PRIRUČNIK prema proširenom programu za osobe koje rade na preradi i distribuciji vode za piće

POSEBNI DIO

PRIRUČNIK prema proširenom programu za osobe koje rade na preradi i distribuciji vode za piće

POSEBNI DIO

Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba

Zagreb, 2003.

„ Urednici:-

i •

Vlasta Moskaljov, dipl.san.ing. Mr.sc. Nikola Benić, dr. med.

Odgovorni urednik: Prim. mr. se. Josip Čulig, dr. med.

Stručni suradnik:

Mirko Kelava, san.ing.

Grafički urednik:

Vedrana Mati, san.ing.

Izdavač:

Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba,

Tisak:

AGM d.d., Samobor, 2003.

ISBN: 953-6998-10-6

OSNOVNI POJMOVI O ŠIRENJU, SPREČAVANJU I SUZBIJANJU ZARAZNIH BOLESTI

Danas je svima poznato da živi­mo okruženi bezbrojem sitnih živih bića, nevidljivih prostim okom, a ko­je nazivamo mikroorganizmima. Do te spoznaje trebalo je proći mnogo vremena i tek otkrićem mikroskopa mogla se ta činjenica i dokazati. Ne­ki od tih mikroorganizama bezopasni su za čovjeka i nazivamo ih apato-geni mikroorganizmi, neki samo pod određenim uvjetima mogu izazvati nepoželjne efekte kod čovjeka i zo­vemo ih uvjetno patogenim, a neki od njih gotovo uvijek izazivaju u čovjeka ili životinje bolest i naziva­mo ih patogenim mikroorganizmima.

O prirodi zaraznih (kužnih ili pri-ljepljivih) bolesti, koje su zaokuplja­le pažnju naših predaka zbog svojih iznenadnih pojava, masovne obolje-losti ili velike smrtnosti, bilo je mno­go krivih pretpostavki što su se teme­ljile na krivim postavkama, ali i na iskustvu prethodnih generacija.

Otkriće mikroskopa pomoglo je u otkrivanju

mikroorganizama i njihovu prepoznavanju.

Uzročnici zaraznih bolesti sićušni su živi organizmi; jednostavne gra­đe, koji žive i razmnažaju se u toč­no određenim uvjetima. Za njihov ži­vot i razvoj potrebna je određena temperatura, vlaga i hranjiva podlo­ga, što znači prisustvo stanice ili tki­va ljudskoga ili životinjskoga orga­nizma. Neke klice mogu čak dosta dugo preživjeti u vanjskoj sredini, dakle izvan tijela čovjeka ili životi­nje, a neke u vanjskoj sredini žive vrlo kratko i ubrzo ugibaju.

Pojedine vrste mikroorganizama čovjek koristi, na primjer, u proizvod­nji jogurta, različitih vrsta sireva, sala­ma ili u konzerviranju nekih vrsta na­mirnica, uzrokujući kiselo mliječno vrenje (kiseljenje zelja, repe).

Postoje i korisni mikroorganizmi.

PODJELA MIKROORGANIZAMA

Prema svojim oblicima i karakte­ristikama načina života i razmnaža­nja, mikroorganizmi se dijele u ne­koliko skupina:

3

• bakterije, • rikecije, • virusi, • protozoi, • helminti, • fungi.

Zarazne bolesti izazivaju patogeni mikroorganizmi.

Bakterije se dijele na koke (lop­taste bakterije), bacile (štapićaste bakterije), vibrione (u obliku zareza)

Slika 1. Oblici bakterija

Stafilokoki Koki (loptaste bakterije) Streptokoki

Štapićaste bakterije

Diplokoki

Vibrioni

Spiralna bakterija

i spirohete (spiralno zavinute bakte­rije). Njihov izgled, gledan pod mi­kroskopom, prikazan je na slici 1.

Među loptastim bakterijama nala­ze se uzročnici šarlaha, gnojnoga meningitisa (gnojna upala moždanih ovojnica), trovanja hranom i kapav-ca. Najpoznatije štapićaste bakterije uzrokuju pojavu zaraznih proljeva, a

4

među njima je i uzročnik trbušnoga tifusa. Od vibriona je najpoznatiji uzročnik kolere, a od spiroheta uzročnik sifilisa.

U nepovoljnim uvjetima, dakle izvan ljudskoga, odnosno životinj­skog organizma, neke od ovih bak­terija prilagođuju se stvaranjem no­vih oblika, spora, koje su vrlo otpor­ne na vanjske utjecaje i dugo vreme­na mogu preživjeti izvan organizma. Dolaskom u organizam čovjeka ili životinje one se ponovno pretvaraju u prvotne oblike i izazivaju bolest.

Neke bakterije mogu stvarati otrove (toksine), a do bolesti če doći neovisno o tome nastaju li ti toksini raspadom bakterije (endotoksin) ili ih bakterija stalno izlučuje u organizam čovjeka, odnosno životinje (egzotok-sin).

Među različitim vrstama bakteri­ja postoje razlike i glede njihove po­trebe za kisikom iz zraka. Nekima je za taj, životno važan proces potreban kisik (aerobne bakterije), a neke od njih mogu rasti i razmnožavati se bez njega (anaerobne bakterije). Većini je bakterija za razmnožavanje po­trebna temperatura od 35 do 37 stup­njeva Celzijevih, dok je za neke po­godna ona od 10 do 20 ili pak tem­peratura od 60 do 70 stupnjeva Cel­zijevih.

Razmnožavanje bakterija odvija se dijeljenjem bakterije na dvije jed­nake stanice, a kad one nakon stano­vita vremena dozore, ponovno se di­jele. Neke se pak bakterije razmno­

žavaju tako da stanice stvaraju izdan­ke, koji se nakon određena vremena odvajaju od matične stanice i ponov­no počinju stvarati svoje izdanke.

Rikecije se po veličini nalaze između bakterija i virusa, a bolesti koje izazivaju često su praćene osi­pom na koži. Najpoznatija od tih bo­lesti je pjegavi tifus, koji od čovje­ka na čovjeka prenosi određena vrsta uši.

Virusi su posebno sitni i jedno­stavno građeni mikroorganizmi, ko­ji se ne mogu vidjeti pod običnim mikroskopom, već jedino pod elek­tronskim mikroskopom (povećava promatranu stanicu i nekoliko dese­taka tisuća puta). Njihova se veliči­na izražava u milijuntim dijelovima milimetra. Temeljna osobina virusa je da se, za razliku od bakterija, mo­gu razmnožavati isključivo u živoj stanici. Među najčešće i najpoznati­je bolesti uzrokovane virusima spa­daju gripa, ospice, zarazna žutica, dječja paraliza te "kuga" dvadeseto­ga stoljeća - AIDS ili SIDA.

Na većinu virusa antibiotici ne djeluju, a za neke od tih bolesti, kao što je primjerice

AIDS, nema ni cjepiva.

Protozoi su paraziti čovjeka i ži­votinja, veći su od bakterija i otkri­vaju se pod običnim mikroskopom. Mogu se širiti putem onečišćene vo-

5

de ili hrane, ali i direktnim kontak­tom. U našim se krajevima najčešće javljaju protozoi koji izazivaju crijev­ne bolesti (ameba i lamblija).

Helminti su crvi koji parazitira-ju u čovjeku, a po svojemu se obli­ku dijele u dvije skupine: plosnati crvi i crvi oblenjaci. Najčešći crvi ko­ji u našim krajevima uzrokuju zara­zne bolesti su metilji i trakavice.

Metiljavost se javlja kod ljudi koji su se zarazili pijući onečišćenu vodu

ili jedući nedovoljno oprano povrće.

Trihineloza se javlja u osoba ko­je su jele meso zaraženih svinja, a da isto nije bilo dovoljno termički obra­đeno.

Uzročnik trihinela ugiba na temperaturi nižoj od

minus 28 stupnjeva Celzijevih ili kad se peče na temperaturi višoj od 80 stupnjeva Celzijevih

kroz 2 - 3 sata.

Česti uzročnici zaraznih bolesti kod nas su i trakavice, kojih razliku­jemo nekoliko vrsta, a kojima se čov­jek može zaraziti putem prljavih ru­ku, onečišćene vode ili nedostatno oprana voća i povrća.

Fungi (gljivice) spadaju u biljke. Obično napadaju ljudsku kožu, ali se nakon dugotrajne uporabe antibioti­ka mogu pojaviti i u probavnim or­ganima.

UVJETI NASTANKA ZARAZNIH BOLESTI

Danas znamo da zarazne bolesti nastaju kao posljedica ulaska i razm­nožavanja patogenih mikroorganiza­ma, i njihova štetnog djelovanja na organizam čovjeka ili životinje.

Međutim, da bi došlo do pojave zarazne bolesti, moraju postojati određeni preduvjeti:

• izvor zarazne bolesti

• putovi širenja zarazne bolesti

• ulazna vrata zarazne bolesti

• stanje organizma

• broj i patogenost mikroorgani­zama.

IZVOR ZARAZNE BOLESTI

Pod izvorom zarazne bolesti po­drazumijevamo:

• zaražene ljude ili životinje

• oboljele,

• kliconoše;

• leševe umrlih i uginulih od za­razne bolesti.

Svi oni imaju u sebi, i izlučuju iz sebe, klice zaraznih bolesti, koje mo­gu kod zdrava čovjeka ili životinje izazvati novi slučaj takve bolesti.

6

Kao izvor zarazne bolesti posebno je opasna

osoba koju nazivamo kliconošom.

Tim nazivom označavamo svaku osobu koja izlučuje klice zaraznih bolesti, a da toga nije svjesna, niti pokazuje znakove oboljelosti.

PUTOVI ŠIRENJA ZARAZNE BOLESTI

Put širenja ili prijenosa zarazne bolesti može biti: • neposredan (direktan) dodir zara­

žene osobe ili životinje sa zdravom ili

• posredan (indirektan) putem one­čišćenih namirnica, onečišćene vo­de, onečišćena zraka, onečišćena zemljišta te preko insekata i gloda­vaca.

Zrak, voda, hrana -neophodni za život čovjeka i životinja -

mogu biti put širenja zaraznih bolesti.

Dakle, putovi širenja klica mogu biti različiti, a izloženost zarazi po­većava se u nepovoljnim uvjetima, kao što je duži boravak u neprovje-travanim prostorijama, konzumacija hrane u objektima u kojima nisu osi­

gurani osnovni higijenski uvjeti ili se zaposleno osoblje ne pridržava osnovnih postavki osobne higijene.

Redovito održavanje osobne higijene i higijene

namirnica smanjit će izloženost zaraznim

bolestima koje se tim putovima mogu prenijeti

na druge ljude.

ULAZNA VRATA ZARAZNE BOLESTI

Ulazna vrata kroz koja klice mo­gu prodrijeti u ljudski organizam mo­gu biti:

• organi za disanje, • organi za probavu, • koža i vidljive sluznice. Organi za disanje, odnosno dišni

sustav počinje u nosu, a završava u plućima. Dlačice u nosu zaustavlja­ju najgrublje čestice prašine, a pro­lazeći kroz nos, zrak se vlazi i zagri­java. Iz nosa zrak kroz ždrijelo, du-šnik i dušnice stiže u pluća, gdje se kroz stijenke plućnih mjehurića (al­veola) obavlja izmjena plinova.

Probavni organi služe za prihva­ćanje i probavu unijete hrane. U usnoj šupljini hrana se žvače, nata­pa slinom i formira u zalogaj, koji kroz jednjak stiže u želudac. U želu­cu se nastavlja prerada unijete hrane i ona, natopljena želučanim sokovi­ma, odlazi u tanko crijevo, gdje na-

7

staje resorpcija hranjivih sastojaka, a ostatak završava u debelu crijevu, iz kojega se neprobavljeni sastojci hra­ne izlučuju iz našega organizma. Osim želučanih sokova, na uspješnu i zdravu probavu djeluju i sokovi iz jetre (žuč) i gušterače.

Koža je elastična opna koja štiti tijelo od vanjskih utjecaja. Ona tako­đer ima i ulogu izlučivanja znoja, te na taj način i hlađenja tijela, ali i izlučivanja štetnih sastojaka nastalih u našem organizmu. U izlučivanju štetnih tvari iz organizma sudjeluju i žlijezde lojnice, kojih je ujedno i uloga da kožu čine elastičnom. Bit­na je uloga kože i disanje kroz nje­zine pore, čime se također odstranju­je dio štetnih tvari iz organizma, a unosi kisik potreban za normalno odvijanje svih procesa u koži.

Neoštećena i zdrava koža te slu­znice koje štite određene organe (oko, uho, nos, spolni organi) pred­stavljaju vrlo važnu barijeru ulasku štetnih klica u naš organizam. Pritom se treba prisjetiti i AIDS-a, čiji će uzročnik iz sjemene tekućine ili va-ginalne sluzi prilikom spolnoga od­nosa vrlo lako ući i kroz nevidljiva oštećenja sluznice u partnera i tako ga zaraziti ovom teškom bolešću.

STANJE ORGANIZMA

Uzročnici zaraznih bolesti nalaze se svuda oko nas. Dio njih koji je unesen putem probavnih organa bi­va uništen u želucu, ali ako ih je ve­ći broj ili je sluznica želuca ošteće­

na, odnosno u dotičnome organizmu postoji neka druga bolest ili je obrambeni sustav oslabljen, klice će nastaviti putovati dalje i izazvati za­raznu bolest.

