ISS

N 1

84

5-8

211

Rijeka, studeni 2009.

godina V. broj 9.bilten

za prevencijuovisnosti

i drugihporemeãaja

u ponašanjudjece

i mladih

Nastavni ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJEOdjel za prevenciju i izvanbolnièko lijeèenje ovisnosti

Pošt

arina p

laæe

na u

pošt

ansk

om

ure

du 5

1000 R

ijeka

2

Rijeka, studeni 2009.

godina V. broj 9.

SADRŽAJ

Zahvaljujemo Gradu Rijeci iPrimorsko-goranskoj županiji koji su prepoznali vrijednost

ove publikacije i podržali njenu izradu.

„Trening životnih vještina“ za učenike 3. razreda OŠ ................ 3

Tema za razmišljanje i poziv na djelovanje .............................. 5

Optimistično dijete i “stil objašnjavanja” ................................. 6

Kutak za nastavnike: Mobiteli u školi ...................................... 9

Tjelesno kažnjavanje djece ................................................. 10

Obilježavanje Svjetskog dana nepušenja .............................. 14

Dječje filmsko i videostvaralaštvo

u funkciji javnoga zdravstva ........................................... 20

Medijacija - način rješavanja sporova ................................... 23

Soulwork: sustavno orijentirano savjetovanje ........................ 25

Udruženje nevladinih organizacija „Socijalna platforma“ .......... 28

Socijalni fenomen beskućništva .......................................... 29

Priča iz života ovisnika ....................................................... 31

Impresum

«RIzik»

Bilten za prevenciju ovisnosti i poremećaja u ponašanju djece i mladih

Izdaje: Nastavni ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO- -GORANSKE ŽUPANIJE

Za izdavača: Prof.dr.sc. Vladimir Mićović, dr.med.

Uredili: Andrea Mataija Redžović, prof. Ksenija Petrović Ljubotina, dipl.uč. Kristina Božić, prof. Daina Udovicich mag. psih.

Glavni urednik: Darko Roviš, prof.

Lektorica Vjekoslava Lenac, prof.

Priprema i tisak: Graphprint, Čakovec

Naklada: 1800 kom.

Izlazi dva puta godišnje

ISSN: 1845-8211

Kontakt: NZJZ PGŽ Odsjek za prevenciju ovisnosti Krešimirova 52a, Rijeka tel./fax: 051/335-920

3

Promocija zdravlja i osobnog razvojaKako stoji u Povelji o unapređenju zdravlja (Ottawa, 1986.), unapređenje zdravlja proces je koji ljudima omogućuje veću kontrolu nad zdravljem i njegovo poboljšanje. Da bismo dosegli fizičko, psihičko i socijalno blagostanje, moramo moći prepoznati i uvidjeti svoje težnje, zadovoljiti potrebe noseći se sa svojom okolinom. Osnovni su uvjeti za zdravlje mir, dom, obrazovanje, hrana, prihodi, stabilni ekosustav, socijalna pravda i jednakost. Samo ako su osigurani ti uvjeti, možemo dalje unapređivati zdravlje. Jedna od bitnih odrednica u unapređenju zdravlja jest jačanje životnih vještina.

„Trening životnih vještina“ za učenike 3. razreda OŠ

Da bi učenici bili spremniji za izazove koje donosi život, važno je dati im „oruđe“. Prisjetimo se, zdrav životni stil, ali i rizična ponašanja, kao pušenje, nepravilna prehrana, tjelesna neaktivnost i pijenje alkohola, stvaraju se u mladosti. Jednom stečene navike kasnije se teško mijenjaju, stoga treba djelovati na vrijeme.

Škole učenicima pružaju znanje, ali, jasno je, to nije dovoljno. No, škole mogu biti mjesto na kojem će mladi dobiti ono što je nedostajalo u dosadašnjem obrazovanju – priliku za razvijanje životnih vještina. Razvijanje će biti učinkovito kada se radi planski i sustavno te provjerenim programima. Jedan je od njih „Trening životnih vještina“, koji se već petu godinu provodi u šestim i sedmim razredima osnovnih škola Primorsko-goranske županije. Ove školske godine u program su uključeni i treći razredi. Jednom tjedno, na satu

razredne zajednice, učenici će sa svojim učiteljima raditi radionice usmjerene osnaživanju cjelokupne ličnosti učenika. Radionice se redom odnose na teme: samopoštovanje, donošenje odluka, pušenje, reklamiranje, suočavanje sa stresom, komunikacijske vještine, socijalne vještine, asertivnost. U nastavku donosimo ponešto o temama iz Treninga životnih vještina za treće razrede osnovne škole.

Samopoštovanje je prva tema programa Trening životnih vještina za 3. razrede osnovne škole. Djeca rano počinju formirati uvjerenja o sebi i svojoj okolini. Ono što misle o sebi utječe na njihov školski uspjeh. Djeca koja o sebi i svojim sposobnostima misle dobro, imaju bolji školski uspjeh. Školski uspjeh pak, utječe na dječje samopoštovanje. Samopoštovanje utječe i na kreativnost. Djeca sa zdravim samopoštovanjem kreativnija su od one s niskim samopoštovanjem. Nadalje, oni koji su zadovoljni sami sobom lakše sklapaju prijateljstva. Također, učenici koji imaju o sebi dobro mišljenje kasnije su manje skloni eksperimentiraju sredstvima ovisnosti.

U okviru teme o samopoštovanju učenici će razgovarati o tome kako biti zadovoljan samim sobom, prisjetiti se mnogih aktivnosti koje dobro rade i onih koje bi željeli unaprijediti. Nakon sata učenici bi trebali osvijestiti da, iako su još mali, mogu puno toga dobro raditi.

Trening Životnih VještinaProgram promocije zdravlja i osobnog razvoja

Priručnik za učenike - 3. razred

Rijeka, 2009.

4

Odlučivanje je misaoni proces koji uključuje „vaganje“ posljedica koje proizlaze iz različitih mogućnosti te određivanje izbora koji će najvjerojatnije dovesti do cilja. Djeca su često brzopleta u odlučivanju. Za razvijanje vještine odlučivanja djeca uvježbavaju model „Stani – Razmisli – Kreni!“. Vježbanjem na zamišljenim scenarijima tijekom radionice, učenici će stvarati naviku donošenja promišljenih odluka. Jednom, kada budu morali donositi velike odluke u svom životu, bit će manja vjerojatnost da će odlučiti loše.

Tema o pušenju uvedena je zbog toga što učenici eksperimentiraju s duhanom u sve mlađoj dobi, a stavovi o pušenju razvijaju se još puno prije nego što učenici probaju cigaretu. Poznata je činjenica: ako ne počnemo pušiti do 25. godine, vrlo je mala vjerojatnost da ćemo to učiniti kasnije. Zbog svega toga, važno je o toj temi razgovarati s učenicima dovoljno rano. Na radionici dobivaju informacije o učincima duhana na tjelesne sustave. Pušiti ili ne pušiti? Zašto neki ljudi izabiru pušenje, a neki nepušenje? Znaju li pušači koje su posljedice pušenja po njihovo tijelo? Zašto ipak izabiru pušenje? Na ta i slična pitanja diskusijom i vlastitim idejama odgovorit će učenici.

Reklame nas svakodnevno zatrpavaju svojim porukama. Oglašivači se u svojim reklamnim porukama sve češće usmjeravaju na mlade. Na radionici učenici kritički procjenjuju reklame i postaju svjesniji manipulacija koje takve reklame sadrže, s posebnim naglaskom na skrivene poruke. Kreativna izrada protureklame navest će učenike da shvate kako reklame vrlo često govore neistinu o proizvodu koji žele prodati. Cilj je ove radionice pomoći djetetu da se što uspješnije odupre utjecaju reklama.

Pod pojmom stres najčešće podrazumijevamo fiziološki, bihevioralni ili emocionalni odgovor organizma na neku prijeteću situaciju. Na fiziološkom planu, stres se očituje povećanom koncentracijom nekih hormona u krvi, ubrzanim

pulsom, povišenim krvnim tlakom, želučanim tegobama, glavoboljom, a nedavna istraživanja ukazuju na to da bi stres mogao negativno djelovati i na cjelokupni imunitet organizma. Na emocionalnom planu javljaju se neugodni osjećaji straha, srdžbe, bespomoćnosti te opći osjećaj nelagode i uznemirenosti. Nitko nije imun na stres, ni odrasli, ni djeca. Na radionici o stresu govori se o psihičkim i fizičkim promjenama u organizmu izazvanim stresom, o izvorima stresa, kao i o načinima suočavanja s njim. Važno je što ranije poučiti učenike o pozitivnim načinima suočavanja sa stresom kako bi mogli usvojiti tu naviku.

Komunikacija se definira kao davanje i primanje informacija. Dobrom komunikacijom međusobno se ispravno razumijemo. Komunikacijom izmjenjujemo i osjećaje. Dobre komunikacijske vještine pomažu uspješno rješavati probleme u životu. Tema je ove radionice verbalna i neverbalna komunikacija te razumijevanje svojih i tuđih osjećaja.

Socijalne vještine su «sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koje omogućuju osobama da se uspješno nose sa zahtjevima i izazovima koje pred njih postavlja život svakoga dana» (SZO). Da bi djeca bila uspješna u socijalnim vještinama, nije im dovoljno samo pričati o tome kako se moraju ponašati, već im treba omogućiti situacije u kojima te vještine mogu uvježbavati. Također, nije im dovoljno samo govoriti o tome što se ne smije i što ne rade dobro, već je izrazito važno reći im kada nešto naprave dobro. Ova radionica poučit će učenike o osobinama prijatelja, što je važno jer je stvaranje prijateljstva značajan preduvjet za razvoj učenikove osobnosti. Na radionici se govori o načinima razvijanja zdravog prijateljstva i prepoznavanju osoba koje nas mogu navoditi da činimo ono što nam nije u najboljem interesu.

Asertivnost je vještina koja omogućuje da se izborimo za svoja prava, osiguravajući da se naše mišljenje i osjećaji uzmu u obzir, a da se pritom ne narušavaju prava drugih. Na ovoj radionici učenici će uvježbavati zauzimanje za sebe učeći vještinu odbijanja. Upoznat će različite načine na koje mogu reći ne onome što ne žele učiniti, a da ne povrijede sugovornika.

Škola je okruženje u kojem se može djelotvorno raditi na promicanju zdravlja. To je stoga što mladi, kroz dugo razdoblje odrastanja, velik dio dana provode u školi. Škola je mjesto gdje se susreću, isprepliću i međusobno djeluju utjecaji obitelji, zajednice i pojedinca. Zbog svega toga, škola je mjesto gdje trebamo kod djece razvijati zdrav životni stil kako bi odrasli u zadovoljne i odgovorne ljude. Sustavan utjecaj na zdravlje djece predstavlja opisani „Trening životnih vještina“ za učenike trećih razreda osnovne škole.

Ksenija Petrović Ljubotina, dipl. uč.

5

Školska torbaJedna obična školska torba prvašića ponedjeljkom je teška 5,13 kg.

Tema za razmišljanje i poziv na djelovanje

Jutro je, idem pješke na posao, gledam prizor: mame, bake, nonići i pokoji tata, natovareni školskim torbama, vode prvašiće u školu. Gledam i razmišljam kako su vremena drugačija. Nekada davno, kada smo mi, starije generacije, kretali u školu, nitko nam nije nosio torbe. Torbe nisu bile teške i mogli smo ih nositi sami. Odmah smo dobili osjećaj važnosti, sposobnosti i samostalnosti.

Nesvjesne poruke

Kako na nesvjesnoj razini može biti shvaćeno takvo ponašanje? Možda: „moja je torba preteška i zato je nosi moj nonić … ja nisam sposoban/na nositi svoju školsku torbu … ne mogu se sam/a nositi sa svojim obvezama… škola je preteška da bih je sam/a mogao/la savladati…“

Takvi nesvjesni obrasci, koje djeca mogu usvojiti, ne grade dječje samopoštovanje, niti njihov osjećaj kompetentnosti - bitne preduvjete mentalnog zdravlja! Ako s takvom negativnom nesvjesnom porukom kroče dalje, hoće li se uzdići do uspješnosti? Naizgled nevažan detalj „obične školske torbe“ može imati nesagledive posljedice.

U glavi mi zvoni pitanje: tko je ovdje lud? Jesu li djeca nesposobna (nikako se ne bih složila!) ili su odrasli stvorili uvjete koji njima nisu adekvatni?

U toj istoj školskoj torbi možemo vidjeti teške knjige, s hrpom informacija koje zauzimaju prostor u glavama učitelja i učenika. I opet pitanje: je li „težina“ u školskim torbama istisnula nešto životno važnije? Možemo li na primjeru školskih torbi vidjeti kakvo je obrazovanje naše djece?

Modeli obrazovanja

Ključna razlika između informativnog i normativnog obrazovanja jest u tome što se informativno obrazovanje bavi samo razinom obavještavanja – primjerice da se voda sastoji od dvije čestice vodika i jedne čestice kisika, dok nas normativna obuka uči da je u vrijeme suše naša dužnost pravedno podijeliti s bližnjima onoliko vode koliko imamo.

Iz školskih torbi trebalo bi izvaditi nekoliko kilograma informativnog obrazovanja i ubaciti normativno, tj. vrijednosti utemeljene na ljudskim vrlinama, principe trebanja - kako bi trebalo biti, neovisno o tome kako zaista jest.

Škola zauzima središnje mjesto u životu učenika. Dio je njihove svakidašnjice i stoga je bitno da učenici vole ići u školu, da ih ona oplemenjuje i usrećuje. Izuzetno je važno kod svakog učenika razvijati ljudske vrline, jačati osjećaj osobne efikasnosti, osjećaj da svojim nastojanjima može ostvariti postavljene mu ciljeve – osjećaj kompetentnosti. Škola treba oslobađati i poticati razvoj ljudskog potencijala, a ne blokirati ga.

Budimo svi odgovorni !

Slažu li se svi da su torbe preteške? Tko je odgovoran za školske programe i školske torbe? Tko je odgovoran za fizičko i mentalno zdravlje djece? Budimo odgovorni svi! Djelujmo! Udružimo se: roditelji, nastavnici i svi ljudi dobre volje, u zajedničkom cilju za boljitak naše djece.

Pozivamo sve čitatelje Rizika i sve one koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu mladih, da se svojim opažanjima i prijedlozima pridruže

akciji skupljanja mišljenja i konstruktivnih prijedloga o sadašnjem obrazovnom sustavu. Dvije su grupe pitanja: što bi trebalo promijeniti i što bi se moglo poduzeti. Ideja je, dakle, udružiti roditelje i učitelje, zdravstvo i školstvo; skupiti kreativne ideje koje bi mogle pridonijeti ukidanju “teških torbi”, zamijeniti jedne sadržaje drugima, pridonijeti pozitivnim promjenama koje će škole pretvoriti u mjesto stjecanja znanja i vještina važnih za život, u mjesto radosti za djecu i učitelje.

Slobodno komentirajte i ostale članke Rizika, o kojim biste temama voljeli čitati, koji su vas članci najviše inspirirali…

Rezultate ćemo objaviti u jednom od sljedećih brojeva Rizika. Pišite na Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ, Odsjek za prevenciju ovisnosti, Krešimirova 52 A, 51000 Rijeka - za Rizik, ili na e-mail adresu darko.rovis@zzjzpgz.hr - subject “školska torba”. Hvala za vaš doprinos!

Mr.sc. Zlata Jaška, dr.med. specijalist javnog zdravstva

6

Optimistično dijete i “stil objašnjavanja”

U nastavku ću predstaviti neke od meni najimpresivnijih naglasaka. Svi mi želimo da naša djeca rado uče i spremno se suočavaju s izazovima. Želimo da odrastu s vjerom u budućnost, da vole pustolovine, imaju osjećaj za pravdu i budu dovoljno hrabri postupati u skladu s njome. Ako smo dobri roditelji i ako je današnji svijet bolji za djecu, imamo dobrih razloga očekivati da će njihovi životi nadmašiti naše u svakom pogledu.

