[1]

BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE

BROJ I 2008.

ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE

Northeast Bosnia's Heritage

Number I 2008. Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage

Glavni i odgovorni urednik

doc. dr. Edin Mutapčić

Urednik u redakciji mr. sc. Rusmir Djedović

Članovi redakcije: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda; doc. dr. Amira Turbić-Hadžagić;

dr. sc. Viktor Baričak; Senaid Mujkić, dipl. pravnik; Dražen Kosec, dipl. ing.arh.;

Munisa Kovačević, prof. (sekretar) Izdavač: JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa Tuzlanskog kantona

Za izdavača: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda

Grafička obrada naslovne strane: Dražen Kosec, dipl. ing.arh. Naslovna strana: Detalj stećka sa nekropole Stuparski krš, Stupari

Štampa: OFF-SET, Tuzla

Tiraž: 500

TUZLA, 2010.

[2]

[3]

S A D R Ž A J Riječ urednika, Dr. sc. Edin Mutapĉić, docent …………………………………. Ĉlanci: Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, „O Zavodu“................................ Dr. sc. Edin Mutapčić, docent , „Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku“........ Zlatko Dukić, književnik, „Ispis našeg trajanja“............................................. Doc.dr. Bego Omerčević, Edin Šaković, prof., „Arheološka istraživanja na prostor Tuzlanskog kantona, stanje, mogućnosti i perspektive“ ...................................... Dr. Thomas J. Butler, „The Bosnian “Krstjane”“ ................................................ Dr.sc. Amira Turbić-Hadžagić, “Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine“ ............................................................................... Mina Kujović, arhiv.savj. „Parobrodom Vag Duna od Rače do Zvornika – Probna plovidba Drinom 1886. godine“ .................................................................... Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof., „Prilog bibliografiji kulturno-historijskog naslijeđa TK od 1995. godine“......................................................... Doc.dr. Adib Đozić, „Đozići iz Srebrenice“.................................................. Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. orjentalistike, „Gdje se nalazilo naselje Kičma u nahiji Drametin – prema orjentalnim i kartografskim izvorima“ .............................................................................................................. Dr. sc. Adnan Tufekčić, „Etnopedagoške odrednice očuvanja dječijeg zdravlja u tradicionalnoj kulturi“ ...................................................................................... Dr. sc. Izet Šabotić, „Zaštita kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona – stanje i perspektive“................................................................................................. Senad Begović, prof. „Kapitel“ ili „Stara Tuzla“ na Slanoj banji.................... Mr. sc. Damir Džafić, „Tradicionalna arhitektura na području sela Džakula“ .............................................................................................................

[4]

Dr. sc. Omer Hamzić, „Kako očuvati industrijsko naslijeđe – jedan pogled na gračaničku željeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja“ .............................. Mr. sc. Nikola Čiča, „Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podružnica Tuzla od osnutka do ukinuća“.......................................................................................... Mr. sc. Fatmir Alispahić, “Crtice iz kulturne prošlosti Tuzle“ ......................... Mr. sc. Rusmir Djedović, „Ostaci srednjovijekovne zgrade u Rožnju“........... Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., „Zaštita utvrde Soko“ ............................................... Munisa Kovačević, prof., „Ćiro kao industrijsko naslijeđe Banovića“ ........... Samir Halilović, prof., „Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije” ................................................................................................... Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof. „Novootkrivena nekropola stećaka u okolini Tuzle“ ................................................................... ............... Seudin Muratović, prof., „Kratke historijsko-geografsko-etnografske crtice o naselju Bašigovci“……………………………………………………………….. Senad Begović, prof., „Zemljišne knjige kao historijski izvori na području općine Tuzla“ ................................................................................................................... Mirsad Omerčić, prof., „Prirodno naslijeđe planine Konjuh na području općine Kladanj“ ............................................................................................................. Prikazi: Dr. Thomas J. Butler, „Naučna Konferencija o katarima u Francuskoj“ ............................................................................................................ Damir Hatunić, prof., „Srebrenik – historijsko-etnografske skice”………

[5]

Content Editorial: Dr. Sc, Edin Mutapčić, docent .......................................................... Articles: Director of the Institute, Benjamin Bajraktarević: „About the institute“ … Dr. sc. Edin Mutapčić, docent , „The region – The land „Soli“ in the middle ages“ …………………………………………………………………. Zlatko Dukić, writer, „The print of our continuance“........................................... Doc.dr. Bego Omerčević, Edin Šaković, prof.,“Archaeological research in the area of Tuzla Canton, the condition, the possibilities and the perspectives“............ Dr. Thomas J. Butler, „The Bosnian “Krstjane”………………………… Dr.sc. Amira Turbić-Hadžagić, „Ban Stefan and the city of Dubrovnik charter from the 15 February 1333“ …………………………………………………… Mina Kujović, „Vag Duna steamer from Raĉa to Zvornik – The maiden voyage down the river Drina in 1886.“……………………………………………… Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, prof, „Inclosure to the culture-historic bibliography of Tuzla Canton from 1995.“............................................. Doc.dr. Adib Đozić, „Đozićs from Srebrenica“................................................ Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. Oriental studies, „Where was the village Kiĉma in the district of Drametin located – according to the oriental cartographic sources“ .......................................................................................... Dr. sc. Adnan Tufekčić, „Ethno-pedagogic guidelines of child health preservation in traditional culture“ ........................................................................................ Dr. sc. Izet Šabotić, „Tuzla Canton Cultural Heritage preservation- the condition and perspectives“ ................................................................................................ Senad Begović, prof. „Kapitel“ or „Stara Tuzla“ at Slana banja“..................... Mr. sc. Damir Džafić, „Traditional architecture in the village of Džakule“.....

[6]

Dr. sc. Omer Hamzić, „How to preserve the industrial heritage – Insight to Graĉanica railways, 40 years after its closure“ ...................................................... Mr. sc. Nikola Čiča, „Short history of the CCS Napredak Tuzla from the establishment to its closure“ ............................................................................... Mr. sc. Fatmir Alispahić, „The sketches of cultural history of Tuzla“ …… Mr. sc. Rusmir Djedović, „Medieval building remains in Rožanj“................... Ifeta Jahić, dipl. ing. Arch. „The Soko Fort preservation“ ................................. Munisa Kovačević, prof. „ 'Ćiro' the industrial heritage of Banovići“ ............. Samir Halilović, prof., „Kalesija tombstone necropolis arrangement” ........... Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof. „Revealing unknown tombstone necropolis near Tuzla“....................................................................................... Seudin Muratović, prof., „Short geographic-historic- ethnographical sketches about the Bašigovci village“ ....................................................................................... Senad Begović, prof., "Land Registry as a historical resource in the region of Tuzla" .......................................................................................................................... Mirsad Omerčić, prof., „Natural heritage of the mountain Konjuh in the Kladanj region“ ......................................................................................................................... Reviews Dr. Thomas J. Butler, „Scientific Conference about Cathars in France“ .................................................................................................................. Damir Hatunić, prof., „Srebrenik-historic-ethnographical sketches“.................

[7]

Suradnici broja 1. časopisa Baština sjeveroistočne Bosne

1. Benjamin Bajrektarević, prof. orjentalistike, direktor Zavoda, Tuzla. 2. Dr. sc. Edin Mutapčić, doc., prodekan Pravnog fakulteta, Tuzla. 3. Zlatko Dukić, književnik, pom. ministra za kulturu TK. 4. Dražen Kosec, dipl. ing. arh., Zavod, Tuzla. 5. Dr. sc. Bego Omerčević, doc., Dekan Filozofskog fakulteta, Tuzla. 6. Edin Šaković, prof., magistrant na Odsjeku za historiju, Filozofski fakultet,

Sarajevo. 7. Dr. Thomas J. Butler, umirovljeni prof. Harvard University,

Massachusetts, USA. 8. Dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić, doc., Filozofski fakultet, Tuzla. 9. Mina Kujović, savjetnik arhivista, Arhiv BiH, Sarajevo. 10. Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, Tuzla. 11. Munisa Kovačević, prof., Zavod, Tuzla. 12. Dr. sc. Adib Đozić, doc., prodekan Filozofskog fakulteta, Tuzli. 13. Dr. sc. Adnan Tufekčić, doc., Filozofski fakultet, Tuzla. 14. Dr. sc. Izet Šabotić, doc., direktor Arhiva TK, Tuzla. 15. Mr. sc. Damir Džafić, direktor OŠ Sjenjak, Tuzla 16. Dr. sc. Omer Hamzić, glavni i odgovorni urednik Gračaničkog Glasnika,

Gračanica. 17. Mr. sc. Nikola Čiča, Katolički Školski Centar, Tuzla. 18. Mr. sc. Fatmir Alispahić, književnik, Općina Tuzla, Tuzla. 19. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., Kompanija Širbegović, Gračanica. 20. Samir Halilović, prof., direktor OŠ Memići, Kalesija. 21. Saudin Muratović, prof., Mješovita srednja škola Živinice, Živinice. 22. Senad Begović, prof., Zavod, Tuzla. 23. Mirsad Omerčić, prof., kustos, Gračanica. 24. Damir Hatunić, prof., OŠ Srebrenik, Srebrenik. 25. Almira Bećirović, prof., magistran odsjeka na geografiji PMF,Tuzla

[8]

[9]

Riječ urednika Problematika kulturne historije i zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, Tuzle, Tuzlanskog Kantona i sjeveroistočne Bosne je vrlo slabo istražena i prezentovana kulturnoj i široj javnosti. Stoga je potrebno stalno institucionalno ulagati napore kako bi se prevazišao taj problem. Nedovoljno su istraženi svi aspekti više milenijske kulture života i baštine Tuzlanskog kantona i sjeveroistočne Bosne. Zahvaljujući povoljnim prirodnim uvjetima i bogatstvima (naročito soli), još od neolita na području sjeveroistočne Bosne se razvijaju naselja sa značajnim ekonomskim, kulturnim i urbanim uticajem na cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, jedna je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti zajednice. O tome govore i zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Još važeći zakon iz ove oblasti iz 1985. godine kaže da: «Zaštita i korištenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa». Zakon o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o javnom interesu u oblasti kulture, navodi i slijedeće oblasti: «Očuvanje kulturnog naslijeđa i prirodnog naslijeđa», i «Kulturološka istraživanja». Nacrt zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji Bosne i Hercegovine kaže: «Očuvanje, zaštita i obnova baštine je djelatnost od značaja za (ostvarivanje prava i) očuvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine«.

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona je Javna ustanova koja se institucionalno i na osnovu zakonskih ovlašćenja bavi problematikom istraživanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na području Tuzlanskog kantona.

S obzirom na navedeni širi društveni značaj i zakonsku djelatnost Zavoda, iz oblasti zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine, neophodno je bilo da Zavod pokrene stručno-naučni časopis iz navedene problematike.

Ovaj časopis ima slijedeće zadatke: - prezentovanje javnosti rada i redovnih aktivnosti Zavoda - istraživanje i otkrivanje potencijalnih dobara kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa tj. baštine

[10]

- objavljivanje elaborata najznačajnijih dobara kulturno-historijskog naslijeđa koji su stavljeni pod zaštitu

- objavljivanje radova i projekata iz oblasti korištenja i obnove dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine

- objavljivanje značajnijih dijelova studija i drugih istraživanja koji imaju veze sa zaštitom i korištenjem: lokaliteta, područja, nepokretnih, pokretnih, nematerijalnih i drugih dobara kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, odnosno baštine

- ostala istraživanja i prilozi o kulturi Tuzle, Tuzlanskog kantona i sjeveroistočne Bosne.

- Historijska i historiografska prezentacija Tuzlanskog kantona i sjeveroistočne Bosne.

Pred Vama se nalazi prvi broj časopisa «Baština - sjeveroistočne Bosne», časopisa za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe. Časopis će izlaziti jednom godišnje. Pored tekstova donosit će razne priloge: fotografije (crno-bijele), planove i karte, faksimile dokumenata, itd. Prilozi u časopisu će biti stručni i naučni. Naučni prilozi trebaju imati naučnu metodologiju i aparaturu a bit će i recenzirani. Pošto je problematika rada Zavoda i zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa odnosno baštine, Tuzle, Tuzlanskog Kantona i sjeveroistočne Bosne, do sada bila nedovoljno prisutna u stručnoj i naučnoj literaturi, oko Zavoda i časopisa je okupljen veći broj suradnika istraživača iz navedene oblasti. Smatramo da istinske vrijednosti kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa najbolje mogu prepoznati oni istraživači koji se bave konkretnim istraživanjima dobara naslijeđa ili pojedinih aspekata baštine a pogotovu ako još potiču, žive i rade u sredini koju istražuju. Nadamo se da ćemo ovim a i narednim brojem časopisa ispuniti značajan dio Vaših očekivanja i dati doprinos boljem poznavanju i valorizaciji kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa sjeveroistočne Bosne. Glavni i odgovorni urednik

Direktor Zavoda, Benjamin Bajrektarević, prof.

[11]

O Zavodu

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa Tuzlanskog kantona je ustanova koja je formirana odlukom Skupštine opštine Tuzla od 31. 03. 1983. godine. Potvrđena je rješenjem Republičkim komitetom za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine od 12.09.1984 godine pod nazivom Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla sa sjedištem u Tuzli u ulici 2. krajiškoj br.7. Zavod je započeo rad kao općinski, a kada je nizom ugovora sa općinama sjeveroistočne Bosne preuzeo ingerencije zaštite i korištenja naslijeđa na tim područjima, postaje regionalni Zavod, za područje cijele sjeveroistočne Bosne. Brojao je šest uposlenih visokostručnih kadrova sa dobro opremljenim prostorom. Pred zadnji rat je bio značajna stručna i naučna ustanova iz oblasti zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa. Tokom rata je kadrovski i institucionalno izgubio na značaju i dugo godina ostvarivao svoju funkciju u minimalnom kapacitetu.

Zakonom «o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla», od strane Skupštine Tuzlanskog kantona, 21. juna 2000. godine, proglašen je ustanovom od Kantonalnog značaja. Upisana je u Registar poslovnih subjekata Kantonalnog suda u Tuzli rješenjem broj U/I-922/02 od 23. 08. 2002. godine.

Istim zakonom je rečeno: «Zavod je javna ustanova koja obavlja djelatnost od posebnog interesa za Kanton». Među djelatnostima Zavoda su navedeni i : »Zaštita kulturne baštine» i «Izdavačka djelatnost».

Zavod kao Javna ustanova se institucionalno i na osnovu zakonskih ovlašćenja bavi problematikom istraživanja, evidentiranja, zaštite, korištenja i obnove svih vrsta kulturno-historijskih i prirodnih dobara na području Tuzlanskog kantona.

O tome govore i zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona. Još važeći zakon iz ove oblasti iz 1985. godine kaže da: «Zaštita i korištenje dobara kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa su djelatnosti od posebnog društvenog interesa». Zakon o kulturi Tuzlanskog Kantona kada govori o javnom interesu u oblasti kulture, navodi i slijedeće oblasti: «Očuvanje kulturnog naslijeđa i prirodnog naslijeđa», i «Kulturološka istraživanja». Nacrt zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji Bosne i Hercegovine kaže: «Očuvanje, zaštita i obnova baštine je djelatnost od značaja za (ostvarivanje prava i) očuvanje kulturnog identiteta naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine«. Također, «Kulturno nasljeđe i prirodno nasljeđe» (Zakon o kulturi TPK, od 7. 9. 1998. godine), «Kulturna i prirodna dobra» (Zakon o muzejskoj djelatnosti TK, ..), «Kulturna baština» (Zakon o zaštiti kulturne baštine Kantona Sarajevo, Službene novine KS, 25. 2. 2000. godine), «Kulturno naslijeđe» (Nacrt Zakona o kulturnom

[12]

naslijeđu Bosne i Hercegovine, 2004. godine) i «Baština» (Nacrt Zakona o jedinstvenim osnovama zaštite baštine u Federaciji BiH).

Pored osnovnog zakona iz ove oblasti (Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Službeni list SR BiH, 20/1985), rad Zavoda se oslanja i na niz drugih zakona na Tuzlanskom kantonu (o kulturi, arhivskoj i muzejskoj djelatnosti, o prostornom uređenju i građenju...), Federaciji, Bosni i Hercegovini, kao i nizu međunarodnih konvencija iz ove oblasti.

Djelatnost zaštite, korištenja, obnove i istraživanja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, jedna je od osnovnih kulturnih i društvenih aktivnosti zajednice.

Primarna registrirana djelatnost Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa su svi administrativni, tehnički, medijski, propagandni, projektni i istraživački podslovi kao i sve druge radnje i aktivnosti koje se odnose na bilo koju vrstu tretmana kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa i njihovih lokaliteta.

Osnovni cilj očuvanja naslijeđa Tuzlanskog kantona, Zavod ostvaruje kroz slijedeće aktivnosti:

1. zaštita i očuvanje spomenika, 2. evidentiranje pokretnog i nepokretnog naslijeđa, 3. prikupljanje dokumentacije o spomenicima, 4. valorizacija dobara naslijeđa, 5. izrada separata zaštite naslijeđa u oblasti prostornog i

urbanističkog planiranja, 6. izrada projekata, elaborata i studija, 7. radovi na spomenicima, 8. popularizacija kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa.

Nedovršenost pravnog sistema naročito iz područja zaštite naslijeđa, (kao

što je poznato ne postoji zakon o zaštiti naslijeđa na nivou Kantona i Federacije Bosne i Hercegovine) dovodi ovaj Zavod u vrlo tešku situaciju u smislu zakonskog djelovanja.

Finansiranja rada Zavoda je iz budžetskih sredstava Tuzlanskog kantona i iz drugih izvora odredenih zakonom o finansiranju Javnih ustanova na nivou Kantona. S obzirom da u oblasti finansiranja rada Zavoda nisu napravljena zakonska rješenja iz domena vlastitih prihoda, Zavodu ostaje malo ili nikako prostora za razvijanje ka krovnoj instituciji kulture na području našeg kantona koja joj po primarnoj djelatnost pripada zajedno sa ostalim institucijama kulture na našem kantonu (Arhiv, Muzeji).

Koristeći veoma teško stanje uopće u organizaciji i djelovanju službi zaštite (Zavoda) u Federaciji BiH, a posebno zakonsku neusklađenost djelovanja, neke stručne poslove rade i druge institucije ali su one potpuno nesustavne i nekoordinirane sa metodologijom zaštite i međunarodnim zakonodavstvom i konvencijama o zaštiti naslijeđa.

[13]

Nedostatak stručnih kadrova se itekako osjeti u radu Zavoda. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji na koji je svoju saglasnost dala vlada Tuzlanskog kantona ostaje i dalje popunjen samo sa trideset posto predviđenog i potrebnog stručnog kadra.

Djelatnost Zavoda u 2008. godini karakterisala je promjena menadžmenta, tj. Upravnog odbora i direktora Zavoda a početkom 2009. godine je u Zavod primljen i jedan magistar, iskusni istraživač naslijeđa na području kantona.

Uprkos brojnim poteškoćama koje prate rad ove ustanove, ona je u 2008. godini realizovala brojne aktivnosti, te ostvarila odličnu saradnju sa drugim institucijama.

[14]

[15]

Dr.sc. Edin Mutapčić, docent

Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku

Abstrakt: Rad pokušava dati odgovor o ubikaciji Porfirogenitovog Ad Salinesa, te

dati odgovor na pitanje administrativnog ustrojstva područja današnje Tuzle u srednjem vijeku. Kao rezultat istraživačkog napora dolazi se do zaključka da je u tradicionalnoj historiografiji došlo do pogrešnog postavljanja organizacionog ustrojstva ovog područja prvenstveno usljed pogrešnog prihvaćanja činjenice da je Porfirogenitov Ad Salines, ustvari, Tuzla. Upravo pod uticajem takvog mišljenja došlo je do pogrešnih postavki uopće o feudalnoj decentralizaciji ovog područja.

Ključne riječi: Ad Salines, so, Tuzla, Bosna, Usora, Soli, zemlja, oblast,

župa ...

UBIKACIJA AD SALINESA

U dosadašnjoj historiografiji dominantno je mišljenje da prvi spomen Tuzle treba tražiti u djelu bizantijskog cara i historičara Konstantina Porfirogenita, iz sredine X stoljeća (umro 959). Porfirogenit u svom poznatom geografsko-historijskom djelu spominje u grčkoj transkripciji Castron to Salenes među teritorijama koje su držali Srbi.1 Upravo je dosadašnja hipoteza o Salinesu, koji Porfirogenit navodi među (Destinik, Černavusk, Međurečje, Dresneik, Lesnik i Salines) ustvari osnov za tvrdnju da je navedeno područje bilo potpalo pod vlast Časlava, u vrijeme Porfirogenita.2 Upravo u prethodnom vremenu „tradicionalna historiografija“ je tražila svako objašnjenje da se Salenes smjesti upravo u današnju Tuzlu. Da bi navedena konstatacija dobila svoje što uvjerljivije obrazloženje ona je višestruko istraživana, tako da prema Tomašekovom etimološkom obrazloženju Salenes (u grčkom) znači što i Salines (Ad Salinas) na latinskom, što bi ustvari na našem jeziku značilo grad solana (slanica)3. Najstarije i dosta iscrpno tumačenje za obrazloženje dao je Konstantin Jireček, koji je sa sigurnošću tvrdio da se Salenes sigurno odnosi na današnju Tuzlu zbog toga što „na čitavom području od Adrije do Crnog mora“ nema sonog izvora, odnosno izvora kamene soli.4

1 B. Ferjančić, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, knjiga II, Beograd 1959., str. 58. 2 Handžić Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,Svjetlost, Sarajevo, 1975. (dalje: A. Handžić),

Tuzla, str. 16-17. 3 A. Handžić, Tuzla, str. 16-17. 4 K. Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1951.,

(prevod Đ. Pejanović), str. 51.

[16]

Međutim, Jireček nije mogao da donese nikakve druge dokaze. Donedavno, ovakvo stanovište, da Salenes odgovara današnjoj Tuzli,

općenito je u nauci prihvaćeno, premda ne postoji u izvorima izričita potvrda gdje se taj grad nalazio. 5

Međutim, ukoliko prihvatimo ovakvu tvrdnju postavlja se nekoliko pitanja: - Zašto prije i poslije Porfirogenita nema više spomena Ad Salinesa, niti naselja čiji naziv bi nastao transformacijom te riječi?

- Ukoliko prihvatimo konstataciju da na području današnje Tuzle jeste Porfirogenitov Ad Salines, nameće se pitanje gdje se nalazio ovaj značajan urbani centar koji bi u sebi trebao da povezuje, u najmanju ruku, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne tragove života?

Prvi u nauci koji se ozbiljnije pozabavio navedenom problematikom jeste jedan od najboljih poznavalaca balkanskog ranog srednjovjekovlja, srpski historičar Relja Novaković.

Tražeći odgovor na navedeni problem, Novaković konstatuje: „Mada Salines od svih spomenutih gradova najsigurnije upućuje samo na jedno mesto – na položaj današnje Tuzle, možda ne bi trebalo odbaciti pomisao da je taj naziv mogao biti vezan u svoje vreme i za neko drugo mesto, za neko mesto koje se danas zove Slatina koje, po Vuku, obično dobija naziv po tome što tu izvire ili pišti voda slana ili nakisela. Takvih Slatina ima više i na području koje je ulazilo u sastav Srbije IX i X veka“. 6 Uostalom o brojnim mjestima koja bi prema korijenu riječi ili svojim izvorima bili potencijalni Ad Salines pisao je Đ. Basler – za područje BiH i Milica Baum, za šire tuzlansko područje. 7

Novaković vrlo racionalno vrši analizu teritorija koje su naseljavali Srbi u X stoljeću te smatra da područje Srbije u Porfirogenitovo doba treba tražiti na liniji koja se „približno pružala istočno i zapadno od gornje Drine i izvornog dela reke Bosne“.8 Sve govori da bismo te gradove morali prije svega tražiti u župama

5 A. Handžić, Tuzla, str. 16-17. 6 Relja Novaković, Gde se nalazila Srbija od VII do XII veka, Istorijsko-geografsko razmatranje,

problemi i znanja, Istorijski institut u Beogradu, Beograd, 1981., (nadalje: R. Novaković, n. dj.), n. dj., str. 66–67.

7 Đuro Basler, Najstariji podaci o slanim izvorima u Bosni i Hercegovini, Naš krš, bilten speleološkog društva »Bosanskohercegovački krš«, broj 10-11. Sarajevo 1981. godina, str. 206-208.; Milica Baum, Župa Soli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, broj I, Tuzla, 1957. (dalje: M. Baum, Župa Soli), str. 15-16.

8 Kao prvi u nizu postavljenih problemskih zadataka jeste činjenica da se Tuzla (potencijalna Salines) nalazi u dolini rijeke Spreče. Samim time Srbija u navedenom obimu morala bi „zahvatati slivove i Drine i Bosne“, odnosno barem njenih desnih pritoka. Ukoliko je navedena činjenica tačna, onda se nameće logičan zaključak zašto Porfirogenit govoreći o granicama Srbije sa Hrvatskom, spominje samo Cetinu i Livno, a da se „u odnosu na primorske oblasti nalazi samo prema planinskim stranama“, „kad od tih planinskih strana do Save ima u vazdušnoj liniji preko 200 kilometara, dok je stvarno udaljenje mnogo veće“. „Ako bi neko pomislio da je Porfirogenit, spomenuvši planinske strane, dao samo opšti smjer, ne pomišljajući na neko posebno razgraničenje, pa bi se taj smer odnosio na celo područje sve do Save, to bi još više zakomplikovalo već ionako složeno pitanje georgafskog položaja Srbije njegova vremena, jer u tom slučaju bismo idući i od Duklje preko

[17]

Dukljaninovog Podgorja, uključujući tu i Metohiju. Što se tiče materijalnih tragova koji ukazuju na postojanje gradova i utvrđenja na tom prvobitno srpsko/raškom području, ima ih nekoliko desetina i možda bismo pažljivim istraživanjem, uz podrobno proučavanje toponima, hidronima i oronima, mogli utvrditi geografske položaje makar nekih od imenovanih gradova.

Dalje, Novaković odbacujući Tuzlu kao moguće mjesto iz Porfirogenitovog spomena on kao potencijalna mjesta nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i sl. koji se nalaze u području koje je nešto bliže prvotnoj Srbiji u IX i X stoljeću.

„Ako bismo u istom Dukljaninovom Podgorju, u kojem smo tražili i druge Porfirogenitove gradove, potražili lokalitet sa imenom Slatina u želji da utvrdimo da li u njihovoj blizini ima i nekih gradova ili starih naselja, onda bismo se najpre zadržali u Dukljaninovoj župi Onogošte. Nedaleko od Danilovgrada, s leve strane Zete, nalazi se mesto Slatina i Slatinski potok. Na karti se nešto jugozapadnije od Slatine nalazi jedan Gradac, a nešto još južnije jedan topografski znak za ruševinu. U nekadašnjoj župi Onogošte ima još Gradina i Zagrađa, ali su dalje od Slatine i Slatinskog potoka. Jednu Slatinu nalazimo na već spomenutom terenu pored Drine, između Ustiprače i Goražda. Uz samu Slatinu nalazimo na karti lokalitet Zidine, a oko 2 km severoistočnije lokalitet Grad, dok se 4 km niz Drinu nalazi lokalitet Kale. I severoistočno od Foče postoji jedna Slatina, u blizini Slatinskog potoka, koji se uleva u Ćehotinu kao njena desna pritoka, ali na karti ne nalazimo nikakve druge zanimljive tragove. Slično je i sa Slanim mjestom južno od Čajniča, kao i sa Slatinom severno od Čajniča, s tom razlikom što na 3 do 5 km zapadno od nje nailazimo na jednu Gradinu, nedaleko od Janjinog potoka. Jedna Slatina postoji i pored Kalunske reke (Tuhovo), ali na karti u njenoj blizini ne nalazimo nikakvih drugih tragova starina. Da spomenemo još i Slatinu ispod Ograđenice, s desne strane donje Tare, od koje se severozapadno, na udaljenju od oko 8 km nalazi Gradski dol. Još jednom, ako iz već spomenutih razloga Salines ne vredi tražiti na položaju današnje Tuzle, možda bismo mogli pokušati sa nekim od spomenutih Slatina ili potražit još neki lokalitet istog ili sličnog imena“, konstatuje Novaković. 9 Dakle, kritičkom analizom Porfirogenita, odnosno analizom velike udaljenosti (95–110 km zračne linije) između prvobitne Srbije i Tuzle zaključujemo da spomenutih šest „nastanjenih gradova“ „u pokrštenoj Srbiji“, od cara Porfirogenita, treba tražiti „istočno od Pive, Tare, Čeotine, Lima i Gornje Drine“, dakle tamo gdje su, ustvari, tragovi tadašnje srpske državno-političke organizacije.10

Pored ovih doista uvjerljivih Novakovićevih istraživanja, kao ključan argument možemo uzeti da na širem današnjem tuzlanskom području nema ostataka antičke, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne arhiktekture. Napomenimo činjenicu da najznačajniji otkriveni lokaliteti sa znakovima antičke kulture su: Gradina u Đurđeviku (Živinice); Gradina u Gornjim Petrovicima (Kalesija) i

planinskih strana imali pravo da dođemo do Save čak između Drine i Beograda. Ali na tako nešto ne bismo smeli ni pomisliti.“( R. Novaković, n. dj., str. 66–67).

9 R. Novaković, n. dj., str. 60–70. 10 R. Novaković, n. dj., str. 60–70, 257, 298, 318.

[18]

Gradina Kosovača – Kusonje (Kalesija). Napomenimo da spomenute gradine sa kalesijskog područja kriju kontinuitet života iz prethistorije do antike, dok za Gradinu u Đurđeviku možemo konstatovati da ima kontinuitet staništa od antike ka srednjem vijeku.11 Dakle, taj podatak kod Porfirogenita jedini je argument o ranosrednjovjekovnom spomenu ovog grada, za kritičkog historičara doista više nego skromno.

Dosadašnje stanovište nauke da su Bosna, kao i Soli, u X stoljeću predstavljale sastavne dijelove Srbije, nastalo uglavnom na osnovu „Jirečekove interpretacije Porfirogenita“, prilično je uzdrmano novijim kritičkim razmatranjima tog istog izvora. Danas se misli da je horion Bosone12 i u to vrijeme „postojala kao posebni teritorij i da takav spomen kod Porfirogenita ostavlja pitanje veličine bosanskog teritorija toga vremena sasvim otvorenim“. S duge strane, njegovo spominjanje dva grada, Katere i Desnika, u vezi sa Bosnom M. Hadžijahić svojom novom kritičkom analizom Porfirogenitovih riječi „™„j tÕ xwr…on bÒswna“ zaključuje da se radi o akuzativnom obliku te da je u navedenom slučaju u pitanju smjer, tako da, ustvari, za navedene gradove Porfirogenit kaže da se oni nalaze prema Bosni, tj. u „pokrštenoj“ Srbiji.13

Upravo iz navedenog razloga mišljenje o Tuzli kao Salinesu moramo u potpunosti odbaciti.14

Ovakva stajališta potvrđuju izvori koji pokazuju stabilnost granice Bosne na rijeci Drini. Prije svih, poslužit ćemo se informacijama koje nam daje pop Dukljanin u svom Ljetopisu. Naime, Dukljanin u svom Ljetopisu govori o granicima Bosne „od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Pina“ (Borove planine), dok se u hrvatskoj verziji spomenutog ljetopisa kaže: „počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave“.15

Dakle, prema Dukljaninu, Drina predstavlja vrlo jasnu granicu, kao što je, uostalom, bila i stotinama godine prije i poslije toga.

Međutim, pored navedene potvrde, Dukljanin nam u još jednom svom opisu nudi odgovor na navedeno pitanje, da Porfirogenitov Salines nije identičan sa današnjom Tuzlom. Naime, u svom opisu kada govori o ratu ugarskog velikaša Kiša sa Časlavom: „Kao što znamo, pre nego što je došao do Drinske županije, gde

11 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988., tom, 2, str. 104-107. 12 Porfirogenit teritorij Bosne označava riječju horion, tj. demunitivnim oblikom riječi hora – omeđen

prostor (Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004.; dalje: M. Hadžijahić, n. dj., str. 85-86). 13 M. Hadžijahić, n. dj., str. 85-86. Naime da je Porfirogenit želio da kaže da su navedeni gradovi u Bosni on bi se koristio lokativom (en, a ne akuzativnim oblikom e„j) tako da bi navedena informacija glasila „™n tÕ xwr…on bÒswna “ (i u zemlji/ci/ Bosni).

14 R. Novaković, n. dj. str. 60–70; A. Handžić, Tuzla, str. 18. 15 „...a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam

vocavit...“ Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928. (dalje: F. Šišić, Letopis popa Dukljanina), gl. IX (latinska redakcija), str. 307; hrvatska redakcija (gl. IX,

str. 399).

[19]

ga je čekao srpski vladar Časlav, Kiš je“, kaže Dukljanin, „sa vojskom došao u Bosnu i opustošio i opljačkao istu provinciju.“16

Pošto se u historiografiji ovaj događaj smatra istinitim, pretpostavljamo da bi Kiš, idući na jug, sigurno svratio da zauzme i opljačka i Salines, ali ako je Salines bio naseljen grad u „pokrštenoj Srbiji“ zašto Dukljanin nije rekao da je Kiš opustošio i opljačkao taj dio Srbije? Možda će neko reći da Dukljanin i Bosnu i Rašku naziva Surbijom (Srbijom), pri čemu Bosnu stavlja između Drine i Borove planine, pa da je spomenom Bosne mislio, ustvari, na dio Surbije.17

Takvo objašnjenje ne bi rješavalo pitanje položaja i pripadnosti Salinesa, jer nam Porfirogenit prikazuje Bosnu mnogo manjeg obima, „mada se nama čini da bi položaj današnje Tuzle više odgovarao i takvoj Bosni nego nekoj tadašnjoj Srbiji, pa zvala se ona Surbija ili nekako drugačije“. 18

Nastavak potvrda o Drini kao granici između Bosne i Srbije jeste i bizantijski hroničar Ivan Kinam. On nam daje jasne podatke o Drini kao granici i samostalnom političkom organizovanju na području Borićeve Bosne.19

Dakle, oblast Soli je još od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana Borića, tj. od 1154. godine, bila u sastavu Bosanske banovine, pa će, i pored svih peripetija, ostati kao trajan posjed bosanske države.20

OBLAST - ZEMLJA SOLI Na južnom dijelu nekadašnje rimske provincije Panonije, a koji pripada

današnjoj Bosni i Hercegovini, već u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja Usora. Ona je od samog nastanka bila sastavni dio bosanske srednjovjekovne države, te je konstantno, kroz srednji vijek, najčešće bila u toj zajednici.

Upravo se na prostoru Usore od druge decenije XII stoljeća događa izražena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu) Usore. U osnovi, ta podjela je u dužem vremenskom periodu za posljedicu imala prerastanje manjih organizacionih jedinica u veće. Tako su ranosrednjovjekovne župe prerasle u oblasti, a kasnije i u zemlje.

Posljedica toga je da je njen teritorij u već spomenutoj drugoj deceniji XII stoljeća podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja treće zemlje, Podrinja, trajao je još nešto više od jednog stoljeća, tako da u šestoj deceniji XIV stoljeća imamo i nastanak ove zemlje, koja je proizašla kao posljedica

16 F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, 316-317; R. Novaković, n. dj., str. 66–67. 17 R. Novaković, n. dj., str. 66–67. 18 R. Novaković, n. dj., str. 66 – 67. 19 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, str. 27-28. 20 Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, 100 godina Fabrike soli Tuzla, Muzej istočne Bosne

– Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1985. (dalje: Đ. Basler, Župa i grad Soli), str. 17-20.

[20]

ojačane uloge vlastele iz oblasti Trebotića. Vjerovatno je to učinjeno nauštrb zemlje Soli.21

Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225. godine, u pismima pape Honorija III kaločkom nadbiskupu Ugrinu. U prvom pismu je papa zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj riješenosti da uništi heretike „de Bosna, Soy, et Wossora“ dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije II da kaločkom nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et Wossora“, da bi ih očistio od heretika.22

Porijeklo naziva zemlje, župe i grada Soli u etimološkom smislu je jednostavno objasniti, jer taj naziv potiče od glavnog mineralnog bogatstva na ovom području, tj. od soli. Ponovimo činjenicu da prvi pomen Soli (Soy) datira iz 1225. g. (pisma pape Honorija III).23

U pisanim dokumentima sam naziv Soli je zapisan na više načina u histrijskim izvorima: Soy (1225), Sou (1244)24, So (1272)25, Soli – Zoli (1322)26.

Međutim, neosporno je postojanje Soli kao administrativne jedinice u srednjovjekovnoj Bosni koja se u poveljama bosanskih vladara najčešće spominje uz Usoru kojoj je, ustvari, i pripadala, odnosno bila jedna od tri oblasti ove bosanke zemlje.

U historiografiji je veoma razvijeno mišljenje gdje se nalazio središnji grad oblasti Soli u srednjem vijeku. Na nekadašnje utvrđenje danas podsjećaju dva lokaliteta u području slanih izvora koja se nazivaju grad. U današnjoj Gornjoj Tuzli, brdo Grad se diže iznad samog mjesta, na kojem nisu utvrđeni nikakvi antikni ostaci. U bližoj okolini Donje Tuzle, 3 km sjeveroistočno, iznad lijeve obale potoka Soline, a na području istoimenog sela, uzdiže se takozvani Gradovrh. Tu su, međutim, utvrđeni ostaci neke utvrde. V. Ćurčić je 1908. godine konstatovao ostatke zidova koji su zatvarali prostor u promjeru od oko 50 metara. V. Ćurčić ih ne naziva Gradovrh, nego Gradina od Solina. On, međutim, ne kaže da je to rimska građevina, nego pretpostavlja da je prije prahistorijska utvrda na kojoj su se kasnije, na temelju nađenih fragmenata rimske opeke, mogli naseliti Rimljani. Dakle, konkretnu lokaciju srednjovjekovnog grada u nauci je sasvim utemljeno dokazao

21 Edin Mutapčić, Mjesto i uloga zemlje Usore u državno-pravnoj tradiciji srednjovjekovne Bosne,

Pregled, Časopis za društvena pitanja, broj 2., godina 2009., Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2009., str. 136-144. (dalje: E. Mutapčić, Mjesto i uloga zemlje Usore).

22 Tade Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smičiklas, CD), III, str. 242-244; Jelena Mrgić, Župe i naselja „zemlje“ Usore, JIČ, br. 1-2., Beograd, 2000. (dalje: Jelena Mrgić, Usora), str. 29.

23 T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244; Jelena Mrgić, Usora, str. 29. 24 T. Smičiklas, CD, IV, 236-240. 25 Eusebio Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum

regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892. (dalje: Fermendžin, Acta Bosnae, str. 15. 26 T h a l l ó c z y , Ludwig Von, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München

und Leipzig 1914. dalje; Thalloczy, Studien), 7-10.

[21]

Adem Handžić koji srednjovjekovni (Drveni Grad - Aģaç hisar) smješta u neposredan gradski centar (Stara i Atik Mahala). 27

Što se tiče pisanih tragova o naseljima u okviru župa Donje i Gornje Soli, ona su ostala sasvim nepoznata sve do dolaska osmanske vlasti. Jedini konkretan podatak o jednom naselju u tom području jeste spomen mjesta Sol u Dubrovačkom arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varošicu Donje Soli koju su Osmanlije zatekli kao najznačajnije naselje na području spomenutih dviju župa. Naime, u dubrovačkim knjigama evidentirana je žalba Dubrovčanina Bogoslava Boljojevića, od 6. februara 1412., kojem je u mjesecu novembru (1411) u Usori, u mjestu Sol, bila oteta roba u vrijednosti od 16 perpera.28

FEUDALIZACIJA USORE I SOLI Upravo historiografija, opterećena navedenim mišljenjem o ranijem

nastanku zemlje Soli, nije bila u stanju da sagleda razvoj unutrašnjo-političkog organiziranja navedenog prostora. Prihvativši navedeno mišljenje, nauka je razvila teoriju o ranoj političko-geografskoj cjelini zemlje Soli, koja je pod nerazriješenim okolnostima progutana od Usore. Dakle, tim je nauka u nemogućnosti da primijeti da je spomenuta oblast nastala prvenstveno kao rezultat unutrašnje organizacije jedne prirodno-geografske cjeline, koja se u kasnoantičkom periodu nazivala Panonijom, obuhvatajući njen južni dio do rijeke Save, razvijajući se u posebnu teritorijalno-političku organizaciju pod nazivom Usora.29

Historiografija je u dosadašnjem periodu nastanak određenih bosanskih zemalja posmatrala isključivo kao određene integracione faktore. Međutim, ona je izbjegla da se osloni na najkonkretniji izvor – za rani srednji vijek kada je u pitanju navedena činjenica, a to je „Ljetopis popa Dukljanina“, odnosno u njemu prikazana podjela Zahumlja.30

Navedena činjenica nas neupitno upućuje na zaključak da u periodu nastajanja prvih država na južnoslavenskim područjima imamo obrnute, odnosno dezintegracione faktore, odnosno činjenice da se usljed podjele nasljedstva i sl. određena teritorija dijeli. Mišljenja sam da se upravo jedan takav proces odigrao i u prvoj polovini XIII stoljeća, odnosno da se s vremenom od matice Bosne otcijepila Usora sa Soli kao jedinstven prostor. Pri tome je novonastala zemlja „Soli“ dobila izraženiji stepen individualiteta, omogućivši plemstvu iz navedenih krajeva da u potpunosti učestvuju na najvišoj razini u političkom životu srednjovjekovne Bosne.

27 A. Handžić, Tuzla, str. 19.; 167-168.

28 A. Handžić, Tuzla, str. 24-26; Jelena Mrgić, Usora, str. 28; Bogoslavus Bogloyevich se žalio protiv „Ogream Glubnich dicens quod dictus Ogrea koji mu je u mjesecu novembru per um accepit sibi in mercanciis ad valorem perperi sedecim in Usora ad locum Sal“ (= Salis). 29 E. Mutapčić, Mjesto i uloga zemlje Usore, 133-147. 30 F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, str. 394-395; 399.

[22]

Međutim, „zemlja“ Soli je u kasnijem vremenu ostala, kao i zemlja Trebotić (Podrinje), odnosno „zemlja“ Usora, u određenom višem obliku zajedničkog organiziranja, za koji ćemo upotrebljavati naziv Usorsko vojvodstvo.

No, vratimo se već spomenutom prvom pomenu Usore i Soli u historijskim izvorima iz 1225. godine. Naime, u pismima pape Honorija III katoličkom nadbiskupu Ugrinu, u prvom pismu papa je zahvalio ugarskom prelatu na njegovoj riješenosti da uništi heretike „de Bosna, Soy, et Wossora“, dok je drugim pismom potvrdio odluku kralja Andrije II da kaločkom nadbiskupu preda „terras quasdam, videlicet Bosnam, Soy et Wossora“, da bi ih očistio od heretika.31

Nesumnjivo je da su Usora i Soli bile veće teritorijalne jedinice od župa, budući da se navode, pored Bosne, koja je bila zemlja i banat, a osim toga, ovaj papski izvor eksplicitno naziva Bosnu, Soli i Usoru zemljama.32

Navedeni dokumenti nam također govore o jedinstvu teritorija, odnosno njihovoj zaraženosti heretičkim vjerovanjem.33

Međutim, u navedenom pismu, ustvari, dolazi do konačne predaje vjerskih pitanja u Bosni pod ugarski nadzor, odnosno, u ovom konkretnom slučaju pod nadzor kaločkog nadbiskupa Ugrina.34

Dakle, pri gotovo svakom kasnijem spomenu Soli u historijskim izvorima dolazi do vezanog pojavljivanja i Usore, dok obrnutih situacija ima mnogo više, odnosno samostalnog spominjanja termina Usora.

Prateći historijske izvore možemo u potpunosti opovrgnuti ono što je dosadašnja historiografija pokazivala kada je u pitanju odnos Usore i Soli, odnosno da je Usora u četrnaestom stoljeću u sebi apsorbovala i „zemlju Sol“. Naime, kao što smo već konstatovali, proces koji se odvijao bio je suprotan tome. Još od ranog srednjeg vijeka, na sjeveru Bosne se javlja zemlja Usora koja se od zemlje Bosne razdvajala starom granicom pokrajina Panonije i Dalmacije.

Naime, sjeverno i južno od navedene granice, koja je u prošlosti razdvajala dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju, još u vrijeme avarske prevlasti nad ovim prostorima naselila je brojna avarsko-slavenska masa (u kojoj su, svakako, Slaveni dominantni u brojnosti), tako da je usljed kasnije podjele između doseljenika došlo do posezanja na onu granicu koja je imala svoj historijski i prirodno-geografski aspekt.

Uostalom i Porfirogenit spominje neovisnu Sklaviniju, koja ubuhvata prostor Dalmacije i Panonije.

Međutim, nešto kasnije će doći do izdvajanja i Donjeg Podrinja, odnosno Trebotića kao zasebne oblasti. Samim time nameće se potreba da razgraničimo Usoru od Soli, ali kao oblasti koje zajedno sa Trebotićem, koji se u izvorima javlja nešto kasnije, čine zemlju Usoru (Usorsko vojvodstvo).

31 T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244. 32 Jelena Mrgić, Usora, str. 29. 33 T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244. 34 T. Smičiklas, CD, III, str. 242-244.;

[23]

Nastanak oblasti Soli u Bosni, odnosno Usori, duboko je vezan za slabljenje centralne vlasti usljed pojačanih težnji regionalnih moćnika za većom individualnošću. Upravo kroz tu borbu nameće se i treća strana, odnosno moćni sjeverni susjed Ugarska koja, koristeći onu narodnu „zavadi pa vladaj“, vjerovatno u navedenom periodu obećava određene privilegije za pridobijanje na svoju stranu tih regionalnih nezadovoljnika. Rezultat toga su ustupci koje čine i bosanski banovi prema tim izraženijim lokalnim moćnicima, tako da kao rezultat te borbe dolazi do pojačane regionalizacije u kojoj se izdvajaju oblasti, među kojima i Usora.

Proces decentralizacije u Bosni je prisutan već od prvog spomena bana Mateja Ninoslava u historijskim izvorima, 1233. godine. Tom prilikom on se u prepisci, upućenoj papi Grguru IX, žali da je stavljen u gori položaj nego njegovi heretički prethodnici.35 Oni su, naime, po banovom tvrđenju, „po starom običaju“, davali i oduzimali župe i sela po svome nahođenju, a sada oni koji drže ove zemlje i sela narušavaju običaj i zadržavaju zemlje protiv volje banova.

Zbog toga se ban obratio papi Grguru IX molbom za pomoć, a papa je zatražio od ugarskog hercega Kolomana da obezbijedi poštovanje običaja potvrđenog od najstarijih vremena.36 Pošto pozivanje na „stara prava“ u ovo doba predstavlja opće mjesto iza kojeg se zaklanjaju svi zahtjevi, iz banove žalbe ne možemo zaključiti ko je, ustvari, izazvao ovaj spor, ali vijest, u svakom slučaju, „svedoči o zategnutosti u odnosima između bana i onih koji se u bosanskim poveljama iz ovih godina nazivaju boljari“.

Neosporno je da se ban Matej Ninoslav našao u jednoj situaciji izbora između suradnje sa domaćim feudalnim velikašima, upravnicima „ostalih bosanskih zemalja“, ili da se vezuje za katoličku i ugarsku akciju u Bosni. Našavši se u takvoj situaciji, uz jasno saznanje da ugarsko miješanje ima za cilj da ovu zemlju sasvim neposredno svede u položaj ugarske krunske zemlje, odlučuje da se postavi na stranu bosanskih snaga.37

Rezultat toga je, svakako, određeno popuštanje prema vlasteli (boljarima). Ustvari, u Bosni, odnosno Usori, ne odigrava se ništa što nije specifikum tadašnjih općeevropskih događanja. Naime, poznato je da navedeno vrijeme obilježava borba plemstva za staleške privilegije koje su prisutne diljem Evrope. U Engleskoj, kao rezultat toga nastaje „Velika povelja sloboda“, a u susjedstvu, u Ugarskoj, „Zlatna bula“ Andrije II, o kojoj je već bilo riječi.

Poznata je rascjepkanost feudalnih posjeda u čitavom srednjem vijeku. To je, upravo, glavna oznaka razvitka tadašnjeg društva, nastalog na osnovi klasne borbe i podvojenosti i raznih interesa pojedinih nižih i viših feudalaca. Ako spomenutu situaciju imamo u vidu, neće biti nimalo zagonetno što je srednjovjekovna teritorija Bosne bila „sad mala, sad velika“. To je, sigurno, ovisilo

35 T. Smičiklas, CD, III, str. 388-389. 36 T. Smičiklas, CD, III, str.389. 37 Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Srpska knjiž. zadruga, Beograd, 1964. (S.

Ćirković, Istorija), str. 62-63.

[24]

o snazi unutarnjih, domaćih feudalaca i slabosti centralne vlasti: kneza, bana, kralja i feudalaca, mjesnih gospodara (župana, kaštelana).

Nema nikakve sumnje da je i slabost susjednih država, koje su često pretendovale na prisvajanje Bosne, od Ugara do susjednih domaćih feudalaca iz raznih pokrajina i raznih naziva, igrala značajnu ulogu. Ta pojava za to doba nije nimalo čudna ni rijetka, jer su interesi feudalaca u prvom redu bili motorna snaga, bez obzira na međusobne rodbinske veze, bliže i daljnje. Treba da znamo da je u srednjem vijeku u Bosni rijetkost naći višeg feudalca ili vladara raznih naslova koji nisu bili povezani užim ili daljnjim rodbinskim vezama s drugim feudalcima u zemlji ili izvan vlastite države.38

Kasnije je Ninoslav sam, u pratnji svojih boljara, putovao u Dubrovnik da bi dovršio pregovore i potpisao ugovor. Prvi put u sklapanju međudržavnog ugovora bosanski vladar nastupa sa svojim boljarima – vlastelom, koji zajedno s njim predstavljaju državu i polažu zakletvu na utanačeni ugovor. Ovakva forma ugovaranja ponavljala se često u kasnijim stoljećima i sasvim je odgovarala suštini organizacije bosanske srednjovjekovne države.39

Svakako da navedena činjenica nije samo forma, jer, kao što smo konstatovali, u dezintegracionim procesima koji se odigravaju u vrijeme ovog bosanskog bana dolazi do jačanja regionalnih organizacionih formi, tako da u novonastalim okolnostima Matej Ninoslav potpisuje ugovor zajedno sa svojim boljarima. Samim time, još u ovom ranom periodu bosanskog srednjovjekovlja imamo savez između vladara i vlastele. Postavlja se jasno pitanje ko je ta vlastela. Svakako da ta vlastela, što se jasnije može vidjeti iz kasnijih bosanskih povelja, predstavlja pojedine „bosanske zemlje“, koje su prema vani objedinjene pod Ninoslavovim patronatom, kao „velikog bosanskog bana“.

U novije vrijeme postavlja se teorija o tzv. udionim vladarima u Bosni. U tom slučaju prva udiona „zemlja“ bila je, svakako, Usora. Prema navedenim mišljenjima, pošto u historiji srednjovjekovne Bosne ne postoje svjedočanstva o maloljetnim vladarima, može se sa dosta velikom sigurnošću pretpostaviti da se nije učvrstio princip primogeniture pri nasljeđivanju vlasti. Prema tome, može se zaključi da je Matej Ninoslav, kao bliski rođak bana Stjepana, preuzeo bansku vlast, dok je Sibislavu (sinu bana Stjepana) dao jedan dio svoje države u „vladanije“.

Pošto se iz najstarijeg spomena Usore (1225) vidi da joj je pridavan viši rang od župe, odnosno rang „zemlje“, onda se s pravom može govoriti o Usori kao udjeonoj zemlji.40 Dakle, u vrijeme bana Mateja Ninoslava, „zemlja“ Usora je bila i „udjeona kneževina“ pod upravom kneza Sibislava (oko 1236. – oko 1245.).41

38 Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982. (dalje: M. Vego,

Postanak, str. 11). 39 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR BiH, Radovi,

knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960., str. 13. 40 J. Mrgić, Usora, str. 29. 41 Jelena Mrgić, Donji Kraji – krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002., str. 36.

[25]

S obzirom na to da je čitava vladavina bana Matije Ninoslava (oko 1233. – oko 1250.) protekla u ratnim sukobima s ugarskim vladarima, može se reći da nisu postojali uslovi za teritorijalno proširenje bosanske države, tako da se s pravom uzima da je ona zauzimala približno istu teritoriju u vrijeme bana Kulina i bana Ninoslava.

Prostor na sjeveru od „zemlje“ Bosne – Usora i Soli, bio je organiziran u posebne „zemlje“ najkasnije do 1225. godine.42

Područje Soli nalazilo se u sastavu Usore, ali i srednjovjekovne bosanske države još od ranog srednjeg vijeka i dijelilo je njenu sudbinu.

Nažalost, srednjovjekovni izvori ne daju nam podatke o prostornom obuhvatu i administrativnom uređenju područja Soli. Isto tako, u bližoj ili daljoj okolici današnje Tuzle nije pronađen nijedan stećak koji bi nam mogao, usljed već spomenutog nedostatka pisanih izvora, pomoći u pokušaju navedene rekonstrukcije.

Isto tako, nepoznata su i naselja u okviru župa Donje i Gornje Soli do dolaska osmanlijske vlasti. Jedini konkretan podatak o jednom naselju u tom području jeste ranije konstatovani spomen mjesta Sol, pronađen u Dubrovačkom arhivu, a datiran 1412. godine. Odnosi se, svakako, na varošicu Donje Soli koju su Osmanlije, kako ćemo vidjeti, zatekli kao najznačajnije naselje na području spomenutih dviju župa (Gornje i Donje Soli).43 Iz samog tog spomena ne može se ništa razabrati o veličini i značaju mjesta Sol.

Ipak, spominjanje tog imena samo jednom, u vrijeme kada o drugim gradovima i trgovima u Bosni, a naročito u bosanskom rudarskom Podrinju nalazimo mnoge podatke o poslovima i kretanju dubrovačkih poslovnih ljudi, ne govori ni o kakvom privrednom značaju samog mjesta. Svakako je u to vrijeme predstavljalo mali trg gdje je ponekad dolazio i prolazio i pokoji dubrovački trgovac, što svjedoči gornji slučaj otete robe. 44

MONOPOL NA EKSPLOATACIJU SOLI Jedna od najstarijih privrednih uredaba u Bosni srednjega vijeka bio je

monopol soli.45 Čini nam se sasvim opravdanim razmišljanje koje je u nauci ponudio dr. Đuro Basler, a vezano za navedeni monopol.

Taj monopol je ovdje bio posebno važan, prije svega zbog razvijenog stočarstva. Držali su ga Dubrovčani, koji su još od 1189. godine imali sa Bosnom sklopljen privredni ugovor.

42 Jelena Mrgić, Usora, str. 29. 43 A. Handžić, Tuzla, str. 24-26; Desanka Kojić–Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske

države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978., str. 84. 44 A. Handžić, Tuzla, str. 24-26. 45 Ćiro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. (dalje: Ć. Truhelka,

Nešto o bosanskim solanama, str. 577).

[26]

Naime, ban Kulin je, u nastojanjima da se riješi svojevrsne izolacije, pokušao da svog ekonomskog partnera nađe u Dubrovniku. Upravo Kulinov ugovor od 29. augusta 1189. godine izgleda da je ostavio dosta uticaja na prilike u tuzlanskom kraju, odnosno njegovom privrednom životu vezanom za ekspolataciju soli.

Bosna je morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini Jale višim političkim interesima, a to se onda nužno odrazilo na prilike u ovoj oblasti.46 Da je tako, najbolji pokazatelj je opadanje političkog utjecaja plemstva iz navedenog područja, koji se najbolje može vidjeti tokom druge polovine XIV stoljeća, a o čemu će biti više riječi. „Njena prvobitna važnost za Bosnu kao cjelinu uvešće ime ove oblati i u bosansku vladarsku titulu u XIV i XV stoljeću još samo kao uspome-nu na davno prošle dane.“47 Tako u srednjem vijeku u Tuzli ne postoji eksploatacija soli, kako to reče Ć. Truhelka, „kao da usahnuše ...slana vrela, ili je narod na njih zaboravio“.48 Ovakav postupak vladara možemo razumjeti jedino iz činjenice da su Dubrovčani zakupninu za monopol soli u određenim krajevima plaćali s 50% čista prihoda, što se može vidjeti iz jednog ugovora kojeg su 1253.

godine Dubrovčani sklapali sa bugarskim carem Mihajlom Asjenom.49

SVJEDOCI „OD SOLI“ Već smo konstatovali da se Soli, kao bosanski teritorij, prvi put spominju

1225. godine, kada je navedeno područje dodijeljeno pod patronat kaločkom nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazio u rukama bosanskog vladara.

Soli se ponovno spominju 1244. godine u darovnici (koja se u novijoj historiografiji osporava kao falsifikat) kralja Bele IV, po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjim krajima (Alfeld), i drugim župama, „kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj“.

Ovako stvoreno stanje nije se, ipak, moglo održati. Već 1247. godine Ponsa seli u Đakovo, a time, praktično, napušta Bosnu, a Soli se nalaze svakako izvan dohvata biskupske desetine.50

O političkom statusu Soli, objedinjeno sa Usorom u drugoj polovini XII i početkom XIII stoljeća, već je bilo riječi. Prema pisanim izvorima, čini se da najveći utjecaj vlastela iz Soli ima u vrijeme vladavine Stjepana II Kotromanića, jer upravo u to vrijeme oni se konstantno pojavljuju u poveljama ovog vladara kao svjedoci od Soli, ili Usore, što se najbolje može vidjeti iz sljedećeg tabelarnog prikaza:

46 Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. O značaju monopola i trgovine solju

vidjeti: M. Baum, Župa Soli, str. 28-32. 47 Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20. 48 Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, 576.

49 Ć. Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 576-577; M. Baum, Župa Soli, str. 29-30. 50 Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku, str. 17-20.

[27]

Godi-na

Svjedoci od Svjedoci od „zemlje" Soli Izvor

1322.

Thalloczy, Studien, 7-8.

1329. () Thalloczy, Studien, 13-15.

1332. 51 F. Miklosich, Mon. Serbica, 101-103.

1333. ()

F. Miklosich, Mon. Serbica, 105-107.

1346. „nostrorum nobilium“

comites Pribislaus Chlapponik Stefanus Chelnik

Thalloczy, Studien, 329-331.

1351. ; ()()

Thalloczy, Studien, 16-19.

Tabela br. 1. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Stjepana II Iz navedenih povelja se može vidjeti prije svega, konstantnost učešća

vlastele iz Soli u političkom životu za vrijeme Stjepana II. Isto tako primjetno je da u svemu tome dominiraju na početku dvije porodice ( ) i to porodica župana Budoša i čelnika Hlapa.

U ovom slučaju možda se najbolje može vidjeti postepeno potiskivanje županske dužnosti iz političkog života, jer se u kasnijim poveljama ne pojavljuju nasljednici navedenog župana.

U kasnijem periodu, porodicu Hlapovića, za koju se smatra da su potomci čelnika Hlapa, zatičemo u vrlo značajnoj ulozi u političkom životu Usore. Ona se konstantno pojavljuje u doba Stjepana II, a svoj vrhunac doživjela je upravo 1351. godine, kada članovi ove porodice predstavljaju svjedoke od Usore (Pribislav Hlapotić, Stipoe Čelinčić i Poučen Pribislavić)52.

Kada je u pitanju naredni period Soli, za razliku od Trebotića (Podrinja), dijele sudbinu Usore te izmiče prvobitnoj Tvrtkovoj vlasti. Prema tome, solska vlastela se našla na suprotnoj pobunjenoj strani protiv Tvrtka I, a što će za posljedicu imati stagnaciju ove porodice u političkom životu Usore, koja će na koncu dovesti do njenog izlaska iz epicentra događanja (rusaške gospode). To se

51 U navedenoj povelji među svjedocima od Bosne pominje se vjerovatno pod imenom Radoslav

Hlapenović () kasniji solski velikaš i svjedok u poveljama Radoslav Hlapović.

52 J. Mrgić upravo 1351. godinu smatra da je do uključivanja „zemlje Soli u sastav zemlje Usore“ došlo 1351. godine. Upravo godine kada je vlastela od Soli na vrhuncu, te kada dužnost pristava, kao najvišeg funkcionera, obavlja Pribislav Hlapotić. Postavljam pitanje da li na vrhuncu svoje moći neko može potpasti pod drugog i nemoćnijeg? (J. Mrgić, Severna Bosna, str. 86)

[28]

može najbolje vidjeti iz sljedećeg tabelarnog pregleda, koji govori o njihovom pojavljivanju u političkom životu Bosne i Usore:

Godina

Svedoci od Svedoci od „zemlje“ Soli Izvor

1366

Đ.Šurmin, Hrvat. spomenici I, 83-84.

1367

; ;

Thalloczy, Studien, 25-27.

Tabela br.2. Vlastela iz Soli u poveljama bosanskog bana Tvrtka I Dakle, privremen politički oporavak solske vlastele imamo u dvije povelje

iz 1366. i 1367. godine. U prvoj povelji koja se odnosi na darovnicu iz (Pod)Prozora (u Rami) od 11. augusta 1366. godine Vukcu Hrvatiniću spominje se samo Stjepoe Čelinčić, i to kao kaznac.

Ako to posmatramo u kontekstu vremena, onda, jednostavno, možemo zaključiti da je njihov privremeni povratak na političku scenu Usore i srednjovjekovne Bosne prije svega izraz zahvalnosti bana Tvrtka za vjernost koju su oni pružili u doba privremenog preuzimanja vlasti od strane njegovog brata Vuka.

Rezultat toga jeste povratak solske vlastele među svjedocima od Usore. U prvoj povelji iz 1366, kaznac Stjepoe se pojavljuje iza usorskog vojvode Tvrtka (Ivahnića)53, dok u drugoj, iz naredne, 1367. godine, upravo kaznac Stjepoe, od ranije poznat (1346, 1351) kao Stipoe Čelnik (Čelinčić) nalazi se na prvom mjestu među svjedocima od Usore. Druga osoba koja se spominje u navedenoj povelji jeste župan Poručen, od ranije poznat kao Poručen Pribislavić.54

Međutim, u narednom vremenu dolazi do ekspanzije bosanske države, koja će dostići svoj teritorijalni vrhunac, a njen vladar Tvrtko postati prvim bosanskim kraljem.

Upravo te okolnosti su uvjetovale da sa političke scene postepeno nestaje solske vlastele. S druge strane, o pripadnicima nižeg feudalnog sloja, čiji se tragovi čuvaju na stećcima, više riječi će biti u narednom dijelu ovog rada, kada budemo govorili o župnoj organizaciji oblasti „Soli“.

53 U navedenoj povelji pojavljuju se samo trojica svjedoka od Usore. Treći je tepčija Sladoje Divošević

(Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici I, 83-84) 54 U ovoj povelji broj svjedoka od Usore je dosta veći, tako da se pored gore navedenih spominju još:

Vojvoda Tvrtko s bratijom, knez Tihčin s bratijom, knez Jure Dobroslavić s bratijom i Tvrtko Čekanović s bratijom (Thalloczy, Studien, 25-27)

[29]

ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNO USTROJSTVO ZEMLJE SOLI Upravo usljed navedenog Soli treba posmatrati u dva konteksta. Najprije,

kao ranosrednjovjekovnu župu, koja je s vremenom svoj status unutar Usore transformisala u oblast (odnosno zemlju). U tim novonastalim okolnostima nastaje nova podjela na kasnosrednjovjekovne župe, koje su kao takve transformisane u osmanski administrativno-organizacioni sistem u statusu nahija.

Svakako da se kao najteži problem identificira pokušaj rekonstrukcije unutrašnje strukture navedene oblasti. Naime, već smo konstatovali da nam srednjovjekovni (predosmanski) izvori ne daju ni najmanju mogućnost da izvršimo rekonstrukciju teritorijalnog obuhvata oblasti Soli, za koju na osnovu historijskih izvora možemo konstatovati da je neminovno postojala u periodu od 1225. godine, pa sve do pada srednjovjekovne bosanske države 1463. godine. Dakle, u historijskim izvorima sasvim pouzdan kontinuitet trajanja od oko 250. godine, a koji je, zasigurno, veoma duži.

Upravo iz navedenih razloga s pravom prihvatamo mišljenje da granice oblasti Soli nisu nikada precizirane, a u nauci je vrlo malo bilo i pokušaja sa tom namjerom.55

U pogledu razgraničavanja, nameću nam se dva moguća rješenja. Prvo, da je prostor Soli obuhvatao područje kasnijih župa – nahija (Gornje i

Donje Soli, Gostilje, Dramešina, Spreče, Smoluće i Sokola. Naime, na ovakav zaključak nas navode dva razloga: 1) Naziv župe (nahije) Visori, koja je prisutna i u epigrafskim natpisima iz srednjeg vijeka, a koji je kao periferan naziv za Usoru sačuvan u nešto izmijenjenom obliku. Već je P. Anđelić konstatovao da „arhaična forma imena daje mogućnost da se i sam razvitak imena Usora cjelovitije sagleda“. Sa druge strane, naziv ove organizacione jedinice čiji tragovi se i danas čuvaju u nazivu sela Visori, upućuju nas na činjenicu da se upravo ovdje, na granici zemlje Soli i Usore, očuvao trag o tom nekadašnjem razgraničenju između dvije navedene oblasti, odnosno zemlje.56 Možda bi o tom razgraničenju mogli posvjedočiti i nazivi za dvije susjedne župe: Završ i K(o)raj.

2) Grad Srebrenik u historijskim izvorima se spominje 1333. godine. Za njega nema spomena da se nalazi u Soli, ali ima da je u Usori. Ipak, to nije dovoljan argument, jer smo već konstatovali da je oblast Soli ulazila u sastav Usore, pa samim time Srebenik bi mogao biti istovremeno i u Usori i u njenoj oblasti Soli. Međutim, u nauci su izneseni vrlo uvjerljivi dokazi da je porodica Tihoradića, pored ostalog, gospodarila i Srebrenikom. Pošto se u poveljama

55 Ovom prilikom ističemo sljedeće radove: M. Baum, Župa Soli; A. Handžić, Tuzla, Đ. Basler, Župa i

grad Soli; Pavao Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, Broj XIII, Sarajevo 1977. (dalje: P. Anđelić, O usorskim vojvodama); Isti, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Slovo, Časopis staroslavenskog instituta, br. 25-26, Zagreb 1976. (dalje: P. Anđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića)

56 P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str.19.

[30]

bosanskog bana Stjepana II Kotromanića vrši razgraničenje između „svjedoka iz Usore“ od „svjedoka od Soli“, a Tihoradići se uvijek spominju u Usori, onda bi bio sasvim argumentovan zaključak da se Srebrenik nalazio i u oblasti Usore i u zemlji Usori, i to na njenoj jugoistočnoj periferiji, prema oblasti Soli.57

U nauci se već formiralo mišljenje da se „solska zemlja ili oblast u ranom feudalizmu dijelila na više župa“. Staro ime Sol sačuvalo se samo u imenu Tuzle, a za čitavu cjelinu – sliv Spreče – održao se na neki način naziv Spreča.58 Sudeći po kasnijoj situaciji, u značajniji politički centar razvio se jedino grad Soko. Danas, u narodnom poimanju, postoji Gornja, Srednja i Donja Spreča. Pod pretpostavkom da je porječje Spreče sačinjavalo staru oblast ili „zemlju“ Sol, onda bi, najvjerovatnije, ranofeudalna župska organizacija u ovoj oblasti izgledala ovako:

a) župa Gornja Spreča (?) obuhvaćala bi gornji sliv Spreče i uključivala teritorije kasnijih nahija: Spreče, Gostilja i Dramešina;

b) druga župa bi se prostirala u slivu rječice Jale (Soli) i odgovarajućeg dijela srednje Spreče, te odgovarala župi Sol(i) i osmanlijskim nahijama Donja i Gornja Tuzla.

c) treća bi župa (Donja Spreča?) zauzimala porječje Donje Spreče, koje odgovaraju osmanlijske nahije Soko, odnosno Gračanica i Smoluća.59 U pogledu navedene organizacije, svakako da postoji i niz drugačijih razmišljanja koja su još manje utemeljena pa ne bismo ih isticali ovom prilikom.60

Drugo, koje je uspostavljeno u nauci bez nekakvog detaljnijeg obrazloženja prije više od pola stoljeća u Napretkovoj Poviesti. Prema navedenom mišljenju, „Soli se prostiru sjeverno od prave Bosne, u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, između Save i Drine, a poglavito oko planine Majevice i gornjega toka rijeke Spreče, koja kod Doboja ulazi u Bosnu; dakle na prostoru, gdje se danas nalaze gradovi Tuzla (turski tuz znači sol), Bijeljina i Zvornik.“61 Dakle, granica bi bila na sjeveru rijeka Sava. Tražeći argumente za navedeno mišljenje, mi smo ih pronašli u značajnijem broju geografskih karata, koje su nastale u periodu od XVII do XIX stoljeća koje uglavnom poznaju Sale Superior (koja se uvijek prostire do rijeke Save) i Sale Inferior, te su na navedenim kartama uglavnom ograničene na zapadu

57 P. Anđelić, Postojbina i rod Divoša Tihoradića, Isti, O usorskim vojvodama i političkom statusu

Usore. 58 Još Ćiro Truhelka 1900. godine konstatuje da je „župa“ Soli obuhvatala „kraj oko Spreče“ (Ć.

Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, str. 576). 59 P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str. 26-27.; Vidjeti nap. 58. 60 Historičari su u prethodnom periodu pokušavali odgonetnuti područje koje je obuhvatala „stara

bosanska župa „Soli“ te uglavnom dolazili do zaključaka da je u sastav navedenog područja ulazio teritorij uz dolinu rijeke Jale i gornji tok Spreče. Prema navedenim mišljenjima koja su, doduše, navedena pitanja ostavljala otvorenim, granice ove „župe“ su se na zapadu mogle protezati do današ-njeg mjesta Lukavac, prema sjeveru mogle su dopirati do vrhova Majevice, prema istoku negdje do Kalesije i Osmaka, a prema jugu do Banovića i Đurđevika (Đuro Basler, Župa i grad Soli u srednjem vijeku).

61 Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., HKD Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), 63.

[31]

rijekom Bosnom, a na jugu uzimaju i značajan dio Podrinja.62 Međutim, bez obzira na navedeno mišljenje, smatramo neodrživim da je granica rijeka Bosna, jer i u tom slučaju slivno područje navedene rijeke sjeverno od ušća Spreče u Bosnu zasigurno bi moralo pripadati Usori, kao i cijela župa Nenavište.

Svakako da bi se argumenti za i protiv mogli naći pri obje organizacione forme, no, mi ćemo se ipak opredijeliti za prvu, jer, ipak, na takvu podjelu nas više upućuju neposredni izvori iz perioda srednjeg vijeka.63

Kao neminovan zaključak nameće se da je oblast Soli obuhvaćala cijeli sliv rijeke Spreče te se tu konkretno nadzire nekoliko prirodno-geografskih cjelina koje svoje tragove čuvaju u nahijskoj organizaciji za vrijeme osmanlijske uprave. Takvo mišljenje u nauci među prvima je zastupao dr. Ćiro Truhelka.64

Upravo iz navedenog smatramo da su već u razvijenom srednjem vijeku na navedenom prostoru egzistirale tri ranije navedene cjeline. Pošto smo već ranije konstatovali da kasnije župe nastaju kao rezultat cijepanja ranijih (većih) mi na ovom prostoru ističemo tri historijsko-geografske cjeline (župe?):

1. Spreča, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Spreči, 2. Soli (srednja Spreča), i 3. Soko (donji tok Spreče).65

REZIME

U dosadašnjoj historiografiji dominantno je mišljenje da prvi spomen Tuzle, odnosno područja koje je kasnije obuhvaćala župa i oblast Soli treba tražiti u djelu bizantijskog cara i historičara Konstantina Porfirogenita. Takvo mišljenje prvi je osporio srpski historičar Relja Novaković polazeći od pretpostavke da Ad Salines može biti svako mjesto gdje „izvire ili pišti voda slana ili nakisela. Takvih Slatina ima više i na području koje je ulazilo u sastav Srbije IX i X veka“. On umjesto Tuzle nudi nekoliko mjesta sa toponimom slan, sol i sl. koji se nalaze u području prvotne Srbije (IX i X st). Pored ovih doista uvjerljivih Novakovićevih istraživanja,

62 Na karti Ivana Lučića iz 1688. godine „Illyricym“ hodiernym, Quod Scriptores comauniter

Sclavoniam, ... in Dalmatiam, Croatiam, Bosnam et Slavoniam; Mathaei Seutteri, Regnum et Provinciarum Dalmaciae, Croaciae Bosniae, Serviae, Istriae, et Reip Ragusanae, iz 1730. godine.

63 M. Baum je pokušavala da tragove oblasti Soli traži po slanim, odnosno nakiselim izvorima u ovom kraju. Međutim, i pored ogromnog truda ona nije uspjela evidentirati sve izvore tog tipa, ali je pri tome tražila tragove samo na području koje bismo mogli definirati kao područje određeno u Napretkovoj historiji (do rijeke Save). Ali, ipak, moramo napomenuti da bismo takve tragove mogli pronaći u svakom dijelu Bosne. (M. Baum, Župa Soli, str. 15-16.)

64 Dr. Ćiro Truhelka, Nešto o bosanskim solanama, GZM, broj XII, Sarajevo, 1900. str.576-577. 65 Milenko S. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistočne Bosne, ANUBiH, Građa, Knjiga

XVI, Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 12, Sarajevo,1969., str. 19. Autor u navedenom radu porječje Spreče dijeli na: Zvorničku, Tuzlansku i Gračaničku Spreču.

[32]

kao ključan argument možemo uzeti da na širem današnjem tuzlanskom području nema ostataka antičke, kasnoantičke i ranosrednjovjekovne arhiktekture.

Do prvog spomena Usore i Soli u historijskim izvorima došlo je 1225. godine u pismima pape Honorija III katoličkom nadbiskupu Ugrinu.

Na južnom dijelu nekadašnje rimske provincije Panonije, a koji pripada današnjoj Bosni i Hercegovini, već u ranom srednjem vijeku nastala je zemlja Usora.

Upravo na prostoru Usore događa se od druge decenije XII stoljeća izražena feudalizacija, koja je za posljedicu imala daljnju regionalizaciju (podjelu) Usore. Posljedica toga je da je njen teritorij u već spomenutoj drugoj deceniji XII stoljeća podijeljen na dvije usorske zemlje Usoru i Soli, a proces stvaranja treće zemlje, Podrinja, trajao je još nešto više od jednog stoljeća.

Prvi podatak o jednom naselju na području današnje Tuzle, jeste spomen mjesta Sol u Dubrovačkom arhivu, a datiran 1412. godine, odnosno 1411. godine.

Prema našem mišljenju na području zemlje Soli se ističu tri historijsko-geografske cjeline (župe?):

4. Spreča, koja bi bila istovjetna ranije spomenutoj Gornjoj Spreči, 5. Soli (srednja Spreča), i 6. Soko (donji tok Spreče).

[33]

Zlatko Dukić, književnik

IIssppiiss nnaaššeegg ttrraajjaannjjaa Uz prvi broj

Nije trebalo čekati, a ipak smo dočekali, pojavu i usvajanje Strategije razvoja kulture u Bosni i Hercegovini, usvojenu u Vijeću ministara u proljeće 2008. godine, da bismo i mi, u „provinciji“, shvatili koliko je nepokrivenog prostora i neudovoljenih potreba, a i nezavršenih poslova i obaveza u mnogim segmentima ove široke oblasti. Jer, znamo da su stanje i prilike u tim segmentima nerijetko „šepali“, i to ne samo zbog hronične besparice, već i stoga što nije bilo dovoljno razmjene iskustava, međusobnog informisanja, saradnje i zajedničkih projekata. Nije, dakle, bilo onoga što je sastavni dio i, čak, uslov za to da se što više dijelova jedne tako složene i toliko potrebne cjeline društvenog života – a kultura to, svakako, jeste – inauguriše na nivo što kompaktnijih, redovnijih, stalnih i potreba koje se podrazumijevaju. U nekim od segmenata je to shvaćeno prije, u nekima kasnije. Ima, doduše, i onih oblasti, u kojima se na to shvatanje još čeka. Zaštita kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, srećom, nije „mutvak“, u kome se iščekivalo da neko sa strane kaže šta, kako i kojim sredstvima da se radi. Bar kad je u pitanju konkretno i mjerljivo iskustvo kantonalne ustanove Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Tuzli. I pored toga što se suočava sa nizom problema, s teškim uslovima rada, s neriješenim i nekim elementarnim pretpostavkama djelovanja, Zavod je – svojim ljudima zahvaljujući, prije svega – uspio izaći iz stanja letargije, moglo bi se reći i samootaljavanja poslova, okrenuo list i napravio iskorak. U rubrici otrcane fraze bi bilo to kad bi se ovo „napravio iskorak“ mjerilo samo kadrovskim promjenama, angažovanjem novih saradnika i sadržajnim obogaćivanjem programa i projekata. No, u sferi mjerljive i dobrodošlo osvježene aktivnosti, odskora se nalazi ono što se stvarno radi. Gotovo pionirski polet, svježina i duh kreativnosti, osim što se mogu precizno izvagati i zabilježiti, rječit su dokaz da struka i znanje ostaju „kusavi“ ako nema iskrene privrženosti, osjećaja pripadnosti poslu i, prirodno, saradnje i razumijevanja na neizbježnim adresama. Zavod tu sve više stiče manevarski prostor i za to da se pohvali sretnom okolnošću: podudarilo se – unatoč ekonomskoj krizi i refleksijama svjetske recesije na naše prostore – da ljudi u toj kući budu uporni, istrajni i nepopravljivo ambiciozni i da naiđu na otvorena vrata u resornom ministarstvu u Vladi Tuzlanskog kantona, u drugim, srodnim ustanovama kulture, kod istovrsnih i bliskih obrazovnih ili naučnih institucija i, svakako, kod pojedinaca, koji su „inficirani“ sklonošću i privrženošću očuvanju, proučavanju i afirmaciji vrijednosti u oblasti prirodnog i kulturno-historijskog naslijeđa.