I kod zdravih osoba u debelome crijevu nalazi se velik broj različith bakterija, virusa i gljivica koje mogu izazvati bolest samo u određenim slu­čajevima. Sve te klice čovjek stolicom izlučuje u vanjsku sredinu gdje one, u dodiru s drugom osobom, mogu iza­zvati bolest iako znakova bolesti kod njihova domaćina nije bilo. Ovo je na­dasve važno upamtiti kako bi se shva­tila opasnost širenja zaraznih bolesti putem prljavih ruku. S obzirom da kod obavljanja nužde postoji velika mogućnost da klice iz stolice preko predmeta (kvaka, ručnik i slično) stig­nu na ruke iste ili druge osobe, as njih u namirnicu, jedini način da se to spri­ječi redovito je pranje ruku poslije obavljene nužde.

Posve je sigurno da svaki susret s uzročnikom zarazne bolesti ne zna­či odmah da će se ona i pojaviti. U zdravome čovjeku postoji, naime, niz različitih mehanizama koji djeluju na način da se napadača, uzročnika za­razne bolesti, uništi ili barem oslabi. Svi ovi činitelji predstavljaju bitan faktor pojave bolesti.

Novorođenče u trenutku rođenja, i određeno vrijeme nakon toga, po­sjeduje otpornost prema zaraznim bolestima, koju je naslijedilo od maj­ke (pasivni imunitet). Ta protutijela prenesena su u novorođenče preko majčine krvi u vrijeme trudnoće, ali

8

ona s vremenom nestaju. Prebolje-njem zarazne bolesti ili cijepljenjem stvaraju se specifična antijela (aktiv­ni imunitet), koja mogu ostati u čov­jeku do kraja života. Međutim, po­stoje i zarazne bolesti kojih uzročnik direktno napada obrambeni sustav čovjeka, tako da je onemogučeno stvaranje protutijela. Takva je bolest AIDS, kod koje virus HIV, uzročnik AIDS-a, uništava obrambene susta­ve i zaražena osoba umire od bolesti izazvanih uvjetno patogenim klicama ili bolesti koje su direktno povezane sa smanjenom ili nikakvom otporno-šću organizma.

Kod cijepljenja, o kojemu je već bilo govora, razlikujemo aktivnu imunizaciju, koja nastaje kad organi­zam aktivno sudjeluje u stvaranju an­titijela, i pasivnu imunizaciju, kad se u organizam unose gotova antitijela. Antitijela ili, kako ih još zovemo, protutijela protiv zaraznih bolesti na­staju kao reakcija zdravoga organi­zma na ulazak klice u tijelo. Pritom treba napomenuti da se cijepljenjem (živom vakcinom) u naš organizam unose oslabljene žive klice neke za­razne bolesti, dok se mrtvom vakci­nom unose već gotova antitijela pro­tiv određene zarazne bolesti.

BROJ IPATOGENOST MIKROORGANIZAMA

Već je rečeno da broj klica ima veliku ulogu u nastanku zarazne bo­lesti. Manji broj mikroorganizama zdrav organizam uspjet će, naime,

svladati i do bolesti ne mora doći, ali ako ih je mnogo, organizam će po­dleći i javit će se bolest.

Patogenost mikroorganizma, od­nosno njegova virulencija podrazu­mijeva svojstva uzročnika zarazne bolesti da mogu, iako im broj nije ve­lik, svladati otpornost čovjeka i na­staviti sa svojim razmnožavanjem. Termin virulencija označava svojstvo mikroorganizma koje im omogućava svladavanje otpornosti živoga tkiva domaćina i nstavak svojega razmno­žavanja. Zdrava i neozlijeđena koža i sluznice predstavljaju prvu barije­ru za prodor bakterija u naš organi­zam. Sljedeća barijera koju mikroor­ganizam mora proći kako bi iazazvao bolest, sposobnost je limfnoga susta­va jetre i slezene da se obrani od njih. Veliku ulogu u obrani organizma imaju i neki činitelji u tjelesnim so­kovima, koji ubijaju klice, a njihovo se uništavanje odvija i u krvi i u sta­nicama.

Zarazna bolest ne nastaje istoga trenutka kad se čovjek zarazio kojim njezinim uzročnikom, već nakon sta­novitoga vremena.

Vremensko razdoblje od trenutka zaraze pa do pojave prvih znakova

bolesti zove se inkubacija i ono je kod svake

zarazne bolesti drukčije.

Jedna se zarazna bolest, naime, može pojaviti i nekoliko sati nakon

9

zaraze, a kod druge treba proći više dana, ili čak tjedana, mjeseci i godi­na dok se pojave prvi znakovi bole­sti. To je vrijeme potrebno da se ne­ka klica u zaraženoj osobi razmoži u dovoljnome broju kako bi mogla sv­ladati obrambene snage organizma.

Najkraća inkubacija -stafilokokna infekcija. Najdulja inkubacija -

AIDS.

U odnosu na broj oboljelih od ne­ke zarazne bolesti razlikujemo: po­jedinačne slučajeve zarazne bolesti, epidemiju zarazne bolesti (obolijeva veći broj stanovnika nekoga .podru­čja u isto ili slično vrijeme), endemi-ju zarazne bolesti (bolest se stalno održava u strogo određenoj sredini) i pandemiju (zarazna bolest zahva­ća pučanstvo više zemalja ili čak kontinenata).

ZNAKOVI ZARAZNIH BOLESTI

Znakovi zaraznih bolesti mogu biti opći i specifični.

U opće znakove ubrajamo: opću slabost, iznemoglost, nevoljkost, po­višenu tjelesnu temperaturu, gubitak teka, mučninu, glavobolju i bolove u različitim dijelovima tijela (kosti, mi­šići, križa). Često je također obložen i jezik, a dolazi i do ubrzavanja ili usporavanja bila (pulsa).

Specifični znakovi bolesti ovise o vrsti same bolesti i karakteriziraju ih specifični simptomi oboljelih or­gana. Kašalj sa ili bez iskašljavanja sekreta javlja se kod zaraznih bole­sti dišnih organa. Povraćanje i pro­ljev, koji može biti krvav ili sluzav, popratna su pojava zaraznih bolesti probavnih organa.

Uz ostale znakove zarazne bolesti često se na koži, a neki put i na sluzni­cama, pojavljuje osip, koji opet može biti karakterističan za pojedinu zara­znu bolest i po čijoj se naravi određe­na zarazna bolest može prepoznati.

Izlučivanje klica zarazne bolesti javlja se već pri kraju inkubacije, što znači da je neka osoba postala zara­zna za druge i prije nego što su se u nje javili znakovi bolesti.

PODJELA ZARAZNIH BOLESTI

Zarazne bolesti mogu se pojaviti u akutnome i kroničnome obliku. O akutnome obliku bolesti govorimo kad se ona javlja naglo, traje kratko i ima jasne znakove bolesti. Kod kro­ničnoga oblika bolest traje dugo (pa i godinama), s postupnim razvojem znakova bolesti.

Prema zahvaćenim sustavima ra­zlikujemo: • zarazne bolesti probavnoga susta­

va • zarazne bolesti dišnoga sustava

• zarazne bolesti živčanoga sustava

10

• zarazne bolesti kože i vidljivih slu­znica

• zarazne bolesti krvi i krvožilnoga sustava.

ZARAZNE BOLESTI PROBAVNOGA SUSTAVA

Ulazna vrata za klice zaraznih bo­lesti probavnih organa su usta jer je i put širenja hrana ili voda. Klice koje su tako ušle u naš organizam razmno­žavaju se u pojedinim dijelovima tije­la i na tim mjestima izazivaju promje­ne koje dovode do pojave bolesti. Kli­ce iz probavnoga sustava mogu dos­pjeti i u krv, što će bolest učiniti još te­žom. Izlučivanje klica iz tijela obav­lja se preko stolice ili mokraće. Naj­češći su znakovi bolesti: mučnina, proljev, povraćanje, bolovi i grčevi u trbuhu. Često se kod tih bolesti javlja i isušenost organizma, a uslijed veli­koga gubitka tekućine proljevom i povraćanjem. Kod parazitarnih bole­sti (amebijaza i slično) mogu se javi­ti i znakovi poremećene uhranjenosti.

Osim navedenih zaraznih bolesti, u nas se vrlo često javlja i zarazno trovanje hranom uzrokovano jednom vrstom stafilokoka (zlatni gnojni sta­filokok). Kod ove zarazne bolesti ne­posredan je uzrok znakova oboljenja izlučeni otrov (toksin) iz navedene bakterije. Dugo stajanje hrane na sobnoj toplini ili sladoleda u hladnja­ku omogućit će da stafilokok izluči velike količine svojega otrova, pa će i brzina pojave prvih znakova bole­sti biti iznimno mala (povraćanje se može pojaviti već i nakon pola sata).

Crijevne zarazne bolesti izazvane bakterijskim otrovima nazivamo in­toksikacije. Stafilokokne intoksika­cije više se javljaju u toplijem ra­zdoblju godine i vrlo im je često put širenja sladoled. Do onečišćenja sla­doleda, ili koje druge namirnice, mo­že doći preko ruku zaposlenih na ko­jima se nalaze gnojne promjene te iz nosa ili ždrijela, gdje stafilokok tako­đer može izazvati gnojne upale. Osim osoba sa znakovima oboljenja od stafilokoka, najveću opasnost za širenje i ove bolesti predstavljaju kli-conoše.

ZARAZNE BOLESTI DIŠNOGA SUSTAVA

Za zarazne bolesti dišnoga susta­va ulazna su vrata dišni organi, a put širenja je onečišćeni zrak. Većina ovih bolesti kao osnovni simptom imaju kašalj. Prilikom kihanja i ka-šljanja iz dišnih se organa u okolinu izbacuje veliki broj sitnih kapljica, u

Najčešće zarazne bolesti probavnih organa koje se javljaju kod nas izazvane su bakterijama iz grupe salmonela (salmoneloze, paratifus, trbušni tifus),

zatim uzročnicima kolere, dizenterije, ali postoji i

velik broj drugih klica koje također izazivaju zarazne

bolesti ovih organa.

kojima se nalaze i uzročnici zarazne bolesti (kapljična infekcija). Zato se zarazne bolesti dišnoga sustava, a na­dasve gripa, vrlo lako i brzo šire na druge ljude. Od težih zaraznih bole­sti koje se prenose ovim putem tre­ba spomenuti tuberkulozu.

ZARAZNE BOLESTI ŽIVČANOGA SUSTAVA

Među zaraznim bolestima živča­noga sustava nalazi se nekoliko vrlo teških bolesti, a jedna od njih je bje-snoča. Izvor zaraze je bijesna živo­tinja koja direktno, putem ugriza, u čovjeka unosi uzročnika ove bolesti. Dok nije otkriveno cjepivo protiv bjesnoče, ova je bolest završavala smrtnim ishodom. Od drugih zara­znih bolesti koje zahvaćaju živčani sustav treba spomenuti dječju para­lizu, različite (po porijeklu) upale mozga i moždanih ovojnica.

ZARAZNE BOLESTI KOŽE I VIDLJIVIH SLUZNICA

Uzročnici zaraznih bolesti kože i vidljivih sluznica razmnožavaju se u tim dijelovima ljudskoga organizma, a najčešći je put širenja dodir s već oboljelom osobom preko onečišćenih predmeta ili boravak, odnosno kupa­nje u onečišćenoj vodi.

ZARAZNE BOLESTI KRVI I KRVOŽILNOGA SUSTAVA

Pod zaraznim bolestima krvi i krvožilnoga sustava mislimo na one zarazne bolesti, uzročnici kojih do­laze izravno u krv i u njoj se dalje ra-zmnažaju. Put širenja ovakvih bole­sti mogu biti neke vrste komaraca (malarija), uši i neki drugi nametni­ci na tijelu.

Pitanja: • Što su zarazne bolesti?

• Sto su patogeni mikroorgani­zmi?

• Koji preduvjeti moraju biti za­dovoljeni da dođe do zarazne bolesti?

• Tko je izvor zarazne bolesti? • Koji su putovi širenja zaraznih

bolesti? • Koja su ulazna vrata zaraznih

bolesti? • Koje su najčešće crijevne zara­

zne bolesti? • Koje situacije pogoduju pojavi i

širenju zaraznih bolesti?

12

ZDRAVSTVENA ISPRAVNOST VODE I JAVNA VODOOPSKRBA

Točka X. Europske povelje o vodi:

"Voda je opće nasljedno dobro, čiju vrijednost moraju svi poznavati. Zadatak je svakog da

njome gospodari i brižljivo se njome koristi."

Voda je temeljna namirnica koja je neophodna za život ljudi, životinja i biljaka. Ona ne služi samo za piće već i za druge svrhe, na primjer, za pripremanje hrane, za održavanje osobne higijene, za pranje rublja, prostorija i ulica, za zalijevanje par­kova i zelenih površina, za javna ku­pališta, za pogon klimatizacijskih uređaja, za zaštitu od požara, kao i za različite tehnološke procese u in­dustriji. Raspoloživa količina vode na zemlji konstatna je veličina, ne­prekidno se kreće i mijenja prostor, isparava s površina planeta, diže se u atmosferu, odakle nakon konden­zacije (hlađenja) ponovno dolazi na zemlju u obliku oborina. Ovaj ciklus kruženja vode naziva se kružni tok vode u prirodi (slika 1.). U stalnome kruženju ima oko 1167 km3 vode. Neprekidnim kruženjem vode u pri­rodi, a koje je prouzrokovano solar-

nom energijom, voda mijenja samo svoja agregatna stanja, dok njezina ukupna količina ostaje uvijek ista. Pri utvrđivanju ukupne količine vode koja ljudskoj zajednici stoji na raspo­laganju ne može se računati s ukup­nom količinom slatke vode na zem­lji, već samo s količinom koja se ob­navlja globalnim hidrološkim ciklu­som. Količina raspoložive vode u ne­kom području uglavnom je ovisna o klimi (napose temperaturi). Područja na većim zemljopisnim širinama imaju obilje vode, dok su u pustinj­skim predjelima njezine obnovljive količine najčešće minimalne. Raspo­ložive količine vode mogu varirati od sezone do sezone.