Pesimizam i depresija

Seligman se pita: bi li “psihološkim cijepljenjem” u djetinjstvu bilo moguće umanjiti sve raširenije probleme tinejdžera – drogiranje i samoubojstvo? Specifična svrha knjige bila bi poučiti roditelje, trenere, nastavnike i cjelokupan školski sustav kako djecu prožeti osjećajem optimizma i osobne moći. Objašnjava kako kod djece prepoznati

opasne znakove, a potom i kako promijeniti njihov pesimizam u optimizam, a bespomoćnost u moć.

Simptome depresije Seligman dijeli u četiri kategorije: potišteno raspoloženje, bezvoljno ponašanje, tjelesni problemi i katastrofično razmišljanje. Pritom katastrofično razmišljanje nije puki simptom depresije, nego korijenski uzrok svih njenih drugih simptoma. Navika depresivaca da misle kako je budućnost sumorna, sadašnjost nepodnošljiva, prošlost prepuna poraza, a oni sami nesposobni išta poboljšati - stvara potišteno raspoloženje, manjak poleta i somatske simptome depresije.

Autor uspoređuje odnos pesimizma i samopoštovanja. William James, otac moderne psihologije, još je prije više od stotinu godina izrazio samopoštovanje formulom: Samopoštovanje = Uspjeh / Očekivanje.

Prema Jamesu, što imamo više uspjeha, a manje očekivanja, utoliko je veće naše samopoštovanje. Možemo se bolje osjećati ili tako što ćemo postići više uspjeha, ili tako što ćemo smanjiti svoja očekivanja.

Nisko samopoštovanje

Seligman je proučavao odgojne postupke onih roditelja čija su djeca pokazivala visoko samopoštovanje i došao do (iznenađujućeg i nesimpatično staromodnog) zaključka o podrijetlu visokog samopoštovanja: što su jasnija pravila i ograničenja koja postave roditelji, utoliko je više samopoštovanje njihove djece. Veća djetetova sloboda rezultira nižim samopoštovanjem.

Točno je da mnogi ponavljači osjećaju nisko samopoštovanje, mnoge trudne tinejdžerke tužne su, mnogi mladi narkomani i kriminalci gnušaju se sami sebe, a mnogi ljudi koji žive od socijalne pomoći misle da su bezvrijedni. Ali, što je uzrok, a što posljedica?

Tisuće učenih članaka o samopoštovanju krcate su korelacijama između samopoštovanja i dječjeg ponašanja: neugledna djeca imaju nisko samopoštovanje, vrlo sposobni imaju visoko, ljudi u depresiji imaju nisko samopoštovanje, dobri sportaši imaju visoko, djeca koja dobivaju jedinice imaju nisko i tako dalje. Ali, uzrokuje li neuspjeh nisko samopoštovanje ili nisko samopoštovanje uzrokuje neuspjeh?

Psihološko cijepljenjeNedavno sam pročitao knjigu američkog psihologa Martina Seligmana “Optimistično dijete: provjereni program za prevenciju i trajnu zaštitu djece od depresije”(kod nas u izdanju IEP-D2, Zagreb), koja me oduševila. Autor objašnjava pojmove optimizam-pesimizam, depresija, samopoštovanje, “flow” i “stil objašnjavanja”.

7

„ZAŠTO mi ne ide?“

Postoji mentalno stanje povezano sa samopoštovanjem: stil objašnjavanja. To je stanje, tvrdi Seligman, ključ optimizma. Kada djetetu nešto ne ide, upitat će se «Zašto?». Odgovor će uvijek uključivati tri aspekta: tko je kriv, koliko dugo će to trajati i koje dijelove života će to pokvariti. Ključne su razlike između triju aspekata jer prvo pitanje – okrivljavanje sebe nasuprot okrivljavanju svijeta – upravlja osjećajnom stranom samopoštovanja. Drugo i treće pitanje – koliko je trajan i koliko je obuhvatan uzrok – upravljaju djetetovom odlukom što će učiniti kad reagira na neuspjeh. Uvjerenje da će problemi potrajati zauvijek i pokvariti sve izravan je uzrok što dijete odustaje od daljih pokušaja. Odustajanje dovodi do još više neuspjeha, a to opet podriva samopoštovanje.

S jedne su strane oni znanstvenici koji zagovaraju samozadovoljstvo kao primarni cilj, a djetetovu uspješnost u svijetu kao zgodan nusproizvod; Seligman je među onima koji zagovaraju uspješnost u svijetu kao primarni cilj, a samozadovoljstvo smatraju vrlo ugodnim nusproizvodom.

Depresija: izuzetak ili (sve više) pravilo?

U vezi s proučavanjem depresije, zanimljivo je sljedeće: sve do 1960-ih godina depresija je bila prilično neuobičajeno stanje, a u pravilu bi pogađala sredovječne žene. Počekom 60-ih postala je mnogo češća pojava.

Kad su statističari proučili te podatke, uočili su nešto vrlo čudno. Ljude rođene oko 1925. godine – koji su, s obzirom na svoju starost, imali više vremena oboljeti – depresija nije osobito mučila. Do kasnijih godina sredovječnosti, svega četiri posto iz te skupine iskusilo je ozbiljan napadaj depresije. Kada su pogledali podatke o skupini rođenoj još ranije – prije Prvog svjetskog rata – otkrili su nešto još čudnije: samo jedan posto te skupine doživio je depresiju prije starosti. Međutim, u skupini ljudi rođenih oko 1955. godine, koji su, dakle, imali najmanje vremena oboljeti, njih 7 posto iskusilo je tešku depresiju već do početka drugog desetljeća svoga života. To znači da su ljudi

rođeni kad je era samozadovoljstva i samopoštovanja već bila na putu, patili od depresije otprilike deset puta češće nego ljudi rođeni u prvoj trećini 20. stoljeća!

Za razliku od današnjih žena, u skupini žena rođenih oko 1901. godine samo njih tri posto imalo je tešku depresiju do svoje tridesete godine.

Nakon 1950-ih godina dogodilo se nekoliko dalekosežnih društvenih promjena, koje se, po svemu sudeći, podudaraju s tim činjenicama. Epidemija započinje ranih 60-ih godina, ulaskom u pubertet tzv. baby-boom generacije (ljudi rođeni nakon Drugog svjetskog rata), ubrzava se kad oni postaju roditelji početkom 70-ih i nastavlja se sada, kad

dobivaju unučad. Što se to događa u dobi i životima baby-boomera? Seligman vjeruje da se dogodila bitna transformacija ciljeva koje si Amerikanci (i većina «Prvog svijeta») postavljaju, i da ta transformacija snosi krivicu.

Društvo samozadovoljstva

Društvo se promijenilo iz društva postignuća u društvo samozadovoljstva. Sve do početka 1960-ih smatralo se najvažnijim svojoj djeci usaditi sposobnost postizanja uspjeha. Taj cilj su tada dostigla i pretekla druga dva srodna cilja: sreća i visoko samopoštovanje. Prvi se više odnosi na osobno zadovoljstvo i individualnu slobodu: potrošački mentalitet, rekreacijske droge, povjeravanje djece vrtićima, psihoterapija, seksualno zadovoljenje, inflacija ocjena. Drugi je otklon od individualne investicije u ciljeve veće od pojedinca: obitelj, dužnost, naciju, vjeru... Nešto od toga što odražava najveće vrednote naše kulture moglo bi biti u samoj srži epidemije depresije.

8

U potrazi za smislom

Autor nas uvjerava da nije protiv individualizma. Međutim, društvo samozadovoljstva stvorilo je mnoge nove opasnosti. Jedna je od tih opasnosti teškoća pri pronalaženju smisla u životu. Što je veći entitet kojem možete pripadati, osjećat ćete veću smislenost vlastitog života. Autor naglašava da, premda će se neki usprotiviti tvrdnjom da su generacije koje su živjele za vjeru, za naciju, za dužnost ili za svoju djecu bile zavedne u obmanu, sasvim je sigurno da su te generacije osjećale kako im je život prožet smislom. Pojedinac, «ja» zaokupljeno samim sobom, izolirano od većih entiteta, nije pogodno prebivalište za smisleni život. Ali je zato „napuhani ja“ plodno tlo za rast depresije.

Depresija je poremećaj u kojem se pojedinac osjeća bespomoćnim i neuspješnim. Što više vjerujem da sam ja mjera svega i da su moji ciljevi, moji uspjesi i moji užitci izuzetno važni, to me više boli kad u nečemu ne uspijem. A život neizbježno uključuje i neuspjehe i bespomoćnost. Baš u ovome povijesnom trenutku, kad je pojedinčevo «ja» postalo od najveće moguće važnosti, a tako i novi faktor rizika za depresiju, stare duhovne utjehe koje ju mogu ublažiti – vjera, nacija, zajednica, obitelj – za to novo poimanje gube moć.

Svrhovite frustracije

Autor nadalje objašnjava kako je za osjećaj smisla života i sreće važan tzv. “doživljaj flow”. “Kada se osjećate potpuno svoji na svome i ne želite biti nigdje drugdje? Kad igrate nogomet, slušate glazbu, obraćate se grupi, bojite ogradu ili slikate, vodite ljubav, pišete pismo uredniku novina, ili kad razgovarate o psihologiji?” To stanje zove se bujanje (flow) i predstavlja jedan od najviših stupnjeva pozitivnih emocija, stanje radi kojeg je život vrijedan življenja. Flow se javlja kad svoje vještine koristite do krajnjih granica pred izazovom kojem ste jedva dorasli. Kad je izazova premalo, nastaje dosada. Preveliki izazovi ili premalo vještine rezultiraju bespomoćnošću i depresijom. Flow ne možemo dosegnuti bez frustracija. Kad se uspjesi nižu jedan za drugim i ne prekida ih neuspjeh, pregrupiranje i ponovni pokušaji - nema flowa. Same nagrade, visoko samopoštovanje, samouvjerenost i izljevi oduševljenja ne dovode do flowa. Ublažavanje frustracija, preuranjeno

olakšavanje tjeskobe i izbjegavanje najvećih izazova, sve to priječi “bujanje tijeka – flow”. Život bez tjeskobe, frustracija, natjecanja i izazova nije dobar život; to je život lišen bujanja.

Da bi dijete doživjelo moć, neizbježno mora doživjeti neuspjeh, osjećati se loše i onda pokušavati iznova sve dok ne dođe do uspjeha. Nemoguće je preskočiti bilo koji od tih koraka. Neuspjeh i loši osjećaji nužni su temelj konačnog uspjeha i samozadovoljstva.

Razvoj stila objašnjavanja

Pesimizam djece nije urođen. A ne potječe niti izravno od stvarnosti. Mnogi ljudi koji žive u surovim okolnostima – nezaposleni, neizlječivo bolesni, zatočeni u koncentracijskim logorima, stanovnici urbanih geta – i dalje su optimistični. Pesimizam je teorija o stvarnosti. Djeca tu teoriju usvoje od svojih roditelja, nastavnika, trenera iz medija, a onda je dalje prenose vlastitoj djeci.

Pesmistični ljudi drugačiji su od optimističnih na više načina: češće obolijevaju od depresije, u školi, na poslu i u sportu postižu manje nego što bi trebali prema svojim sposobnostima te je njihovo tjelesno zdravlje lošije.

Sa stanovišta «pozitivnog mišljenja», optimizam je ponavljanje ohrabrujućih fraza, kao: «Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem», ili vizualiziranje pogotka ravno u koš. Međutim, osnova optimizma nisu pozitivne fraze ili slike pobjede, nego kako razmišljamo o uzrocima. Stil objašnjavanja razvija se u djetinjstvu i (p)ostaje doživotan. Postoje tri ključna elementa koje dijete uvijek koristi pri objašnjavanju zašto mu se dogodilo nešto dobro ili nešto loše: trajanje, opseg i personalizacija.

Djeca koja vjeruju da dobri događaji imaju trajne uzroke optimističnija su od djece koja vjeruju da su im uzroci privremeni (upravo obratno nego kad se radi o objašnjavanju loših događaja).

Kad se dogodi nešto loše, djeca mogu kriviti sebe (internalizirati) ili druge ljude ili okolnosti (eksternalizirati). Učiti djecu da krivicu pripišu nekom drugom kad god se dogodi nešto loše isto je kao učiti ih da lažu. Seligman se stoga zalaže za druga dva cilja na koja se djeca trebaju naviknuti kad objašnjavaju tko je kriv: prvi je cilj ne dopustiti djetetu da se izvuče za svoje pogreške, a drugi - poučiti djecu kako da sama sebe točno sagledaju. Kada je neki problem zaista njihova krivica, trebaju preuzeti odgovornost i nastojati popraviti svoje ponašanje, a kad nisu krivi za probleme, još uvijek se osjećati vrijednima.

Prof. mr.sc. Dario Miletić, psiholog

9

Prava mjera tehnologijeVrijeme nezaustavljivo ide naprijed i nosi sa sobom nove izazove. U posljednjih desetak godina tehnološka revolucija dovela je do sveprisutnosti mobitela u životu čovjeka. Tko danas može zamisliti život bez mobitela? Prisutan je svuda: na poslu, u autobusu, u autu, na ulici, kod kuće, ali i u školi.

Kutak za nastavnike: Mobiteli u školi

Mobitel nam je ušao i u spavaće sobe pa nas budi, podsjeća nas kako nešto moramo obaviti ili imamo rođendan koji ne smijemo zaboraviti. Ukratko, danas teško možemo zamisliti život bez mobitela. Ako ga slučajno zaboravimo, cijeli dan nam nedostaje, osjećamo se kao da smo dio sebe ostavili kod kuće. Uobičajeno je da mobitele imaju i osnovnoškolska djeca. Štoviše, nije rijetkost vidjeti učenike prvog razreda osnovne škole s mobitelom oko vrata. Ta pojava podsjetila me kako su djeca ne tako davno oko vrata nosila trakicu s ključem i autobusnu pokaznu kartu u najlončiću. Danas vise mobiteli, zajedno s kojekakvim igračkicama i privjescima. Djeca su smještena u produženim i cjelodnevnim boravcima, a u školu ih nerijetko dovoze i odvoze roditelji, tako da je ključ oko vrata kod mnoge djece zamijenio mobitel.

Prednosti...

Mišljenja sam da je mobitel trajno ušao u naše živote i da je njegova korist velika. Njime dijete može pozvati roditelja da dođe po njega ako je nastava ranije završila, a mjesto stanovanja nije u blizini škole. Pomisao da u svakom trenutku možemo znati gdje nam je dijete stvara osjećaj sigurnosti koji je

u današnjem brzom ritmu života teško ostvariv. Kad vaš tinejdžer počne izlaziti s društvom u kasne večernje sate, veliko je olakšanje dobiti ga na mobitel i znati da je živ i zdrav, posebno u slučajevima kad iz nekog razloga neće doći kući na vrijeme. Hvale vrijedna je i akcija informiranja roditelja iz škole putem SMS-a. Na taj način roditelj može odmah biti obaviješten o eventualnom neopravdanom izostanku djeteta ili o nekom drugom problemu koji se dogodio u školi. Također, upoznavanje s neugodnom vijesti putem SMS-a omogućava i roditelju i djetetu da se pripreme za suočavanje koje slijedi.

... i nedostaci

Međutim, usporedno s pozitivnim stranama mobilnih telefona u naše djece, javljaju se i različiti problemi.