[34]

Makar još i ne bili naročito brojni, dokazi te teze su, ipak, dovoljan ilustrativ ove ocjene. I, još više, posve pouzdana osnova za nimalo pretjerano predskazivanje dugoročno realnog iščekivanja promjena. Nabolje, naravno.

Jedna od takvih promjena i jedan od tih ilustrativa je već dobrano odmakao

posao u izradi kapitalne publikacije, gotovo potpuno uobličene i za štampu spremne dvojezične (bosanski i engleski) fotomonografije Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona. Uz to što je znak očiglednog zaokreta, možda, ako nije pretjerano reći, i jedna vrsta revolucionarne izmjene u odnosu prema shvatanju potrebe popunjavanja dosad postojeće (i ove) praznine – na jednom mjestu će biti sakupljeno, obrađeno, stručno predstavljeno i javnosti ponuđeno ono što čini arsenal vrijednih i značajnih pečata prošlih vremena, kulture, tradicije, duhovnosti i civilizacije na ovom prostoru – fotomonografija je i potvrda sazrele svijesti o tome da niko drugi, sa strane, izvana, neće obaviti ono što je naš zadatak, naša obaveza i naša dužnost. Biće to, dakle, dokaz odgovornosti i ozbiljnosti, s kojom se v r e d n u j e prošlost i ono što nam je ostavila u amanet, ali, istovremeno, i ozbiljan napor ka tome da onaj ko želi da nas upozna, da se s nama zbliži i sarađuje, na jednom mjestu ima sve validne podatke, sve sažeto saopšteno i prezentirano o onome što smo bili, dokle nam sežu korijeni, što jesmo i što namjeravamo biti. E, u taj kontekst samoodgovornosti i serioznog pristupa ovoj golemoj temi, s pratećim osjećajem obaveze da se popune dosadašnje (objektivnim, ali i subjektivnim razlozima izazvane) praznine, predstavlja l e g i t i m a c i j u, pogodnu za to da se postavi aktuelna „dijagnoza“ stanja, ali i odnosa prema oblasti zaštite, očuvanja i afirmacije kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa ovog dijela Bosne i Hercegovine. S tim polaznim aksiomom, mora se, jednostavno, računati u razmišljanjima, u razgovorima i u konkretnim dogovorima o bilo kom, makar i najmanjem projektu i akcijama u vremenu koje dolazi. Tako se rodila ideja o konačnom ostvarenju davno postojeće inicijative, a o potrebi za tim da se i ne govori, o pokretanju n a m j e n s k o g časopisa. Baština sjeveroistočne Bosne, već samim svojim imenom, dovoljno sugestivno govori o tome kako cjelovito, sveobuhvatno i s razlogom pretenciozno je zamišljena i projektovana ova publikacija. U prvom redu, kao dokaz osvjedočenog shvatanja potrebe za ovjekovječivanjem, čuvanjem i prezentiranjem onoga što se u ovoj oblasti, čak i onda kad je dosad bilo katkad zanemarivano ili zapuštano, ne može tolerisati kao nebriga, ignorancija ili nemar. Zatim je tu naglašena potreba za stručnim, naučno valorizovanim, a i istraživački specifičnim i nužnim proučavanjem, analiziranjem i verifikacijom aktuelnih i savremenih metoda očuvanja, zaštite, konzerviranja ili restauriranja onoga što mora biti trajni žig kulture, civilizacije, umjetnosti, duhovnosti, ukratko – kontinuiteta organizovanog društvenog života, sa svim historijskim protivrječnostima, nelogičnostima, iskustvima, dostignućima, lošim i dobrim stranama prošlosti.

[35]

I, konačno, među razlozima i povodima za pojavu časopisa, valja uočiti i logičku vezu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Publikacija ove vrste ne samo da može biti efikasna i moćna – savremenim rječnikom kazano – konekcija između tih vremenskih, razvojnih i civilizacijskih odrednica. Ona može biti, a nema razloga da ne bude, izvor pouka i nauka, ali i široko postavljena platforma, na svoj način stalno otvorenog javnog poziva na saradnju, na zajedničke napore i uspostavu kreativne kohezije između onih koji stručno i profesionalno rade u toj sferi i onih koji su joj skloni i bliski, kojima je, također, stalo do reda i rezultata u njoj i koji, tako, praktično, čine neograničen krug potencijalnih saradnika i partnera. Tako ima još mnogo i razloga i povoda za objavu časopisa, za početak – a uz prvi broj – ovo bi se moralo smatrati dovoljnim. Posebno zato što bi se gotovo neumjesnim moglo nazvati to da neko, možda, misli kako ima potrebe za pravdanjem i objašnjavanjem bilo kog „kako“ ili „zašto“, vezanog za konačno pokretanje Baštine sjeveroistočne Bosne. Bilo bi suvišno i bespotrebno išta više reći. Kao ispis našeg trajanja, časopis je tu, u rukama nam je, imamo ga kao potrebu i korist. Onaj kome je, uz to, potrebno još nešto dodatno obrazlagati i ubjeđivati ga – ipak je rijetka „biljka“. Onaj, pak, ko shvata značaj, vrijednost i dugoročne domete ovog čina – pridružit će se svima, koji su doprinijeli da časopis bude rođen. I, naravno, pridružiće se čestitkama uz njegov prvi i željama za još mnogo narednih brojeva.

[36]

[37]

Dr. sc. Bego Omerčević, Edin Šaković, prof.

Arheološka istraživanja na prostoru Tuzlanskog kantona – stanje, mogućnosti i perspektive

Prostor Tuzlanskog kantona, kao i sjeveroistočna Bosna – šira regija kojoj ova administrativna cjelina pripada, u prirodno-geografskom pogledu predstavlja izuzetno povoljno područje. Geomorfološki, klimatski, pedološki i hidrografski uvjeti su od najstarijih vremena bili dosta privlačni za naseljavanje ljudskih populacija, nudeći plodno tlo, kvalitetnu glinu, mineralna i rudna bogatstva. U komunikacijskom smislu, prostor sjeveroistočne Bosne se nalazi između dvije značajne prirodne prometnice: doline rijeke Bosne i doline Drine koje se odvajaju od starog i značajnog puta dolinom rijeke Save. Pored ova dva longitudinalna pravca dolina rijeke Spreče je predstavljala prirodnu transverzalnu prometnicu, što svjedoči i topografija poznatih arheoloških lokliteta na tom prostoru, od neolita do kasnog srednjeg vijeka. Također, još čitav niz prirodnih komunikacijskih pravaca presijeca cjelokupan ovaj prostor – dolina Tinje, naprimjer, koja plodnu i ravnu Posavinu povezuje sa Sprečkim poljem i dolinom Jale, zatim stari prirodni putevi koji preko doline Turije i relativno niskih pobrđa na kontaktu Ozrena i Konjuha vežu prostor Spreče sa dolinom Krivaje itd.

Sve to je uvjetovalo dosta gustu naseljenost ovoga prostora još od najstarijih vremena, što potvrđuju brojna arheološka nalazišta otkrivena u ovom kraju u proteklih stotinjak godina. U ovome radu osvrnut ćemo se na historijat arheoloških istraživačkih radova na području koje danas administrativno pripada Tuzlanskom kantonu, i to prvenstveno nalazišta iz razdoblja prahistorije i antike.

Historijat istraživanja

Arheološka istraživanja na prostoru koji danas obuhvata Tuzlanski kanton započela su još krajem XIX stoljeća, nakon osnivanja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. U cjelini gledano, sistematska iskopavanja na našem prostoru – u ono doba tuzlanskom okružju – u potpunosti su izostala, kao i bilo kakvi ozbiljniji radovi. Naučni interes stručnjaka Zemaljskog muzeja je tada bio prvenstveno usmjeren ka nekim nalazištima u drugim krajevima, koja su daleko više obećavala (Glasinac, Donja Dolina itd.). Ipak, zahvaljujući nekim slučajnim nalazima, obrađeni su i pojedini lokaliteti s prostora današnjeg Tuzlanskog kantona – makar kroz stručno rekognosciranje, prikupljanje površinskih nalaza, te njihovu kabinetsku obradu i tipološku analizu.

U tome su se naročito isticali saradnici i prijatelji Zemaljskog muzeja, poput žandarmerijskog oficira Tome Dragičevića, ljubitelja starina, sakupljača narodnih umotvorina i arheologa amatera. Dragičević je 1891. godine upozorio

[38]

Zemaljski muzej na prahistorijsko gradinsko i pećinsko nalazište u blizini Gornjih Petrovica kod Kalesije. Lokalitet je uskoro, po odobrenju Zemaljskog muzeja, obišao i ispitao Eduard Vorliček, rudarski povjerenik, dostavivši podatke Zemaljskom muzeju, koje je sredio i objavio Vaclav Radimský.66 Utvrđeno je da se radi o prahistorijskoj gradini na kojoj je kasnije podignuta rimska utvrda. Što se tiče nalaza kamenih alatki (od opsidijana) u obližnjoj pećini, ti nalazi su kasnije pouzdano datirani u paleolit – dakle, tu se radi i o paleolitskoj pećinskoj stanici.67

Godinu dana kasnije, Dragičević je u blizini prahistorijske gradine Kosovača, u selu Kusonje kod Kalesije, pronašao bakrenu sjekiru iz eneolita, koju je obradio i publicirao Franjo Fiala.68 Dragičević je vršio i manja iskopavanja na lokalitetu same gradine, dostavivši nalaze i podatke Zemaljskom muzeju, koje je stručno obradio i objavio Radimský. Kao i na lokalitetu gradine kod Gornjih Petrovica, i na Kosovači je, na osnovu pronađenih nalaza, bila prahistorijska gradina na čijem mjestu je kasnije sagrađena rimska utvrda.69 Ubrzo potom, Dragičević je službeno premješten u Žepče gdje je nastavio svoj rad na proučavanju prošlosti, otkrivši važne prahistorijske lokalitete – među njima i poznato neolitsko naselje butmirske kulture na lokalitetu Kraljevine u Novom Šeheru.

U periodu austrougarske uprave na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona su otkriveni i objavljeni još neki važni nalazi, među kojima vrijedi spomenuti dvije prahistorijske ostave. Na lokalitetu Drenov Do kod naselja Miladići, oko 8,5 km od Čelića i u blizini Humaca i Nahvioca jedan je zemljoradnik u proljeće 1900. godine kopajući u polju otkrio veći broj brončanih predmeta, o čemu je obaviješten Zemaljski muzej u Sarajevu. Sačuvane predmete je obradio Ćiro Truhelka. Utvrđeno je da se tu radilo o ostavi iz perioda kasnog brončanog doba.70 Godine 1906., jedan je težak iz sela Lohinje kod Gračanice krčeći zemljište pronašao ostavu eneolitskih bakrenih sjekira. Nažalost, veći dio te ostave je prodao nekom putujućem kazandžiji koji je nalaze pretopio i na taj način nepovratno uništio. Zahvaljujući oficiru Ernestu grofu Montecuccoliu, dvije sjekire su spašene i dostavljene Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje ih je Truhelka obradio i objavio.71 Iz austrougarskog perioda treba spomenuti i Vejsila Ćurčića koji je u svojoj studiji o rudarstvu i metalurgiji brončanog doba u Bosni i Hercegovini dao

66 V. Radimský, Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja (dalje: GZM), V/3, 1893., 483-484. 67 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988., 108, br. 07.27 (Đ. Basler) 68 F. Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM, V/1, 1893, 152-153. 69 V. Radimsky, Arhološke crtice, GZM, VII/2, 220-222. 70 Ć. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XVIII/3, 1906, 265-275, Tab. II. 71 Ć. Truhelka, Prehistorijski nalazi u Bosni i Hercegovini, GZM, XIX/1, 1907, 61-62, Tab. III, 10-11.

[39]

niz korisnih podataka o arheološkoj topografiji tuzlanske regije, uključujući i opis lokaliteta Gradovrh.72

Prvi svjetski rat je prekinuo dalja istraživanja, a period prve Jugoslavije općenito predstavlja razdoblje stagnacije i nazatka kada su u pitanju arheološki istraživački radovi u Bosni i Hercegovini, pa tako i na području sjeveroistočne Bosne. Ipak, treba spomenuti da su u Tuzli u tom periodu djelovala dvojica značajnih ljubitelja starina i ljudi sa osjećajem za prošlost i kulturno-historijsku baštinu. Jedan od njih je bio prof. Rade Peleš (1876-1943.), direktor građanske škole u Tuzli, koji je ranih 1930-tih osnovao i javnu muzejsku zbirku u Tuzli, u kojoj je bila i manja zbirka arheoloških predmeta.73 Bilo je tada i prijedloga da ta muzejska zbirka preraste u pravi muzej, ali do toga nije došlo zbog nerazumijevanja lokalnih vlasti. Sama zbirka je, nažalost, propala u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je i prof. Rade Peleš poginuo, u decembru 1943., povlačeći se sa partizanskim jedinicama iz Tuzle.

Što se tiče dr. Stanka Sielskog (1891-1958.) koji je, inače, bio liječnik, specijalista epidemiolog, istaknuti stručnjak koji je u periodu između dva svjetska rata službovao u više bosanskohercegovačkih gradova, u Tuzli je bio šef Okružne bakteriološko-epidemiološke stanice, kasnije je premješten u Banja Luku (gdje je bio direktor Zavoda za suzbijanje endemičnog sifilisa). Godine 1944. kada je Zagrebačko sveučilište osnovalo Medicinski fakultet u Sarajevu, Sielski je imenovan njegovim prvim dekanom. Nakon rata, nastavio je rad na terenu kada ga je služba ponovo dovela u tuzlanski kraj. Sielski je bio i veliki sakupljač arheoloških predmeta, muzealija i drugih starina, te je i objavio nekoliko radova s područja arheologije, kulturne historije i etnografije.74 Pored Peleša i Sielskog, u široj regiji je bilo još ljudi koji su se interesirali za starine i posjedovali privatne kolekcije. U Gračanici, naprimjer, takav je bio kujundžija (zlatar) Rade Stojanović, koji je posjedovao i neke prahistorijske predmete pronađene na području Sladne, Džakula, Orahovice i Karanovca.75

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini je došlo ponovo do buđenja arheološke nauke i naučno-istraživačkog rada uopće, osnivanjem mreže muzejskih ustanova, a uskoro i stasanjem nove generacije stručnjaka-arheologa. U Tuzli je 1947. osnovan Muzej narodnooslobodilačke borbe koji nešto kasnije prerasta u Zavičajni muzej, a 1962. godine u muzejsku instituciju regionalnog tipa pod nazivom Muzej istočne Bosne. Od 1957. taj muzej izdaje i

72 V. Ćurčić, Prilozi poznavanju prehistorijskog rudarstva i talioničarstva brončanog doba u Bosni i Hercegovini, GZM, XX/1, 77 i dalje. 73 R. Kajmaković, Rade Peleš – osnivač prvog muzeja uTuzli, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne (dalje: ČIG), XI, 1975, 69-72. 74 E. Šaković, Povijesni pregled arheoloških istraživanja u okolini Gračanice, Gračanički glasnik, XII/23, 2007, 69 (n. 1); pogl. također i: I. Mašić, Korijeni medicine i zdravstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Avicena, 2004, 169 i 177. 75 A.Kaljanac – E. Šaković, Barice-Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik, XIII/27, 2009, 79 (n. 1).

[40]

svoj časopis (Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne).76 Godine 1956. osnovan je i Zavičajni muzej u Doboju, čija djelatnost je, između ostalih, obuhvatala i područje općine Gradačac.

Djelatnost arheološkog odjeljenja Zavičajnog muzeja u Tuzli, odnosno Muzeja istočne Bosne, započela je 1950-tih godina prikupljanjem i obradom slučajnih arheoloških nalaza. Kada je u pitanju stručni kadar, Muzej se u početku suočavao sa određenim poteškoćama. Kraće vrijeme (1956.-1957.), kao kustos-arheolog u ovom muzeju je angažiran Ivan Puš, rodom iz Slovenije, nakon kojega dolazi Radmila Jovanović iz Svetozareva u Srbiji, koja će tu ostati naredne četiri godine. Nakon kraćeg prekida, u Tuzlu dolazi Milica Kosorić koja je dotad radila u Narodnom muzeju u Požarevcu (Srbija). Ona će Muzeju istočne Bosne ostati narednih sedamnaest godina, veoma uspješno vodeći njegovo arheološko odjeljenje, a bila je birana i za direktoricu. Nakon odlaska Milice Kosorić posao kustosa-arheologa u ovom muzeju je obavljao Veljko Milić, sve do izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu (kada je napustio Tuzlu). Pored oslanjanja na vlastite kadrove, značajno je napomenuti da je Muzej istočne Bosne imao veoma dobru saradnju sa istaknutim stručnjacima iz drugih naučno-istraživačkih ustanova, poput Zemaljskog muzeja (Đuro Basler, Borivoj Čović i dr.), Centra za balkanološka ispitivanja (Alojz Benac), Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine (Šefik Bešlagić, Ivo Bojanovski i dr.) itd.

Najveći istraživački poduhvat u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata predstavlja četverogodišnje sistematsko iskopavanje velikog višeslojnog nalazišta u Gornjoj Tuzli.77 Sa kulturnim slojem debljine od preko 5,50 m i nalazima koji pripadaju neolitu (starčevačka i vinčanska kultura), zatim eneolitu (lasinjska kultura, te elementi badenske i Bubanj-Hum I kulture) i ranom brončanom dobu, Gornja Tuzla do danas predstavlja bez sumnje najvažnije arheološko nalazište u cjelokupnoj regiji sjeveroistočne Bosne. Istraživanja u Gornjoj Tuzli je vodio Borivoj Čović, tada mladi arheolog koji će kasnije izrasti u jednog od najistaknutijih stručnjaka za period metalnog doba u čitavoj jugoistočnoj Evropi.

Intenzivnim urbanim razvojem u Tuzli, nekadašnjoj Donjoj Tuzli, u samom centru grada, odnosno u samoj njegovoj jezgri, od Čaršijske džamije prema Skveru i dalje niz Džafer Mahalu, gradnjom objekata su otkriveni brojni ostaci iz neolitskog razdoblja koji su pripadali vinčanskoj kulturi, upućujući na zaključak da se i na prostoru Donje Tuzle nalazilo znatno veliko neolitsko naselje. Ono, međutim, nije sistematski istraženo, ali je manjim zaštitnim radovima i analizom prikupljenog materijala (od strane Ivana Puša) određen njegov karakter, te hronološka i kulturna pripadnost.78

76 Muzeji, galerije i zbirke Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Društvo muzejskih radnika BiH, 1982, 64. 77 B. Čović, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM, nova serija, Arheologija (dalje: n.s., A.), XV-XVI, 1960-1961, 79-139. Up. isti, Tragovi preistoriskih migracija u sjeveroistočnoj Bosni, ČIG, III, 1961, 5-22. 78 I. Puš, Neolitsko naselje u Tuzli (slučajan nalaz u Rudarskoj ulici), ČIG, I, 1957, 85-102.

[41]

Pored iskopavanja u Gornjoj Tuzli, Borivoj Čović je 1955. zajedno sa Alojzom Bencom izvršio probna sondiranja na lokalitetu brončanodobne nekropole na lokalitetu Barice u Gornjoj Orahovici kod Gračanice, da bi naredne godine izveo i sistematsko iskopavanje.79 Osim toga, Čović je objavio i dvije ostave iz perioda kasnog brončanog doba – iz Bokavića kod Lukavca i Pašalića kod Gračanice, zatim eneolitsku ostavu bakarnih sjekira iz Vranovića i pojedinačni nalaz eneolitskog oruđa iz Džakula (oboje kod Gračanice), te istražio halštatski skeletni grob u Gornjoj Tuzli.80 Radmila Jovanović je 1957. izvela zaštitna iskopavanja na lokalitetu željeznodobne nekropole u dolini rijeke Soline, ispod Gradovrha, a naredne godine obradila i objavila dvije kasnobrončanodobne ostave iz okoline kod Gračanice.81

U narednom periodu, nastavljeni su istraživački radovi na širem području koje je svojom djelatnošću pokrivao Muzej istočne Bosne u Tuzli – u srednjem i donjem Podrinju, Bosanskoj Posavini, te području sliva rijeke Spreče. Obavljena su brojna rekognosciranja i probna sondiranja (od kojih većina nije objavljena), izvršena evidencija arheoloških lokaliteta i sl. Što se tiče područja današnjeg Tuzlanskog kantona, najznačajniji istraživački projekt koji je vodila Milica Kosorić, predstavljalo je istraživanje prahistorijskih lokaliteta na području sliva rijeke Spreče. Tom prilikom je sistematski istraženo neolitsko naselje Korića Han, a sondažna iskopavanja manjeg obima su izvršena i na lokalitetima: Vuknić kod Gračanice, Lug kod Kakmuža, Gradina u Tulovićima kod Banovića, Gradina kod Stupara (južni obronci Ozrena, općina Lukavac) i Crkvina u Stjepan Polju kod Gračanice.82 Znatno veći broj lokaliteta je tom prilikom rekognosciran. Osnovni podaci o nekima od njih objavljeni su u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, kapitalnom izdavačkom projektu Zemaljskog muzeja, 1988. godine

Trenutno stanje

U cjelini gledano, može se reći da broj arheoloških lokaliteta istraženih u proteklom periodu nije mali. Međutim, uprkos toj činjenici, to područje se još uvijek ne može smatrati ni približno dovoljno istraženim. Razlog tome je u

79 B. Čović, Barice – Nekropola kasnog bronzanog doba kod Gračanice, GZM, n.s., A, XIII, 1958, 77-96. Ova je nekropola u vrijeme otkrivanja predstavljala jedinstvenu pojavu u okviru kulture polja sa urnama, jer je po prvi put otkriven specifičan pogrebni ritus – spaljeni ostaci umrlog su se polagali u grobne jame i pokrivali zdjelama sa dnom okrenutim gore, a ne u urnama, kao što je to tipično za kulturu žarnih polja. U naredne tri decenije, na prostoru sjeverne Bosne i južne Slavonije, otkriveni su brojni slični lokaliteti, te je B. Čović na osnovu toga izdvojio posebnu kulturnu grupu Barice-Gređani, koja je nastala na autohtonom supstratu ranog brončanog doba i trajala kroz čitavo srednje, kao i prvui fazu kasnog brončanog doba (Br C-D i Ha A, po Reineckeovoj hronologiji). Opširnije o tome: A. Kaljanac – E. Šaković, Barice-Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik, XIII/27, 78-90. 80 B. Čović, Preistoriski depo iz Lukavca, GZM, n.s., A., X, 1959, 91-102; isti, Nekoliko manjih preistoriskih nalaza iz Bosne i Hercegovine, GZM, n.s., A, XII, 1957, 245-253. 81 R. Jovanović, Preistoriski nalaz u dolini rečice Soline, ČIG, I, 1957, 245-249; ista, Dve preistoriske ostave iz severoistočne Bosne, ČIG, II, 1958, 23-35. 82 M. Kosorić, Praistorijska naselja na području Spreče, ČIG, XIII, 1980, 103-116.

[42]

činjenici da su pojedini periodi arheološkim istraživanjima na ovom prostoru prilično dobro rasvijetljeni, ali su drugi ostali potpuno nepoznati. To posebno vrijedi za period željeznog doba, kao i za vrijeme antike – prostor današnjeg Tuzlanskog kantona je u tom pogledu gotovo tabula rasa, pa je jasno da bi nova istraživanja trebala biti prvenstveno orijentirana u tom pravcu.

Kao glavni nosilac istraživanja u proteklom periodu Muzej istočne Bosne u Tuzli se od svog osnivanja suočavao sa nedostatkom adekvatnog prostora (posebnu muzejsku zgradu, u kojoj bi bile objedinjene sve zbirke i prateći odjeli nikada nije imao), također i sa finansijskim i kadrovskim problemima. Danas je to izraženo još i u većoj mjeri. Muzej istočne Bosne od 1992. godine nema uposlenog stručnjaka–arheologa, što je elementarni preduvjet za bilo kakav naučno-istraživački rad. Ova, nekada ugledna ustanova, danas je, tako, svedena na preživljavanje i danas uglavnom nije u mogućnosti ispuniti svoju društvenu ulogu kada je u pitanju istraživački rad iz oblasti arheologije.

Mogućnosti i perspektive arheoloških istraživanja

Trenutno stanje u oblasti arheologije na području Tuzlanskog kantona je, može se reći, dosta teško. Međutim, međuinstitucionalnim povezivanjem i udruživanjem snaga svih ustanova i pojedinaca koji se bave istraživanjem, zaštitom i promocijom arheološkog i drugog kulturno-historijskog naslijeđa otvaraju se brojne mogućnosti. Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, prema važećoj zakonskoj regulativi (Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa SR Bosne i Hercegovine iz 1987.83), nadležan je i za organizaciju arheoloških istraživanja – u prvom redu zaštitnih iskopavanja na ugroženim lokalitetima. Prioritet istraživanja takvih lokaliteta je i sa stanovišta nauke u svakom slučaju najveći.

Uzimajući u obzir iskustva iz drugih kantona, može se reći da Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u tome može odigrati najznačajniju ulogu. Primjera radi, slična institucija koja postoji u Sarajevskom kantonu samo u proteklih par godina organizirala je nekoliko arheoloških istraživanja, angažirajući na njima stručnjake iz drugih institucija. Naravno, Zavod iz Tuzle u pogledu kadrovskih resursa i finansijskih mogućnosti stoji daleko teže od onoga u Sarajevu. Ipak, postoji jedan model čija bi primjena mogla rezultirati uspješno izvedenim naučno-istraživačkim projektima, posebno kada je riječ o zaštitnim iskopavanjima na ugroženim lokalitetima, ali i rekognosciranjima i evidenciji arheoloških lokaliteta na području Tuzlanskog kantona kao nepokretnih kulturnih dobara.

Prije tri godine, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je osnovan studij arheologije, na kojem su kao profesori angažirani istaknuti stručnjaci iz Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja. Uskoro treba da izađe i prva generacija domaćih diplomiranih arheologa, koji će, nadamo se, popuniti kadrovske praznine po

83 Službeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87.

[43]

domaćim institucijama, poput muzeja i zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji u sistematizaciji radnih mjesta imaju predviđena mjesta za arheologe, a koja danas stoje upražnjena ili privremeno popunjena nekompetentnim osobama.

No, i bez obzira na to, Katedra za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu sama po sebi predstavlja resurs koji se može vrlo uspješno iskoristiti. Uspostavljanjem saradnje sa tom obrazovnom ustanovom, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa bi mogao na arheološkim iskopavanjima – a bila bi to, s obzirom na karakter rada samog Zavoda, uglavnom zaštitna iskopavanja manjeg obima – angažirati stručnjake i studente sa Katedre za arheologiju u Sarajevu: studentima bi to, pod nadzorom profesora, bio koristan praktični rad i vježba, a korist za Tuzlanski kanton uopće – bila bi višestruka. Nova arheološka iskopavanja, posebno na najugroženijim lokalitetima, uveliko bi upotpunilo arheološku sliku cjelokupne regije, doprinijela bi porastu interesovanja za arheologiju i kulturnu historiju uopće, te podizanju razine kulturne svijesti kod običnog naroda. Ovakvim načinom rada, treba napomenuti, osigurala bi se i nužna fizička radna snaga na iskopavanjima (studenti) i stručno lice (profesor), i to uz relativno mala finansijska izdvajanja (smještaj, hrana).

Pored Katedre za arheologiju koja djeluje pri Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona bi mogao uspostaviti saradnju i sa Odsjekom za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Od svog osnivanja, na ovom Odsjeku – u prvoj godini studija – postoji nastavni predmet arheologija koji danas ima fond časova 3+4. Razumije se, obim gradiva koje biva prezentirano studentima historije predstavlja najosnovniji uvod i uvid u problematiku arheološke znanosti, ali taj elementarni nivo znanja se s pozicije arheološke znanosti može iskoristiti – u prvom redu u svrhu rekognosciranja i prikupljanja podataka o još neistraženim i do sada nepoznatim arheološkim lokalitetima.

U okviru nastave iz predmeta arheologija, na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli, pored predavanja i auditornih vježbi, predviđen je i individualni, odnosno timski rad studenata. Uspješno urađen i prezentiran individualni/grupni projekat studentima nosi 30 od maksimalnih 100 bodova, što predstavlja prilično velik motivacioni faktor. Najprikladniji zadatak koji se može dati studentima jeste prikupljanje podataka o novim i nepoznatim nalazištima u sredinama iz kojih studenti dolaze. Prethodno, studentima bi u okviru vježbi trebali biti objašnjeni teoretski i praktični principi arheološkog rekognosciranja i prikupljanja podataka sa terena (korištenje literature i topografskih karata, intervjuisanje informatora, terenski obilasci, prikupljanje površinskih nalaza, itd.). Podaci prikupljeni na taj način bi se obradili i u slučaju potrebe, provjerili izlaskom na teren stručne ekipe.

Angažiranjem studenata kao terenskih saradnika postigla bi se višestruka korist. Napominjemo ovom prilikom da je najveći dio arheoloških nalaza i nalazišta koja su u proteklih stotinu i više godina istražena ili evidentirana na području Tuzlanskog kantona, poznata zahvaljujući upravo terenskim saradnicima,

[44]

uglavnom zaljubljenicima u prošlost i entuzijastima – poput žandarmerijskog stražmeštra Tome Dragičevića krajem XIX stoljeća, zatim dr. Stanka Sielskog i prof. Šabana Hodžića sredinom XX stoljeća, potom Branka Vajića iz Gračanice i Jakova Babića iz Posavine itd. Arheološko rekognosciranje i terenski rad je sam po sebi interesantan i uzbudljiv posao koji će barem jedan dio studenata zainteresirati za arheologiju i probuditi u njima ljubav prema istraživačkom radu. Barem dio studenata će to nastaviti i izvan školske obaveze i nakon završetka fakulteta, a za razliku od običnih zaljubljenika u prošlost i amatera, oni će poznavati najosnovnije principe arheološke struke.

Konačno, pored povezivanja sa fakultetima u Sarajevu i Tuzli, potrebno je da Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Tuzli uspostavi i čvršću saradnju sa Muzejom istočne Bosne koji bi zbrinuo sve značajnije arheološke nalaze sa zaštitnih iskopavanja, muzeološki ih obradio i na odgovarajući način zaštitio. Pri tome prvenstveno u vidu imamo značajnije nalaze – materijal koji nije od posebnog značaja mogao bi se ustupiti lokalnim muzejskim zbirkama, tamo gdje one postoje, bilo da su u okviru lokalnih institucija kulture, bilo u okviru osnovnih i srednjih škola.

* * *

Umjesto zaključka, na kraju ćemo predložiti konkretan tok aktivnosti, koje

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona u narednom periodu treba poduzeti:

1. Organiziranje stručnog savjetovanja o mogućnostima i perspektivama

arheoloških istraživanja na području Tuzlanskog kantona; 2. Priprema donošenja odgovarajućih zakonskih propisa i

podzakonskih akata; 3. Uspostavljanje saradnje sa Katedrom za arheologiju Odsjeka za

historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te Odsjekom za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Organiziranje stručnog savjetovanja bi u ovom trenutku trebalo da predstavlja prvi korak u razmjeni ideja i iskustava. Tu bi trebalo pozvati predstavnike Odsjeka za historiju spomenuta dva fakulteta (iz Tuzle i Sarajeva), zatim muzejskih ustanova – Muzeja istočne Bosne i Zemaljskog muzeja, predstavnike Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, kao i Ministarstva za prostorno uređenje. Drugi korak bi se ticao zakonske regulative. Naime, kada je oblast arheologije u pitanju, neki zakonski propisi Tuzlanskog kantona su neusaglašeni sa zakonom koji važi na federalnom nivou – a to je još uvijek Zakon o zaštiti i korištenju kulturno-istorijskog i prirodnog

[45]

naslijeđa preuzet iz ranije zakonske regulative.84 Zakon o zaštiti kulturnog naslijeđa na nivou Bosne i Hercegovine još uvijek je u proceduri donošenja. Kao koristan primjer i uzor za ovu oblast može poslužiti Sarajevski kanton koji je 2000. godine donio Zakon o zaštiti kulturne baštine, ali i niz podzakonskih akata koji bliže definiraju spomenutu oblast – među njima i, posebno ističemo, Pravilnik o tehničkim i kadrovskim uslovima za vršenje arheoloških istraživanja.85 Nakon svega toga, uspostavila bi se saradnja sa navedenim fakultetima i pristupilo izradi i realizaciji konkretnih naučno-istraživačkih projekata iz oblasti arheologije.

84 Službeni list SR BiH, br. 20/85 i 12/87; up. Službeni list R BiH 3/93 i 13/94. 85 Službene novine Kantona Sarajevo, br. 9/02.

[46]

[47]

Dr. Thomas J. Butler

The Bosnian “Krstjane”

The story of the Bosnian “krstjane” (“christians”) has been oversimplified by those who see the period from the thirteenth to the fifteenth century as a glorious time in which the dualist church and state worked together and prospered. In fact, the krstjane efforts to replicate early Christianity and follow an apostolic path were often obstructed by churchmen and politicians in Rome and Hungary who mounted crusades against them, such as the crusades of 1235-39, when Bosnia was devastated and thousands were either burned at the stake or led away into captivity (1).

In spite of the historical facts, there are those who believe that there never was a significant dualist movement in Bosnia, including the historian John Fine (2). His position has been accepted by many colleagues, including Ivan Lovrenovic (3). Fine uses social anthropology to explain why the Bosnian peasant would have been uninterested or unable to understand dualism. He also pays little attention to the European dualist movement, which leads him to make unfortunate doctrinal assumptions-- for example, that Gost Radin’s mention of the “Trinity” in his will meant that he was not a true “krstjanin”.

We know from historical documents that there were signs of heresy in Bosnia’s neighborhood as early as the end of the twelfth century. The Archdeacon Thomas, in his Historia Salonitana (“Chronicle of Split”) relates that a Church Synod in 1185 condemned all “heretics and their supporters” and banned their small monastic houses called “brotherhoods” (fraternitates) (4).

Thomas also describes how the Split Archbishop Bernard in 1200 AD pursued the brothers Mateus and Aristodius (Rastudije) for preaching their “godless heresy” in his city. He had their property confiscated, and “binding them in the bonds of anathema”, drove them out. Thomas says that many others who had fallen prey to the brothers’ teaching were excommunicated, thus suggesting that their heresy was a movement. He tells how the brothers eventually abjured their heresy and Bernard restored their property (5).

The archdeacon relates that Rastudije was a talented gold smith and painter. He often traveled to Bosnia and was educated in Slavonic writing as well as in Latin. Evidently, he didn’t abandon his heretical teaching while in Bosnia, for in the St. Petersburg library there is a fragment of a Bosnian Gospel in which “Lord Rastudije’s” name appears at the head of a column of ordained bishops (dedovi) (6). As Jean Duvernoy suggests, Rastudije was probably the founder of a new lineage of Bosnian krstjane (7).

Since Rastudije’s name was preceded by a column of 16 predecessors, it is obvious that heresy preceded him in Bosnia. The question arises: from what

[48]

direction did it come—from Dalmatia or Serbia ? A look at a Serbian document may cast some light on the subject. In the Zitije Svetoga Simeuna (Stefan Nemanja, 1169-1196) by his son Stefan we read that when heresy arose in his land, Nemanja called a Church Synod. While the council was still in session, it was suddenly interrupted by a distraught young woman who threw herself at the Despot’s feet and cried that she had, unknowingly, married a nobleman who belonged to a group that worshipped Satan.

Her appearance galvanized the meeting, as Nemanja called for a trial and mobilized his army. He cut out the tongue of the heretics’ teacher, burned others at the stake, and drove the remainder out of the country, burning their books and confiscating their possessions (8).

No mention is made of the exact nature of the heresy, except that they were

“Arians” and had “split the Trinity”. Of course, “Arians” was just a label, as Arianism had died out centuries before. I agree with Aleksandar Solovjev that their true name—bogomili, meaning “dear to God”-- was taboo and that Nemanja may have banned its use (9). As to where the fugitives went, the majority of historians favors Hum (Hercegovina) and Bosnia. The refugees easily melded with the Bosnians since they spoke the same language. This would have taken place between 1172 and 1180, according to Solovjev’s calculations (10).

Dualism, then, got its start in Bosnia some twenty or twenty five years earlier than is commonly believed. Putting its roots down secretly, the heresy would have taken a generation to mature, perhaps around 1200 AD, when Archbishop Bernard was expelling heretics from Split and Trogir. Rastudije’s knowledge of Slavonic, as well as of Latin, made him a natural link between the coastal heretics—whose language was Latin--and the Bosnian krstjane.

News of the heresy reached Pope Innocent III in 1199. The Serbian Duke of Zeta, Vlkan, sent the recently-crowned Pope a letter, telling him of heresy in Bosnia. Vlkan claimed that Kulin, the ban or ruler of Bosnia, was a heretic, as was his wife and sister. He claimed that Kulin had welcomed the heretics whom Bernard had banished, treating them as Catholics and addressing them as “Christians par excellence”. According to Vlkan, the ban had led 10,000 of his subjects astray (11).

The mention of “Christians” drew the immediate attention of the Pope, who fired off a letter (11/11/1200) to Kulin’s suzerain, the Hungarian King Emmerich, warning him that “no small number of Patarenes” had gone from Split and Trogir to Ban Kulin where they were warmly welcomed. Innocent’s tone was a mixture of anguish and ire (12).

He told Emmerich: “Go and ascertain the truth of these reports and if Kulin is unwilling to recant, drive him from your lands and confiscate his property” (13). We should note that, harsh as he sounds, the Pope was concerned with the truth. In the case of Bosnia, Innocent and his successors sought second and even third

[49]

opinions. He did not trust local informants and set up his own system of legates and investigators who reported directly to him.

Kulin’s reaction to the threat from Rome was both courageous and astute, setting a pattern for future Bosnian-Papal relations. First, he feigned naivete, writing the Pope that he didn’t regard the new immigrants as heretics, but as Catholics, and he was sending a few of them to Rome for examination. He also invited the Pope to send a representative to Bosnia to investigate (14).

Unconvinced by Kulin’s Bosnian “specimens”, Innocent sent his legate John de Casamaris and Archdeacon Marin of Dubrovnik to Bosnia to interrogate Ban Kulin, his wife, and subjects about “everything relating to faith and life”, and if they found anything that “smelled of this heretical depravity--or if they resisted true teaching—they should correct the situation.” He referred them to a “Constitution” he had prepared regarding heresy (15).

Innocent was well aware that he might be dealing with dualist heresy in Bosnia. He wrote to Bernard of Split (11/21/1202) that “a multitude of people in Bosnia are suspected of the damnable heresy of the Cathars” (16).

It seems that John de Casamaris and Marin stayed one full winter in Bosnia, from the end of November until early April. Since their job was to ascertain the truth about the heresy, my assumption is that the legate went about the country with Marin, stopping at the various krstjane hizi or lodges—the conventicula mentioned in the Split edict of 1185—interrogating the abbots, monks and nuns regarding their beliefs and practices.

John probably had a list of Patarene errors to guide him. Marin was his interpreter, since the Bosnians knew no Latin. If there were Slavonic documents available, Marin translated them.

Not only did Casamaris listen to his informants’ answers, but where they were in error, he taught them correct doctrine. John must have convinced himself that he had fulfilled Innocent’s command to correct the krstjane, because the “Confessio” (abjuration) signed at Bilino Polje by the seven priors of the krstjane church on April 8, 1203, makes no mention of errors (17). As Kniewald says, John’s mission was “not to punish but to persuade” (18).

The same document was brought to Budapest, April 30 by Casamaris and Kulin and two abbots, where it was examined by the Hungarian King and the high clergy. Kulin’s son Stefan, during a later meeting, agreed that if the Bosnians violated the agreement, they would pay a heavy fine of 1000 marks (19).

On the surface, the “Confessio” concerned primarily church organization and practices. The monks renounced their schism with Rome and agreed to accept Rome as the mother church. They promised to erect chapels with altars and crucifixes, where they would have priests who would say Mass and dispense Holy Communion at least seven times a year on the main feast days.

The priests would also hear confession and give penances. The monks promised to chant the hours, night and day, and to read the Old Testament as well

[50]

as the New. They would follow the Church’s schedule of fasts, as well as their own regimen. They also agreed to stop calling themselves krstjane--which had been their exclusive privilege --lest they cause pain to other Christians. They would wear special, uncolored robes, closed and reaching the ankles. In addition they were to have graveyards next to the church, where they would bury their brethren and any visitors who happened to die there.

Women members of the order were to have special quarters away from the men and to eat separately; nor could they be seen talking with a monk alone, lest they cause scandal. The abbots also agreed not to offer lodging to manicheans or other heretics. Finally, upon the death of the head of their order (magister), the abbots, after consultation with their fellow monks, would submit their choice to the Pope for his approval. In a special letter to the Pope, John advised Innocent that they needed to break the hold of the Slavonic bishops and to appoint three or four Latin bishops, since Bosnia was a large country (“ten days’ walk”) (20).

I agree with Kniewald and others that is necessary to read between the lines to understand the full import of this carefully crafted document. First, it was not written merely to end the schism, for in such a case it would have been written more simply. For example, the opening statement, in which the seven abbots acknowledge “the one eternal God, creator of all things and redeemer of mankind” is unusual for such a document, according to Kniewald, a Catholic theologian. It stresses the oneness of God and his incarnation (Jesus), thus rejecting in one stroke both dualism and docetism.

The promise to build chapels with altars and crucifixes negated the idea that churches were centres of idolatry and that the crucifix was a hateful symbol.

The promise to read the Old Testament rejected dualist belief that—except for the Psalter—it was the book of Satan. In having priests who would say Mass on Sundays and holy days, they agreed to follow Catholic practice.

The “Confessio” addresses the question of the sacraments. We have seen that the monks pledged to partake of the sacrament of Holy Communion at least seven times a year. This was a big step, because it was a public display of belief, although the tenth-century Bulgarian, Cosmas the Presbyter, does mention bogomil heretics who faked taking the sacrament, spitting out the wafer later on.

As for the forgiveness of sins, the dualists believed that serious or “mortal” sins could be forgiven only through spiritual baptism (the Consolamentum), while Catholics believe that forgiveness can be gained at any time by sincere confession and penance. For this reason, the Bilino Polje document stresses the obligation of priests to hear confessions and give penances.

There is one crucial sacrament not referred to in the “Confessio”, even though it most clearly separates the krstjanin from the Catholic believer. It is Baptism. If you are not baptized, the Church teaches, you are not a Christian. Strictly speaking, you aren’t a heretic, but a pagan. If you are unbaptized you will go to hell, unless you have led a life free of mortal sin, in which case you will go to

[51]

a place popularly called “limbo”. The sacrament of baptism, then, posed the stiffest obstacle between the two churches, except for dualism itself.

Since the krstjane believed that Satan created all matter, including water, and that John the Baptist was his emissary, what were they to do if Casamaris and Marin asked them to undergo the Church’s baptismal ritual and to reject Satan and all his works? It is not difficult to imagine the heavy obstacle it could pose—psychologically-- to the conversion of dualists, who, while not worshipping Satan, nonetheless believed in placating him.

There are at least two possible explanations for why the sacrament of baptism was not mentioned by Casamaris in the “Confessio”. First, all the monks could have been baptized with water in the days before the heresy took firm hold in Bosnia. Next, they could have lied to John about being baptized, since lying was permissible to dualists when the survival of their church was threatened. In any event, John had to be under the impression that the monks had all been baptized, or he would have made a strong statement about its necessity in the “Confessio”, just as he did about the Eucharist.

In subsequent centuries, baptism with water was a sensitive point for the Bosnian nobility who remained krstjane. While the Bosnian kings did agree to be baptized, the nobility resisted, at least until the fifteenth century, because their strength lay in their alliance with the krstjane leadership and their public. The kings, too, recognized the importance of the krstjane ties. We know of instances where a baptized king, such as Stefan Thomas, who was obligated upon pain of excommunication to have no relations with heretics, refused to break with the krstjane leadership, because he needed their support against outside enemies (21).

Duke Hrvoje Vukcic (died 1416), a man of great culture, was pursued by the papal legate Thomas of Hvar for years, but could not bring himself to be baptized, even though he wrote to the Hungarian Queen Barbara that he was afraid he would die a pagan (22). Political realities played a role in all this, as well as their traditional krstjane view of the universe, their fear of breaking with Satan, and their hopes in the promise of the Consolamentum.

After the “Confessio” was approved by King Emmerich, John de Casamaris, in a letter to Innocent, refers to “the former Patarenes” (23). Obviously, he thought that he had converted the krstjane, but he was wrong. In my opinion, they were merely waiting for him to go. Partly due to Rome’s complacency (caused by Casamaris’s feelings of success) and the Pope’s failure to appoint Latin bishops, as John had suggested, the heretical movement grew stronger over the next few decades, uniting with the old Catholic church. Together they formed a national, heretical church which survived crusades and threats of crusades until the mid-fifteenth century, when it gradually vanished in the face of the Ottoman takeover.

In conclusion, I would like to suggest that when a holocaust takes place, such as the anti-krstjane crusades from the thirteenth to the fifteenth centuries, we really have a double tragedy: first, in the holocaust itself, and second, in the

[52]

oblivion which gradually envelops its memory. When today’s historians deny the Bosnian dualist past they contribute to this oblivion, thus depriving the krstjane of the recognition they are owed for their faith and their suffering.

References.

1. Franjo Sanjek, Les Chretiens Bosniaques et le Mouvement Cathare XII-XV siecles, Paris/Louvain, 1977, pp. 71-72. Peter Patek (Suibertus), « Commentariolum de provinciae Hungariae originibus, » in R. Reichert, Monumenta Ordinis Fr. Praedicatorum Historica I, Louvain, 1896, pp. 305-308.

2. John Fine. The Bosnian Church : Its Place in State and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century, London, 2007.

3. Ivan Lovrenovic, Bosnia : A Cultural History, New York, 2001, p. 53. 4. Thomas Archidiaconus. Historia salonitanorum pontificum, ed. F. Racki,

Monumenta slavorum meridionalium, t. XVI, 1894, p. 33. 5. Ibid, p. 80. 6. Franjo Sanjek, op cit, pp. 98-101. 7. Jean Duvernoy, L’Histoire des Cathares : Le Catharisme, Toulouse, 1979, p.

72. 8. Zitije Svetog Simeuna : Pamatky drevniho jihoslovanskeho pismenistvi, ed.

Pavle J. Safarik, Prague, 1853. 9. Aleksandar Solovjev, « Svedocanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na

Balkanu »,GID,V, 1953, p. 23. 10. Ibid, p.19. 11. Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, 45. 12. T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et

Slavoniae, Zagreb, 1904-1934, II, p. 351. 13. Ibid. 14. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 47. 15. T. Smiciklas, op cit, 311-14. 16. Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, p. 46. 17. Ibid, ep. 141, f 103v. T. Smiciklas, op cit, III, 24-25. 18. Dragutin Kniewald, « Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim

krstjanima », Rad (JAZU), 270, 1949, p. 11. 19. J. Fine, op cit, 120. 20. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36. 21. Sima Cirkovic, Istorija srednovekovne bosanske drzave, p. 287. 22. J. Fine, op cit, p.195. 23. T. Smiciklas, op cit, III, p. 36.

[53]

Dr.sc. Amira Turbić-Hadžagić

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine

SAŽETAK

U radu autorica prvi put u historiji bosanskoga književnog jezika prezentira znanstvenoj i široj javnosti latiničnu transliteraciju i sadržajni opis Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine koja je napisana „podь gradomь podь srьbrьnikomь“, kao još jedan od dokaza neprekinutoga razvoja bosanskoga književnog jezika od 12. do 15. stoljeća.

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine pisana je brzopisnom bosančicom, sa elementima ustava i kurziva. Danas se sačuvani prijepis Povelje nalazi u Državnome arhivu u Dubrovniku pod sign. 1333_CR 25. KLJUČNE RIJEČI: povelja, ban Stefan, Srebrenik, sadržaj, bosančica, latinična transliteracija

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine napisana je na pergamentu,86 tj. na posebno očišćenoj i vapnom izluženoj ovčijoj (janjećoj), telećoj ili kozećoj koži. Pergament je dobio ime prema gradu kod Bergame u maloazijskoj Turskoj. Prema Čremošniku sve bosansko-humske povelje pisane su na pergamentu italijanske izrade. Pri pisanju povelje pisar – dijak služio se perom.87 Povelja je pisana brzopisnom bosančicom, sa elementima ustava i kurziva88.

86 Prema Damjanoviću postupak pripremanja pergamenta “bio je otprilike ovakav: kožu su nekoliko dana namakali (mislimo na Slavene, istakla A. T-H.) u vodi kojoj se dodalo gašenoga vapna da bi je se omekšalo, odstranilo masti i, koliko je bilo moguće, žutu boju. Nakon namakanja slijedilo je ‘kupanje’, tj. čišćenje i pranje kože. Očišćenu kožu zategnuli su na okvire i sušili. Poslije sušenja skidali su preostale nečistoće (posebice dlačice) pomoću kamena plavca. Napokon su je izglačali i natopili krednom tekućinom da bi bila svjetlija i prikladnija za pisanje.” – u: S. Damjanović, Slovo iskona, str. 81-82. 87 Nap.: Takvo pero zove se prema grčkoj riječi - kalamos, tj. trska i na njoj žica. S obzirom da su vladari i feudalci bosansko-humskih kancelarija najčešće naručivali pergament najfinije italijanske izrade, možemo pretpostaviti, prema slovnim oblicima bosansko-humskih povelja, načina kovertiranja povelja, pisama, darovnica i ugovora, izgledu pečata i njihovih vrpci, da su pisali srebrnim ili zlatnim perima. Slično navodi i Damjanović za kanon staroslavenskih spisa – u: Slovo iskona, str. 82. 88 Nap.: Ustav je vertikalno pismo sa pravilnim i odmjerenim potezima. Slova su pisana pažljivo, s obzirom na važnost i svečanost dokumenta, i po pravilu su jedna od drugih jednako udaljena. Vodi se računa o svakome potezu svakoga dijela slova. Što je moguće više, kod ustava su slova između dvije

[54]

Do danas Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine nikad nije bila predmetom lingvističkoga istraživanja.

Pisar prijepisa Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine pergament linira ostavljajući prazan prostor svih rubova sa sve četiri strane, a po završetku pisanja povelje linije ne briše, što je, inače, bio običaj na originalnim poveljama i drugim pravnim tekstovima srednjovjekovne Bosne.

Sadržaj povelje vezan je za trgovačko-darovnopravne odnose Bosne i Dubrovnika. Naime, ban Stefan plemenitim Dubrovčanima daruje „vse ĉo je ôd(ь) prьvlake do loiĉa“89 i pri tome nudi svaku vrstu pomoći. Zauzvrat, Dubrovčani se obavezuju da će gospodinu banu Stefanu, njegovim sinovima „i simenu negovu dovieka ôd(ь) muške glave“90 od dobiti plaćati 500 perpera91 „za prьvlaku i za stonь“.92 Original Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine napisan je u četiri primjerka, po dva za svaku stranu, „a sve su [pečakene] zlatiemi pečati dvie sta povelle u gô(spo)d(i)na [ban]a stefana a dvie povelle u dubrovnici.93

linije - dvolinijsko pismo (slova između dviju paralelno povučenih ili zamišljenih crta reda); poluustav je pismo koje je unekoliko izgubilo pravilnost oblika. Zamjetna je želja za uprošćavanjem slova i bilježe se, u istome dokumentu, u više različitih vidova. Takva slova izlaze iz dvolinijskog sistema i prelaze u trolinijski sistem (slova prelaze jednu od crta reda: ili gornju ili donju); brzopis je pismo sa više živosti u potezima. Slova često izlaze iz trolinijskog sistema i prelaze u četverolinijski sistem (slova prelaze donju i gornju crtu reda). Brzopisna slova su raznolika po obliku i uprošćena. Postoji težnja za brzim pisanjem, a pri tome ne gubi ljepota slova. Prisutan je nagovještaj povezanosti slova, koji će svoju puninu dobiti u kurzivnome pismu. Kurzivno pismo razvija se iz brzopisa; sada su riječi sastavljene od međusobno povezanih slova. V. i isp.: P. Đorđić, Terminološka pitanja – u: Istorija srpske ćirilice, 1971, str. 46. 89 V. tekst Povelje od 22. do 34. reda. 90 V. 36. i 37. red. 91 Dubrovački zlatni ili srebrni novac određene težine (<srgrč. hyperpyros: sjajan). 92 V. 37. red. 93 V. i isp. redove od 66, 67 i 68.

[55]

Tekst povelje u latiničnoj transliteraciji glasi:94

1) Vь načetakь ôt(ь)ca vь isplьn[en]je s(y)na i s(ve)t(o)g(a) duha

2) va lieta rožastva hristova ċ • t • l • g (= 1 333)

3) lieto indicia prьva .e ï (= 15) da[n]ь [.....]

4) frevar(ь) m(ie)s(e)ca mi gô(spodi)n(ь) stefanь po mi[losti]

5) božioi banь bosni i usori i s[oli]

6) i gô(spodi)nь homskoi zemli jaki prь[...]

7) i sloga naša ljubimo i nimь milo[stь]

8) naša dajemo sa koristju i sa lju[bovju]

9) kako se dostoi udrьžati ka sva[komu]

10) kazaje jako da znaje vsaki sei d[ni]

94 Nap.: Latinična transliteracija Povelje bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine obavljena je prema vlastitome čitanju prijepisa, a prema tabeli S. Damjanovića, uz našu dopunu za digram oγ koji smo transliterirali sa û (oγ = û); ligaturni znakovi ja, je, ju označavaju se kurzivom, a ligature ak i gô boldom; tronogo t, brzopisno d i brzopisno četvrtasto v kurzivom; č samo sa čašicom kurzivom; brojnu vrijednost znaka č zamjenjujemo sa ċ = 1 000. Nadredno ispisana slova koja nisu znak kraćenja spuštamo u redak, a title rješavamo u malim okruglim zagradama. U uglatim zagradama nalaze se, danas, slabo čitljiva mjesta ili dio riječi ili teksta koji je nečitak, ne vidi se ili je oštećen. Velika slova i znakovi interpunkcije prenose se tačno onako kako su upotrijebljena u originalu. Usp. i: S. Damjanović, Slovo iskona, str. 48-49.

[56]

11) i va buduĉe koi te posli[......]

12) am(i)n(ь) • ja prьziranje blagov(olenje)

13) svieditelь i mnogôporabotanje

14) ô baĉine i vlastelь i ljudje dubro-

15) vačci i našiemь praroditeljemь

16) i namь vele mnogô i hote ôtь sele

17) porabotati sa božjemь hotienjemь

18) zato mi gô(spodi)nь bannь stefanь

19) i moi sinove i unučje i dokolije

20) sime moje bude dovieka vekoma dasmo i darovasmo dovie-

21) ka viekoma i bašinu i u plemenito ljudemь dubrovačkiemь

22) a našiemь draziemь prьjatelemь vasь ratь i stonь i prь-

23) i prьvlaku i ôtoke koi su ôkolo rata i sa sviemь ĉô se

24) nahodi unutra rata i prьvlake i gore i pollja dubrave

25) liesь trave vode sella i vse ĉo je ôd(ь) prьvlake do loiĉa

26) i sudьc[ь] bo i globe i krьvi u miru da budu na nihь vollju da imaju

27) i drьže i da čine vsu svoju vollju i hotienje kako ôd(ь) svoje

28) baĉine dovieki viekoma i da su volni zidati zaditorie

29) dgiemь hotienje i prьkopati prevlaku ôd(ь) mora do mora

30) i napravljati na svoju volju i hotienje iôĉe se ôbetuje

31) g(ospodi)nь banь sstefanь sebe i svoje sinove i svoje sieme ako se

32) sluči u niekoje vrьieme ili g(ospodi)nь ili vlastelinь ili gra-

33) ždaninь ili ljudje koi bi pakostili rьtu ili prьvlaci

34) da pomože koliko može naša jakostь. a za to mi ôpkina i lju-

35) dje grada dubrovnika vse dobro ôpkeno g(ospo)d(i)nu banu stefanu

36) i negovemь sinovomь i simenu negovu dovieka ôd(ь) muške

37) glave i do zgorenja svieta dajemo za prьvlaku i za stonь

38) • e • catь (= 500) per(ьpe)ra do zgorenja svieta ôd(ь) togazi dobitka ~ ~

39) koi me hoditi meždu nami u dubrovnici u onoi vrьime ~

[57]

40) ako banь i negovi sinove i negove sieme muškoi ~

41) glave i ne budu gospoda homskoi zemli mi ôpkina ~

42) dubrovačka dajemo ônzi dobitakь na ônzi danь

43) svetago vlasija • e • catь (= 500) per(ьp)e(r)a kako je zgora pisano iôĉe se

44) ôbetuje ôpkina dubrovačka ako u niekoje vrieme prьde

45) g(ospo)d(in)ь banь stefanь u dubrovnikь ili negovi sinove ili

46) negovo sieme do zgorienja svieta muške glave ~

47) da mu damo polače zidane prьbivati dokoli em je ~

48) stati bezь niednoga naima i ôĉe se ôbetuje ~

49) ôpkina dubrovačka da ne prьmemo u prьievlaku i u stonь

50) i u ratь i u ônezi ôtoke ke smo uzeli ôd(ь) g(ospo)d(i)na bana stefana

51) negova vlastelina ki bude nemu neveranь i negovemь

52) sinovomь i negovu simenevi do zgorenja svieta • . • ~

53) a ja go(spodi)nь banь stefanь zaklinu se u svetoje božje

54v) [e]vangelije i u .d. (= 4) evangelista i u .v ï. (= 12) apostola i u vse moĉi

55v) [sve]tje koje su u dubrovnici za mene i za mojehь sinova i za

56v) moje sieme po muškomь kolienu do zgorienja svieta

57v) [...] toi tvrьdo imati i drьžati i ne potvoriti do zgo-

58v) [rie]nja svieta i vse više pisanno a mi ôbiĉ(i)ina i vsi

59v) [ljud]je dubrovačci klьnemo se u vsjeto božje jevangelije ~

60v) [i u • d • (= 4)ev]angelisti i u • v ï • (=12) apostola i u sve svete moĉi ~

61v) [koje su u] dubrovnici za nasь i za naše sinove i za naše ~ ~

62v) natražje do zgorienja svieta vse tvrьdo da imamo i drь-

63v) [žimo d]o konca svieta nepomačno i zato stavlju ja ~

64v) [g(ospodi)nь] banь stefanь svoju zlatu pečatь da je verovano

65v) svaki da znajetь i vidi istinu a tomui su • d • (= 4) povelle ̃~

66v) [...] jednako dvie latinsci a dvi srьpscie a sve su

67v) [pečakene] zlatiemi pečati dvie sta povelle u gô(spo)d(i)na

68v) [ban]a stefana a dvie povelle u dubrovnici a to je pisa-

[58]

69v) no podь gradomь podь srьbrьnikomь a tomu svedoci

70v) [...] moleni Vitanь tihoradikь radosavь hlapovikь

71v) [...]šь vlukasikь hrьvatinь stefanikь stefanь

72v) druščikь tvrьtko ivahnikь a zato da .g. prьstave

73v) divošь tihoranikь. ĉitko hlapovikь mihailo

74v) menčetikь dubrovčaninь.

Zaključak

Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine napisana je na pergamentu brzopisnom bosančicom, sa elementima ustava i kurziva u srednjovjekovnom gradu Srebreniku koji je pripadao župi Usori, a uz prisustvo devet svjedoka (Vitan Tihoradić, Radosav Hlapović, X. Vukasić, Hrvatin Stefanić, Stefan Druščić, Tvrtko Ivanić, Divoš Tihoranić, Štitko Hlapović i Mihajlo Menčetić Dubrovčanin). Danas je srednjovjekovni dio grada Srebrenika dobro očuvan. Izvor: 1. Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine, Državni arhiv u Dubrovniku, Republika Hrvatska, sign. 1333_CR 25.

Literatura:

1. Čremošnik, Gregor, 1948. Bosanske i humske povelje srednjega vijeka – u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, sv. III, Sarajevo.

2. Damjanović, Stjepan, 2002. Slovo iskona, Staroslavenska/starohrvatska čitanka, Zagreb: Matica hrvatska.

3. Đorđić, Petar, 1971. Istorija srpske ćirilice, Paleografsko-filološki prilozi, Beograd.

4. Grupa autora 2004. Hrvatski enciklopedijski rječnik, Nes-Per, Zagreb: Novi Liber.

5. Kuna, Herta, 1982. Srednjovjekovna bosansko-hercegovačka književnost – u: Pisana riječ u Bosni i Hercegovini. Od najstarijih vremena do 1918. godine, Sarajevo: IRO «Veselin Masleša». 6. Truhelka, Ćiro, 1889, Bosančica. Prinos bosanskoj paleografiji, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu I (4), 79.

[59]

7. Turbić-Hadžagić, Amira, 2005. Bosanski književni jezik (Prvi razvojni period od 9. do 15. stoljeća), Bosanski jezik. Časopis za kulturu bosanskoga književnog jezika, 4, Tuzla, 137-161.

Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333

ZUSAMMENFASSUNG

In der vorliegenden Arbeit präsentiert die Autorin der wissenschaftlichen

und auch breiteren Öffentlichkeit zum ersten Mal in der Geschichte der bosnischen literatischen Sprache die lateinische Transliteration und die inhaltliche Beschreibung der Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333, die „unter der Festung der Stadt Srebrenik“ geschrieben wurde, als ein weiterer Beweis der ununterbrochenen Entwicklung der bosnischen literarischen Sprache vom 12. bis zum 15. Jahrhundert. Die Urkunde des Bans Stefan und der Stadt Dubrovnik vom 15. Februar 1333 wurde in der telegrafischen bosnischen kyrillischen Schrift geschrieben, mit Elementen der Verfassung und der Kurrentschrift.

Die erhaltene Abschrift der Urkunde befindet sich heute im Staatsarchiv in Dubrovnik unter dem Zeichen sign.1333_CR 25.

SCHLÜSSELWÖRTER: Urkunde, Ban Stefan, Srebrenik, Inhalt, bosnische kyrillische Schrift, lateinische Transliteration

[60]

[61]

Mina Kujović

Parobrodom Vag Duna od Rače do Zvornika Probna plovidba Drinom 1886. godine

Sažetak: Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini planirala je urediti korito i obale rijeke Drine i uspostaviti stalnu parobrodsku liniju. Parobrodi su trebali prevoziti ljude i robu, jer je kopneni promet u Podrinju bio otežan zbog neizgrađenih cesta i željezničke pruge. Prilog se odnosi na probnu plovidbu rijekom Drinom, od Rače uzvodno do Zvornika, u periodu od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine Plovidba je obavljena parobrodom Vag Duna, izvedena u organizaciji austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, a po nalogu i uz novčanu pomoć Zajedničkog ministarstva financija u Beču. Probnom plovidbom trebalo je prikupiti podatke o uvjetima za uspostavljanje stalne plovne linije rijekom Drinom. Ključne riječi: Drina, riječno korito, parobrod Vag Duna Uvod

Rijeka Drina je najveća i vodom najbogatija pritoka rijeke Save sa njene

južne strane. Korito rijeke pada strmo i rijeka sa velikom količinom vodene mase teče prema sjeveru. Znatna dubina i širina rijeke otežavaju njeno prelaženje pa je ona na taj način stoljećima predstavljala prirodnu granicu dvaju regija, srpske i bosanske.95

Na bosansko-srpskoj pograničnoj rijeci Drini od Zvornika do ušća u rijeku Savu kod Rače od davnina je postajao lađarski promet koji je nakon austrougarske okupacije znatno poboljšan plitkim parobrodima s kotačem na zadnjem dijelu (Hecraddampfer) za vrijeme povoljnog vodostaja. Zbog različite dubine korita od ušća do Zvornika, a naročito prema Višegradu, nije bilo moguće uspostaviti redovni promet parobrodom. Austro-Ugarska monarhija je među brojna pitanja koje je planirala riješiti u okupiranoj Bosni i Hercegovini uvrstila i uređenje korita rijeke Drine, reguliranje njenih obala i utvrđivanje granice sa Kraljevinom Srbijom. Planirano je bilo

95 Na rijeci Drini je bila granica između Istočnog i Zapadnog rimskog carstva. Nakon osamostaljivanja Srbije na Drini je bila granica prema Bosni i Hercegovini, odnosno prema Osmanskom carstvu.

[62]

uspostavljanje stalne plovidbe plitkim plovećim parobrodima koja je trebala omogućiti brži ekonomski razvoj pasivnih krajeva u Podrinju.96

Stanovnici koji su živjeli u Podrinju su bili živo zainteresirani za uspostavu stalne plovidbe Drinom, od njenog ušća u rijeku Savu kod Rače uzvodno do Zvornika, jer bi im stalna plovna linija omogućila izvoz poljoprivrednih proizvoda, te razvoj trgovine i banjskog turizma u banji Guber kod Srebrenice.

Organizacija poslova na uređenju korita i obala rijeke Drine

Na poslovima vezanim za uređenje korita i obala rijeke Drine bili su, na podsticaj Zajedničkog ministarstva finansija iz Beča, uključeni predstavnici bosanskohercegovačke uprave: Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, Okružna oblast Donja Tuzla i kotarski uredi u Zvorniku, Bijeljini i Srebrenici. Prema izvještajima o upravi u Bosni i Hercegovini, u nastojanju da se poboljša donji tok Drine od 1886. do 1897. godine rađeno je na uređenju potrebne dubine njenog korita da bi se omogućila plovidba plitkih plovećih parobroda na pruzi Zvornik – Rača u oba vozna smjera. Rađeno je, uglavnom, na čišćenju riječnog korita od stabala (panjeva), odvođenju riječnih rukavaca provedbom brojnih visećih snopova od pruća po Volfovom sistemu, te na odstranjivanju i premještanju mlinova koji su brodarstvu smetali.

Kroz godine s ustrajnošću nastavljane radnje oko poboljšanja rijeke pratio je u toliko uspjeh, u koliko je zaista uspjelo s plosno plovećim parobrodima s kotačem na zadnjem dijelu (Heekraddampfer) za povoljnog vodostaja dospjeti do Zvornika, ali ipak nije bilo moguće s upotrijebljenim sredstvima vozni žlijeb tako osigurati, da bi se mogao uspostaviti redovni paroplovni promet.97

Pokazalo se da bi se rijeka Drina mogla učiniti plovnom (brodibom) samo uz velika novčana ulaganja. Trebalo je, s obzirom na velike mase krša koji voda rijeke Drine sa sobom nosi, uraditi potpunu regulaciju donjeg toka Drine. Kako se nakon deset godina rada na osposobljavanju korita za plovidbu i uređivanju obale rijeke Drine pokazalo da bi za uvođenje stalne plovne linije trebalo još dosta sredstava, a da velika financijska žrtva ne bi donijela odgovarajuće dobiti, bosanskohercegovačka uprava je 1897. godine odlučila sasvim obustaviti radnje oko poboljšanja korita i obala rijeke Drine.98

96 Drina nastaje spajanjem rijeka Pive i Tare. Nedugo nakon svog nastajanja na Šćepan polju Drina ulazi na područje Bosne i Hercegovine. Predjeli kroz koje rijeka protječe poznati su kao Gornje i Donje Podrinje. 97 Izvještaji o upravi (1878-1905), Zagreb 1906. str. 557 98 Navedene radnje ipak su znatno zaustavile zapuštanje riječnog korita; riječno razgranjivanje znatno se umanjilo. Za srednje vode dade se opaziti na cijeloj riječnoj pruzi izraziti glavni rukav, a i dubinski odnošaji riječnog dna neprestano su povoljniji.

Jedna zaštitna izgradnja, koja ne stoji u svezi s općom regulacijom rijeke, morala se ipak provesti godine 1897. za zaštitu grada Zvornika.

Abnormalna povodnja godine 1896. srušila je jedan dio postojećeg gradskog obalnog zaštitnog zida, pa kad su se usljed toga stvorile i dalje raspukline na obali i izvrtine, trebalo je odmah provesti nove zaštitne gradnje, pa je to bezodvlačno i učinjeno.

[63]

Planiranje uvođenja stalne parobrodske linije rijekom Drinom, od Rače do Zvornika Na rijeci Drini je i u periodu austrougarske uprave bila granica između Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno Austro-Ugarske carevine, kao što je bila i u ranijim periodima. Veoma plodni predjeli uz rijeku Drinu od davnina su nazivani Podrinjem (gornje i donje)99. Predstavnici austrougarske uprave su ubrzo nakon okupacije zaključili da bi ovo područje koje je bilo plodno, ali nerazvijeno, zbog slabih putnih komunikacija, moglo brzo da se ekonomski razvija ako bi se uvela stalna parobrodska linija Drinom. Za uvođenje ove stalne vodene linije bili su zainteresirani kako predstavnici austrougarske uprave tako i domaće stanovništvo, jer bi im parobrodski prevoz omogućio da svoje poljoprivredne proizvode mogu prevoziti i prodavati, dok bi općina Srebrenica mogla razvijati zdravstveni turizam zahvaljujući ljekovitoj banji Guber. Planirana je bila izgradnja velikog banjskog lječilišta kraj Srebrenice u koje bi gosti dolazili na odmor i liječenje, a prevozili bi se parobrodom. Zbog toga su predstavnici kotarskih ureda u Višegradu, Zvorniku i Srebrenici zajedno sa okružnim predstojnikom u Okružnoj oblasti Donja Tuzla (OODT)100 bili izuzetno zainteresirani za uvođenje stalne parobrodske linije rijekom Drinom. Uz novčanu potporu koju je osiguralo Zajedničko ministarstvo financija u Beču, Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine, organizirana je 1886. godine probna plovidba parobrodom od Rače uzvodno Drinom do Zvornika. Šef ove probne plovidbe bio je

Sastojale su se te gradnje iz odvodnih nasipa, koji su imali svrhu, da otklone rijeku od

obale, koja je bila u opasnosti, i iz obalnog zaštitnog zida, koji je imao ugroženi dio grada štiti od budućih razornih povodnja.

Podjedno bijahu regulisani i katarakti, koji se nalaze nedaleko Zvornika uz vodu kod Divića time, što se razlomilo kamene grede (pregrade) i što se izgradiše odvodni nasipi.

Na ove radnje se potrošilo ukupno 40.956 kruna, a trošak je namiren iz zemaljskih sredstava. (Izvještaji o upravi (1878-1905), str. 557 99 Prolazeći kroz Foču, Goražde i Višegrad u rijeku Drinu se ulijeva više manjih i većih rijeka kao Kolina, Ćehotina, Janjina, Lima, Prača i Rzav. Historijski gledano rijeka Drina je ovdje bila prepuna brzaka i prolazila je kroz kanjone i klisure. Nažalost, ova jedinstvena priroda je djelomično uništena izgradnjom hidrocentrala u Višegradu i Bajinoj Bašti. Pravac njenog toka je od juga ka sjeveru i ima dosta pritoka. Veće pritoke sa lijeve strane su: Sutjeska, Bistrica, Prača, Drinjača i Janja, a sa desne: Ćehotina, Lim, Rzav, Ljubovija i Jadar 100 Austro-Ugarska je zadržala istu podjelu Bosne i Hercegovine na šest okružnih oblasti (Banja Luka, Bihać, Travnik, Donja Tuzla, Mostar, Sarajevo) koje su bile podijeljene na niže upravne jedinice, kotare.

[64]

Maksimilijan Kučera koji je, osim nadziranja plovidbe, bio plaćen da bilježi dubinu korita rijeke, širinu na svim bitnijim tačkama i udaljenost između pojedinih mjesta. Plovidba je trajala od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine.

Nakon završene plovidbe Maksimilijan Kučera je podnio okružnom predstojniku OODT Antonu von Vukoviću detaljan izvještaj o tome kako je protekla probna plovidba i predao sve bilješke o mjerenjima. U prilogu izvještaja je i karta u kojoj je ucrtan plovni put kuda je Drinom plovio parobrod sa upisanim nazivima mjesta i podacima o dubini vode kod pojedinih mjesta i razdaljini između njih. (Sl. 1) Sl. 1 Ova karta je trebala služiti kapetanima parobroda na budućim plovidbama rijekom Drinom

Probna plovidba Drinom trajala je od 29. novembra do 6. decembra 1886. godine, a prvi dokument koji se odnosi na ovu plovidbu ima datum 13. novembar, dok je posljednji napisan 17. marta 1887. godine.101 Iz sačuvanih dokumenata saznajemo da su pripreme za ovaj poduhvat dugo trajale i bile su detaljne. Pripreme za probnu plovidbu rijekom Drinom Zajedničko ministarstvo financija – Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine početkom novembra 1886. godine zaključilo je ugovor sa brodovlasničkom firmom „Donan“ iz Komorna o iznajmljivanju njihovog parobroda „Vag Duna“. Parobrod je iznajmljen zajedno sa posadom za sumu od 1.800 Fl (guldena) na period od 15. novembra do 15 decembra. Kapetan parobroda bio je Kapetan Karl Šajbl iz Salcburga102. Brodovlasnička firma je prema ugovoru trebala osigurati posadu broda (brodske momke), a parobrod je morao biti tehnički ispravan. Zajedničko ministarstvo financija je, prema zaključenom ugovoru, trebalo u Državnu central-kasu u Beču uplatiti prije plovidbe polovinu od ugovorene sume.103 Za šefa probne plovidbe Drinom Zemaljska vlada je, na prijedlog okružnog predstojnika OODT, Antona von Vukovića, imenovala marinskog kapetana Maksimilijana Kučeru.104

101 U arhivskom fondu Zajedničkog ministarstva financija – Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine sačuvano je ukupno 11 dokumenata. Prvi je ponuda kapetana Karla Šibla za mjesto kapetana broda, dva su izvještaji o putovanju, jedan je napisao šef (vođa) putovanja Maksimilijan Kučera, a drugi okružni predstojnik Okružne oblasti Donja Tuzla, Antun von Vuković, a ostali dokumenti su telegrami u kojima su okružni predstojnik Vuković i M. Kučera preko kotarskih ureda u Zvorniku i Tuzli izvještavali kako protiče plovidba. U dokumentima se Maksimilijan Kučera naziva vođom plovidbe i šefom ekspedicije. 102 Uz molbu, kapetan Karl Šajbl je priložio i certifikat za posao kapetana plovidbe za parobrode, te dozvole za plovidbu Dunavom, Savom i susjednim rijekama. Kapetan Šajbl bio je uposlenik jedne firme u Komarnu, koja se bavila uvođenjem centralnog grijanja, a kapetanski posao je radio po potrebi. 103 Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Zajedničko ministarstvo financija – Odjeljenje za poslove Bosne i Hercegovine (ZMF/BH) opći spisi br. 8756/1886. 104 Iz dostupnih dokumenata nije se moglo utvrditi njegovo porijeklo. Okružni predstojnik u svom izvještaju o plovidbi navodi da su zajedno radili na prokektu eksploatacije uglja kod Han Palatora.

[65]

Zemaljska vlada je parobrod osigurala kod osiguravajućeg društva u Beču, preko njihovog agenta u Sarajevu, za slučaj nesreće i u slučaju oštećenja. Poglavar Zemaljske vlade Johan von Appel pisao je u Beč kako je bilo izuzetno teško ugovoriti sve stavke osiguranja, jer je korito Drine neočišćeno i puno različitih prepreka. Prema sklopljenom ugovoru šef plovidbe Maksimilijan Kučera je mogao, u slučaju potrebe, telegrafisati agentu osiguravajuće kuće u Beču i tražiti nadoknadu novca za oštećene dijelove parobroda.105

Ugovorena je bila plovidba samo do Zvornika.