Kao što je poznato, sve do prije nekih stotinjak godina diljem svijeta

Slika 1. Kruženje vode u prirodi

13

postojalaje potpuna ravnoteža izme­đu potrebne i raspoložive količine vode, ne samo za potrebe čovjeka već i za održanje biološke ravnote­že. Problem nastaje naglim razvojem znanosti i tehnologije, nadasve u do­meni bioloških i medicinskih podru­čja, što je pogodovalo brzom pove­ćanju stanovnika i životnoga standar­da. Potrošnja vode za stanovništvo, kao i za ostale namjene, varira od zemlje do zemlje stvarajući i na taj način neravnopravnost među narodi­ma. U svjetskim razmjerima poljo­privreda je najveći potrošač voda i varira od države do države, što ovisi o stupnju gospodarskoga razvoja, kli­mi i napućenosti zemlje (slika 2.). Voda upotrijebljena u industrijskim postrojenjima uglavnom se vraća u vodne tokove i vodne površine te je vrlo često onečišćena raznim otpad-cima.

Voda za piće jedina je namirnica kojom se koristi cjelokupno stanov­

ništvo, neovisno o zemljopisnome položaju (otočani, kontinentalci), so-cioekonomskome statusu (siromasi, bogataši), vjeri i rasi, jer je voda op-ćepoznata potreba za normalno fun­kcioniranje ljudskoga organizma.

Procjenjuje se daje volumen vo­de na Zemlji oko 1,4 x 109 km3. Od te količine samo su 2,5 % slatke vo­de, a vode za piće tek je 1 % od ukupnih vodnih masa na Zemlji. Sa­držaj vodne mase u prirodi uglavnom je stalan, no kakvoća vode iz dana u dan sve se više pogoršava.

69% ledenjaci i trajni snijeini pokrov (24.060,000 km') 30% slatka podzemna voda (10.530,000 km5) 0,3% slatka voda rijeka i jezera (93.000 km3) 0,9% ostalo - vlaga tla, vječni led, trajni mraz i močvare (342.000 km3)

Kretanje potrošnje vode na svijetu od 1900. do 2000. (Biswas, 1992.)

Slika 2. Kretanje potrošnje vode na svijetu

Slika 3. Globalna raspodjela vode

Čovjek je svojom djelatnošću znatne količine voda uništio, pa su prirodni resursi kvalitetne vode rela­tivno mali i ograničeni. Potrošnja vo­de u svijetu neprekidno se povećava.

Potrebe stanovništva i gospodar­stva iznose približno 150 do 200 km3 u godini, što je negdje ispod 0,5% ukupnih slatkovodnih količina. Utjecaj je čovjeka, međutim, takav da su u nekim djelovima svijeta ina-

14

če bogate pričuve kvalitetne vode iznimno onečišćene, a i dalje se one­čišćuju, pa su te vodne pričuve za­pravo neupotrebljive.

Voda koja se danas upotrebljava za piće uglavnom je površinska ili podzemna. Zbog bolje zaštićenosti od vanjskoga onečišćenja podzemna voda ima prioritet. U Hrvatskoj je od ukupne količine vode, u podzem­lju samo oko 12%, ali i taje količi­na znatno iznad svjetskoga prosjeka. Podzemna voda u Hrvatskoj znatno je bolje kakvoće od podzemnih vo­da u visoko razvijenim zemljama, ali je potrebno istaknuti da njezina ka­kvoća neprestano opada, a to se po­jačanom brigom i zaštitom može za­ustaviti. Zadovoljavajuća kakvoća podzemne vode jednim je dijelom rezultat sporijega industrijskog ra­zvoja Hrvatske, a drugim dijelom ra­cionalnoga upravljanja vodnim re­sursima.

PROTOK VODE U TIJELU Voda je količinski najvažniji spoj

i sastojak ljudskoga tijela. Ona je glavno otapalo u organizmu i u njoj se provode sve njegove biološke fun­kcije. Hrana unesena u organizam otapa se u probavnim sokovima i na taj je način dostupna enzimima.

Probavljena, odnosno kemijski razgrađena hrana otopljena je u vodi pa može ući kroz stijenke probavno-ga sustava u krvotok i limfu.

Voda u stanicama sudjeluje u ke­mijskim procesima razgradnje i

sinteze te tako aktivno sudjeluje u kemijskim procesima. Tjelesne teku­ćine kao što su krv, limfa, likvor, probavni sokovi i sluz bogate su vo­dom. Ona održava napetost, a tkivi­ma daje čvrstoću i elastičnost. Cirku-lirajuće tjelesne tekućine prenose to­plinu iz unutrašnjosti organizma na periferiju te se tako održava stalna tjelesna temperatura. Znojenjem se organizam hladi jer isparavanjem vo­da troši veliku količinu toplinske energije. Uloga vode u organizmu očituje se i u održavanju ravnoteže između unosa, stvaranja i izlučivanja vode. Odrastao čovjek treba na dan otprilike 2-3 litre tekućine; od toga jednu litru uzima pijenjem vode, a drugu prehranom (gubitak kroz mo­kraću, stolicu, kožu, pluća i toplinu kao posljedica izmjene tvari i oksi­dacije). Gubitak vode iz tijela može se bitno povećati pri porastu njego­ve topline (npr. vrućica, porast topli­ne okoline i težak fizički rad).

Od ukupne tjelesne težine na vo­du otpada 65-70%. Ona se prolazom kroz tjelesna tkiva ponovno izlučuje iz tijela, i to: 50% izlazi kroz bubre­ge, 20% kroz pluća, 28% disanjem i 2% kroz druge žlijezde i feces. Ljud­ski organizam treba i znatne količi­ne vode za svoju probavu. U 24 sata oslobodi se u probavilo čovjeka iz žlijezda slinovnica, želuca, guštera­če, žuči i crijeva više od 8 litara vo­de. Ta količina tekućine ima važnu ulogu u žvakanju, miješanju hrane i enzimatskoj razgradnji.

15

Treba upamtiti da je voda:

sastavni dio organizma (stanica,

tkiva, organa); sastavni dio probavnih

sokova; prijenosnik hranjivih i regulatorskih

tvari (hormoni, vitamini); otapalo većini organskih i anorganskih spojeva u

tijelu te čini mikrookolinu svake

tjelesne stanice; regulator tjelesne

temperature; važna za pokretljivost

organa.

BOLESTI KOJE SE PRENOSE VODOM

Bolesti koje se prenose vodom mogu biti izazvane biološkim agen­som (mikroorganizmi) i kemijskim agensom (kemijske tvari i spojevi).

Vodom se prenose bacilarna i amebna dizenterija, trbušni tifus, pa-ratifus, kolera, infektivni hepatitis, tularemija, poliomielitis (dječja para­liza) i crijevni paraziti. Bolesti koje se šire kontaminiranom vodom ima­ju drugačiju etiologiju od bolesti pro­uzrokovanih kontaminiranom hra­nom.

Bolesti koje se prenose vodom javljaju se u obliku epidemija ili po­jedinačno. One se šire pijenjem vo­de koja je onečišćena fecesom (sto­licom) i urinom (mokraćom) bolesni­ka ili kliconoša te glodavaca i doma­ćih životinja. Sprječavanje tih bole­sti može se postići pravilnom izgrad­njom i održavanjem javnih vodoop­skrbnih objekata, uklanjanjem ljud­skih i životinjskih otpadnih tvari, osobnom higijenom bolesnika i kli­conoša, a sam uzročnik može se uni­štiti dezinfekcijom vode.

Bolesti izazvane kemijskim tva­rima javljaju se uglavnom u kronič­nome obliku. U vodu dolaze sekun­darnim putem, npr. industrijskim ot­padom s poljoprivrednih površina itd., dok neki kemijski spojevi nasta­ju prilikom kondicioniranja vode (tri-halometani nastaju kao posljedica kloriranja vode).

Prevelike koncentracije flourida, dušikovih spojeva (nitriti, nitrati), te­ških metala (olovo, kadmij, krom, ži­va), ostataka pesticida, mineralnih ulja i radioaktivnih izotopa oštećuju pojedina tkiva i organe, ovisno o koncentraciji i vremenu ekspozicije tijela otrovu. Većina tih spojeva ne može se ukloniti iz vode standardnim metodama čišćenja, pa se u praksi nastoje ukloniti izvore onečišćenja.

Osim toga, u vodi mogu biti pri­sutne i tvari koje ne utječu na zdrav­lje ljudi, ali mogu izazvati organolep-tičke smetnje (npr. biljna vegetacija, nafta).

16

OPĆA FIZIKALNO-KEMIJSKA SVOJSTVA VODE

Voda ili H20 bipolarna je mole­kula koja nalikuje trokutu u čijem je vrhu atom kisika. Druga dva vrha či­ne 2 atoma vodika, međusobno smje­štena pod kutom od 105o. Udaljenost atoma kisika od osi atoma vodika je 0,62 A (angstrem) (slika 4 i 4a.). Ovakav raspored atoma u molekuli dovodi do toga da je kisik blago ne­gativno nabijen, a vodikovi su ioni nositelji pozitivnoga naboja. To do­pušta molekulama vode da se u te-kučem agregatnom stanju poredaju tako da se uz kisik jedne molekule (negativni naboj) smjesti dio druge molekule, koji sadrži vodik (pozitiv­ni naboj). Takav poredak molekula daje vodi svojstva dobroga otapala.

Molekula vode H2O

atom kisika

atomi vodika

Slika 4. Molekula vode Fizikalna svojstva vode čine: temperatura vode,

mutnoća, boja, miris i

Slika 4.a Molekula

vode -kut između

atoma vodika

okus. Voda je kemijski spoj koji se sastoji od

11,11 težinskih dijelova vodika i 88,89 dijelova kisika. Pri temperaturi

ispod 00C voda prelazi iz tekućega u kruto

agregatno stanje. Pri smrzavanju voda se širi za 1/11 volumena, tj. za

9%. Specifična težina leda je 0,90, što čini

led lakšim od vode. Ova činjenica od velikoga je

značenja za život u prirodi. Zahvaljujući njoj,

stvoreni led ostaje na površini vode, i to tako

da se 1/11 volumena ledene mase nalazi iznad

vode. Iz toga razloga voda se smrzava od

površine, a ne od dna. Na taj se način dublji slojevi

vode štite od daljnjega

17

hlađenja. Kad bi pak led bio teži od vode, sve rijeke, jezera i mora

umjerenoga i hladnoga pojasa bili bi jedna

ledena masa koja bi se topila preko ljeta na

površini, a život u njima bio bi nemoguć.

Kad se voda zagrije preko 100°C pri tlaku od jedne at., prelazi iz te­kućega u plinovito stanje. Gustoća se zbijanjem strukture molekula mijenja s temperaturom i tlakom. Maksimum se zapaža na 3,940C i pri tlaku od 1 bara. Gustoća čiste vode na 40C pod atmosferskim tlakom iznosi 0,99997. Gustoća prirodnih voda varira sa sa­držajem otopljenih tvari. Morska vo­da ima srednju gustoću 1,02812. Pro­mjena saliniteta za 1 g/l izaziva pro­mjenu gustoće od 0,0008.

Voda ima veliku moć otapanj a, što ovisi o tlaku i temperaturi, pa se plino­vi, na primjer, lakše otapaju u hladnoj, a krute tvari u toploj vodi. Voda u pri­rodi nije kemijski čista i po svojemu porijeklu sadrži otopljene i neotoplje-ne tvari, koloide i mikroorganizme.

PODJELA VODA Prema porijeklu možemo razliko­

vati: • atmosfersku ili oborinsku vodu • površinsku vodu • podzemnu vodu.

Ovisno o zdravstvenoj ispravno­sti i specifičnim osobinama postoje znatne razlike između spomenutih vrsta voda, a što utječe na sigurnost u potrošnji.

Oborinska voda je produkt pri­rodne destilacije, koja prolazom kroz atmosferu može pokupiti mikroorga­nizme, prašinu i ostala atmosferska onečišćenja. Oborinska voda ubraja se u red mekih voda jer na svojemu putu ne dolazi u dodir s mineralnim tvarima koje, otopljene u vodi, uvje­tuju njezinu tvrdoću. Zbog svoje me­koće bljutava je okusa. U zdravstve­nome pogledu oborinska je voda uv­jetno dobra za piće jer prolazom kroz atmosferu može pokupiti razna atmo­sferska onečišćenja.

Površinska voda je voda koja le­ži ili teče na površini tla. U te vode ubrajaju se rijeke, potoci, lokve, rib­njaci, prirodna i umjetna jezera i mo­ra. Ove vode nastaju iz oborinskih voda, i to dijelom direktnim padom na površinu tla, a dijelom njihovim slijevanjem. Kako je površinska vo­da u dodiru s tlom, obogaćena je or­ganskim i anorganskim tvarima i obično je, više ili manje, zamućena. Površinska voda je tvrđa od oborin-ske vode jer sadrži mineralne soli otopljene u kontaktu s tlom. Za ove vode karakteristični su, više ili ma­nje, intenzivni biološki procesi, što ovisi o koncentraciji otopljenoga ki­sika i stupnju onečišćenja vode. Temperatura površinske vode mije­nja se prema godišnjemu dobu, stoje nepovoljno ako se ona koristi kao

18

voda za piće. U zdravstvenome po­gledu površinska voda nije pouzda­na kao voda za piće, ali se uslijed po­manjkanja količina podzemnih voda može koristiti za tu namjenu, no uz obvezno pročišćavanje i dezinfekci­ju. U svijetu se sve više koriste pov­ršinske vode za vodoopskrbu jer po­trošnja vode naglo raste, a zalihe su podzemnih voda sve manje.

