Predavanja za‡i i specialni dio...2 Opće i specijalno povrćarstvo Proizvodnja povra u Hrvatskoj ima bogatu tradiciju, a razvijena je u razliþitim, ali povoljnim agroekološkim

1

Predavanja za:

Koordinator modula i autor teksta: prof.dr.sc. Nada Parađiković

Sveučilišni preddiplomski studij na Sveučilištu J. J. Strossmayer u Osijeku,

Poljoprivredni fakultetet u Osijeku, smjer: Hortikultura

Modul: Povrćarstvo i cvjećarstvo (IV. semestar-obvezni modul)

Modul: Uzgoj u zaštićenim prostorima (VI. semestar-izborni modul)

Sveučilišni diplomski studij Bilinogojstvo, smjer: Biljna proizvodnja

Modul: Modeli uzgoja povrća i cvijeća (II. semestar-obvezni modul)

Sveučilišni diplomski studij Povrćarstvo i cvjećarstvo

Modul: Modeli uzgoja povrća (I. semestar-obvezni modul)

Koordinator: doc.dr.sc. Tomislav Vinković


Poljoprivredni fakultetet u Osijeku, smjer: Bilinogojstvo

Modul: Povrćarstvo i cvjećarstvo (VI. semestar-izborni modul)


Odjel za biologiju Modul: Povrćarstvo i cvjećarstvo (VI. semestar-izborni modul)

2

Opće i specijalno povrćarstvo

Proizvodnja povrća u Hrvatskoj ima bogatu tradiciju, a razvijena je u različitim,

ali povoljnim agroekološkim uvjetima. Danas je to intenzivna i ekstenzivna grana biljne

proizvodnje koja opskrbljuje tržište svježim povrćem kao i sirovinama za prerađivačku

industriju. Najznačajnije promjene u proizvodnji povrća nastale su kao rezultat povezanosti

proizvodnje i prerade (sortiment, vrijeme i način proizvodnje, način i kvaliteta prerade, i

dr.). Ti su proizvodi uglavnom namijenjeni zelenoj tržnici, a manji dio ide u organizirani

otkup za preradu. Za ovu proizvodnju karakteristična je manja proizvodna površina, niža

razina agrotehničkih mjera, niži prinosi i problemi u plasmanu. Sve su to posljedice

nepovoljnog ulaganja zbog visokih kamata i nedostatka obrtnih sredstava, visoke cijene

energenata (zaštićeni prostori, staklenici i plastenici), potrebe deviznih sredstava za

reprodukciju, skupih pesticida, mineralnih gnojiva i drugih troškova. Proizvodnja povrća

nalazi se na granici isplativosti. Proizvođači koji izbjegnu ove probleme te primijene dobre

uvjete navodnjavanja, kvalitetne sorte i intenzivnu agrotehniku, koncentriraju površinu i

specijaliziraju proizvodnju na dvije do tri kulture uz primjenu organsko - biološke

tehnologije, mogu očekivati uspjeh u ovoj grani poljoprivrede.

Danas se u Hrvatskoj najviše povrća proizvodi na obiteljskim poljoprivrednim

gospodarstvima (oko 70 %) i na granici su isplativosti. Povrće se danas u Hrvatskoj

proizvodi na površini od oko 135 tisuća hektara, što predstavlja 9,3 % od ukupnih površina

oranica i vrtova. Međutim, ističemo da je u ukupnosti proizvodnje povrća uključena i

proizvodnja krumpira koja se odvija na 46 % tih površina. Međutim, promatrajući stanje u

proizvodnji na temelju podatka o površinama od 1998. godine, prisutan je porast

povrćarske proizvodnje te su se površine pod povrćem do 2002. godine povećale za 13 %.

Trend postupnog rasta površina pod povrćem uočljiv je i kod najznačajnijih vrsta povrća u

potrošnji kao što su kupus, rajčica, luk, paprika, krastavac, salata, mrkva, i dr. Najviše se za

tržište proizvede krumpira, 333.000 t na oko 15.000 ha, zatim plodovitog povrća (rajčice,

paprike i krastavca) 186.500 t na nešto više od 6.800 ha te ostalog povrća 121.000 t na oko

6.700 ha. Isplativa je proizvodnja samo onog povrća koje dobro podnosi prijevoz i

pretovare i sa kojim se mogu ostvariti više cijene u predsezoni, kako bi se mogli pokriti

veći prijevozni troškovi. Pri tome izbor vrsta i kultivara povrća ovisi o potrebama tržišta,

veličini zemljišta te o opskrbljenosti gospodarstva specifičnom opremom (sustav za

navodnjavanje, plastenici, skladišta s linijom za doradu povrća, hladnjača) i mehanizacijom

(za sjetvu, sadnju i berbu). Treba znati da veći i specijalizirani proizvođači povrća u

Hrvatskoj koriste vrhunsku tehnologiju i ostvaruju dobre prinose.

Državni zavod za statistiku ne vodi evidenciju o proizvodnji svih kultura povrća posebno.

Rascjepkanost proizvodnje, plasman proizvoda izravno potrošaču putem tržnica na malo i

naturalni oblik potrošnje još više otežavaju vođenje točne statistike o proizvodnji i

plasmanu povrća. Drugi izvori podataka o količini i vrijednosti poljoprivredne proizvodnje,

3

pa tako i proizvodnje povrća u Republici Hrvatskoj, nisu dostupni. Nije uspostavljeno

sustavno praćenje proizvodnje i plasmana putem udruga ili zadruga proizvođača, putem

količinskog ulaza i izlaza na veletržnicama i tržnicama i slično. Treba znati da u Hrvatskoj

dio proizvedenog povrća potječe iz uzgoja u vrtovima i na okućnicama te je namijenjeno

potrošnji za vlastite potrebe kućanstva. Takva je proizvodnja na tehnološki niskoj razini i

rezultira niskim prinosom.

Proizvodnja u plastenicima je važna i brzorastuća komponenta poljoprivredne industrije

razvijenih zemalja. U Republici Hrvatskoj ova je proizvodnja još uvijek u fazi razvoja.

Međutim u primjetnom je porastu kao i sve veći zahtjevi stanovništva za svježim povrćem i

dostupnosti istih tijekom cijele godine.

Potrošnja povrća danas je u porastu i to je važna činjenica. U posljednje vrijeme površine

pod povrćem povećavaju se kao i prosječni prinosi, a isto tako i prihodi proizvođača

znatno su viši nego kod proizvodnje žitarica. Što se tiče stakleničke proizvodnje, do

početka rata 1991. godine, ukupna površina staklenika u Hrvatskoj bila je 78 ha u

društvenom sektoru. Od toga na proizvodnju povrća otpadalo je 60%, a 40% na

proizvodnju cvijeća. Do rata, s pravom se može reći da je u Republici Hrvatskoj postignut

značajan uspjeh u stakleničkoj proizvodnji povrća, premda je podrška šire zajednice bila

nedostatna. Tijekom rata površine pod staklenicima gotovo su prepolovljene, a obnova i

daljnji razvoj ovisit će o rješavanju mnogih pitanja iz područja gospodarstva. Danas se

najvećim dijelom proizvodnja odvija pod plastičnom folijom, iako o tim površinama nema

točnih podataka.

4

2. POVRĆE U ISHRANI LJUDI

Povrće predstavlja važan dio ishrane ljudi. Nezamjenjivo je radi velike hranidbene

vrijednosti u sirovom, kuhanom, pečenom ili konzerviranom stanju. Ne sadrži bjelančevine

kao npr. meso, jaja i ostala hrana životinjskog podrijekla, ali mu je velika vrijednost u

sadržaju vitamina i mineralnih soli te organskih kiselina neophodno potrebnih za ispravan

razvoj ljudskog organizma i zdravstveno stanje čovjeka. Dokazano je, da mnoge bolesti

nastaju upravo radi nedostatka potrebnih količina vitamina. Uz voće, povrće sadrži najviše

vitamina C.

Tablica 1: Sadržaj vitamina u svježem povrću (u mg na 100 g zelene mase)

Kultura Vitamin C Karotin

(provitamin A)

Vit. B1

(tiamin)

Vit. B2

(riboflavin)

Drugi

vitamini

Rajčica 28 0,81 0,10 0,04 D,K,P,PP

Paprika 252 4,60 0,06 0,01 P

Krastavac 14 0,09 0,05 0,04 -

Lubenica 10 1,05 0,03 - -

Dinja 25 1,00 0,03 - -

Tikva 4 5,00 - 0,06 -

Mahuna 21 0,17 - - B1,B2,PP

Grašak 26 0,45 0,14 - E,K,P

Kupus 43 0,04 0,15 0,05 P

Cvjetača 59 0,05 0,15 0,05 P,PP

Kelj 66 7,00 - - E,K,P

Kelj pupčar 121 0,55 - - -

5

Špinat 72 4,38 0,08 0,22 B6,K,P,PP

Salata 10 0,90 0,08 0,06 D

Mrkva 5 9,10 0,14 0,02 K,P,PP

Peršin-list 257 8,26 0,01 0,05 -

Celer-korijen 8 0,08 0,06 0,03 -

Rotkvica 36 Tragovi 0,10 - -

Krumpir 10 - 0,12 0,01 B6,K,P

Crveni luk 6 - 0,10 0,02 -

Bijeli luk 18 - 0,19 - -

Vitaminom C su najbogatiji peršinov list, paprika i kelj pupčar, karotinom mrkva,

vitaminom B1 bijeli luk, a vitaminom B2 špinat. Osim vitamina i mineralnih soli, povrće

sadrži razne glikozide, organske kiseline, bjelančevine, ugljikohidrate i masti, te tvari

ljekovitog djelovanja. Mnoge vrste povrća sadrže eterična ulja koja mu daju poseban miris

i okus. Također, poznato je da se u nekim vrstama povrća (bijeli luk, hren, cvjetača) nalaze

tzv. fitocidne tvari.

Tablica 2: Sadržaj mineralnih soli u povrću (u % zelene mase)

Kultura P2O5 K2O Na2O CaO MgO Fe2O2

Rajčica 0,42 0,29 0,12 0,04 0,06 0,01

Krastavac 0,42 0,22 0,01 0,03 0,01 0,01

Lubenica - 0,22 0,01 0,02 0,02 0,03

Dinja 0,01 0,08 0,11 0,01 0,01 -

Tikva 0,22 0,13 0,13 0,05 0,02 0,01

Grašak 0,82 1,09 0,09 0,10 0,22 -

Mahuna 0,39 1,28 - 1,10 0,20 -

Kupus 0,08 0,27 0,10 0,06 0,02 -

Cvjetača 0,11 0,23 0,09 0,16 0,02 -

Špinat 0,20 0,30 0,64 0,22 0,01 0,06

Salata 0,09 0,38 0,07 0,15 0,06 0,05

Mrkva 0,13 0,38 0,22 0,11 0,04 0,01

Celer korijen 0,13 0,40 0,17 0,12 0,05 0,01

6

Cikla 0,08 0,24 - 0,08 0,02 -

Krumpir 0,19 0,66 0,02 0,02 0,05 0,01

Luk 0,10 - 0,01 0,12 - -

Po sadržaju fosfora izdvaja se grašak, krastavac, rajčica i mahuna. Najviše kalija sadrži

krumpir zatim celer, mrkva i salata. Natrijem, kalcijem i željezom je najbogatiji špinat, a

grašak i mahune sadrže najviše magnezija.

Povrće sadrži sve neophodno potrebne mineralne soli za izmjenu tvari u organizmu ljudi.

Bez povrća nema pravilne ishrane, pa stoga njegovom uzgoju treba posvetiti još veću

pažnju.

3. SISTEMATIKA POVRĆA

Povrćarske kulture su, s obzirom na duljinu vegetacije jednogodišnje, dvogodišnje ili

višegodišnje. Jednogodišnje kulture već u prvoj godini vegetacije cvatu i donose plod.

Dvogodišnje u prvoj godini razvijaju samo vegetativni dio, a u drugoj godini vegetacije

cvatu i donose plod. Višegodišnje kulture svake godine cvatu i donose plod. Klimatski

uvijeti i tržište uvijetuju vrijeme i način uzgoja kao i odabir vrste povća. Blizina tržišta,

odnosno mogućnost kvalitetnog i brzog transporta od proizvođača do kupca je važan faktor

za ekonomičnost proizvodnje. Od 1995 godine proizvodnja povrća u Hrvatskoj se

uglavnom odvija na privatnim obiteljskim gospodarstvima ili u velikim privatiziranim

sistemima kao što je Podravka d.o.o. , Belje d.o.o., i sličnim.

Povrće se može prema namjeni radi koje se uzgaja podjeliti na tzv. gospodarsku diobu ili

prema botaničkoj pripadnosti.

Gospodarska razdioba po shemi (Pavlek, 1985.) i danas ima značaj po kome se raspoznaje

razlika generativnog i vegetativnog produktivnog djela.

Gospodarska razdioba

Produktivni dio

Generativni Vegetativni

7

nadzemni dio nadzemni dio podzemni dio

plodovi cvat lišće i stabljika lišće lukovice, korijen,

gomolji, podanak,

podzemni izboji

plodovi = krastavac, rajčica, paprika, patlidžan, tikve, grašak i mahune,

cvat = artičoka i cvjetača,

lišće i stabljika = korabica, kupus, salata,

lišće = špinat, rabarbara, blitva, celer listaš,

lukovice = luk, češnjak,

korijeni = mrkva, peršin, celer korjenaš, cikla,

podanak = hren,

podzemni izboji = šparoga,

gomolj = krumpir.

Botanička razdioba

Porodica lukova (Alliaceae)

Allium cepa L. - luk

Allium cepa L. var. aggregatum G. Don. - luk kozjak ili ljutika

Allium ampeloprasum L. ssp. porrum - poriluk

Allium sativum L. - češnjak

Allium fistulosum L. – zimski luk

Allium schoenoprasum L. – luk vlasac

Allium chinense G. Don. – kineski vlasac

Allium ampeloprasum L. var. sectivum – biser luk

Allium ampeloprasum L. var. holmense – krupnoglavi češnjak

Allium tuberosum Rottl. – kineski gomoljasti vlasac

Porodica pomoćnice (Solanaceae)

Lycopersicon esculentum Mill. - rajčica

Capsicum annuum L. – paprika

Solanum melongena L. - patlidžan

Solanum tuberosum L. - krumpir

Porodica tikvenjače (Cucurbitaceae)

Cucumis sativus L. - krastavac

8

Cucumis melo L. - dinja

Citrullus lanatus Thumb. - lubenica

Cucurbita maxima Duch. - bundeva

Cucurbita pepo L. - tikva

Porodica krstašice (Cruciferae)

Brassica oleracea L. var. capitata - kupus

Brassica oleracea L. var. sabauda - kelj

Brassica oleracea L. var. gemmiferae Zenk. - kelj pupčar

Brassica oleracea L. var. acephala D. C. - raštika i lisnati kelj

Brassica oleracea L. var. italica Plenck. - brokula

Brassica oleracea L. var. gongylodes - korabica

Brassica oleracea L. var. botrytis - cvjetača

Brassica rapa L. ssp. pekinensis Lour. - kineski kupus

Brassica rapa L. ssp. rapa - postrna repa

Brassica napus L. var. napobrassica L. - podzemna koraba

Raphanus sativus L. var. sativus - rotkvica

Raphanus sativus L. var. niger Mill. - rotkva

Armoracia rusticana – hren

Lepidium sativum L. – kres salata

Porodica lobodnjača (Chenopodiaceae)

Spinacia oleracea L. - špinat

Beta vulgaris var. conditivia Alef. - cikla

Beta vulgaris L. ssp. vulgaris var. cicla – blitva lisnata

Atriplex hortensis L. – loboda vrtna

Porodica štitarke (Apiaceae)

Daucus carota L. - mrkva

Apium graveolens var. rapaceum Mill. - celer korjenaš

Apium graveolens var. secalinum Alef. - celer listaš

Petroselinum crispum ssp. tuberosum - peršin korjenaš

Petroselinum crispum ssp. crispum - peršin listaš

Pastinaca sativa L. - pastrnak

Foeniculum vulgare var. azoricum Mill. – slatki komorač

Porodica glavočike (Asteraceae syn. Compositae)

Lactuca sativa L. - salata

Cichorium endivia L. - endivija

Cichorium intybus var. foliosum Hegi. - radič

Cynara scolymus L. - artičoka

Helianthus tuberosus L. - čičoka

Porodica lepirnjače (Fabaceae syn. Leguminosae)

Pisum sativum L. ssp. sativum - grašak

9

Phaseolus vulgaris L. ssp. vulgaris - grah

Vicia faba L. - bob

Lens culinaris Medicus – leća

Cicer arietinum L. - slanutak

Porodica dvornici (Polygonaceae)

Rheum undulatum Pall. - rabarbara

Rumex patentia i Rumex acetosa L. var. hortensis - kiselice

Porodica Valerianaceae

Valerianella locusta L. - matovilac

Porodica sljezova (Malvaceae)

Abelmoschus esculentus L. – bamija

Porodica Aizoaceae

Tetragonia tetragonoides Pall. - novozelandski špinat

Porodica slakovi (Convolvulaceae)

Ipomea batatas L. – batat

4. RAZMNOŽAVANJE POVRĆARSKIH KULTURA

U uzgoju povrća primjenjuje se nekoliko načina razmnožavanja:

a) Direktna sjetva na otvorenom

b) Sjetva za uzgoj presadnica

c) Sadnja iz presadnica

d) Sadnja iz vegetativnih reznica

e) Sadnja vegetativnih cijepova

a) Pod direktnom sjetvom podrazumijeva se sjetva sjemena na određene površine (otvorene

ili zatvorene), gdje nakon sjetve kultura ostaje sve do berbe. Na taj se način uzgaja mrkva,

peršin, pastrnak, rotkva, rotkvica, grašak, grah, bob, leća, cikla, špinat, matovilac, blitva,

krastavac, lubenica, tikva i dinja.

10

b) Sjetva u klijališta, sandučiće, PVC kontejnere, polistirenske kontejnere ili na posebne

gredice, a za uzgoj presadnica koje se sade na određenu površinu (otvorenu ili zatvorenu),

najviše je raširena za sljedeće kulture: rajčica, paprika, patlidžan, sve kupusnjače, luk

srebrenac, celer, poriluk i salata.

c) Kupus, cvjetača, rajčica, paprika i sl. sade se iz presadnica na stalno mjesto (sve do

berbe). Prednost uzgoja iz presadnica je u tome da se mogu uzgajati neke kulture koje

traže više topline nego što je ima u određenim klimatskim uvjetima (u vrijeme sjetve).

Tako se osigurava kvalitetnija proizvodnja jer se prilikom sadnje vrši izbor presadnica

(sade se samo najljepše i najbolje razvijene) i postiže se bolja ekonomičnost iskorištenja

površina (poriluk, kasne kupusnjače).

d) Iz vegetativnih reznica razmnažaju se hren, luk vlasac, artičoka, rabarbara i šparoga.

e) Sadnjom vegetativnih cijepova razmnažaju se patlidžan cijepljen na rajčicu, rajčica

cijepljena na krumpir, krastavci i dinje cijepljeni na tikve i dr.

Pikiranje

Pod pikiranjem podrazumijevamo presađivanje presadnica iz klijališta na posebno

priređene gredice, lonćiće ili u kontejnere tj. pikiranje predstavlja presađivanje koje se vrši

prije sadnje na stalno mjesto. Pikira se obično nakon razvoja prvog para listova, a u nekim

slučajevima i nakon razvoja kotiledona, kada se prvi par listova tek počeo razvijati.

Prednost pikiranja je u tome što rasađivanjem na veće razmake biljke dobivaju veći

vegetacijski prostor, a to znači više svjetlosti, hranjiva i vode. Pikiranje služi prvenstveno

za reguliranje rasta biljke, pa i dozrijevanja te se njime postiže ranija berba, odnosno

skraćuje se vegetacija.

Pinciranje

Pinciranje je mjera kojom se postrani izboji (zaperci) dužine od 5 – 10 cm odstranjuju tj.

pinciraju. Ova mjera se radi redovito jednom tjedno za vrijeme intezivnog rasta biljke, a

nikako nije dozvoljeno da zaperak preraste i preuzme centralni položaj. Zakidanje mlađih

zaperaka obavlja se ručno, ali ako je zaperak stariji što zanači deblji da se ne bi oštetila

glavna stabljika treba se rezati škarama ili nožem.

Dekaptiranje

Pod dekaptiranjem podrazumijeva se zakidanje vegetativnog vrha biljke. Zakidanjem se

postiže zaustavljanje rasta i potpomaže se brzina formiranja i zriobe plodova. Nisu svi

kultivari podložni dekaptiranju, te ova mjera može kod nekih kultivara izazvati bujni rast

bočnih izboja (zaperaka) koji se moraju uklanjati zakidanjem. Dekaptiranje se obavlja

oštrim nožem ili škarama. Uobičajeno je da se dekaptira vrh biljke iznad zadnje zametnute

cvijetne grane zajedno sa 2- 3 lista. Ruke pri dekaptiranju moraju biti čiste, a kod rajčice

ne smije biti ostatka nikotina na prstima kako se ne bi prenosio virus duhana.

5. ODNOS POVRĆARSKIH KULTURA PREMA UVJETIMA

SREDINE

11

TOPLINA

Toplina je značajan čimbenik za rast i razvoj biljaka. Povrćarske kulture imaju različite

zahtjeve za toplinom. Pojedine vrste povrća, kao što su krastavac, dinja, lubenica, paprika,

rajčica, imaju veće zahtjeve za toplinom pa ih svrstavamo u termofilne biljke. Drugu

skupinu čine povrćarske vrste koje su manje osjetljive na temperaturne uvjete, a to su

kupusnjače, salata, špinat te korjenaste kulture. Temperature u kojima biljka najbolje raste i

razvija se nazivamo optimalnim temperaturama. Optimalne temperature različite su za

svaku vrstu u pojedinim fazama rasta i razvoja (klijanje, nicanje i sl.). Najvišu temperaturu

biljka zahtijeva u vrijeme nicanja i stvaranja generativnih organa. O načinu zasnivanja

nasada i izboru kulture u uzgoju ovisi potrošnja energije. Suma temperature na osnovu koje

se izračunava temperaturni koeficijent unutar zaštićenog prostora označava se sa ∆t. Tako

je npr.

Δt°= 35 oC (-20 °C vanjska temperatura, a +15 °C minimalna temperatura za uzgoj paprike

u zimskom periodu).

Mikroklimatski uvjeti u zaštićenom prostoru su različiti u odnosu na način proizvodnje i

izbora kulture. Razlike temperature unutar zaštićenog prostora postoje i po vertikali i po

horizontali. Najniža je temperatura na površini tla, najviša u sredini, a na čeonim i bočnim

stranama niža je za 2-3°C, što se odražava i na rast rasada ili nasada u tom djelu. Podno,

bočno i krovno bi trebalo biti osnovno grijanje bilo kojeg zaštićenog prostora.

Termofilne ili toploljubive vrste počinju klijati na temperaturi od 12 – 15 ºC i to su

minimalne temperature klijanja i nicanja. Optimalna je temperatura za klijanje i nicanje

između 25 – 30 ºC, a optimalna temperatura za rast i razvoj vegetativnih organa ovih

biljaka je 22 - 25 ºC.

Povrćarske kulture koje imaju manje zahtjeve za toplinom počinju klijati već na 2 - 3 ºC,

dok im je optimalna temperatura klijanja 18 - 25 ºC. Za rast i razvoj vegetativnih organa,

ove povrćarske kulture zahtijevaju optimalnu temperaturu od 13 - 19 ºC. U razdoblju

cvjetanja i nastajanja plodova, povrćarske kulture zahtijevaju oko 3 - 4 ºC višu temperaturu

od optimalne za vegetativni porast. U ovom razdoblju previsoke temperature štetne su i

dovode do opadanja cvjetova, posebno ako postoji i nedostatak vode. Povrćarske kulture

ponašaju se različito kada je riječ o niskim temperaturama. Termofilne vrste prestaju s

rastom već na 10 ºC, a stradavaju na temperaturi od 0 ºC. Otpornije povrćarske vrste mogu

bez posljedica podnijeti temperaturu i do –5 ºC, ali dugotrajni mrazevi štetni su i za ove

vrste. Temperatura uvjetuje vrijeme sjetve i sadnje na otvorenom polju. Termofilne

povrćarske vrste mogu se sijati i saditi na otvorenom polju kada prođe opasnost od mraza

u proljeće, a moraju se obrati prije pojave ranih jesenskih mrazeva.

SVJETLOST

Visoka transmisija svjetla je neophodna za rast biljaka. Za uzgoj u zaštićenom prostoru da

bi se moglo odrediti plodonošenje kroz sva četiri godišnja doba potrebno je znati kod

kupovine sjemena ili sadnog materijala dali je kultivar dugog ili kratkog dana. Upravo neke

vrste povrćarskih biljaka reagiraju na duljinu dnevnog osvjetljenja tako da brže razvijaju

reproduktivne organe, ako su izloženi dnevnom osvjetljenju manje od 12 sati, a neke opet

ubrzavaju razvoj reproduktivnih organa utjecajem dužeg dnevnog osvjetljenja više od 12

sati. Tu su pojavu Garner i Allard (1925.) nazvali fotoperiodizmom, te su pojedine biljke

razdjelili kako reagiraju na dužinu dnevnog osvjetljenja, na biljke kratkog dana, dugog

dana i neutralne biljke. Kasnije, prema Tavčaru (1952.) dodana je još jedna skupina i to

12

intermedijarne biljke. Neutralne biljke jednako procvjetaju u uvjetima dugog ili kratkog

dnevnog osvjetljenja, a intermedijarne biljke tijekom svoga razvoja zahtjevaju od 12-14

sati dnevnog osvjetljenja da bi mogle normalno procvjetati. Fotoperiodična reakcija se

odvija u dvije faze : prva se odvija u listovima, gdje se djelovanjem svjetlosti različitog

trajanja inteziteta mijenja karkater metabolizma te se usporedno sa fotosintezom formiraju i

specifični produkti koji su potrebni da biljka počne formirati cvjetove. Među najznačajnim

su auksini koji spadaju u grupu fitohormona, a auksin-indol-3-octena kiselina nastaje u

mladom lišću i ima značajnu ulogu u cvatnji kao i reguliranju opadanja lišća i plodova.

Opadanje plodova je posljedica premale količine auksina u njima. U drugu grupu spadaju

giberelini koji omogućavaju da biljka dugog dana može cvjetati i u kratkom danu, ali biljke

kratkog dana nemogu cvjetati u dugom danu. Druga faza fotoperiodične reakcije sastoji se

u tome da se svi fitohormoni premještaju iz listova u pupove te uvjetuju njihovu pretvorbu

u elemente formiranja cvjetova. Danas u suvremenoj proizvodnji sjemenskih hibrida

povrća selekcioneri zasigurno vode računa o zahtjevima kulture prema dužini svjetla te se

kroz sjemenske kataloge nude proizvođačima sjemenja prema vremenu i načinu sjetve.

Posebno je važno za biljke dugog i kratkog dana tijekom tehnološkog procesa uvažiti i

temperatutre oblačnog dana i noći poslije, te sunčanog dana i noći poslije. Za biljke je

najznačajniji vidljivi dio spektra, tzv. fotosintetska aktivna radijacija (FAR). Pri nedostatku

svjetlosti u plastenike se postavlja dodatno osvjetljenje, žarulje s halogenim elementima i

cijevi s natrijem HID lampe snage 400 i 600 W (količina svijetla mW/m2 ili J/m2),

pružajući im intenzitet preko 10.000 lux-a i duljinu dana od 14-16 sati.

Tablica 3 : Preporuka za osvjetljenje biljaka (arhiva N. Parađiković)

Kultura Stadiji

rasta

Radijacija

mW/m2

Tip

lampe

Period

osvjetljenja

Duljina

dana

Primjedbe

Grah Rasad

i presadnice

9 000 HID Listopad-

veljača

16 h Poticanje vegetativ.

rasta, ranija berba i

veća produkcija

Krastavac Rasad

i presadnice

3 500 –

6 000

HID Listopad –

ožujak

16 h Poticanje vegetativ.

rasta i skraćivanje

vremena uzgoja

Salata Proizvodnja

sjemena

45 000 –

60 000

HID Zima 16 h Ubrzanje

dozrijevanja

sjemena 4 – 5 puta

Rasad

i presadnice

25 000 HID/

TL

Zima 24 h

(rodilište)

Poticanje vegetativ.

rasta i smanjenje

vremena uzgoja

Nasad 7 000 –

9 000

HID Zima 16 h

(zaštićeni

prostori)

Poticanje vegetat.

rasta i skraćivanje

vremena uzgoja

Rajčica Rasad 6 000 HID Listopad –

veljača

14 h (uz

prirodnu

svjetlost)

Poticanje vegetativ.

rasta, skraćuje

vrijeme berbe, veća

i bolja proizvodnja

TL – florenscentne cijevi koeficijenta osvjetljenja 180 mW/W (bijela svjetlost).

HID – lampa sa sjenilom koja daje visoki intezitet osvjetljenja sa natrijevim cijevima.

13

Potrebe povrćarskih kultura za svjetlošću su velike. Uslijed nedostatka svjetlosti, biljke se

izdužuju što nepovoljno djeluje na njih, a posebno pri proizvodnji rasada. Različite

povrćarske kulture imaju različite zahtjeve za svjetlošću. Kulture s većim zahtjevima su

rajčica, paprika, patlidžan, dinja, lubenica, a s manjim zahtjevima su peršin, špinat, poriluk.

Povrćarske kulture s većim zahtjevima za svjetlošću ne podnose zasjenjivanje, a pri

proizvodnji u zaštićenom prostoru mogu se uspješno uzgajati samo u onom razdoblju kada

je intenzitet svjetlosti veći.

Za određene povrćarske kulture u vrijeme tehnološkog dozrijevanja previše svjetlosti

pogoršava kvalitetu jestivog dijela biljke (rozeta cvjetače, drške celera). Da bismo

spriječili nepoželjno djelovanje svjetlosti, vršimo zagrtanje celera, a kod cvjetače se

zalamaju ili prelamaju listovi neposredno uz rozetu. Na povrćarske kulture značajan utjecaj

ima i dužina trajanja osvjetljenja tijekom dana. Prema dužini osvjetljenja, povrćarske

kulture dijele se na biljke dugog dana i biljke kratkog dana (neki kultivari krastavaca,

paprike, plavog patlidžana, graha, špinata, salate, rotkvice, crvenog luka i dr.). Prema

zahtjevu povrćarskih kultura u pogledu dužine dana, određuje se mogućnost njihovog

uzgoja na različitim geografskim širinama. Biljke dugog dana uzgajane u uvjetima kratkog

dana ne donose generativne organe (cvijet, plod i sjeme) i obratno. Odnos povrćarskih

kultura prema dužini dana uvjetuje rasprostranjenost određene kulture i sorte te mogućnost

i vrijeme uzgoja ne samo na otvorenom polju, nego i u zaštićenom prostoru.

VODA

Sve povrćarske kulture imaju povećan zahtjev za vlažnošću tla, a neke i za vlažnošću

zraka. Za to postoje višestruki razlozi: povrće sadrži velike količine vode (65 -97 %), za

kratko vrijeme stvara se velika nadzemna masa, zatim, korijen većine povrćarskih kultura

razvija se u površinskom sloju zemlje i slabije je razvijen itd. Povrćarske kulture uzgajaju

se većinom na lakšim tlima gdje su gubici vode veći. Nedostatak vode u tlu smanjuje

prinos i utječe na pogoršanje kvalitete povrća jer plodovi ostaju sitni, korijen odrvenjen, a

listovi sitni, tvrdi i s grubom nervaturom. Zbog velikih količina vode dolazi također do niza

negativnih pojava (povrće je neotporno na polijeganje i niske temperature, mogućnost

širenja bolesti je velika, korijen puca npr. mrkva, produžuje se vegetacija). Zahtjevi za

vlagom različiti su za različite vrsta povrća, a ovise o vremenu i načinu uzgoja, fazi rasta i

razvoja te drugim uvjetima. Količina vode u tlu za većinu povrćarskih kultura treba

sadržavati 60 – 90 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK). Najveće zahtjeve za vodom imaju

paprika, rajčica, kupus, celer i krastavac. Skromnije zahtjeve za vodom imaju dinja, grašak

i lubenica.

Vlažnost zraka značajan je čimbenik u proizvodnji povrća na otvorenom, a naročito u

proizvodnji u zaštićenom prostoru. Najveće zahtjeve imaju krastavac (90 – 95 % relativne

vlažnosti zraka - RVZ), zatim salata, špinat i kupusnjače (80 – 90 %). Reguliranje relativne

vlažnosti zraka obvezna je mjera njege u proizvodnji povrćarskih kultura u zaštićenom

prostoru dok je kod proizvodnje na otvorenom polju puno teže utjecati na relativnu vlagu

zraka.

Kvaliteta vode

Iako je važan čimbenik, kvaliteta vode se često previdi ili zaboravi dok se ne pojavi

problem. Prije nego što se krene u proizvodnju povrća treba napraviti analizu vode.

14

Idealno, voda treba imati nizak sadržaj čestica tvari i otopljenih soli. Osim na fizička

svojstva vode proizvođač treba također računati i na biološku kvalitetu vode, odnosno ona

treba biti iz čistog izvora i bez organizama biljnih patogena. Kako bi se to osiguralo može

se izvršiti kloriranje da se smanji onečišćenje bakterijama. Isto tako posebno su važna i

kemijska svojstva vode za navodnjavanje, te kemijska analiza vode omogućava uvid

sadržaja, pa prema tome se određuje i kakvoća vode za navodnjavanje.

Kiselost (pH) bi trebao biti u granicama od 6.0 - 7.0, karbonati i bikarbonati trebaju biti

niski jer će visoke razine rezultirati nedostacima hranjiva (npr. željeza, bora). pH vode

može se podesiti npr. da se smanji pH s 7.5 na 5.5 - 6.0 dodavanjem fosforne ili sumporne

kiselina u količini 400 - 600 ml/m-3 H3PO4, ili 430 - 540 ml/m-3 H2SO4. Za neke kulture

koje to bolje podnose npr. rajčica, može se koristiti za navodnjavanje voda s relativno

visokom električnom vodljivošću (EC). Idealno, električna vodljivost trebala bi biti ispod

0.75 dS m-1, a pri električnoj vodljivosti većoj od 3.0 dS m-1 mogu se očekivati veći

problemi.

Tablica 4 : Ocjena kakvoće vode za navodnjavanje (Romić 2002. cit. Lešić i sur. 2002.)

Zaslanjivanje Simbol

Jedinica

mjere

Uobičajena

vrijednost

Sadržaj soli

Električna vodljivost ECw dS/m 0-3

ili

Ukupno otopljene soli mg/l 0-2000

Kationi i anioni

Kalcij Ca+² me/l 0–20

Magnezij Mg+² me/l 0–5

Natrij Na+ me/l 0–40

Karbonati CO3 - me/l 0–0,1

Bikarbonati HCO me/l 0–10

Kloridi Cl - me/l 0–30

Sulfati SO4 -² me/l 0–20

Hraniva

Dušik – nitratni oblik NO3-N mg/l 0–10

Dušik – amonijačni

oblik NH4-N mg/l 0–5

Fosfor PO4-P mg/l 0–2

Kalij K mg/l 0–2

Ostalo

Bor B mg/l 0–2

Reakcija pH 6,0–8,5

Omjer adsorbiranog

natrija SAR me/l 0–15

15

Tablica 5 : Pregled pokazatelja kvalitete vode za navodnjavanje (Romić 2002. cit.

University of Californija (citira Ayers i Westcot, 1985.)

Kako u Hrvatskoj nemamo klasifikaciju za ocjenu kakavoće vode koristimo se za

tumačenje ovog problema najčešće sa klasifikacijom FAO (1985.).

Problem zaslanjivanja nastaje kada se koncentracija soli u tlu poveća do granice koja

izaziva smanjenje primanja vode od biljke, a što dalje vodi smanjenju prinosa. Biljni

Mogući problemi

Jedinica

mjere

Ograničenje primjene

Nema Slabo do umjereno Izrazito

Zaslanjivanje

Elektrovodljivost (ECw) dS/m < 0,7 0,7-3,0 > 3,0

Ukupno otopljene soli mg/l < 450 450-2000 > 2000

Infiltracija

(utječe na brzinu upijanja vode u tlo), ocjenjuje se na temelju ECw i SAR

SAR = 0-3 i ECw = > 0,7 0,7-0,2 < 0,2

SAR = 3-6 i ECw = > 1,2 1,2-0,3 < 0,3

SAR = 6-12 i ECw = > 1,9 1,9-0,5 < 0,5

SAR = 12-20 i ECw = > 2,9 2,9-1,3 < 1,3

SAR = 20-40 i ECw = > 5,0 5,0-2,9 < 2,9

Toksičnost pojedinih iona

Natrij (Na)

-površinsko navodnjavanje SAR < 3 3-9 > 9

-navodnjavanje kišenjem me/l < 3 > 3 -

Klor (Cl)

-površinsko navodnjavanje me/l < 4 4-10 >10

-navodnjavanje kišenjem me/l < 3 >3 -

Bor (B) me/l < 0,7 0,7-3,0 >3,0

Ostalo

-dušik (NO3-N) mg/l < 5,0 5,0-30,0 >30,0

-bikarbonati (HCO3) (samo pri

kišenju iznad krošnje) mg/l < 1,5 1,5-8,5 >8,5

pH uobičajena vrijednost 6,5-8,4

16

korijen može primati vodu zbog razlike potenecijala vode u tlu i stanične citoplazme

korijena, te je ukupni vodni potencijal u tlu određen matriks potencijalom i osmotskim

potencijalom. Osmoski je potencijal u funkciji koncentracije soli u otopini tla. Smanjenjem

matriks potencijala povećava se osmoski potencijal, a posljedica toga je vodeni stres i

usporen rast biljke (Romić 1995.). Isto tako, važno je znati da kemijska disperzija kao

poljedica upotrebe vode za navodnjavanje može se predviđati izračunavanjem SAR

vrijednosti, a to je odnos Na prema Ca i Mg u njihovim zamjenjivim reakcijama u tlu.

Povećanjem SAR vrijednosti povećava se opasnost smanjenja infiltracijske sposobnosti,

ako to povećanje ne prati ukupno povećanje soli (Romić cit. Lešić 2002.).

TLO

Za većinu povrćarskih kultura najpovoljnija su srednje teška, odnosno, srednje laka tla. To

su uglavnom aluvijalna tla u dolini rijeka. Zahtjevi za vrstom tla ovise i o vremenu

proizvodnje povrća. Za ranu proizvodnju pogodnija su lakša tla, jer se ona u proljeće brže

zagriju. Ukoliko ih obilno gnojimo organskim i mineralnim gnojivima, uz navodnjavanje,

mogu dati visoke prinose. Lakša tla pogodna su za uzgoj korjenastog i lukovičastog povrća

te za industrijsku papriku. Na lakšim tlima nicanje sjemena bolje je jer ne stvara pokoricu.

Na težim zemljištima može se uspješno proizvoditi kasno povrće (kasne kupusnjače). Za

uspješan rast i razvoj svih povrćarskih kultura posebno značenje imaju mikroorganizmi u

tlu. Iste djelimo na: mikrofloru (bakterije, gljive, alge itd.) i mikrofaunu (nematode,

protozoe itd.).

Najveće značenje mikroorganizmi imaju za razgradnju organske tvari u tlu, te kruženje

elemenata u prirodi (ciklusi elemenata), bez kojih bi život na Zemlji stao.

Razgradnja organske tvari u tlu odvija se u dvije faze: procesi razgradnje organskih spojeva

i sinteza humusa i transformacija organskih tvari do biogenih elemenata (mineralizacija).

Funkcija mikroorganizama je specifična, a usko je vezana uz enzime koje pojedine vrste

proizvode. Npr.: razgradnju masti obavljaju grupe koje luče enzim lipazu; za razgradnju

celuloze grupe s celulazom itd. Mineralizirani elementi ponovo ulaze u biološko kruženje

tvari u prirodi. Specifično se oslobađa svaki element (kruženje C u prirodi, kruženje N, P, S

i slično). Dobar primjer je uloga mikroorganizana u kružnom toku dušika, koja se odvija

kroz slijedeće procese:bakterije razgrađuju bjelančevine do amino kiselina, amonifikatori

bjelančevine razgrađuju do amonijaka (NH3), nitrifikatori oksidiraju amonijak u nitrate

(NO-3), denitrifikatori reduciraju nitrate do molekularnog dušika (N2) koji odlazi u

atmosferu i fiksatori dušika ponovo vežu N2 u mikrobiološku masu i osiguravaju ishranu

biljaka, koje N prevode u aminokiseline, a potom bjelančevine. Time je zatvoren kružni tok

dušika.

Grupe mikroorganizama u tlu su: alge (mikroorganizmi biljne prirode, koji sadrže klorofil i

autotrofni su), gljivice (biljne su prirode, ne sadrže klorofil i heterotrofne su -ovisne o

drugim organizmima), lišajevi (biljne su prirode, sastavljeni od zajednica algi i gljiva, te

imaju njihove kombinirane osobine), bakterije (biljne su prirode, ne sadrže klorofil, a mogu

biti autotrofi ili heterotrofi), praživotinje (životinjske su prirode i jednostanične građe) i

virusi (najsitniji mikroorganizmi, po prirodi paraziti, izazivaju bolesti biljaka, životinja,

ljudi, kao i drugih mikroorganizama).

Na život i uvjete rada mikroorganizama u tlu utječu biotički i abiotički faktori, o kojima

ovise i krajnji produkti nastali aktivnošću pojedinih grupa mikroorganizama.

Abiotički čimbenici su:

17

1. Voda : prema utjecaju H2O, mikroorganizmi se dijele na:

a) Hidrofilni - razvijaju se u prisustvu H2O (praživotinje, alge i niže gljive)

b) Mezofilni - žive u suhim i vlažnim supstratima (bakterije i gljive).

c) Ksenofilni - žive na suhim staništima (lišajevi)

2. Temperatura: a) Psihrofilni - žive na niskim temperaturama (6-10oC)

b) Mezofilni - žive na 25-35oC

c) Termofilni - žive na 45-65oC

3. Kisik: a) Aerobni - najraširenija grupa mikroorganizama u prirodi

b) Anaerobni – isključivo bakterije

c) Fakultativni anaerobni – koriste djelomično slobodni kisik

4. pH : a) Acidofilni - do pH = 3 (gljivice, lišajevi)

b) Neutrofilni - pH ~ 7 (bakterije)

c) Alkalofilni – pH do 9 (gljivice, bakterije)

5. Svjetlost : a) Fotofilni - trebaju svjetlost za fotosintezu (autotrofni mikroorganizmi)

b) Fotoindifirentni – tolerantni na svjetlost

c) Fotofobni – svjetlost djeluje štetno (UV), mikrobicidno (bakterije)

6. Kemikalije :

a) Pozitivan kemotaksis - mikroorganizmi imaju prema tvarima neophodnim za ishranu

b) Negativni kemotaksis je odnos mikroorganizama prema kemikalijama koje ih uništavaju,

odnosno “mikrobicidima”

Primjer: fungicidi su sredstva protiv gljivica, najčešće na bazi Cu, S ili Hg.

Jedna je od važnijih karakteristika je reakcija tla (pH). Tla mogu biti neutralna (pH=7),

kisela (pH <7) ili alkalna (pH >7). Većina povrćarskih biljaka najbolje uspijeva na tlu

neutralne reakcije, uz veću toleranciju prema kiseloj nego alkalnoj reakciji. Povrćarske

kulture koje se najbolje uzgajaju pri kiseloj reakciji tla su rajčica, salata, lubenica i krumpir.

Drugu skupinu čine povrćarske kulture koje se najbolje razvijaju u uvjetima slabo kisele do

neutralne reakcije tla, a to su grašak, mrkva, celer i kelj.

U treću skupinu spadaju povrćarske kulture koje najbolje uspijevaju na tlima slabo alkalne

reakcije, a to su glavičasti kupus, grah, cvjetača, plavi patlidžan, paprika, luk, špinat. Neke

povrćarske kulture manje su osjetljive na pH, dok druge pri nepovoljnoj reakciji tla znatno

smanjuju prinos. Pri proizvodnji povrća treba voditi računa da se reakcija tla kreće u

određenim granicama pH vrijednosti za svaku vrstu povrća.

Uzimanje uzoraka tla za agrokemijska ispitivanja

Kemijsko ispitivanje tla za potrebe gnojidbe obavlja se uzimanjem srednjih ili prosječnih

uzoraka tla. Prosječni uzorak u maloj masi predstavlja prosječan sastav tla na parceli s koje

je uzet. Uzimanje uzoraka tla odgovoran je posao i povjerava se osobama koje shvaćaju

značaj te radnje i poznaju tehniku pravilnog uzimanja. Uzorak se uzima s površine koja je

ujednačena po tipu tla, mehaničkog sastava i agrotehnici. Na velikim homogenim

površinama npr. 50 - 200 ha, jedan prosječni uzorak uzima se na 4 ha. Na manjim

površinama broj uzoraka ovisi o heterogenosti terena. Stoga se prije pristupanja uzimanju

uzoraka izdvajaju homogene površine s kojih će se uzeti prosječni uzorak.

Dubina do koje se uzimaju uzorci ovisi od načina uporabe tla. Kod oranica se uzorci

uzimaju do dubine oraničnog sloja (do 30 cm), kod livada i pašnjaka do 10 cm (s tim da se

18

poseban uzorak može uzeti i s dubine od 10-20 cm), a kod višegodišnjih nasada do dubine

rigolanja i to uzimanjem posebnih prosječnih uzoraka po slojevima od 20 cm (0-20 cm, 20-

40 cm, 40-60 cm itd.).

Vrijeme uzimanja uzoraka najbolje je kada je tlo slobodno, tj. poslije žetve pa do pripreme

tla za slijedeći usjev. Međutim, oni se mogu uzimati i u drugo vrijeme. Pri tome treba paziti

da se ne uzimaju s parcela koje su nekoliko mjeseci prije bile gnojene.

Najbolje je uzimati uzorke kada je tlo toliko vlažno da se može orati, jer se tada ne lijepi za

oruđe, a ne rasipa se i ne praši. Svaki prosječni uzorak sastavljen je iz većeg broja

pojedičnih uzoraka (20-25). Oni se uzimaju s mjesta ravnomjerno raspoređenih po cijeloj

površini parcele s koje se uzima prosječni uzorak. Pri tome treba izbjegavati blizinu puteva,

zgrada, gospodarskih dvorišta, kao i mjesta na kojima su prethodnih godina stajale hrpe

stajskog gnoja, mineralnog gnojiva ili materijal za kalcizaciju. Nakon što se izdvoji parcela

s koje će se uzimati prosječni uzorak pristupa se samom postupku. Za uzimanje uzoraka

služe posebne sonde, te razna šila, svrdla, a vrlo često i ašov. Ako se uzorci uzimaju

ašovom onda se kod uzimanja svakog pojedinačnog uzorka iskopa rupa veličine otprilike

30 x 40 cm, do dubine uzimanja uzoraka i potom se jedna strana vertikalno zasiječe. Zatim

se isjeca vertikalno sloj debljine 3-5 cm i izvadi na ašovu. Iz tog izvađenog sloja se isjeca

vertikalno po sredini površina širine 3-5 cm, a dijelovi sa strane se odbacuju. Tako

dobivena količina tla predstavlja pojedinačni uzorak koji se stavlja u neku posudu. Potom

se na drugom mjestu uzima drugi pojedinačni uzorak i stavlja u istu posudu. Postupak se

ponavlja sve do potrebnog broja pojedinačnih uzoraka. Kod uzimanja sondom, šilom ili

svrdlom, postupak je isti samo što se pojedinačni uzorci dobivaju ubadanjem sonde, šila ili

svrdla do potrebne dubine i vađenjem valjčića tla koji predstavlja pojedinačni uzorak.

Takav način je svakako mnogo lakši, a i manja je količina tla. Prikupljeni uzorci u posudi

na kraju se dobro promiješaju i njihov sadržaj predstavlja traženi prosječni uzorak. S

obzirom da je uzeta količina tla obično prevelika za slanje u laboratorij na analize, pristupa

se smanjivanju prosječnog uzorka na samom terenu i to metodom dijagonala. Uzorak se

razastre u tanjem sloju u obliku kvadrata na papir ili plastičnu foliju, a zatim se tom

kvadratu povuku dijagonale. Dobiju se 4 trokuta, od kojih se tlo iz dva suprotna odbaci i

tako uzorak smanjuje za polovicu (shema 1).

Shema 1: Smanjivanje prosječnog uzorka metodom dijagonala

Tlo iz preostala dva trokuta se pomiješa i ponovo načini kvadrat. Postupak se ponavlja dok

se uzorak ne smanji na oko 1 kg. On se zatim stavlja u plastičnu vrećicu, a potom u nju i

listić s brojem uzorka na kojem su običnom olovkom ubilježeni osnovni podaci: broj

uzorka, naziv imanja, broj parcele, tip tla, dubina uzimanja uzoraka, prethodna i kultura za

koju će se gnojiti, datum uzimanja kao i ime uzorkivača. Vrećica se zatim zatvara i prenosi

u prostoriju u kojoj se obavlja sušenje do zračno suhog stanja. Sušenje se obavlja

19

istresanjem uzorka iz vrećice, a sadržaj se raširi u tankom sloju na čist list papira. Listić s

podacima o uzorku vraća se u vrećicu i zajedno stavlja ispod papira na kojemu se suši

uzorak. Pri tome strogo voditi računa da se listići ne pomiješaju. Sušenje se obavlja u

čistim i dobro provjetrenim prostorijama i obično traje 8-10 dana. Osušeni uzorak se vraća

u vrećicu, a na vrh se stavlja listić s podacima te se vrećica zatvara. Vrećice s osušenim

uzorcima šalju se na agrokemijsku analizu.

6. ISHRANA I GNOJIDBA POVRĆA

Povrće pripada najintenzivnijim poljoprivrednim kulturama. Njegov uzgoj zahtjeva

primjenu svih agrotehničkih mjera, a posebno dobro obrađeno tlo i obilnu gnojidbu.

Osnove gnojidbe povrća su:

Zahtjevi povrća za biljnim hranivima

Zalihe hraniva u tlu

Iznošenje biljnih hraniva prinosima povrća

Ispiranje hraniva iz tla (što je posebno bitno u uvjetima navodnjavanja)

1. Zahtjevi povrća za biljnim hranivima

Svaka vrsta povrća za svoj rast i razvoj traži određene količine biljnih hraniva. Ta hraniva

(elementi) moraju u tlu biti biljci pristupačna. Dijele se u 3 skupine:

1. potrebni (esencijalni) elementi: makroelementi: C, O, H, N, P, K, S, Ca, Mg,

mikroelementi: Fe, B, Mn, Zn, Cu, Mo, Cl, Ni.

2. korisni (beneficijalni) elementi: Co, Na, Si, Al, Se, V, Ti, La, Ce

3. nekorisni i toksični elementi: Cr, Cd, U, Hg, Pb, As.

Mineralni elementi prema kemijskim svojstvima se djele na:

nemetali: N, P, S, Cl, B

metali:alkalni metali: K,

zemnoalkalni metali: Ca, Mg

teški metali: Fe, Mn, Zn, Cu, Mo, Ni.

Tablica 6 : Podjela elemenata (izvor : Dennis , 1971.)

organski glavni sekundarni mikro funkcionalni

C N Mg B, Mn Na, Si

O P Ca Cu, Mo V, Cl

H K S Fe, Zn Co

Tablica 7 : Povećane potrebe pojedinih povrćarskih kultura prema Ca, Mg, S i

mikroelementima (Buzas, 1983.)

Vrsta Ca Mg Fe B Zn Mn Mo Cu S

Rajčica + + + + + +

Paprika +

20

Kupusnjače + + + +

Rotkva + + +

Krastavac + +

Salata + + + + +

Špinat + + + + +

Cikla + + + +

Grah + + + +

Grašak + + + +

Mrkva + +

Celer + + + +

Luk + + + +

Makroelementi

Dušik (N)

Dušik se usvaja kao NO3- i kao NH4

+ ion, a u povoljnim uvjetima > 90 % dušika biljka

usvoji u nitratnom obliku. Usvajanje je aktivan metabolitički proces nasuprot

elektrokemijskom gradijentu. Kationi NO3- i NH4

+ čine oko 70 % korijenom usvojenih

iona, a intenzitet usvajanja N smanjuje se zaustavljanjem disanja korijena (inhibitori, niska

temperatura). Kod viših pH vrijednosti tla optimalnih za biljku, biljke preferiraju NH4+, a

kod nižih NO3- ion. Velika potreba i nedovoljna mobilizacija često čine raspoloživost N

ograničavajućim činiteljem rasta biljaka, a u prosjeku suha tvar biljka sadrži 2 - 5 % N.

Nedostatak N uzrokuje usporen rast cijele biljke i klorozu, a počinje najčešće na starom

lišću i kreće od ruba prema unutrašnjosti lista.