Probna plovidba Drinom prema izvještaju Antona von Vukovića Anton von Vuković bio je okružni predstojnik Okružne oblasti Donja Tuzla pa je po službenoj dužnosti bio angažiran u Komisiji za utvrđivanje granice na Drini sa Kraljevinom Srbijom i za razgraničenja privatnih posjeda.106 Okružni predstojnik bio je mnogo zainteresiran za uspostavljanje redovne plovidbe Drinom kako bi se omogućio brži privredni razvoj pasivnih krajeva u sjeveroistočnoj Bosni. Učestvovao je u svim pripremama, pratio je plovidbu i svakodnevno slao telegrame u Beč Zajedničkom ministarstvu financija u kojima je javljao kad je parobrod krenuo, odnosno gdje je stigao. U telegramima je posebno isticao kako su stanovnici u svim obalnim mjestima i sa jedne i sa druge strane (bosanske i srbijanske) pozdravljali dolazak i prolazak parobroda Vag Duna. Najčešće je javljao o problemima sa propelerom na parobrodu koji se nekoliko puta lomio.107

105 ABH, ZMF/BH opći sis br. 9346/1886 106 Na bosansko-srpskoj pograničnoj rijeci Drini bilo je stalno graničnih prelaza, ali je teško bilo uspostaviti granice zemljovlasnika, jer je rijeka često plavila i mijenjala međe. Nakon uspostave austrougarske uprave formirama je mješovita komisija na temelju nagodbe sklopljene diplomatskim putem među bosanskohercegovačkom Zemaljskom upravom i Srbijom. Zadatak Komisije bio je da nadgleda sve radnje koje su se imale izvoditi da se Drina učini plovnom i da vodi rasprave koje bi zbog ovih radnji eventualno nastale. Komisija se sastajala po potrebi na poticaj jedne ili druge strane a posredstvom dotičnih lokalnih ureda i tužbe su rješavane na licu mjesta. Kako je područje oko rijeke Drine administrativno pripadalo Kružnoj oblasti Donja Tuzla to su u komisiji najagilniji bili okružni predstojnici Okružne oblasti Donja Tuzla, Anton von Vuković i njegov nasljednik Fridrih fon Foglar koji je punih 20 godina bio na ovoj funkciji. (1894-1912) Komisija za reguliranje granica na Drini je imala silne poteškoće oko uspostavljanja granice na ostrvima i adama zbog čestih promjena od plavljenja, što je iziskivalo stalni posao i premjeravanje. 107 Anton von Vuković je u Beč poslao pet telegrama. Najčešće je javljao o problemima (havarijama) na propeleru. Tako je 6. decembra, prije svog povratka u Tuzlu, javio iz Kotarskog ureda u Zvorniku kako je vođa ekspedicije Kučera tog dana dugo tražio mjesto za pristanak parobroda. Nakon što je propeler popravljen, parobrod je nastavio plovidbu, a vođa ekspedicije je nastavio sa detaljnim ispitivanjem korita rijeke Drine. (ZMF/BH, 9358/1886)

7. decembra Kučera javlja u Beč da su u Zvornik pristigli u 6 sati uvečer prethodnog dana, nakon puno teškoća oko otklanjanja kvara na propeleru. 7. decembra je i Vuković iz Tuzle poslao novi telegram u Beč u kojem je pisao o tome kako su ljudi pozdravili ovu plovidbu: Nisam u prethodnom telegramu (u kojem sam javljao za nezgodu) ništa pisao o narodu, naročito bosanskom. Odmah nakon nezgode hiljade ih je došlo i razdragano pozdravljalo ovu plovidbu. Mnogi su tražili da

[66]

Kad je plovidba završena, Anton von Vuković je za ministra Benjamina von Kalaja 9. decembra 1886. godine napisao opširan izvještaj u kojem je opisao sve detalje plovidbe prema zabilješkama koje je vodio šef plovidbe Maksimilijan Kučera.108 Na početku svog izvještaja Vuković je naveo kako su pripreme za probnu plovidbu Drinom otpočele još 1884. godine i da je on osobno dogovorio posao sa Maksimilijanom Kučerom. Nakon što je Kučera uradio projekt plovidbe109 koji se njemu dopao, tražio je od Zemaljske vlade da ga imenuje za vođu ekspedicije110 . U izvještaju su dati i podaci o karakteristikama samog parobroda Vag Duna za kojeg je naveo da je bio dug 27 metara, uključujući i propeler, širok 3×3 metra (?), dubine 50 cm, imao je propelere i motor jačine 78 KS.111 Parobrod je iznajmljen zajedno sa posadom koju su činili, osim vođe plovidbe, mašinista, ložač i jedan Zvorničanin (nije navedeno kakav je bio njegov posao na parobrodu). Parobrod Vog Duna je zaplovio 29. novembra u 8 sati ujutro iz Rače zagrađujući Drinu. Vuković je pisao da su obale rijeke bile obrasle zelenilom, da je plovidba prvog dana dobro protekla, te da je on kod prvog zaustavljanja napustio parobrod. Drugi dan je sidro dignuto u 7 sati i 10 minuta ujutro, ali je plovidba trajala samo tri sata i 19 minuta, jer je kod Talirevića ade, na 23 km udaljenosti od Rače, parobrod naišao na veliku prepreku. Lijevi propeler je oštećen, pa je jedan njegov dio pao u vodu. Zbog toga je plovidba nastavljena tek nakon zamjene propelera na koji su čekali sve do 4 sata i 20 minuta poslije podne. Kako se ubrzo smračilo, nađeno je mjesto za pristajanje i spušteno je sidro.112 Posada parobroda je imala dosta problema oko pristajanja jer je samo kod Šepka bila pripremljena platforma za njegovo pristajanje. Platforma je bila napravljena od oko sto trupaca koji su bili povezani. Od Šepka uzvodna Drina se sužava, te je zbog toga bilo velikih problema dok su našli prolaz za parobrod i mjesto za njegovo pristajanje. Prolazak kroz ovaj

razgovaraju sa posadom. Predstavnici Bijeljine, Janje, Zvornika, koji su do Šepaka došli, tražili su da nastavimo plovidbu i zahvaljivali su državi koja je financirala ovu plovidbu, i šefu ekspedicije, Maksimilijanu Kučeri. Također, sa srpske obale narod je izražavao veliki interes za plovidbu. Kod srbijanskog kupališta Smerdin banja je bilo čak uređeno mjesto za pristajanje parobroda. (ZMF/BH, 9412/1886) 108 ABH ZMF/BH opći spisi 9492/1886. 109 Predloženo mu je bilo da ispita kako bi se organizirala plovidba Drinom i kako bi se mogla organizirati eksploatacija uglja kod Han Paltora 110 U dokumentima se probna plovidba Dunavom često naziva i ekspedicija. 111 Anton von Vuković je bio prvi dan na parobrodu, pa je tako imao priliku da se dobro upozna sa dimenzijama parobroda Vag Duna. U izvještaju je, između ostalog, napisao: Bio sam slobodan da za vođu plovidbe predložim Kučeru, pa sam sa njim dogovorio i ekonomske poslove. I sam sam plovio 29. novembra parobrodom, pa je tako bilo najbolje da se dobije prava slika – naveo je Vuković na početku izvještaja (ZMF/BH, 9492/1886.) 112 Anton von Vuković dalje u izvještaju detaljno opisuje do u detalje svaki dan probne plovidbe. Najveći problemi su bile česte havarije na propeleru koji je nekoliko puta popravljan i dva puta savim mijenjan. Problemi su bili i u traženju mjesta za pristajanje parobroda i za utovar uglja, jer nije bilo urađenih pristaništa Nekad su morali i po 10 km ploviti dok ne nađu odgavarajuće mjesto za pristajanje. Satnice kad su krenuli navedene su do u detalje, kad su stali, te koliko su čekali na dijelove i popravke propelera.

[67]

uski dio (Berinski kamen) je bio posebno težak, te se uz velike napore i često vraćanje parobroda doplovilo do Biočke ade gdje je spušteno sidro. Oko 3 km niže Zvornika uz veliki napor parobrod je nakon preuzimanja uglja i velikih komplikacija na 86 km od Rače našao proširenje za zaokretanje, pa je 6. decembra otpočela plovidba nizvodno. Posada je bila umorna, naročito zbog čestih i dugih čekanja na popravljanje propelera i traženja pogodnog mjesta za pristajanje. Povratak je prošao bez većih komplikacija, iako je bilo problema sa propelerom i sa iznalaženjem pogodnih prolaza za zaustavljanje. Vođa probne plovidbe, Maksimilijan Kučera imao je zadatak da precizno bilježi dubinu za potrebe buduće plovidbe i lakšu orijentaciju Drinom. Okružni predstojnik, Antun von Vuković je, prema njegovim zabilješkama, u izvještaju uradio i tabelu u kojoj su navedene razdaljine između pojedinih mjesta i dubine korita rijeke Drine na određenim dionicama:

od Han Ljubovija do Han Drinjača razdaljina je 25 km, dubina vode 17 m od Han Drinjače do Zvornika razdaljina je 15,5 km, a dubina vode 10 m od Zvornika do Han Palatora razdaljina je 25 km, a dubina vode 31 m od Han Palatora do Janje tačna razdaljina nije mogla da se utvrdi zbog

mnogo neispitanih krivina; (aproksimativna razdaljina je 25 km, a dubina vode 47 m)

od Janje do Rače otprilike 35 km udaljenost, a dubina vode 20 m Ovo su vrijednosti koje su utvrđene u vrijeme plovidbe Drinom, koje je bilježio vođa ekspedicije uz velike teškoće tokom plovidbe parobroda Vag Duna.113

U izvještaju je nakon navedenih podataka i Vukovićevo objašnjenje plovnosti i karaktera riječnog toka kod pojedinih dionica. Kako pokazuje tabela plovnost rijeke od Zvornika do Rače ima različte karaktere. Od Zvornika do Palatora (oko 25 km) dubina je 31 m, a prema Rači je daleko manja, odnosno, korito rijeke je pliće.

Od Zvornika do Han Palatora Drina protječe između brda, ali je njen tok uredan, dok se od Han Palatora do Rače rijeka širi i tok ima drugi karakter. Korito je puno ostrva i različitih prepreka.

Između Han Palatora i Zvornika nalazi se dosta brzaca, dok od Han Palatora do Rače plovidba je izložena brojnim teškoćama (kao kod Kurjačica ade kad je stradao propeler). Nisu odmah primijećene prepreke pa je brod u punoj brzini udario na prepreku i propeler je stradao.

Tokom plovidbe do Šepka parobrod je naišao na velike drvene trupce, pa su pojedini dijelovi bili uski za njegov prolazak.

Vuković u izvještaju dalje navodi kako je ove godine (1886. o.p.) vodostaj izrazito visok, pa ako bi se pazilo na takva mjesta možda da se i ostvari plovidba. 113 Maksimilijan Kučera je od Vukovića dobio zadatak da uz naknadu od 20-25 guldena (Fl) uz sve poslove oko problema sa mašinom parobroda redovno mjeri dubinu korita rijeke, kako bi utvrdili njenu plovnost.

[68]

Tjesnaci su bili glavne prepreke za plovnost rijeke Drine. Iznenada se pojavljuju različite prepreke, što znatno, i pored dosta vode, ovu rijeku čini neuvjetnom za veća plovila. Glavne teškoće su što tok nije stabilan, stanje korita i dubine nije uvijek isto tokom cijelog njenog toka.

Stanovnici Podrinja, prema izvještaju, ništa ne rade na uređenju toka rijeke Drine niti njenih obale, a stalna plovidba bi im trebala kako bi mogli izvoziti svoje poljoprivredne produkte koji neiskorišteni propadaju zbog loših cesta.

I pored navedenih problema oko plovnosti rijeke Drine, Anton von Vuković završavajući opširni izvještaj navodi i prijedloge kako bi se, ipak, ideja o uvođenju stalne plovne linije rijekom Drinom od Rače do Zvornika i ostvarila. On je smatrao da su glavni zadaci oko uspostavljanja stalne plovne linije za plovidbu Drinom bili uklanjanje drva (stabala), a zatim kupovina vlastitog broda. Ipak, na kraju konstatira da bi ovaj posao bio izuzetno skup, jer bi se prepreke u koritu morale uklanjati dinamitom. On je svjestan da bi sve to iziskivalo mnogo novaca koji Zemaljska uprava nema, pa bi Zajedničko ministarstvo moralo pomoći.

Vuković svoj izvještaj zaključuje konstatacijom da bi reguliranje plovidbe Drinom moralo doći od više vlasti nego što je Okružni ured. Prije uspostavljana linije za plovidbu moralo bi se završiti razgraničenje sa Srbijom, što znači da bi Komisija za reguliranje granice na Drini, koja već nekoliko godina radi, morala završiti svoj posao.114

Vodena linija bi mogla imati komercijalni značaj: trgovina i razvoj vodenog saobraćaja bi ovom narodu pružili novi život. Ova bi vodena linija, prema Vukovićevom mišljenju, mogla imati i politički značaj, jer bi susjedi vidjeli kako se ovdje život pokrenuo, a uspostava plovidbe Drinom bi imala i vojni značaj.115

Završna konstatacija u ovom opširnom i detaljnom izvještaju je napomena kako bi uspostavljanje plovidbe Drinom dosta koštalo, ali je ovdašnji narod za nju izuzetno zainteresiran, koliko za plovidbu toliko i za konačno razgraničenje.

Izvještaj je završio konstatacijom da je iznenadna pojava parobroda koji je plovio uz rijeku Drinu kod stanovnika izazvala pravo čuđenje, a onda radovanje i nadu da bi se plovidba mogla redovno odvijati.

Izvještaj je završen i napomenom da je kompletno zalaganje posade parobroda tokom probne plovidbe Drinom bilo na visini.

114 Nap. 12 115 Duž Drine su 1914. i 1915. godine vođene velike ratne operacije između vojski Kraljevine Srbije i Austro-Ugarske carevine.

[69]

Zaključak Predstavnici austrougarske vlasti su na početku svoje uprave u Bosni i

Hercegovini planirali da Drinom uvedu stalni plovni saobraćaj od Rače do Zvornika kako bi se krajevi oko ove pogranične rijeke ekonomski razvili. Zbog toga je trebalo ispitati plovnost rijeke, odnosno dubinu korita i širinu obala, pa je u tu svrhu krajem 1886. godine rijekom Drinom organizirana probna plovidba parobroda Vog Duna uzvodno do Zvornika. Probna plovidba je pokazala kako je korito rijeke puno različitih prepreka i neprilagođeno za plovidbu parobroda kakav je bio Vog Duna.

Glavne teškoće za uspostavljanje stalne parobrodske plovidbe Drinom bile su što vodeni tok rijeke nije stabilan, a stanje i dubina dubina korita se tokom cijelog njenog toka mijenja. Neujednačena dubina korita i jačina vode, tjesnaci, smetnje koje su pravile razne prepreke (stabla, ade, vodenice), neuređene obale, te nedostatak pogodnih mjesta za pristajanje bili su glavni nedostaci za uspostavljanje stalne plovnosti rijekom Drinom.

Reguliranje rijeke Drine bi bio izuzetno skup posao koji se ekonomski ne bi isplatio, pa se od ove dobre ideje nakon desetak godina i odustalo.

[70]

[71]

Mr. sc. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević prof.

Bibliografija kulturno-historijskog naslijeđa Tuzlanskog kantona od 1995. godine

UVOD Knjige i stručni i naučni radovi o kulturno-historijskom naslijeđu područja današnjeg Tuzlanskog kantona su prije zadnjeg rata bile veoma rijetke. Radi se o nekoliko monografija pojedinih općina, koje uglavnom razmatraju NOB i revoluciju na tom području, a manje govore o općem kulturno-historijskom razvoju pojedinih općina a još manje o njihovom kulturno-historijskom naslijeđu. Dakle, kroz te monografije i fotomonografije, često ideološki obojeno i naučno nezrelo, obrađuju se samo neke od općina i neka naselja. Među njima treba spomenuti nekoliko vrijednijih opće historijskih i općinskih monografija. Npr.: Tuzla i njena okolina u 16 vjeku (Dr. Adema Handžića), Tuzlansko područje nekad i sad (Ambrozija Benkovića), Monografije Gračanice i Živinica... Također, prije zadnjeg rata su u naučnim i stručnim publikacijama objavljeni rijetki naučni i stručni radovi koji tretiraju pojedine segmente kulturno-historijskog naslijeđa Tuzlanskog kantona. U nastavku dajemo dio bibliografije (nadamo se značajniji), koja iza zadnjeg rata pa do danas govori o kulturno-historijskom naslijeđu ili pojedinim njegovim segmentima na području Tuzlanskog kantona. M o n o g r a f i j e i k n j i g e

1. Salih Kulenović, Gračanica i okolina – antropogeografske i etnološke odlike, Tuzla, 1994.

2. Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne (rasprave, studije, članci) knj. 2., Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995.

3. Adnan Jahić, Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu, Tuzla, 1995.

4. Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosna od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996.

5. Salih Šabanović, Puračić u prošlosti, KDB Preporod Lukavac, Književni klub Muhamed Hevaji-Uskufi, Lukavac, 1996.

6. Alija Hamzić, Jorgovan Begić, Koraj, tradicija – tragedija, „Delikates 88“, Sarajevo, Tuzla, 1996.

7. Džemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Regionalni istorijski Ahiv, Tuzla, 1996.

[72]

8. Salih Šabanović, Puračić u prošlosti, Izdanje autora, Lukavac, 1996. 9. Vahid Tursunović, Srebrenik kroz historiju, Bosnia ars, Tuzla, 1997. 10. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, V, „GRAFOCOOP d.o.o“

Tuzla, Tuzla, 1997. 11. Azem Kožar, Tuzlansko – Podrinjski kanton, TPK, Tuzla, 1998. 12. Halid Čokić, Tri stoljeća porodice Čokić, Medžlis Islamske zajednice

Tuzla, Tuzla, 1999. 13. Suadin Strašević, Vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i

prihvatanje islama na njenom tlu, Europrint Banovići, Banovići, 1999. 14. Sabira Husedžinović, Zahida Hećimović-Kamberović, Husnija

Kamberović, Stari grad u Gradačcu i kula Husein-kapetana Gradaščevića – vrijednosti i stanje poslije rata 1992-1995., Bošnjačka zajednica kulture Preporod Gradačac, Sarajevo, 1999.

15. Salih Azapagić, Porijeklo obavezuje, Izdanje autora i Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tuzla-Tešanj, 2001.

16. Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834) Biografija, Sarajevo, 2002.

17. Alija Hamzić, Koraj - sjećanje na jednu čaršiju, Harfo-graf, Tuzla, Tuzla, 2002.

18. Fahrudin Hidanović Solinjanin, Župa soli – Gradovrh, ITP „R&S“Tuzla, Tuzla, 2002.

19. Osman Hadžić, Osnovna škola Klokotnica, 70 godina rada, Planjax, Tešanj, 2002.

20. Samir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija - crtice iz kulturno-historijske prošlosti, Bošnjačka zajednica kulture Preporod Kalesija i JU Gradska biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003.

21. Osman Hadžić, Područje općine Doboj Istok kroz historiju, Općina Doboj Istok, Doboj Istok, 2003.

22. Himzo Duraković, Durakovići iz Malešića, Rodoslov, Monos Gračanica, Gračanica, 2003.

23. Osman Hadžić, Područje Općine Doboj istok kroz historiju, Planjax, Tešanj, 2003.

24. Osman Hadžić, Džamije mektebi i hadžiluci sa područja Općine Doboj istok, Planjax, Tešanj, 2004?.

25. Nikola Veselčić, Špionica u prošlosti i sadašnjosti, Lukavac, 2004. 26. Šefkija Mutevelić, Tuzlanske historijske minijature – historijski zapisi

o Tuzli i okolini od prahistorije do kraja osmanske vladavine, JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2005.

27. Kemal Bašić, Midhat Spahić, Znameniti tuzlaci, pisana riječ na području Tuzlanskog kantona, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla, 2005.

28. Mijo Franković, Lipnica – sa posebnim osvrtom na sliku Gospe Lipničke, Župni ured Šikare, Tuzla, 2005.

29. Osman Hadžić, Brijesnička dijaspora, Planjax, Tešanj, 2005.

[73]

30. Nuraga Softić, Podgorje, Općina Banovići, Banovići, 2006. 31. Nuraga Softić, Svjetlopis, Skupština tehničke kulture Tuzlanskog kantona,

Tuzla, 2006. 32. Ramiz Brkić, Stjepan polje, Planjax, Tešanj, 2006. 33. S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić, Srebrenik - historijsko-

etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007. 34. Hifzija Suljkić, Islamske teme i narodne poslovice, Sabrani tekstovi,

knjiga I, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007. 35. Hifzija Suljkić, Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini,

Sabrani tekstovi, knjiga II, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007. 36. Hifzija Suljkić, Islam u bošnjačkoj narodnoj poeziji, Sabrani tekstovi,

knjiga III, BMG Bosanska medijska grupa, Tuzla, Tuzla, 2007. 37. Dževad Tusunbegović, Gornja Spreča - prilozi za monografiju sa

posebnim osvrtom na prošlost kalesijskog područja, Gradska biblioteka Kalesija; BZK Preporod BiH - Općinsko društvo Kalesija-Osmaci, Kalesija 2007.

38. Nusret Mujagić, Đulaga Mujagić, Kovači - fenomenologija nastanka i razvoja tipičnog bosanskog sela, JU Narodna i Univerzitetska biblioteka «Derviš Sušić«, Tuzla, 2007.

39. Sead Selimović, Senaid Hadžić, Tuzlanski kraj 1851-1991 – demografske i socijalne promjene, „OFF-set“ Tuzla, Tuzla, 2007.

40. Osman Hadžić, Klokotnica, Općinsko društvo BZK Preporod, Doboj Istok, 2007.

41. Esad Sarajlijić, Gradačac sa okolinom – u prošlosti, Bašnjačke zajednice kulture »Preporod» Gradačac, Gradačac 2008.

42. Seudin Muratović, Zehrudin Maslić, Stećci na području općine Živinice, «Hamgraf» Živinice, Živinice, 2008.

43. Redžo Hankić, Ratiš i okolina u prošlosti i sadašnjosti, Kulturno umjetničko društvo Gajret, Tuzla, 2008.

44. Safer Mušanović, Etnološka monografija Seone – sa posebnim osvrtom na porodično stablo Mušanovića, JU Centar za kulturu i informisanje Banovići, Banovići, 2008.

45. Omer Hamzić, Rusmir Djedović, Lukavica kod Gračanice - historijska monografija, Bosanski kulturni centar, Gračanica, 2009.

46. Idriz Hodžić, Obodnica u zagrljaju Majevice 1528. – 2008., Izdavač autor, Sarajevo, 2009.

47. Alija Šabanović, Kroz Palavre – moja priča, Izdavač autor, Kalesija, 2009.

48. Dr. Omer Nakičević, Dr. Ibrahim Nakičević, Teočak kroz protok vremena, Harfo-graf, Tuzla, Teočak, 2009.

49. Grupa autora, Drijenča – zavičaj u riječi i slici, Župa sv. Ante Padovanskog Drijenča, Drijenča, 2009.

[74]

50. Mijo Franković, Župa Breške (ogledi o župi u riječi i slici), „PrintCom“ d.o.o. Grafički inženjering Tuzla i Župni ured Uznesenja Bl. Djevice Marije Breške, Breške – Tuzla, kolovoz 2009.

51. Dževad Tusunbegović, Kamenica i Glodi, BZK Preporod BiH – Opštinsko društvo Zvornik, Zvornik, 2009.

52. Edin Mutapčić, Benjamin Bajrektarević, Rusmir Djedović, Dražen Kosec, Munisa Kovačević, Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona - izbor, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010, (u štampi)

53. Imamović Sejfulah, Vukovije, Hamidović export-import, Tuzla, 2010. 54. Eldar Arnautović, Banka u Tuzli 1895-2008, CPA Tuzla, 2010. 55. Haso Klokić, Klokići – rodoslovlje porodice Klokići iz Male Brijesnice

Doboj Istok, Planjax, 2010. 56. Suad Buljugić, Nihad Buljugić, Tuzla – sjećanje na bisere stare gradske

jezgre, Geografsko društvo Tuzlanskog kantona, JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010.

57. Omer Hamzić, Rusmir Djedović, Doborovci, Gračanica, 2010. (u štampi) Č a s o p i s i 1. Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, Monos, Gračanica,

1996., brojevi 1-29. 2. Pogledi, BZK Preporod BiH, Općinsko društvo Tuzla, 1994., brojevi 1-14. 3. Arhivska praksa, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika

Tuzlanskog kanton, Tuzla 1998., brojevi 1-12. 4. Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, Narodna

i univerzitetska biblioteka «Derviš Sušić» Tuzla i Monos Gračanica, 2002., brojevi 1-9.

5. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Filozofski fakultet Tuzla, brojevi1-8

6. Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2003., brojevi 1-7.

7. Godišnjak, BZK Preporod, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla 1997., Brojevi 1-7. 8. Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija,

Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, Tuzla 2004., brojevi 1-5. 9. Saznanja – časopis za historiju, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za

historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., brojevi 1-3. 10. Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2008., brojevi 1-2. 11. Šeherdžik –časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, Kalesija, 2008., brojevi 1-2.

[75]

12. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Brojevi 17-18. Č l a n c i 1. Osman Delić, O kulturnim mjestima na području općine Gračanica, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 1, Monos, Gračanica, 1996. 2. Salih Kulenović, Različita etnološka građa s područja Gračanice-Stjepan polje, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996. 3. Omer Hamzić i Rusmir Djedović, Babićani ispod Sjedog krša, Gračanički glasnik - časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996. 4. Rusmir Djedović, Mejdan džedid (Šarena) džamija u Gračanici, Gračanički glasnik - časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996. 5. Omer Hamzić, Gospodarske prilike u Gračanici u vrijeme austrougarske uprave sa posebnim osvrtom na trgovinu, Gračanički glasnik - časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996. 6. Hajrudin Ćurić, Fragmenti historije- «I polje, i brda» (bilješke o Gračanici iz 1897. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 1., Monos, Gračanica, 1996. 7. Rusmir Djedović, Srednjovijekovne feudalne familije iz okoline Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 8. Omer Hamzić, Gospodarske prilike u Gračanici za vrijeme Turske sa posebnim osvrtom na trgovinu i humani razvoj, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 9. H. Mehmed Hamzić, Biblioteka H. Halil efendije u Gračanici. O vakufima u Gračanici: Dvije vakufname Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 10. Osman Delić, Prvi vodovodi i hamami u Gračanici, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 11. Amar Baraković, Prirodni resursi Trebave, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 12. Salih Kulenović, Različita etnološka građa sa područja Gračanice - Malešići, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 13. Fikret Ahmetbašić, Etnološke skice- Ispod Monja, Džakule, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 14. Mirsad Golać, Svatovsko groblje u Fazlijama, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 2., Monos, Gračanica, 1996. 15. Ahmed Mašić, Hadim Ali-Pašina medresa u Kladnju, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske zajednice, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

[76]

16. Adem Handžić, Rukopisne zbirke i biblioteke na području Gradačca, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XVII-XVIII, Rijaset Islamske zajednice, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 1996. 17. Alija A. Sadiković, Hadži-Badže Kadum medresa u Tuzli, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga XVII-XVIII, Gazi Husrev-Begova Biblioteka Sarajevo, Sarajevo, 1996. 18. Husnija Kamberović, Zemljišni posjedi obitelji Fadilpašić. Prilog historiji bosanskih begova, Zagreb 1997.????????? 19. Husnija Kamberović, Bošnjaci - junaci na glasu, Preporod, Sarajevo 1997. 20. Rusmir Djedović, O učešću Gračanlija u pokretu Husein - kapetana Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Gračanica, 1997. 21. Azem Kožar, Boj kod Gračanice – doprinos otpora austrougarskoj okupaciji BiH 1878. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Gračanica, 1997. 22. Salih Kulenović, Različita etnološka građa sa područja Gračanice, Gornja Orahovica, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Gračanica, 1997. 23. Fikret Ahmetbašić, Etnološke skice – Iza Sokola, Prijeko Brda, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 3., Monos, Gračanica, 1997. 24. Azem Kožar, O nekim pitanjima bosanskohercegovačke historijografije, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 4., Monos, Gračanica, 1997. 25. Adem Handžić, O konfesionalnom sastavu stanovništva u BiH u prvim stoljećima osmanske vladavine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 4., Monos, Gračanica, 1997. 26. Salih Kulenović, Nekoliko podataka o tuzlanskom solarstvu u Osmanskom periodu, Zbornik radova Filotofskog fakulteta u Tuzli, 1997., str. 214-223. 27. Omer Hamzić, Gračaničke džamije – historija i predanje, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Gračanica, 1998. 28. Fikret Ahmetbašić, Kultna mjesta na području sela Džakule, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 5., Monos, Gračanica, 1998. 29. Omer Hamzić, Povodom nekih dilema o sudbini Bosne i Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Gračanica, 1998. 30. Salih Kulenović, Etnički procesi na procesu sjeveroistočne Bosne od praistorije do danas, broj 7, BZK „Preporod“, Tuzla, Tuzla 1998., str. 51-59. 31. Azem Kožar, Stanje arhivske građe općine Gračanica, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Gračanica, 1998. 32. Fikret Ahmetbašić, Doborovci – selo ispod Monja, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 6., Monos, Gračanica, 1998.

[77]

33. Sadik Šehić, Gračanički kadiluk u Zvorničkom sandžaku, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 7., Monos, Gračanica, 1999 34. Sabira Husedžinović, Zahida Hećimović-Kamberović, Husnija Kamberović, Stari grad u Gradačcu i kula Husein-kapetana Gradaščevića, vrijednosti i stanje poslije rata 1992./1995, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Gradačac, Sarajevo 1999. 35. Mina Kujović, Gračanica u arhivskim fondovima najviših organa uprave u Bosni i Hercegovini u periodu od 1918 do 1921. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Gračanica, 1999., str. 30-38. 36. Hifzija Suljkić, Omer Hamzić, Gračaničke medrese, njihovi graditelji, muderisi i učenici, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Gračanica, 1999., str. 57-68. 37. Ćamil Selmanović, Turističke vrijednosti Djevojačke pećine, izvora Gluhe Bukovice i doline rijeke Bukovice, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 1, godina 1, Tuzla 1999. 38. Edin Šaković, Hadži halil – efendije Trepanić i njegovi vakufi u Gračanici, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Gračanica, 2000 39. Husnija Kamberović, Sudbina džamije u gradačačkoj tvrđavi i pokušaj njene obnove 1891.-1909. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju br. 49/1999, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000., str. 253-264. 40. Galib Šljivo, Gračanica i njena okolina u spisima vojnih obavještajaca u posljednjem stoljeću osmanske uprave, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Gračanica, 2000. 41. Mina Kojović, Političke napetosti u Gračanici tokom postupka imenovanja kotarskog predstojnika Ahmet ef. Borića 1919. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 9., Monos, Gračanica, 2000. 42. Fikret Ahmetbašić, Izumrle i raseljene familije u Džakulama od 1932 do 2000. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Gračanica, 2000. 43. Galib Šljivo, Gračanica u vrijeme nemira u Zvorničkom sandžaku, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Gračanica, 2000. 44. Jusuf Mulić, Nosioci vlasti, privrede i školstva u gračaničkom srezu 1928. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 10., Monos, Gračanica, 2000. 45. Fikret Ahmetbašić, Selo Buk kod Džakula, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 8., Monos, Gračanica, 2000., str. 18-21. 46. Muzej istočne Bosne Tuzla, Rezultati arheoloških istraživanja na lokalitetu «Stara džamija» u Sokolu – SO Gračanica, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 47. Salih Kulenović, Etnografska istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice u periodu od 1972 do 1974. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001.

[78]

48. Faruk Delić, Svadbeni i drugi veseli narodni običaji na području Sokola, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 49. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Sokol, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 50. Adem Handžić, Soko grad kod Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 51. Edin Šaković, Stara džamija u Sokolu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 52. Adem Handžić, Tvrđava i naselje Sokol u prvim turskim defterima (iz 1528. i 1548. godine), Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 53. Omer Hamzić, Ratni putevi i stramputice viteza Pjanića – neka obilježja sela Sokola u Drugom svjetskom ratu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001. 54. Omer Hamzić, Odabrani historijski zapisi o starom gradu Sokolu kod Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11, Monos, Gračanica, 2001. 55. Osman Puščar, Zapis o Sokolu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str.113-116. 56. Omer Hamzić, Putevi i stranputise viteza Pjanića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 110-113. 57. Esad Tihić, Omer Hamzić, Soko u Drugom svjetskom ratu: „Pjano je pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 102-108. 58. Edin Šaković, Oblik i arhitektura starog grada Sokola, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 69-75. 59. Adem Handžić, Džemat mustahfiza tvrđave Sokol u turskom popisu iz 1533. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 11., Monos, Gračanica, 2001., str. 79-83. 60. Jusuf Mulić, O razvoju gradskog naselja Gračanica u XV i XVI vijeku, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001., str. 22-31. 61. Edin Šaković, Stećci u okolini Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001., str. 10-17. 62. Fikret Ahmetbegović, Familije useljene u Džakulama u periodu od 1930. do 2000. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001., str. 17-20. 63. Adem Handžić, Urbani razvoj Gračanice u XV i XVI vijeku, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 12., Monos, Gračanica, 2001., str. 17-20. 64. Azem Kožar, Neka pitanja prosvjetne politike na području tuzlanske oblasti u vrijeme Drugog svjetskog rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str. 69-81.

[79]

65. Bego Omerčević, Arheološki lokaliteti na području općine Banovići, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 3, godina 3, Tuzla 2001., str. 101-107. 66. Ivan Balta, Novovijekovna diplomatska analiza ( XIX i XX vijeka), prve latinske isprave, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 13, Monos, Gračanica, 2002., str. 28-38. 67. Salih Jalimam, Analiza dokumenata o prvom spomenu srednjovijekovnog grada Sokola kod Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 13, Monos, Gračanica, 2002., str. 38-44. 68. Fikret Ahmetkadić, Neki narodni običaji i vjerovanja s područja Sokola, Doborovca i Džakula, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 14, Monos, Gračanica, 2002. 69. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli, I dio, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2002., str. 73-78. 70. Galib Šljivo, Mahmud – paša Tuzlo u prvoj polovini XIX stoljeća (Prilog historiji Tuzle i njene okoline), Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2002., str. 59-73. 71. Smajo Halilović, Trgovina robljem u srednjovijekovnoj Bosni s osvrtom na Usoru, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.37-45. 72. Izet Ibreljić, Ibrahim Hadžihrustić, Rudnik soli „Tušanj“od izgradnje do završetka eksploatacije, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.121-135. 73. Salih Kulenović, Bošnjačke narodne pjesme Gračanice i okoline, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.107-121. 74. Vesna Isabegović, Bibliografija radova objavljenih u časopisu „Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne“X-XVI (1973-1991), Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 17, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2002., str.155-163. 75. Bego Omerčević, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmještaj na tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 67-72. 76. Refik Bulić, Ikavizmi u govorima Tuzlanskog kraja, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 95-107. 77. Adnan Tufekčić, Razvoj školstva u Srebreniku u periodu KraljevineJugoslavije, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 115-123. 78. Omer Hamzić, Historiografija o Bosni i hercegovini, u tuzlanskoj regiji, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina 1, broj 1,

[80]

Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str. 46-59. 79. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli, II dio, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 50-58. 80. Rusmir Djedović, Uloga i značaj Turalibegovog vakufa u urbanom razvoju grada Tuzle, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 59-68. 81. Suadin Strašević, Slovo o stećcima, Časopis Pogledi, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2003., br. 9., str. 63-64. 82. Muharem Klapić, Privredni razvoj Tuzleod prahistorije do II svjetskog rata, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 2, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str.,68-82. 83. Salih Jalimam, Tuzla u Hevaijinio doba, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 47-53. 84. Sajma Sarić, Kulturno-prosvjetna i sportska društva u Tuzli u vrijeme austrougarske uprave, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 3, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 54-59. 85. Salih Jalimam, 670 godina Srebrenika, Biljeg Srebrenik, I, 1, Srebrenik 2003., str. 3-5. 86. Salih Jalimam, Srednjovijekovni grad Srebrenik u kontekstu prvog spomena, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina II, broj 4/5, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2003., str., 86-91. 87. Đuro Basler, Stari grad Srebrenik u Majevici, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik, 2003. 88. Adem Handžić, Popis stanovništva Srebrenika po Sumarnom popisu iz 1533. godine, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003. 89. Boris Nilević, Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003. 90. Iljas Hadžibegović, Srebrenik za vrijeme austrougarske vladavine 1878-1918. godine, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 1., Srebrenik 2003. 91. Edin Šaković, Rusmir Djedović, Mahala Čiriš, razvoj i prošlost (historijska, geografska i etnološka istraživanja), Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 15., Monos, Gračanica, 2003.

[81]

92. Mina Kujević, Pregled nositelja vlasti, uprave i prosvjete u Gračanici u perijodu od 1886 do 1918. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 15, Monos, Gračanica, 2003. 93. Nedim Zahirović, Šeih Sinan iz Srebrenika, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 16, Monos, Gračanica, 2003. 94. Ramiza Smajić, Posljednji gračanički sidžil, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 16, Monos, Gračanica, 2003. 95. Azem Kožar, Kulturno-prosvjetna, humanitarna i druga društva na području Tuzle i okoline u vrijeme austrougarske uprave (1878-1918), Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003. 96. Bego Omerčević, Kontinuitet izgradnje naselja i njihov razmještaj na tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 4., Tuzla, 2003., str. 67-76. 97. Salih Jalimam, Srednjovijekovna historija Srebrenika, Biljeg Srebrenika, 2, Srebrenik, 2004., str. 25-45. 98. Salih Jalimam, Putopisne bilješke i zapisi o gračaničkom kraju, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 17, Monos, Gračanica, 2004., str. 60-68. 99. Omer Hamzić, Formiranje i raspored jedinica Hadžiefendića legije na području tuzlanske oblasti, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 6/7, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 63-77. 100. Sajma Sarić, Behrambegova medresa u Tuzli, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 91-96. 101. Rusmir Djedović, Prilog poznavanja dalje prošlosti džamija i vakufa na području općine Doboj Istok, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 97-101. 102. Enver Mandžić, Tuzla kroz vrijeme u dokumentima, Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str., 37-48. 103. Salih Jalimam, Putopisne bilješke o Tuzli (IV dio), Stav, časopis za kulturu i društvena pitanja tuzlanskog kantona, godina III, broj 8/9, Narodna univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla, Monos, doo Gračanica 2004., str.,125-132. 104. Fikret Hasanbašić, Neke narodne igre, običaji i vjerovanja s područja Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 17, Monos, Gračanica, 2004. 105. Salih Jalimam, Današnja Bosna i srednjovijekovni grad Srebrenik, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 27-36.

[82]

106. Mirza Suljagić, Kuća Suljagić iz Špionice, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 80-92. 107. Suadin Strašević, Filozofsko historijski esej o doktrini bosanskih bogomila, Pogledi, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2005., br. 10., str. 110-117. 108. Edin Mutapčić, Šejh Sinan-babai pobro, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 92-104. 109. Rusmir Djedović, Starost naselja Čekanića kod Srebrenika, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str.104-109. 110. Adem Handžić, Popis doseljenih Vlaha stočara u nahiji Sokol 1528. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 111. Adem Handžić, Opšti popis nahija Sokolu Zvorničkom sandžaku iz 1548. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 112. Aladin Husić, Gračanica i Soko u opširnom popisu Zvorničkog sandžaka 1604. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 113. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahiji Sokol (Gračanica) u 16. i početkom 17. stoljeća, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 114. Ramiza Smajić, Vjenčanja u sidžilu gračaničkog kadije, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 115. Nedim Zahirović, Nekoliko dokumenata i rukopisa iz biblioteke Hafiza Ibrahima ef. Mehinagića iz Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 116. Mina Kujević, Učenici i nastavnici Narodne osnovne škole u Gračanici u akciji prikupljanja dobrovoljnih priloga za vojsku, stradalnike rata i sirotinju tokom ratne 1915. i 1916. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 117. Omer Hamzić, Djelatnost Narodne biblioteke i uloga njenog osnivača Mustafe Kamarića u društvenom i kulturnom životu Gračanice između dva svjetska rata, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 20, Monos, Gračanica, 2005. 118. Salih Kulenović, Turistički antropogeni motivi na prostoru Tuzlanskog kantona, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 18, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 17-23. 119. Mirsad Bakalović, Neolitsko kulturno naslijeđe Tuzle kao značajni faktor njene savremene turističke ponude, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 18, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str.,37-47.

[83]

120. Edin Mutapčić, Kulturno-historijska baština općine Srebrenik i njena primjena u turističke svrhe, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, 18, Muzej istočne Bosne, Tuzla, Tuzla 2005., str., 69-79. 121. Azem Kožar, Borba za Tuzlu avgusta 1878 godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6., Tuzla, 2005. 122. Sead Selimović, Izučavanje lokalne historije Tuzle i njene okoline u 19 stoljeću, Saznanja, br. 1., Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 111-125. 123. Omer Hamzić, Gračanica na kraju 19. stoljeća – od kasabe ka modernim konturama grada, Saznanja, br. 1., Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str., 125-141. 124. Izet Šabotić, Društveno-političke i privredne karakteristike šireg tuzlanskog područja od 1945. do 1953. godine, Saznanja, br. 1., Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2005., str. 277-291. 125. Senaid Hadžić, Sead Selimović, Privredni tokovi sjeveroistočne Bosne 1945-1952., broj 10, BZK „Preporod“, Tuzla, Tuzla, 2005., str. 127-142. 126. Edin Mutapčić, Srebrenička banovina – nastavak kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti ili ne?., Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 104-111. 127. Azem Kožar, Borba za Tuzlu u avgustu 1878. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 11-27. 128. Senaid Hadžić, Sead Selimović, Društveni razvoj sjeveroistočne Bosne od 1945. do 1952. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 83-97. 129. Izet Šabotić, Neke karakteristike agrarne i seljačke problematike na Tuzlanskom okrugu od 1945. do 1948. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, broj 4, godina 4, Tuzla 2002., str. 97-109. 130. Sead Selimović, Organizacija i rad Behrambegove medrese u Tuzli uoči Drugog svjetskog rata (1939-1941), Arhivska praksa, broj 8, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2005., str. 379-401. 131. Sead Selimović, Senaid Hodžić, Konfesionalna i etnička struktura stanovništva Tuzle i njene okoline (1878- 1941), Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006. 132. Sead Selimović, Djelatnost Behrambegove medrese u Tuzli školske 1939-1940. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006. 133. Izet Šabotić, Gajretov konkvit u Tuzli u školskoj 1920/21 godini, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006. 134. Dževad Drino, Srebrenička povelja iz 1333. godine-povod nastanka najstarije zemljišne knjige u Hrvatskoj, Zbornik radova pedagoškog fakulteta u Zenici, IV/2006., str. 231-235.

[84]

135. Nedim Zahirović, Dokumenti o Srebreniku i okolini u orjentalnoj zbirci Arhiva Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 4., Srebrenik, august 2006., str. 81-91. 136. Rusmir Djedović, Domaćinstva u Čekanićima 1930-1935. godine, Biljeg Srebrenik – časopis za kulturnu historiju, broj 3., Srebrenik, august 2005., str. 90-98. 137. Rusmir Djedović, Doprinos Tur Ali-bega i njegovih potomaka u urbanom i teritorijalnom razvoju Tuzle, Veliki Vakifi Bosne, zbornik radova, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 138. Rusmir Djedović, Vakifi u Tuzli od XVI do XX stoljeća, Veliki Vakifi Bosne, Zbornik radova, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 139. Midhat Spahić, Vakufnama Tahira-hanume Tuzlić, Veliki Vakifi Bosne, Zbornik radova, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 140. Rusmir Djedović, Ratiš kao značajno islamsko-bogumilsko dovište-molitvište sjeverne i sjeveroistočne Bosne, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006. 141. Mirsad Omerčić, Sahat-kula, reprezentativni kulturno - historijski spomenik grada Gračanice iz osmanskog vremena, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006. 142. Rusmir Djedović, Izet Spahić, Novootkriveni stećci u okolini Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006. 143. Mina Kujović, Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006. 144. Edin Šaković, Osman-kapetanova medresa u Gračanici u periodu između dva svjetska rata, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 21, Monos, Gračanica, 2006. 145. Omer Hamzić, Muniba Čičkušić, Rusmir Djedović, Turbe Ibrahim-bega Gazibegovića, istaknutog vojskovođe u pokretu Husein-kapetana Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Gračanica, 2006. 146. Izet Spahić, Nastanak naselja i naziva Piskavac, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Gračanica, 2006. 147. Sadik Šehić, O službovanju dr. Muhameda Hadžijahića i Gradačcu i jednom njegovom do sad nepoznatom rukopisu, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Gračanica, 2006. 148. Mina Kujović, O bosanskim muhadžirima, povratnicima iz Turske u vrijeme austrougarske uprave, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 22, Monos, Gračanica, 2006. 149. Mirsad Bakalović, Ranosrednjovijekovna nekropola Kicelj kod Tuzle, Godišnjak centra za balkanološka istraživanja, 35., 2006.

[85]

150. Mirsad Omerčić, Sahat-kule u Gračanici i Gradačcu – „Kameni simboli vremena“ na tlu sjeveroistočne Bosne, Pogledi, broj 11, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla 2006., str.33-49. 151. Damir Bošnjaković, Širenje islama na prostoru sjeveroistočne Bosne u XV i XVI stoljeću, Pogledi, broj 11, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla 2006., str. 49-63. 152. Izet Hadžić, Političke prilike na tuzlanskoj regiji pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. god., Pogledi, broj 11, BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla 2006., str. 131-143. Senaid Hadžić, Azem Kožar, Obrazovne prilike tuzlanskog kraja u zadnjoj deceniji osmanske uprave (1868-1878), Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 7., Tuzla, 2006., str. 33-47. 153. Damir Džafić, Neke razvojne karakteristike soskih naselja gračaničke općine, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str. 69-81. 154. Dževad Mešanović, Starost i porijeklo imena naselja u općini Kalesija, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 3., god. 3., Tuzla 2006., str. 81-95. 155. Izet Spahić, O fosilima na području sela Piskavica kod Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 23, Monos, Gračanica, 2007. 156. Sadik Šehić, Hasan-aga Beširović Pećki - legenda sa ljute krajine, saborac Husein-kapetana Gradaščevića, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, 23, Monos, Gračanica, 2007. 157. Rusmir Djedović, Prilog poznavanja kulturnih i vjerskih prilika na području općine Doboj-istok tokom tridesetih godina XX stoljeća, Glasnik rijaseta Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, 3-4, Sarajevo, mart-april 2007. 158. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik i Jesenice tokom XVI i početkom XVII stoljeća, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str.13-33. 159. Salih Kulenović, Svadbeni običaji bošnjačkog stanovništva Srebrenika i Gračanice, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić, Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 7-11. 160. Edin Mutapčić, Šejh Sinan-baba i pobro, znamenite ličnosti iz srebreničke historijografije, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 35-46. 161. Edin Mutapčić, Prethistorijske gradine i ostali arheološki lokaliteti na području općine Srebrenik, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 47-56. 162. Salih Kulenović, Gornja Orahovica, Različita etnološka građa sa područja Gračanice, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik,

[86]

Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 57-68. 163. Rusmir Djedović, Dovište na Ratištu kod Srebrenika, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 69-76. 164. Edin Mutapčić, Groblje «Zvijezda» u mahali Pirage-Sladna, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 77-81. 165. Edin Mutapčić, Vodenice na Slanjanskoj rijeci i njenim pritokama, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 83-89. 166. Rusmir Djedović, Historijsko - etnografske skice iz Čekanića, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 97-108. 167. Edin Mutapčić, Srednjovijekovni Srebrenik, S. Kulenović, R. Djedović, E. Mutapčić Srebrenik, Historijsko-etnografske skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2007., str. 109-125. 168. Bego Omerčević, Etničke prilike u istočnoj Bosni i Podrinju u vrijeme kasne antike, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 1, , Tuzla, 2007., str. 9-21. 169. Senaid Hadžić, Neke osobenosti donje Tuzle u drugoj polovini XIX stoljeća, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 1, , Tuzla, 2007., str. 35-49. 170. Refik Bulić, Predakcenatske dužine u arhaičnijim govorima živiničkog kraja uz gornji tok Spreče, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 8. svesak 2, , Tuzla, 2007., str. 79-85. 171. Benjamin Bajrektarević, O Zavodu, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 172. Zlatko Dukić, Ispis našeg trajanja, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 173. Bego Omerčević, Edin Šaković, Arheološka istraživanja na prostor Tuzlanskog kantona – stanje, mogućnosti i perspektive, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 107. Rusmir Djedović, Pašići iz Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Gračanica, novembar 2008., str. 50-59.

[87]

108. Edin Šaković, Gračanica – od zaborava čaršija, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Gračanica, novembar 2008., str. 6-10. 109. Edin Šaković, Boj kod Gračanice (u povodu 130-te obljetnice), Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 26., Monos, Gračanica, novembar 2008., str. 70-81. 110. Rusmir Djedović, Historijsko - urbani tipovi utvrda na Tuzlanskom kantonu, Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 28-39. 111. Samir Halilović, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Didaktički putokazi, časopis za nastavu teoriju i praksu, Pedagoški zavod i pedagoški fakultet u Zenici, Zenica, septembar 2008., str. 77-81. 112. Edin Mutapčić „Oblast – Zemlja Soli u srednjem vijeku“ , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 113. Thomas J. Butler, The Bosnian Krstjane, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 114. Azem Kožar, Političke prilike u tuzlanskoj oblasti prema izvještaju okružnog predstojnika Antona Vukovića za 1885. godinu, Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 39-46. 115. Esaf Lević, Izet Šabotić, Tuzla 1908. godine – slika grada u godini aneksije na stranicama «Bosanski glasnik: Opća priručna i adresna knjiga za Bosnu i Hercegovinu», Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 111-124. 116. Mina Kujović, Plovidba Drinom nizvodno od Zvornika, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 117. Rusmir Djedović, Munisa Kovačević, Prilog bibliografiji kulturno hitorijskog naslijeđa TK od 1995. godine, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 118. Adib Đozić, Đozići iz Srebrenice, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.

[88]

119. Senaid Hadžić, Položaj Bošnjaka Tuzlanskog kantona 1947 - 1949., Saznanja – časopis za historiju, 2., Društvo historičara Tuzla, odsjek za historiju filozofskog fakulteta univerziteta u Tuzli, Tuzla, 2008., str. 165-184. 120. Enver Alić, Znamenita ulema Gornje Spreče, Šeherdžik –časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 9-23. 121. Aladin Husić, Popis nahija Gornje Spreče iz 1604. godine, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 23-59. 122. Salih Kulenović, Dževad Tosunbegović, Kulin-kapetan, historija i legenda, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju Gornje Spreče, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija – Osmaci, 1., Kalesija, Decembar 2008., str. 59-66. 123. Mirza Suljagić, Značaj pokretnog historijskog naslijeđa za kulturnu historiju Srebrenika, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 109- 112. 124. Omer Hamzić, Kako očuvati industrijsko naslijeđe – jedan pogled na gračaničku željeznicu, 40 godina nakon njenog ukidanja, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 125. Nikola Čiča, Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podružnica Tuzla od osnutka do ukinuća, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 126. Almedin Ibrišimović, Pregled ostataka nišana sa lokaliteta „Šehitluci“ u blizini srednjovijekovnog grada Srebrnik, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.112-118. 127. Nermin Tursić, Širenje islama na području srednjovijekovnog Srebrenika, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.126-129. 128. Izet Šabotić; Zaštita kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona – stanje i perspektive, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008., str. 129. Rusmir Djedović, Srednjovijekovna zgrada u Rožnju, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008.

[89]

130. Edin Mutapčić, Džamija u Špionici - nacionalni spomenik kulture, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.129-133. 131. Ivan Balta, Srebrenićka isprava iz 1333. i Srebrenička banovina kao međaši srebreničke historije, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 41-48. 132. Edin Ramić, O datiranju pada Srebreničke banovine pod osmansku vlast, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 49-53. 133. Omer Hamzić, Osvrt na dosadašnja istraživanja o gradu Sokolu i njegovom podgrađu u vrijeme Srebreničke banovine, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 54-61. 134. Rusmir Djedović, Razvoj Historijsko - geografskog poznavanja Srebrenika i okoline, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 62-66. 135. Dževad Drino, Srebrenička povelja iz 1333. godine – povod nastanka najstarije zemljišne knjige u Hrvatskoj, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 67-71. 136. Edin Mutapčić, Srebrenička banovina, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str. 72-82. 137. Bego Omerčević, Edin Šaković, Prahistorijske gradine na području Tuzlanskog kantona, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 9., Tuzla, 2008., str. 59-71. 138. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, Gdje se nalazilo naselje Kičma u nahiji Drametin – prema orjentalnim i kartografskim izvorima, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 139. Amira Turbić-Hadžagić, Povelja bana Stefana i grada Dubrovnika od 15. februara 1333. godine, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 140. Damir Džafić, Tradicionalna arhitektura na području sela Džakula, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 141. Sead Selimović, Etnička i konfesionalna struktura stanovništva Tuzle i njene okoline izmedžu dva svjetska rata, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 9., Tuzla, 2008., str. 85-95.

[90]

142. Almira Kovačević, Ajkićka na Morašnici, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 5. i 6., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2008., str.97-98. 143. Munisa Kovačević, Ćiro kao industrijsko naslijeđe Banovića, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 144. Samir Halilović, Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 145. Benjamin Bajrektarević, Značaj prezentacije naslijeđa Tuzlanskog kantona, , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 146. Mina Kujović, Zemaljska ženska stručna škola u Tuzli, Arhivska praksa, broj 11, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008., str. 347-360. 147. Damir Džafić, Osvrt na teritorijalni i populacioni razvoj grada Tuzle, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str. 73-87. 148. Damir Džafić, Mustafa Buljubašić – sjećanje na jednog načelnika, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 149. Mirsad Omerčić, Prirodno naslijeđe planine Konjuh na području općine Kladanj, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 150. Senad Begović, Zemljišne knjige kao historijski izvori na području općine Tuzla, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 151. Salih Kulenović, Damir Džafić, Azra Zaimović, Stanovništvo općine Gračanice, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str.137-151. 152. Salih Kulenović, Edin Jahić, Dobna struktura stanovništva općine Tuzla u peridu 1953-1991, Zbornik radova – Prirodno-matematičkog fakulteta, svezak geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-matematički fakultet, br. 4-5., god. 4-5., Tuzla 2008., str.151-161. 153. Damir Bošnjaković, Širenje islama u Banovićima i okolici, Glasnik RIZ br. 3-4/2008, 287-296.

[91]

154. Munisa Kovačević, Dva arheološka predmeta pronađena kod Banovića, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 155. Suadin Strašević, „Kotarski šerijatski sud u Tuzli“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 1, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2008. 156. Omer Hamzić, Uzroci i posljedice izlaska oficira Hadžiefendića legije na partizansku teritoriju i njihovo političko djelovanje između Gračanice i Srebrenika u jesen 1943. godine, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 157. Zavoda, Benjamin Bajrektarević, „Problematika zaštite kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 158. Mr. sc. Rusmir Djedović, „Naselje Tuholj – kraći geografski, historijsko-geografski i etnografski prikaz“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 159. Rusmir Djedović, Rukopisna islamska baština u Doborovcima i Sladnoj, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 160. Edin Šaković, Arheološka istraživanja u okolini Srebrenika: mogućnosti i perspektive, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 161. Thomas Butler, “Da si mi dobra…” Bosnian Custom vs. Papal Strictures on Marriage, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 162. Dr. sc. Omer Hamzić, „Progoni i stradanja jevreja u Gračanici tokom drugog svjetskog rata“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 163. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh., „Mogućnosti obnove stare džamije u Sokolu“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi).

[92]

164. Rusmir Djedović, Mahala Panađurište u Sladnoj – historijsko-geografska istraživanja, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 165. Edin Mutapčić, Džamija u Čojluku, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 166. Admir Bajrektarević, Pećina „Šuplja stijena“, MZ Potpeć-Srebrenik, Biljeg Srebrenika - časopis za kulturnu historiju, broj 7., JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik, 2009. 167. Munisa Kovačević, prof. „Mogućnost izmještanja stećaka u Topličkom polju, općina Živinice“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 168. Mr.sc. Damir Džafić, „Mustafa Buljubašić – sjećanje na jednog načelnika“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 169. Dr. sc. Adnan Tufekčić„Radni odnos djece u tradicijskoj kulturi“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 170. Rusmir Djedović, Naselje Škahovica do početka 20. stoljeća-kraći geografski, historijski i etnografski prikaz, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 40-47. 171. Rusmir Djedović, Mahala Hajderovac u Gračanici: geografsko-etnografski i historijsko-urbanistički pregled, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 47-63. 172. Benjamin Bajrektarević, prof.; „Značaj prezentacije naslijeđa Tuzlanskog kantona“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 173. Mirsad Omerčić, prof.„Privredno naslijeđe Tuzlanskog okruga iz vremena Austro-ugarske uprave (1878. -1918. godine)“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 174. Jusuf Omerović, prof.„Kulturno historijski spomenici općine Zvornik“ , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 175. Esad Sarajlić, „Životni put Milice Babić-Dedijer iz Gračanice“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe,

[93]

broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 176. Adnan Kaljanac, Edin Šaković, Barice - Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 78-91. 177. Edin Ramić, Sandžak Zvornik (Upravno-pravni status kadiluka Gračanica u okviru Zvorničkog sandžaka), Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 91-97. 178. Suadin Strašević, Sudnica (mehćema) Kotarskog šerijatskog suda u Tuzli i mjesto Šerijatskog suda u strukturi administracije Kotara Donja Tuzla, Glasnik Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009., br. 3-4., str. 326-339. 179. Suadin Strašević, Kadije Kotarskog šerijatskog suda u Tuzli 1882-1918., Šerijatske sudije u Bosni i Hercegovini u razdoblju austrougarske uprave, Bošnjački pogledi, prilog za vjeru, kulturu i društvena pitanja, specijalni prilog, Preporod, Islamske informativne novine, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, god. XXXIX., broj 16/906., 15. august, Sarajevo, 2009., str. 40-42. 180. Mr.sc. Rusmir Djedović,„Stari srednjovjekovni i osmanski gradovi-utvrde u dolini Bosne i njihova suvremena valorizacija“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 181. Mina Kujović, „Škola učenika u privredi – rudnik Banovići“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 182. Mr. sc. Fatmir Alispahić, „Začeci bošnjačke dramske književnosti“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 183. Mr. sc. Senada Nezirović, „Rimski gradovi na području Argentarije“ , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 184. Damjan Blagojević, Sjećanje na odlazak u partizanske prve grupe omladinaca iz Gračanice, 31. 08. 1943. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 97-100. 185. Mina Kujević, Prilog historiji razvoja osnovnog školstva na području Sreza, Gračanica u periodu od 1945. do 1947. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 27., Monos, Gračanica, maj 2009., str. 100-114. 186. Mina Kujević, Zapisnik sjednice Gradskog vijeća Donja Tuzla iz 1893. godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2009., str. 464-468.

[94]

187. Edin Šaković, Breuci – najstariji imenom poznati stanovnici sjeveroistočne Bosne, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Gračanica, novembar 2009., str. 12-24. 188. Salmedin Mesihović, Baton beučki – predaja i kazna, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Gračanica, novembar 2009., str. 59-66. 189. Mina Kujović, Prepiska oko izgradnje željeznice u Gračanici 1895. 1898, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Gračanica, novembar 2009., str. 12-24. 190. Bego Omerčević, Posljedice Batonovog ustanka: odrazi na tlu sjeveroistočne Bosne, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., Monos, Gračanica, novembar 2009., str. 12-24. 191. Ifeta Jahić, dipl. ing. arh.,„Revitalizacija historijskog jezgra Sokola“ , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 192. Edin Šaković, prof., „Zavičajna muzejska zbirka Gračanica – primjer (ne)brige lokalne zajednice o pokretnom kulturno-historijskom i prirodnom nasljeđu“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 193. Saudin Strašević, „Kotarski šerijatski sud u Tuzli“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 194. Munisa Kovačević, „Dva arheološka predmeta pronađena kod Banovića“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 195. Tufan Gündüz, Društveni život u Tuzli i okolini prema sudskim registrima-sidžilima (1878-1883), Saznanja – časopis za historiju, broj 3, Društvo historičara Tuzla, Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Tuzla 2009., str. 199-204. 196. Mina Kujović, Zapisnikm sjednice gradskog vijeća Donja Tuzla iz 1893. godine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 464-468. 197. Senaid Hadžić, Stanovništvo Tuzle od sredine 19. stoljeća do kraja osmanske vladavine, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 406-422. 198. Edin Jahić, Etnička struktura stanovništva Bosne i Hercegovine u periodu od 1961. do 1991. godine sa posebnim osvrtom na Općinu Gračanica, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 454-464.

[95]

199. Ešefa Begović, Sumarni inventar, Sreski narodni odbor Gračanica 1945.-1955, Arhivska praksa, broj 12, Arhiv Tuzlanskog kantona, Društvo arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., str. 468-484. 200. Fadil Alić, Neke paralele u konceptu Gradaščevićevog pokreta i pokreta Mehmeda Alija u Egiptu, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju gornje Spreče, godina II, broj 2, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009., str. 61-67. 201. Enver Alić, Fadilpašića kula u Osmacima kao svjedok historijskih mijena u Gornjoj Spreči, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju gornje Spreče, godina II, broj 2, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 61-67. 202. Samir Halilović, Nekropola stećaka Mramorak, Šeherdžik – časopis za kulturnu historiju gornje Spreče, godina II, broj 2, Udruženje prognanika Gornja Spreča Kalesija BZK Preporod Kalesija-Osmaci, Kalesija 2009. str. 99-103. 203. Seudin Muratović, prof., “Muratovići iz Bašigovaca“ , Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 204. Mirsad Omerčić, prof. „Reprezentativno kulturno-historijsko naslijeđe općine Kladanj“, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 2, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona, Tuzla 2009., (u štampi). 205. Rusmir Djedović, Muris Hajdarević, Ahmet Ahmetović, Sakralni objekti Kladnja, broj 13-14., BZK „Preporod“ Tuzla, Tuzla, 2010., str. 102-108. 206. Amir Ahmetović, Proizvodne snage i društveni odnosi u ejaletu Bosna, sredinom XIX stoljeća, broj 13-14, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 24-36. 207. Nermin Tursić, Politički aspekti bošnjaštva u periodu Austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, broj 13-14, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 46-62. 208. Esaf Lević, Razvoj Tuzle u doba Mujage Hadžiefendića gradonačelnika s kraja XIX i prve decenije XX stoljeća, broj 13-14, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2010., str. 108-113. 209. Omer Hamzić, Nastupanje jedinica Jugoslovenske armije i borbe sa ostacima ustaško-domobranskim (hrvatskim) i njemačkim snagama na pravcu Srnice-Doborovci-Gračanica, u proljeće 1945. godine, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str. 51-58. 210. Edin Šaković, Gračanlije u oružanim snagama NDH i njemačkim legionarskim jedinicama 1941.-1945., i njihova stradanja, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str. 58-77.

[96]

211. Mina Kujović, Molba gračaničkih uglednika Bosanskog sabora iz 1914. godine – za modernizaciju željeznice, za otvaranje srednje škole i ženske kaznionice, te izgradnja vodovoda u Gračanici, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str.77-89. 212. Omer Hamzić, Edin Šaković, Žrtvoslov bošnjačkog stanovništva s područja općine Garačanice1941.-1945., Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, broj 28., godina XIV, Monos, Gračanica, 2010., str. 92-123. 213. Benjamin Bajrektarević, Aktivnosti Zavoda na zaštiti i korištenju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa područja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 214. Bego Omerčević, Gradina Tulovići kao kulturno-historijski spomenik, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 215. Edin Šaković, Arheološka slika šire okoline Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 216. Edin Mutapčić, Banovići i okolina u srednjem vijeku, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 217. Amira Hadžagić-Turbić, Zumreta Jamakosmanović, Natpis Božićka Banovića kao medij i njegove jezične osobitosti, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 218. Rusmir Djedović, Dovišta i kultna mjesta na području Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 219. Edin Ramić, Nahija Dramešin u osmanskom periodu, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 220. Izet Šabotić, Historijski izvori za proučavanje prošlosti Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 221. Omer Hamzić, Političke prilike na opštini Banovići sreza Tuzle dvadesetih godina 20 stoljeća, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 222. Mina Kujović, Prilog historiji izgradnje Banovića (1947-1951), 223. Dževad Hodžić, Banovićki Ćiro, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 224. Ibrahim Bušatlija, Značaj istraživanja, zaštite i korištenja kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

[97]

historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 225. Salih Kulenović, Stećci Banovića i okoline kao kulturno-historijsko naslijeđe, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 226. Refik Bulić, Zamjena dugog jata u govoru naselja Repnik, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla 2010., (u štampi). 227. Semir Ahmedbegović, Neke karakteristike prirodno-geografskog naslijeđa područja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010. , (u štampi). 228. Fadila Kudumović, Toponimi na prostoru općine Banovići, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla ? 2010. 229. Adnan Jahić, Stanje u općinskom komitetu KP Banovići uoči Rezolucije Informbiroa 1949. godine, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 230. Omer Hamzić, Izgradnja pruge Brčko-Banovići 1947. godine, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 231. Safer Mušanović, Starine naselja Seone, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 232. Idriz Alihodžić, Historijska baština područja Krivaje, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 233. Nihad Žunić, Geološko i rudarsko naslijeđe područja Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 234. Almira Džanić, Orijentalizmi Banovića i okoline, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi). 235. Munisa Kovačević, Pregled dosadašnjih historiografskih istraživanja Kulturno-historijskog naslijeđa općine Banovića, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Tuzlanskog kantona i Općina Banovići, Tuzla, 2010., (u štampi).

[98]

O s t a l o 1. Grupa autora, Tuzlansko – podrinjski kanton, Tuzlansko-podrinjski kanton, Tuzla 1998. 2. Fatmir Alispahić, Tuzland, (Knjiga o Tuzli), Printcom d.o.o. Grafički inženjering Tuzla, Tuzla, 2000. 3. Mijo Franković, Šikara (Etno-povjesni, vjerski i kulturni osvrt uz 15. obljetnicu župe Šikare), Rimokatolički župni ured „Sv. Franjo Asiški“ Šikare, 2001. 4. Mirsad Bakalović, Kulturne komunikacije na području sjeveroistočne Bosne od neolita do antike, JU Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, septembar/rujan 2005. 5. Mirsad Bakalović, Novac na tlu sjeveroistočne Bosne, JU Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 2004. 6. Jasna Hadžiselimović, Kemal Bašić, Midhat Spahić, Ismail Hadžiahmetović, Rusmir Djedović, Azra Arnaut, Zbornik radova, «Veliki Vakifi Bosne», Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Tuzla, Tuzla, 2006. 7. Atif Kujundžić, Nermin Okanović, Mujo Čavalić, Općina Čelić – činjenice o zavičaju Fotomonografije, Općina Čelić, Čelić, 2006. 8. Nuraga Softić, Mozaik – umjetničke fotografije i poezije, Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Banovići, Banovići, 2006. 9. Grupa autora, Zbornik radova, Prilozi proučavanju borbe za opstojnost Bosne kroz historiju, Udruženje boraca PL TK; Tuzla 2006. 10. Rusmir Djedović, urednik, Stalna postavka zavičajno – muzejske zbirke Gračanica, Katalog, JU Bosansko kulturni centar Gračanica, Gračanica, juni 2006. 11. Omer Delić, Rusmir Djedović, Izudin Duraković, Rašida Đulić, Omer Hamzić, Atif Kujundžić, Edin Šaković, Gračanica - općina, grad, ljudi, Fotomonografija, Općina Gračanica, Gračanica, 2006., str. 256. 12. Grupa autora, Zbornik radova, Vijećanje bošnjačkih prvaka u Tuzli 1831. godine, Gradačac, 2007. 13. Mirzet Hamzić, Husein Hasković, Rifet Hasković, Munir Mujić, Tuzla: Fotomonografija, Bosnia ars, Tuzla, Tuzla, 2007. 14. Omer Hamzić, Edin Šaković, Rusmir Djedović, Osman Puškar, Svi naši načelnici, čelni ljudi lokalne uprave u Gračanici 1868. – 2008., Bosanski kulturni centar Gračanica, Gračanica, 2008. 15. Grupa autora, Tuzlanske džamije – fotomonografija, Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2008.

[99]

ZAKLJUČAK

Kako vidimo iz predhodnog pregleda bibliografije o kulturno-historijskom naslijeđu područja današnjeg Tuzlanskog kantona, iza zadnjeg rata je u naučnoj javnosti relativno obimna literatira o navedenoj problematici.

Kulturno-historijsko naslijeđe, kako cijelog područja Tuzlanskog kantona, tako pojedinih općina, gradova pa i naselja u zadnjih petnaestak godina obrađuje oko pedesetak monografija i knjiga, nekoliko stotina stručnih i naučnih radova i veći broj drugih bibliografskih jedinica.

Među časopisima koji obrađuju tematiku kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, a koji izlaze iza zadnjeg rada, treba svakako istaći slijedeće: Gračanički Glasnik, sa 28 brojeva i velikim brojem radova; Poglede i Godišnjak BZK Preporod Tuzla; Stav - časopis za kulturu i društvena pitanja Tuzlanskog kantona, Biljeg Srebrnika i Arhivska praksa, koji su izašli u 7-12 brojeva i Zbornik radova Filozofskog fakulteta.

Bibliografski radovi koji tretiraju tematiku kulturno-historijskog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona kao i pojedinih autora koji se bave tim problemom, su vrlo rijetki. Ipak neki bibliografski radovi su objavljeni kao što su Biografija i bibliografija Omera Hamzića i Biografija i bibliografija Rusmira Djedovića, (Gračanički Glasnik, broj 20, 2005. godine).

Osobito treba istaći nekoliko autora koji su u suvremeno doba istražili brojne teme i objavili veliki broj bibliografskih jedinica a koje se odnose na kulturnu historiju, baštinu i kulturno-historijsko naslijeđe područja Tuzlanskog kantona. Radi se prije svega o slijedećim istraživačima i autorima: Rusmiru Djedoviću, Omeru Hamziću, Salihu Kulenoviću, Edinu Mutapčiću i Mini Kujović. Treba spomenuti i: Azema Kožara, Izeta Šabotića, Saliha Jalimama, Edina Šakovića i druge.

[100]

[101]

Dr. sc. Adib Đozić, vanr. prof.

Đozići iz Srebrenice -Skica za znanstvenu monografiju-

Uvod

Za cjelovitu spoznaju društvenog života, njegovih društveno-historijskih, kulturno-civilizacijskih i duhovno-idejnih sadržajnosti, neophodno je uključiti znanstvenu spoznaju mnogobrojnih znanosti, te tradicijsko-običajnog, usmenog pamćenja. Kada je u pitanju razvoj društvenih i humanističkih znanosti u bosanskohercegovačkom društvu i državi, neosporna je činjenica da se one intenzivnije razvijaju u dvadesetom stoljeću, ali ne sve podjednako intenzivno. Nažalost, neke od znanosti skoro da nemaju nikakvu tradiciju, odnosno nisu se još ni valjano konstituirale. Jedna od takvih je i genealogija.116 Dodamo li očitoj nerazvijenosti genealogije nedostatak znanstveno relevantnih istraživanja iz oblasti etnologije, antropologije i demografije,117 vidimo jedan veliki neistraženi prostor društveno-historijske sadržajnosti bosanskohercegovačkog društva, izuzetno značajan za cjelovito razumijevanje historije Bosne i Hercegovine. Nedostatak i nerazvijenost znanstvenih istraživanja, prije svega kod Bošnjaka, iz naprijed navedenih znanosti, genealogije posebno, otvara mogućnosti projektantima velikodržavnih ideologija i izgoniteljima Bosne iz Bosne i Hercegovine (izgoniteljima Bosne iz nje same), da taj prazni znanstveni prostor popune, što su u dobroj mjeri već i uradili, antibošnjačkim mitologiziranim i ideologiziranim kvazihistorijskim sadržajima. Ovaj rad o Đozićima, jednoj od starosjedilačkih porodica iz Srebrenice, ima za cilj da, pored znanstvenog doprinosa genealoškoj, etnološkoj, historijskoj i sociološkoj znanosti, ukaže na značaj ovakvih istraživanja kod Bošnjaka i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Đozići iz Srebrenice su, ne samo starosjedilačka, autohtona porodica, već i izuzetno ugledna porodica čiji su pojedini članovi značajno doprinijeli društvenom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom razvoju, ne samo Srebrenice i Bratunca, već i cijele Bosne i Hercegovine. Uz Đoziće iz Srebrenice vezano je nekoliko zanimljivih genealoških karakteristika,

116 GENEALOGIJA (grč. genos-koljeno, rod + logos-govor), znanost o podrijetlu, razvitku i granama porodica i vrsta ljudi, životinja i biljaka.“ (M. Bosanac, O. Mandić, S. Petković, Rječnik sociologije i socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977. str. 191) 117 Ove konstatacije se odnose na razvoj ovih znanosti i znanstvenih istraživanja kod Bošnjaka - kvintesencijalne sadržajnosti bosanskohercegovačkog društva i države. Neophodno je istaći činjenicu da, kod većine Bošnjaka, usmeno pamćenje porodične tradicije seže do vremena života dede i nene, vrlo rijetko se zna ko su bili pradedo i pranena. Druga, dominantno prisutna karakteristika tradicijskog pamćenja kod većine bošnjačkih porodica o njihovim precima, jeste ta da su oni odnekuda došli. Na osnovu takvog, u većini slučajeva pogrešnog saznanja, stječe se utisak da u Bosni i Hercegovini nema starosjedilačkih bošnjačkih porodica, što svakako nije tačno.

[102]

vrlo rijetkih u tradicijama bošnjačkih porodica u Bosni i Hercegovini. Mi ćemo ih u ovom radu navesti u najkraćem obliku, jer nam je namjera napisati cjelovitu monografiju. Dragocjenu relevantnu historijsko-genealošku građu o porodici Đozić prikupili su i profesor dr. Hakija (Galib) Đozić i Ešref Ešo (Munib) Đozić, čije ću pojedine podatke koristiti u ovome radu.

I ZAVIČAJ – Osnovne geomorfološke karakteristike

Rodni zavičaj porodice Đozić je Srebrenica118 i njezina neposredna okolina, a mikrolokacija Mahala Crvena Rijeka.119 Crvena Rijeka je urbani dio njihovog zavičaja. Ogroman zemljišni posjed Đozića nalazi se u neposrednoj blizini grada Srebrenice iza brijega Bojna, po čemu se mjesto najčešće zove Zabojna ili Izabojna. Naziv Zabojne kao ruralnog zavičaja porodice Đozić u narodu se najčešće zove Đoze ili pak Đozići. Kada nekoga u Srebrenici upitate gdje ide, a on pošao u Zabojnu, on će vam reći da ide u Đoze, a ako nekoga pitate gdje je, a on se nalazi u Zabojnoj, on će vam odgovoriti da je u Đozićima ili Đozama. Kolika je površina zemljišnog posjeda Đozića najbolje ćemo spoznati ako kažemo da on počinje u Kazanima, prije mosta preko Bijele rijeke pa sve do šehidskog mezarja na Okolištima, odnosno do Halilovog brda u neprekinutoj dužini od 9 km i prosječne širine od 1,5 km. Zemljišni posjed Đozići imaju i u dolini rijeke Jadar u neposrednoj blizini predratne industrijske zone i u selu Jasenova. Osnovne karakteristike zavičaja su da je on brdsko-planinsko područje sa nadmorskom visinom u rasponu od 370 do 500 m. Kroz Đoziće (Zabojnu) protječu tri manje rijeke: Bajramovička rijeka, Pusmulička rijeka i Bijela rijeka, nastala spajanjem Bajramovičke i Pusmuličke rijeke. Nadmorska visina na njihovom ušću je 377 metara. Mjesto na kojem se sastaju Bajramovička i Pusmulička rijeka i nastaje Bijela rijeka zove se Kamen. Na Kamenu su djeca Đozića prije rata 1992. godine najradije i najčešće igrala lopte (fudbal). Tu je i nezaobilazna zaravan (malo naget,

118 Srebrenica je jedno od najstarijih naselja i gradova, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na cijelom Balkanskom poluostrvu. Smještena je u najjužnijem dijelu sjeveroistočne Bosne i sa općinom Bratunac ispunjava prostor tzv. “lakta Drine“. Zauzima prostor od 527 km2 i prema popisu stanovništva iz 1991. Godine imala je 36.666 stanovnika nastanjenih u 81 naseljenom mjestu, svrstanih u 19 mjesnih zajednica. U gradu Srebrenici živjelo je 5.740 stanovnika. Gustoća naseljenosti iznosila je 69,6 stanovnika/km2. Srebrenica je dugo u povijesti bila privredni, administrativni i kulturni centar bosanskog Podrinja isključivo zbog svoga prirodnog bogatstva. Manje-više poznato je da je područje Srebrenice bogato rudama: olova, cinka, srebra, kalaja, boksita i antimona. Tu su još neprocjenljivo vrijedni izvori ljekovite vode Gubera. Ljekovita voda Crnog Gubera registrirana je kao lijek u svim medicinskim enciklopedijama svijeta. Kao rezultat društveno-historijskog razvoja uslovljenog, prije svega, razvijenim rudarstvom, Srebrenica je dugovjekovno migracijsko susretište. Autohtoni stanovnici Srebrenice susretali su se i miješali sa drugim etničkim i religijskim zajednicama, ispunjavajući ovaj prostor multietničnošću i multireligioznošću, oblikujući u tim složenim procesima svoju vlastitu samobitnost. 119 Mahala Crvena Rijeka je jedna od najstarijih mahala (kvartova) u gradu Srebrenici. Ime je dobila po rječici uz koju je smještena sa njezine desne obale. Boja rijeke izgleda crvena, a ustvari to je boja korita rijeke (zemlje i kamenja) koju dobija oksidacijom željeza i arsena koga u izvorima Gubera ima mnogo.

[103]

ali prilično ravan prostor) Marino koljebište gdje se, također, često igrao fudbal. U neposrednoj blizini ušća Bajramovičke i Pusmuličke rijeke ljeti su građene vještačke ustave vode i tako pravljene manje ili veće akumulacije nazivane bukovi gdje se omladina kupala. Ipak, najomiljenije kupalište nalazilo se na Kazanbuku (prirodno udubljenje u stijeni gdje je voda sama udubila korito rijeke u kamenu i napravila duboki buk sličan kazanu) ispod Junuzove luke zvane Junuzovača. Na ovim trima rijekama nalazile su se četiri vodenice (mlinovi za mljevenje brašna).

Jedna od osnovnih karakteristika ruralnog zavičaja Đozića jeste mnogo izvora pitke vode. Skoro u svakoj njivi ili blizu nje ima izvor pitke vode koji nikada ne presušuje. Navest ćemo samo najznačajnije, odnosno one izvore koji se najčešće koriste. To su: Hadžirina voda, Johljak, Studenac, Mala voda, Lehovac, Jasen, Gošpovina,Glibovi i Beharina voda. Lehovac je najpoznatiji i najčuveniji, te se smatra i najboljom vodom u cijelom kraju. Danas je on lijepa, od kamena urađena šehidska česma podignuta 2005. godine u znak sjećanja na 27 poginulih i ubijenih Đozića u zločinu genocida 1995. godine. Iako je pretežno brdovit, zavičaj Đozića je u pedološkom smislu jako kvalitetna i rodna zemlja.120 Sve vrste žitarica se uzgajaju i daju jako dobre prinose. Ovaj kraj nije pogodan samo za uzgoj žitarica, već i svih vrsta povrća. Ono po čemu je zavičaj Đozića zasigurno najpoznatiji jeste voće. Sve vrste autohtonih jabuka,121 krušaka, trešanja i šljiva uspijevaju tako kao da im je ovdje u Đozićima najprirodnije stanište. Posebna karakteristika voća jesu izuzetno kvalitetne i unikatne jabuke i kruške mirisavke. Priča se da je te sorte jabuka i krušaka mirisavki donio (kao mladice za kalemljenje) iz Misira (Egipta) još pradedo autora ovoga rada, kadija hadži Husejin Đozić, sin Abdullatifov, sa jednog od svoja dva putovanja na hadž. Tako i danas, bez ikakve biohemijske zaštite, domaća šljiva uspijeva i rađa, dok na drugim prostorima Bosne i Hercegovine skoro da je i nema. Uništila ju je bolest zvana šarka. U strukturalnom smislu ruralni dio zavičaja Đozića prije rata 1992. godine otprilike jednom polovinom činile su oranice, a drugu polovinu su činili pašnjaci i šuma. Od šumskog drveća najrasprostranjeniji su: bukva grab, hrast, javor, jasen, klen i lijeska.

120 Ta rodnost je uslovljena vulkanskim pepelom koga u tlu ima mnogo jer je cijelo područje Srebrenice u geološkom smislu vulkansko područje. 121 Navest ćemo samo najznačajnije vrste jabuka i njihova zavičajna imena. To su sve slatke sorte jabuka: mirisavka, elifalma, samolikva, senabija, bjelunika, šarenika, hava, džulabija, bedrika, žuja, petrovača, a od kiselih, ili kako se još nazivaju – zimskih: hovrljaka i previtnica. Od sorti krušaka najviše su uzgajane: mehkulja, šerbetlija, mirisavka, jeribasma, mortakiša (karamut), takiša, lubeničarka, husejinbegovača, arapka, surđuk, slatinka, karamajlija, loševka i zimnjača.

[104]

II STANOVNIŠTVO – Osnovni demografski pokazatelji Kako smo već istakli, Đozići iz Srebrenice starinom potječu iz Mahale

Crvena Rijeka. Osnovno zanimanje predaka bili su poslovi imama, muderisa, kadija, mualima, mujezina i drugih zanimanja vezanih za vjersko-administrativne poslove. Sa austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, u cjelini gledajući, oni su se teško prilagođavali novim uslovima života. Najbolje to potvrđuje podatak da u doba austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom niko od Đozića nije bio značajniji trgovac, privatni poduzetnik, niti značajniji činovnik austro-ugarske uprave. Đozići koji su u novonastalim uslovima imali priliku ići u školu, odnosno obrazovati se, i dalje su ostali vjerni islamskim naukama, a oni koji to nisu mogli počeli su sve češće napuštati gradsko područje Srebrenice i baviti se zemljoradnjom na svom zemljoposjedu, prije svega u Zabojnoj. Pojedinci su prodavali svoje kuće u Srebrenici i zemljišni posjed u Đozićima (Zabojnoj) i selili se Kladanj122 Bratunac123i Sarajevo.124 Bilo je i primjera, istina malo, da su se pojedini Đozići odselili (iselili) u Tursku125 ili se nisu ni vraćali sa školovanja u Turskoj.126 Rezultat ovih procesa jeste da je u Mahali Crvena Rijeka u Srebrenici ostalo vrlo malo porodica Đozić, a da ih je mnogo više bilo u Đozićima (Zabojnoj) i Bratuncu. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u Mahali Crvena Rijeka bile su samo tri kuće Đozića i živjele su tri porodice, i to: porodica Rize Đozića, sina Šukrijinog, porodica Husejna Đozića, također sina Šukrijinog i porodica Abdulaha Đozića, sina Jusufovog.127 Danas Đozići iz Srebrenice žive na

122 Đozići iz Kladnja su srodnici Đozićima iz Srebrenice što najbolje potvrđuju imena potomaka koja su u prošlom vijeku najčešće davana po umrlim precima, ali i po historijskim izvorima koji znamenitim ličnostima kao što su kadije za mjesto rođenja nekada određuju Srebrenicu, a nekada Kladanj. Najtipičniji je primjer kadije hafiza Saliha ef. Đozića, rođenog 1885. godine, sina imama Muhameda iz Kladnja. 123 Muderis Haki(ja) ef. Đozić, sin hadži Husejnov, prodao je 1924. godine porodičnu kuću Đozića, jednu od najvećih i najljepših kuća u Srebrenici, napravljenu u bosansko-orijentalnom stilu i sa porodicom je odselio u Bratunac. Kuću je kupio Rasim Travničanin sa nadimkom Dervišagić, tako da se ta kuća danas zove „Dervišagića kuća“. Nažalost, ta srebrenička i arhitektonska ljepotica u ruševnom je stanju, jer se njezini današnji vlasnici nalaze u Australiji. Đozići iz Bratunca su srebrenički Đozići, a potomci su muderisa Haki(je) ef. Đozića i imama Abida ef. Đozića, sina Omerovog. 124 Današnji Đozići iz Sarajeva u Sarajevo su se doselili iz Bratunca ili Srebrenice. 125 Zna se da su se u Tursku iselili Šaćir i Zejneba, sin i kćerka hadži Mustafe, hadži Abdullatifovog sina, a hadži Abidovi brat i sestra, koji nije otišao u Tursku. Nakon završenog školovanja u Turskoj ostao je Abdulah Đozić, sin kadije hadži Husejna, brat blizanac muderisa Haki(je)ef. Đozića. 126 Na školovanju u Istanbulu bili su dva hadži Abdullatifova brata blizanca: Abdulah efendija i muderis Haki(ja) ef. Đozić. Abdulah se nije vratio u Bosnu nakon školovanja, a Hakija jeste. 127 Jusuf Đozić, sin Jusufov, bio je hrabar i odvažan borac, branitelj bošnjačkog naroda Srebrenice od četničkih pokolja u Drugom svjetskom ratu. Po herojstvu i junaštvu bio je nadaleko čuven. Poslije rata 1945. godine odselio se sa ženom u Liban i u toj državi obavljao visoke vojne i policijske dužnosti. Jusuf je imao sinove Abdulaha i Fevziju i kćerke Fadilu i Bereketu (Bebu). Fadila je otišla ocu u Liban, a Abdulah, Fevzija i Beba su živjeli u Srebrenici. Jusufov otac se također zvao Jusuf, a bio je sin hafiza Saliha. Jusufov otac Jusuf umro je prije njegovog rođenja, te je on po svome ocu dobio ime. Hafiz Salih imao je sinove: Taiba, Sadu, Sulejmana (Sulju), hafiz Sejida, Junuza i Jusufa i kćerku Fatimu.

[105]

nekoliko lokacija. U općini Srebrenica su u Mahali Crvena Rijeka, Zabojnoj (Đozićima) i Gornjim Potočarima.128 Izvan Srebrenice to su Sarajevo i Bratunac. Porodica sa prezimenom Đozić ima i u Kladnju i tu su nastanjeni preko 150 godina.129 U daljem su srodstvu sa Đozićima iz Srebrenice. Po jedna ili dvije porodice Đozića nastanjene su u gradovima: Prijedoru, Bosanskom Novom i Bosanskoj Dubici. Ne zna se u kom su koljenu srodstva sa Đozićima iz Srebrenice. U Zagrebu žive potomci porodice Muhameda Đozića iz Kladnja, po profesiji mašinskog inžinjera.130

Najmnogobrojniju grupu Đozića iz Srebrenice čine Đozići iz Đozića (Zabojne). Osnovna karakteristika naselja je da je ono razbijenog tipa. Takvo naselje uslovila je, prije svega, konfiguracija terena i veličina posjeda. Kada su braća dijelila zemlju to su činili u velikim i jedinstvenim komadima. Svako je pravio kuću na svom posjedu radi lakše i ekonomičnije obrade. Naravno, daljim porastom stanovništva pored očevih kuća i sinovi su pravili kuće, pretežno pored putnih komunikacija, tako da su se formirala četiri dominantna subnaselja (zaseoka) Đozića u Zabojnoj i to: Bjelila,131 Biljeg, (Turabino) Brdo i Rosulje. Prije rata protiv Bosne i Hercegovine 1992. godine u Zabojnoj (Đozićima) živjelo je 37 porodica sa 150 članova. Kako vidimo, prosječan broj članova porodice bio je po četiri člana. Sve porodice su bili vrlo bliski srodnici. Najdominantnije srodstvo bili su braća i amidžići (djeca od dva brata) ili djeca od amidžića, odnosno treće ili četvrto koljeno. Najveći broj porodica Đozića u Zabojnoj su potomci trojice braće: Mehmeda (Mehe), Ahmeta (Ahme) efendije i Vehbije, sinova kadije hadži Husejna. Ostali Đozići iz Zabojne potomci su imama hadži hafiza ef. Sejida, sina hafiz Salihovog i imama hadži Abida, sina hadži Mustafinog.

Zahvaljujući velikom nasljedstvu u zemlji, velikim radnim navikama i sklonošću za učenjem, Đozići su prije rata 1992. godine bili bogati ljudi. Najbolje to potvrđuje činjenica da od 37 porodica, samo tri mlade porodice nisu imale vlastitu kuću, već su živjeli u kući svojih očeva. Tri porodice su imale kuću u Đozićima i stan u gradu, a dvije porodice su posjedovale jednu kuću u Đozićima, a drugu u Srebrenici. Samo jedna porodica je bila samačka, odnosno neženja, a tri porodice su bile bez očeva, odnosno udovičke porodice, jer su muževi, odnosno

128 Postoje i dvije kuće Đozića u drugim dijelovima Srebrenice napravljene nakon kupovine placeva. Jedna je kuća Vehbije Đozića, Jusufovog sina, izgrađena u Mahali Petriča, mikrolokacija Misirlije. Druga je kuća Enesa Đozića, sina Abdulahovog, izgrađena preko puta osnovne škole u Srebrenici. 129 O srodničkim odnosima Đozića iz Srebrenice i Kladnja pisat ćemo u monografiji o Đozićima. 130 Đozića ima i u Srbiji u gradovima Prokuplju i u Nišu. Oni se u etničkom smislu osjećaju Srbima i pravoslavne su vjere. Jedan Đozić iz Prokuplja po imenu Aleksandar je ljekar. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća u Prokuplju ih je bilo svega 7. Ko su Đozići u Srbiji, nije detaljno istraženo, što ćemo pokušati u narednom periodu učiniti. 131 Bjelila su dobila ime po bijeljenju odjeće. Pošto se u Srebrenici nisu mogle u vodi Crvene Rijeke prati haljine (odjeća) zbog prisutnosti velikih količina željeznog oksida koji bi ih obojio, a zbog tvrdoće vode nije se mogla razgrađivati prljavština sa odjeće, Đozići i drugi građani Srebrenice su preko brijega Bojna donosili odjeću za pranje na Bijelu rijeku i tu je prali i sušili. Po tome su Bjelila dobila ime. Bjelila su ujedno i geografski centar zemljišnog posjeda Đozića u Zabojnoj.

[106]

očevi, umrli. Dakle, 33 porodice su bile potpune porodice sa oba roditelja i djecom. Većina porodica Đozića bile su mlade porodice. U oko dvije trećine ovih porodica bračni parovi su bili mlađi od 35 godina. Ovakvo stanje najviše je uzrokovala činjenica što su se u Đozićima pretežno rađala muška djeca.132

Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu svi odrasli Đozići muškarci iz Đozića dobrovoljno su se uključili u odbranu voljenog zavičaja i države Bosne i Hercegovine. Mnogi su se istakli velikim i viteškim junaštvom, o čemu nećemo govoriti ovom prilikom. Nažalost, 27 ih je ubijeno u zločinu genocida 1995. Godine, ili su poginuli boreći se u proboju iz Srebrenice133 prema slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Procentualno posmatrajući, 16% od ukupne populacije Đozića ubijeno je u zločinu genocida u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija. III TRADICIJA – najzanimljivije karakteristike

Iz dosadašnjeg teksta spoznajemo da su Đozići iz Srebrenice autohtona, starosjedilačka porodica sa materijalnim tragovima (dokazima) o životu na ovom prostoru oko trista godina. Također smo spoznali da je to familija u kojoj se pretežno rađaju muška djeca. Ove dvije karakteristike ukazuju da je tradicijska sadržajnost Đozića izuzetno bogata i raznovrsna. Ovom prilikom zadržat ćemo se na najznačajnijim i najzanimljivijim karakteristikama, kao što su najčešća imena i zanimanja Đozića, afiniteti i sl. Prvi Đozić za kojega se pouzdano zna da je živio i radio u Srebrenici jeste imam Husejn. On je imao troje djece, sinove Muhameda i Abdullatifa, te kćerku Kadiru ili Kadu, što se da naslutiti iz njezinog nadimka Kaduna. Tačno ime joj nije utvrđeno,134 ali se pouzdano zna da se udala u porodicu Hublića, također u Mahalu Crvena Rijeka. Nije utvrđeno ni da li je imam Husejn

132 Najviše rođenih sinova u jednoj porodici Đozića bilo je osam. Osam sinova su rodili rahmetli Vehbija Đozić i Timka, rođena Ademović, nena i dedo autora ovoga rada. Sedam sinova su othranili, a jedan je umro kao dječak od 7 godina. Imena njihovih sinova su: Abid, Ragib, Jusuf, Atif, Abdurahman, Nurija, Nezir i Muhamed, koji je umro kao dječak. Pored ovih osam sinova dedo Vehbija i njegova plemenita žena Timka rodili su i tri kćerke: Abidu, Kadiru i Zadu. Vehbijin sin Nezir sa ženom Šuhrom rodio je sedam sinova i tri kćerke. Po šest sinova imali su Alija (1895-1970.) sin Mehmedov i hafiz Salih, sin Jusufov, a unuk Muhamedov. Senusija (1930-) sa ženom Rukijom rodio je pet sinova. Pet sinova imali su i muderis Haki(ja) ef. Đozić i njegova žena Šida. Haki-efendija je živio u Bratuncu. Abdulah, Ahmet-efendijin sin, sa ženom Timom imao je četiri sina. Četiri sina imali su i Turabija i njegova žena Vezira. Po tri sina danas imaju: Hamed, Vehbija, Adib i Nijaz. Desetero djece, pet sinova i pet kćeri, iz dva braka imao je i kadija hadži Husejin ef. Đozić, pradedo autora ovoga rada. 133 Poginuli i ubijeni Đozići u ratu i zločinu genocida 1992-1995. godine su: Elvir, sin Hrustin, Fuad, sin Senusijin, Mefud, sin Senusijin, Mensur, sin Ahmet-efendijin, Abdulah, sin Ahmet-efendijin, Kiram, sin Abdulahov, Esad (Eso), sin Mensurov, Zijad, sin Husejnov, Mufid, sin Zijadov, Edhem, sin Turabijin, Senahid, sin Turabijin, Semir, sin Edhemov, Velid, sin Hamedov, Teufik, sin Sejidov, Ševket, sin Sejidov, Asim, sin Alijin, Izet, sin Alijin, Sadik, sin Alijin, Hedib, sin Alijin, Hajrulah, sin Alijin, Alija, sin Hajrulahov, Mirsad, sin Hajrulahov, Elvir, sin Asimov, Irfan, sin Nezirov i Mevlid (Bubo), sin Vehbijin. Ostala trojica su Đozići iz Potočara. 134 Predaja govori i da joj je bilo ime Fatima, što bi moglo biti i tačno, jer se sa tim ženskim imenom susrećemo kod kasnijih generacija Đozića.

[107]

Đozić imao braće i sestara, niti kako mu se zvao otac. O tome, do sada, nismo uspjeli otkriti ni pisane, ali ni usmene podatke (tragove). Ono za što postoje neosporni dokazi i živo tradicijsko pamćenje jeste činjenica da današnji Đozići jesu, u antropološko-biološkom smislu, potomci dva brata – Muhameda i Abdullatifa,135 sinova imama Husejna.

Muhamed, sin imama Husejna imao je dvoje djece, sina Jusufa i kćerku Fatimu, a Jusuf sinove Omera136 i hafiza Saliha.137 Omer, sin Jusufov, imao je tri sina i to: imama Husejna (1874-1914.)138, Mustafu (1877-1901.)139 i imama Abid ef. (1880-1959.).140 Kako vidimo, sva tri Omerova sina bili su školovani imami. Zanimljivo je da su dvojica braće Mustafa i Husejn živjeli kratko – Mustafa 20, a Husein 40 godina, dok je Abid-efendija doživio duboku starost i umro u 79. godini života. Imam Husejn jedan je od rijetkih Đozića koji je imao četiri kćerke i samo jednog sina. Husejnov sin Šukrija otac je Rizin (1932.- ) i Husejnov (Huka) (1937.-) Đozića, a dedo poznatih ljekara Šukrije i Jasenka. Šukrija Đozić, sin Rizin, rođen u Srebrenici 1953. godine, poznati je ortoped-hirurg, zaposlen u Državnoj bolnici u Sarajevu, magistar medicinskih znanosti i doktorant. Njegov brat Jasenko jedan je od najboljih urologa u Republici Srbiji. Živi i radi u Novom Sadu. Doktor je medicinskih znanosti i univerzitetski profesor. Hafiz Salih, sin Jusufov a unuk Muhamedov, imao je šest sinova, i to: Taiba, Sadu, Sulejmana (Suljo), Junuza, hafiz Seida i Jusufa. Kurra hafiza Saliha ef. Đozića ističemo, prije svega, da bismo pokazali neprekinutu imamsku liniju Đozića iz Srebrenice koja traje skoro 300 godina jer su svi Salihovi preci i potomci bili imami. Hafiz Sejid, sin hafiz Salihov (preselio na ahiret 1964. godine) također je

135 U izgovoru, ali često i kod pisanja Abdullatifovo ime se izgovara i piše jednim l. Do izbacivanja jednog l iz imena Abdu(l)latif došlo je zbog lakšeg izgovaranja na bosanskom jeziku. 136 Omer je ime i imama Muhameda iz Kladnja rođenog 1851. godine, oca kadije hafiza Saliha Đozića, rođenog 1885. godine. Da li se radi o jednom Omeru ili o bliskim rođacima, ostaje da se istraži. 137 Da ne bi bilo zabune, u familiji Đozić tri su hafiza sa imenom Salih. Običajno pravilo u bošnjačkoj tradiciji bilo je da su se često nadijevala imena najbližih srodnika posebno ako je neko bio uspješan u svojoj profesiji. Ova činjenica je uslovila da su dva hafiza Saliha Đozića iz Kladnja, a jedan iz Srebrenice. Tako se desilo da je kadija hadži hfz. Salih, sin imama Muhameda iz Kladnja, u knjizi Hafizi u Bisni i Hercegovini u posljednjih 150 godina upisan kao hafiz iz Srebrenice, a kurra hafiz Salih sin Jusufov nije spomenut. Hafiz Salih, sin Jusufov, a otac hafiz Sejida ef. Đozića (1898-1964.) je kurra hafiz i nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini. 138 Najvjerovatnije dobio ime po pradedi, također imamu Husejnu. 139 Hafiz Mustafa je umro vrlo mlad, kao student Šerijatske sudačke škole. Ime je dobio najvjerovatnije po očevom amidži hadži Mustafi, Abdulatifovom sinu. Opširnije pogledati u 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Izdavač:Gazi Husrev-begova medresa Sarajevo, 1988. str.79-81. Godinu njegove smrti bilježi Tridesetogodišnji izvještaj Šerijatske sudačke škole u sarajevu od osnutka do kraja školske godine 1016./1917.,Zemaljska štamparija,Sarajevo,str.108. 140 Imam Abid ef Đozić, Omerov sin, poznat je kao dobar poznavalac orijentalnih jezika, ali i kao praktični primjenilac i pokretač savremenih metoda rada u poljoprivredi. Odmah nakon postavljanja za imama, hatiba, mualima i vjeroučitalja u Bratuncu 1911. godine pokreće izgradnju velike i lijepe džamije sa vitkom munarom sa dva šerefeta. Uspio je mobilizirati džematlije da izgrade i modernu zgradu mekteba.

[108]

bio imam. Hafiz Seidovi sinovi Hamed i Teufik su imami. Hamedov sin šejh hadži Sejid ef. Đozić, unuk hafiz Sejidov a praunuk hafiz Salihov, imam je u Visokom i vrlo cijenjen, ne samo u familiji Đozića. Šejh je Nakšibendijskog tarikata. Šejh Sejidov sin Ibrahim učenik je medrese, kao i unuk imama rahmetli Teufika. Emrah je sin Bekirov. Hafiz Salih je pra pradedo i Ibrahimu i Emrahu. Dakle, Muhamedova loza (linija) preko hafiz Saliha, do šejh Sejida i njegovog sina Ibrahima izgleda ovako: imam HUSEJN—imam Muhamed—imam Jusuf—imam hafiz Salih—imam hafiz Sejid—imam Teufik, Teufikov brat Hamed je mujezin—imam hadži šejh Sejid—učenik medrese Ibrahim. Činjenice pokazuju da je Ibrahim, šejh Sejidov sin, osmo koljeno (generacija) neprekinute imamske loze familije Đozića iz Srebrenice.

Potomci Muhamedovog brata Abdullatifa znatno su brojniji i po obrazovanosti, radinosti i čestitosti ne zaostaju iza Muhamedovih, samo što im se imamska tradicija zaustavlja sa muderisom i imamom Haki(jom)-efendijom Đozićem, ali ne i muderiska, odnosno profesorska. Ova je loza Đozića iz Srebrenice dala, u društveno-kulturnom smislu, vrlo značajne ličnosti. Ova konstatacija se, prije svega, odnosi na kadiju hadži Husejna ef. Đozića, njegovog sina muderisa Haki(ju)-ef. Đozića, kadiju hadži Mustafu, imama hadži Abida-ef. Đozića, sina Mustafinog, kadiju Behaudina, sina muderisa Haki-efendije, te mnoge druge uglednike familije Đozić iz Srebrenice.141 Kako se iz prikupljenih podataka da zaključiti, u ovoj lozi Đozića dominira neprekinuta linija muderisa (učitelja, profesora) i skoro neprekinuta linija kadija (sudija).142 Sada ćemo ukratko iznijeti najznačajnije momente (detalje) iz ličnog i profesionalnog života kadije hadži Husejna143 Đozića, sina Abdullatifovog, a unuka imama Husejna, prvog poznatog Đozića u Srebrenici. Kadija hadži Husejn rođen je između 1825. i 1830. godine, a preselio na ahiret 1900. ili 1901. godine. Prvi je Đozić koji je ukopan u Gladnom greblju (mezarju)144 u Zabojnoj i to po njegovom naređenju. Čuo sam kazivanje 141 Opširnije biografske podatke o pojedincima i njihovim društvenim,kulturnim i vjerskim ulogama dat ćemo prilikom pisanja Monografije o Đozićima iz Srebrenice. 142 KADIJA - doslovno sudija; državni organi koji su bili nadležni da vrše sudske poslove na području jednog kadiluka. Pored sudstva koje je u osmansko-turskom uređenju spadalo u isključivo njegovu nadležnost, jer drugi državni organi nisu imali nikakvu sudsku vlast, kadija je imao široka ovlaštenja i dužnosti u području vojne i civilne administracije i kontrolu zakonitosti svih akata vlasti. 143 Ime Husejn je arapskog porijekla, a u prijevodu na bosanski jezik znači ljepuškast. Zanimljivo je da se u bosanskom jeziku ovo ime piše i izgovara u tri varijante i to: Husejn, Husejin i Husein. U izvornom arapskom jeziku ime se izgovara Husejn. Kada se ime prevodi na turski jezik, onda se prevodi sa dodatkom „i“ i glasi Husejin, te je kao takvo iz turskog jezičkog izgovora preuzeto u bosanskoj tradiciji. Treća varijanta Husein je najvjerovatnije bosanska, nastala prevođenjem sa arapskog i turskog jezika, gdje se slovo „j“ jednostavno izostavilo. U matičnim knjigama u Srebrenici ime je napisano kao Husejn. 144 Jedna od znamenitosti u Đozićima (Zabojnoj) je i Gladno mezarje za koje niko tačno ne zna iz kojeg je perioda. Zna se samo da su u njemu sahranjeni muslimani, što upućuje da je ono iz osmanskog perioda. Po narodnom predanju nekada je vladala velika glad od koje su ljudi umirali. Ovi ovdje koji su pokopani, navodno su pošli u srijemoš ali nisu od gladi mogli dalje i tu su umrli i pokopani. Vrlo je vjerovatna i druga mogućnost da su tu pokopani umrli od jedne od kuga koje su često u osmanskom periodu morile Bosnu.

[109]

starijih da je haži Husejn, naredivši da se ukopa u Zabojnoj, a ne u Srebrenici gdje mu je ukopan otac Abdullatif,145 rekao da će se područje gdje je tada bilo mezarje u Srebrenici, a to je područje sadašnje gradske kafane i parka, potpuno prevrnuti, odnosno, preurediti u druge namjene, što se kako vidimo i obistinilo. Također sam čuo da je rekao i članovima porodice Selmanagić da se ni oni više ne kopaju u Srebrenici, već na Bojnoj, što su oni i počeli činiti. O „vidovitosti“, intuitivnoj moći predviđanja, govori i istinita predaja o njegovoj smrti. Neposredno pred smrt bio je petak i kada je pošao na džumu u Srebrenicu, a živio je u svom ljetnikovcu u Zabojnoj, mikrolokacija Bjelila, naredio je svome slugi146 rahmetli Ahmetu Tumbi iz sela Babuljica, da ponese kosu i pokosi mjesto gdje će ga sahraniti. To je poslušni derviš Ahmet i uradio. Kažu da mu je dženaza mu bila u sljedeći petak iza džume namaza na mjestu gdje je i rekao. Pričao mi je rahmetli Turabija da je čuo od svoga oca, imama hadži Abida, da je za vrijeme dženaze kadiji hadži Husejnu toliko padala kiša da su ga jedva položili u mezar. Kadija hadži Husejn je poznat i kao vrlo vrijedan i aktivan čovjek, pravio je puteve, krčio šikare i pretvarao u obradive i plodne oranice i zasađivao voćnjake. Istina je da i danas, 109 ili 110 godina nakon hadži Husejnove smrti, u bašti u Biljegu koju je on zasadio ima i jabuka i krušaka koje rađaju. Sve su one toliko ostarile da su im debla ogromna i šuplja, većina grana suhe i polomljene, ali iz novoizraslih omladaka rađaju začuđujuće kvalitetni plodovi. Još uvijek je živa predaja da je hadži Husejn ukazujući na značaj rada u Kur'anu, znao po dolasku sa bajram-namaza narediti svojim softama (učenicima) da rade bar po jedan sahat, pa tek onda da bajramuju. Bio je izuzetno obrazovan čovjek, zasigurno jedan od najobrazovanijih ljudi toga vremena u Bosni. Završio je Mektebi hukuk (Pravni fakultet) za vrijeme tanzimata u Istanbulu. Govorio je turski, arapski, perzijski, njemački i francuski jezik. Dva puta je išao na hadž i dva se puta ženio. Prva mu je žena bila Turkinja koju je upoznao za vrijeme studija (školovanja) u Istambulu. Iz prvog braka su mu kćerke Bejda i Tima. Da li se razveo ili mu je prva žena umrla nema pouzdanih podataka, ali je sigurno da se nije zadugo drugi put oženio. Njegov drugi brak je dosta zanimljiv. O čemu se radi? Pošto je on bio pozastao sa ženidbom poslije prestalog prvog braka, a bio je jako imućan, poštovan i ugledan, imao je dosta poznanika i prijatelja, jednom prilikom se zatekao u selu Gladovićima kod svoga prijatelja kojega je poznavao od ranije, pa se počelo raspravljati o tome zašto se kadija, a već je jednom išao i na hadž, ne ženi? On je svom prijatelju Mandžiću rekao da bi on to rado učinio, ali ne bi želio da oženi udovicu, već samo djevojku, a pošto je imao

145 Po kazivanju Turabije Đozića, sina hadži Abidovog, Abdullatif , otac hadži Husejinov, ukopan je u mezarju koje je bilo na prostoru današnjeg parka u Srebrenici. Kada je za vrijeme austro-ugarske vladavine proširivan put mezari su izmješteni na prostor gdje je danas dječije obdanište. Kada su na tom prostoru u vrijeme Jugoslavije počele da se prave zgrade i mezarju se gubi svaki trag. 146Nije to bio sluga u klasičnom smislu riječi, već najvjerovatnije jedan od njegovih najodanijih derviša. Svi pisani podaci i usmena predaja upućuju da je pored stručne osposobljenosti za kadiju, u duhovnom smislu rahmetli hadži Husejin bio sufija sa najvišom titulom šejha, jer se najčešće potpisivao kao Husejin Ruhi, ili sa Šemsi ve Ruhi,što je titula šejha. Ne zna se za sada kojem je sufijskom tarikatu pripadao.

[110]

već poprilično godina, po svim relevantnim podacima za procjenu oko 40, rekao je da je njega stid da prosi djevojku. Prijatelj mu je rekao da ima mnogo djevojaka koje bi se za njega udale samo ako se on hoće ženiti, te da će Mandžić i njegovi prijatelji obaviti posao prosidbe. Nakon što je hadži Husejn pristao da će se ženiti, prva djevojka koju je njegov prijatelj pitao bi li se udala za kadiju hadži Husejna bila je njegova kćerka Kadira.147 Kažu da je ona odmah prihvatila prosidbu. Najvjerovatnije bila je vrlo mlada djevojka. U braku sa hanumom Kadirom Husejn je imao pet sinova i tri kćerke. Prvo se rodila Bida, zatim blizanci Hakija i Abdulah, potom Mehmed (Meho), Ahmet (Ahmo), Begzada (Zada), Safija i posljednji sin Vehbija. Tačno se zna da su blizanci muderiz Haki(ja) ef. i njegov brat Abdulah rođeni 1872. godine, a prije njih je rođena samo njihova sestra Bida, najvjerovatnije nekoliko godina prije, što upućuje na zaključak da je drugi brak kadija hadži Husejin sklopio nešto prije 1870. godine kada je imao oko 40 godina. Od svoje žene bio je stariji sigurno preko 20 godina. Hadži Husejn nije sam koji se u rodu Đozića iz Srebrenice ženio mnogo mlađim ženama. Alija, sin Mehmedov, rođen 1895. godine, preselio na ahiret 1970. godine, u drugom braku živio je sa Aišom iz Klotjevca koja je od njega bila mlađa 28 godina. U braku su imali četvero muške djece: Asima, Izeta, Sadika i Hediba.148 Najkarakterističniji primjer velike razlike u godinama između supružnika u familiji Đozić bio je, također, u drugom braku hadži Abida, sina hadži Mustafinog i njegove žene Aiše iz sela Jagodnja, danas općina Bratunac. Hadži Abid je živio 93 godine, preselio je na ahiret 1929., a sin Turabija rodio mu se 1923. godine. Imao je preko osamdeset godina kada se oženio ženom koja je još uvijek bila u fertilnoj dobi, dakle bila je mlađa od 50 godina, a možda i od 45. Nije teško izvesti zaključak da je od hadži Abida bila sigurno mlađa bar 35 godina. Kada je hadži Abid u pitanju, za njegovo se ime veže još nekoliko karakterističnih podataka. Pored toga što je u rodu Đozića najduže živio, imao brak sa ženom od koje je bio stariji možda i 40 godina, on je poznat i po vrlo lijepom učenju Kur'ana, turskim mekamom, te je iz tih razloga često bio pozivan na svečanosti održavanja „carskog“149 mevluda u Sarajevu. U godini kada je umro, nešto prije smrti spakovao je sve svoje knjige, osim primjeraka Kur'ana, zakovao u jedan sanduk i uz pomoć žene iznio na brijeg iznad njive Gošpovina,

147 Predaja svjedoči da je za vrijeme jednog od ramazana, mnogo godina prije događaja prosidbe, kadija Husejin bio gost kod tog istog domaćina iz porodice Mandžić u Gladovićima. Bila je, kažu, dvadeset sedma noć ramazana i u domaćina se porodila žena, rodila je kćerku i na kadijin prijedlog joj daju ime Kadira, zato što se rodila u mubarek noći Lejletul kadr. Kadija Husejn ju je darovao šakom dukata i blagoslovio da bude hadžinica. Ta djevojka je na upit svoga oca odlučila da se uda za kadiju Husejna i tako postane druga hadži Husejnova žena hadžinica, jer je kadija Husejn već bio hadžija. Sa kadijom hadži Husejnom rodila je osmero djece i opet prije njega preselila na ahiret. Ne zna se gdje joj je mezar, najvjerovatnije u Srebrenici ili na Bojni. 148 Sva četiri Alijina sina ubijeni su u zločinu genocida Zaštićene zone Ujedinjenih nacija Srebrenica 1995. godine. Aiša se prije braka sa Alijom udavala dva puta i u oba braka nije imala djece. Ovaj podatak ističemo zbog činjenice da je svaki Đozić koji se ženio imao i djece. Vrlo su rijetki Đozići koji se nisu uopće ženili. 149 Mevlud koji je učen povodom rođendana osmanskog sultana.

[111]

ženu vratio kući da ne bi vidjela gdje će ih zakopati. Prema kazivanju njegove žene zakopao ih je najvjerovatnije u njivi zvanoj Smajlaševina ispod njive Gošpovina. To je uradio iz razloga, kako je nakon toga, po predaji, pričao ženi i prijateljima, što u vremenu koje dolazi ili kako je on govorio „u vremenu u kome će moj (njegov) sin Turabija živjeti, ove knjige neće vladati, vladat će se po drugom zakonu, samo će Kur'an preživjeti.“ Ženi je naredio da sina jedinca Turabiju obavezno šalje u školu, jer je njemu životna nafaka od olovke i peštahte (stola), a ne od velikog zemljišnog posjeda. Zaista, Turabija Đozić zaposlio se 1948. godine u Općini Srebrenica kao matičar i cijeli radni vijek je proveo na tom radnom mjestu. Kažu da nije mogao napredovati u službi, iako je za to vrijeme bio vrlo pismen čovjek, jer je kada se pravio plan godišnjih odmora svake godine na odmor išao za vrijeme ramazana da bi mogao postiti. Cijeli radni vijek radio je kao matičar. Preselio je na ahiret 1993. godine u sedamdesetoj godini života. Još jedan čovjek se odrekao dobro plaćenog i za to vrijeme uglednog posla zbog vjere. Nurija, sin Vehbijin, otac autora ovoga rada, nakon Drugog svjetskog rata bio je primljen po konkursu u policiju (miliciju). Da bi zasnovao radni odnos bilo je neophodno da se učlani u Savez komunista. Odbio je to s obrazloženjem da ničim ne može zamijeniti odlaske u džamiju i učenje Kur'ana. Nikada nije počeo raditi kao milicioner NFR Jugoslavije. Cijeli život je radio kao zemljoradnik i radnik ishranivši svoje četvero djece. I Hamed Đozić, sin hafiz Sejidov, unuk hfz. Salihov, otac šejh Sejidov, zaposlio se jedno vrijeme u preduzeću "Drina" na sječi šume. Njegove radne kolege su mnogo psovale, pa je pošteni i visoko moralni Hamed Đozić napustio posao da svojim ušima ne bi slušao ružne psovke. Ovo su samo neki vrlo karakteristični i za mnoge ljude vrlo zanimljivi i neobični primjeri iz životne tradicije Đozića iz Srebrenice, a koji potvrđuju njihovu visoku moralnost i principijelnost.

Iz do sada rečenog ima dosta opravdanja što za Đoziće kažu da od materijalnih stvari najviše vole pekmez, pare i žene. Kada su nematerijalne sadržajnosti života u pitanju, onda je vjera na prvom mjestu. Kada je vjera i duhovnost u pitanju, pored do sada navedenog u tekstu, možda najbolje svjedoči ova predaja: Priča se da je jednu džumu namaz 1919. ili pak 1920. godine u Srebrenici klanjao samo imam (hodža), mujezin i trojica džematlija. Jedan od džematlija je zaplakao i s tugom, kroz suze, rekao: “Haman nestade imana i muslimana u Srebrenici.“ Na to mu je drugi odgovorio: „Ne tuguj, dok je Đozića biće i imana i muslimana u Srebrenici.“

Najzastupljenija muška imena su: Husejn, Jusuf, Abid, Mustafa, Abdulah, Ahmet i Alija. Svako od ovih imena javlja se najmanje pet puta u tradiciji i kao po pravilu nadijevana su prvom novorođenom djetetu nakon smrti pretka. Najunikatnija i vrlo rijetka imena su: Turabija, Sanusija, Vehbija, Nurija, Adib, Harun i Imad. Najzastupljenija ženska imena: Kadira i Fatima.

[112]

IV PROFESIJE I ZANIMANJA – najupečatljiviji primjeri Neosporna je činjenica da je osnovna profesija Đozića iz Srebrenice posao

imama, muderisa, mualima i kadije. Kako se familija umnožavala širio se i krug profesionalnih opredjeljenja. Od materijalnih zanimanja najdominantnije je poljoprivrednik, posebno voćar. Đozići su, zaista, poznati kao uzorni uzgajivači voća, proizvođači i ljubitelji pekmeza.

Najpoznatiji imami: Husejn – prvi poznati imam, Alija – sin Abdullatifov, hadži Abid - sin hadži Mustafin, Abid-efendija – sin Omerov, Husejn-efendija – sin Omerov, hafiz Abdulah – sin Alijin, hafiz Sejid – sin Salihov, šejh Sejid – sin Hamedov.

Đozići hafizi: Malo je familija u Bosni i Hercegovini koje su imale sedam hafiza, kao što je to slučaj sa familijom Đozića.150 Najstariji poznati hafiz Đozić iz Srebrenice je hafiz Salih, sin Jusufov.151 Hafiz je bio i hfz. Salihov sin Sejid. Hafiz Sejid ef. Đozić hifz je završio pred muderisom hadži hfz. Abdulahom Đozićem, sinom muderisa hadži Ali(je) ef. Đozića. Sin hadži Ali(je)-efendije Abdulah, također je bio hafiz. Hadži hafiz Abdulah-ef., sin (Ali)jin do Drugog svjetskog rata radio je kao muderis u medresi u Srebrenici. Ne zna se pred kim je završio hifz. U nekim izvorima, ali i u narodnoj predaji, često se spominje samo kao hadži hafiz. Hadži hfz. Mensur, sin Abdulahov je također bio hafiz. Hifz je hafiz Mensur završio pred ocem. Mlad je preselio na ahiret, nedugo poslije ženidbe, neposredno pred Drugi svjetski rat, dakle prije 1940. godine. Nije imao djece. Hafiz Mustafa Đozić (1877-1901.) sin Omerov, hifz je završio kao učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.152 Malo je vjerovati da pored ovih pet hafiza Đozića iz Srebrenice i dvojice iz Kladnja nije bilo hafiza i u generacijama prije njih. Na osnovu cjelokupne porodične tradicije najvjerovatnije da je bilo, samo što nije zapisano niti sačuvano u usmenoj tradiciji.

Šejhovi: hadži Husejn, sin Abdullatifov, unuk imama Husejna, rođen između 1825. i 1830. godine preselio na ahiret 1900. ili1901. godine. Nije poznato kojeg je tarikata bio šejh. Šejh hadži Sejid, sin Hamedov, hafiz Sejidov unuk, praunuk hafiz Salihov, pra praunuk Jusufov, bijela pčela hadži Muhamedova,

150Peterica hafiza Đozića su iz Srebrenice, a dva iz Kladnja. Oba hafiza Đozića iz Kladnja imali su ime Salih. Prvi je hafiz Salih, sin Omerov, čiji se mezar nalazi u haremu Kuršumlije džamije u Kladnju, a umro je 1873. godine. Drugi hafiz Đozić iz Kladnja je kadija Salih, sin imama Muhameda, rođen 1885. godine. Hifz je završio 1912. godine kao učenik Behram-begove medrese u Tuzli pred muderrisom hfz. Muhamed ef. Husićem. 151 Salih je bio kurra hafiz, što je značilo da je cjelokupni Kur'an znao napamet proučiti u svako doba i u svakoj prilici. Znao je to proučiti na sedam načina. Hafiz Salihov unuk Hamed Đozić, sin hafiz Sejidov mi je pričao da bi njegov dedo hfz. Salih, za vrijeme dok putuje iz Srebrenice u selo Daljegoštu na obali Drine, udaljeno od Srebrenice 42 kilometara znao proučiti cijeli Kur'an. Hafiz Salih, sin Jusufov, nije upisan u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini,kao što nije upisan ni hfz. Mustafa, sin Omerov. 152 U knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini autora hafiza dr. Fadila Fazlića ne navodi se ime hfz. Mustafe Đozića, ali se ovaj podatak nalazi u knjizi 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, str.80 i u knjizi Hivzije Suljkića ,Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini – sabrani tekstovi, knjiga 2, BMG bosanska medijska grupa, Tuzla, 2007. str. 290.

[113]

rođen 1964. godine šejh je Nakšibendijskog tarikata.153 Treba napomenuti da su oba šejha Đozića duhovne orijentacije Šemsi ve ruhi.

Đozići hadžije: hadži Husejin – sin Abdullatifov, hadži Alija – sin Abdullatifov, hadži Mustafa – sin Abdullatifov, hadži Abdulah – sin hadži Alijin, hadži Abid – sin hadži Mustafin, hadži Abid – sin Vehbijin, hadži Senusija – sin Ahmet-ef., hadži Adib – sin Nurijin, hadži šejh Sejid – sin Hamedov, hadži Bekir – sin imama Teufika, hadži Ismet – sin hadži Abidov, hadži Halima – supruga rahmetli Muaza Đozića, sina Husejnovog, hadži Fikreta Đozić – išla na hadž za svog oca Turabiju.

Najpoznatiji muderisi: hadži Husejn – sin Abdullatifov, hadži Ali(ja) – sin Abdullatifov, hadži hfz. Abdulah - sin Ali(jin), Haki(ja) ef. - sin hadži Husejnov, šejh hadži Sejid - sin Hamedov. Neosporna je činjenica da su se Đozići istakli kao dobri odgojno-obrazovni radnici i izvan islamskih znanosti u prirodnim i društvenim znanostima. Univerzitetski profesori su: dr. sc. Hakija Đozić, sin Galibov, unuk muderisa (Haki)je, dr. sc. hadži Adib Đozić, sin Nurijin, dr. sc. Jasenko Đozić, sin Rizin. Na Univerzitetu je u zvanju višeg asistenta angažiran i mr. sc. Abdel Đozić, sin Adibov. Magistar znanosti je i primarijus Šukrija Đozić, sin Rizin, koji je pred odbranom doktorske disertacije. Magistar nauka je i Nizama, Taibova kćerka (Šabanova), unuka hadži Abidova. Vrlo uspješni odgojno-obrazovni djelatnici su braća Ismet, profesor hemije, i Taib (Šaban) profesor matematike, sinovi hadži Abidovi.

Najpoznatije kadije: hadži Husejin (Ruhi) – sin Abdullatifov, Behaudin – sin muderisa Haki(je),154 Sead – sin Behaudinov.155

U novije vrijeme, razumljivo, familija Đozića je postojala brojnija, pa su se pojavili i interesi za drugim zanimanjima i profesijama. Prije svega se to odnosi na medicinu i građevinarstvo. I u ovim oblastima Đozići su postigli vrijedne rezultate koji nadilaze lokalne, pa i bosanskohercegovačke okvire. To najbolje potvrđuju uspjesi i ugled ljekara i biznismena iz familije Đozić.

Đozići ljekari: mr. sc. Šukrija Đozić156 - sin Rizin, Šukrijin unuk, praunuk imama Husejna, Omerov pra praunuk, Salihova bijela pčela. Dr. sc. Jasenko Đozić,157 sin Rizin a Šukrijin brat. Ljekar je bio i Mirza Đozić,158 sin Ševketov,

153 Idžazet-namu dobio od rahmetli šejha hadži Mustafe ef. Čolića. 154 Ne navodimo kadiju hadži hafiza Saliha ef. Đozića jer smo utvrdili da je on od Đozića iz Kladnja, a mi ovom prilikom pišemo o Đozićima iz Srebrenice. 155 Sead Đozić, rođen 1948. godine, sin Behaudinov, unuk muderisa Haki(je) efendije, praunuk kadije hadži Husejina, nije bio šerijatski sudija (kadija), ali je završio pravni fakultet i radio kao sudija suda u Srebrenici od 1976. do 1979. godine. Prodao je kuću u Bratuncu nakon rata 1995. godine i danas živi u Hadžićima. Da je studij prava jedna od dominantnih tradicijskih karakteristika familije Đozić pokazuje to i sadašnjost. Pravnici su i Ahmet i Enes, sinovi Abdulahovi. Student Pravnog fakulteta (četvrta godina) je i Faruk Đozić, sin Adibov. 156Primarijus, hirurg ortoped u Državnoj bolnici u Sarajevu, rođen 1953.u Srebrenici. 157 Doktor medicinskih znanosti iz oblasti urologije. Univerzitetski je profesor u Novom Sadu, Republika Srbija. 158 Umro kao mladi vojni ljekar.

[114]

unuk muderisa Haki(je). Melika, kćerka Alije Đozića, je ljekar, kao i Azra i Edina, kćerke Ešrefa Đozića. Medicinski fakultet završio je i Harun Đozić, sin hadži Adibov, unuk Nurijin, praunuk Vehbijin, pra praunuk kadije hadži Husejna, bijela pčela hadži Abdullatifova. Doktor medicine (ljekar) je i Meliha Đozić, Saidova kćerka, unuka Turabijina, praunuka hadži Abidova, pra praunuka hadži Mustafina, bijela pčela hadži Abdullatifova.

Najpoznatiji biznismeni: Ragib Đozić – sin Vehbijin, bavio se trgovinom stoke,159 Ešref Đozić – sin Munibov, unuk muderisa Haki(je) ef. Đozića, razvio biznis u oblasti građevinarstva. Mesud Đozić – sin Nurijin, unuk Vehbijin, također se bavi biznisom u građevinarstvu.160 Nijaz Đozić – sin Nurijin, unuk Vehbijin, biznismen u građevinarstvu i trgovini. Alija Đozić – sin Galibov, unuk muderisa Haki(je) ef. Đozića, vodi biznis u oblasti hemijske tehnologije.161 Svi spomenuti biznismeni unuci su dva brata muderisa Haki(je) i Vehbije, a praunuci kadije hadži Husejna, sina Abdullatifovog. Među spomenutima samo Ragib nije unuk, već sin Vehbijin.

Najpoznatiji majstori: Vrhunski majstori u automehaničarskom, autoelektričarskom i autolimarskom zanatu su braća Sead162 i Mirsad163 Đozić, sinovi Senusijini, unuci Ahmet efendije. Ahmedin, sin Mirsadov, nastavlja očevu tradiciju. Nezir Đozić, najmlađi sin Vehbijin, rođen 1935., bio je nekoliko decenija najbolji mehaničar za motorne pile za sječu drva, ne samo u Đozićima već i u široj regiji. Stručno usavršavanje je završio u Njemačkoj.

Najpoznatiji poljoprivrednici: hadži Husejin – sin Abdullatifov164, poznat po voćarstvu. Vehbija – sin kadije hadži Husejina, poznat po stočarstvu,165 voćarstvu i ratarstvu. Hadži Abid – sin Vehbijin, poznat po voćarstvu i povrtlarstvu. Nurija – sin Vehbijin, poznat po voćarstvu, ratarstvu i pčelarstvu. Kadija Bahaudin – sin muderisa Haki(je), poznat po pčelarstvu.166 Turabija, sin

159 Pred Drugi svjetski rat po 200 grla krupne stoke vozio na pijacu u Sarajevo. Poginuo 1941. godine u Kukavicama kod Rogatice na povratku iz Sarajeva. Mezar mu je u haremu džamije u Kukavicama. 160 Mesud Đozić izgradio je najljepši apartmanski objekat na Bjelašnici koji je ubrojen u deset najvećih infrasrtukturnih objekata u Bosni i Hercegovini u 2007.godini. (Pogledati: Dnevni avaz od 27. septembra 2007.) 161 Alija se biznisom bavi u Republici Slovačkoj u koju je emigrirao u toku rata protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992-1195. godine. 162 Sead je nakon preživjelog genocida u Srebrenici 1995. emigrirao u SAD. 163 Mirsad živi u Đozićima (Zabojnoj) ima privatnu automehaničarsku radnju. 164 Primjećujemo da se ime kadije hadži Husejna ef. Đozića, sina Abdullatifovog, nalazi kao najznačajnije u skoro svim sferama intelektualne, duhovne i materijalne produkcije članova familije Đozić. Pisani dokumenti i usmena predaja nedvosmisleno potvrđuju da je upravo hadži Husejin, sin Abdulatifov, bio najsvestranija i najobrazovanija ličnost Đozića iz Srebrenice. Bio je ugledni sufija sa najvišom titulom šejha, afirmirani kadija u više mjesta: Ljubinju, Nikšiću i Srebrenici, imam, poliglota koji je govorio pet najznačajnijih svjetskih jezika svoga vremena, uzgajivač velikih voćnjaka, obnovitelj džamija, graditelj puteva, vodenica, ljetnikovaca i ostalih objekata. 165 Neposredno pred Drugi svjetski rat Vehbija je, prema kazivanju moga oca Nurije, imao 120 ovaca, dvadesetak krava, mnoge košnice pčela i dva konja. 166 Prvi u Đozićima uveo savremeni oblik pčelarenja – pčele umjesto u trnkama počeo uzgajati u sanducima.

[115]

imama hadži Abida, poznat po voćarstvu i ratarstvu. Senusija, sin Ahmet-efendije, poznat po proizvodnji mlijeka. Mujezin Hamed – sin hadži Sejidov, poznat po ratarstvu i voćarstvu. Kako vidimo, nekima je poljoprivreda bilo primarno, a nekima sekundarno (hobi) zanimanje, ali su i jedni i drugi postizali vrijedne i zapažene rezultate u toj privrednoj grani. ZAKLJUČAK

Đozići iz Srebrenice starosjedilačka su familija ovoga grada sa dugom tradicijom čiji se pisani tragovi mogu pratiti skoro 300 godina. Osnovna karakteristika familije je ljubav prema učenju, znanju i radu. Predaja kaže da vole još i pekmez, pare i žene. Dali su značajan doprinos vjerskom, kulturnom i privrednom razvoju, ne samo Srebrenice, već i Bratunca, Sarajeva, Kladnja i drugih mjesta gdje su radili i živjeli. Jedna su od rijetkih familija, ako ne i jedina, ne samo u Srebrenici, već i u cijeloj Bosni i Hercegovini, koja u kontinuitetu, bez prekida od skoro trista godina svakodnevno ima imama koji profesionalno obavlja imamsku službu. Pored kontinuiteta profesije imama Đozići iz Srebrenice evo, bez prekida, već skoro trista godina su i muderisi/profesori i kadije/sudije. Zasigurno najveća tradicijsko-intelektualna vrijednost Đozića iz Srebrenice su peterica hafiza, što ih ubraja u porodice sa najviše hafiza u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tradicionalno su dobri poljoprivrednici, dominantno se baveći voćarstvom, najčešće neprofesionalno, kao zanimanjem uz neku intelektualnu profesiju. U posljednje vrijeme, u današnjem vaktu sve više ih je ljekara, inžinjera, profesora, ne napuštajući imamsku tradiciju do dana današnjeg.

[116]

LITERATURA 1. Fazlić Fadil: Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, El-Kalem, Sarajevo,2006. 2. Grupa autora: 450 godina Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Gazi Husrev-begova medresa, Sarajevo, 1988. 3. Hadžibegović Hamid: Opsada Nikšića 1877. prema izvještaju nikšićkog naiba, Istorijski zapisi IV, 1-3, 1949. 4. Hasandedić Hivzija: Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 1990. 5. Đozić Hakija: Muderiz Haki(ja)-ef. Đozić, (Manuskript), vlastito izdanje, Sarajevo, 2001. 6. Đozić Adib, Društveno-historijska situiranost Bošnjaka u Srebrenici, Pogledi, BZK, Tuzla, br.8, juli 2001., str.126-136. 7. Suljkić Hivzija: Spomenici islamske kulture u Srebrenici, Islamska misao, br.123, mart 1989., str.42-47. 8. Spomenica Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu (1887-1937), Islamska dioničarska štamparija, Sarajevo, 1937. 9. Tridesetogodišnji Izvještaj Šerijatske sudačke škole u Sarajevu od osnutka do kraja školske 1916/1917., Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1917.

[117]

Mr. sc. Rusmir Djedović, Benjamin Bajrektarević, prof. orij.

Gdje se nalazilo naselje Kičma u Nahiji Drametin? (prema orijentalnim i kartografskim izvorima)

U ovom radu pokušavamo ubicirati tačan položaj naselja pod nazivom Kičma u Nahiji Drametin, koje se pod raznim sličnim nazivima uporno pojavljuje u najranijim osmanskim izvorima XVI, XVII i XVIII stoljeća. Inače, ubikacija je određivanje tačnog geografskog i topografskog položaja nekog naselja koje se pojavljuje u historijskim dokumentima i njegova veza sa nekim od naselja koja i danas postoje. Višestruko dokumentovano postojanje naselja Kičma u historijskim izvorima nije dalo odgovor gdje se ono tačno nalazilo. Ovim problemom se najviše bavio dr. Adem Handžić, poznati istraživač Tuzle i okoline u XVI stoljeću. Iako izvanredan poznavalac, ni on nije ubicirao naselje Kičmu u Nahiji Drametin, vjerovatno zbog nedovoljnog korištenja kartografskih i terensko-geografskih istraživanja. Prema dosadašnjim saznanjima Drametin (Dramešin) je jedna od srednjovjekovnih župa koje se nalaze u sjeveroistočnoj Bosni. Geografski pojam Drametin (Dramešin) najranije imamo spomenut na stećku Božićka Banovića koji se datira u drugu polovinu XIV stoljeća. Na natpisu nalazimo “Ovdje leži Božićko Banović, na svojoj plemenitoj zemlji i na Dramešini...“.167 Najstariji do sada poznati spomen pojma Drametin u historijskim dokumentima imamo u 1476/77. godini. Tada se u popisu Smederevskog sandžaka spominje naselje Drametin koje se nalazi blizu Drvene Solane, kasnije Tuzle („karye-i Drametin Agac tuzlasi“)168. Naselje Drametin se kasnije više ne spominje, niti danas postoji, ali se i dalje iznosi da je ono nekada bilo središte Nahije Drametina (Dramešina) i po svoj prilici nalazilo se na području današnjeg naselja Banovići (Selo).169 U sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine imamo prvi poznati popis naselja Nahije Drametin170. Iz originalnog teksta ovog popisa Adem Handžić iščitava i jedno naselje ove Nahije kao Gečima.

167 Detaljnije vidjeti: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knjiga IV, Sarajevo, 1970., str. 60-61 i Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971., str. 142-143. 168 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 32. 169 Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 21. 170 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 32.

[118]

On navodi da selo Gečima koje pripada spomenutoj Nahiji Drametin, donosi prihod od 3.060 akči. Ipak, Handžić ističe da takvo čitanje nije sigurno, a moglo bi se čitati još i kao: Kičma, Kečima, Kečmina i sl.171.

Također, na istom mjestu se navodi da je lokacija ovog naselja danas nepoznata.

U popisu iz 1528. godine, Handžić naziv ovog naselja čita kao Kečevo, s tim da ostavlja upitnik.172

Isto naselje se spominje i u sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1533. godine. Ovdje se ono isčitava kao Kečma i nalazi se posjedu (timaru) dvojice članova vojne posade osmanske utvrde Teočak (Telčak). Radi se o posadnicima (mustahfizima) Mahmudu koji tada obavlja funkciju ćehaje utvrde Teočak i Mehmedu, bratu Iskendera.

Kečma tada ima 27 kuća, od kojih 6 muslimanskih i 21 nemuslimansku sa 16 baština. Prihod naselja je iznosio 3.400 akči.173

Handžić još uvijek nije siguran u pravi naziv ovog naselja Nahije Drametin, pa ga stavlja pod upitnik. Zatim, opet navodi da se može čitati kao Kečma (Kičma) i Ćečma (Ćičma) i da je danas nepoznato174. Znatno više podataka o historijsko-geografskim karakteristikama naselja Kičma tokom XVI i početkom XVII stoljeća mogu dati drugi osmanski popisi naselja Nahije Drametin. Radi se o detaljnim popisima Zvorničkog sandžaka iz 1548. i 1604. godine koji nisu do sada prevedeni i objavljeni. Originali tih popisa su u arhivima Turske, ali kopije se nalaze u Bosni i Hercegovini.175 Na osnovu njih možemo saznati više o geografskom i topografskom položaju naselja, prostornim i urbanim karakteristikama, stanovništvu, privredi… U detaljnom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1548. godine ovo naselje se navodi pod imenom Čečime a pripada Nahiji Drametin (Karye-i Čečime tabi-i Drametin).176 Sredinom 16. stoljeća ovo naselje se nalazi u timaru posade osmanske utvrde Novi (Nova). Radi se o serbuljuku Pervaneu i Šabanu iz navedene utvrde (kala-i Nova). Prilog 1.

171 Isto, str. 32., vidjeti fusnotu 66. 172 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 130. 173 Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533. godine), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, Građa, knjiga XXVI, odjeljenje društvenih nauka, knjiga 22, Sarajevo, 1986., str. 195. 174 Isto, str. 195., vidjeti fusnotu 503. 175 Popis iz 1548. godine je transliteriran sa osmanskog na tursko latinično pismo, nalazio se u ANUBiH ali nije preveden i objavljen. Popis iz 1604. godine nije transliteriran, preveden i objavljen, a kopije originala se mogu naći u Orijentalnom institutu u Sarajevu. 176 Detaljni popis Zvorničkog sandžaka 1548. godine, transliterirane kopije u ANUBiH, Sarajevo, str. 1041 (originalni popis str. 458b).

[119]

Prilog 1. Dio transliteriranog popisa iz 1548. godine naselja Čečima,

ANUBIH

Prema popisu iz 1548. godine naselje Čečime ima ukupno 17 kuća i 27 baština. Po jedna kuća i baština se vode kao muslimanske, a ostale su nemuslimanske. Prva popisana kuća vlasništvo je Huseyna, sina Radina, baština Nasuha Vilina. Navodimo i neke druge kuće popisane 1548. godine: Rajčić Vuk, Ivan sin Vuka, Vladisav Radoja, Paval sin Radihne, Ivan sin Radiča... Vlasnici nekih od baština su: Radojina, sada u posjedu Matulja, Nikolina, sada u posjedu Marinka, Frana Radojina, sada u posjedu Grubača, Radosava, sada u posjedu Kostadina... Primjetan je i proces prihvatanja islama od stanovnika naselja, pa stare baštine postaju vlasništvo muslimana, naprimjer: Ivaneša, sada u posjedu Jusufa, Radmila, sada u posjedu Bayezida Abdullaha (očito tek prihvatio islam), Radliča, sada u posjedu Velija Mehmedija. Zanimljivo je da u ovom naselju tokom prve polovine 16. stoljeća nije rijetko ime Božičko. Tako se 1548. godine spominju Božičko, sin Milovana i Božičko, sin Pavka. Isto ono ime koje imamo na poznatom srednjovjekovnom stećku u obližnjem naselju Banovići. Vjerovatno je ime Božićko bilo u ovom kraju uobičajeno u srednjem vijeku.177

177 Isto, str. 1041 i 1042 (originalni popis str. 458b i 459a)

[120]

Sa 17 kuća, 27 baština i ukupnim prihodom od 4.600 akči, 1548. godine Čečime ulazi u red srednje velikih naselja ovog područja. Većina poreskih prihoda naselja dolazi od poljoprivrede i stočarstva a treba istaći i relativno razvijeno vinogradarstvo, jer je registrovan porez na širu od grožđa u iznosu od 780 akči.

Pored navedenih Pervane serbuljuka i Šabana iz utvrde Novi, prihode od ovog naselja ima i Mahmud kethoda (ćehaja) utvrde Teočak (Telčak).178

Naselje Grečma se spominje i u jednom osmanskom dokumentu iz 1645. godine. Radi se o rješenju Šerijatskog suda u Tuzli o rušenju bespravno izgrađenog mlina na rijeci Oskovi, jer nanosi štetu jednom mlinu čiji je vlasnik stanovnik naselja Grečma.179 Prilog 2.

Prilog 2. Dokumenat iz 1645. godine Šerijatskog suda iz Tuzle o rušenju bespravno podignutog mlina na Oskovi blizu Gečme, Arhiv TK Kičma se ne spominje u poznatom spisku naselja iz 1711. godine180. Najkasniji poznati spomen naselja Kičma u Nahiji Drametin je iz 1750. godine. Te godine je prema naređenju mutesarrifa Zvorničkog sandžaka izvršen razrez zemljarine i određena visina poreskih prihoda naselja kadiluka dviju Tuzli a “prema starom uobičajenom načinu“. Između ostalih naselja se navodi i Kačma čiji je iznos u visini 4.004 akče.181 Na brojnim topografskim kartama koje predstavljaju sjeverne obronke Konjuha i okolinu današnjih Banovića nalazi se toponim Kičma. Radi se o topografskim kartama raznih izdanja (od kraja XIX stoljeća, pa kroz cijelo XX stoljeće) i različitih razmjera (1:100.000, 1:75.000, 1:50.000, 1:25.000).

178 Isto, str. 1043 (original 459a). 179 Dokumenat se nalazi u Orjentalnoj zbirci Arhiva Tuzlanskog kantona u Tuzli. 180 Vladislav Skarić, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, Izabrana djela, knjiga III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985., str. 275-285. 181 Šaban Hodžić, Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja, Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne, knj. ??, Muzej istočne Bosne, Tuzla, ?? , str. 53.

[121]

Svi toponimi Kičma na ovim kartama se strogo odnose na brdsko-planinsko područje (prosječne visine 400-500 m) koje je sa istoka oivičeno rijekom Oskovom, sa sjevera Litvom, sa zapada Radinom, a sa juga naseljem Hrvati iznad kojeg se diže Hrvatsko brdo. Na austrougarskoj topografskoj karti razmjera 1:75.000 sa kraja XIX stoljeća, područje u uglu između rijeka Oskove i njene pritoke Litve se označava kao Kičma planina.182 Na ostalim kartama je označeno samo kao Kičma.183 Prilog 3.

Prilog 3. Toponim Kičma na savremenoj topografskoj karti

Na najstarijim topografskim kartama ovog područja sa kraja XIX stoljeća na dijelu toka Oskove koji protječe pored toponima Kičma nalaze se četiri vodenice. Najuzvodnija je ona poznata vodenica ispod Hrvata gdje su tada postojale i stupe. Ona je postojala do oko 1970. godine i njen izgled je sačuvan na jednoj fotografiji iz tog perioda. Zadnjih nekoliko decenija tu se razvilo vikend-naselje Hrvatska Brana. Nizvodno je bila Hadžića vodenica, zatim još dvije, od kojih se druga nalazila neposredno pred ušćem Litve u Oskovu. Dvije vodenice se tada nalaze i na rijeci Litvi, jedna u današnjem gradu Banovići kod zgrade Općine, a druga nešto uzvodnije od današnje željezničke stanice Oskova.

182 Specialkarte von Osterreich-Ungarn, Dubrava und Ribnica, 1: 75.000, Vien, urađena na osnovu katastarskog premjera iz 1882-85. godine. 183 TK Kladanj, 1:100.000 i Kladanj 2, 1:50.000, reambulacija 1930-32., VGI Beograd, razna izdanja iz sredine 20. stoljeća; TK Banovići, 094-1-1, 1:25.000, Vojnogeografski institut, 1978.

[122]

Na koju od njih se odnosi dokument iz 1645. godine, otkada je vlasnik vodenice iz naselja Kičma, nije poznato, ali je jasno da se navedeno naselje moralo nalaziti u blizini te vodenice. Ni najstariji popisi naselja sa kraja XIX stoljeća ne navode naselje u okolini današnjih Banovića sa nazivom Kičma, pa niti dio (mahalu) sa sličnim nazivom od nekog naselja. Očito je već odavno bilo nestalo.184 Kasnija pojava naselja pod imenom Hrvati i brda iznad njega poznatog kao Hrvatsko brdo ukazuju da se ono razvilo pored ranijeg opustjelog naselja Kičma i to naseljavanjem muslimanskog stanovništva iz krajeva Hrvatske koje su prije 1699. godine držale Osmanlije. Zbog toga je vjerovatno i nazvano Hrvati. Na osnovu prethodnog malog istraživanja naselja koje se u najranijim osmanskim izvorima XVI, XVII, i XVIII stoljeća redovno pojavljuje pod nazivom Kičma ili slično, možemo zaključiti sljedeće: Tačan naziv navedenog naselja je Kičma, kako se u narodnom sjećanju i na topografskim kartama sve do danas naziva brdsko-planinsko područje u uglu rijeka Oskove i Litve, a istočno od grada Banovića. Naselje pod nazivom Kičma vjerovatno postoji još od srednjeg vijeka i nalazi se u Župi Drametin (Dramešin). Naselje Kičma postoji i u prvoj polovini osmanske uprave, kroz XVI, XVII i XVIII stoljeće. Usljed burnih i prijelomnih historijskih događaja tokom XVIII stoljeća ovo naselje nestaje. Brojni ratovi i stradanja od njih, epidemije, nerodne godine i gladi čine da naselje izgubi stanovništvo i opusti. Kroz XVIII i XIX stoljeće u novim doseljavanjima muslimanskog stanovništva iz krajeva Hrvatske koje su Osmanlije izgubile nastaje novo naselje, blizu ranijeg i sa novim imenom. Svi popisi stanovništva i naselja kao i topografske karte, sa kraja XIX i tokom XX stoljeća znaju samo za naselje Hrvate a toponim Kičma ostaje kao geografsko-reljefni pojam pored njega.

184 Naprimjer, popis naselja iz 1879. godine (Ortschafts und Bevolkerungs – Statistik von Bosnien und Hercegovin, Sarajevo, 1880., str. 81-84.) ili popis iz 1895. godine (Glavni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 22 aprila 1895., Sarajevo, 1896., str. 280-298.).

[123]

Dr. sc. Adnan Tufekčić Etnopedagoške odrednice očuvanja dječijeg zdravlja

u tradicionalnoj kulturi

Sažetak: U radu su dati etnopedagoški opisi tradicionalnih postupaka liječenja djece i održavanja lične higijene koji su prikupljeni u okviru terenskog istraživanja na području nekoliko naselja na planini Majevici. Postupci koji se opisuju u radu su: odučavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame, paljenje crvenog vjetra i liječenje rana i uboja. Ključne riječi: etnopedagogija, tradicionalna kultura, briga o dječijem zdravlju, podsticanje duhovnog i tjelesnog razvoja, planina Majevica.

Uvod U ovom radu dat ćemo kvalitativni prikaz rezultata istraživanja koje je bilo

usmjereno na terensko prikupljanje podataka o postupcima liječenja bolesne djece u prvoj polovini XX stoljeća. Istraživanje smo usmjerili prema manjoj, prostorno i kulturno homogenoj sredini koju čine skupina seoskih naselja na planini Majevici, u sjeveroistočnoj Bosni. Cilj istraživanja je bilo prikupljanje podataka o narodnim nazivima bolesti, postupcima liječenja djece kao i održavanju lične higijene. U istraživanju smo koristiti metodu studije slučaja mjesta sa elementima terenskog metoda za proučavanje kulture (Kreč, Kračfild, Balaki, 1972: 363). Metoda studije slučaja mjesta sa elementima terenskog metoda je „način organizovanja socijalnih podataka sa ciljem da se sačuva jedinstven karakter objekta koji se proučava“ (Gud i Het, 1966: 313). Tehnika koju smo koristili u okviru ove metode je intenzivni intervju. To znači da smo relevantne podatke prikupljali postupkom intervjuiranja u direktnom kontaktu sa kazivačima (respodentima). U toku istraživanja koristili smo nevezani razgovor koji nam omogućava lakše ostvarivanje kontakta sa kazivačima. U toku samog intervjua istovremeno smo vršili pismeno, a tamo gdje su za to postojale mogućnosti, kod prikupljanja podataka intervjuom, i fotosnimanje i snimanje videokamerom kada to nije utjecalo na kazivača i „čistoću“ i tok intervjua. Teritorijalni uzorak u istraživanju činila je skupina seoskih naselja na planini Majevici u sjeveroistočnoj Bosni. Radi se o naseljima sa bošnjačkim stanovništvom (Zahirovići i Memići), hrvatskim stanovništvom (Straža) i srpskim stanovništvom (Jasenica). Kazivačice i kazivači u istraživanju u navedenim naseljima rođeni su do 1945. godine.

[124]

Postupci liječenja djece U toku prve polovine XX stoljeća smatralo se da su za dječije zdravlje najopasniji uroci185 i naude jer djeca nijesu bolovala vako k'o sad. Vjerovanje kako dijete najprije umire od uroka bilo je prisutno ne samo u periodu novorođenčeta nego i u toku čitavog perioda djetinjstva. Također je smatrano da uroci najčešće napadaju dijete kad ga pogleda žena koja je mogla naudit. Osim toga i sami roditelji su, i na ovom uzrastu, mogli nauditi svojoj djeci i to u posebnim situacijama kao što su izazivanje velike radosti i smijeha kod djeteta ili prilikom igranja sa djecom, odmah nakon što se dođe iz njive ili nekog teškog posla. Zbog toga se dosta vodilo računa o liječenju djece od naude i uroka, a najznačajniju ulogu u tome su imale znane ili učevne žene. Najčešći postupci koji su se primjenjivali u zaštiti dječijeg zdravlja i liječenju djece bili su: odučavanje, saljevanje strave, proturanje kroz lozu, skidanje kroz tespih i paljenje alame. Odučavanje – Ako se dijete prepadne nečega i zbog toga ne može spavati, ili ako su djecu napali uroci, onda se dijete odvede učevnoj ženi koja je znala učiti da bi ona dijetu proučila. Najčešće se odučavalo na crni konac: Kad ne mere dijete da spava, ja uzmem avdest i dijetu proučim. Ja učim uroke, kulhuvala i ćursidovu, učim na crni konac. Ja učim kulhuvala na ono mjesto i huknem, i svežem konac, i sve tako, i stavi se djeci oko ruke i na vrat. Šta sam ja djece spasila! Dođu po noći s mukom, ja uzmem avdest pa uči, uči. Glavni znak po kojem se znalo da su djecu napali uroci bilo je zijevanje kod žene prilikom odučavanja: Kad naudi i kad ja učim, meni se samo zijeva. Mogu uroci dijete prekinut, najprije djeca mru od uroka. Naučim na konac, pa nose djeca, pa bude to dobro.

Djeci koja su bila u periodu dojenčeta a kojoj je naudilo, učena je i dova uročnica. Kod učenja ove dove žene su koristile tespih sa pet dova (pet sastavljenih tespiha tako da se dobije jedan veliki tespih). Uročnica se učila tako da se dijete pribacuje okolo sulnara od onih zemljenjača furuna. Sad ti stojiš tam’, a ja vam s ovu stranu sulnara, i ti meni dodaješ dijete i ja učim mu uročnicu i pušem niz njega i opet ti vam dodajem dijete i tako sedam puta – osam oko sulnara. Uročnica koja se učila zvala se Uročnica od devet braće, koja glasi:

Uročnica od devet braće Uročnicu učim od devet braće,

Od devet osam, Od osam sedam, Od sedam šest,

Od šest pet, Od pet četiri, Od četiri tri,

185 Kurzivom su napisane sve riječi, pojmovi, termini, sintagme i kazivanja koje se odnose na narodni govor koji su koristili naši kazivači, a koja u ovom radu čine integralni dio teksta.

[125]

Od tri dva, Od dva jedan,

Od jedan k’o nijedan, Hajte uroci niz vodu k’o vjetar uz vodu i puhneš niz dijete.

Poslije toga smatralo se da je dijete ozdravilo: Bolesnu mi djecu donesu, a zbožijom pomoći odu zdrava. To sam tako djeci odučavala, ko ja sam sad najstarija u ova dva sela. Uročnice su se učile i kod uspavljivanja djece i počesto su bile zamjena za uspavanke.

Saljevanje strave – Osim odučavanja djeci se saljevala strava ukoliko bi u njih unišo kaki strah. Postupak ižljevanja strave u djetinjstvu bio je isti kao i u periodu novorođenčeta, samo što, za razliku od novorođenčeta, nešto odraslije dijete nije trebalo uspavati da bi mu se salila strava. Glava djeteta bi se pokrila, a zatim bi žena počela sa saljevanjem strave: Ja naučim na olovo i metnem na vatru (slika 1.a), pa se rastopi, pa obnesem oko insana (slika 1.b). U ćasu nalijem vode i naučim i kad obnesem hitim olovo u ćasu. I pukne, nekad izleti sve, ode u travu, a nekad neće, kad nema strave. Od toga da li je i koliko je rastopljeno olovo izlijećalo kada se ubaci u posudu sa vodom, nakon što je bilo obnešeno oko djeteta, je zavisilo da li je bila i kolika strava u djetetu. Smatralo se da stravu treba što prije saliti djetetu koje je imalo ružne snove i koje se budilo noću, zbog toga što strava more uživit u dijetu pa ono more poskrenut tj. moglo bi imati psihičke posljedice ili pak umrijeti. Žene koje su saljevale stravu su najčešće bile muslimanke, ali su one saljevale stravu svoj djeci svih vjera: Dolazilo je i druge vjere da traže pomoć, jašto je. Iz Potpeća dolazilo, iz Straže i katolici i pravoslavci. Više dolazili nek naši. Ja nijesam odučavala kad sam njima saljevala. I oni su vjerovali po svom zakonu. Kad se strava saljeva oni samo zijevaju, a ja ću ti njima: „Pa uči“, a oni viču: „Pa šta ću, neno, učit?“ A ja vičem: „Viči samo: Bože pomozi, Bože pomozi i otiće to od tebe.“

a) b)

Slika 1. Saljevanje strave

[126]

Proturanje djeteta kroz lozu – Na lozu bi se odučilo i onda bi se dijete do triput proturilo kroz lozu, a zatim bi se učila ćursidova i kad bi se došlo do riječi vesija onda se kaže: „Svako zlo od ovog dijeta osija, a svako dobro dosija.“

Skidanje kroz tespih – Ovdje se koristio veliki tespih (slika 2.a). Prvo bi se odučilo na taj tespih od pet dova, pa bi se onda dijete triput skidalo kroz njega (slika 2.b,c,d). Poslije toga žena uči ćursidovu i na riječi „versija kursiju“ puhne dijetu u uho i lizne jezikom po čelu i kod riječi „vel erda“ puhne u tri pravca od dijeta u zrak (Slika 2.e,f).

a) b) c)

d) e) f)

Slika 2. Skidanje kroz tespih Kad zavši ćursidovu, žena govori: „Jarabi, jarabi, jarabi zaldželali

subhaneke, subhane baki daima šukur elhamdulilah, rabil ale mine teala džellešeanuhu Allahu ekber“, pa onda uči: „Kebiren azimen lalilaheilellahu“ i tako dijete iđe i odmah je dijete bolje. Ja sam znala skidati djecu u po noći mi donesu. Skidanje kroz tespih je podrazumijevalo i učenje dijelova iz Kur’ana pa je ono bilo prisutno samo kod muslimanskog stanovništva. To nam govore i riječi kazivačice: Nijesam njihovu djecu, katoličku i pravoslavnu, kroz tespih provlačila, samo sam im strave saljevala.

Pored ovih postupaka narodnog liječenja djeci su se počesto pravili i zapisi kod hodže. Zapisi su služili da otklone ili spriječe naude djetetu. Počesto su žene kod hodža tražile zapis koji će im pomoći da otkriju koja je to žena naudila njihovom djetetu: Ja hitim u vatru oti zapis jer kažu: „Kad hitiš u vatru oti zapis i on izgori, ota žena mora sama doć, i ti znaš koja je to, al’ samo Allah to znade jel’ to ona napravila.“ Postojali su slučajevi kada su se zbog zapisa djeci, hodži obraćali i roditelji iz Jasenice (pravoslavci): Kad naudi nešto dijetu, išlo se hodži u

[127]

Zahiroviće. Isto tako postojali su slučajevi i kada su žene muslimanke tražile pomoć svojoj djeci i kod znanijeh žena Hrvatica i Srpkinja.

Paljenje (kruženje) alame – Alama je predstavljala bolest tj. kad njekog boli, a nije ni strava ni uroci. Kada bi se dijete razboljelo, onda mu je bilo potrebno okružiti ili paliti alamu. Za okruživanje alame koristila se laloka od kurbana (vilica od ovce koja je bila kurban, slika 30a). Na tu laloku se prvo nauči pa se okružuje njome. Lalokom se nekoliko puta okruživalo oko glave djeteta, a zatim i oko čitavog tijela (Slika 3.b). Smatralo se da će okruživanje alame biti bolje ukoliko je laloka starija.

a) b)

Slika 3. Laloka kurbana za kruženje alame

Zbog toga se ona prenosila i nasljeđivala od svekrve na snahu ili od komšinice na komšinicu da bi se njome liječilo: Ovoj kosti ima kol'ko hoćeš, od prije onog prvog rata. Ja sam ovo dobila od komšinice. Došla ona meni da joj palim dijetu, nješto ga zabolilo. Ja kažem: „Nemam čime da palim alamu.“ Ona kaže: „Sa ću ja donijet tebi“, i ona je donijela od svoje svekrve, a svekrva joj umrla, a i ona palila alamu i imala ovu kost i ja sam otijem počela da okružujem. Na ovo je naučeno svašta što se uči iz Kur’ana. Pa samo vako okružim ja ovim, uzubiletom i bude dobro. Djeci su se još liječila i kožna oboljenja (crveni vjetar, sugreb, pucanje kože), neke fizičke povrede korištenjem mehlema/melema i visoka temperatura.

Paljenje crvenog vjetra – Crveni vjetar je kožno oboljenje koje su dobijala djeca. On se palio tako što žena koja pali nadere knjige (papira) i metne taj papir na neku podlogu, najčešće deblju krpu (slika 4.a). Onda se na papir stavi kudelja od ćetena pa se, zatim, stavi i crveni konac: Mora bit ovaj konac crveni radi crvenog vjetra (slika 4.b,c). Poslije toga se sve ovo zajedno na krpi (papir, kudelja i crveni konac) okruži tj. nekoliko puta se obnese oko djeteta koje ima crveni vjetar (slika 4.d). Koliko puta treba okruživati procjenjivala je žena koja je liječila djecu, u zavisnosti od toga koliki je crveni vjetar: Okružim kol'ko se desi kad. Nakon što se okruži oko onoga koga boli, papir se zapali i pusti se da izgori zajedno sa kudeljom i crvenim koncem i bude korist od toga. Na taj način se smatralo da je crveni vjetar spaljen. Crveni vjetar su žene palile svoj djeci iz sve tri etničke skupine na isti način. Najčešće su majke (iz sve tri etničke skupine) vodile djecu da spale crveni

[128]

vjetar kod starijih žena muslimanki u Zahirovićima: Iz Straže žene su znale doć da liječe dijete našim ženama u Zahiroviće.

a) b)

c) d)

Slika 4. Paljenje crvenog vjetra

Sugreb – To je bila dječija bolest, ali često su od njega obolijevali i odrasli. Vjerovalo se da dijete može dobiti sugreb ukoliko je bilo napolju između akšama i jacije i nagazilo na mjesto đi se seto, ili neka druga životinja, pomokrilo ili izgrebala nogama. Sugreb se vidio tako što se nješta izaspe po tijelu k'o crveno, i srbi te i sve bubuljice budu. Liječio se pomoću predmeta, najčešće vreća, koji su izrađivani (tkani) od kostrijeti tj. kozije dlake. Liječenje se sastojalo od toga da dijete ode u klozet i namaže se ovom kostrijeti. Dok se maže vrećom od kostrijeti mora da laje ko seto, da kreči ko žaba, da mjauče ko mačka. Oponašanje glasanja mnogih životinja bilo je nužno jer se nije znalo na šta je dijete udarilo, zavisi koja je životinja to bila, sad da li je seto, da li je mačka, da li je miš, i ti se maneš i tu ostaviš u klozetu, recimo, njeđi na gredu. Ovaj postupak bi se ponovio nekoliko puta i sugreba bi nestalo.

[129]

Slika 5. Vreća od kostrijeti koja se koristila pri liječenju sugreba

Pucanje kože kod djece se liječilo pomoću loji koja bi se rastopila na žigu,

a onda bi se tako rastopljena prislonila na ono mjesto i malo bi se opržilo ono mjesto đi je puklo.

Rane i uboji koje su djeca često zadobijala prilikom čuvanja marve i igre su se najčešće liječile različitim mehlemima/melemima. Za razliku od liječenja uroka i saljevanja strave, koje su poznavale samo žene, mehleme/meleme su najčešće pravili stariji muškarci. Mehlemi/melemi su uglavnom pravljeni od životinjske masti, pojedinih žitarica i od ljekovitih biljaka, o čemu nam svjedoče i riječi našeg kazivača: Bilo je narodnih lijekova. Meleme stavljali na ranu. U mene djed pravio meleme. Znam dobro: od voska i zobi. Imam ja i sad napravljenih melema. Vosak istope i zob pomiješaju i kravlju mast i bude melem. To mora zamladit da si prova. Il’ uzmu onoga gavezi iskopat iz zemlje korijen. Ako ti ne zamladi za 'eftu, ne zvao se ja 'vako, to je za ranu. Mehlemi/melemi su se koristili i kod posjekotina: Posjek'o se ja kad sam bio mali i otišo u špitalj. I ja sam tude došo. Držali me sedam dana i morali mi osjeć nogu, i majka nije dala. Ja lež'o kod kuće. Naiđe jedan starac kroz selo i uvati me za nogu i reče: „Ima lijeka.“ Reče mojoj majci: „Ja ću ga izliječit.“ Napravi nekih devet melema. Mećo smolu, šap, vosak, ostrugovu lisku, veliki kompir. Ja sam onda otiš'o u njivu. On mi je napravio štake od hrasta procjepić i ja otiš'o u njivu. Bile neke kruške rodile. Bilo tri – četiri vrste krušaka. Kad sam doš'o kući, im'o sam velike bolove. On je opet doš'o mojoj kući i ja sam mu prič'o da sam jeo kruške. On je rek'o: „Joj, ne smiješ voće radi rane“, i namazo mi je ranu kompirom i ja sam bio bolje i zaspao sam i izliječio sam nogu. Nije bilo puno ljudi koji su znali napraviti dobre mehleme/meleme: Bilo je i mehlema prije. Nijesam ja pravila, ko je umio i pravio je. Zbog toga su ljudi koji su pravili mehleme/meleme bili posebno poštovani i njima su se za pomoć obraćala djeca iz sve tri etničke skupine.

[130]

Slika 6. Gavez pored puta na Majevici

Ukoliko bi se djeca prihladila, il’ ozebla pa dobila vatru tj. imala visoku temperaturu, onda ih malo masiraj masti i sirćetom dok vatra ne ode. Bolesnoj djeci su se često davale jabuke jer nije se išlo doktoru, nije bilo ponuda. Ponudi mu jabuku divljaku da se malo osvježi, et. Al’ opet naroda je bilo i djeca se rađala. Osim voća i druge prirodne hrane bolesnoj djeci se pripremalo i pureno brašno za koje se vjerovalo da može pomoći u izlječenju: Šestero djece smo rodili. Ni jedno nije dobilo napitka iz apateke nego imalo je prirodnu 'ranu svoju, dovoljno. I uprži ono brašno, preprži, napravi pureno brašno malo drugačije izgleda, i dadne se dijetu. Lična higijena

Do sredine XX stoljeća lična higijena djece se uglavnom sastojala od umivanja, pranja ruku i nogu. Pri tome su djeca podsticana da se ujutro umivaju taze vodom tj. da uvijek odu do prvog izvora ili česme i da se tamo umiju friškom vodom. To se posebno kod ženske djece povezivalo i sa obavezom da ujutro rano u fučijama donesu vodu sa izvora (bunara ili česme), jer su se ostali u kući trebali umiti friškom vodom. Osim toga trebalo je i prohu/proju ili pitu zakuhati čistom svježom vodom. Kod muslimanskog stanovništva djeca su bila obavezna donijetu taze vodu prije svanuća kako bi domaćin (djed ili otac) mogo uzeti avdest da klanja sabah, a i kahva se nastavljala sa taze vodom. Ostali dijelovi tijela, a posebno kosa, su se prali lukšijom koja se pravila od luga tako što se lug (pepeo) zamota u njeku krpicu i prelije vrelom vodom, a onda se procijedi i tom cijeđom se prala kosa. Počesto su djecu napadale uši (vaške). One su se najčešće iskorjenjivale gasom koji se kupovao u dućanu. Prvo bi se oprala kosa samom vodom, a zatim bi majke svojoj djeci dobro utrljale onog gasa po glavi, po tjemenu, i tako bi se one uši uništile. Sredinom XX stoljeća počeo se kupovati i mirišljavi safun u dućanima pa su se

[131]

djeca počela kupati vodom i safunom po svom tijelu. Djeca su se posebno čistila i kupala za vrijeme vjerskih blagdana kada su ponekad dobijala novu ili taze opranu haljinku. Mušku djecu su najčešće šišali stariji ljudi u selu koji su imali dobre makaze i koji su znali dobro podašišat.

Kako su djeca ulazila u periode adolescencije i mladosti, ličnoj higijeni i uređivanju tijela i odjeće se posvećivalo sve više pažnje i značaja.

RJEČNIK manje poznatih riječi koje se nalaze u tekstu

Osnovni izvori za izradu ovog rječnika i njihove kratice, za potrebe našeg rada, su sljedeća djela:

1. Klaić, B. (1962) Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zagreb: Zora (Kl) 2. Škaljić, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost

(Škalj) Osim ovih izvora, za pojedine riječi dali smo vlastito slobodnije tumačenje rukovodeći se pri tome značenjem tih riječi koje one imaju u svakodnevnom govoru naših kazivača.

[132]

akšam (tur-per) 1. prvi mrak, zalaz sunca, prvi dio večeri neposredno poslije zalaska sunca; 2. četvrta po redu (od pet svakodnevnih) muslimanskih molitva (namaz-klanjanje) koja se obavlja po zalasku sunca (Škalj, 79) alama - bolest avdest/abdest (pers) – pranje (ritualno umivanje) lica, ruku do laktova i nogu do članaka, ispiranje usta i nosa i protiranje mokrom rukom po vratu, ušima i tjemenu glave, što je kod muslimana vjerski obavezno prije molitve – namaza (Škalj, 66) cijeđa/cijeđ – lukšija, procijeđen lug (pepeo). crveni vjetar – vrsta kožnog oboljenja ćeten (ar) – lan (Škalj, 191) ćursidova – Ajetul-Kursija, 255. ajet druge sure u Kur’anu koja nosi naziv Al-Baqara (Krava) dova (ar) – molitva bogu, blagoslov (Škalj, 224) fučija (grč) – drvena poveća posuda, slična burencetu, u kojoj se drži voda, pekmez i slično (Škalj, 285) furuna (grč) – peć; limena peć; zemljana pekara (Škalj, 286) gavez – vrsta ljekovite biljke haljinka – odjeća hefta – sedmica, tjedan, nedjelja dana (Kl, 566) hodža (tur) – muslimanski duhovnik, vjeroučitelj, vjerski obrazovana osoba; piše se iza imena kao privjesak: Ali-hodža, Nasrudin-hodža (Kl, 592) insan (tur) – čovjek, osoba (Kl, 536) ižljevati – izlijevati

jacija (tur) – 1. vrijeme (doba) oko dva sata poslije zalaza sunca, kada se klanja istoimena muslimanska molitva; 2. noćna muslimanska molitva („jacija – namaz“), peta po redu, koja se klanja oko dva sata iza zalaza sunca; 3. u narodnim pjesmama se spominju „prve jacije“ ili „male jacije“ i „kasne (pozne) jacije“. „Prve“ ili „male“ jacije to je doba kada nastupi vrijeme klanjanja jacije koje oglašavaju mujezini sa minareta (oko dva sata iza zalaza sunca). „Kasne“ ili „velike“ jacije je doba iza pola noći pa do poprije zore, pošto jacijsko vrijeme („jacijski vakat“) traje i jacija namaz može se klanjati sve do pred zoru (Škalj, 357) jarabi (ar) – iz ar. ya – o [uzv.] + Rabbi – gospodar; O Gospodaru, o Bože, Bože moj (Kl, 666) klanjati – obavljati namaz (molitvu) knjiga – papir (hartija) kompir – krompir kostrijet – ošišana kozija dlaka kulhuvalah – 114. sura u Kur’anu koja nosi naziv Al-Ihlās (Iskrenost) U narodu ovu suru zovu kulhuvallahu zato što ona počinje slijedećim riječima kul-huvallahu-ehad. kurban – govešče ili bravče koje se kolje za vrijeme Kurban-bajrama. laloka – vilica, vilična kost lug – pepeo

[133]

lukšija/liksija (lat) – lug, cijeđ (Kl, 891) marva – stoka, domaće životinje. ponude – pokloni sabah – 1. zora, jutro; 2. sabah ili sabah-namaz je muslimanska jutarnja molitva (Škalj, 538) safun – sapun strava – narodni naziv za psihičku bolest kod koje čovjek osjeća veliki strah od nečega sugreb – vrsta kožnog oboljenja špitalj (njem) – bolnica (Kl, 1431)

taze (tur) – svjež, nov, mlad (Kl, 1464) tespih (ar) – muslimanska brojanica. Potpuni tespih ima 99 zrna, a mali tespih 33 (Škalj, 614) učiti dovu – moliti, izgovarati riječi molitve uzubile/euzubile – riječi na arapskom kojima muslimani započinju molitvu ili neki posao: Euzu billahi mineššejta-nirradžim – Sačuvaj me, Bože, od prokletog šejtana (đavola) zapisi – hamajlija žiga – žeravica

[134]

Literatura

Bassett, G. A (1968) Praktično intervjuiranje, Zagreb: Panorama. Bo, S., Veber, F. (2005) Vodič kroz terensku anketu, Beograd/Novi Sad: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva/Budućnost. Božović, D. (1987) O narodnoj medicini stanovništva Tuzle s okolinom, u: Fulanović – Šošić, M. (ur.) Zbornik radova XXXIV kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Tuzla: Udruženje folklorista Bosne i Hercegovine, str. 257 – 262. Brenko, A. (2004) Praktičari narodne medicine, u: Sociologija sela - Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja, God. 42 (2004), br. 3-4 (165-166): 309-338, Zagreb: Centar za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Čapo Žmegač, J., Gulin Zrnić, V., Pavel Šantek, G. (2006) Etnologija bliskoga, Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Naklada Jesenski i Turk. Devereux, G (1992) Ogledi iz opće etnopsihijatrije, Zagreb: Naprijed. Đorđević, T. R. (1941) Deca u verovanjima i običajima našega naroda, Beograd: Centralni higijenski zavod. Đurić, S. (2007) Fokus – grupni intervju, Beograd: JP Službeni glasnik. Fabijanić, R. (1991) Vrednovanje etnomedicine, u: Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1, Zbornik radova prvog naučno – stručnog skupa „Folklor Bosne i Hercegovine“, str. 67 – 72, Sarajevo: Udruženje folklorista BiH. Gud, V; Het, P. (1966) Metodi socijalnog istraživanja, Beograd: Vuk Karadžić. Jovanović, B. (1991) Etnopsihologija danas, Beograd: Biblioteka „Treći milenijum“. Klaić, B. (1962) Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zagreb: Zora. Kreč, D.; Kračfild, S. R.; Balaki, L. I. (1972) Pojedinac u društvu, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije. Kulenović, S., Djedović, R., Mutapčić, E. (2007) Srebrenik – historijsko – etnografske skice, Srebrenik: Centar za kulturu i informisanje. Škaljić, A. (1989) Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo: Svjetlost Волков, Г. Н. (2004) Чувашшская этнопедагогика, Издание третье, дополненное, Чебоксары: Фонд И. Я. Яковлева, Чебоксарский институт экономики и менеджмента Санкт-Петепбурского государственного политехнического университета. Tufekčić, A. (2008) Etnopedagogizacija savremenog sistema odgoja i obrazovanja, u: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, str. , Tuzla: Filozofski fakultet

[135]

Doc. dr. Izet Šabotić

Zaštita kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona – stanje i perspektive

Abstrakt: Zaštita kulturnog naslijeđa u svakom društvu i zajednici

predstavlja kompleksan i složen spektar stručnih, organizacionih tehničko-tehnoloških postupaka s ciljem da se isto sačuva u izvornom obliku. Svi postupci provedeni na planu zaštite i očuvanja kulturnog naslijeđa utvrđeni su strukovnim i drugim zakonodavstvom kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini. Međutim, i pored toga u zemljama tranzicije, među kojima je i Bosna i Hercegovina, ovom važnom društveno-kulturnom segmentu se ne poklanja potrebna pažnja. Duži vremenski period prisutan je nemaran odnos društva i zajednice spram kulturnog naslijeđa i na širem tuzlanskom području, što je dovelo do ugrožavanja i stradanja istog. Stanje je posebno usložnjeno ratnim i poslijeratnim prilikama, gdje su kulturno naslijeđe i kultura uopće ostali na margini.

Ključne riječi: Kulturno naslijeđe, zaštita, Tuzlanski kanton, ustanove kulture, kulturna dobra, kulturna politika.

Uvod

Zaštita kulturnog naslijeđa je jedan od važnih i primarnih zadataka društvene zajednice, jer od nivoa očuvanosti kulturnih dobara u dobroj mjeri zavisi prepoznatljivost i identitet društva i zajednice, naroda i države. Stoga, da bi se nešto kazalo o zaštiti kulturnih dobara, moramo postaviti pitanje odnosa društva prema kulturnom naslijeđu i kulturi uopće. U ovisnosti o odnosu šire društvene zajednice zavisit će i sudbina, mjesto i uloga kulturnog naslijeđa u životu te zajednice. Zato je zaštita kulturnog naslijeđa jedno kompleksno i složeno pitanje koje predstavlja provedbu čitavog spektra stručnih, organizacionih i tehničkih mjera i postupaka.

Kulturna dobra i kultura u cijelosti na području Tuzlanskog kantona danas su u nezavidnoj situaciji, što je rezultat ratnih okolnosti koje su u potpunosti uticale i na ovaj jako važan društveni i životni segment. Pored toga, na stanje kulture i kulturnih dobara uticao je i još snažno utiče odnos države i društvene zajednice. U zavisnosti od njihovog odnosa u velikoj mjeri zavisi izvjesnost i opstojnost kulturnog naslijeđa.

Treba kazati da su do agresije na Bosnu i Hercegovinu postojali određeniji parametri po kojima je kultura i kulturno naslijeđe imalo svoje određeno mjesto u društvu. Mada, ni tada to mjesto nije bilo odgovarajuće, ali to je bila pozicija koja je u krajnjoj instanci omogućavala i stvarala bar osnovne uslove očuvanja kulturnog naslijeđa. Naime, društvena briga o kulturnom naslijeđu, kao predmetu

[136]

rada institucija kulture bila je utvrđena u Ustavu SR Bosne i Hercegovine, te bliže određena nizom općih i posebnih zakonskih propisa.186 Iako je primjena utvrđenih pravnih normi u tom periodu nailazila na određeni otpor, ipak je postojao pravni okvir i potrebna infrastrukturna osnova da se zaštita kulturnog naslijeđa izgrađuje i uobličava u duhu stručnih, društvenih i civilizacijskih potreba, što je podrazumijevalo stavljanje kulturnog naslijeđa pod kontrolu struke, u smislu njegove zaštite, očuvanja i korištenja.

Stanje kulturnog naslijeđa u vremenu tranzicije

Tranzicijske promjene kojima su od početka devedesetih godina 20. stoljeća obuhvaćene zemlje socijalističkog bloka i koje traju manjim ili višim intenzitetom sve do danas dovele su do značajnih transformacija u svim životnim područjima. Tranzicija je u Bosni i Hercegovini uzrokovala korijenite promjene u svim sferama društva. Te promjene su se direktno ili indirektno odrazile i na sferu kulture i zaštitu kulturnog naslijeđa.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, nestalo je prijeratne kulturne politike, što je uslovilo velike promjene na planu zaštite kulturnih dobara, kako na makro, tako i na mikro nivou. U ratu je došlo do stradanja kulturnog naslijeđa na cijelom području Bosne i Hercegovine. Stradali su biseri kulturnog blaga poput: Vijećnice u Sarajevu, Aladže džamije u Foči, Ferhadije džamije u Banja Luci, te na stotine drugih vrijednih spomenika kulture. Samo u Orijentalnom institutu u Sarajevu u jednom danu, 18. maja 1992. godine, od strane neprijateljske granate uništeno je više od 200.000 vrijednih dokumenata koji su predstavljali nezamjenljivo kulturno-historijsko naslijeđe. Jednom riječju učinjen je svojevrstan kulturocid. Stradanja kulturnog naslijeđa doživljena su i na području Tuzlanskog kantona. Prema nepotpunim podacima187 na području Tuzlanskog kantona stradao je veliki broj islamskih188, katoličkih189 i pravoslavnih190 sakralnih objekata.

186 Na nivou SR Bosne i Hercegovine doneseni su bili propisi koji su regulisali pitanje zaštite kulturnog naslijeđa, kao i propisi koji su se striktno odnosili na određene djelatnosti (arhivsku – Zakon o arhivskoj djelatnosti „Sl. list R BiH“, br. 21/87; muzejsku – Zakon o muzejskoj djelatnosti „Sl.list SR BiH“, br.6/76 i 12/87.) 187 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje: Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijeđa za period 1992.-2000., Tuzla, juni 2001. 188 Među teško oštećenim i uništenim islamskim sakralnm objektima su: Hadži-Balibegova (Kuršumlija) džamija –Kladanj, Begova (Džedid) džamija Gradačac, Bukovačka džamija Gradačac, Džamija Svirac Gradačac i džamija Fethija Gradačac. Oštećene su džamija Husejnija u Gradačcu i Pervane (Trapinić) džamija u Gračanici. Lakše su oštećene 22 džamije, a manja oštećenja je doživjelo 14 džamija. 189 Prema podacima Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona iz 2000. godine, na području Tuzlanskog kantona teško su stradali katolički sakralni objekti i to: Župna crkva sv. Marka Gradačac i Župna crkva i samostan Uznesenja Marijina –Gradačac, dok su lakše oštećena četiri katolička sakralna objekta i to: Župna crkva sv. Ante Padovanskog – Lukavac, Crkva sv. Antonija Dubrave – Živinice, katolička crkva Breške – Tuzla i groblje – Lukići brdo-Drijenča – Čelić. 190 Od pravoslavnih sakralnih objekata teško su oštećene pravoslavna crkva u Kovačevom selu – Tuzla i crkva u Dubnici – Kalesija, dok je lakše oštećeno još šest pravoslavnih sakralnih objekata.

[137]

Pored sakralnih, stradali su i drugi spomenici kulture, posebno graditeljske i pisane baštine. Obimnom stradanju bili su izloženi kulturni spomenici u općinama koje su bile bliže frontu i liniji razdvajanja, poput općina: Gradačac, Gračanica, Kalesija, Teočak i Tuzla. U toku rata velika oštećenja pretrpjela je Kula Husein-kapetana Gradaščevića, kuća-muzej, kuća starih Gradaščevića, Sahat-kula, Gradska muzejska zbirka u naselju Gradina i drugi objekti.191 U Kalesiji su oštećene nekropole stećaka u Dubnici i Zelini, u Tuzli Barutana, stara bosanska kuća u Gornjoj Tuzli, te Begića kuća. Značajno su oštećeni i Sahat-kula u Gračanici i kuća Mare Popović.192 Jedan broj stradalih objekata je nakon rata saniran u potpunosti ili djelimično, čime je zaustavljena dalja erozija istih. Međutim, to nije dovoljno. Obimniju i bolju sanaciju objekata spriječilo je izuzetno loše zakonodavno uređenje oblasti kulture i kulturnog naslijeđa.

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu jedinstven centralizirani sistem zaštite kulturnih dobara zamijenio je ciljani decentralizirani, zasnovan na odredbama Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine. Dejtonskim sporazumom kultura je postala briga entiteta, a u Federaciji Bosne i Hercegovine i kantona. Jedino je na nivou Države Aneksom 8 tretirano pitanje nacionalnih spomenika, gdje je predviđeno djelovanje nezavisne Komisije. Međutim, odredbama navedenog Aneksa 8 nisu najbolje definisana kulturna dobra koja su predmetom proglašenja nacionalnim spomenikom, ovo se posebno odnosi na loš tretman pokretnog kulturnog naslijeđa. To znači da se Aneks 8 pretežno odnosi na segment kulturnog naslijeđa. Zahvaljujući ovim nedostacima te prisutnim manjkavostima u radu i organizaciji Komisije, ali i institucija kulture značajno kulturno naslijeđe i danas je van sistema zaštite, tako da je devastacija kulturnog naslijeđa započeta u toku agresije, nastavljena u dobroj mjeri i nakon rata.

Takva praksa je izražena i na prostoru Tuzlanskog kantona, gdje posljedice agresije po kulturno naslijeđe nisu adekvatno sanirane, te je nastavljena dalja devastacija jednog dijela naslijeđa. Tome je u dobroj mjeri doprinijelo nejedinstveno djelovanje u oblasti kulture i zaštite kulturnog naslijeđa koje je evidentno na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, počevši od prvih godina nakon potpisivanja Dejtona, pa sve do danas. Konkretni pokušaji da se na tom planu stvari poprave učinjeni su usvajanjem „Strategije kulturne politike u Bosni i Hercegovini“, od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u septembru 2008. godine.193 Međutim, od usvajanja Strategije do danas nemamo konkretnih pozitivnih pomaka na planu provedbi i poštivanja ovog akta i sistemskog tretiranja ove problematike u Bosni i Hercegovini. Uglavnom i danas su kultura i kulturno naslijeđe marginalizirane vrijednosti. Destruktivne snage u zemlji su spriječile osnivanje i nastavak normalnog rada institucija kulture na nivou države. Samo je

191 Izet Šabotić, Stradanje kulturno-historijskog naslijeđa u Bosni i Hercegovini u toku agresije (1992-1995), Pogledi, BZK “Preporod“ BiH, Općinsko društvo Tuzla, br. 5, str. 124. 192 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (dalje: Informacija Ministarstva) o stanju objekata kulturno-historijskog naslijeđa za period 1992.-2000., Tuzla, juni 2001. 193 „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 93 /2008., od 18. novembra 2008. godine

[138]

Arhiv Bosne i Hercegovine od strane državnih organa i institucija prihvaćen kao zajednička ustanova kulture, ali je ista nastavila rad znatno reducirano. Ovakvim tretmanom ustanova kulture izgubila se prijeko potrebna njihova međusobna uvezanost, te zajednička strategija djelovanja i rada istih. Prijeratne regionalne institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine postale su kantonalne, sa znatno reduciranim oblikom djelovanja i nadležnosti, dok su institucije kulture u RS strogo centralizirane.

Nepostojanje jasne kulturne strategije, nepovezanost institucija kulture, besciljnost, znatan uticaj politike, te nezainteresiranost društvene zajednice doprinio je da stanje zaštite kulturne baštine bude ispod željenog i potrebnog nivoa. Takvo stanje je izraženo na području cijele države Bosne i Hercegovine, pa tako i na području Tuzlanskog kantona.

Ustanove kulture koje najneposrednije rade na planu zaštite kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona su: Muzej istočne Bosne, Zavod za zaštitu kulturnog naslijeđa, Biblioteka „Derviš Sušić“, Galerija „Ismet Mujezinović“, Arhiv Tuzlanskog kantona. Ove ustanove rade ispod ili na nivou predratnog organiziranja (posebno Muzej i Zavod za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa, dok su Arhiv i Biblioteka u nekim formama na predratnom, u nekim ispod, a u nekim iznad predratnog nivoa).

Kako bi imali značajnije spoznaje o ovim institucijama navest ćemo neke osnovne karakteristike koje se odnose na rad i djelovanje ovih ustanova. Arhiv Tuzlanskog kantona radi u dosta složenim uvjetima, sa neadekvatnim smještajno-prostornim i kadrovskim kapacitetima. Trenutno u Arhivu radi 12 zaposlenika, što je 37% u odnosu na utvrđene standarde i norme.194 Kada je prostor u pitanju, u 2007. i 2009. godini učinjen je dodatni napor od strane Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta te je osiguran dodatni prostor za smještaj arhivske građe od cca 1.000 metara kvadratnih. Na ovaj način donekle su poboljšani uslovi smještaja arhivske građe. U Arhivu Tuzlanskog kantona čuva se vrijedno pisano kulturno naslijeđe, koje datira s kraja 16. stoljeća (1578.) pa sve do najnovijeg vremena. Građa je razvrstana u oko 320 fondova i zbirki te predstavlja značajnu riznicu pisanog kulturnog naslijeđa. Vrijednost ovog kulturnog naslijeđa potvrđena je Odlukom Komisije Bosne i Hercegovine za proglašenje nacionalnih spomenika kulture od 7.12.2009. godine kada je 34 fonda i zbirke Arhiva proglasila nacionalnim spomenicima kulture.195 Kad je riječ o stanju i zaštiti kulturnog naslijeđa u ovoj ustanovi može se kazati da se i pored ne baš adekvatnih uslova provode najneophodnije mjere fizičke i tehničko-tehnološke zaštite ovog vrijednog pisanog kulturnog naslijeđa. Naime, Arhiv je aplicirajući na brojne javne pozive uspio realizovati nekoliko značajnih projekata na planu zaštite ove kulturne baštine. Posebnu važnost na tom planu ima projekat „Hibridno arhiviranje“ (mikrofilmiranje i digitalizacija) koje se realizovalo u tri etape 2008., 2009. i 2010.

194 Iz evidencija Arhiva Tuzlanskog kantona. 195 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donijela je Odluku br. 09-02.2-14/09-62, od 7. decembra 2009. godine o proglašenju 34 fonda i zbirke Arhiva Tuzlanskog kantona nacionalnim spomenicima kulture.

[139]

godine. Ovaj projekat je realizovan najviše zahvaljujući podršci Federalnog ministarstva kulture i sporta Sarajevo. Ovim programima do sada su obuhvaćena četiri fonda i zbirke ili oko 370.000 dokumenata. Osim toga, zahvaljujući intelektualnom i stručnom radu zaposlenika Arhiva, te donacijama i pomoći srodnih ustanova i asocijacija iz svijeta (sušači zraka, ekonom oprema, mašina za oprašivanje arhivske građe, mikro čitač, informatička oprema, vodo- i vatrootporne kase i dr.) kojima su osigurani povoljniji uslovi za čuvanje ove vrijedne kulturne baštine.

JU Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa egzistira u izuzetno složenim uslovima rada. Ustanova je bez adekvatnog smještajnog prostora196 i nedovoljnog broja zaposlenika197. Veoma teški uslovi rada u ratnom i poslijeratnom periodu onemogućili su potpuno funkcionisanje ove ustanove. Ovo je posebno izraženo na planu njegovog stručnog i terenskog monitoringa na kulturnim i prirodnim dobrima I i II kategorije, koja su u nadležnosti Kantona i Federacije Bosne i Hercegovine. Na aktivnoj zaštiti (obnova, sanacija, rekonstrukcija i revitalizacija) kulturnih spomenika nisu napravljeni značajniji rezultati, kako zbog nedostatka finansijskih sredstava, tako i zbog nedostatka neophodnih kadrova za izvođenje tih poslova. Treba istaći činjenicu da je na prostoru Tuzlanskog kantona nacionalnim spomenicima kulture graditeljske provenijencije proglašeno 23 spomenika.198 Ovim spomenicima od strane Zavoda i društvene zajednice nije posvećena značajna pažnja, te je jedan dio istih izložen daljem propadanju.

Muzej istočne Bosne je ustanova koja radi od 1949. godine. Riječ je o renomiranoj ustanovi kulture koja je u proteklih više od 60 godina realizovala značajan broj vrijednih stručnih i naučnih arheoloških, etnoloških i historiografskih istraživanja ne samo na širem tuzlanskom području već i na cijelom području Bosne i Hercegovine. Prikupljeno je više od 50.000 eksponata iz različitih oblasti.199 Međutim, moramo istaći da Muzej danas radi u potpuno neuslovnom prostoru u prostorijama stare interne bolnice, koji uopće ne odgovara obavljanju ove djelatnosti. U ovakvim uslovima rada vrijedni eksponati su izloženi stalnom propadanju. S druge strane u Muzeju danas radi svega šest zaposlenika, od čega po jedan viši kustos arheolog, jedan etnolog savjetnik, bibliotekar i mr. biologije, što je nedovoljno za normalno funkcionisanje ove ustanove, a samim tim i za adekvatno provođenje mjera zaštite nad kulturnim naslijeđem koje posjeduje ova ustanova. Zbog neadekvatnih uslova u kojima radi ova ustanova u posljednje vrijeme mali je broj stručnih zahvata na planu novih arheoloških, historijskih, etnoloških i drugih projekata, što predstavlja osnovu djelatnosti kojom se bavi ova ustanova. 196 Trenutno Zavod je smješten u dvije neuslovne prostorije od oko 50 metara kvadratnih i to u zakupničkom odnosu. 197 Trenuno u Zavodu radi pet zaposlenika, od kojih jedan pripravnik, dva stručna zaposlenika, direktor i pomoćni radnik. 198 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona o stanju u oblasti kulture na području Tuzlanskog kantona, decembar 2007. godine. 199 Isto.

[140]

Vrijedno kulturno-umjetničko naslijeđe posjeduje i Međunarodna galerija portreta u Tuzli, nastala na amaterskoj osnovi 1964. godine u Osnovnoj školi „Centar“, a od 1972. godine smještena je u dijelu zgrade Doma mladih u Tuzli. U okviru galerije djeluje i Međunarodni atelje „Ismet Mujezinović“ u objektu koji je vlasništvo Galerije. Galerija posjeduje vrijedna umjetnička djela. Ista se čuvaju u uslovnim prostorima i predstavljaju važan dio kulturnog naslijeđa ne samo Tuzlanskog kantona već i šire. Iako ima uslovne smještajne kapacitete Galerija nema potreban broj zaposlenika za obavljanje galerijske djelatnosti i stavljanje ove ustanove u potpunu funkciju.200

Značajno pisano pokretno kulturno naslijeđe posjeduje Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ u Tuzli. Ista je osnovana 1946. godine. Među više stotina hiljada bibliotečkih jedinica nekoliko je hiljada raritetnih knjižnih izdanja koja predstavljaju značajno kulturno naslijeđe. Dio vrijednog pisanog kulturnog naslijeđa smješten je u Zavičajnom odjeljenju i predstavlja značajne kulturne činjenice vezane za područje Tuzle i šire okoline. Kulturno knjižno blago ove ustanove smješteno je u uslovnom prostoru i o istom brine i rukuje oko 30 zaposlenika.201 Na planu zaštite ovog kulturnog naslijeđa valja istaći projekat digitalizacije vrijednih izdanja, a posebno periodike koji je izvršen u saradnji sa Medija centrom iz Sarajeva. Na ovaj način brojno kulturno naslijeđe učinjeno je pristupačnijim za korištenje. Osim toga, u ovoj ustanovi značajna pažnja poklanja se elektronskom načinu pristupa i medijskom predstavljanju kulturnog naslijeđa ove ustanove.

Opća karakteristika svih ustanova koje se izravno bave zaštititom kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona jeste da iste rade u granicama održivosti, ispod minimuma potrebnog broja uposlenih izvršilaca, gdje je posebno izražen nedostatak stručnih zaposlenika, bez adekvatnog prostora za organizaciju rada, bez materijalne podrške i razumijevanja od strane osnivača i šire društvene zajednice, te bez realizacije značajnijih projekata na planu zaštite kulturnog naslijeđa. Ovako organizirane ustanove nisu u stanju u potpunosti osigurati uslove za očuvanje kulturnog naslijeđa. Iz tih razloga, nažalost, i dalje je nastavljeno urušavanje i devastacija istog i nakon okončanja rata. Na položaj i status ustanova kulture i kulturnog naslijeđa u velikoj mjeri utiče nepostojanje jasne i zajedničke koncepcije rada. To je rezultiralo da na nivou Bosne i Hercegovine ni nakon 15 godina od okončanja rata nisu sačinjene precizne evidencije o ratnom i poratnom stradanju, niti je utvrđeno sadašnje stanje kulturnog naslijeđa. U nekim oblastima kulture osnovane su i djeluju paralelne institucije (asocijacije). Iste su osnovane od strane raznih mešetara koji nesmetano svojim neprofesionalnim djelovanjem skrnave kulturno naslijeđe, bez reakcije, ili pak, uz aminovanje nadležnih državnih organa i institucija. Ponekad to čine tako „smjelo“, pred filmskim kamerama se uništava kulturno naslijeđe. Kvazikulturno i vaninstitucionalno djelovanje sve više uzima maha, i podržava se od strane određenih vaninstitucionalnih kulturnih krugova, gdje se troše znatna budžetska sredstva koja nemaju nikakvog pozitivnog efekta kada je u pitanju istinska zaštita kulturne baštine na području Tuzlanskog kantona.

200 Informacija Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, o stanju u oblasti kulture na području Tuzlanskg kantona, od 4. decembra 2007. godine. 201 Isto.

[141]

Na planu zaštite kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona više se očekivalo od Turističke zajednice Tuzlanskog kantona. Ista daleko više treba da surađuje sa ustanovama kulture, a s ciljem da se na jedan stručan i profesionalan način predstavlja i prezentuje kulturno naslijeđe. S jedne strane Turistička zajednica TK, bez saradnje sa institucijama kulture, kroz kulturno naslijeđe vrši svoju promociju, a s druge strane ne daje vidan doprinos na planu njegove zaštite, a što joj je zakonska obaveza.

No, ima i određenih pozitivnih primjera i napora da se kulturno naslijeđe sačuva i učini izvjesnim. Takav je primjer Arhiv Tuzlanskog kantona, koji je i pored određenih poteškoća: kadrovske, smještajne i finansijske prirode, zahvaljujući prije svega profesionalnom odnosu, dobroj organizaciju i entuzijazmu, stavio pod stručnu kontrolu i nadzor cjelokupnu arhivsku građu, kako onu u nastajanju, tako i onu u Arhivu. Zahvaljujući tome arhivska građa, kao nezamjenljivo pisano kulturno naslijeđe, na području Tuzlanskog kantona je stavljena u funkciju za potrebe, društva, države, kulture, nauke, te brojnih korisnika u ostvarivanju njihovih građanskih prava. Zahvaljujući takvom stručnom i profesionalnom odnosu fondovi i zbirke Arhiva su proglašeni nacionalnim spomenicima kulture. To je značajno priznanje ustanovi za njen dugogodišnji uspješni rad, ali i obaveza i ustanovi i osnivaču i široj društvenoj zajednici da ovom naslijeđu posvete značajniju pažnju. No, sa žaljenjem moramo istaći da smo veoma često u toj našoj misiji očuvanja kulturnog naslijeđa bili sami, bez podrške i razumijevanja lokalne zajednice. Bilo je slučajeva da su nam važni projekti na planu zaštite kulturnog naslijeđa odbijani samo iz razloga što su previše profesionalni, tako da lokalna zajednica za razliku od šireg okruženja nije znala ili nije željela prepoznati rad ove ustanove.

Ukupan ambijent i okolnosti u kojima se danas nalazi kulturno naslijeđe Tuzlanskog kantona je nezadovoljavajuće, istom se ne poklanja potrebna stručna zaštita i pažnja. To je posebno izraženo kada je riječ o graditeljskom naslijeđu, te arheološkim lokalitetima, gdje je zahvaljujući neprofesionalnom radu nadležnih organa i tijela, koji mimo stručne konsultacije i saglasnosti nadležnih ustanova čine određene zahvate koji dovode do devastacije i skrnavljenja vrijednog kulturnog naslijeđa, što je u suprotnosti za odredbama nacionalnog i međunarodnog zakonodavstva, koje tretira ova problematika.

Posebno ne možemo i ne smijemo biti zadovoljni sa brojem kulturnih dobara uvrštenih na nacionalnu listu spomenika kulture. Na tom planu nisu dovoljno uradili ni Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, ni osnivač, niti nadležne kulturne ustanove s područja Tuzlanskog kantona, a ni javni i kulturni radnici.

U valorizaciji i zaštiti kulturnih dobara na području Tuzlanskog kantona nije pružena valjana podrška lokalne i šire društvene zajednice, gdje se daleko više osjećaja imalo i ima za tzv. manifestacionu kulturu, nego za rad temeljnih ustanova kulture i zaštite kulturnog naslijeđa.

Neophodni pravci djelovanja

Kako bi se postojeće stanje na planu zaštite i očuvanja kulturnog naslijeđa na području Tuzlanskog kantona mijenjalo u pozitivnom smjeru, neophodno je

[142]

poduzimanje širokog spektra stručnih, organizacionih i tehničkih mjera. Između ostalog, prioritetno je neophodno uraditi slijedeće: - raditi na poštivanju odredaba i provođenju mjera koje proizlaze iz dokumenta

„Strategija kulturna politike u Bosni i Hercegovini“, a koja se posebno odnose na pitanja zaštite kulturnog naslijeđa. Navedene poslove raditi sihronizirano od nivoa države do nivoa kantona i lokalne zajednice; - Insistirati na formiranju posebnog Ministarstva kulture na nivou države koje

bi se pitanjima kategorisanog kulturnog naslijeđa (spomenici nacionalne kulture), a i zaštitom ukupnog kulturnog naslijeđa, posebno bavilo; - Na kantonalnom nivou tražiti od nadležnog Ministarstva poštovanje

međunarodnih i nacionalnih pravnih akata i normi u oblasti kulture i zaštite kulturno-historijskog naslijeđa; - Na planu osiguranja normalnih uslova rada ustanova kulture insistirati na

kadrovskom, smještajnom i materijalnom jačanju, kako bi iste normalno funkcionisale; - Raditi na donošenju adekvatnog zakonodavstvo iz oblasti kulturnog naslijeđa,

usklađenim sa međunarodnim pravnim normama i standardima; - Sačiniti evidencije i napraviti analizu stanja kulturnog naslijeđa, sa precizno

utvrđenim prioritetnim mjerama djelovanja; - Utvrditi mehanizme sinhroniziranog djelovanja ustanova kulture sa područja

Tuzlanskog kantona, na planu zaštite kulturnog naslijeđa; - Sačiniti prioritete djelovanja na planu zaštite, prije svega nacionalnih

spomenika kulture, ali i drugog nacionalnog naslijeđa; - U procesu sanacije i obnove kulturnog i prirodnog naslijeđa uključiti nadležne

stručne ustanove s područja Tuzlanskog kantona; - Na planu zaštite, obnove i sanacije spomenika kulture uključiti najbolje

stručnjake, prethodno utvrditi uzroke i posljedice devastacije, te restauraciju vršiti uz korištenje savremenih tehnika i tehnologija za pojedine oblasti; - U procesu obnove i restauracije kulturnog naslijeđa izgraditi jedinstvenu

metodologiju rada, te težiti vraćanju izvorne namjene istim; - Permanentno raditi na pripremi i pokretanju procedure za uvrštavanje

kulturnih dobara sa područja Tuzlanskog kantona na nacionalnu listu spomenika kulture, te uspostaviti bliže i konkretnije veze sa državnom Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika; - Planirati i provoditi u kontinuitetu neophodne mjere zaštite kulturnog

naslijeđa, te ne oklijevati od pokretanja procedure za utvrđivanje krivične i prekršajne odgovornosti, protiv prekršioca zakona u ovoj oblasti; - Vršiti permanentno edukaciju kadrova, kako bi isti mogli odgovoriti svim

složenim zadacima zaštite i očuvanja kulturnog naslijeđa. Ovo su samo neke od neophodnih mjera koje je potrebno poduzeti ukoliko

želimo spriječiti dalju devastaciju kulturnog naslijeđa i isto učiniti izvjesnim, što je i prioritetan zadatak i funkcija ustanova kulture. Nepoštivanjem navedenih i drugih mjera misija ustanova kulture neće biti potpuna i funkcionalna, a njihov profesionalni i entuzijastički rad bit će obezvrijeđen.

[143]

Senad Begović, prof. historije

“Kapitel” ili “Stara Tuzla” na Slanoj banji

Slana banja je tuzlansko šetalište koje se nalazi Trnovcu. Nastalo je u austrougarskom periodu, kada je izgrađena zgrada lječilišta Slana banja 1914. godine. Od druge decenije XX vijeka, pa sve do danas Slana banja je postala poznata kao memorijalni kompleks. Tu se nalaze spomenici čija su idejna rješenja i izradu potpisivali umjetnici kao što su: Ismet Mujezinović, Pero Jelisić, Antun Augustinčić, Dragiša Trifković i dr.

Među spomenicima koji su nastali u drugoj polovini XX vijeka naročito se po formi i tematici ističe Kapitel. Kapitel je vajarsko djelo nastalo 1961.godine autora, Živorada Ciglića.

Ciglićevo djelo se tematski i po formi ne podudara sa ostalim spomenicima nastalim u istom periodu202, a koji su se odnosili na period NOB-a ili na žrtve koje su poginule tokom Drugog svjetskog rata. Ciglićev Kapitel podsjeća na kapitel koji je prema definiciji arhitektonski element, sastavni dio stupa – glava, koji nastaje iz estetskih i tektonskih razloga. Kod kapitela mogu preovladavati tektonski ili dekorativni momenti.203 Kapitel na Slanoj banji dekorativno najviše podsjeća na korintski, figuralni romanički, bizantski košarasti itd.204 Motivi koji krase Kapitel govore o prošlosti grada, a vezani su za eksploataciju soli, kroz različite historijske periode (prahistorija, rimsko doba, srednji vijek i osmanski period). Motivi su izrađeni u tehnici bareljef (plitki reljef). Iz arhitekture je “posuđen” kapitel kako bi autor predstavio prošlost grada Tuzle, koji sa svoje četiti plohe daje mnogo površine za umjetničku ekspresiju. Prostor između natpisa i likovne predstave, koji završava sa ovnovom glavom je izveden po uzoru na jednostavne linearne geometrijske ukrase koji su u neolitsko doba pokrivale rub i tijelo posude.

202 Prema podacima iz “Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom slobode” iz 1989. godine, a čije autorstvo potpisuju tadašnji zaposlenici Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, svečano otvaranje Spomen groblja bilo je prilikom obilježavanja 40. godišnjice SKJ i na petnaestu godišnjicu oslobođenja Tuzle, 1959. godine. 203 Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964. str. 142. 204 Isto

[144]

Vajar Živorad Ciglić - modeliranje “Kapitela” u glini

Na samom početku nastanka ideje o izradi vajarskog djela, postojala je zamisao da se ono iskleše u mermeru, međutim zbog velike cijene tog materijala odustalo se, a sadašnji Kapitel je izrađen od materijala koji naziva liveni kamen (cast stone).205 Prvo je urađen model u glini, zatim u gipsu, da bi konačno svoj oblik dobio sa korištenjem livenog kamena.

Vajar Ciglić je na nagovor tuzlanskog vajara i kulturnog radnika Dragiše Trifkovića, počeo da radi na ovom vajarskom djelu. U periodu između 1960-1962. godine radio je kao nastavnik likovne kulture u Osnovnoj školi Džemal Mandžić, danas Pazar, a slobodno vrijeme je provodio u ateljeu napuštene zgrade stare Gimnazije radeći na Kapitelu.

Na Kapitelu se iznad prikazanih slika vezanih za eksploataciju soli nalaze natpisi: SALINES, BOS, TUZ i SO, ukazujući na eksploataciju soli, vezano za prošlost grada Tuzle. Na četiri strane kao element koji povezuje sve četiri predstave nalazi se ovan, za kojeg autor tvrdi da ga je iskoristio samo kao lijep dekorativni element. Možda je sasvim nesvjesno iskoristio element koji …”simbolizira odlučnost prema budućnosti, ne zaboravljajući važnost prošlosti”. Kapitelima se detaljnije bavio u svojoj knjizi “Knjiga kapitela” arhitekta i teoretičar Bogdan Bogdanović. Bogdanović je skicirao desetine kapitela koji kao ornamentarne detalje sadrže shematizirane predstave glave ovna. Bogdanovnićevo promišljanje o kapitelima govori o njihovom značaju kao značajnom umjetničkom mediju koji je posuđen iz arhitekture antičkog doba.

205 Tehnika „liveni kamen“ je poznata u građevinarstvu još od XII stoljeća kada je izgrađen grad Carcassonne u Francuskoj. Liveni kamen je svoju širu primjenu ostvario u Londonu početkom XX stoljeća, da bi nakon 20 godina bio u potpunosti prihvaćen u Sjedinjenim Američkim Državama. Liveni kamen ima veliku primjenu zato što posjeduje mogućnost oponašanja karakteristika prirodnog kamena.

[145]

Glave ovna krase dijelove kapitela prema nacrtima Bogdana Bogdanovića (Knjiga Kapitela 1990)

Kapitel se trenutno nalazi se u neposrednoj blizini Lederove fontane, Leda

sa labudom, s desne strane ulaza u kompleks Panonskih jezera. Iako to službena dokumentacija ne potvrđuje mnogi stariji Tuzlaci se sjećaju da je prvobitna lokacija Kapitela (kojeg pogrešno nazivaju “Stećak”) bila na uzvišenju na kojem se sada nalazi spomen obilježje Slana banja na kojem su ukopani poginuli građani Tuzle na Kapiji 25. maja 1995. godine. Moguće je da je Kapitel izmješten u cilju uređenja spomen obilježja i dislociran bliže Lederovoj fontani. Ciglić se sjeća da u vrijeme postavljanja Kapitela na Banji nije bilo drugih spomenika, te da je predviđeno da se cijeli taj prostor ukrasi vajarskim djelima. Međutim, ubrzo nakon toga je odlučeno da se centar Aleje slobode locira od spomenika brigadama prema Trnovcu, tako da je Kapitel praktično ostao usamljen i zaboravljen, sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Kapitel je prvobitno bio na postamentu čija je baza bila u formi kruga. Kasnije je Kapitel postavljen na niži i širi postament u obliku znaka X.

Fotografija objavljena u Frontu Slobode povodom svečanog postavljanja Kapitela na Slanoj banji 1961. godine (prvobitna lokacija Kapitela)

[146]

Kapitel, juli 2010. (trenutna lokacija)

Na fotografiji datiranoj u juli 2010. godine vidljiva su oštećenja nastala usljed štetnog djelovanja deformacije terena, atmosferskih uticaja (snijeg, kiša, grad, magla), te širokog raspona temperaturnih razlika (-30 do + 40 stepeni Celzija), velike vlažnosti zraka, prisutnosti kiselih sastojaka u vazduhu i na kraju realne trajnosti materijala.206 Danas su na Kapitelu vidljivi tragovi oštećenja. Radi se o pukotinama na sastavnim dijelovima ploha, a što dodatno pogoršava njegovo stanje, jer ako se ne učini ništa na restauraciji i konzervaciji može doći do potpunog oštećenja. Osim tih “objektivnih oštećenja” postoji i ljudski faktor ili subjektivni faktor. Tu se prvenstveno misli na štetno djelovanje čovjeka koji nepravilnim ophođenjem prema spomenicima kulture može svjesno, ali i nesvjesno doprinijeti njegovom privremenom (djelomičnom) ili trajnom (potpunom) uništenju.

Vajar Ciglić je predlagao da se uz pravilno korištenje materijala za popravak oštećenih dijelova, uz koordinaciju neke od nadležnih ustanova na području grada Tuzle, izvrši popravak oštećenih dijelova. Njegovo prisustvo nije neophodno, jer su oštećeni dijelovi koji nemaju finu modelaciju.

206 Partizansko spomen groblje sa Alejom slobode, Projektni zadatak, tekstualni dio – prijedlog, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, Tuzla, 1989, str. 19.

[147]

Oštećeni dijelovi Kapitela

Posebno pitanje prilikom istraživanja historijata ovog vajarskog djela, bilo je pitanje njegove datacije, autorstva, kao i trenutne nadležnosti o održavanju. Uvidom u literaturu, kao i mnogobrojnu dokumentaciju utvrđeno je da je Kapitelu posvećeno malo ili skoro nimalo pažnje. Jedini ko je pisao o Kapitelu bio je Dragiša Trifković u svom Vremeplovu. U tomu III “Tuzlanskog vremeplova” Trifković daje samo ime autora (Živorad Ciklić – netačno prezime; ispravno Ciglić), i naziv djela, Kapitel207 (iako ga autor naziva Spomenik Stara Tuzla). Greška u prezimenu vajara je tehničke prirode, jer su Dragiša Trifković i Živorad Ciglić bili u bliskim, može se reći prijateljskim odnosima (čak je i Kapitel izrađen na inicijativu Trifkovića) da bi Trifković mogao pogrešno navesti njegovo prezime. Živorad Ciglić (u biografiji) kao i Dragiša (u Vremeplovu) pišu da je Kapitel nastao 1962.godine. Međutim, u dnu plohe na Kapitelu koji prikazuje eksploataciju soli iz osmanskog perioda nalazi se potpis Ciglić Ž. i godina 1961. Prema tome, moguće je da je Kapitel nastao u ateljeu 1961. godine, da bi konačno tokom 1962. godine bio postavljen na šetalištu Slana banja.

207 Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988. str. 69.

[148]

Potpis autora i godina nastanka Kapitela

Motivi sa Kapitela se danas koriste kao jedan od simbola grada Tuzle.

Općinska služba je iskoristila motiv sa Kapitela na naslovnoj strani brošure “Vodič kroz službe općine Tuzla”. Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, također, je iskoristio motiv sa Kapitela, kao naslovnu stranu za Monografiju Tuzlanskog kantona koja se nalazi u tehničkoj pripremi za štampu.

Živorad Ciglić je ostavio trag u gradu Tuzli svojim umjetničkim angažmanom, koji je reprezentativno predstavljen u ovom vajarskom djelu. Kao veliki prijatelj i saradnik na izradi umjetničkih (likovnih i vajarskih) djela sarađivao je sa Memom Derviševićem, Perom Jelisićem, Dragišom Trifkovićem i dr. U Tuzli je živio i radio od 1960. do 1962. godine. Imao je dvije izložbe skulptura i skica u Tuzli (1961. i 1968. godine). Vajarsko djelo Kapitel je vrijedan spomenik historiji grada Tuzle, koji zaslužuje veću pažnju građana i nadležnih ustanova iz oblasti kulture. Potrebno je izvršiti restauraciju i konzervaciju djela, a na postamentu bi trebalo postaviti ime autora, godinu nastanka, kako bi posjetioci imali što tačniju predstavu o spomeniku koji se nalazi u mnoštvu drugih spomenika koji krase Slanu banju i grad Tuzlu.

[149]

Biografija: Živorad Ciglić – Cigla Vajarstvo učio u Splitu, studije završio u Beogradu. Autor je većeg broja

javnih skulptura i spomenika u zemlji i inostranstvu. Radovi mu se nalaze u mnogim mestima bivše Jugoslavije, kao i u galerijama i privatnim zbirkama u raznim zemljama: Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Nemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, Grčkoj, Italiji, Americi, Kanadi... Radi u svim skulptorskim materijalima. Piše i objavljuje priče. Kratak pregled značajnijih dela:

Spomenik Stara Tuzla, Tuzla 1962. Materijal: liveni kamen, Spomenik streljanim građanima, Svilajnac 1968. Materijal: beton – bakar, Crnogorsko oro, Podgorica 1970., Materijal: kovano gvožđe – bakar, Stari Beograd, Beograd, 1971, Materijal: Kovano gvožđe – bakar, Portreti Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin, Valjevo, 1971. Materijal metal – mesing – bakar, Horoskop-reljefi, Beograd, 1972. Materijal: kamen, Dvoje u šetnji, Bosanski Brod 1971., Materijal: kovano gvožđe – bakar, Stevan Sinđelić, Niš, 1972. Materijal: kovano gvožđe – bakar, Gamzigradski motivi, Zaječar, 1973., Materijal : bojeni kamen, Spomenik Luj Braju, Pančevo, 1975. Materijal: liveni kamen, Spomenik Filipu Višnjiću, Pančevo, 1977., Materijal: kamen, Spomenik borcu, Trnovo, Bjeljina, 1979. Materijal: granit – bronza, Spomenik poginulima u I i II svetskom ratu, Kolubara, Radljevo, 1983., Materijal: granit – mermer – bronza – bakar Spomenik Pinkiju, Stara Pazova, 1987. Materijal : granit – bronza, Fontana „ Kupačica“ Zemun, 1989. Materijal, beli mermer, Kompozicija „ Srne „ Zemun, 1991.Materijal: beli mermer, Spomenik Stevanu Sremcu, Dobanovci, 1992. Materijal: mermer, Skulptura medveda Kopi, Kopaonik,1993.Materijal: mermer „ plavi tok“, Spomenik kukuruzu, Kruševac, 1998., Materijal: mermer „ plavi tok „ Spomenik Danilu II, Raška, 2002. Materijal: mermer „ plavi tok“, Kompozicija kolo, Restoran „ Gurman“, Materijal: kovano gvožđe – bakar, Spomenik „ Sveti Sava „Bileća, 2006., Materijal: mermer „crveni Sirogojno“, Fontana „ Jutro „ Beograd ITM, 2007.Materijal kamen – mermer

Oko 40 portreta, bista u prostoru, raznih poznatih i nepoznatih ličnosti. Literatura 1. Projektni zadatak, rekonstrukcija partizanskog Spomen-groblja sa Alejom

slobode, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno- istorijskog i prirodnog nasljeĎa Tuzla, 1989.

2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1964. 3. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Tuzla, 1988. 4. Bogdan Bogdanović, Knjiga Kapitela 1990, Sarajevo 1990. 5. Korespondencija autora rada sa Živoradom Ciglićem ostvarena tokom

2010.godine.

[150]

[151]

Mr. sc. Damir Džafić

Tradicionalna arhitektura na području sela Džakule Uvod

Svaka osoba koja se bavi istraživanjem na nekom prostoru treba, između ostalog, da razumije i trenutno stanje tog prostora. Da bi se to postiglo u antropogeografskim istraživanjima potrebno je “(…) sa stanovišta evolucije i kompleksnosti (složenosti) promatrati pojedina vidna djela ruku čovjeka u prostoru, i to u prvom redu kuću i naselje…” (Rubić, 71)

U razvijenim evropskim državama blagovremeno je formirana svijest o značaju kulturno – historijskog naslijeđa za sveukupan razvoj tih zemalja. U tom kontekstu i tradicionalnoj arhitekturi se pridaje veliki značaj. Svima je poznato da bosanskohercegovački radnici u inostranstvu veliki dio svoga radnog vremena provode u očuvanju, zaštiti i rekonstrukciji kuća i drugih objekata starih po nekoliko stoljeća. S druge strane, kod nas ta svijest nije formirana pa ti isti radnici, ali i mnogi drugi, doslovno uništavaju sve ono što su sagradili njihovi pradjedovi, a potom grade objekte po uzoru na one iz predgrađa Klagenfurta, Salzburga i drugih evropskih gradova. Ovaj proces “uništavanja svega što je tradicionalno” traje već decenijama i vjerovatno će završiti uskoro jer će sve biti uništeno. Stoga, kada govorimo o tradicionalnoj arhitekturi mi zapravo govorimo o ostacima te arhitekture, a na osnovu kojih možemo spoznati i evolutivni razvoj naselja, zanimanje stanovništva u pojedinim periodima i mnoge druge karakteristike. Položaj, starost i tip naselja

Džakule su smještene u dolini Džakulske rijeke koja pripada slivnom području Tinje. Administrativno pripadaju općini Gračanica zahvatajući njen sjeveroistočni dio. Dolinom Džakulske rijeke naselje je prometno povezano sa općinom Gradačac, a preko prijevoja “privale” sa općinskim centrom (Gračanicom) i Srebrenikom.

Naselje je vjerovatno formirano u drugoj polovini 17. stoljeća tokom imigracije muslimanskog stanovništva iz prekosavskih zemalja koje su Osmanlije izgubili u ratovima, iako određeni toponimi ukazuju na činjenicu da je ovo područje bilo naseljeno i u ranijim periodima (npr. Crkvine, Kaštelj, Vina, itd.).

Džakule pripadaju tipu seoskih, spontano nastalih skupinskih naselja. Osnovna karakteristika naselja ovog tipa je što imaju potpuno nepravilnu opću strukturu. Ulice su krivudave i organizovane bez ikakvog sistema, a javlja se i znatan broj tzv. slijepih ulica koje osiguravaju prilaze kućama se javnih saobraćajnica. Nastajala su potpuno slobodno, bez ikakvih spoljnih uticaja. Kuće u zaseocima su zbijene, ali je rastojanje između pojedinih zaseoka znatno.

Pomoku

odfazpo2)

prejedda

hokodvRaponaisk

popri

kama

Tradicionosmatrajući karožemo doći do

ulture i civilizacRazvoj tr

d kraja 19. stoljeza svog horizon

odrumom (sl. 1).

Sl. 1 Kuća nad 19.

Snimio: D

Posmatrajethodila kuća dnom prostorijoasaka, šindre ili

Do krajaorizontalnom poojoj, pored “kućvije sobe u kojimazvoj kuće u veo vertikali, dodaagiba terena, dkoristio otvoren

Pošto se otpuno novog sizemnici, ovu v

Materijal amen – zemlja.akaze, rogovi,

nalna seoska krakteristike semnogih zaklju

ije.”(Rubić, 75)radicionalne seoeća. Seoska kućntalnog i vertika) i poluspratnice

d podrumom s k stoljeća

D. Džafić

jući najstarije koja je imala

om zvanom “kuslame.

a 19. i početkaogledu, pregrađće” u kojoj se oma se spava. ertikalnom pogaju određeni prododaje podrumni tavanski prost

ni u jednom nsprata, nego savrstu kuća naziv

koji se koristio. Cijela konstruletve). Zidovi

[152]

kuća oske kuće u

učaka jer, izmeđ) oske kuće na poća je od tog vremalnog razvoja. Ne nad podrumom

kraja Sl. 2

seoske kuće karakteristike

uća”, zidovima

a 20. stoljeća,đivanjem “kuće”obavljaju svi do

ledu se odvijaoostori. Ispod jed, a iznad se tor iznad sobe.

ni u drugom sluamo o određenvamo poluspratno pri gradnji kućukcija kuće je podruma su k

različitim hisđu ostalog, “ku

odručju sela Džamena do danas Najstarije kuće m i sa čardakom

Kuća nad podr među r

Snimio

možemo pretjednodjelne d

a od brvana ili

prvobitna din”, razvila u višeomaćinski poslo

o tako što se prdnog dijela kućpojavljuje tzv.

učaju ne može nim visinskim dnicama. ća na sl. 1 i 2 jedrvena (grede

kameni u komb

torijskim periouća pokazuje st

akule možemo pprošla kroz neksu poluspratnic

m među rogovim

rumom i sa čardrogovima

o D. Džafić

tpostaviti da idinarske brvnar

šepera i krovo

narska brvnara edjelnu prizemnovi, postoji i jed

rvobitnoj prizemće se, u zavisno “čardak”, čim

govoriti o stvadodacima prvo

e kombinacija de, direci, vjenč

mbinaciji sa drv

odima tupanj

pratiti koliko ce nad ma (sl.

dakom

im je re, sa om od

se u nicu u dna ili

mnici, osti od me se

aranju bitnoj

drvo – anice,

venom

[153]

konstrukcijom, a zidovi soba od šepera (horizontalno isprepletano pruće između vertikalno postavljenih direka). Zidovi su lijepljeni zemljom koja je miješana sa pljevom. Podrumski prostor je služio za skladištenje voća i povrća, a ponegdje se u podrumu držala i sitna stoka (koze i ovce). Iznad podruma se nalazila jedna ili dvije sobe za spavanje, a svi značajniji dnevni poslovi obavljali su se u “kući” koja je ležala na zemlji, u ravnini terena. Ulaz u “kuću” je obično na istočnoj strani (“velika vrata”), dok se na zapadnoj nalaze “mala vrata” kroz koja se izlazilo u dvorište (vidimo ih na sl. 2). U “kući” se nalazi i ognjište koje je vremenom ustupilo mjesto zemljanoj peći (furuni), u njoj se kuha, jede i boravi tokom dana. Kuće nisu imale dimnjake jer je tavanski prostor iznad “kuće” bio otvoren pa je dim sa ognjišta nesmetano izlazio kroz otvore na krovu (badže). Za razliku od “kuće” u kojoj je pod bio zemljani, soba je bila potpođena daskom, a plafoni su takođe pokovani daskama koje su sa tavanske strane polijepljene blatom.

Krovovi kuća obično su bili četverovodni, a ponegdje i dvovodni. Za pokrivanje se u početku koristila daska koja je u prvoj polovini 20. stoljeća zamijenjena crijepom.

Poluspratne kuće nad podrumom građene su u Džakulama sve do 60-ih godina dvadesetog stoljeća (sl. 3). Međutim, kuće iz 20. stoljeća se značajno razlikuju od onih starijih. Kod ovih kuća zidovi podruma su isključivo od kamena, bez drvene konstrukcije. Drvena konstrukcija se upotrebljavala u gradnji sprata, s tim što je nekadašnji šeper zamijenjen ćerpićem ili ciglom. Prvobitna prostorija “kuća“ je iščezla, a zajedno s njom i “mala vrata”, ognjište, badže i dr. Iznad podruma su sobe na spratu, a iznad cijelog sprata je tavan. Krov je četverovodni. Masivni zidovi podruma obično nisu malterisani, dok su unutrašnji i vanjski zidovi sprata malterisani, a potom krečeni. “Pojava spratne kuće na selu je odraz višeg standarda – društvenog, ekonomskog i stambenog.” (Kadić, 57) Gradnja spratnih kuća u selima Gračaničke općine započela je početkom 20. stoljeća, iako možemo pretpostaviti da su ih imućnije porodice gradile i ranije. Najstarije spratne kuće su čardaklije. Prema narodnom kazivanju u Džakulama se nalazilo nekoliko čardaklija, ali do danas su sve porušene. Osnovna razlika između čardaklije i poluspratnice s kraja 19. stoljeća je u tome što čardaklija ima dva sprata iznad podruma.

Sl. 3 Kuća nad podrumom iz 60-ih godina 20. stoljeća

Snimio: D. Džafić

poMprimoU prispupkročenonesp Sl

Pr

zgkoba

drukastase Gr

Pojedine oluspratnicama keđutim, razlikuizemlje u komožemo reći da pdrugoj polovinije svega, ogleratnosti, oblik

potrebljavati betovne konstrukctverovodnog kr

ovije vrijeme seešto niži (tzv. nratova su armir

. 4 Spratna kuća dvadese

Snimio

rivredne zgrad

Prihvatajugrade oko kuće”oje karakteriziraavilo stanovništv

Proces inugoj polovini 2

ao što su urbananovništvo u ve

u fabrikama sračanici. U isto

porodice su ukada je u pitanj

uju se po tome e se živjelo, a

predstavljaju odi 20. stoljeća spedaju u materij

ku krova itd. ton, željezo, opcije. Oblik krovarova. Za razlikue obično grade dnisko i visoko rane betonske pl

a iz prve polovietog stoljeća

o: D. Džafić

de

ući tvrdnju da” (Rubić, 75), saju neko područvo tog područja

ndustrijalizacije,20. stoljeća, u unizacija i deagrelikoj mjeri napsmještenim u gvrijeme, dok se

[154]

u prvoj polovinu materijal od kšto one nemajuiznad njega sp

dređeni tip spratpratna kuća je djalu od koga jOd tada se eka, i dr., dok sa spratnih kućau od nekadašnjdva, a nerijetkopotkrovlje). Te

loče (sl. 5).

ine Sl.

a “zanimanje ssamim uočavančje sa velikom ta u različitim pe, koji je Gračauzročno–posljedrarizacija. Naimpušta ranije zangradu, a vremee odvijaju ovi p

ni 20. stoljeća koga su građeneu podrum nego prat. Zbog togatne kuće (sl. 4)doživjela značajje građena, unu gradnji sprse drvo upotreb

a većinom je dveg jednog sprat

o i tri sprata, s temelji kuća su

5 Spratna kuća dvadeset

Snimio

stanovništva ponjem broja i vrstačnošću možemeriodima. ničku općinu zdičnoj je vezi sme, usljed indunimanje (poljopnom se i trajn

procesi dolazi i d

gradile kuće e kao i način graje umjesto pod

a za ovu vrstu

ne promjene konutrašnjem uređratnih kuća pobljava samo u govodni, iako ihta iznad prizemtim da je zadnji

u betonski, a iz

iz druge polovitog stoljeća

o: D. Džafić

okazuju gospodste privrednih zmo odrediti i či

značajnije zahvsa drugim procustrijalizacije sprivredu), zapo

no naseljava u do masovnog ru

slične adnje. druma

u kuća

oje se, đenju, očinje

gradnji h ima i mlja, u i sprat zmeđu

ine

darske zgrada me se

atio u cesima eosko

ošljava gradu

ušenja

priDždoko

sluodnjikostrvra Kosmpoodprvsu nadrvprostostaprokosu pokače(ko

dvnanacig

Grhonama

sam“o

ivrednih zgradažakule. Do danok su neki potpuošare (štale), puš

Koš je zg

uži za držanje kd drveta (grede,ih je položen po

ojih je u prošlosrujanja zraka, oata (1x1 m) kro

ošara, štala ilmještaj stokeosmatrani periodd istog materijavoj polovini 20 drvo, kamen i

akon toga opekvo. Štala se ostorije u kojoka, vezana zaavlja stočna ostorije je tav

ome se drži sije dvovodni. U

okriveni daskamasnije crijepomsto bile doolare) koje su s

Pušnica (va dijela. U jedalazi “babura” (a kamene temelgle ili ćerpića. O

Hambar

rađeni su od orizontalno redaa “okna” u kojaalih su dimenzij

Magaza

mo je većih dimokna” u kojima

a koje su karaknašnjeg vremenuno iščezli (npr.šnice (sušare), h

grada pravougaokukuruza u klip, direci, vjenčanod od dasaka. Zsti pleteno prućodnosno lakšeg oz koja se sipa k

li staja služi . Kroz cijd štale su građeala kao i kuće.0. stoljeća korišti zemlja (sl. 6)

ka, beton željezsastoji od jedjoj je smješte

a jasle u koje hrana. Iznad vanski prostoreno. Krovovi št

prošlosti su bma ili slamom

m. Uz košare ograđene kolnlužile za smješt(sušara) služi z

dnom dijelu se(peć) iznad kojelje postavljala dObično su četve

je manja privdrveta. Drveni

ane užlijebljenea se sipa žito. Vja (sl. 8).

je slična hambmenzija. Naime

se drži žito u

[155]

kterizirale sva na veoma mali . vodenice). Danhambari i maga

one osnove, dužpu. Izuzev pokrnice, rogovi). TZidovi su od veće, a danas se ku

sušenja kukurkukuruz. Krov je

za ijeli ene . U teni ), a zo i dne ena

se te

r u tala bili

m, a su

nice taj zaprežnih koza sušenje voćae priprema voće su ljese “nastdrvena konstrukerovodnog krov

vredna zgrada i temelji su oe deblje daske. Vrata hambara s

baru po namjene, i magaze su

zrnu. Građene

Sl. 6 Koš

sela Gračaničkbroj tih objekanas se na terenuze.

žine oko 5, a širrova koji je od Temelji su odigertikalno postavuje letva u razm

ruza. Na užoj se dvovodni.

ola. (sl. 6). a, najčešće šljive i stavlja na ltrte” voćem. Grkcija, prvo od a (sl. 7).

koja služi za odignuti od zeUnutrašnjost ha

se nalaze u “las

ni i materijalu drvene, a u jed

e su tako što se

šara

Snimio: D. Dž

ke općine, pa tata ostao je saču mogu uočiti k

rine oko 1 metacrijepa, sve ost

gnuti od zemljevljenih direka izmaku oko 2 cmstrani se nalaze

va. Ona se sastoljese, a u drugorađene su tako šepera, a kasni

držanje žita u emlje, a na njambara je izdijstavici” ispod k

od koga je gradnom dijeli se ne između vertik

žafić

tako i čuvan, koševi,

ar koja talo je , a na

zmeđu m zbog

mala

oji od om se što se ije od

zrnu. ih su eljena

krova i

ađena, nalaze kalnih

užraztogter

Za

sookdaistpodoOčosnji

žlijebljenih direkzne alatke, povg dijela je tavarenom.

Sl. 7

Snimio:

aključak

Tradicioncijalističkog ur

kruženju. Razvoa se počinje uptovremeno dolazorodice dovodioograđivanjem večuvane privrednnovne privrednihovog broja u t

ka horizontalnovrće, brašno i dran do koga vod

7 Pušnica

D. Džafić

nalni objekti (kređenja građenoj industrije, saopotrebljavati inzi do zapuštanja

o je do toga daertikalno. ne zgrade svje

ne grane u selu Dtom periodu nam

[156]

o slažu daske. Dr., a ponekad s

de drvene stepen

kuće i privrednni od materijalobraćaja i trgov

ndustrijski građa i rušenja tradi

a se kuća pregr

edoče da su ratDžakule sve do m govori i o nap

Drugi dio magaze koristi i kao nice. Vrata ma

Sl. 8

Snimio:

ne zgrade) su ka koji se nalavine u socijalizmđevinski materijicionalnih privreađivanjem razv

tarstvo, stočarssocijalističkog puštanju ovih p

ze služi kao ostaljetna kuhinja.

agaze su u ravn

8 Hambar

: D. Džafić

kroz sve periodazio u neposremu doveo je dojal u gradnji kednih zgrada. R

vijala horizonta

stvo i voćarstvoperioda, a sman

privrednih grana

ava za Iznad

nini sa

de do ednom o toga kuća i Razvoj alno, a

o bile njenje a.

[157]

LITERATURA: 1. M. Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Veselin Masleša, Sarajevo 1967. 2. I. Rubić, Zemlja i čovjek, Osnovi antropogeografije, IBI, Zagreb 1956. 3. Đ. R. Simonović, M. B. Ribar, Uređenje seoskih teritorija i naselja, Univerzitet u Beogradu, Beograd 1993. 4. V. Đurić, Prilog poznavanju tipologije seoskih naselja, Zbornik radova Geografskog zavoda PMF Beograd, sv. XV, Beograd 1968. 5. S. Kulenović, Gračanica i okolina, antropogeografske i etnološke odlike, Muzej Istočne Bosne, Tuzla 1994. 6. D. Džafić, Antropogeografske odlike općine Gračanica, magistarski rad odbranjen na PMF-u u Tuzli, mart 2007. 7. D. Džafić, Neke razvojne karakteristike seoskih naselja gračaničke općine, Gračanički glasnik, br. 23, Monos, Gračanica 2007.

[158]

[159]

Dr. sc. Omer Hamzić

Kako očuvati industrijsko naslijeđe – jedan pogled na gračaničku željeznicu, 40 godina nakon ukidanja

Abstrakt: Na početku ovog priloga postavljeno je pitanje kako se odnosimo prema vlastitoj industrijskoj baštini i da li napušteni industrijski objekti mogu biti integralni dio graditeljskog naslijeđa i identiteta u našoj zemlji. Ukazano je na moguće pravce aktivnosti da se takozvana „industrijska arheologija“ očuva i na adekvatan način, primjerenom promjenom njezine namjene i funkcije prezentira javnosti. Za ilustraciju stanja kod nas u pogledu zaštite i očuvanja industrijskog kulturnog naslijeđa u ovom prilogu dat je opširniji osvrt na historijat nekadašnje gračaničke željeznice, popularnog „Ćire“, sa posebnim osvrtom na značaj te pruge u privrednom i civilizacijskom razvoju toga grada, te na reminiscencije i sjećanje na tu prugu i sve ono što je za nju bilo vezano, 40 godina nakon njenog ukidanja. Učinjen je pokušaj da se na primjeru gračaničkog Ćire, definišu, kako pozitivna, tako i negativna iskustva u tretmanu i odnosu, pa i zaštiti (makar i ostataka i simboličkih predmeta) takozvanog industrijskog naslijeđa. Što se tiče negativnog iskustva, vrijeme je pokazalo da je tu željeznicu trebalo po svaku cijenu zadržati i koristiti u turističke svrhe, a pozitivno iskustvo je vezano za čuvanje uspomene na to industrijsko naslijeđe u Gračanici. Ukazano je na još neke mogućnosti trajnog obilježavanja i čuvanja uspomene na tu gračaničku željeznicu, iako Gračanica ni na simboličnoj ravni nije obilježila 110 godina od otvaranja i 40 godina od ukidanja te željeznice. Ključne riječi: industrijsko naslijeđe, industrijska arheologija, gračanička željeznica, „Ćiro“, uskotračna pruga, Gračanica I. OPĆE NAPOMENE (KULTURNA BAŠTINA ILI STARO GVOŽĐE)

1. Kako očuvati industrijsko naslijeđe kod nas (uvodne napomene)

Ako bismo se osvrnuli na sudbinu naših brojnih starih industrijskih objekata, srušenih i pometenih da bi se na njihovom mjestu izgradio neki tržni centar ili neko elitno naselje, mogli bismo doći do zaključka da se kod nas industrijska arhitektura i ne shvata kao kulturna baština već kao staro gvožđe, otpad ili ruglo koje treba što prije uklanjati. Tako kompleksi propalih industrija, u vremenu tajkunizacije, postaju plijen „investitora“ kao prostori koje treba očistiti i na njima graditi objekte koji će donositi velike profite i zaradu. Ta pitanja kod nas obično se aktueliziraju ili kad se neki objekti, usljed propadanja ili nekih drugih razloga (požara, havarija) počnu rušiti ili u okviru rasprava o promjenama namjene pojedinih urbanih prostora u našim gradovima (promjene ili uspostavljanja urbanističkih planova ili urbanističkih redova). Ipak, mnogi objekti ispred nas nestaju, uprkos inicijativama stručnjaka, ali i običnih građana, mnogih entuzijasta, zaljubljenika u starine i kulturno naslijeđe, da se oni konzerviraju, preurede ili da

[160]

se bar nešto od njih, bar na simboličkoj ravni (u vidu odabranih predmeta, dijelova objekata ili eksponata) spasi od nestajanja. Razloga za to ima više – od materijalno-finansijskih do organizaciono-kadrovskih i pravno-administrativnih, od opće društvene nebrige za očuvanje kulturnog naslijeđa uopće, do odnosa pojedinca, nezainteresiranosti i neshvatanja tog segmenta naše kulturne baštine. Zato su rijetki primjeri valorizacije pojedinih objekata industrijskog naslijeđa, kao što je stara solana u Tuzli. Tek neke početne pomake vidimo u našem komšiluku, u Hrvatskoj i Srbiji.208

2.Odakle početi, ko je prvi na potezu

Bez obzira na sve spomenute probleme, priču moraju otvoriti za to nadležne institucije i državna resorna ministarstva, zavodi i uprave za zaštitu kulturne baštine, muzeji i arhivi, tako što će prije svega (a za to nisu potrebna velika sredstva) takve objekte i komplekse registrovati i popisati kao spomenike kulture.209 Potom bi uslijedilo prikupljanje i sređivanje raspoložive dokumentacije koja u uslovima privatizacije i brzih vlasničkih promjena, naprosto nestaje i konačno, zaštita takvih objekata (koji još nisu uništeni) kao dijelova ili predmeta naše spomeničke baštine. Pri tome ne mislimo da ih treba zaštiti i čuvati kao stare „rujine“ za gledanje, nego im utvrditi neku novu namjenu. To je, bez sumnje, veliki zadatak, kojem se mora pristupiti sasvim ozbiljno, sa multidisciplinarnim ekipama stručnjaka i eksperata, ne samo muzejskih i konzervatorskih. Poznato je da se u svijetu industrijska arhitektura spašava njenom „prenamjenom u kulturne svrhe“.210 Takvi kompleksi se, uglavnom, adaptiraju i koriste kao novi muzeji (muzeji savremene umjetnosti, naprimjer) ali i kao značajni segmenti turističke, a s tim u vezi i ugostiteljske ponude.

208 Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, u skladu sa odredbama Aneksa 8, Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenikom (Službeni glasnik BiH, br. 33/02 i 15/03), na 35. sjednici održanoj od 20. do 27. novembra 2007. godine u Banjoj Luci i Sarajevu, donijela Odluku (08-35-202/07-06) o proglašenju Industrijskog naslijeđa – Proizvodnja soli u Tuzli nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Slani bunari na Boriću. Ovo je prvi put da je područje u kategoriji industrijskog naslijeđa (soni bunar iz osmanskog perioda na Solnome trgu, objekat stare solane u Kreki i slani bunari s rezervoarom na Boriću) proglašeno nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini. (Općina Tuzla/ Com Art Info)

209 U tom kontekstu, podsjetio bih da je 13. kongres međunarodnog komiteta za zaštitu industrijske baštine (TICCIH), održan 2006. godine u Terniju i Rimu, potvrdio da se industrijska baština danas smatra ravnopravnim dijelom svjetskog kulturnog naslijeđa. 210 Podsjetio bih na podatak do kojeg sam došao pripremajući ovu temu, da je Muzej d'Orsey u Parizu nekad bio željeznička stanica, Tiessenove čeličane u Ruhru (Njemačka) preoblikovane su u autentičnu „scenografiju“ novih pozorišnih predstava i drugih “proizvoda“ moderne umjetnosti. Jednostavno, pretvorene su u svojevrstan „park kulture“ u kojem je ne samo zadržana (spašena), već i „vrednovana i respektirana arhitektura i oprema čeličana“. Sve to ljudi su preuredili i pretvorili u „privlačne, gotovo senzacionalne multimedijalne prostore“, kao izuzetnu turističku atrakciju. (Ruhrsko iskustvo). Ima još mnogo sličnih primjera u svijetu, ali je najviše onih „u kojima industrijske građevine dobivaju suvremenu muzejsku namjenu“.

[161]

Možda nije suvišno napomenuti da se za realizaciju dobro osmišljenih i stručno urađenih projekata spašavanja industrijskog naslijeđa mogu koristiti i za to namijenjeni evropski fondovi. Potrebna je volja i znanje, a prije toga svijest o važnosti čuvanja i korištenja i tog naslijeđa koje je dio naše i svjetske kulturne baštine.211 II SJEĆANJE NA GRAČANIČKU ŽELJEZNICU (I KAKO GA OČUVATI)

1. Dolazak voza: historijski preokret (ka modernim konturama grada) Na području Gračanice, osim pruge uskotračnog kolosijeka Gračanica – Karanovac, tokom vremena stradali su ili uništeni sljedeći objekti industrijskog naslijeđa: željeznička uskotračna pruga i voz, željeznička stanica sa kompletnim instalacijama i krečana u blizini Kotoruše (ispod Gaja), od koje je samo sačuvana upravna zgrada (to su objekti iz austrougarskog perioda), uništen je Francov mlin iz perioda između dva svjetska rata, stara tapetarija iz perioda socijalističke Jugoslavije (danas je supermarket) i stara etivaža koja je nedavno srušena. Za nas su najznačajniji objekti iz perioda austrougarske vladavine, čijom je izgradnjom započinjalo novo moderno doba u našim krajevima. Na prvom mjestu, svakako je ta uskotračna pruga sa željezničkom stanicom i svim ostalim instalacijama, zato što se za njenu izgradnju i puštanje, u historijskom smislu, bukvalno vezuje ne samo "izlazak Gračanice u Evropu", već i dolazak Evrope u Gračanicu, tada malu bosansku neuglednu kasabu, sa svim obilježjima ne samo osmanske arhitekture i izgleda (u sredini čaršija, kao pazar, a okolo desetak mahala), već i starinskim, u to vrijeme već arhaičnim načinom života, odijevanja, ishrane, trgovanja, gradnje itd. Nije pretjerano reći da je željeznica i željeznička pruga u 19. stoljeću značila preokret ne samo u saobraćaju i trgovini, već i u urbanizaciji i načinu života u svim krajevima kroz koje je prolazila i u svim mjestima koja je povezivala. Za Gračanicu je ta pruga i željeznica (kasnije popularno nazvana „Ćiro“) značila simbol civilizacije i historijsku razdjelnicu na njenom razvoju od male zaostale kasabe „ka modernim konturama grada“. Pruga Gračanica – Karanovac (dužine 4.585 metara, sa željezničkom stanicom i ostalim pružnim instalacijama) službeno je puštena u promet 1. januara 1898. godine. Izlazak Gračanice na bosanskohercegovačke željeznice, a time i na željezničku mrežu dvojne Monarhije, odnosno Evrope, uistinu predstavlja prekretnicu u njenom privrednom, urbanom, kulturnom i sveukupnom razvoju.212 Dakle, 2008. godine navršilo se punih 110 godina od dolaska prvog voza u Gračanicu i „okruglih“ 40 godina od odlaska i ispraćaja tog istog voza iz ovoga grada, koji nije odmah otišao u historiju, već bukvalno u staro gvožđe. Bilo je to u maju 1968. godine. Moralo je proći 14 godina dok se neko nije sjetio da bi ga odatle trebalo izvaditi – makar kao eksponat. 211 Izvor: http://www.vjesnik.hr/html/2006/10/23. rubrika. asp?r=kom 212 Omer Hamzić, Gračanica na kraju 19. stoljeća, Od kasabe, ka modernim konturama Grada, Saznanja br. 1, Tuzla, 2005., 133

[162]

2. Ljudi i vozovi: društvena dimenzija (sjećanje na popularnog „Ćiru“) Kao što je rečeno, ta je popularna mašina vjerno „služila“ Gračanici punih

70 godina. Protutnjala je dva svjetska rata, nadživjela tri države i četvrtu „dopola“, bila je dio društvenog života, simbol privrednog prosperiteta i razvoja. Za nju su vezane mnoge uspomene žitelja ovoga grada. Tom malom željeznicom ispraćalo se na daleke puteve, i na hadž i u rat, odlazilo se u bijeli svijet u potrazi za nekim boljim životom, tom su malom željeznicom u ovaj grad dolazili i dobronamjernici i zlonamjernici, veliki ljudi, protuhe i pustahije. Na željezničkoj stanici se plakalo i pjevalo pri rastancima i radovalo pri dočecima najmilijih iz ratova, sa dalekih meridijana, iz svijeta. Relativno malo gradova u Bosni i Hercegovini imalo je privilegiju željezničke veze sa svijetom. I danas, mnoge starije Gračanlije, govoreći sa žalom o tom vozu, ističu da je njegovo potpuno ukidanje u najmanju ruku bilo nepotrebno. Pogotovo ne mogu tadašnjoj lokalnoj vlasti oprostiti rušenje velikog željeznog mosta, kojim se premošćivala rijeka Sokoluša i čitava željeznička stanica kao atraktivna i funkcionalno postavljena spona između dva dijela grada. Bio je to most spajanja dva dijela grada, ali most uzdaha, sastanaka i rastanaka, ljubavnih pogleda zaljubljenih dok su čekali da mašina „vrisne“. Prema sjećanju nekih odgovornih ljudi u Gračanici tog vremena, niko ništa nije preduzimao da se spasi i pruga i „Ćiro“ ili da se adekvatno zamijeni. Olahko se prihvatila izgradnja asfaltnog puta Gračanica – Sočkovac, kao „zamjensko“ rješenje za „Ćiru“ – jer to, kao što je vrijeme pokazalo, ipak nije bilo pravo rješenje.213 Za razliku od tadašnjih „odgovornih faktora“ koji su brzo otpisali „Ćiru“, neki ugledni ljudi, prije 110 i više godina, žestoko su se borili i izborili za kvalitetno saobraćajno povezivanje svoga gada sa svijetom. Prema sačuvanim arhivskim dokumentima, oni su uporno zahtijevali „ (...) da se poduzmu sve aktivnosti kako bi se željeznica dovela u sam grad. Gradsko vijeće je zaključilo da se kolodvor podigne na pijaci, zvanoj Mejdan...“ Vijećnici su govorili kako će ovaj događaj „za naše mjesto tako važan biti da će ga i istorija zlatnim slovima zabilježiti i u vjekovnoj uspomeni zadržati“. Tom prilikom ... gradonačelnik Gani-beg Muftić je, između ostalog, naveo kako cijelo građanstvo vruće želi da se željeznica do u grad Gračanicu izgradi, pa u tom smislu moli kotarsku upravu da na mjerodavnom mjestu zagovori i toplo preporuči zaključke sa sjednice...“214

3. Ukidanje voza: zbog nerentabilnosti (nova cesta do Sočkovca) Onoliko koliko su nekada Gračanlije i njihovi lokalni rukovodioci „vruće

željeli“ da željeznica što prije dođe u njihov grad, sedamdeset godina kasnije, njeno ukidanje je, barem što se zvaničnika tiče, izgleda, hladnokrvno prihvaćeno. Ukidanje uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini brzo se pokazalo kao velika greška, bez obzira što se to pravdalo nerentabilnošću u novim tržišnim uslovima 213 Ćamil Naimkadić, Sjećanje na gračaničku željeznicu - početak s pjesmom, ukidanje s tugom (1897 – 1967.), Gračanički glasnik br. 26, Gračanica 2008., 60 - 70 214 Mina Kujović, Pripreme za izgradnju željezničke pruge i stanice u Gračanici, 1897. godine, Gračanički glasnik, br 21, Gračanica 2006., 52 – 58; O izgradnji uskotračne željezničke pruge za Gračanicu, vidi: Mina Kujović, Okružna oblast Donja Tuzla pod upravom Fridriha von Foglara od 1894. do 1912. godine, Gračanički glasnik br. 25, Gračanica 2008., 91 - 100

[163]

kakvi su se u to vrijeme izgrađivali – nakon privredne i društvene reforme koja je započeta 1963. i 1964., a svoju kulminaciju i definitivno odustajanje od njenih načela, doživjela upravo 1968. godine, kada je zajedno sa ostalim, ukinut i gračanički „Ćiro“. Što se tiče Gračanice, nikakvog organizovanog ispraćaja „Ćire“ nije bilo. Neki su samo izašli da jednog sunčanog jutra čuju posljednji zvižduk male lokomotive za koju je bilo prikačeno nekoliko vagona.

Tako je „Ćiro“ gotovo nečujno otišao u zaborav. Služio je vjerno oko 70 godina, prevezao mnogo putnika, razne vrste roba, materijala, a o kamenu iskopanom u „Griču“ (Lipa) i kamenolomu „Sklop“ – Pašalići da i ne govorimo. Jako mnogo ljudi iz Gračanice i okoline bilo je zaposleno, kako direktno na željeznici, tako i indirektno na drugim poslovima u tuzlanskom i dobojskom regionu. Nikad ne smijemo zaboraviti da smo preko „Ćire“ bili povezani sa Evropom. To je za grad Gračanicu, ali i širu regiju, bilo od neprocjenjive koristi – važnosti. U tome se svi moramo složiti

Ako je i bilo nekih dilema oko opravdanosti ukidanja malih uskotračnih željeznica u BiH, pa tako i gračaničkog „Ćire“, sa sigurnošću se može reći, da za uklanjanje i rušenje starog atraktivnog željeznog mosta (prijelaza) iznad kolosijeka i Željezničke stanice Gračanica nije bilo nijednog racionalnog razloga. Čak nije bilo nikakvog dekreta s nekog višeg nivoa. Radilo se o totalnoj nebrizi i nerazumijevanju lokalnih vlasti, koje su taj most jednostavno „otpremile“ u staro željezo. Zajedno sa mostom otpremile su simbol jednog vremena koji je postao i simbol grada Gračanice, lijepe uspomene, sentimentalna sjećanja mnogih Gračanlija. „Bila bi to i danas posebna atrakcija Gračanice da je kojim slučajem taj most sačuvan. Presudila je brzopletost i ishitrenost (možda i nekultura) tadašnjih lokalnih moćnika .“215

Bilo kako bilo, valja ipak reći da je posljednji „pisak“ lokomotive i ukidanje tog malog voza, u maju 1968. godine, označio prekretnicu u razvoju Gračanice. Izgradnjom nove ceste od Gračanice do Željezničke stanice Sočkovac, kao zamjena za ukinuti voz do Karanovca, stvoreni su uslovi za preseljenje malih zanatskih radioničica (metalne, obućarske, stolarije i konfekcije) iz centra grada (tadašnje čaršije) na prostore sadašnje industrijske zone. Time je označen početak modernog doba u privrednom i urbanom razvoju ovoga grada.

4. Sudbina zaboravljenog eksponata: („Ćiro“ poslije „Ćire“)

Nostalgičari“ za „Ćirom“ i „Ćirinim“ vremenima u Gračanici, 1982. godine nabavili su jednu njegovu staru mašinu mađarskog porijekla, proizvedenu 1947. godine, koja je do tada bila u vlasništvu Rudnika uglja Banovići. Kao eksponat, ta stara mašina postavljena je na prilazu u krug autobuske, nekada željezničke stanice u Gračanici. U početku, nije bilo problema da se lokomotiva – eksponat pristojno održava, što se samo po sebi podrazumijevalo. Međutim, kasnije je ponestalo entuzijazma, nije se precizno ni znalo ko je zadužen da čuva i održava eksponat. To se očekivalo od tadašnjeg preduzeća za prevoz putnika „Transservis“, koje je kompletan prostor željezničke stanice sa objektima, preuredilo u gradsku autobusku stanicu. Jednom riječju, nije se znalo ko je bio dužan da lokomotivu kao eksponat čuva i da je „pristojno“ održava, tako da je od samog početka bila

215 Ćamil Naimkadić, nav. čl. 60 - 70

[164]

izložena intenzivnom propadanju i devastaciji, često služila kao posljednje utočište beskućnika i lutalica, više na smetnji, kao obično ruglo na autobuskoj stanici. „U takvom stanju ipak je „preživjela“ posljednji rat i dočekala mir, ali gotovo kao propala starica, sa vidnim ožiljcima od gelera, nebrige, prepuštena definitivno zubu vremena.

Po završetku rata, u vremenu mira i za „Ćirinu“ lokomotivu dolazili su bolji dani. Na inicijativu Udruženja za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa došlo je do potpunog obnavljanja eksponata „Ćirine“ lokomotive, koja je dobila, ne samo autentičan izgled, već i svoj „komadić“ pruge, te odgovarajuće i bolje mjesto na nekadašnjoj željezničkoj stanici, ne više kao ruglo, već danas kao prepoznatljivo obilježje i ukras Gračanice koji posjećuju i razgledaju mnogi znatiželjnici, prolaznici i gosti ovoga grada.216

5. Kad protutnje svi vozovi (neka moguća rješenja)

Osim ovog „Ćirinog“ eksponata na autobuskoj stanici, za koji se može reći da je „u funkciji“, od nekadašnje gračaničke željeznice do danas je kao cjelina sačuvan jedino željezni most na rijeci Spreči koji i danas povezuje Gračanicu i Karanovac. Iako se slabo održava, most je još uvijek u funkciji, što govori o kvalitetu njegove konstrukcije, koja je izdržala do današnjeg dana. Ako ni zbog čega drugog, makar zbog toga zaslužuje da se obnovi i zaštiti kao spomenik industrijskog kulturnog naslijeđa, da mu se vrati nekadašnji izgled, da se vrate pragovi umjesto ružnih, polomljenih i propalih drvenih greda i dasaka, da se po njegovoj konstrukciji postavi željeznička pruga koja će služiti kao atraktivan pješački prijelaz sa jedne na drugu obalu Spreče, te da se adekvatno uredi okoliš na tom, ionako lijepom prirodnom lokalitetu i ambijentu. Pored spomenutog, donedavno je postojao i most „Rampa“ (preko Sokoluše) na istoimenom pružnom prelazu (rampi) u centru Gračanice, po kojem je i dobio ime „Rampa“. Umjesto tog „Ćirinog“ mosta, koji je zbog dotrajalosti morao biti srušen, na tom mjestu nedavno je izgrađen novi, mnogo ljepši i širi most, ali je trajno ostao stari naziv mosta, kako u sjećanju, tako i u službenom žargonu Gračanlija. To je sjećanje i staro ime „Rampa“ jednom skromnom spomen-tablom, već i „ubilježeno“ na novom mostu, što bi se reklo: „Ćire“ radi. Još kad bi se samo mogao obnoviti i spomenuti željezni most na staroj željezničkoj, a sadašnjoj autobuskoj stanici – makar kao replika ili neka simbolična naznaka...

Neka ovo posebno bude inicijativa za kulturno naslijeđe. Možda bi to bilo konačno vraćanje duga staroj gračaničkoj željeznici. I konkretna preporuka „odgovornim faktorima“ u lokalnoj vlasti u Gračanici, da se: 1. redovno održava spomenuti eksponat „Ćire“, 2. da se obnovi željeznički most na rijeci Spreči i 3. da se uradi neka replika ili maketa starog mosta kojim se premošćivala željeznička stanica, kao eksponat na nekadašnjoj željezničkoj, a sada autobuskoj stanici. Bio bi to skroman, ali značajan doprinos očuvanju industrijskog kulturnog naslijeđa na području Gračanice.

216 Zasluga za to pripada Osmanu Topčagiću, tadašnjem sekretaru spomenutog udruženja i direktoru preduzeća „Ozrenka“, koji se angažovao da obezbijedi sredstva za nabavku autentičnih rezervnih dijelova i obnavljanje gračaničkog „Ćire“.

[165]

Mr. sc. Nikola Čiča

Kratke crte iz povjesti HKD Napredak podružnica Tuzla od osnutka do ukinuća

Još krajem 19. stoljeća među bosanskohercegovačkim Hrvatima počinju se javljati društva čiji je cilj ispočetka bio više zabavnog, poučnog i svečanog karaktera, u odnosu na najčešće djelatnosti pravih kulturno-prosvjetnih organizacija. U prvom redu to su bila pjevačka društva: Trebević u Sarajevu, osnovano 1893., Slavuj u Trebinju, Zvijezda u Varešu (1894), Dinara u Livnu 1896., pa je takvo pjevačko društvo osnovano i u Tuzli pod nazivom Majevica, 1895. godine.

Međutim, kako je sazrijevala misao da je pomladak temeljna supstanca svakog društva, tako se gradila i svijest hrvatskoga naroda u nesklonim vremenima i na prostorima gdje je trebalo živjeti, raditi i opstati u nerazvijenosti, te se boriti sa različitim divergentnim procesima i tendencijama da veliku pozornost treba dati mladima, a u formiranju tog pomlatka veliku i nezaobilaznu ulogu imao je Napredak.

Želja za formiranjem društava koje bi pomagalo đake Hrvate, namještalo djecu na zanate, pojavilo se u razdoblju od 1896. do 1897 godine. (krajem 19. stoljeća). U to vrijeme u Mostaru je djelovao sastajalište za đake na kojemu su bolji učenici podučavali slabije. Bili su to prvi pokušaji organiziranog rada koji će ubrzo dovesti do rađanja ideje o osnutku posebnog društva za pomaganje učenika.

U isto vrijeme Benjamin Kallay, ministar Zajedničkog ministarstva financija u Beču, odlučio je da 1899. godine osnuje konvikt u Beču za studente iz Bosne i Hercegovine. Taj konvikt se zvao Institut za bosanskohercegovačke visokoškolce. U njemu su pitomci imali primjeren smještaj i ishranu, ali nisu, za razliku od onih čiji su fakulteti bili izvan Beča, dobivali stipendiju. Glavni zadaci toga Instituta bili su da dobrim rukovođenjem, poukom i nadzorom odgojno utječu na mlade ljude u socijalnom i društvenom pogledu.

Takav tretman visokoškolaca sadržavao je u sebi ne samo elemente materijalne pomoći nego je austrougarska vlast stvarala se bi mogućnost da kontrolira buduće akademski obrazovane pripadnike raznih vjera i nacija koje bi mogla koristiti kao lojalne službenike, pa i da na taj način bude u prigodi da ih politički usmjerava. Na to ukazuju i uvjeti života koji su u Institutu bili veoma teški, posebice u smislu izoliranja pitomaca od bilo kakvog političkog angažmana u samoj Bosni i Hercegovini. Reakcija većeg dijela studenata bila je odbijanje takvih uvjeta života i studija. Ubrzo su mnogi studenti ostajali bez stipendije, a s time i bez sredstava za daljnje studiranje.

[166]

Zbog svih tih razloga ubrzo je među mostarskim Hrvatima potakla ideja o osnivanju društva čiji bi rad obuhvaćao cijelu Bosnu i Hercegovinu i koje bi materijalno potpomagalo hrvatske đake i studente iz Bosne i Hercegovine.

Zemaljska vlada je u prosincu 1901. godine obaviještena od okružnog predstojnika Pintera da mu je franjevački provincijal fra Augustin Zubac priopćio vijest kako izvjesni katolici Mostara žele osnovati društvo za pomoć đacima i studentima. Napori mostarskih Hrvata ubrzo su urodili plodom, te je 28. lipnja 1902. godine odobreno utemeljenje društva. Nedugo nakon toga, 5. srpnja 1902. godine Vlada je potvrdila Statut Društva. Nakon dužih i mukotrpnih priprema, 14. rujna 1902. godine u Mostaru je utemeljeno Hrvatsko potporno društvo za potrebne đaka srednjih i visokih škola Bosne i Hercegovine. Riječ potrebne u nazivu društva često je mijenjana riječju potrebe. Međutim, posrijedi je onovremeni izričaj koji je trebao značiti da se radi o društvu za potrebne đake, tj. za kojima se osjećala potreba, odnosno kojima je potrebna pomoć.

Uloga pojedinca u rađaju ideje bila je često presudna. Potvrđivalo se to i u slučaju mostarskog Društva. Za njegovo utemeljenje, uz prof. Lea Jamnickog i Martina Čulu, neizostavno je vezano ime profesora bogoslovije fra Radoslava Glavaša koji je bio izabran i za prvog predsjednika.

Provedene aktivnosti tijekom 1902. godine i regulirani status pogodovali su da je Društvo napredovalo ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svim drugim hrvatskim krajevima. Aktivnost samog Društva je ispočetka bila prisutna u većim gradovima u Bosni i Hercegovini. Tako je, primjerice, u Tuzli 3. svibnja 1903. bila potvrđena prva Podružnica mostarskog Društva. Jedan od utemeljitelja i jedan od osnivatelja mostarskog Društva bio je i Kosta Urumović, profesor gimnazije u Tuzli koji će ubrzo postati i prvi predsjednik tuzlanske Podružnice Napretka.

Nedugo nakon mostarskog Hrvatskog potpornog društva u Sarajevu je početkom studenog 1902. godine grupa entuzijasta poduzela akciju za utemeljenje još jednog hrvatskog Potpornog društva. Dok je dan utemeljenja mostarskog društva neosporan 14. rujan 1902., dan utemeljenja sarajevskog društva je otvoren i kao datum uzima se razdoblje od 9. do 12. studenog 1902. godine. Naime, 9. studenog 1902. dr. Tugomir Alaupović je pokrenuo misao o osnutku društva za namještanje djece u zanate i trgovinu. Istog dana dr. Alaupović je zajedno s Đurom Vrinjaninom i Dušanom Plavšićem sastavio pravila. 11. rujna je sazvana Glavna skupština, a 12. rujna pravila su se predala vladinom povjereniku. Pune dvije godine (6. studenog 1904. godine), trebalo je pa da vlast prihvati pravila Hrvatskog društva za namještanje djece na zanate i trgovinu. Činom odobrenja pravila sarajevskog društva zaokružena je procedura utemeljenja oba hrvatska potporna društva koja su imala zajednički cilj, ali su se razlikovala u nekim detaljima. (Mostarsko Društvo je podupiralo samo đake a sarajevsko i znanstvenike).

Dugo su trajale dileme oko godine i datuma od kojih treba računati postanak i postojanje Napretka. Glavna i konstituirajuća skupština Napretka održana je 10. rujna 1904. godine u prostorijama Trebevića, za prvog predsjednika izabran je Anto Palandžić, a za dopredsjednika dr. Tugomir Alaupović. Izabrani Odbor koji su činili najugledniji Hrvati Sarajeva shvatio je da društvo treba

[167]

protegnutu na cijelu Bosnu Hercegovinu, a da Odbor u Sarajevu bude centrala pod imenom Središnja uprava, dok je trebalo po svim varošicama osnovati podružnice i povjerenstva. Već 1. listopada Društvo tiska 2.000 društvenih pravila i šalje ih po cijeloj Bosni i Hercegovini. Time se čini prvi apel za organiziranje podružnica i povjerenstava, a već 11. prosinca iste godine tiska posebne reklame pozivajući roditelje da šalju djecu na zanate i trgovinu.

OSNUTAK I DJELOVANJE HKD NAPRETKA U TUZLI

Uskoro, uslijed fuzioniranja sarajevskog i mostarskog Potpornog društva i tuzlanska Podružnica mostarskog Društva uzima novi naziv Napredak, a sva imovina prethodnog Društva prelazi na Napredak. Datum početka rada HKD-a Napretka u Tuzli je 19. 11. 1905. a prvi predsjednik bio je spomenuti prof. Kosta Urumović. Međutim, imamo veoma malo podataka o prvim godinama djelovanja Napretka.

Tek od 1907. godine imamo preciznije podatke o upravnim odborima i

predsjednicima Podružnice Napretka u Tuzli. Naime, te godine počinje s tiskanjem Napretkov Godišnji kalendar koji sustavno daje podatke o djelovanju podružnica, posebice upravnih tijela. Te godine predsjednik Podružnice Napretka u Tuzli bio je Đuro Topolnik (Gjuro Topolnik), a dopredsjednik dr. Ivo Pilar.

[168]

Od svog osnutka do početka Prvog svjetskog rata Napredak je u Tuzli

razvio živu djelatnost. Intenzivan je rad i kod tuzlanskih Hrvata probudio volju za radom na prosvjetnom polju odgajanjem učeničke i naučničke mladeži. Rastao je broj kako članova tako i akcija za skupljanje priloga, došlo je do veće efikasnosti rada članova Uprave te uvećanja fondova materijalnih sredstava potrebitih za stipendiranje učenika. Radi skupljanja financijskih sredstava za stipendiranje nadarenih učenika Napredak je od samog početaka organizirao i zabave. Prva zabava je organizirana već 1906. godine i prilično je uspjela, jer je značajan prihod uporabljen za stipendiranje đaka.217

Do određenog zastoja u radu Napretka u Tuzli došlo je tijekom Prvog svjetskog rata. Na početku rata 1915. godine predsjednik je bio Antun Kobačić, a dopredsjednik Đuro Topolnik. Međutim, uslijed ratnih djelovanja rad Podružnice Napretka Tuzla skoro je zamro, pa su se po gradu proširile vijesti „da će se Napredak fuzionirati sa srpskim društvom Prosvjetom“. Da bi demantirali te vijesti, nekolicina Hrvata okupila se 9. ožujka 1919. i izabrala Privremeni odbor. Glavna skupština se nije mogla održati, jer je zbog širenja zaraznih bolesti bilo zabranjeno svako okupljanje. U Privremeni odbor su izabrani: fra Anđeo Anđelović, župnik, kao predsjednik i Ivan Migić, školski upravitelj, dopredsjednik.218

Zanimljivo da je u Tuzli osnovana još jedna Podružnica Napretka. Naime, potreba za okupljanjem radničke i činovničke klase u Tuzli iskazala se u tomu što je 26. kolovoza 1920. osnovana još jedna Podružnica Napretka, i to u Kreki. Za prvog predsjednika te Podružnice izabran je Anto Odić, a za tajnika Fran Kušec. 217 Napretkov godišnjak, br. 6, str. 84., 1926. O uspjehu te zabave izvješće daje Središnjica. 218 ABiH. Napretkova zbirka, dok. br. 2090. od 9. ožujka 1919., podružnica Središnjem odboru, izvješće o osnutku Privremenog odbora podružnice u Tuzli.

[169]

Već pri osnutku ta Podružnica je imala oko 60 članova i 4 utemeljitelja, od kojih je za osnutak najviše položio Ivan Groznik: 400 dinara. Zanimljivo je spomenuti i da je 26. rujna 1920. osnovana i Gospojinska (ženska) podružnica Napretka u Tuzli. Za prvu predsjednicu izabrana je Katarina Tadić, trgovkinja po zanimanju. Međutim, djelovanje Ženske podružnice nije bilo dugotrajno, jer uslijed preklapanja djelovanja nije bilo mogućnosti da se iskažu pojedini ogranci, pa je na sjednici Podružnice Napretka u Tuzli od 23. svibnja 1923. odlučeno da se Ženska podružnica ujedini s muškom, te da se na Glavnoj skupštini izabere samo jedan Odbor, tako da bi tada Društvo nosilo naziv Podružnica hrvatskog kulturnog društva Napredak u Tuzli.219 U svom djelovanju obje Podružnice su često pravile zajedničke zabave, naročito nakon izgradnje Hrvatskog doma.

RAD HKD NAPRETKA TUZLA POSLIJE PRVOG SVJETSKOG RATA

Poratne prilike stavile su Napredak u Tuzli pred velika iskušenja. Promjenom društveno-političkih okolnosti Napredak se trebao prilagoditi novonastaloj situaciji. Velik broj đaka je ratom prekinuo studije, te počeo tražiti prigodu da nadoknadi izgubljeno vrijeme. Zbog toga su bili zavedeni ratni tečajevi koji su nailazili na velik odziv. Zbog ugrožene egzistencije trebalo je velik broj djece materijalno pomoći jednokratnim potporama i stalnim stipendijama. U svoj program Napredak je uvrstio i podupiranje škola časnih sestara, jer je uslijed novih prilika i promjene državnog ustroja došlo do manjih subvencija od strane države za ove škole, a narod zbog rata i osiromašenja nije svojim milodarima mogao pomagati rad takvih škola, pa im je stoga prijetilo zatvaranje. Tuzlanski Napredak

219 ABiH, dok. br. 2339., zapisnik s VII. redovite odborske sjednice Napretka Tuzla od 8. svibnja, 1923. Promijenjen naziv u: Podružnica hrvatskog kult. druš. Napredak Tuzla.

[170]

je u nekoliko navrata pomagao Školu časnih sestara „Kćeri Božje ljubavi“ u Breškama. O jednoj takvoj potpori piše i sestra M. Berchman Središnjoj upravi u Sarajevu u ime Predstojništva rimokatoličke škole u Breškama: »[…] u danima, kada se s svih strana čuju glasi i povici za ukinuće konfesionalnih škola u koje se gleda najkritičnijim pogledima, ne bi li se otkrile kakve negativne strane. U ovim je danima neprocjenjiv obzir od strane Napretka jer ulijeva oduševljenje i daje snagu i utjehu da ipak ima ljudi kojima leži na srcu dobro sestara i njihovih škola«.220 Osim potpore za školu u Breškama Napredak je s 5.000 tadašnjih dinara pomogao i otvaranje domaćinske škole u Dubravama, te je novčano podupirao i neke učenice slabijeg materijalnog stanja.221

Jedan od najvećih projekata u kojima je Napredak sudjelovao bio je pomoć u osnivanju i podizanju Hrvatskog doma koji je trebao postati žarištem hrvatskog okupljanja. Društvo Hrvatski dom u Tuzli osnovano je 1911., a glavni osnivači bili su dr. Ivo Pilar i dr. Viktor Jankijević. Kako u početku nije bilo prostora u kojem bi se okupljala hrvatska društva u Tuzli, želeći da jednom za svagda riješe pitanje smještaja pod istim krovom svih hrvatskih društava, Hrvati grada Tuzle su se 1922. odlučili na težak i mučan korak: da uz pomoć rodoljubnih patriota sagrade Hrvatski dom – dom svim hrvatskim institucijama u Tuzli. U svezi s time oni su se obratili Napretku u Tuzli kao i njegovoj središnjici za pomoć. Naime, na ovaj korak su se odlučili kada je Hrvatsko pjevačko društvo Majevica deložirano iz svojih prostorija, iako su taj korak Vlade osuđivali svi građani, a pogotovo Hrvati.222 Već 1925. godine ta je zamisao provedena u djelo tako da je u najljepšem dijelu Tuzle, dvadesetak metara od glavne ulice, od Ćazim-bega Gradaščevića (tj. o njegove supruge Šahzije-hanume Gradaščević) kupljena kuća za 207.500 dinara (donaciju od 10.000 dinara dala je Središnjica), a kupili su je odbornici Zvonko Lukendić i Ante Tadić. Godine 1929. zgrada je uređena i proširena (dograđena je dvorana), na što je potrošeno oko 300.000 dinara koji su uzajmljeni od Hipotekarne banke.223 No, uslijed novčane i gospodarske krize, kao i protuhrvatske politike, radovi su se otegli, članstvo je opalo, a priređivanje zabava, koje su bile jedan od važnijih izvora prihoda, bilo je zabranjeno. Dugovi su sve više rasli naročito prema Hipotekarnoj banci. U spašavanje doma uključili su se svi Hrvati Tuzle, a posebice Napredak. Akciju je vodio Aleksandar Precca, predsjednik Napretka: sazivaju se sijela, sastanci i počinje se buditi svijest kod Hrvata o općem dobru. Središnjica također reagira te dotira svu članarinu i prihode sa zabava u zadnje dvije godine.

220 ABiH, Napretkova zbirka, bez. br., zahvala sestre M. Berchman, predstojnice škole u Breškama za potporu od strane Napretka, od 29. veljače, 1921. 221 ABiH Napretkova zbirka, dok. br. 1799. Izvješće podružnice Napretka Tuzla Središnjoj upravi Napretka izvješće o primitku donacije za pomoć domaćinskoj školi u Dubravama, od 29. ožujka 1927. 222 ABIH, Napretkova zbirka, dok.br. 2087., zamolba za pomoć od 25. veljače, 1922. 223 ABiH, Napretkova zbirka, dok. br. 3395/1925. Zamolba za zajam od strane Hrvatskog doma Središnjoj upravi, od 25. travnja 1925. Ako se društvo moralo ma s kojim razlogom raspustiti onda preuzima hrv. društvo Napredak upravu društvene imovine, a za slučaj da i Napredak ne bi više postojao, upravljače imetkom društvene imovne isti odbor, koji će obavljati upravu imetka Napretka.

[171]

Na taj način zajedničkim predanim radom svih Hrvata uspio se vratiti dug banci, a ostatak je iskorišten za obnovu Doma.

Iako je Napredak u svom dotadašnjem djelovanju ostao samo u granicama podupiranja đaka i šegrta, a kako su poratne prilike zahtijevale i rad na prosvjećivanju sela, tuzlanski Napredak je u svoj program uvrstio organiziranje i podupiranje analfabetskih tečajeva. Naime, kako u Središnjici tako i u tuzlanskom Napretku smatrali su da je zbog nepovoljnih društvenih okolnosti 30-tih godina XX stoljeća bilo izuzetno potrebno raditi na prosvjećivanju najširih slojeva hrvatskog puka. Seljački svijet, kao najbrojniji i najzdraviji dio naroda valjalo je osposobiti da putem prosvjete kroči prema napretku i sretnoj budućnosti. U prvih dvadesetak godina svoga postojanja Napredak se nije mogao suočiti s ovim problemom jer je stvarao inteligenciju. Sada je Napredak odlučio poraditi na pobijanju nepismenosti i udaranju temelja daljnjem prosvjetnom radu. Već 7. siječnja 1930. u maloj dvorani Hrvatskog doma u Tuzli organizirana je brojno posjećena prosvjetna konferencija, sazvana zbog organiziranja akcije protiv nepismenosti. Konferenciju je otvorio Aleksandar Precca, predsjednik Napretkove Podružnice u Tuzli, a zatim je predavanje održao pročelnik Napretkovog Odjela za pobijanje nepismenosti, dr. Ante Martinović. Na tom skupu je predstavljen način rada i određene su župe na kojima će se vršiti opismenjivanje: Tuzla, Breške, Lukavac i Moračani. Izabran je Akcioni odbor na čelu s Jurom Begićem koji je imao izvještavati o napretku tečaja te odabrani prosvjetari i nadzornici koji će vršiti poduku i nadgledati rad. Na tom sastanku također je donesena oduka da se prosvjetni rad u što skorijoj budućnosti proširi i na ostala sela i zaseoke gdje ima hrvatskog pučanstva.224 Odmah su organizirani razni analfabetski tečajevi koje je pohađao velik broj sudionika. Već u veljači 1931. organiziran je drugi sastanak prosvjetara i nadzornika na kojem su sumirani rezultati. Sastanku je nazočilo oko 800 seljaka koji su već završili tečaj. Tu su se čule i pritužbe da mnogi seljaci zaziru od ovih tečaja, osobito stariji, dok se mlađi veoma rado odazivaju. Na sastanku je naznačeno da u tome projektu treba ustrajati, jer seljak ima pravo na život dostojan čovjeka, a taj će se osigurati samo putem prosvjete, učeći na prvom mjestu čitati i pisati.225 Na prosvjetnom sastanku 14. travnja 1931. rečeno je da ima sve više polaznika prosvjetnog tečaja i da u tom trenutku ima oko 600 polaznika većinom školske dobi. Ti su se tečajevi nastavili skoro do konca desetljeća, a u opismenjivanju seljačkog stanovništva polučili su velike rezultate.

Značajno je spomenuti, a to govori o aktivnosti Napretka u Tuzli, da se još tijekom 1910. među Napretkovim aktivistima u Tuzli začela ideja o gradnji đačkog konvikta. Originalnom idejom Napretkove „legije hiljade“ zamišljeno je da se za tri godine u šest okruga pronađe po tisuću ljudi koji bi pomogli gradnju srednjoškolskog konvikta, ali ta ideja je zbog slabog odziva zaboravljena. Gradska Općina Tuzla odlučila je još 1914. godine darovati Napretku zemljište kod današnje pivovare za gradnju đačkog konvikta kako bi se olakšalo školovanje siromašnih đaka. Međutim, ideja o gradnji konvikta uskoro je odložena zbog 224 Napretkov godišnjak, br. 1. str. 12. Izvješće s prosvjetne konferencije u Tuzli. 225 Isto, str.13.

[172]

početka rata, a neposredno nakon rata više bilo je više pokušaja njezina ostvarenja. Zbog političkih neprilika i porasta cijene nekretnina, među tuzlanskim Hrvatima se smatralo da se ta ideja neće nikada realizirati. Međutim, gradska Općina je ispoštovala je svoje nakane te je Napretku za izgradnju konvikta darovala zemljište površine 1150 m2, ali je ono prepisano na Napredak tek 1920. Međutim, zbog nedostatka novca nije se moglo početi s gradnjom pa se na zabavi organiziranoj zajedničkim radom obiju podružnica još 24. svibnja 1921. rodila ideja o pokušaju da se skupi novac kako bi se podigao srednjoškolski đački konvikt u Tuzli. No, tu je zamisao odbila Središnja skupština Napretka u Sarajevu s obrazloženjem da je rano za tu ideju jer i sarajevski konvikt još nije završen, da u njemu ima dovoljno praznih mjesta te da tuzlanska Podružnica ne može sama podnijeti taj zadatak „jer su s tim skopčane velike žrtve moralne i materijalne“.226

Bojeći se bi Općina mogla to zemljište dati drugima, jer je ostalo zapušteno, i Napredak nije na njemu izgradio konvikt, Podružnica je 1924. molila Središnjicu da se obrati Ministarstvu socijalne politike Kraljevine SHS kako bi se dobila jedna kuća za Napretkov đački dom na račun reparacije iz Njemačke, ali Ministarstvo na taj prijedlog nije odgovorilo.227 Podružnica Napretka u Tuzli je u nekoliko navrata pokušala to zemljište iskoristiti, te je na njemu napravila ljetnu kavanu, ali se od toga odustalo, jer se preko puta također nalazila ljetna kavana i to su bili bezuspješni pokušaji. Iako je Odbor za gradnju konvikta sastavljen još 1923., zbog nemogućnosti da skupi dovoljnu sumu novca, kao i zbog izostanka potpore od Središnjice (obećanih 50.000 dinara), taj se odbor se 1926. godine raspao.228 Ideja o gradnji zgrade konvikta nikada nije realizirana, ali se đački dom smjestio u Zavodu časnih sestara sv. Vinka.

Konačno, konvikt je otvoren 12. rujna 1938, dok je 1938/39. đački konvikt u Tuzli prvi put primio 12 pitomaca, a školsku godinu završilo ih je 11. Konviktom je u ime središnje uprave upravljala tuzlanska Podružnica: prvi perfekt bio je dr. Dragan Dujmušić, a kućni liječnik dr. Andrija Nuić.229

Za svoju djelatnosti Napredak u Tuzli je na razne načine skupljao novac. Od svog osnutka Napredak je imao veoma značajnu djelatnost u društvenom i kulturnom životu grada. Značajno je spomenuti da je od samog početka rada Napretka u Tuzli jedan od glavnih načina financiranja njene primarne djelatnosti, tj. stipendiranja nadarenih učenika, bilo organiziranje zabava koje su donosile određene prihode od prodaje ulaznica, darova itd. (npr. godišnje i božićne zabave, kazališne predstave, prodaje znački). Prva zabava organizirana je već 1906. godine i o njezinu uspjehu izvijestila je Središnjica.230 Pogrešno je tumačiti da su te zabave organizirane samo radi materijalne koristi. One jesu bile značajna, često isticana i važna stavka, a prikupljena sredstva su bila poticaj za većinu ostalih, ne manje 226 ABiH, Napretkova zbirka, Izvješće podružnice središnjici od 2. lipnja 1921., isti dokument kao odgovor Središnjice bez datuma. 227 5. VIII. 1924. Molba podružnice Napretka Tuzla središnji upravi za pomoć za dane Napretkovog doma,. kutija 1924., bez.br. 228 Br. dok. 1718. Izvješće podružnice središnjici od 12. svibnja, 1926. 229 Napretkov godišnji kalendar slika, 295. 230 Napretkov godišnjak br. 6. str. 84. 1926.

[173]

značajnih, segmenata društvene djelatnosti; međutim, zabave su još više bile prigoda za susrete i razmjenu mišljenja među članovima, a poticale su na aktivnost sve članove i simpatizere. Dakle, efekti zabava su bili višestruki. Napretkove zabave u Tuzli su bile poznate i veoma posjećene. Zabavama su nazočili ljudi svih vjera i svih staleža stanovništva, ponekad u tolikom broju da prostorije nisu bile dovoljne da prime sve zainteresirane. Zabave su bile prigoda da se dođe do izvanrednih izvora prihoda, npr. ako se na priredbu u spomen smrti određenih književnika, npr. Augusta Šenoe, ne naplaćuju ulaznice, ipak se ta prigoda koristila da se prodaju razglednice s likom Augusta Šenoe i na taj su se način skupljala određena materijalna sredstva. Zatim, prodavale su se značke (1.000 godina Hrvatskog kraljevstva), kuverte, kalendari (Napredak-Radiša). Tu je bilo i organiziranje dobrotvornih lutrija (Napretkovih srećaka), koju su raspačavali siromašni ljudi uz proviziju od 1 dinar, a na taj način se pomagalo i njihovo teško materijalno stanje.

Napredak je poticao različite načine organiziranog prikupljanja novca za određene nakane, npr. Lige stotine, kada bi svaki darovatelj stotinjarke (novčanice od stotinu dinara) bio upisan u Zlatnu knjigu darovatelja, kao npr. za gradnju nogometnog igrališta za Športski klub Zrinski u Tuzli, ili pak Lige hiljadu za gradnju đačkog konvikta u Tuzli. Isto tako, 14. rujna 1920., Podružnica Napretka u Kreki je organizirala zabavu za pomoć siromašnoj krečanskoj mladeži, a većina prihoda je podijeljena među mladima, dok je dio poslan u Središnjicu radi opremanja đačkog konvikta u Sarajevu. Također značajna sredstva su se skupljala na osnovu članarina i darova članova Napretka.

Posebnu pozornost treba obratiti na Napretkove stipendiste iz Tuzle. Među njih se ubrajaju neka od najvećih imena u kulturnom i društvenom životu Tuzle: Ismet Mujezinović, Franjo Leder, Kristijan Kreković i mnogi drugi. Zanimljiv je slučaj Ismeta Mujezinovića koji je još s 15 godina dobio Napretkovu stipendiju za daljnji studij. Naime, Gajret (muslimansko kulturno prosvjetno društvo) je nudio stipendiju Mujezinovću za studij u Beogradu (tj. u svome tamošnjem konviktu), ali on je to odbio jer je želio pohađati Likovnu akademiju u Zagrebu, za što od Gajreta ne bi dobio potporu. Kako nije mogao dobiti smještaj u nekom od đačkih domova u Zagrebu, zato što su se ondje primali samo visokoškolci, bio je smješten kod jedne obitelj uz mjesečnu naknadu od 1.000 dinara.231 Kako stipendija nije bila dovoljna za pokrivanje životnih troškova i slikarskog materijala, na kraju prve godine koju je završio s odličnim uspjehom, pod okriljem Napretka organizirana je izložba njegovih radova koji su prodavani pa se tako skupio novac za njegovo daljnje školovanje. 231 ABiH, Napretkova zbirka zamolba za stipendiju Ismetu Mujezinoviću i izvješće o njegovom smještaju u Zagreb, bez broja.

[174]

DJELATNOST HKD NAPRETKA TUZLA TIJEKOM RATA DO UKINUĆA

Sve do početaka Drugog svjetskog rata HKD Napredak u Tuzli zadržao je svoje ustaljene aktivnosti. Početak rata kao predsjednik Podružnice u Tuzli dočekao je Aleksandar Precca, koji tu dužnost obnaša do 1942. godine, kada na njegovo mjesto dolazi dr. Ivo Baljić, odvjetnik. Već 1944. godine opet dolazi do smjene predsjednika: na čelo HKD-a Napredak u Tuzli dolazi odvjetnik Zvonimir Lukendić. 1945. na mjesto predsjednika dolazi Marko Vilić, rudarski inženjer, a dopredsjednik je bio Rudo Kreitmayer, zamjenik ravnatelja Prve hrvatske štedionice. U isto vrijeme, predsjednik Podružnice u Kreki neposredno prije i tijekom cijelog rata bio je August Jeršinović. Tek 1945. godine na mjesto predsjednika dolazi Ivan Grgić, rudarski činovnik.232

Završetkom rata za HKD Napredak u Tuzli, kao i za sve ostale udruge s hrvatskim predznakom, nastaju teška vremena. Promjenom društveno-političke klime u zemlji Napredak se našao u posve nezavidnoj situaciji. Nova vlast nije imala sluha za djelovanje Napretka i njegovu misiju, tako da je financijska potpora bila sve slabija. Uslijed raznih političkih pritisaka članstvo Napretka se neposredno poslije rata osipa tako da tuzlanski Napredak gubi svoju osnovnu potporu.

Na sjednici Središnjice pod pritiskom nove vlasti od 28. i 29. listopada 1945. usvojena su nova pravila HKD-a Napredak koja su važila i za Podružnicu u Tuzli.

Početkom 1947. godine gasi se Hrvatski dom u Tuzli, a svoju imovinu prenosi na Napredak. Takvo stanje bilo je neizdrživo, a djelovanje Napretka skoro onemogućeno, tako da je Središnja uprava Napretka na svojoj sjednici od 26. ožujka donijela odluku o prestanku rada, te je izabrana likvidacijska komisija. Ta je komisija 1. travnja 1949. Donijela, između ostaloga, i odluku da se ukine Kotarski odbor Napretka u Tuzli.

Okružnicom od 31. ožujka 1949. tadašnja vlast je zabranila djelovanje Napretka, a sva imovina je predana Savezu kulturno-prosvjetnih društava Bosne i Hercegovine. Ta odluka je provedena već 1. travnja 1949.

Svoj rad Podružnica u Tuzli obnovila je 12. studenog 1990. u prostorijama Narodnog kazališta u Tuzli. Uz prigodan program i velik broj gostiju izabrana je Uprava Podružnice, a za predsjednika je izabran Veno Jerković, akademski slikar.

232 Napretkov Hrvatski narodni kalendar od 1941 do 1945. godine.

[175]

ZAKLJUČAK

U svom djelovanju HKD Napredak u Tuzli imao je nekoliko faza. Sve one su ovisile o društveno-političkoj situaciji jer se Napretkova djelatnost odvajala kroz nekoliko društveno- političkih sustava koji su na razne načine gledali na rad Napretka u Tuzli. Bez iznimke, svi podaci koji govore o Napretkovim strateškim ciljevima i bez obzira na koje se vrijeme odnose odišu jedinstvenom željom da se granicama vlastitih mogućnosti na razne načine pomogne onima o kojima je ovisila budućnost svih nadolazećih hrvatskih naraštaja: đaka, viskoškolaca, trgovaca itd. Također, jedna od zadaća Napretka bila da promiče hrvatstvo, naročito kulturne interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ti primjeri isticanja hrvatstva ublaživani su, ne tako čestim, ali ipak primjetnim pomaganjem nadarenih pojedinaca i iz drugih nacionalnih sredina (npr. muslimana Bošnjaka). U svom radu HKD Napredak u Tuzli u tom burnom vremenu uvijek se uspješno distancirao od politike, što pomalo začuđuje ako se zna kako se u to doba na ovim prostorima bilo vrlo teško oduprijeti takvim izazovima.

Neke od djelatnosti HKD-a Napredak u Tuzli imale su i socijalnu notu, što je podrazumijevalo brigu o materijalno ugroženima ili nedovoljno situiranima, a takvih je u Tuzli bilo mnogo. Ono što je možda bilo specifično u radu Napretka u Tuzli, a razlikovalo se u odnosu na ostale podružnice, jeste to da je Napretkova ideja uhvatila korijena i među radništvom, što je dotad bilo veoma rijetko, a to pokazuje osnivanje Podružnice Kreka koju su činili većinom radnici. Ove kratke crte iz povijesti Napretka pokazuju da je HKD Napredak Tuzla prolazeći kroz sva iskušenja koja su pred njega postavljali, kako različiti društveno politički ili povijesni procesi tako i pojedini ljudi, uvijek smogao hrabrosti da kroz sva ta iskušenja uvijek izađe i jači i veći.

[176]

[177]

Mr. sc. Fatmir Alispahić

Crtice iz kulturne prošlosti Tuzle Pisani tragovi

U 16. stoljeću u Tuzli se pojavljuju ličnosti obrazovane po svoj prilici u Sarajevu i Istanbulu. Jedan od njih je Ahmed Čelebi, prvi tuzlanski pisac, kojega istraživači pamte po Kronogramu o Fazli-efendiji. Osnivanje Behram-begove medrese početkom 17. stoljeća od Tuzle je, za to doba, stvorilo jak kulturno-prosvjetni centar. U Tuzli je živio i stvarao jedan od prvih bh. književnika, najveći pjesnik alhamijado književnosti i prvi leksikograf slavenskoga juga – Muhamed Hevaji Uskufi (1601-1651). Pored nekoliko pjesama (ilahija i kasida) pisanih arapskim pismom na bosanskom jeziku, jedne stihovane proze, kao i knjige pjesama na turskom jeziku Risale-i tebsyret-ul - ‘aryfin, najčešće spominjanja i citirana Uskufijina pjesma je Poziv na viru. Ovom pjesmom Uskufi poziva sunarodnjake svih vjeroispovijesti na bratstvo, slogu i jedinstvo, naspram antagonizama i nepovjerenja koji nanose štetu svima. Najznačajnije Uskufijino djelo je Bosansko-turski rječnik Makbul-i ‘aryf, pisan u stihovima, poznatiji pod nazivom Potur-Šahidija.

Drugi značajan pisac ovog starijeg perioda je Stjepan Matijević (1580-1654), koji o sebi veli da je rođen u selu Solini kraj Soli. Živio je u Sarajevu, a potom u Rimu, gdje je štampao svoje djelo Ispoviedaonik.

Istraživači pominju da je u osmanskom periodu u Tuzli djelovalo još sedam pisaca (Nabi Tuzlavi, Abdi Tuzlavi, Savabi ef. Salih Tuzlavi, Salih Daniš efendi Azabagić ef. Mehmed Teufik, Ibrahim Edhem Berbić i Hadži Ibrahim Abdullah Smajić Seljubac), čije kulturno-prosvjetno djelovanje prevazilazi okvire usputnog ostavljanja zapisa o životu, vremenu, ljudima i događajima.

I u Tuzli je u osmanskom periodu, od 16. stoljeća, bila bogata prepisivačka djelatnost. Istraživači bilježe 25 prepisivača koji su se bavili prepisivanjem i izučavanjem orijentalnih rukopisa iz oblasti tesawwufa (misticizma), književnosti, fikha (prava), historije, akaida (obredoslovlja), hay’a (astronomije), statistike, filozofije itd. Najveći broj ovih rukopisa uništen je u brojnim ratnim i političkim poharama.

Iz ovog perioda izuzetno je značajna spisateljska aktivnost bosanskih franjevaca koji su rođeni u tuzlanskom kraju, ili su ovdje službovali. Vrijedi spomenuti Tuzlaka fra Blaža Josića (1820-1868), koji je jedno vrijeme boravio u Rimu na naukama. Pisao je elegije, među kojima su najpoznatije Elegia in Novo Anno, Elegia i Tužna pjesma sa 1164 stiha. Fra Josićev generacijski ispisnik Tomo Kovačević (1820-1867), koji je učio škole u Hrvatskoj i Ugarskoj i donosio novac za gradnju novih crkava, ostavio je zanimljivu knjigu pod naslovom Opis Bosne.

U okolini Tuzle je službovao fra Blaž Ikić (rođ. 1848), koji je kritiziran zbog svoje knjige Zdravstveno-ćudoredne i zabavno-poučne crte, gdje je dotaknuo stvari u koje samo majka upućuje svoje kćerke.

[178]

Za austrougarski period značajno je djelo fra Nedeljka Dugonjića Vrhovčića (rođ. 1885.) koji je u tiskari Adolfa Engela u Tuzli štampao svoje knjige Ratni zvuci (tri izdanja), Kraljici Hrvata 1918. godine, Zabavni i poučni kalendar za prostu 1914. godinu. Spisateljska baštine Tuzle nezamisliva je bez Memoara Živka Crnogorčevića, koji, iako dobrim dijelom autobiografski, predstavljaju prvu hroniku tuzlanskih zbivanja. Crnogorčević (1843-1914) piše o postanku grada, Omer-paši Latasu, epidemiji kolere, požarima, dolasku Austro-Ugarske, te o društvenim, ekonomskim i kulturnim prilikama.

Prva štamparija, vlasništvo Nikole Pissonbergera, osnovana je 1896. godine. U prvoj deceniji 20. stoljeća u Tuzli se otvaraju još tri štamparije, što je uslovilo razmah izdavačke djelatnosti.

U Tuzli je 1902. štampana treća knjiga pjesama jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, Silvija Strahimira Kranjčevića - Trzaji. U prve tri decenije 20. stoljeća štampano je pedesetak knjiga poezije, udžbenika i naučno-istraživačkih radova tuzlanskih autora, te prijevod knjige Dvonožac (1922) danskog pisca Karla Evalda. Među tuzlanskim piscima ovog perioda izdvajaju se Radovan Jovanović sa zbirkom pjesama Talas duše i grč tela (1924), Stefan Hakman sa zbirkom pjesama U proleće (1925), te Dušan Muždeka sa svojim pjesmama i kritičko-esejističkim radovima. Pojavljuju se i prve periodične publikacije sa kulturnim i književnim sadržajima, kao što su đački list Jutro (1919), mjesečnik Rad (1923) i časopis Sredina (1925-1927).

Tuzla je opjevana u narodnoj lirskoj poeziji. Među nekoliko značajnijih pjesama u muzičko-folklornoj formi izdvajaju se Ječam žnjela Tuzlanka djevojka i Pod Tuzlom se zeleni meraja. Bibliotekarstvo

Počeci bibliotekarstva na tuzlanskom području vezani su za od davnina njegovanu naviku sakupljanja privatnih zbirki rukopisa, a kasnije i štampanih knjiga, te za postojanje kolekcija knjiga i dokumenata što su ih za potrebe svoga rada stvarale vjerske i državne ustanove. Pretpostavlja se da bi se postojanje prvih takvih zbirki moglo vezati za Behram-begovu medresu iz 17. stoljeća, te za franjevačke samostane.

Ova tradicija, po svemu sudeći stara i bogata, ostala je, nažalost, nedovoljno rasvijetljena. O bibliotekarstvu, kao o javnoj djelatnosti, u tuzlanskom kraju, možemo dokumentirano govoriti tek na osnovu najstarijih sačuvanih pravila o radu javnih čitaonica iz posljednjih godina 19. stoljeća. U decenijama koje su uslijedile, najizrazitiji nosioci razvoja bibliotečke djelatnosti u Tuzli bila su nacionalno-konfesionalna i građanska kulturno-prosvjetna društva (Prosvjeta, Napredak, Gajret, Hrvatski dom, Senat, Mlada Bosna, Sloboda), te vjerske i državne obrazovne ustanove, među kojima posebno mjesto zauzima Državna realna gimnazija. Uglavnom iz fundusa ovih po obimu manjih biblioteka formirana je, još u toku rata 1944. godine, Knjižnica Okružnog narodnooslobodilačkog odbora, koja će 1946. prerasti u Narodnu biblioteku.

[179]

Pozorišna tradicija

O značajnijim i organizovanijim tokovima pozorišnog života u gradu se ne može govoriti sve do kraja 19. stoljeća. Povremena gostovanja putujućih pozorišta pobudila su interes za pozorišnu umjetnost i presudno uticala na osnivanje diletantskih pozorišnih grupa. To je urodilo značajnim historijskim događajem: u Tuzli je 17. aprila 1898. osnovano Prvo bosanskohercegovačko narodno pozorište, kada je u sali Hotela Grand izveden Đido Janka Veselinovića. Osnivač ovog pozorišta je bio Mihajlo Crnogorčević, sin poznatog tuzlanskog trgovca, podnačelnika i hroničara Živka Crnogorčevića. Prvo bh. pozorište nije naišlo na blagonaklonost austrougarskih vlasti. Nakon dva mjeseca postalo je putujuće, ali se ubrzo ugasilo.

Do početka Prvog svjetskog rata, pozorišni život Tuzle se svodio na dramski amaterizam i na povremena gostovanja putujućih pozorišta. U vremenu između dva rata pozorišni život je nešto sadržajniji i življi, uglavnom zbog rasplamsaja kulturno-umjetničkih društava koja su imala i dramske sekcije.

U tuzlanskom Hotelu Bristol je 27. novembra 1920. otpočelo sa radom novoosnovano sarajevsko Narodno pozorište. Izvedene su dvije jednočinke, Hasanaginica A. Šantića i Jedva steče zeta M. Labiša. Sarajevsko Narodno pozorište ostalo je u Tuzli nešto više od dva mjeseca, a izvelo je 33 pozorišne predstave.

Prvi pokušaj da se sa vlastitim snagama pripremi i jedna operska predstava vezan je za rad Donjotuzlanskog srpskog pjevačkog društva. Ovo društvo je 29. maja 1921. izvelo Ruteovu komičnu operu u dva čina Urota na Olimpu.

Značajan doprinos pozorišnom životu Tuzle između dva rata dala su i muslimanska kulturno-prosvjetna i zanatlijska društva (Senat, Gajret), kao i Sokolsko pozorište. Nakon drugog svjetskog rata nicala su radnička kulturno-umjetnička društva čije su dramske sekcije stvarale živu pozorišnu atmosferu u Tuzli i bližoj okolini. Dramska sekcija društva Mitar Trifnunović Učo je 30. marta 1949. prerasla u profesionalno pozorište, današnje Narodno pozorište Tuzla. Tada je izvedena prva premijera novoosnovanog pozorišta: Običan čovek Branislava Nušića, u režiji Ahmeda Muradbegovića. Upravnik pozorišta je bio Radoslav Zoranović, a umjetnički rukovodilac i reditelj - poznati bh. književnik Ahmed Muradbegović. Muzička tradicija

Prve značajnije oblike udruživanja poklonika muzičke umjetnosti u Tuzli predstavljala su pjevačka društva.

U Tuzli je 1886. osnovano prvo bosanskohercegovačko pjevačko društvo, pod imenom - Donjotuzlansko srpsko pjevačko društvo, kasnije nazvano - Njegoš. Deset godina poslije osniva se Hrvatsko pjevačko društvo Majevica, a onda 1903. Muslimansko pjevačko društvo Gajret. SPD Njegoš je 1901. sa Rudarskim limenim orkestrom organiziralo prvu gradsku muzičku paradu, prošavši s kraja na kraj Tuzle. Pored Rudarskog limenog orkestra, ustanovljenog nakon osnivanja

[180]

rudnika Kreka (1884), i Bleh muzike Dobrovoljnog vatrogasnog društva (1883) osnovane 1930., u Tuzli je u prvoj polovini 20. stoljeća djelovao manji broj amaterskih kamernih grupa, najvećim dijelom formiranih pri nacionalnim kulturnim društvima. Jednu od njih su činili i češki muzičari, čiji su nastupi održavani na poznatim Češkim besedama.

U Tuzli je 1949. otvorena Državna niža muzička, a 1957. Srednja muzička škola. Mješoviti hor Muzičke škole je 1975. proglašen najboljim u bivšoj Jugoslaviji, čime je potvrđen kvalitet najstarije, odveć stoljetne tradicije horskog pjevanja u BiH. Za muzičku i kulturnu historiju Tuzle značajno je djelovanje (od 1952. do 1975) Gradskog simfonijskog orkestra sa kojim su nekada nastupali pijanisti Radomir Memluka (Čeh) i Valerij Sigaljević (Rus), a koji su, između ostalog, izvodili djela Betovena, Šopena, Adinsela i Geršvina. Od 1954. godine u Tuzli je djelovao i Veliki JAZZ orkestar, pod rukovodstvom prof. Mirka Dušeka. Likovna umjetnost

Iz Tuzle potječu prvi školovani bosanskohercegovački slikari: Đorđe Mihajlović (1875-1919), koji se školovao na Akademiji u Minhenu i Adela Ber (1888-1966), koja se školovala na Akademiji u Beču. Početkom stoljeća, tuzlanska Gimnazija je bila prvo stjecište likovnog života. U njenim holovima postavljane su izložbe profesora risanja i krasnopisa, kao i samih učenika. U to vrijeme izložbe se organiziraju i u Hrvatskom domu, po izlozima nekih prodavnica, a na izložbi umjetnika Bosne i Hercegovine, u Sarajevu, 14. oktobra 1917., izlažu tuzlanski slikari Đorđe Mihajlović, Todor Švrakić, Sava Popović Ivanov i Mihajlo Timčišin.

Sredinom treće decenije u likovni život Tuzle uključuju se Franjo Leder (1905-1963), Ismet Mujezinović (1907-1984) i Dragiša Trifković (1912-2000). Za tadašnji likovni život Tuzle značajan je i rad Jamesa Haima Pinte (1907-1987), koji je 1939. emigrirao u SAD, gdje je jedno vrijeme radio u Studiju Walt Disney. Nakon učešća u Drugom svjetskom ratu, kao američki vojnik, završava Umjetničku akademiju u Los Anđelesu. Od 1948. Pinto živi u Meksiku, gdje kao jedan od vodećih američko-meksičkih muralista stječe punu umjetničku i društvenu afirmaciju. Od 1961. bio je šef Katedre za umjetnost, a potom i dekan fakulteta na Instututu Allende. Njegovo djelo zastupljeno je u američkoj i meksičkoj likovnoj periodici i stručnim publikacijama. U okviru Hrvatskog kulturnog društva Napredak, u martu 1995. formirana je Likovna kolonija Kristijan Kreković. Značajan bh. i hrvatski slikar Kreković (1901-1985) potječe iz tuzlanskog kraja. Emigrirao je u Peru gdje je stekao zavidnu slikarsku slavu. Njegovo djelo zastupljeno je u više panorama latinoameričkog slikarstva.

Prvi tuzlanski skulptor Franjo Leder kiparstvo je studirao u Zagrebu kod prof. Frangeš Roberta. Tuzli je ostavio čitav niz djela koja su postala zaštitnim simbolima grada (Most s kipovima, Leda, Bacač diska, i dr). Jedan od najvećih bosanskih slikara Ismet Mujezinović ostavio je izuzetne crteže, akvarele, grafike i platna, nastala u periodu od 1925. do kraja osme decenije 20. stoljeća. Najznačajniji dio Mujezinovićevog opusa čini tematska opsjednutost motivima antifašističke borbe. Kipar Dragiša Trifković je, pored Mujezinovića, najzaslužniji

[181]

za erupciju likovnog života grada nakon Drugog svjetskog rata. Ostavio je značajna skulptorska djela, ali su najznačajnije njegove likovne rekonstrukcije Tuzle u prošlim stoljećima. Autor je pet tomova Tuzlanskog vremeplova, u kojima je sakupljena značajna dokumentaciona građa o prošlosti grada. Kreator je grba Tuzle.

Savremeno shvatanje likovne estetike u Tuzlu unosi akademski slikar, specijalist za fresku i mozaik, Mensur Memo Dervišević (1928-1982), čiji je uticaj na treću generaciju tuzlanskih slikara bio nesumnjiv. Neki savremeni historičari umjetnosti Memu Derviševića vide kao najupečatljiviju pojavu likovnog života Tuzle 20. stoljeća. Akademski slikar Mevludin Ekmečić, u okviru jedne osnovne škole, zahvaljujući donaciji likovnih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije, ustanovio je 1964. Galeriju jugoslovenskog portreta. Strip

Početak umjetnosti stripa u Tuzli vezan je za tridesete godine i braću Norberta (1917) i Valtera (1921) Nojgebauera, sinove vlasnika tada najboljeg fotostudija u Tuzli - Vilima Nojgebauera. Norbert i Valter još u vrijeme školovanja pokazuju izraziti crtački talenat. Tridesetih godina crtaju i objavljuju prve stripove, pokreću vlastite novine (Vandrokaš, Veseli vandrokaš, Zabavnik), izdaju zasebne stripove, te objavljuju stripove u mnogim listovima u BiH i šire. U to vrijeme Norbert i Valter Nojgebauer su najpoznatiji i najtraženiji crtači stripa na prostorima stare Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata braća Nojgebauer rade u Zagrebu i ostvaruju pionirske korake u animiranom filmu. Krajem pedesetih odlaze u Njemačku i za više producentskih kuća rade na stripovima i reklamnim crtanim filmovima. Fotografija

Prve fotografije u Tuzli su napravljene početkom osme decenije 19. stoljeća. To su radovi profesionalnih putujućih fotografa koji su povremeno navraćali u Tuzlu. Uglavnom su dolazili iz Osijeka i Slavonskog Broda. Prvi stalni fotografi se u Tuzli pojavljuju sa dolaskom Austro-Ugarske. Najpoznatiji su bili Maks Šulthajš, Vilim Nojgebauer i Drago Jovanović. Burne političke događaje u Tuzli između 1919. i 1924. ovjekovječio je Mijo Cuvaj, može se reći - prvi tuzlanski fotoreporter. Razvoj kulture fotografije se od 1961. gotovo u cijelosti odvija pod krovom Foto-kino kluba Tuzla. Klub organizira mnogobrojne izložbe umjetničke fotografije, vrši edukaciju putem fotokurseva i širi mrežu školskih fotosekcija. Za reprezentativne izložbe, poput Dana bosanskohercegovačke fotografije održanih 1986., izdavani su primjereni katalozi. Film

Prvih godina 20. stoljeća u Tuzli su s vremena na vrijeme gostovali putujući bioskopi. Prvi stalni bioskop - Kino Dilni, u vlasništvu Marije Dilni, počeo je sa radom 1909. godine. Prvi bioskop evropskih standarda zvani Koloseum (današnje Kino “Centar”), vlasnika Miška Jovanovića, otvoren je 1913. Tridesetih godina prvi tonski filmovi su emitirani u Bristol-ton-kinu, vlasnika Pere

[182]

Stokanovića. Preduzeće za prikazivanje filmova osnovano je 1960, a u svome sastavu je imalo tri bioskopa: Centar, Mladost i Radnik. U Tuzli je od 1967. do 1990. održavan Festival dokumentarnih i kratkometražnih filmova, na kome su prikazivana najbolja ostvarenja sa prostora bivše Jugoslavije. U revijalnom programu su od petog festivala prikazivani najbolji filmovi kratkog metra iz evropskih zemalja. Grand prix tuzlanskog Festa bila je statua Husinski rudar, a dodjeljivane su i tri nagrade publike. Mediji

Prvi list donesen u Tuzlu je sedmični sarajevski list Bosna, čiji je prvi broj objavljen 28. maja 1866. godine. Nekoliko godina poslije u Tuzlu redovno počinje stizati i list Sarajevski cvijetnjak (Džulšen saraj). U Tuzli je prvih decenija 20. stoljeća izlazilo više listova koji nisu imali dugoročniji i značajniji informativno-politički karakter. Kao prvijenac uzima se list za zabavu i pouku Prvijenče, koji su tuzlanski gimnazijalci povremeno izdavali od 1903. do 1906, na šapirografskoj tehnici. Prvi list štampan u Tuzli je nedjeljnik Srpski pokret (1913), koji je nakon 24 izdana broja već naredne godine zabranjen. Vlasnik jedne od štamparija, Adolf Engel, jedno vrijeme je u toku 1914. izdavao list Tuzlanski dnevnik, kasnije nazvan - Tuzlaer Tagblatt. Iste godine kratkotrajno je izlazio i Komunalni list. Od 1918. do 1920. u Tuzli izlazi političko-informativni list Oslobođenje. S ciljem kulturne i ekonomske emancipacije bošnjačkog stanovništva kratko vrijeme je u toku 1920. izlazio sedmični list Novi pokret. U vrijeme između dva svjetska rata, sa velikim ambicijama se pojavljuju i vrlo brzo gase listovi: Opštinski glasnik, Tuzlanski list, Tuzlanska pošta, Naša opština, Novi pokret, Narodne novine, Narodni list, Narod, Fabrika i njiva itd. Prvi broj lista Front slobode, koji uz sarajevsko Oslobođenje predstavlja najstariju živu bh. novinu, izašao je 7. novembra 1943. godine. Školstvo

Historičari navode da je Turalibeg 1572., kao jednu od svojih zadužbina, osnovao mekteb, što se uzima prvim institucionaliziranim oblikom školstva u Tuzli. Behram-begova medresa, srednja stručna škola za stanovništvo islamske vjeroispovijesti, spominje se još u 17. stoljeću (historičari navode 1674. godinu). U 18. stoljeću izdržavana je od Vakufa Behram-begove džamije. Učenici Medrese su se, pored opće naobrazbe, pripremali za poziv imama, hatiba, mualima, odnosno za poučavanje u vjeri. Sa kraćim prekidima medresa je radila do ukidanja 1949, a njen rad je obnovljen 1992.

U prvoj polovini 19. stoljeća u Tuzli se pojavilo više škola, prvo sa isključivo religijskom, a potom i sa svjetovnom orijentacijom. U to vrijeme, u Tuzli su na stotinu stanovnika dolazila dva do tri pismena građanina. Prva škola za osnovno obrazovanje, koju su finansirali imućniji roditelji, otvorena je 1831. za djecu srpske nacionalnosti. Sa istom namjenom je 1873. osnovano i Srpsko pravoslavno učilište. Godinu dana kasnije otvorena je, po ugledu na ruždije u Turskoj, neka vrsta niže srednje škole koju su, nakon završene vjerske škole -

[183]

mekteba, pohađala djeca bošnjačke nacionalnosti. U to doba Sjemenište je bilo škola za djecu katoličke vjeroispovijesti.

Austrougarska uprava je 1880. otvorila Komunalnu školu za mušku djecu svih konfesija, koju je pohađao samo jedan manji dio tuzlanske omladine. Petnaest godina kasnije u Tuzli je otvorena Trgovačka škola, a 1925. je prerasla u Građansku školu.

Prva osnovna škola u tuzlanskom kraju i jedna od prvih u Bosni i Hercegovini osnovana je 1884. u Gornjoj Tuzli. U Tuzli je prva osnovna škola osnovana u Kreki 1897. godine. Za vrijeme austrougarske uprave radile su: Ruždija - osnovna škola za muslimansku djecu, Osnovna škola milosrdnih sestara u Klosteru i Srpska osnovna škola. Na osnovu Odluke Gradskog vijeća Tuzla, 12. septembra 1899. otvara se Velika gimnazija u Donjoj Tuzli. Tridesetih godina 20. stoljeća u tuzlanskom kraju je bilo 29 osnovnih škola i dva obdaništa, sa 72 učitelja. Literatura Nijaz Alispahić, Leda Saliniana - Kulturna hronika Tuzle, Tuzla, 1998. 25 godina Radničkog kulturno umjetničkog društva Mitar Trifunović Učo, Tuzla, 1972. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla, I (1957), III (1959). Džemal Ćilimković, Tuzla u osmansko doba, Tuzla, 1996. Dr Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne, Tuzla, 1995. Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Tuzla, elaborat, Tuzla, 1988. Likovno stvaralaštvo Tuzle 1945-1980, Tuzla, 1980. Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, Beograd, I (1981), II (1983); Tuzla, III (1988), IV (1990), V (1997). Tuzla, fotomonografija, Tuzla, 1983. Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Tuzla, I (1979), II (1984), III (1987). Vodič Arhiva Tuzla, Tuzla, 1989.

[184]

[185]

Ostaci srednjovjekovne zgrade u Rožnju

Rožanj je vrlo staro naselje. Pod tim nazivom postoji od srednjeg vijeka. Pripadalo je srednjovjekovnoj Župi Sapna koja se nalazila u oblasti Podrinje tadašnje srednjovjekovne države Bosne. Dolaskom osmanske uprave 1463-1474. godine naselje Rožanj je u Nahiji Sapna, Zvornički sandžak.

Početkom XVI stoljeća Rožanj je srednje veliko naselje. Prema osmanskom popisu 1533. godine ima oko 30 kuća, gotovo isključivo muslimanskih. Takvo stanje se održalo do pred kraj osmanske uprave.

Naselje je negdje u XVIII/XIX stoljeću opustjelo, a muslimansko stanovništvo se raselilo u susjedni Goduš i dalje. Naprimjer: familija Rožnići u Goduš (kasnije dio Omerovića), familije Rožnjaci i Rožnjakovići u Gornjoj Spreči... Tokom XIX stoljeća vlasnici muslimani na svoje zemlje naseljavaju kao kmetove pravoslavno stanovništvo sa planinskog juga i jugoistoka. Od tog stanovništva su pravoslavna groblja u Riječanima i iznad Lazića. Agrarnom reformom Kraljevine SHS dvadesetih godina XX stoljeća ovo stanovništvo postaje vlasnik kmetovskih selišta.

Početkom rata 1992. godine pravoslavno srpsko stanovništvo se raselilo u ravničarske krajeve (Semberiju, Posavinu, Srijem...), a danas se vratilo svega nekoliko domaćinstava.

ARHEOLOŠKI LOKALITET Do sada jedini arheološki lokalitet koji je registriran na području naselja

Rožanj je onaj u zaseoku Lazići. Radi se o ostacima srednjovjekovne crkve i groba na lokalitetu Crkvišće-Crkvište (slika 1. Arheološki lokaliteti u naselju Rožanj na topografskoj karti R=1:2500).

Sl. 1. Topografska karta (R=1:2500).

Mr. sc. Rusmir Djedović

[186]

Za ovaj arheološki lokalitet naveden u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine se navodi slijedeće: „Srednjovjekovna crkva i grob. Slabi ostaci građevine, sačuvani kao neznatna humka sa grobnicom u kojoj su bila sahranjena 3 pokojnika. Možda srednji vijek.“ Ove podatke potpisuje V. Milić.233

Prema našim saznanjima, 1981. godine ovaj je lokalitet istraživao Veljko Milić, tadašnji kustos arheolog Muzeja istočne Bosne u Tuzli. On je za navedeni Muzej napravio izvještaj na 3-4 stranice sa nekoliko fotografija.234

Prema dostupnoj dokumentaciji iz Muzeja istočne Bosne u Tuzli, poslije rekognosciranja lokaliteta 1981. godine, V. Milić je u vrlo kratkom izvještaju naveo slijedeće: „Srednjovjekovna crkva, na imanju Ratka Ilića, put Rastošnica – Zvornik, djeca su provalila grobnu humku u kojoj su bila sahranjena tri pokojnika. Radi se o crkvi o kojoj mještani kažu da je građena istovremeno kad i crkva Lomnica u Šekovićima“, urađena su i tri snimka, od kojih dva pokazuju humku prekrivenu vegetacijom (negativi br. 25/2101 i 11/2101). Treći snimak pokazuje manju hrpu kostiju iz provaljene kripte (negativ 23/2101, slika 2.)

Sl. 2. Kosti iz provaljene kripte

Ovaj arheološki lokalitet u naselju Rožanj je registrovan i na Arheološkoj karti Bosne i Hercegovine. Na toj karti je ovaj arheološki lokalitet označen znakovima za srednjovjekovnu crkvu i srednjovjekovnu nekropolu.235

Stanje lokaliteta kakvo je opisano u Arheološkom leksikonu i Arheološkoj karti Bosne i Hercegovine bilo je isto i u ljeto 2007. godine.236

233 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Sarajevo, 1988, str. 89. 234 Prema usmenim navodima protojereja Zorana Ilića, predstavnici Eparhije zvorničko-tuzlanske su po uputstvu Veljka Milića (sada u Srbiji), od direktorice Muzeja istočne Bosne u Tuzli, Vesne Isabegović i sadašnjeg kustosa arheologa Mirsada Bakalovića dobili navedene rezultate istraživanja. 235 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 1, Sarajevo, 1988, Regiji 6, br. 44, srednji vijek. 236 To vidimo i na isječku satelitskog snimka naselja Rožanj od 20. juna 2007. godine, Google Earth.

[187]

Sl. 3. Satelitski snimak naselja Rožanj

Tokom septembra i oktobra 2008. godine lokalno povratničko stanovništvo

uz suradnju sa predstavnicima Eparhije zvorničko-tuzlanske krenulo je sa radovima na arheološkom lokalitetu i počelo otkopavanje ostataka zidova i grobnice.

Prema podacima dostupnim na Internetu, protojerej Zoran Ilić, rodom iz Rožnja, a sada na službi u Gornjoj Slatini u Posavini "...je pokrenuo obnovu crkve u selu" (podaci od 16.9.2008. godine). Akcija je nastavljena i tokom oktobra, a 23. istog mjeseca radove u Rožnju je obišao Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda. Tom prilikom je rekao "da su pronađene mošti trojice monaha-mučenika iz manastira svetog proroka Jeremije u mjestu Rožanj u federalnoj opštini Sapna, koje će biti vraćene kada se ova svetinja ponovo sagradi“ (podaci od 24.10.2009. godine).

U istom tekstu pod naslovom "Rožanj: Pronađene mošti monaha mučenika", prenosi se dio saopćenja Eparhije zvorničko-tuzlanske u kome stoji: "Prijenos moštiju je u toku i one će biti pohranjene u manastiru nakon njegovog vaspostavljanja.“ U saopćenju se navodi i "da je vladika Vasilije koji je juče obišao ovaj do temelja porušeni manastir, u razgovoru sa sveštenikom i vernim narodom ovog kraja organizovao građevinski odbor za izgradnju manastirske crkve u Rožnju." (isto).

Početkom proljeća 2009. godine radovi na arheološkom lokalitetu Crkvišće-Crkvina u Rožnju su nastavljeni.

Na inicijativu suradnika Zavoda sa područja općine Sapna, navedeni lokalitet je 3.4.2009. godine, obišla ekipa u sastavu: Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Edhem Omerović, istraživač prošlosti područja Sapne i Mirsad Bakalović, kustos arheolog Muzeja istočne Bosne iz Tuzle.

Tom prilikom je konstatovano da je veća količina obrušenog kamenja iz zidova uklonjena na stranu a uočavali su se ostaci zidova građevine, visine do pola metra.(slika 4, 5, 6 i 7)

[188]

Sl. 4. Temelji zgrade (B. Bajrektarević) Sl. 5. Temelji zgrade (B. Bajrektarević)

Sl. 6. Temelji zgrade (B. Bajrektarević) Sl. 7. Temelji zgrade (B. Bajrektarević)

STANJE LOKALITETA 15. 04. 2009. godine Dana 15.4.2009. godine, po nalogu direktora, ekipa Zavoda je izašla na

teren u naselju Rožanj, općina Sapna. Nešto ranije direktor Zavoda je obišao navedeni lokalitet na dojavu suradnika sa područja općine Sapna da se vrše neki radovi na arheološkom lokalitetu Crkvišće-Crkvište u naselju Rožanj.

Ekipa Zavoda bila je u sastavu: stručni suradnik Rusmir Djedović, prof., Munisa Softić-Kovačević, prof., Edhem Omerović, istraživač prošlosti Sapne i Safet Pehratović, radnik Katastra Općine Sapna.

Navedeni izlazak na teren bio je uz upoznavanje i suradnju načelnika Općine Sapna, gospodina Ismeta Omerovića i pomoćnika načelnika zaduženog za prostorno uređenje, geodetske i druge poslove, gospodina Nusreta Hamidovića.

Ekipa Zavoda u već navedenom sastavu je u srijedu 15.4.2009. godine, između 11 i 14 sati, na lokalitetu Crkvišće-Crkvište, u naselju Rožanj, zatekla sljedeće stanje: Radilo je do 20 ljudi uglavnom na raščišćavanju lokaliteta. Stjecao se utisak da radove vode trojica sveštenika na čelu sa Zoranom (Ratko) Ilićem, rodom iz sela.

Radovi na vađenju i uklanjanju ostataka zida i temelja na građevini su bili završeni. Izvađeno kamenje bilo je na većim gomilama izvan temelja zgrade. Vidjelo se da se radi se o stotinama komada kamenja. Kamenje je bilo uglavnom od pješčara i neki su bili tesani. Ovakvog prirodnog pločastog pješčara ima u

[189]

strani, neposredno iznad građevine. Također, ima još par gomila ovakvog kamenja koji je odavno sklonjen sa lokaliteta. Nešto kamenja sa građevine bilo je i od sedre i nalazilo se na gomilama sa ostalim kamenjem. Na mjestu nekadašnjih temelja zidova, bili su plitki kanali, duboki 30-40 cm a široki do 1 metar. Dimenzije temelja su 8 x 6 metara. Zgrada je orijentirana pravcem sjeverozapad-jugoistok. Ka jugoistoku su temelji polukružnog oblika. Iznad tog dijela je nedavno u zemlju zaboden veći krst od drvenih greda.

Unutar temelja u sjeverozapadnom dijelu zgrade nalazi se kameni podzemni objekat. Radi se o podzemnoj građevini izgrađenoj od zidanog kamenja. Dimenzije objekta su nešto više od 2 x 2 metra. To bi mogla biti ranije spomenuta grobnica.

Grobnica je bila u potpunosti prekrivena blagim svodom od kamena. Sada se u tom svodu vidi manji otvor (može se provući čovjek). Duboka je oko 1,5 m. Također se vidi da je unutrašnjost podzemnog objekta prazna. (slike 8, 9, 10, 11, 12, 13.)

Sl. 8. Izvađeni temelji (M. Kovačević) Sl. 9. Grobnica (M. Kovačević)

Sl. 10. Grobnica (M. Kovačević) Sl. 11. Gomile kamenja iz zidova ( E. Omerović)

[190]

Sl. 12. Temelji (E. Omerović) Sl. 13. Temelji (E. Omerović)

Lokalitet sa temeljima građevine se nalazi na manjoj zaravni padine koja je okrenuta ka jugu. Ispod lokaliteta se zemljište naziva Slatina, a na brdu iznad je toponim Vilajet.

Obavljen je razgovor sa sveštenicima Zoranom (Ratko) Ilićem, sada u Slatini i čijeg oca ima vlasništvo nad parcelom i Zoranom (Stevo) Ilićem koji je izjavio da su prošle godine počeli radovi na lokalitetu, a u grobnici je pronađeno nešto kostiju. Kosti su sklonjene na tavan obližnje kuće. Radovi se vode u organizaciji Parohije pribojske Eparhije zvorničko-tuzlanske.

Iz razgovora može se zaključiti da postoji i projekat zgrade crkve koja treba da se izgradi na tom mjestu. Radi se o jednobrodnoj crkvi, dimenzija 8 x 6 m, sa apsidom na jugoistoku, prekrivenoj jednostavnim dvovodnim krovom. Zidovi će biti izgrađeni od starog kamenja bez malterisanja. Na ulazu sa sjeverozapadne strane bio bi izgrađen predulaz sa zvonikom.

Ne postoji urbanistička ni građevinska dokumentacija iz nadležne općinske službe. Nisu riješeni ni potrebni imovinsko-pravni poslovi.

Kroz razgovor su od članova ekipe Zavoda upoznati da je za problematiku zaštite i korištenja kulturno-historijskog naslijeđa nadležan spomenuti Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona sa sjedištem u Tuzli. Također su upoznati da su dužni svaki kulturno-historijski nalaz pronađen na lokalitetu prijaviti nadležnim službama.

Tokom maja 2009. godine Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona službeno je upoznao nadležne u Općini Sapna da pri eventualnim saglasnostima za radove na ovom arheološkom lokalitetu poštuju zakonske procedure. PODACI NA INTERNETU Na Internetu se mogu naći različite pretpostavke o lokalitetu Crkvišće-Crkvište u Rožnju. Naprimjer: „Zadužbina kralja Dragutina“, „bila metoh manastira Tavna“, „građena kada i Lovnica u Šekovićima“, „manastir Svetog proroka Jeremije u mjestu Rožanj“, „osim manastira u Ražnju postoji još jedan metoh manastira Tavne koji je u ruševinama i nalazi se u selu Skočiću kod

[191]

Zvornika. a bio je posvećen Časnom krstu“, „jednom mjesečno na mjestu manastira Časnog krsta u Skočiću pojavljuje se voda, koja u toku dana nestane“... Za ove pretpostavke se ne navode izvori ili literatura, niti narodna tradicija. Sve navedeno se može čuti i od sveštenika koji rukovode radovima na lokalitetu u naselju Rožanj.

ZAPAŽANJA O OSTALOM NASLIJEĐU U naselju Rožanj koje postoji od srednjeg vijeka, pretežno naseljeno muslimanskim stanovništvom od XV i XVI stoljeća, a pravoslavnim od XIX stoljeća, ima nekoliko lokaliteta kulturno-historijskog naslijeđa.

Do sada je najviše poznat već opisani arheološki lokalitet u zaseoku Lazići, sa temeljima srednjovjekovne građevine i grobnice unutar njih. Ovaj lokalitet okolno muslimansko stanovništvo uglavnom naziva Crkvišće, a pravoslavno: Crkvište.

Na udaljenosti do 1 km od ovog lokaliteta, nalaze se sljedeći kulturno-historijski lokaliteti:

1. Gradac, brdo (592 m) južnije (slika 14.). Prema općoj tradiciji na njemu se nalazila nekakva utvrda od kamena a ima i nadgrobnih spomenika od kamena u obliku ploča.

2. Gradina, zaselak sa tim imenom ispod brda Gradac. Prema predanju tu se nalazilo podgrađe utvrde na brdu Gradac. U Gradini se nalazila i kula-čardak muslimanskih vlasnika tog područja u osmanskom periodu.

3. Tursko groblje istočnije. Radi se o nekoliko parcela u padini okrenutoj ka jugu, na ulazu u Laziće iz pravca Riječana. Prema očuvanoj tradiciji u muslimanskim familijama koje su u susjedni Goduš doselile iz Rožnja, to je nekada bilo veliko muslimansko groblje. Prema predanju pravoslavnog stanovništva u Rožnju, nekada su se tu susreli muslimanski i hrišćanski svatovi i sukobili. Danas je očuvano vrlo malo nišana koji su uglavnom sklonjeni u živice i potoke. Parcele sa nazivom Tursko groblje su u vlasništvu lokalnog pravoslavnog stanovništva i obrađuju se. Izgrađena je i jedna kuća. Neki nišani su prije zadnjeg rata (1992-1995.) ugrađeni u jedan poljski nužnik. Rijedak očuvani nišan se nalazi desno od puta u ivici Turskog groblja (slika 15.). Uzglavni nišan je prilično monumentalan. Ima gužvu, iznad zemlje je visok jedan metar a osnovica je kvadrat, dimenzija oko 25 cm. Uznožni nišan je na udaljenosti oko 2,5 m. 4. Lokalitet stare džamije. U vrh zemljišta Tursko groblje, desno od puta narodna tradicija govori da je nekada bila džamija naselja Rožanj. Podori zgrade džamije, prema narodnoj tradiciji su postojali do 1918. godine (slika 16.). 5. Srednjovjekovno groblje. Nekoliko stotina metara iznad Turskog groblja su ostaci nekog starog groblja. 6. Na području naselja Rožanj se nalaze sljedeći zanimljivi toponimi

[192]

(nazivi zemljišta): Vukmir (zaselak, možda od Vukmira Zlatonosovića pripadnika srednjovjekovne bosanske feudalne familije koja je imala posjede oko Majevice i Zvornika ), Maura (brdo 536 m), Plan, Gmize...

Ovdje treba spomenuti i lokalitet sa nazivom Grad, brdo (751 m) koji se nalazi nekoliko km sjevernije. Zapravo, iznad naselja Završje koje se nalazi sjeverno od Rožnja, jedna istaknuta glavica se naziva Grad. Možda bi tu trebalo tražiti temelje srednjovjekovnog grada koji je bio utvrda poznate srednjovjekovne Župe Završje (slika 17.).

Sl. 14. Gradac (M. Kovačević) Sl. 15. Nišan (M. Kovačević)

Sl.16. Lok.Stare džamije(E.Omerović) Sl. 17. Grad (M: Kovačević)

[193]

ZAKLJUČAK

U naselju Rožanj koje danas pripada općini Sapna, Tuzlanski kanton, narodna tradicija i terenska istraživanja znaju za ostatke neke srednjovjekovne zgrade. Toponim Crkvišće-Crkvište i tradicija upućuju da se radi o nekadašnjoj crkvi. Pošto nisu izvršena detaljnija istraživanja nije sigurno je li to tačno i čije se srednjovjekovne vjere možda tu nalazio vjerski objekat. Da li se radi o ranokršćanskom ili srednjovjekovnom katoličkom objektu (zna se za samostane u obližnjem Zvorniku i Teočaku) ili vjerskom objektu srednjovjekovne Bosanske crkve, za koju se zna da je bila jaka u Usori. Istina, nema dokaza da li je u srednjem vijeku pravoslavna crkva imala svojih vjerskih objekata zapadno od rijeke Drine. Akcija lokalnog stanovništva uz suradnju Eparhije zvorničko-tuzlanske, bez terenskih i naučnih istraživanja, kao i bez potrebne dokumentacije, je upitna. Zbog toga, radove na arheološkom lokalitetu gdje je već konstatovano postojanje neke srednjovjekovne građevine, treba pratiti i usmjeravati prema stručnim i zakonskim okvirima.

[194]

[195]

Ifeta Jahić-Begović, dipl. ing. arh.

Zaštita utvrde Soko

O nastanku utvrde Soko legenda kaže kako su bile tri sestre koje su se međusobno hvalisale: najstarija - da će izgraditi grad ljepši od svih gradova, druga – da će izgraditi grad srebrenog sjaja, a najmlađa - da će imati grad sokolovog leta. Tako nastadoše tri srednjovjekovna bosanska grada u ovom kraju: Gračanica, Srebrenik i Soko.

U samom selu sve mahale su međusobno povezane internim saobraćajnicama. Na raskrsnicama tih, ne tako prometnih, saobraćajnica organizirani su trgovi za okupljanje i igru djece.

Na ulazu u selo sa regionalne saobraćajnice Gračanica – Srebrenik nalazi se centar sela. Od javnih objekata u centru se nalazi više malih ugostiteljskih objekata, prodavnica, pekara te objekat mjesne zajednice. Na samom ulazu u selo su osnovna škola i nogometno igralište.

U centralnom dijelu sela Soko nalazi se kameni brežuljak na kome je

smješten srednjovjekovni grad, odnosno ostaci tog grada. Južna i jugoistočna strana ovog kamenog brežuljka su vrlo strme i potpuno

nepristupačne. Sjeverna i sjeverozapadna strana nisu tako nepristupačne i strme. Ulazi u selo su sa nepristupačne strane što je sigurno dobro planirano, s obzirom na to da su srednjovjekovne utvrde služila za odbranu i utočište stanovništvu.

Gradina je na dosta nižem visinskom nivou u odnosu na ostala brda, što je u srednjem vijeku bio dobar strateški položaj, jer gradina nije bila vidljiva izdaleka. Pojavom vatrenog oružja u osmanskom periodu to više nije bio dobar strateški položaj.

Osim nepristupačnog terena, kameni brežuljak prirodno ograničavaju dva potoka Vrelo i Ilidža, što je čest slučaj u gradnji tvrđava.

POGLED NA SOKO SA TVRĐAVE

[196]

Gradina ima nepravilan, približno ovalan oblik, sa dvije polukule široke 3 m i jednom ulaznom kulom (kapi-kula). Dimenzije grada su 37 m dužine i 18m širine.

Podzida grada nije na svim stranama iste visine jer se u potpunosti prilagođava terenu. „Na gradu se, u osnovi, zapažaju tri tipa ili načina zidanja237:

Prvi tip je najzastupljeniji i njime je zidan veći dio grada. Zidovi su građeni od lomljenih i grubo tesanih komada kamena, nepravilnog oblika, uglavnom sive i sivo-smeđe boje. Zapažaju se ponegdje i obli kamenovi, koji kao da su izvađeni iz riječnog korita. Krupniji kamen je sitniji kameni materijal, zaliven krečnim malterom, koji se kasnije stisnuo u čvrstu kompaktnu masu. Negdje se uočava tendencija da se kamenje slaže u slojeve, a negdje se to ne primjećuje, nego su graditelji slagali kamen onako kako im je to njegov oblik omogućavao. U zid su mjestimično umetani drveni trupci, okomito pravcem pružanja zida. Neki od tih trupaca su istruhli. Graditeljski elementi služili su za ravnomjerno slijeganje zidne mase i sprječavanje pucanja zida. To je karakteristika bosanske srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture, što može biti dokaz da su grad podigli bosanski graditelji. Umetanje drvenih greda (trupaca) u gradske zidine uobičajeno je u Bosni i u toku osmanskog perioda.

Drugi tip se zapaža na malom dijelu jugoistočnog zida i na jugozapadnom zidu. Ovaj dio grada je građen od ljepše tesanih duguljastih komada kamena koji su pravilno složeni u slojeve. I na ovom zidu zapažaju se ostaci drvenih elemenata (četvrtaste rupe), a kamen je kao i u prethodnom tipu zidanja sivo-smeđe boje. Ovakav način zidanja je gotovo identičan osmansko-turskoj tehnici prve polovice 18. stoljeća, kojom su građeni neki objekti na susjednom gradu Srebreniku238. Može se zaključiti da je taj zid vremenom propao, te je u zidu ostala rupa nalik na puškarnicu. Zidovi su debeli 90-110 cm.

Trećim tipom je građena ulazna kula i dio sjeverozapadnog zida. Ovaj tip je prepoznatljiv po ljepše tesanim i pravilnije oblikovanim četvrtastim kamenim

blokovima koji su prilično uredno složeni u redove. Prostor koji bi ostao između redova popunjavan je manjim kamenjem. Kamen je upadljivo svjetlije boje od kamena kojim je građen ostatak utvrde. Na ulaznoj kuli se zapaža da su prvih pet-šest redova kamena nešto grublji i iste boje kao i ostatak grada, pa se na njih nastavljaju redovi kamena svjetlije boje. Očito je prvobitna građevina (koja je bila građena od istog kamena kao i drugi zidovi) bila propala, pa je na istim temeljima podignuta

237 Prema autoru teksta „Edin Šaković 'Oblik i arhitektura starog grada Sokola'”,objavljenog u Gračaničkom glasniku. 238 Up. Đuro Basler, “Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije”, Naše starine IV, Sarajevo 1957., str.110-130.

[197]

nova, od novog kamena.239 Opisani tip zidanja je vrlo teško vremenski odrediti, ali treba napomenuti da se vrlo sličan način zidanja zapaža na nekim objektima tvrđave Gradačac, koja je građena u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća, pa je možda i ovaj dio zida nastao približno u to vrijeme . Na jugoistočnoj strani nalazile su se dvije polukružne kule koje su danas porušene gotovo do temelja. Kule su bile širine oko 3 metra, potpuno ukomponirane u gradske zidine. Tako uske nisu mogle služiti za stanovanje već samo kao stražarnice. Na sjeverozapadnoj strani je ulazna kula, koja izgleda dograđena na već postojeći zid. Ulaz u ovu kulu gleda ka jugozapadu. Kroz polukružna vrata (širine 110 cm, visine oko 2 metra) ulazi se u zatvorenu prostoriju, presvođenu lučnim svodom, a zatim se kroz druga, također polukružna vrata ulazilo u grad, a iz njega u objekat koji nije sačuvan. Od te zgrade se sačuvao samo podrum, čiji se polukružno svedeni ulaz nalazi uz jugoistočni zid. Detaljniji i sigurniji podaci o ovome objektu dobili bi se arheološkim iskopavanjem. Osim te zgrade, u gradu je svakako bilo još objekata od drveta, pletera ili ćerpića. Na zapadnom ćošku grada nalazi se jedan kontrafor, koji je služio kao ojačanje tom dijelu grada i koji je, zapravo, jednostavni produžetak jugozapadnog zida. Ovaj kontrafor je podignut, dakle, zajedno sa tim zidom i to u osmansko doba, jer kontrafori nisu karakteristika bosanske srednjovjekovne fortifikacijske arhitekture.

239 Pravoslavni svećenik iz Boljanića, Mitar Popović, je 1896. zabilježio predanje kako je na Sokolu postojala kula visoka trideset metara u kojoj je bilo spremište za barut, te kako je u nju udario grom što je izazvalo eksploziju spremišta i potpuno razaranje kule, uslijed čega je poginuo i gradski dizdar (Mitar Popović:”Nekoliko starina u gračaničkom kotaru”, Bosanskohercegovački Istočnik, god. 9., sv. 1 i 2.). Ipak, ovi podaci se moraju uzeti s rezervom.

Rekonstrukcija tvrđave Soko - Časopis Gračanički glasnik

Tlocrt tvrđave Soko - Gračanički glasnik

[198]

Utvrda Soko oko 1900- te godine

Grad je danas skoro u potpunosti porušen. Zidovi su srušeni gotovo do temelja, odnosno do nivoa tla unutar grada. Sačuvani su samo oni koji služe kao podzide. Zid u punoj visini sačuvan je u dužini od nekih 5 metara na sjevernom kraju grada.

„Na osnovu opisanih arhitektonskih karakteristika, može se zaključiti da je

tehnika kojom je rađena većina gradskih zidova Sokola (prvi tip) tipično bosanska. Na glavnim vratima su ranije postojali kameni dovratci, koji su nekad ranije izvađeni i odneseni. Jugozapadni dio znači da je grad podignut u vrijeme bosanske prevlasti u ovim krajevima. Ovalni oblik grada, zaobljene uske i nenastanjene kule, prilično tanki i vrlo visoki zidovi – sve su to osobine gotičke fortifikacijske

Ostaci zida. Vide se tragovi gdje su nekada bile drvene gredice – hatule.

Struktura zida tvrđave.

[199]

arhitekture, karakteristične za 14. stoljeće. No, u našoj zemlji je i stariji – romanički način gradnje bio prisutan kroz cijelo 15. stoljeće”. 240

U historijskim dokumentima Soko se prvi put spominje 1429. godine. Podignut je vjerovatno u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (druga polovina 14. stoljeća), kada je Bosna bila na vrhuncu svoje vojne i političke moći. Nakon Tvrtkove smrti (1393.), uslijed samovolje pojedinih feudalnih rodova, Bosna gubi svoju moć i sve je više izložena osvajačkim pohodima Ugarske. U tim pohodima upravo su najviše stradali prostori sjeveroistočne Bosne. Tek nakon 1415. godine, kada su Mađari u Lašvi poraženi i prisiljeni na uzmicanje, ovi krajevi ostaju pošteđeni ratnih pustošenja. Stoga imaju osnova pretpostavke da je grad sagrađen iza 1415-1429. godine.

Za vrijeme osmanske vlasti grad je pretvoren u vojnu utvrdu i više puta je obnavljan. Osmanlije su svakako i ovaj grad zauzeli 1463. godine, ali od 1464. pa negdje do 1519. Soko je pod vlašću Mađara. Nakon ponovnog pada pod vlast Osmanlija, grad je vjerovatno obnovljen, ali će u narednih 150 godina biti bez strateškog značaja. Izvjestan značaj dobiva tek nakon Bečkog rata 1683-1699. godine, pa se može pretpostaviti da 1415. godine služi kao dodatna zaštita graničnog područja. Prije toga, u razdoblju 1398-1415. ovi krajevi su uglavnom u mađarskoj prevlasti, tako da ovu utvrdu nisu mogli izgraditi bosanski feudalci. U fragmentima zida vidljivi su otvori gdje su bile drvene gredice – hatule, koje su služile kao konstruktivna ukruta.

240 Edin Šaković ,,Oblik i arhitektura starog grada Sokola ” Gračanički glasnik

OSTACI ZIDA TVRĐAVE . Može se vidjeti kolika je bila visina zida.

POGLED NA TVRĐAVU

[200]

U narednim godinama nema nikakvih izvještaja o popravkama grada. Napušten je polovinom 19. stoljeća, od kada počinje njegovo propadanje koje traje do danas.

Dugo godina su mještani vadili kamen iz gradskih zidina i upotrebljavali ga za gradnju kuća i javnih objekata. Godine 1905. Soko se spominje kao “gut erhaltene Schloßruine” (dobro očuvana razvalina zamka)241, a 1910. razmišljalo se i o njegovoj obnovi.242 U toku Drugog svjetskog rata grad je, ipak, bio u dovoljno dobrom stanju da posluži kao utvrda iz koje se uspješno pružao otpor napadačima na Soko i druga okolna sela.

U jednom napadu na Soko, partizani su djelovali na gradinu protivoklopnim topom, ali oštetiti su samo vanjsko lice zida. Nakon rata, 1949. godine mjesni Narodni odbor iz Sokola odlučio je da za gradnju seoske škole upotrijebi kamen iz zidina tvrđave Sokola, iako je ona iste godine proglašena zaštićenim spomenikom kulture. Tada je vjerovatno nastalo jugozapadno lice zida (drugi tip). Pouzdano se zna da je tokom 1777. godine grad obnavljan pod nadzorom gradačačkog kapetana Mehmeda. Moguće je da je tom prilikom temeljito obnovljen. Izneseni podaci dati su isključivo na osnovu onih ostataka grada koji se nalaze nad zemljom, pa ih zato treba prihvatiti sa određenom rezervom. Arheološka iskopavanja na ovom mjestu bi sigurno potvrdila ili opovrgla ove zaključke, te donijela sigurnije podatke o arhitekturi i starosti grada Sokol

241 Adolf Walny: Boschnicher Bote-Universal-Hand-und Adressbuch für Bosnien-Herzegowina, pro 1905., Sarajevo, 1905. 242 Dopis Zemaljskog muzeja od 18. II 1910. u kome se preporučuje poduzimanje konzervatorskih radova na nekim bosanskim gradovima, među njima i Sokola (Derviš Tafro:”Iz istorije zaštite spomenika kulture u Bosni i Hercegovini do oslobođenja 1945.”, “Naše starine” III, Sarajevo, 1956., str.11.

[201]

Konzervacija utvrde O samom nazivu „Sokol“ u enciklopedijama tradicionalnih simbola tvrdi

se da pojam ima zajedničko sa solarnom simbolikom orla, a vezuje se za stremljenje prema pobjedi „uzlaženje kroz sve ravni“.243

Da bismo znali svoju prošlost neophodno je da sačuvamo svoju kulturnu baštinu, ne samo u našem vremenu, nego da imamo kontinuirani plan zaštite za buduća vremena. „Ona pridonosi pojačavanju svijesti o kulturnom identitetu pojedinaca i zajednica, odražava kulturu i način života, njene umjetničke i historijske poruke prezentiraju specifične vrijednosti tradicija i uspomena, a omogućuje nam da čovjekov život i djelovanje sagledamo u većim vremenskim dimenzijama.”244

Osim očuvanja kulturne baštine vrlo bitan faktor je i njegova prezentacija u svrhu edukacije stanovništva i posjetilaca, te uključivanje u savremene tokove života.

Predložena intervencija: KONZERVACIJA. Konzervacija se primjenjuje na objekte velike historijske i kulturne

vrijednosti i sastoji se u sprečavanju i usporavanju propadanja i eventualne degradacije.

Uz konzervaciju gotovo uvijek ide i KONSOLIDIRANJE ili konstruktivno saniranje.

Kod srednjovjekovnog grada Sokola sačuvane su dvije prostorije i fragmenti zidova. Jedna prostorija je u kapi-kuli i u prilično je dobrom stanju. Stepenice koje su vodile iz te prostorije do grada vremenom su nestale, a ostali su samo tragovi u terenu da su tu nekada bile stepenice. Nove stepenice bile bi od kamenih ploča tako da bude vidljivo da su iz našeg vremena a da ne narušavaju ambijent tvrđave. Druga prostorija je tamnica i ona je ostala zatrpana nanosima zemlje. Uklanjanjem zemlje, ne samo da bi se otkrila ta prostorija, nego bi se otkrili fragmenti zida sa unutrašnje strane gradine, tako da ne bi bila potrebna zaštitna ograda za posjetioce.

Negdje su se te grede i sačuvale a na mjestima gdje one nedostaju potrebno je postaviti nove. Neophodno je obilježiti hatule, koje su stare možda čak i 500 godina (što bi dokazale analize starosti drveta) .

Jedan od problema prezentacije tvrđave je prilaz objektu. Danas je jedini mogući prilaz kroz dvorište privatnih kuća, pa se nepristupačnim terenom uspinje na tvrđavu. Moj prijedlog je da se prilaz zelenilom vizuelno odvoji od dvorišta kuća, izmjsete pomoćni objekti, te uredi pristup tvrđavi. Strmi dio bi se premostio stepenicama do konzolnog platoa koji vodi do kapi-kule. Ulaskom u prostoriju kapi-kule posjetioci bi dobili sve informacije o tvrđavi prije samog ulaska u grad. Informacije bi bile na zidovima u vidu informacionih panoa sa starim fotografijama i historijskim podacima.

243 Jean Campbell Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Beograd, 1986. str. 153; Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb,1989. str. 616. 244 Vjekoslava Sanković Simičić

[202]

Na samom gradu bili bi prostori za sjedenje, te manji prostor sa tribinama za kulturne manifestacije, kino projekcije i razne druge kulturne događaje, jer samo ovakav objekat zaslužuje ovakav sadržaj.

U sklopu ovih sadržaja predlažemo i prezentaciju već postojećeg bunara. Ispitivanjem izvorišta možda bi se i omogućilo korištenje izvora, što bi bilo naročito interesantno u ljetnim mjesecima kada bi i posjeta bila najintenzivnija.

[203]

Munisa Kovačević, prof.

Ćiro kao industrijsko naslijeđe Banovića

Uvod

Stotinu i trideset četiri godine nakon što je izgrađena prva trasa željezničke pruge u Bosni i Hercegovini i nakon što je prošla prva parna lokomotiva, odmilja desetljećima zvana Ćiro, nekolicina radnika današnjeg preduzeća Željeznice, zaljubljenika u parne lokomotive, namjerava revitalizirati nekoliko uskotračnih pružnih pravaca u našoj zemlji na kojima bi se turisti mogli voziti nekadašnjim parnjačama.

Nedavno, na obnovljenoj uskotračnoj pruzi između Mokre Gore i Višegrada, nekada čuvenom “Šarganskom osmicom”, dugoj 18 kilometara u koju je uloženo nešto više od milijun eura, brzinom od 30 km/h počeo je prometovati obnovljeni muzejski vlak „Nostalgija“. Tako je s nekoliko obnovljenih vagona i restauriranom parnjačom, nakon skoro četrdeset godina, Ćiro ponovo prošao dionicom stare pruge Sarajevo – Beograd izgrađene još 1906. godine.

Iz „mirovine“ je u Bosni izvučen još jedan Ćiro, onaj u Banovićima. Osim što danas služi potrebama rudnika ugljena, taj voz koji vuče parnjača obnovljena entuzijazmom radnika radionice željezničkog pogona Rudnika mrkog uglja Banovići, ima i turističku namjenu da u skorije vrijeme znatiželjnicima ponudi vožnju vijugavom prugom koja se kroz gustu šumu probija obroncima planine Konjuh, inače zaštićenim parkom prirode, brzinom od „punih“ 15 kilometara na sat.

Željeznice uzanog kolosijeka u svijetu Željeznički promet je jedan od najstarijih modernih vidova prijevoza.

Njegova pojava datira iz početka 19. stoljeća iz Engleske od dana kada je Stephenson, 1825. godine, konstruirao prvu lokomotivu na parni pogon. Iste godine je ta prva lokomotiva isprobana u Engleskoj na liniji Stockton – Darlington.

Prve tračnice nisu građene za željeznicu. Njihova pojava datira iz 17. i 18. stoljeća, kad su služile za izvlačenje ugljena i ostalih ruda iz rudnika pomoću „vagoneta“, koji su bili pokretani ljudskom snagom, odnosno kasnije životinjskom vučom.

Obnavljanje željeznica uskog kolosijeka u turističke svrhe već je odavno viđena stvar. Nadaleko poznata višednevna turistička ruta kaubojskom parnjačom između Duranga i Silverstona u američkom Coloradu uz cijene i do 300 dolara, izleti između Antonita i Chama u Meksiku ili litvanska dionica Anykščiai i

[204]

Rubikiai, uz britanske ili francuske povijesne vlakove, samo su dio uskotračnih pruga koje se turistima nude u svijetu.245 Iz historijata željeznica Bosne i Hercegovine Prva pruga u Bosni i Hercegovini puštena je u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. Izgrađena je na relaciji Dobrljin – Banja Luka, bila je dugačka 104,3 kilometra, pred sam kraj osmanske uprave. Izgrađena kao dio Carigradske magistrale koja je, prema planovima, trebala povezati Carigrad sa Bečom. Bila je to željeznička pruga normalnog kolosijeka. Promet na ovoj pruzi obustavljen je nakon izbijanja ustanka 1875. godine, a obnovljen je nakon uspostavljanja austrougarske uprave u BiH.

Okupacijom BiH, austrougarska je uprava odredila da se pruga Banja Luka – Dobrljin osposobi, a za radove na njoj bila je zadužena Deveta regimenta ratne željeznice kojom je rukovodio major češkog porijekla, Johan Tomašek. Zanimljivo je kako je razmak između tračnice uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme okupacijske austrijske uprave iznosio 760 mm. Ovaj specifikum poznat je kao bosanska pruga i u Bosni je građena prije no što je to rađeno u Austro-Ugarskoj.

Između septembra 1878. i jula 1879. godine, Austro-Ugarska je izgradila uskotračnu željezničku prugu od Bosanskog Broda do Zenice u dužini od 185,8 km. Također, 29. aprila 1886. godine izgrađena je i u saobraćaj puštena uskotračna željeznička pruga Doboj –Tuzla – Simin Han, dužine 67 kilometara. Time je tuzlanski bazen povezan sa glavnom saobraćajnicom u dolini rijeke Bosne. Već je 1885. godine u Kreki otvoren rudnik uglja, tada najveći na prostoru Bosne i Hercegovine.

Godine 1882. izgrađeno je dodatnih 78,3 km uskotračne željezničke pruge od Zenice do Sarajeva, dvije godine kasnije izgrađena je uskotračna željeznička pruga Mostar –Metković, a 1891. godine izgrađena je uskotračna željeznička pruga na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u dužini od 134,7 km.

Direkcija Zemaljskih željeznica Bosne i Hercegovine raspolagala je 1910. godine sa 1.002 kilometra uskotračne željezničke mreže, a najveći dio troškova izgradnje bh. željeznica u austrougarskom razdoblju podnijela je upravo BiH. Ukupni dugovi zemlje po tom osnovu iznosili su 1913. godine više od 161 milion kruna.246

245 Anton Hauswitschka, Vraća se Ćiro, reportaža, Dubrovački vjesnik, 2009. 246 Od uzanih pruga u spomenutom periodu izgrađene su pruge Bosanska Rača – Bijeljina, Bijeljina – Ugljevik, Trebinje – Bileća, Pazarić – Tarčin i Metković - Ploče. Period poslije Drugog svjetskog rata karakteriše izgradnja omladinskih pruga normalnog kolosjeka Brčko – Banovići (89,100 km) i Šamac – Sarajevo (238km). Prva je puštena u saobraćaj 7.11.1946., a druga 15.11.1947. Pored ovih pruga, tokom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, izgrađeno je 547,8 km šumskih i rudničkih pruga u privatnom vlasništvu. Služile su isključivo za eksploataciju rudnog i šumskog bogatstva. To su pruge industrijalca Ota Štajnbasa (kasnije Šipadove pruge): Prijedor – Knin, Srnetica – Jajce, Zavidovići – Han Pijesak – Kusače i Usora – Pribinići.

[205]

Nestanak parnih lokomotiva Parne su lokomotive u historiju polako počele odlaziti još u '30-im

godinama prošlog stoljeća kada je Mehmed Spaho, tadašnji ministar saobraćaja Kraljevine Jugoslavije, insistirao na uvođenju motornih vozova u Bosni i Hercegovini. Iz tog je vremena ostala i priča o „Ludom Sarajliji“. U narodu su se ti vozovi dugo vremena nazivali „Spahini vozovi“ ili „Ludi Sarajlija“.247

Prvi je takav voz u saobraćaj pušten 1938. godine na relaciji Beograd – Sarajevo – Dubrovnik. Pošto je bio mnogo brži od dotadašnjih parnjača, raja nenaviknuta na njegovu brzinu ubrzo ga je počela nazivati „Ludim Sarajlijom“.

Nakon stotinu godina, prvog augusta 1978. godine na prostorima Bosne i Hercegovine prestali su saobraćati svi uzani vozovi.248 Time su ukinute željezničke uzane pruge u BiH. U tom periodu izgrađene su hiljade kilometara uzanih pruga u BiH.249

Voz Ćiro danas

Do danas je ostalo sačuvano tek nekoliko parnih lokomotiva koje su nekada tutnjale bosanskim prugama. Jedna od prvih lokomotiva koja je žurila iz Zenice ka Sarajevu danas se čuva u željezničkom depou u Rajlovcu kraj Sarajeva, a prva lokomotiva koja je ušla u Sarajevo, 5. oktobra 1882. godine, Rama, danas je u muzeju u Požegi kraj Užica.

Više, nažalost, nije sačuvana niti jedna iz grupe lokomotiva koje su građene isključivo za potrebe bh. željeznica, one koje je konstruirao švicarski inžinjer Heinrich Klose od 1885. do 1904. godine, takozvane zupčaste lokomotive, također po sistemu švicarskog inžinjera Romana Abta, koje su se koristile na prugama velikih nagiba, kakva je dionica od Bradine do Podorašca, između Sarajeva i Konjica.

Do danas su očuvane parnjače u Travniku, Jablanici, nekoliko njihovih vagona sačuvano je u Bileći, lokomotive se čuvaju i u Prijedoru, Doboju, Gračanici, Tuzli i Višegradu, a još postoji Titov voz na Oštrelju.

247 Ajdin Fevzija, Historija željeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005 248 Došao je Ćiro sa sjevera tiho i nenametljivo prije 100 godina, udomaćio se na ovim prostorima i tu ostao cijeli vijek. Svi su ga voljeli, a za sve ono što je učinio, a učinio je mnogo, bili smo mu zahvalni. Vijugao je kroz zelena polja, huktao kroz hladne kanjone i u sve ove krajeve i ove prostore donosio radost i nešto novo. Nakon svih tih godina, 31. jula 1978. došao je čas kada je iz Višegrada krenuo na posljednje putovanje prema Sarajevu. Bio je vruć ljetni dan, a tačno 15 sati i dvije minute. Otpravnik vozova u stanici Višegrad Murat Sinidžija podigao je loparić i dao znak za polazak. Mašinovođa Milisav Andrić pokrenuo je posljednji putnički voz iz Višegrada za Sarajevo. Izvor: Ajdin Fevzija Braco, Posljednje putovanje Ćire, Oslobođenje, Sarajevo, 2008. 249 Pored hiljade kilometara uzanih pruga u BiH, jedna od najznačajnijih bila je pruga Sarajevo – Uvac i sa krakom iz Međeđe za Višegrad i Vardište. Dobila je naziv „Istočna pruga“, a imala je višestruki značaj u strategijsko-vojnom, privrednom, geografskom pogledu. Bila je to i najskuplja pruga na svijetu do tog vremena.

[206]

Međutim, jedina koja i danas vozi jeste parnjača u Banovićima kojom se prevozi ruda iz tamošnjeg rudnika te šumska građa.250

Bosanski željezničari nikako ne mogu prežaliti to što je u Sarajevu nedavno izrezana i u staro gvožđe prodana devedesetak godina stara parna lokomotiva odmilja zvana Joka. Godinama je stajala kao eksponat u krugu tvornice Vaso Miskin Crni i bila je u dobrom stanju, sve dok tadašnji direktor tvornice Osman Zec nije odlučio izrezati je i pretvoriti u staro gvožđe. Željezničari tvrde da se za nju u otpadu nije moglo dobiti više od 300 maraka, dok je njena historijska vrijednost bila neprocjenjiva. Mašinovođe koje su na njoj zaradile penziju čak su i razmišljali o tužbi, no od nje su odustali svjesni da svoju parnjaču više ne mogu vratiti. I to je dovoljno da se zorno pokaže kako se nehajno i bezobrazno odnosimo prema vlastitoj historiji.251

Jedna od najpoznatijih parnih lokomotiva u Bosni i Hercegovini svakako je ona koja i danas stoji ispred jablaničkog Muzeja Bitke na Neretvi. Riječ je o jednoj od najboljih serija lokomotiva koje su ikada izašle iz tvornice Krauss u austrijskom Linzu i u Bosni i Hercegovini je nosila registracijski broj 73-018. Bila je to najčuvenija serija brzih uskotračnih vozova i ta je lokomotiva, sklopljena 1907. godine, saobraćala na relaciji između Sarajeva i Mostara i pripadala je mostarskoj ložionici.252 Voz Ćiro – industrijsko naslijeđe Banovića

Uskotračne pruge na području Banovića bile su industrijske pruge koje su se povezivale na uskotračnu prugu Doboj – Tuzla – Simin Han. Tokom austrougarske uprave izgrađena je uskotračna pruga od pilane u Živinicama uz rijeku Oskovu za eksploataciju drveta sa planine Konjuh.

Otvaranjem Rudnika uglja „Begov potok“ u Omazićima kod Banovića 1937. godine, izgrađen je jedan krak pruge uskog kolosijeka od rudnika u Omazićima do separacije za ugalj u blizini pruge u Živinicama, dužine 11 kilometara. Pruga je išla od „Begovog potoka“ preko Živinica do Bukinja, gdje se vršio pretovar uglja u vagone državne željeznice. Imali su dvije lokomotive, te desetine vagona, tzv. „kištre“ za prevoz uglja.253

Poslije je 1946. godine omladinskom radnom akcijom izgrađena pruga normalnog kolosijeka Brčko – Banovići.254 Ta pruga, zapravo, nije išla do samog 250 Grupa autora, Brčko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986., str. 319. 251 Izvor: http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726 252 Nakon Drugog svjetskog rata i čuvene Bitke na Neretvi, Željeznice su je poklonile Općini Jablanica, kao dio stalne muzejske postavke. Sve do prije nekoliko godina brigu o Kraussovoj lokomotivi vodio je njezin mašinovođa, rahmetli Daut Arfadžan koji je zaradio penziju upravljajući njome. Čak i kada je otišao u penziju, Daut je svaki dan godinama održavao mašinu bez koje nije mogao zamisliti život i kojoj je tada bio potreban tek manji remont da bi se ponovo pokrenula. Izvor: http://www.zeljeznice.net/forum/viewtopic.php?t=1726 253 Ismail Hadžiahmetović, Muradbeg Zaimović, legenda i istina, d.o.o.“Zmaj od Bosne“, Tuzla, 1997., str. 69. 254 Sadeta Lukić, Amra Smajlović, 60 godina pruge Brčko - Banovići, Godišnjak međunarodnog susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3, Sarajevo, 2007., str. 87-88.

[207]

grada Banovići (tadašnja Litva) već do stanice u Oskovi, nekoliko kilometara istočnije. Pruga Brčko – Banovići u ekonomskom pogledu imala je veliki značaj za sve gradove pored pruge, kao i širi međunarodni značaj.255

Prilog 1. Topografska karta – pruge uzanog kolosijeka

Na karti Banovića iz šezdesetih godina, prikazane su pruge uzanog

kolosijeka. Jedan krak pruge polazi iz Oskove preko Banovića (Grad) i nastavlja poslije grananja ispod brda Vidove glave prema Draganji, a prolazi pored istoimene rijeke. Drugi krak pruge poslije grananja ide ka jugozapadu prema Mušićima i završava se u na površinskom kopu separacije Čubrić. Od grada Banovića jedan krak je išao do tvornice Helios.

255 Ideja o izgradnji željezničke pruge koja bi spajala bogata nalazišta uglja banovičkog bazena sa glavnim saobraćajnicama, a preko njih i sa udaljenim potrošačkim centrima, postojala je još prije Drugog svjetskog rata. Godine 1946. prišlo se izgradnji pruge normalnog kolosijeka Brčko – Banovići dugoj 92 kilometra. Pruga je trebala povezati basen sa potrošačkim centrima i na taj način otvoriti put ka rađanju novog grada. U ranim jutarnjim satima 7. novembra 1946. godine, prugom Brčko – Banovići otpremljene su prve kompozicije od 12 vagona, prve tone uglja. Sljedeća stanica bila je Brčko, pa Beograd i dalje. Grupa autora, Brčko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986., str. 319.

[208]

Prilog 2. Topografska karta – šumski krak pruge prema Zlači

Također, postojao je i krak stare šumske pruge koja ide prema Zlači

dolinom rijeke Oskove a zatim uz rijeku Krabanju. Od nje se odvajao krak uz rječicu Suhu. (Vidi kartu). Ova trasa pruge je stara trasa koja je korištena u vrijeme Austro-Ugarske kada se iz Konjuha izvlačila šuma. Inače to je bila šumska pruga (prikazana na karti) i koja južno od rudnika ide dolinom Zlače a koju danas planiraju obnoviti za turističke svrhe.

Danas u Banovićima još uvijek postoje dvije širine kolosijeka. Veza uskog kolosijeka i normalnog ostvaruje se u stanici Banovići (Oskova), ali ne direktno. Ugalj se dovozi uskotračnom prugom i prosipa u bunkere, a preuzima ih separacijski dio koji ugalj tovari u vagone normalnog kolosijeka ili u kamione.

Uz podršku Općine posljednjih nekoliko godina čelnici banovićkog Rudnika i rade na idejnom projektu gradnje prve turističke pruge uzanog kolosijeka, muzeja rudarstva i željeznice u BiH. Inače, rukovodstva Rudnika i

[209]

Općine Banovići imaju ambiciozne planove o pitanju razvoja turizma (pa i željezničkog) u ovom kraju, pogotovu otkad je područje planine Konjuh proglašeno zaštićenim prirodnim parkom.

Projekt čiji je cilj da ova općina postane atraktivna destinacija željezničkog turizma, ne samo u državi nego i regionu, predviđa gradnju niza sadržaja na širem području općine.

Rudnik Banovići tj. njegov željeznički pogon, ima svoju radionicu koja odavno vrši sve popravke na lokomotivama i vagonima. Jedini problem mogu da im budu rezervni dijelovi, mada neke mogu i sami da izrađuju. Majstori su svoj posao uradili s velikim entuzijazmom u redovnom radnom vremenu.

Turistička pruga uklapat će se u postojeću industrijsku kojom se prevozi

ugalj do Briona (Oskova). Za nastavak trase urađene su dvije varijante: probijanje tunela kroz brdo u dužini 187 metara ili zaobilaznica prema Zlači sa usputnim stanicama u Ježevcu, Mačkovcu i ispod brda Gradina (na Stećcima).

Ispred Direkcije Rudnika dio rijeke Litve će se natkriti i tu će biti polazna stanica sa parkom, parking prostor i kompleks muzeja rudarstva i željeznice sa unutarnjim i vanjskim eksponatima. Ukomponovan u ambijent bit će postavljen ogromni „Eš" bager i najstariji bager koji se trenutno nalazi na Bešinu i kopu „Čubrić". Predviđeno je mjesto za staru parnjaču i kiper vagon kakvim se prije pet decenija prevozila jalovina. Zgrada muzeja, iz ptičje perspektive, imat će oblik rudarske lampe i bit će ukomponovana uz spomen-obilježje "Majka poginulih rudara". Na istom lokalitetu planirana je stanična zgrada za turiste i turistički voz.256Ostaje da vidimo da li ćemo poznati zvuk Ćire čuti kroz Konjuh u narednoj godini.

256 N. Maksimović, U Banovićima je planirana gradnja prve turističke pruge, Dnevni avaz, 2009.

[210]

ZAKLJUČAK

Uzane pruge (bosanski kolosjek) i stari Ćiro bili su i ostaju dio tehničke i kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine. Popularni voz Ćiro i parne lokomotive imali su nešto specifično i prepoznatljivo na ovim prostorima.

Danas, u vrijeme kad se u promet uvode superbrzi vlakovi koji voze oko 300 kilometara na sat, na hiljade Evropljana žele se na trenutak vratiti u mladost i provozati starim uskotračnim Ćirom što “juri” brzinom od dvadesetak kilometara na sat. Time je BiH dobila i za svjetske razmjere top turističku ponudu – vožnju romantičnom željeznicom.

U mirovini nije ni Ćiro koji vozi za potrebe separacije Rudnika mrkog uglja Banovići u Banovićima, a koji, također, na pruzi dugoj petnaestak kilometara zaljubljenicima starih željeznica nudi vožnju, brzinom ne većom od 15 kilometara na sat. Na toj pruzi turisti mogu zajedno sa strojovođom upravljati vozom.

U Banovićima su predstavljeni idejni projekti turističke pruge uzanog kolosijeka i muzeja rudarstva. Rudnici mrkog uglja Banovići u saradnji sa općinom Banovići kroz ove projekte pokušavaju oživjeti prošlost u ovom kraju koji je prepoznatljiva rudarska destinacija u Bosni i Hercegovini. Rudnici mrkog uglja Banovići posjeduju parne lokomotive koje su jedinstvene i unikatne u cijelom svijetu. Banovićke parnjače su stare preko 60 godina i privlače turiste iz cijelog svijeta. Gradnja turističke pruge Banovići – Mačkovac – Zlača omogućila bi prezentaciju parnih lokomotiva domaćim i stranim turistima.

Parne lokomotive postale su prepoznatljiv simbol Banovića. S tim u vezi, ovaj kraj je važna destinacija istinskim ljubiteljima parnjača. Do sada je Banoviće posjetilo preko 3.000 turista iz Evrope i svijeta. Planirani muzej rudarstva izgrađen na dva sprata i u sebi bi sadržavao sve ono što posjetiocima može da približi rudarski život.

Projekti gradnje turističke pruge uzanog kolosijeka i muzeja rudarstva u Banovićima su jedini ovakve vrste u Bosni i Hercegovini. Njihovu ekonomsku, turističku i kulturološku opravdanost potvrđuju vrijedni eksponati parnih lokomotiva koje Rudnici mrkog uglja Banovići godinima pažljivo održavaju, svjesni njihove neprocjenjive vrijednosti.

[211]

Izvori Topografske karte općine Banovići www.zeljeznice.net/ http://www.blogger.ba/ www.vozovi.com

Literatura

1. Ajdin Fevzija, Historija željeznica Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005. 2. Grupa autora, Brčko omladinska pruga Banovići 1946, Centar društvenih

aktivnosti RKSSO BiH, Tuzla, 1986. 3. Sadeta Lukić, Amra Smajlović, 60 godina pruge Brčko - Banovići,

Godišnjak međunarodnog susreta biblitekara slavista 2007., Godina 3, broj 3, Sarajevo, 2007.

4. Ajdin Fevzija Braco, Posljednje putovanje Ćire, Oslobođenje, Sarajevo, 2008

5. N. Maksimović, U Banovićima je planirana gradnja prve turističke pruge, Dnevni avaz, 2009.

6. Anton Hauswitschka, Vraća se Ćiro, reportaža, Dubrovački vjesnik, 2009. 7. Marinko Sekulić-Kokeza, Uspomene na "Ćiru", Deutsche Welle, 2009. 8. Ismail Hadžiahmetović, Muradbeg Zaimović, legenda i istina, d.o.o.“Zmaj

od Bosne“, Tuzla, 1997.

[212]

[213]

Samir Halilović, prof.

Uređenje nekropole stećaka na području Kalesije

Uvod Kalesijsko područje ima bogatu kulturnu prošlost o čemu svjedoče brojni i

raznovrsni spomenici materijalne kulture kroz sve periode ljudske prošlosti. Posebno bogatstvo čine srednjovjekovni nadgrobni spomenici - stećci.

O stećcima Kalesije ranije su istraživali: T. Dragičević, V. Vuletić-Vukosavljević, Lj. Stojanović, Ć. Truhelka, D. Vidović, a sedamdesetih godina XX stoljeća Š. Bešlagić. Do tada je na području bivše teritorije općine Kalesija evidentirano 33 lokaliteta sa 251 stećkom.

Autori knjige Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti) Samir Halilović i Mujo Zulić radeći na detaljnijem istraživanju stećaka Kalesije u periodu od 2000. do 2003. godine istražili su sve do tada poznate lokalitete. Nakon istraživanja otkriveno je i 7 novih lokaliteta pa se broj stećaka na području Kalesije povećao za 263.

Istraživanje je nastavljeno tokom 2008. godine i tada je Samir Halilović otkrio još dva lokaliteta na kojima je pronađeno 11 stećaka. Danas na području Kalesije postoji 38 lokaliteta sa 428 stećaka.

Na bivšoj teritoriji općine Kalesija, a danas općine Osmaci, postoji 8 lokaliteta sa 97 stećaka. Ipak, poučeni iskustvom iz zadnjih istraživanja i otkrićem novih stećaka i lokaliteta, vjerovatno i na ovoj teritoriji postoji veći broj stećaka u odnosu na podatke ranijih istraživača.

Prema utvrđenom broju lokaliteta sa stećcima Kalesija je prepoznatljiva u Tuzlanskom kantonu i Bosni i Hercegovini.

Stanje u kojem se nalaze stećci na lokalitetima je zabrinjavajuće. Zub vremena i ljudski nemar nisu poštedjeli ove spomenike koji svjedoče o življenju Bošnjana u srednjem vijeku. Vrijeme je činilo svoje a ljudska ruka ih je uništavala, djelimično ili potpuno, brišući svaki trag o njima. Ponekad se trag sačuvao samo u toponimima. Vidljivi su brojni primjeri uništavanja i nestajanja stećaka.

Ta ljudska nebriga motivisala je grupu entuzijasta Kalesije da formiraju Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija, sa ciljem da naše kulturno-historijsko naslijeđe uredi, zaštiti i učini pristupačnim svim posjetiocima, ljubiteljima kulture.

UREĐENE NEKROPOLE STEĆAKA NA PODRUČJU KALESIJE

U 2008. i 2009. godini realizovani su projekti na uređenju i zaštiti stećaka

u Tojšićima, Bulatovcima i Bukvarima.

[214]

NEKROPOLA U DVORIŠTU ŠKOLE TOJŠIĆI

Naselje Tojšići se nalazi 7,5 km sjeverozapadno od Kalesije, pored magistralnog puta Kalesija – Tuzla. U naselju se nalazi jedna nekropola sa stećcima.

Nekropola se nalazi u dvorištu Osnovne škole "Tojšići". (Slika 1.) Na nekropoli ima 9 stećaka: 3 sljemenjaka i 6 sanduka, od kojih je jedan sljemenjak ukrašen. Stećci su dobro obrađeni. Tri sljemenjaka i tri sanduka su dobro očuvani. Preostala dva sanduka su djelimično uništeni, a jedan sljemenjak je skoro potpuno uništen.

Prosječne dimenzije sljemenjaka iznose 140/150x65/70x50 cm, dok su dimenzije sanduka nešto manje, odnosno 110/140x55/80x50.257 Stećci su orijentisani pravcem istok – zapad i potječu iz vremena kasnog srednjeg vijeka.

Stećci na ovoj nekropoli potječu sa lokaliteta Okrugla258 koji se nalazi neposredno pored magistralnog puta Kalesija - Tuzla.259 Na lokalitetu se nalazilo 9 devastiranih stećaka.260

Stećak-sljemenjak,261 dimenzija 160x75/65x50 cm sa postoljem. Uzdužnom ivicom i poprečno pri krajevima pružaju se plastične tordirane vrpce. Na spojevima tih vrpci postoje veća ispupčenja. 257 Dužina x širina u sljemenu/ širina u osnovi x visina stećka. 258 Šefik Bešlagić, navedeni lokalitet spominje u svojim radovima Stećci, Kataloški-topografski pregled, Sarajevo, 1971, str. 200.; Članci i građa za kulturnu historiju Istočne Bosne, Muzej Istočne Bosne u Tuzli, VIII, Tuzla, 1970, str. 45, gdje navodi da se tu nalazi ukupno 8 stećaka (5 sanduka i 3 sljemenjaka,od kojih je 1 sljemenjak ukrašen). Samir Halilović - Mujo Zulić u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, str: 75 opisali su lokalitet Okrugla gdje se navodi da na lokalitetu ima 9 stećaka: 3 sljemenjaka i 6 sanduka. 259 Nekropola se nalazi u parceli vlasnika Elvira (Hafize) Sinanović. 260 Većina stećaka na lokalitetu Okrugla su pomjerani sa izvorne lokacije još u vrijeme gradnje magistralnog puta Tuzla - Zvornik sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a preostali u zadnje vrijeme. Tada su stećci pomjereni (devastirani) i odloženi neposredno uz bankinu u putnom pojasu i predstavljali su opasnost u saobraćaju. Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija je u saradnji sa Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona pokrenulo aktivnosti na očuvanju i zaštiti stećaka od daljnjeg uništenja. Nakon snimanja stanja stećaka na lokalitetu Okrugla od strane Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i “ORNAMENT“-a utvrđena je opravdanost za realizaciju projekta: Dislokacije devastiranih stećka sa lokaliteta Okrugla u školsko dvorište JUOŠ "Tojšići". Prikupljane su potrebne saglasnosti, pa su u junu 2008. godine devastirani stećci sa lokaliteta Okrugla izmješteni u dvorište Osnovne škole "Tojšići". Projekat su podržali Ministarstvo obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Općina Kalesija, MZ Tojšići, OŠ "Tojšići", a svoj doprinos u projektu su dali i CZ Kalesija i PU Kalesija. 261 S. Halilović - M. Zulić, Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, str: 75.

kostrsprozdvdv

SliOs

ste(S 262 Zavjes

Zapadna čeon

oje se izvijaju izrane nastavljajuiralama koje sezeta. Južna boč

vostrukom spiravostrukih spirala

ika 1. Ukrašensnovne škole "T

Na zapadnoj ećaka.262 Dva stlike 3. i 4.)

Udruženje za zašvodom za zaštitu en 2008. godine r

na strana predstz dna. Iznad njiu grozdovi. Supe također izvijajčna strana predalom, dok je a izvijenih od dn

ni sljemenjak uTojšići"

strani ove nekrtećka su masivn

štitu kulturno-histoi korištenje kultur

realizovalo projeka

[215]

tavljena je biljnih se na sredini protna istočna

aju iz dna. Izmestavljena je orisuprotna sjevena. Orijentisan j

u dvorištu škol

ropole postoji sna, velikih dime

orijskih spomenikarno-historijskog i at: Uređenje i zaš

om stilizacijomnastavlja stablostrana predstav

eđu njih u vrhuiginalnim motiverna strana ukje pravcem isto

le Plan

skupina od 11 uenzija. Jedan slj

a “ORNAMENT“ prirodnog naslijeđ

štite stećaka na za

m sa dvjema rozo sa kojeg se navljena je dvostru nalazi se osmvom ruke sa čakrašena sa dvaok – zapad. (Slik

n stećaka u dv

uređenih i ograljemenjak je uk

Kalesija je u sarađa Tuzlanskog kanapadnoj skupini lok

etama a obje rukim olisna

ašom i a para ka 1.)

orištu

ađenih krašen.

adnji sa ntona u kaliteta

uzkraprizaj

Slisk

MrTubro

Sljemenjak nzdužnim ivicamajevima. Na spikazane su dvosjedničkom uspr

ika 2. Ukraškupine

(Fo

ramorje u naselju uzlanskog kantona, ojni građani Kalesij

nešto manjih ma krova pružojnicama tih vrstruke spirale nravnom stabljik

šeni sljemenja

oto: Samir Hali Bulatovci. ProjekaOpćina Kalesija, Mje.

[216]

dimenzija sa žaju se plastičrpci su veća ispa koje se u pod

kom koja se na v

ak sa zapadn

lović, prof., nov

at su podržali FedMZ Bulatovci, OŠ "

postoljem. (Slne vrpce kao

pupčenja. Na čednožju nadovezuvrhu završava u

ne

Plan stećB

vembar, 2008. g

deralno ministarstv"Memići", a svoj d

lika 2.) Hrbati preko krov

eonoj i zadnjoj uje po jedan gro

u obliku ljiljana.

ćaka na MramoBulatovci

godina o kulture i sporta,

doprinos u projektu

tom i va pri strani

ozd sa

orju –

, Vlada

u su dali

[217]

Slika 4. Zapadni dio nekropole stećaka, Mramorje - Bulatovci

(Foto: Samir Halilović, prof., novembar, 2008. godina)

NEKROPOLA MRAMOR - BUKVARI263 Naselje Bukvari se nalazi 6 km sjeverozapadno od Kalesije. U naselju se

nalaze dva lokaliteta sa stećcima: Mramor264 i Bašča. Srednjovjekovna nekropola Mramor ima 13 stećaka: 6 sljemenjaka i 7

sanduka.265 Stećci su dobro obrađeni, a nekoliko ih je oštećeno. Orijentisani su pravcem zapad – istok. Tri stećka su bogato ukrašeni. Više od polovine stećaka je skoro potpuno utonulo u tlo, dok su drugi djelomično. Lokalitet je pristupačan, ima stećke bogato ukrašene raznovrsnim motivima i kapitalne su vrijednosti. Stećci potječu iz vremena kasnog srednjeg vijeka.

263 Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija je u saradnji sa Zavodom za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona krajem 2009. i početkom 2010. godine realizovalo projekat: Uređenje i zaštite stećaka na lokalitetu Mramor u naselju Bukvari. Projekat su podržali Općina Kalesija, Vlada Tuzlanskog kantona, MZ Rainci Gornji, OŠ "Rainci Gornji", a svoj doprinos u projektu su dali brojni građani Kalesije. 264 Š. Bešlagić u navedenim djelima (Stećci...) na strani 200. i (Članci i građa...) na strani 46. evidentirao je 13 stećaka (5 sanduka i 8 sljemenjaka). 265 Samir Halilović - Mujo Zulić u knjizi Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003, na stranama 36. i 37. opisali su nekropolu Mramor.

Naodposu Nase gostr

Sli

Stećak sljea njegovim krod šindre, koja joprečno pri kraje veća ispupčenj

a zapadnoj čeonu vrhu završav

ore, izvijaju se rane. U gornjem

ika5. Istočna če M

menjak sa posvnim plohama e poredana sa evima pružaju sja.

noj strani prikazva u obliku križa

dvije spirale, dm dijelu su ve

eona strana sljeMramor - Bukv

[218]

toljem, dimenz(stranama) prikobje strane u šse plastične tord

zani su motivi ba sa tri vijenca. dok se u zabatće osmolisne,

emenjaka vari

zija 180x100x9kazan je motiv šest redova. Uzdirane vrpce. N

biljne stilizacijeSa obje strane sima nalaze po a niže njih, nerozete. Na suprotnojprikazani su mkojih su dvije dna, dok se izvijaju u uglonjih, u vrhu, rozeta. Na stranama naldvostruke spirvrhu po tri osm

Na postoji stećmanjih diidentičnim (Slika 9.) Postoji i presa postoljemstranama utordirane vrparalelno sa

90x100cm. (Sliksličan pokrovu

zdužna ivica kra spojevima tih

sa četiri grozdastabla, odozdo pdvije rozete sa

ešto manje šest

j strani (istomotivi 4 spiraveće i izvijaju

druge dvije, movima zabata. Iz

nalazi se osmobjema bo

laze se po rale, a između nmolisne rozete.

ovoj nekrćak sljemenjak menzija sa ukrasima-moti

elomljeni sljemm koji je na boukrašen frizomrpce koje su ukla krovnim ivicam

ka 9.) u kuće rova i

h vrpci

a koja prema a obje olisne

očnoj) ale od u se iz manje, zmeđu olisna očnim dvije

njih u

ropoli nešto skoro

ivima.

menjak očnim m od lesane ma.

Sliika 6. Zapadnaa čeona strana ssljemenjaka MMramor - Bukvvari

Slika 7. Nekro

Plan stećaka n

[219]

opola stećaka, M

na nekropoli M

Mramor - Bukv

Mramor - Bukva

vari

ari

[220]

ZAKLJUČAK

Organizovanu brigu o kulturno-historijskom naslijeđu Kalesije vodit će i dalje Udruženje za zaštitu kulturno-historijskih spomenika “ORNAMENT“ Kalesija. U dosadašnjim aktivnostima na uređenju i zaštiti stećaka Kalesije postojala je saradnja i podrška Federalnog ministarstva kulture i sporta, Vlade Tuzlanskog kantona, Ministarstva obrazovanja, nauke kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Općine Kalesija, mjesnih zajednica Tojšići, Bulatovci i Rainci Gornji, Osnovnih škola "Tojšići", "Memići" i "Rainci Gornji", Civilne zaštite i Policijske uprave Kalesija, a posebno Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, te brojnih poštovalaca kulture. Nadati se da će takva saradnja biti nastavljena i u narednom periodu.

Naredni zadaci “ORNAMENT“-a su: edukacija mladih, nova istraživanja, uređivanje, ograđivanje, obilježavanje, zaštita i medijska prezentacija kulturno-historijskog naslijeđa Kalesije.

Za očekivanje je da će ovakav rad podstaći i druge da poboljšaju brigu na očuvanju i zaštiti stećaka u svojoj sredini i navesti na nova naučna istraživanja.

BIBLIOGRAFIJA

Ćiro Truhelka, Natpisi iz Sjeverne i Istočne Bosne, GZM, Sarajevo, 1895. Drago Vidović, Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika,

Naše starine III, Sarajevo, 1956. Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo, 1995. Samir Halilović i Mujo Zulić Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija,

2003. Samir Halilović, Novootkrivene nekropole stećaka u Kalesiji, Didaktički

putokazi, Zenica, 2008. Šefik Bešlagić, O stećcima u okolini Kalesije, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne

Bosne, knjiga VIII, Tuzla, 1970. Stećci centralne Bosne, Sarajevo, 1967. Stećci Kataloško-topografski pregled, Sarajevo, 1971. Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982. T. Dragičević, V. Vuletić – Vukosavljević, Starobosanski natpisi, GZM, Sarajevo 1891.

[221]

Mr. sc. Rusmir Djedović, Almira Bećirović, prof.

Novootkrivena nekropola stećaka u okolini Tuzle Uvod Naselje Avdibašići se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu općine Tuzla u podnožju planine Majevice. Zapravo, naselje se nalazi na niskim brežuljcima i brdima jugozapadnih padina planine Majevice i na sjevernim padinama i dnu doline gornjeg toka rijeke Tinje. Avdibašići su dio starijeg i većeg naselja Donja Obodnica, ranije Turska Obodnica. Naselje zauzima sjeverozapadni dio katastarske općine, a ranije džemata Donja Obodnica. Inače, naselje Obodnica postoji još od srednjeg vijeka. Tada pripada župi Jasenica a u osmanskom periodu nahiji Jasenica u kadiluku Tuzla. Naselje Avdibašići se razvilo još krajem osmanskog perioda, kada se na jugozapadnim padinama brda Guvo formiralo naselje od oko 5 kuća. Sa zapada naselje graniči sa naseljem Osoje, sa sjeverozapada Donjom Dragunjom, sa sjeveroistoka Gornjom Obodnicom, a sa jugoistoka se široko naslanja na matično naselje Donju Obodnicu i njene dijelove Kamenjaše i Repuševac. Avdibašići su tip zbijenog naselja, sa prvobitno zbijenim kućama na jugozapadnim padinama brda Guvo, a u zadnjih nekoliko decenija naselje se kontinuirano spušta u aluvijalne ravni gornjeg toka rijeke Tinje i njenih pritoka Marinović potoka i potoka Viganj. ( karta 1)

Topografska karta 1

[222]

Kontinuitet života na području današnjeg naselja Avdibašići seže u kasni srednji vijek, što potvrđuju neki toponimi, kao i historijski izvori, prije svega ostaci materijalne kulture – stećci (kameni nadgrobni spomenici). Stećci predstavljaju jednu od najznačajnijih pojava u kulturi i umjetnosti srednjovjekovne bosanske države. Njihova vrijednost je izražena kroz njihove oblike, dimenzije, umjetničke predstave i natpise.

Prema statističkim podacima koje je sistematizovao Š. Bešlagić, na teritoriji Bosne i Hercegovine su evidentirana 2612 lokaliteta sa 58547 primjeraka. Međutim, taj broj nije konačan jer su nakon te sistematizacije pronađeni novi lokaliteti koji su istraživačima ostali nepoznati. Kroz dugo historijsko razdoblje od 700 do 800 godina koliko postoje mnoge je uništila ljudska ruka koristeći ih za krečane i građevni materijal, prilikom gradnje puteva, stambenih i drugih objekata i sl., a zub vremena je takođe učinio svoje naročito na onim lokalitetima koji nisu bili zaštićeni zakonom. Ovu vrstu spomenika, Bosanci danas nazivaju stećcima, što je i prihvatila stručna literatura, mada se u narodu mogu čuti i drugi nazivi kao npr.: „grčko groblje“, „mramorje“, „kaursko groblje“ i sl.. Zatim: „mađarsko groblje“, „kamenovi“, „mramorovi“... Ima ih raznih oblika, položaja i veličina. Po obliku razlikuju se dvije vrste stećaka i to oni koji su položeni na zemlju i tu spadaju sanduci, sarkofazi (sljemenjaci) i ploče, i uspravni tu spadaju stupovi, stele i kipusi. Pregled dosadašnjih istraživanja Poznavanju problematike srednjovijekovnih stećaka na području Tuzle je u našoj nauci najviše doprinio Šefik Bešlagić. Radi se o našem najboljem poznavaocu bosanskih stećaka koji je u naučnu literaturu uveo najveći broj lokaliteta stećaka u Bosni i Hercegovini pa i šire. Nije onda čudo da je upravo Šefik Bešlagić, koji je inače rođen u Gornjoj Tuzli i koji je jedno vrijeme kao učitelj tridesetih godine 20. stoljeća radio kao učitelj na ovom području, u okolini Tuzle istražio više nekropola stećaka. U svom poznatom djelu „Stećci, kataloško-topografski pregled“, izašlo 1971. godine dao rezultate svojih obimnih istraživanja tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. On je tada u naučnu literaturu uveo sedam nekropola stećaka sa područja općine Tuzla. Radi se o nekropolama u selima: Donje Breške, Mramor, Dokanj, Tetima (lokaliteti Zanaga i Brdo), Kovačica i Donje Petrovice. U naselju Donje Breške je naveo lokalitet Stare kuće sa nekropolom od 15 stećaka u obliku stubova. Motivi na stećcima su: krst, jabuka, spirala, dvostruka spirala, luk, polumjesec, sjekirica, sablja i više paralelnih linija na krovu. U naselju Mramor, na lokalitetu Kaursko groblje, nalazi se osamljeni sljemenjak. Stećak je relativno velikih dimenzija, vrlo dobro klesan i nema ukrasa. U naselju Dokanj na brdu u rimokatoličkom groblju sela Dokanj i Martinovići nalazi se nekropola sa 23 stećka (6 sljemenjaka i 17 stubova). Ukrašeno je 7 stećaka i to 4 sljemenjaka i 3 stuba. Njihovi ukrasni motivi su: krst, polumjesec, jabuka i ruka sa makazama. U naselju Tetima na lokalitetima Zanaga i Brdo nalaze se po jedan osamljen stećak.

[223]

Prvi u obliku ploče a drugi u obliku sanduka. Stećci nemaju ukrasne motive i oba su postavljeni u pravcu sjever-jug.. U selu Kovačica, u okolini Gornje Tuzle, nalazi se lokalitet Mramorje, nalazi se nekropola sa 7 stećaka (4 sanduka i 3 sljemenjaka). Ukrašeni su tri sljemenjaka. Njihovi ukrasni motivi su paralelna rebra i plastična vrpca sredinom uspravnih strana. U naselju Donje Petrovice nalaze se 2 osamljena stećka u obliku sljemenjaka bez ukrasa. Tokom osamdesetih godina 20. stoljeća Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona kao stručna ustanova je istraživao i evidentirao veći broj novih lokaliteta sa nekropolama stećaka ili usamljenim stećcima na području općine Tuzla. Takvih lokaliteta je bilo i na padinama planine Majevice u sjevernom dijelu općine Tuzla. Radi se o naseljima: Dokanj, Breške, Donja Obodnica, Gornja Obodnica i Avdibašići. Ovim istraživanjima Zavod je na području općine Tuzla utvrdio postojanje desetak do tada nepoznatih nekropola stećaka i lokacija sa usamljenim stećcima. Tada je registrovana do tada u nauci nepoznata nekropola stećaka u Avdibašićima. To je nekropola pod nazivom Terzije koja se nalazi sjeverno od Avdibašića. Za ovu nekropolu se u Elaboratu kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Tuzla, koju je uradio Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 1988. godine, između ostalog navodi slijedeće: „...na lokalitetu Terzije, nalazi se nekropola sa tri stećka sljemenjaka. Dva stećka su jedan pored drugog, a treći je na udaljenosti od oko 200 metara. Lokalitet je teško dostupan jer se nalazi u šumi i obrastao je šikarom“. Područja općina Tuzlanskog kantona, inače, u prošlosti nisu imali istraživače koji bi se donekle specijalizirano bavili proučavanjem srednjovjekovnih bosanskih stećaka. Poslije Šefika Bešlagića gotovo pola stoljeća je bila praznina. U najnovijem periodu, 2003-2008. godina se javio niz mlađih istraživača sa ovog područja koji proučavaju stećke u svojim općinama. Ova istraživanja su rezultirala otkrivanjem velikog broja do sada u nauci nepoznatih nekropola stećaka. Prije svega se misli na područja općina Kalesija ( gdje je otkriven veći broj ), Živinica i Gračanice. Prema našim saznanjima takva je situacija i u općinama: Doboj Istok, Banovići, Sapna, Gradačac... Detaljnim etnološkim i historijsko-geografskim istraživanjima Avdibašići provedenim u periodu 2005.-2008. godina, konstatovano je postojanje jedne značajnije nekropole stećaka, do sada nepoznate u nauci. Radi se o nekropoli stećaka na lokalitetu Oštrile. Na području Avdibašića najveći broj stećaka čine stećci u obliku ploča, zatim jedan stećak u obliku sljemenjaka i jedan stećak u obliku sanduka. Groblja sa stećcima su po pravilu smještena na posebno odabranim mjestima. To su najčešće blage uzvisine, obale rijeka i potoka, puteva i sl. Na području Avdibašića nekropole sa stećcima se nalaze na dosta nepristupačnom i obraslom terenu, ali oni su ipak vjeran svjedok nastanjenosti i prisutnosti života na ovom prostoru još u vrijeme srednjovjekovne bosanske države. Jugoistočno od novootkrivenog lokaliteta sa stećcima Oštrile, na udaljenosti od oko 400 m nalazi se od ranije poznati lokalitet Terzije.