Posebna vrsta površinske vode je morska voda. Zbog visoka sadržaja natrij-klorida dugo vrijeme nije dola­zila u obzir za vodoopskrbu, ali danas se tehnološkim procesima desalinaci-je može preraditi u vodu za piće, tamo gdje nema druge mogućnosti.

Podzemna voda je voda koja se nalazi ispod površine tla. Ona nasta­je jednim dijelom infiltracijom obo­rina, dijelom infiltracijom vode pov­ršinskih vodnih tokova, a dijelom i kondenzacijom atmosferske vodene pare u tlu. Postoje dvije vrste pod­zemnih voda: pukotinska voda i vo­da temeljnica. Ove vrste voda znat­no se razlikuju po fizikalno-kemij-skome i mikrobiološkome sastavu, kao i gibanju u tlu. Voda temeljnica nalazi se u poroznome, šljunčanom i pješčanom materijalu nazvanome vodonosnim slojem, a koji leži na vodonepropusnim slojevima (glina, ilovača, lapor). Voda se u vodono-snome sloju kreće polagano jer je materijal u kojemu se kreće gust. Na­lazimo je u riječnim dolinama i rav­nicama, ali i u velikim dubinama. Vodonosni slojevi najčešće nastaju taloženjem pijeska i šljunka iz rije­

ka. U vodonosnome sloju voda se ne bi mogla zadržati ako taj sloj ne bi ležao na vodonepropusnome sloju. Brzina je vode temeljnice mala, uglavnom do nekoliko metara na dan, zbog velikoga otpora zrnaca materijala. Na tom svojem putu vo­da temeljnica čisti se na dva načina: mehanički, tj. filtracijom kroz česti­ce tla, i biološki, tj. pod utjecajem mikroorganizama te procesima oksi­dacije i mineralizacije. Za biološko pročišćavanje važan je faktor vrije­me, pa je iz toga razloga potrebno da voda u podzemlju boravi dulje vre­mena kako bi se biološki proces dov­ršio do kraja, odnosno da se organ­ska tvar potpuno mineralizira i na taj način postane neopasna za ljude.

Sve vode temeljnice nisu po ka­kvoći jednake. Plitka voda temeljni­ca, zbog toga što nema dovoljno de­beo zaštitni sloj, nije sigurna za pi­će, i to uslijed mogućega prodora onečišćenja s površine. Također zbog kratkoga vremena nije dovršen ni proces mineralizacije organske tvari, odnosno nisu uklonjeni patogeni or­ganizmi. Takve vode nazivamo još i "mladim vodama". Vode temeljnice u vodonosnome sloju iznad kojega se nalazi barem još tri metra zaštitna sloja zovemo "starim vodama" i one su sigurne za piće. Voda temeljnica koju koristi grad Zagreb ima, na pri­mjer, zaštitni sloj debljine 7 do 10 metara.

Duboka voda temeljnica praktič­ki je sterilna, konstantne je tempera­ture i sigurna kao voda za piće. Me-

19

đutim, i plitka podzemna voda mo­že biti pogodna za piće ako je prirod­no zaštićena prema površini nepro­pusnim zaštitnim slojem. Voda te­meljnica ubraja se u tvrde vode jer sadrži dosta otopljenih mineralnih tvari kao odraz dugotrajna kontakta sa slojevima tla. Kod dubokih pod­zemnih voda koje se nalaze pod pri­tiskom u vodonosnome sloju između dva vodonepropusna sloja nastaje ar­teška voda koja je sigurna kao voda za piće.

Pukotinska voda je voda koja s površine tla ulazi u tlo kroz pukoti­ne u kamenu i dalje teče ispod pov­ršine tla. Te su vode karakteristične za krš koji obuhvaća Istru, Primorje, Dalmaciju s otocima, Gorski kotar, Kordun i Liku. Ta je voda po stup­nju onečišćenja slična površinskoj vodi, i to zbog grade terena na koje­mu se nalazi. Brzina pukotinske vo­de u odnosu na vodu temeljnicu je velika (do nekoliko stotina metara na dan). Pukotinska voda ubraja se u "mlade vode", pa nema dovoljno vremena da se u tlu pročisti mehanič­kom filtracijom ili biološkom purifi-kacijom. Na krškome terenu prirod­no čišćenje je umanjeno i zato se ta­kva vrsta vode ne može smatrati si­gurnom za piće.

Bez postupka pročišćavanja i de­zinfekcije, kao i stroge zdravstvene kontrole i nadzora nema sigurne pu­kotinske vode. Po fizikalno-kemij-skome sastavu pukotinska voda je odraz geološkoga sastava tla, u ko­jemu prevladava vapnenac s primje­

sama dolomita. Ta se voda često mu­ti, napose poslije kiša, ima boju, su­spendirane tvari, a u mikrobiološkom pogledu znatno je nesigurna, što mo­že dovesti do hidričnih epidemija.

U gradovima koji koriste puko-tinsku vodu za javnu vodoopskrbu na vodovodima obvezatno treba posta­viti uređaj za pročišćavanje i dezin­fekciju vode, da bi se na taj način za­štitili od izbijanja epidemija. Tako­đer je potrebno pravilno održavati postavljene uređaje za dezinfekciju.

Pitanja: • Kako se dijele vode s obzirom

na porijeklo?

• Koje su karakteristike površin­skih voda?

• Kako se dijele podzemne vode? • Kakva je zdravstvena kakvoća

oborinske vode?

KONTROLA VODE ZA PIĆE

Kontrola vode za piće obuhvaća ispitivanje mikrobioloških i fizikal-no-kemijskih pokazatelja na osnovi kojih se utvrđuje njezina zdravstve­na ispravnost.

U svim naprednim zemljama po­stavljaju se zahtjevi, odnosno odre­đuju maksimalno dopuštene koncen­tracije za pojedine pokazatelje koji-

20

ma voda za piće mora odgovarati. Voda za piće mora biti bez boje, okusa i mirisa, ugodne temperature te ne smije sadržavati otrovne i opa­sne tvari ni uzročnike različitih bo­lesti.

U našoj zemlji određene su mak­simalno dopuštene koncentracije za svaki pojedini pokazatelj koji se ispi­tuje, a kojima voda za piće mora od­govarati. Maksimalno dopuštene koncentracije (MDK) propisane su Pravilnikom o zdravstvenoj isprav­nosti vode za piće. Ako koncentraci­ja bilo koje od ispitivanih tvari pre­lazi MDK, voda se ocjenjuje kao ne­ispravna.

Da bismo mogli donijeti konačnu ocjenu o kakvoći vode za piće, mo­ramo obaviti niz fizikalno-kemijskih i mikrobioloških analiza. Iz dobive­nih rezultata zaključujemo kakav je bio dodir te vode s okolišem kroz ko­ji je prolazila. Treba naglasiti da se ne može donijeti zaključak o kakvo­ći vode na temelju samo jedne ana­lize. Treba, dakle, obaviti niz anali­za, i to u različita godišnja doba, a napose poslije dugotrajnih kiša, po­plava i otapanja snijega. Vrlo je va­žno uz analizu napraviti i terenski pregled, i tek tada donijeti konačni zaključak o kakvoći vode.

MIKROBIOLOŠKA ANALIZA VODE

Mikrobiologija voda je dio sani­tarne mikrobiologije, koji možemo definirati kao dio mikrobiologije koja

se bavi mikroorganizmima u vodi, zraku i drugim dijelovima čovjeko­ve okoline. Sanitarna mikrobiologi­ja ima vrlo važnu ulogu u sprječava­nju zaraznih bolesti. Mikroorganizmi koji se nalaze u vodi dijele se u dvi­je grupe:

• mikroorganizmi kojima je voda prirodno stanište (saprofiti);

• mikroorganizmi koji u vodu dola­ze sekundarnim putem (npr. iz zra­ka, zemlje, onečišćenjem, kanal­skom vodom i sadržajem septičkih jama).

Sanitarno-higijenski pregled vode za piće uključuje sljedeće pokazate-lje:

• pregled vodoopskrbnoga objekta;

• uzimanje uzoraka vode za fizikal-no-kemijske i mikrobiološke para­metre;

• analiziranje tih parametara u labo­ratoriju.

Mikrobiološko ispitivanje sastoji se od rutinskoga i specijalnoga ispi­tivanja. Prema Pravilniku o zdravs­tvenoj ispravnosti vode za piće (NN 46/94), rutinskom bakteriološkom analizom vode ispituje se nekoliko parametara: koliformne bakterije u 100 ml, fekalne koliformne bakteri­je u 100 ml, fekalni streptokok u 100 ml vode, Pseudomonas aeruginosa u 100 ml vode i ukupan broj aerobnih mezofilnih bakterija u 1 ml. Specijal­nim ispitivanjem dokazuju se patoge­ni mikroorganizmi (bakterije, virusi i paraziti). Ocjena kakvoće daje se na

21

osnovi terenskih i laboratorijskih re­zultata.

Mikrobiološka analiza bitan je pokazatelj zdravstvene ispravnosti vode za piće. Prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti vode za pi­će, voda za piće ni u kojem slučaju ne smije sadržavati:

• patogene mikroorganizme

• salmonele

• šigele

• vibrio kolere

• Pseudomonas aeruginosa

• enteroviruse

• bakteriofage patogenih mikroorga­nizama

• alge

• parazite

• fekalne koliformne bakterije

• fekalni streptokok.

Vodom se prenosi i uzročnik le­gionarske bolesti - Legionella pneu-mophila, a prenosi se aerosolima gri­jane vodovodne vode. Bolesti koje izazivaju bakterije roda legionela na­zivaju se legionelozama. U humanoj patologiji najveće značenje ima Le­gionella pneumophila koja je uzroč­nik legionarske bolesti.

Legionella pneumophila ubraja se u otporne organizme, tako da u de­stiliranoj vodi može preživjeti i do 139 dana, a u vodovodnoj otprilike godinu dana. Sklonost oboljenju izra­žena je kod osoba s imunodeficijen-

cijom te kod osoba koje su u tijeku terapije kortikosteroidima i citostati-cima.

Legionarska bolest respiratorno je oboljenje, a karakteriziraju pneumo-nija (upala pluća).

Razvoju i održavanju legionela pogoduje vlažna sredina, vlažan mulj, tlo natopljeno vodom i sama voda, poglavito kad u nekom zatvo­renom sustavu ima temperaturu od 26 do 46 OC. Hrane se željezom, pa je hrđa pravo hranilište za legionelu.

Legionela bez problema preživ­ljava dezinfekciju vode klorom u koncentraciji 0,1-0,5 mg/l slobodno­ga klora.

Zapušteni i neodržavani sustavi za distribuciju vode te ovlaživači zra­ka i tornjevi za hlađenje vode mogu biti izvori infekcija legionelama.

Zaraziti se možemo udisanjem vodenog aerosola oko slavine ili tu­širanjem. Do zaraze također može doći u bazenima s pjenom (jacuzzi, jetovi za masiranje), gdje se legione­la koncentrira na vrhu pjene, te u ra­shladnim tornjevima (pogotovo ako se u blizini tornja nalaze zrakolovke koje usisavaju zaraženi aerosol).

U svrhu preventivnih mjera ugra­đuje se automatski klorinator i dodat­ni grijači, a temperatura vode mora biti iznad 460C na svim slavinama objekta.

Također se preporuča odstraniti slijepe završetke cijevi za vodu.

22

UZIMANJE UZORAKA VODE ZA MIKROBIOLOŠKU I FIZIKALNO-KEMIJSKU ANALIZU

Uzorak vode za bakteriološku analizu uzima se u sterilne boce s te-flonskim čepom (volumena 500-1000 ml), uz obvezno spaljivanje sla­vine plamenom i određivanje slobod­noga rezidualnog klora DPD meto­dom (dietil-p-fenilen-diamin).

Uzorak klorirane vode uzima se u bocu u kojoj se nalazi 0,lml 10%-tne otopine natrijtiosulfata (Na2S203) koji blokira daljnje djelovanje klora. Prilikom uzimanja uzoraka iz slavi­ne, voda mora teći jakim mlazom ba­rem 3 minute, te se nakon toga boca napuni i zatvori čepom. Uzorak vo­de iz zdenca, spremnika i cisterne uzima se pomoću crpca ili boce op­terećene utegom. Uzorak vode po­trebno je dostaviti u laboratorij na obradu u roku od četiri sata, i to u ručnome hladnjaku na +4 °C. Za pre­tragu enterovirusa uzorak vode uzi­ma se u sterilnu posudu od 10 1. Sva­ki uzorak vode treba biti jasno ozna­čen sa svim potrebnim podatcima (mjesto uzimanja, datum, temperatu­ra vode, koncentracija slobodnoga klora).

Uzorak vode za fizikalno-kemij-sku analizu uzima se u čiste stakle­ne ili plastične boce, u količini koja je propisana standardnom metodom. Za određivanje specifičnih pokazate­lja u vodi, uzorak se uzima u poseb­no pripremljenim bocama, a ukoliko

se radi o nestabilnim tvarima, potreb­no ga je konzervirati u skladu sa standardnim metodama. Uzorak vo­de treba dostaviti u laboratorij u što kraćem roku te uz pravilno ispunjen zapisnik.