Fosfor (P)

Biljke usvajaju P u anionskom obliku kao H2PO4- i HPO4

2-. Koncentracija P u biljkama je

0.3 – 0.5 %, a pokretljivost u biljci je dobra u oba smjera. Najveće potrebe za fosforom su

za intenzivan razvoj korjenovog sustava i u periodu prijelaza iz vegetacijske u generativnu

fazu. Simptomi deficita su tamnozelena boja lišća uz crvenkastu nijansu što je posljedica

povećane sinteze antocijana. Također nedostatak P utječe na smanjenu polinaciju i

oplodnju kod svih povrtlarskih kultura.

Kalij (K)

Fiziološka uloga kalija kao neophodnog elementa je kasno utvrđena jer nije građevni

element spojeva žive tvari, a osnovne funkcije kalija su aktivacija enzima i regulacija

permeabilnosti živih membrana (kao elektrolit utječe na regulaciju turgora, rad puči i

regulaciju vode u biljci). Kalij smanjuje štetne učinke suviška dušika, a koncentracija K u

suhoj tvari biljaka je 2 - 5 %. Višak K nije uobičajen ali može utjecati na smanjeno

primanje drugih iona (Ca2+, Mg2+, NH4+), a simptomi nedostatka očituju se kroz

tamnozelenu boju na rubovima starog lišća čije tkivo kasnije propada i posmeđi. Kod

rajčice može utjecati na čvrstoću poda, kod kupusa na kvalitetu i kompaktnost glavice, i dr.

Kalcij (Ca)

Kalcij je izrazito važan nutrijent u visokoproduktivnoj povrćarskoj proizvodnji. Biljke,

mikroorganizmi i životinje trebaju ga u velikim količinama. Na staničnoj razini kalcij

21

učvršćuje stanične stijenke i stabilizira biomembrane, osigurava jak vigor, zdrav porast,

otpornosti na bolesti i štiti od toksina. Kod manjka ili viška kalcija usporena je dioba

stanica, smanjen rast vrhova izdanaka i korijena te ograničen rast plodova. To se

manifestira jasnim simptomima, npr. lokalnim propadanjem plodova rajčice i paprike

(blossom-end rot = BER) pa je jak stanični zid odraz adekvatne opskrbe biljaka kalcijem

što osigurava dulje skladištenje plodova, otpornost biljaka i plodova na bolesti, dulju

funkciju korijena i izdanaka i veću otpornost na niske i visoke temperature.

Dobra bioraspoloživost kalcija može se postići kalcizacijom, ali u mnogim slučajevima

njena visoka cijena, višegodišnji efekti uz odloženo početno djelovanje te problemi koji

nastaju radikalnom promjenom raspoloživosti drugih hraniva u tlu ograničavaju njenu

primjenu (Vukadinović and Lončarić, 1998). Međutim, uzgoj na supstratima s visokim

koncentracijama NH4+, K+ i Mg2+ može rezultirati nedovoljnim usvajanjem kalcija

(Parađiković i suradnici 2007). Zbog toga se često pristupa primjeni tekućih Ca-gnojiva,

posebno popularnih u hortikulturi. Najčešće je to otopina Ca(NO3)2, CaCl2 ili čak tekući

Ca(OH)2 uz neke druge kemijske i biološke aditive, dok najveći učinak ipak imaju kelati i

kompleksi kalcija sa sintetskim ili prirodnim organskim molekulama. Kalcizacija radikalno

mijenja biloško-fizikalno -kemijska svojstva tla, potrebna je meliorativna gnojidba i

humizacija, a ravnoteža se pomiče u pravcu mineralizacije humusa što dovodi do

iscrpljivanja i pada produktivnosti tla. Kalcizacija ima pozitivan učinak na kiselim tlima te

dobro utječe na porast pH za 2 – 3 godine.

Magneziji (Mg)

Magneziji je sastavni dio molekule, važan je za sintezu pigmenata karotena i ksantofila, te

posebno značenje ima u procesu fotosinteze. Biljke usvajaju Mg u ionskom obliku kao

Mg2+. Stvarajući Mg-pektinat sudjeluje u izgradnji membrane i sa ostalim kationima utječe

na regulaciju vodnog režima u biljci. Sadržaj Mg u biljkama je prosječno 0,1 – 1,0 % u

suhoj tvari, a dobro su opskrbljene biljke s 0,15 – 0,35 %. Nedostatak i suvišak magnezija

očituje se simptomima prvo na starijem lišću kao kloroza (razgradnja klorofila), a zatim na

mlađem lišću. Usljed jačeg deficita list poprima narančastu, crvenu i violetnu boju,

pojavljuju se nekrotične površine, a žile ostaju zelene. Višak Mg uzrokuje antagonizam sa

ionima K+, Ca2+ i Mg2+.

Mikroelementi

Željezo (Fe)

Željezo se nalazi u sastavu kloroplasta i važan je u sastavu fotosinteze.

Nedostatak željeza manifestira se žućenjem lišća, te ukoliko poslije tretiranja sa Fe

preparatima listovi na mjestu tretiranja ozelene može se zaključiti da se radi o Fe-klorozi.

Za liječenje Fe-kloroze mogu se koristiti anorganske soli željeza koje se mogu aplicirati u

tlo ili folijarno (preko lista). Treba znati, da ako se soli željeza unose u tlo može doći do

prelaska u biljci nepristupačan oblik, pogotovo ako se radi o karbonatnim i alkalnim tlima.

Zbog ovoga se preproučuje primjena željezo (II)-sulfata i organske tvari zajedno (stajski

gnoj, kompost, treset i dr.). U suzbijanju kloroze, najpovoljnije rezultate će dati Fe-kelati

koji su u prednosti zbog brzog djelovanja i više načina primjene (unošenje u tlo, folijarno

tretiranje). Jedini nedostatak primjene Fe-kelata je njihova cijena, koja je nešto veća u

usporedbi sa ostalim sredstvima na bazi željeza. Također, različite agrotehničke mjere

mogu pomoći u suzbijanju Fe-kloroze što zavisi od uzroka nedostatka Fe. Npr., na kiselim i

22

tresetnim tlima dovoljno je kalcizacijom povećati pH vrijednost da bi se otklonili znaci

nedostatka željeza.

Tablica 9 : Spojevi željeza koji se najčešće koriste kod pojave Fe-kloroze

(Katyal i Randhawa, 1983)

Kemijski spoj Kemijska formula Sadržaj Fe u %

Anorganske soli

Željezo (II)-sulfat

Željezo (III)-sulfat

Željezo (II)-karbonat

Amonij-željezo (II)-sulfat

FeSO4 x 7H2O

Fe2(SO4)3 x 4H2O

FeCO3

(NH4)2FeSO4 x 6H2O

20,5

20,0

42,0

Organski spojevi

Lignin-sulfonat

Metoksi-fenilpropan

Poliflavonid

-

60

5,0

6,0-9,6

Kelati

Fe-DTPA

Fe-EDTA

Fe-EDDHA

Fe-HEDTA

-

10,0

9,0-12

6,0

5,0-9,0

Mangan (Mn)

Biljke usvajaju mangan kao Mn2+ , MnOOH (lakoreducirajući) i kelatni oblik. Uloga Mn je

u fotooksidaciji vode u fotosustavu II, redukciji nitrata, aktivator je enzima i nije gradivni

element jer je konstituent samo proteina manganina (Lončarić Z.) Simptomi deficita su

mrkožute mrlje lista dikotiledona i prugasta međužilna kloroza monokotiledona.

Bor (B)

Bor sudjeluje u prenosu asimilata u biljci gdje tvori estere te njegov nedostatak dovodi do

nedosatka šećera u plodu povrća. Također sudjeluje u stvaranju stanične stjenke što daje

čvrstoću i elastičnost iste. Biljke usvajaju bor kao H3BO3, B(OH)4-(boratni anion).

Nedostatak B na rajčici izaziva plutavost ploda, zatim kod kupusnjača izaziva pojavu

smeđe boje cvata (kod cvjetače), i dr.

Cink (Zn)

Ima ulogu u aktivaciji enzima i tvorbu auksina, a njegov nedostatak kod rajčice uzrokuje

nepravilan rast, te općenito njegov nedostatak može utjecati na patuljasti rast biljke –

skraćeni internodiji.

Molibden (Mo)

Biljke ga usvajaju kao MoO4 -2 i Mo+4 i Mo+5.

Simptomi deficita Mo su deformacije razvoja cvijeta rozete (cvjetača), zatim pojava

kauliflorije – cvjetovi bez cvjetnih stapki kod krstašica, deformirano i suženo lišće naročito

uz lisnu dršku (kod špinata i salate).

23

Hraniva su raspoloživa za ishranu bilja (bioraspoloživa) ako se u tlu nalaze ili mogu prijeći

u oblik koji biljke usvajaju i pri tome se moraju nalaziti u zoni korijenovog sustava.

Pristupačnost hraniva može biti kemijska i fizička. Kemijsko-fizička pristupačnost nekog

elementa ishrane može se definirati s tri osnovna parametra:

Intezitet (I) predstavlja neposredno raspoloživi element, tj. njegove ione u vodenoj

fazi tla,

Kvantitet (Q) je potencijalno pristupačni ili izmjenjivo vezani oblik hraniva,

Mobilitet (M) je brzina premještanja hraniva u zonu korijena.

Tablica 11 : Preporučljive vrijednosti količine čistih hranjivih tvari u kg prinosa

Kultura N P2O5 K2O MgO

Kupus-crveni i bijeli 200-300 120-150 250-350 40-60

Cvjetača, celer, poriluk i šparga 150-200 120-150 200-300 30-50

Korabica, krastavci, špinat,

endivija, mrkva, luk

100-150 80-120 150-250 25-35

Mahune, grah, grašak i salata 50-100 80-120 100-200 15-25

Rajčica, paprika 150-250 120-150 200-320 80-160

Krumpir 100-140 120-150 200-320 60-140

Fertilizacija ili fertigacija

Fertilizacija je agrotehnička mjera aplikacije gnojiva s osnovnim ciljem postizanja

visokog prinosa dobre kvalitete optimizacijom opskrbe usjeva hranivima, održavanjem ili

popravljanjem plodnosti tla bez štetnog utjecaja na okoliš.

Fertilizacija je neophodna zbog slijedećih razloga: popravak tla kao supstrata ishrane bilja,

dodatak je prirodnoj, djelomično nedostatnoj, opskrbi hranivima i zamjena je hraniva

iznešenih prinosom, ispranih ili izgubljenih iz tla na neki drugi način.

Fertigacija (dovod gnojiva putem sustava za navodnjavanje) je stalni hranidbeni proces pri

niskim omjerima gnojiva do vrlo ograničenih zona korijena u skladu s potrebama usjeva.

Kada se fertigacija koristi putem sustava navodnjavanja kap po kap ili površinskih sustava

navodnjavanja 20 - 40% ukupne količine N, K2O i 70 – 100% P2O5 trebaju se inkorporirati

u tlo zajedno s mikroelementima. Ostatak N i K2O kao i nešto P2O5 (ako se aplicirao)

trebaju biti fertigirani. Ova hranidbena metoda zahtijeva najmanje 70% primjene dušika u

odgovarajućem nitratnom obliku (NO3-) oslobođenom klorida i drugih štetnih elemenata.

Multi-K je lako topivo gnojivo proizvođaća Haife, Izrael (zbog potpune topivosti u vodi,

kompletnog N u nitratnom obliku i s niskim indeksom soli) je očito najbolji izvor K2O za

fertigaciju i vrlo često se koristi u proizvodnji povrća bilo na otvorenom polju ili u

zatvorenom prostoru. Nakon uzimanja (subtrakcije) gnojiva za predsadnju koje se aplicira

od općih potreba usjeva, ravnoteža hraniva se treba aplicirati tijekom vegetacijskog

perioda.

Učestalost fertigacije ovisi o tipu tla i uvjetima uzgoja. Pješčana tla će zahtijevati češću

fertigaciju (dnevnu) zbog bržeg uzimanja hraniva u usporedbi s teškim (glinenim) tlima.

Meliorativna gnojidba ima za cilj brzo povećanje razine pristupačnosti hraniva u tlu (često

jednom aplikacijom gnojiva) pri čemu se značajno mijenjaju kemijska svojstva tla.

Česte pogreške u gnojidbi su :

24

zanemarivanje gnojidbe osnovnim hranivima (NPK) kada je visokorodnim usjevima

neophodna kontinuirana opskrba lakopristupačnih mobilnih hraniva u tlu, zanemarivanje

gnojidbe ostalim hranivima, posebice mikroelementima, ali i sekundarnim hranivim

elementima, jednostrana intenzivna gnojidba s NPK koja nije učinkovita zbog nedostatka

nekog drugog elementa, prekomjerna gnojidba s učinkom solnog stresa zbog prevelike

doze topivih gnojiva tijekom sjetve ili zbog fertirigacije, pogrešna dijagnoza i preporuka

gnojidbe, neadekvatan tip gnojiva s obzirom na oblik hraniva i cijenu, zanemarivanje

osnovnih svojstava tla (pH reakcija tla, tekstura tla), nedovoljna gnojidba s obzirom na

potencijalan gubitak hraniva.

2. Zalihe hraniva u tlu

Podjela tala po sadržaju hraniva u tlu je na osnovi kemijskih analiza tla.

Tablica 12 : Grupe tala prema opskrbljenosti pristupačnim fosforom i kalijem po AL

metodi (izvor: Vukadinović, V., 1993)

Stupanj opskrbljenosti tla Sadržaj biljnih hraniva mg/100 g tla

Fosfor P2O5 Kalij K2O

Siromašno < 10 < 10

Srednje 10-20 10-20

Dobro 20-30 20-40

Bogato > 30 >40

Pristupačnost biljnih hraniva u tlu ovisi o pH vrijednosti tla (stupanj kiselosti). Prema toj

vrijednosti su određene granične vrijednosti pristupačnosti hraniva.

3 4 5 6 7 8 9

Ekstremno

kiselo

Vrlo jako

kiselo

Jako

kiselo

Srednje

kiselo

Slabo

kiselo

Slabo

alkalno

Jako

alkalno

Ekstremno

alkalno

kiselo neutralno područje alkalno

pH vrijednost većine kulturnih tala

pH vrijednost u tlu ovisi o sadržaju kalcija, strukturi tla i sadržaju humusa.

Podjela tala po sadržaju humusa : > 2% slabo humozna tla, 3-5% dovoljno humozna tla, 5-

10% humozna tla i 15-30% prehumozna tla.

Tablica 13 : Optimalna pH reakcija tla za pojedine povrćarske kulture

(izvor: N. Parađiković)

Kultura Optimalni pH

6,5-7, na organogenim tlima

25

luk (Allium cepa L.) podnosi i pH 4,5

rajčica (Lycopersicon esculentum Mill.) 5,8-7,0

paprika (Capsicum annuum L.) 5,8 – 7,5

patlidžan (Solanum melongena L.) 6,5-7,5

krumpir (Solanum tuberosum L.) 5,5-6,5

krastavac (Cucumis sativus L.) 5,8-7,2

dinja (Cucumis melo L.) 6,0-7,5

lubenica (Citrullus lanatus (Thumb.) 5,5-7,0

tikve (Cucurbita pepo L., Cucurbita

maxima)

6,0-7,0

salata (Lactuca sativa L.) 6,2-7,4

endivija (Cichorium andivia L.) 6,5-7,5

radič (Cichorium intybus var. foliosum) 5,8-7,2

mrkva (Daucus carota L.) 5,5-7,0

peršin (Petroselinum crispum Mill.) 6,5-7,5

pastrnjak (Pastinaca sativa L.) 6,5-7,5

celer (Apium graveolens L.) 6,5-7,5

grašak (Pisum sativum L. ssp sativum) 5,8-7,5

grah (Phaseolus vulgaris L. ssp. vulgaris) 6,5-7,0

špinat (Spinacea oleracea L.) 5,0-7,5

blitva (Beta vulgaris L. ssp. vulgaris var.

cicla) lisnata

6,5-7,5

cikla (Beta vulgaris var. conditiva) 5,8-7,0

kupus (Brassica oleracea L. var. capitata) 5,8-7,0

kelj (Brassica oleracea L. var. sabauda) 5,8-7,0

kelj pupčar (Brassica oleracea L. var.

gemmiferae)

6,0-7,0

raštika i lisnati kelj (Brassica oleracea L.

var. acephala D.C.)

6,0-6,8

korabica (Brassica oleracea L. var.

gongylodes)

6,4-7,2

cvjetača (Brassica oleracea L. var. botrytis) 5,0-6,5

brokula (Brassica oleracea L. var. italic) 5,0-6,5

kineski kupus (Brassica rapa L. ssp.

pekinensis (Lour.)

5,0-6,5

rotkva (Raphanus sativus L. var. niger) 5,4-7,0

rotkvica (Raphanus sativus L. var. sativus) 5,5-7,2

3. Iznošenje biljnih hraniva prinosima povrća

Svaka vrsta povrća prinosom iznosi različite količine biljnih hraniva. Najviše dušika

prinosom iznose kelj pupčar, paprika i grašak. Kelj pupčar iznosi i najviše fosfora i kalija.

26

Po iznošenju fosfora iza kelja pupčara su grašak i korabica, te lubenica i dinja koja traže i

puno kalija. Velike količine kalija iznose paprika i celer.

Tablica 14 : Iznošenje biljnih hraniva prinosom od 100 kg (po Becker-Dilingenu

cit. Stojić 2000.)

Kultura N P2O5 K2O

Kupus 0,36 0,15 0,55

Kelj 0,60 0,20 0,70

Kelj pupčar 3,33 1,66 7,50

Cvjetača 0,40 0,16 0,50

Korabica 0,34 0,38 0,55

Krastavac 0,14 0,07 0,25

Rajčica 0,28 0,07 0,38

Paprika 1,35 0,25 1,41

Mrkva 0,32 0,13 0,60

Cikla 0,26 0,09 0,52

Celer 0,60 0,25 1,00

Peršin 0,24 0,23 0,76

Rotkvica 0,30 0,13 0,25

Luk crveni 0,28 0,12 0,70

Luk bijeli 0,40 0,12 0,30

Poriluk 0,20 0,12 0,32

Salata 0,20 0,08 0,47

Špinat 0,40 0,20 0,60

Grah-niski 0,75 0,20 0,62

Grah-visoki 0,92 0,20 0,70

Grašak 1,25 0,45 0,90

Patlidžan 0,27 0,07 0,37

Dinja 0,14 0,31 1,43

Lubenica 0,15 0,31 1,56

4. Ispiranje hraniva iz tla

Na lako propusnim tlima s puno oborina ili u područjima gdje je potrebno navodnjavanje

dio hraniva se ispire iz tla. Posebno je na ispiranje osjetljiv dušik, dok su fosfor i kalij

slabije pokretni. U takvim uvjetima bolje je dodavanje hraniva nekoliko puta kako ne bi

došlo do ispiranja. U uvjetima navodnjavanja mogu se koristiti tekuća gnojiva koja se

primjenjuju kroz sustave za navodnjavanje. Povrćarske kulture imaju povećane zahtjeve za

hranivima, zbog stvaranja velike nadzemne mase, jer je korijenov sustav u odnosu na

nadzemnu masu slabije razvijen i nalazi se u površinskom sloju tla, a tlo se pri proizvodnji

povrća intenzivno koristi (više žetava tijekom jedne godine). Zbog svega toga većina

27

povrćarskih kultura zahtijeva pojačanu gnojidbu. U proizvodnji povrća koriste se organska

i mineralna gnojiva. Povrćarske kulture imaju različite potrebe za gnojivima te se u tom

pogledu mogu izdvojiti tri skupine.

Prvu skupinu čine one povrćarske kulture koje uz organska gnojiva zahtijevaju gnojenje

velikim količinama mineralnih gnojiva, a tu spadaju: rajčica, paprika, patlidžan, dinja,

lubenica, tikva, krumpir, kupus, kelj i cvjetača. Ove kulture prije sjetve, odnosno sadnje,

treba gnojiti sa 100 - 150 g/m2 kompleksnih gnojiva 7:14:21 ili 13:10:12, a tijekom

vegetacije treba ih još prihraniti s 30 - 40 g/m2 KAN-a ili 18 - 24 g/m2 uree.

U drugu skupinu ulaze one povrćarske kulture koje ne treba neposredno gnojiti stajskim

gnojem, a koje traže umjerene količine mineralnih gnojiva. Tu ubrajamo: mrkvu, peršin,

blitvu, luk, ciklu. Prije sjetve, ove se kulture gnoje s 80-100 g/m2 NPK gnojiva, a tijekom

vegetacije s 15 - 25 g/m2 KAN-a ili s 12 - 15 g/m2 uree.

Trećoj skupini pripadaju one povrćarske kulture čiji su zahtjevi za gnojidbom najmanji,a to

su grašak, bijeli luk, krastavac, bob, špinat. Ove kulture gnoje se samo pred sjetvu, sa 60 -

80 g/m2 NPK gnojiva 11:11:16 ili 13:10:12 ili 15:15:15.

Ovi primjeri gnojidbe mogu zadovoljiti proizvođače povrća iz hobija, ali intenzivni uzgoj

povrća i očekivani visoki prinosi zahtijevaju prije svega analizu tla, koja je najbolji

pokazatelj opskrbljenosti tla hranivima. Kako i u kojim količinama primijeniti gnojiva u

uzgoju povrća, težak je i složen zadatak, ali prvenstveno se mora poznavati tlo. Tla se

međusobno razlikuju po mineralnim i organskim rezervama hraniva, količini njihovih

fiziološki aktivnih oblika, sposobnosti adsorpcije i izmjeni iona te svojim fizikalnim,

biološkim, kemijskim i hidrološkim osobinama (Vukadinović, 1996.).

Danas se suvremena i visokoproduktivna poljoprivredna proizvodnja ne može zamisliti bez

upotrebe mineralnih gnojiva. Ona sadrže makroelemente (dušik, fosfor, kalij, magnezij…) i

mikroelemente (bor, cink, molibden…). Ponekad se ovim gnojivima dodaju i pesticidi

(kemijska sredstva za uništavanje štetnih insekata u tlu, korova i uzročnika biljnih bolesti).

Tlo može sadržavati i dovoljne količine pojedinih elemenata, odnosno hraniva, ali ih

biljke ne mogu koristiti jer se nalaze u, za njih, nepristupačnom obliku, npr. nedostatak Ca.

To je obično slučaj s mikroelementima koji kod nekih kultura imaju veliki značaj u ishrani.

Zato se ovi elementi dodaju mineralnim gnojivima u takvom obliku da ih biljka može

odmah koristiti.

Danas se od pojedinačnih gnojiva najviše proizvode dušikova, koja dolaze u trgovinu kao

KAN (kalcijev amonijev nitrat), urea i UAN otopina. Koriste se uglavnom za

prihranjivanje. Osim ovih gnojiva upotrebljavaju se i folijarna gnojiva (gnojiva koja se

dodaju biljkama prskanjem preko lista). Uz N, P i K sadrže mikroelemente (Fe, Mn, Cu,

Zn, Mo i dr.), stimulatore rasta i vitamine. Dodaju se više puta tijekom vegetacije, a

naročito u prvim fazama rasta i razvoja biljaka. Povećavaju prinos i poboljšavaju kvalitetu

plodova te otklanjaju klorozu (žućenje) kod biljaka. Mogu se miješati s većinom sredstava

za zaštitu bilja. Folijarna gnojiva u trgovinu dolaze pod raznim trgovačkim imenima, kao

što su: fertina, folifertil i dr. Koriste se u malim koncentracijama od 0,075-0,30 %, ovisno o

kojem se gnojivu radi i u kojoj se proizvodnji primjenjuje (u klijalištima i staklenicima

količine su manje od 0,075-0,1 %). Važno je naglasiti da su specijalna vodotopljiva gnojiva

sve više tražena. Koriste se za intenzivnu prihranu povrća bilo folijarno ili sustavom za

zalijevanje (fertirigacije). Dolaze u raznim kombinacijama NPK s mikroelementima,

vrhunske su kvalitete, a namijenjena su za osnovnu gnojidbu ili prihranu. To su gnojiva

tipa kristalon (proizvođač Hydro, Danska).

28

U odnosu na vodotopljivost gnojiva mogu biti:

a) Slabo topljiva:

To su obično granulirana gnojiva. Pretežno se koriste u osnovnoj gnojidbi, npr: 11:11:16

NPK, 7:14:21, 0:20:30, 8:16:24.

Bitno je naglasiti da je K u ovim kombinacijama na bazi kalij sulfata.

b) Lako topljiva:

Mogu ih činiti pojedinačni elementi ili više njih zajedno. To su gnojiva fine kristalne

strukture i brzo se otapaju u vodi. Njihova je primjena jednostavna, a to znači da se mogu

primjenjivati preko tla, putem sustava za navodnjavanje i folijarno.

Kristaloni

Kristaloni su vodotopiva kompleksna gnojiva namijenjena za prihranu svih biljaka, sa

različitim formulacijama s visokim i niskim omjerom NPK, za optimalnu uravnoteženost

između vegetativnog i generativnog rasta. To je idealno gnojivo kod uzgoja biljaka uz

navodnjavanje kap po kap, orošavanjem, prskanjem ili uz neki drugi sistem navodnjavanja.

Kristaloni sadržavaju helatne oblike mikroelemenata i lako se primjenjuju. Različite

formule kristalona napravljene su za specifične pH uvjete tla ili supstrata. U slučaju da

analiza tla ili vode pokaže drugačije omjere hraniva sve formulacije kristalona mogu se

miješati u jednom spremniku. Kristaloni se mogu miješati u 20%-tnom omjeru s drugim

formulacijama i idealani su za folijarnu prihranu (1 - 2 g/l). Za pripremu gotove otopine na

100 l vode dodaje se 10 - 20 kg kristalona. Ta otopina se razređuje u koncentraciji 0,5-2,0

g/l.

Tablica 15 : Podjela kristalona prema boji smjese i prema vrsti namjene (po uputi

proizvođača Hydro, Danska):

Kristalon N P2O

5

K2

O

Primjena

Žuti 13 40 13

Rana primjena, bolje ukorjenjavanje i iniciranje

cvatnje

Lila 19 6 6

Rana primjena, tla s pH>7 (alkalna tla)

Plavi 17 6 18

Vegetacijsko razdoblje, tla s pH>7 (alkalna tla)

Bijeli 13 5 26

Generativni period, cvatnja i plodonošenje, tla s

pH>7

Lila label 20 8 8

Rana primjena, tla s visokom razinom Ca

Plavi label 19 6 20

Vegetacijsko razdoblje

Bijeli label 15 5 30

Generativni period, cvatnja i plodonošenje

Specijalni 18 18 18

Opća upotreba, pogodan za folijarno tretiranje

Zeleni 18 18 18

Opća upotreba, pogodan za fertigaciju

29

Smeđi 3 11 38 Formula sa malo N za zasebno korištenje ili uz

Kalcijev nitrat za osiguranje topivog Ca

Narančasti 6 12 36

U kombinaciji s Kalcijevim nitratom

Crveni 12 12 36

U kombinaciji s Kalcijevim nitratom

Azurni 20 5 10 Pogodno za presadnice cvijeća, osobito Azalee,

Rhododendron

Uobičajeno je kristalone podijeliti prema zahtjevu biljaka prema hranivima u određenom

godišnjem dobu, a to je: Ljetni kristalon = 24:6:16 i 24:4:21 i Zimski kristalon = 16:6:24 i

21:4:24

IZRAČUNAVANJE POTREBNE KOLIČINE MINERALNIH GNOJIVA

1. Primjer proračuna za gospodara praktičara

Često se u knjigama i uputstvima za upotrebu mineralnih gnojiva izračunava

potreba za gnojidbom u obliku čistih hraniva. Tako se, npr. kaže da je za glavati kupus

potrebna gnojidba sa 150 kg N, 80 kg P2O5 i 220 kg K2O, za prinos od 5 vagona/ha.

Međutim, ako smo unijeli u tlo 300 dt/ha stajskog gnoja, unosimo 120kg N, 90kg P2O5, i

150 K2O, računa se da je sadržaj dušika, fosfora i kalija oko 0,4% N, 0,3% P2O5 i 0,5%

K2O. Kad bi se sva količina ovih hraniva mogla iskoristiti prve godine, tada bi samo

stajskim gnojem mogli podmiriti potrebe. Međutim, iskorištavanje iz stajskog gnoja teče

znatno duže i ovisno je o tlu i klimatskim uvijetima od jedne do četiri godine. Znači,

potrebna je gnojidba mineralnim gnojivima. Najčešća složena mineralna gnojiva za

primjenu u povrću su: 7:14:21, 8:16:24 ili 6:18:36, a za prihranu se koristi KAN 27%. Ako

koristimo gnojivo NPK 6:18:36 i KAN 27% i to 600 kg/ha, unijelo se u tlo 36 kg N (6 kg u

100 kg gnojiva), 108 kg P2O5 i 216 kg K2O. Razlika u višku P2O5 od 28 kg nije previsoka

ako se nasad redovito navodnjava. Da bi se u gornjem primjeru zadovoljile potrebe za

dušikom, to se mora nadoknaditi prihranom, prihranjujujući s 300 kg/ha KAN-a 27%,

dodavanjem 81 kg N (27 x 3), što, ako zbrojimo s količinom dušika iz gornjeg primjera,

iznosi ukupno 151 kg N, upravo onoliko koliko treba.

Prikazujući ovaj primjer, vidi se koliko je teško odrediti pravu količinu gnojiva, ako na

raspolaganju nemamo razne kombinacije ili pojedinačna kalijeva i fosforna gnojiva, pa se

moramo zadovoljiti jednom.

2. Znanstveni primjer

U svijetu i u nas koristi se niz znanstveno utemeljenih metoda za utvrđivanje

potreba u gnojidbi. Tome najviše služe: vegetacijski pokusi i kemijske ekstraktne metode

(određivanje raspoloživosti hraniva u tlu različitim otopinama, od H2O do kelatnih

otopina). U suvremenoj metodi preporuke gnojidbe povrća koristi se kompjutorski model.

Gnojidbene preporuke zasnivaju se na iznošenju hraniva ciljnim prinosom, na rezultatima

analize tla i preporučenom količinom gnojiva (Lončarić, 2005.).

Na temelju rezultata Nmin analize određuje se preporuka u gnojidbi (prihrana ili startna

gnojidba). Preporuke se mogu izračunati pomoću kompjutorskih aplikacija u koje se unose

odgovarajući parametri (npr. dubina uzorkovanja, tekstura tla, usjev, fenofaza usjeva,

30

sklop, trenutna vlaga tla, koncentracija nitrata izražena u mg N kg-1 i koncentracija

amonijskog dušika izražena u mg N kg-1) ili se računa razina opskrbljenosti tla mineralnim

oblikom dušika (izraženo u kg N ha-1) kao suma dušika u nitratnom i amonijskom obliku

te se kao preporuka gnojidbe računa količina dušika koja nedostaje u tlu ovisno o vrsti

usjeva i fenofazi (Lončarić, 2005.).

U našim agrokemijskim laboratorijima, u sastavu kontrole plodnosti tla, najčešće se rade

slijedeće analize: reakcija tla (pH u vodi, u 1 mol/dm3 KCL-u, te hidrolitička kiselost u Na-

acetatu), lakohidrolizirajući dušik Kjeldahl destilacijom nakon hidrolize od 24 h u 0.25

mol/dm3 H2SO4, humus bikromatnom metodom, zaslanjenost tla mjerenjem

konduktiviteta u suspenzije tla i vode u omjeru 1:5, karbonati volumetrijskom metodom po

Scheibler-u, fosfor i kalij standardnom AL-metodom, baze Ca, Mg, K i Na na KIK-u AAS-

om nakon trostruke ekstrakcije u 1 mol/dm3 NH4-acetata, mikroelementi Fe, Mn, Zn i Cu

AAS-om iz istih amon-acetatnih ekstrakata (omjer 1:10) i dr.

Potrebne količine biljnih hraniva u tlu za povrće:

1. Za fosfor (P2O5) po laktatnoj Egner-Riehm metodi: mg/100g

a) na pjeskovitim i lakšim tlima 20-30

b) na težim tlima 25-30

2. Za kalij (K2O) po metodi Schachtschabela: mg/100g

a) za ilovasta tla s manje finih čestica 20-25

b) za ilovasta tla s više finih čestica 25-35

c) za teška glinasta tla 35-45

3. Potrebna količina dušika (N) se prilagođuje potrebama pojedinih vrsta povrća, a

unosi se u tlo u više navrata.

Za postizanje visokih i kvalitetnih prinosa sva tri hraniva moraju biti usklađena. Pri

gnojidbi povrća kompleksnim NPK gnojivima moramo voditi računa o njegovoj

osjetljivosti na klor, koji je dio kalijevog sastojka u nekim NPK gnojivima. U skladu s tim

povrće grupiramo u:

a) Povrće osjetljivo na klor (neposredna gnojidba prije sjetve) – rajčica, paprika, patlidžan,

krastavac, dinja, lubenica i luk. Klor djeluje otrovno na ovo povrće ako njegova

koncentracija u suhoj tvari dosiže 1,5 - 1,8%.

Znaci štetnog djelovanja klora su: prerano kretanje vegetacije, nepotpuno razvijanje listova,

uvijanje listova po rubovima, deformacija lišća i kloroza koja dovodi do sušenja biljke.

b) Povrće koje nije osjetljivo na klor – mrkva, peršin, celer, salata i špinat. Ovo povrće

možemo pred sjetvu i u tijeku vegetacije gnojiti formulacijama u kojima je kalij u obliku

kalijevog klorida, na primjer: NPK 8:26:26, NPK 7:20:30, NPK 13:10:12 i NPK 15:15:15.

Za svaku metodu i pojedini element, potrebe u gnojidbi se posebno izračunavaju, iz

graničnih vrijednosti ili pomoću odgovarajućih funkcijskih jednadžbi.

GNOJIVA I OKOLIŠ

Pojavom ekoloških pokreta, kao reakcija na nagli razvoj novih tehnologija koje unose u

biosferu štetne tvari, svuda se počelo tražiti zagađivače okoline. Da bi se iz zagađivača

isključila mineralna gnojiva već su šezdesetih godina obavljena, a i dalje se obavljaju

istraživanja s ciljem utvrđivanja eventualne opasnosti njihove primjene. Posebna pažnja

posvećena je istraživanjima mogućeg negativnog utjecaja dušika, fosfora i teških kovina iz

gnojiva.

31

Mineralna gnojiva se još uvijek često pogrešno nazivaju umjetna gnojiva. Ona se dobivaju

preradom prirodnih sirovina u tvornicama gnojiva. Biljna hraniva iz nepristupačnih ili

teško pristupačnih oblika u sirovinama, preoblikuju se u biljkama pristupačne, tj. iste oblike

kakve može usvojiti i u prirodi. Oblici biljnih hraniva iz mineralnih gnojiva se ni po čemu

ne razlikuju od pristupačnih biljnih hraniva iz tla i organskih gnojiva i biljke ih potpuno

jednako usvajaju.

Prirodna plodnost tla i organska gnojiva ne mogu osigurati dovoljno biljnih hraniva da bi se

osigurali visoki prinosi i kvaliteta uzgajanih biljaka, tj. da bi se iskoristio u potpunosti

genetički potencijal biljke. Za prehranjivanje preko šest milijardi stanovnika, a taj broj

stalno raste, potrebno je osigurati dovoljno hrane što se ne može postići bez stalnog

povećanja poljoprivredne proizvodnje. Stoga je potrebno neprekidno upotpunjavati

prirodnu plodnost tla gnojivom. U zemljama s visokom poljoprivrednom proizvodnjom nije

došlo do smanjivanja potrošnje gnojiva po jedinici površine već se smanjuju obradive

površine. Tako se po odluci Europske unije već dvije godine 15% obradivih poršina

ostavlja na ugaru. Hrvatska ovakvu odluku ne može donijeti jer još uvijek znatne količine

hrane uvozi. Osim toga nisu iskorišteni ni mogući potencijali poljoprivredne proizvodnje,

jer se Hrvatska nalazi na dnu Europske ljestvice potrošnje biljnih hraniva po hektaru

godišnje (tablica 16).

Tablica 16 : Potrošnja biljnih hraniva/ha/godišnje (Stojić, 1997.)

Zemlja Ukupno NPK (čistih hraniva) kg/ha

Irska 740

Nizozemska 643

Švicarska 422

Hrvatska 159

Dušik (N) je među prvim spomenutim štetnim tvarima jer onečišćuje podzemne vode i

vodotoke njegovim ispiranjem iz tla. Pri tome se kao zamjena za uporabu mineralnih

gnojiva navode organska gnojiva. Upravo dušik iz organskih gnojiva znatno više zagađuje

podzemne vode od dušika iz mineralnih gnojiva. Dušik iz mineralnih gnojiva se

primjenjuje u vrijeme kad su potrebe biljke najveće, tada ga biljke najviše usvajaju i

najmanje se gubi. Iz organskih gnojiva se dušik, da bi bio pristupačan, treba mineralizirati,

a njegova mineralizacija tijekom godine teče bez moguće kontrole dok brzina ovisi o

uvjetima za nitrifikaciju. Ovi se procesi u tlu odvijaju bez mogućeg usklađenja sa

vremenom i fazom rasta i razvoja biljke. Takav je dušik podložniji ispiranju iz tla. Količina

i raspored oborina, te mehanički sastav tla utječu na ispiranje nitrata u podzemne vode.

Dozvoljena koncentracija nitrata u pitkoj vodi prema svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, je

50 mg NO3/l. U kiseloj sredini dolazi do redukcije nitrata u nitrite koji su štetni za zdravlje

ljudi.

Kadmij, najčešće spominjana teška kovina kao zagađivač, pratilac je fosfora u prirodi.

Njegov sadržaj u mineralnim gnojivima ovisi o podrijetlu fosforne sirovine. Uporabom

fosfata iz područja s najmanjim sadržajem kadmija koji koristi Petrokemija d.o.o. Kutina,

nema opasnosti od zagađivanja okoliša ni opasnosti po zdravlje ljudi. Cijela Europa rabi

naša mineralna gnojiva, što znači da zadovoljavaju stroge propise o zaštiti okoliša.

Ostale teške kovine koje spadaju u toksične elemente mogu se naći u nusproizvodima iz

topionica, termoelektrana, te u kanalizacijskim muljevima. Moguće je i zagađivanje tim

32

kovinama putem atmosfere, njihovim taloženjem na vegetativne organe biljke, koje se

dešava u blizini industrije ili prometnice. Naročito osjetljivo na ovaj način zagađivanja je

povrće, pa ga na takvim mjestima ne treba uzgajati.

7. ORGANSKA GNOJIVA

Organska gnojiva su po svom sastavu i svojstvima vrlo raznolika skupina koja obuhvaća

uglavnom različite otpatke biljnoga i životinjskoga podrijetla (Vukadinović, 1996.).

Vrijednost organskih gnojiva ovisi o količini organske tvari i odlika im je da sadrže male

količine aktivne tvari, a sva hranjiva se nalaze vezana u organskom obliku. Primjena

organskih gnojiva popravlja strukturu tla, vodozračni režim te ujedno oigurava bolja

toplinska i biološka svojstva (mikrobiološka, fizikalna i kemijska svojstva).

Osnova podjela gnojiva životinjskog porijekla su na kruta, tekuća i polutekuća, odnosno

prema vrsti životinje i stelje (goveđi, konjski, pileći, ovčji). Za uzgoj povrća zavisno o tipu

tla mogu se koristiti goveđi stajski gnoj od 5 - 15 kg/m2, pileći gnoj od 2 - 8 kg/m2, ovčiji

gnoj 1.5 - 3 kg/m2. Stajski gnoj treba biti zrel što znači dobro humificiran i treba biti star 8 -

10 mjeseci, ako se koristi u zaštićenim prostorima, odnosno 6 mjeseci ako se koristi za

uzgoj na otvorenom polju (Parađiković, 2002.). Organska tvar osigurava CO2 koji je

potreban za fotosintezu kao i za mineralna hraniva.

7.1. STAJSKI GNOJ

Stajski gnoj su izlučevine (ekskrementi) domaćih životinja sa ili bez stelje, i s mogućom

manjom količinom urina. Neugodni miris stajskog gnoja uglavnom potječe od merkaptana i

amina. Merkaptani ili tioli (tioalkoholi) su spojevi koji se dobiju iz alkohola zamjenom

kisikova atoma sumporovim, a oksidacijom merkaptana nastaju sulfonske kiseline. Kako je

podjela stajskog gnoja prema vrsti životinje i stelje može se reći da i sastav istog zavisi o

načinu ishrane životinje kao i o vrsti stelje (kukuruzovina, slama, piljevina i drugo).

Prosječne količine makrohraniva u različitim vrstama stajskog gnoja sa približnim

sastavom (% na suhu tvar) za: pileći gnoj 18 – 30% ST, N 1.8 - 4.0, P2O5 4.0 - 5.5 i K2O

1.0 - 2.7; ovčij gnoj 22 - 37% ST, N 3.6 - 4.5, P2O5 1.3 - 1.8 i K2O 2.8 - 4.5; goveđi gnoj

12 - 16% ST, N 0.4 - 2.5, P2O5 0.5 - 1.3 i K2O 2.2 – 4. 0; konjski gnoj 12 – 22% ST, N 1.5

- 3.3, P2O5 0.5 - 1.5 i K2O 1.5 - 2.5. Približne prosječne količine mikrohraniva u stajskom

gnoju (mg/kg) su: Mn 25 – 45, Zn 8 – 22, B 2 – 6, Cu 1 - 2 i Mo 0.15 – 0.25. Prosječno

stajski gnoj sadrži oko 75% vode.

Svinjski gnoj se slabo koristi u uzgoju povrća, ali ako se primjenjuje onda je preporuka

samo za vanjsku proizvodnju i to u manjim količinama.

Gubici hraniva iz stajskog gnoja su visoki i najčešće nastaje gubitak dušika u obliku

amonijaka. Smatra se da je ¼ cjelokupne količine dušika u stajskom gnoju iskorištena za

ishranu bilja (Vukadinović, 1993.).

Stajski gnoj se treba nakon razbacivanja brzo zaorati na dubinu od 20 – 25 cm, a dubina

ovisi o količini gnoja, vrsti stelje, tipu tla kao i godišnjem dobu primjene. Također, stajski

gnoj, a naročito nezreli ne bi se smio koristiti pred sjetvu ili sadnju povrćarskih kultura. U

zaštićenim prostorima u uzgoju u tlu primjenjuje se mješavina stajskog gnoja u količini od

33

20 – 40 kg/m2 svake 2 - 3 godine. Na taj način se omogućuje proces mineralizacije

prosječno oko 1.5 – 2.5 kg N/m2, 0.5 – 1.5 kg/m2 P2O5 i 1.5 – 2.5 kg/m2 K2O. Koeficijent

potrošnje hraniva iz stajskog gnoja u prvoj godini iznosi 50%, u drugoj 30%, a u trećoj

20%. Prema više autora ovi podatci su promjenjivi ovisno o načinu uzgoja, plodoredu, kao

i kvaliteti stajskog gnoja.

7.2. TEKUĆI I POLUTEKUĆI STAJSKI GNOJ

U ovu skupinu gnojiva pripadaju gnojnica i gnojovka koje se sastoje uglavnom od

izlučevina domaćih životinja (urin, mješavina ekskremenata, ostatak stelje), tehnološke

vode od pranja staje, i drugo. Općenito primjena tekućeg i polutekućeg stajskog gnoja

može biti indirektna opasnost za podzemne vode naročito ako se koristi u intezivnoj

proizvodnji povrća u toplim klimatskim područijma. Stoga se ova mjera gnojidbe vrlo malo

koristi u povrćarstvu, a ako se ipak i primjenjuje onda se biljke prihranjuju s otopinom

gnojiva (1 kg na 15 – 20 L vode). Biljke se prihranjuju između redova u ranim jutarnjim

satima pazeći pri tome da se ne prska list.

7.3. ZELENA GNOJIDBA

Pod zelenom gnojidbom podrazumjeva se zaoravanje biljnih vrsta (cjelih ili pojednih

djelova). Najčešće se za ovu vrstu gnojidbe koriste grahorice, djetelinsko-travne smjese kao

i druge biljke koje imaju brzi porast. Zelena gnojidba se naziva još i sideracija. Primjena

ovog načina gnojidbe omogućava niz pozitivnih svojstava u popravljanju strukture tla kao i

povoljan rad mikroorganizama. Uzgoj povrćarskih kultura koje se zasnivaju na oranicama

na kojima su prethodno više godina bile ratarske kulture zahtjevaju kvalitetan vodo zračni

režim kao i povoljne uvjete za rad mikroorganizama. Stoga se za sideraciju koristite

uglavnom biljke iz porodice leguminoza ili smjese istih sa djetelinsko travnim smjesama, a

koje imaju mogućnost fiksiranja dušika iz zraka. Zaoravanje zelene mase ili žetvenih

ostataka se preporučuje radi očuvanja biološke faze tla, a danas se koristi čitav niz

biopreparata koji sadrže korisne bakterije, a koje pomažu intezivne mikrobiološke procese

u tlu kao i mikrobiološka bakterijska gnojiva. Takva gnojiva pomažu bolje iskorištavanje

dušika i fosfora. Njihova primjena je jednostavna, sjeme se inokulira ili kvasi ili se koriste

mikrogranule za gnojidbu tla zaštićenog prostora ili polja. Najpoznatija bakterijska gnojiva

azotobacterin i nitragin često puta dolaze kao kombinacija dušičnih i fosfornih bakterijskih

gnojiva, npr. nitrifikacijska bakterija (Azotobacterin chroococcum ) i bakterija koja pomaže

boljem usvajanju fosfora (Bacterium megatrerium).

7.4. KOMPOSTI

Za uspješnu povrćarsku proivodnju izuzetno je važna struktura tla. Tla moraju biti visoke

prirodne plodnosti, dobre opskrbljenosti pristupačnim biljnim hranivima i sadržaj humusa

barem 3 – 5% (Matotan, 2004.). Iz tog razloga kod uzgoja povrća često se koriste komposti

različitog porijekla. Često puta zbog nižeg pH tla gdje je pH vrijednost 4.8 – 5.5 kod uzgoja

34

povrtnih kultura iz skupine mahunarki sprečava se razvoj simbiotskih kvržica na korijenu

čime se ograničava fiksacija atmosferskog dušika pa je i mikrobiološka aktivnost u takvima

tlima slaba, a razgradnja organskih tvari usporena. Pored kalcifikacije za brzu pripremu

povoljnog i plodnog tla u svrhu povećanja pH vrijednosti kao i organskih tvari koriste se

komposti. Kompost je organski proizvod koji nastaje razgradnjom različitih biljnih ostataka

iz domaćinstva, poljoprivrede i prerađivačke industrije, a može biti obogaćen sa dušikom i

drugim elementima. Pomoću mikrobiološke aktivnosti i biokemijskih promjena svježa

organska tvar podliježe prvo dekompozicij, a zatim anaboličkim procesima sličnim tvorbi

humusa. Količina dobivenog komposta je 35 - 60% od početne mase svježe organske tvari

zbog gubitka vode, ugljika i drugih tvari u procesu kompostiranja. Proizvodnja komposta

može biti različita ovisno o količini i raznolikosti materijala, a način pripreme zavisi da li

se radi u kućnoj proizvodnji ili profesionalnim kompostištima. Priprema komposta za

manja domaćinstva ili manja obiteljska gospodarstva priređuju se u hrpama, jamama ili u

posenim kontejnerima. Optimalna vlažnost materijala je od 45 - 65%.

Kada se priprema veća količina komposta, a koja se neće koristiti brzo potrebno je osigurati

prozračivanje za ulaz kisika, izdvajanje CO2 i vode. Temperatura kompostne mase treba se

održavati između 45 i 70ºC, a preporučljivo je da kroz 10 - 12 h bude 68 - 75ºC. Te

temperature djelomično mogu uništiti štetne patogene, ali i sjeme nekih korova. Dužina

kompostiranja zavisi o vrsti biljnog materijala, o debljini slojeva, vrsti stajskog gnoja koji

se dodaje, količini vapna kao i klimatskih uvjeta.

Materijal za vrtne komposte su:

Stari kompost ili plodno tlo – najvažnija zadaća starog komposta ili plodnog tla jest

inokulirati, zaraziti novu kompostnu hrpu potrebnim mikroorganizmima i ostalim

sastojcima koji se već nalaze u starom kompostu. Osim toga, ovo pomaže pri stvaranju

mineralno-humusnog kompleksa od strane gujavica i drugih organizama. Premda

dodavanje ovih tvari nije uvijek od presudne važnosti, pošto se i u ishodišnom materijalu

budućeg komposta obično uvijek nalazi dovoljno organizama koji sudjeluju u procesima

kompostiranja, većina bio-vrtlara, naročito onih starijih, je zadržala ovu praksu kao

izuzetno važan postupak. Stari kompost, ili plodno tlo, ne smiju zauzimati više od 5%

ukupnog volumena hrpe. Ukoliko se ovog materijala doda previše, kompostirajući procesi

se znatno usporavaju (niska temperatura), a često i potpuno izostanu.

Vapno – dodatak vapna kompostu nema uvijek opravdanja, budući da vapno uzrokuje

gubitak dušika. Ipak, kada se kompost spravlja pretežito od biljnih tvoriva, poželjno je

dodati i nešto vapna, kako bi se ubrzao proces razgradnje i neutralizirale nastale kiseline.

Ovo je najbolje izvesti tako da se vapno pospe na kompost, tj. oko 2 - 4 kg vapna/m3

materijala. Umjesto vapna, moguće je uporabiti i mljeveni dolomit, koji sadrži Ca i Mg.

Materijal bogat dušikom – dodaje se samo kada u ishodišnom materijalu nema dovoljno

dušika (npr. ako se kompost gradi većinom iz slame ili piljevine). Ovdje prvenstveno spada

životinjski gnoj, koštano brašno, mljeveno rogovlje, papci, sušena krv, guano, mladi korovi

itd. Kokošji gnoj je zbog visokog sadržaja dušika izuzetno dragocjen dodatak kompostu.

Sav gnoj, a posebno kokošji, nabavljen s konvencionalnih farmi, obično sadrži jako puno

rezidua pesticida, ali i što može biti opasnije i veterinarskih preparata, te stimulatora rasta i

hormona. Premda je danas upotreba ovih preparata znatno smanjena, i premda se pri

kompostiranju dio njih razgradi u neškodljive spojeve, pri kupnji gnoja za vrt, ovome je

potrebno obratiti posebnu pozornost.

35

Tvari za pokrivanje komposta – za ovo se upotrebljavaju iste tvari kao i pri kompostiranju

gnoja (zemlja, treset, slama, paprat, komadi starog tepiha, stari kaputi, i sl.)

Bioaktivatori – prirodne su tvari koje stimuliraju dozrijevanje gnoja i komposta, a

najboljima su se pokazali biološko-dinamički preparati.

U vrtni kompost je moguće dodati i gujavice, ali je ovo često puta nepotrebno,

pošto će se one pojaviti same kada u kompostu sazriju uvjeti koji njima odgovaraju. No

ipak, nema nikakvog razloga da oni koji to žele, dodaju i gujavice, ali je to bolje učiniti

nakon tridesetak dana, a ne odmah. Djeluju na promjenu mikroflore, razgradnju organske

tvari, aeraciju tla. Poznat je Lumbri post (biokont) – glisnjak kojeg prerađuju kalifornijski

crvi. Zemljišni crvi su vrlo velika grupa zemljišne faune. Najčešći reprezentanti su gujavice

(Lumbricidae) s oko 160 vrsta, dužine su 2-30 cm, ali i do 3 m (Megascolides Australis).

Oni su općenito žderači organske tvari koja prolazi kroz njihov probavni sustav zajedno s

tlom i transformira se do oblika koji lako podliježu humifikaciji. Pri tome se obavlja i

dezinfekcija tla, pa npr. populacija nematoda bude smanjena do 60%. Budući da gujavice

preferiraju organsku tvar koja sadrži veću količinu žive mikrobiološke mase (neki

istraživači misle da su oni esencijalni u njihovoj ishrani), u tlu dolazi do redukcije

pojedinih štetnih vrsta mikroorganizama. Zemljišni crvi sadrže oko 80% vode i vlažnost tla

je vrlo važna za njihov život jer gube do 15% vode na dan. Aktivni su u rasponu

temperature od 0-300C i učinci njihovog djelovanja su:

biološki (utjecaj na promjenu mikroflore), kemijski (razgradnja organske tvari, veća

raspoloživost biljnih hraniva) i fizikalni (aeracija tla, premještanje hraniva iz dubljih

slojeva u zonu korijena).

Ako se u kompost dodaju korovi, svakako je to bolje učiniti prije negoli su se osjemenili.

