTO IH OSJEĆAMOOsjećanja osjećamo samo povremeno i to kada neku situaciju procjenjujemo kao važnu.Osjećanje=Važno je!Ja osjećam= Meni je važno!Drugi osjeća= Drugom je važno!

NEPRIJATNA OSJEĆANJA

Neprijatana osjećanja osjećamo kada procjenjujemo da je neka naša vrijednost ugrožena. Neprijatna osjećanja u kranjoj liniji mogu biti povezana sa preživljavanjem.• Što je vrijednost koja je ugrožena nama važnija to je intenzivnije neprijatno osjećanje• Najintenzivnije neprijatno = nejviše ugrožena nejviša vrijednost

PRIJATNA OSJEĆANJA

Prijatna osjećanja osjećamo kada procjenjujemo da je neka naša vrijednost potvrđena! Prijatna osjećanja su povezana sa kvalitetom života.

• Što je vrijednost važnija – prijatnost je veća! Svaka emocija sadrži nekoliko komponenti: stimulusnu situaciju, fizilošku reakciju,

kognitivnu obradu. Emocija nastaje tek onda kada procijenimo da je neka stimulusna situacija važna�

Osnovni cilj svake emocionalne reakcije je obnavljanje stanja adaptiranosti. Logika adaptacije kod prijatnih i neprijatnih osjećanja je sasvim različita: dok su neprijatna osjećanja reakcija na poremećaj adaptacije, na neadaptaciju, prijatna osjećanja su reakcija na unapređenje adaptacije. (Pijaže, razlika imeđeu adaptacije i akomodacije).

LJUTNJAAGRESIVNOST

STRAHIZBJEGAVANJE

TUGA

PASIVNOST

27

Kod onih neprijatnih osjećanja koja motivišu subjekat na akciju u spoljašnjem svijetu (ljutnja ili strah) možemo reći da je krajnji kriterijum na osnovu koga zaključujemo da li je neko ponašanje koje je proisteklo iz neprijatne emocije adaptivno ili nije, prema uticaju koje je to ponašanje ostvarilo na stimulusnu situaciju. Ukoliko je subjekt uspio da svojim ponašanjem djeluje na stimulusnu situaciju tako da se ona promijeni ili ukoliko je uspio da je izbjegne tada se on readaptirao. Efikasno adaptivno ponašanje dovodi do gašenja neprijatnog osjećanja (Milivojević, 2007).

Ukoliko bismo trebali ilustrovati ovu situaciju preko funkcija moždanih struktura pomenuli bismo amigdalu. One pomažu mozgu u pamćenju podražaja koji nisu neutralni. U situacijama kada se osoba osjeća ugroženo, amigdala se momentalno aktivira, nakon čega hipotalamus djeluje na hipofizu, te potiče nadbubrežne žlijezde na lučenje kortizola (hormon stresa). Kortizol izaziva lučenje neurotransmitora stresa adrenalina i noradrenalina što dovodi do aktivacije simpatikusa (ubrzan puls, drhtanje, lupanje srca, usporenje probave) i psiholoških reakcija (strah, loš predosjećaj). Efikasno adaptivno ponašanje dovodi do prestanka aktivacije amigdale i vraćanja organizma u stanje homeostaze.

Primjer: osoba koja je u stalnom konfliktu sa šefom je ljuta i želi da šef promijeni svoje ponašanje. Ova situacija može da dovede do nekoliko vrsta neadaptivnog ponašanja (iskazivanje ljutnje na agresivan način prema šefu, izražavanje ljutnje prema nekom drugom, fizička aktivnost, relaksacija) i adaptivnog ponašanja (preduzeti one akcije koje će doprinijeti da šef promjeni svoje ponašanje, napusti problematičnu situaciju, ostane u situaciji, ali promjeni način na koji doživljava šefovo maltretiranje = promjena značaja).

28

DJECA

Osjećanje ljutnje

Prepoznavanje emocije = tjelesne promjene

Traženje rješenja

Smirivanje tijela

29

EMOCIJE KOD DJECEPostoje 4 osnovne emocije: LJUTNJA, TUGA, SREĆA i STRAH. Svaku emociju čini fiziloška reakcija organizma koja je neodvojiva od same emocije. Pored toga svaka emocija ima svoj cilj.

