Kondicijski trening, 8(1) 2010.12

Borut Fonda1, dr.sc. Nejc Šarabon2

1Univerza v Ljubljani, Fakulteta za šport, Ljubljana, Slovenija 2Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče,

Inštitut za kineziološke raziskave, Koper, Slovenija

Kondicijski trening, volumen 8, broj 1, stranica 12-18

prilagođavanjE DijElova BiCiKla U SvrHU UČinKoviTE i UDoBnE voŽnjE

Cyclists are often faced with a task to set proper bike geometry settings, so that their cycling will be ef-fective. During this task, they encounter many issues and problems. What is the proper seat height during rehabilitation after knee injuries, to prevent harmful ef-fects of exercise, which is the optimal posture when cycling in the wind and which when cycling uphill, does seat height affects mechanical efficiency of cycling and can we affect cycling economy with proper bike geom-etry settings. In this paper we will answer these and many other questions which are often asked by cycling

Adjusting parts of the bike with the purpose of the effective and comfortable cycling

experts, athletes, physiotherapists and other cyclists in order to achieve their goals. In the first part of the paper we talk about guidelines on how to set the seat position. In the second part we talk about the position of the body on the bike and the impact of that position on the energy consumption and mechanical efficiency. In conclusion, the paper provides a brief overview of different systems for geometric bike set up that can be found on the market. We also discuss the most common injuries and their mechanisms resulting from the incor-rect geometry settings.

Abstract

Osnove kondicijskog treninga

1. UvodSvi biciklisti, kako natjecate-

lji tako i rekreativci, pa čak i oni kojima je bicikl samo prijevozno sredstvo do radnoga mjesta, baš svi koji se sretnu s novim biciklom imaju isti zadatak: pravilno postaviti geometriju bicikla. Pod sintagmom geometrijske postavke bicikla po-drazumijevaju se sve postavke bi-cikla koje utječu na posturu osobe

koja vozi bicikl, prvenstveno visina i položaj sjedala (Ericson & Nisell, 1986.) te položaj volana. Iako se zahtjevi za te postavke razlikuju od biciklista do biciklista, istina je da oni često tom segmentu prida-ju premalo važnosti i nisu svjesni posljedica neadekvatnog prilago-đavanja bicikla. Biciklizam je jedan od najsigurnijih sportova, posebice glede opterećenja zglobova, budu-

ći da je takvo opterećenje neovisno o tjelesnoj težini. Međutim, jasno je da i takva opterećenja mogu iza-zvati kronična oštećenja zglobova, mišića i tetiva. Cilj ovog rada jest predstaviti nekoliko smjerova za pravilno geometrijsko postavljanje bicikla te ponuditi sažetak istraži-vanja iz tog područja.

Velik je broj istraživača u proš-losti proučavao različite položaje

tijela za vrijeme vožnje bicikla (Har-nish, King i Swensen, 2007.; Sheel, Lama, Potvin, Coutts i McKenzie, 1996.; Van Sickle i Hull, 2007.; Welbergen i Clijsen, 1990.), kao i različite geometrijske postavke, a u najvećoj mjeri visinu (Ercison, Nise-ll i Nemeth, 1988.; Ericson, 1986.; Ericson, Bratt, Nisell, Németh, i Ekholm, 1986.; Ericson, Ekholm, Svensson i Nisell, 1985.; Ericson i Nisell, 1986.; Ericson, Nisell, Ar-borelius i Ekholm, 1985.) i nagib sjedala (Salai, Brosh, Blankstein, Oran i Chechik, 1999.). Iz širokoga pregleda literature vidljivo je da su se znanstvenici uglavnom usmjerili na traženje optimalne visine sjeda-la, pri čemu je tražen najpovoljniji odnos između energetske potroš-nje i mehaničke učinkovitosti. Bio-mehaničke analize koje je napravio Ericsson sa suradnicima (Ercison i sur., 1988.; Ericson, 1986.; Ericson i sur., 1986.; Ericson i sur., 1985.; Ericson i Nisell, 1986.; Ericson i sur., 1985.) jasno pokazuju pro-mjene u veličini sila te u opsegu pokreta na pojedini zglob donjih ekstremiteta pri različitim visinama sjedala i položaja stopala na pedali. Rezultati mogu dobro poslužiti kao smjernice u rehabilitaciji, gdje je je-dan od ciljeva smanjenje optereće-nja zglobova i drugih segmenata tijela tijekom vježbanja. Biciklisti se često susreću s ozljedama koje su u velikoj mjeri kronične, što znači da njihov nastanak nije nužno ve-zan uz akutne nepravilnosti, već se razvija duže vrijeme. Riječ je o sindromima prenaprezanja koji su često posljedica neadekvatnih geometrijskih postavki bicikla, prili-kom kojih su dijelovi tijela, najčešće zglobovi, u nepovoljnom položaju i trebaju prenositi veće sile negoli inače. Ljudski organizam djeluje

Kondicijski trening, 8(1) 2010. 13

Borut Fonda1, dr.sc. Nejc Šarabon2

1Univerza v Ljubljani, Fakulteta za šport, Ljubljana, Slovenija 2Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče,

Inštitut za kineziološke raziskave, Koper, Slovenija

Kondicijski trening, volumen 8, broj 1, stranica 12-18

prilagođavanjE DijElova BiCiKla U SvrHU UČinKoviTE i UDoBnE voŽnjE

Osnove kondicijskog treninga

ći da je takvo opterećenje neovisno o tjelesnoj težini. Međutim, jasno je da i takva opterećenja mogu iza-zvati kronična oštećenja zglobova, mišića i tetiva. Cilj ovog rada jest predstaviti nekoliko smjerova za pravilno geometrijsko postavljanje bicikla te ponuditi sažetak istraži-vanja iz tog područja.

Velik je broj istraživača u proš-losti proučavao različite položaje

tijela za vrijeme vožnje bicikla (Har-nish, King i Swensen, 2007.; Sheel, Lama, Potvin, Coutts i McKenzie, 1996.; Van Sickle i Hull, 2007.; Welbergen i Clijsen, 1990.), kao i različite geometrijske postavke, a u najvećoj mjeri visinu (Ercison, Nise-ll i Nemeth, 1988.; Ericson, 1986.; Ericson, Bratt, Nisell, Németh, i Ekholm, 1986.; Ericson, Ekholm, Svensson i Nisell, 1985.; Ericson i Nisell, 1986.; Ericson, Nisell, Ar-borelius i Ekholm, 1985.) i nagib sjedala (Salai, Brosh, Blankstein, Oran i Chechik, 1999.). Iz širokoga pregleda literature vidljivo je da su se znanstvenici uglavnom usmjerili na traženje optimalne visine sjeda-la, pri čemu je tražen najpovoljniji odnos između energetske potroš-nje i mehaničke učinkovitosti. Bio-mehaničke analize koje je napravio Ericsson sa suradnicima (Ercison i sur., 1988.; Ericson, 1986.; Ericson i sur., 1986.; Ericson i sur., 1985.; Ericson i Nisell, 1986.; Ericson i sur., 1985.) jasno pokazuju pro-mjene u veličini sila te u opsegu pokreta na pojedini zglob donjih ekstremiteta pri različitim visinama sjedala i položaja stopala na pedali. Rezultati mogu dobro poslužiti kao smjernice u rehabilitaciji, gdje je je-dan od ciljeva smanjenje optereće-nja zglobova i drugih segmenata tijela tijekom vježbanja. Biciklisti se često susreću s ozljedama koje su u velikoj mjeri kronične, što znači da njihov nastanak nije nužno ve-zan uz akutne nepravilnosti, već se razvija duže vrijeme. Riječ je o sindromima prenaprezanja koji su često posljedica neadekvatnih geometrijskih postavki bicikla, prili-kom kojih su dijelovi tijela, najčešće zglobovi, u nepovoljnom položaju i trebaju prenositi veće sile negoli inače. Ljudski organizam djeluje

tako da u pravilnom položaju može prenositi relativno velika optereće-nja, a odstupanja od tih položaja mogu odmah značiti rizik za pojavu sindroma prenaprezanja. Primjer je u biciklizmu koljeni zglob, gdje se kompresijske sile pri niskomu polo-žaju sjedala eksponencijalno pove-ćavaju (Ericson i Nisell, 1986.).

Optimalnim položajem biciklista smatra se onaj položaj u kojemu se brojni čimbenici – poput ekono-mičnosti, mehaničke učinkovitosti, energetske učinkovitosti i udobnosti – poklapaju do te mjere da maksi-malno smanjuju upor i povećavaju brzinu vožnje bicikla, istovremeno smanjujući opasnost od nastanka sindroma prenaprezanja.

Na osnovi dosadašnjih istraži-vanja možemo razmišljati o razli-čitim smjernicama za postavljanje geometrije bicikla za pojedini tip treninga biciklista. Koliko visoko postaviti sjedalo kod rehabilitacije koljena da bi se izbjeglo loše utjec-nje vježbanja? Koje je optimalno dr-žanje tijela pri vožnji bicikla u vjetar, a koje pri vožnji uzbrdo? Utječe li visina sjedala na mehaničku učin-kovitost i možemo li geometrijskim postavkama utjecati na tu učinkovi-tost? U ovom ćemo radu odgovoriti na ova i mnoga druga pitanja koja si često postavljaju stručnjaci u bi-ciklizmu, natjecatelji, fizioterapeuti i ostali biciklisti želeći postizati svoje ciljeve. U prvom dijelu rada govorit ćemo o smjernicama u postavljanju položaja sjedala, a u drugome o položaju tijela na biciklu i utjeca-ju tog položaja na energetsku po-trošnju i mehaničku učinkovitost. U zaključku rada pružamo kratak pregled različitih sustava za geo-metrijsko postavljanje bicikla, koji se mogu naći na tržištu. Spomenut ćemo i najčešće sindrome prena-

prezanja te mehanizme njihova na-stanka, koji su posljedica pogrešnih postavki.