Kod komposta koji sadrže jako puno zaraženih biljaka, svakako je za preporučiti prevrtanje

7 - 10 dana nakon izgradnje, tj. kad je temperatura unutra najviša. Ovo se čini da bi se

materijal pomiješao, pošto vanjski dijelovi komposta često puta ne postižu dovoljno visoku

temperaturu kao oni nutarnji. Okretanje se mora izvesti što je brže moguće, jer je to faza u

kojoj je dušik u nestabilnom obliku i jako brzo hlapi. Nakon prevrtanja hrpe potrebno ju je

odmah pokriti da se spriječi daljnji gubitak temperature i dušika. Po potrebi, moguće je

obaviti i više prevrtanja.

Gradnja vrtnog komposta

Materijal za kompostiranje je najbolje slagati u hrpe koje na presjeku imaju oblik trapeza.

Ovaj oblik se sastoji od baze širine 1,5 m, te visine 1,2 m. Gornja stranica trapeza iznosi

oko 70 cm, a poželjno je da je kut nagiba oko 45º, jer je to najbolji nagib za oticanje vode.

Dužina hrpe može biti prema potrebi, odnosno ovisit će o raspoloživom materijalu.

Kompost započinjemo graditi tako da na kompostište donesemo sav već prethodno odabran

materijal. Nakon što smo izmjerili dimenzije budućeg komposta, iskopamo temelj dubine

10-tak cm, a dno prorahlimo vilama i do razine zemlje ispunimo starim kompostom ili

plodnom zemljom koje pomiješamo s oštrim pijeskom. Ovo prekrijemo nekim grubljim

materijalom (grančice, snopovi šiblja i sl.), ili pak napravimo jedan od jednostavnih

ventilacijskih otvora. Ovako složen materijal vršit će drenažu te osiguravati prisustvo zraka

na dnu hrpe, što je od izuzetne važnosti. Nakon toga dodajemo materijal u slojevima od 20-

tak cm, a nakon svakog sloja pospemo tanak sloj starog komposta ili plodnog tla. Ovaj se

postupak ponavlja sve dok ne dostignemo željenu visinu (kako će nakon nekoliko dana

kompost splasnuti, poželjno je početi s nešto višom visinom).

36

U kompost je svakako bolje uključiti i životinjske tvari (gnoj ili sl.). Ova, osim što su

bogata dušikom, ujedno obogaćuju kompost enzimima, hormonima, antibioticima i dr., bez

kojih je rad mikroorganizama, kao i čitav proces kompostiranja znatno otežan. U praksi se

također pokazalo da vegetarijanski vrtovi, dakle vrtovi koji se godinama gnoje isključivo

biljnim materijalom, bez dodatka životinjskih supstanci nakon određenog vremena gube

svoju plodnost. Stoga je poželjno, u vrtni kompost dodati i nešto životinjskog materijala.

Ako ovo nije moguće lako nabaviti, kao pomoć može poslužiti i sasvim mala količina

stajskog, ili nekog drugog gnoja, ili pak životinjskog urina, rastopljenog u vodi. Ovom

tekućinom se zalijevaju biljni dijelovi pri gradnji komposta ili pak u bilo koje doba kasnije.

Kompost treba početi graditi tek onda kada smo sigurni da postoji dovoljno materijala. Ovo

je naime i jedan od najvećih problema kojim su suočeni mali eko-vrtlari, čija hrpa raste

većinom od kuhinjskih otpadaka i sezonskog materijala iz vrta. U praksi se naime često

puta, u pomanjkanju rješenja za ovaj problem učini velika greška, tj. materijal ze kompost

se dodaje malo po malo. To nipošto nije dobro raditi, već je kompost potrebno napraviti u

jednom postupku. Jedino tako ćemo osigurati da će se kompost uistinu zagrijati i započeti

svoju aktivnost. Do tada, materijal koji kanimo kompostirati mora se očuvati tako da izgubi

što manje od svoje prvobitne vrijednosti. Naravno, ovo neće uvijek biti lako, i dio

materijala će se svakako razgraditi, ali uvijek nastojimo da se razgradnja što je moguće više

obavi u kompostu kada za to dođe vrijeme.

TRESET

Organski je materijal koji se u prirodi javlja nagomilavanjem biljnih ostataka

nepotpuno razloženih u uvjetima prekomjernog vlaženja i nedovoljnog provjetravanja.

Sadržaj biljnih hraniva u tresetu je vrlo nizak, pa ga zato prvenstveno treba rabiti kao

materijal koji poboljšava fizičke osobine tla, posebice za poboljšanje njegove strukture, te

vodnog i zračnog režima. Primjena organskih gnojiva ne može radi niskog sadržaja biljnih

hraniva dati zadovoljavajuće rezultate u povećanju prinosa povrća. Zato se za dobivanje

zadovoljavajućih prinosa i dobre kvalitete u povrtlarstvu moraju primjenjivati uz organska i

mineralna gnojiva, koja sadrže biljna hraniva u velikim koncentracijama, biljci dostupnom

obliku i odgovarajućem odnosu. Pri određivanju količine i vrste mineralnih gnojiva treba

voditi računa o potrebama pojedinih vrsta povrća, o stupnju opskrbljenosti tla dostupnim

biljnim hranivima, te o osjetljivosti pojedinih vrsta na klor.

HRANJIVE OTOPINE

Hranjive otopine, kao supstrat biljne ishrane, koriste se u hidroponima, a priređuju se po

različitim receptima zavisno od biljne vrste. Osmotski tlak hranjivih otopina za uzgoj

biljaka u hidroponima obično je između 0.5 i 1.5 bara, a pH vrijednost mora se održavati

na oko 5.5 što se smatra optimalnim. Uzgoj biljaka u velikim hidroponskim sustavima

nadziran je kompjutorskim uređajima za prilagođavanje koncentracije hranivih elemenata,

EC, pH, uz nadzor temperature, svjetlosti, vlažnosti zraka, vlažnosti supstrata, pa čak i uz

prilagođavanje koncentracije CO2. Time je omogućen uzgoj u svim razdobljima godine po

najpovoljnijim uvjetima.

KONDICIONERI TLA

37

Osim klasičnih načina popravljanja kakvoće tla, odnosno otklanjanja činitelja neplodnosti

(kalcizacija, humizacija, meliorativna gnojidba, meliorativna obrada tla), sve češće se za

popravak strukture, ali i toplinskih svojstava, izmjenjivačkog kapaciteta te vlaženja tla,

primjenjuju i kondicioneri tla. To su organske i anorganske prirodne tvari ili sintetički

proizvodi. Uglavnom se zbog skupoće koriste u vrlo intenzivnoj i profitabilnoj proizvodnji

(cvijeće, povrće). Dijele se uobičajeno na:

- Tvari za povećanje hidrofilnosti tla (npr. polikrilamid-PAM)

- Tvari za povećanje hidrofobnosti tla (npr. bitumenske emulzije)

- Tvari za povećanje temperature površine tla (npr. malč s bitumenoznim

emulzijama)

-Tvari za stabilizaciju strukture po dubini profila i lakše prodiranje korijena (npr.

anorganski kondicioneri na temelju Fe, perlita i dr.)

- Tvari za povećanje kapaciteta izmjenjivačkog kompleksa tla (emulzije sa

svojstvima jakih kiselina, zeoliti, glina, pa i čisti bentonit i vermikulit)

- Treset supstrati – danas na Hrvatskom tržištu mogu se kupiti slijedeći supstrati :

Klasmann supstrati, Stender supstrati, Brill supstrati i drugi.

U njihovoj paleti nalazi se preko 20 različitih supstrata, a to su: supstrati za sjetvu, za

uzgoj presadnica povrća i cvijeća, za uzgoj u loncima i za ožiljavanje reznica. To su

mješavine crnog i bijelog treseta kojima su dodana makro i mikro hraniva, aditivi za

poboljšanje strukture supstrata (perlit, ilovaste granule, kompostirane kore drveta i dr.), te

pH reakcija prilagođena uzgojnoj kulturi.

Ostali kondicioneri tla:

Kokosovo vlakno je organski kondicioner koji se dobije složenim procesom od ljuske

kokosa. Posjeduje veliku pufernu sposobnost te je pogodan za upijanje vode tj. sadrži 25 –

40% pristupačne vode pa nije potrebno često zalijevanje. Ima stabilan pH (ovisi o potrebi

biljke), poroznost 80 – 95%, gustoću oko 110 g/dm3 nakon vlaženja. Potpuno je prirodan

materijal, a nakon upotrebe od oko 3 godine može se reciklirati i koristiti kao organsko

gnojivo.

Treset može biti prirodni, komprimirani, više ili manje razloženi (vlaknast) i preparirani

(kemijski obrađen s različitim mineralnim dodacima). Treset povećava retenciju vode u tlu

(npr. sphagnum ima kapacitet 800%), čini tlo rahlim, toplijim (zbog velike količine

organske tvari i povećanog kapaciteta za zrak). Često mu se dodaje CaCO3 za smanjivanje

kiselosti tla, perlit ili vermikuliti za povećanje adsorpcijskih svojstava i vezivanje

mineralnih oblika hraniva u raspoloživom obliku.

Komposti imaju pored fertilizatorske funkcije i ulogu kondicionera tla s jakim djelovanjem

na strukturu (aeraciju i retenciju vode), boju tla i povećanje biogenosti tla.

Pijesak je značajna komponenta i najčešće se dodaje supstratima, ali može i samostalno

poslužiti za ožiljavanje i razmnožavanje presadnica povrća i cvijeća. Koristi se riječni

pijesak veličine čestice od 0.20 – 0.35 mm. Posebno je dobar za popravljanje tala teže

strukture, a ujedno osigurava mladoj biljci sigurno ukorjenjivanje jer ima dobar vodozračni

režim.

38

Drugi organski kondicioneri su: rižine ljuske, borove iglice, piljevina, kora drveta i slično.

Malčevi pripadaju grupi kondicionera tla. Posljednih godina malčevi se koriste intezivno u

uzgoju povrća u zaštićenim prostorima kao i na otvorenom polju. Mogu biti anorganskog,

organskog ili sintetičkog porijekla. Prirodni malčevi su najčešće strugotine različitog

drveta, slama, suhe trave i slično, a umjetni su različite plastične folije različitih boja i

debljine.

Kamena vuna je anorganski tj. industrijski proizvod koji može biti kondicioner tla, iako se

češće koristi kao mediji za rast u hidroponskom uzgoju povrća. Ima neutralan pH (6.8 –

7.2), inertan, jednostavno se dezinficira pa se koristi za uzgoj više puta, a nedostatci su

slaba puferna sposobnost te gubljenje poroznosti i sabijanje.

Perlit je lako porozni materijal vulkanskog porijekla nastao na temperaturi oko 1000°C. Po

kemijskom sastavu je inertan, nema mirisa i neutralne pH vrijednosti. Na tržište dolazi

pojedinačno kao granulirani od 1.5 – 2.0 mm i od 3 – 6 mm ili kao mješavina u

supstratima. Njegova uloga je popravak fizikalnih svojstava, a vodu veže 4 – 5 puta više u

odnosu na volumen. Čisti perlit služi za ožiljavanje sadnog materijala, ali i za sjetvu povrća

i cvijeća.

Vermikulit je silikat željeza ili aluminija, a nastaje zagrijavanjem sirovina na temperaturi

od 900 – 1000°C. Neutralan je, ima dobar kapacitet za vodu, služi za popravljanje strukture

supstrata ili tla, a sadrži K (5 – 8%), Mg (9 – 12%) i FeO (6%) (Lazić, 2001.).

Ekspandirana glina je kemijski inertna, pH 6.5 – 7.5. Nastaje grijanjem gline na visokim

temperaturama. Najčešće se koristi u obliku granula veličina 2 – 3 mm i od 6 – 8 mm.

Granule služe kao drenaža pri uzgoju povrća i cvijeća u kontejnerima ili PVC loncima.

Osnovu ekspandirane gline čini aluminij, željezni oksid, silicij, a u tragovima ima sumpora

i klora.

Higromul povećava retenciju vode u tlu tj. upija 40 – 80% vode u odnosu na svoju težinu,

ali ju postupno oslobađa. Nakon određenog vremena se razlaže.

Kalcijev karbonat (CaCO3) se koristi se za kalcizaciju (neutralizaciju kiselosti), ali u tlu

djeluje i kao poboljšivač strukture tla.

Od kondicionera u posljednje vrijeme sve više se u stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji

koriste i zeoliti, prirodni porozni minerali vrlo velikog ionoizmjenjivačkog kapaciteta.

Dušična gnojiva sa zeolitima imaju izrazit produžni efekt, dušik se može visoko dozirati

bez opasnosti od ispiranja i onečišćavanja okoline. Također, primijenjeni s fosfornim

gnojivima sprječavaju retrogradaciju i znatno povećavaju njihovu efikasnost. Mikrognojiva

sa zeolitima su vrlo efikasna jer se tako postiže “sporotekući” izvor, odnosno otpuštanje

mikroelemenata bez toksičnih efekata i s dugim djelovanjem (Bertić, 2005.).

Gips (CaSO4) se koristi kao sulfatno sredstvo za kalcizaciju bez podizanja pH vrijednosti

(često i kao kalcijev polisulfid). Neutralizira alkalnost tla izazvanu suviškom natrija,

39

poboljšava strukturu (aeraciju i upijanje vode) jer uklanja natrij i zamjenjuje ga s kalcijem

na adsorpcijskom kompleksu. Koristi se i kao umjereni zakiseljivač tla.

Lumbripost je organski proizvod dobiven upotrebom gujavica iz organskih otpadaka,

najčešće stajskog gnoja. Koristi se općenito za povećanje plodnosti tla, a koristi se i kao

pakovan proizvod za proizvodnju povrća i cvijeća u kontejneru. Povećava mikrobiološku

aktivnost tla i pruža biljci bolju adaptaciju prilikom presađivanja.

Antitranspiranti (antidesikanti) - su umjetni ili prirodni spojevi. Dobivaju se iz prirodnih

uljnih emulzija ili drugih biorazgradljivih polimera u obliku koncentrata, aerosola ili

otopine pripremljene za prskanje. Neotrovni su, a neki sadržavaju spojeve koji izazivaju

zatvaranje puči. Koriste se za prskanje ukrasnoga bilja radi sprječavanja pretjeranog

gubitka vode nakon presađivanja, preko zime i tijekom uskladištenja gomolja, lukovica.

Male biljke mogu se tretirati uranjanjem u otopinu, što djeluje nekoliko mjeseci. Koriste se

preventivno protiv fitoparazitskih gljivica na jednogodišnjim biljkama (Bertić, 2005.).

8. SJEME – osnova uspješne proizvodnje

Pod kvalitetnim sjemenom podrazumijeva se sjeme koje po svom obliku, veličini,

boji, mirisu, čistoći i klijavosti odgovara određenoj vrsti povrća. Dobar proizvođač može

po obliku ustanoviti je li sjeme dozrelo ili nije. Ako je sjeme smežurano, znak je da je rano

ubrano ili je prezrelo (npr. grah). Ako je sjeme izgubilo svoj karakterističan miris, ono je

izgubilo i u kvaliteti, a time ima i manju klijavost odnosno enrgiju klijanja. Čistoća

sjemena važno je svojstvo u utvrđivanju ukupne kvalitete sjemena. Ako sjeme sadrži razne

nečistoće kao sjeme korovskih biljaka i drugih vrsta, ono nije pogodno za sjetvu i kao

takvo se nesmije nalaziti u prometu. Čistoća sjemena označena je na svakoj deklaraciji.

Klijavost sjemena jest u laboratorijskim uvjetima ispitan i utvrđen broj normalnih klijanaca

prema ukupnom broju sjemenki stavljenih na klijanje, utvrđen nakon proteka vremena

predviđenog za završno ocjenjivanje, iz uzorka jedne partije sjemena. Klijavost sjemena

jedno je od najznačajnijih svojstava sjemena i ono se izražava u postotku isklijalih

sjemenki. Ako je klijavost npr. 90%, to znači da će od 100 sjemenki niknuti 90. Energija

klijanja utvrđuje se kao informativni podatak o broju normalnih klijanaca ispitan i utvrđen

u laboratorijskim uvjetima prema ukupnom broju sjemenki stavljenih na klijanje, utvrđen

nakon proteka vremena predviđenog za ovo ocjenjivanje odnosno za utvrđivanje energije

klijanja.

Svaki proizvođač, ako želi provjeriti je li sjeme koje posjeduje još uvijek klijavo, može to

sam učiniti. Potrebno je da određeni broj sjemenki (3 x 50 ili 3 x 100) stavi na vlažnu vatu

ili upijajući papir u plitkoj posudi te ih pokrije vlažnom vatom ili papirom. Sjeme se zatim

ostavi 5 - 10 dana na temperaturi od 20 ºC, obično u prostoriji gdje je temperatura stalno

jednaka, a nakon čega se izvrši brojanje. Sjeme koje ima slabu klijavost, a minimalna

klijavost propisana je pravilnikom za svaku vrstu, ne bi trebalo sijati, odnosno pri takvoj

klijavosti treba upotrijebiti više sjemena.

40

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva izdalo je Pravilnik o

temeljnim zahtjevima kakvoće, načinu ispitivanja, pakiranju i deklariranju sjemena

poljoprivrednog bilja.

Metode i načini ispitivanja sjemena

Normalni klijanci, ovisno o biljnoj vrsti, sadrže specifičnu kombinaciju određenih struktura

prijeko potrebnih za rast i razvoj, i to: korijenov sustav (primarni korijen, sekundarni i

seminalni korijen), izdanak (hipokotil, epikotil, mezokotil, vršni – tjemeni pupoljak),

kotiledone i koleoptil (sve Gramineae). U kategoriju normalno razvijenih klijanaca

pripadaju: neoštećeni, zdravi klijanci, u kojih su osnovne strukture dobro razvijene;

klijanci sa slabim mehaničkim oštećenjem osnovne strukture koji razvojem ne zaostaju za

neoštećenim klijancima; klijanci sa sekundarnim neparazitnim infekcijama prouzročenim

gljivama i bakterijama. Nenormalni klijanci jesu oni klijanci za koje se ocijeni da nemaju

sposobnost da se razviju u normalnu biljku u povoljnim poljskim uvjetima jer je jedna

osnovna struktura ili više osnovnih struktura nepovratno oštećeno. Nenormalni se klijanci

ne uračunavaju u postotak klijavosti. U nenormalne klijance ubrajaju se tri glavne skupine:

oštećeni (nedostaje ili je oštećena bilo koja osnovna struktura); deformirani i

neizbalansirani (defektna, nerazvijena, fiziološki poremećena bilo koja od bitnih struktura);

istruli (truli klijanci odnosno oboljeli ili trule neke od osnovnih struktura zbog primarne

infekcije sjemena nesposobnog za razvoj).

U neklijavo sjeme koje ne klija do proteka vremena predviđenog za trajanje ispitivanja

ubrajamo: tvrdo sjeme, svježe sjeme koje nije isklijalo, mrtvo sjeme i ostalo sjeme.

Tvrdo sjeme oblik je dormantnosti zajednički mnogim vrstama Leguminosae, ali može se

javiti i u drugih porodica. To sjeme ne može upiti vodu u danim uvjetima i zato ostaje

tvrdo. Svježe sjeme, koje nije tvrdo, a nije ni isklijalo do kraja ispitivanja, rezultat je

fiziološke dormantnosti. Ono može upiti vodu u danim uvjetima, ali mu je razvoj blokiran,

iako je očito sposobno za život. Mrtvo sjeme: meko, bezbojno ili promijenjene boje,

pljesnivo, često napadnuto mikroorganizmima i ne pokazuje znakove razvoja klice.

Ostalo neklijavo sjeme čini: prazno sjeme koje sadrži svježi endosperm ili gametofitno

tkivo u kojem ne postoje embrionalna šupljina i embrij, sasvim prazno sjeme (koje je

sasvim prazno ili sadrži mali ostatak tkiva) i sjeme oštećeno kukcima (sjeme koje sadrži

ličinke – larve kukaca ili pokazuje druge oblike napada štetnika), što može utjecati na

sposobnost klijanja.

Podloge za ispitivanje klijavosti

Papirna podloga može biti filtar, bugačica ili papir koji dobro upija vlagu (papirni ručnik).

Ova vrsta podloge mora biti od stoposto čistog drveta, pamuka ili čišćenoga celuloznog

vlakna, bez prisutnosti gljiva, bakterija ili toksičnih dodataka koji bi mogli utjecati na

klijavost. Papirna podloga mora biti porozna, ali toliko zbijena da korijen raste na površini i

ne prodire u podlogu, pri čemu se papir ne smije derati. Podloga mora upijati dovoljno

vode da ostane vlažna sve vrijeme ispitivanja klijavosti, s pH vrijednošću između 6,0 i 7,5.

Papirna podloga čuva se u hladnome, sterilnom i suhom prostoru, zaštićena od mogućih

oštećenja. Nepoznata kakvoća papirne podloge provjerava se biološkim testom tako što se

upotrijebi za ispitivanje klijavosti vrsta osjetljivih na toksične spojeve (npr. Phleum

pratense, Agrostis gigantea, Eragrostis curvula, Festuca rubra var. commutata i Lepidium

sativum). Tada se uspoređuje razvijenost korijena na poznatoj i nepoznatoj podlozi pri

41

prvom ocjenjivanju klijanaca. Sjeme klija na jednoj ili više papirnih podloga u Jacobsenovu

aparatu, u posebnim posudama ili Petrijevim zdjelicama ili neposredno na pločama u

komorama za klijanje (ako je vlaga u njima dovoljno visoka). Može klijati i između papira

na način da sjeme klija između dva sloja papirne podloge, i to tako da se pokrije slojem

papira ili se stavlja između naboranog papira ili između papira koji se savija u svitke i

stavlja vodoravno ili uspravno u komoru. Sjeme može klijati u plastičnim posudama ili

neposredno na pločama komora za klijanje ako je vlažnost zraka blizu granice zasićenja.

Pijesak mora biti izjednačen, a veličina zrna takva da propadaju kroz sito promjera otvora

0,8 mm i ostaju na situ kojemu su otvori promjera 0,05 mm. Ne smije sadržavati strane

primjese, sjeme, gljivice, bakterije te organske ili toksične tvari koje bi mogle utjecati na

klijavost. Vlaga navlaženog pijeska mora biti optimalna za sve vrijeme trajanja klijavosti, a

ne smije biti toliko vode da onemogući kruženje zraka kroz podlogu. Vrijednost pH mora

biti između 6,0 i 7,5. Pijesak treba prema potrebi sterilizirati i prati, a takav se može

upotrebljavati više puta, ako sjeme koje se ispituje nije kemijski tretirano. Sjeme se stavlja

na sloj vlažnog pijeska i pokrije slojem istog pijeska debljine od 10 do 20 mm, ali tako da

se postigne provjetravanje. Umjesto papirne podloge, zbog razvoja bolesti, može se

upotrijebiti pijesak. Pijesak se ponekad upotrebljava i pri istraživanju razvoja sumnjivih

klijanaca, iako je za to prikladnija zemlja.

Zemlja mora biti dobre kakvoće, bez primjesa krupnih čestica, gljivica, bakterija, nematoda

ili toksičnih i kemijskih tvari koje mogu utjecati na klijavost. Vlažnost mora omogućiti

dostup zraka do korijena koji se razvija. Vrijednost pH mora biti između 6,0 i 7,5. Ako

zemlja sadrži spomenute nepoželjne primjese ili tvari ili se više puta upotrebljava, mora se

sterilizirati na isti način kao pijesak. Zemlja ili kompost nisu preporučljivi za prvo

ispitivanje jer je teško dobiti izjednačenu podlogu, a ni onda kad klijanci pokazuju

fitotoksične znakove ili ako je njihov razvoj na papiru sumnjiv. Zemlja se najčešće

upotrebljava za komparativno ispitivanje ili u istraživačke svrhe, pri čemu se preporučuje

samo jednokratna uporaba.

Voda ne smije sadržavati organske i anorganske primjese, a može se koristiti destilirana ili

deionizirana voda s pH vrijednošću između 6,0 i 7,5.

Izračunavanje i priopćavanje rezultata

Rezultat se izražava kao postotak broja normalnih i nenormalnih klijanaca, tvrdoga,

svježega i mrtvog sjemena, a koji ukupno iznosi 100. Svako ponavljanje izračunava se

posebno (ako ima 25 ili 50 sjemenki, u rezultatu se zbrajaju ponavljanja 4 x 25 ili 2 x 50

sjemenki). Prosječni postotak svih ponavljanja izražava se u cijelom broju, bez decimala.

Rezultat između najvećeg i najmanjeg postotka među ponavljanjima mora biti u granicama

dopuštenog odstupanja sadržanih u tablici 7.,8.,9. pa i kad se isti uzorak ispituje dva puta.

Ako su odstupanja veća, ispitivanje je potrebno ponoviti.

Klijavost sjemena služi za izračunavanje upotrebne vrijednosti tog sjemena za sjetvu, a ona

ovisi o čistoći i klijavosti. Ako imamo podatke za klijavost i čistoću nekog sjemena,

možemo odrediti njegovu upotrebnu vrijednost, a na osnovi nje i potrebnu količinu

sjemena. Primjer:

Ako smo nabavili sjeme čija je klijavost 85%, a čistoća 90%, upotrebna vrijednost sjemena

je:

42

čistoća x klijavost 85 x 90

UV (upotrebna vrijednost) = ---------------------------- = --------------- = 76%

100 100

Ako je UV 76%, onda nam treba više sjemena, a to se računa na sljedeći način:

Ako je UV sjemena 100%, a po 1 ha naprimjer trebamo 10 kg tog sjemena, ako je UV

76%, tada računamo:

100 x 10

količina/ha = ---------------- = 13,1

76

što znači da po 1 ha umjesto 10 kg, treba posijati 13,1 kg sjemena.

Prilikom izbora sjemena uvijek se mora uzeti u obzir činjenica da je sjeme direktan trošak

proizvodnje i ne može biti skupo ako je kvalitetno, jer od svih ulaganja u proizvodnju,

najmanji dio otpada na sjeme.

Priprema sjemena za sjetvu

Veliki broj povrćarskih kultura niče sporo i neujednačeno. To je zbog toga što sjeme sadrži

ulja ili druge tvari koje otežavaju klijanje, jer sjeme ima čvrstu opnu, ili je sjeme jako sitno

(mrkva, peršin, celer). Ujednačeno nicanje sjemena vrlo je važno za daljnji rast biljaka te

se poduzimaju mjere predsjetvene pripreme sjemena kako bi nicanje bilo brže i

ujednačenije.

Kvašenje sjemena radi se radi boljeg bubrenja sjemena. Sjeme se kvasi tako da se potapa u

vodu temperature oko 25ºC. Voda se mijenja svakih 10 sati. Sjeme dinje, lubenice, tikve i

krastavca kvasi se 10 - 15 sati, rajčice i paprike 20 - 30 sati, a mrkve i peršina 50 - 60 sati.

Nakvašeno sjeme mora se posijati u vlažno i toplo tlo.

Naklijavanje sjemena vrši se tako da se sjeme drži u tankom sloju (5 - 6 cm) između dva

sloja navlažene tkanine ili papira. Sjeme se povremeno miješa i vlaži vodom oko 25ºC, sve

do pojave klice. Sjetva u vlažnu toplu zemlju vrši se onda kada se pojavi klica na oko 5%

sjemenki.

Pilirano sjeme je sjeme kojemu je povećan obujam tako što se u određenoj aparaturi oblaže

organskim i mineralnim materijalima. Takvo sjeme najčešće ima okrugli ili ovalan oblik.

Sjetvu uvijek treba obaviti u vlažno zemljište ili poslije sjetve izvršiti zalijevanje.

Upotrebom piliranog sjemena sjetva se obavlja lakše i preciznije, a što se postiže s

posebnim sijačicama.

Sjetva sjemena povrća može biti ručna i strojna. Ručna se primjenjuje pri uzgoju povrća na

manjim površinama (vrt ili zaštićeni prostor), a strojna sjetva je karakteristična za oranični

uzgoj povrća na otvorenom. Najčešće se sije u redove, po cijeloj površini. Dubina sjetve

zavisi od krupnoće sjemena i drugih čimbenika. Poslije sjetve, ukoliko je tlo suho, treba

izvršiti zalijevanje.

Izbor sorte ili hibrida za proizvodnju

43

Pravilan izbor sorte ili hibrida predstavlja osnovu za uspješnu i kvalitetnu proizvodnju. Za

proizvodnju u zaštićenom prostoru stvorene su posebne sorte, uglavnom hibridi visoke

produktivnosti i kvalitete koji mogu biti otporni na bolesti. Sorta koja nije namijenjena

ovim uvjetima proizvodnje, ponaša se sasvim drukčije ako je uzgajamo na otvorenom.

Postoje sorte specijalno namijenjene proizvodnji povrća za preradu. One obično imaju

ujednačenu zriobu, odjednom sazri više plodova (mahuna, rajčica) što omogućava

jednokratnu berbu. Posebno treba birati sorte po zrelosti, jer ako se želi proizvoditi rani

kupus ili mladi krumpir, u obzir će doći sorte koje imaju kratak vremenski razmak od

sadnje do zriobe, odnosno rane ili vrlo rane sorte. Osobine sjemena i sjetvene norme

prikazane su u tablici 17.

PLODORED

Plodored ima veliki značaj u proizvodnji povrća zbog suzbijanja bolesti i štetnika te

racionalnog i pravilnog iskorištenja tla. Poznato je da mnogi insekti i parazitski

mikroorganizmi prezimljuju u tlu pa im se uzastopnim uzgojem jedne kulture na istom tlu

povećava koncentracija u tlu u tolikoj mjeri da izazivaju totalne štete. Najveći ih broj ne

može živjeti bez biljaka pa ih napadaju da bi preživjeli. Mogu se zadržavati u latentnom

stanju u tlu od 1 - 3 godine te u slučaju čestog vraćanja neke kulture na istu parcelu, jače

napadaju i čine veće štete. Smjenom usjeva sprečavamo njihovu pojavu. Prilikom

planiranja plodosmjene potrebno je znati da neke bolesti i štetnici napadaju samo jednu

povrćarsku kulturu, dok neke napadaju više vrsta iste porodice. Možemo navesti primjer

plamenjače koja parazitira krumpir i rajčicu te predstavlja ekonomski najštetniju bolest kod

ovih kultura. Od štetnika, može se navesti krumpirova zlatica koja je podjednako štetna za

mlade biljke krumpira, rajčice i plavog patlidžana. Takve kulture nikada ne treba sijati

jednu iza druge ni na susjednim parcelama. Poštivanje pravila plodoreda u velikoj mjeri

pospješuje proizvodnju povrća i smanjuje troškove zaštite, odnosno troškove proizvodnje.

Najbolji predusjevi za važnije povrćarske kulture su:

za rajčicu: mahunarke i korjenasto povrće

za papriku: višegodišnje trave i leguminoze, korjenasto povrće

za kupusnjače: krumpir, rajčica, paprika, višegodišnje trave i leguminoze, mahunarke,

korjenasto povrće

za grašak i mahune: rajčica, paprika, krumpir, pšenica, ječam

za korjenasto povrće: rajčica, paprika, krastavac, mahune

za krastavac i lubenicu: paprika, rajčica, krumpir, višegodišnje i jednogodišnje trave i

leguminoze

za luk: paprika, krastavac, lubenica, pšenica

Najpraktičniji je plodored koji se izvodi na pet gredica kroz četiri godine (tablica 18.).

Tablica 23 : Dinamični plodored (prema Thun, 1963) cit. Znaor, 1991.

Godina Polje 1 Polje 2 Polje 3 Polje 4 Polje 5

1 Korijen List Cvijet Plod Jagode

2 Plod Korijen List Cvijet Jagode

3 Cvijet Plod Korijen List Jagode

4 List Cvijet Plod Korijen Jagode

44

Pod korijenastim kulturama smatramo biljke: cikla, mrkva, rotkvica, celer itd. U skupinu

lisnatih kultura spadaju kupus, kelj, salata, blitva, špinat itd., dok u plodovito ubrajamo sve

kod kojeg se jede plod odnosno sjeme. Cvijetnu skupinu čini cvjetača, artičoka, i dr. Ovim

načinom rotacijom jagoda štedimo rad koji je potreban za njihovo presađivanje.

9. PESTICIDI

Sredstva koja upotrebljavamo u zaštiti bilja nazivamo pesticidima. U širem značenju, taj

pojam uključuje i sredstva za suzbijanje nametnika na ljudima, domaćim i korisnim

životinjama. Pesticide nadalje dijelimo na one koji suzbijaju nametnike životinjskog

porijekla (zoocide), te one koji suzbijaju nametnike biljnog porijekla (fitocide).

Zoocide dijelimo na: - insekticide (sredstva za suzbijanje insekata, a koji mogu biti biljnog

ili organsko-sintetičkog porijekla),

- akaricide (sredstva za suzbijanje grinja),

- nematocide (sredstva za suzbijanje nematoda),

- limatocide (sredstva za suzbijanje puževa),

- rodenticide (sredstva za suzbijanje od glodara),

- karvicide (sredstva za odbijanje od napada ptica).

Fitocide dijelimo na: - fungicide (sredstva za suzbijanje gljivica)

- herbicide (sredstva za suzbijanje korova)

Najnoviju generaciju pesticida naivamo biopesticidima, koji su većinom proizvodi genetski

modificirani mikroorganizmi.

Premda agronomska znanost i praksa poznaju nekoliko metoda zaštite bilja, kemijska

metoda zaštite bilja daleko je najvažnija i najzastupljenija mjera. Kemijska metoda zaštite

bilja, ima i čitav niz negativnih popratnih pojava, a to su:

Toksično djelovanje na ljude, biljke i životinje

Do trovanja ljudi pesticidima može doći na više načina, i to kroz usta, kožu, te putem

dišnih organa. Životinje se pak pesticidima najčešće truju konzumirajući tretirane biljke,

dok do oštećenja biljaka dolazi izravno prilikom aplikacije pesticida. Čak i kada ne

izazivaju akutna trovanja, pesticidi su opasni jer imaju sposobnost nakupljanja u tkivima

ljudi i životinja (ponajviše u masnom tkivu, jetri i bubrezima).

Lista pesticida dozvoljenih stavljanju u promet i upotrebu utvrđuje se nanovo svake, ili

svakih nekoliko godina. Pri tom, povremeno, neki do tada vrlo poznati i uspješni pesticidi,

ispadaju s liste. Ovo se obično objašnjava padom komercijalnog uspjeha, zamjenom nekim

novim i efikasnijim pesticidom. Premda ovo može biti točno, ipak, rijetko kada se prizna, a

u javnosti gotovo nikada ne objavi, da je dotični pesticid skinut s liste dozvoljenih, jer je

nakon toliko godina njegove primjene, na kraju ipak otkriveno, da je kancerogen, mutagen

ili sl. Nakon toga, proizvodnja većine ovih zabranjenih pesticida prestaje, ali se s

proizvodnjom nekih i dalje nastavlja, te se ovi izvoze u nerazvijene zemlje. Naravno, pri

tom se pronalaze mnogobrojni razlozi i tvrdi kako tamo njihova otrovnost nije tako velika,

zbog klime ili nečeg drugog, kako je tamo potreba za njima daleko veća, kako su zbog

niske cijene prihvatljiviji itd. Međutim, zabranjeni pesticidi se ponovo vraćaju u razvijene

zemlje, kao kava, čaj, ili neka druga namirnica koja se uvozi iz nerazvijenih zemalja

(Znaor, 1996).

Onečišćenje čitavog okoliša, te poremećaj prirodne ravnoteže

45

Prilikom, ili nakon aplikacije, pesticidi ne dolaze u dodir samo s tretiranim biljkama, već i

vodom, zrakom, tlom, životinjama i čovjekom. Nažalost, najveći dio pesticida ne djeluje

samo na organizme protiv kojih ih koristimo, već i na mnoge druge, uključujući pri tom i

nametnike protiv kojih ih ne koristimo, korisne insekte, grinje, pauke, ribe, ptice, pčele,

divljač, i dr. Ovo je ujedno i jedan od najvećih problema vezanih uz upotrebu pesticida.

Pesticidi uništavaju mnoge korisne mikroorganizme u tlu, poput mikorize (budući da je

gljivica, naročito je osjetljiva na fungicide), gujavica, te mnogobrojnih antropoda. Kako

mnogi od ovih organizama pridonose razgradnji organske tvari, na parcelama tretiranim

pesticidima, organska tvar često puta ostaje neraspadnuta puno duže negoli je to normalno,

pa biljke gladuju, ne zbog nedostatka hraniva, već zbog pomanjkanja organizama koji bi ih

razgradili (Znaor, 1996).

Perzistentnost (nerazgradivost) pesticida

Pesticidi koji uđu u eko-sustav, kao i sve druge tvari, podliježu procesu razgradnje. Neki se

međutim pesticidi odlikuju izrazitom postojanošću (nerazgradivošću), odnosno imaju dug

životni vijek u prirodi. Ovo je nepoželjno, budući da isti djeluju i nakon što su već obavili

svoju zadaću koju im je čovjek namijenio, onečišćujući pri tom i dalje sve oko sebe.

Rezistentnost (otpornost) nametnika na pesticide

Česta upotreba novih, selektivnijih pesticida pojačala je otpornost bolesti i štetočina na

pesticide. U praksi, ovo dovodi do situacije pri kojoj pesticid koji je bio učinkovit još do

prije nekoliko mjeseci, više ne djeluje, budući da su nametnici postali otporni na njegovo

djelovanje. Ponovnim uvođenjem novog pesticida, ovaj proces se samo ubrzava i pojačava,

budući da malobrojne individue nametnika koje su iz nepoznatih razloga otporne i prežive

tretman, brzo stvaraju potomstvo otporno na novi pesticid. Proizvođači pesticida stalno

nanovo moraju stvarati nove vrste pesticida.

Kontrola pesticida i njihovih ostataka (rezidua) u hrani

Veliki problem predstavlja kontrola ostataka pesticida u hrani. Kako je u praksi gotovo

nemoguće, i izuzetno skupo kontrolirati svu hranu koja dolazi na tržište, ta se kontrola

obavlja samo na slučajno izabranim uzorcima. No, problemi postoje i prije izvođenja

kontrole, budući da mnogi znanstvenici sumnjaju u valjanost administrativnih granica

dozvoljenih ostataka pesticida (Toleranca), odnosno minimalno vrijeme potrebno za

razgradnju pesticida nakon tretmana (Karenca), kao i u prikladnost analitičkih metoda i

opreme koja se pri tom koristi. Osnovni su problemi što su toleranca (najmanja dozvoljena

količina ostataka pesticida) i karenca (minimalan broj dana koji mora proći od posljednjeg

prskanja i berbe), izračunate na osnovu pokusa sa životinjama (a ne ljudima), te što je

mehanizam djelovanja i ponašanja mnogih pesticida, usprkos svemu, još uvijek

nepoznanica.

Tako iznos nađenih ostataka vinklozolina i procimidona znatno ovisi o vrsti tretiranog

povrća i načinu aplikacije. Ostaci vinklozolina i procimidona nalaze se u približno istim

rasponima koncentracija. Ostaci opadaju u slijedu: salata, rajčica, krastavac. Ostaci nađeni

u salati 34 dana nakon tretiranja dvostruko su viši od ostataka nađenih u krastavcima 7

dana nakon tretiranja, a približno su isti onima u rajčici 14 dana nakon tretiranja. Ostaci

vinklozolina i procimidona (WP formulacije) bili su nakon 21 dan niži od MDK

(maksimalna dozvoljena količina) 3 ppm, ali su nakon 14 dana bili viši od MDK u rajčici.

Kod krastavaca pranjem se gubi 22-24% od ostataka, a guljenjem 79-85% od ostataka

vinklozolina i procimidona. Zbog toga se može dozvoliti jedno do dva tretiranja navedenim

fungicidima uz karencu od 14 dana i to samo kod krastavaca namijenjenih za salatu. Ostaci

46

u krastavcima namijenjenih kiseljenju (ne gule se i viši su od 2 ppm kod ranije berbe) viši

su od MDK. Na osnovu toga ovi se fungicidi ne smiju koristiti u proizvodnji krastavaca

namijenjenih kiseljenju. Ostaci vinklozolina, kada je primjenjen u obliku tablete za

zadimljavanje, bili su u svim slučajevima 35-65% niži u usporedbi s WP formulacijom,

međutim, brzina opadanja ostataka bila je znatno sporija (Parađiković, 1993).

10. VAŽNOST ZAŠTIĆENIH PROSTORA U PROIZVODNJI

POVRĆA

PLASTENIK

Plastenik je poseban tip višegodišnje ili trajno zaštićenog prostora koji je svojim oblikom,

veličinom i opremom u potpunosti prilagođen uzgoju povrtlarskih i cvjećarskih kultura. U

njemu je moguće stvoriti i vrlo kvalitetno kontrolirati klimatske, hranidbene i ostale uvjete

potrebne za rast i razvoj uzgojne kulture. Plastenici omogućavaju uzgoj i berbu kvalitetnog

povrća i cvijeća tijekom cijele godine, osiguravaju nekoliko puta povećan prinos u odnosu

na proizvodnju na otvorenom i predstavljaju najintenzivniji oblik proizvodnje.

Plastenička proizvodnja u Hrvatskoj

Hrvatska ima velike potencijale za proizvodnju povrća u zaštićenom prostoru, ali ih

dovoljno ne koristi. Razlog tome su visoka cijena repromaterijala, nepovoljni krediti, visoki

troškovi proizvodnje, nekonkurentnost na tržištu, usitnjenost poljoprivrednih zemljišta itd.

Kako bi bar djelomično ublažilo negativne trendove u hrvatskom poljodjelstvu,

Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u suradnji sa županijama odlučilo je dodatnim

poticajima i povoljnim kreditima potaknuti razvoj obiteljskih poljoprivrednih

gospodarstava.

Tablica 24: Kumulativni prikaz površina uzgoja povrća na otvorenim i u zaštićenim

uvjetima (Izvor: DZS, 2005.)

Kultura JM 1999. 2000. 2001. 2002. 2003.

Krumpir ha 66.374 65.232 65.641 64.640 63.097

t 728.646 553.712 670.233 500.954 375.050

Kupus i

kelj

ha 9.701 9.662 9.898 10.072 10.338

t 144.018 112.025 123.722 124.541 97.848

Rajčica ha 6.408 6.635 6.801 6.867 7.055

t 70.816 69.555 73.882 71.400 58.640

Paprika ha 4.833 5.051 5.343 5.306 5.546

47

t 36.813 30.778 38.638 45.846 31.693

Krastavac ha 4.124 4.026 4.194 4.347 4.569

t 37.882 28.033 35.981 38.779 30.228

Luk ha 6.797 7.026 7.258 7.228 7.145

t 55.633 44.838 58.055 60.371 40.792

Mrkva ha 3.317 3.388 3.476 3.601 3.723

t 29.941 24.154 28.249 32.474 21.549

Dinja i

lubenica

ha 2.890 3.074 3.206 3.458 3.112

t 53.437 50.069 49.984 55.408 40.223

Po mišljenju stručnjaka, prije svega ekonomista i agronoma, za ekonomski isplativu

proizvodnju potrebno je izgraditi i opremiti jedan ili više objekata od najmanje 1.000 m2

ukupno obradive površine u kojima će se tijekom čitave godine, bez obzira na godišnje

doba, intenzivno proizvoditi povrće.

Područje koje ima najpogodnije klimatske uvjete za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju

u Republici Hrvatskoj je dolina Neretve. Upravo zbog toga ova je dolina pogodna i za

podizanje plastenika za uzgoj svih vrsta povrća tijekom cijele godine, ali što ne znači i

nemogućnost uspješne proizvodnje povrća i u kontinentalno povoljnim uvjetima, posebice

u Slavoniji i Baranji.

Plastenici Euro-Brod d.o.o. Slavonski Brod su konstruirali i proizveli prvi domaći tip

plastenika, a koji je bio rezultat višegodišnjeg praćenja stvarnih potreba velikog dijela

domaćih proizvođača cvijeća i povrća. Temeljem tih zapažanja razvijen je jednobrodni

tunelski plastenik tip EP-960, širine 9,60 m sa ravnim bočnim stranicama i slobodnom

radnom visinom većom od 3,00 m. Plastenik je u osnovnoj izvedbi opremljen sa

jednostrukom folijom, dvostranim bočnim prozrakama te dvokrilnim kliznim vratima

smještenim na prednjoj čeonoj stranici. Prozrake se u osnovnoj izvedbi otvaraju od dna

prema vrhu a za njihov pogon se koriste jednostavni ručni reduktori.

S obzirom na široko područje primjene plastenik se u slučaju potrebe dodatno oprema sa

dvostrukom folijom, sustavom za napuhavanje i tlačnom sklopkom za kontrolu pritiska u

zračnom sloju. Pored toga moguća je ugradnja dodatnih vrata te jednokrilnih čeonih otvora

za prirodno provjetravanje unutrašnjosti plastenika. Nosiva konstrukcija plastenika u

cijelosti je izrađena iz tankostijenih čeličnih galvaniziranih cijevi promjera 60,00 i 32,00

mm. Samo se pomoćna

konstrukcija, za osiguranje i

prihvat bočnih prozraka,

izrađuje iz cijevi promjera

19,00 mm. Razmak lukova je

kod svih tipova jednobrodnih

plastenika, bez obzira na

izvedbu konstrukcije, jednak

i iznosi 2,00 m (shema 2.).

48

Shema 2 : Shematski prikaz konstrukcije plastenika

Pored ovog tipa vremenom su razvijene nove izvedbe plastenika, prije svega tip EP-700,

širine 7,00 m te tip EP-800, širine 8,00 m. Oba su ova tipa plastenika u osnovi vrlo slični

vodećem modelu s tim da im je slobodna radna visina, zbog smanjene širine, nešto niža.

Svi se ovi plastenici, u slučaju zahtjeva kupaca, mogu isporučivati kao višebrodni s tim da

se kao spojni element ugrađuje posebno izvedeni čelični oluk.

Za potrebe malih proizvođača usvojena je proizvodnja jednostavnog, lakoprenosivog

tunelskog plastenika tip EP-500, širine 5,00 m i visine u sljemenu 3,00 m. Bez obzira na

jednostavnu izvedbu i vrlo laganu cijevnu konstrukciju i ovaj je tip plastenika opremljen sa

dvije bočne prozrake kako bi se osigurali što bolji klimatski uvjeti u njegovoj unutrašnjosti.

Svi su plastenici, neovisno o tipu, dostupni u svim dužinama i sa cjelokupnom

raspoloživom opremom.

Osnovne karakteristike plastenika

Izbor mjesta za plastenik

Dobra organizacija i izbor mjesta za plastenik osiguravaju optimalne uvjete potrebne za

nesmetan rast biljaka. Pri izboru mjesta za podizanje plastenika jako je važno voditi računa

o udaljenosti od onečišćivača, konfiguraciji terena, nagibu, položaju, razini podzemne

vode, zaštiti od vjetra te pristupačnosti vode.

Udaljenost od onečišćivača

Štetni plinovi i prašina iz industrijskih postrojenja imaju toksično djelovanje na biljke te

smanjuju osvjetljenje u plasteniku. Zbog toga plastenici moraju biti udaljeni 1-5 km od

industrijskih postrojenja te 100-500 m od glavnih prometnica.

Štetan utjecaj smanjuje se podizanjem visokih ograda od prirodnih ili umjetnih materijala

te intenzivnim provjetravanjem plastenika.

Konfiguracija terena, nagib i položaj

Plastenici se podižu na ravnim terenima bez izrazitih depresija koje uzrokuju visoku

vlažnost i prave sjene, te uzvišica zbog izloženosti vjetru. Poželjni su blago nagnuti tereni,

s nagibom do 0,4 % , južnog i jugoistočnog položaja zbog otjecanja površinske vode i

osunčanosti. U slučaju terena s većim nagibom potrebno je ravnanje, a kod nagiba većih od

3 % prave se terase na kojima se podižu plastenici. Najpovoljniji položaj plastenika je

smjer sjever-jug.

Razina podzemne vode

Lokacije sa visokom razinom podzemne vode te lokacije uz riječne tokove nisu poželjne

zbog visokog intenziteta vlage, učestalih jutarnjih magli, hlađenja zemljišta te oštećenja

korijenovog sustava. Razina podzemne vode trebala bi biti na dubini od 150 cm. Ukoliko je

razina podzemne vode viša a teren vlažan obavezno je postavljanje drenaže. Zaštita od vjetra

Udari vjetra mogu imati štetne posljedice po plastenike te se oni podižu na zaklonjenim

terenima ili se oko njih podižu zakloni koji trebaju biti 50 % propusni kako bi vjetar kroz

njih mogao strujati, a ne nepropusni, jer u tom slučaju vjetar prelazi preko njih i s druge

49

strane stvara područje turbulencije. Sa sjeverne strane potrebni su jači i viši zakloni zbog

jačih udara vjetrova, a sa južne niži.

Zakloni od vjetra mogu biti objekti, drvoredi, šume ali učinkovit vjetrobran može biti i

živica. Zakloni ne smiju bacati sjenu na plastenik. Mora se voditi računa o visini i

udaljenosti zaklona od plastenika te o geografskom položaju i godišnjem dobu. Dužina

sjenke može se izračunati po formuli d= H x tg α gdje je H visina zaklona, a α kut pod

kojim sunce pada na zemlju. Zaštita od udara vjetra pomaže i pri smanjenju troškova

grijanja jer jači vjetrovi snižavaju temperaturu u plastenicima i do 10oC.

Pristupačnost vode

Pri podizanju plastenika vrlo je bitno voditi brigu i o pristupačnosti kvalitetne vode. Za

podmirenje optimalnih zahtjeva biljaka za vodom potrebno je osigurati dovoljnu količinu

kvalitetne vode čija je temperatura 18-25oC. Za tu namjenu najkvalitetnija je kišnica te

voda iz prirodnih recipijenata. Najlošija za uporabu je hladna bunarska voda.

Tehničke specifičnosti plastenika

Konstrukcija Osnovu plastenika predstavlja statički stabilna nosiva konstrukcija koja se u najvećem

broju slučajeva izrađuje iz čeličnih, trajno zaštićenih tankostijenih cijevi. S obzirom na

trenutni nedostatak odgovarajuće regulative kojom su definirani tehnički minimumi pri

projektiranju i izvođenju ovih konstrukcija, koriste se propisi koji su na snazi u Europskoj

uniji (EN13031-1). Veličina i raspon glavnih lučnih nosača uvjetuju veličinu i raspored

temeljnih stopa. Te su stope kod plastenika većih raspona u pravilu kružnog oblika,

promjera 450-500 mm i dubine 700-800 mm. U svaku tako izvedenu betonsku stopu

ugrađuje se odgovarajući temeljni stup na koji se kasnije nadograđuje nosiva čelična

konstrukcija. Pravilno dimenzionirani betonski temelji moraju odgovarati veličini i masi

plastenika jer će samo u tom slučaju osigurati čvrstinu i postojanost objekta (shema 3.).

Shema 3 : Shematski prikaz temeljenja plastenika

Ovisno o veličini i namjeni, plastenik može biti građen iz jednog ili više pojedinačnih

tunela zvanih „lađa“ ili „brod“. Između dva tunela postavljaju se čelični galvanizirani oluci

50

koji služe za odvođenje oborinskih voda i pričvršćivanje krovnih folija. Oluk se u pravilu

postavlja na spoj lučnih nosača i nosivog stupa. Međusobno povezivanje pojedinih dijelova

nosive konstrukcije vrši se odgovarajućom vijčanom vezom.

Pri postavljanju plastenika jako je važno voditi brigu o nagibu krovnih lukova (najmanje

28o) kako bi se spriječilo nekontrolirano skupljanje snijega na krovnoj foliji. Osim toga

oblik plastenika treba biti prilagođen području u kojem se podiže. Naime, plastenici za

vjetrovita područja imaju vanjske bočne stranice izvedene sa blagim kosinama kako bi se,

što je moguće više, smanjio otpor udaru vjetra.

Materijali za pokrivanje

Folija, kao materijal za pokrivanje plastenika ima nekoliko prednosti nad staklom.

Prvenstveno to je mnogo niža cijena folije ali i konstrukcije, laka primjena, otpornost na

pucanje te lako instaliranje. Međutim folije imaju i određene nedostatke kao što su vijek

trajanja, smanjenje transparentnosti te kondenzacija vodene pare. Dugotrajnost materijala

za pokrivanje u mnogome ovisi i o kvaliteti nosive konstrukcije. Naime do razgradnje i

oštećenja folije najčešće dolazi na dodirnim površinama folije i konstrukcije. Zbog toga se

ti dijelovi konstrukcije premazuju bijelim akrilnim bojama ili oblažu PE ili PVC

samoljepljivim oblogama.

Vijek trajanja najjeftinijih polietilenskih folija je 2 - 3 godine, a koekstrudiranih folija,

debljine 180 i 200 mikrona, 4 - 5 godina. Danas postoje i folije sa transparentnošću većom

od stakla čiji je vijek trajanja 15 godina, ali je i cijena nekoliko puta skuplja. Znatnu uštedu

osigurava ugradnja tzv. dvostrukih folija sa zračnim slojem koji omogućava smanjenje

toplinskih gubitaka i do 35 % u odnosu na jednostruke folije, te pridonose stabilnosti

objekta. Tlak između folija vrlo je važan kako zbog toplinskog efekta tako i trajnosti folije.

Tijekom zimskih mjeseci i vjetrovitih dana tlak je nešto veći i kreće se do 0,6 bara. U

stabilnim ljetnim mjesecima osjetno je manji i ne prelazi 0,4 bara. Materijal za pokrivanje

mora imati visoku transparentnost, propuštati najmanje 80% vidljivog dijela spektra, 20 %

ultraljubičastog i najviše 10 % infracrvenog dijela spektra. On mora biti hidrofilan, otporan

na kiseline, baze, ulja, niske temperature, mikroorganizme, mora biti UV stabilan, ne smije

gorjeti, propuštati vodu te mijenjati dimenzije pri promjeni temperature. Način

pričvršćivanja folije za nosivu čeličnu konstrukciju ovisi o veličini i tipu plastenika, a

najčešće se vrši pomoću odgovarajućih aluminijskih profila sa PVC ili žičanim ulošcima

(shema 4.).

Shema 4 : Shematski prikaz učvršćivanja

folije

Danas na tržištu postoje različiti tipovi folija

za pokrivanje plastenika. Najčešće se

upotrebljavaju polietilenska,

polivinilkloridna, etilenvinilacetatna folija,

akrilik i polikarbonat.

Polietilenska folija (PE) je mutne, mliječno

bijele boje, nepropusna za vodu, djelomično propusna za CO2 i O2, propušta 80-90 %

vidljivog dijela spektra, 70-75% ultraljubičastog te 80-85 % infracrvenog koji smanjuje

51

toplinu i to posebno noću, pri dužem korištenju osjetno gubi elastičnost i prozračnost,

hidrofobna je, vijek trajanja joj ovisi o debljini (0,04-0,20 mm) i iznosi od 9 mjeseci do 5

godina, jeftina je;Polivinilkloridna folija (PVC) dobro propušta svjetlost, propušta do

90% vidljivog dijela spektra i 80% ultraljubičastog dijela dok infracrveni dio ne

propušta, akumulira prašinu i prljavštinu koja se u zimskom periodu mora prati radi

boljeg prodiranja svjetlosti, vijek trajanja 2-3 godine;Etilenvinilacetatna folija (EVA) je

najkvalitetnija i najotpornija folija, dobrih osobina za svjetlost i toplinu, hidrofilna,

fotoselektivna, dugotrajnija, visoke elastičnosti koja smanjuje jačinu udara vjetra;

Akrilik je otporan na vremenske uvjete, pucanje, transparentan, ne žuti, lako je zapaljiv,

lako rastezljiv ali veoma skup;Polikarbonat ima dobru otpornost na udare, skup je, lako se

rasteže i skuplja lako žuti te gubi transparentnost nakon jedne godine.

Prednosti folija su: zaštita od zamrzavanja, više temperature u plasteniku preko noći, manja

energija potrebna za zagrijavanje, viši prinosi (20 – 30%), ranija berba, i dr.

Shema 5: Troslojni UV stabilizirani film, koji se preporuča za bočne unutarnje strane

plastenika (izvor:Rovero)

Shema 6: Troslojna višegodišnja folija (do pet godina), protiv kapanja i zaštite od

smrzavanja (izvor: Rovero)

Elementi plastenika

Pored nosive čelične konstrukcije i kvalitetnih pokrivnih folija vrlo je važno pravilno

odabrati i dimenzionirati ulazna vrata i otvore za prozračivanje. Vrata služe za prolaz ljudi i

opreme ali, u slučaju potrebe, i za prirodno provjetravanje unutrašnjosti plastenika. Kod

većine plastenika postavljaju se na čeonim stranicama a njihov oblik i veličina ovise o

obliku, veličini i namjeni plastenika .

U pravilu se izvode kao klizna i to dvokrilna. Trebaju biti laka za rukovanje i dobro

zatvarati. Ispred vrata postavljaju se plitke kade sa sredstvom za dezinfekciju nogu i

mehanizacije.Za prirodno provjetravanje koriste se odgovarajući otvori smješteni na

bočnim stranicama i krovištu plastenika. Bočna se ventilacija izvodi kao dvostrana, otvara

se namatanjem folije na pomoćnu cijevnu konstrukciju a isporučuje se i ugrađuje u dvije

52

osnovne izvedbe: sa otvaranjem od dna prema vrhu ili od vrha prema dnu otvora za

provjetravanje. Za otvaranje se koriste, ovisno o veličini i stupnju opremljenosti plastenika,

jednostavni ručni samokočni reduktori ili posebni reduktori na elektromotorni pogon.

Krovni se otvori, zbog složenosti konstrukcije i obvezatne uporabe elektromotornih

pogona, koriste uglavnom kod višebrodnih plastenika. Izvode se kao jednostrani ili

dvostrani, sa širinom krila do 2 m i visinom otvaranja ne većom od 1 m.

Kvalitetno i svrsishodno provjetravanje zahtijeva ugradnju otvora za prozračivanje čija

površina iznosi 20-30 % tlocrtne površine plastenika. Da bi se spriječilo nekontrolirano

ulaženje insekata u unutrašnjost plastenika poželjno je da se otvori za prozračivanje u

cijelosti prekriju insekt mrežama. Veličina i oblik otvora u izravnoj su vezi sa zahtijevanim

stupnjem zaštite. Pri tome treba voditi računa da se izborom gustoće ove mreže ne naruši

sustav prirodnog prozračivanja.

Oprema za plastenike

Oprema plastenika ovisi o vrsti kulture i načinu uzgoja. U osnovnu opremu plastenika

ubrajamo: konstrukciju za vezivanje biljaka, potporne mreže, podne folije, radne stolove,

plastične kontejnere, mikroprocesore, sustav za grijanje, sustav za navodnjavanje, dodatno

osvjetljenje, sjenila, sustav za prihranjivanje, energetske zavjese itd.

Mikroklima plastenika

Mikroklimatski uvjeti u plasteniku uz vrijeme i način proizvodnje, predstavljaju jedan od

najvažnijih čimbenika za ekonomski opravdanu i kvalitetnu proizvodnju. Oni utječu na rast

i razvoj biljaka, pojavu bolesti i štetnika te visinu prinosa.

Temperatura - sustav za zagrijavanje i provjetravanje

Jedan od najvažnijih mikroklimatskih uvjeta je temperatura. Ona direktno utječe na porast,

ranozrelost, prinos i kvalitetu povrća. Porast i snižavanje temperature izvan granica

optimalnih vrijednosti dovodi do usporenog rasta biljke, a daljnji nastavak nepovoljnih

temperatura i do prekida rasta te ugibanja. Nagle promjene temperature te velike razlike

između dnevnih i noćnih temperatura također nisu povoljne za uspješan rast biljke. Dobar

odnos dnevnih i noćnih temperatura omogućava povoljnu bilancu fotosinteze i disimilacije.

Da bi se izbjegle takve oscilacije temperatura i kako bi se biljkama u svakom trenutku

mogli osigurati optimalni uvjeti neophodno je u plastenike postaviti sustav za zagrijavanje.

Oprema za zagrijavanje plastenika danas predstavlja obvezatni dio, bez obzira na veličinu

plastenika i tehnologiju uzgoja koja će pri tome biti primijenjena. Najjednostavniji sustavi

koji još uvijek imaju vrlo široku primjenu u plasteničkoj proizvodnji su lako prenosivi

uređaji za proizvodnju toplog zraka. Najčešće je riječ o samostalnim jedinicama sa

dimovodnim cijevima za odvodnju plinova izgaranja koji za pogon koriste lož ulje, prirodni

ili tekući naftni plin. Ti su uređaji u pravilu obješeni na nosivu cijevnu konstrukciju i to

uvijek u gornjoj zoni plastenika. Iako većina tih uređaja osigurava kvalitetnu distribuciju

toplog zraka uz njih se vrlo često ugrađuju dodatni recirkulacioni ventilatori. Riječ je o

aksijalnim ventilatorima velikog protoka, 7.500-10.000 m3/h, koji znatno poboljšavaju

miješanje zraka i osjetno smanjuju orošavanje folije. Ti se ventilatori tijekom ljetnih

mjeseci koriste za dodatno, prisilno, provjetravanje unutrašnjosti plastenika.

Troškovi goriva za intenzivnu proizvodnju povrća i cvijeća u plastenicima: primjer

53

Primjena termogena :podni i toplo zračno grijanje.Za površinu 500 m2 prostora potreban je

uređaj kapaciteta 109 kWh, potrošnja 12 l loživog ulja/h, pri max. snazi ako je vanjska

temperatura -100C, a zadana dnevna temperatura u nasadu 200C, a noć 160C ( rajčica,

paprika ili sl.).Cijena loživog ulja 4,43 kn/l (za 2006 godinu). Pregledom kalkulacije i

cijene koštanja, stavka troška energije po kg ploda rajčice i paprike ili ubranog cvijeta ruže

i gerbera u jesensko-zimskom i zimsko-proljetnom periodu iznosi 50-65% za kontinentalni

dio Hrvatske. Cijena 1 kg crvene paprike tip babure je 26,00- 29,00 kn u 2007 godini u

trgovačkom centru Billa, Osijek.

Najkvalitetnije i svakako najsvrsishodnije zagrijavanje unutrašnjosti plastenika, osobito

ako je riječ o objektima pripremljenim za hidroponski uzgoj povrtlarskih kultura, ostvaruje

se odgovarajućim sustavom toplovodnog grijanja. Pri tome se cijevni razvod postavlja

površinski, i to neposredno uz blokove kamene vune. Temperatura ulazne vode regulira se

elektromotornim miješajućim ventilima koji su u potpunosti pod nadzorom glavne

upravljačke jedinice.

Podni cijevni razvodi u samom plasteniku polažu se na posebno pripremljene oslonce uz

puno poštivanje unaprijed određenih razmaka ovih cijevi. Naime, ove su cijevi ujedno i

glavne vodilice za prolaz elektromotornih transportnih kolica koja se vrlo često koriste kod

ove vrste proizvodnje, u početku pri vođenju stabljike a kasnije pri berbi plodova.

Prednost ovog sustava osobito je izražena kod proizvodnje na velikim zaštićenim

površinama kada je nužna izgradnja jedinstvenog kotlovskog postrojenja sa glavnim

cijevnim razvodima koji vode do svakog pojedinog objekta.

Svjetlost

Svim povrtlarskim kulturama neophodni su određeni intenzitet i kakvoća svjetlosti te

određena duljina dana. Intenzitet i kakvoća svjetlosti u plasteniku ovise o trajanju

sunčanog dana, geografskom položaju, položaju plastenika, dobu godine, dobu dana, vrsti

folije, debljini konstrukcije itd. Ovisno o duljini dnevne svjetlosti koja je biljci potrebna

biljke dijelimo na biljke dugog i biljke kratkog dana te određujemo mogućnost uzgajanja

pojedinih kultura na pojedinim geografskim položajima. Prirodni izvor svjetla je Sunce. Za

optimalnu osvijetljenost plastenika potrebna količina sunčevih zraka mora padati pod

kutom od 90o. Sunčeve zrake koje padaju pod drugim kutom reflektiraju se izvan

plastenika. Za biljke je najznačajniji vidljivi dio spektra, tzv. fotosintetska aktivna

radijacija (FAR) pri kojoj se normalno odvija fotosinteza. Biljke koriste svjetlost u

zavisnosti od veličine i oblika vegetacijskog prostora, smjera sadnje i gustoće sklopa.

Biljke sijane ili sađene u smjeru sjever-jug imaju veću osvijetljenost tijekom cijeloga dana i

veći prinos.Većina biljaka u plastenicima treba dosta svjetlosti. Heliofilne biljke poput

paprike i rajčice trebaju 20.000 - 30.000 luxa za optimalne uvjete rasta. Dnevni prosjek

intenziteta sunčeve svjetlosti za naše krajeve u prosincu iznosi 5.000 luxa, u siječnju 7.000,

a u veljači 10.000, od čega se 30 - 50 % gubi prolaskom kroz foliju. Najmanje vidljivog

dijela spektra propušta PE folija, a dvoslojna folija smanjuje količinu svjetlosti za 10%

zbog kondenzacije vodene pare između folija.Pri nedostatku svjetlosti biljke kasnije

cvjetaju i kasnije zameću plodove. Kako bi se to izbjeglo, u plastenike se postavlja dodatno

osvjetljenje u vidu običnih žarulja, žarulja s halogenim elementima i cijevi s natrijem.

Biljke povrća u tijeku vegetacije dodatno se osvjetljava 60 - 100 dana, pružajući im

intenzitet preko 10.000 luxa i duljinu dana od 14-16 sati. U sunčanim danima ljetnih

54

mjeseci, na našem području, dolazi do suvišnog i štetnog osvjetljenja (intenzitet veći od

50.000 luxa) koje dovodi do zadržavanja rasta biljaka.

Kako bi se to spriječilo koriste se različite vrste sjenila i to u vidu posebno izvedenih

pokretnih zastora koji se postavljaju s unutarnje strane krova. Umjesto zastora mogu se

koristiti i energetske zavjese koje uz zadržavanje svjetlosti imaju i zadaću spriječiti

hlađenje plastenika. Zastori se izrađuju od polietilena, poliestera i agrotekstila. Tijekom

zime koriste se zastori za poboljšanje svjetlosnih uvjeta načinjeni od materijala koji

odbijaju i rasipaju svjetlosne zrake. Oni se postavljaju na sjevernu stranu krova, unutar

plastenika. Od njih se odbijaju sunčeve zrake i povećavaju osvijetljenost u plasteniku.

Voda - sustavi za navodnjavanje

Za uspješan razvoj biljaka potrebno je osigurati stalnu optimalnu vlažnost zraka i u zoni

korijena. Potrebe povrća za vodom su različite, a ovise o vrsti i klimatskim uvjetima. Prema

potrebi za vodom povrtlarske kulture mogu se svrstati u četiri skupine: povrće koje dobro

usvaja vodu i intenzivno ju troši (cikla), povrće koje dobro usvaja vodu i ekonomično ju

troši (rajčica, paprika), povrće koje slabo usvaja vodu i neekonomično ju troši (krastavac,

patlidžan) te vrste koje slabo usvajaju vodu ali ju ekonomično troše (luk). Najveće potrebe

biljka ima u početnim fazama rasta i u plodonošenju kada bi vlažnost trebala biti do 80 %.

Od ukupne količine vode najviše se troši transpiracijom, isparavanjem sa površine zemlje

te otjecanjem u dublje slojeve, a samo 0,2 - 0,3 % vode biljka utroši na rast i prinos.

Nedostatak vode, uz visoke temperature, rezultira smanjenjem fotosinteze i povećanjem

disanja što dovodi do smanjenja prinosa.

Zalijevanje se preporuča u jutarnjim satima, jer je tada isparavanje slabije i postupno, sa

temperaturom vode približnoj temperaturi plastenika, od 18 do 25oC. Hladna voda mora se

izbjegavati jer uzrokuje ožegotine na biljkama. Uz svaki plastenik mora postojati izvor

kvalitetne vode. Za manje plastenike može poslužiti jednostavna burad ili spremnik s

kišnicom. Bunarska voda nije pogodna za navodnjavanje kao ni pretvrda voda. Ukoliko se

koriste bunari kao osnovni izvor vode, poželjna je izgradnja dodatnih spremnika za vodu

koja će u njima odstajati i zagrijati se.

Izbor opreme za navodnjavanje u izravnoj je vezi sa izborom kulture i tehnologije uzgoja.

Pri klasičnoj proizvodnji u zemlji vrlo se često koriste jednostavni cijevni razvodi sa

posebno perforiranim cijevima. Razmak tih cijevi prilagođava se tijekom ugradnje

rasporedu sadnica u plasteniku. Dogradnjom posebnih dozatora ovaj se cijevni razvod

može vrlo uspješno koristiti i za prihranu biljaka.

Proizvodnja rasada, osobito ako je riječ o proizvodnji na radnim stolovima zahtijeva

uporabu znatno složenijih sustava za navodnjavanje. Tu se u pravilu koriste pokretni

samohodni uređaji sa programiranom upravljačkom jedinicom. Dodatno opremljeni uređaji

sa visokim stupnjem upravljivosti omogućuju potpuno vremensko i prostorno

programiranje rada bez obzira da li se uređaj koristi za navodnjavanje, prihranu ili zaštitu

Kako postoji više sustava i načinja navodnjavanja, a jedan od čestih je i fleksibilni sistem

za navodnjavanje tj. mogućnost da se cijevi podižu u gornju radnu visinu i tada rotacioni

rasprskivači imaju ulogu navodnjavanja npr. salate kišenjem, a kod uzgoja paprike sistem

se spušta u zonu biljke i navodnjavanje se odvija ispod lista. Nedostatci ovog sistema su

sljedeći: neravni teren omogućava stvaranje mikrodepresija koje se brzo pune sa vodom i

stvaraju zabarenje u zoni korijena, na taj način se povećava vlažnost u zoni biljke, a s tim i

55

pojava bolesti. Ovaj način zalijevanja nema svoju potpunu efikasnost ako se biljke uzgajaju

na malču iz razloga što koncentrični krugovi ne mogu pokriti površinu u zoni korijena, i dr.

Vlažnost zraka

Veliku ulogu u rastu i razvoju biljaka ima i relativna vlažnost zraka koja utječe na intenzitet

transpiracije, fotosinteze, oplodnje te pojavu bolesti. Ona zavisi od apsolutne vlažnosti

zraka i temperature. Najveća je u rano jutro a najmanja oko 14 h. Biljkama koje imaju

potrebu za visokom relativnom vlažnošću zraka potrebno je dodatno orošavanje. Onim

biljkama koje ne podnose visoku relativnu vlažnost zraka nakon svakog zalijevanja

potrebno je osigurati kvalitetno provjetravanje.

Kvaliteta zraka

U sastavu zraka CO2 zauzima 0,03 %. Pri optimalnoj osvijetljenosti i temperaturi sadržaj

CO2 je 0,1 - 0,2 % što doprinosi povećanju prinosa, ranozrelosti, većoj kvaliteti, smanjenju

gljivičnih oboljenja, bržem zakorjenjivanju itd. Sadržaj CO2 kontrolira se provjetravanjem a

povećava prihranjivanjem s CO2 te gnojidbom organskim gnojivima.

Kisik je također neophodan za disanje biljaka, aktivnost korijena i klijanje. U sastav zraka

plastenika ulaze još mnogi potrebni i štetni spojevi. Dobar sastav zraka u plasteniku postiže

se redovitim provjetravanjem.

Sustav za upravljanje

Sustavi za grijanje i provjetravanje suvremeno opremljenih plastenika u pravilu su tako

projektirani da je njihov rad uvijek pod nadzorom posebno izvedenih upravljačkih jedinica

Najjednostavnije modulne jedinice predviđene za ugradnju u jednobrodne tunelske

plastenike opremljene za uzgoj biljaka u zemlji, svojom su izvedbom tako pripremljene da

u potpunosti upravljaju radom:

- elektromotornih pogona bočnih i krovnih otvora za prozračivanje te

- stropnih aksijalnih ventilatora za prisilno miješanje zraka.

Osnovu rada ovih jedinica čine osjetila za mjerenje temperature i vlažnosti zraka koja u

potpunosti reguliraju rad jednostavnih sustava za toplozračno grijanje te prirodno

prozračivanje unutrašnjosti plastenika. Pri tome će osjetila za praćenje brzine i smjera

vjetra te registraciju kiše ili snijega osigurati pravovremeno zatvaranje svih otvora u slučaju

naleta vjetra ili pojave bilo kojeg oblika oborina. Ta su osjetila uvijek smještena na krovištu

plastenika na posebno izvedenom cijevnom nosaču. Kod složenijih objekata sa ugrađenim

toplovodnim grijanjem, pokretnim sjenilima i energetskom zavjesom, upravljačka se

jedinica proširuje dodatnim modulima za kontrolu i upravljanje radom:

- miješajućih ventila toplovodnog grijanja,

- elektromotornih pogona za pokretanje sjenila te, ako su ugrađeni,

- elektromagnetnih ventila sustava za regulaciju količine CO2.

Poznato je da kod višebrodnih plastenika uvijek postoji opasnost od

nekontroliranog nakupljanja snježnih oborina što je osobito izraženo iznad spojnih oluka

između dva tunela. U koliko su ti plastenici opremljeni sustavom za toplovodno grijanje

upravljačka jedinica se može dopuniti modulom za kontrolu rada posebnog cijevnog

razvoda namijenjenog isključivo zagrijavanju oluka. Naime, u tom se slučaju trajnim

56

praćenjem promjena vanjske temperature uz istovremenu kontrolu pojave snježnih oborina

pravovremeno otvaraju elektromagnetni ventili za zagrijavanje spojnih oluka i otapanje

nakupina snijega. Kako u svakom trenutku postoji mogućnost pojave zastoja u radu

pojedinih dijelova, bilo da je riječ o prekidu napajanja električnom energijom, prekidu

dotoka tople vode, plina ili nafte, ove se upravljačke jedinice dopunjavaju sa

odgovarajućim GSM dojavnikom mogućih kvarova ili neispravnog rada bilo kojeg

elementa u sustavu upravljanja. Zastoji i kvarovi se dojavljuju na 2-3 mobilna ili fiksna

telefonska aparata prema izboru korisnika a sve u namjeri pravovremene spoznaje i

pristupa osoba odgovornih za otklanjanje nedostataka. Ovo je posebno važno ako nastali

zastoji ili kvarovi mogu dovesti do trajnog oštećenja opreme i gubitka nasada.

NAČINI PROIZVODNJE POVRĆA U PLASTENICIMA

Postoji nekoliko različitih načina uzgoja u plastenicima koji pružaju biljci različitu

kvalitetu i uvjete rasta i razvoja. To su uzgoj u tlu, uzgoj u supstratu te uzgoj bez tla.

Uzgoj u tlu

Kod primjene uzgoja u tlu, prije podizanja plastenika, potrebno je obaviti detaljnu kemijsku

analizu tla i postaviti drenažu. Drenaža je neophodna za plastenike u kojima se prakticira

uzgoj u tlu. Ona predstavlja sustav plastičnih cijevi položenih ispod površine zemlje na

dubini od 70 - 120 cm i razmaku 3 - 6 m. Razmak i dubina ovise o svojstvima tla. Povrće

uzgajano u tlu u plasteniku usvaja 2 - 3 puta više hraniva u odnosu na povrće uzgajano u tlu

na otvorenom. Razlika je u tome što je zemljište u plasteniku obogaćeno organskim

tvarima, supstratima, hranivima te ima dobar vodozračni odnos i odgovarajući pH koji

iznosi 6,3 - 7,0. Nepovoljan pH može se regulirati. Visoka kiselost neutralizira se

kalcizacijom, a visoka alkalnost gnojenjem fiziološki kiselim mineralnim gnojivima poput

uree. Koncentracija soli u tlu uvjetuje mogućnost usvajanja vode. Normalan sadržaj soli u

tlu je 1,6 - 3 g/l. Snižava ga omekšavanje vode i postavljanje drenaže koja služi za ispiranje

zemljišta i odvodnju suvišne vode.Za zaštićeni prostor normalnim zemljištem smatra se

ono koje ima oranični sloj dubine 25 - 35 cm, volumen mase 0,4 - 0,6 g/cm3, stupanj

aeracije 20 - 30 %, sadržaj organske tvari 20 - 30 %, pH 6,3- 6,5, sadržaj soli 1,0 - 2,0

mS/cm. Uzgoj u tlu može se vršiti na više načina. To može biti uzgoj na cijeloj površini, u

gredicama i na stolovima. Odabir ovisi o veličini plastenika i uzgajanoj vrsti.

Uzgoj u supstratu

Supstrati su visokovrijedne mješavine crnog treseta, bijelog treseta i strugotine kokosa

obogaćene hranivima i dodacima poput perlita, ilovastih granula, kamene vune i

kompostirane kore drveta koji poboljšavaju već i tako odlična svojstva treseta. Supstrate

karakterizira dobar vodozračni odnos, optimalan pH, sterilnost, veličina pora, različita

struktura itd. Ovisno o vrsti i stadiju razvoja biljke odabiremo odgovarajući supstrat. Danas

postoje i specijalizirani supstrati prilagođeni potrebama točno određenih vrsta biljaka.

Euro-Brod d.o.o. je ovlašteni zastupnik i distributer tvrtke Klasmann koja u svojoj ponudi

ima široku paletu različitih supstrata. Svi supstrati nose žig R.H.P. što garantira da njihovi

57

proizvodi odgovaraju standardima Tehničkog komiteta ispitnih stanica u Nizozemskoj. Na

paleti Klasmann supstrata nalazi se preko 27 proizvoda. U proizvodnji povrća najčešće se

koriste:

- tray supstrat - preporuča se za razmnožavanje povrtlarskih kultura u plitici

potiče razvoj korijenovog sustava (sadrži malu količinu hraniva, neophodne

elemente u tragovima)

- potgrond P - preporuča se za uzgoj prijesadnica salate, endivije, kupusnjača,

celera itd.(sadrži srednju količinu hraniva, neophodne elemente u tragovima)

- potgrond H - preporuča se za uzgoj prijesadnica rajčica, paprike, krastavaca,

patlidžana itd. (sadrži srednju količinu hraniva, neophodne elemente u

tragovima)

- sjevernonjemački bijeli treset - upotrebljava se za poboljšavanje strukture

tla, sterilan je.

Uzgoj bez tla

Uzgoj bez tla je najmoderniji način uzgoja koji obuhvaća uzgoj biljaka u čvrstoj i tekućoj

sredini, te u aerosolu. On može biti sa ili bez supstrata čija je jedina funkcija učvršćivanje

korijenovog sustava. Uzgoj biljaka bez tla omogućava veću, kvalitetniju i kontroliranu

proizvodnju, smanjenu upotrebu pesticida, zaštitu okoliša i proizvodnju zdravog povrća.

Danas razlikujemo hidropon, aeropon i tehniku hranjivog filma.

Hidropon je tehnika uzgoja biljaka u vodi kojoj su dodana sva potrebna hraniva;

Aeropon je način uzgoja biljaka u kojem je korijen biljke stalno ili samo privremeno

uronjen u sustav cijevi u kojem se nalazi aerosol (zasićena magla bogata hranivima);

Kod tehnike hranjivog filma korijen je pričvršćen za plastični kanal na čijem je dnu

porozni materijal koji omogućuje slobodan razvoj korijena, kroz sustav hidrokanala

neprestano protječe tanki film hranjive otopine.

Hidroponski uzgoj povrća

Dugogodišnje tradicionalno uzgajanje malog broja različitih vrsta povrća u plastenicima

(monokultura) dovelo je do osiromašenog zemljišta, loše strukture tla, stvaranja

nepropusnog sloja, visokog sadržaja hraniva i soli, pojave štetnika i bolesti te smanjenja

prinosa. Nekada se u takvim situacijama predlagala promjena sloja zemlje, debljine 30-40

cm, ili premještanje objekta koje je vrlo skupo. Iskustva razvijenih zemalja govore da je

najprihvatljivije rješenje uvođenje hidroponskog načina uzgoja povrća. Riječ hidropon

dolazi od grčkih riječi hydor što znači voda i ponos što znači rad, a predstavlja uzgoj

biljaka bez tla na inertnim supstratima ili bez njih u hranjivoj otopini.

Povijest hidroponije

Ako pogledamo malo u povijest, pronaći ćemo preteču hidroponije već kod starih Asteka.

Oni su na jezeru Texacoco proizvodili povrće, cvijeće pa čak i kukuruz u tzv. plivajućim

vrtovima. U svojim osvajačkim pohodima Srednjom Amerikom Španjolci nisu pridavali

važnost tom uzgoju pa je takav način uzgoja povrća na jezerima potpuno nestao. Nisu

58

Asteci bili usamljeni u takvom načinu uzgoja, nešto slično koristilo se i u Indiji i Kašmiru.

Preteča uzgoja u hidroponu pobudio je istraživače već prije tri stoljeća. Početkom

20. stoljeća posebna se pažnja počela posvećivati ovakvoj proizvodnji, da bi sredinom 20.

stoljeća doživjela posebni zamah.Trenutni svjetski lider u hidroponskom uzgoju je

Nizozemska koja je već prije 25 godina imala 3 % od ukupnih zaštićenih prostora pod

hidroponom, a samo 10 godina poslije gotovo 40 % . Hidroponski uzgoj u Hrvatskoj je tek

u povojima. Kod nas se tek oni odvažni upuštaju u takav način proizvodnje. Najčešće

uzgajane kulture su rajčica, paprika, krastavci, salata, radič, kupus i špinat. U europskim

hidroponima uzgajaju se još i šparoga, mladi krumpir, mrkva, luk, grah, patlidžan, poriluk,

kukuruz i ostale povrtne kulture.

Prednosti i nedostaci hidroponskog uzgoja

Hidroponski način uzgoja kao krajnji rezultat daje veliki urod, kvalitetne i zdrave plodove

bogatije mineralnim tvarima i C vitaminom a s manje teških metala. Uz to ističu se i mnoge

druge prednosti:

- nema plodoreda;

- uzgoj jedne kulture;

- smanjena pojava patogena;

- smanjeno onečišćenje okoliša;

- čuvanje podzemnih voda (zatvoreni hidroponski sustavi);

- visok stupanj automatizacije;

- smanjen fizički rad;

- uzgoj na površinama na kojima nije bilo uvjeta za uzgoj, s neplodnim tlima

ili bez tla;

- visok intenzitet proizvodnje;

- manje rada pri obradi, kultiviranju, dezinfekciji;

- manja upotreba sredstava za zaštitu bilja;

- manja potrošnja vode i hraniva;

- bolja kontrola opskrbe biljaka vodom;

- bolja kontrola opskrbe biljnim hranivima;

- do 10 puta veći prinosi;

- ranozrelost povrća;

- smanjena pojava stresa kod biljke zbog bolje aktivnosti korijena.

Uz mnoge prednosti hidroponski uzgoj ima i nedostatke. Jedan od njih je visoko

početno ulaganje.

Sistemi hidroponskog uzgoja

Razlikujemo dva sistema hidroponskog uzgoja: bez supstrata i sa inertnim supstratom.

Hidroponski uzgoj bez supstrata

U hidroponski uzgoj bez supstrata ubrajamo tehniku hranjivog filma, aeroponiju

(horizontalna i vertikalna), vodenu kulturu i sisteme plutajućih kontejnera. Unatoč

odličnim karakteristikama svih ovih načina uzgoja, proizvođači u Europskoj uniji najčešće

odabiru tehniku hranjivog filma. Tehnika hranjivog filma najbolje se pokazala u

proizvodnji ljekovitog bilja i salate. Rijetko se koristi u proizvodnji rajčice i paprike.

59

Hidroponski uzgoj sa inertnim supstratom

Glavni oblik proizvodnje povrća u hidroponskom uzgoju je uzgoj na supstratima. U ovom

načinu proizvodnje supstrat predstavlja medij čija je uloga učvršćivanje korijenovog

sustava, održavanje vode u obliku pristupačnom biljkama, otjecanje viška hraniva te

osiguravanje izmjene zraka. Supstrat na smije mijenjati svoje kemijske osobine u dodiru s

vodom i hranivima te zadržavati toksične tvari. Mora biti sterilan, inertan i imati

odgovarajući kapacitet za vodu, zrak i hranjivu otopinu te povoljan odnos makro i mikro

kapilara. Pri odabiru supstrata možemo birati između supstrata anorganskog, organskog i

sintetičkog porijekla. U supstrate organskog porijekla ubrajamo treset, vlakna kokosovog

oraha, rižine ljuske, piljevinu, koru drveta, borove iglice i dr. Oni imaju odličnu sposobnost

držanja vode. Anorganski supstrati imaju malu sposobnost izmjene kationa, što ograničava

njihovu sposobnost oslobađanja vezanih hraniva. Oni zadržavaju svoju strukturu tijekom

dužeg vremena. U anorganske supstrate ubrajamo kamenu vunu, vermikulit, perlit, kvarcni

pijesak, ekspandiranu glinu, stiropor i dr. Sintetički supstrati se javljaju kao nusproizvod

industrije namještaja. Imaju visoku poroznost i nešto manji kapacitet držanja vode od

kamene vune. Ukoliko se dezinficiraju vodenom parom moguće ih je koristiti duži period

vremena. U njih ubrajamo ekspandirane poliuretane, ekspandirane polistirene i ureu

formaldehid. Izbor supstrata kao medija za uzgajanje ovisi o klimatskim uvjetima, tipu

opreme u plasteniku te zahtjevima biljaka koje je potrebno zadovoljiti.Najrašireniji i

najčešće korišten supstrat u hidroponskom uzgoju povrća je kamena vuna.Kamena vuna je

inertni materijal sastavljen od vlakana bazaltnih stijena koje se tope na temperaturi od

1.600oC i pretvaraju u lavu koja se potom centrifugalno razbacuje u tanke niti koje se hlade

i prešaju u razne dimenzije. Ona se u početku koristila kao izolacioni materijal u

građevinarstvu. Tek je 60-ih godina prošlog stoljeća prvi put upotrijebljena kao podloga za

biljku. Kamena vuna je slabo alkalna ali je zato inertna i biološki nerazgradiva. Ima vrlo

dobar kapacitet držanja vode, oko 80 %. Vrijednost pH joj je 7-7,5, ali budući da nema

pufernu sposobnost lako se snižava na željenu vrijednost. Na tržištu se pojavljuje u obliku

blokova, kocki, čepova i granulata, različitih dimenzija i gustoće. Blokovi se proizvode u

različitim veličinama, 90-130 x 10-20 x 7,5-10 cm, i gustoćama (kg/m3), D60, D75, D90.

Svi blokovi obloženi su folijom, bijelom izvana, iznutra crnom. Na gornjoj strani bloka

nalaze se 2 - 3 otvora u koje se smještaju kocke. Kocke se izrađuju u dimenzijama 7,5-10 x

7,5-15 x 6,5-7,5 i također su obložene folijom. Za sjetvu se koriste čepovi kamene vune

dimenzija 2,5 x 2,5 x 4 cm. Prednosti kamene vune su smanjen rizik od štetnika i bolesti,

nema korova, ekonomično korištenje hraniva, smanjen rast korijena, lakša kontrola uzgoja i

mogućnost reciklaže nakon uporabe . Nedostaci su visoka početna ulaganja, stručni kadar,

skupa reciklaža i dr. Najpoznatiji proizvođači kamene vune su Grodan, Agroban i

Brinkman.

Kokosov supstrat je također inertni prirodni materijal kojeg čine kokosova vlakna.

Kokosovo vlakno ima sitne mikroskopske stanice slične građi spužve, pa stoga ima

posebno dobro svojstvo zadržavanja hranjive otopine, te ujedno zadržava i poroznost

(Shinohara i sur. 1997). Kao alternativa tresetu ili staklenoj vuni, kokosov supstrat nudi

visoku vlagu za kapacitet zadržavanja zraka, koja omogućuje lagani rast i dobro raširen

sustav korijenja. Također sadrži 70% lignina i korisne mikrobe. pH vrijednost iznosi od 5.2

do 6.8. Komprimirani medij proširi se 8 do 9 puta, ponovno vlaženje je lakše nego kod

treseta bez dodatka ikakvih sredstava za vlaženje. Pošto proizvod ima dobru poroznost,

njegova drenaža je bolja nego kod treseta, relativno se manje skuplja i otporan je na

60

zbijanje. Za duži ciklus uzgoja nasada ova osobina je prednost nad tresetom. Kapacitet

izmjene kationa kokosovog vlakna usporediva je sa tresetom. Njegovo razlaganje sporije je

od treseta, te nema korova i patogena.

Sustav za navodnjavanje i prihranu

Ručnim zalijevanjem i prihranom ne možemo osigurati kvalitetan uzgoj i veliki prinos.

Zato je neophodno plastenik opremiti automatskim sustavom za navodnjavanje i prihranu s

vrlo preciznim dozatorima, timerom i tenziometrom koji će točno odrediti potrebnu

količinu i trenutak dodavanja hranjive otopine. Jedinica za navodnjavanje i prihranu pri

hidroponskom uzgoju biljaka vrlo je složena oprema. Pri njenom izboru treba voditi računa

o ukupnoj dnevnoj potrošnji vode te stvarno potrebnom broju recepata odnosno kultura

koje će se istovremeno uzgajati. Za veće površine, do 12.000 m2, koriste se jedinice radnog

protoka 20 m3. Takve su jedinice u pravilu pripremljene za rad sa tri do četiri recepta.

Izborom broja recepata jednoznačno je određen broj pripadajućih spremnika za hranjiva.

Naime svaki recept zahtijeva dva zasebna spremnika, A i B tip, pri čemu je spremnik za

kiselinu zajednički za se recepte.

U neposrednoj blizini jedinice postavlja se dodatni spremnik za vodu. Veličina tog

spremnika također se određuje ne temelju prosječne dnevne potrošnje vode koja u pravilu

ne prelazi količinu od 10 lit/m2 tijekom 24 sata. Uporaba spremnika nije obavezna ali se

njegovom ugradnjom osigurava taloženje krupnijih čestica i ujednačenija temperatura vode

na ulazu u jedinicu. Postrojenje za obradu približno 12.000 m2 površine uz istovremeni rad

sa tri recepta u pravilu uključuje slijedeće komponente:

- jedinicu za navodnjavanje tip Brinkman Vocom Sola, kapaciteta 20 m3/h,

pripremljenu za navodnjavanje i prihranu ukupne površine do 12.000 m2 uz

mogućnost istovremenog rada sa tri zasebna recepta;

- 3A+3B spremnika za hraniva;

- 1 spremnik za kiselinu;

- sistemsku pumpu; bazensku pumpu;

- jedinice za pročišćavanje;

- EC i pH mjerače; mjerač protoka;

- spremnik za miješanje, zapremine 250 lit;

- sklopke, pomoćne pumpe, osigurače, alarmnu sirenu i sl.

- Prima Vega računalo; štampač

Pored navedene opreme ovaj komplet sadrži i prenosivi EC i pH metar sa transportnom

kutijom. Mjerači su profesionalne izvedbe i neophodni su za rad pri ovoj vrsti uzgoja.

Jedinica sa spremnicima za hraniva i kiselinu te priručnim spremnikom vode u pravilu se

smješta unutar jednog od plastenika, vodeći pri tome računa o pravcima budućeg proširenja

kako bi se mogao pravilno dimenzionirati primarni i sekundarni cijevni razvod. Osnovu

cijevnog razvoda čini glavni napojni vod promjera 75 mm koji se povlači od jedinice za

prihranu do svakog pojedinog plastenika. Na njega se priključuju svi potrebni sekundarni

odvojci promjera 50 mm. Oba su ova razvoda izrađena iz debelostijenih PVC cijevi i u

pravilu se ukapaju neposredno ispod površine zemlje. Površinski razvod je znatno manjeg

promjera i radi se iz cijevi promjera 25 mm. Završnicu razvoda čine Netafin kapaljke

protoka 3lit/sat sa cca 80 cm spojnog crijeva. Kompletan površinski razvod, uključujući i

kapaljke, izrađuje se iz PE materijala isključivo crne boje kako bi se spriječio razvoj algi u

61

sustavu razvoda. Broj kapaljki jednoznačno je određen brojem biljaka koje se prihranjuju.

Broj navodnjavanja tijekom dana ovisi o vremenu, količini svjetlosti, razvijenosti usjeva i

podloge. Kod uzgoja na kamenoj vuni tijekom dana može biti i preko 30 navodnjavanja.

Sustav za navodnjavanje i prihranu može biti otvoren i zatvoren. Kod otvorenih sustava

drenažna voda se ne reciklira u istom sustavu nego se uz pomoć cijevi skuplja na jednom

mjestu i koristi za druge namjene. U slučaju njenog ispuštanja u prirodu moglo bi doći do

zagađenja životne sredine. U zatvorenom sustavu drenažna voda se reciklira, sterilizira i

ponovno koristi.

Voda

Kvaliteta vode, koja se koristi za navodnjavanje, može imati velikog utjecaja na prinos.

Prije pokretanja sustava potrebno je izvršiti detaljnu analizu vode. Najčešći ioni koji se

nalaze u sastavu vode, a imaju utjecaj na biljke, su natrij, klor, željezo, kalcij i dr. Pravilo je

da sadržaj mikro i makroelemenata u vodi mora biti manji od sadržaja u hranjivoj otopini.

Natrij i klor su za osjetljive biljke toksični već pri količini od 80 ppm. Željezo nije pogodno

za prihranu jer nije pristupačno povrću i blokira kapaljke.

Najznačajnija osobina vode je elektroprovodljivost (EC). Voda, čiji je EC manji od 0,5

mS/cm, pogodna je za sve povrtlarske vrste. EC raspona 0,5 - 1,0 mS/cm čini vodu težom

za upotrebu. Voda s većim EC-om može se koristiti samo u specijalnim slučajevima.

Hranjiva otopina

Hranjive otopine su stručno pripremljeni pripravci u obliku lakotopivih soli. Receptura

hraniva se sastavlja na osnovi analize vode, a posebna pažnja se obraća na pH i EC.

Preporuka je da pH bude oko 6, a EC oko 2.5. Korekcije je moguće vršiti uz pomoć

hraniva. Najosnovniju hranu predstavljaju dušik, fosfor i kalij te mikroelementi. Prosječna

hranjiva otopina je sljedećeg sastava: dušik (nitratni oblik) 70-300 ppm,

dušik (amonijski oblik) 0-31 ppm, kalij 200-400 ppm, fosfor 30-90 ppm, kalcij 150-400

ppm, sumpor 60-330 ppm, magnezij 25-75 ppm, željezo 0,5-5,0 ppm, bor 0,1-1,0 ppm,

mangan 0,1-1,0 ppm, cink 0,02-0,2 ppm , molibden 0,01-0,1 ppm i bakar 0,02-0,2 ppm.

Sjetva i sadnja

Pri korištenju hidroponskog načina uzgoja povrća sjeme se sije u čepove kamene vune

(jedno sjeme - jedan čep). Za to vrijeme potrebno je navodnjavanje čistom vodom i

održavanje povoljne temperature. Nakon nicanja, biljke se presađuju u kocke kamene vune

na način da se čep sa biljkom utisne u predviđeni otvor na kocki. Vrijeme presađivanja

ovisi o vrsti, vremenskim uvjetima i dobu godine. Za rajčicu to je 40 - 50 dana, papriku 30

- 40, a krastavac 21 - 28 dana.

Postavljanje kamene vune

Prije postavljanja kamene vune neophodno je pripremiti plastenik. Ukoliko ima biljnih

ostataka potrebno ih je ukloniti i uništiti. Zatim slijedi niveliranje tla i postavljanje

drenažnih kanala te dezinfekcija.

62

Drenažni kanali postavljaju se između budućih redova kamene vune i spajaju sa centralnom

drenažnom cijevi koja ide izvan plastenika.

Cijela površina pokriva se bijelom folijom debljine 6 - 10 mikrona koja omogućava

refleksiju svjetlosti ili agrotekstilnom folijom. Nakon toga postavljaju se blokovi kamene

vune, po dva paralelno jedan do drugoga na razmak koji definira kultura, najčešće 35 - 40

cm. Razmak između redova je oko 120 cm. Slijedi unošenje kocki kamene vune sa

biljkama koje se postavljaju na blokove kamene vune (dvije do tri kocke na jedan blok)

neposredno do otvora. Tako ostaju nekoliko dana dok korijen ne ojača, zatim se

premještaju na otvore i tu trajno ostaju do kraja berbe, odnosno, kraja vegetacije.

STAKLENIK

Staklenici su zaštićeni prostor za čiji se pokrovni sastav koristi staklo, obično debljine 4

mm. Staklo najbolje propušta svijetlost i čuva toplinu, ali je i najskuplja investicija. Iz tog

razloga treba posebnu pažnju posvetiti mjestu tj. gradilištu na kojem će objekt biti

podignut. Za podizanje staklenika potrebna je građevinska dozvola što je i razumljivo jer

konstrukcija za 100 m2 prostora, pa i za manje mora se podići na betonskim temeljima. Ti

temelji su nosači za noseće stupove i krovnu armaturu koja je načinjena od pocinčanih

metalnih profila. Širina staklenika najčešće je 6,20, 8 i 12 m, a visina do krova rešetke 2,20

- 3,70 m. Postoje i više dimenzije što svakako ovisi o vrsti kulture koja će se uzgajati,

tehničko-tehnološkoj opremljenosti i svakako financijskim mogućnostima. Manji staklenici

se grade pojedinačno, a veće površine se bočno spajaju. Ventilacija za prozračivanje

najčešće se izvodi na krovnom dijelu, ali po narudžbi može se ugraditi i bočna ventilacija.

Svi staklenici trebaju imati sistem grijanja, a takovi objekti da bi se u potpunosti isplatili

treba se u njima odvijati intenzivna proizvodnja kroz cijelu godinu. Cijena koštanja m2

staklenika ovisi o opremi koja se ugrađuje. Što to znači: vrste navodnjavanja, energetske

zavjese, zavjese za sjenjenje, izbor grijanja, izbor uzgoja, hidroponska tehnologija, uzgoj

na stolovima, dodatno osvjetljenje, uvođenje CO2, izgradnja rezervoara za vodu i dr. Danas

je poznato da se ta cijena kreće od 30 - 120 €/m2. Danas se u Hrvatskoj može kupiti i/ili

naručiti kvalitetni objekti staklenika. Oprema je još uvijek uvozna ili djelomično hrvatski

proizvod, ali bi se svakako trebalo intenzivno raditi na kompletnoj proizvodnji sve potrebne

domaće opreme.

Vjetrobrani

Kada staklenici nisu opremljeni sistemom za grijanje ili su djelomično opremljeni,

vjetrobran ima posebnu vrijednost u zaštiti od gubitka topline. Najčešće se sade visoko

drveće (crnogorica) koje štiti objekte od naleta vjetra. Kako je položaj za gradnju

staklenika idealan u pravcu sjever - jug, tada se i zaštita od naleta vjetra uglavnom

postavlja sa sjeverne ili sjeverno zapadne strane. Nalet vjetra i njegovo strujanje slijedi

bočne strane objekta staklenika, zatim nastavlja kretanje linijom krovne strane i tek tada

privremeno gubi značenje (direktan gubitak energije uz bočno staklo objekta).

Smanjenje brzine vjetra za 1m/s smanjuje grijanje potrebno za 1.2 Kcal/h/m², a za 1°

podiže temperaturu u unutrašnjosti.

PRIMJER: Smanjenje brzine vjetra za 5 m/s kada je temperatura unutrašnjosti 1000 m²

staklenika 10 stupnjeva viša nego vani, što čini mogućim čuvanje bar 6 litara goriva po

satu.

63

Dakle, ako vanjske temperature padnu niže od unutarnje temperature koju biljka zahtjeva,

staklenik mora biti zagrijan. Da bi se procijenio kapacitet sistema za zagrijavanje mora se

izračunati zahtjev zagrijavanja staklenika. Može se odrediti toplina koja je potrebna

koristeći ukupnu iskorištenu količinu energije K1:

Q = AH K' (ti – ta ) (W)

Specifična toplina potrebna po kvadratnom metru staklenika:

G

H

A

Aq K' (ti – ta) (W/m2)

U ovim jednadžbama

K' (W/m2K) koeficijent ukupne iskorištene količine energije

AH (m2) površine staklenika

AG (m2) gornji dio (krovni dio konstrukcije) staklenika

ti (°C) potrebna unutarnja temperatura

ta (°C) prosječna vanjska temperatura

Temperaturni koeficijent K' ovisi o krovnom materijalu staklenika, nepropuštanju zraka

staklenika, sistemu zagrijavanja, sistemu navodnjavanja, brzini vjetra, zaštiti od oblaka i

stvaranju taloga na krovnoj konstrukciji.

Za objekte gdje se koristi plastična folija za pokrivanje mogu se koristiti sljedeće

vrijednosti prema kojoj nepropustljivosti zraka za prosječnu brzinu vjetra od 4 m/s iznosi:

Jednostruka folija K' = 6 do 7,8 (W/m2K)

Dupla folija K' = 4,2 do 5,5 (W/m2K)

Za prosječno niske vanjske temperature moraju se koristiti vrijednosti koje su fiksirane kao

standardi u različitim zemljama. U Hanoveru, Zapadnoj Njemačkoj, ta je -14 °C, u

kontintentalnom djelu Hrvatske (Donji Miholjac) ta je – 20 0 C, a u područiju Mediterana

prosječna najniža temperatura ima vrijednost od oko 0 °C.

Primjer: temperatura potrebna u stakleniku sa jednim slojem folije s unutarnjom

temperaturom od 12 °C :

ta = -14 °C q = 1,5 × 7 (12-(-14) = 273 W/m2

ta = 0 °C q = 1,5 × 7 (12 – 0) = 126 W/m2

Sistemi za zagrijavanje vode : u ovom sistemu koji je vrlo prilagodljiv i prikladan za zimu

kao i za cjelogodišnju proizvodnju, vruća voda (80-100 °C – izlazna voda iz kotla, a

povratna od 60 – 70 0 C) kruži čeličnim cijevima promjera različitih dimenzija, a promjer

podnog, bočnog i krovnog cijevnog voda iznosi 50 mm. Za 5,5 ha površine staklenika

ukupno je ugrađeno 174 km cijevnog voda za zagrijavanje u Donjem Miholjcu. Procjena je

da se oko 45 % energije gubi, ako cijevi nisu konzervirane i obojane i ako stakla dobro ne

brtve, oko 25 % dosegne tlo, a ostalo je usmjereno uvis ili prema stranama objekta.

Međutim, sistem je skup za instaliranje, uzrokuje gubitke toplinskim zračenjem i može

ponekad uzrokovati podizanje relativne vlage u blizini biljaka zbog pomanjkanje ili

nedostatka kretanja zraka, ali za velike objekte i za pojedine kulture (rajčica, paprika,

64

krastavac, i dr.) ovaj sistem je nezamjenjiv. U novije vrijeme pokušava se koristiti novi

zamjenski sistem (podno grijanje) gdje voda teče plastičnim cijevima (¾ promjera), između

redova biljaka. Temperatura vode na ulazu u staklenik je 50˚C, a na izlazu 45˚C; 60 kcal je

oslobođeno po jednom linearnom metru crne PE cijevi promjera 25 mm. Plastične cijevi su

lagane, savitljive, pogodne za instalaciju i mogu biti postavljene u odgovarajući položaj u

odnosu na određenu sadnicu. Na kraju sezone mogu se saviti i odložiti. Da bi se postigla

visoka efikasnost i u isto vrijeme zagrijavanje tla, cijevi treba postaviti na tlo s nadolje

okrenutim otvorima. Treba paziti da biljke nisu izložene vrućem zraku ispuštenom iz

sustava za zagrijavanje.

Ovaj sustav se natječe sa konvencionalnim sustavom zagrijavanje cijevima i zadovoljava

potrebu za privremenim zagrijavanjem ili da se unutarnja temperatura povisi za par

stupnjeva iznad vanjske. Velika povišenja temperature pretpostavljaju veće kretanje zraka s

negativnim popratnim efektima (dalje isparivanje i poteškoće u kontroliranju ugljičnog

dioksida). Kakva god bila situacija, brzina zraka treba biti ispod 5 m/sek.

Ovaj štedljivi sustav stavlja se u pogon s bilo kojom vrstom goriva (ugljen, gorivo ulje,

prirodni plin) i prilagodljiv je u velikim staklenicima (centralni grijač s lokalnim

izmjenjivačima topline) kao i u malim (jedan grijač).

Trošak energije i udio iste u cijeni koštanja, pri intenzivnoj proizvodnji povrća i cvijeća u

stakleniku, primjer :

Magadenovac, površine 5 ha, snaga kotlovnice (4 parna kotla, po kotlu 5814 kWh ili 5,8

MW) za 1 godinu potroši se 1,8 -2,5 mil. kubika zemnog plina (slijed nasada: salata, 2 ha

rajčice, 2 ha paprike i 1 ha krastavaca, ili slijed ruže za rezani cvijet i gerber).

Cijena m3 plina u distribuciji 1,90 kn (za 2006 godinu).

Vrsta zemnog plina : metan sa nešto primjesa, kalorične vrijednosti ili ogrjevna moć

33MJ/m3 ( 8500 kcal).

Potrošnja plina/ ha za termofilne kulture iznosi 2,9 MW-intenzivna proizvodnja.

Ostali troškovi energije: opskrba električnom energijom iz vanjske mreže i u slučaju

nestanka, agregat (proizvodnja vlastite električne energije).

Za suvremenu proizvodnju povrća u uzgoju u tlu, na malču, na stolovima, u proizvodnim

krevetima ili u hidroponu koriste se pogonske kompjutorske jednice za veće objekte, a za

manje objekte koriste se mikroprocesori. Zadaća istih je kontrola temperature dan-noć,

jačina svijetla, orošavanje, kontrola pH i EC, zalijevanje vodom ili hranjivom otopinom,

regulacija klime i dr. Za zatvoren sistem uzgoja u hidroponu gdje se hranjiva otopina vraća

na proćišćavanje nakon što je prošla zonu rasta biljke i pomoću kompjutora dozira se i

nivelira potreban EC i pH, te se ponovo vraća u slijedećem doziranju u biljku koriste se

skupa postrojenja sa sistemom filtera.