Najveći je problem svakako nasilje putem mobitela, o kojem ste u biltenu Rizik već imali prilike čitati, a u koje spadaju SMS-poruke neugodnog ili prijetećeg sadržaja, bilo tekstualne ili slikovne. Djecu bi trebalo poučiti o korištenju mobitela i kako se ponašati u slučaju uznemiravanja. Osnovno je pravilo da budu pažljivi kome daju svoj broj. U slučaju da prime uznemirujuću poruku, najbolje je ne odgovarati. Ako se poruke ponavljaju, treba potražiti pomoć odraslog u kojeg imaju povjerenja (roditelj, stariji brat ili sestra, učitelj, psiholog u školi…). Poruke koje predstavljaju ozbiljan oblik nasilja, prijetnju i zastrašivanje treba sačuvati i u dogovoru s roditeljem prijaviti policiji.

Mobiteli su vrlo često i sredstvo nadmetanja među vršnjacima. Mobilni telefon predstavlja statusni simbol te se često vrše pritisci na roditelje kako bi kupili čim skuplji aparat. Djeca koja imaju jeftinije mobitele, ili ih uopće nemaju, postaju mete izrugivanja. Na to se nadovezuje pitanje u kojoj dobi kupiti djetetu mobitel. To pitanje nema točnog odgovora. Svaki roditelj treba procijeniti svoje dijete i odlučiti kad je ono spremno prihvatiti odgovornost koju zahtijeva posjedovanje mobitela.

Svakako treba spomenuti i tvrdnje o zračenju mobitela i njegovoj štetnosti po zdravlje djece. Današnji mobilni telefoni imaju nivo zračenja od najviše 2 W (mjeri se količina radiofrekvencije koju organizam apsorbira i izražava se u broju vata zračenja po kilogramu moždane mase). Praksa je pokazala još jednu zanimljivu činjenicu: u kvalitetnijim GSM-mrežama, njihovo zračenje ne prelazi ni 0,2 W. Mobitel najviše zrači u područjima slabije pokrivenosti GSM-signalom u trenutku uspostavljanja veze. Eksperti preporučuju korištenje

10

fiksnog telefona umjesto mobilnog kad god je to moguće te držanje telefona što dalje od glave za vrijeme razgovora. Napomenimo da šteta koju može prouzročiti zračenje ima veću težinu kada se radi o djeci u razvoju. Druga opasnost mobitela, osim njegovog zračenja, jest odvlačenje pažnje (npr. na ulici, na pješačkom prijelazu ili u raznim drugim situacijama), koje može biti kobno.

Iskustva škola

Pitanje je: razvijaju li se, uz novu tehnologiju, i nova pravila ponašanja i novi standardi ljubaznosti i etičnosti, u našem konkretnom primjeru u korištenja mobilnih telefona, što kod odraslih, što kod djece?

Zvone li telefoni na nastavi, tipkaju li učenici poruke skrivećki ispod klupe, koriste li se «elektronski šalabahteri», fotografiraju li se ispitna pitanja? Kako se s takvim i sličnim pitanjima nose naše škole?

Razgovarajući s nekoliko nastavnika i stručnih suradnika škola u našoj županiji, dobila sam potvrdu da korištenje mobitela u školama predstavlja problem koji su škole pokušale riješiti na različite načine. Pokušaj potpune zabrane nošenja mobitela u školu propao je - tog se pravila nitko nije pridržavao. Većina škola donijela je pravilo da mobiteli, koji se nose u školu, moraju tijekom nastave biti isključeni, odnosno potpuno utišani te da tada učenici ne smiju odgovarati na pozive. Učeniku koji prekrši to pravilo učitelj uzima mobitel do kraja nastave. Negdje je to riješeno tako da učenik uhvaćen u prekršaju mora odnijeti mobitel ravnatelju/ici, te po njega smije otići na kraju radnog dana. U slučaju ponavljanja prekršaja, po mobitel mora doći roditelj. U nekim je školama pravilo o mobilnim telefonima ušlo u kućni red. Istaknula bih da ima škola koje su taj problem riješile u potpunosti. Donesenog pravila pridržavaju se učenici, roditelji i nastavnici te prekršitelja gotovo da nema. To je postignuto jedinstvenim pravilom, jasnim stavom nastavnika prema učenicima i roditeljima. Svi su roditelji pozvani na sastanke i informirani o novom

pravilu. Dakle, nastupimo li svi jedinstveno, jasno, dosljedno i s čvrstim stavom, mobiteli u školi ne bi trebali predstavljati problem.

Iz svega navedenog može se zaključiti kako su mobiteli neizostavan dio svakodnevice naše djece i nas samih. U mnogim su situacijama vrlo korisni, ali se njihova uporaba treba kontrolirati, a djecu poučiti kulturnom korištenju te spravice.

Ksenija Petrović Ljubotina, dipl. uč.

Tjelesno kažnjavanje djece

Trebam ljubavU lipnju 2008. u Hrvatskoj je svečano predstavljena Kampanja za ukidanje tjelesnog kažnjavanja djece Vijeća Europe «Podignite ruku protiv tjelesnog kažnjavanja djece». Kao jedna od 18 država članica Vijeća Europe, koja je u okviru svojih zakonskih propisa regulirala pitanje zabrane tjelesnog kažnjavanje djece, Republika Hrvatska dobila je čast da kampanja krene iz Zagreba. Predstavljanju Kampanje prisustvovali su predstavnici iz 24 europske države.

Nositelj Kampanje u Republici Hrvatskoj je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, a na županijskoj razini obiteljski centri. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je pokrenula i vlastitu kampanju. Zaštitni znak Kampanje je dječja ruka, a slogan «Trebam ljubav» predstavlja podršku i zaštitu žrtvama nasilja u obitelji. Misao je vodilja kampanje: „Nikakvo nasilje nad djecom ne može se opravdati, svako nasilje nad djecom može se spriječiti.“ Cilj je kampanje spriječiti roditelje u korištenju nasilnih ili drugih okrutnih ili ponižavajućih oblika kažnjavanja i zamijeniti ih intervencijama koje imaju narav potpore i odgoja.

Što je tjelesno kažnjavanje djece?

Jedna od definicija tjelesnog kažnjavanja navodi kako je to svako postupanje poduzeto radi kažnjavanja djeteta koje bi se, kada bi bilo usmjereno prema odrasloj osobi, smatralo nezakonitim napadom.

Odbor za prava djeteta UN-a definira tjelesno ili fizičko kažnjavanje kao: svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava fizička sila i čija je namjera

11

nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, ma kako blagi oni bili. To se najviše odnosi na udaranje djece (pljuskanje, šamaranje, udarci po tijelu) rukom ili pomagalom — bičem,štapom, remenom, cipelom, drvenom žlicom itd. Međutim, ono također može podrazumijevati, primjerice, udaranje nogom, drmusanje ili bacanje djece, grebanje, štipanje, ujedanje, čupanje kose ili udaranje po ušima, primoravanje djece da budu u neudobnim položajima, nanošenje opekotina ili prisilu na gutanje (na primjer, ispiranje usta sapunom ili tjeranje djece da progutaju ljute začine).

Prema mišljenju Odbora, tjelesno kažnjavanje uvijek je ponižavajuće. Usto postoje i drugi, nefizički oblici kažnjavanja, koji su također okrutni ili ponižavajući te stoga nespojivi s Konvencijom o dječjim pravima. Oni uključuju, primjerice, kažnjavanje kojim se dijete omalovažava, ponižava, ocrnjuje, okrivljuje, zastrašuje ili ismijava ili kojim se djetetu prijeti. Odbor naglašava da ljudska prava nalažu eliminiranje svih vrsta tjelesnog kažnjavanja, ma kako blago ono bilo, kao i svih drugih oblika okrutnog ili ponižavajućeg kažnjavanja.

Kako ostvariti ukidanje tjelesnog kažnjavanja?

Ukidanje svakog tjelesnog kažnjavanja djece zahtijeva spoj jasne zakonske reforme, mjera zaštite i prevencije te druge, prvenstveno odgojne mjere kako bi se društva udaljila od prihvaćanja nasilnog i ponižavajućeg kažnjavanja. Zakonska zabrana je od ključne važnosti, ali ona sama nije dostatno jamstvo ljudskih prava djece. Potrebno je roditelje, profesionalce koji rade s djecom, samu djecu i javnost informirati o zakonu i o pravu djece na zaštitu. Ukidanje tjelesnog kažnjavanja stoga zahtijeva intenzivan rad u najmanje tri područja: pravnoj reformi, reformi politike (osobito mjera prevencije i zaštite) i podizanju razine svijesti.

U Republici Hrvatskoj uspostavljen je pravni okvir koji jasno zabranjuje tjelesno kažnjavanje i štiti djecu od svih oblika napada, uključujući i obiteljsko okruženje. Otpor zabrani tjelesnog kažnjavanja u obitelji ponekad proistječe iz uvjerenja da će to dovesti do kaznenog progona i zatvorske kazne za tisuće roditelja. Odbor za prava djeteta pruža dodatne savjete državama: načelo izjednačene zaštite djece i odraslih od fizičkog zlostavljanja, uključujući i zlostavljanje u obitelji, ne znači da svi slučajevi tjelesnog kažnjavanja djece od roditelja, koji iziđu na vidjelo, nužno moraju voditi kaznenom progonu roditelja. Načelom de minimis osigurava se da lakši prekršaji među odraslim osobama dolaze pred sud samo u iznimnim okolnostima; slično će važiti i za lakše prekršaje vezane uz djecu. Naime, kazneni

progon roditelja ne mora nužno predstavljati najbolji interes djece. Kazneni progon i druge formalne intervencije (primjerice, da se dijete skloni ili da se počinitelja udalji) treba primjenjivati kada se smatra da je to potrebno kako bi se dijete zaštitilo od ozbiljne ozljede te ako je to u najboljem interesu djeteta.

Podrška obiteljima

Istraživanja su pokazala da različite vrste intervencija mogu spriječiti nasilje. Na primjer, nasilje u kućnom okruženju može se značajno smanjiti provođenjem zakona, politika i mjera kojima se jačaju i podupiru obitelji i koje otkrivaju one čimbenike zajednice i društva koji omogućuju bujanje nasilja.

Suvremena obitelj može se puno razlikovati od tradicionalnog modela zatvorene obitelji iz prošlosti. Današnja raznolikost načina života stvorila je nove koncepte za osnivanje partnerstava i rađanje djece. Obiteljske zajednice, kakav god bio njihov sastav, suočene su s novim vrstama pritisaka zbog brzih i dubokih promjena u društvima i moraju im se prilagoditi. Ekonomski i socijalni čimbenici često su izvor stresa za roditelje i mogu potkopati njihove napore u roditeljstvu i njihov vlastiti razvitak kao osoba.

Predodžba o djeci također se promijenila. Pošto se na njih u načelu više ne gleda kao na „buduće odrasle ljude“, sada im je priznat potencijal budućih djelatnih i korisnih članova, kako obitelji tako i društva u cjelini. Djeca uživaju puna prava i njihovom mišljenju treba dati zasluženu težinu u pitanjima od njihovog neposrednog interesa, kao i potpuni pristup informacijama koje trebaju. Odgovornost je roditelja pomoći djeci shvatiti taj potencijal.

12

Pozitivno roditeljstvo

Nitko sebe ne voli smatrati „negativnim“ roditeljem, ali što zapravo znači biti „pozitivan roditelj“? Pozitivno roditeljstvo odnosi se na ponašanje roditelja koje se temelji na najboljim interesima djeteta: ono osigurava odgoj, osposobljavanje, priznavanje i usmjeravanje, što podrazumijeva postavljanje granica u svrhu omogućavanja potpunog razvoja djeteta. Pozitivno roditeljstvo proizlazi iz poštivanja ljudskih prava djece, a stoga i iz nenasilnog okruženja, u kojemu roditelji ne koriste tjelesno ili psihološki ponižavajuće kažnjavanje radi rješavanja sukoba ili „podučavanja“ disciplini i poštivanju. Ono osigurava alternative nasilju koje ovise o zrelosti svakog pojedinačnog djeteta i o situaciji. Te se alternative mogu kretati od smirivanja mlađe djece humorom do toga da se starija djeca zamole da poprave štetu ili nadoknade propuste. Ako su emocije prejake, roditelji mogu napraviti pauzu i o problemu razgovarati kasnije. U većini slučajeva tjelesnom kažnjavanju pribjegavaju roditelji pod prevelikim stresom, koji jednostavno izgube kontrolu.

Pozitivni odgojni postupci primjenjivi u svakoj razvojnoj dobi djeteta:

podržati dobro ponašanje; materijalne nagrade nisu potrebne, zagrljaji i pohvale vrlo su učinkoviti;

učinkovita disciplina podrazumijeva najavu jasnih i jednostavnih obiteljskih pravila (što ih je manje, to bolje), u vrijeme kad su djeca mirna i slušaju;

na mijenjanje stečenih obrazaca ponašanja utjecati postavljanjem čvrstih granica ponašanja (pravila) te jasnim i dosljednim odgovorom na kršenje pravila; umjesto tjelesnog kažnjavanja, koristiti postupke kao što su sjedenje djeteta na stolcu u kuhinji (time-out), davanje dodatnih zadataka u vezi s pomoći u kućanstvu, oduzimanje nekih povlastica ili izostavljanje iz njemu dragih aktivnosti;

važno je razumjeti osjećaje iza djetetovih postupaka; stariju djecu treba pitati zašto su ljuta; ako maleno dijete plače, upitati se što bi moglo biti uzrok nezadovoljstvu- želi li dijete biti nošeno, ima li mokru pelenu, da li je gladno i sl.;

biti otvoren i razgovarati s djetetom, obavijestiti dijete o odluci o promjeni ponašanja koje je ranije uključivalo udaranje djeteta.

Nenasilno roditeljstvo ne znači popustljivo ili zanemarujuće roditeljstvo. Roditelji bi upravo svojim primjerom trebali poučavati djecu što je, a što nije prihvatljivo, učiti ih postavljanju primjerenih granica, samokontroli, težiti ravnopravnom dostojanstvu u odnosu roditelj- -dijete i ulagati dodatan trud i energiju u odnos (komunikaciju) s djetetom, uvažavajući njegove potrebe. Biti odgovornim roditeljem znači sagledati vlastiti život i život svoje djece te raditi na tome da postanete uspješan tim!

Aktivnosti Obiteljskog centra PGŽ

U okviru Nacionalne kampanje protiv tjelesnog kažnjavanja djece, tim Obiteljskog centra Primorsko-goranske županije osmislio je u siječnju 2009. godine niz različitih aktivnosti koje je provodio tijekom ove kalendarske godine. Aktivnosti koje smo provodili bile su predavanja i interaktivne radionice u 33 ustanove i 3 udruge. Naziv predavanja i radionica bio je vezan uz izvorne termine iz Nacionalne kampanje protiv tjelesnog kažnjavanja „Trebam ljubav“.

Popis planiranih aktivnosti Obiteljskog centra, vezanih uz Nacionalnu kampanju, poslan je u ustanove koje se bave odgojem i obrazovanjem djece, a ustanove su mogle, u skladu sa svojim potrebama, odabrati. Organizirane su radionice i predavanja za profesore i nastavnike u školama, a potom za roditelje u onim školama koje su pokazale interes, te radionice za roditelje i odgajatelje u vrtićima.

Na predavanjima i radionicama obuhvaćeno je preko 550 osoba zaposlenih na radnom mjestu profesora, nastavnika, učitelja i odgajatelja te oko 300 roditelja. Osim toga, kroz aktivnosti Kampanje aktiviralo se i 112 djece s područja Primorsko- -goranske županije.

Ciljevi radionica i predavanja bili su:upoznavanje s Nacionalnom kampanjom 1. protiv tjelesnog kažnjavanja,

osvješćivanje posljedica koje tjelesno 2. kažnjavanje ima na djecu,

razlikovanje kažnjavanja i discipliniranja te 3. koji su alternativni načini kažnjavanja.