[224]

Stanje nekropole Terzije danas

Lokalitet je i danas obrastao šumom, žbunjem i korovom. Na lokalitetu se danas nalazi manja nekropola sa tri stećka u obliku ploča. Spomenici su relativno većih dimenzija i dva su pomjerena i oštećena, jedan djelimično, a drugi potpuno (polupan), a grobovi djelimično otkopani.

Stećci su građeni od dosta kvalitetnog materijala, nisu ornamentisani i orijentisani su pravcem zapad – istok. (Slika 1.)

Slika 1. Pogled na nekropolu Terzije, Foto: A. Bećirović

Stećak u obliku ploče je veoma masivan dimenzija 200x90x42 cm, jedini

na ovom lokalitetu koji nije pomjeren, tj. nije oštećen od strane čovjeka. Građen je od dosta kvalitetnog materijala, dosta je obrastao korovom - mahovinom i lišajem. Orijentisan je pravcem zapad–istok i na njemu se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi. (Slika 2.)

Slika 2. Ploča sa nekropole Terzije, Foto: A. Bećirović

[225]

Nekropola stećaka Oštrile U neposrednoj blizini naselja Avdibašići nalaze se dva lokaliteta sa nekropolama stećaka i to Oštrile i Terzije. Lokalitet Oštrile, danas manji šumski predio, nalazi se sjeveroistočno od naselja Avdibašići na udaljenosti od oko 2 km, na nadmorskoj visini od 468 m. (Slika 3.)

Slika 3. Sjeverne strane nekropole stećaka Oštrile Foto: A. Bećirović

Na ovom lokalitetu se danas nalazi 36 stećaka i to 34 stećka u obliku ploča, 1 stećak u obliku sljemenjaka ili sarkofaga i 1 stećak u obliku sanduka.

Ovaj lokalitet se nalazi sa zapadne strane pored starog puta Avdibašići – Marinovići, pa se može i pretpotaviti da se na ovom lokalitetu nekada nalazilo i znatno više stećaka, te da su uništeni prilikom prosijecanja starog puta. Osam stećaka je grupisano u jedan red, a ostali su razbacani. Stećci su različitih dimenzija. Uglavnom su orijentisani pravcem zapad – istok, dok je samo jedan orijentisan pravcem sjeveroistok – jugozapad. Građeni su od relativno dobrog materijala i na njima se ne nalaze nikakvi ukrasni motivi.

Danas je ovaj lokalitet dosta obrastao u žbunje i korov. Neki stećci se nalaze neposredno uz stabla u koja su djelimično i urasli, neki su utonuli u tlo, dok nekim danas iz zemlje viri samo vrh. Ovaj lokalitet do danas (2008. godine) nije evidentiran u stručnoj i naučnoj literaturi.

Jedan od stećak u obliku sanduka dimenzija 160x74x40 cm, građen je od relatovno dobrog materijala. Nalazi se „usamljen“, oko 30 metara od pomenute nekropole i najvjerovatnije je pomjeren prilikom prosijecanja puta. Dobro je očuvan, na sebi nema nikakvih ukrasnih motiva i jedini je na ovom lokalitetu koji je orijentisan pravcem sjeveroistok–jugozapad. Obrastao je korovom, mahovinom i lišajem. (Slika 4.)

[226]

Slika 4. Sanduk sa nekropole Oštrile Foto: A. Bećirović

Stećak u obliku sljemenjaka je srednjih dimenzija 144x65x40 cm i

orijentisan je pravcem zapad–istok. Građen je od dobrog materijala, nije oštećen, ali je većim dijelom utonuo u tlo. Obrastao je mahovinom i lišajem. Na sebi nema nikakvih ukrasnih motiva. (Slika 5.)Stećak u obliku ploče je većih dimenzija 190x70x27 cm. Nije ornamentisan, relativno dobro je očuvan i orijentisan je pravcem zapad – istok. (Slika 5.)

Slika 5. Sljemenjak sa nekropole Oštril Foto: A. Bećirović

[227]

Nekadašnja nekropola Prema očuvanom predanju koje smo čuli od stanovništva Avdibašića

tokom istraživanja u periodu 2005.-2008. godina, na lokalitetu Podvinica – Podravnica, nekada se nalazila nekropola stećaka. Ovaj lokalitet se nalazi sjeverno od Avdibašića.

Slika 6. Stećak u obliku ploče Foto: A. Bećirović

Zaključak Istraživanje koje je obavljeno 2005.-2008. godine u Avdibašićima kod Tuzle je pokazalo da u našim krajevima postoji još uvjek veliki broj nekropola i stećaka koji nisu otkriveni i uvedeni u naučnu literaturu. Lokalno stanovništvo i narodna tradicija, srećom i danas zna za njih. Nekropola Oštrile, sa relativno velikim brojem stećaka (36), koja i danas postoji, nekropola Podvinica – Podravnica, koju poznaje narodna tradicija, kao i dobro poznata nekropola Terzije, sve u Avdibašićima, ukazuje da su i naša manja naselja u prošlosti imali bogatstvo nekropola sa stećcima. Ovo govori o značajnoj naseljenosti i tradiciji, kao i bogatstvu naslijeđa ovih prostora, još od vremena Srednjovjekovne bosanske države.

[228]

Izvori i literatura

1. Dokumentacija Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Arhiva Zavoda, Tuzla

2. Elaborat Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opštine Tuzla, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, 1988., Arhiv Zavoda, Tuzla

3. Topografska karta područja Tuzle, razmjer 1:25.000., VGI, Beograd, 1977. 4. Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Međunarodni centar za mir,

Sarajevo, 1995. 5. Alojz Benac, Jedan historijski pogled na izučavanje stećaka, Zbornik

radova, Bogumili na Balkanot vo svetlinata na najnovije istraživanje, Skopje, 1982.

6. Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. .

7. Samir Halilović, Mujo Zulić, Kalesija, crtice iz kulturno-historijske prošlosti, Bošnjačka zajednica kulture Preporod Kalesija, JU Gradska biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003.

8. Seudin Muratović, Zehudin Maslić, Stećci na području općine Živinice, HAMGRAF, Živinice 2008.

9. Rusmir Djedović, Izet Spahić, Novootkriveni stećci u okolini Gračanice, Gračanički glasnik – časopis za kulturnu historiju, godina XI, broj 21, maj 2006., Monos, Gračanica.

10. Rusmir Djedović, Urbane prilike i razvoj naselja u nahijama Srebrenik i Jasenica tokom XVI i početkom XVII stoljeća, u S. Kulenović-R.Djedović-E. Mutapčić, Srebrenik historijsko-etnografke skice, JU Centar za kulturu i informisanje, Srebrenik 2007.

[229]

Seudin Muratović, prof. Kratke historijsko-geografsko-etničke crtice o naselju

Bašigovci 1.1. Položaj i fizičko-geografske odlike Bašigovca

Bašigovci se nalaze na jugoistočnoj strani općine Živinice na udaljenosti oko 7 km od centra grada. Prostiru se na 44° 24' 38" sjeverno od ekvatora i 18° 41' 29" istočno od početnog meridijana.

U administativnom smislu naselje se nalazi u sastavu općine Živinice, a samim time i Tuzlanskog kantona. Graniči sa sljedećim selima: na sjeveru sa Dubravama, na istoku sa Lukavicom, na zapadu sa Kovačima i na jugozapadu sa Đurđevikom. Bašigovci se sastoje od više zaseoka, a to su: Podoljani, Livada, Pobrđani, Ravnice, Rosulje, Otava, Jelah, Panje i Trasa.

Naselje je dobro povezano asfaltnim putevima, a kroz samo selo prolazi i regionalni put Lukavac – Šekovići čija se širina kolovoza kreće oko 5,5 m. Pri samom ulazu u Bašigovce pokraj zaseoka Panje prolazi željeznička pruga Tuzla – Zvornik. U neposrednoj blizini spomenute pruge u pravcu Živinica prostire se pista, odnosno jedna od nekadašnjih uzletno- poletnih staza Aerodroma „Dubrave“.

Po geomorfološkim karakteristikama naselje se može podijeliti na dva dijela i to: sjeverni ravničarski i južni brežuljkasto-brdski. Sjeverni dio prostire se do rijeke Spreče i samim tim zahvata dio Sprečkog polja. Južni dio je brdskog karaktera, uglavnom starog dijela naselja Bašigovci sa porodičnim kućama, do brda Golubinjak i Jasičak. Nadmorska visina također je različita; na sjeveru iznosi oko 220 m, a na jugu oko 324 m266.

Sva tekuća voda sa gore navedenog prostora pripada Sprečkom slivu. Kroz naselje protječu dva veća potoka, zapadnim dijelom prolazi potok Jelah, a kroz središnji dio potok Ševar. Oba potoka se spajaju u jedan veći potok pod imenom Meminovac u naselju Panju, koji se dalje ulijeva u rijeku Spreču.

1.2. Ime i porijeklo naselja Bašigovci

Ime i porijeklo naselja Bašigovci nije sasvim sa sigurnošću utvrđeno. Postoje dvije verzije nastanka imena spomenutog naselja.

Prva verzija je da je naselje dobilo ime po nekom ,,Baši" (starješina, poglavar, prvak) osmanskom činovniku i uglednoj ličnosti, i da je cijeli prostor današnjih Bašigovaca pripadao nekom begu pa otuda i nastavak begovci (zemlja begova).

Druga verzija je da termin „baš“ ima značenje nečeg glavnog, slično Baščaršiji - glavna čaršija (Sarajevo).

266 Topografska karta R 1:50 000, Flist Kladanj 1, Vojnogeografski institut, Beograd, 1968.

[230]

Na osnovu postojećih historijskih izvora pouzdano se može utvrditi da je naselje nastalo za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, i to u periodu od 1533. godine do austro-ugarske okupacije Bosne i Heregovine 1879. Godine, iz razloga što se ne spominju u popisima Zvorničkog sandžaka iz 1519 i 1533. godine, kao pojedina sela živiničkog kraja267.

Prvi spomen za naseljeno mjesto Bašigovci vezuje se za austrougarski popis stanovništva iz 1879. godine, gdje se spominju pod imenom Bašibegovci, a već od drugog popisa stanovništva 1885. godine spominju se pod današnjem imenom Bašigovci.

Historijski podaci o najstarijoj prošlosti naselja Bašigovaca su veoma oskudni, mada se sa sigurnošću može tvrditi da je ovaj prostor bio nastanjen od najstarijih vremena. To nam potvrđuju kulturno-historijski spomenici iz srednjeg vijeka među kojima su: gradina „Jasičak“ i stećak u njivi Vina. Grad Jasičak iznad Bašigovaca Među kulturno-historijskim spomenicima Bosne i Hercegovine zasigurno glavno mjesto zauzimaju utvrđeni gradovi, odnosno gradine. Na području općine Živinice do danas postoji šest utvrđenih gradova ili gradina od kojih se jedan od njih nalazi iznad Bašigovaca268. Glavna funkcija gradina bila je odbrana od neprijatelja. Gradine su isključivo nastajale na uzvišenjima ili vrhovima brda koja su bila znatno nepristupačna sa strmim liticama i obično sa prilazom s jedne strane. Najčešće su imale i podzemne tunele, u slučaju da neprijatelj zauzme utvrđenje. To se posebno odnosilo na kraljevske gradove. U slučaju napada, okolno stanovništvo bi se sklanjalo i zajedno sa vojskom branilo spomenuta utvrđenja. Arheološkim istraživanjem potvrđeno je da su utvrde obično pripadale jednom historijskom periodu, a nije rijedak slučaj da su prahistorijske gradine pretvarane u srednjovjekovne gradove ili pak oni opet u osmanske utvrde. Postoje, također, slučajevi pretvaranja rimskih utvrda u srednjovjekovne gradove – navest ćemo primjer srednjovjekovnog grada iznad sela Gračanice (općina Živinice) za koji se zna da je nekada bio rimska utvrda i da je pokraj nje prolazio rimski put. U osnovi, utvrđenja možemo podijeliti na: prahistorijska, rimske utvrde, srednjovjekovni gradovi, osmanske utvrde (kala), osmanske palanke i ostale manje osmanske utvrde269. Ovdje ću posvetiti veću pažnju srednjovjekovnim gradovima, jer se isključivo radi o gradu „Jasičak“ iznad Bašigovaca koji potječe iz spomenutog perioda. Srednji vijek obuhvata period od pada Zapadnog rimskog carstva 476. godine, pa do otkrića Amerike 1492. godine. U ranom srednjem vijeku, koji je obuhvatao

267 Više o tome: Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka ( iz 1519. i 1533. godine). Građa knjiga XXVI., Odjeljenje društvenih nauka, Knjiga 22, Sarajevo, 1986. 268 Više o tome: Seudin Muratović, Zehudin Maslić, Stećci na području općine Živinice, „ Hamgraf“ Živinice, 2008. str. 19 269 Rusmir str. 29-37

[231]

period od V do XII stoljeća, gradovi su građeni od drveta što je uslovilo veoma brzo propadanje, za razliku od onih koji su građeni od kamena pa su se njihove ruševine sačuvale do danas. Ti ostaci su prvenstveno iz razvijenog ili kasnog srednjeg vijeka. Srednjovjekovne gradove činilo je nekoliko kula ili drugih objekata opasani debelim i visokim zidovima najčešće sa jednim ulaznim vratima. Grad „Jasičak“ nalazi se na istoimenom brdu Jasičak iznad Bašigovaca, na nešto većem uzvišenju. Danas je ovaj lokalitet znatno obrastao šumom i mogu se vidjeti samo ostaci temelja nekadašnje građevine. Na osnovu jednog zapisa Radinskog iz XIX stoljeća, grad je bio izgrađen od tesanih kamenih blokova veličine 1,70 m. U okviru gradine nalazi se „Jama“ nešto većih dimenzija koja je u narodu poznata kao „Tamnica“ i koja je vjerovatno služila kao zatvor.

Također, ispod gradine nalazio se i lokalitet „Varošište“, što ukazuje da se ispod utvrđenja prostiralo i manje naselje sa zanatskim radnjama koje je zajedno sa utvrđenjem činilo jednu cjelinu. Inače čitav prostor samog vrha brda „Jasičak“ je velika ravna površina, koja je bila na veoma pogodnom mjestu za tadašnje prilike. Ako se uzme u obzir da je tuda prolazio put koji je povezivao ovo i ostala naselja sa Džebarima, gdje se smatra da je bilo glavno sjedište i utvrđenje-gradina za ovaj kraj.

Osvajanjem ovih prostora od strane osmanske vojske grad „Jasičak“ gubi svaki značaj pa je napušten i ostavljen zubu vremena da učini svoje. Na osnovu svega navedenog smatram da bi trebalo posvetiti veću pažnju očuvanju ovog grada, kao i izvršiti opsežna arheloška istraživanja na brdu Jasičak. Ali, do danas nijedno srednjovjekovno utvrđenje na području općine Živinice nije istraženo.

Neposredno u blizini gradine „Jasičak“ nalazi se i lokaltet „Viništa“. Kao što samo ime govori vjerovatno se na ovom području uzgajala i vinova loza kao poljoprivredna kultura270. A nedaleko od tog mjesta je i lokalitet „Carska bašča“ koja se odlikovala veoma kvalitetnom obradivom zemljom po čemu je dobila i ime.

Stećak u njivi Vina Pored prethodno spomenute gradine „Jasičak“, nalazi se još jedan spomenik iz srednjeg vijeka koji potvrđuje da je prostor Bašigovaca naseljen od davnina, a to je nadgrobni spomenik – stećak. Na području Bašigovaca nalazi se samo jedan srednjovjekovni spomenik, stećak, koji je smješten na vrhu sela na lijepom i malo uzdignutom mjestu u dvorištu Bajre Malkića (njiva Vina). 270 Muzej istočne Bosne - Arheološko odjeljenje, Pregled nekropola stećaka na području sjeveroistočne Bosne, Tuzla, 2007.

[232]

Sljemenjak sa postoljem u njivi Vina

Po obliku je sljemenjak sa postoljem koji je prevrnut, znatno oštećen i više od pola utonuo u zemlju, na sebi nema nikakvih ukrasa (stećak je naknadno otkopan). Orijentisan je pravcem sjever – jug. Visina ovog spomenika je 81 cm, dužina 175 cm, širina 80 cm 271.

Prema predanjima i u razgovoru sa mještanima u naselju su postojala još dva stećka u naselju Groblje i na putu prema izvoru „Crvena vodica“. Sva tri spomenika potječu iz XIV stoljeća kao i ostali stećci na području općine Živinice. U svakom mjestu postoji i neka legenda, pa tako postoji i legenda o bašigovačkom stećku u njivi „Vina“. Legenda se veže za junaka poznatijeg kao Mali Bećko, koji je bio siroče bez oca i majke, pa je morao kao vrlo mlad da bude u najam kod nekog Fehre. Kako je spomenuti Fehro bio bogat i ugledan čovjek, imao je veliki broj stoke koju je čuvao Mali Bećko. Jedne maglovite i tamne noći kada je Mali Bećko zanoćio sa stokom u njivi pod imenom Alčenjiva pokraj šume, sav u strahu od vukova i drugih životinja drhtao je i plakao, iznenada se pojavila neka žena pred njim i upitala ga zbog čega plače? Tada joj Mali Bećko ispričao priču o svom jadnom i napaćenom životu i da bi volio da je fizički jači da bi mogao da zaradi za život i oformi svoje imanje. Dalje, prema legendi, spomenuta žena ponudila mu je da je podoji, i da će poslije toga biti jak i neće se ničega bojati, što je on i uradio. Kako bi isprobao snagu ponudila mu je da proba iščupati manji grabić, koji je uspješno isčupao, ali naredni, koji je veći od prvog, nije mogao, pa je morao opet podojiti tu ženu. Poslije toga rekla mu je da je sada spreman za život. Kasnije se ispostavilo da je to bila vila koja je bila obučena u bijelo. Narednog dana gazda je htio da podrlja njivu, ali kako drljača nije dovoljno tonula u zemlju, on mu je naredio da nađe neki kamen da stavi na drljaču i da će nastaviti s poslom poslije džume namaza.

271 Više o tome: Seudin Muratović, Zehudin Maslić, nav. dj., str . 73

[233]

Zatim je Bećko našao kamen i stavio ga na drljaču. Kad se gazda vratio imao je šta da vidi – drljača je pod težinom kamena u potpunosti potonula u zemlju. Ustvari, Mali Bećko je donio stećak sa vrha sela. Tada mu je gazda Fehro rekao da je spreman za samostalni život i da dalje može bez njega. Rastali su se i poslije toga niko nikada više nije čuo ništa o Malom Bećku. 1.3. Razvoj stanovništva Bašigovaca

Prvi detaljniji popis stanovništva Bosne i Heregovine, a samim tim i naselja Bašigovci, izvršila je Austro-Ugarska monarhija 1879. godine. Prema tom popisu spomenuto naselje se nalazili u Kotaru Donja Tuzla, Politička ispostava Tuzla Gornja, u okviru džemata (općine)272 naselja (sela) Gračanica, pod imenom Bašibegovci sa 72 kuće i 347 stanovnika, od toga 178 muških i 169 ženskih273. Već u drugom popisu stanovništva iz 1885. godine naselje se spominje pod današnjim imenom i predstavlja zasebnu općinu (džemat) koja se nalazila u sastavu Kotara Donja Tuzla, a njenom sastavu nalazili su se naselja Kovači, Donja Lukavica i Gornja Lukavica. Prema spomenutom popisu naselje se sastojalo od 72 kuće sa 343 stanovnika, od toga 169 muških i 174 ženskih274.

U trećem austrougarskom popisu stanovništva iz 1895. godine, Bašigovci predstavljaju posebnu općinu u čijem se sastavu nalaze naselja: Kovači, Lukavica Donja, Lukavica Gornja, Nevrenča275 (Medojevići). Spomenuto naselje se sastojalo od 80 kuća i 347 stanovnika, od toga 203 muška i 171 ženskih276.

Prema posljednjem austrougarskom popisu stanovništva od 10. oktobra 1910. godine Bašigovci su sjedište istoimene seoske općine u čijem se sastavu nalaze naselja: Donja Lukavica, Gornja Lukavica, Kovači i Nevrenča. Naselje se sastojalo od 85 kuća sa 442 stanovnika, od toga muških 241, a ženskih 201 stanovnika277.

Sljedeći popis stanovništva izvršen je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca278 31. januara 1921. godine. Prema tom popisu Bašigovci su bili u sastavu Kotara Tuzla sa 1.320 stanovnika, od toga muslimana 1.289, katolika 28, i 3 pravoslavna279 gdje se može ustanoviti da je broj stanovnika naglo porastao od

272 Ovdje se podrazumjeva seoska općina ili džemat i nema veze sa današnjom organizacijom općine kao lokalne zajednice 273 Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 16 jun oktober 1879, Sarajevo, 1912. str. 120. 274 Die Ergebisse der in Bosnien und der Hercegovina vom 1 maj 1855, Sarajevo, 1886. str. 120. 275 Nevrenča je danas u sastavu Mjesne zajednice Đurđevik. 276 Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 22 april 1895, Sarajevo, 1896. str. 120. 277 Die Ergebisse der Viehzahlung in Bosnien und der Hercegovina vom 10 oktober 1910, Sarajevo, 1912. 278 Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 1. decembra 1918. godine, a u njen sastav ušle su: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija. 279 Popis stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932, str. 244, 245.

[234]

1910. do 1921. godine za 878 osoba280. Ovdje su predstavljeni podaci sa okolnim naseljima koji su u to vrijeme pripadali seoskoj općini Bašigovci, jer u naselju nikad nisu živjeli ni pravoslavno ni katoličko, nego isključivo muslimansko stanovništvo.

Za period socijalističke Jugoslavije ovdje ćemo iznijeti samo tri posljednja popisa stanovništva za 1971., 1981., i 1991. godine.

Posljednji popis stanovništva izvršen je 1991. godine, po kojem je naseljeno mjesto Bašigovci imalo ukupno 2039 stanovnika, od toga muslimana 2022, Srba 4, Jugoslovena 2, i ostalih 11 stanovnika. Ovdje treba naglasiti da je za vrijeme spomenutog popisa stanovništva u Bašigovcima bila i jedna učiteljska porodica, pa otuda četiri Srbina. Što se tiče ostalih, to su bili Bošnjaci koji su se tada izjasnili tako281.

280 Die Ergebisse der Volkszahulng in Bosnien und der Hercegovina vom jahre 1910, Sarajevo, 1912. str. 120. 281 Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Godina popisa 1971. 1981. 1991.

Muslimani - Bošnjaci 1.672 (98,93%) 1.964 (99,59%) 2.022 (99,16%)

[235]

Senad Begović, prof.

Zemljišne knjige kao historijski izvori na području općine Tuzla

Austro-Ugarska je od početka uprave nad Bosnom i Hercegovinom 1878.godine, pristupila formiranju državnog aparata, složenijeg od prethodnog, osmanskog, u cilju efikasnijeg vladanja. Cijela austrougarska administracija se temeljila na hiperprodukciji korespondencije. Osim povećanja broja službenika na području Bosne i Hercegovine282, austrougarska vlast je izvršila četiri popisa stanovništva u periodu od 1878-1918, zatim tu je pokušaj izrađivanja kompletne geografije Bosne I Hercegovine, a na osnovu geološkog snimanja283, osnivanje Zemaljskog muzeja, Bosanskohercegovačkog instituta za istraživanje Balkana kao i svih drugih institucija, koje su trebale da pred ‘’civiliziranim svijetom opradvaju austrougarsku misiju u okupiranoj zemlji’’.284 Jedna od mjera austrougarske politike bila je uvodjenje reda u oblasti imovinsko-pravnih odnosa. Kako je Bosna i Hercegovina bila pretežno agrarna zemlja, u kojoj se preko 90% stanovništva bavilo poljoprivredom285, bilo je potrebno faktičko stanje na terenu prenijeti ‘’na papir’’ radi lakšeg evidentiranja vlasnika nekretnina, ukupnog broja istih, te uvida u konfesionalni sastav posjednika zemlje. Sve to u cilju lakšeg rješavanja agrarnog pitanja, što je Austro-Ugarska obećala i prije dobijanja mandata okupiranja i upravljanja Bosnom i Hercegovinom na Berlinskom kongresu 1878. godine. Austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini je ubrzo nakon okupacije počela sa uspostavom gruntovnica i katastra i to propisima iz 01.09.1884. godine. Nakon donošenja zakonske regulative za uspostavu gruntovnica i katastra, prvo se pristupilo opštem katastarskom premjeru, koji je obuhvatio osnovne geodetske radove, prikupljane podataka o parcelama, njihovim posjednicima, i konačno izradu originala i kopija geodetskih planova.286 U svijetu postoje tri načina upisa nepokretnosti i to: njemačko-austrijski koji se temelji na katastarskom premjeru, drugi je Torenov ili australijski, a treći 2 Prema P. Sugar, Industrialization of Bosnia, citirano u djelu Noel Malcolm, Povijest Bosne, str. 189. Osmansko carstvo je za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine imalo svega 120 službenika, dok je poslije 1878. broj austrougarskih službenika porastao na 9533. 283 Hamdija Kapidžić, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo 1968. str. 283-300. 284 Isto str. 310-371. 285Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod austrougarskom upravom, ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. do 1914. godine, Sarajevo 2002. str. 141.-153. 286 Dušan Stamenković, Upisi u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd 1995.g. str. 5.

[236]

francuski. Sva ti tipa upisa nekretnina svoj današnji oblik su dobile u XIX stoljeću. U Bosni i Hercegovini je do 1884.godine bio u upotrebi tzv. tapijski sistem, kojeg je Osmansko carstvo legislativno uredila 1860 i 1864.godine u formi Zakona o tapijskim ispravama i Zakona o tapijskim ispravama vakufskog zemljišta.287 Tapijski sistem je obilovao manjkavostima: sporost administracije, složenost procesa pred lokalnim organom uprave, a kao osnovni nedostatak navodi se aproksimativno određivanje površine zemljišta, te površnim opisivanjem granica. Bosna i Hercegovina je sa uspostavljanjem gruntovnica napustila tapijski sistem, te je ušla u novi sistem upisa nekretnina, koji svoje temelje ima u njemačko-austrijskom tipu upisa zemljišta. Takvu vrstu upisa imaju pored Njemačke i Austrije, Češka, Slovačka, Italija, Poljska, Rumunija, Švicarska. Upis u zemljišne knjige ima svoje dublje korijene u prošlosti, jer termin zemljišna knjiga (grundbuch), potiče još iz XV stoljeća. Njemačko-austrijski sistem upisa nepokretnosti je zakonima iz 1930. i 1931. godine, usvojen na području Kraljevine Jugoslavije, te se zadržao i u periodu nakon Drugog svjetskog rata sve do danas. Disolucijom Jugoslavije početkom devedesetih godina XX stoljeća, došlo je do promjena u oblasti zemljišno-knjižnog zakonodavstva. U Bosni i Hercegovini je Ured visokog predstavnika na zahtjev Vijeća za implementaciju mira u maju 2000.godine donio odluku da eniteti donesu usklađene zakone o upisu u zemljišne knjige, te je u skladi s tim donio Odluku kojom se proglašava Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.288 Taj zakon predviđa elektronsko vođenje zemljišnih knjiga, koje podrazumijeva napuštenje rada sa zemljišnim knjigama, te prelazak na kompjutersku obradu predmeta.289 Zemljišno-knjižni uredi spadaju pod jurisdikciju Općinskih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Općinski sud u Tuzli ima dislociranu prostornu jedinicu u kojoj se nalazi zemljišno-knjižni ured, a koji sadrži sljedeće katastarske opštine: Tuzla, Gornja Tuzla, Husino, Bokavići, Par Selo, Dobrnja, Lipnica, Ljepunice, Pasci, Vršani, Orašje, Slavinovići i 287 Mustafa Begić, Jasmin Imamović, Komentar Zakona o premjeru i katastru nekretnina, Tuzla, 1988. citirano u djelu. D. Stamenković, nav. djelo, str. 7. 288 Zakon je usvojen 21. oktobra 2002.godine, a objavljen je u cjelosti u Službenim novinama Federacije BiH, br. 58/02. 289 Projekat elektronskog vođenja zemljišnih knjiga i digitalizacije zemljišno-knjižne administracije su finansirane od strane ogranizacija SIDA/ADA/GTZ. Za realizaciju projekta koristi se namjenski softver LARIS (Land and Registration Information System), kojeg koriste zemljišno-knjižni referenti, ali i privremeni asistenti pri unosu podataka iz zemljišnih knjiga. Prilikom unosa podataka iz zemljišnih knjiga, prenosi se samo aktivno stanje u knjizi, dakle ono što je operativno, a historijat i svi ostali podaci vezani za sadržaj zemljišno-knjižnog uloška se ne digitalizuju, što je jedan od nedostataka projekta digitalizacije. Tu se prvenstveno misli na sve one istraživače koji neće imati dostupne podatke koje sadrže zemljišne knjige u digitalnoj formi, te će morati konsultirati knjige koje će i dalje biti podložne habanju i propadanju.

[237]

Požarnica. Broj zemljišno-knjižnih uložaka, a samim time i zemljišnih knjiga je promjenjiv u odnosu na broj vlasnika parcela, koje čine jednu katastarsku opštinu (K.O.) Zemljišne knjige se sastoje od tri dijela, koja nose nazive: A, posjedovni list, u kojem su upisani podaci o nekretninama, broj katastarske čestice, naziv kulture, naziv parcele, te njena površina. U B listu koji se naziva vlasnički list, upisuju se podaci o vlasniku (vlasnicima) nekretnina opisanih u posjedovnom listu. U B listu se upisuju: ime, prezime, ime roditelja, adresa vlasnika, te JMBG, za novije upise. C list, koji se naziva teretovnica sadrži upise hipoteka na nekretninama, zabilježbe služnosti puta itd. Zemljišne knjige osim što svakodnevno služe za dokazivanje prava vlasništva nad nekretninama, te ih koriste mnoge javne službe, ali i građani, su izvanredan historijski izvor za izučavanje prošlosti, u ovom slučaju užeg dijela grada Tuzle, sa njenom okolinom. Zemljišne knjige predstavljaju historijske izvore jer su one ostaci prošlosti koje sadrže obavijesti o povijesnim činjenicama koje želimo utvrditi kako bi našli odgovor na određeno istraživačko pitanje290. Prema Bernheimovoj podjeli historijskih izvora na ostatke i tradiciju, zemljišne knjige spadaju u ostatke, jer su one nastale u vezi odrešenog historijskog događaja ili procesa. U daljoj podjeli zemljišne knjige bi se mogle podvesti pod ostatke u užem smislu, a u koje su ubrojani još i tjelesni ostaci, jezik, institucije, upravni i trgovački spisi, te privatne korespondencije.291 Tako zemljišne knjige kao historijski izvori pripadaju u ostatke, ne u tradiciju, te su veoma vjerodostojne za istraživače.

Podaci koje istraživač može dobiti iz zemljišnih knjiga se kreću od onih vezani za politiku, privredu, konfesionalnost, onomastiku, toponomastiku, demografiju itd. Politička historija se može izučavati ovisno o postavljenom pitanju istraživača. Zemljišno-knjižni uredi su nastali 01.09.1884. godine, dakle u vrijeme austrougarske vladavine, a prvi upisi datiraju iz 1889. godine. Nastanak zemljišnih knjiga se vezuje za politiku Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini, što se može staviti u širi kontekst događanja na političkoj sceni Europe, krajem XIX stoljeća. Osim toga, izučavanjem zemljišnih knjiga može se stvoriti slika o agrarnoj politici u Bosni i Hercegovini, te odnosu snaga vlasnika prema obrađivačima zemlje, kao i odnos države prema pitanju vlasništva (u sastavu nekoliko državnih aparata Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, te Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji).

Dalje, upisi u zemljišnim knjigama sadrže mnogo podataka o životu pojedinaca, koji su upisani kao vlasnici nekretnina, a kasnije i privrednoj

290 Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976. str. 244. 291 Isto , 245.

[238]

politici države u čijem se sastavu nalazio zemljišno-knjižni ured. Nerijetko se pored vlastitih imena vlasnika nekretnina nalazilo i zanimanje vlasnika, a koje određuje njegov visoki položaj u društvu. Tako se u zemljišnoknjižnom ulošku broj 74 K.O. Tuzla, nalazi u vlastovnici (B listu) upisan Johan Mihalik de Madunicza, odvjetnik iz Tuzle, koji je imao u svom posjedu nekoliko kuća u Sagrdžijan mahali, dvorište, šljivik, voćnjak, oranicu itd. On je upisan kao jedini vlasnik nekretnina i u ulošku broj 76. Kuću u Atik mahali, posjedovao je dr. Ivo Pilar, sin Gjure iz D. Tuzle, a nekretnine koje je posjedovao bile su prilikom prvog popisa iz 1889. godine, bile upisane na ime Mehmeda Mrahorovića pok. Ibrahima iz D. Tuzle. Kasnije 1922. godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1921.godine, nekretnine su prešle na Sresku bolničku blagajnu u D. Tuzli. Nadimak vlasnika nekretnina je, sasvim sigurno govorio o zanimanju vlasnika ili njegovog prethodnika, koji se najčećše s njm nalazio u krvnoj vezi u odnosu otac –sin. Tako uložak br. 231 K.O. Tuzla, sadrži upis vlasništva na kući sa kućištem i dvorištem u Atik mahali, i šljivik kod kuće, a na ime Salih Grahović zvan Telal Hasanov iz D. Tuzle. Okružni liječnik iz D. Tuzle, Dr. Johann Duller je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 12. jula 1897.godine stekao pravo vlasništva nad kućom sa kućištem i dvorištem, te cvijetnjakom ispred kuće, a koje se nalazi u Džedit mahali. Dr. Sigmund Weifs, odvjetnik iz Tuzle posjedovao je dvije kuće sa kućištem i vrtom u Poljskoj mahali. Kasnije 1901.godine, je na osnovu kupoprodajnog ugovora vlasništvo prešlo na ime Dr. Maks Roth, takođe odvjetnika iz Tuzle. Vrt u Poljskoj mahali upisan je na ime Franjo Zagoreški sin Vincenca, savjetnik Vrhovnog suda u Dol. Tuzli. Osim naziva zanimanja kao što su advokat, liječnik, te raznih činovničkih pozicija, postojala su i druga zanimanja kao već spomenuti telal, zatim cipelar Pero Tarber koji je zajedno sa Nazifom Omeraševićem, imao pravo vlasništva na kući i gradilištu kod kuće u Čaršiji. Josef Thau upisan je kao živinar iz D. Tuzle, sa kućom i vrtom kod kuće u Poljskoj mahali. Adalbert Sramek ime je poreznog nadzornika iz D. Tuzle, koji je posjedovao kuću i vrt kod kuće u Poljskoj mahali. Muhamed efendija Čokić, Mehmedov muftija iz D. Tuzle, upisan je kao vlasnik kuće sa kućištem i dvorištem u Jalskoj mahali. To su samo pojedini primjeri upisivanja zanimanja vlasnika nekretnina iz zemljišnih knjiga. Detaljnijim izučavanjem omogućila bi se izrada strukture stanovništva prema njihovim profesionalnim zanimanjima.292

292 Iljas Hadžibegović je izradio konfesionalnu, etničku i nacionalnu strukturu Tuzle, u Prilozi, Etnička struktura stanovništva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Sarajevo, XXIII, 24, 1988.g. str. 131-145. On je kao izvore koristio popise stanovništva, izvještaje organa vlasti, privredno-komercijalne listove i kalendare. Korištenje zemljišnih knjiga bi upotpunilo rekonstrukciju slike grada Tuzle, s kraja XIX i početkom XX stoljeća.

[239]

Za historiju vjerskih zajednica zemljišne knjige daju veoma važne podatke. Osim podataka o konfesionalnom sastavu stanovništva, koje se može detaljno proučavati na osnovu upisa u vlasničkom B listu, neke vjerske zajednice mogu tačno utvrditi postojanje nekog sakralnog objekta te ga ubicirati na terenu. Postojanje nekog objekta, bilo sakralnog ili profanog može se utvrditi kombiniranjem podataka iz zemljišnih knjiga sa austrougarskim katastarskim planovima. Na području k.o. Tuzla, upisano je vlasništvo na nekretninama u Varoši u korist Samostana otaca reda Franjevaca u Sutjeski kod Visokog.U Varoši je takođe kuću sa kućištem i dvorištem, te vrt kod kuće posjedovao Srbsko pravoslavni manastir u Tavnoj. Srbsko pravoslavna obćina u Tuzli je upisana kao vlasnik nekretnina u ulošku br. 837, kao i u ulošku br. 885. U potonjem je Srbsko pravoslavna obćina je prodala 1935. godine ‘’Društvu za podizanje spomenika kralju Petru Velikom Oslobodiocu’’.

U ulošku broj 969. upisano je postojanje samostana u Poljskoj mahali, u vlasništvu ‘’Društva sestara božje ljubavi’’. Samostan franjevaca u Sutjeskoj je na osnovu kupoprodajnog ugovora ostvario pravo vlasništva na dvije oranice i pašnjak. Detaljnom analizom prvih upisa u zemljišnim knjigama iz 1889.godine može se utvrditi da je postojalo četrnaest (14) vakufa i to: Vakuf tušanjskog mejtefa, Vakuf medrese u Atik mahali, Vakuf Vilovića mejtefa iz Donje Tuzle, Vakuf Hadži Daut bega u Donjoj Tuzli, Vakuf Hadži Zulejhe hanume Kapetanović iz Maglaja, Vakuf Hasanbegove medrese u Donjoj Tuzli, Vakuf Hadži Hašimage Mutevelića, Vakuf Husein Čauš džamije, Vakuf čaršijske džamiije, Vakuf Hadži Badže Kadune, Vakuf Jalske džamije i mekteba, Vakuf Turalibeg džamije, Vakuf Molužkog mejtefa i Vakuf Hadži Hasan džamije u Čaršiji u Donjoj Tuzli. Zanimljivo je da je u samo jednom ulošku evidentirano postojanje tzv. mearif sanduka, tj. fonda za finansiranje rada škola svjetovnog karaktera (ruždija). U ulošku broj 306 K.O. Tuzla, kuća br. 306, je upisana kao vlasništvo Vakufa Hasanbegove medrese, a kućište sa dvorištem i vrtom kod kuće u Čaršiji je upisano u vlasništvu mearif sanduka. To je jedini postojeći upis mearif sanduka kao fonda za finansiranje školstva koji je nastavio da živi kao relikt osmanske uprave u većim gradovima Bosne i Hercegovine.

K.O. Tuzla, obuhvata samo uži dio grada, a kojeg su na početku austrougrarske vladavine činile sljedeće mahale: Tušanj mahala, Sagrdžijan mahala, Atik mahala, Jalska mahala, Džindić mahala, Poljska mahala, Ćosendže mahala, Čethoda mahala, Vaiz mahala, Potok mahala, Džidit (Džedit) mahala, Čaršija, a od naselja u kojima su vlasnici imali livade, oranice, ili voćnjake, pa se vremenom i na njima počele graditi kuće i naseljavati spadaju Batva, Drežnik, Desetine, Kužići, Luke, Trnovac, Bare,

[240]

Kojšino, Gradovrh, Debelo brdo, Ši Selo, Potok, Brđani, Moluhe, Dolovi, Rasovac, Mosnik, Kula, Varoš, Ciganluk…

Izučavanje demografske slike bosanskohercegovačkog društva posebno krajem XIX i početkom XX stoljeća, može biti olakšano korištenjem zemljišnih knjiga. U B listu ili vlastovnici su upisani osnovni podaci o vlasniku, među kojima i adresa stanovanja, pa se tako može lako doći do podataka o demografskim kretanjima stanovništva posebno poslije 1878. godine, 1908. kao i u toku ratova 1914.-1918, 1941.-1945, 1992-1995. Veliki broj vlasnika nekretnina je nakon austrougarske okupacije, 1878. i aneksione krize 1908. godine, napustio Bosnu i Hercegovinu, i otišao u Tursku, najčešće u Carigrad i Adapazar. S druge strane veliki broj stanovnika – stranaca je doselio u Bosnu i Hercegovinu, vojnika, činovnika, radnika, poslovnih ljudi itd. koji su mijenjali etničku, socijalnu, konfesionalnu i nacionalnu strukturu stanovništva u Tuzli, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Istraživači čiji su predmet zanimanja lična imena (onomastika) ili geografski nazivi (toponomastika) mogu koristiti zemljišne knjige koje predstavljaju neiscrpan izvor podataka. Osim toga, zemljišne knjige mogu poslužiti kao izvor prilikom izrade porodičnog stabla (genealogija), a što u posljednje vrijeme predstavlja svojevrsan trend, kako među stručnim istraživačima, tako i među običnim građanima. Iz sadržaja zemljišnih knjiga može se utvrditi stepen pismenosti zaposlenika u državnoj upravi, u posljednih stotinu godina, a osim toga, može se pratiti razvoj jezika i pisma, kako na lokalnom nivou u okviru jednog zemljišno-knjižnog ureda tako i na širem planu, uključujući sva područja koja su vodila ovakvu vrstu zemljišnih evidencija.

Prilikom istraživanja sadržaja zemljišnih knjiga posebnu pažnju potrebno je obratiti na upise koji se nalaze u A listu ili posjedovnom listu koji sadrži nazive kultura, a na osnovu kojih se može zaključiti o na koje objekte se odnose, javne ili privatne, sakralne ili profane, te da li su postojali u vrijeme prvog upisa u zemljišne knjige i na osnovu toga izvršiti rekonstrukciju. Tako se često u kulturama spominju nazivi parcela kao što su: han, mlinište, okružna sudnica, kovačnica, gostiona, ciglana itd.

Zemljišne knjige spadaju u veoma značajne historijske izvore, čiji je sadržaj vrijedan za izučavanje mnogih oblasti ljudskog djelovanja, s kraja XIX i tokom XX stoljeća. One nadopunjuju znanje istraživača stečeno korištenjem historijskih izvora različite provenijencije. Korištenjem zemljišnih knjiga kao historijskih izvora mogu se dobiti odgovori na postavljena pitanja iz perioda prije uspostavljanja zemljišnoknjižnih ureda, jer se u prvim upisima nalazi zabilježeno faktičko stanje vezano za nekretnine i vlasnika, koji su ostvarivali svoja imovinska prava pred kraj

[241]

osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Zemljišne knjige tako sukcesivno prate sve promjene vezane za nepokretnu imovinu u periodu dužem od jednog stoljeća. Stanje u knjigama je prilično sređeno, čemu doprinosi i novi sistem rada sa zemljišnim knjigama, a što predviđa spomenuti zakon o zemljišnim knjigama. To će pomoći istraživaču da za veoma kratko vrijeme potraži željene podatke iz baze podataka, koja će biti dostupna na web-u. Historičar nije onaj koji zna nego onaj koji traga (Mirjana Gross), a upravo su zemljišne knjige izvori koji nisu dovoljno korišteni u historijskoj nauci, te kao takve mogu poslužiti za nova naučna istraživanja.

Literatura

1. Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo 1995. 2. Hamdija Kapidžić, Bosna i Hercegovina u vrijeme austro-ugarske vladavine, Sarajevo 1968. 3. Dževad Juzbašić, Politika i privreda u Bosni i Hercegovini u pod austrougarskom upravom, ANUBIH, Posebna izdanja CXVI, 35, Neke karakteristike privrednog razvitka Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. do 1914. godine, Sarajevo 2002. 4. Dušan Stamenković, Upisi u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Beograd 1995. 5. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije BiH, br. 58/02. 6. Mirjana Gross, Historijska znanost, Zagreb, 1976. 7. Iljas Hadžibegović, Etnička struktura stanovništva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988.g. str. 131-145. 8. Zemljišne knjige K.O. (Katastarska opština Tuzla) zemljišno-knjižni ulošci od br. 1 do br. 2012

[242]

[243]

Mirsad Omerčić, prof.

Prirodno naslijeđe planine Konjuh na području općine Kladanj

Uvod Masiv planine Konjuh prostire se u jugozapadnom dijelu sjeveroistočne Bosne. Udaljen je oko 30 km jugozapadno od Tuzle. Planinu omeđuju rijeke Seona, Turija, Litva i Oskova na sjeveru, Gostelja na istoku i Krivaja na jugu i zapadu. Konjuh se odlikuje obiljem prirodnih bogatstava. Sadrži brojne spomenike prirode geomorfološkog i hidrološkog karaktera a također i velik broj atraktivnih lokaliteta koji se ističu svojim florističko-faunističkom bogatstvom. Vrlo često u okviru takvog bogatstva zastupljene su rijetke, pa čak i endemične biljne ili životinjske vrste. Planina Konjuh je lokalitet koji se ističe svojim prirodnim bogatstvom u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Ova osebujnost prirodne ljepote je proglašena Spomenikom prirode 2004. godine. U geografskom smislu smješten je u centralnim dijelovima planine Konjuh. Površina zaštićenog područja iznosi 8.070,80 ha, pripada brdsko-planinskom regionu sa apsolutnim nadmorskim visinama od 300 do 1.328 m. Rasprostire se na dijelovima teritorija općina Kladanj, Banovići i Živinice. Jedan dio Spomenika prirode planine Konjuh se nalazi na području općine Kladanj. Općina Kladanj ima površinu od 331 km². Grad Kladanj leži na srednjoj nadmorskoj visini od 560 m u kotlini obrasloj mješovitom šumom sa visinom do 1.198 m. Općina Kladanj je danas prepoznatljiva po svojim dobrima prirodnog naslijeđa. Područje općine Kladanj je nizom odlika područje sa veoma specifičnim geografskim i klimatološkim obilježjima koja ga jasno određuju jednom cjelinom. Osnovna poruka ovog članka je da ukaže svim putnicima, odnosno turistima, da kada ih put dovede u ove krajeve neizostavno potraže i upoznaju sljedeća dobra prirodnog naslijeđa: Djevojačku pećinu, Bebravsku pećinu, „Izvor mladosti“-„Muška voda“, jezero pod Konjuhom i gradsko kupalište Čekaonica a također i druga mnogobrojna prirodna bogatstva općine Kladanj. Reljefne ljepote Područje općine Kladanj se odlikuje brdsko-planinskim obilježjima reljefa. Kao sastavni dio Dinarskog planinskog sistema, cio prostor je sastavljen od tri paralelna grebena koji su međusobno povezani prijevojima, a razdvajaju ih Mačkovačka i Kladanjska dolina. Centralni greben se postepeno izdiže kod Banovića i pruža preko Zelenboja, Zidina, Vrha Konjuha (tzv. Visoki Konjuh) (1328 m) i Javorja do prijevoja Rastić i Stanovi gdje se spaja sa Javornikom. Cjelokupan navedeni prostor je izgrađen pretežno od serpentiniziranog peridotita, eruptiva, rožnjaka, dok su krečnjaci manje zastupljeni. U inženjersko-geološkom smislu javljaju se tri

[244]

kategorije terena: 1. tereni izgrađeni od trijaskih i jurskih vulkanogenih sedimentnih tvorevina, 2. tereni izgrađeni od metamorfnih stijena, 3. tereni izgrađeni od magmatskih stijena. Pojava pećina, vrtača, jama i raznih podzemnih hodnika predstavlja poseban prirodni fenomen ovog područja. Svakako da su pećine najljepši i najvredniji oblici reljefa na području općine Kladanj, a posebno Djevojačka i Bebravska pećina. Pećina u Brateljevićima, ili kako je u narodu odomaćen naziv: Djevojačka pećina, jedna je od najinteresantnih bosanskohercegovačkih pećina. Ova pećina posjeduje veoma impozantan ulaz sa jugozapadne strane, 30 m visoko iznad desne obala rječice Bukovice koja se kod Brateljevića ulijeva u Drinjaču. Ulaz je visok 10 m, a širok 8 m (Slika 1). Od ulaza se ide oko 25 m u pravcu sjevera i nailazi se zatim na jedno malo jezero, dužine 18 m, širine 10 m i dubine 0,50 m. Poslije prelaska jezera, desnim prolazom dolazi se u jednu veliku dvoranu, koja je duga 200 m, široka 20-55 m, a visoka 18-25 m. Od jezera je u pravcu istoka prolaz koji se naglo uspinje, da bi se na kraju dvorane došlo na jedan mali plato kojim se pećina završava. Pećina nema ukrasa osim manjih sivih saliva, najčešće oblika malog ćupa i raznih gljiva, a na stropu ima nešto stalaktita. Od ulaza oko 80 m na desnoj strani dvorane u jednom većem udubljenju nalazi se bunar dubok 1,5 m, okruglog oblika, 1 m širok, koji je uvijek pun vode kapnice. Pored samog bunara nalazi se jedan okamenjeni humak sličan mezaru.

Bebravska pećina je smještena u neposrednoj blizini izvora potoka Bebroštica, u centralnom planinskom masivu Konjuha, zvanom „Bebrava“ i prestavlja specifičan spomenik prirode. Ova pećina spada u red ponirućih pećina i čini prelaz

[245]

iz prostih u složene pećine. Njen ulaz je trapezastog oblika, a nalazi se na 882 m nadmorske visine. Poprečna profilacija pećine je veoma različita, od nepravilnog pravougaonog oblika pa do veoma uskih sjekirastih prolaza. Ukupna dužina do sada ispitanih pećinskih hodnika, uključujući i završnu galeriju, iznosi ukupno oko 500 m. Dubina pećine je 50 m računajući od ulaza do nivoa tla na samom ulazu u pećinu. Pored glavnog pećinskog hodnika postoji još nekoliko, uvjetno rečeno, slijepih hodnika te postoji pretpostavka da bi bilo moguće doći do otkrivanja i novih podzemnih prostorija. Pećina na cijelom svom prostoru posjeduje pećinske ukrase: stalaktite i stalgnite neprocjenjive ljepote i vrijednosti koji su različitog oblika od loptastih, valjkastih, prizmatičnih, nepravilnih, te do onih veoma malih dimenzija koji su se tek počeli formirati, pa do krupnih koji posjetioce mogu asocirati na različite predmete i pojave (Slika 2). Posebno bogatstvo pećine čini izvorska voda. To je voda iz pećinskog potoka, a on protječe cijelom dužinom pećine i čini posebnu atrakciju.

Pored Djevojačke i Bebravske značajno je spomenuti i pećinu u selu Plahovići. Pećina ima samo jednu prostoriju dugu 8 m, široku 6 m i visoku 5-10 m. Prilaz pećini sa jugoistočne strane je veoma interesantan, ali veoma težak i neprikladan. Da bi se lakše prišlo pećini u prošlosti je postojala inicijativa da se izgradi viseći most preko udoline, što bi znatno povećalo interesantnost čitavog ovog područja. Značajno je još spomenuti i „Ledenu pećinu“ i špilju „Kameni zatvor“, a također i pećinu sa prostranim predvorjima ispod sela Brdijelji za koju se pretpostavlja da ima ukupnu dužinu od 4 km.

[246]

Sve navedene pećine predstavljaju izuzetne spomenike prirode geomorfološkog karaktera. Od spomenika prirode geomorfološkog karaktera treba spomenuti i kanjon Ujče koji se nalazi 2 km od Kladnja uz magistralni put prema Sarajevu. Kroz kanjon prolazi istoimena rječica. Kanjon je dugačak 250 m, a visok oko 150 m, pa predstavlja vanredan prirodni fenomen ovoga kraja. Na desnoj strani kanjona otcijepio se jedan ogromni kameni blok od matične stijene, koji je visok preko 30 m, sa potpuno ravnim stranama, te još uvijek stoji uspravno, unatoč otcjepljenju. Na podnožju ove stijene nalazi se ulaz u pećinu, ali je prilaz nemoguć bez posebne opreme. Ulaz u samu pećinu nalazi se na visini od 15 m od same rječice. Kanjon zajedno sa Ujčom predstavlja vanredan prirodni fenomen izuzetne pejzažno prirodne vrijednosti. Od predjela prirodne ljepote treba istaći prirodni predio Karaula. Predio Karaula se nalazi neposredno uz samo mjesto Kladanj, pored starog makadamskog puta. Predstavlja atraktivan prirodni predio livadskog tipa, obogaćen soliternim stablima, kao i skupinama drveća. Prisutno je i nekoliko manjih izvora vode. Ovaj predio obuhvata lokalitete koji su poznati pod narodnim nazivima: „Stolice“, „Kobiljače“ i „Hendek“. Po svojoj raznovrsnosti i ljepoti ističu se i prirodni predjeli Hrdar i Babovac. Hidrografsko bogatstvo Područje Kladanjske općine je veoma bogato u hidrografskom pogledu. Obiluje spomenicima prirode hidrološkog karaktera. Značajnu crtu hidrografskom bogatstvu daje planina Konjuh. Ova planina se još uvijek odupire najezdi zagađenja koje je antropogenog porijekla. Na planini je veliki broj planinskih izvorišta čiste vode. Veoma atraktivno prirodno planinsko jezerce je dragulj koji svakoga ko ga posjeti ponovo dovede na Konjuh. A šta tek reći za atraktivnosti vodotoka Drinjače, Oskove, Srebrenice, Katranice, Bukovice, Breboštice, Ujče i Dragolja?! Jednostavno, doći vidjeti i ponovo doći. Rijeke koje nastaju na Konjuhu pripadaju Crnomorskom slivu. Grebeni Konjuha obrazuju vododijelnicu slivnog područja rijeka Krivaje, Drinjače i Spreče. Ono što je karakteristično za riječne tokove na Konjuhu je da imaju duboko usječena korita, skoro okomitih strana i oštrih grebena na razvođu se jedne strane, a sa druge strane to su blago zatalasani platoi koji se zatim naglo survavaju u dolinu. Svakako da je najveći i najznačajniji vodotok rijeka Drinjača. Ona je lijeva pritoka Drine, koja izvire ispod Konjuha i ima riječni tok u pravcu zapad-istok. Površina slivnog područja rijeke Drinjače na teritoriji općine Kladanj iznosi oko 130 km2. Također, u toku cijele godine prisutan je i čitav niz manjih i povremenih vodotoka koji učestvuju u obilju čiste planinske vode po čemu je planina Konjuh široko poznata. Spomenuto bogatstvo vode na planini Konjuh odmah nameće asocijaciju na nadaleko poznat izvor mineralne vode pod nazivom “Muška voda”. To je izvor mineralne vode izuzetno visokog stepena čistoće. Danas je to središnji prirodni sadržaj ovog predjela planine Konjuh. Kada je u XVII stoljeću znameniti

[247]

turski putopisac Evlija Čelebija prolazio ovim krajevima susreo se sa vodom kojoj je tadašnje stanovništvo pripisivalo ljekovita svojstva pa ga je nazvao “Izvor mladosti” ili “Muška voda”, jer se smatra da jača fizičke sposobnosti, naročito kod muškaraca (afrodizijak). Izvor ove vode nalazi se ispod vrha Jastrebić (kota 1.056 m). Od 1969. godine sprovode se brojne naučne analize, kod nas i u inozemstvu. One potvrđuju da se radi o izvoru oligomineralne vode, što upućuje na ljekovitost ove vode. Njeno pozitivno djelovanje je na smanjenju krvnog pritiska i šećera u krvi, na bržem izlučivanju vode i regeneraciju crijevnog i želučanog trakta, poboljšava cirkulaciju krvi i jača vitalnost organizma, uravnotežuje neurovegetativni sistem. Vrelo „Muške vode“ u toku čitave godine posjećuju brojni znatiželjnici i turisti. Povećanjem značaja ovog izvora, pojavom tranzitnog turizma, počeo se razvijati stacionarno-zdravstveni i rekreacioni turizam. Zbog toga je nedaleko od ovog izvora, na širem riječnom platou uz rijeku Drinjaču izgrađen Sportsko-rekreacioni centar “Konjuh”, čiji su glavni sadržaj hoteli i bungalovi, kao i sportski tereni. Prostorni i prirodni uslovi omogućuju masovan oblik rekreacije stanovništva u svako doba godine. U blizini šire lokacije Sportsko-rekreacionog centra “Konjuh”–„Muška voda“, smješteno je jezero poznato pod nazivom „Gorsko oko“ (Slika 3). Ono je površine oko 1.200 m2, a voda se sakuplja iz nekoliko okolnih izvora. Voda ovog jezera otječe jednim manjim potokom. U jezeru je zastupljena vodena fauna, uključujući i riblji fond. Okruženo je gustom sklopljenom šumom jele i smrče, a zbog ispaše i nekontrolisanih posjeta izloženo je velikom procesu eutropizacije, što se ogleda u izrazito zelenoj boji vode. U spomenike prirode hidrološkog karaktera spada i izvorište rječice Bukovice. Ovo izvorište je smješten u dolini rječice Bukovice, uzvodno idući kamionskim šumskim putem, 3 km od sela Brateljevići,. U njegovoj neposrednoj blizini nalazi se već spomenuta Djevojačka pećina. Izvorište je smješteno u atraktivnom prirodnom ambijentu. Poseban prirodni ugođaj čini prisustvo nepravilnih stjenovitih oblika na neposrednoj lokaciji izvorišta. U hidrogeološkom pogledu, izvorište je karstne prirode, pomalo razbijenog tipa, sastavljeno od više manjih izvora usko koncentrisanih, dobijajući izgled ogromnog vrela. Također je značajno spomenuti i izvorište rječice Dragolj koje se nalazi u selu Plahovići. Na zapadnoj periferiji urbane cjeline Kladnja, na rijeci Drinjači smješteno je kupalište “Čekaonica”. Asfaltni put koji vodi prema Konjuhu prolazi pored samog kupališta što predstavlja značajan uslov masovne rekreacije stanovništva. Terasaste riječne zaravni ovog terena pružaju niz uslova za izgradnju i dogradnju novih sadržaja radi podizanja nivoa i kvaliteta uslova za masovnu rekreaciju. Kupalište okružuje livadsko-šumski predio sa blagim padinama, oivičenim i prošaranim visokim drvećem i grmljem.

[248]

Vegatacijsko-floristička obilježja U ekološko-vegetacijskom smislu cijelo područje općine Kladanj pripada “oblasti unutrašnjih Dinarida”. Na osnovu ekološko-vegatacijske rejonizacije BiH veći dio (zapadni dio) općine Kladanj pripada „Zavidovićko-teslićkom području“, dok istočni dio pripada području „Istočnobosanske visoravni“, odnosno „Romanijskom rejonu“. Područje planine Konjuh je, kako u prošlosti tako i danas, poznato po ogromnom potencijalu šumske vegetacije visokog drveća. Zastupljene su različite šumske fitocenoze, većinom mozaičnog rasporeda. U gustim šumskim zajednicama masiva Konjuha preovladava crnogorica (bor, jela i smrča). Uglavnom su to šume bukve i jele bez smrče i šume bukve i jele sa smrčom. Pored izrazito dominirajućih šumskih zajednica crnogorice, zastupljene su i manje šumske zajednice sa bukvom, javorom, hrastom i brezom. Šume običnog graba sa hrastom kitnjakom ili hrastom lužnjakom su vrlo rijetke. Kao vrste drveća cer i lipa su također rijetki. Zemljište većine šumskih biotopa pokriveno je gustom i visokom travom, što se naročito ističe na vrhovima grebena. Područje planine Konjuh ima visok stepen florističke raznolikosti. Tu se mogu pronaći rijetke biljne vrste (bosanski ljiljan, bosanska perunika, sunovrat, iva, lincura i krizanteme), te i rijetke i reliktne biljne zajednice (šume bijelog i crnog bora na peridotitu i serpentinu). Najčešće zastupljene grmolike vrste na predjelima planine Konjuh su: crvena bazga, žestika, kozokrvina, udika, smreke. Od zeljastih biljaka zastupljene su: kopitnjak, razne paprati, žuta šumarica, srijemoš, sunovrat. Također se ističe velika zastupljenost kupina, malina, šumskih jagoda i borovnica. Od jestivih gljiva se najčešće pojavljuju varganji, rujnice, sunčanice, krasnice. Što se tiče cvijeća u rano proljeće livade i proplanke oboje kaćuni, krajem aprila zabijele se narcisi, juli i august donose mirisne ciklame. Faunističke prepoznatljivosti Planine Bosne i Hercegovine su poznate i po visokom stepenu faunističke raznolikosti. Uslovi reljefa, klime, vode i drugi biotički faktori omogućuju

[249]

bogatstvo raznovrsne divljači. Takvu sliku upotpunjuju i šume planine Konjuh koje su bogate plemenitom odnosno lovnom divljači (mrki medvjed, srna, divlja svinja, zec, jazavac, vuk i lisica - (Slika 4)). Međutim, ovom prilikom vrlo važno je istaći jedan segment faune planine Konjuh, a to je osobenost ornitofaune. Ovo je stanište reliktne vrste ptice, velikog tetrijeba (Slika 4), koja je danas izuzetno ugrožena vrsta na ovim prostorima. Ovdje se mogu naći i fazan i jarebica a također i ugrožene vrste ptica sivi soko, planinska sova i lještarka.

Rijeke planine Konjuh bogate su plemenitom ribom, a znatnije je i prisustvo potočnog raka. U gornjem toku Drinjače česta je potočna pastrmka, a u donjem mladica, lipljan i klijen. Prisustvo ovih vrsta je pokazatelj da se radi o vodama izuzetne čistoće i kvalitete što je i doprinijelo odluci da se ove vode uključe u vodoopskrbne sisteme Tuzle, Banovića, Kladnja i Đurđevika. Zaključak Od prirodnog bogatstva i ljepota planine Konjuh treba istaći: Djevojačku i Bebravsku pećinu, izvor pod nazivom “Muška voda”, brojne druge planinske vodotoke i izvore čiste vode, jezero pod Konjuhom, florističko bogatstvo šuma i osobenost ornitofaune. Takođe je važno napomenuti da se jedan dio Spomenika prirode koji je smješten na planini Konjuh nalazi na području Kladanjske općine. Glavni cilj ovog kratkog prikaza prirodnog naslijeđa planine Konjuh na području Kladanjske općine je da razvija ekološku svijest, odnosno da ukaže da su bujne šume i bistre planinske vode i brzaci, pećine, kanjoni i prijevoji planine Konjuh još uvijek dobrim dijelom sačuvani u svom izvornom stanju pa kao takvi čine zadovoljstvo ljudskom oku i raspoloženju. Ne samo općinske vlasti Kladnja i kantonalne vlasti, nego i svi mi moramo se konstantno, svako na svoj način, boriti

[250]

da to tako i ostane. To će, svakako, zahtijevati dugoročan, strpljiv, stručno i znanstveno argumentiran pristup. Zakonodavne aktivnosti na definisanju i zaštiti prirodnih dobara na području općine Kladanj nisu u dovoljnoj mjeri pokrenute niti ostvarene. Osnovni pritisci na prirodno bogatstvo su: prekomjerna i neselektivna sječa šuma, krčenja šuma i podizanje vikendica, eksploatacija šljunka i kamena, prekomjerna eksploatacija ljekovitog bilja i divljih životinja, nekontrolisan lov i ribolov i nekontrolisana izgradnja razne infrastrukture. Prirodno naslijeđe neophodno je preciznije evidentirati, izraditi karte, lokacijski obilježiti, postaviti putokaze, urediti pristupne staze, te sačiniti odgovarajuće skice sa upotpunjenom prirodno-dokumentacionom bazom. Ovdje je potrebno naglasiti da je Djevojačka pećina svojom legendom postala simbol grada i općine Kladanj, a dani njenog obilježavanja pod nazivom „Dani Djevojačke pećine“ od 25. do 31. augusta prerastaju u tradiciju masovnih okupljanja. Djevojačka pećina je postala temelj razvoja vjersko-kulturnog turizma ne samo TK, nego i BiH. Prirodna dobra Kladanjske općine predstavljaju izuzetno važnu osnovu za razvoj ruralnog, speleološkog, rekreacionog, porodičnog, zdravstvenog, sportskog i lovno-ribolovnog turizma.

Izvori i literatura Objavljeni izvori: Grupa autora, Elaborat, Kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe općine Kladanj,

Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Tuzla, Kladanj, Januar 1990.

Grupa autora, Studija, Prirodne i historijske vrijednosti Tuzlanskog kantona, Ekonomski institut Tuzla, Tuzla, Oktobar 2001.

Knjige: Ćatović A., Turističko-ugostiteljska djelatnost faktor privrednog razvoja

Tuzlanskog kantona, Bosnia Ars, Tuzla, 2005. Lakušić R., Planinske biljke, Svjetlost, Sarajevo, 1982. Stefanović V., Fitocenologija sa pregledom šumskih fitocenoza Jugoslavije,

Svjetlost, Sarajevo, 1977. Članci: Rhežak V., Manje poznate prirodne rijetkosti i njihova zaštita, Naše starine,

Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Knjiga V, Sarajevo, 1958.

Vuković T., Kačanski D., Značaj i aktuelni problemi proučavanja faune Bosne i Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje prirodnih i matematičkih nauka, Posebno izdanje, Knjiga XLVII, 5-9, Sarajevo, 1980.

[251]

Prikazi Dr. Thomas Butler; Harvard University

Naučna Konferencija o katarima u Francuskoj

Prošlo proljeće bio sam pozvan da učestvujem na međunarodnoj naučnoj konferenciji u Mazametu, Francuska organizovanoj od strane "Association de Valorisation du Patrimoine Mazametain" (Asocijacija za valorizaciju baštine Mazameta). U Mazametu ima muzej katarizma, "Maison des Memoires de Mazamet" (email: contact@maison-memoires.com). Ovaj muzej ima i pedagoški i turistički značaj, a sve što se izlaže je na vrlo visokom nivou. U muzeju prikazuju film koji govori o istoriji katarske sekte u Provansi. Jedan dio filma prikazuje posvećenje novog "savršenog" (elekta) i njegovo primanje u katarski red. Bio sam dirnut duhovitošću ove ceremonije. Katari (francuski bogomili) su bili proganjani od katoličke crkve. Francuski katari nisu imali uporište u državi, suprotno od Bosne, gdje je "krstjanstvo" (bogomilstvo) bila državna religija od 13-og do sredine 15-og vijeka.

Muzej u Mazametu nudi primjer uspješne kombinacije nauke i turizma, kakve - po mojemu - u Bosni nema. Trebalo bi da se pošalje komisija u Mazamet da proučava rad ovog muzeja, jer takav rad ima i finansijski i kulturni potencijal.

Moja gornja sugestija mi prizove jedno bolno sjećanje: prije nekoliko godina posjetio sam naselje južno od Dubrovnika koje se zove Trsteno. Tamo sam naišao na vrlo staru katoličku crkvu iz 14-og vijeka. Crkva je bila zatvorena, nažalost, ali u dvorištu ispred lijepe statue bogomatere, sa velikim čuđenjem primjetio sam "bogomilski" nadgrobni kamen, koji bi bio tipičan za Radimlju blizu Mostara, a ne za ovaj katolički kraj. Ovaj kamen nije bio tipičan primjer kamena tipa "sanduka", a isticao se lijepim bareljefom divlje zvijeri koja se konfrontira sa hrabrim psom. Sav bareljef je okružen bordurom trifoliuma.

Zadivljen, rekao sam jednoj ženi koja stajaše u blizini: "Zamislite, gospođo, takav "chef d'oeuvre", izložen je nepogodama i atmosfernoj kontaminaciji! ... Neće trajati još dugo ... a francuzi bi ga čuvali u muzeju!" (Sjetio sam se izložbe bogomilske skulpture u Parizu 1962. godine, od Ota Bihalji Merina)

A žena odgovorila je sporo i, da kažem, promišljeno: "dobro je da se takve stvari puštaju svojoj sudbini - to je život - neka ostane što ostane a neka nestaje što nestaje." Slušao sam njene "darvinske" riječi i primjetio njeno neznanje, nemarnost i baš-me-briga prilaz kulturnoj baštini. Poslije sam razumio da drevni kulturni fenomen bogomilstva ili "krstjanstva" ne korenspondira sa sadašnjim težnjama vladajućih religioznih grupa. Znači, krstjanstvo je "out" a standardne religije - katoličanstvo, islam, i pravoslavlje su "in". Kulturni lideri Bosne kao da su osramoćeni epohom krstjanstva. Ima i nekih cijenjenih istoričara, kao što je Ivan Lovrenović, koji ne priznaju da je ikada postojao dualizam u Bosni.

[252]

Francuska, nasuprot, ne sramoti se svojom dualističkom prošlošću. Konferencija koju sam posjetio u Mazametu – treću u nizu takvih kolokvija - bila je organizovana od dr. Anne Brenon. Dr. Anna Brenon je već 20 godina anđelom čuvarom katarskih studija u Francuskoj. Došli su na kolokvij istraživači iz: SAD, Italije, Niderlandije (Holandije), Bugarske, Belgije, Italije, Švedske, Španije, a najvećim brojem iz Francuske. Napravili i složili smo blisku grupu od 30 učenjaka, a u auditorij je činilo oko 200 navijača (poštovaoca) katara. Intelektualni nivo diskusija je bio vrlo visok. Slušaoci su dali i svoj lični doprinos. Očigledno, katarske studije u Francuskoj su davno prešle granice špekulacije.

Dr. D. Zbiral iz Brna, Češka je pročitao raspravu o Povelji Nikite iz 1167. godine., koja je uredila reorganizaciju 16 bogomilskih crkvi u Evropi i srednjem istoku u 12-om vijeku. Nikita ne pominje bosansku krstjansku crkvu, ali pominje se "crkva dalmacije", koju za 20 godina nalazimo rasprostranjenu u Bosni.

Travis Stevens sa Harvarda, doktorski kandidat religije, govorio je o "Retorici Pape Innocentija III", a Prof. Dr. Francisco Zambon iz Trenta je tretirao "Katarsku interpretaciju biblijskih parabola", koja je mene jako zanimala, kao tema meta-intuicije. Prof. Dr. Ylva Hagman iz Švedske je diskutirala "La brevis summula contra herrores hereticorum" (Malo sumiranje zabluda eretika) a Carlos Chopo iz Madrida je podsetio na katarski period u sjeveroistočnoj Španiji u Val d'Aranu (Dolini Arana).

Moja rasprava o "bosanskim krstjanima" je iznenadila slušaoce, jer nisu ni čuli za postojanje dualizma u srednjovjekovnoj Bosni. A naročito su se divili značajnoj ulozi "ecclesia bosniensis" kao državnoj crkvi srednjovjekovne Bosne, koja je bila zaštićena od vladara Bosne protiv napada ugarskih krstaša. Istaknuo sam pokušaje, prošle i sadašnje, da se izbriše memorija genocida napravljenog nad bosanskim bogomilima od strane krstaša, blagoslovljenim Papama.

Dobio sam jedno zanimljivo pitanje na ovom naučnom skupu. Jedan visok čovjek je navedenim pitanjem pokazao da vrlo dobro razumije kulturnu pozadinu bosanskog krstjanstva oko čega smo se oba složili. Poslije sesije, on mi je objasnio da je Bošnjak. Dao mi je knjigu koju je napisao o svom rodnom selu, Koraju, blizu Tuzle. On radi neki skroman posao u Mazametu, a uštedio je od njegovih skromnih primanja sredstva da bi mogao publikovati svoju veliku knjigu: "Koraj: Sjećanje na jednu čaršiju." U njenih 500 stranica, odani sin Bosne, prognanik iz Koraja, opisuje bogatu i dugu istoriju njegovog Koraja i raspravlja njegov etnicki identitet, obicaje, sociološku strukturu i drugo. Neke dijelove knjige koji govore o zločinima za vrijeme ratova je teško čitati. Hamzić, donosi u knjizi dokumente i lične doživljaje u katastrofama ovoga stradalog mjesta za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata, i kriminalnog napada 1992-1995. godine.

U tom smislu, njegova knjiga je blisko vezana sa mojom temom na konferenciji u Mazametu o krstjanima i o genocidu uperenom protiv njih.

[253]

Damir Hatunić, prof.

SREBRENIK: historijsko-etnografske skice (autori: Salih Kulenović, Rusmir Djedović, Edin Mutapčić)

Moj prvi susret sa ovom knjigom bio je prilikom traženja literature o postojanju srednjovjekovnih bosanskih stećaka na području općine Srebrenik. S obzirom na to da sam već bio upoznat sa kapitalnim Bešlagićevim djelom iz ranih sedamdesetih godina XX stoljeća koje s aspekta svog vremena obrađuje dotičnu tematiku, nametala mi se potreba za "nadgradnjom teme" i svježijim informacijama. Knjiga "Srebrenik: historijsko-etnografske skice" mi je pružila to, ali i mnogo više. Bosna i Hercegovina, kao zemlja sa veoma bogatim i specifičnim kulturno–historijskim naslijeđem, veoma je interesantan prostor za historijska i etnografska istraživanja. Dotična problematika na području općine Srebrenik, ako izuzmemo srednjovjekovni Stari grad Srebrenik, dosad je relativno slabo proučavana i obrađivana, što dodatno povećava vrijednost ove publikacije. Nakon knjige Vahida Tursunovića „Srebrenik kroz historiju“ iz 1997. godine, ovo je praktično prvo objavljeno historiografsko djelo fokusirano na cjelokupni prostor Srebreničke općine. Ove historijsko-etnografske skice pružaju jedan dobar uvid u izabrane teme o historiji i kulturi Srebreničke općine, kao i nekih pograničnih dijelova općine Gračanica. Autori, istaknuti naučni radnici sa ovih prostora, čitaocima su efikasno približili problematiku vezanu za prošlost ovog područja, njegovu kulturnu i političku historiju, historijsku geografiju i etnografiju. Izuzetnu vrijednost predstavlja objavljivanje rezultata istraživanja iz dosad potpuno zanemarenih naučnih područja (naročito kada je riječ o prethistoriji). Međutim, najveću vrijednost u naučnom smislu predstavlja činjenica da su mnogo korišteni primarni podaci koji su rezultat terenskog rada (arheološkog i etnografskog), te kartografskih i arhivskih analiza. U odnosu na prethodne publikacije iz spominjanih naučnih oblasti, ova publikacija se razlikuje prvenstveno u tome što obrađuje gotovo cjelokupan prostor općine, zatim što pionirski obrađuje etnografsku problematiku, te zato što produbljuje i proširuje već postojeća historiografska saznanja, a to je rezultat kompletnog i egzaktnog znanstvenog pristupa. Naravno, to ne umanjuje rezultate rada prethodnih istraživača koji su istraživali ovaj prostor, od kojih naročito treba izdvojiti Đuru Baslera, već potvrđuje izreku da je kvalitetna nadgradnja moguća jedino na kvalitetnom temelju. Knjiga se sastoji od 12 članaka, odnosno poglavlja, i tu se može primijetiti stanovita diferencijacija autora članaka po naučnim oblastima: Salih Kulenović se fokusirao na etnografske teme, Rusmir Djedović autor je članaka koji govore o historijskoj geografiji, toponimiji i geografiji naselja ovog područja, dok je najširi

[254]

opus različitih historijskih tema od prethistorije pa do novovjekovnog perioda pripao Edinu Mutapčiću.

Također, treba još naročito naglasiti lucidno predstavljanje turističkih potencijala općine Srebrenik urađeno na kraju knjige koje bi moglo biti dobra osnova za razvijanje ove djelatnosti. Okosnicu potencijalne turističke ponude predstavljaju upravo spomenici kulturno– historijske baštine, o kojima je u knjizi riječ, tako da se publikacija završava aplikativnom komponentom.

Važnu osobinu knjige predstavlja precizan i znanstvenoj nomenklaturi prilagođen, ali ipak razumljiv stil pisanja, tako da se ona, uprkos obilju stručno-naučnih izraza, relativno lahko čita. Ta osobina je veoma bitna kao preduslov da ova knjiga bude prihvaćena i korištena u širem krugu javnosti, što je jedini način da, pored ostalog, ona ispuni i svoj edukativni cilj. To je veoma bitno u cjelokupnoj situaciji kakva je danas u Bosni i Hercegovini što se tiče položaja nauke i izdavaštva i to rješava sve dileme oko društvene opravdanosti izdavanja ovog djela.

Na kraju, umjesto zaključka, citirat ću neke od riječi autora sadržanih u uvodu knjige: "Etnografski i historijski radovi u knjizi obrađuju mnoge osobenosti Srebrenika i okoline u prošlosti. Zbog toga ova knjiga predstavlja pokušaj spašavanja nekih gotovo zaboravljanih vrijednosti i obilježja ovog prostora u prošlim stoljećima, te je namijenjena današnjim i budućim generacijama Srebreničana", a to je još jedan od brojnih razloga zbog kojih ovu knjigu svima toplo preporučujem.