30

Emocionalno opismenjavanje podrazumijeva prepoznavanje sospstvenih osjećanja i osjećanja drugih ljudi; prepoznavanje intenziteta osjećanja; prepoznavanje uzroka osjećanja; upravljanje svojim emocijama, tj. znanje o tome kako, kada i gdje izražavati svoje emocije; svjesnost o tome da i neprijatna osjećanja imaju pozitivnu funkciju – kako kod nas, tako i kod drugih kada ih opravdano izazivamo (npr. vaspitanje).

Emocionalne pismene transakcije

• Traženje dozvole

Zahvaljujući traženju dozvole upozoravamo sagovornika da će usljediti teška komunikacija, tako da dajemo priliku da se pripremi na tu situaciju. Istovremeno pružamo mogućnost drugome da se odluči da li u tom trenutku želi da se bavi takvim stvarima.

• Davanje stroukova: poklanjanje iskrenih i istinitih izraza naklonosti

Stroukovi mogu da budu verbalni i usmjereni na ponašanje (Baš si dobro to uradila) ili na osobu (Baš si pametna). Akconi strouk može da bude poklon ili neki drugi izraz naklonosti. Dok je fizički strouk zagrljaj ili poljubac.

• Traženje stroukova: traženje naklonosti koja nam je potrebna. Traženje stroukova je rizičnije od davanja, jer nikada ne možemo biti sigurni da ćemo dobiti stroukove koje želimo.• Prihvatanje stroukova koje želimo. Probirljivost u prihvatanju stroukova i odbijanje skoro svih (osim onih superstroukova) dovode do toga da smo u riziku da suviše izgladnimo i počnemo da prihvatimo i one negativne stroukove, po principu, daj šta daš.• Odbijanje neželjenih stroukova – Hvala, ali ne želim.• Davanje stroukova samom sebi – Zdrava samoljubav.

Regulisanje emocija

Da bismo znali kako se osjećamo moramo znati zašto imamo određenu emociju i šta možemo da uradimo po tom pitanju. Ukoliko je dijete ljuto, smeta mu neko ponašanje, dakle trebamo da ga naučimo da prepozna sta osjeća i zašto. Naglasak je stavljen na regulaciju ljutnje zato što sva dosadašnja istraživanja upućuju da djeca koja ne umiju da rukovode svojom ljutnjom imaju tendenciju da eksternalizuju (nasilje) ili internalizuju (depresija) problem što posljedično dovodi do značajnih problema u ponašanju.

Da bi druga osoba prihvatila da napravi promjenu u ponašanju trebamo da: prepoznamo da nam nešto smeta, umirimo tjelesnu reakciju da bismo mogli bolje misliti, verbalizujemo drugoj osobi na asertivan način zahtjev za promjenu ponašanja.

POŠTOVANJE PRAVILARoditeljstvom prošlog vijeka je odzvanjala poslušnost. Djeca su prije svega bila učena da budu poslušna. Razvojem nauke, prodorom novih spoznaja, spoznaja o važnosti samog roditeljstva i mogućim posljedicima istog na dijete, roditelji prepoznaju važnost svoje odluke, ali isto tako postaju permisivniji, “plaše” se postavljanja granica i pravila. Tako se ustalilo mišljenje da roditeljstvo mora biti ili autoritarno ili permisivno. Rečeno drugim riječima ili agresivno ili pasivno, gubeći iz vida asertivnost. Ovo stanje ukazuje da je i roditeljima potrebna podrška i putokaz u vremenu promjena i drugačijeg definisanja roditeljskih uloga i stilova.

Kroz učenje pravila djeca se usmjeravaju da aktivno preuzmu odgovornost za svoje ponašanje i promoviše se samodisciplina, a time i regulacija ponašanja. Za razliku od učenja djece poslušnosti, kroz učenje poštovanja pravila djeca najprije stiču uvid u samo pravilo, zajedno sa roditeljima zaključuju o njegovom značaju i stiču uvid u logičke posljedice nepoštovanja određenog pravila, odnosno bolje razumiju posljedice svog ponašanja. Na ovaj način se dijete usmjerava da i samo logički zaključi da su pravila neophodna, da je dobro poštovati ih i da svako nepoštovanje pravila ima svoje jasne posljedice. Dakle, kroz ovaj proces učenja aktivirano je kritičko mišljenje i logičko zaključivanje, što je temelj za donošenje odluke.