Pitanja: • Nabrojite mikrobiološke poka­

zatelje koji ne smiju biti prisut­ni u zdravstveno ispravnoj vodi za piće.

• Koji je uzročnik legionarske bo­lesti i kako se prenosi?

• Zašto je mikrobiološka analiza bitan pokazatelj zdravstvene is­pravnosti vode za piće?

FIZIKALNA SVOJSTVA VODE

Mutež vode vrlo je važan poda­tak o njezinoj kvaliteti. Ako je voda mutna iznad dopuštene granice, mo­žemo zaključiti da dobiva pritok s površine terena, što je vrlo opasno jer se na taj način u vodu mogu unijeti i patogene bakterije koje mogu biti uzročnici zaraznih bolesti. Vode ko­je se nikad ne zamute pouzdane su kao vode za piće. Ako se pak jedan­put godišnje zamute, sumnjive su ka­kvoće.

Temperatura vode također je važan podatak za ocjenu njezine is­pravnosti. Najpovoljnija temperatura vode kreće se od 7 do 12 °C, i to kao

23

jednolična temperatura u toku cijele godine. Velike razlike u temperaturi vode tijekom godine pokazuju da vo­de nisu pouzdane za piće.

Boja vode najčešće u prirodi po­tječe od spojeva željeza i od biljnih tvari iz močvara. Dobra voda za pi­će ne smije biti obojena.

Okus i miris - postoje raznovrsne tvari od kojih voda može poprimiti određen okus, kao što su anorganske tvari (spojevi željeza npr. vodi daju metalni okus), razne vrste mikroor­ganizama (alge vodi npr. daju karak­teristične mirise po ljubicama, ribi, krastavcima, zemlji i neugodan mi­ris po strvini), organske materije ži­votinjskoga podrijetla (lešine i fekal-ne tvari), sumporovodik (daje vodi smrad po trulim jajima), fenolski spojevi (npr. klorfenol koji u dodiru s klorom daje vodi neugodan miris po karbolu).

Prema navedenome je vidljivo da voda za piće dobre kakvoće mora biti

bez okusa i mirisa.

pH vrijednost vode podrazumije­va ispitivanje vode na njezinu kise­lost (aciditet) ili lužnatost (alkalitet), što nam daje uvid u stupanj agresiv­nosti vode. Prema pH vrijednosti ra­zlikujemo neutralnu (pH=7), alkalič-nu (pH>7) i kiselu (pH<7) vodu). Što je pH vrijednost manja od 7, voda je kiselija i agresivnija, odnosno više

nagriza metalne dijelove cijevi koji­ma prolazi i lakše ih otapa. Za pitku vodu najpovoljnije su neutralne i la­gano alkalične vode.

KEMIJSKA SVOJSTVA VODE

Količina i potrošnja otopljeno­ga kisika u vodi ukazuje na eventu­alnu prisutnost mrtve organske tvari. Voda koja je zasićena kisikom ne sa­drži u sebi organsku materiju i obrat­no - nazočnost malih količina kisika ili njegova odsutnost znači da je vo­da zagađena organskom materijom.

Količina otopljenoga ugljičnog dioksida pojavljuje se u velikim ko­ličinama kao krajnji produkt raspada­nja i mineralizacije organske tvari. Zato u vodama u kojima je prisutna organska tvar stalno nastaje ugljični dioksid zbog čega su takve vode vrlo korozivne i otapaju mineralne tvari, npr. kalcij (Ca), magnezij (Mg), že­ljezo (Fe), aluminij (Al) i druge. Ne­ki od tih minerala daju vodi tvrdoću, a neki miris i okus.

Dušikovi spojevi ukazuju na or­gansko zagađenje vode te na stupanj procesa mineralizacije i oksidacije. Kad životinjski organizam ugine, vrlo brzo se počne raspadati, a kom-pleksniji dušikovi spojevi velikih molekula cijepaju se u sve manje mo­lekule i jednostavnije spojeve (reduk­cija). Završni rezultat razgradnje je nastajanje mineralnih anorganskih spojeva (mineralizacija i oksidacija).

Navedeni procesi nisu samo kemij­ski već su i biokemijski, što znači da

24

pojedine faze procesa obavljaju i broj­ni mikroorganizmi, među kojima mo­gu biti i patogeni, što predstavlja veli­ku opasnost za zdravlje ljudi.

U početku mineralizacije dušik je sastavni dio organskih spojeva, a ka­snije prelazi u anorganske spojeve. Ovisno o tome u kojem se obliku na­lazi dušik u spojevima, možemo zak­ljučiti dokle je stigao proces minera­lizacije. Ukoliko dušik nađemo u obliku spoja amonijaka ili nitrita, zaključujemo da još nije dovršen proces mineralizacije ili da se radi o svježim organskim onečišćenjima, a takva voda nije pogodna za piće.

Prisutnost nitrita u većoj količini (bez amonijaka) u novoizgrađenoj ci­sterni ili vodospremi ukazuje nareduk-ciju nitrata u nitrite prilikom otapanja betona.

Prisutnost nitrata u vodi, a koji su konačni produkt mineralizacije or­ganske tvari, znači da se radi o sta­rome zagađenju i voda je nepouzda­na za piće.

Tablica 1. Maksimalne dopuštene količine

Prisutnost klorida možemo utvrditi u svakoj podzemnoj vodi, što ovisi o dubini iz koje je uzeta i o ka­rakteristici tla. Ako utvrdimo u vodi veće količine klorida od karakteri­stičnih količina za to područje, onda je to znak da se radi o miješanju slat­ke i slane vode, tj. o pojavi bočate vode. Prisustnost soli čini i tu vodu nepouzdanom za piće.

Željezo dolazi u vodu otapanjem naslaga željezne rudače ili otapanjem željeza deponiranoga u tlu (npr. od ugi­nule vegetacije, ponajviše iz močvara).

Željezo u malim dopuštenim koli­činama nema zdravstveni učinak. Na­zočnost željeza u vodi posebice je ne­povoljna za rad mnogih industrij a, kao i za održavanje čistoće u kućanstvu jer ostavlja žute tragove na rublju, stakle­nome posudu itd. Upravo zbog ovih popratnih osobina željeza u vodi po­trebno gaje iz nje odstraniti.

Uz željezo, u vodi se može nalaziti i mangankojijoj daje neugodan metal­ni okus. Zato se i ovaj metal odstranju­je iz vode.

(MDK) nekih toksičnih tvari u vodi za piće

25

Toksična tvar

Olovo

Bakar

Cink

Arsen

Fenolni spojevi

Fluoridi

MDK (mg/l)

0,05

2,00

3,00

0,05

0,001

1,5

Toksične tvari zbog svojega se štetnoga djelovanja smiju nalaziti u vodi samo u vrlo malim, i to posebno određenim količinama. U tablici 1. na­vedene su količine nekih toksičnih tva­ri prema odredbama Pravilnika o zdra vstvenoj ispra vnosti vode za piće.

Zanimljivo je pitanje prisutnosti fluora, koji se u prirodnim vodama nalazi u obliku fluorida. Nazočnost fluora do 1 mg u jednoj litri vode korisna je za zdravlje čovjeka, i to napose za izgradnju zuba jer sprje­čava pojavu karijesa. Prisutnost ve­ćih količina štetna je za zdravlje jer izaziva fluorozu, oboljenje s defor­macijom zuba i kralježnice.

Pitanja

• Nabrojite neke toksične tvari u vodi.

• Ima li miris i okus u vodi zdrav­stveno značenje?

• Ima li prisutnost željeza i man­gana u vodi štetan utjecaj na zdravlje ljudi?

ZAKONSKA REGULATIVA VODE ZA PIĆE

Ovim se Pravilnikom propisuje: • zdravstvena ispravnost vode koja

služi za javnu vodoopskrbu pučan­stva kao voda za piće ili za proi­zvodnju namirnica i pripremu hra­ne;

• vrste i opseg analiza uzoraka vode za piće;

• učestalost uzimanja uzoraka vode za piće.

ZAKONSKA REGULATIVA ZA POVRŠINSKE I PODZEMNE VODE

Uredba o klasifikaciji voda (NN 77/98)

Prema Uredbi o klasifikaciji vo­da (NN 77/98) površinske i podzem­ne vode prema stupnju onečišćenja svrstane su od I. do V. vrste, odno­sno prema uvjetima korištenja voda za određene namjene.

I. vrsta: Podzemne i površinske vode koje se u svojemu prirodnom stanju ili nakon dezinfekcije mogu

Zakon o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe

(NN 60/92) Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti vode za piće

(NN 46/94)

Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o

zdravstvenoj ispravnosti vode za piće (NN 49/97)

Pravilnik o temeljnim zahtjevima za prirodne

mineralne, izvorske i stolne vode (NN 58/98)

26

koristiti u prehrambenoj industriji ili za piće te površinske vode koje se mogu koristiti za uzgoj plemenih ri­ba (pastrve).

II. vrsta: Vode koje se u prirod­nome stanju mogu koristiti za kupa­nje i rekreaciju, za sportove na vodi, za uzgoj drugih vrsta riba (ciprinida) ili koje se nakon odgovarajućega pročišćavanja mogu koristiti za piće i druge namjene u industriji i si.

III. vrsta: Vode koje se mogu koristiti u industrijama koje nemaju posebne zahtjeve za kakvoćom vode te u poljoprivredi. To su vode koje se pročišćavaju da bi se koristile za određene namjene.

IV. vrsta: Vode koje se mogu koristiti isključivo uz pročišćavanje na područjima gdje je veliko pomanj­kanje vode.

V. vrsta: Vode koje se gotovo ne mogu koristiti ni za kakve namjene jer ne zadovoljavaju kriterije namje­ne po ovoj Uredbi.

Uredba o opasnim tvarima u vodama

(NN 78/98)

Ovom se Uredbom o opasnim tvarima u vodama propisuje koje se tvari i u kojoj količini smatraju opa­snim tvarima u vodenome okolišu. Tvari opasne za vodni okoliš utvrđu­ju se poglavito temeljem sljedećih kriterija: toksičnost, razgradljivost i bioakumulacija. Na temelju ovih kri­

terija opasne tvari dijele se u sljede­će skupine: • opasne tvari za koje je dokazano

da su rizične za vodni okoliš i čov­jeka te za koje se određuju najve­će dopuštene koncentracije u vod­nim sustavima, odnosno zabranju­je njihovo ispuštanje u vode;

• opasne tvari za koje je dokazano da imaju nepoželjno djelovanje na vodni okoliš i za koje treba odre­diti dopuštene koncentracije u vod­nim sustavima.

Prema odredbama Zakona o zdravstvenoj ispravnosti namirnica, voda za javnu vodoopskrbu ubraja se u namirnice te se prema njoj primje­njuju i odredbe Zakona o zdravstve­nom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće uporabe. Zato je potrebno da vodovodi organiziraju laboratorije za ispitivanje sirove vo­de i vode na mjestu potrošnje. Osim utvrđivanja zdravstvene ispravnosti vode u mreži, ovi bi laboratoriji tre­bali odigrati toliko važnu ulogu teh­noloških laboratorija u slučajevima kad se obavlja kondicioniranje vode. Samo praćenjem tehnološkoga pro­cesa kondicioniranja može se dopri­nijeti najekonomičnijemu radu pos­trojenja i uređaja te osigurati zdrav­stvenu ispravnost vode za piće.

Sanitarna inspekcija zadužena je preko ovlaštenoga djelatnika (sani­tarni inspektor) zdravstveno nadzirati vodu za piće, i to na mjestu potro­šnje. Ova kontrola zdravstvene is­pravnosti nije istovjetna s obveznom

27

kontrolom sirove i prerađene vode u poduzeću koje vodu stavlja u promet. Na temelju uzoraka uzetih od strane sanitarnoga inspektora vodi se uprav­ni postupak u svrhu osiguranja zdravstvene ispravnosti vode za pi­će u javnoj vodoopskrbi. Nakon ana­lize, a temeljem neispravnoga nala­za, pokreće se prekršajni, odnosno privredni postupak i protiv poduze­ća i protiv odgovorne osobe u tome poduzeću. Isto tako, potrebno je na­glasiti da troškove laboratorijskoga ispitivanja, u slučaju neispravnoga nalaza, plaća poduzeće.

Pitanja

• Po kojem su Pravilniku određe­ne maksimalno dopuštene kon­centracije za fizikalno-kemijske pokazatelje u vodi za piće?

• Koja se zakonska regulativa od­nosi na podzemne i površinske vode?

VODOOPSKRBA NASELJA Vodoopskrba naselja dovoljnim

količinama zdravstveno ispravne vo­de predstavlja najveći i najvažniji za­datak u brizi za život i zdravlje lju­di. Svako naselje u svojim urbanistič­kim i razvojnim planovima mora be­zuvjetno imati obrađeno i pitanje op­skrbe dovoljnim količinama zdravs­tveno ispravne vode.

Urbanističkim se planovima tako­đer određuju lokacije za izgradnju vodoopskrbnih objekata - uređaja za crpljenje i pročišćavanje vode, kao i za izgradnju rezervoara, a moraju se osigurati i zaštitne zone oko objek­ta, vodeći pritom brigu o budućem razvoju naselja i njegovim potreba­ma. Ispravno projektiran i izgrađen vodovod za neko naselje je onaj ko­ji ima dostatne kapacitete, tj. koji po­trošačima u svako doba godine i u svakome trenutku daje dovoljnu ko­ličinu potrebne vode.