13

Stavovi roditelja o tjelesnom kažnjavanja

Tijekom održavanja radionica i predavanja, primijenili smo upitnik o stavovima prema tjelesnom kažnjavanju djece. Potrebno je naglasiti da se radi o prigodnom uzorku od 351 ispitanika. Zapaženo je da su na tim aktivnostima bile dominantne osobe ženskog spola (82%), što se može objasniti činjenicom kako su žene više zastupljene u odgojno-obrazovnim zanimanjima, ali i činjenicom kako se majke češće odazivaju na sadržaje orijentirane na odgoj i brigu oko djece. Takva saznanja potiču potrebu animacije očeva na veću uključenost u ovakav oblik brige o djeci.

Zanimalo nas je koliko su današnji roditelji i na koji način doživljavali fizičko kažnjavanje od svojih roditelja. Većina (44,7 %) ih navodi kako je rijetko bila fizički kažnjavanja, 29% nikad, ali 18% jest povremeno bilo kažnjavano od svojih roditelja.

Slična je situacija i s kažnjavanjem koje roditelji iz našeg uzorka koriste u odnosu na svoju djecu. Tako 39% roditelja navodi kako nikad ne koristi fizičko kažnjavanje, dok njih 32% izjavljuje kako to čine rijetko.

Nadalje, krenuli smo od pretpostavke s kojom se često susrećemo i u literaturi, kao i u svakodnevnom radu, a odnosi se na povezanost doživljenog oblika kažnjavanja u djetinjstvu i njezine primjene poslije, u ulozi roditelja. Tu smo povezanost potvrdili i na našem uzorku: roditelji koji nisu bili fizički kažnjavani u djetinjstvu, ne koriste takav oblik kažnjavanja prema svojoj djeci.

S obzirom na vrstu fizičkog kažnjavanja (“po guzi”, pljuska, udarci nogom, rukom), roditelji iz našeg uzorka najčešće su doživjeli kažnjavanje udaranjem “po guzi”. Oni isto tako najčešće biraju

upravo taj oblik kažnjavanja: 35% čini to rijetko. Pitanje otvorenog tipa „kakve druge oblike

kažnjavanja koristite“, potaklo je sljedeće odgovore: povlačenje za kosu, udaranje šibom i vikanje. Roditelji nisu navodili da koriste udaranje remenom, palicom ili koprivom, što su neki od njih doživjeli tijekom djetinjstva.

Rezultati pokazuju kako ne postoji značajna razlika između roditelja i profesora u stavovima prema fizičkom kažnjavanju - i jedni i drugi su protiv takvog postupanja. Nepostojanje razlike između tih dviju kategorija ispitanika može se objasniti činjenicom kako se radilo o dobrovoljnom dolasku roditelja na predavanja te pretpostavkom da su se odazvali roditelji visoko motivirani za kvalitetan odnos sa svojom djecom.

Roditeljske dileme

Zabranu tjelesnog kažnjavanja podržalo je 96% ispitanika. Stoga ne čudi što je većina komentara na pitanjima otvorenog tipa išla u smjeru podrške inicijativama i promjenama koje roditeljima pružaju podršku u pronalaženju drugih mjera discipliniranja i odgoja. No, mali dio roditelja ipak je komentirao da je tjelesno kažnjavanje povremeno potrebno i da se koji put s djecom ne može drugačije. Isto tako, javljale su se dileme kako to da se sada sve manje koristi fizičko kažnjavanje, a imamo sve više poteškoća s djecom u njihovom ponašanju. Takvi komentari ukazuju na potrebu rada s roditeljima koji se ne snalaze u postavljanju granica, što je i dio smjernica pozitivnog roditeljstva.

Danijela Perić Kosović, prof. psihologije Obiteljski centar Primorsko-goranske županije

Obiteljski centar PGŽ organizirao je povodom Međunarodnog dana obitelji izlet u Golubinjak

14

Mladi promicatelji zdravljaKrajem svibnja, točnije 31., obilježava se Svjetski dan nepušenja. Ove je godine Svjetska zdravstvena organizacija u svojoj kampanji naglasak stavila na djelovanje vizualnog materijala na motivaciju osoba koje puše te je ključni slogan bio „Pokažimo istinu: slikovna upozorenja mogu spašavati živote“. Dan nepušenja povezali smo s još jednim važnim događajem: obilježavanjem završetka provođenja četvrte godine preventivnog programa „Trening životnih vještina“, koji se provodi u velikoj većini osnovnih škola PGŽ.

Obilježavanje Svjetskog dana nepušenja

U Osnovnoj školi „Kozala“, u kojoj smo lijepo primljeni i prilikom provođenja edukacije provoditelja programa, okupilo se oko 200 učenika (predstavnika škola) u pratnji 40-ak nastavnika i/ili stručnih suradnika, organizatori provođenja programa TŽV iz NZJZ, gosti i predstavnici medija. U višesatnom druženju, učenici 6. i 7. razreda demonstrirali su upoznatost s temama kao što su posljedice pušenja ili ovisnost te demonstrirali neke od vještina koje su tijekom godine uvježbavali sa svojim nastavnicima. Pritom su pokazali veliku maštovitost, kreativnost i talent birajući i oblikujući različite prezentacije.

15

UDRUGA ‘’HRVATSKA PROTIV DROGE’’ Šetalište M.Tentora 2 , 51 410 Opatija091/ 2021 939

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA LOPAČA Odjel za ovisnosti 51 218 Dražice051/ 230-043

PSIHIJATRIJSKA BOLNICA RAB Odjel za ovisnosti Kampor 224, 51 280 Rabtel. 051/ 776 - 344

KBC RIJEKAKlinika za psihijatriju, Odsjek za bolesti ovisnostiKrešimirova 42, 51 000 Rijeka051/ 658 645

TELEFONI ZA KRIZNA STANJA I PSIHOLOŠKU POMOĆ

HRABRI TELEFON ZA ZANEMARENU I ZLOSTAVLJANU DJECUArgentinska 2, 10 000 Zagreb0800 0800 – besplatni telefontel./fax 01 3793-000 – ured

KBC RIJEKAKlinika za psihijatrijuOdsjek za krizna stanja, Centar za psihotraumu051/658-339

PLAVI TELEFON – linija pomoći i prijateljstvaIlica 36, ZagrebTelefon za korisnike: 01 48 33 888Ured (tel/fax): 4831 677E-mail: plavi-telefon@zg.htnet.hr

SOS TELEFON ZA ŽENE I DJECU ŽRTVE OBITELJSKOG I RATNOG NASILJA10 000 Zagreb(01) 4655 222

OTVORENI TELEFON ZA DJECUDruštvo Naša djeca Opatija051/ 272 443

SOS TELEFON GRADA RIJEKE p.p. 200, 51000 Rijeka051/ 211-888Svaki dan od 18 00 - 21 00

SOS TELEFON ZA ŽENE ŽRTVE NASILJAUdruga Ženska akcija Rijeka - ŽARBlaža Polića 2/II051/ 337 390

POMOĆ ŽRTVAMA NASILJA

TIĆ – DOM ZA DNEVNI BORAVAK DJECEBeli kamik bb, 51 000 Rijeka339 - 733Pon, sri. i pet 8 – 14 sati, Ut., čet. 14 – 20 sati

PREVENCIJA I SUZBIJANJE ZLOPORABE DROGA

CENTAR ZA OVISNOSTIZavod za javno zdravstvo PGŽOdjel za prevenciju i izvanbolničko liječnje bolesti ovisnostiKalvarija 8, 51 000 Rijeka051/ 327 160Svaki dan 8 -20 sati

SAVJETOVALIŠTE ZA MLADE CENTRA ZA PREVENCIJU OVISNOSTI RIJEKA, CRES, LOŠINJ, KRK, RAB, DELNICEZavod za javno zdravstvo PGŽ Odsjek za prevenciju ovisnostiFiorello la Guardie 23, 51 000 Rijeka051/ 335 920, Sanja ĆosićPon – pet 08 – 16 sati Četvrtak 12 – 20 sati

CENTAR ZA SAVJETOVANJE I TESTIRANJE HIV/AIDS I HEPATITIS B/C INFEKCIJA Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ Epidemiološki odjelKrešimirova 52 A, 51 000 Rijeka051/ 358 798, 098 369 844Pon i čet. 12 – 16 satiSrijeda 13 – 18 sati

„DROP IN“ UDRUGE “TERRA” Uski prolaz 11, 51 000 Rijeka tel. 330 490pon - pet 10:00 - 19:00subota 16:00 - 19:00

SAVJETOVALIŠTE UDRUGE „TERRA“Krešimirova 26c, 51 000 RijekaPon, sri, pet. 10:00 - 16:00Uto, čet. 14:00 - 19:00tel. 051/ 337 400, 323 714098 368 735

OBITELJSKI CENTAR PGŽKrešimirova 12, 51000 Rijekatel. 338-526, fax. 323-480pon-pet: 8.30-16.00

“UZOR”Blaža Polića 2, 51000 Rijekatel. / fax. 321-130

UDRUGA “EGZODUS”Krešimirova 8, 51 000 RijekaTel. 332 173099/ 3332 173 UDRUGA “VELEBIT” Tihovac 6, 51 000 Rijeka tel. 051/ 43 12 24; fax. 051/ 43 12 24mob. 091/ 563 71 88

SAVJETOVALIŠTE KOMUNE MONDO NUOVOSamostan sestara milosrdnica Kresnikova 15, 51000 Rijekatel. 051/ 264-964 mob. 098/ 610-609

RUŽA SV. FRANJEAnonimno savjetovalište za ovisnike i roditeljeBaštijanova 25a, 51000 Rijekatel. 051/ 512 131mob. 091/ 935 17 68

16

ZBRINJAVANJE ŽENA I DJECE-ŽRTAVA OBITELJSKOG NASILJA

UDRUGA ŽENSKA AKCIJA RIJEKA - ŽARBlaža Polića 2/II051/ 337 390

OBITELJ, DJECA I MLADI

KBC RIJEKAKlinika za psihijatrijuOdsjek za adolescente i obitelj051/658-339

OBITELJSKO I BRAČNO SAVJETOVALIŠTE Riječka nadbiskupijaS. Vajnera Čiče 2, 51000 Rijekat. 051/330-467f. 051/215-287Caritas Nadbiskupije RijekaOsječka bb, 51 000 Rijekat. 051/511-443f. 501/513-603

TEČAJ PSIHOFIZIČKE PRIPREME TRUDNICA ZA POROD KBC Rijeka Klinika za ginekologiju i porodništvoRijeka, Krešimirova 42051/ 658-200

PSIHOLOŠKO SAVJETOVALIŠTE ZA RODITELJE U DJEČJEM VRTIĆU RIJEKA

PPO “Potok”, Josipa Završnika 3, 51 000 RijekaProf. Lahorka Jurčić, dipl. psihologSvaki drugi ponedjeljak 14.00 – 18.00051/ 211-205

PPO “Krnjevo”, Karasova 4, 51 000 RijekaDarko Sambol, prof. psihologTel. 641-550, 641-068Svaki utorak 15.00 – 18.00

NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO- -GORANSKE ŽUPANIJE: ODJEL ŠKOLSKE MEDICINE

● SUŠAK,Savjetovalište za školsku djecu, mladež i studente - Rijeka, Kumičićeva 8 , tel.218 620radno vrijeme :srijedom od 13,00 do 19,00.

● CENTAR, Savjetovalište za školsku djecu,mladež i studente - Rijeka, Studentska 1, tel. 335 028 i 339 864.psiholog 322 864radno vrijeme . srijedom od 13,00 do 19,00.

● ZAMET, Savjetovalište za školsku djecu, mladež i studente - Rijeka, Zametska 63, tel. 685 328 i 261 030Ginekološko savjetovalište za planiranje obitelji i prevenciju spolno prenosivih bolesti- Rijeka,Zametska 63, tel 631 107Radno vrijeme: srijedom od 13,00 do 19,00

● ISPOSTAVESavjetovališta u ispostavama i rade srijedom od 13,00 do 19,00

PSIHOLOŠKO SAVJETOVALIŠTE ZA SREDNJOŠKOLCE I ODRASLE Dr. sc. Ana Kandare, S. Krautzeka 45, 51 000 Rijekatel. 051 400 060

STUDENTSKI SAVJETOVALIŠNI CENTAR, Sveučilišni kampus na Trsatu (zgrada Akademije primjenjenih umjetnosti)S. Krautzeka bb, 51 000 Rijekatel. 051 / 315 225

USTANOVA ZA SAVJETOVANJE I KOMUNIKACIJU „A.S.K. RI“Riva Boduli 7/III, 51 000 RijekaTel. 312 533091 33 33 113

POTENCIJAL – UDUGA ZA RAZVOJ LJUDSKIH POTENCIJALARiva Boduli 7, 51 000 RijekaTel . 092/ 101 3862

SAVJETOVALIŠTE ZA PREVENCIJU SPOLNO PRENOSIVIH BOLESTINastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ Epidemiološki odjelKrešimirova 52 A, 51 000 Rijeka051/ 358 798, 098 369 844Pon i čet. 12 – 16 satiSrijeda 13 – 18 sati

OSOBE S POSEBNIM POTREBAMA

UDRUGA OSOBA SA CEREBRALNOM I DJEČJOM PARALIZOM RIJEKARužićeva 12/2, 51 000 RIJEKAtel. 374-566 fax. 374 282

RAD S DJECOM I MLADEŽI S CEREBRALNOM PARALIZOM I DRUGIM OBLICIMA TJELESNE INVALIDNOSTI Društvo za kibernetiku psihoterapijeRužićeva 1251000 Rijeka051/ 374-566

SKRB ZA DJECU PODRUČNE ŠKOLE BAREDICE CENTRA ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE ZA VRIJEME ŠKOLSKIH PRAZNIKARužićeva 12/2, 51000 Rijekatel. 051/ 374-566 fax. 051/ 374-282

DRUŠTVO TJELESNIH INVALIDA GRADA RIJEKEUnapređenje kvalitete života tjelesnih invalida I. Ćikovića Belog 8a, 51000 Rijeka051/ 633-067

UDRUGA INVALIDA DISTROFIČARA PGŽA. Peruča 2A, 51000 Rijeka051/ 454-031

UDRUGA INVALIDA RADA-RIJEKAFranje Brentinija 3, 51000 Rijekatel. 051/ 371-174fax. 051/ 371-174

UDRUGA GLUHIH I NAGLUHIH PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE V.C.Emina 9, 51 000 RijekaTel. 051/ 213-929Fax. 051/ 213-929

TEČAJ ZNAKOVNOG JEZIKA ZA STUDENTE MEDICINE I PSIHOLOGIJEUdruga gluhih i nagluhih PGŽV.C. Emina 9, 51000 Rijeka051/ 213-929

17

UDRUGA SLIJEPIH PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE RIJEKAPavlinski Trg 4, 51 000 RijekaTel. 336-090, 337-905Fax. 337-905

HRVATSKA UDRUGA PRIJATELJA BIJELOG ŠTAPA HOMERJelačićev trg 1/2, 51 000 RijekaTel. 051/ 211-633Fax. 051/ 211-607Mob. 098 9292228, 091 211 6077E-mail: homer@homer.hr Web: www.homer.hr

UDRUGA ZA SKRB AUTISTIČNIH OSOBA RIJEKASenjskih uskoka 1, 51000 Rijekatel. 051/ 551-344 fax. 051/ 551-355

UDRUGA ZA TERAPIJSKO JAHANJE “PEGAZ” RIJEKAStrossmayerova 5, 51000 Rijeka051/ 372-006

PSIHOTERAPIJSKE EDUKACIJE

HUBIKOT - HRVATSKO UDRUŽENJE ZA BIHEVIORALNE I KOGNITIVNE TERAPIJETrg zrtava fašizma 10, 10 000 ZagrebTel. 091 164 59 26http://www.cabct.hr