Nekonvencionalni sustavi grijanja sa korištenjem solarne energije

Jedan od mogućih izvora energije koji je obnovljiv, jeftin i lako dostupan, je solarna

energija. Kako je staklenik i sam veliki sakupljač solarne energije, znanstvenici ubrzano

pokušavaju pronaći načine za upotrebu viška topline ispuštene kroz ventilaciju.

Efikasan solarni sustav zagrijavanja mora imati tri glavne komponente: kolektor, sustav za

pohranjivanje i sustav za distribuciju.

65

Kolektor pretvara solarnu radijaciju u upotrebljivu energiju i zagrijava zrak ili vodu.

Postoje dvije glavne klasifikacije vanjskih solarnih kolektora: sakupljački

(«concentrating») kolektori i ravni ( « flat-plate») kolektori. Sakupljački kolektori su vrlo

skupi jer zahtijevaju savršenu okomitu i vodoravnu pokretljivost kako bi pratili solarno

kretanje. Kod ravnih kolektora, solarna radijacija se absorbira tamnom površinom

zaštićenom staklenim ili plastičnim slojevima te se solarna energija pretvara u toplinsku

(zbog visoke cijene tradicionalnih ravnih kolektora za zagrijavanje staklenika istraživanja

su usmjerena prema dizajnu jeftinih plastičnih kolektora).

Zagrijavanje staklenika jednostavnim vanjskim solarnim kolektorima nije bez svojih mana:

sustav se teško ugrađuje u već postojeći staklenik i rad i materijali predstavljaju priličan

financijski teret. Istraživanja na raznim institutima pokušavaju otkriti kako upotrijebiti sam

staklenik kao solarni kolektor, što bi, očigledno, otklonulo troškove instaliranja samog

kolektora. Staklenik kao kolektor ima nekoliko prednosti nad vanjskim kolektorom.

Dapače, cijena izgradnje je niža, zauzima manje površine i gubitak pri transferu topline od

kolektora do staklenika ili u spremnik je puno manji.

Među brojnim solarnim sustavima, do sada razvijenim u raznim centrima za istraživanje

diljem svijeta, samo nekoliko njih su ekonomični za područje Jadranske obale. Mnogi još

nisu napustili eksperimentalnu fazu i ulažu se napori kako bi se stvorio sustav koji će

prikupiti najviše energije sa najmanje troškova i s najvišom efikasnošću. S druge strane,

staklenici iziskuju relativno visoku koncentraciju energije za zagrijavanje u usporedbi s

onim što je moguće postići solarnim sustavima.

Primjer korištenja solarne energije :

Plastične cijevi napunjene vodom, korištene kao kolektor u sustavu za solarnu energiju

(podatci za Sjevernu Grčku, FAO), su debele od 200-250 mikrona i moraju pokrivati bar

35% površine zemlje u stakleniku. Sadrže oko ± 80 kg vode/m² staklenika. Ovaj se sustav

već uspješno koristi u Grčkoj, čak i u sjevernom dijelu regije, od početka listopada do

kraja svibnja. Solarna energija prikupljena u jednom hektaru tijekom ovog perioda jednaka

je, na ovom području, 180 000 litara plinskog goriva, tj. 740 litara po danu/ha. Prosječno

povećanje srednje temperature zraka iznosi 4˚ C i može se postići u plasteniku sa

jednostrukom PE folijom, a 6˚ C sa dvostrukom PE folijom. Ovo omogućuje uzgajanje

rajčica, zaštićenih od mraza, pod jednostrukim PE staklenikom, čak i s niskom vanjskom

temperaturom od -7˚ C ( ili -11˚ C pod dvostrukom folijom). Za izgradnju ovakvog

solarnog sustava u stakleniku od 1 ha potrebno je 2500 PE cijevi, kao i 300 kg crnog PE

sloja, debljine 30-40 mikrona te 3500 m² mjehurastog filma (za izolaciju unutrašnjih

bočnih strana objekta).

Geotermalna energija

Prije svega, jedan od najzanimljivijih izvora za zagrijavanje staklenika je geotermalna

energija. Vruća voda iz prirodnih izvora i duboki zdenci, privukli su pažnju istraživača u

potrazi za praktičnom primjenom ovih izvora. Vruća voda iz izvora i bušotina se trenutno

koristi kao energetski izvor u nekim Mediteranskim zemljama, a ujedno i u Bosni i

Hercegovini kao i u Hrvatskoj. Glavne prepreke u zagrijavanju staklenika vrućom vodom

su: visoki sadržaj karbonata i željeza koji vodi do začepljivanja cijevi, cijena sistematskih

hidrogeoloških istraživanja i bušenja dubokih zdenaca.

66

Geotermalna voda je ujedno i najjeftiniji izvor energije, a jedino je skup sistem čišćenja

takve vode jer tehnološki proces deferizacije i dekalcizacije termalne vode zahtjeva

posebno tehničko-tehnološko postrojenje.

Pored zagrijavanja zaštićenih prostora, sistem za reguliranje potrebne klime je ventilacija,

sistem sjenila, kao i hlađenje prolaskom vode kroz saće (cooling sistem).

Najefikasniji način ventilacije plastenika i staklenika je postavljanjem krovne ili bočne

ventilacije čija regulacija može biti ručna, automatska i poluatumatska. Kod suvremeno

opremljenih zaštićenih prostora ugrađuju se i posebni aksijalni ventilatori koji raspoređuju

u zimskom periodu temperaturu u svaki dio prostora, a u ljetnom periodu sprečavaju

povećanu vlagu u mikroklimatu objekta.

Hlađenje isparavanjem (Fan and pad system)

Jedan od načina rashlađivanja staklenika u područjima visokih temperatura tijekom ljeta je

sistem ventilatora i isparivača. Ovaj sistem bazira se na principu da, kad voda isparava,

vrućina se upija iz okruženja. To je postignutno provlačenjem zraka kroz isparivače. Zrak

hlađen isparivanjem okružuje biljke prije nego što bude ispušten van.

Sistem hlađenja ventilatora i isparivača ima sljedeće karakteristike: zahtjeva relativno

veliku količinu električne energije i vode; uspjeh hlađenja ovisi o niskoj vlažnosti zraka

izvan staklenika; voda je sačuvana, iako se čini da je potrebno dodatno zamagljivanje tj.

vlaženje; trebalo bi biti moguće korisiti kišnicu kao rashladno sredstvo; suha i prašnjava

područja zahtjevaju staklenike bez ulaska prašine; distribucija zraka ne smije dovesti do

visokih temperaturnih razlika unutar staklenika; voda koja se koristi mora biti čuvana u

spemniku pod zemljom; sistem mora biti funkcionalan pri jakim vjetrovima i neovisan o

smjeru vjetra; cijena instalacije u principu jednaka je cijeni ventilatora za razmatrana

područja. U biti, postoje dva različita sistema: sistem negativnog podtlaka i sistem

pozitivnog podtlaka.

Sjenjenje staklenika

Radi smanjenja dnevne svjetlosti uslijed utjecaja sunčevog zračenja koriste se najčešće

posebna sjenila koja se mogu regulirati automatski ili poluautomatski i zaštiti biljku u

najtoplijem dijelu dana. Pored ovih specijalni materijala jeftinija mogućnost smanjenja

svjetla u ljetnom periodu je bojanje ili šatiranje krovnog i bočnog stakla ili plastike. Boje su

ekološki prihvatljive i sa prvim jesenski kišama se sapiru, a sa pojavom mraza potpuno

nestaju sa površine objekta.

Sjenjenje staklenika u svrhu zaštite energije obavlja se specijalnim energetskim zavjesama

od različitih materijala, a bočne strane objekta oblažu se sa mjehuričastim dvoslojnim

folijama ili bojanjem vanjskog stakla.

11. PROIZVODNJA PRESADNICA

Veliki broj povrćarskih biljaka proizvodi se iz presadnica. Sjetva se obavlja u zaštićenom

prostoru, gdje biljke rastu do određene faze, a zatim se presađuju na stalno mjesto. Ovim

načinom proizvodnje omogućuje se ranije plodonošenje, kao i duže razdoblje plodonošenja

kod mnogih povrćarskih kultura te ušteda u sjemenskom materijalu i dobra kondicija

sadnice. Ovo je vrlo važno za proizvodnju povrća u kontinentalnim klimatskim uvjetima i

brdsko-planinskom području. Pravilno uzgojen rasad daje snažne i zdrave biljke što je i

67

uvjet za postizanje ranog i visokog prinosa. Za proizvodnju rasada koriste se: tople lijehe,

plastenici i staklenici. Suvremena proizvodnja presadnica vrši se u plastenicima ili u

posebnim prostorijama u staklenicima, međutim više od 70% proizvođača na selu još

uvijek proizvode presadnice u toplim lijehama, iz tog razloga česti problem je nekvalitetno

postavljena lijeha kao i dezinfekcija istog prostora.

TOPLA LIJEHA

Topla lijeha je zaštićen prostor koji može biti nadzeman i ukopan. Nadzemne su lijehe

jednostavnije, podižu se uz manji utrošak rada i lako se prenose s jednog mjesta na drugo.

Ovakve lijehe pogodne su za individualna obiteljska gospodarstva, jer isključuju kopanje

trapova, kao i za terene s visokom podzemnom vodom. Nedostatak je nadzemnih lijeha u

tome što su izložene utjecaju hladnoće, vjetrovima i drugim nepogodama te je u njima

temperatura vrlo promjenljiva. U praksi se za ranu proizvodnju najviše koriste

ukopane lijehe, ali u zadnje vrijeme i lijehe pod nazivom kreveti za uzgoj.

Kod ovih lijeha manja je površina izložena hladnim vjetrovima, zato se one lakše

zagrijavaju i bolje se regulira toplina. Ukopane lijehe sastoje se iz tri osnovna dijela: trapa,

okvira i prozora.

Trap je ukopani dio lijehe koji se nalazi ispod površine tla. U ovaj dio lijehe smješta se

stajski gnoj i hranjiva podloga za biljke. Za lijehe koje se podižu tijekom zime trap se kopa

50 - 60 cm, a za proljetne lijehe 30 - 40 cm.

Okvir se nalazi iznad površine okolnog zemljišta. On je pravokutnog oblika i na njega se

oslanjaju prozori. Okvir ima nagib potreban za otjecanje kiše niz prozor, i za bolje

osunčavanje unutrašnjosti lijehe.

Prozor za toplu lijehu posebno je izrađen okvir od drveta, zastakljen običnim prozorskim

staklom debljine 2 mm.

Zagrijavanje toplih lijeha

Za zagrijavanje toplih lijeha koriste se tehnički i biološki izvori topline. Od bioloških

najviše se upotrebljava svjež stajski gnoj uz dodatak pljeve i slame. Kvaliteta stajskog

gnoja zavisi od vrste stoke od koje je dobiven i od načina čuvanja. Za zagrijavanje lijeha

najpogodniji je konjski stajski gnoj, jer ne sadrži mnogo vode, brzo se zagrijava i oslobađa

dosta topline. Goveđi stajski gnoj sadrži mnogo vode, sporo se zagrijava i razvija umjerenu

toplinu. Da bi se poboljšale karakteristike goveđeg stajskog gnoja, miješa ga se s konjskim

stajskim gnojem i slamom. Ovčji i svinjski stajski gnoj upotrebljava se samo u mješavini s

konjskim i goveđim.

Za lijehe koje se pripremaju u prosincu i siječnju debljina sloja stajskog gnoja je 50 -60

cm, a za one koje se pripremaju u ožujku mjesecu, 30 - 40 cm.

Priprema stajskog gnoja počinje tjedan dana prije punjenja trapa tople lijehe. Stajski gnoj

se miješa sa slamom, a ako je previše suh, nakvasi se vodom, a zatim se slaže u gomilu.

Gomila se postavlja u blizinu mjesta gdje će biti postavljena lijeha. Kada se, poslije

nekoliko dana gomila počne dimiti, pristupa se slaganju stajskog gnoja u trap. Ako lijehu

punimo u proljeće, ili ako raspolažemo svježe zagrijanim stajskim gnojem, priprema

stajskog gnoja nije prijeko potrebna. Takav se stajski gnoj slaže izravno u trap.

Stajski gnoj se slaže u lijehu u ravnomjernom sloju, a zatim se gaženjem sabija.

Nedovoljno sabijen stajski gnoj brzo pregori stvarajući visoku temperaturu uz brzo

isparavanje vlage. U previše sabijenom stajskom gnoju zaustavlja se proces sagorijevanja i

68

stajski gnoj brzo trune. Kada se stajski gnoj ugrije, na njega se stavlja zemlja ili mješavina

s tresetom. Odnos zemlje i zrelog stajskog gnoja obično je 1:1, a pijesak se dodaje po

potrebi. Najčešće se koristi površinski sloj zemlje s plodnih i strukturnih parcela gdje

posljednjih godina nije uzgajano povrće, da se u lijehu ne bi prenijele neke bolesti i

štetočine.

Prilikom pripreme tla za tople lijehe potrebno je izvršiti njegovu dezinfekciju tj.

uništavanje parazitskih organizama (gljiva, bakterija i virusa) i štetočina (insekata i

nematoda). Dezinfekcija tla obavlja se na sljedeće načine: parenje tla, sunčeva energija za

sterilizaciju tla i kemijska dezinfekcija.

Parenje tla vrši se tako da se pušta vodena para ispod termostabilnih folija ili za to

specijalno od lima napravljenih korita. To su široke PVC-folije koje se na krajevima

pritisnu zemljom ili vrećama pijeska i još se metalnim kopčama po rubovima što bolje

ukotve u tlo. Para se pušta sve dok se zemljište na dubini od 30 cm ne zagrije na 70ºC.

Parenje može trajati 8 - 10 sati što ovisi o količini pare i kvaliteti pripremljenog zemljišta.

Parenje je vrlo skupa mjera, ali npr. u Nizozemskoj se redovito primjenjuje jer je

najdjelotvornija i najsigurnija.

Kemijska dezinfekcija ima dvije mjere:

Fumigacija tla: za kemijsku dezinfekciju zemljišta koriste se fumiganti koji u isto vrijeme

djeluju kao fungicidi, nematocidi, insekticidi i herbicidi. Najviše se koristi preparat

Basamid granulat G (60-70 g/m2). Primjena metilbromida nije dopuštena kao mjera

fumigacije za uzgoj povrća. Posebno je važno naglasiti da fumigaciju trebaju vršiti samo

stručne osobe. Dezinfekciju ambalaže i plastičenih lonaca radi se potapanjem 2 - 5 minute

u otopini formalina 10%.

Primjena zemljišnih insekticida i fungicida: za raskuživanje tla mogu se upotrijebiti

zemljišni insekticidi, Dursban G-75 a.t. (klorpirifos-etil u količini 6 - 7 g/m2), Dursban E-

48 (3 - 5 ml/m2), Volaton G-5 at. (foksim u količini 8 - 10 g/m2). Potrebno je poštivati

karencu prema uputi proizvođača. Karenca je period koji je potreban da prođe od zadnjeg

tretiranja pesticidom do početka berbe. Uvjetuje se prema dužini raspadanja aktivne tvari i

prema dužini dana. Svaki preparat ima svoju karencu koju propisuje proizvođač.

Za raskuživanje tla, a protiv uzročnika bolesti koje napadaju mlade biljke u nicanju,

upotrebljavaju se fungicidi, Radocineb WP 65% at. (Cineb konc 0,2-0,4%), Captan 50 WP

50% at. (kaptan konc 0,2-0,3%, ne smije se koristiti folijarno na povrću). Insekticidi i

fungicidi trebaju se unijeti u tlo barem 10 cm, bilo grabljama ili rotofrezom.

Sunčeva energija za sterilizaciju tla: tlo je stanište za biljke, ali istovremeno prikladan

supstrat u kome žive nametnici biljaka. Neki od njih mogu izazvati velike štete.

Kompeticijom korovi kultiviranim biljkama odnose hraniva, vodu i svjetlo. Premda ideja o

sterilizaciji tla pomoću sunčeve energije nije nova, tek posljednjih godina našla je primjenu

u nekim zemljama (Portugal, Italija). U mnogim našim područjima, a posebice u južnom

dijelu Hrvatske, postoji mogućnost primjene te metode (Cvijetković – Monti, 1996).

Prekrivanjem tla prozirnom PVC (polivinil klorid) ili PE (polietilen) folijom debljine 25 -

50 mikrometara postižu se takove temperature tla da djeluju pogubno na nametnike i

korove u tlu. Temperature koje se postižu pod folijom prikazane su u tablici 27.

Tablica 27 : Temperature koje se postižu pod folijom (Cvijetković – Monti, 1996)

Dubina mjerenja Pod folijom ºC Bez folije ºC Razlika temperature

69

Na površini tla 24-64 24-43 0-21

5 cm 25-55 24-42 1-13

10 cm 26-49 25-38 1-11

15 cm 26-42 24-37 2-5

30 cm 37-36 26-31 5-11

Pri tim temperaturama ugiba velik broj nametnika. Temperature su dostatne da uz dugu

ekspoziciju (1 - 2 mjeseca) nametnici budu uništeni ili barem reducirani do te mjere da ne

izazivaju veće štete. Metoda se primjenjuje u srpnju i kolovozu, dakle u najtoplijim

mjesecima. Kod tih temperatura, uz duge ekspozicije, ugibaju mnoge parazitske gljive kao,

primjerice Verticilliumi (uzročnici venuća), Pythium sp. (uzročnici polijeganja nasada),

Armillaria melea (mednjača, jestiva gljiva, ali i uzročnik truleži stabla), Pyrenocheta

lycopersici (uzročnik plutavosti korijena rajčice), i dr. Rezultati su pokazali da je ta metoda

djelotvorna za suzbijanje nematoda (posebice iz roda Meloydogine), broj korova jako je

smanjen, isto tako i broj mikroorganizama, a urod biljaka povećan. Metoda daje

zadovoljavajuće rezultate, ekološki je povoljnija od kemijskih, a jeftinija od fizikalnih i

kemijskih metoda.

Sjetva u zaštićene lijehe

Prije sjetve poravna se površina zemlje, a lijeha provjetri. Tako se otklanjaju štetni plinovi

nastali razlaganjem stajskog gnoja, a smanjuje se i vlažnost zemljišta i zraka. Sjeme

koje se koristi za sjetvu mora biti visoke biološke vrijednosti i dezinficirano. Vrijeme sjetve

određuje se prema planiranom roku sadnje, a zavisi o vrsti i sorti, kao i o klimatskim

uvjetima područja. Rasad pri sadnji mora biti dobro razvijen. Za potrebe dodatnog sađenja,

zbog gubitka uslijed bolesti ili nekvalitetnog rasada, uvijek se planira više rasada (oko 15 -

20% više biljaka nego što je potrebno).

Sjetva u lijehe obavlja se najčešće ručno, i to širom ili u redove. Kod sjetve širom, važno je

da se sjeme po površini rasporedi što ravnomjernije kako bi biljke bolje iskoristile svjetlost

i tlo. Poslije rasipanja sjemena ono se pokrije tresetom. Sitnija sjemena pokrivaju se slojem

zemlje od 0,5 cm, rajčica i paprika 1,5 cm, a krupno sjeme krastavca slojem treseta debljine

2,5 cm. Sjetva u redove vrlo je praktična jer se sjeme raspoređuje na jednake razmake,

omogućava nesmetano okopavanje i djeluje urednije. Sjeme sijemo rukom na jednakim

razmacima. Nakon sjetve redove zatrpamo i zalijemo gredicu. Ručna sjetva u redove

zahtijeva manje sjemena. Zasijane lijehe pokriju se prozorima i tako ostaju do nicanja. Za

kvalitetu klijanja izričito je važno prisustvo svjetlosti i topline.

Njega rasada

Nakon sjetve i nicanja rasad treba njegovati. Od pravilne njege, a posebno prilikom

pikiranja tj. prenašanja mlade biljke sa 2 – 3 prava lista u kontejner većeg volumena zavisi

kvaliteta rasada. Prilikom brzog ručnog pikiranja mlade biljke često puta dolazi do

usađivanja u kontejner, a to kasnije utječe na kvalitetu presadnice. Pikiranje se mora uvijek

vršiti sadnjom biljke u centar jer samo na taj način se korijen počinje pravilno razvijati.

Takve biljke treba ukloniti iz daljneg uzgoja jer one zaostaju u rastu.

70

Provjetravanje je mjera kojom u lijehu dovodimo svježi zrak i snižavamo prekomjernu

temperaturu i vlagu. U vrijeme hladnih dana provjetravanje je kratko, a kada dani postanu

topliji, provjetravanje je duže. Da ne bi došlo do izduživanja stabljike rasada, i da bi se

spriječila opasnost od bolesti (polijeganje), poslije nicanja temperatura se u lijehi snizi za

8 - 12 ºC od optimalne. Ovu sniženu temperaturu je potrebno održavati nekoliko dana da

bismo je poslije ponovno povećali do optimalne, zavisno od vrste čiji rasad se

proizvodi.Za vrijeme vjetrovitog vremena prozori se otvaraju na strani suprotnoj od smjera

vjetra. Kada dani postanu topliji, prozori se ostavljaju otvoreni i preko noći, a nekoliko

dana pred sadnju rasada na otvorenom, prozori se potpuno skidaju. Ovim intenzivnim

provjetravanjem koje zovemo kaljenje rasada, rasad postupno navikavamo na uvjete

otvorenog polja.

Zalijevanje rasada tijekom zime i ranog proljeća manjeg je intenziteta, zbog slabog

provjetravanja i isparavanja stajskog gnoja. Kada nastupe topli dani, rasad se redovito

zalijeva. Zalijeva se ujutro ili kasno navečer. Pred sadnju rasada na otvorenom,

smanjujemo količinu vode za zalijevanje. Najbolje je zalijevanje kišnicom koja ima

temperaturu oko 16 - 17 ºC.

PROIZVODNJA PRESADNICA POD PLASTIČNOM FOLIJOM

Primjena plastične folije u proizvodnji rasada ima niz prednosti na otvorenom polju kao i u

zaštićenom prostoru. Pokrivanje tla – malčiranje sa folijom različitih boja filma omogućava

rast biljke u toplijoj mikroklimi, bez korova, kontrolu vlažnosti u zoni korijena, te određeni

filmovi omogućavaju i osiguravaju više svjetlosti.

Malčiranje tla

Malč se može definirati kao bilo koja tvar poput sijena, piljevine, komušine, slame,

plastičnog pokrivača, i drugih organskih ili anorganskih materijala, raširenih po zemlji da

bi zaštitili korijenje biljaka od topline, hladnoće, suše, isparavanja, i slično ili da se očuva

voće čistim (npr. jagode). Taj postupak se počeo koristi prije 300 ili više godina kako bi se

unaprijedili uvjeti rasta i razvoja biljke. Prvi materijali za malčiranje su bili ostaci biljaka

(kompost) i organsko gnojivo. Malčiranje se znatno razvilo poslje 1950-te kada su

polietilenske folije postale dostupne.Godina 1955. označava početak razvitka tehnike koja

primjenjuje plastične folije u hortikulturi (malčiranje, niski plastenici) u Europi između 47.

i 52. stupnja zemljopisne širine. Uskoro se ispostavilo da ti materijali omogučavaju

regijama da postanu sličnije po prinosima kao što su prinosi u sunčanim klimatskim

regijama.Malčevi se mogu podjeliti u prirodne i umjetne materijale.

Prirodni materijali uključuju materijale od drveta (kao što su strugotine, piljevina), treset,

organsko gnojivo i ostaci biljaka kao što su sijeno, slama, kompost. Općenito, ti materijali

pospješuju upijanje vode u tlo, održavaju stalnu vlažnost tla, obogaćuju tlo organskim

tvarima i biljnim nutrientima, povećavaju plodnost tla kako se razgrađuju, smanjuju

površinsko isparavanje vode, pomažu pri kontroli (suzbijanju) korova i obogaćuju organski

sastav tla. Nedostaci u korištenju prirodnih materijala su: poteškoće pri korištenju, u nekim

slučajevima održavaju relativno nisku temperaturu tla, neki materijali poput slame mogu

sadržavati sjeme koje povećava rast korova, itd.

Umjetni materijali uključuju papir, plastične folije, papirnato – plastične kombinacije,

aluminijske folije i dr. Svi ovi materijali su korišteni s različitim uspjesima. Takvi malčevi

71

su prilagodljivi mehanizaciji, mogu se proizvoditi u velikim količinama uz nisku cijenu i

mogu se oblikovati za pojedinačne usjeve.

Papir je učinkovit kao malč materijal ali je uz to skup i slab, često se raspadne i postane

beskoristan prije kraja sezone. Boja i debljina su važni zato što papir ne smije propuštati

veliku količinu svjetlosti. Mehaničko nanošenje papirnatog malča je jednostavno kao i

nanošenje plastičnog malča. Prednost papirnatog malča je njegova biorazgradivost i

dekompostiranje pri oranju. Plastične folije se lako mehanički postavljaju, nisu skupe,

zadržavaju vlagu i u mnogim slučajevima drže korov pod kontrolom. Ozbiljan nedostatak

plastičnih folija je to što se ne razgrađuju i što se moraju maknuti nakon svake sezone, ako

se to ne napravi one ostaju u zemlji. Među različitim vrstama plastičnih folija, prozirne i

crne polietilenske su najčešće jer one nude najbolji rezultat. Papirnato – plastične

kombinacije ujedinjuju prednosti plastične folije i papira (razgradnja i odlaganje u zemlji).

Aluminijske folije su isto zanimljivi malč materijali koji odbijaju sunčevu radijaciju,

pojačavaju svjetlost za rast biljaka i odbijaju određene štetne kukce.

Drugi malč materijali koji se testiraju ili se od nedavno primjenjuju su fotorazgradive

toplinske i nepromočive, one koje upijaju svjetlost itd. Iako neke prirodne malč materijale

nastavljaju koristiti vrtlari, plastične folije su ipak bolje prihvaćene u komercijalnom

uzgoju biljaka.

Malčevi uglavnom snižavaju evaporaciju vode iz tla i čuvaju vodu reduciranjem korova.

Organski malčevi povećavaju količinu upijene (apsorbirane) kišnice od strane tla, odnosno,

povećavaju absorpciju tla. Ukoliko je tlo malčirano s plastičnim folijama, onda dolazi do

većeg isparavanja u skladu s rastom temperature tla. Iako malčevi čuvaju vodu, oni nisu

zamjena za navodnjavanje. Malč mijenja temperaturu zraka i tla u blizini biljke. Materijal

životinjskog porijekla (gnojiva i slama) izoliraju površinu tla od pada ili rasta temperature,

a kao rezultat dobijamo ravnomjerno jednaku temperaturu tla za cijelo vrijeme uzgoja

nasada.U protivnom, plastične folije mogu povećati temperaturu zraka i tla u blizini biljke.

Model (tip) i boja folija znatno utječu na temperaturu tla. Tijekom dana temperatura tla

ispod crnog polietilenskog malča je jednaka kao i na nepokrivenom tlu, ali je zato preko

noći pokriveno tlo 2 - 3 ºC toplije, zbog „isijavanja“ tla. U našim priobalnim područima

temperatura zraka ispod pokrova može prekoračiti 60 ºC, što dovodi do prestanka rasta i

propadanja biljke.

Pod prozirnim plastičnim folijama, radijacija (isijavanje) se pretvara u toplinsku energiju

koja se apsorbira od strane površine tla, rezultirajući velikim rastom topline. Tip ili model

plastične folije ima velik utjecaj na temperaturu tla. Temperatura malčiranog tla sa P-PVC i

EVA folijama je uglavnom 2 - 3 ºC veća nego kod onih pokrivenih s prozirnim

polietilenskim folijama koje apsorbiraju sunčeve zrake. U nekim slučajevima (noć s vedrim

nebom) mraz uništava biljke malčirane s crnim polietilenskim folijama, ali ne oštećuje one

biljke u prozirnim PE folijama.To se može dogoditi jer je tlo pod prozirnim folijama toplije

i zato jer crne folije sprečavaju sunčeve zrake. Temperatura tla pod polietilenskim folijama

varira s obzirom na to da crne folije drže razmak minimuma i maksimuma.

Fotometrična mjerenja reflektirajućeg svjetla iznad različitih materijala daju sljedeće

pokazatelje: Iznad nepokrivenog tla : 20 %

Iznad crne plastične folije : 4 %

Iznad prozirne PE folije : 48 %

Iznad metaliziranog plastičnog lima : 79 %

72

Prekrivanje tla mokrim malčem (od mokrog lišća i slame) pomaže formiranju tla, odnosno

djeluje kao zaštita od pucanja tla. Prekrivena tla sprječavaju preveliku poroznost, gubitak i

izmrzavanje s dobrom aeracijom. Sve to pridonosi zdravijem korjenovom sustavu. Malč

sprječava teške kiše ili irigaciju da uzrokuje odnašanje tla (uništavanje strukture).

Pospješuje prodiranje vode. Organski malčevi vraćaju organsku tvar i biljna hraniva u tlo i

omogućuju dubinu oranja odnosno obrade ali zahtijevaju dodatak dušikovih gnojiva radi

sprječavanja nedostataka.

U suvremenim objektima pod plastičnom folijom, kao što su visoki tuneli i plastenici,

moguće je primijeniti mehanizaciju, što znatno snižava cijenu koštanja proizvodnje rasada.

Za izgradnju zaštićenog prostora kod nas se uglavnom koristi polietilenska (PE) folija,

polivinil-klorid-folija (PVC) i etil-vinil-acetat-folija (EVA). U izgradnji zaštićenog prostora

koristi se folija debljine 0,1 - 0,25 mm i širine 0,6 do 8 - 12 m.

U proizvodnji rasada na obiteljskim gospodarstvima koriste se plastični tuneli. Postoje tri

tipa plastičnih tunela. Niski su tuneli visine 40 - 60 cm, širine 50 - 150 cm i dužine 12 - 18

m. Ovi se tuneli pokrivaju plastičnom folijom debljine 0,1 mm. Folija se sa sjeverne strane

ukopa u zemlju (10-15 cm), a s južne se nekim težim predmetom učvršćuje za zemlju.

Tunel se provjetrava podizanjem folije s južne i sjeverne strane.

Drugi tip su poluvisoki tuneli visine 180 - 200 cm, širine 2 - 3 m i dužine 15 m. Lučna

konstrukcija može biti drveta što se koristi uglavnom na početku proizvodnje kad

obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nema dovoljno novaca za suvremni plastenik.

Uobičajena je kontrukcija od aluminijskih cijevi ili PVC cijevi. Takvi plastenici se

postavljaju vrlo jednostavno ubadajući donji dio cijevi u zemlju do dubine 40-50 cm. Folije

za prekrivanje su debljine 0,2 mm.

Pored tunela prekrivenih sa PVC folijom vrlo su popularni i hobi staklenici kao i staklenici

manjih dimenzija u kojima se proizvodi sadni materijal povrća, a potom se nastavlja uzgoj

u hladnim plastenicima, polugrijanim ili na otvorenom polju (salata, kupusnjače, polurana

rajčica, paprika i dr.). Nedostatak ovakvih staklenika je upravo mala površina, pa se

nemože iskoristiti uzgoj sadnog materijala po etažama, a zbog slabe osvjetljenosti. Ukoliko

bi se uvelo dodatno osvjetljene nastao bi problem u uzgoju zbog različitosti uzgajanih

vrsta (npr. jedna kultura je u nicanju, druga je u fazi 2 lista, a treća je za presađivanje).

Najpovoljniji su i ekonomski najprihvatljiviji za proizvodnju rasada visoki tuneli visine 2 –

2,5 m, širine 4,5 m i dužine 15 - 20 m. Kod ovih tunela plastična se folija postavlja preko

aluminijskih lukova-nosača koji su ukopani u zemlju 40-50 cm duboko, s razmakom

lukova 1,5 m. Radi postizanja potrebne čvrstine konstrukcije, lukovi se međusobno

uzdužno vežu Al-cijevima. S obje čeone strane nalaze se vrata koja omogućavaju lakši rad i

provjetravanje tunela. U takvim tunelima duž središnjeg nosača mogu se postaviti cijevi za

dovod vode, s plastičnim rasprskivačima. U takvim tunelima se, u uvjetima kontinentalne

klime, može proizvoditi srednje rani i kasni rasad, bez dopunskog zagrijavanja, a sa

zagrijavanjem može se proizvoditi i rani rasad.

Mikroklimatski uvjeti u zaštićenom prostoru pod plastičnom folijom sasvim su drukčiji

nego na otvorenom polju. Razlike temperature unutar zaštićenog prostora bez dodatnog

zagrijavanja postoje i po vertikali, i po horizontali. Najniža je temperatura na površini tla,

najviša u sredini, a na čeonim i bočnim stranama niža je za 2 - 3ºC, što se odražava i na rast

rasada koji u tim dijelovima plastenika uvijek niče kasnije, a biljke su nižeg rasta i kasnije

73

stižu za sadnju. Ukoliko se želi ići na raniju proizvodnju, može se koristiti dvostruka folija

jer se u tom slučaju temperatura povećava za 4 - 5ºC u odnosu na plastenik s jednostrukom

folijom, odnosno 5 - 10ºC u odnosu na temperature na otvorenom polju. Nedostatak je

ovakvih plastenika slabije propuštanje svjetlosti za 10 - 12% u odnosu na plastenike s

jednostrukom folijom. Za proizvodnju ranog rasada u kontinentalnom klimatu mora se

koristiti i dopunsko zagrijavanje. U uvjetima visoke relativne vlažnosti u jutarnjim satima,

kada dolazi do pada temperature, prisutna je pojava kondenzacije vode. Kretanje

vrijednosti relativne vlažnosti zraka usko je povezano s temperaturom u klimatu. Ona ovisi

o provjetravanju, kao i o broju, vremenu i intenzitetu navodnjavanja.

Regulacijom uvjeta za proizvodnju unutar zaštićenog prostora, mladim biljkama treba

osigurati optimalne agroekološke uvjete, jer je poznato da biljke u fazi rasada prolaze kroz

prvih 5 etapa organogeneze, iznimno značajnih za formiranje vegetativnih, a posebno

generativnih organa. Sam proces proizvodnje rasada u plastenicima započinje pripremom

zemljišnog supstrata za sjetvu ili sjetvom u plastične plitice.

Prvo treba proizvodnu površinu očistiti od biljnih ostataka prethodne kulture što znači

posebnu brigu posvetiti higijeni polja. Zemljište se zatim obogaćuje stajskim gnojem 10 -

15 kg/m2 (dobro humificiranim, zrelim), potrebno je dodati neki prirodni kondicioner tla

(pijesak, treset, žitna pljeva, 1-2 kg/m2). Ako je vršena analiza tla i ako je poznat pH kao i

stanje hraniva u tlu, treba postupiti po preporuci i primijeniti potrebnu gnojidbu (ovo

vrijedi i za uzgoj na otvorenom polju).Potrebno je izvršiti dezinfekciju tla i to na jedan od

sljedećih načina:

Sterilizacija tla vodenom parom ili sunčevom energijom, te fumigacija pomoću kemijskog

preparata Basamid granulat aktivne tvari dazomet u količini 30-60 g/m2. Strogo se moraju

pridržavati upute proizvođača.

NAPOMENA: preparat metilbromid ne smije se koristiti kod fumigacije tla za uzgoj

povrća

Prije sadnje izvršiti zaprašivanje tla fungicidima i zemljišnim insekticidima koji imaju

ulogu raskužbe tla.Koristiti treba samo preparate koji imaju dozvolu za primjenu u RH.

Zemljišni insekticidi (samo neki) su: Dursban G-7,5 u količini 6-8 g/m2, Volaton G-10 u

količini 4-6 g/m2, Dursban E-48EC 1-2 ml/m2 (uz primjenu 0,5 l/m2, primjenjuje se

prskanjem tla prije obrade frezom).

Protiv uzročnika bolesti koje napadaju mlade biljke i uzrokuju trulež korijena i prizemnog

dijela stabla, a to su parazitske gljive iz roda Phytophthora, Sclerotinia, Rhizoctonia i

Pythium, koje su najčešće, za raskuživanje tla upotrebljavaju se fungicidi:

- Captan 50 WP u konc. 0,20-0,30% (4-5l otopine/m2)

- Radocineb WP u konc. 0,20-0,40% ( - II - )

- Zineb S-80 WP u konc. 0,20-0,25 % ( - II - )

Treba se pridržavati uputstava proizvođača pesticida o načinu upotrebe i vremenu koje

treba proći od trenutka tretiranja do sjetve.

Poslije dezinfekcije, a prije sjetve potrebno je napraviti kres test, a to je test sa kres salatom

(Lapidium sativum L.) koji se provodi na način da se uzorkuje tlo sa različitih dubina

poslije dezinfekcije sa kemijskim preparatom aktivne tvari dazomet ili slično. Zatim se

uzorci zasiju sa kres salatom. Poslije 4 – 5 dana biljke salate iznikne (biljka je skromnih

zahtjeva, vrlo brzo raste) i pokazatelj je da li je tlo dovoljno izventilirano ili su u njemu

ostatci preparata.

74

Tlo se dalje dobro usitni i obradi rotofrezom ili ručno. Nakon toga se pristupa formiranju

gredica čija širina može biti različita. Nisu pogodne previše široke gredice, jer se u tom

slučaju sjetva obavlja teško. Najpovoljniji je način organizacije tla u standardnom tunelu

širine 6,0 m, a dužine 15-20 m, onaj pri kojem se formiraju 4 staze širine 1 m. Sjetva u

plastenicima u uvjetima kontinentalnog klimata bez dopunskog zagrijavanja, obavlja se

polovinom ožujka i najčešće se proizvodi gusti, nepikirani rasad, a u južnim krajevima u

mjesecu siječnju. Najkvalitetniji rasad dobije se sjetvom u redove, na razmak 5-10 cm

(ovisi o vrsti). Nepravilna sjetva daje nekvalitetan rasad, jer dolazi do konkurencije za vodu

i hranu pa se dobiju izdužene i tanke sadnice.

Kako bi se izbjegli korovi, za sjetvu se trebaju koristiti plastična saća u koja se sije po

jedno sjeme, tresetne kocke ili se jednostavno načini gredica od gotovog treseta, od

Klasmann supstrata, Brill supstrata i sl. Međutim kontejnerski način proizvodnje

presadnica je osuvremenjen i smatra se najbolji. Veličina kontejnera zavisi od vrste kulture

pa tako za salatu i kupusnjače može biti veličine 2x2 cm do 5x5 cm. Za rajčicu, krastavac,

papriku, lubenice i sl. potrebna je veličina 8x8 cm ili 10x10 cm. U osnovi zavisi koliko će

se dugo rasad održavati u kontejnerima, pa prema tome određuje se i potrebna veličina. U

kontejnere se unosi supstrat za uzgoj rasada, a sjetva u kontejnere uglavnom se vrši strojno

no u manjim obiteljskim gospodarstvima sije se ručno tako da se ulaže jedna sjemenka u

jedan kontejner. Najčešće su kontejneri izrađeni od lake plastične mase a na dnu imaju

otvor. Ako se korovi pojave u rasadu, uspješno se mogu primijeniti kontaktni herbicidi, kao

što je Gramoxon, koji je ujedno i neselektivan herbicid. Ubraja se u najopasnija sredstva i

zato je potreban veliki oprez prilikom rada. Korovi brže niču nego povrćarske kulture pa se

prije nicanja povrća izvrši tretiranje herbicidima i na taj se način unište svi iznikli korovi.

Kod proizvodnje rasada u plastenicima jako je važna mjera regulacije temperature i

relativne vlažnosti zraka. U razdoblju od sjetve do nicanja održava se temperatura od oko

25ºC, pa je i provjetravanje kratkotrajno i obično oko podneva. Od nicanja do formiranja

prvog pravog lista temperatura se smanjuje na 18ºC, što se postiže intenzivnim

provjetravanjem tijekom cijelog dana. Na ovaj se način želi spriječiti naglo izduživanje

biljaka, a poticati razvoj što jačeg korijenovog sustava. Nakon formiranja prvih listova

temperatura se održava u granicama optimuma za tu vrstu.

Tablica 28 : Optimalne temperature nicanja i razvoja u zaštićenom prostoru

(N. Parađiković, 2002.)

TEMPERATURA U oC

Vrste

povrća

Nicanje Poslije nicanja

(5-6 dana)

U daljem periodu Relativna

vlažnost

u % Dan Noć Sunčan

dan

Noć

poslije

Oblačan

dan

Noć

Kupus,kelj 20-22 10-12 6-10 14-18 8-10 12-16 6-10 60-80

Salata 20-22 14-16 12-14 18-20 10-12 16-18 8-10 65-70

Rajčica 22-24 18-20 13-15 20-24 14-16 18-20 15-16 60-65

Paprika 22-25 18-22 13-15 22-27 18-20 18-22 15-16 65-85

75

Krastavac 22-24 16-18 14-15 20-28 18-20 18-20 15-16 75-85

Broj zalijevanja i količina vode ovisi o bujnosti rasada, temperature zraka i razvijenosti

korijenovog sustava. Ukoliko se želi proizvoditi rasad s dobro razvijenim korijenovim

sustavom, onda su zalijevanja rjeđa i s manjom količinom vode, a s porastom rasada i

temperature zraka povećavaju se potrebe za vodom.

Deset dana pred sadnju počinje razdoblje kaljenja rasada. Ono se vrši tako da se plastenik

intenzivno provjetrava tijekom dana i noći, uz smanjenje zalijevanja. Nekoliko dana pred

rasađivanje može se plastična folija u potpunosti skinuti, samo pod uvjetom da je opasnost

od kasnih proljetnih mrazeva prošla. Kaljene biljke brže se ukorjenjavaju i lakše podnose

stres koji nastaje prilikom prenošenja sadnica iz plastenika na otvoreno polje. Rasad

proizveden pod plastičnom folijom u uvjetima dobrog uzgoja ima sve karakteristike koje

treba imati kvalitetan rasad: čvrsto, zbijeno, elastično stablo s 5 - 10 listova i sa dobro

razvijenim korijenom.

12. ODRŽIVA I ORGANSKO-BIOLOŠKA PROIZVODNJA POVRĆA

Ekološka poljoprivreda danas djeluje uistinu kao međunarodni pokret. Ovome je

nesumnjivo ponajviše pridonijelo osnivanje Svjetske organizacije za ekološku

poljoprivredu, nazvane IFOAM (International Organization of Organic Agriculture

Movements). IFOAM je osnovan 1972. s ciljem ujedinjenja nastojanja ljudi s raznih

krajeva svijeta da unaprijede ekološku poljoprivredu kao ekološki, socijalno i gospodarski

zdravu metodu poljoprivredne proizvodnje, koja ujedno minimalizira onečišćenje okoliša i

iskorištenje neobnavljajućih prirodnih resursa. IFOAM danas okuplja oko 600 organizacija

iz 95 zemalja svijeta. Cilj je organske proizvodnje, u ovom slučaju povrća, stvoriti ekološki

i ekonomski sustav koji zadovoljava vlastitu potrebu i potom potrebe potrošača, a da se pri

tome ne iskorištava niti zagađuje okoliš, već se koriste i najmanje površine zemlje koju se

može obraditi. Ključna riječ je suradnja, a ne natjecanje, a etika koja označava moralna

načela i aktivnosti koje se provode u svrhu preživljavanja, treba imati svoj cilj. Pravila

organsko – biološke proizvodnje su:

- Treba razmišljati o ravnoteži u prirodi – dugoročno

- Bolje je planirati i kultivirati male površine zemlje i intenzivno ih koristiti,

nego velike ekstezivne sustave

- Treba raznoliki uzgoj, različite kulture a ne monokulture. To osigurava

stabilnost eko zajednice (jednogodišnje biljke, trajnice, žitarice, drveće i

životinje)

- Koristiti energiju iz prirode (sunce, vjetar, voda ) ili biološke sustave

(biljke i životinje)

- Vratiti proizvodnju u selo i prigradska naselja

- Pomoć ljudima da postanu samostalni i razvijanje odgovornosti društva

- Pošumljavanje

- Reciklirati otpad

- Treba tražiti rješenja, a ne probleme

- Pomoći ljudima koji žele učiti

76

- Zaštiti zdravlje ljudi i životinja

Razumljiva je i opravdana težnja da našem poljodjelstvu temelj bude obiteljsko

gospodarstvo kao u naprednim zemljama. Obiteljsko gospodarstvo sa životno

zainteresiranim članovima može osigurati isplativu proizvodnju, ako za to postoje stanoviti

preduvjeti: dovoljne površine, potrebna oprema i početni kapital te veliko znanje. U nas

takve uvjete treba što prije stvoriti, jer je prosječna veličina gospodarstva svega 2,9 ha,

oprema nedovoljna i zastarjela, kredita premalo, a i znanje je uglavnom nedovoljno. Želja

za suvremenijom proizvodnjom u obiteljskom gospodarstvu krije niz opasnosti vezanih za

primjenu pesticida i umjetnog gnojiva. Organska gnojidba dopušta uzgoj povrća prema

biološkim parametrima. Gnojiva trebaju sadržavati organski izvor dušika a to su: krvna

brašna, rožna brašna, brašna kopita, brašna perja i koštana brašna. Udio fosfora dolazi iz

brašna kostiju. Kalij se nadopunjava dodatkom ekstrakta šećerne repe. Svjedoci smo kako

sve više poljodjelaca, ali i onih koji obrađuju zemlju oko svojih kuća ili vikendica,

upotrebljavaju pesticide, a da o njihovoj primjeni znaju vrlo malo. Stoga sve češće dovode

u opasnost svoje i zdravlje ostalih kao i niza korisnih organizama, ili onečišćuju okoliš.

Česte su pogreške pa i zlouporaba pesticida pri zaštiti povrća u zaštićenom prostoru. Treba

istaknuti povećanu opasnost nepravilne primjene pesticida na salati, kako zbog njene kratke

vegetacije, tako i zbog činjenice da se jedu upravo dijelovi koji se tretiraju i čija je površina

vrlo velika pa kod primjene nedopuštenih fungicida ili predoziranja, zadrže veću količinu

ostataka od dopuštenih. Mnoge vrste postupno dozrijevaju pa se beru višekratno. Ako već u

vrijeme dozrijevanja treba primijeniti neki pesticid, tada treba odabrati onaj dopušteni za tu

vrstu povrća, s najkraćom karencom, pobrati zrele pa i poluzrele plodove, zatim obaviti

tretiranje te pričekati s idućom berbom dok prođe propisano razdoblje karence. U

zaštićenom prostoru većina se pesticida dulje zadržava na biljkama pa su dopušteni samo

neki pesticidi, kod kojih će brza razgradnja i visoka tolerancija omogućiti da karenca ne

bude previše duga. Stoga u zaštićenom prostoru treba pri zaštiti povrća upotrebljavati samo

one pesticide kod kojih je takva primjena izričito dopuštena, a kod primjene svih pesticida

posebice paziti da se ne prekorači propisana količina, odnosno, koncentracija i maksimalno

dopušteni broj primjena tog pesticida.

Učestala je primjena nekih sistemičnih insekticida za suzbijanje lisnih uši na lubenicama i

dinjama. Insekticidi mogu uzrokovati nedopuštene ostatke (rezidue) u plodovima pa

nemaju dopuštenje za takvu primjenu, a ipak je do nje dolazilo.

Zlouporabe pesticida česte su i na uskladištenim poljodjelskim proizvodima. Kada pšenicu,

kukuruz ili grah napadne žižak ili neki drugi štetočina, neki potraže pomoć u primjeni

insekticida. Za izravno tretiranje ovih zrnenih plodina dopuštena je upotreba nekoliko

insekticida, ali samo tamo gdje se primjenjuje posebnim uređajima na transporteru, na

kojem je jedino osigurana ravnomjerna raspodjela insekticida po zrnu. Stoga primjena

insekticida u obiteljskim gospodarstvima ne dolazi u obzir. Preventivnim mjerama treba

spriječiti pojavu štetočina, a ne poslije propuštene preventivne mjere zamijeniti opasnim

kurativnim mjerama.

Treba povećati znanje i odgovornost svakoga tko primjenjuje pesticid. Takva osoba mora

znati ocijeniti je li primjena uopće nužna, odnosno, može li se štetočina suzbiti nekim

ekološki prihvatljivijim načinom.

Što je važno za organsko – biološku proizvodnju ?

- Izbor mjesta

- Obrada tla – zemljišne smjese

77

- Higijena okoliša – korištenje kućnog otpada

- Integralne mjere zaštite usjeva

Za uzgoj povrća uvijek treba izabrati dobro osvijetljeno mjesto, a položaj zaštićenog

prostora treba imati sjever – jug. Ako je kraj s puno vjetrova, nije loše podići zaštitni pojas

od crnogorice, ali udaljen od objekata za dužinu svoje sjene vodeći računa da drvo za 10

godina ne zasjeni samu površinu za uzgoj, što znači da sadnju treba obaviti na sjevernoj

strani. Ako se za uzgoj proizvođač odluči za čvrsti objekt, važno je da se osigura

sakupljanje vode s krova u lagunu koja će se koristiti za zalijevanje rasada, sadnica i

nasada. Laguna se kopa prema mogućnostima prostora, a zemlja iz iskopa služi za nasip.

Plastična folija se postavi u unutrašnjost i sa zemljom se učvrsti na kosim stijenkama

lagune. Oborinske su vode nezamjenjive po svojoj kvaliteti u odnosu na bušene ili kopane

bunare. Kiselost vode i postotak soli osigurava idealnu sredinu koju biljka treba. Isto tako

temperatura ovih voda uvijek je viša od dubinske vode, što je isto bitan čimbenik za

proizvodnju, i konačno financije su znatno smanjene u korištenju vode iz lagune nego iz

dubinskih bunara.

Treba pristupiti ekološki najpoželjnijoj obradi tla. Površine koje miruju treba držati pod

zelenim pokrovom kojim se čuva potrebna vlaga, pospješuje se rad mikroorganizama,

održava se propusnost tla, povećava se sadržaj organske tvari i humusa. Posebno treba

govoriti o čuvanju žetvenih ostataka prethodne kulture, koje treba u cijelosti ujednačeno

ostaviti raspoređene na cijeloj površini, jer kao čimbenici ulaze u bilancu gnojidbe za

narednu kulturu. Pravilnom obradom tla i prirodnom organskom gnojidbom održavamo

život u tlu. Kod pregleda pojedinih kultura uzgoja povrća govorit ćemo posebno o vrstama

i načinu obrade tla već kako koja kultura zahtijeva.

Otpadne produkte kuće prečesto tretiramo kao problem, a ne kao resurse koje možemo

iskoristiti. Resursi su otpadne vode iz tuša, umivaonika i od pranja rublja, otpaci hrane,

kanalizacijski otpaci, papir, staklo, metal i plastika. Kada govorimo o higijeni polja,

mislimo na uzgojnu površinu i njezinu neposrednu okolicu. Vrlo često susrećemo hrpe

smeća različitog sadržaja. Te biljne ostatke i ostatke hrane alternativno možemo

kompostirati ili hraniti gliste te njihov gnoj koristiti u vrtu što će biti izvor hrane za biljke

koje ćemo uzgajati. Svako domaćinstvo na selu uzgaja perad ili krupnu stoku. Nezamislivo

je ne sakupljati i koristiti stajski gnoj koji treba biti glavni izvor energije za biljku iz tla.

Zemljišni supstrati svuda su oko nas, samo trebamo odabrati i sakupiti lišće, isjeckati

granje, sakupljati suhu travu, mahovinu i još mnogo toga. Pomiješani s dobro

fermentiranim stajskim gnojem, vrtnom zemljom i pijeskom, supstrat dobije na kakvoći,

ima dobru strukturu, dobro drži vlagu, ima dovoljno humusa i hranjivih prirodnih

elemenata. Jedan od najpoznatijih nizozemskih zemljišnih supstrata koristi se za prešane

kocke za presadnice, a priprema se od treseta, mulja dobivenog čišćenjem kanala i parkova,

bara, pijeska i stajskog gnoja.

Uzgoj povrća u zaštićenom prostoru nije moguć bez intenzivnog provođenja profilaktičnih,

agrotehničkih i metoda suzbijanja štetočina i bolesti. Neprekinuto iskorištavanje zemljišta,

često bez plodosmjene, a to se odnosi i na vanjski uzgoj povrća, visoke temperature i

visoke vlage potpomažu brzo razmnožavanje štetočina i razvoj bolesti. Integrirana zaštita

predstavlja sustav mjera, koji omogućava da se razmnožavanje i širenje populacije

štetočina i uzročnika bolesti drži ispod praga ekonomske štetnosti. Sustav uključuje da se

samo u potrebnom trenutku primjenjuje organsko zaštitno sredstvo, a sve drugo se zasniva

na već nama pristupačnim mjerama suzbijanja. Cijeli uzgoj nije moguć bez profilaktičnih

78

mjera, a one predstavljaju dezinfekciju tla uz korištenje prirodnih mjera (sunce, topli zrak)

dezinfekcije, prirodne organske smjese, unutrašnjost zaštićenog prostora, ambalaže,

sjemena, zatim uzgoj zdravog rasada i održavanje optimalne temperature i vlažnosti

zemljišta i zraka. Na ovaj način sačuvat ćemo korisnu entomofaunu u tlu. U suvremenom

uzgoju i presadnica i povrća značajnu ulogu zauzimaju mikroorganizmi poznati kao

mikorize.

Mikorize

Mikoriza, predstavlja jednu od najvažnijih, ali još nedovoljno razjašnjenih bioloških

zajednica, koja regulira, a time i omogućuje pravilno funkcioniranje ekosustava. Mosse

(1975.) smatra da se mikoriza ne smije smatrati samo kao odnos biljka–gljiva, već kao

odnos biljka-gljiva-tlo. Mikoriza se može definirati i kao simbioza između biljaka i gljiva

lokalizirana u korijenju, u kojoj se asimilati (organski spojevi) prenose iz biljaka u gljivu, a

anorganske tvari iz gljive u biljku. Prema načinu uspostave zajedništva razlikuju se

ektomikoriza, endomikoriza i ektoendomikoriza. Endomikoriza je najinteresantnija za

povrtne kulture, jer je većina povrtnih vrsta (osim porodica Brassicaceae i

Chenopodiaceae) sposobna uspostaviti takav tip mikorize. U korijenu biljaka hife

mikoriznih gljiva se dalje šire stvarajući tako «VAM efekt», odnosno vasikularno-

arbuskularnu mikorizu. Poznati učinci VAM su poboljšana apsorpcija mineralnih

elemenata, naročito P, stimulacija rasta i bolja kvaliteta ploda te jača otpornost pema

okolišnom stresu (Ishii i Kadoya, 1996.).

Kvalitetna presadnica bi trebala imati zadovoljavajuću fotosintezu i izražen sadržaj

zaštitnih metabolita poput prolina, kako bi se brže adaptirala na prijelaz iz optimalnih

uvjeta klijališta na suboptimalne uvjete okoline u koju se presađuje (plastenici, staklenici,

uzgoj na otvorenom polju). Dokazano je da aminokiselina prolin štiti biljke od oštećenja

reaktivnim oblicima kisika (Matysik i sur., 2002.), djelujući kao njihov vrlo učinkovit

neutralizator („scavenger“). Claussen (2005.) smatra prolin zanimljivim i važnim u

budućim istraživanjima praga stresa zbog produktivnosti i kvalitete proizvoda uzgajanih

biljaka. Biljke uzgojene iz inokuliranog sjemena (u fazi presadnica) mogu biti tolerantnije

na stres prilikom presađivanja u tlo nego nemikorizirane biljke ili inokulirane tek prilikom

presađivanja (Novak, 1997.; Ban, 2003.). Ruiz-Lozano i sur (1995.) su utvrdili da su biljke

salate kolonizirane sa različitim vrstama roda Glomus imale veću akumulaciju prolina i

otpornost prema suši. U takvim uvjetima, unos i metabolizam N su pod djelomičnim

utjecajem mikoriza, u ovisnosti o mikoriznom endofitu i obliku N koji je dodan. Prema

istraživanjima Johansen i sur. (1992.), koncentracija N u tlu kod biljaka krastavaca

netretiranih s Glomus intraradices u vrijeme berbe je bila puno viša u odnosu na tlo ispod

tretiranih biljaka. Ispitivanje utjecaja mikorize na rast plasteničkog krastavca inficiranog s

VAM i tretiranog s različitim dozama P (Trimble, 1995.) pokazalo je visoku receptivnost

biljaka u kolonizaciji sa Glomus mossaea, Glomus dimorphicum i Glomus intraradices te

ranije cvjetanje i formiranje ploda.

Kod intenzivnog uzgoja u zaštićenom prostoru mora se redovito provoditi dezinfekcija tla

tako da se izbjegne nagomilavanje patogenih mikroorganizama i sjemena korova, ali se

time unište i korisni mikroorganizmi, koje jednim dijelom čine i mikorizne gljive. Da bi se

ublažio taj nedostatak, u sterilizirano tlo trebalo bi saditi presadnice koje su inokulirane

mikoriznim gljivama, jer bi se time mogli dobiti mnogo bolji rezultati.

79

Biostimulatori

Znatan utjecaj na kvalitetu presadnica ima kvaliteta sjemena, izbor supstrata, temperatura,

vlažnost supstrata i relativna vlažnost zraka, te svjetlost. Uglavnom se uzgoj presadnica

odvija u idealnim uvjetima, što znači da su svi traženi parametri optimalni. Međutim, kod

presađivanja presadnice na otvoreno polje ili u negrijane plastenike dolazi do trenutnog

abiotskog stresa i privremenog zastoja rasta biljke. Da bi se presadnica lakše prilagodila

novoj sredini te nastavila nesmetan rast i razvoj, može se tretirati sa biostimulatorom.

Biostimulatori su fiziološki aktivne tvari koje biljkama pomažu u rastu i razvoju.

Sinergijskim djelovanjem, njihove komponente međusobno utječu na sustav tlo-biljka-

korijen. Koji biostimulator i u kojoj fazi ga primijeniti je od posebnog značaja.

Biostimulator koji sadrži huminske kiseline, aminokiseline, proteine, peptide, polisaharide i

vitaminski kompleks, aktivno pomaže kod razvoja korijena presadnice te povećava

otpornost korijena u slučaju tretiranog tla s pesticidima ili na zaslanjeno tlo. Folijarni

biostimulatori na bazi aminokiselina (prolin i triptofan) pojačavaju fotosintetsku aktivnost

biljke, pomažući brzo prevladavanje usporenog rasta presadnice koji je uzrokovan

nepovoljnim uvjetima okoline (Vernieri i sur., 2002.). Grupa biostimulatora koji sadrže

glukozide (energetski faktori rasta) i aminokiseline (arginin i asparagin) su aktivne tvari

koje stimuliraju razvoj korijena (rizogeneza). Ova grupa biostimulatora ima poseban značaj

što se može primijeniti od faze sjetve pa do prije presađivanja i poslije presađivanja (García

i sur., 2006.). Pregledom svjetskih istraživanja može se reći da je ova grupa biopreparata

novina u suvremenom uzgoju presadnica povrća. Kako je opasnost od propadanja biljke

najveća kod presađivanja, ovi preparati stimuliraju stvaranje novih izdanaka korijena i

korjenovih dlačica te pomažu bržem oporavku biljaka od stresa izazvanog presađivanjem.

Prva istraživanja su se odnosila na primjenu biostimulatora koji su sadržavali ekstrakt

morske alge (Ascophyllum nodosum), huminske kiseline, tiamin i askorbat, na više vrsta

povrćarskih kultura uzgojenih u kontroliranim uvjetima. Biostimulator je poboljšao

klijavost, razvoj korijena i klice (Poincelot, 1993.). Wyatt (2001.) je ispitivao nekoliko

interakcija između kultivara graha i tretmana sa biostimulatorom. Neki od biostimulatora

su dali statistički značajne razlike u prinosu u usporedbi sa kontrolom u smislu povećanja

prinosa. Utjecaj biostimulatora u proizvodnji presadnica salate i rajčice sa preparatom

Radifarm, pokazao je dobre rezultate u porastu korijena i ponovnog rasta u plasteničkom

uzgoju presadnica povrća (Vernieri i sur., 2002.). Također, istraživanja sa folijarnom

aplikacijom biostimulatora u slučaju siromašnih tala dao je pozitivan efekt na prinos i

kvalitetu rajčice (Muralidharan i sur. 2000.). Biostimulatori sadrže aminokiseline, a

dokazano je da primjena aminokiselina u hidroponskom uzgoju rajčice pozitivno utječe na

rast biljaka (García, 2006.). Pozitivan učinak aminokiselina arginina i prolina na rast i

razvoj lateralnog korijena kao i formiranje kotiledona kod mladih biljaka graška opisao je u

svom radu Fries (1951.). Pored aminokiselina neki biostimulatori sadrže i huminske

kiseline, koje pozitivno utječu na klijavost, rast korijena i nadzemne mase rajčice (Thi Lua

and Bőhme, 2001).

Najnoviji trendovi u proizvodnji povrća vode ka smanjivanju upotrebe gnojiva, pogotovo

kada su u pitanju pojedina dušična gnojiva. Smanjenje upotrebe gnojiva moguće je u

slučaju efektivnijeg korištenja hraniva od strane biljke, s obzirom da je poznato da biljke ne

iskoriste u potpunosti gnojivo koje se nalazi u mediju rasta. Upotrebom biostimulatora

može se smanjiti primjena gnojiva kako na otvorenom polju, tako i u hidroponskom

uzgoju, gdje je poseban naglasak na zaštiti okoliša pa hidroponski uzgoj uz primjenu

80

biostimulatora postaje strateška proizvodnja povrća u plastenicima u smislu očuvanja

okoliša (Vernieri i sur., 2006.).

Isto tako, dokazano je da se primjenom biostimulatora povećava ukupan sadržaj N u listu i

stopa fotosinteze, te se povećava koncentracija biljnih pigmenata (Richardson, 2004.).

Primjena biostimulatora utječe na povećanje klijavosti i vigora starijeg sjemena, kako je

dokazano kod kukuruza i soje (Vinković i sur., 2007.), celera, peršina, salate i poriluka

(Yildirim i sur., 2007). Kod grahorice primjena biostimulatora također ima pozitivan

učinak. Tako su Kertikov i Radeva (1998) utvrdili veći prinos zrna i proteina u zrnu kod

grahorice, a posljedica je veća hranidbena vrijednost kulture.

Istraživanja sa biostimulatorima obuhvatila su dosta povrćarskih kultura pa tako i papriku

za koju se može reći da je jedna od najznačajnijih. Csizinszky (2004.) opisuje u svom

istraživanju ranije plodonošenje i veće prinose kod paprike u prvim berbama plodova što

potvrđuje i njegovo drugo istraživanje sa biostimulatorom Atonik provedeno 2001. godine.

Isti autor provodio je istraživanja i na rajčici (Csizinszky, 2003.), a utvrdio je kako se

primjenom biostimulatora povećava prinos ploda rajčice u ovisnosti o gnojidbi sa N i K, a

bez utjecaja na elementarni sastav ploda. Primjenom biostimulatora ne samo da se može

povećati prinos i smanjiti stres u slučaju nepovoljnih temperatura, nego se smanjuju štetne

posljedice kod suše, smrzavanja, mehaničkih i kemijskih oštećenja kao i kod virusne

infekcije biljke (Maini, 2006).

Bolesti i štetnici

Bolesti i štetočine povrća predstavljaju vrlo ozbiljan problem u uzgoju povrća. Sigurna i

uspješna proizvodnja povrća nije moguća bez djelotvorne zaštite. Osnova je uspjeha zaštite

povrća od bolesti i štetočina pristupiti pravilnoj tehnologiji uzgoja. Treba upotrijebiti

kvalitetno sjeme, vršiti pravilan plodored, primijeniti kvalitetne agrotehničke mjere,

održavati temperaturu, vlagu i prozraku u zaštićenom prostoru, i to tako da odgovara

kulturi koju uzgajamo, a ne pogoduje razvoju bolesti. S ljepljivim lovnim žutim i plavim

pločama treba uloviti sve štetočine koji migriraju prije njihovog razmnožavanja, što znači

da treba poznavati biologiju i kretanje štetočina. Žute i plave ploče dolaze na tržište u

nekoliko veličina 20x10 cm, 30x20 cm i 30x30 cm, premazane su sa posebnim

ljepilom koje je otporno na visoku temperaturu i vlagu. U zaštićenom prostoru trajnost

ovakove ploče može biti i do godinu dana, što ovisi o broju zaljepljenih insekata.

Istraživanja su pokazala da je žuta boja ujedno i valna dužina koju uočavaju štetnici štitasti

moljac, lisni mineri, lisne uši, kupusov bijelac, a plava boja ploča bolje privlači

kalifornijskog tripsa.

Primjeri biološkog suzbijanja štetnika i biljnih bolesti

Sve su veći problemi u zaštiti povrćarskih kultura u zaštićenim prostorima od

najznačajnijih štetnika kao što su štitasti moljac (Trialeurodes vaporariorum), kalifornijski

trips (Frankliniella occidentalis), koprivina grinja – crveni pauk (Tetranychus urticae),

mineri (Liriomyza spp.) i bolesti (siva plijesan Botrytis cinerea, Fusarium sp., Pythium sp. -

uzročnik polijeganja rasada i dr.). Vrlo je ograničen spektar dozvoljenih insekticida i

fungicida, velika je otpornost štetnika i patogena na pojedine preparate i najteže od svega

81

navedenog je poštivanje karence preparata s danom berbe, sve to mijenja svijest

proizvođača povrća i nameće potrebu korištenja bioloških preparata.

ŠTITASTI MOLJAC, bijela mušica (Trilareurodes vaporariorum)

Imago je mali bijeli vrlo živahan leptirić dužine i do 2 mm, čije je tijelo i oba para krila

prekriveno s finim bijelim voskom nalik na puder. Jaje je malo, ovalno i pričvršćeno

filamentom za podlogu. Ličinka 1. stadija nosi 3 para nogu i pokretna je. Duga je 0,3 mm.

Kod ličinke 2. stadija noge atrofiraju, ona postaje nepokretna, spljoštri se poput ljuske i

pričvrsti na naličju lista. Prekrivena je finim voštanim ovojem iz kojeg izbijaju voštane

papile, usko poredane uz rub tijela i po leđima. Kukuljica je ovalna prekrivena s voštanim

ovojem s 5 - 8 velikih voštanih filamenata.

Rasprostranjenost i značaj - tipična štetočina povrća i cvijeća pri uzgoju u zaštićenom

prostoru (staklenici i plastenici). Kod nas širenjem stakleničke proizvodnje i štetočina se

širila, tako da je danas prisutna svuda. Pripada u najznačajnije štetnike staklenika i

plastenika, posebno u uzgoju rajčice, krastavca, a gotovo najznačajniji štetnik je u uzgoju

gerbera.

Biologija i ekologija-zahvaljujući povoljnim uvijetima klime u staklenicima štetnik se brzo

razmnožava i razvija, dajući generaciju za generacijom. Naseljava pretežito vršne dijelove

biljke i to sa donje strane lista. Ženke nakon parenja i oplodnje polažu 100 do 200 jaja, a

nekad i do 500 jaja na naličju lišća. Jaja polažu pojedinačno ili u grupicama od 2 - 26, a

najčešće po 4 zajedno.

Embrionalni razvoj traje oko 10 dana, a razvoj ličinke oko 3 - 5 tjedana. U povoljnim

uvjetima za razvoj jajeta do imaga (odrasli) potrebno je oko 30 - 40 dana. Tijekom ljetnih

mjeseci cjelokupni razvoj odvija se u 18 - 24 dana, a tijekom zime kada su dani kraći i

temperature niže, tijek razvoja traje i do 47 dana. No međutim razvoj ovog štetnika u

staklenicima u intenzivnoj proizvodnji traje samo 6 – 8 dana. Povoljne uvijete za razvoj

daju biljke domaćini, umjereno visoke temperature i visoka relativna vlaga zraka.

Optimalna temperatura je između 25 i 30°C. Niska relativna vlaga zraka usporava razvoj

štetnika.

Bijela mušica iz staklenika i plastenika nema posebnih hibernacijskih faza. Preživljavanje

zimi ovisi o biljci domaćinu. Biljke domaćini koje su uspješne tijekom godine pogodnije su

za hibernaciju kukaca. Biljka i preko zime mora zadržati listove. Jajašce je stadij koji će

vjerojatno preživjeti niske temperature, pod uvjetom da nisu preniske. Jajašca na -3˚C

mogu preživjeti dulje od 15 dana, a na -6˚C samo 15 dana. Biljke domaćini i štete -

polifagni je štetnik jer se hrani na više od 100 biljnih vrsta, kako korovskih tako i kulturnih.

Najviše naseljava biljke iz roda Solanaceae i Cucurbitaceae. Čini velike ekonomske štete

na raznim povrtnim kulturama i cvijeću. Od povrća najveću štetu nanosi krastavcima,

rajčici, paprici, dinjama ,lubenicama i dr. Od mnogobrojnih vrsta cvijeća najviše su

ugroženi slijedeći: gerbera, ageratum, fuchsia, hibiscus, salvia, azalea, abutilon itd. Štete

nanosi sisanjem biljnih sokova, a posljedica je fiziološki slaba biljka, one postaju podložne

napadu raznih štetnih mikroorganizama. Osim toga luče veliku količinu medne rose, koja

se razlijeva po lišću i plodovima. Na mednoj rosi kao podlozi, razvijaju se razne saprofitne

gljive čađavice (Capnodium i Cladosporium). Tako se smanjuje fotosinteza i cijeli

metabolizam biljke, a plodovi postaju prljavi i neugledni. Lišće postepeno gubi boju,

nekrotizira i opada. Štetnik je značajan i kao prijenosnik nekih virusnih i bakterijskih

82

bolesti. Intenzitet napada određuje se na osnovi broja“leptirića- imaga“ štitastog moljca na

100 biljaka. Štete se utvrđuju na osnovi % smanjenja prinosa. Pregledi se obavljaju 1 na

tjedan, a u zaštićenom prostoru svaka tri dana.

U stakleničkoj proizvodnji gdje se razvoj štetnika odvija bez prekida, potrebno je vršiti

stalne kontrole nasada i prisutnost štetnika. Kontrola se vrši laganim okretanjem listova na

kojima se nalaze svi razvojni oblici ovoga štetnika. Na mladom lišću nalazimo odrasle

stadije štetnika, vrlo živahne leptiriće, dok se na starijim listovima nalaze njegove ličinke i

kukuljice.

Prirodni neprijatelji štitastog moljca (Trialeurodes vaporariorum) je parazitska osica

(Encarsia formosa). Encarsia formosa je dobro poznati i često koristan nametnik na bijeloj mušici iz staklenika.

Nametničke osica vjerojatno dolazi iz tropskih i suptropskih krajeva. I ako je točno

porijeklo nepoznato, E. formosa dolazi vjerojatno iz istih područja kao i njezin domaćin T.

vaporariorum. Danas se nametničke osice može naći u Europi, Australiji, Novom Zelandu,

Kanadi i SAD – u. E. formosa pripada porodici Aphelinidae koja priprada razredu

Hymenoptera. Životni ciklus i izgled - tijekom svog razvoja E. fomosa prolazi kroz 6

stadija, tj. jajašce, 3 stadija ličinke, stadij pupe, i odrasli stadij. Svi ovi stadiji osim

odraslog, razvijaju se u domaćinu, bilo ličinka ili kukuljica moljca.

Ženka može položiti jajašca u štitastog moljca u svim svojim stadijima ličinke, ali preferira

3. ili rani 4. stadij, jer tada ima najbolje šanse za uspješan razvoj. Na pola puta do razvoja

E. formosa u kukuljici domaćina, (štitasti moljac), pocrni. Kukuljica na kojoj je nametnik

tako se može lako prepoznati. Kada je nametnik na „pamučnoj“ jedinki štitastog moljca,

kukuljica postaje prozirno smeđa. Odrasla osa izlazi iz kukuljica kroz urednu okruglu rupu.

Ženka nametničke osice naraste do veličine 0,6 mm, s crnom glavom i prsima, te žutim

zatkom (trbuhom). Mužjak je potpuno crn i nešto je veći od ženke. Populacija ima manje

od 1 - 2% mužjaka. Odrasli kukac hrani se medljikom i tjelesnim tekućinama ličinki

štitastog moljca. Kod hranjenja preko domaćina, nametnička osica najviše se hrani

ličinkama 2. stadija, ali jede i ostale. Provedeno je puno istraživanja o vremenu potrebnom

da se razvije E. formosa i njezina dugotrajnost u sporedbi s T. vaporariorum. Razvoj E.

formosa posebice ovisi o starosti domaćina kojeg je napala, i o temperaturi. Na 23˚C

kukuljica štitastog moljca pocrni od 6 - 10 dana nakon što ju je nametnik napao.

Nametnička osa je tada u stadiju ličinke. Dva dana kasnije započinje stadij pupe koji traje 7

dana. Desetog ili jedanaestog dana poslije, kukuljica štitastog moljca pocrni i izađe

parazitska osica.

Populacija E. formose gotovo u potpunosti se sastoji od ženki. Mužjaci se rijetko mogu

naći. Parenje nije presudno za razmnožavanje. Neoplođene ženke mogu proizvesti ženke,

što je poznato kao „partenogenetsko“ razmnožavanje. U optimalnim uvjetima ženka

nametnik može izleći 300 jajašaca. Svaki dan izlegne 10 - 15 jajašaca. Temperatura i

vlažnost su od manje važnosti za razmnožavanje između 18 i 27˚C utjecaj je neznatan dok

je najpovoljnija vlažnost između 70 i 85%. S povišenjem temperature ubrzano sa smanjuje

dugotrajnost ženke. Na 30˚C ženka živi tek nekoliko dana.

E. formosa je vrlo osjetljiva u pretraživanju. Vrlo ubrzano pretražuje biljku domaćina dok

ne nađe štitastog moljca. Nakon što parazitira sve jedinke štitastih moljaca u okolini, E.

formosa traži novi izvor zaraze. Ose mogu prekriti udaljenost 10 - 30 m i brzo locirati

štetnika. Ljepljiva medljika koju proizvodi štetnik štitastog moljca, sprječava kretanje E.

83

Formose, pa je ponekad visoki stupanj zaraze s štitastim moljcem teško kontrolirati, stoga

je potrebno primijeniti drugi izbor biološke zaštite.

Drugi predatori za suzbijanje štitastog moljca po preporuci Biobesta iz Belgije:

Eretmoceruseremicus - parazitska osica

Kao i Encarsia, Eretmocerus je osica koja parazitira ličinke štitastoga moljca. Eretmocerus

je vrijedno oruđe za kontrolu štitastog moljca budući da ima specifične prednosti naprema

Encarsiu. Npr. Eretmocerus je otporniji na visoke temperature i pesticide prisutne u

stakleniku.

Macrolophus caliginosus - grabežljiva stjenica

Kao grabežljivac - Macrolophus je posebno učinkovita protiv štitastih moljaca. Ona

preferira njegova jajašca i larve. Ovaj svijetlo zeleni kukac aktivno traži hranu. Također se

hrani i drugim insektima kao lisne uši, grinje, i moljčeva jaja

Eretmocerus mundus - parazitska osica

Eretmocerus mundus je specilizirana za kontrolu duhanskog štitastog moljca kao i onoga

koji napada srebrnasto lišće, tj. Bemisia tabaci ili Bemisia argantifilii. Ova parazitska osica

je posebno dobro prilagođena raznim klimatskim uvijetima tako da se može koristiti u bilo

koje vrijeme. Eretmocerus je aktivnija na višim i nižim temperaturama no Eretmocerus

eremicus. Stoga je Eretmocerus mundus pogodnija za ranije uvođenje, te je otpornija na

prisutne pesticide. Štitasti moljac, a zajedno sa njim i lisne uši (Myzus persicae), mogu se uspješno suzbiti i

preparatom na bazi morskih algi trgovačkog naziva Agri 50 E. Preparat je ljepljiva tekućina

koji se aplicira na biljku paprike ili rajčice i upravo njegova ljepljivi sadržaj poljepi i

ličinke i imago i na taj način omogući nesmetan rast i razvoj biljke bez bilo kakvih

toksičnosti za cvijet ili mladi plod. Preparat nije toksičan i može se koristiti višekratno.

KALIFORNIJSKI TRIPS (Frankliniella occidentalis)

Pripada redu Thysanoptera (resičari ili tripsi), a podredu Terebrantia. U Hrvatskoj je

otkriven već 1989 godine (Maceljski, M., 2002). Boja mu je žutonarančasta do kestenjasto

smeđa. Dužine je 0,9 – 1,4 mm. Izraziti je polifag. Napadnuto lišće je puno bjeličastih

točkica i crtica koje ubrzo nekrotiziraju. Nekroze se spajaju pa dijelovi lišća posmeđe.

Često se javlja i srebrelikost lišća. Kod jake zaraze lišće se osuši. Kod jakog napada

kalifornijskog tripsa prve štete se već uočavaju kroz deformaciju cvijeta. Posebno, prvi i

drugi stadij ličinke se hrani sa bjelančevinom polena i na taj način sprečava oplodnju

cvijeta. Ako se cvijet oplodi tada ličinke tripsa oštećuju mlade plodve te ostavljaju smeđi

crtičavi trag. Kako plod raste i oštećenja postaju veća i jasnije izražena te je takav plod

komercionalno neprihvatljiv. Za razvoj je potrebna temperatura između 25 – 30 °C i tada

cjelokupni razvoj traje 15 – 18 dana. Razmnožava se pretežno partenogenezom, a ženka

leglicom najčešće ulaže jaja u tkivo naličija lista. Nakon 4 – 5 dana uzlaze ličinke i prolaze

kroz

4 razvojna stadija. Odrasli oblici žive 15-tak dana. U grijanim zaštićenim prostorima ima

od 10 – 16 generacija godišnje ovisno o temperaturi, a cijeli ciklus razvoja odvija se u tlu,

te za razvoj je potrebna vlažna sredina. Trips se hvata na ljepljive plave i žute ploče koje

ujedno služe i za praćenje brojnosti štetnika. Biološka kontrola se provodi sa predatorima

grabežljive stjenice roda Orius i stjenicom Anthocoris nemorum. Obje vrste napadaju sve

razvojne stadije tripsa. Najčešće se koristi grabežljiva grinja Amblyseius cucumeris i

84

Amblyseius degenerans. Njihov razvoj traje do 15 dana pri temperaturi od 20-2 °C i

relativnoj vlazi zraka od 70-80 %. Kemijska zaštita provodi se insekticidima na bazi

malationa, alfacipermetrina, tiociklama, itd. Štetnik brzo postaje rezistentan na preparate pa

ih je potrebno brzo mijenjati.

CRVENI PAUK (Tetranychus urticae)

Pripada razredu Arachnida (paučnjaci), a redu Acarina (grinje). To je izraziti polifag.

Ekonomski je značajan štetnik u uzgoju povrća, a posebno u zaštićenim prostorima.

Ženka je dugačka 0,6 mm. Prezimljuje u stadiju imaga, no u toplim uvijetima zaštićenog

prostora nastavlja se razmnožavati i tijekom zime. Razvoj od jajeta do imaga pri optimalnoj

temperaturi od 30 – 32 °C traje 8 – 12 dana, no u normalnim uvijetima traje oko 14 dana.

Razvoj je moguć između 12 – 40 °C. Pogoduje mu niska relativna vlaga zraka. Optimalna

je 45 – 50 %. U vanjskim uvijetima stvara 6 – 10 generacija godišnje dok u zaštićenim

uvijetima, u intezivnoj proizvodnji razvija do 18 generacija godišnje. Često puta njegov

razvoj i i ne prestaje ako su tople zime.

Suzbijanje ovog štetnika je vrlo složeno i predstavlja veliki problem uzgajivačima povrća.

Potrebno je redovito uklanjati stare i oštećene listove, korovske biljke, vrlo rano na početku

proizvodnje postaviti žute i plave lovne ploče kao i kontrolirati relativnu vlažnost zraka.

Kad su visoke ljetne temperature vrlo teško je održati potrebnu klimu koja bi omogućila

nesmetani razvoj biljke, a u isto vrijeme pod kontrolom održavala crvenog pauka. Primjena

kemijskog suzbijanja s akaricidima samo trenutačno i kratkotrajno ima učinak. Koriste se

pripravci na bazi diklovosa, piretroida, malationa, pirimifosmetila, i dr. U uzgoju povrća

berbe su svakodnevne te većina kemijskih preparata ne udovoljava zbog duge karence.

Stoga je biološka kontrola u suzbijanju ovog štetnika najučinkovitija i najbolja. U tu svrhu

koriste se: grabežljiva grinja Phytoseiulus persimilis, Amblyseius cucumeris. Zemlje

Nizozemska, Mađarska, Izrael i Engleska imaju vrlo dobro organiziranu industrijsku

proizvodnju predatora i parazita, kao i njihovu distribuciju do objekta naručioca. Predator

Phytoseiulus je pakiran u plastične bočice od 250 ml, svaka sadrži 1000 živih primjeraka

predatora pomiješanog s piljevinom, a Encarsia je pakirana u kartonsku kutiju koja sadrži

također oko 1000 primjeraka živih ličinki, parazitskih ličinki bijele mušice. One su

zalijepljene posebnim ljepilom na malene kartončiće koji se vješaju po biljkama

(proizvođač Biobest – Belgija i Koppert Nizozemska).

Predator Phytoseiulus persimilis izraziti je grabežljivac koji se hrani isisavanjem tjelesne

tekućine svih stadija crvenog pauka. Ukoliko crveni pauk nestane u nasadu, predator se

nastavlja hraniti pripadnicima vlastite vrste, sve do istrebljenja. Ne hrani se biljnim

materijalom niti sa drugom vrstom štetočine.

Kod primjene kemijskih mjera zaštite svrha je postići potpunu eradikaciju štetnika.

Međutim, kod biološke borbe mora biti prisutna niska populacija štetnika, koja je ispod

ekonomskog praga štetnosti, a služi za održavanje života njihovih prirodnih neprijatelja. Iz

toga proizlazi da se unošenjem prirodnih neprijatelja mora postići dinamička ravnoteža

među populacijama domaćin – predator, parazit. Prisutnost jednog uvjetuje prisutnost

drugog.

Gljivične bolesti uzročnika polijeganja rasada povrća i cvijeća uspješno se suzbijaju

biološkim pripravkom TRI 003 (spore gljive Trichoderma harzianum – izolat T-22,

proizvođač BioWorks USA). Isto tako sa istim preparatom uspješno se suzbija uzročnik

85

gljivičnog oboljenja Fusarium sp., Pythium debaryanum, Rizochtonia solani na

presadnicama povrća (Parađiković i sur. 2000., 2004., Ćosić i sur. 2003., Balićević i sur.

2007.). Poznato je da se uspješno suzbija uzročnik bolesti sive plijesni Botrytis cinerea sa

biološkim preparatom Trihodex – jedan od soja spora gljive (Trichoderma harzianum) u

nasadu rajčice, paprike i krastavaca. Ovo su samo neke napomene proizvođačima povrća

da je moguća uspješna proizvodnja bez primjene pesticida.

Ovo su samo neki od niza značajnih štetočina i bolesti, te jedan od načina suzbijanja u

uzgoju povrća koji su u vrlo kratkim crtama opisani u ovom tekstu.

Kako je berba povrća u zaštićenim prostorima višemjesečna i intenzivna, biološka kontrola

biljnih nametnika jedna je od temeljnih sastavnica održivog razvoja biljne proizvodnje bez

narušavanja prirodnih procesa i ravnoteže u ekološkom sustavu.

EKO – GOSPODARENJE

Potražnja, odnosno, proizvodnja ekološki proizvedene hrane u Zapadnoj Europi

povećava se posljednjih godina za 20 - 30% (posebice u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj,

Nizozemskoj, Austriji i skandinavskim zemljama), gdje značajni izvor sirovina i proizvoda

predstavljaju slabije razvijene zemlje u tranziciji (Srednja i Istočna Europa). Npr. Mađarska

sa 23 500 ha i Slovačka sa 19 000 ha pod ekološkom poljoprivredom u 1998. godini,

izvoze do 80% proizvoda ekološke proizvodnje. Naravno, preduvjet izvoza u EU su

odgovarajući zakoni i propisi (standardi proizvodnje, nadzor, certifikacija), u skladu s

odredbama EU. Temeljem gore navedenih trendova, akata i realnih pogleda razvoja

poljoprivrede i proizvodnje hrane u svijetu, posebice poznavanjem prirodnih, povijesnih

(obiteljsko gospodarstvo, tradicija), ekoloških i općenito poredbenih prednosti, smatra se da

je ekološka poljoprivreda posebno atraktivna proizvodnja budućnosti i jedna od objektivnih

mogućnosti ravnopravnog nastupa hrvatske privrede na europskom tržištu, kroz

proizvodnju sirovina, poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te specifičnu turističku

ponudu.Premda donedavno zemlja u ratu, Hrvatska sudjeluje u aktivnostima koje su

okrenute poljoprivredi sutrašnjice. U posljednje vrijeme, brizi i zanimanju za koncept

ekološke poljoprivrede, te održive poljoprivrede u cijelosti, obraća se sve više pozornosti u

Hrvatskoj. O ovome svjedoči nekoliko nedavno održanih znanstvenih i stručnih skupova i

objavljenih radova, aktivnosti nekoliko nevladinih organizacija, pojava prvih

nekontroliranih ekonamirnica na tržištu i dr. Mnogobrojni su pokazatelji koji ukazuju da

će ekološka poljoprivreda uskoro naći svoje mjesto u lepezi hrvatskog poljoprivrednog

sustava. Hrvatska se ne bi trebala zadovoljiti samo time. Hrvatska može biti ponosna na to

što je u pogledu stanja i onečišćenosti tala, ali i cjelokupnog ekološkog stanja, jedna od

najčišćih europskih zemalja. Ovu prednost treba znati iskoristiti. Naime, tehnologije i

uzgojni postupci ostalih zemalja, ma kako bili napredni i složeni, ne mogu nadomjestiti,

odnosno, riješiti problem onečišćenih tala. Drugim riječima, Hrvatska bi mogla i

djelomično trebala ostalim zemljama pokušati nametnuti svoje ekološke standarde s

obzirom na poljoprivrednu proizvodnju – pa neka se onda vidi tko i gdje može proizvoditi

pojedine kategorije poljoprivrednih proizvoda.Unazad nekoliko godina u Hrvatskoj su

osnovane Udruge za organsko biološku proizvodnju “BIOS”, a smjernice za rad i pravila

diktira Savez za biološko-organsko gospodarstvo, zaštite okoliša i unapređenje zdravlja

Republike Hrvatske.

86

Specijalni dio povrćarstva

8. RAJČICA (Lycopersicon esculentum Mill.)

8. 1. Sjetva Rajčica se proizvodi iz presadnica i direktnom sjetvom. Rokovima sadnje

prilagođuje se dospijevanje za tržište tako da ono bude prije ili nakon što za berbu

dospijeva rajčica iz uzgoja na otvorenom. Proizvodnja rajčice je moguća u grijanim i

negrijanim zaštićenim prostorima te na otvorenom. Rani uzgoj rajčice u grijanim

prostorima povećava troškove proizvodnje, ali je i cijena rajčice veća jer dospjeva u ono

doba godine kad je nema dovoljno. U priobalnim područjima uzgoj u negrijanim

zaštićenim prostorima za ranu proizvodnju počinje sadnjom početkom travnja, iz koje se

rajčica počinje brati od sredine lipnja. U kontinentalnim se područjima počinje saditi

krajem travnja da bi berba počela početkom srpnja. Zbog prosječno viših temperatura i više

sunčanih dana za proizvodnju rajčice u grijanim zaštićenim prostorima prednost ima

priobalno područje gdje se rajčica može saditi krajem siječnja kada za berbu dospijeva od

početka travnja. U kontinentalnim područjima uzgoj u grijanim zaštićenim prostorima

počinje sadnjom krajem siječnja, a berba počinje krajem travnja. Može se sijati direktno u

PVC lončiće, tresetne kocke, lijehe, kontejnere ili Jiffi posude. Koriste se razne

kombinacije zrelog stajskog gnoja, zemlje i pijeska te gotovi supstrati (Klasmann supstrat,

Brill supstrat i dr.).

Tablica 5: Rana proizvodnja presadnica rajčice

Sjetva Pikiranje Sadnja Berba

Rana proljetna

25.11. – 10.12.

10.12. – 01-01.

10.02. – 01.03. 15.04. – 20.07.

Proljetna

5.1 – 30.1.

15.01. – 10.02. 05.03. – 25.03. 15.05. – 30.08.

Rasad rajčice za ranu proizvodnju, kao i za proizvodnju za plastenike, pikira se (presađuje)

kad razvije 1-2 prava lista, (obično 20 dana nakon sjetve), u plastične PVC lonce promjera

8-10 cm ili tresetne kocke 10x10 cm.

Za proizvodnju rajčice iz presadnica potrebna je sljedeća količina sjemena: za

pikirane presadnice 6-8 g/m2, a za nepikirane oko 2 g/m2. Za uzgoj presadnica golog

korijena, prije sjetve, smjesa se zbije daskom. Ako se sije u redove, razmak redova je 4-5

cm, dubina sjetve je 1.5-2 mm, a razmak između sjemenki je 2 cm. Tako se dobiju čvrste i

87

neizdužene sadnice. Nakon sjetve, sjeme se pokrije supstratom debljine 2 cm, zatim se

malo pritisne i dobro zalije. Kod sjetve se obično čine dvije pogreške: sije se ili previše

plitko ili previše gusto. To dovodi do nicanja sjemena koje iznosi sjemenske opne koja

kotiledone dugo drži sastavljene i uvjetuje njihovo nenormalno razvijanje. Isto se događa

ako je tlo previše rastresito. Da bi se to izbjeglo, proizvođači presadnica obično nakon

sjetve i zalijevanja pokriju lijehu prozirnom plastikom ili novinama da bi se održala

povoljna vlaga. Taj se pokrov drži do pojave prvih znakova nicanja. Tako se štedi u radnoj

snazi potrebnoj za obavljanje zalijevanja, a omogućuje se i ravnomjerna vlaga.

8. 2. Sadnja Sadnja rajčice obavlja se kad biljke razviju 5-6 listova pa sve dok se na njima

pojave začeci prvih cvjetnih grančica (što se postiže za 40-60 dana od nicanja). Nepikirane

se presadnice dan prije sadnje obilno zaliju da bi se lakše čupale, a presadnice u loncima ili

kockama posljednja se 2-3 dana ne zalijevaju, da bi se lakše vadio i da zemlja sa žila ne bi

ispadala. Osim na golom tlu uzgoj rajčice u zaštićenim prostorima moguć je i na tlu

prekrivenim čvrstim polietilenskim folijama (slika 62). Uglavnom se koriste folije s donje

strane crne, a s površinske strane bijele boje. Neprozirnost folije spriječava razvoj korova, a

bijela boja reflektirajući svjetlo bolje osvjetljuje prizemne dijelove biljaka, pridonoseći

boljoj fotosintezi. Folija spriječava evaporaciju (isparavanje) vode unijete u tlo cijevima s

kapaljkama, a samo kretanje unutar zaštićenih prostora je čišće. Rajčica se u zaštićene

prostore presađuje uglavnom u dvoredne trake razmaka redova 50 cm i razmaka između

traka 100 cm, s razmakom presađenih biljaka u redu 40 - 50 cm. Takovim se načinom

sadnje osigurava sklop od oko 2.5 – 3.5 biljke/m2.

8. 3. Njega rajčice

Iznad redova presađene rajčice postave se žice s kojih se na svaku biljku spušta vezivo i

lagano priveže za stabljiku uz površinu tla. S porastom biljke stabljika se omata oko veziva.

Kao i kod uzgoja sorata visoke stabljike na otvorenom, ostavlja se samo jedna stabljika, a

iz pazuha listova redovito se odstranjuju zaperci kad narastu do dužine oko 5 cm. Tijekom

vegetacije, stari neproduktivni listovi ispod ubranih etaža plodova se odstranjuju, a biljke

se spuste da stabljika bez lišća prilegne uz tlo. Kad biljka naraste do nosive žice može se

prebaciti preko nje i tako nastaviti proizvodnju, ali u suvremenom načinu uzgoja za to se

koriste vješalice na koje se namota 10 – 15 m PVC veziva i kako biljka raste, plodonosi a

kako se odstranjuje list i skida plod, biljke se spuštaju te mogu postići dužinu i do 9 m, s

ukupno 25 – 30 etaža s plodovima (slike 63., 64., 65., 66.).

88

Slika 63: Spušanje rajčice u hidroponu (snimila Parađiković, N.)

Tijekom uzgoja u grijanim se prostorima temperatura zraka tijekom dana održava na razini

20 - 25oC, a tijekom noći 15 - 18oC. Zaštićeni se prostori radovito prozračivaju, a vlažnost

tla se održava na razini 70 – 80% maksimalnog kapaciteta tla za vodu, dok bi relativna

vlaga zraka trebala biti 65-70%.

Slika 67: Navodnjavanje kap po kap (snimila Parađiković, N.)

8. 4. Hidroponski uzgoj

Suvremeni način proizvodnje rajčice je u hidroponskoj tehnologiji. Često zbog

kontinuirane – intenzivne proizvodnje, tlo s vremenom postaje neodgovarajuće

(zaslanjivanje, zamočvarivanje, pojava korova, uzročnici bolesti i štetnici) što prisiljava

proizvođača da se odluči na uzgoj u hidroponu.

Hidroponska proizvodnja odvija se u grijanom ili povremeno grijanom zaštićenom prostoru

(staklenici ili plastenici), što znači da je proizvodnja moguća tijekom cijele godine u

vertikalnom uzgoju s 20-34 etaža plodova. Hidroponi su zaštićeni pojedinačni prostori u

kojima se biljke uzgajaju bez tla, sa ili bez inertnih supstrata.

Vrste inertnih supstrata su: kocke ili ploče kamene vune, drvena piljevina, perlit, vlakna

kokosova oraha, zobene ili rižine pljevice ili njihove kombinacije. Presadnice se proizvedu

u čepovima kamene vune te se u fazi dva prava lista biljke presađuju u kontejnere s

89

kokosovim vlaknom (promjer 8 cm), a isti se ulaže u ploču čiji je sadržaj vlakno kokosova

oraha ili sve u kamenu vunu.

Opskrba hranjivom otopinom odgovarajućeg sastava makro- i mikroelemenata periodički

se tijekom dana 12 - 24 puta osigurava sustavom kapanja pomoću mikroprocesora i

pogonskih kompjutora.

Slika 68 a i b: Presadnice rajčice (lijevo) i uzgoj rajčice u kokos supstratu (desno) (snimila

Parađiković, N.)

Berba je gotovo uvijek 90-120 dana od sadnje. Berba rane i srednje rane rajčice

započinje početkom travnja, ako je uzgajana u grijanom prostoru, a na otvorenom berba

traje od početka mjeseca srpnja pa do studenog. Ovisno o udaljenosti tržišta, određuje se

trenutak berbe. Tako za udaljeno tržište, gdje transport traje 1-2 dana, berba se obavlja kada

se na plodovima pojavi ružičasta boja. Potpuno crvena i zrela rajčica bere se ako se želi

plasirati na mjesnom tržištu. U početku se bere svakih 3-4 dana, a kasnije češće (svaka 2-3

dana), a ponekad i svaki dan. Rane sorte tijekom lipnja i srpnja daju 70% od ukupnog

prinosa.

Prinos svježe rajčice u plastenicima i staklenicima kreće se 30 - 50 kg/m2, što zavisi o

načinu uzgoja i vremenu sadnje, a industrijske rajčice 40 - 80 t/ha. Rajčica može naknadno

dozrijevati pa se zeleni plodovi, ubrani prije mraza i neoštećeni, koriste u industriji za

kiseljenje.

Rajčica se pakira u drvene letvarice i u kartonske kutije čije su stranice obložene parafinom

da sačuvaju svježinu te se tako transportiraju. Plodovi se skladište u posebne hladnjače s

regulacijom temperature i vlažnosti. Za polunarančastu ubranu rajčicu skladišne

90

temperature su 8 – 10oC i relativna vlaga zraka 70 – 75%, za narančastu i blago crvenu

boju rajčice temperatura skladištenja je 10 – 12oC, a relativna vlažnost zraka 75 – 82%. Za

duže čuvanje rajčice od 5 dana i više potrebne su dodatne mjere “postharvest“ što znači

posebnu ishranu i primjenu plina CO2.

9. PAPRIKA (Capsicum anuum L.)

9. 1. Proizvodnja paprike u zaštićenim prostorima

Proizvodnja paprike u zaštićenim prostorima u svijetu je redovito zastupljena, ali u

srazmjerno manjim količinama. Proizvode se uglavnom sorte s krupnim plodovima u tipu

babure ili izduženih oblika u tipu polubabure. Rastuća potražnja, dobri urodi i povoljne

cijene, osiguravaju rentabilan uzgoj paprike u stakleničkoj proizvodnji. Da bi se dobila

paprika za tržište početkom svibnja u priobalnom području u grijanim zaštićenim

prostorima sjetvu za uzgoj presadnica potrebno je planirati za kraj prosinca, a presađivanje

krajem veljače. U kontinentalnom području te je rokove potrebno pomaknuti za najmanje

mjesec dana, tako da se sjetva obavlja početkom veljače, presađivanje početkom travnja, da

bi za tržište paprika dospjela početkom lipnja kada još uvijek ima relativno visoku cijenu.

Ako je proizvodnja planirana bez dodatnog zagrijavanja sadnju treba planirati nakon

prestanka opasnosti od kasnih proljetnih mrazeva, što je u priobalnom području uglavnom

sredinom, a u kontinentalnom području krajem travnja. Presadnice i za tu proizvodnju treba

uzgajati u grijanim zaštićenim prostorima. Za ranu proizvodnju paprike u zaštićenim

prostorima treba izabrati sorte koje se za tržište beru u tehnološkoj zriobi. Zbog boljeg

korištenja prostora u plasteničkoj, odnosno stakleničkoj proizvodnji za uzgoj treba izabrati

indeterminantne sorte nezavršenog tipa rasta koje tijekom čitavog vegetacijskog perioda

kontinuirano cvatu i daju plodove. Paprika se u zaštićenim prostorima uzgaja iz presadnica

s čijom je proizvodnjom potrebno započeti 8 tjedana prije predviđenog roka presađivanja.

Presadnice se uzgajaju u kontejnerima na isti način i u istim uvjetima kao i one za uzgoj na

otvorenome. Za vrijeme najkraćeg dana, kada je trajanje dnevnog svjetla često nedovoljno

91

za normalan razvoj presadnica, potrebno je taj nedostatak nadomjestiti dopunskim

osvjetljenjem uz pomoć lampi.

9. 2. Tlo i gnojidba

Tlo za papriku treba biti strukturno i bogato hranjivim tvarima. Najbolja su duboka

humusna, ocjedita i topla tla neutralne ili slabo alkalne reakcije (pH 6.5-7.5). Priprema tla,

gnojidba i dezinfekcija gotovo su istovjetni kao i kod proizvodnje rajčice. Naročito je

značajno obilato gnojenje organskim gnojivima. Ova kultura iziskuje izdašnu ishranu.

Prisustvo fosfora u dovoljnim količinama osigurat će dobar razvoj korijenovog sustava i

formiranje generativnih organa te fosfor mora biti pristupačan biljci u lakotopivom obliku.

Kalij pospješuje stvaranje ugljikohidrata i povećava otpornost prema ekstremnim

temperaturama. Zajedno sa fosforom ubrzava rast plodova. Kod gnojidbe dušičnim

gnojivima treba biti oprezan, jer prevelike količine izazivaju pretjeranu bujnost, opadanje

cvjetova i zametaka plodova. Navedena gnojiva se većim dijelom unose u tlo prilikom

osnovne obrade zemljišta, a samo manji dio služi za prihranjivanje, ako se radi o uzgoju u

tlu ili nekom supstratu, iako je sve više uzgoja kod kojih se primjenjuju dozatori za

svakodnevno prihranjivanje i dnevno višekratno. Osim obilne, raznovrsne i pravilne

gnojidbe, za razvoj biljke nakon presađivanja osobito je važno održavanje optimalnih

temperatura i vlažnosti zraka. Velike promjene temperature nepovoljno djeluju na rast i

razvoj. Zato, kad je sunčano vrijeme u stakleniku s paprikom, treba održavati temperaturu

između 24 i 28ºC, uz jako provjetravanje. Po oblačnom vremenu treba održavati

temperaturu između 20 - 24ºC, a temperatura noći trebala bi biti od 15 – 18ºC. Samo u

razdoblju kratkih dana od studenog do siječnja, temperatura se može sniziti i do 15ºC.

Relativna vlažnost zraka u stakleniku trebala bi se kretati 60-70%, a u fazi plodonošenja

relativna vlažnost bi trebala biti 85%. Vlažnost zemljišta do plodonošenja treba biti 70% od

punog vodnog kapaciteta, a u vrijeme plodonošenja 80%. Ovo se regulira optimalnim

zalijevanjem sustavom orošavanja ili sistemom kap po kap. U gnojidbi paprike u

zaštićenom prostoru obavezna je primjena organskih gnojiva kao što su potpuno zreli

stajski gnoj ili kompost u količini 6 – 8 tona na svakih 1 000 m2 zaštićenog prostora. Zbog

formiranja veće nadzemne mase, duže vegetacije i značajnije viših prinosa i gnojidba

mineralnim gnojivima mora biti izdašnija od one koja se primjenjuje u uzgoju paprike na

otvorenom, s većim brojem prihrana tijekom plodonošenja.

Tako je preporuka gnojidbe za papriku i za vanjsku i za plasteničku proizvodnju od

proizvođača Petrokemije d. d. sljedeća:

Tablica 6: Orijentacijska preporuka za gnojidbu paprike gnojivima “Petrokemije“ d.d.

Tlo slabije plodnosti

Humus P2O5 K2O

Sadržaj hranjiva u tlu < 2.5 % <10 mg/100 g tla <10 mg/100 g tla

Preporučena gnojidba 180 kg/ha N 120 kg/ha P2O5 180 kg/ha K2O

Osnovna gnojidba 600 kg/ha NPK 5:20:30 + 150 kg/ha UREA

1. prihrana 150 kg/ha KAN

92


Prihrana preko lista Fertina Ca (3-5 puta u koncentraciji 2%)

Tlo osrednje plodnosti

Humus P2O5 K2O

Sadržaj hranjiva u tlu 2.5 % - 4.0 % 10-20 mg/100 g tla 10-20 mg/100 g tla






Tlo visoke plodnosti

Humus P2O5 K2O

Sadržaj hranjiva u tlu > 4.0 % > 20 mg/100 g

tla

> 25 mg/100 g tla






Prije sadnje paprike tlo zaštićenih prostora potrebno je dezinficirati pregrijanom

vodenom parom, solarizacijom ili kemijskim sredstvima. Od kemijskih sredstava najčešće

se koristi Basamid granulat (aktivna tvar dazomet) koji ima fungicidno, nematocidno,

insekticidno i herbicidno djelovanje. Nakon rasipanja sredstvo se odmah rotofrezom unese

što je moguće dublje u tlo, a čitava se površina prekrije nepropusnom folijom te se

zaštićeni prostori dobro zatvore. U doticaju s vlagom pri temperaturi višoj od 8oC

primijenjeno sredstvo razvija plin toksičan za mikroorganizme, štetnike i proklijale

sjemenke korova u tlu. Nakon desetak dana uklanja se folija, tlo se dobro prorahli

rotofrezom i umjereno navlaži da voda iz pora tla istisne eventualno zaostali plin te se

zaštićeni prostori dobro prozrače. Od trenutka uklanjanja folije do presađivanja, da bi

razvijeni toksični plin potpuno ishlapio, mora proći najmanje 2 – 3 tjedna.

Suvremene indeterminantne sorte paprike namijenjene vertikalnom uzgoju uz

vezivo presađuju se u redove razmaka 70 – 80 cm ili u dvoredne trake razmaka 60 cm s

razmakom između traka 100 cm. Ovisno o bujnosti uzgajane sorte sade se 3 – 4 biljke po

m2 što znači da bi u navedenim razmacima redova razmak između posađenih biljaka trebao

biti od 30 – 45 cm.

93

9. 3. Sjetva, sadnja i njega nasada

Prema klimatskom području u našoj zemlji, utvrđuju se najpovoljniji rokovi sjetve.

Ako se proizvodnja i plodonošenje želi produžiti do kasnog ljeta, sjetva se može obavljati

etapno, tj. za prvi dio presadnica sjetva se može obaviti početkom prosinca u prethodnoj

godini. Potrebna količina kod paprike po 1 ha iznosi oko 1.5 kg, što ovisi o sorti.

Slika 72 a i b: Presadnice paprike u polistirenskom kontejneru (lijevo) i u PVC lončićima

(desno) (snimila Parađiković, N.)

Nakon što su biljke stasale za presađivanje (6 - 8 tjedana), obavi se razmještaj presadnica

po cijeloj proizvodnoj površini. Presadnice se razmještaju u razmaku od 45 x 35 cm i 45 x

40 cm što zavisi o bujnosti sorte. Sadnja se obavlja kada je temperatura tla iznad 10oC.

Biljke se moraju poslije sadnje obilno zaliti kako bi korijen imao što bolji kontakt sa tlom.

Sadnja se obavlja ručno, poslije tjedan dana biljke se vežu s PVC vezivom. O tipu paprike

zavisi način uzgoja, a to znači da li će se uzgajati na dvije, tri ili četiri grane.

94

Slika 73: Sadnja paprike u tlo na malč folij Slika 74: Sadnja paprike u drvene krevete

(snimila Parađiković, N.) u mješavinu supstrata (snimila Parađiković, N.)

Osim uzgoja paprike u zaštićenom prostoru na tlu, paprika se uspješno može uzgajati i na

inertnim supstratima uz ishranu hranjivim otopinama. Kao i kod rajčice, od supstrata u

hidroponskom načinu uzgoja paprike najviše se koriste blokovi kamene vune, kokosova

vlakna i piljevina od mekog drveta. Presadnice za hidroponski način uzgoja paprike

proizvode se u grijanim zaštićenim prostorima sjetvom u čepove kamene vune s kojima se

u fazi pune razvijenosti kotiledonskih listova presađuju u veće blokove na stalna mjesta

uzgoja.

Mjerenje solarne radijacije omogućava kvalitetnu iskoristivost hranjive otopine. Biljke

paprike za vrijeme sunčanog dana zadržavaju veću količinu hranjive otopine, a s time da je

filtrat u postotku niži u odnosu na oblačne dane.

Slika 75: Presadnice paprike u kamenoj vuni Slika 76:Uzgoj paprike u hidroponu s

(snimila Parađiković, N.) biopolinacijom (snimila Parađiković, N.)

9. 4. Berba i prinos

Branje plodova paprike počinje 40 - 50 dana nakon presađivanja, a kontinuitet

branja je isprekidan razmacima od 3 - 4 dana. Razdoblje branja ovisi o vremenu sadnje.

95

Isto tako berba je direktno ovisna o sunčanim ili oblačnim danima. Prilikom branja,

otkidanje plodova treba obavljati oprezno da se ne lome grane, odnosno ne čupaju biljke iz

zemlje. Ako se optimalno primijene sve unaprijed navedene agrotehničke mjere, uz

pravilno održavanje vodozračnih odnosa, moguće je po ha ubrati 40 - 45 t (oko 4 000

komada / 100 m2). Pošto je lako kvarljiva roba, ne podnosi duže uskladištenje u običnim

skladištima. Pri čuvanju u hladnjačama, u pogodnoj ambalaži koja je štiti i omogućuje

provjetravanje, na temperaturi između 2 i 4ºC, može se uskladištiti 4 - 6 tjedana.

13. 3. PATLIDŽAN (Solanum melongena L.)

Smatra se da patlidžan potječe iz Indije odakle se proširio po cijeloj Aziji, a u Europi se

spominje prvi put u 14. stoljeću. Vjerojatno potječe od divljih vrsta Solanum incanum i

Solanum melongena var. insanum koje se i danas mogu naći kako slobodno rastu u prirodi.

Drugi autor (Shinohara, 1989.) spominje tri osnovna tipa patlidžana i to S. m. var.

depressum Bailey, S. m. var. esculentum Bailey i S. m. var. serpertinum Bailey.

Ova kultura uzgaja se na manjim površinama nego rajčica i paprika. U zemljama Afrike i

Azije kao i na Mediteranu, cijeni se kao korisno povrće i nazivaju ga mesom, jer je bogato

biljnim bjelančevinama i male je kalorične vrijednosti. Međutim, ne može se konzumirati

prijesan jer sadrži alkaloid solanin pa se priprema na razne načine.

Najveće površine pod patlidžanom su u Aziji na koju otpada 90% ukupnog svjetskog

prinosa. U našim uvjetima na tržište dospijeva od svibnja do studenog, a može se uzgajati

na otvorenom polju i u zaštićenim prostorima (staklenici i plastenici), posebno u južnim

krajevima Hrvatske. Jednogodišnja je zeljasta biljka.

Patlidžan mase 80 g ima 22 kalorije, 0.9 g proteina, 5 g ugljikohidrata, 0.82 g probavljivih

vlakana i dr.

13. 3. 1. Morfološka svojstva

Korijen: vretenast, brzo se razvija, a glavnina korijena se nalazi u oraničnom sloju do 30

cm dubine.

Stabljika: naraste od 0.5-1 m, a u zaštićenom prostoru i pri dugoj vegetaciji i više. Sastoji

se od koljenaca i međukoljenaca, u bazi je drvenasta i grmolikog oblika. Grananje je

simpodijalno – kada se razviju 2 grane istodobno. Postrana grana, koja se razvije iz pazuha

lista koji je najbliže cvijetu, produžuje rast kao glavna os.

List: listovi su krupni, ovalni, više ili manje urezani, valovitog ruba i pokriveni sitnim

dlačicama. Maslinasto-zelene su boje, a naličje je ljubičaste boje s izraženim žilama koje na

sebi često nose bodlje. Dužina im je oko 20 cm.

Cvijet: samooplodan (do 20% stranooplodnje, a uzrok je heterostilija), najčešće pojedinačni

ili po 2 - 3 na internodiju, a pojavljuju se nakon 7 - 11 listova. Boja cvijeta je

svijetloljubičasta promjera oko 3 cm. Čaška se sastoji od 6 - 7 lapova koje nose bodlje,

vjenčić s isto toliko latica koje su u osnovi srasle, a isti je i broj prašnika koji se otvaraju na

vrhu tako da pelud pada na njušku tučka.

Slika 137 a i b: Cvijet patlidžana i mladi tek zametnuti plodići (snimio Iljkić, D.)

96

Plod: boba različite veličine, oblika i boje (nijanse ljubičaste, žute, bijele, prugasti itd.),

sjajne do mat površine. Čaškini listovi ostaju priljubljeni uz plod. Meso ploda sastoji se od

perikarpa i placente sa sjemenkama. U tehnološkoj zriobi je bijele, žućkaste ili zelenkaste

boje, a sjeme sitno i meko. Plod se dijeli na vrlo krupne, krupne, srednje, sitne i vrlo sitne.

Prema obliku mogu biti okrugli, jajoliki, kruškoliki, valjkasto ravni ili savijeni.

Sjeme: diskoznog oblika i svjetlosmeđe boje, oko 2.5 mm promjera i 0.5 mm debljine. U

jednom plodu može biti 150 - 400 sjemenki. U jednom gramu ima 300 – 350 sjemenki.

Slika 139 a i b: Sjeme patlidžana (snimio Iljkić, D.) i presjek sjemena (izvor: Matotan, S.)

13. 3. 2. Uvjeti uzgoja

Sjeme klija na temperaturi iznad 13 - 14ºC, a najpogodnije su temperature za rast i razvoj

između 16 i 18ºC. Ako je proizvodnja u zaštićenom prostoru, za uzgoj patlidžana potrebne

su temperature 16 - 20ºC. Zbog ovih osobina proizvodi se iz presadnica, a sadi se tek kad

se tlo zagrije na 18 - 21ºC. Ako su temperature niske, ispod 15ºC, ili previsoke, iznad 36ºC,

uz nedostatak ili višak vlage u tlu dolazi do odbacivanja cvjetova, pupova i već zametnutih

plodova. Zahtjevi za vlagom u tlu također su veliki. Na nedostatak vlage biljka je osobito

osjetljiva u razdoblju cvatnje. Postupak natapanja sličan je kao kod paprike. Nasad

patlidžana natapa se svakih 10 dana s 30 – 40 L vode/m2, ovisno o rasporedu i količini

padalina. Nakon svakog natapanja potrebna je međuredna obrada tla kako bi se sačuvala

potrebna vlaga. Korijen se brzo razvija, uglavnom u površinskom sloju tla.

13. 3. 3. Tlo, plodored i gnojidba

Tlo za patlidžan treba biti bogato organskim tvarima, duboko, plodno, toplo, neutralne do

slabo kisele reakcije. Uzastopnim uzgojem na istim površinama daje slabije rezultate. U

plodoredu dolazi na prvo mjesto, jer se gnoji stajskim gnojem. Tlo treba pripremiti isto kao

za rajčicu i papriku. Ore se u jesen na 30 - 50 cm dubine te se unosi stajski gnoj u količini

40-50 t/ha, ovisno o tlu. Ako su tla siromašna organskim tvarima ili u posljednje 2-3 godine

nisu gnojena stajskim gnojem, dodaju se veće količine stajskog gnoja i obratno. Dio

stajskog gnoja se može dodati u proljeće, kod pripreme tla za sadnju. Kao prethodne

kulture nepogodne su vrste iz porodice Solanaceae, a kao pretkulture dobre su salata,

97

rotkvica, mladi luk. U rano proljeće se vrši obrada tla te se prilikom toga unose potrebna

mineralna gnojiva. U tlo je potrebno unijeti ukupno 120 - 160 kg N/ha, 90 - 100 kg P2O5/ha

i 150 - 200 kg K2O/ha. Od ove količine treba ostaviti 1/3 za prihranjivanje koje se izvodi

20 - 25 dana poslije sadnje, zatim u vrijeme masovne cvatnje. Od gnojiva se koriste NPK

7:14:21, 8:16:24 i sl. U pripremi za sadnju (700 - 800 kg/ha) KAN ili 20:8:5 za

prihranjivanje (ukupno 200 - 300 kg/ha).

Tablica 48: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 100 t u

zaštićenom prostoru (Haifa)

N P2O5 K2O CaO MgO

Iznošenje prinosom (kg/ha)

200 50 300 60 20

Iznošenje cijelom biljkom tijekom uzgoja (kg/ha)

515 88 682 347 68

Preporučena količina gnojiva (kg/ha)

618 212 887 174 68

13. 3. 4. Sjetva, sadnja i njega usjeva

Patlidžan se uzgaja iz presadnica, a sije se u tople lijehe i plastenike za ranu proizvodnju na

otvorenom (slika 140). Veličina lonca u koji se pikira treba biti 8 - 10 cm promjera, jer se u

protivnom, dobiju slabije presadnice koje onda i u polju daju niži prinos. Temperatura

prilikom proizvodnje presadnica igra veliku ulogu. Patlidžan je u toj fazi osjetljiv na

promjene temperature, više nego ostale vrste povrća. Ako su noćne temperature 10 - 11ºC,

dolazi do deformacije cvjetova, plodovi se slabo zameću i ako se razvijaju, deformirani su i

neujednačene boje. Pred sadnju presadnice ne treba zasušivati (kaliti) kao kod drugih

kultura, jer patlidžan to ne podnosi. Za 250 kvalitetnih sadnica potreban je 1 g sjemena.

Biljke se presađuju kada prestane opasnost od mraza. Uzgoj može biti u tlu ili u hidroponu

(slika141 i 142). Razmak sadnje je 70 - 80 cm između redova, a u redu 40-50 cm. Nakon

sadnje, biljke se dobro zaliju (1 - 1.5 L vode na svaku biljku) i ostave tako oko 20 dana, jer

proces ukorjenjivanja teče vrlo sporo. Od specifičnih mjera njege, kod patlidžana se može

provoditi orezivanje i prikraćivanje vrhova, naročito u uvjetima kratke vegetacije. Vrh se

prikrati kad biljka razvije 5 - 6 plodova, a grančice koje ne nose cvijet odstranjuju se, čime

se ubrzava zrioba plodova. U Italiji, u južnom dijelu, vrši se zelena rezidba kojom se

osigurava regeneracija biljke pa biljke daju još jedan rod. Ova rezidba obavlja se krajem

kolovoza, kad biljka već počinje slabiti i davati sitne plodove i to tako da se orežu sve

suvišne grane, listovi, cvjetovi, a ostavi se samo nekoliko dobrih zdravih grana. Tada se

biljke prihrane NPK gnojivima (200 kg/ha) i vrši se navodnjavanje, što osigurava dobar

prinos krajem studenog.

98

Slika 141: Uzgoj patlidžana u hidroponu

13. 3. 6. Berba i prinos

Beru se plodovi koji pokazuju

karakteristične znakove zrelosti uzgajane

sorte: oblik, veličinu, boju, tvrdoću i sjaj.

Tržište najviše traži plodove srednje

krupnoće od 250 - 350 g. Berba se obavlja

škarama da se ne otkinu ili oštete grane.

Prispijevanje ranih usjeva u grijanim ili

povremeno grijanim zaštićenim prostorima

počinje već u mjesecu lipnju. Berba traje sve do studenog. Prinosi su različiti i kreću se od

30 - 60 t/ha.

13. 5. KRUMPIR (Solanum tuberosum L.)

Krumpir je višegodišnja zeljasta biljka. Biljka potječe iz peruanskih Anda u kojima se

uzgajao i prije 8 000 godina. U Europu su ga donijeli španjolski istraživači u 16. stoljeću i

poklonili papi Piju IV. Iz Italije se dalje proširio po cijeloj Europi, a u Hrvatsku su ga

donijeli graničarski vojnici u 18. stoljeću. Krumpir je kroz povijest bio važan izvor hrane u

cijeloj Europi, a naročito u Irskoj gdje je uz mlijeko predstavljao gotovo “jedinu“ hranu.

Pojavom plamenjače u Europi, a naročito u Irskoj, velik broj ljudi je umro od gladi ili se

raselio po svijetu (Butorac i sur., 2000.).

Sirovi gomolji u prosjeku sadrže: 75% vode, 18.2% škroba, 2% bjelančevina, 1.5% šećera

(mono- i disaharida), 1% celuloze, 0.1% masti, 0.2% kiselina, 0.1% fenolnih spojeva, 1.1%

minerala, 0.6% pektinskih tvari i 1.65% organskih spojeva (nukleinskih kiselina,

glikoalkaloida i dr.). Suha tvar je kod različitih sorata različita, a u prosjeku iznosi oko

25%. S visokim sadržajem suhe tvari gomolja su sorte s više od 25% suhe tvari, sa

srednjim 22 – 25% i s niskim sadržajem manje od 22%. Većinu suhe tvari čini škrob i on

se kreće 12.7 – 25% ili prosječno 15 – 18%. Krumpir je odličan izvor složenih

ugljikohidrata (škroba), vitamina C i B, ne sadrži kolesterol i sol (NaCl), a sadrži potrebne

minerale kao kalij, magnezij i željezo. Cijela biljka osim gomolja je otrovna jer sadrži

alkaloid solanin.

Krumpir je danas u svijetu četvrta kultura po posađenoj površini poslije pšenice, kukuruza i

riže. Površine u Europi se smanjuju, a Nizozemska je jedina zemlja koja povećava površine

pod krumpirom, naročito sjemenskog.

99


Stabljika: dijeli se na nadzemni i podzemni dio,

doseže visinu od 30-150 cm, a razvija se iz klice

gomolja (vegetativno razmnožavanje) ili iz pravog

sjemena (generativno razmnožavanje). Šuplja u

nadzemnom, ali ne i u podzemnom dijelu. Zelene je

do ljubičaste boje, a broj stabljika na matičnom

gomolju ovisi o kultivaru i fiziološkoj dobi gomolja.

Razlikujemo glavne i bočne stabljike. Glavne

stabljike rastu direktno iz matičnog gomolja, a na

njima se razvijaju stoloni, gomolji i korijenje, dok se

bočne stabljike razvijaju iz glavnih. Ako se na njima

formiraju stoloni i gomolji nazivamo ih, u

tehnološkom smislu, glavnim stabljikama.

Slika 153: Biljka krumpira (snimio Vinković, T.)

List: neparno perasti, naizmjenično raspoređeni, a sastoje se od lisne peteljke, vršne i

bočnih liski. Liske su cjelovitog ruba i ovalnog pravilnog oblika.

Cvijet i plod: cvjetovi su skupljeni u paštitastu cvat različitih boja. Cvijet je osjetljiv na

visoke temperature, a ako ne abortira, razvijaju se bobe koje predstavljaju plod krumpira i

sadrže 100 - 200 sjemenki. Ove sjemenke su pravo botaničko sjeme krumpira. U 1 g ima

od 1000 - 1500 sjemenki.

Stoloni i gomolji: stoloni su podzemne bočne

stabljike, a rastu horizontalno. Zadebljanjem stolona

razvija se gomolj koji je modificirani dio podzemne

stabljike - stolona. Glavni je rezervni organ krumpira

i služi za prezimljenje i reprodukciju. Pokožica

gomolja različitih je boja od žute do ljubičaste, a

meso najčešće bijele do žute boje, ponekad i

ljubičaste ovisno o sorti. Veličina gomolja je

promjenjivo svojstvo, a ovisi o sorti i uvjetima rasta.

Na gomolju razlikujemo pupčani dio i krunu.

Pupčanim dijelom je gomolj bio vezan za stolon, a

suprotno je kruna na kojoj se nalaze okca – koja

mogu izrasti u stabljiku, bočne stabljike i stolone.

Klica: sastoji se od vršnog i osnovnog dijela. Vršni

dio čini pup s listićima, a osnovni dio čine bočni

pupovi i izboji, začeci korijena, lenticele i dlačice. Iz

bočnih izboja razvit će se sekundarne stabljike ili

Slika 154: Eyes = okca ; aerial tems

and leaves = nadzemna stabljika i lišće

Tubers = gomolji; rhizome = rizomi

New shoots = klica gomolja

100

stoloni. Klice razvijene u mraku etiolirane su, duge i krhke, a na svjetlu duge i čvrste.

Korijen: prilično plitak, od 40-50 cm, samo u rahlim tlima do 1 m dubine. Korijen se

razvija na podzemnom dijelu stabljike i bočno se grana do 45 cm, a u slučaju sijanja

krumpira razvije se glavni korijen s mnogobrojnim bočnim korijenjem. Dozrijevanjem

krumpira korijen polako odumire.

Slika 155 a i b: Korijen i presjek gomolja krumpira (snimila Parađiković, N.)

Stadiji rasta i razvoja biljke krumpira (nicanje, vegetativni rast, zametanje gomolja,

nalijevanje gomolja i zrioba) prikazani su na shemi 15.

101

Shema 15: Stadiji razvoja krumpira (izvor: Butorac, I.)

13. 5. 2. Tlo i plodored

Krumpir traži strukturno i duboko prorahljeno tlo. Dubina obrade ovisi o dubini profila tla.

Ako je to moguće, ore se do dubine od 20 cm i donji sloj se prorahljuje još 12 cm duboko

(slika 156). Ne smije se dozvoliti da se na dnu brazde stvori nepropusni sloj. Vrlo često s

osnovnom obradom u tlo se unosi i odgovarajuća količina stajskog gnoja (25 – 35 t/ha).

Plodored je jedan od osnovnih načela proizvodnje krumpira. Pravilnim plodoredom mogu

se spriječiti ili smanjiti napadi mnogih štetnih organizama, kao i poboljšati kvaliteta same

proizvodnje i dobiti visoko kvalitetni proizvodi. Krumpir dobro podnosi monokulturu, ali

se iz fitohigijenskih razloga ne sadi više godina uzastopno na istom mjestu (posebno radi

zaštite od nematoda). Na isto mjesto može doći tek nakon 3 – 4 godine. Najbolji predusjevi

za krumpir su lucerna, crvena djetelina, djetelinsko – travne smjese, grašak i lupina, dok su

žitarice nešto nepovoljniji predusjevi. Višegodišnje leguminoze i djetelinsko – travne

smjese kao predusjevi povećavaju prinos i do 20% u usporedbi sa žitaricama. Krumpir ne

bi trebalo saditi nakon biljnih vrsta iz porodice pomoćnica (rajčica, patlidžan, duhan i dr.),

kao i nakon okopavina. Krumpir je dobar predusjev za sve ostale usjeve, jer svojim

korijenom i gomoljima dobro rahli tlo i ostavlja ga bez korova. Rane sorte krumpira su

dobar predusjev za ozimu repicu i povrće kao drugi usjev. Krumpir se može uspješno saditi

102

kao drugi usjev (ljetna sadnja) naročito poslije graška, ozimog ječma ili čak poslije ranog

krumpira, premda se to ne preporučuje.

13. 5. 3. Gnojidba

Prinosom od 25 t/ha krumpira iz tla se iznese 100 – 120 kg N, 23 kg P2O5, 120 kg K2O i 10

kg Cl te manje količine pepela i mikroelemenata. Kako bi proizvodnja krumpira bila što

veća, treba dosta hraniva unijeti u tlo te je zato preporučljivo primijeniti gnojidbu koja se

temelji na organsko – mineralnom unosu gnojiva. Za organsku gnojidbu krumpira najčešće

se koristi stajski gnoj koji se obično u tlo unosi u jesensko – zimskom oranju u količini od

25 – 35 t/ha. Stajski gnoj sadrži sve makro (dušik, fosfor i kalij) i mikroelemente (bakar,

cink, mangan i dr). Pozitivna svojstva organske gnojidbe stajnjakom očituju se u povećanju

humusne komponente tla i bržem zagrijavanju tla u rano proljeće, kad su potrebne više

temperature za rast i razvoj klice gomolja. Mineralna hranidba krumpira je nužna nadopuna

organskoj gnojidbi, a temelji se na ishrani biljaka dodavanjem tri osnovna makroelementa

(N, P i K) i manjih dodatnih količina drugih tvari. Svaki od tih elemenata povećava urod,

samo kada su ti elementi u uravnoteženom odnosu. Najbolji odnos NPK hraniva za krumpir

je 1:0.9:1.6. Količina mineralne ishrane krumpira ovisi o opskrbljenosti tla hranivima,

visini željenog uroda te namjeni proizvodnje. Kod kombiniranog tipa gnojidbe (organsko –

mineralne), kako bi se dobio prinos od 30 t/ha, a ako je nasad krumpira pognojen sa 25 t/ha

stajskog gnoja, treba ga još dodatno pognojiti sa 60–80 kg/ha N, 60–100 kg/ha P2O5 i 120–

160 kg/ha K2O.

Krumpir se rijetko prihranjuje pa se sve potrebne količine hraniva dodaju u osnovnoj

gnojidbi, jer ovisno o ranozrelosti sorte, biljke između 50 i 80 dana iza sadnje iskoriste

gotovo sva potrebna hraniva. Svako kasnije dodavanje hrane je nepotrebno.

13. 5. 4. Sadnja i njega

Za sadnju se trebaju izdvojiti zdravi neoštećeni gomolji mase oko 50 do 60 grama. Veličina

gomolja određuje način sadnje, tj. razmak sadnje između redova i unutar reda kao i dubinu

sadnje. Gomolj manje frakcije sadi se unutar reda na razmak oko 25 cm. Kod srednje

frakcije 35-45 mm preporuča se sadnja na razmak 30 do 35 cm, a najkrupniji gomolji

frakcije 55-60 mm na razmak 45 do 50 cm. Orijentacijska količina mase gomolja potrebna

za sadnju prikazana je slijedećom tablicom.

Tablica 51: Potrebne mase i broj gomolja sa značajkama proizvodnje za sadnju krumpira

obzirom na krupnoću.

Veličina

gomolja

Masa

gomolja

Broj sadnih

gomolja po

Potrošnja

gomolja u

Razmaci između redova i unutar

reda (cm)

(mm) (g) ha kg/ha 60 70 80

28-35 oko 25 60 000 1500 28 24 21

35-45 oko 50 38 000 1900 44 38 33

45-55 oko 90 30 000 2700 55 48 42

103

Sjemenski krumpir mora biti određene kategorije, poznatog porijekla, deklariran i s

fitosanitarnim odobrenjem za korištenje sadnog materijala. Potrebno je da sjemenski

gomolji budu ujednačene veličine i oblika, bez deformacija i oštećenja. Za postizanje većeg

i kvalitetnijeg prinosa potrebno je obaviti tzv. biološku obradu sjemenskog gomolja, koja

podrazumijeva nekoliko različitih postupaka, a kod nas se primjenjuje samo naklijavanje.

Preporučuje se proces naklijavanja na svjetlosti u odnosu na tamu (proces prorastanja je

brži, ali su klice duže, etiolirane i lako se lome pri sadnji). Na naklijavanje nepovoljno

djeluje direktna sunčeva svjetlost. Za prorastanje i dalji rast i razvoj biljke značajan je

kratki dan (6 - 12 sati). Optimalna temperatura za naklijavanje je 12 - 15C što ubrzava

proces za 10 - 12 dana. Visoka temperatura smanjuje prinos, ali kratkotrajno povećanje

temperature (tjedan dana) do 20C u početku prorastanja, a zatim snižavanje temperature

na 8 -10C, daje povećanje prinosa. Razdoblje naklijavanja, ovisno o sorti, u prosjeku je 35

- 60 dana. Optimalna vlažnost zraka pri naklijavanju je 85 - 90%. Naklijavanje se izvodi u

prostorijama s dobrom mogućnosti provjetravanja i vrši se na policama u sandučićima ili

perforiranim plastičnim vrećama. Gomolji se jednom do dva puta u tijeku naklijavanja

premještaju (okreću) kako bi sve bile podjednako izložene svjetlosti. Vršni dio treba

okrenuti prema gore, jer se na tom dijelu formira najviše produktivnih klica. Krumpir se

sadi kada se tlo u dubini od 10 - 12 cm zagrije iznad 8C. Pri pretjerano ranoj sadnji u

hladno i vlažno tlo, razdoblje od sadnje do nicanja se produžuje, a usjev je često prorijeđen.

Vrijeme sadnje ovisi od tipa tla, području uzgoja i vremenskim uvjetima godine. Optimalan

rok za sadnju krumpira u ravničarskim predjelima je od sredine ožujka do početka travnja,

a u brdsko – planinskim predjelima od početka do kraja travnja. U južnim dijelovima

(Dalmacija i otoci), sadnja krumpira počinje od kraja siječnja. Krumpir se sadi širokoredno.

Oblik i površina vegetacijskog prostora ovisi o sorti, tipu tla, međurednom razmaku,

klimatskim uvjetima i uvjetima uzgoja. Rane sorte krumpira sade se na razmake 70 x 25

cm, 62.5 x 25 cm, 62.5 x 30 cm, srednje rane na 70 x 30 cm, 62.5 x 35 cm, kasne na 70 x

33.5 cm, 62.5 x 40 cm, ovisno o tipu oruđa kojim se raspolaže, kako bi se postigao sklop od

oko 50 000 gomolja/ha.

Dubina sadnje ovisi o tipu tla, klimatskim uvjetima i krupnoći sadnog gomolja (slika 158).

Uobičajena dubina sadnje je 8 – 12 cm, tako da je gomolj pokriven slojem tla 5 – 6 cm.

Količina gomolja za sadnju ovisi o njihovoj krupnoći, obliku i vegetacijskom prostoru.

Količina sadnog materijala kreće se od 2 000 – 4 500 kg/ha.

Mjere njege nasada tijekom proizvodnje su: međuredna kultivacija, nagrtanje i zaštita od

korova i bolesti (slika 159). Osnovni cilj međuredne kultivacije je osigurati biljci što bolje

vodozračne odnose, prorahljenost tla i uništenje korovskih biljaka koje se pojavljuju nakon

sadnje. Međuredna kultivacija provodi se odmah nakon nicanja usjeva na laganijim tlima, a

na težim tlima preporučuje se jednu kultivaciju provesti prije nicanja usjeva. Broj

kultivacija treba prilagoditi agroekološkim uvjetima proizvodnje. Nagrtanje se provodi kod

visine biljaka od 15 do 20 cm kako bi se korjenovu sustavu i stolonima na kojima će se

oblikovati gomolji, stvorilo dovoljno prostora za rast u nekoliko etaža. Nagrtanje treba

provesti u optimalnom vremenskom roku pri određenoj visini biljke, jer kasnije ratila mogu

oštetiti dijelove biljke. U proizvodnji krumpira preporučuje se mehaničko – kemijski način

suzbijanja korova ili takozvano usmjereno suzbijanje koje uključuje manje štetne i ekološki

prihvatljivije kemijske tvari. Herbicidi koji se najčešće koriste za zaštitu krumpirišta od

korova su: Gesagard 500 FL u dozi 1.5 – 3 l/ha, Prohelan T u dozi od 1.3 – 3 L/ha i Sencor

104

WP 70 u dozi od 0.75 – 1.5 kg/ha. Pravilna primjena herbicida je vrlo važna jer izravno

utječe na visinu uroda i kvalitetu proizvedenih gomolja. Razdoblje primjene herbicida,

posebno onih koji djeluju preko lista korova, ima važnu ulogu u proizvodnji. Korovi su

najosjetljiviji u početnoj fazi rasta (2 – 4 lista).

13. 5. 5. Vađenje i skladištenje

Gomolji krumpira vade se iz tla kada se lagano odvajaju od stolona i kad im je pokožica

dovoljno očvrsnula kako se ne bi u toku vađenja gulila. Ukoliko je cima sačuvana i velike

je mase preporuča se njeno kemijsko tretiranje radi bržeg sušenja. Danas se krumpir vadi

kombajnima za vađenje krumpira i običnim vadilicama. Kombajni su najčešće jednoredni

ili dvoredni koji vade gomolje krumpira, odvajaju ga od tla, sortiraju po krupnoći i odlažu u

spremnik ili transportno sredstvo. Vađenje pri maloj proizvodnji mladog krumpira

obavljamo motikom i plugom, a pri većoj proizvodnji vadilicom i kombajnom, koji može

biti samopogonski ili vučen traktorom. Prinos u Republici Hrvatskoj službeno se kreće od

20-45 t/ha. Neposredno nakon vađenja probiranjem se odvajaju stari «majčinski», oštećeni,

bolesni i nagnječeni gomolji. Krumpir se čuva u podrumima, ostavama i specijalnim

podnim skladištima sa odjeljcima (boksovima) na optimalnoj temperaturi skladištenja.

Tijekom skladištenja potrebna je stalna kontrola gomolja i prozračivanje. Odmah nakon

uskladištenja, prve količine gomolja s polja se prozračuju vanjskim toplim zrakom na 12 –

18C, uz visoku relativnu vlagu zraka 85 – 95%. Zbog mogućnosti širenja bolesti, nije

preporučljivo dizati temperaturu iznad 22C. Postupak «liječenja» gomolja provodi se

cijelo vrijeme punjenja skladišta, koje obično traje 2 – 3 tjedna. Pri uskladištenju

djelomično bolesnih gomolja temperatura zarašćivanja rana mora biti niža nego što je

uobičajeno, odnosno oko 10C, kako bi se usporio razvoj patogenih gljiva i bakterija.

Nakon liječenja, krumpir valja ohladiti na temperaturu čuvanja i to prema namjeni

krumpira. Temperaturu mesa krumpira spuštamo postupno 1 – 2C na dan. Sjemenski

krumpir se ohladi i čuva na 2 – 4C, industrijski na 7 – 10C, stolni krumpir do tri mjeseca

na 5 – 7C, a do šest mjeseci skladištenja na 3 – 4C. Idealni uvjeti za dugo čuvanje stolnog

(konzumnog) krumpira su temperatura 4 – 5C i relativna vlaga zraka od 92 – 95 %.

Temperatura uskladištene mase krumpira provodi se prozračivanjem toplim dnevnim ili

hladnim noćnim zrakom uz pomoć snažnog ventilatora i distribucijskih kanala u ili na podu

skladišnog prostora. Ako se dogodi da se temperatura jestivog krumpira zbog loše izolacije

skladišta spusti na 2 – 3C, krumpir će postati sladak. Nastalog nepoželjnog šećera u

gomoljima možemo se riješiti grijanjem i držanjem na temperaturi 15 – 20C tijekom 14

dana. Gomolji će intenzivnim disanjem potrošiti šećer i krumpir će opet biti dobar za jelo.

Čuvanjem krumpir gubi masu, naročito na početku, u razdoblju zarašćivanja rana. Prvi

mjesec zreli uskladišteni gomolji izgube 1 – 3%, a nedozreli gomolji 3 – 5% od svoje mase.

Osim spomenutog gubitka, masa se smanjuje isparavanjem vode te pojačanim disanjem iz

krumpira. Proklijali gomolji imaju i gubitak mase klica te gubitke uzrokovane bolestima, a

to na kraju razdoblja čuvanja može iznositi od 7 do 10% od ukupne uskladištene količine

krumpira.

Krumpir namjenjen za industrijsku preradu treba imati određenu kvalitetu u pogledu

sadržaja suhe tvari (škroba), ukupnih šećera (saharoza) i reducirajućih šećera (glukoza). U

Hrvatskoj se krumpir najviše prerađuje u čips i pomfrit, a može i u kaše, prah, za preradu u

105

škrob, alkohole i drugo. Visok sadržaj škroba u krumpiru je od posebnog značaja za

preradu. Naime, za proizvodnju čipsa i pomfrita potreban je visok sadržaj škroba jer utječe

pozitivno na teksturu proizvoda, ali osigurava i rentabilniju proizvodnju jer povećava

randman iz sirovog krumpira. Za većinu proizvoda koji se dobivaju preradom krumpira

poželjno je da gomolj ima više od 13 % škroba, odnosno više od 20 % suhe tvari i/ili

specifičnu masu gomolja od 1.08 (Poljak, M., 2005.). Specifična masa gomolja pokazatelj

je koji se najčešće koristi u praksi za procjenu sadržaja škroba kao i određivanje

potencijalne kvalitete gomolja za preradu. Svaki čimbenik, kontrolirani ili nekontrolirani,

koji ima utjecaj na rast, odražava se na specifičnu masu gomolja. To su npr. temperatura

zraka i tla, razni agrotehnički zahvati, gustoća sklopa i ujednačenost usjeva, fiziološka

starost sjemena, prekomjerna gnojidba dušičnim, kalijevim i fosfornim gnojivima i drugo.

Budući da je specifična masa gomolja u korelativnoj vezi sa zrelošću gomolja, gomolji koji

imaju duži period akumulacije ugljikohidrata općenito će imati veću specifičnu masu.

Sadržaj šećera u gomolju je također važan jer utječe na promjenu boje prilikom prerade.

Naime, šećeri zajedno s aminokiselinama i drugim spojevima pri visokoj temperaturi

prilikom obrade (pri prženju) stvaraju crnu boju i miris po zagorenoj hrani. Zbog toga je

poželjno da šećera u gomolju bude u što manjoj količini. Najčešći šećeri u gomolju

krumpira su saharoza te fruktoza i glukoza. Saharoza je transportni oblik šećera u biljkama

koji se u gomolju krumpira enzimatskim putem razgrađuje na fruktozu i glukozu, a zatim

se fruktoza prevodi u glukozu, nakon čega slijedi sinteza škroba. Zbog vrlo uske veze

između glukoze i škroba količina šećera je izravno povezana sa specifičnom masom

gomolja. Drugim riječima, svaki čimbenik koji utječe na povećanje specifične mase

gomolja utječe i na količinu šećera. Čimbenici koji direktno utječu na količinu šećera su

zrelost gomolja, temperatura, nedostatak zraka, klijanje gomolja i drugi. Mladi gomolji

imaju više šećera od starijih jer je transport šećera brži iz lista u gomolj nego konverzija

škroba u gomolju. Povećanje ili smanjenje temperature također utječe na koncentraciju

šećera. Pri temperaturi od 10-13oC ravnoteža između šećera i škroba je konstanatna pa se

ova temperatura smatra optimalnom prilikom skladištenja.

Prilikom skladištenja krumpira za industrijsku preradu važan čimbenik je dužina

skladištenja i temperatura. Dužina skladištenja je poželjna da bude što manja jer dolazi do

raznih problema kao što je proklijavanje, povećanje sadržaja šećera i drugo. Proklijavanje

se može spriječiti primjenom inhibitora klijanja (Clorprohan) ili se može primijeniti

maleinski hidrazid (MH) folijarno u polju, kako bi se postigla dobra inhibicija klijanja

gomolja tijekom skladištenja. Međutim, u svijetu je sve veći pritisak javnosti protiv

korištenja bilo kakvih kemikalija u proizvodnji hrane pa je za očekivati da će se inhibitori u

skorije vrijeme zabraniti.

14. 1. KRASTAVAC (Cucumis sativus L.)

To je jednogodišnja zeljasta biljka koja pripada porodici Cucurbitaceae. Neki autori

smatraju da porijeklom potječe od Cucumis hardwickii iz Azije, a drugi misle da potječe iz

tropskih dijelova Afrike. Uzgoj krastavaca u staklenicima je počeo tek u 19. stoljeću.

Uzgaja se kao salatni krastavac na otvorenom polju i u staklenicima i plastenicima te kao

industrijski (kornišon za kiseljenje). Za prehranu ljudi se koriste mladi plodovi čije se

sjeme nalazi u početnoj fazi razvoja. U Hrvatskoj se krastavac uzgaja na oko 5 500 ha

otvorenom polju s prosječnim prinosom od svega 7.4 t/ha. U zaštićenom prostoru prinos se

106

kreće od 25-40 kg po četvornom metru. Krastavac sadrži u većoj ili manjoj količini

kukurbitacin koji može uvjetovati probleme u probavi.

Krastavac je biljka koja na istoj vriježi razvija muške i ženske cvjetove. Često se više

razvijaju muški cvjetovi i prinos je tada vrlo nizak. Zato se za tržište uzgajaju hibridi

krastavaca sa ženskim cvjetovima (rodnim) ginoecijskog i partenokarpnog tipa. Ginoecijski

hibrid daje ženske cvjetove što jamči i stvaranje ploda, ali u ukupnoj količini sjemena

nalazi se i mala količina sjemena koja daje biljke s muškim cvjetovima da bi moglo doći do

oplodnje, a uz to su potrebni i insekti. Za partenokarpni tip karakteristično je da su biljke sa

ženskim cvjetovima kojima nisu potrebni oprašivači, što znači da je ovaj tip hibrida

sigurniji za proizvodnju.

U 100 g ploda krastavca nalazi se oko 14 kalorija, 0.56 g proteina, 3 g ugljikohidrata, 0.62

g vlakana i 0.14 g ukupno lipida (masti).


Korijen: raste pretežno površinski u širinu do dubine 40 - 50 cm. Raste puno sporije od

nadzemne mase pa je u punoj rodnosti omjer korijena i nadzemne mase 1:10 do 1:20, a kod

uzgoja u hidroponu taj omjer može biti i 1:50.

Stabljika: se grana na više postranih grana i može biti završenog tipa rasta pri kojem rast

završava pojavom skupine cvijetova na vrhu stabljike i nezavršenog tipa rasta kada raste

tijekom cijele vegetacije. Može narasti i više od 8 m. Iz pazuha listova razvijaju se

sekundarne vriježe, a iz njih tercijarne itd. Širi se po tlu, a ako ima potporu penje se

pomoću vitica na svakom koljencu.

List: jednostavan, krupan, peterokrpast i dlakav. Na naličju lista se razlikuje 5 glavnih žila.

Prema vrhu glavne i postranih vriježa veličina lišća se postupno smanjuje.

107

Slika 161 a i b: Biljka i cvijet krastavca (snimila Parađiković, N.)

Cvijet: je jednospolan, a biljke su većinom jednodomne. Čaška se sastoji od 5 lapova i

vjenčić od 5 latica. Muški cvijet ima 5 prašnika koji mogu biti srasli 2 - 4 jedan uz drugi, a

rjeđe su samostalni. Ženski su cvjetovi pojedinačni, a muški su sastavljeni u grozdastu cvat

sa više cvjetova.

Plod: naziva se peponij a razvija se iz plodnice i usplođa. Valjkastog je oblika, različite

veličine i različitih nijansi zelene boje. Može biti prugast. Po površini ploda nalaze se

bradavičaste izrasline koje na sebi nose bijele ili crne bodlje. U fiziološkoj zriobi boja

ploda se mijenja u žutu, smeđu ili bijelu. Moguća je i partenokarpija tj. razvoj ploda bez

sjemenki.

Sjeme: u normalno razvijenom plodu ima od 100 - 400 sjemenki. Sjeme je spljoštenog

oblika i ovalno, krem do bijele boje. Apsolutna masa 28 – 35 g, a klijavost zadržava do 7

godina.


Za razvoj na otvorenom polju potrebna je srednja dnevna temperatura veća od 15ºC, dok je

optimalna 25 - 27ºC. Cvatnja započinje kod temperature 15 - 17ºC, a oprašivanje je

najbolje na temperaturama 18 - 21C. Od dana zametanja plodova do berbe treba proći 30

- 40 dana. Brzina rasta pojedinih plodova ovisi o broju plodova na biljci. Vrijeme

plodonošenja traje 1.5 - 2.5 mjeseca. Za rast i razvoj treba dosta vlage, kako u tlu tako i u

zraku. Relativna vlažnost zraka trebala bi biti 85 - 90%, što je teško postići u vanjskim

uvjetima. Najpovoljnija vlažnost tla je oko 70% maksimalnog kapaciteta tla za vodu tj.

ukupno 90 - 150 L vode/m2 za 2 mjeseca uzgoja. U početku su zalijevanja rjeđa i s manjim

količinama vode a poslije, naročito u vrijeme plodonošenja i berbi, biljka krastavaca

zahtjeva svakodnevno zalijevanje, a količina vode ovisi vrsti tla i načinu uzgoja.


Za kulturu krastavca najbolja su duboka, plodna i rastresita tla, bogata organskim tvarima,

neutralna ili slabo kisela tla (pH 6.5). Teška, hladna, zabarena i jako kisela tla ne pogoduju

kvalitetnom uzgoju ove kulture. Obrada tla počinje u jesen i to dubokim oranjem, a pred

sjetvu ili sadnju po potrebi se kultivira. Krastavac je dobra pretkultura za rajčicu, kupus i

papriku.

14. 1. 4. Gnojidba za uzgoj na otvorenom

108

Za sklop 30 000 – 40 000 biljaka/ha i prinos 35 – 45 t/ha potrebno je izvršiti temeljitu

gnojidbu i prihranu prema preporuci stručnjaka. Za prosječnu gnojidbu krastavca prije

sadnje potrebna su hraniva prikazana u tablici 54.

Tablica 54: Gnojidba krastavaca prije sadnje

Potrebne količine hraniva kg/ha

N P2O5 K2O CaO

150 160 300 65

Tablica 55: Prihrana krastavca sistemom kap po kap

Mjesec

poslije

sjetve

Period uzgoja

Zahtjevi za pojedinim elementom

(kg/ha/mjesec)

N P2O5 K2O

1 Loza, listovi,

cvijetovi

30 30 20

2 Puna cvatnja i

plodonošenje

60 30 90

3 do

kraja

Puni rod i berba 60 30 90

Ukupno 150 90 200

Moguća je i folijarna prihrana, ali to poskupljuje proizvodnju i treba biti oprezan da se ne

spali list i cvijet biljke prilikom primjene. Također u toplim ljetnim mjesecim vlaženje lista

nije preporučeno zbog moguće pojave pepelnice i plamenjače. Ako se već proizvođač

odluči za folijarnu prihranu sa vodotopivim gnojivima tada treba u fazi od presađivanja do

cvanje a koja traje oko 22-25 dana koristiti formulaciju NPK 11:44:11. Od razdoblja

cvatnje do formiranja plodova koja traje 20-22 dana koristi se formulacija NPK 16:8:32 i

od formiranja plodova do berbe i tijekom berbe u radoblju od 50 dana i nadalje koristi se

formulacija NPK 9:12:36. U međuvremenu ako je došlo do gubitka lisne mase iz bilo

kojeg razloga potrebno je jednom tjedno primjeniti formulaciju NPK 20:20:20.

14. 1. 5. Sjetva, sadnja i njega nasada

Tijekom uzgoja presadnica, ako su nepovoljni uvjeti uzgoja, visoka relativna vlažnost zraka

veća od 85 - 90% i velika temperaturna razlika dana i noći (10-15ºC), potrebno je zaštiti

presadnice od bolesti plamenjače krastavca (Pseudoperonospora cubensis), sistemičnim

fungicidom na bazi propanokarba u konc. 0.1 - 0.15%. Samo u ranoj fazi uzgoja dopušteno

je tretiranje presadnica krastavaca u svrhu suzbijanja sive plijesni (Botrytis cinerea),

preparatima na bazi vinklozolina i iprodiona. Posebno treba voditi računa o primjeni ovih

preparata u nasadu krastavaca za kiseljenje. Zato treba kontrolirati temperaturu zraka i

vlagu prilikom uzgoja nasada da se izbjegne pojava sive plijesni. Na tržištu postoji

kontaktni biološki preparat botriticid Trihodex sa sporama Trichoderme harzianum koji se

može primijeniti jer u RH ima dozvolu za primjenu na povrće. Ako se pojavi bolest

plamenjača u kasnijoj vegetaciji, treba porezati oštećene listove i spaliti ih, a nasad

109

poprskati preparatom Aliette WP u konc. 0.25% aktivne tvari fosetil ili Dithane M-45,

Antracol WP Galben u konc. 0.2 - 0.25%. Od štetnika se javlja štitasti moljac (Trialeurodes

vaporariorum), koji se vrlo lako lovi žutim ili plavim ljepljivim pločama. Lisne zelene uši

vrlo rijetko nanose štetu, ali ako je populacija veća, potrebno je primijeniti insekticid kratke

karence. Ako se žute i plave lovne ljepljive ploče postave u visinu nasada na dan sadnje,

problem sa štetnicima uglavnom je riješen.

Kao glavni usjev sije se krajem travnja, a kao postrni tijekom lipnja. Sije se na većim

površinama pomoću sijačica, a na manjim ručno u redove ili kućice. U redove se sije na 80

- 100 cm razmaka red od reda i u redu 20-30 cm biljka od biljke.

Kornišoni se siju gušće a količina sjemena ovisi od gustoće sjetve i iznosi 2 - 4 kg/ha. Ako

se proizvodi rani krastavac, sjetva se obavlja u toplim plastenicima 30 - 40 dana prije

sadnje na stalno mjesto.

Bolji način proizvodnje jest proizvodnja na crnoj polietilenskoj foliji (slika 163 a i b). Tlo

ispod folije znatno se brže zagrije, što omogućuje brže nicanje i bolji razvoj biljaka. Folija

sprječava rast korova, a oblikovani su plodovi čisti jer se većina nalazi na foliji. Biljke nisu

u izravnom dodiru s tlom pa su manje izložene infekciji bolestima koje se nalaze u tlu.

Folija za uzgoj krastavaca na većim površinama postavlja se polagačem folije ili ručno.

Istovremeno s polaganjem folija mogu se ispod folija postaviti i perforirane cijevi za

kasnije navodnjavanje po sustavu kap po kap. Za sjetvu na većim površinama koriste se

pneumatske jednoredne ili višeredne sijačice, koje u jednom prohodu buše rupe i siju po 3-

4 sjemenke na podešeni razmak od 30 cm i na dubinu 2 cm (slika 164 a i b ). Za sjetvu 1 ha

takvim načinom sjetve potrebno je 1.5 - 1.8 kg sjemena, čime se u berbi osigurava sklop od

4 - 6 biljaka/m2. Da bi se ubrzala proizvodnja, nakon sjetve čitava se površina može prekriti

folijom od netkanih sintetskih materijala, a jednoj od njih komercijalni je naziv Agryl. To

je paučinasti poluprozirni tanki materijal propusan za svijetlo, zrak i vodu, iznimno dobrog

toplinskog djelovanja, a isti je fizička prepreka za napad štetnika. Postavlja se odmah

nakon sjetve, a ostaje na usjevu do početka cvatnje.

Najsigurniji način proizvodnje, kojim se ostvaruju najveći prinosi, uzgoj je na armaturi

(slika 165 a i b). Zbog bolje prozračenosti biljaka na armaturi, manji su problemi s

bolestima, plodovi su čisti a berba lakša. Za armaturu se koriste stupovi visoki 2 m,

povezani žicom na koju se učvrsti vezivo ili se između stupaca razapne plastična mreža po

kojoj se uspinje biljka, a ukopaju se tako da im je vrh 150 - 180 cm iznad tla. Na donjem

dijelu stabljike potrebno je redovito zakidati zaperke, u suprotnom lisna masa i viježe

prerastu što dovodi do smanjenja prinosa.

Uz redove biljke treba postaviti cijevi za navodnjavanje te redovito 2-5 puta tjedno

navodnjavati. To prvenstveno zavisi o vrsti kultivara i vremenu sadnje. Najveće zahtjeve za

vodom krastavac ima tijekom plodonošenja, a nedostatak vode u tlu može utjecat na

propadanje ženskih cvjetova a time i smanjivanje prinosa. Ovisno o vremenskim uvjetima

tjedno je potrebno osigurati 20-50 mm vode, a u intezivnoj proizvodnji tijekom

plodonošenja u prosjeku količina vode iznosi od 300-350 mm.

14. 1. 6. Izbor kultivara

110

Za tržište se isključivo uzgajaju hibridi krastavaca sa pretežito ili potpuno ženskim

cvijetovima gynoecijskog ili partenokarpnog tipa. Za normalan razvoj plodova, uz biljke sa

ženskim cvjetovima potrebno je u određenom postotku 10-15% sjemenki, iz kojih će se

razviti jednake biljke ali sa muškim i ženski cvjetovima. Da bi se poboljšala oplodnja

koriste se košnice sa pčelama. Partenokarpni plodovi razvijaju plodove bez razvijenih

sjemenki, biljke su isključivo sa ženskim cvjetovima i iz svakog se cvijeta formira plod bez

oplodnje. Ovakav tip hibrida daje siguran prinos i ujednačene plodove. Za razvoj ploda

nisu potrebni oprašivači.


Krastavci za industrijsku preradu beru se svaki dan. Krastavci koji se uzgajaju za preradu te

neki od njih prerastu mogu se podjeliti u klase prema veličini. Tržnu vrijednost imaju

plodovi do dužine 12 cm. Prvu klasu čine plodovi dužine 3-6 cm, promjer 2 cm i prosječne

težine 10-12 g, drugu klasu plodovi dužine 6-9 cm, promjera oko 3 cm i prosječne težine

40 g, a treću klasu plodovi dužine 9-12 cm, promjera oko 4 cm i prosječne težine 80-100 g.

Berba se obavlja ručno, a samo je na većim površinama mehanizirana ili polumehanizirana

(slika 166 a). Sortiranje plodova može biti ručno (slika 166 b) ili se koriste kalibratori.

Prinosi plodova krastavca za industrijsku preradu mogu biti 30 - 40 t/ha, a ove razlike su

direktno vezane uz način uzgoja, vrijeme uzgoja i financijska ulaganja u proizvodnju.

Krastavci za preradu beru se u velike plastične kontejnere i poželjno je što prije ih doraditi,

a čuvaju se na temperaturi 3 - 7ºC i 93 - 95% relativne vlage zraka.

Slika 166 a i b: Mehanizirana berba i sortiranje kornišona (snimili Romac, Ž.; Parađiković,

N.)

111

14. 1. 8. Proizvodnja krastavaca u zaštićenom prostoru

Krastavac je poslije rajčice i paprike najznačajnija povrtlarska kultura u stakleničkoj

proizvodnji. U našim uvjetima uzgaja se u zimskom razdoblju, jer dosta dobro podnosi

nedostatak svjetlosti. Uzgoj ove kulture trebao bi dati dobre proizvodno – financijske

učinke.


Podešavanje rokova sjetve, odnosno prispijeća uroda je vrlo bitna činjenica, kako sa

stajališta proizvodno – tehnoloških uvjeta, tako i sa stajališta financijske koristi. Prema

vremenu prispjevanja većeg dijela proizvodnje, razlikuje se jesenska, zimska i proljetna

proizvodnja krastavaca. S obzirom na potražnju, proljetna proizvodnja je najpogodnija i

ekonomski najprihvatljivija. Ona se prilagođuje tako da masovno prispijeće uroda nastaje u

razdoblju od veljače do kraja svibnja. U tom razdoblju potražnja zelenih krastavaca najveća

je pa je i cijena najpovoljnija. Za proizvodnju u ovom razdoblju sjetva se obavlja krajem

11. mjeseca a sadnja 4 - 5 tjedana poslije. Za ovo razdoblje uzgoja krastavca potrebno je

osigurati zagrijavanje prostora, a što utječe direktno na trošak proizvodnje. U

kontinentalnom područiju najčešće se sadi krastavac krajem veljače, a berba počinje krajem

ožujka. Od 2003. u Hrvatskoj u stakleničkom i plasteničkom uzgoju krastavac se uzgaja

tijekom proljetnog i rano-jesenskog razdoblja. Što se tiče sorti, najčešće se koriste uvozne

hibridne sorte podrijetlom iz Nizozemske, koja je poznata kao proizvođač kvalitetnih

hibrida. Krastavci se mogu i kalemiti na tikvu (Cucurbita ficifolia). Biljke kalemljene na

ovu tikvu imaju jači korijen i otporne su na pojavu fuzarijuma koji je najčešći uzročnik

propadanja mladih presadnica. Postoji nekoliko načina proizvodnje presadnica, ali se svi

zasnivaju na načelu da se prilikom presađivanja na stalno mjesto što bolje očuva korijenov

sustav mlade biljke (slika 167). U suvremenoj stakleničkoj proizvodnji krastavaca,

presadnice se proizvode u kockama od treseta i celuloznih tvari izrađene specijalnim

strojem, poznate još i po nazivu Jiffi. Dimenzije jiffi lonaca najčešće su 10 x 10 ili 10 x 12.

Suvremenim automatskim strojevima omogućeno je istodobno punjenje kontejnera sa

supstratom (kokos, treset) zajedno sa sjetvom (1 sjemenka u jednu kocku). Pored ovog

načina uzgoja presadnica uzgoj je moguć i u kamenoj vuni.

112

Slika 167 a i b: Presadnice krastavaca u kokosu i u mješavini treseta (snimila Parađiković,

N.)

U vrijeme kad su presadnice prispjele za presađivanje, staklenik ili plastenik već treba biti

na odgovarajući način pripremljen. Uz uobičajene radnje kao što su građevinski i drugi

popravci, provjeravanje ispravnosti instalacija i uređaja, dezinfekcije i sl., naročitu brigu

iziskuje priprema tla, koje treba biti rahlo i obogaćeno mješavinama organskog i

mineralnog gnoja. Poslije uklanjanja prethodne kulture, npr. zelene salate, tlo treba poorati

do 20 - 25 cm dubine, a zatim ga dezinficirati i održavati do trenutka sadnje u vlažnom i

rastresitom stanju. Dezinfekcija tla se vrši kemijskom metodom ili vodenom parom.

Kvaliteta presadnica u znatnoj mjeri ovisi o pravilnom održavanju i usklađivanju

čimbenika koji utječu na intenzitet vegetacije. Prije svega, za pravilan razvoj potrebno je

osigurati optimalne temperaturne uvjete, pravilan režim održavanja zemljišta i vlažnosti

zraka te prisustvo dovoljnih količina svjetlosti. Za vrijeme od sjetve do nicanja, u

zaštićenom prostoru treba održavati temperaturu oko 25ºC. Nakon nicanja 50% sjemena,

temperature se snizuju danju na 18 - 20ºC a noću na 16 - 17ºC. Tako se izduživanje tek

izniklih biljčica svede na najmanju mjeru. Poslije se temperatura treba održavati na 22 -

25ºC preko dana, a noću 18 - 20ºC. Snižavanje noćnih temperatura, kao i dnevnih za

oblačnog vremena, od posebnog je značaja za ravnomjeran rast mladih biljaka u svim

fazama njihova razvoja. Osim temperature, za normalan razvoj presadnica, važno je

održavati optimalnu vlažnost. Zalijevanje se obavlja prema potrebi i uvijek pravovremeno,

ali se mora paziti da se prilikom zalijevanja ne polijevaju biljke. Relativnu vlažnost zraka

treba po mogućnosti održavati na razini 85 - 90%.

113

Tijekom cijelog razdoblja vegetacije, presadnice treba štititi od raznih bolesti i štetnika

prvenstveno kontrolom klime, a po potrebi prskanjem fungicidima i insekticidima.

Presađivanje razvijenih biljaka na stalno mjesto u stakleniku ili plasteniku vrši se na

razmak između biljaka u redu od 35-45 cm, a između reda od 70-90 cm. To zavisi o

krupnoći hibrida. U pravilu sadi se 3 biljke/m2. Uz optimalno održavanje vodozračnog

režima, pravilnu njegu i uzgoj biljke, optimalan sklop i način držanja, uz pravilnu osnovnu

gnojidbu uz primjenu organskih gnojiva i skladnim odnosom hranjivih komponenti, kao i

uz pravovremenu fertigaciju, oblikovanje vriježa i uzgoj visokorodnih sorti, moguće je

postići urod ove kulture 22 - 50 t/ha.

U proizvodnji salatnog krastavaca u zaštićenim se prostorima u zadnjih 3-4 godine

primjenjuje uzgoj u hidroponu (slika 169). Za taj uzgoj potrebno je proizvesti presadnice u

kamenoj vuni. Kocke kamene vune slažu se na ploču kamene vune i po kvadratnom metru

sadi se 2.7 biljaka. Rast ovog tipa krastavca može se kontrolirati zakidanjem ženskih

cvijetova i grana koji se javljaju do prvih 5 listova. Iznad toga ostavljaju se 2-3 bočne grane

koje se prikraćuju iza drugog oplođenog cvijeta. Grane drugog reda zakidaju se poslije

trećeg oplođenog cvijeta ili četrvrtog do petog lista. Kod uzgoja krastavaca salatara

relativna vlaga zraka treba biti od 70-80%, a relativna vlažnost ispod 50% može izazvati

deformiranost plodova, opadanje cvijeta i pogoduje napadu crvenog pauka. Tijekom uzgoja

krastavca kada nastupe temperature iznad 28 °C i kada je intezitet svijetla prethodnog dana

(suma radijacije) od 1700-2500 J potrebno je sjeniti objekat plastenik ili staklenik

(Redusol, Shadofix i dr.).

Intezivni uzgoj krastavaca zahtjeva kontinuiranu opskrbu sa hranivom otopinom. Prema

analizi vode sa kojom se zalijeva nasad određuje se potrebna količina makro- i

mikroelemenata. Potrebna hraniva su pakirana kao pojedinačna i prema preporuci gnojidbe

doziraju se pomoću pogonskih komjutora. Prilikom uzgoja krastavca u hidroponu u

razdoblju intezivnog porasta cvatnje i plodonošenja vrijednost EC bi trebao biti 1.5-2.0 mS,

a tijekom berbe 1.8-2.5 mS. Isto vrijedi i za berbu tijekom rane jeseni kada je EC isti.

Primjer potrebne količine hranjiva pri uzgoju krastavaca dane su u tablici 56.

Tablica 56: Iznošenje i preporučena količina hraniva za očekivani prinos od 200 t u

zaštićenom uzgoju (Haifa, Izrael)

N P2O5 K2O CaO MgO


220 100 400 50 40


466 204 836 505 135

114


559 351 1087 253 135

14. 1. 10. Izbor kultivara

Izbor hibrida krastavca ovisi o načinu proizvodnje i namjeni, kao i o zahtjevu tržišta. Za

korištenje krastavaca u svježem stanju koriste se tzv. salatne sorte, koje mogu biti s kratkim

plodovima od 16 - 18 cm i s dugim 20 - 35 cm.

Tablica 57: Morfološka svojstva i rezistentnost nekih sorti krastavaca

Vrsta Rezistentnost Dužina

(cm)

Boja

ploda

Izgled Habitus

Bradavičasti krastavac

Jazzer A, B, E 16-20 9 jako

bradavičasti

srednje jaka

Pontia A, B, E 20-22 9 jako

bradavičasti

vrlo bujna

Glatki dugački krastavci

Darina A, B, C 20-23 7-8 rijetko

bradavičasti

vrlo bujna

Glatki krastavci

Matra B, C, D 20-25 9 blago rebrasti bujna

Rezistentnost: A – Corynesrora cassiicola Boja ploda: 5 – svjetlo zelena

B – Cladosporium cucumerinum 9 – tamno zelena

C – pepelnica

D – plamenjača

E – virus mozaika krastavca

JAZZER F1

Standardni hibrid salatnog krastavca, vrlo

atraktivnih, tamno zelenih plodova. Plodovi su

cilindrični, dužine 16 - 20 cm. Puna berba

počinje vrlo rano a plodonošenje je konstantno i

115

obilno. Biljke nisu bujne i nemaju puno bočnih zaperaka. Hibrid je tolerantan na virus

mozaika krastavaca (CMV) i plamenjaču. Treba ga brati svakodnevno kako ne bi došlo do

odbacivanja zametnutih plodova. Pri uzgoju je potrebno održavati visoku relativnu

vlažnost. Selekcija je sjemenske kuće Enza Zaden iz Nizozemske.

PONTIA F1

Hibrid snažnog porasta s dosta bočnih

zaperaka, koji se javljaju naročito poslije

razdoblja hladnog vremena. Vrlo je pouzdan u

ranom proljetnom periodu u uvjetima nižih

temperatura. Plodovi su tamno zeleni,

bradavičasti, cilindričnog oblika, vrlo

kvalitetni, dužine 20 - 22 cm. Otporan je na

mnoge tipove virusa. Selekcija je sjemenske

kuće Enza Zaden.

PALLADIUM F1

Rani krastavac visokog genetskog potencijala

rodnosti. Plodovi su blago rebrasti, ravni i

ujednačene duljine (32 - 38 cm), vrhunske

kakvoće i tamnozelene boje. Ima snažnu biljku

pogodnu za klasičan uzgoj u tlu. Preporučuje sa

za proljetnu, ljetnu i rano jesensku proizvodnju.

Otporan prema pepelnici. Selekcija je

sjemenske kuće Nunhems iz Nizozemske.

14. 1. 11. Berba i prinosi

Berba počinje kad plodovi dostignu određenu dužinu, promjer, boju te kad im je površina

glatka i sjajna, što sve ovisi o kultivaru koji uzgajamo. Ako plodovi prerastu i počnu

žutjeti, znak je da su prezreli. Takvi plodovi na tržištu nemaju vrijednost. Iz tog razloga se

berba krastavaca odvija 2 - 3 puta tjedno, pa i češće. Beru se uz pomoć nožića ili škarica

116

kojima se odreže i dio stapke. Plodovi se slažu u kartonsku ambalažu. Težina jedne kutije

kreće se od 6-7 kg. Plodovi se mogu brati i u drvenu ambalažu, ali na taj način brže gube

vlagu. Ubrani plodovi se skladište u hladnjače na temperaturu 6-7 °C i relativnu vlažnost

zraka 85-90%. Prosječni prinos salatnog krastavaca u zaštićenom prostoru može iznositi od

35 pa do 55 kg/m2, pa i više u suvremenoj tehnologi.

11. LUBENICA (Citrullus lanatus)

11. 1. Proizvodnja lubenica u zaštićenim prostorima

Posebno je interesantna proizvodnja rano proljetna, poslije zimsko - proljetne salate ili kao

prva kultura na novom tlu. Iza lubenice tlo ostaje čisto i pogodno za uzgoj svih kultura.

Lubenica se proizvodi iz presadnica ili direktnom sjetvom. Sjetva se obavlja krajem

siječnja i poslije 30 - 35 dana biljke su spremne za presađivanje. Moguć je vertikalni uzgoj

na armaturi, tada je sadnja 150 x 180 cm, a ako je uzgoj na tlu onda je dovoljan razmak 100

x 100 cm. Poslije sadnje biljke se dobro zaliju.

Temperatura za sunčanog dana u zaštićenom prostoru treba biti 22 - 24ºC, a 16 - 17ºC

tijekom noći. Za vrijeme oblačnog dana temperatura treba biti 18 - 20ºC, a noću 15ºC.

Relativna vlažnost zraka treba biti 75 - 80%, ne više kako bi se smanjile mogućnosti pojave

bolesti. Provjetravanje je obavezno nekoliko puta preko noći, a za vrijeme sunčanog dana

ventilacija treba biti otvorena. Tijekom vegetacije mora se regulirati rast biljke, tako da se

ostavi 2 - 3 loze, a vrh se zakine iza trećeg lista posljednjeg ploda tj. trećeg ploda. Ako je u

pitanju vertikalni uzgoj, biljka je tada visoka oko 2 m. U grijanim prostorima berba počinje

polovinom travnja, a u hladnijim mjesec dana kasnije. Potrebno je naglasiti da su

oprašivači (pčele, bumbari) neophodni u vrijeme cvatnje, što se obično postiže unošenjem

košnica.

11. 2. Berba i prinosi

Lubenica je zrela 80 – 95 dana od dana sadnje. Danas je na tržištu prisutno puno

sorata različitih dužina vegetacije, a porast i zrioba direktno je vezana za broj sunčanih

dana. Bere se u jutro, odsjecanjem drške nožem ili mehanički. Prinos je ovisan o sorti, a

kreće se od 20 – 60 t/ha.

4. 3. DINJA (Cucumis melo L.)

Podrijetlom je iz stepskih područija Afrike. Uzgajala se u starom Egiptu i Mezopotamiji, a

kasnije u Grčoj i Rimu.

117

Varijeteti koji se uzgajaju u našem području su: Cucumis melo var. reticulatus – mrežasta

dinja; Cucumis melo var. cantaloupensis – rebrasta dinja; Cucumis melo var. saccaharinus

– šećerka i Cucumis melo var. indorus – zimska dinja.

Narodni nazivi su pipun, milun ili zajedno s lubenicom bostan. Koriste se u zrelom stanju

pa im je i hranidbena vrijednost veća zbog višeg sadržaja šećera. Dinje pospješuju rad jetre,

bubrega i izlučivanje mokraće pri oboljenju prostate. Sadrži 85 - 95% vode i 4 - 15%

ugljikohidrata, a od minerala najviše kalija 250 - 360 mg/100 g. Površine u Hrvatskoj su

jako male pa evidencije gotovo da i nema.

14. 3. 1. Morfološka svojvstva

Korijen: glavni korijen doseže oko 1 m dubine, ali se glavnina sustava nalazi u

površinskom sloju od 20 - 30 cm dubine. Korijen je vrlo osjetljiv, o čemu treba voditi

računa pri međurednoj obradi, a presađivati se mogu samo presadnice u lončićima.

Stabljika: gruba, rebrasta i dlakava vriježa koja se jako grana. Glavna vriježa može biti

duga 1 - 2 m, dok sekundarne i tercijarne dobro pokrivaju okolno tlo.

List: peterokrpast, sa zaobljenim režnjevima, dlakav na dugim peteljkama.

Cvijet: jednostavan, muški se cvjetovi nalaze u štitastom cvatu u pazuhu lista a ženski su

pojedinačni. Biljka je jednodomna tj. muški i ženski cvjetovi se nalaze na istoj biljci.

Cvjetovi su žute boje, pentamerni, a latice su na vrhu zaobljene.

Plod i sjeme: peponij različitog oblika koji sadrži sjemenke slične sjemenu krastavca, samo

je nešto krupnije i zaobljenije. Meso ploda može biti i različite boje, što najviše ovisi o

kultivaru. Masa 1 000 sjemenki je 34 - 45 g.

14. 3. 2. Uvjeti uzgoja, obrada tla i gnojidba

Dinja ima velike zahtjeve prema toplini, pa tijekom vegetacije temperature ne bi smjele biti

ispod 15 °C. Optimalne temperature zraka za rast i razvoj su od 20-27 °C, a u razdoblju

dozrijevanja od 25-28 °C. Razvoju dinje pogoduje niža relativna vlaga zraka od 45-60%.

Dinja se uzgaja na lakim tipovima tla, voli dobru mrvičasatu strukturu tla, dobru

dreniranost i pH vrijednost 6-7.5. Korijen dinje se razvija uglavnom na dubini od 35-40 cm,

pa je potrebno prethodno tlo pripremiti i podrivačem. Za uzgoj ove kulture treba obaviti

gnojidbu stajskim gnojem u količini od oko 20 t/ha. Gnojidba mineralnim gnojivima za

očekivani prinos od 20-35 t/ha je sljedeća: u razdoblju od presađivanja do cvatnje sustavom

za zalijevanje kap po kap tijekom 20 dana treba dozirati NPK 11:44:11, od cvatnje do

formiranja plodova 20-25 dana NPK 16:8:32 i od formiranja plodova do berbe od 45-60

dana NPK 9:12:36. Za uzgoj dinje u zaštićenim prostorima i na otvorenom polju za prinos

50 t/ha preporuka gnojidbe je prikazana u tablici 59.

118

Tablica 59: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t/ha (Haifa)

N P2O5 K2O CaO MgO


80 30 175 50 20


214 71 385 242 72


257 149 501 121 72

14. 3. 3. Sjetva, sadnja i njega

Dinja se uzgaja iz presadnice ili direktnom sjetvom. Direktna ili izravna sjetva izvodi se u

područiju Dalmacije, a iz presadnica u područiju gdje su kasni proljetni dani hladniji i

vlažniji. Presadnice dinje se sade u trake na razmak između traka od 100-130 cm, a razmak

u redu je od 60-70 cm. Za sitnije sorte dinje, (težine 1.5 kg) razmak sadnje u redu može biti

50 cm.

Uzgoj dinje može biti na tlu ili na armaturi odnosno vertikalni uzgoj kada se veže sa

vezivom. Vriježe se prikraćuju iznad trećeg ili četvrtog lista, a kod vertikalnog uzgoja treba

se ukloniti i list i bočne grane na visinu do 60 cm od tla. Na taj način se potiče bolji razvoj

bočnih grana, ali i krupniji plod. Da ne bi došlo do pucanja ploda zbog težine i odvajanja

od stabljike plod se u fazi promjera 15 cm stavlja u posebne mrežaste vrećice koje se vežu

za konstrukciju odnosno za žice vodilice.

Sorte dinje dijelimo u tri skupine i to:

- rebraste dinje – sa žutom ili narančastom bojom mesa (Fiata F1, Corin F1 i dr.)

- mrežaste dinje – na čijoj je površini svijetlo smeđa mrežasta izbočina, boja mesa svijetlo

žuta do zelena (Galia F1, Delada F1)

- dinje s glatkom korom – izrazito su duguljastog oblika, vrlo slatkog mesa (Rana slatka,

Medna rosa i dr).

119

Slika 176: Uzgoj dinje (snimila Parađiković, N.)


Kod dinje se zrelost određuje na temelju

odvajanja plodne drške od ploda, a može se

koristiti i penetrometar (npr. Chatillion). To

je uređaj koji mjeri čvrstoću ploda na

temelju otpornosti prema prodiranju u tkivo.

Berba se obavlja kada je u punoj zrelosti.

Treba biti oprezan da se ne bere ranije jer

dinja ne povećava sadržaj šećera nakon

berbe kao što se to događa kod drugog

povrća (npr. lubenica). Kada se plod lako

odvaja od drške, to je znak da je dinja zrela.

Prinos dinje kreće se od 15 - 40 t/ha, što

ovisi o načinu uzgoja i o sorti. Plodovi na

temperaturi od 2-5 °C mogu se čuvati više

tjedana.

Slika 177: Zreli plodovi dinje (snimila Parađiković, N.)

15. KRSTAŠICE - Brassicaceae

Predstavnici ove porodice su zeljaste, grmolike i drvenaste biljke koje susrećemo u

pustinjama, a neke se uzgajaju u vodenim bazenima-hidroponu (kres salata). Od kulturnih

biljaka ove porodice uglavnom su to povrtne kulture, ali ima i ratarskih, ljekovitih,

začinskih i ukrasnih biljaka. Karakteristika cijele porodice je da biljke sadrže glikozinolat

koji djelovanjem enzima mirozinaze daje gorkoljuti okus. Neke vrste kao što su B. Napus,

120

B. juncea i B. sinapis alba mogu se koristiti kao biofumiganti tla jer se njihovim raspadom

u tlu osobađaju glikozinolati čiji međuproizvodi su biocidni za štetne mikroorganizme

(Kirkegaard i sur., 1998.). Većina vrsta jako dobro podnosi nisku temperaturu, čak i do -

45°C (Cochlearia rusticana-vrsta slična hrenu) (Pavlek, 1970.).

Slika 190 a i b: Plodovi iz porodice krstašica (snimili Parađiković, N.; Iljkić, D.)

Kod nas se iz roda Brassica kao povrće uzgajaju sljedeće kulture:

Brassica oleracea var. capitata – kupus

Brassica oleracea var. sabauda – kelj

Brassica oleracea var. gemmifera – kelj pupčar

Brassica oleracea var. acephala - raštika

Brassica oleracea var. gongylodes – korabica

Brassica oleracea var. botrytis – cvjetača

Brassica oleracea var. italica – brokula

Brassica rapa var. pechinensis – kineski kupus

Brassica rapa var. chinensis – kineska raštika

Brassica rapa var. rapifera – postrna repa

Brassica napus var. napobrassica – podzemna koraba

Rod Raphanus:

Raphanus sativus var. niger – rotkva

Raphanus sativus var. radicula – rotkvica

Armoriaca rusticana - hren

Zajedničke osobine roda Brassica: listovi su debeli, mesnati i krupni, a u početku

vegetacije su prekriveni voštanom prevlakom. U generativnoj fazi se pojavljuje cvjetna

stabljika i nosi grozdaste cvatove. Cvjetovi se sastoje od 4 lapa, 4 latice, 6 prašnika (4 duža,

2 kraća) i dvogradne plodnice s tučkom. Plod je komuška, a sjeme je sitno, okruglo,

sivosmeđe boje. U jednom gramu ima 220 – 350 sjemenki.

121

15. 1. KUPUS (Brassica oleracea L. var. capitata )

Potječe iz Sredozemlja, odnosno iz Mediteranskog gen centra. Zahvaljujući dobroj

adaptibilnosti raširio se po cijelom svijetu te su se razvili brojni kultivari. Kupus je

dvogodišnja zeljasta biljka koja razvija veliki pup nastao savijanjem lišća. Upotrebljava se

u svježem, kuhanom ili konzerviranom stanju naročito tijekom zime. Kupus je u Hrvatskoj

po površinama među prvim mjestima s oko 10 000 ha, ali sa slabim prinosom od oko 16

t/ha. U kontinentalnom dijelu uzgaja se za jesensku berbu i preradu, a u primorskom djelu

se uzgaja u proljeće. Kupus ima poseban značaj u ishrani ljudi. Sadrži u prosjeku 6 - 10%

suhe tvari, 4 - 12% ugljikohidrata, 1 - 2% bjelančevina te 3 - 50 mg C vitamina, po čemu

ima iznimnu važnost u ishrani tijekom zimskih mjeseci.


Korijen: vretenast, razgranat, a zauzima istu površinu kao i rozeta lišća. Glavni korijen mu

je dosta zadebljan, a glavnina se nalazi u sloju do 30 cm dubine.

Stabljika: kratka i zadebljana. U prvoj godini vegetacije razvija stabljiku koja je sastavljena

od skraćenih internodija i završava glavičastim pupom. U drugoj godini stabljika se

izdužuje i naraste od 1.5-2 m visine.

List: nalaze se na kratkim peteljkama a kasnije su sjedeći. Okrugli su, više ili manje glatki,

debeli i prekriveni voštanom prevlakom. Zelene su do ljubičaste boje. Karakteristika je

listova da tvore glavicu preklapanjem listova. Kada postigne određenu tvrdoću, ako

unutarnji listovi nastave rasti, glavica puca.

Sli

ka

192

a i

b:

Gla

vic

a i

pre

sje

k

glavice kupusa (snimio Iljkić, D; Romac, Ž.)

Cvijet: prijelazom u generativnu fazu glavica puca aktivacijom lateralnih pupova, kada

počinje razvoj cvjetnih grana. Cvatovi, cvjetovi, plodovi i sjeme jednaki su kao kod ostalih

krstašica (već prije opisano u zajedničkim osobinama).


122

Kupus je kultura koja najbolje uspijeva u prohladnom i vlažnom podneblju. Optimalna

temperatura za rast je 15 - 18ºC i na toj temperaturi sjeme klija i niče za 3 - 4 dana. Visoke

temperature, iznad 25ºC, djeluju štetno na rast i razvoj glavice, naročito ako su praćene

zemljišnom i zračnom sušom. U fazi rozete izdrži temperaturu od –3 do –5ºC, a neke sorte i

do –8ºC. Starije biljke bolje podnose niske temperature, bez štetnih posljedica mogu

izdržati do –12ºC pa i niže temperature. Prema svjetlosti ima umjerene zahtjeve, ali ne

podnosi jako zasjenjivanje, naročito u fazi presađivanja te savijanja i porasta glavice. S

obzirom na klimatske uvjete, kod nas se kupus obavezno navodnjava. Optimalna vlažnost

je oko 85% poljskog kapaciteta tla za vodu. Najveće potrebe za vodom biljka kupusa ima u

fazi formiranja glavice.


Najbolje uspijeva na dubokim, plodnim i strukturnim tlima slabo kisele do neutralne

reakcije (pH 6.0 - 7.0). Za ranu proizvodnju najviše mu odgovaraju laka, topla, pjeskovita

tla, a za kasnu teža i plodnija tla koja bolje drže vlagu. Na jako vlažnim tlima slabo

uspijeva, jer se uslijed slabe aeracije tla rast jako usporava, a glavice se ne oblikuju. Na

kiselim i teškim tlima može se uzgajati samo uz obilno dodavanje stajski gnoj. Osnovna

obrada tla vrši se obavezno u jesen na dubinu 25 - 30 cm. Poorano tlo se ostavlja prezimiti

u otvorenim brazdama. Priprema tla za presađivanje ranog kupusa počinje odmah u

proljeće i sastoji se od kultivacije, drljanja i valjanja. Smatra se da je valjanje tla obavezna

mjera jer kupus ne podnosi rastresito tlo. Kod kasnog kupusa koji dolazi kao postrni usjev,

za njega se tlo ore i odmah priprema poslije skidanja prethodnog usjeva. Kupus treba

obavezno uzgajati u plodoredu jer dosta propada od bolesti i štetnika. Na istu površinu

trebao bi doći tek poslije 3 godine. Dobri predusjevi za kupus su lucerna, rajčica, krumpir,

grašak, ječam, pšenica i dr., a kupus je odličan predusjev za većinu povrćarskih kultura jer

ostavlja zemljište nezakorovljeno i rahlo.

15. 1. 4. Gnojidba

Prije određivanja gnojidbe potrebno je znati stanje hraniva u tlu i pH tla. To se postiže

agrokemijskom analizom tla. Kupus iznosi iz tla velike količine hraniva i odlikuje se

naročito velikim zahtjevima prema dušiku i kaliju. Unošenje dušika jako povećava prinos,

ali je pri tom vrlo značajan međusobni odnos N:P:K. Ako se preobilno gnoji dušikom,

odnosno ako su P i K u manjku, glavica ostaje rastresita, meka i šuplja te je tržišna

vrijednost takvih glavica mala. S povećanjem količine kalijskih gnojiva povećava se

čvrstoća glavice, a nedovoljna količina K u odnosu na N izaziva neugodan miris kod

kuhanja takvog kupusa. Na srednje plodnim tlima, mogu se preporučiti u jesen prilikom

osnovne obrade gnojiva s naglašenim sadržajem P ili K npr. 10:20:30 ili 0:20:30, u količini

od 300 - 400 kg/ha. U proljeće, prilikom pripreme pred sadnju, može se dodati 300 - 400

kg/ha NPK 15:15:15. Prvo prihranjivanje je odmah nakon sadnje, odnosno nakon

ukorjenjavanja biljaka, dušičnim gnojivima (KAN 27%) u količini 150-300 kg/ha, a

korisno je prije zamotavanja glavica izvršiti i drugo prihranjivanje kompleksnim gnojivima

10:20:30 u količini od 200 kg/ha. Ukoliko se koristi stajski gnoj, navedene količine

123

mineralnih gnojiva mogu se smanjiti. Za prinos od 50 t/ha kupusa primjer preporučene

gnojidbe je u tablici 65.

Tablica 65: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 50 t/ha na

otvorenom polju (Haifa)

N P2O5 K2O CaO MgO


225 65 250 230 25


298 93 335 247 31


358 154 436 124 31


Svake godine treba koristiti novo polje. Tlo treba biti mrvičaste strukture i ne preteško.

Prethodna kultura nikako ne smije biti šećerna ili stočna repa, cikla, špinat ili neka zeljasta

kultura. Sjetva kupusa mora biti pažljivo obavljena. Kupus se uzgaja iz presadnica ili

direktnom sjetvom (slika 193). Pravilno izvršena sjetva prijeko je potrebna za dobivanje

jednoličnog sklopa biljaka. Zato je najbolje sijati u redove, s razmakom između redova 8 -

12 cm, a između biljaka u redu oko 3 cm. Ovisno o vlažnosti i kakvoći tla, dubina sjetve je

1 - 2 cm. Utrošak sjemena je 500 sjemenki/m2 (350 biljčica na m2). Često puta klijavost

kupusa sortnog sjemena je vrlo niska pa se mora znatno više posijat sjemena. Kod

hibridnog sjemena svaka sjemenka daje mladu biljku što znači da nije potrebno sijati više

sjemena. Kod rane proizvodnje presadnica u negrijanom prostoru treba obratiti pozornost

na temperature jarovizacije (0 - 10ºC). Starije presadnice brže prolaze kroz stadij

jarovizacije od mlađih.

Gustoća presađivanja ovisi od sorte, plodnosti i vlažnosti tla. Na manjim obiteljskim

gospodarstvima pri ručnom okopavanju za rane sorte razmak između redova je 40 cm, za

srednje rane 50 cm, a za kasne 80 cm. Razmak u redu može biti od 30 - 80 cm, a ovisi o

krupnoći sorte. Pri međurednoj obradi traktorskim kultivatorom razmak treba biti od 80 -

100 cm između redova. Kupus se sadi na manjim gospodarstvima ručno, a presadnice se

sade do prvog lista (vršni pup mora ostati izvan zemlje) i odmah se mora zalijevati.

Najčešći sklop u uzgoju kupusa na otvorenom je 50 000- 65 000 po hektaru, a za berbu u

kasnoj jesenskoj proizvodnji preporuča se sklop biljaka od 25 000 – 30 000 po hektaru.

Najčešće se sadi strojno te se istovremeno i zalijeva.

124

Od njege presađenog kupusa obavezna su 2 - 3 okopavanja jer se pri tome biljke malo

nagrnu zemljom, što dovodi do boljeg stvaranja adventivnih žilica. Kupus se obavezno

mora navodnjavati 6 - 10 puta tijekom vegetacije a naročito u vrijeme zavijanja glavice.

Prihranjuje se 2 - 3 puta.

15. 1. 6. Izbor sorte

Na hrvatskom tržištu prisutno je više zastupnika stranih proizvođača sjemena kupusa

(Royal Sluis, Nickerson Zwaan, Bejo Zaden), ali najčešće se siju slijedeće sorte kupusa.

Neke sorte prikazane su u tablici 66.

Tablica 66: Sorte, sjetva, berba i prinos kupusa

Sorta Broj

dana

Sjetva

(mjesec

)

Berba

(mjesec)

Razmak

sadnje (cm)

Napomena

PAREL F1 60 ½ 10.

01. mj.

4 i

½ 5. mj.

40 x 40 Vrlo rani kupus okrugle glavice,

zelene boje, mase 1.5 kg

BENSON F1 60 ½ 10. 4. 40 x 40 Glavice su svjetlo zelene boje,

okrugle, mase 1.5 - 2 kg

FIELDSPORT

F1

67 2.- 5. 6.- 8. 40 x 40 Rani ljetni kupus, glavice su okrugle

GIDEON F1 88 5.- 6. 9.- 10. 50 x 40 Dobar je i za kiseljenje, ima mnogo

ovojnog lišća, masa glavice oko 2 kg.

HISTONA F1 85 4.- 6. 7.- 9. 65 x 30,

65 x 50

Uglavnom za ribanje, masa do 5 kg

KRAUTMAN

F1

100 4.- 6. 9.- 10. 65 x 60,

40 x 40

Zelene boje, podnosi i gusti i rijetki

sklop, za kiseljenje cijelih glavica, za

ribanje

FARAO F1

Vrlo dobra rana sorta kupusa s dužinom vegetacije oko

63 dana od presađivanja. Glavice su okrugle, prosječne

mase oko 1.5 kg, vrlo otporne na pucanje. Hibrid je

namijenjen za ranu ljetnu proizvodnju i potrošnju u

svježem stanju. Gustoća sklopa iznosi 60 000

125

biljaka/ha. Selekcija je sjemenske kuće Bejo Zaden iz Nizozemske.

SUNTA F1

To je vrlo rani hibrid kupusa dužine vegetacije 55 - 60

dana. Prosječna masa glavice je oko 1.5 kg koja u

uvjetima intezivne gnojidbe može biti i 2 kg. Za ranu

proizvodnju može se uzgajati u negrijanim plastenicima

ili pod agrilom na otvorenom polju. Karakterizira ga

ujednačen oblik glavica, tamno zeleni ovojni listovi i

izuzetna snaga porasta u različitim agroekološkim

uvjetima. Selekcija je sjemenske kuće Takii iz Japana.

HURRICANE F1

Standardan hibrid kupusa za svježu potrošnju.

Biljka je snažnog rasta, rezistentna na Fusarium.

Glavice su srednje krupnoće, okrugle do lagano

plosnate, lijepe boje. Trajanje vegetacije je oko 100

dana, a preporuča se razmak sadnje 60 x 40 cm.

Selekcija je sjemenske kuće Bejo Zaden.


Kupus se bere tako da se glavice režu iznad prve etaže donjeg lišća. Rani kupus se bere na

2 - 3 puta, a kasni kupus se mora brati obavezno prije jakih mrazeva i temperature od -5C.

Ako za vrijeme berbe nastanu niske temperature tada se berba prekida i čeka se povoljnije

vrijeme. Berba je ručna, a na većim gospodarstvima može se olakšati posebnim

transporterima (slika 196). Prinos ranih sorata odnosno hibrida je od 30 - 40 t/ha, srednje

ranih oko 60 t/ha, a kasnih više od 80 t/ha.

126

Slika 196: Polumehanizirana berba kupusa (izvor: Mas, katalog)

15. 2. KELJ (Brassica oleracea L. var. sabauda)

Potječe iz istih područja kao i kupus, a razlikuje se vrlo malo od kupusa pa ga neki nazivaju

glavati kupus. Dvogodišnja je zeljasta biljka. Od kupusa se razlikuje samo po strukturi

lišća. Zbog intenzivnijeg razvoja parenhimskog tkiva plojki, površina lista djeluje

mjehurasto, što je vidljivo i na vrlo mladim listovima. Listovi ne prilježu tako čvrsto jedan

na drugi pa glavica nije toliko tvrda kao kod kupusa. Ostala morfološka svojstva jednaka su

kao kod kupusa. Postoji kultivari koji zbog svog dekorativnog izgleda služe kao ukrasno

bilje.

Kelj se sve više uzgaja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Sadrži dosta C-

vitamina, zatim kalija i bogat je bjelančevinama, a ima vrlo malu kaloričnu vrijednost što

upućuje na njegovu izvanrednu biološku hranidbenu vrijednost. U 70 g glavice nalazi se

oko 33 kalorije, 2.21 g proteina, 6.7 g ugljikohidrata, 1 g vlakana i oko 0.47 g lipida.


U odnosu na kupus, kelj je otporniji na izmjene temperatura, a ima i kraću vegetaciju od

kupusa. Za ranu proljetnu proizvodnju sjeme se mora sijati u tople lijehe, plastenike ili

staklenike tijekom studenog i prosinca, a nakon 30 do 35 dana se presađuje. Kelj se može

sijati i uzgajati tijekom cijele godine što ovisi o sorti koju sijemo i njezinoj dužini

vegetacije. Sadi se na razmak za rane sorte 40 x 40 cm ili 50 x 50 cm, a za kasne i krupne

sorte 60 x 40 ili 65 x 50 cm.

Tablica 69: Vrijeme sjetve i berbe kelja

127

Sjetva

(mjesec)

Pikiranje

(mjesec)

Berba

(mjesec)

Prinos na

100 m2 kg

Razmak sadnje cm

Rane sorte 1. – 2. 3. – 4. 5. – 6. 350 – 450 40 x 40

Srednje - ljetne 4. 5. 6. – 7. 500 - 600 50 x 50

Kasne - jesenske 5. – 6. 6. – 7. 9. – 11. 400 - 600 60 x 60

Slika 198 a i b: Presadnice i uzgoj kelja na otvorenom (snimila Parađiković, N.)

15. 2. 2. Tlo, gnojidba i berba

Kelj ima vrlo visoke zahtjeve za kvalitetnim i humusnim tlom te je potrebno u pripremi tla

dodati što je više moguće dobro humificiranog stajnjaka. Isto tako u osnovnu gnojidbu

potrebno je dodati kompleksno NPK gnojivo 12-11-18 + 3MgO ili slična kombinacija

kristalon gnojiva HidroComplex 12-11-18 +3MgO+8S+ME (mikroelementi Fe, Zn, Mn i

B). Prihrana se vrši 10 dana nakon presađivanja ako je u nasadu sustav navodnavanja kap

po kap te se obavlja dva puta tjedno, a ako je klasični uzgoj u polju, tada je potrebno

obaviti tri prihrane prilikom kultivacije. U tom slučaju ona se završava sve dok veličina

glavica ne zatvori redove. Treba voditi računa u jednom i u drugom slučaju da se s

prihranom prekine deset dana prije berbe. Kelj se bere ručno rezanjem glavice. Prinosi

kelja ovise o tome je li sorta rana ili kasna. Za rane sorte može se očekivati od 20 do 25

t/ha, a za kasne sorte od 30 do 50 t/ha.

Trenutno na tržištu su traženi F1 hibridi kelja prikazani u Tablici 70:

Tablica 70: Najtraženiji F1 hibridi kelja

Sorta Broj

dana

Sjetva Berba Napomena

PROMASA 60 I – VIII mj. Cijele godine 90 000 biljaka/ha

NOVUSA 90 II – V mj. VI – X mj. Dobro se čuva

WIROSA 140 V – VI mj. VIII - IV mj. Najraširenija sorta u

128

Hrvatskoj

POLASA 140 VI X – XII mj. Kasna sorta

CAPRICCIO F1

Kelj vegetacije 75 - 80 dana, namijenjen pretežno za

berbu krajem ljeta i počekom jeseni. Biljka ima tamno

zelene vanjske listove s lijepom svijetlom okruglom

glavicom prosječne mase 1 - 1.5 kg. Glavice su

ujednačene s dobrom unutrašnjom strukturom.

Optimalni sklop za sadnju je 35 000 - 40 000 biljaka

po hektaru. Koristi se za svježu potrošnju. Selekcija je

sjemenske kuće Clause iz Francunske.

MILA F1

Srednje rani kelj u tipu Hamera. Dužina vegetacije

je 90 dana od presađivanja. Kompaktna biljka na

kratkoj stabljici nosi zbijene glave nešto tamnije

zelene boje u odnosu na ostale ljetno – jesenske

hibride. Iako je srednje rani hibrid, Mila može ostati

relativno dugo u polju bez opasnosti da ispuca.

Prosječna masa glavica je oko 2 kg. Selekcija je

sjemenske kuće S&G.

15. 4. CVJETAČA ILI KARFIOL (Brassica oleracea L. var. botrytis L.)

Potječe s Mediterana i Bliskog istoka, a proširila

se po cijelom svijetu. Dvogodišnja je zeljasta

biljka koja potječe od dvije divlje vrste Brassica

cretica i Brassica italica.


Korijen: snažan i razgranat, a uglavnom se nalazi

u površinskom sloju tla do 30 cm dubine.

Stabljika: sastoji se od nodija i internodija, koji su

u prvom dijelu vegetacije jako skraćeni te stabljika nije Slika 199: Sorte cvjetače

(snimila

vidljiva, u drugom dijelu vegetacije izduži se te dosegne Parađiković, N.)

do 40 cm visine.

List: izduženi su, 25 - 45 cm dužine, a oko 15 cm širine s jako izraženom glavnom žilom.

Različitih su nijansi zelene boje i prekriveni voštanom prevlakom.

129

Jestivi dio cvjetače je zametak cvata, koji se može nazivati glava. Glava se sastoji od

hipertrofirane, kratke, debele, razgranate cvjetne stabljike. Cvjetna stabljika se sastoji od

nediferenciranih cvatova i zametaka cvjetova, koji čine čvrstu i zbijenu glavicu. Cvat može

biti različitog oblika, kao i različite boje, a ako se ne ubere u tehnološkoj zriobi, cvjetna

grana se izdužuje te nosi cvjetove koji su slični kao i kod ostalih kupusnjača.

Sjeme: malo sitnije od ostalih kupusnjača, a u 1 g može biti do 500 sjemenki.


Uzgaja se od ranog proljeća do kasne jeseni iz presadnica. Dobro uspijeva u uvjetima

umjerene temperature od 13 do 20ºC i dovoljne vlage u tlu i zraku. Zahtjeva tlo slabo

kisele reakcije (pH od 6.0 do 6.5). Tlo treba biti rahlo i bogato humusom, a agrotehnika i

plodored u potpunosti su istovjetni uzgoju kupusa. Kasne jesenske sorte sade se na razmak

60 x 70 cm ili 24 000 biljaka/ha, a rani uzgoj može biti gušći i sklop biljaka veći. Kod

visokih temperatura zraka iznad 28ºC, glavice ostaju sitne, rastresite, neugledne i u prodaji

nepoželjne. Da bi se dobile snježno bijele glavice cvjetače i da bi se spriječilo žućenje

glavica od izravnog djelovanja sunčeve svjetlosti, obično se vanjski listovi poliježu iznad

glavice i na taj se način zasjenjuju. U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se uzgaja u

proljetnom razdoblju u plastenicima, a tijekom travnja kada su vanjske temperature iznad

20ºC i kada su dani sunčani, potrebno je sjeniti plastičnu foliju bojanjem ili koristiti sjenila

da se smanji intenzitet svjetlosti i temperatura unutar plastenika.

Tablica 73: Vrijeme sjetve i berbe kod različitih sorti

Sjetva

(mjesec)

Pikiranje

(mjesec)

Berba

(mjesec)

Prinos na 100

m2(kg)

Razmak

sadnje u cm

Vrlo rane sorte 1. – 2. 3. – 4. 5. – 6. 450 50 x 40

Srednje rane 3. – 4. 4. – 5. 6. – 7. 390 50 x 40

Srednje (ljetne) 4. – 5. 5. – 6. 6. – 8. 320 60 x 40

Kasne (jesenske) 6. – 7. 7. – 8. 9. – 10. 250 60 x 40

Cvjetača ima velike zahtjeve za vodom pa se idealnim uzgojem smatra onaj kada je

primijenjen sustav navodnjavanja kap po kap, jer sustav navodnjavanja putem orošavanja

ostavlja glavice vlažnima te su one podložne napadu uzročnika bolesti.

Cvjetača ima veće zahtjeve prema biljnim hranivima. Pored 20 do 30 t/ha zrelog stajnjaka,

u proljetnom razdoblju potrebno je dodati od 400 do 600 kg/ha NPK mineralnog gnojiva,

lakotopivog i brzo pristupačnog biljci. Ovu količinu gnojiva je potrebno rasporediti prema

fenofazama razvoja biljke. Ako se odluči proizvoditi cvjetaču na većoj površini i dobiti

kvalitetan komercijalni plod, treba se izvršiti agrokemijska analiza tla i analiza tla na

bolesti i štetnike. Na osnovi toga od ovlaštene ustanove dobije se preporuka za pravilnu

gnojidbu i prihranu.

130

15. 4. 3. Izbor sorti

VALTOS F1

Hibrid cvjetače nove CMS generacije (citoplazmatska

muška sterilnost), uspravnog habitusa i odlične lisne

pokrivenosti. Cvatovi su krupni, teški i čvrsti, vrlo

ujednačeni - gotovo istovjetni, snježno bijele boje.

Pogodan je za proljetnu i jesensku sadnju. Dužina

vegetacije je 85 - 90 dana. Odlikuje se izvanrednom

otpornošću na bolesti, uključujući i bakterijsku bolest

Xanthomonas. Selekcija je sjemenske kuće Enza Zaden.

CORTES F1

Hibrid prikladan za rani proljetni, rani ljetni, kasni ljetni i

jesenski uzgoj. Glavice postižu masu 1.5 - 2 kg, a

vegetacija mu traje oko 82 dana. To je hibrid sa jako

teškim, zbijenim, snježno bijelim, dobro pokrivenim

cvjetovima. Biljke su srednje bujnog rasta. Koristi se i za

svježu potrošnju i za preradu. Selekcija je sjemenske kuće

S&G.

AMFORA F1

Srednje kasni hibrid u Romanesco tipu dužine

vegetacije 92 dana. Cvat je piramidalnog oblika,

žutozelene boje, kompaktna, prosječne mase 500 -

700 g. Biljka je srednje bujna, a listovi sabljasti i

uspravni plavozelene boje. Preporučuje se uži razmak

sadnje sa sklopom biljaka od 30 000 po hektaru.

Selekcija je sjemenske kuće Bejo Zaden.


Prinosi cvjetače za ranu proljetnu potrošnju mogu biti od 25 do 30 t/ha, a prinosi jesenskih

sorti kreću se od 20 do 25 t/ha. Berba cvjetače obavlja se ručno, a na velikim površinama

mehanizirano se prikupljaju cvatovi i na taj način se ubrzava proces berbe. Bere se za

vrijeme suhog i sunčanog vremena odsjecanjem cvatova s lišćem koje ih obavija, a zatim se

listovi skrate toliko da samo s bočnih strana zaštićuju cvatove (Matotan, 2004.). Nakon

131

berbe pobrani se cvatovi moraju zaštiti od sunčanog svjetla da ne bi došlo do promjene

njihoive boje. Kod zakašnjele berbe može doći do izduživanja cvijetnih grana cvatova, isti

bivaju rastresiti i gube boju. Cvjetača nakon berbe se može čuvati u skladištu na

temperaturi 0°C uz relativnu vlagu zraka 95-99%. Na taj način se može čuvati do mjesec

dana.

15. 5. BROKULA (Brassica oleracea L. var. italica Plenck.)

Porijeklom je s područja Mediterana, odnosno Grčke, Turske, Sirije i Cipra, odakle je u

Italiju stigla za vrijeme Rimskog carstva. Iz Italije se raširila po Europi, a u Ameriku dolazi

tek u 19. stoljeću. Kod brokule se koristi cvat i gornji zadebljali dio cvjetne stabljike.

Priprema se na razne načine, bilo u svježem ili u kuhanom stanju. U 100 g glavica sadrži,

87 - 91 g vode, 3 - 4 g sirovih bjelančevina, 4 - 6 g ugljikohidrata. Brokula ima visok

sadržaj karotena te joj se zbog vrijednih sastojaka pripusuju antikancerogena svojstva.


Korijen sličan kao kod ostalih kupusnjača. Stabljika u generativnoj fazi naraste do 100 cm.

Listovi su na srednje dugim peteljkama sivozelene do plavičastozelene boje. Na vrhu

stabljike formira se zbijena cvat s cvjetnim pupovima zelene, ljubičaste, žute ili bijele boje.

Ako se ne ubere pravovremeno, grane se izdužuju, te brokula gubi tehnološku vrijednost.

Cvijet, plod i sjeme slično kao kod ostalih vrsta iz ove porodice. Masa 1000 zrna je 3 g, a

za 1000 m2 treba 15 – 25 g sjemena ili 5 000 – 8 000 zrna.

15. 5. 2. Uzgoj i gnojidba

Brokula je biljka koja ima jaku vršnu dominaciju. Nakon berbe glavnog (primarnog) cvata

iz pazuha listova mogu potjerati sekundarne grane koje također nose nešto manje cvatove

koji se koriste za preradu. Brokula ima manje zahtjeve u pogledu tla i klime u odnosu na

druge kupusnjače. Uzgaja se iz presadnica, kada biljka ima 4-5 dobro razvijenih listova, a

tlo treba biti slabo kiselo do neutralno (pH 6.0-6.5) i dobro drenirano jer brokula ne

podnosi višak vode. Razmak sadnje biljaka u redu je 30-40 cm, a razmak između biljaka je

70 cm, čime se ostvaruje sklop od 35 000 – 45 000 biljaka po hektaru (Matotan, 2004.).

Optimalna temperatura za rast i razvoj brokule je od 14-19 °C. Da bi formirala cvat,

brokula mora proći određeno razdoblje niskih temperatura nižih od 10 °C. U suprotnom

ako su više temperature bilo u jesenskom uzgoju ili u proljetnom biljka će formirati jaku

lisnu masu i sitnije cvatove. Također temperatura iznad 25 °C pogoduje rastresitim

cvatovima tj. nisu zbijeni i kompaktni. Stres uslijed visokih temperatura te uz nedovoljnu

količinu vode može izazvati žućenje cvatova i jednostavno propadanje. Pravilna gnojidba

se postiže pozavanjem sadžaja osnovnih biljnjih hraniva u tlu. Brokula kao i ostale

kupusnjače ima plitak korijen te je potrebno osigurati dostupnu i redovitu gnojidbu tijekom

vegetacije.

132

Tablica 76: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 25 t na


N P2O5 K2O CaO MgO


105 37 202 35 22


116 41 209 39 26


139 102 272 20 26


MONOPOLY F1

Hibrid s visokim potencijalom prinosa u

kombinaciji s uniformnosti cvati. Preporučuje se za

jesensku i zimsku berbu. Struktura cvati je vrlo

fina i blago ovalna s prosječnom masom 0.7 - 1.2

kg. Vrlo dugo ostaje svjež nakon branja. Dospjeva

za berbu nakon 80 dana od presađivanja.

Preporučuje se sadnja na optimalni sklop 60 x 55

cm. Pogodan je i za svježu potrošnju i za preradu.

Nakon berbe glavne cvjetne glavice za nekoliko

dana moguća je i berba zaperaka. Selekcija je

sjemenske kuće S&G.

Slika 204 a i b: Nasad brokule (lijevo) i biljka brokule (desno) (snimila Parađiković, N.)


Bere se kad dostigne određenu veličinu glavice, ali obavezno prije otvaranja cvjetova.

Vršni cvatovi mogu biti promjera od 8 - 20 cm i mase 150 - 650 g. Nožem se reže cvat i dio

133

vršne stabljike u dužini 15 - 20 cm. Nakon skidanja vršnih pupova potrebno je 15 - 20 dana

da bi se dovoljno razvili i bočni cvatovi. Postrani (sekundarni) cvatovi su manjeg promjera,

od 3 do 8 cm i manje mase. Za upotrebu u svježem stanju uglavnom se koriste vršni

(primarni) cvatovi, dok postrani služe za preradu i konzerviranje. Prinosi ovise o mnogo

čimbenika, pa tako varira od 5 - 35 t/ha.

16. 1. SALATA (Lactuca sativa L.)

Smatra se da salata potječe iz zapadne Azije, istočne Afrike i naročito Egipta, gdje se

uzgajala i prije 2 500 godina. Divlji oblik salate nije poznat i pretpostavlja se da je kulturna

forma nastala mutacijom iz divlje vrste Lactuca serriola Torner. Salata maslenka se prvi

put opisuje u 16. stoljeću, a kristalka u 19. stoljeću. Salata je prva kultura koja se uzgajala u

nekakvim improviziranim zaštićenim uvjetima. Vrlo je rasprostranjena vrsta lisnatog

povrća. Glavičasta salata sadrži prosječno 94% vode, 2% šećera, 0.6% sirove celuloze,

0.6% mineralnih tvari i 1.2% sirovih proteina. Bogata je vitaminom C, B1, B2, karotenom i

dr, a od mineralnih tvari bogata je solima kalija, željeza, fosfora i dr. U literaturi je poznato

da se u vanjskom lišću glavice nalazi oko trideset puta više vitamina A i tri puta više

vitamina C nego u unutrašnjem lišću glavice. Stoga je izuzetno važno racionalno postupati

prilikom ishrane i zaštite kulture, jer se najčešće vanjsko lišće odbacuje prilikom pripreme

za jelo.


Jednogodišnja zeljasta biljka.

Korijen: vretenast, razgranat, a veći dio korijena se nalazi u površinskom sloju do 35 cm

dubine. U promjeru odgovara promjeru rozete s listovima.

Stabljika se sastoji od nodija i internodija koji su u prvom dijelu vegetacije jako skraćeni, a

u drugom dijelu se naglo produžuju te dosegne visinu i do 1.5 m.

List: prema obliku i strukturi lista razvilo se više tipova:

Salata glavatica – L. sativa var. capitata tijekom vegetacije stvara glavicu u kojoj se

vanjski listovi preklapaju, a unutrašnji nastavljaju rasti unutar glavice. Vanjski listovi su

zelene boje, a unutarnji nešto svjetliji. Dijeli se na maslenke i kristalke. Kristalke imaju

nazubljene, više naborane listove i izraženiju nervaturu. Naziva se i ledena salata zato što

134

se iz Kalifornije izvozila posložena na ledenim blokovima kako bi zadržala svježinu.

Kultivari kristalki imaju veću rozetu, ali su listovi vrlo krhki. Boje su od tamnozelene do

žutozelene, a rubovi nekih kultivara antocijana. Glavica je okrugla ili ovalna, više ili manje

zbijena, a u nekih kultivara može biti do 1 kg. Baza glavice mora biti dobro zatvorena bez

proraslica.

Lisnata salata – L. sativa var. crispa, L. sativa var. acephala ima rozetu lišća ravnog,

nazubljenog ili urezanog ruba, glatke ili naborane površine, od zelene do smeđecrvene

boje. Uzgajaju se i sorte za rezanje lisne rozete ili za otkidanje pojedinačnih listova (L.

sativa var. secalina).

Salata romana (L. sativa var. romana) razvija izduženu glavicu, a salata stablašica (L.

sativa var. angustana) ima visoko stablo oko 20-35 cm.

Dugolisna salata – L. sativa var. longifolia ima uspravnu rozetu uskoga glatkoga lišća, s

jako izraženim srednjim rebrom.

Cvijet: sastavljeni u cvat glavicu, koja je obavijena pricvjetnim listovima. Cvjetovi

glavočika su skupljeni u glavicama (capitulum). Izvana su obavijeni sterilnim ovojem

(involucrum), koji se sastoji od većeg ili manjeg broja ljusaka. U svakom je cvatu oko 15

dvospolnih jezičastih žutih cvjetova. Samooplodni su, ali je moguća stranooplodnja zbog

posjeta kukaca.

Plod: - jednosjemeni plod roška sive, smeđe ili crne boje. Sjemenke su ovalnog i izduženog

oblika. Masa 1000 sjemenki može biti od 0.6 – 1.3 g.

16. 1. 2. Dorada i forme sjemena salate

Za suvremeni uzgoj salate potrebno je kvalitetno sjeme. Na tržištu se može nabaviti

peletirano i golo sjeme salate. U proizvodnji salate peletirano sjeme koristi se više od 20

godina. