9

Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI
Page 2: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

289

Melisa ŽIŠKO, BA

PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI U BOSNI I

HERCEGOVINI I HOLOKAUST“

Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust“ izdata

2015. godine od strane Instituta za istoriju, Sarajevo, predstavlja vrijedan rad koji

otkriva zaboravljenu i nepoznatu historiju jevrejskih zajednica u petnaest gradova

Bosne i Hercegovine, a napisana je od strane tuzlanskih autora, Anise Hasanhodžić i

Rifeta Rustemovića. Pisana je na 433 stranice i štampana u 500 primjeraka, a podjeljena

na 23 poglavlja od kojih se 15 bavi

određenim gradovima Bosne i

Hercegovine. Knjiga je pisana da bi

se spriječio zaborav jevrejske

zajednice u Bosni i Hercegovini, te

povodom obilježavanja 450

godina od dolaska Jevreja u Bosnu

i Hercegovinu. Također, bitno je

napomenuti da je rađena kao dio

istoimenog projekta, koji je

finansiran od strane programa

Evropske unije „Evropa za

građane“ i Ministarstva za

obrazovanje, umjetnost i kulturu

Republike Austrije. Ovaj projekat

je imao za cilj da oživi jevrejsku

prošlost Bosne i Hercegovine, te

da istu sačuva za buduće

naraštaje.

Autori u ovoj knjizi daju

opći prikaz o jevrejskoj historiji

svakog pojedinačnog grada, te

portrete porodica, tj. značajnih

pojedinaca. Također, daju prikaz doprinosa Jevreja društveno-kulturnoj organizaciji

ovih gradova od dolaska na prostore BiH.

Dolaskom Jevreja u BiH primjetan je razvoj privrednog i kulturnog društva u

cjelini, dok je njihov doprinos u politici bio marginalan. Jevreji se nastanjuju širom BiH,

Page 3: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

290

jedino nisu živjeli u Glamoču, Čapljini, Gornjem Vakufu i Kreševu. Pred Drugi svjetski

rat, u BiH je bilo 20 jevrejskih općina, koje su brojale oko 14 500 članova.

U razdoblju od 1933. do 1940. godine dešava se novi priliv Jevreja koji su bježali

od nacističkih vlasti. Za vrijeme monarhističke Jugoslavije, Jevreji na prostoru Bosne i

Hercegovine žive sa svim pravima koja su stekli u ranijim periodima. Formiranjem NDH

označen je početak nove politike prema BiH. Pripadnici su bili, po ugledu na naciste,

fanatični antisemiti, odani ideji genocidnog Trećeg Rajha, te je zbog toga politika prema

Jevrejima u BiH vođena nemilosrdno. Jevrejski hramovi i sinagoge pretvarane su u

javne kuće i konušnice, dok su jevrejska groblja i nadgrobni spomenici skrnavljeni.

Surova sudbina naših komšija u događajima 1941/42. godine ne smije se zaboraviti, te

autori daju kratak opis u uvodnom poglavlju. Navodi se i da je Bosna i Hercegovina,

pored Španije, jedina zemlja u Evropi gdje se sefardska jevrejska kultura, sefardsko

materijalno i nematerijalno kulturno naslijeđe smatra dijelom zajedničke kulturne

baštine.

Redoslijed poglavlja o gradovima: Banja Luka (str. 29-51), Bihać (str. 53-76),

Bijeljina (str. 77-106), Derventa (str. 107-128), Gračanica (str. 129-156), Kladanj (str.

157-187), Mostar (str. 189-214), Rogatica (str. 215-234), Sarajevo (str. 235-274),

Travnik (str. 275-297), Tuzla (str. 299-328), Vlasenica (str. 329-345), Zavidovići (str.

347-367), Zenica (str. 369-394), Zvornik (str. 395-421).

Poglavlja o pojedinim gradovima u BiH u svom prvom dijelu navode historijat

grada, opisuju kako se taj grad razvijao nakon dolaska Jevreja, kakvi su bili njihovi

odnosi sa sugrađanima i sl. U podnaslovu „Portreti Jevreja“ više pažnje se posvećuje

informacijama o broju Jevreja u tom gradu, njihova prezimena, te se nakon toga govori

o najupečatljivijim porodicama tog grada. Poglavlja su obogaćena starim fotografijama

porodica, važnih ličnosti, te dokumenata koji su dokaz involviranosti Jevreja u razvoju

bosanskohercegovačkih gradova. Svako poglavlje počinje citatom relevantnim za

određeni grad. U ovom prikazu će se veća pažnja posvetiti poglavljima o gradovima na

području Tuzlanskog kantona.

Poglavlje o Gračanici

Poglavlje počinje citatima „Od stijene Estere ostala je sjena, izgladnjelo tijelo i

odsutan pogled, ali ipak i nada“ i „Nada je preživjela“. Iz ovih citata moguće je osjetiti bol

ove zajednice u Gračanici. Naime, prvi citat se odnosi na suprugu gračaničkog trgovca

Moše Elazara, Esteru (Kabiljo) Elazar, dok se drugi odnosi na Nadu Kolman, kćerku

apotekara Viktora i njegove supruge Helene Kolman, koji su stradali u holokaustu. Nada

je spašena od strane komšija, Gračanlija, porodica Halilbegović i Prohić.

Nakon citata u poglavlju se opisuje položaj Gračanice, njen razvoj prije i poslije

dolaska Jevreja. Navodi se da su se prvi Jevreji u Gračanicu naselili početkom druge

polovine 19. stoljeća, te se daje tabelarni prikaz popisa stanovništva za godine 1879,

1885, 1910, 1921, 1931. i 1941. Dalje se govori o dolasku Akšenaza nakon

Page 4: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

291

austrougarske okupacije BiH.

Detaljno se opisuje koje porodice

(individue) su pomagale razvoju

grada i na koji način, a kao

potvrde su priložene fotografije

dokumenata, prepisi molbi i sl.

Gračanički Jevreji, iako

nisu imali svoja udruženja i

društva, bili su jako aktivni u

drugim koja su postojala u gradu.

Kako se bližio Drugi svjetski rat

tako je broj Jevreja znatno opadao. Navedeno je da je pred Drugi svjetski rat u Gračanici

bilo 20 članova jevrejske zajednice iz 6 porodica (Goldgruber, Papo, Kolman i dr.).

Danas o postojanju Jevreja u Gračanici svjedoči ulica koja nosi ime mr. ph. Samuela

Elazara i gračaničko jevrejsko groblje.

U podnaslovu „Portreti gračaničkih Jevreja“ pažnja se posvećuje porodicama.

Navedena su prezimena gračaničkih Jevreja kao što su: Abinun, Atijas, Danon, Elazar,

Fischer, Koen, Kolman, Löwe, Papo, Rosenspitz, Winter i dr. Posebnu pažnju autori su

posvetili porodicama Abinun, Elazar, Danon i Kolman.

Porodica Abinun se među prvima doselila u Gračanicu, oko 1865. godine.

Salamon Abinun vršio je dužnost rabina u Gračanici sve do 1911. godine.

Porodica Elazar u Gračanicu se doselila nakon austrougarske okupacije, tj.

između 1880. i 1885. godine. Bila je to veoma vrijedna porodica. Ubrzo nakon dolaska

u Gračanicu, sinovi Morde i Rahele Elazar (David, Mošo i Solomon) u periodu od 1891.

do 1897. godine protokoliraju svoje trgovačke radnje. U daljem tekstu o porodici Elazar

opisuju se životi Mordinih sinova i kćerke Blanke, koja se udala za Salamona Atijasa

(jedan od prvih jevrejskih trgovaca u Gračanici). Autori posebnu pažnju posvećuju

životu Moše Elazara, koji je umro u Sarajevu.

Trgovačka porodica Danon bila je jedna od najstarijih jevrejskih porodica u

Gračanici. Firme Isaka Danona i Moše Danona spominju u Gračanici se još 1885. godine.

Porodica Kolman u Gračanicu dolazi krajem dvadesetih godina 20. stoljeća, kada

je Viktor Kolman, apotekar, kupio pekaru od poznatog trgovca Muje Kučukalića, te je

adaptirao, proširio i u njoj otvorio apoteku. Viktor i Helena Kolman bili su aktivni u

kulturno-društvenom životu grada, bili su prijatelji sa porodicama Halilbegović i

Prohić, kao i sa drugim uglednim ljudima i intelektualcima. Nakon tragičnog gubitka

roditelja, mlada Nada je u Zagrebu dočekala oslobođenje zemlje, te je 1947. godine, sa

nekim članovima svoje dalje familije prebačena u Izrael.

Page 5: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

292

Poglavlje o Kladnju

Kao i u prethodnom poglavlju, prvo je naveden citat „...ali mi, djeca, dugo nismo

zaboravili naše livade, pašnjake i šume iz Kladnja!“, koji je preuzet iz memoara Kladanjke

Lune Albahari. Luna Albahari je ovim memoarom pokušala javnosti, kako naučnoj, tako

i čitalačkoj, predočiti postojanje i život Jevreja u Kladnju do 1945. godine. Dalje slijedi

opis položaja Kladnja, historijat i razvoj.

Do Drugog svjetskog rata, tačnije do holokausta, Jevreji u Kladnju su predstavljali

značajan faktor u društvenim, kulturnim i ekonomsko-privrednim odnosima. Nažalost,

veliki broj Jevreja (zaposlenici u državnim službama, činovnici, trgovci i sl.) bili su, zbog

ekonomske stagnacije, prisiljeni migrirati u veće centre. Prvi Jevreji u Kladanj dolaze

još za vrijeme osmanske vladavine u BiH, kada se u Kladnju spominju kao predstavnici

državne službe, odnosno povjerenici u Komisiji za popis Kladanjskog kadiluka 1873.

godine. Kao povjerenik finansija Kladanjskog kadiluka 1874. godine navodi se Jevrej

Santo-efendi, a hodža Juda se navodi pri Komisiji za katastarski popis. Dolaskom

austrougarske uprave, u Kladnju dolazi do intenzivnijeg naseljavanja Akšenaza.

Također, i u ovom poglavlju je priložen tabelarni prikaz popisa iz 1879, 1885, 1895,

1910, 1921, 1931, te 1941. godine. Kladanjski Jevreji, iako su imali optimalan broj za

osnivanje Jevrejske općine, bili su u sastavu Jevrejske općine u Tuzli. Njihov

predstavnik, prema podacima iz 1915. godine, bio je trgovac Mordo Altarac. U periodu

austrougarske uprave dolazi do preobrazbe Kladnja u moderno organiziranu

privrednu zonu, te do procvata na polju trgovine, u koje se kladanjski Jevreji lako

prilagođavaju i uključuju. Dalje se u tekstu navodi da je u Kladnju postojao meldar za

početnu vjersku naobrazbu, hebrejski i ladino jezik kladanjskih Jevreja. U poglavlju su

prisutni i prepisani tekstovi, fotografije dokumenata, članaka, gradskih ulica i sl.

Opisuju se doprinosi kladanjskih Jevreja zajednici, njihovi životi i dr. Nažalost, rijetki su

uspjeli preživjeti Drugi svjetski rat, te se tu završava prvi dio poglavlja.

U podnaslovu „Portreti kladanjskih Jevreja“ odmah se navodi porodica Levi

(Löwy), koja je jedna od prvih jevrejskih porodica u Kladnju. Život ove porodice, kako

autori navode, moguće je rekonstruirati na osnovu memoara Lune (Levi) Albahari i

genealogiji porodica Albahari i Levi, koju je izradila Lunina kćerka Rahela Perišić-

Albahari. Pretpostavlja se da je porodica Levi u Kladanj došla u prvoj polovini 19.

stoljeća. Bila je to mnogobrojna porodica trgovaca i zanatlija. Autori posvećuju pažnju

životima Dude Leona, njegove supruge Rene i njihovih sinova Majera, Moše i Juda

Levija, te životima njihovog potomstva. Važno je napomenuti da je opisan i život Lune

Levi (udata Albahari), autorice memoara “Rođena sam u Kladnju”. Navedeno je da, iako

je autorica Levi (Albahari) većinu svog života provela u Banjoj Luci, Sanskom Mostu,

Beogradu i Sarajevu, nikad nije zaboravila svoje rodno mjesto, kojem je posvetila

spomenuti memoar bez kojeg ne bi bilo moguće napisati knjigu “Tragovima naših

komšija: Jevreji u Bosni i Hercegovini i holokaust”.

Page 6: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

293

Albahari je također napisala sjećanja o životu u Banjoj Luci i Sanskom Mostu. Umrla je

07.02.1982. godine, a njena porodica je jedna od rijetkih jevrejskih porodica čiji su svi

članovi uspjeli preživjeti holokaust.

Porodica Altarac, na osnovu izvora, u Kladnju je živjela još u doba osmanske

vladavine. Kao jedna od najvećih porodičnih zajednica, usljed ekonomske stagnacije,

bila je primorana na

odlazak u veće gradove.

Tako se Samuel Altarac

sa porodicom seli u

Tuzlu, Mošo Altarac i

porodica u Zvornik, a

porodica Benjamina

Altaraca živjela je u

Sarajevu gdje je otišao i

Santo Altarac. U Kladnju

je jedino ostala porodica

Morde Altaraca za koju i

dalje postoje aktivna

sjećanja savremenika. Upravo je Mordo Altarac predstavljao nezaobilaznu ličnost u

događajima vezanim za Kladanj, tako što je učestvovao u radu kulturnih i privrednih

društava i političkih tijela na nivou kotara/sreza. Bio je dioničar Židovske trgovačke

obrtne banke d.d. u Tuzli. Dalje se navode informacije o njegovoj nepokretnoj imovini,

životu sa suprugom Blagom Papo i njihovom potomstvu. Autori također spominju

sestru Morde Altaraca – Reniku, najmlađu kćerku Benciona i Flore – Erniku, te

Bencinovog mlađeg brata – Juda. Navedeno je da je ustaškom naredbom sva imovina

porodice Altarac podržavljena, članovi odvedeni u Tuzlu, te transportovani u

koncentracione logore.

U ovom podnaslovu autori su posvetili pažnju i porodici Ozmo, koja se u Kladanj

naselila u toku austrougarske uprave. Porodica Ozmo je bila jako aktivna u političkom,

ekonomskom i kulturnom domenu Kladnja. Na političkoj sceni se isticao Izrael Šiško

Ozmo, dok se njegov sin Juda Leon Ozmo zanimao za publicistiku. Prvi Ozmo, koji se

doselio u Kladanj bio je Šiško Izrael Ozmo i supruga Rena (Katan) Ozmo sa kojom je

imao sinove Avrama i Leona, te kćerke Saru, Lunu i Floru. U daljem tekstu govori se o

životima Šiškovih sinova i kćerki, te se navodi da je Izrael Ozmo bio ugledni trgovac.

Leopold Karger, čijoj porodici je posvećen ovaj dio podnaslova, bio je jedan od

najimućnijih privrednika u Kladnju. Porijeklom iz Galicije, u Kladanj stiže sa ostalim

akšenaskim porodicama poslije 1878. godine. Karger je svoj kapital uložio u gradnju

savremenog hotela „Drinjača“ i pilane na rijeci Ujči. Pored ovoga bavio se štamparkim

poslom. Autori u nastavku daju opis hotela „Drinjača“ i pilane na Ujči. Govori se i o tome

da je Leopold Karger pratio sve društvene tokove u gradu, da je inicirao i podržavao

poteze koji su vodili do formiranja Pčelarskog društva i Narodne čitaonice u Kladnju.

Page 7: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

294

Karger je bio oženjen Katarinom sa kojom je imao sina Nandora i kćerku Helenu.

Nandor i Helena Karger školovani su u Tuzli, gdje je Nandor završio Prvu osnovnu

školu, a Helena je pohađala Njemačku privatnu školu. Leopoldov sin, Nandor, imao je

aktivniji doprinos Jevrejskoj zajednici u Sarajevu, gdje je učestvovao u obezbjeđivanju

donacija. Nandor je za suprugu uzeo Faniku (Benbu), kćerku tuzlanskog trgovca

Hermana Wassersteina, dok se Helena udala za Emila Lovrića. Nakon Leopoldove smrti,

Helena se sa porodicom seli za Beograd, gdje su, uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi,

uspjeli preživjeti holokaust. Nandor sa majkom Katarinom, suprugom Benbom i njenim

roditeljima ostaje u Tuzli i dočekuje užase Drugog svjetskog rata. Benba Karger strada

za vrijeme deportacija Jevreja ka Jasenovcu i dr. logorima, dok se Nandor uspio

prebaciti za Italiju gdje je preživio Drugi svjetski rat u kampu Santa Maria al Bango.

Katarina Karger, zahvaljujući komšijama, uspjela je preživjeti holokaust. Na posljednjoj

stranici poglavlja o kladanjskim Jevrejima, u dijelu o porodici Karger, nalaze se dvije

fotografije od kojih je prva fotografija hotela „Drinjača“, a druga grob Leopolda Kargera

na jevrejskom groblju u Tuzli.

Poglavlje o Tuzli

„Ogrnute šalovima, sa dugim resama, one su pred večer izlazile da se pridruže korzu

na glavnoj ulici.“ - ovim opisom tj. citatom o Sefardkinjama iz Tuzle, započinje poglavlje

o Tuzli. U nastavku, kao i u prethodnim poglavljima, govori se o položaju Tuzle,

historijatu i razvoju.

Kako autri navode, 1879. godine u Tuzli je živjelo 17 Jevreja. Tuzla se od ostalih

gradova razlikovala po tome što je imala veću brojnost Akšenaza, nego Sefarda. To je

uzrokovalo postojanje dvije općine sa posebnim hramovima.

U prvim godinama poslije okupacije Akšenazi, koji su preplavili Tuzlu, osnovali

su svoju općinu (1885-1890. godine) i izgradili sinagogu u današnjoj Klosterskoj ulici

1902. godine. Dalje, autori navode imena rukovodstva „Izrealističke bogoštovne općine“,

te opisuju rad iste. Slijede opisi o Sefardima, tj. broj porodica, lokacija sinagoge i sl.

I u ovo poglavlje autori su uvrstili tabelarni prikaz popisa stanovništva iz 1879,

1885, 1895, 1910, 1921, 1931. i 1941. godine, te se navodi da je u Tuzli, u periodu od

1885. do 1941. godine rođeno 470 Jevreja. Porast jevrejske populacije u Tuzli odrazio

se i na polju ekonomskih, privrednih, društvenih i kulturnih odnosa. Kako je navedeno,

cjelokupan privredno-ekonomski proces Jevreja u Tuzli i okolini počeo je otvaranjem

prvih modernih solana, fabrikom i rafinerijom špirita, rudnicima uglja i sl. Jevreji su,

kao i drugim gradovima, otvarali apoteke, pilane, papirnice i knjižare, te trgovine sa

mješovitom robom. Također, i zanatlije su dale doprinos razvoju Grada soli, kao što su

to uradili i Jevreji koji su se bavili hotelijerstvom, radom na polju zdravstvene zaštite i

dr. U daljem tekstu autori navode imena vlasnika štamparija, knjižara, trgovina odjeće,

imena trgovaca domaćim proizvodima, kožara, trgovaca namještajem, kancelarijskim

Page 8: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

295

priborom, bravara, vlasnika fabrika obuće, vlasnika urarskih radnji, trgovina staklom i

porculanom i sl., koja odgovaraju periodu poslije Prvog svjetskog rata.

Suživot Jevreja sa narodima ostalih konfesija odražavao se pravim komšijskim

odnosima. Date su informacije o školovanju jevrejske djece u školama u Tuzli, o radu

nastavnika i profesora, Jevreja, u tim školama. Za vijećnika Gradskog vijeća u Tuzli

1900. godine izabran je Mortiz Lisska, koji je bio i počasni doživotni predsjednik

Jevrejske općine u Tuzli. Pored Lisska, na funkciji vijećnika bio je imenovan i advokat

Maks Laufer.

Tuzla je radi velikog broja jevrejskih društvenih organizacija prednjačila od

ostalih gradova iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine. Neke od tih organizacija bile su:

Društvo jevrejske mladeži za samoobrazovanje i društvenost, Jevrejsko dobrotvorno

društvo, Jevrejsko gimnastičko društvo, Jevrejska čitaonica, Nogometni klub Makabi i

mnoga druga. Pored vlastitih, Jevreji su surađivali i sa drugim društvima u gradu.

Osnivanje Židovske banke u Tuzli predstavljalo je veliki doprinos ove zajednice

poslovnom svijetu

Kao i u drugim gradovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata, dolazi do sloma i

skorog uništenja ove zajednice. Autori govore i o neljudskom postupanju prema

Jevrejima nakon ulaska Nijemaca u Tuzlu 1941. godine, te se navodi da su tuzlanski

Jevreji u holokaust odvedeni sa više od 30 adresa. Pisano je i o tome da i danas postoje

živa sjećanja na komšije Jevreje, te se posvećuju pasusi Berti Laufer (ubijena u logoru),

Zineti Nožinović-Telalbašić, koja dijeli svoja sjećanja o svojim nekadašnjim školskim

drugaricama Lenki Klimpl, Matildi-Tildi i Seki Levi. Nije izostavljeno ni to kako su

Tuzlaci pomagali svojim sugrađanima Jevrejima, te su neki proglašeni Pravednicima

među narodima.

Ovaj dio poglavlja završava iznošenjem podataka koji govore da i danas u Tuzli

postoji Jevrejska općina, koja broji 125 članova, što je čini drugom po brojnosti u BiH,

a na čijem čelu se nalazi predsjednica Marina Rajner. Poglavlje je također obogaćeno

fotografijama, citatima i sl.

Podnaslov „Portreti tuzlanskih Jevreja“ započinje dijelom posvećenom porodici

Zločover, tj. Josipu i Ernestini Zločover. Supružnici Zločover do Drugog svjetskog rata

živjeli su skromno, ali pošteno. Josip Zločover bio je tuzlanski poštar porijeklom iz

današnje Poljske, a Ernestina Zločover (Erdstein) porijeklom je bila iz današnje

zapadne Ukrajine. Josip umire između 1941. i 1942. godine, a Ernestina nastavlja živjeti

u Tuzli primajući u svoj dom porodicu jevrejskog ljekara Alfreda Najfelda iz Zagreba.

Ernestina, nažalost, nije uspjela dobiti dozvolu za prelazak na islamsku vjeru, kao ni

mnogi drugi 1942. godine. Za Ernestinu jedni kažu da je umrla na stanici, dok drugi

tvrde da je ubijena u logoru za žene i djecu Stara Gradiška.

Porodica Laufer u Tuzlu dolazi početkom 20. stoljeća. Josef Laufer, sin Nušera i

Rozalije Laufer, sa svojom porodicom živi u Mosniku, gdje su posjedovali gostionicu.

Drugi svjetski rat dovodi do prekida druženja ove porodice sa rodbinom i komšijama,

te su od mnogobrojne porodice Laufer, holokaust preživjele Nušerove i Rozalijine

Page 9: Knjiga „Tragovima naših komšija: Jevreji u Bosni i ... · PDF fileBaština sjeveroistočne Bosne VIII 289 Melisa ŽIŠKO, BA PRIKAZ KNJIGE „TRAGOVIMA NAŠIH KOMŠIJA: JEVREJI

Baština sjeveroistočne Bosne VIII

296

unuke Serafina Paočić, Elly Josipović i praunuk Harry Wasserstein-Gilboa. Tuzla njeguje

sjećanje na porodicu Laufer, čiji potomci i dalje žve u ovom gradu. Po istaknutim

aktivistima partizanskog pokreta otpora Fridi Laufer i njenom zaručniku Enveru Šiljku

nazvan je most u Tuzli. Sjećanje na Fridu i danas živi u nazivu ulice Fride Laufer. Dio o

porodici Laufer upotpunjen je fotografijama dopisnica, rodnog lista Serafine Laufer,

portreta i porodičnih fotografija.

Kao i mnoge druge jevrejske porodice, porodica industrijalca Mortiza Lisske

dolazi iz Mađarske u Tuzlu za vrijeme austrougarske uprave. Mortiz Lisska bio je

vlasnik nekoliko pilana u okolini Tuzle, veletrgovac drvetom, a nekadašnji gigant

„Konjuh“ nastao je na temeljima njegove firme, koja je 1911. godine zapošljavala 593

radnika. Autori navode da je bračni par Lisska, Moritz i Regina, imao sedmero djece

rođene u Tuzli (Gizela, Helena, Rosa, Isidor, Šarlota, Olga i Kalman). Živjeli su u Atik

mahali. Moritz je bio zastupnik u Gradskom vijeću Tuzle i istaknuti predstavnik

Jevrejske općine. Nakon njegove smrti,

porodični posao nastavljaju voditi njegovi

sinovi, a Isidor i Helena Lisska vode i

knjižaru. Helena Lisska, Isidor sa

porodicom, te Šarlotin sin Imre Martoš,

stradaju u holokaustu, a danas jedino

sjećanje na ovu porodicu predstavljaju

zgrade koje su bile u njihovom vlasništvu.

Autori dodaju da je do osamdesetih godina

20. stoljeća u Tuzli živjela Lotta Lisska, za

koju navode da je bila tiha, prefinjena

gospođa, velika dobrotvorka i dobra

susjeda. Poglavlje se završava fotografijom

gospođe Lotte na balkonu svoje kuće u

Tuzli.

Knjiga nam pruža uvid u živote

Jevreja u Bosni i Hercegovini, kao i u sve što

su činili da bi doprinijeli razvoju gradova u

kojima su živjeli.