CENTAR ZA EDUKACIJU I SAVJETOVANJE PSYHIKA (rad po metodama transakcijeske analize)Bani 25, 10010 Zagreb Tel. 01 / 6623 636fax. 01 / 6623 637mob. 091 / 8879 483e-mail: centar@psyhika.hr http://www.psyhika.hr/hrv/index.htm

UDRUGA ZA REALITETNU TERAPIJU REPUBLIKE HRVATSKEUlica Matka Laginje 13, 10 000 ZagrebTel. 01 461 8389Uto i čet 9 00 -11 00srijedom 16 00 - 18 00e-mail: hurt@ring.net http://www.ring.net/hurt/index.htm

DRUŠTVO ZA KIBERNETIKU PSIHOTERAPIJE – RAZVIJANJE ŽIVOTNIH I KOMUNIKACIJSKIH VJEŠTINA Rijeka, Adamićeva 4Tel. 214 -187Mob. 098 329-375Faks 213-586E-mail: kap@ri.t-com.hr

UDRUGE ZA POMOĆ I POTPORU

UDRUGA ZA POMOĆ I EDUKACIJU ŽRTAVA MOBBINGAVince 7, 10 000 Zagrebe-mail. udrugamobbing@net.hrhttp://www.mobbing.hr/

UDRUGA ZA PRAVA PACIJENATA - RIJEKAM. Raduna Ban 14, 51 000 Rijeka060 559-559

UDRUGA ZA POMOĆ OBOLJELIMA OD AIDS-ACambierieva 17, 51 000 RijekaTel: 658-276

DRUŠTVO DIJABETIČARA RIJEKAOrtopedija, Krešimirova 60 D, Rijeka Tel. 331-360Fax. 214-952Pon. 9 00- 11 00Sri. 12 00 -13 00

LIGA PROTIV RAKA PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE RIJEKAJadranski trg 4/III, RijekaTel. 338-091Fax. 338-091 KLUB „NADA“ ZA ŽENE OPERIRANIH DOJKIJadranski trg 4/III, RijekaTel. 338-091Fax. 338-091

UDRUGA DIJALIZIRANIH I TRANSPLATIRANIH BUBREŽNIH BOLESNIKA PGŽFrana Supila 13a, RijekaTel. 211-079

HUMANITARNE ORGANIZACIJE U PGŽ

EVANĐEOSKA PENTEKOSTNA CRKVA KRISTA KRALJAOsijek - Podružnica Rijeka Rijeka, Zametska 40Tel/fax: 051/642-239

BAPTISTIČKA CRKVA RIJEKA Humanitarna djelatnost “MOJ BLIŽNJI - Rijeka” Rijeka, S. Krautzeka 76Tel/fax: 051/218-807

CARITAS NADBISKUPIJE RIJEKA Rijeka, Tizianova 6Tel: 051/511-443Fax: 051/513-603

CARITAS BISKUPIJE KRK Krk, D. Vitezića 11Tel/fax: 051/222-303

Web - STRANICE POSVEĆENE PREVENCIJI, ALKOHOLIZMU I BOLESTIMA OVISNOSTI

NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJEwww.zzjzpgz.hr

CENTAR ZA OVISNOST NEVLADINIH UDRUGAwww.ovisnosti.com

KAKO REĆI NE, KLINIČKA BOLNICA “SESTRE MILOSRDNICE”http://klub.posluh.hr/droga/

18

PSIHOLOŠKO SAVJETOVALIŠTE ZA SREDNJOŠKOLCE I ODRASLEwww.ss-ri.hr

SLUŽBA ZA PREVENCIJU OVISNOSTI HRVATSKOG ZAVODA ZA JAVNO ZDRAVSTVOwww.hzjz.hr/ovisnici/index.htm

URED ZA SUZBIJANJE ZLOUPORABE OPOJNIH DROGA REPUBLIKE HRVATSKEwww.uredzadroge.hr

PLAVI TELEFON – linija pomoći i prijateljstvahttp://www.plavi-telefon.hr

TELEFON ZA ZLOSTAVLJANU DJECUhttp://www.hrabritelefon.hr/

SAVJETOVALIŠTE ZA DJECU, MLADEŽ, BRAK I OBITELJ - Centar za socijalnu skrb u Karlovcuhttp://www.savjetovaliste-karlovac.hr/index.html

ŠPICA - UDRUGA ZA ZDRAVIJU SUBKULTURNU SCENUhttp://www.spica-info.hr/

SELF PSIHOLOGIJA – edukacija, savjeti, terapijahttp://jagor.srce.hr/~vnemet/bz/psihoterapija.html#

POZITIVNA PSIHOLOGIJAhttp://www.pozitivna-psihologija.com/

DRUŠTVO ZA PSIHOLOŠKU POMOĆhttp://www.dpp.hr

HRVATSKO PSIHIJATRIJSKO DRUŠTVO http://www.psihijatrija.hr

HRVATSKO PSIHODRAMSKO DRUŠTVO http://www.psihodrama.hr

ADRESAR I TELEFONSKI BROJEVI USTANOVA KOJE SE BAVE PROBLEMIMA OVISNOSTI http://www.moravek.net/ovisnosti/adrese-002.htm

CENTAR ZA PREVENCIJU I IZVANBOLNIČKO LIJEČENJE OVISNOSTI MOSTAR http://www.tel.net.ba/centar/

ISTRAŽIVANJE OVISNOSTI O INTERNETU, UPITNIK OVINET http://www.psihologija.ims.hr/

HRVATSKI SAVEZ KLUBOVA LIJEČENIH ALKOHOLIČARA http://www.geocities.com/hsla2000/index.html

ZAJEDNICA PET +http://www.petplus.hr/

UDRUGA “EGZODUS”www.egzodus.hr

UDRUGA HRVATSKA PROTIV DROGEwww.droge.hr

LIGA ZA BORBU PROTIV NARKOMANIJEhttp://www.netmedia.hr/liga-prev/

MAGEA CENTAR - PREVENTIVNI PROGRAMI ZA ADOLESCENTEhttp://www.magea.hr/

PORTALALFA - BOLESTI OVISNOSTI http://www.portalalfa.com/bolesti_ovisnosti/index.htm

RODITELJI U AKCIJIhttp://www.roda.hr

STOP DROGI KAKO REĆI NE http://klub.posluh.hr/droga/

SUNCOKRET – CENTAR ZA HUMANITARNI RADhttp://www.suncokret.hr/

SOS – DJEČJE SELO HRVATSKAhttp://www.sos-dsh.hr/hrv/index.asp

TD MAGAZINhttp://www.tdr.hr/magazin/

UDRUGA GRAĐANA ZA PREVENCIJU OVISNOSTI “NADA” DONJI MIHOLJAChttp://www.portalalfa.com/bolesti_ovisnosti/nada.htm

CENTAR ZA PROMICANJE KVALITETE ŽIVLJENJA NOVI PUThttp://www.noviput.hr/

CENTRO DOCUMENTAZIONE E RICERCA SUL FENOMENO DELLE DIPEDENZE –Za profesionalce koji se bave problematikom ovisnostihttp://www.cedostar.it

DROGEN-AUFKLAERUNG- Informativni portal koji objašnava osnovne pojmove vezane za ovisnosti i vrste drogahttp://www.drogen-aufklaerung.de/

THEMA -DROGEN- Informativni portal koji objašnjava osnovne pojmove vezane za ovisnosti i vrste drogahttp://www.thema-drogen.net

DRUGS.GOV – Web stranica Britanske vlade o prevenciji ovisnosti-zakoni, programi, smjernicehttp://www.drugs.gov.uk/

NDPA – NATIONAL DRUG PREVENTION ALLIANCE – Britanska stranica organizacije koja promiče prevenciju i „drug free“- živothttp://www.drugprevent.demon.co.uk

EUROPEAN MONITORING CENTRE FOR DRUGS AND DRUG ADDICTION – Web stranica Eeuropske Unije o ovisnostima, praćenju, smjernicama, strategijihttp://www.emcdda.europa.eu

URED ZA DROGE – Ured za droge vlade Republike Slovenijehttp://www.uradzadroge.gov.si

PARENTS- ANTI DRUGS- Web stranica o prevenciji ovisnosti i mladima posvećena prvenstveno roditeljima http://www.theantidrug.com/

NATIONAL INSTITUTE ON DRUG ABUSE – AMERIČKI INSTITUT ZA PREVENCIJU OVISNOSTIhttp://www.nida.nih.gov

SUBSTANCE ABUSE AND MENATAL HEALTH SERVICES ADMINISTRATION- Stranica Američke vlade o ovisnostima i mentalnom zdravlju

http://www.samhsa.gov/

19

U pozitivnom okruženju promicanja zdravlja i zdravih vrijednosti, predstavili su se učenici iz sljedećih škola Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije:

OŠ „Brajda“ – kviz, plakat i skeč o nekoliko Xtema iz programa, OŠ „Fran Franković“ – glazbeni broj o temi Xreklama, OŠ „Grivica“ – plesna točka „Imam pravo reći ne“, XOŠ „Kantrida“ – prezentacija o anksioznosti, XOŠ „Nikola Tesla“ – plakati „Reci NE pušenju“, XOŠ „Pehlin“ – igrokaz i prezentacija o Xprogramu TŽV, OŠ „San Nicolo“ – plakat i letak o temama X„Kako reći NE“ i „Utjecaj medija“, OŠ „Srdoči“ – skeč-parodija na reklame za Xduhanske proizvode, OŠ „Trsat“ – igrokaz i plakat o temama Xrješavanja sukoba i socijalnih vještina,OŠ „Turnić“ – literarni radovi o ovisnosti, Xalkoholu i drogi, OŠ „Zamet“ – plakat „Stop ovisnosti“ i X„Alkoholizam“, OŠ „Bakar“ iz Bakra – skeč i letak o prevenciji Xovisnosti,OŠ „Fran Krsto Frankopan“ iz Krka – prezentacija X„Kako smo trenirali životne vještine“, OŠ „Ivan Goran Kovačić“ iz Delnica – plakat X„Utjecaj medija“, OŠ „Jelenje – Dražice“ iz Dražica – prezentacije Xo komunikaciji i utjecaju medija, OŠ „Petar Zrinski“ iz Čabra – film o ulasku u Xsvijet ovisnosti, OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“ iz Opatije – Xplakati o zdravoj prehrani, nikotinu i drogama te film o konzumiranju sredstava ovisnosti, OŠ „V. C. Emin“ iz Lovrana, P.Š. „Eugen XKumičić“ iz Mošćeničke Drage – prezentacija, plakat, letak i skeč o temama iz programa i OŠ „Zvonko Car“ iz Crikvenice – plakat i leci o Xovisnosti o pušenju.

Svrha okupljanja nije bilo natjecanje, već druženje učenika i promoviranje zdravih izbora koji vode većoj kvaliteti života. S obzirom na dobru atmosferu i iskazano zadovoljstvo uključenih sudionika (bez obzira na njihovu dob!), planiramo ponovno druženje u 2010. g., a do tada zahvaljujemo na dobroj suradnji!

Andrea Mataija Redžović, prof. psihologije

20

Kreativno o zdravljuOd 1. do 3. srpnja 2009. godine održan je prvi Motovunski dječji filmski kamp. Sudionici su mu bili učenici iz cijele Hrvatske. U kreativnom okruženju, osmišljena su i snimljena dva filma - jedan dokumentarni i jedan igrani. A kako je počelo...

Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva

Snimila Nataša Jakob, prof., voditeljica školske filmske skupine OŠ “Marija Jurić Zagorka” iz Zagreba

Neprofesijsko filmsko, a kasnije i videostvaralaštvo pratim već četvrt stoljeća, od onih davnih dana 1983. godine kad sam prvi put, na novinarskom zadatku, kročio u mrak Kino- -kluba Zagreb i napisao prvi tekst o njima. Nisam tada, naravno, ni slutio kako ću samo godinu dana poslije postati tajnikom tog istog kluba i baviti se svakodnevnim problemima, obnovom tehnike, nabavom filmske vrpce, financijama i iznad svega – međuljudskim odnosima, a oni su među autorima, umjetnicima, bili oni profesionalci ili amateri, uvijek složeni i često nedokučivi. U tih je dvadeset i pet godina bilo svega, od dva mandata tajnika KKZ, sredinom osamdesetih i desetak godina kasnije, preko tajništva Autorskoga studija-ffv, brojnih članstava u organizacijskim odborima filmskih revija, vođenja žirija te, jer sam ipak iznad svega novinar, do stotina tekstova o filmskom i videostvaralaštvu odraslih i djece, o skupovima, događanjima i manifestacijama, o autorima.

Prvi kontakti sa Zdravim gradom

U međuvremenu sam, prije dvadesetak godina, upoznao dr. Selmu Šogorić, liječnicu i javnozdravstvenu eksperticu koja je jednog dana, a do tada je nisam poznavao niti je ikada vidio u životu, uletjela u moju tadašnju redakciju Lista Medveščak i rekla kako bih mogao nešto napisati o njoj i njenom stručnom i znanstvenom djelovanju. Tih je dana dr. Slobodan Lang donio u Zagreb, na Školu narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, začetak projekta Zdravi grad pa sam se i ja odmah novinarski uključio, bio sudionikom prvih aktivnosti i sugovornikom u promišljanjima o mogućnostima pokretanja javnozdravstvenoga glasila Epoha zdravlja.

Sve je to bilo davno, prije rata. S vremenom su se neke aktivnosti obnovile, opet sam pisao za potrebe Hrvatskog filmskog saveza, sudjelovao u organizaciji i provedbi filmskih revija i drugim akcijama, a u proljeće 1996. Selma me pozvala da pomognem u pripremama prvog Sajma zdravlja, u organizaciji Hrvatske mreže zdravih gradova, čiji sam jedan od deset osnivača bio koju godinu prije. Ubrzo sam postao i tajnikom HMZG, pa sam sudjelovao u svim aktivnostima, a među ostalim i u organizaciji i provedbi Ljetne škole unapređenja zdravlja u Motovunu.

I tu se negdje, prije desetak godina, razvila ideja o pokretanju dječjeg filmskog i videostvaralaštva u funkciji javnoga zdravstva. Prateći paralelno obje aktivnosti, i onu filmsku, neprofesijsku i stvaralačku, i ovu javnozdravstvenu, pomislio sam kako bih mogao povezati jednu i drugu pa inicirati da djeca u školskim filmskim skupinama, ili u dječjim sekcijama pri amaterskim klubovima odraslih autora, počnu snimati filmove s javnozdravstvenim porukama i značenjem; da, možda, Hrvatski filmski savez i Hrvatska mreža zdravih gradova, zajedno, raspišu kakav natječaj za takvu vrstu filmskih i videoradova. Danas mi je baš drago što ta ideja nije zaživjela. Jer, ne bi bilo dobro da djeca snimaju takve filmove namjerno, s određenim ciljem, možda čak i s natjecateljskim porivima.

Djeca imaju što reći

Prateći godinama revije dječjeg filmskog i videostvaralaštva, primijetio sam, međutim, kako je sve više filmskih i videoradova koji imaju baš javnozdravstveni značaj, a najljepše je u svemu bilo upravo to što su djeca sama prepoznavala javnozdravstvene teme (bez obzira na to jesu li uopće bila svjesna da je to – to), što im se učinilo potrebnim snimiti film ili video o problemu koji se i njima nametnuo, koji su prepoznali kod svojih vršnjaka ili u sredini u kojoj žive. Pri tomu ih ne potiče želja za praznim efektom, već spoznaja da o takvim temama valja progovoriti, zabilježiti ih, upozoriti…

Tako sam, u jednoj šetnji po motovunskim zidinama, u srpnju 2006. godine, pomislio kako bi se možda moglo i trebalo organizirati nekakvo sretanje djece, autora javnozdravstvenih filmova i odraslih javnozdravstvenih eksperata, koji se svakog srpnja okupljaju u Motovunu, na Ljetnoj školi unapređenja zdravlja.

O ideji sam porazgovarao sa Selmom i Slobodanom. Njima se svidjela, dali su mi potporu i načelno pristali da se prvi susret dogodi već iduće

21

godine, srpnja 2007., u Motovunu. Vrativši se u Zagreb, sjeo sam i napisao koncept susreta, pa otišao s njim do tajnice Hrvatskog filmskog saveza Vere Robić-Škarica. Ponovo sam dobio potporu i obećanje o suradnji pri realizaciji. Sredinom kolovoza, na Ljetnoj školi medijske kulture u Varaždinskim Toplicama, razgovarao sam o ideji s predsjednikom HFS-a dr. Hrvojem Turkovićem. I on je dao potporu. Razgovarao sam i s onima bez kojih bi ostvarenje bilo nemoguće - s voditeljima školskih filmskih skupina, pa se i njima sve skupa učinilo zanimljivim. I ostvarivim, što je bilo posebno važno.

Na Hrvatskoj reviji dječjeg filmskog i videostvaralaštva, održanoj koncem rujna 2006. godine u Čakovcu, odabrao sam pet filmova koji su se, po mome mišljenju, nametnuli kao nezaobilazni sudionici prvoga susreta. Trebalo je još samo obavijestiti voditelje školskih filmskih skupina kako bi rezervirali vrijeme za odlazak u Motovun i odabrali djecu koja su sudjelovala u snimanju filmova, rezervirati smještaj u Istarskim Toplicama, pronaći školu koja će biti koordinator prvog putovanja (Rudešani, ništa bez Vas, hvala!), osigurati autobus, provjeriti mogućnost korištenja kina u Motovunu baš tog dana, pa saznati da dvorana postoji, ali ne i tehnika u njoj, snaći se na brzinu i pronaći projekcijsku aparaturu, pa zatim juriti za nekim operaterom (tu je uskočila Gunja, hvala i njima, od srca), bez kojeg bi sve palo u vodu; s organizatorima Ljetne škole pronaći rupu u terminima ostalih aktivnosti (Aco, majstore!), jer se sve mjesecima dogovarano odjednom srušilo kao kula od karata; osigurati kontakte s domaćinima iz Motovuna, dobiti pokroviteljstvo Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Istarske županije (dr. Romanita Rojnić bila je presudna u prepoznavanju projekta) te, iznad svega, naravno, pronaći kakav novac s kojim će se sve to platiti.

Pun pogodak!

I tako smo se 13. srpnja 2007. godine uputili prema Motovunu! Skupili smo se u jutarnjim satima kod ljubaznih domaćina u Osnovnoj školi Rudeš (dvije Mirjane, Ljubić i Jukić, ravnateljica i voditeljica školske filmske skupine, i socijalna pedagoginja Kaća Šarić, druga voditeljica, bile su više od uzornih domaćina), pokupili usput, na Glavnom kolodvoru, sudionike iz Slavonije, i odvezli se sretno do Istarskih Toplica, pa na Motovun. Nije bilo teško izdržati put, odnijeti na rukama teške sanduke s opremom uz motovunsku strminu, održati sastanak s istarskim domaćinima i poslušati uvodno predavanje profesorice Mirjane Jukić o tome kako se pokreće i vodi školska filmska skupina, te dočekati početak projekcije.

Dvorana je bila dupkom puna, ljudi su, liječnici, pravnici, sociolozi, političari, sudionici Ljetne škole te djeca i roditelji iz Motovuna, čak sjedili na stubama, pogledali sa zanimanjem i odobravanjem svih pet filmova, sadržajno razgovarali o njima i o porukama koje su prepoznali i prihvatili. I složili se kako takve susrete valja svakako nastaviti, iduće i idućih godina.

Kolegica Višnja Biti osigurala je direktno javljanje na Hrvatski radio, odmah poslije održane projekcije, te snimila jednosatnu emisiju o prvom susretu Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva, a zahvaljujući kolegici Patriciji Levak, snimljen je i prilog za Hrvatsku televiziju. Dobili smo i članak u Glasu Istre.

Drugoga dana, puni utisaka i sretni što je sve dobro prošlo, otišli smo na kupanje u okolicu Pule, pa se popodne vratili u Zagreb. Prvi je susret bio gotov.

Zahvaljujući razumijevanju i susretljivosti Rajka Grlića, isti je program uvršten i na Motovun Film Festival i prikazan 27. srpnja u okviru programa Još manje kino. Travnja 2008. godine program prikazan prošle godine u Motovunu prezentiran je i na Sajmu zdravlja u Vinkovcima. Najavljene su i projekcije u Splitsko-dalmatinskoj te u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

22

Što dalje?

Nakon prvih pozitivnih reakcija, i sudionika, i organizatora, nametnula se svojevrsna obveza nastavljanja projekta. Tako su organizirani i uspješno provedeni i drugi, od 28. do 30. lipnja 2008. Godine, te treći susret Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva, održan 1. srpnja 2009. godine. Za oba su dječji radovi odabrani na temelju istih kriterija kao i prvi put. Susret nije revija ni smotra, najmanje natjecanje. Broj filmova može biti različit (obično pet ili šest, kako bi ukupno potrajali sat vremena, a ne bi ni smjeli trajati dulje, kako bi se idući sat mogao održati razgovor između autora i publike o viđenim radovima i njihovu značenju i porukama), ovisno o recentnoj godišnjoj produkciji. Nije važno jesu li filmovi iz različitih škola ili su, možda, samo iz jedne, koja se te godine pozabavila javnozdravstvenim temama, i nema natjecanja među školama, ni u broju, ni u procjeni radova.

Druge godine snimili smo, u ta tri dana, dokumentarni film o 15. ljetnoj školi unapređenja zdravlja koji je značajan jer su ga, prvi put, zajedno radila djeca iz različitih škola, pokazavši kako je moguć i takav oblik suradnje. Program je ponovno prikazan na Sajmu zdravlja u Vinkovcima, održanom travnja 2009. godine, a oba su programa, prvog i drugog susreta, prikazana i na obilježavanju Dana Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, održanom listopada 2008. godine u Zagrebu.

Motovunski dječji filmski kamp

A onda smo krenuli i korak dalje. Uz održavanje trećeg susreta Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva, pokrenuli smo, u suradnji s Društvom „Naša djeca“ Motovun, i prvi Motovunski dječji filmski kamp, održan od 1. do 3. srpnja 2009. godine. Sudionici su mu bili učenici iz cijele Hrvatske, čiji su filmovi prikazani na trećem susretu te njihovi vršnjaci iz Istre, koji se već bave ili se tek žele baviti filmskim i videostvaralaštvom. U kreativnom zajedništvu uspjeli su od srijede navečer do petka, točno u podne, dakle u nekih 36 sati, osmisliti, snimiti, montirati i prikazati čak dva filma, jedan dokumentarni i jedan igrani, naučiti jedni od drugih, i najviše od svojih voditelja, mnoštvo vrijednih i zanimljivih informacija o filmskim temama, od odabira ideje i pisanja scenarija do tehničkih zamki i fascinacija snimanjem i montažom, o mogućnostima tehnike i rješavanju problema. Prikazani su radovi posve opravdali njihov trud i zalaganje, žar s kojim su pristupili realizaciji.

Na trećem je susretu promovirana i publikacija Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva, kao prva u zamišljenom nizu i kao temelj buduće biblioteke i videoteke

posvećene dječjem filmskom i videostvaralaštvu u funkciji javnoga zdravstva.

Naravno, cijela priča, prava mala uspješnica, ide dalje. U pripremi je četvrti susret, druga publikacija, novi Motovunski dječji filmski kamp i još ponešto.

Kažu da je puno teže napisati drugi roman, snimiti drugi film, organizirati drugi (i iduće) susret Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva… Možda je to istina. Ali, mladi smo, puni entuzijazma i snage, željni aktivno sudjelovati u bilježenju svijeta u kojem živimo i u oblikovanju onoga koji nas tek čeka. Budućnost je pred nama!

Duško Popović, novinar

Na prvom Motovunskom dječjem filmskom kampu, održanom od 1. do 3. srpnja 2009., sudjelovale su Ksenija Petrović Ljubotina i Daina Udovicich Corelli iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo PGŽ. Pratile su djecu i promatrale u njihovom stvaranju igranog i dokumentarnog filma. Djeca koja su sudjelovala u stvaranju filmova pokazala su veliko znanje u tom području, veliku volju, motivaciju i interes. Taj oblik dječjeg stvaralaštva daje djeci slobodu u kreativnosti kod odabira teme i načina rada, uz malu pomoć odraslih. Filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnog zdravstva kvalitetan su i konstruktivan oblik organiziranog i kreativnog načina provedbe slobodnog vremena učenika osnovnih škola. Upoznavanje s javnozdravstvenim temama događa se kroz istraživanje, kroz kontakt sa stručnjacima iz javnog zdravstva te kroz sve ostale korake potrebne kako bi se napravio igrani ili dokumentarni film.

Pozivamo sve škole (nastavnike i djecu) zainteresirane za stvaranje dječjih filmova o temi javnog zdravstva da nam se jave na:

NZJZ PGŽ, Odsjek za prevenciju ovisnosti, tel: 335-920 ili 321-551.

23

Medijacija - način rješavanja sporova

Mir kao način života“Zdrav razum je mudrost - mudri ste kad više ne djelujete protiv sebe. Mudri ste kad živite u skladu sa sobom, s vlastitom vrstom i svime što je stvoreno.”

Don Miguel Ruiz, “Glas znanja”

Medijacija je oblik mirnog rješavanja sporova, u kojem je fokus na kreativnom nalaženju rješenja, a ne na nastalim nesporazumima i utvrđivanju krivca. Naše zakonodavstvo koristi riječ „mirenje” i izmiritelj. Osobno bih radije koristila izvorne engleske riječi „medijacija” i „medijator” jer je u njima sadržana bit medijacije (u prijevodu znači posredovanje; na latinskome „medius“ znači srednji, a „media via“ srednji put ili zlatna sredina).

U okviru projekta Phare 2005. “Jačanje mirenja kao alternativnog načina rješavanja sudskih sporova”, u travnju i svibnju 2009. godine prošla sam osnovni i napredni trening za izmiritelje. Pokazalo se korisnim moje pravničko znanje i sudačko iskustvo, no još više moje znanje i zanimanje na području psihologije, komunikacije i dugogodišnji rad na vlastitom samorazvoju.

Posebno mi se svidjela dublja svrha medijacije, koja se sastoji ne samo u mirnom rješenju spora, već u zajedničkom iznalaženju rješenja (srednji put), koje će biti prihvatljivo i dobro za obje strane, i u mogućnosti “povećanja kolača” u kome svi dobivaju i dobro se osjećaju.

Uvjerena sam da će medijacija, s porastom svijesti i zdravog razuma, poput prirodnih načina liječenja, zauzimati sve veće i sve značajnije mjesto u rješavanju nesporazuma, kako do sudskih sporova ne bi ni došlo.

Osobnost medijatora

„Mir kao način života“ podrazumijeva unutarnji mir u kojem nas vode mudrost i snaga srca; mir koji nam omogućuje da djelujemo odgovorno, suosjećajno, pozitivno, a ne da na životne izazove reagiramo impulsivno, u pravilu štetno za sebe i svoju okolinu; mir iz kojeg na životne izazove odgovaramo svjesno preuzimajući odgovornost za sve što stvaramo.

Taj unutarnji mir možda je najvažnija kvaliteta za osobu medijatora. Dobar medijator je osoba širokih pogleda, kreativna, dobronamjerna osoba, koja „djeluje “lokalno i misli globalno”, što znači da u pojedinačnom interesu uvijek obuhvaća i opće dobro. To je osoba koja poštujući sebe poštuje druge, osoba od povjerenja, koja živi ono što propovijeda, kako u poslovnom svijetu, tako i u privatnom životu; osoba čiji autoritet proistječe

iz pravih vrijednosti, a ne iz titule i/ili pozicije moći. Jednostavno rečeno, dobar medijator je dobar čovjek.

“Čovjekom se ne rađaš. Čovjekom postaješ. Takvim kakvog loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš početi s promjenama kojima ćeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedno živjeti.” - Janez Drnovšek

Obrazovanje za zrelost i slobodu

U stvaranju “čovjeka” veliku ulogu ima zajednica u kojoj se dijete rađa i odrasta, a poglavito obrazovni sustav.

U hrvatskom jeziku imamo lijepu riječ: obrazovanje ili naobrazba. Sama riječ u sebi sadrži svrhu - “obraz” je čast, karakter. Naši stari znali su o čemu se radi kad je o učenju i školovanju riječ - o uspravljanju vrijednosti u mladom biću, o stjecanju obraza i/ili o rascvjetavanju karaktera, kako bi lijepo rekla naša pjesnikinja Vesna Krmpotić, koja se već godinama zalaže da se u škole uvede obrazovanje u skladu s ljudskim vrijednostima istine, ispravnog djelovanja, mira, ljubavi i nenasilja.

U prošlosti, kao i danas, mnogi mudri ljudi pružali su modele obrazovanja za stvaranje zrelih i slobodnih ljudi: Rudolf Steiner kroz waldorfsku pedagogiju, A.S. Neill kroz slobodnu školu „Summerhill”, Montessori... Dobre stvari valja prepoznati, naučiti i, najvažnije, primijeniti.

24

O čemu trebamo učiti svoju djecu inspirativno piše N.D. Walsh u svojim knjigama „Razgovori s Bogom”: “Primijetio sam da je većina vas pogrešno shvatila značenje, svrhu i funkciju obrazovanja, da i ne spominjem način na koji se ono provodi ... obrazovanje ima malo zajedničkog sa znanjem ... ima veze s mudrošću. Mudrost je primijenjeno znanje.”

Medijacija u službi mladih

Medijacija je kod nas tek u začecima i usmjerena je na “alternativni način rješavanja sudskih sporova”. Ideja medijacije ideja je nenasilja i zajedničkog dogovaranja, stoga je moja želja da se ta ideja proširi:

na sve nesporazume u koje spada i sukob Zmladih ljudi s društvom, koji se očituje kroz alkohol, drogu, nasilje i druge oblike društveno neprihvatljivog ponašanja;na “alternativne oblike sankcija”, pa da se Zumjesto represivnih kazni pronađu restitucijske mjere, tj. takvi oblici pomoći koji će narušeno stanje učinkovito obnoviti, vratiti prave vrijednosti, a to znači ponuditi mogućnost rada i obrazovanja gdje bi mladi ljudi imali priliku iskustveno učiti i stjecati primjenjiva znanja; oblike pomoći mladi bi izabrali u skladu sa svojim afinitetima, trenutnim stanjem i mogućnostima, u suradnji i zajedno s medijatorom;na sustav školstva i obrazovanja Z(kao predmet u škole i fakultete), u ustanove koje se bave ljudima i odnosima (centre za socijalnu skrb, sudove ...) i sva područja društvenog djelovanja (gospodarstvo, politika...).

Podučiti primjerom

U pozadini svekolikih ljudskih problema, od zdravlja pa do poslovnih ne/uspjeha, leže upravo odnosi koji su odraz

poremećenih ljudskih vrijednosti, nepoznavanja dubljih uzroka, neznanja u komunikaciji, udaljenosti od Prirode i Prirodnog..., rekla bih nedostatak iskonske mudrosti izgubljene u civilizaciji tehnološkog napretka. Posljedica toga sve je veća otuđenost, autodestruktivno ponašanje i nasilje koje je sve ozbiljniji problem kod djece i mladih. Da li je to bijeg od stvarnosti, koja im se čini neprihvatljiva, i budućnosti koju ne vide svijetlom?

Kad mladi pogriješe, to znači da ne znaju i da ih treba naučiti! Postavlja se pitanje: tko će ih podučavati, kad znamo da se najbolje podučava primjerom?

Anastazija je u svojim knjigama sasvim jasno naglasila što odrasli trebaju činiti: “Odgoj djece jest odgoj samoga sebe. S djecom treba biti nadasve iskren.”

Obuka za medijatore obuhvaća znanja i vještine korisne i važne za svakodnevno življenje, u privatnom i poslovnom životu: kako u komunikaciji stvarati mostove jedni prema drugima, a ne produbljavati provaliju koja je nastala, pronalaziti kreativna rješenja, aktivno slušati i čuti drugog čovjeka, postavljati prava pitanja, kako pregovarati, održavati ravnotežu, kako raditi u timu, međusobno se poštujući i podržavajući ...

Kad budemo izgradili vlastiti karakter, koji se temelji na pravim vrijednostima, i nastavili u tom duhu odgajati djecu, neće nam više trebati propisi, ni sudovi, pa ni medijacija, jer će svaki građanin biti sam svoj “medijator”. Neće nam više biti potrebni posrednici da bismo ispravno djelovali, ni pomoć izvana. Zdravlje i radost bit će naše prirodno stanje. Do tada učimo, podržimo i prihvatimo ideje, programe obrazovanja i znanja koja proširuju našu percepciju, koja pridonose vrijednim i korisnim vještinama, koja će nam pomoći i podržati nas da rastemo prema najvišoj verziji nas samih.

Eli Jaška, dipl. iur

25

Soulwork: sustavno orijentirano savjetovanje

Tajne odnosa i njihovog ozdravljivanja U proteklim stoljećima glavnina pozornosti čovječanstva bila je usmjerena na upoznavanje strukture i zakonitosti vanjskoga svijeta, od svemira do atoma, i njihove uređenosti. Čini se da je započela nova era čovjekovog interesa. Najposjećenija su predavanja i najčitanije knjige posljednjih godina one koje razotkrivaju čudesno originalan i neodoljivo privlačan svijet čovjekove psihe.

Je li moguće da čovjekov unutrašnji život odudara od ovog pravila u svijetu o oblikovanosti i unutrašnje uređenosti? Ne, zakoni ljudske psihe bili su dobro poznati u davna doba ljudske civilizacije. Drevne kulture i narodi, točnije njihovi svećenici i liječnici, poznavali su mnogo toga i vješto koristili u liječenju pojedinaca i obitelji. Ta znanja su se prenosila s generacije na generacije odabranih.

Zatim je u razvoju ljudske civilizacije nastupilo razdoblje kada je diljem planeta došlo do najrazličitijeg rigoroznog zatiranja takvog i sličnog znanja. Posljedica je toga da danas pojedinac ima mogućnost svojim snagama razmišljanja i prosuđivanja, bez vodstva instinktivne vidovitosti i mudrosne predaje od koljena na koljeno, sam kormilariti svojim životom, sam svojim osjetilima i svojim razumom nanovo otkriti strukturu i zakonitosti svijeta izvan sebe i u sebi. Mnogi se slažu da to ima duboke veze s razvijanjem čovjekove slobode i odgovornosti.

Nije stoga čudo da je tijekom posljednjih stotinu godina, usporedno s revolucijom u području prirodnih znanosti, došlo do novih saznanja o ljudskoj psihi, o duši, o ljudskome.

Obiteljska mapa kao općeljudska pojava

Predstavljanje Soulworka, jedne od suvremenih holističkih pomoći ljudskoj psihi, započet ću kratkim predstavljanjem jedne strukture čovjekove psihe i njenih zakonitosti te načina kako se razrješavaju nezdrava stanja te strukture.

Svaki čovjek može vrlo lako utvrditi (ako mu se objasni kako) da svaka važna osoba njegovog života ima određeno mjesto negdje u fizičkom prostoru oko njega (npr. ispred, iza, lijevo, desno, dijagonalno). Osim određenog mjesta, svaka je važna osoba u određenom emotivnom, voljnom i misaonom odnosu prema tom čovjeku. Moderni istraživači ljudske psihe (Virginija Satir, Carl Whitaker, Bert Hellinger, Martyn Carruthers) poznavali su navedenu strukturu i nazivali je obiteljskom mapom ili mapom odnosa. Koristili su je u liječenju odnosa među ljudima, a time i najrazličitijih poremećaja zdravog funkcioniranja čovjeka.

Naša obiteljska mapa ogledalo je naših doživljaja važnih ljudi s kojima živimo i radimo: članova obitelji, prijatelja... Naš posao, ideje i uvjerenja tu također imaju svoje mjesto. I kućni ljubimci mogu imati svoje mjesto. Uključena su i sjećanja

na drage i važne ljude koji su umrli. (Zbog jednostavnosti kasnijeg objašnjavanja, imenovat ću entitetom sve ono/ovo što ima svoje mjesto u obiteljskoj mapi.) Obiteljska mapa funkcionira svakog dana tijekom cijelog ljudskog života, znali mi za nju ili ne.

Ustanovljeno je da se čovjek bolje osjeća, zdraviji je i efikasniji ako doživljava npr. svoju majku na točno određenom mjestu u svojoj mapi odnosa. Dobra, zdrava mjesta imaju i svi ostali važni ljudi u našim životima: otac, djedovi i prabake i njihovi roditelji, braća i sestre, partneri, naša djeca i prijatelji.

Primjer poremećaja u mapi odnosa

Recimo da su samo otac i majka zamijenili mjesta u mapi odnosa. To može npr. biti zbog toga što je u stvarnosti majka zaista preuzela dominantnu mušku ulogu, jer je osoba koja voli dominirati, ili je otac slabiji zbog slabijeg fizičkog zdravlja. Možda je otac napustio obitelj pa je majka morala preuzeti tu

26

ulogu u obitelji, a možda osoba čija se mapa odnosa razmatra, majku doživljava jačom od oca zbog nekih svojih internih razloga, dok u stvarnosti nije tako. Takva, naoko neovažna zamjena položaja dviju ključnih osoba u životu bilo koje osobe može dovesti do najrazličitijih nepoželjnih posljedica: osjećaja nemoći, nesnalaženja i neusredotočenosti, uvjeta za bolesti, odabira neprikladnog partnera, nesređenog obiteljskog života, djece koja ne mogu izraziti svoje potencijale ili naginju određenim poteškoćama.

Transgeneracijska djelovanja

Najveći broj anomalija (u smislu zamjene pozicija unutar mape) u povezanosti s roditeljima i muško--ženskim odnosima prenosi se generacijski. Dijete ih neprimjetno prisvaja tijekom odrastanja te postaju njegova uvjerenja koja se zrcale i u njegovoj mapi odnosa i priča se prenosi dalje, na sljedeće generacije. Prenošenje obiteljskih uvjerenja može se protezati na vrlo velik broj generacija i, umjesto da zdravi odnosi prethodnih generacija budu snažan vjetar u jedra, oni bivaju vrlo jadan i otežavajući miraz.

Uvjeti života u proteklim stoljećima na ovim prostorima, kada su očevi obitelji često bili odsutni zbog posla ili ratova, stvorili su određenu

klimu odnosa između muškaraca i žena. Višestoljetna uvjerenja u našoj kulturi o inferiornosti žena, neiskazivanju osjećaja, predrasude u vezi sa spolnošću ili sl. poremetili su zdrave mape odnosa u kolektivnim razmjerima.

Učinak bolnih iskustava (trauma)

Nesretni slučajevi, smrti voljenih osoba, a ponekad i neka beznačajna okolnost, izazivaju traumatsko stanje s teškim, prebolnim osjećajima. Često ih ne možemo svjesno proživljavati jer su teški, pa se trudimo zaboraviti ih. Razvijaju se čitave strategije zaboravljanja. Međutim, događa se često da smo u zaboravljenom dijelu naše osjećajnosti izolirali i velik dio nas. Npr. ako ste jednom kao dijete pokušali izraziti svoje mišljenje, a dobili ste tako teške batine da je to za vas bilo poput elementarne nepogode, namjerno ste zaboravili i taj događaj, i onaj dio sebe koji se želi i umije izraziti. U sličnim situacijama možete možda ušutkati i Maštoviti, možda i Hrabri dio sebe.

Neodrasli dijelovi nas

Najveći broj ljudi, pored sebe odraslog, ima npr. jednogodišnji Hrabri dio sebe, četverogodišnji Komunikativni dio sebe itd. Možete zamisliti kako završava spoj mladića kada se njegov četverogodišnji Komunikativni dio susreće sa zrelom djevojkom!

Drevne kulture imale su rituale i navike liječenja poremećenih odnosa čim bi se poremećaj dogodio, ili ubrzo nakon toga, tako da problemi ne bi s vremenom bubrili eksponencijalnom brzinom. Naša kultura u principu ne zna ništa o tome, a generacije su odrastale s manje ili više toksičnim uvjerenjima i poremećajima u mapama odnosa. Nije li to možda jedan od uzroka današnjeg otuđenja? Nisu li zbog toga možda obiteljski i rodbinski odnosi tako bolni? Djeca danas imaju najrazličitije čudne teškoće, preosjetljivosti, sindrome najrazličitijeg nazivlja. A bračni život: broj razvoda, nezadovoljstva, poteškoće u nalaženju partnera koji zadovoljava! Velik je broj nesretnih ljudi i ljudi koji se nasmrt dosađuju u životu jer ne znaju što žele!

Rješenje postoji!

Srećom, postoji stabilna i neuništiva, zdrava struktura, zdrava mapa odnosa i moguće ju je nanovo uspostaviti. Potrebno je samo htjeti promijeniti svoj život i suočiti se s bolnim iskustvima. Danas se na to uglavnom odlučuju ljudi nakon što su se svojski napatili, obično nakon 35. godine. Češće su to žene nego muškarci. Većini muškaraca teško je pokazati svoju ranjivost, većina se ne snalazi najbolje s osjećajima, s izražavanjem osjećaja.

27

Kako se Soulworkom uspostavljaju zdrave mape odnosa?

Ovdje ću predstaviti neke elemente razrješavanja spomenutih teškoća:

Osoba koja želi nešto promijeniti (Osoba) ~izražava jasno i jednoznačno svoju pozitivnu namjeru, a osoba koja ju savjetuje Soulworkom (Savjetnik) pomaže joj da raspozna i jasno definira svoju želju. Ne pomaže se stvaranju uvjeta za ispunjenje neetičnih ciljeva.Putem razgovora Savjetnik vodi Osobu u ~punoj svijesti da osjeti i raspozna položaje drugih osoba u svojoj obiteljskoj mapi, odnose s njima i razloge takvih odnosa. Svaki čovjek može to osjetiti i razaznati. Najčešće je sama mogućnost da osjetiš kako se druga osoba osjeća u tvojoj mapi odnosa dovoljan razlog da kod tebe dođe do želje o promjeni stava. Tako Osoba sama sebe liječi. Kod svih samoizlječenja te vrste vrijedi isto ~pravilo: spoznaja i doživljavanje drugoga rađa potrebu za dobrim, za izravnavanjem onoga što je krivo. Kod razrješavanja poteškoća najrazličitijih ~vrsta dolazi se u jednom trenutku do osjećaja koji su ukotvljeni u pojedinim dijelovima našeg tijela. Putem definiranja oblika, boje, starosti, metaforičke materijalnosti daje se oblik i struktura tom osjećaju, preciznim promatranjem i metaforičkim opisivanjem dolazi se do toga da se razotkriva u kojim su događajima ili okolnostima. Nastala priča može biti stvarna, a može biti posve metaforička. Bitno je da je stvarna u emocionalnoj realnosti osobe i da se u emocionalnoj realnosti osobe može promijeniti i prometnuti u nešto što je zdravo. Dolazi se do događaja koji je izazvao traumu, a tu se, ogrnut bolnim osjećajima, nalazi onaj dio nas koji je morao biti ušutkan da se traumatično iskustvo ne bi ponavljalo. Savjetnik tada daje priliku Osobi da taj mladi dio sebe proživi kao kritičnu situaciju bez bolnog iskustva i zdravo odraste do krolonoške starosti Osobe.Važna je osobitost te ~tehnike pomaganja da se negativne emocije ne odbacuju, ne kidaju se veze sa, za nas, negativnim osobama i negativnim emocijama,

jer kidanjem tih veza kidaju se i veze s važnim, potrebnim i korisnima dijelovima nas. Nadalje, ako se naša podsvijest nauči da je kidanje veza nešto normalno, njen obrazac ponašanja je kidanje veza. Spomenutim kidanjima osoba može postati usamljena (jer je prekinula komunikaciju s mnogo osoba), hladna (jer je odbacila svoje “negativne” emocije), može postati bez snage i motivacije (jer je odbacila dijelove svoje ličnosti, dijelove svoje moći).Savjetnik ne odlučuje što je dobro za ~Osobu, a što nije. On je vodi da iskusi razne mogućnosti i da tako sama odluči što joj odgovara i što želi u svojim odnosima. Sve drugo je zadiranje u prava i odgovornosti drugoga, što u konačnosti nije dobro ni zdravo, ni za Savjetnika, ni za Osobu.

Soulwork savjetovanje

Osnivač je i izvrsni praktičar Soulworka (Soulwork sustavno orijetiranog savjetovanja) Kanađanin engleskog podrijetla Martyn Carruthers. Više informacija i članaka može se pronaći na www.soulwork.net na stranim jezicima. Korisno je posjetiti www.centar-angel.hr, gdje se nalazi i dio tih članaka na hrvatskom jeziku.

U Rijeci će krajem 2009. započeti 3. ciklus edukacije iz Soulwork sustavno orijentiranog savjetovanja, a namijenjen je svima koji žele upoznati strukture i zakonitosti ljudskih odnosa te tako unaprijediti svoje mentalno i emotivno zdravlje ili naučiti pomagati drugima da to postignu.

Marinka Špodnjak, prof. savjetnica Soulworkom

(wmarinkaw@yahoo.com)

28

Borba za socijalnu pravduSocijalna platforma najveće je udruženje nevladinih organizacija koje se zajedno bore za socijalnu pravdu i participatornu demokraciju u Europi. Djeluje od 1995. godine, kako bi osigurala da politike koje se donose u Europskoj zajednici budu temeljene na partnerstvu s ljudima kojih se tiču, poštujući temeljna ljudska prava i promovirajući solidarnost i unapređenje kvalitete života. Predstavnici Hrvatske udruge socijalnih radnika, među kojima i dvije predstavnice Udruge socijalnih radnika Rijeka, sudjelovali su na studijskom putovanju u Madrid, u organizaciji Socijalne platforme.

Udruženje nevladinih organizacija „Socijalna platforma“

zemljama Europske zajednice, ali isto tako podižu svijest o europskim mrežama nevladinih organizacija. Tijekom 2009.g. studijska putovanja održavaju se u Španjolskoj i Belgiji jer su to zemlje koje će predsjedavati Europskom zajednicom tijekom 2010.g.

Na seminaru u Madridu Platforma je sazvala nevladine organizacije iz zemalja EU te pristupnih zemalja na radni sastanak s organizacijama civilnog društva iz Španjolske, kako bi podijelili svoja iskustva, učili jedni od drugih i stekli uvid o svojim pozicijama. Napose je to važno jer će u 2010.g. Europska komisija donijeti nov strateški plan, u koji Platforma svakako želi ugraditi svoje temeljne vrijednosti.

Suočavanje s krizom

Seminar je organiziran tijekom dva dana. Prvoga dana skupu su se obratili vodeći ljudi Socijalne platforme: Conny Reuter, predsjednik, Juan Lara Crevillen, predsjednik španjolske mreže nevladinih organizacija koje se bave socijalnim pitanjima, te Anne Hoel, koordinator politike Platforme. Sudionici su čuli izlaganja predstvanika iz Španjolske, Litve i Latvije te je tijekom dana raspravljano o događanjima u zemljama sudionicama, njihovim načinima suočavanja

Socijalnu platformu čine 42 paneuropske mreže nevladinih organizacija. Među njima je i mreža udruga socijalnih radnika, International Federation of Social Workers, koja je Platformi pristupila početkom 2009. g. Glavna pitanja kojima se Socijalna platforma bavila tijekom 2008. g. mogu se sažeti u četiri osnovne teme:

borba protiv diskriminacije: Platforma je 1. uspjela ishoditi da se prijedlog europskog antidiskriminacijskog zakona proširi (pitanja diskriminacije ne tiču se samo etničke pripadnosti te područja rada, već i dobi, spola, spolne orijentacije, vjere, invaliditeta);

obnovljena socijalna agenda: EU je 2. najavila svoj „socijalni paket“, širok spektar inicijativa koje pokrivaju područja kao što su nezaposlenost, obrazovanje, zdravlje, ekonomija, a Platforma zatražila da taj „paket“ bude preoblikovan u „paket društvenog napretka“, kako bi se u politike EU inkorporirala važna socijalna pitanja;

globalna ekonomska kriza: Platforma je 3. ponudila prijedloge kako bi se donosiocima odluka u EU pomoglo da ojačaju regulaciju tržišta, osiguraju poštenu distribuciju dobrobiti i pomognu one kojima je pomoć najpotrebnija;

kvalitetni socijalni i zdravstveni servisi: 4. naglašena je njihova važnost u suočavanju s globalnom krizom;

unapređenje komunikacije: značajan 5. napredak u promociji i jačanju vidljivosti Platforme te promoviranju vrijednosti koje zagovara.

Studijska putovanja, poput ovog u Madrid, Platforma organizira od 2003. g., kako bi se stvorili temelji za razvoj mreže organizacija civilnog društva. Sudionici tih seminara dijele svoja znanja, stručnost i profesionalna iskustva te iskustva iz rada na socijalnim pitanjima u

29

Socijalni fenomen beskućništva

s krizom te prijedlozima za bolje nošenje s problemima. Zanimljiva opaska predstavnika Hrvatske bila je spoznaja da je krizni rad, koji sada, u vremenima krize, kroz različite mjere pomoći nezaposlenima, koji su gorući problem, provode npr. u španjolskom Crvenom križu, zapravo uobičajeni rad hrvatskog sustava koji kao takav zapravo prilično stabilno funkcionira te su svi sudionici u tom lancu naučeni na taj način rada i za sada zapravo ne osjećaju na isti način posljedice krize kao što je to u Španjolskoj. Na kraju prvog dana rada organiziran je posjet nevladinoj udruzi Acceder, koja radi s romskom populacijom, najvećom nacionalnom manjinom u EU, prvenstveno kroz njihovo osposobljavanje i uključivanje na tržište rada. Radi se o velikoj i vrlo raširenoj organizaciji koja djeluje na području cijele Španjolske te je do sada pomogla 47.700 osoba, od kojih je 33 800 uspjelo pronaći zaposlenje.

Ljudi u središtu politike EZ

Drugi dan seminara predstavljen je Manifest tzv. „Proljetnog saveza“, pokreta koji želi osigurati da Europska zajednica stavi ljude i planet u središte svih svojih politika. Ekonomija bi trebala biti sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam. Kako će nova Europska komisija svoj rad na početku 2010.g. započeti donošenjem novog strateškog plana i budžeta, cilj je Platforme da u njih budu utkana nastojanja oko klime i izvora energije, promjena u globalnoj ekonomiji te socijalnih i demografskih promjena. Manifest su stvorile četiri vodeće organizacije civilnog društva: European Environmental Buerau, European Trade Union Confederation, Socijalna Platforma i Concord, ali ga podržavaju mreže organizacija iz svih područja civilnog društva. Nastojanje da se Manifestom ljudi i planet stave u središte zanimanja obrađeno je kroz pet glavnih poglavlja:

1) očuvanje i obnavljanje ekosustava,

2) uspostava inkluzivnih društava,

3) promocija kvalitete u zapošljavanju,

4) preuzimanje globalne odgovornosti,

5) unapređenje demokracije.

Više o Socijalnoj platformi možete saznati na http://www.socialplatform.org/.

Martina Kalčić, dipl.soc.radnik

For a European Union that puts people and the planet first.

Boemi društvene patologijeSupkulturu beskućnika, uz koje se redovito veže i alkoholizam, dominantno čine nezaposleni muškarci, obično stariji od 35 godina, bez stalnog ili adekvatnog smještaja. Oni nerijetko, pored prekomjernog konzumiranja alkohola i alkoholizma kao posljedice, pate i od drugih psihijatrijskih poremećaja, tjelesno zdravlje im je narušeno i skloniji su sitnim kaznenim djelima, zbog kojih su već u više navrata bili policijski privođeni.

Beskućnici s problemom pijenja najčešće su socijalno izolirane, usamljene osobe, tek s površnim poznanstvima, bez pravih prijateljstava. Pijenje ih je socijalno i obiteljski marginaliziralo, tako da su raskinuli veze s matičnim obiteljima iz kojih su potekli ili koje su zasnovali, a isto vrijedi i za prijatelje koje su imali dok još nisu bili beskućnici. Žive životnim standardom nedostojnim čovjeka, bolesni su, loše se hrane, spavaju gdje stignu, a nerijetko se ozljeđuju zbog padova u opitim stanjima. Često su žrtve nasilnih napada i iživljavanja drugih. Među uličnim alkoholičarima-beskućnicima svakako je manje mlađih nego starijih i bitno manje žena nego muškaraca. Postoje na društvenom rubu, praktički u socijalnom vakuumu i, kako žive nestrukturiran i dezorganiziran život, tu prazninu nerijetko puni i organizira pijenje.

Počinitelji su banalnih kaznenih djela poput prošnje, skitnje, remećenja javnog reda i mira. Osobe su zapuštene i neuredne vanjštine, nedistanciranog i nepristojnog vladanja, ali nisu opasni niti agresivni. Suprotno uvriježenom javnom mnijenju, beskućnici nisu nasilne i lijene, već nemoćne i bolesne osobe.

30

„Ruže Sv. Franje“

Prvo Prihvatilište za beskućnike u Rijeci “Ruže sv. Franje” otvoreno je 27.03.2007. Od toga je datuma kroz njega prošlo otprilike 175 korisnika. Prihvatilište može primiti trinaest osoba i gotovo je uvijek popunjeno do posljednjeg kreveta. Trenutno tamo i boravi trinaest korisnika. Najmlađi ima samo 19, najstariji 63 godine. Kada uđu, imaju mogućnost tri mjeseca koristiti usluge prihvatilišta, a onda ga u pravilu trebaju napustiti. Naravno, u stvarnosti, raznorazne okolnosti određuju trenutak odlaska, koji se gotovo uvijek produži na znatno dulje vrijeme.

Korisnike u Prihvatilište upućuju Hitna služba, psihijatrija, Centar za socijalnu skrb, policija, zatvor, a naravno, i sama scena supkultura grada Rijeke.

Profil ljudi koji se nađu u situaciji egzistencijalnog kaosa nevjerojatno je šarolik i izbjegava svaku zamislivu klasifikaciju. U samo pet mjeseci rada s njima, upoznao sam mnoge branitelje domovinskog rata, s neizbježnom dijagnozom PTSP-a i ovisnosti o psihofarmacima, nekadašnje rukovodioce renomiranih poduzeća koji su naprosto uništeni današnjim tranzicijskim kapitalizmom i recesijom, ovisnike o heroinu, maloljetnike koji su čitav život proveli po domovima pa završili u Prihvatilištu, shizofrene pojedince s deluzijama o nekim mračnim svjetovima iz kojih nastoje pobjeći, zatvorenike koji su upravo napustili kaznionicu i izgubljeni su u vremenu i prostoru...

Također, korisnici su nesrećom u Prihvatilištu, a podrijetlom, nekadašnjom adresom i tragično izgubljenim smislom, iz čitave lijepe naše: Zagreb, Dubrovnik, Virovitica, Lošinj, Osijek, a nerijetko i iz susjedne Bosne i Hercegovine, Srbije...

Resocijalizacija

Većina je štićenika Prihvatilišta bez zdravstvene zaštite, osobnih iskaznica, bez ikakvih socijalnih prava. Kada ih voditelji Prihvatilišta upute i pomognu im dobaviti navedene potrebne dokumente, resocijalizacija postaje lakša. Prema dijagnozi liječnika, Grad Rijeka im preko Županije daje osiguranje.

Prihvatilište ima za cilj, u obliku navedene resocijalizacije, pomoći korisnicima prije svega riješiti potrebnu dokumentaciju, pronaći posao i adekvatniji smještaj. Suradnja s Centrom za socijalnu skrb i Psihijatrijskom bolnicom na Rabu izuzetno je dobra, ali očituje se nedostatak bolje suradnje s Odjelom Psihijatrije riječke bolnice. Klijentima Prihvatilišta, koji se iz njega upućuju na psihijatriju, ne uzima se anamneza i ne postavljaju se pitanja o razlogu dolaska. Također, postoji potreba za dolaskom liječnika opće prakse koji bi obavljao preventivne preglede.

Prihvatilište je otvoreno svima, bez obzira na konfesiju ili dijagnozu osobe u potrebi za utočištem. To napominjem jer je osnivač Prihvatilišta franjevački svjetovni red Trsat, pa javnost često smatra da usluge Prihvatilišta ne mogu dobiti svi oni koji su u takvoj potrebi, već samo oni koji zadovoljavaju konfesionalne i moralne uvjete. To je apsolutno u suprotnosti s realnošću.

Volonterska baza

U “Ružama sv. Franje”, osim voditeljice koja je jedina osoba zaposlena na puno radno vrijeme, Prihvatilište je prepušteno volonterima, čija se uloga nikada ne svodi na samo jedan oblik dužnosti, što ponekad postaje i uzrokom nesuglasica. Vodi se i jedna terapijska zajednica, suportivnog tipa, s naglaskom na problemu ovisnosti, i djeluje psiholog koji je na raspolaganju za grupne i individualne terapije.

Trenutno se uređuje još jedna prostorija, koja bi služila kao prostor za dnevni boravak jer, nažalost, Prihvatilište zatvara svoja vrata sredinom dana, zbog nedostatka ljudstva i prikladnog dnevnog prostora. Trenutno su u funkciji samo spavaonice, kuhinja, blagovaonica te sanitarna prostorija.

Beskućništvo je tragična životna situacija, socijalni fenomen koji, bez obzira na okolnosti u kojima trenutno egzistiramo, može snaći svakoga. Ljudi zaziru od beskućnika, što se najbolje očituje kada korisnici Prihvatilišta promoviraju svoj časopis “Ulične svjetiljke”, prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Zaobilaze prodavače i časopis poput gubavca, valjda u strahu od same pomisli na tu strašnu situaciju, kao da se suočavanjem s njom i sami mogu zaraziti tim oblikom društvene patologije. Upućuje na to i osviještenost našeg modernog društva, gdje postaje lakše okrenuti glavu nego susresti se s pogledom čovjeka koji je izgubio sve, pa i ono što je u nekim dalekim, sretnijim vremenima tako olako shvaćao, ljudskost i dostojanstvo.

Aris Logar

31

Priča iz života ovisnika

U blokadiImam dovoljno godina za samostalan život, ali živim s roditeljima. Imam problem s heroinom već nekoliko godina. Oscilacije uzimanja različite su: ponekad često, ponekad rijetko, rjeđe, ponekad ništa; ali sam na zamjenskoj terapiji metadonom. Jedinac sam, tako da sam jedina okupacija svojim roditeljima, a moj problem s drogom pretvorio se i u njihov, kako to obično biva.

Moram završiti doškolovanje da bih se zaposlio i osamostalio, a do tada moram živjeti kod kuće, po pravilima srednjoškolca. Ja sam građanin drugog reda u vlastitoj kući. Čim sam se prijavio na terapiju, automatski sam priznao problem tako da se ne pravdam i ne bježim od problema. Kao i većina ovisnika u Hrvatskoj, primoran sam na život s roditeljima. Učestali su beskorisni pretresi, kopanja po stvarima, testovi na urin. Uzimanje droge prati grižnja savjesti, ali i strah što će biti kada dođem kući, gdje dobivam psihičku torturu i pritisak, povrh vlastitog grizodušja. Dokad će tako biti ne znam i ne mogu garantirati ništa, ali svaki moj trud i uspjeh, koliko god golem bio, pada u vodu mojim stražarima čim uzmem drogu, a trud se uzima zdravo za gotovo.

O samoubojstvu ne razmišljam konkretno, ali mi ponekad proleti kroz glavu, više kao neka osveta za nerazumijevanje svog problema od roditelja, nego što će se to doista dogoditi. Zbog svih tih pritisaka, od kojih su neki i normalne reakcije, jer sam radio grozne stvari ovih nekoliko godina, ili se vraćam ili stagniram u psihičkom i emotivnom razvoju. Cijele sam dane kod kuće, a ako izađem, sve se mora znati (kamo, s kim pa čak i zašto uopće izlazim) jer bi moji ukućani bili najsretniji kad bih bio vezan lancem i cijele dane u kući. Ali čovjek je društveno biće i nije

moj svaki izlazak druženje s ovisnicima niti nabava, mada roditelji smatraju suprotno. Smatram da taj problem ima većina ovisnika ma koliko stari bili. Ne znam koje su psihičke posljedice tih tortura kod samog ovisnika (o roditeljima sad ne pišem, to će netko od njih). Smatram da sam u blokadi, ne mogu nazad ni naprijed jer se nisam bez veze godinama školovao da bih sad radio nešto izvan toga, daleko od svog zanimanja.

Želim prestati, naravno, kao i svi, te svaki svoj posrtaj teško proživljavam sam, a još teže u roditeljskoj okolini. Čovjek sam i griješim, a dobivam galamu, psovke i ostale psihičke pritiske tako da svaki put moja psiha i osjećaji tonu sve dublje. Zbog svega toga depresije dolaze same po sebi, u valovima. Čovjek u dobi preko 30 godina trpi pritisak kao da je klinac od 15. Ne krivim roditelje jer ne znaju što bi i kako, ali taj način ne vodi nikamo. Ponekad bi mi mirnoća i topla riječ, a ponekad i zagrljaj, puno više pomogli od vikanja

jer su moji živci načeti od droge i općenito. U biti nemam izbor prestati s drogom, već prisilu koja dosad nije pokazala rezultate, ali nisam ni ja samostalno, tako da ne znam pravo rješenje. Skidanje s droge je ono čemu težim, uzimanje se prorijedilo, ali nikako da ga zauvijek iskorijenim.

Tražim volju, tražim način, a pomoći nema. Nitko ne zna što mi se praktički događa, a toplu riječ i pohvalu odavno nisam čuo. Ovim opisujem svoje psihičko stanje koje se po svemu navedenom pogoršava, htio ja to ili ne.

Užitak drogiranja odavno sam izgubio, a odgovor na pitanje „zašto uzimam“ je „ne znam, navika, rutina, slabost“. Čovjek sam i, kao i svi drugi, imam slabost, moja je u ovom obliku i smatram to križem koji nosim. Da toga nema, sve bi bilo savršeno, a to nikada ne može biti, brzo bi se nakupili neki drugi problemi.

Čekam nadahnuće da pobjegnem iz začaranog kruga; nazire se, nije još kristalno jasno, ali sam uvjeren da dolazi i krije se u blizini.

32

ISS

N 1

84

5-8

211

Rijeka, studeni 2009.

godina V. broj 9.bilten

za prevencijuovisnosti

i drugihporemeãaja

u ponašanjudjece

i mladih

Nastavni ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJEOdjel za prevenciju i izvanbolnièko lijeèenje ovisnosti

Pošt

arina p

laæe

na u

pošt

ansk

om

ure

du 5

1000

Rije

ka