2. Postavljanje sjedala Kada se biciklist susretne s no-

vim biciklom, prva stvar koju treba učiniti jest dobro postaviti sjedalo. Iskusniji biciklisti točno znaju koja je njihova visina sjedala te je odmah postave, a oni s manjim iskustvom u takvoj se situaciji služe više ili manje kompliciranim metodama. Većina njih podešavanjem sjedala završava geometrijske postavke bicikla i dalje ne prilagođava po-stavke bicikla svojem tijelu. S ob-zirom na to da ljudsko tijelo ima vi-soku sposobnost adaptacije, ono se prilagodi i postavkama koje ne vode računa o njegovim individu-alnim karakteristikama te na tako postavljenu biciklu zauzima vrlo neergonomičan položaj. Kada je visina sjedala namještena, nastaje problem nagiba sjedala i postavlja-nja u smjeru naprijed-natrag. Isku-sni biciklisti to opet riješe na osnovi iskustva, postavljajući sjedalo kao i na prethodnom biciklu, dok neisku-sni postavljaju sjedalo u neutralan položaj, dakle horizontalno i u sre-dištu. U ovom su poglavlju opisa-ne neke smjernice za postavljanje sjedala na biciklu.

2.1. Visina sjedala Već su unatrag 30-ak godina

istraživači nastojali pronaći opti-malnu visinu sjedala za najbolju mehaničku učinkovitost i ekonomič-nu potrošnju energije. Uglavnom je problem promatran s fiziološ-kog stajališta, uz mjerenje potroš-nje kisika pri određenim visinama sjedala i mehaničke učinkovitosti

Kondicijski trening, 8(1) 2010.14

putem izlazne snage. Visina koja je imala najmanju potrošnju bila je definirana kao najekonomičnija, a visina pri kojoj je zabilježena naj-veća izlazna snaga kao mehanički najučinkovitija.

Definicija visine sjedala u znan-tvenoj literaturi prepoznata je kao udaljenost od gornje površine sje-dala do osovine pedale, kada je ona u najnižem položaju, tj. u donjemu mrtvom centru (DMC). No među biciklistima postoji druga definici-ja, koja to opisuje kao udaljenost između visine gornjeg dijela sjeda-la i osovine – gdje se krak pedala pričvršćuje za kostur bicikla. Autori ovog rada skloniji su prvoj definiciji jer druga ne uzima u obzir dužinu kraka pedale, koja se može razli-kovati i za više od 10 cm.

U praksi se inače upotrebljava više načina za određivanje optimal-ne visine sjedala, ali su znanstveno potvrđene samo dvije metode: (I.) Holmesova metoda (Holmes, Pru-

itt i Whalen, 1994.): kut u koljenu između 25° i 35° kada je pedala u DMC-u (Slika 1) i (II.) Hamleyjeva metoda (Hamley i Thomas, 1967.): visina određena na osnovi udalje-nosti od poda do sjedne kosti (eng. inseam, Slika 2). Kako bi se dobilo preporučenu udaljenost od sjeda-la do osovine pedale kada je ona u najnižem položaju, ovu je uda-ljenost potrebno pomnožiti s 1,09. Među ostalim metodama, najčešće se upotrebljavaju (I.) LeMondova metoda koja visinu sjedala, defini-ranu kao udaljenost između gor-njeg djela sjedala i osovine kraka pedale, određuje preko umnoška dužina noge (udaljenost od poda do sjedne kosti) i broja 0,883 i (II.) jednostavna metoda s petom gdje je optimalna visina ona pri kojoj bi-ciklist postavi petu na pedalu i u najnižem položaju pedale postiže

Slika 1. Holmesova metoda za određivanje optimalne visine sjedala. Ugao u koljenu mora biti između 25° i 35° kada je pedala u DMC-u.

Slika 2. h1 = udaljenost od poda do velikog trohantera, h2 = udaljenost od poda do sjedne kosti i h3 = udaljenost od poda do simfize.

Slika 3. Metoda s petom. Jednostavna metoda za postavljanje visine sjedala. Tako pos-tavljenim stopalom noga mora biti u nepot-punoj ekstenziji kada se pedala nalazi u DMC-u.

nepotpunu ekstenziju koljena (Slika 3). Peveler je sa suradnicima (Pe-veler, Bishop, Smith, Richardson i Whitehorn, 2005.) provjerio ove dvi-je metode, u odnosu na Hamleyje-vu, s ciljem utvđivanja dosljedno-sti rezultata. Ustanovljeno je da između Hamleyjeve i LeMondove metode nema statistički značajnih razlika, dok se znatno manje vrijed-nosti postižu primjenom metode s petom. Kada su kod svih triju me-toda mjerili kut u koljenom zglobu dok je pedala u najnižem položa-ju, ustanovili su da u nešto više od polovice ispitanika sve tri metode daju brojku koja je preporučena Holmesovom metodom (Holmes i sur., 1994.), tj. od 25° do 35°.

Kao što smo već naveli, u proš-losti je ekonomičnost vožnje bicikla provjeravana potrošnjom kisika u odnosu na visinu sjedala. Rezulta-ti različitih istraživanja (Nordeen-Snyder, 1977.; Shennum i deVries, 1976.) slični su onima koje je dobio

Hamley i kao najekonomičnija se preporučuje visina od sjedne ko-sti do osovine pedale kad je ona u DMC-u. Iste je rezultate mogu-će dobiti mjerenjem udaljenosti od poda i velikog trohantera (Nordeen-Snyder, 1977.) ili određivanjem 103% od udaljenosti od poda i sim-fize (Sanderson i Amoroso, 2009.). Sanderson je u svojem istraživanju provjerio mijenjanje aktivacije m. soleus i m. gastocnemius pri više-mu i nižem položaju sjedala. Usta-novio je da su oba plantarna flek-sora pri nižemu položaju sjedala statistički znatno manje aktivna, u odnosu na situaciju kada je sjedalo u višem položaju.

Gomez je sa suradnicima (2008.) u svojem istraživanju želio ustanoviti optimalnu visinu sjedala koja bi osigurala najvišu udobnost u biciklista koji voze bicikl s vreme-na na vrijeme, za koje je udobnost sjedala vrlo bitna. Autori predlažu malo nižu visinu sjedala u odno-su na prije spomenutu metodu za maksimalnu ekonomičnost izved-be.

2.2. Postavljanje sjedala naprijed-natrag

Autorima ovog rada nije po-znato niti jedno istraživanje koje bi znantveno utvrđivalo optimalan položaj sjedala u smjeru naprijed-natrag. Najčešće upotrebljavana metoda za određivanje tog polo-žaja jest metoda s viskom. Biciklist koji se namjesti na bicikl mora ne-koliko puta zavrtjeti pedale ne bi li se dobro namjestio u položaj. Nakon toga pedalu treba postaviti u prednji položaj od 90° s obzirom na tlo i ustanoviti položaj sjedala pri kojemu linija viska s prednje stra-ne patele prolazi ravno kroz centar

Kondicijski trening, 8(1) 2010. 15

Slika 3. Metoda s petom. Jednostavna metoda za postavljanje visine sjedala. Tako pos-tavljenim stopalom noga mora biti u nepot-punoj ekstenziji kada se pedala nalazi u DMC-u.

nepotpunu ekstenziju koljena (Slika 3). Peveler je sa suradnicima (Pe-veler, Bishop, Smith, Richardson i Whitehorn, 2005.) provjerio ove dvi-je metode, u odnosu na Hamleyje-vu, s ciljem utvđivanja dosljedno-sti rezultata. Ustanovljeno je da između Hamleyjeve i LeMondove metode nema statistički značajnih razlika, dok se znatno manje vrijed-nosti postižu primjenom metode s petom. Kada su kod svih triju me-toda mjerili kut u koljenom zglobu dok je pedala u najnižem položa-ju, ustanovili su da u nešto više od polovice ispitanika sve tri metode daju brojku koja je preporučena Holmesovom metodom (Holmes i sur., 1994.), tj. od 25° do 35°.

Kao što smo već naveli, u proš-losti je ekonomičnost vožnje bicikla provjeravana potrošnjom kisika u odnosu na visinu sjedala. Rezulta-ti različitih istraživanja (Nordeen-Snyder, 1977.; Shennum i deVries, 1976.) slični su onima koje je dobio

pedale (Slika 4). Ta se metoda na-ziva metodom s viskom; visak se najčešće upotrebljava radi njegove dostupnosti.

Iako stručnjaci nemaju jedna-ko mišljenje glede postavljanja sje-dala naprijed-natrag, slažu se da gore navedena metoda postavlja sjedalo u neutralan položaj te da nakon toga natjecatelji često prila-gođavaju taj položaj individualnim potrebama.

2.3. Nagib sjedalaKao i pri postavljanju sjedala

naprijed-natrag, najčešće se upo-trebljava polazni neutralni položaj – kada je sjedalo u horizontali s po-dom. Iako u literaturi (Burke, 1994.) možemo naći podatke koji prepo-ručuju da se prednji dio sjedala lagano podigne, autori ovog rada skolniji su suprotnom postavljanju. Razmišljamo li praktično, opazit ćemo da se puno utrka odlučuje tijekom vožnje uzbrdo, gdje se bi-ciklisti često susreću s problemom klizanja po sjedalu prema natrag. Ta je problematika još izraženija kod brdskog biciklizma na strmim, tehnički zahtjevnim uzbrdicama, kada je centar težišta tijela potreb-no prenijeti prema naprijed kako bi se zadržala vodljivost prednjega kotača, a istovremeno treba pa-ziti da stražnji kotač ima dovoljan zahvat. Kada bi u ovakvim uvjeti-ma biciklist imao sjedalo koje se s prednjim dijelom naginje prema dolje, imao bi manje problema sa stabilizacijom (ne bi klizio po sje-dalu natrag), rasteretio bi lumbalni dio kralježnice i zadržao dovoljno zahvata na stražnjem kotaču. Svje-sni smo toga da bi vožnja bicikla na ravnom terenu s takvim nagibom sjedala bila neugodna i zahtjevna,

Slika 4. Određivanje optimalnog položaja sjedala u smjeru naprijed-natrag. Optimalnim položajem sjedala u smjeru naprijed-natrag smatra se položaj prilikom kojeg crta, koja je pod pravim kutom s podlogom, prolazi kroz iver i sredinu pedale postavljene u horizontalnomu prednjem položaju (položaj 90°).

Hamley i kao najekonomičnija se preporučuje visina od sjedne ko-sti do osovine pedale kad je ona u DMC-u. Iste je rezultate mogu-će dobiti mjerenjem udaljenosti od poda i velikog trohantera (Nordeen-Snyder, 1977.) ili određivanjem 103% od udaljenosti od poda i sim-fize (Sanderson i Amoroso, 2009.). Sanderson je u svojem istraživanju provjerio mijenjanje aktivacije m. soleus i m. gastocnemius pri više-mu i nižem položaju sjedala. Usta-novio je da su oba plantarna flek-sora pri nižemu položaju sjedala statistički znatno manje aktivna, u odnosu na situaciju kada je sjedalo u višem položaju.

Gomez je sa suradnicima (2008.) u svojem istraživanju želio ustanoviti optimalnu visinu sjedala koja bi osigurala najvišu udobnost u biciklista koji voze bicikl s vreme-na na vrijeme, za koje je udobnost sjedala vrlo bitna. Autori predlažu malo nižu visinu sjedala u odno-su na prije spomenutu metodu za maksimalnu ekonomičnost izved-be.

2.2. Postavljanje sjedala naprijed-natrag

Autorima ovog rada nije po-znato niti jedno istraživanje koje bi znantveno utvrđivalo optimalan položaj sjedala u smjeru naprijed-natrag. Najčešće upotrebljavana metoda za određivanje tog polo-žaja jest metoda s viskom. Biciklist koji se namjesti na bicikl mora ne-koliko puta zavrtjeti pedale ne bi li se dobro namjestio u položaj. Nakon toga pedalu treba postaviti u prednji položaj od 90° s obzirom na tlo i ustanoviti položaj sjedala pri kojemu linija viska s prednje stra-ne patele prolazi ravno kroz centar

ali bi u određenim segmentima utr-ke definitivno imala prednost.

Slično su razmišljali Salai i su-radnici (1999.) koji su napravili bi-omehaničko istraživanje sila u do-njemu dijelu kralježnice. Ustanovili su da se sile mogu smanjiti ako je povećan nagib sjedala prema na-prijed. U te je svrhe 80 biciklista koji su trpjeli bolove u lumbalnom djelu kralježnice postavilo sjedalo na 10° – 15° prema naprijed. Nakon šest mjeseci biciklisti su pozvani natrag i upitani glede boli u leđima. U 72% njih bol više nije bila prisut-na, u 26% ih je zabilježeno izuzetno smanjenje boli, dok samo 7% nije primijetilo nikakvu promjenu.

S obzirom na to da je učestalost boli u lumbalnom djelu kralježnice među biciklistima visoka (30% – 70%), bilo bi dobro kada bi stručnja-

Kondicijski trening, 8(1) 2010.16

ci razmišljali o spuštanju prednjeg dijela sjedala. Salai preporučuje da najveći nagib bude 150 prema naprijed jer bi veći nagib doveo do nepovoljnoga klizanja po sjedalu prema naprijed za vrijeme vožnje po ravnom terenu te posljedičnu neudobnost.

3. Položaj tijelaDržanje tijela prilikom vožnje bi-

cikla, s obzirom na potrebe vođene vanjskim čimbenicima (npr. vjetar, uzbrdica, nizbrdica...), možemo do određene mjere mijenjati postav-ljanjem ruku na volan na različite načine. Stručnjaci su se više puta pitali kakav utjecaj ima prilagodba držanja tijela na mehaničku učinko-vitost i ekonomičnost. Najčešći je predmet rasprave upravo držanje tijela u pretklonu, tj. u aerodinamič-nom položaju, što se najčešće upo-trebljava kada je otpor zraka izrazi-to velik. Bicikli koji se upotrebljavaju u utrkama na vrijeme i u triatlonu imaju posebne nastavke na volanu koji omogućuju ugodnu i aerodina-mičnu vožnju. Velik je broj znan-stvenika istražio utjecaj aerodina-mičkog držanja tijela na upotrebu energije i mehaničku učinkovitost (Chapman i sur., 2008.; Harnish i sur., 2007.; Sheel i sur., 1996.; Wel-bergen i Clijsen, 1990.).

Biciklisti koji voze na cestama često se pitaju kako držati volan, a da budu najbrži u vožnji. Dosadaš-nja su laboratorijska istraživanja pokazala da je mehanička učin-kovitost znatno manja, a potrošnja kisika znatno veća pri položaju s pretklonom tijela (Welbergen i Clij-sen, 1990.), ali potrebno je voditi računa o značajnom otporu koji predstavljaju okolni čimbenici u stvarnim uvjetima vožnje (npr. vje-

tar). Sheel i sur. (1996.) napravili su istraživanje u kontroliranim, ali realnim uvjetima vožnje bicikla pri dvama različitim načinima držanja tijela – u pretklonu i standardnom (uspravnom). Došli su do zaključka kako je prilikom vožnje bicikla na ravnoj cesti, pri brzini od 30 km/h s tijelom u pretklonu učinkovitost bolja, a potrošnja energije manja. Budući da je u laboratoriju vožnja bicikla znatno učinkovitija s usprav-nim (standardnim) držanjem tijela, a u stvarnim uvjetima s tijelom u pretklonu, postavlja se pitanje gdje je granica koja dopušta uspravno držanje biciklista u realnim uvjeti-ma. Dobar odgovor na to pruža di Pramperova jednadžba (di Pram-pero, Cortili, Mognoni i Saibene, 1979.):

snaga = k1 · v + ks (v | ∆v)2 · v + m · g · sinα · v

U toj jednadžbi V predstavlja brzinu, ∆v brzinu vjetra, k1 koefici-jent trenja podloge, ks, koeficijent otpora zraka, m težinu biciklista s biciklom i opremom, g gravitacijsku akceleraciju, a α nagib. Iz te su jed-nadžbe Welbergen i Clijsen (1990.) izračunali da u uvjetima bez vjetra nagib brda od 7,5% predstavlja gra-nicu kada je za biciklista učinkoviti-je podići se u uspravni položaj.

U brdskoj se vožnji susrećemo s različitim problemima gdje otpor zraka nema presudnu ulogu, nego se držanje tijela prilagođava s ob-zirom na zahtjeve terena. Prilikom strmih i tehnički zahtjevnih vožnji, biciklisti prilagođavaju držanje ti-jela na način da zadrže dovoljno težine na stražnjem kotaču i osigu-raju dobar zahvat, uz istovremeno sprečavanje podizanja prednjega kotača pretklonom tijela. Razlika između cestovnih i brdskih bicikala

u mogućnostima mijenjanja drža-nja tijela jest i u tome što volan na brdskome biciklu dopušta postav-ljanje ruku na samo jedan način, najviše dva ako bicikl ima dodatni nastavak, dok volan cestovnog bi-cikla omogućuje zauzimanje triju različitih položaja ruku.

Prilikom postavljanja visine i udaljenosti volana prvo se treba-mo voditi subjektivnim osjećajem osobe koja će voziti bicikl. Neki biciklisti preferiraju više udaljen i niže postavljen volan, drugi pak po-stavljaju volan više i bliže sebi pa imaju pogrbljeno držanje. Biciklisti bez iskustva dvoje glede početne pozicije volana. Silberman i surad-nici (2005.) preporučuju da biciklisti najviše vremena provedu u položa-ju kada je kut između trupa i linije koja je pod pravim kutom s tlom oko 45°. Za cestovne bicikliste prepo-ručljivo je da, kada drže volan u do-njem dijelu, taj kut bude oko 60°. Te brojke nisu normativne vrijednosti, ali su dobro ishodište za bicikliste bez iskustva. Preporučljivo je da biciklisti koji imaju poteškoće s lum-balnim dijelom kralježnice volan postavljaju bliže i više, smanjujući tako kut između trupa i linije koja je pod pravim kutom s tlom.

4. Zaključak Biciklisti i biciklistički stručnja-

ci moraju znati da je ljudsko tijelo prilagodljivo, ali i da bicikl ima mo-gućnost mijenjanja geometrijskih karakteristika. Na natjecateljsku i rekreativnu uspješnost moguće je najviše utjecati onda kada se tijelo mora minimalno prilagođavati, što naglašava važnost pravilnoga geo-metrijskog postavljanja bicikla. Prvi korak jest kupnja bicikla odgovara-juće veličine.

Štete koje se javljaju zbog ne-pravilnih geometrijskih postavki su višestruke i dugotrajne te zahti-jevaju veliku žrtvu koja u krajnjoj fazi može dovesti čak do preranog prekidanja karijere u vrhunskih bi-ciklista. Bol u koljenu jedna je od najčešćih poteškoća s kojim se biciklisti susreću. Bol na prednjoj strani koljenoga zgloba najvjero-jatnije je posljedica prenisko po-stavljenog sjedala ili pak sjedala postavljenoga previše prema na-prijed. Bol na stražnjoj pak strani koljenoga zgloba nastaje zbog po-stavljanja sjedala previsoko ili pre-više natrag. Pogrešno postavljene kopče na cipelama, pri čemu su pete usmjerene prema unutra (prsti usmjereni prema van), mogu dove-sti do bolova na medijalnoj strani zgloba koljena. Bol s lateralne stra-ne koljena i na iliotibijalnom traktu može nastati zbog peta usmjerenih prema van (prsti usmjereni prema unutra) ili zbog prevelikog opsega pokreta u pedalama (Silberman i sur., 2005.).

Na tržištu poznajemo nekoliko sustava za postavljanje pravilne geometrije bicikala. Neki upotre-bljavaju statičku metodu koja je ori-jentirana na antropometrijske mjere biciklista, drugi se koriste dinamič-kom metodom sa senzorima koji se postavljaju na pojedine dijelove tijela te preko računala pohranjuju kutove i opsege pokreta tijekom vožnje. Kinematička se analiza u prošlosti pokazala vrlo korisnom u postavljanju geometrije bicikla, iako ona ne uzima u obzir subjek-tivne osjećaje pojedinca, posebi-ce ne njegovu udobnost. Stoga je prilikom geometrijskog postavlja-nja bicikla potrebno uzeti u obzir sve antropometrijske karakteristike pojedinca, kao i njegov subjektivni

Kondicijski trening, 8(1) 2010. 17

u mogućnostima mijenjanja drža-nja tijela jest i u tome što volan na brdskome biciklu dopušta postav-ljanje ruku na samo jedan način, najviše dva ako bicikl ima dodatni nastavak, dok volan cestovnog bi-cikla omogućuje zauzimanje triju različitih položaja ruku.

Prilikom postavljanja visine i udaljenosti volana prvo se treba-mo voditi subjektivnim osjećajem osobe koja će voziti bicikl. Neki biciklisti preferiraju više udaljen i niže postavljen volan, drugi pak po-stavljaju volan više i bliže sebi pa imaju pogrbljeno držanje. Biciklisti bez iskustva dvoje glede početne pozicije volana. Silberman i surad-nici (2005.) preporučuju da biciklisti najviše vremena provedu u položa-ju kada je kut između trupa i linije koja je pod pravim kutom s tlom oko 45°. Za cestovne bicikliste prepo-ručljivo je da, kada drže volan u do-njem dijelu, taj kut bude oko 60°. Te brojke nisu normativne vrijednosti, ali su dobro ishodište za bicikliste bez iskustva. Preporučljivo je da biciklisti koji imaju poteškoće s lum-balnim dijelom kralježnice volan postavljaju bliže i više, smanjujući tako kut između trupa i linije koja je pod pravim kutom s tlom.

4. Zaključak Biciklisti i biciklistički stručnja-

ci moraju znati da je ljudsko tijelo prilagodljivo, ali i da bicikl ima mo-gućnost mijenjanja geometrijskih karakteristika. Na natjecateljsku i rekreativnu uspješnost moguće je najviše utjecati onda kada se tijelo mora minimalno prilagođavati, što naglašava važnost pravilnoga geo-metrijskog postavljanja bicikla. Prvi korak jest kupnja bicikla odgovara-juće veličine.

Štete koje se javljaju zbog ne-pravilnih geometrijskih postavki su višestruke i dugotrajne te zahti-jevaju veliku žrtvu koja u krajnjoj fazi može dovesti čak do preranog prekidanja karijere u vrhunskih bi-ciklista. Bol u koljenu jedna je od najčešćih poteškoća s kojim se biciklisti susreću. Bol na prednjoj strani koljenoga zgloba najvjero-jatnije je posljedica prenisko po-stavljenog sjedala ili pak sjedala postavljenoga previše prema na-prijed. Bol na stražnjoj pak strani koljenoga zgloba nastaje zbog po-stavljanja sjedala previsoko ili pre-više natrag. Pogrešno postavljene kopče na cipelama, pri čemu su pete usmjerene prema unutra (prsti usmjereni prema van), mogu dove-sti do bolova na medijalnoj strani zgloba koljena. Bol s lateralne stra-ne koljena i na iliotibijalnom traktu može nastati zbog peta usmjerenih prema van (prsti usmjereni prema unutra) ili zbog prevelikog opsega pokreta u pedalama (Silberman i sur., 2005.).

Na tržištu poznajemo nekoliko sustava za postavljanje pravilne geometrije bicikala. Neki upotre-bljavaju statičku metodu koja je ori-jentirana na antropometrijske mjere biciklista, drugi se koriste dinamič-kom metodom sa senzorima koji se postavljaju na pojedine dijelove tijela te preko računala pohranjuju kutove i opsege pokreta tijekom vožnje. Kinematička se analiza u prošlosti pokazala vrlo korisnom u postavljanju geometrije bicikla, iako ona ne uzima u obzir subjek-tivne osjećaje pojedinca, posebi-ce ne njegovu udobnost. Stoga je prilikom geometrijskog postavlja-nja bicikla potrebno uzeti u obzir sve antropometrijske karakteristike pojedinca, kao i njegov subjektivni

osjećaj. Iako je većina takvih susta-va dobra, često dolazi do pogreške u mjerenju ili interpretaciji dobivenih podataka tijekom geometrijskoga postavljanja bicikla. Kako smo spo-minjali u cijelom tekstu, svaki po-jedinac ima svoje zahtjeve vezane uz geometrijske postavke bicikla. Neki imaju bolove u koljenu, drugi osjećaju nelagodu u kralježnici, a trećima je jednostavno neudobno. Zato je potrebno puno vremena da se nekom postave sve komponen-te i dosegne optimalan položaj koji će osigurati sigurnu i učinkovitu vožnju.

Vrhunski biciklisti postavkama pridaju puno vremena i pozornosti držeći se spoznaja koje definiraju pravilno postavljanje geometrije bicikla. Specijalisti za utrke na vri-jeme u najvećoj mjeri traže najbolji odnos između aerodinamičnosti i potrošnje energije te stoga najviše vremena borave u aerodinamičnim tunelima. Kako smo spomenuli u poglavlju o držanju tijela, aero-dinamika je jedan od čimbenika koji znatno djeluje na uspješnost biciklista. Međutim, bez obzira na veliku važnost aerodinamičnosti, potrebno je obratiti pažnju na pra-vilan položaj sjedala o kojem ovise učinkovito pedaliranje i smanjenje broja ozljeda.

U tekstu je najveći naglasak stavljen na pravilno postavljanje sjedala. Rezultati znanstvenih istraživanja objašnjeni su na način da članak bude razumljiv svakom biciklistu koji ima poteškoće s ge-ometrijskim postavkama bicikla. Iako neki od čimbenika postavki još nisu dobro istraženi, moguće je tvrditi da se s pravilnim postav-kama objašnjenim u ovom radu mogu postići bolji rezultati i veća sigurnost biciklista.