KAKO: Da bi se pravila definisala na adekvatan način i bila poštovana, neophodno je da se vodimo određenim pretpostavkama, kao što su:

Jasno definisanje pravila

Kako bi djeca mogla da poštuju pravila, nephodno je da budu jasno definisana. Ukoliko roditelj kaže djetetu “Budi dobar”, dijete sigurno neće imati jasnu ideju šta to znači. Djeca predškolskog uzrasta imaju magijsko mišljenje koje je konkretno (objasniti dosta detaljnije). Dakle, biti dobar za dijete je apstraktno i suviše opširno.

1�

31

Usmjerena na ponašanje, a ne biće

Ukoliko, pri uspostavljanju pravila tražimo od djece da budu dobra, onda bi svaki loš postupak značio da je dijete loše, a samim tim što je loše dijete će vrlo lako zaključiti i da je nevoljeno. Kako rastu, djeca izgrađuju svoju ličnost i uče, a samim tim i griješe. Što je potpuno pririodno i neminovno. Kada zbog lošeg postupanja tvrdimo da je dijete loše, mi ga etiketiramo i šaljemo mu psihološku poruku u kojoj kažemo: “To što radiš te čini lošom osobom i to ne može da se promjeni jer je dio tebe.”. Samim tim činimo suprotno od onog što želimo i ustvari pozivamo dijete da se poistovjeti sa svojim ponašanjem i zaključi da je loše.

Definisanje pravila bi zato trebalo da bude usmjereno na ponašanje. S tim u vezi, bi svaka kritika – svaki zahtjev za promjenu – trebalo da bude isključivo usmjeren na to kako se neko ponaša, kako se ponio ili šta je napravio. (Civilizacijski stepen neke zajednice izjednačen sa stepenom razlikovanja bića i ponašanja)

Posljedice

Nakon što smo postavili pravilo koje je usmjereno na ponašanje, od izutenog je značaja da djeci kažemo koje posljedice slijede u slučaju nepoštovanja pravila. Posljedice moraju isto tako biti jasno definisane i moraju uvijek da se poštuju. U većini slučajeva bi trebalo da se roditelji i djeca usaglase o posljedicima prilikom postavljanja samog pravila. Na taj način šaljemo poruku djetetu da ga uvažavamo, da je njegovo mišljenje važno i da ima pravo da učestvuje. U odraslom dobu su ovo odobrenja koja čine temelj metnalnog zdravlja

Ja poruka

Za uspostavljanje i poštovanje pravila važan je način komunikacije. Osim samog sadržaja poruke, važan je i način na koji govorimo. Dobra komunikacija znači da nema verbalne agresije, a najbolji način da se to postigne je komunikacija pomoću „ja“ poruka. One govore o nama, našim osjećajima, stavovima i razmišljanjima. Ukoliko sadrže neku kritiku, ona se odnosi na ponašanje druge osobe, a ne na samu osobu. Takva komunikacija često vodi do pozitivnih ishoda i povećava vjerovatnoću da sagovornik zaista čuje naše poruke.

Struktura „ja“ poruke sastoji se od tri dijela:

1. “Marko osjećam se/ljuta sam zato…’’ – započnemo s imenom osobe kojoj se obraćamo i

kažemo kako se osjećamo, tj. o svojoj reakciji koju je izazvalo ponašanje druge osobe, bez samooptuživanja i pravdanja.2. ’’zato što nisi spremio krevet, a dogovorili smo da hoćeš zato te…’’ – govorimo o postupku druge osobe, opis koji nije vrednovanje ni ocjenjivanje.3. ’’molim da to uradiš, jer kada ti to ne uradiš imam dojam da ne poštuješ naš dogovor i da ti nije važan. ”- govorimo o stvarnim posljedicama određenih postupaka.Na kraju takve poruke navedemo svoja očekivanja, odnosno promjene koje bismo željeli da se dogode bez optužbi.

„Ti“ poruke su uvijek usmjerene na sagovornika, često su agresivne i kritikuju osobu, a ne njeno ponašanje. Ukoliko komunikacija započinje s takvom vrstom poruke, sagovornik će odgovarati na isti način - okrivljavanjem druge osobe, što ne dovodi do poželjnih rezultata.

2�

3�

4�

Documents

PRIRUČNIK ZA RAZVOJ SOCIJALNO-EMOCIONALNOG UČENJA …