Potrebe raspoloživih količina vo­de planiraju se za razdoblje od 30 do 50 godina unaprijed, sagledavajući razvoj naselja u cjelini.

VODOVOD Vodoopskrbni objekt mora se iz­

graditi po sanitarno-tehničkim uvje­tima. To znači da treba, s jedne stra­ne, zaštititi vodu od svih mogućih izvora onečišćenja, a s druge strane, moramo graditi vodoopskrbne objek­te (kopane i bušene zdence, kaptaže izvora, vodovodna postrojenja) po sanitarno-tehničkim normama.

Vodovod je vodoopskrbni sustav naselja ili grada, a čini ga niz obje­kata čija je zadaća osigurati potroša­čima, u svakome trenutku i na sva­kome izljevnom mjestu, dovod do­voljne količine zdravstveno ispravne vode.

Vodoopskrba naselja i gradova putem javnoga vodovoda najbolji je i najsigurniji način vodooopskrbe, ali

28

samo pod uvjetom daje vodovod iz­građen prema higijensko-tehničkim normama. Na vodovodima treba stal­no provoditi mjere kojima se sprje­čava pojava onečišćenja vode pa sa­nitarna inspekcija mora provoditi ne­prekidnu zdravstvenu kontrolu i zdravstveni nadzor. Ako nije prisu­tan bilo koji od spomenutih uvjeta, onda na takvu vodovodu prijeti mo­gućnost izbijanja hidričnih epidemi­ja, kad u kratko vrijeme može obo­ljeti veliki broj ljudi.

Sustav vodovoda može se podije­liti u četiri osnovna dijela:

kaptaža (zahvat vode), crpilište ili izvorište; rezervoari (spremnici) za prikup­ljanje vode; glavni cjevovod vode od rezervo­ara do naselja kao ulična vodovod­na mreža: razvod po ulicama do pojedinih objekata potrošnje; kućna vodovodna mreža ili kućna vodovodna instalacija sa sanitar­nim uređajima iznad kojih se, s jedne strane, završavaju vodovod­ne instalacije, a s kojih, s druge strane, počinje odvodnja otpadnih voda, tj. kanalizacija.

DIJELOVI VODOVODA

GRAVITACIJSKI TIP VODOVODA:

- IZVORIŠTE JE DOVOLJNO VISOKO IZNAD NASELJA ŠTO OSIGURAVA POTREBAN TLAK (A h)

- PAD TERENA KORISTI SE ZA TRANSPORT VODE DO POTROŠAČA (GRAVITACIJA)

Slika 5. Dijelovi vodovoda

29

Prema načinu na koji se voda kre­će u vodovodnoj mreži, postoje dva tipa vodovoda: gravitacijski i tlač­ni.

Kod gravitacijskoga vodovoda voda se dovodi iz rezervoara do mje­sta potrošnje prirodnim padom po­moću glavne vodovodne cijevi do

(čvornih točaka naselja, od kojih se grana dalje po pojedinim ulicama, što sve zajedno nazivamo vodovod­nom mrežom (slika 5.).

Kod tlačnih vodovoda voda se di­že u rezervoare pomoću crpki (slika 6.). Kod tlačnoga vodovoda izvorište je u razini ili ispod kote naselja pa se voda mora pumpati na potrebnu vi­sinu tlačnim cjevovodima, od kojih dalje gravitacijski teče prema naše-Iju.

Među vodovode spadaju i hidro-fori koji rade automatski, bez poseb­noga rezervoara. Njihov princip ra­da temelji se na radu centrifugalne

VODOZAHVAT UREĐAJ ZA KONDICIONIRANJE VODOSPREMA GLAVNI CJEVOVOD RAZVODNA MREŽA NASELJE (POTROŠAČI) CRPNA (PUMPNA) STANICA TLAČNI CJEVOVOD VODOTORANJ

30

Slika 6. Tlačni vodovod

crpke koja se pokreće strujom preko elektromotora. Crpka crpi vodu iz izvorišta i tlači je u kotao-hidrofor. Voda tom prilikom pritišće na zrak u kotlu i tlači ga. Zrak se odupire to­mu pritisku i dolazi do protupritiska na vodu u kotlu, čime se ona potisku­je pod tlakom u mrežu.

Hidrofori se upotrebljavaju u ma­njim naseljima, zatim u individual­nim objektima ili u malim lokalnim vodovodima te u visokim zgradama (neboderima) kad pritisak u mreži javnoga vodovoda nije dostatan za potiskivanje vode u najviše katove.

Kaptažni objekt je građevina u kojoj se obavlja zahvat vode. Izgra­đeni su tako da se sastoje od najma­nje dviju komora: • sabirna komora u kojoj se kapti-

rana voda prikuplja i gdje se odvi­ja taloženje ukoliko voda donosi sa sobom mulj i pijesak;

• zasunska komora u kojoj se nala­ze uređaji za rukovanje kaptažnim objektom.

Ako se izgrađuje vodovod sa za­hvatom vode iz prirodnoga izvora, tada obvezno treba izgraditi kaptažni objekt na samome izvoru, prvenstve­no radi zaštite vode od onečišćenja.

Kaptažni objekt treba postaviti ta­ko da leži uzvodno i daleko od ušća kanala s otpadnim vodama i fekali-jama.

Površinska voda koja se koristi za potrebe vodovoda mora se bezuvjet­no prethodno podvrgnuti pročišćava­nju i dezinfekciji.

U slučaju da se koristi podzem­na voda, tada se obično crpi voda iz jednoga ili više zdenaca, ili se voda prikuplja iz više zdenaca koji su me­đusobno spojeni u jedan centralni zdenac. Te zdence treba postaviti ta­ko da oni leže uzvodno od naselja, tj. uzvodno u smjeru kretanja podzem­ne vode. Zdence i crpne stanice (crpilište vodovoda) treba smjestiti dovoljno udaljeno od naselja. Oko izvorišta i crpilišta moraju postojati zaštitne zone. Veličina zaštitnih zo­na, kao i režim zaštite ovisi o lokal­nim prilikama (slika 7.). Razlikuje­mo najmanje dvije zone zaštite:

Uža zaštitna zona obuhvaća po­dručje neposredno oko samih kapta-žnih objekata. U toj zoni ne smije se ništa graditi ni kopati. Nije dopušte­no polaganje kanala s otpadnim vo­dama ili fekalijama, niti se smiju obrađivati ikakve poljoprivredne kul­ture, osim trave s plitkim korijenima. To područje treba biti ograđeno te nepristupačno stranim osobama i ži­votinjama.

Šira zaštitna zona nastavlja se neposredno na užu zaštitnu zonu. Ni u toj se zoni ne može dopustiti pro­bijanje gornjih zaštitnih slojeva zem­lje zbog izgradnje septičkih jama, đu-brišta i tomu slično. Ako kanali mo­raju prolaziti preko toga područja, moraju se polagati plitko i moraju se izvesti nepropusno. U toj se zoni ta­kođer ne smije dopustiti eksploataci­ja šljunka, gline ili kojega drugog materijala. Takav režim potreban je radi sprječavanja oštećenja zaštitnih

31

slojeva iznad vodonosnoga sloja, či­me bi se stvorili uvjeti za onečišće­nje podzemnih voda.

Općenito možemo reći da veliči­na zaštitnih zona ovisi o više fakto­ra i da su zone to veće:

• to je veća brzina kretanja podzem­nih voda;

• stoje manja dubina na kojoj se na­lazi vodonosni sloj, odnosno stoje veća mogućnost onečišćenja pod­zemne vode;

• to je veća razlika u razini podzem­ne vode prilikom njezinoga crplje-nja jer se radi o slabo izdašnim slo­jevima kod kojih se u podzemlju prilikom crpljenja stvara podtlak, zbog čega se povećava brzina kre­tanja podzemnih voda i dolazi do

lakšega usisavanja onečišćenja iz okoline crpilišta.

REZEVOARI

Nakon procesa pročišćavanja i obvezne dezinfekcije, voda iz crpili­šta ili kaptaže dovodi se do rezervo­ara iz kojih kroz vodovodnu mrežu stiže do potrošača.

Funkcija je rezervoara sljedeća:

• da za vrijeme maksimalne potro­šnje dopunjava vodom potrebe vo­dovodne mreže i na taj način drži mrežu pod stalnim pritiskom, čime je onemogućena pojava negativno­ga tlaka u mreži; u slučaju ošteće­nja mreže dolazi do usisavanja onečišćenih voda;

GRANICE ZONA SANITARNE ZAŠTITE IZVORIŠTA VODE ZA PIĆE VELIKA GORICA

-42ff- vrijeme dotoka "gr* podzemne vode

• do zdenca (u danima)

— — granica Grada Velike Gorice

V0D0ZAŠTITNO PODRUČJE: O ZONAI(crpil«te) — ZONA II (uže vodozaStitno

područje) — ZONA Ili (šire vodozaštitno

područje)

Slika 7. Granice zona sanitarne zaštite izvorišta vode za piće

32

Slika 8. Granati i kružni sustav izrade vodovodne mreže

• da za vrijeme premaloga kapaciteta izvora vodom rezervoarima nado­punjava njezin nedostatak u mre­ži;

• da nadopunjava vodom u slučaju izvanrednih potreba (npr. požara); rezervoar može biti dostupan samo službenim osobama.

Rezervoari se uglavnom grade od armiranoga betona. Unutrašnje pov­ršine rezervora (stijenke komora re-zevora) moraju biti glatke, izvedene cementnom nepropusnom žbukom sa zaobljenim prelazima između zidova i dna. Time se omogućuje lakše, brže i bolje čišćenje unutrašnjosti rezervo­ara. Prostor za vodu mora se sasto­jati od najmanje dviju komora, od kojih je jedna u pogonu dok se dru­ga čisti ili se obavljaju popravci. Re­zervoari uz to moraju imati i prostor u kojemu su smješteni svi uređaji, tj. cijevi, armature i zasuni, odnosno za­tvarači za dovod i odvod vode, te za pražnjenje rezervoara u slučaju po­pravka i čišćenja (zasunska komora ili zatvaračnica).

VODOVODNA MREŽA Vodovodna mreža postavlja se ta­

ko da voda dođe najkraćim putem do potrošača. Postoje dva načina izved­be vodovodne mreže: kružni i granati sustav (slika 8.).

Kružni sustav je bolji jer svako mjesto potrošnje dobiva vodu s naj­manje dviju strana, što je važno u slučaju kvara na vodovodnoj mreži.

Kod granatoga sustava čitava mrežaizamjestagdjeseobavljapopra-vak nema vode dok se kvar ne ukloni.

Najpodesnije cijevi za izgradnju vodovodne mreže su lijevane želje­zne cijevi, zatim čelične varene cije­vi, a u novije vrijeme i plastične ci­jevi. Lijevane željezne i čelične cije­vi moraju biti premazane zaštitnim premazom izvana i iznutra da bi se zaštitile od korozije. Osim ravnih ci­jevi, u vodovodnoj mreži nalazimo i razne specijalne komade, i to: • zasuni (zatvarači, šiberi) naprave

su koje služe za isključivanje po­jedinih dijelova mreže u svrhu po­pravka;

• hidranti služe za pranje ulica, poli­jevanje parkova i zelenih površina, kao i za gašenje požara te za ispiranje cjevovoda; prema konstrukciji mo­gu biti podzemni i nadzemni;

• muljni ispusti (taložnice) naprave su koje služe za taloženje mulja i pijeska;

• zračni ventili naprave su koje slu­že za ispuštanje zraka iz vodovod­nih cijevi, koji uđe s vodom u ci­jevi i skuplja se na najvišim točka­ma vodovodne mreže jer je zrak lakši od vode;

• povratni poklopci su uređaji koji sprječavajupovratakvodeu vodovod­nu mrežu u pravcu suprotnome od onogakojim voda protječe ucijevima;

• viktorija zdenci su naprave naj avnoj vodovodnoj mreži kojima se stanov­ništvo opskrbljuje vodom za piće;

• kućni priključak ili spojni vod naziv je za vodovodnu cijev kojom se spaja kućna vodovodna mreža s vanjskom uličnom vodovodnom mrežom;

• vodomjer je uređaj za mjerenje po­trošnje vode, koja se naplaćuje pre­ma utvrđenoj potrošnji; vodomjer sa svoja dva propusna ventila obično se nalazi u podrumu zgrade.

Pitanja: • Navedite definicij • Nabrojite dijelove • Navedite zaštitne

dovoda.

u vodovoda. vodovoda.

zone oko vo-

• Kakvu funkciju ima rezervoar?

PROČIŠĆAVANJE ILI KONDICIONIRANJE VODE

Voda za piće mora se prije upo­rabe pročistiti. Tehnološki postupak pročišćavanja ili kondicioniranja vo­de određuje se poslije izvršenih ispi­tivanja. Kakvoća vode može se po­boljšati različitim metodama (npr. ta­loženje, koagulacija, filtracija, aera-cija, deferizacija, demanganizacija i dezinfekcija). Postupci kondicionira­nja vode poboljšavaju njezina orga-noleptička svojstva i znatno smanju­ju količinu mikroorganizama, ali ipak ne garantiraju u cijelosti zdrav­stveno ispravnu vodu. Čak pri bes­prijekornome radu uređaja za proči­šćavanje vode, kroz filter će proći je­dan dio bakterija koje se u njoj nala­ze, čime voda postaje potencijalno opasna za zdravlje.