LiteraturaBurke, E. R. (1994). Proper fit of the 1. bicycle. Clinics in Sports Medicine, 13 (1), str. 1 – 14.Chapman, A. R., Vicenzino, B., 2. Blanch, P., Knox, J. J., Dowlan, S. i Hodges, P. W. (2008). The influ-ence of body position on leg kin-ematics and muscle recruitment during cycling. Journal of Science and Medicine in Sport / Sports Medicine Australia, 11 (6), str. 519 – 526. Ercison, M. O., Nisell, R. i Nemeth, 3. G. (1988). Joint Motions of the Low-er Limb during Ergometer Cycling. The Journal of Orthopaedic and Sports Physical Therapy, 9 (8), str. 273 – 278.Ericson, M. (1986). On the biome-4. chanics of cycling. A study of joint and muscle load during exercise on the bicycle ergometer. Scandina-vian Journal of Rehabilitation Medi-cine. Supplement, 16, str. 1 – 43.Ericson, M. O., Bratt, A., Nisell, R., 5. Németh, G. i Ekholm, J. (1986). Load moments about the hip and knee joints during ergometer cy-cling. Scandinavian Journal of Re-habilitation Medicine, 18 (4), str. 165 – 172.Ericson, M. O., Ekholm, J., Sven-6. sson, O. i Nisell, R. (1985). The forces of ankle joint structures during ergometer cycling. Foot & Ankle, 6 (3), str. 135 – 142.Ericson, M. O. i Nisell, R. (1986). 7. Tibiofemoral joint forces during ergometer cycling. The American Journal of Sports Medicine, 14 (4), str. 285 – 290.Ericson, M. O., Nisell, R., Arbore-8. lius, U. P. i Ekholm, J. (1985). Muscular activity during ergom-eter cycling. Scandinavian Journal of Rehabilitation Medicine, 17 (2), str. 53 – 61.Gámez, J., Zarzoso, M., Raventós, 9. A., Valero, M., Alcántara, E., López, A., Prat, J., et al. (2008). Determi-nation of the Optimal Saddle Height for Leisure Cycling (P188). In The Engineering of Sport, 7, str. 255 – 260. Hamley, E. J. i Thomas, V. (1967). 10. Physiological and postural factors

Kondicijski trening, 8(1) 2010.18

in the calibration of the bicycle er-gometer. The Journal of Physiol-ogy, 191 (2), str. 55 – 56.Harnish, C., King, D. i Swensen, T. 11. (2007). Effect of cycling position on oxygen uptake and preferred ca-dence in trained cyclists during hill climbing at various power outputs. European Journal of Applied Physi-ology, 99 (4), str. 387 – 391. Holmes, J. C., Pruitt, A. L., & Wha-12. len, N. J. (1994). Lower extrem-ity overuse in bicycling. Clinics in Sports Medicine, 13 (1), str. 187 – 205.Nordeen-Snyder, K. S. (1977). The 13. effect of bicycle seat height varia-tion upon oxygen consumption and lower limb kinematics. Medicine and Science in Sports, 9 (2), str. 113 – 117.Peveler, W., Bishop, P., Smith, J., 14. Richardson, M. i Whitehorn, E. (2005). COMPARING METHODS FOR SETTING SADDLE HEIGHT IN TRAINED CYCLISTS. Journal of Exercise Physiology Online, 8 (1), str. 51.

di Prampero, P. E., Cortili, G., Mog-15. noni, P. i Saibene, F. (1979). Equa-tion of motion of a cyclist. Journal of Applied Physiology: Respiratory, Environmental and Exercise Physi-ology, 47 (1), str. 201 – 206.Salai, M., Brosh, T., Blankstein, A., 16. Oran, A. i Chechik, A. (1999). Ef-fect of changing the saddle angle on the incidence of low back pain in recreational bicyclists. British Jour-nal of Sports Medicine, 33 (6), str. 398 – 400.Sanderson, D. J. i Amoroso, A. 17. T. (2009). The influence of seat height on the mechanical function of the triceps surae muscles dur-ing steady-rate cycling. Journal of Electromyography and Kinesiology: Official Journal of the International Society of Electrophysiological Ki-nesiology, 19 (6), str. 465 – 471. Sheel, A. W., Lama, I., Potvin, P., 18. Coutts, K. D. i McKenzie, D. C. (1996). Comparison of aero-bars versus traditional cycling postures on physiological parameters dur-ing submaximal cycling. Canadian

Journal of Applied Physiology = Revue Canadienne De Physiologie Appliquée, 21 (1), str. 16 – 22.Shennum, P. L. i deVries, H. A. 19. (1976). The effect of saddle height on oxygen consumption during bi-cycle ergometer work. Medicine and Science in Sports, 8 (2), str. 119 – 121.Silberman, M. R., Webner, D., 20. Collina, S. i Shiple, B. J. (2005). Road bicycle fit. Clinical Journal of Sport Medicine: Official Journal of the Canadian Academy of Sport Medicine, 15 (4), str. 271 – 276.Van Sickle, J. R. i Hull, M. L. (2007). 21. Is economy of competitive cyclists affected by the anterior-posterior foot position on the pedal? Journal of Biomechanics, 40 (6), str. 1262 – 1267. Welbergen, E. i Clijsen, L. P. (1990). 22. The influence of body position on maximal performance in cycling. European Journal of Applied Physi-ology and Occupational Physiol-ogy, 61 (1-2), str. 138 – 142.

KONDICIJSKI TRENING

Stručni časopis za teoriju imetodiku kondicijske pripreme

Cijena jednog broja časopisa: 50 kn

Cijena u pretplati za dva broja godišnje: 90 kn

Uplatu izvršiti na žiro račun broj:2484008-1101490221

Udruga kondicijskih trenera HrvatskeHorvaćanski zavoj 15, HR - 10000 Zagreb

s naznakom za stručni časopis

Kopiju uplatnice i osobne podatke (adresa,telefon) poslati na adresu UKTH.

Za članove UKTH časopis je besplatan.(detaljne informacije na www.ukth.hr)