AERACIJA ILI VJETRENJE

Aeracija je postupak miješanja vode s kisikom iz zraka. Aeracijom se iz vode uklanjanju nepoželjni pli­novi (C0 2, H 2 0, CH4), miris, okus ili boja, te prisutnost željeza i mangana. Miris i okus vode nastaje od prisut­nih mikroorganizama, a uslijed nji­hova razmnožavanja i raspadanja.

DEFERIZACIJA I DEMANGANIZACIJA

To je postupak uklanjanja želje­za i mangana iz vode. Uklanjanje že­ljeza iz vode važno je u tehnološkim procesima, kao npr. u industriji tek-

stila, praonicama rublja i nekim pre­hrambenim industrijama (pivo, mli­jeko).

OMEKŠAVANJE VODE

Omekšavanje vode je uklanjanje tvrdoće iz vode, koja nastaje usli­jed otopljenih soli kalcija, magne­zija, željeza i aluminija, a među ko­jima prevladavaju soli kalcija i mag­nezija.

Tvrdoća vode nema zdravstveno značenje i ne postoji epidemiološka studija koja dokazuje nastanak bole­sti zbog konzumiranja te vode.

Međutim, tvrdoća vode ima eko­nomsko i tehnološko značenje jer či­ni smetnje većini industrija. Pozna­to je da su mekane vode prikladnije za održavanje čistoće jer u pranju troše znatno manju količinu sapuna. Mekane vode su također pogodnije za kuhanje mahunastih plodova i me­sa, za pripremu čajeva te i u indus­triji konzervi, piva, šećera itd.

Posebice veliku štetu nanosi tvrdoća vode parnim kodovima i ure­đajima za pripremu tople vode zbog stvaranja kamenca (kotlovca), što ima za posljedicu mnogo veću potro­šnju goriva, a može doći i do eksplo­zije kotlova.

TALOŽENJE VODE

Taloženje ili sedimentacija vode je proces koji ima za svrhu uklanja­nje organskih i anorganskih tvari te mikroorganizama.

Princip taloženja je u tome da se voda, prolazeći kroz taložnicu, kre­će vrlo polagano te suspendirane tva­ri (čestice) uslijed svoje vlastite te­žine padaju na dno taložnice, a izbi-strena voda odlazi na daljnji postu­pak čišćenja, tj. filtraciju.

KOAGULACIJA VODE

U postupku koagulacije vodi se dodaju kemijske tvari (koagulanti) koje imaju zadaću skupiti i slijepiti sitne čestice. Na taj se način poveća­va težina čestica, nakon čega se one za kratko vrijeme istalože na dnu ta­ložnice.

Kao koagulanti najčešće se upo­trebljavaju: aluminijev sulfat ili alaun i ferosulfat ili željezna galica. Uređaj za koagulaciju sastoji se od dozatora, tj. aparata za dodavanje određene koli­čine koagulanta. Voda ulazi u bazen za miješanje (flokulator), gdje se polaga­no miješa, pri čemu nastaje kemijska reakcija stvaranjaflokula. Nakon toga voda odlazi u taložnicu u koj oj se talo­že flokule. Da bi se ubrzalo stvaranja flokula i skratilo vrijeme njihova talo-ženja, upotrebljavaju se mehanička postrojenja, akceleratori i precipitatori koji, osim navedenih prednosti, zauzi­maju i manje prostora od klasičnih ta-ložnica.

Koagulacija nije samostalni po­stupak u procesu pročišćavanja, već je pomoćni postupak za ubrzanje i poboljšanje procesa taloženja i filtri­ranja. Iza koagulacije, dakle, uvijek slijedi taloženje, a zatim filtriranje.

35

FILTRACIJA VODE Nakon postupka koagulacije, ili

ukoliko ona i izostane, voda dolazi na uređaj za filtraciju. Svrha je filtra-cije da se voda oslobodi preostalih suspenzija, kao i većega dijela bak­terija (u najboljem slučaju 98% pa čak i 99%).

Postoji spori i brzi način filtraci-je vode: • spori filtri - upotrebljavaju se za

manje vodovode i za filtraciju vo­de u kojoj nije bila prisutna su­spenzija u većem opsegu.

• brzi filtri - upotrebljavaju se za velike vodovode.

Kao materij al za filtraciju koristi se sitno zrnati sloj pijeska, debljine 90-120 cm, koji leži na podlozi debljega šljunka. Voda, koja je prethodno pro­šla kroz taložnicu, prelijeva se po pov­ršini filtra i prelazi kroz filtarske sloje­ve pijeska i izlazi kao filtrirana voda u prihvatne bazene iz kojih (nakon obve­zne dezinfekcije) odlazi dalje u rezer­voare ili vodovodnu mrežu.

DEZINFEKCIJA VODE Dezinfekcija vode ima za cilj uni­

štiti ili inaktivirati patogene i fakul­tativno patogene mikroorganizme. Za konačno uništavanje mikroorga­nizama u vodi primjenjuje se postu­pak dezinfekcije koja je najefikasni­ja mjera u sprječavanju hidričnih epi­demija. Dezinfekcija se radi u vodi tek kad su obavljene prethodne faze pročišćavanja.

Dezinfekcija je obvezna u sljede­ćim slučajevima: • ako lokacija vodnoga objekta pred­

stavlja potencijalnu opasnost od onečišćenja, neovisno o trenutačno zadovoljavajućemu bakteriolo­škom nalazu;

• ako su u pitanju pukotinske i pov­ršinske vode;

• ako je voda predviđena za tran­sport i uskladištenje kako bi se sa­čuvala od sekundarnoga onečišće­nja;

• pri puštanju u eksploataciju novih objekata;

• nakon izvedenih radova (puknuća cjevovoda);

• poslije elementarnih nepogoda. Uspješna dezinfekcija može se

obaviti samo u bistroj vodi. I neznat­no zamućena voda ometa proces de­zinfekcije i ne garantira bakteriolo­ški ispravnu vodu.

Dobro sredstvo za dezinfekciju mora imati sljedeće sposobnosti: • da uništi sve patogene mikroorga­

nizme u vodi; • da svoj bakteriološki učinak po­

stigne u okviru raspoloživa vreme­na za dezinfekciju;

• da propisane koncentracije dezin-fekcijskoga sredstva ne izazovu toksičnost vode; *

• da je jeftino, sigurno i jednostav­no za rukovanje;

• da se brzo i lako može odrediti nje­gova koncentracija u vodi;

36

• da su metode dezinfekcije jedno­stavne za rukovanje i da ne zahti­jevaju skupu instalaciju.

Kao rezultat toga saznanja, došlo se i do spoznaje da je mikrobiološka analiza vode jedna od najvažnijih analiza jer su mikrobiološka oneči­šćenja najopasnija. Može se, naime, dogoditi da neka voda odgovara fizi­kalnim i kemijskim osobinama, no to još uvijek ne znači da je zdravstveno ispravna za piće.

Podzemne vode, koje po bakterio­loškoj kakvoći najčešće zadovoljava­ju, ipak se dezinficiraju iz preventivnih razloga zbog mogućega sekundarnog onečišćenja. Možemo, primjerice, spo­menuti slučaj Zagrebačkoga vodovo­da, koji upotrebljava samo podzemnu vodu, vrlo dobre kvalitete, zaštićenu debelim zaštitnim nepropusnim sloje­vima gline i ilovače. Međutim, iz pre­ventivnih razloga svako njegovo crpi-lište ima uređaj za dezinfekciju vode, koji je u stalnome pogonu, neovisno o bakteriološkoj ispravnosti vode.

Nadasve je važna stalna dezinfek­cija vode jer su mnogi vodovodi do­trajali, nemaju zaštitnih područja oko crpilišta, a vodovodna mreža je do­trajala i premalo dimenzionirana. Zbog industrijalizacije i veće potro­šnje vode često se javlja njezino po­manjkanje u vodovodnoj mreži. Usli­jed toga stvara se negativni tlak u mreži, što može dovesti do eventual­noga onečišćenja vode.

Kako se dezinfekcija vode najče­šće provodi klorom, umjesto naziva

dezinfekcija koristi se naziv "klori-nacija", a uređaje za dezinfekciju na­zivamo "klorinatorima".

Svojstva klora Element klor (kemijska oznaka

Cl2) ubraja se pored fluora, broma i joda u skupinu halogenih elemenata. U prirodi se slobodan javlja jedino u vulkanskim plinovima.

Industrijski (tehnički) klor dobi­va se elektrolizom koncentrirane oto­pine kuhinjske soli (NaCl). Tako do­biven tehnički klor sadrži oko 98% čistoga klora, a ostatak su tehničke nečistoće, prašina i dr.

Pri normalnoj temperaturi i tlaku klor je žuto-zeleni plin, 2,5 puta te­ži od zraka, vrlo karakteristična ne­ugodnog mirisa pa nije teško otkriti njegovu prisutnost. Lako se otapa u vodi. U kontaktu s vlagom nagriza većinu metala, dok su na suhi klor otporni plemeniti metali, bakar i že­ljezo.

Tlačenjem klor prelazi u tekući­nu, i to na temeperaturi od 18°C pri tlaku od 6,7 bara, a na temperaturi od 0°C pri tlaku od 4,2 bara.

Tekući klor je tekućina naranča-sto-žute boje, oko 1,5 puta teža od vode, s vrelištem na - 34°C i ledištem na - 102,4°C. Specifična težina klo­ra iznosi 1,41 pri temeperaturi od 20°C.

Klor je otrov iz II. skupine Rje­šenja o utvrđivanju liste otrova koji se mogu stavljati u promet.

37

Po fiziološkim efektima spada u plinove zagušljivce. U organizam se unosi udisanjem i uzrokuje jak na-dražaj gornjih dišnih putova, sluzni­ca i kože, suzenje i pečenje u očima, nosu i ustima, kašalj, promuklost, otežano disanje i gušenje. Izaziva osjećaj straha, presijecanje u grudi­ma, plavljenje kože i hladan znoj. U težim slučajevima može doći do na­kupljanja tekućine u plućima, koje dovodi do gušenja (edem pluća).

Tekući klor ili visoka koncentra­cija plina razara odjeću, a u dodiru s kožom ili očima uzrokovat će lokal­ni nadražaj i opekline.

Maksimalna dopuštena koncen­tracija klora u atmosferi radnih pro­stora, koja ne bi smjela uzrokovati oštećenja zdravlja pri svakodnevno­me osmosatnom radu, iznosi 2 mg/ m3, a udisati se bez ozbiljnih poslje­dica može u jednome satu koncentra­cija od 4 mg/m3. Najmanja koncen­tracija kod koje se otkriva miris izno­si 3 mg/m3. Nadražaj izaziva koncen­tracija od 15 mg/m3, a kašalj 30 mg/ m3. Vrlo je opasno ako se udiše kon­centracija od 40-60 mg/m3 u vreme­nu od 30 minuta ili 29 mg/m3 u vre­menu od jednoga sata. Smrtonosna koncentracija iznosi 1000 mg/m3 (1 g klora po m3 zraka).

Kod isparavanja, jedinica volu­mena tekućega klora razvija se u oko 500 jedinica volumena plina, pa je zato bilo kakvo istjecanje tekućega klora daleko opasnije od istjecanja plinovitoga klora.

Ambalaža klora

Klor se pakira u čelične boce od 50 do 1000 kg, bačve (kontejnere) od 400 do 1000 kg i vagonske cisterne. Svaka posuda za klor mora biti pro­pisno izrađena, opremljena i označe­na. Posuda tipa boce mora na vratu imati nasađen čelični prsten s navo­jem za ojačanje grla i navijanje te za­štitne kape s jednim ili više sigurno­snih otvora. Zaštitna kapa štiti ven­til od mehaničkih oštećenja i udarca. Za bojenje posuda za klor, radi za­štite njihovih vanjskih površina od korozije, propisana je zelena boja ko­ja ujedno služi i za raspoznavanje klora.

Mehanizam djelovanja klora

Kloriranje vode najčešći je postu­pak dezinfekcije vode. Dodavanje klora ili klornih preparata u vodu ima za cilj uništiti bakterije i druge mi­kroorganizme. Procesi koji nastaju hidrolizom klora i njegovih spojeva čine osnovu kemizma djelovanja klo­ra. Reakcije teku po formuli:

Cl2 + H20 Ž HOCI + HCI HOCI Ž H+ + (OCI)

Baktericidno djelovanje klora i klornih preparata na mikroorganizme počiva na promjenama fizikalno-ke-mijskoga stanja stanice i na ometa­nju njihova metabolizma.

Proces klorinacije je oksidacijski proces, odnosno proces izmjene na-

38

boja reagirajućih tvari. Oksidacijski aktivitet klora, tj. hipokloritnih iona (OC1), sastoji se u uzimanju elektro­na od mikroorganizama koji su pri­sutni u vodi. Najjače bakteiricidno i virusicidno djelovanje ima nedisoci-rana hipoklorna kiselina, a znatno slabije hipoklorni ion. Disocijacija hipoklorne kiseline najmanja je uz pH 5 i tu je dezinfekcijsko djelova­nje hipoklorita najjače. Povećanjem pH vode raste disocijacija hipoklor­ne kiseline i smanjuje se dezinfekcij­sko djelovanje preparata do pH 9, gdje je uglavnom sva HOCL u obli­ku OC1. Moć dezinfekcije pada sa sniženjem temperature.

Sav klor u obliku HOCL i OC1-naziva se slobodni rezidualni klor. Rezidualni klor je vrijednost klora (izražena u mg/l), koja je ostala ne­utrošena kao višak nakon kemijske reakcije s organskim i anorganskim tvarima te mikroorganizmima. Rezi­dualni klor javlja se u 2 oblika:

• slobodni rezidualni klor

• vezani rezidualni klor.

Navedeni postupak klorinacije odnosi se samo na čistu vodu. Me­đutim, u vodi su često otopljene or­ganske tvari te amonijak, nitriti, ni­trati, željezo, mangan, pa klor reagi­ra s tim tvarima procesima oksidaci­je, uz pojavu fenomena lomne toč­ke.U lomnoj točki završena je oksi­dacija te se javlja slobodni rezidual­ni klor koji je po svojemu sastavu HOCL i OC1. Po dezinfekcijskome djelovanju razlikuju se slobodni i ve­

zani rezidualni klor. Slobodni rezidu­alni klor djeluje na bakterije i viruse u vodi brzo i u malim koncentraci­jama, dok vezani rezidualni klor dje­luje sporo i uz povećanu koncentra­ciju.

Pitanja:

• Koje metode postoje za proči­šćavanje vode?

• Je li dezinfekcija efikasna u mutnoj vodi?

• U koliko se oblika javlja rezidu­alni klor?

• Objasnite mehanizam djelova­nja klora.

Mjere sigurnosti koje treba poduzeti u slučaju nezgode zbog prolijevanja Hi propuštanja ambalaže klora u prijevozu

• Klor u dodiru s kožom ili očima uzrokuje lokalni nadražaj i opekli­ne, a jače izlaganje utjecaju klora može imati fatalne posljedice za ži­vot čovjeka.

• U slučaju većega propuštanja ili prsnuća spremnika treba evakuirati područje u neposrednoj okolini.

• Ne lijevati vodu na spremnik ako curi.

• Ako je koža na tijelu ozlijeđenoga došla u dodir s klorom, smjesta tre­ba pristupiti ispiranju kože i očiju s mnogo vode (najmanje 15 minuta).

39

Korištenje klora Klor ima široku primjenu u kemij­

skoj, farmaceutskoj, papirnoj i tekstil­noj industriji, a posebno mjesto zau­zima u tehnologiji pročišćavanja vo­de kao najefikasnije i najšire primje­njivano sredstvo u dezinfekciji vode za piće.

Dezinfekcija vode kloriranjem po­sebice je prikladna jer klor ima jako baktericidno djelovanje, relativno je jeftin i lako dostupan, a ispravno klo-rirana voda osigurava potreban stu­panj dezinfekcije kroz dulje vrijeme.

S obzirom na način upotrebe klo­ra i njegovih preparata (tablica 2) ra­zlikujemo dvije vrste uređaja za klo-rinaciju vode (klorinatora), i to: • otopinski klorinatori - rade uglav­

nom s hipokloritima (klornim pre­paratima);

• plinski klorinatori - rade s ele­mentarnim 100%-tnim klorom u plinovitome stanju.

Otopinski klorinatori upotreb­ljavaju se za manje i srednje vodo­vode, maksimalne potrošnje vode do 500 m3 dnevno. Za veće količine dnevne potrošnje vode treba upotri­jebiti plinske klorinatore.

Danas već imamo više tipova otopinskih klorinatora koji se upo­trebljavaju i izrađuju u našoj zemlji, a rade na sličnome principu.

Najvažniji su konstruktivni dije­lovi, zajednički svim tipovima oto­pinskih klorinatora, sljedeći: • posuda za klornu otopinu - ona

se najprije do polovice sadržaja napuni vodom, zatim se ulije pri­ređena otopina određene koncen­tracije kojega hipoklorita, najčešće

Tablica 2. Sadržaj aktivnoga klora u pojedinim klornim preparatima

Preparat

Elementarni klor

Kalcij-hipoklorit

Klordioksid

Kalcij-klorid hipoklorit

Natrij-hipoklorit

Natrijdikloro-izocijanurat

Anorganski kloramin

Kemijska formula

Cl2

Ca (OCl)2

C102

CaCl (OC1)

NaOCl

Cl2Na (NCO)3

C1NH2

Trgovački naziv

Klor u plinovitome stanju

Kaporit, Hiperit

-Klorno vapno

Zavelova voda

Izosan

-

Sadržaj aktivnoga

klora

98 %

7 0 %

5 0 %

25 %

10-12 %

6 0 %

25 %

40

natrijeva hipoklorita ili dobro ista-ložene otopine klornoga vapna; uporaba klornoga vapna ne prepo­ručuje se jer pri miješanju s vodom ostaje mnogo taloga koji često za­čepi klorinator; ostatak posude za­tim se napuni do vrha vodom;

• uređaj za doziranje klorne oto­pine tzv. "dozator" kojim se pro­pušta klorna otopina iz posude u spojni vod u obliku kapi, odnosno slabijega ili jačega mlaza;

• spojni vod od klorinatora do mje­sta dovođenja klorne otopine, tj. u zdenac, usisni ili tlačni vod crpke, rezervoar ili kaptažu.

Plinski klorinatori koriste se za dezinfekciju vode s elementarnim 100%-tnim klorom u većim vodovo­dima, dakle onima čija potrošnja iznosi preko 500 m3 dnevno.

Pri radu s plinskim klorinatorima moramo biti veoma oprezni jer even­tualno nekontrolirano izlaženje pli­novitoga klora (npr. kroz loše izve­dene spojeve) može dovesti do otrov­nih, pa i smrtonosnih koncentracija klora, koji napada sluznicu organa za disanje, zbog čega dolazi do gušenja. Pri normalnoj temeperaturi i normal­nome atmosferskom pritisku klor je plin žuto-zelene boje i oštra mirisa. Veće promjene temperature dovode do nagla povećanja pritiska u boca­ma s klorom pa može doći do eks­plozije i nesretnih slučajeva, ako se njima nepravilno manipulira.

Osim toga, plinoviti je klor, ako do­đe u dodir s vlagom, veoma korozivan

i nagriza metalne dijelove. Zbog nave­denih svojstava, odnosno opasnosti od plinovitoga klora, ako se njime pažlji­vo ne rukuje, plinski se klorinator s bo­cama klora mora smjestiti u potpuno odijeljenoj prostoriji crpne stanice (strojarnice), s direktnim pristupom u tu prostoriju izvana.

Prostorija mora biti velika najma­nje 2,5x5 m tlocrtne površine i 2,2 do 2,5 m visine.

Prostorija mora imati:

• električni ventilator

• električnu grijalicu s termostatom • priključak vode za pogon klorina­

tora • kanalizaciju s podnim sifonom.

Temperatura prostorije mora biti stalna, tj. između 18 i 20°C.

Električna grijalica treba biti tako smještena da boca s klorom ne bude grijana više nego aparatura klorinato­ra. No boljejedaklorinatorbude topliji za 1 do 2°C od boce s klorom. Dogodi li se obratno, doći će do kristalizacije klora u cijevima i dijelovima plinsko­ga klorinatora, odnosno do začepljenja svih prolaza u klorinatora.

Boce s klorom moraju biti verti­kalno postavljene i osigurane od prevrtanja.

Osim opisane dezinfekcije vode, obvezno treba provoditi i dezinfekciju vodoopskrbnih objekata. Cesto je uo-bičaj ena praksa da se nakon završetka izgradnje manjih objekata za opskrbu vodom obavlj a samo ispiranj e vodom i zatim se objekt jednostavno pusti u

41

eksploataciju. Koliko je to štetno i opa­sno za zdravlje potrošača, ne treba po­sebno opisivati. Pritom se potpuno za­boravlja na činjenicu daje sav meteri -jal kojije ugrađen ilije služio kao po­moć pri gradnji bio u neposrednome dodiru s nečistoćom.

DEZINFEKCIJA NOVIH CJEVOVODA

Cjevovode prije puštanja u eks­ploataciju treba temeljito isprati od nečistoće, mulja, zemlje i pijeska. Nakon toga se na početak cjevovo­da ubacuje određena količina klorno-ga preparata i lagano se tlači vodom kroz čitav cjevovod. Kad se na dru­gome kraju cjevovoda pojavi rezidu­alni slobodni klor, što se utvrđuje DPD metodom, zatvara se zatvarač i cijev ostavi nekoliko sati pod dje­lovanjem klora. Vrijeme djelovanja klora ovisi o stupnju zagađenosti cje­vovoda (6-24 sata). Poslije toga cje­vovod se isprazni i temeljito ispere vodom. Nakon ispiranja cjevovod se ponovno napuni vodom od koje se uzima uzorak za bakteriološku ana­lizu, pa ako je rezultat analize ispra­van, cjevovod se pušta u rad. Ako bi pak rezultat bakteriološke analize bio neispravan, čitav postupak dezinfek­cije morao bi se ponoviti.

DEZINFEKCIJA CJEVOVODA NAKON POPRAVKA

Kod svakoga popravka (npr. za­mjena puknute cijevi) postoji moguć­nost kontakta vode i zagađenoga

materijala, pa je dezinfekcija vode obvezna. Izvodi se na isti način kao kod novih cjevovoda, s time da se dezinfekcija obavlja samo između dva najbliža zasuna (zatvarača) na vodovodnoj mreži između kojih je napravljen popravak.

DEZINFEKCIJA POSLIJE ELEMENTARNIH NEPOGODA

Uslijed elementarnih nepogoda (poplava, potresa) najčešće dolazi do zagađenja izvorišta vode (zdenca), pa se osim dezinfekcije terena i vodo­opskrbnih objekata mora pojačano dezinficirati voda, i to cijelo vrijeme dok se stanje ne normalizira.

DEZINFEKCIJA REZERVOARA

Dezinfekcija je obvezna prije pu­štanja u rad novoizgrađenih rezevo-ara. Redovita dezinfekcija rezervoa­ra obavlja se uglavnom dva puta go­dišnje. Međutim, u slučaju iznenad­noga zagađenja, dezinfekcija se obavlja odmah.

U rezervoarima koji se nalaze du­že vrijeme u pogonu stvara se stano­vita količina taloga. Često še razm-nože i alge, što ima za posljedicu po­goršanje okusa i mirisa, pa i neis­pravnost kakvoće vode. U tome slu­čaju voda se mora ispustiti iz rezer­voara. Nakon toga rezervoar se me­hanički očisti od mulja. Zatim se ci­jela unutrašnja površina rezervoara opere otopinom klornoga preparata i

42

" ostavi pod djelovanjem klora otpri­like 24 sata. Nakon toga se isprazni i dobro ispere.

Efikasnost dezinfekcije vode mo­ra se stalno kontrolirati, i to DPD metodom radi utvrđivanja prisutno­sti slobodnoga (rezidualnog) klora ili ortotolidinskom probom radi usta­novljivanja koncentracije vezanoga rezidualnog klora. Kontrolu slobod­noga rezidualnog klora mora obav­ljati djelatnik Vodovoda nekoliko puta tijekom dana i upisivati u knji­gu (dnevnik), a sanitarna inspekcija mora obaviti povremeno pregled i nadzor.

Bakteriološku i fizikalno-kemij-sku analizu vode obavlja ovlašteni laboratorij za ispitivanje voda. Broj uzoraka s dinamikom uzorkovanja određenje Pravilnikom o zdravstve­noj ispravnosti vode za piće.

Osim dezinfekcije vode klorom i klornim preparatima može se koristi­ti i postupak ozonizacije. Za to je po­treban uređaj (ozonizator) koji se sa­stoji od dviju elektroda između ko­jih preskače iskra visokoga napona

(6.000-10.000 volta) u suhome zra­ku. Pritom se stvara električni luk koji cijepa molekule kisika iz zraka i nastaje ozon, koji se pomoću bri-zgalice direktno uvodi u vodu.

Prednosti su ozonizacije sljedeće:

• ne uvode se u vodu nikakve kemi­kalije;

• vrlo dobro dezinficira vodu; • olakšava deferizaciju vode;

• manjuje obojenost vode; • uklanja iz vode većinu okusa i mi­

risa; • smanjuje dozu koagulanata.

No uz spomenute prednosti de­zinfekcije ozonom, dezinfekcija klo­rom i klornim preparatima ipak ima širu primjenu.

Pitanja:

• Koje su prednosti dezinfekcije klorom i klornim preparatima?

• Nabrojite klorna sredstva za de­zinfekciju vode.

• Navedite svojstva klora.

43

Sadržaj

OSNOVNI POJMOVI O ŠIRENJU, SPREČAVANJU I SUZBIJANJU ZARAZNIH BOLESTI 3

PODJELA MIKROORGANIZAMA 3 UVJETI NASTANKA ZARAZNIH BOLESTI 6 ZNAKOVI ZARAZNIH BOLESTI 10 PODJELA ZARAZNIH BOLESTI 10 ZDRAVSTVENA ISPRAVNOST VODE I JAVNA VODOOPSKRBA 13 PROTOK VODE U TIJELU 15 BOLESTI KOJE SE PRENOSE VODOM 16 OPĆA FIZIKALNO- KEMIJSKA SVOJSTVA VODE 17 PODJELA VODA 18 KONTROLA VODE ZA PIĆE 20 ZAKONSKA REGULATIVA VODE ZA PIĆE 26 PROČIŠĆAVANJE ILI KONDICIONIRANJE VODE 34

44

Abecedni popis autora:

Svjetlana Andreis, dipl. ing., Služba za ekologiju Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba

Zdravstvena ispravnost vode i javna vodoopskrba

Mr. se. Željko Slemenšek, dr.med., specijalist epidemiolog Sanitarna inspekcija Ministarstvo zdravstva

Osnovni pojmovi o širenju, sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti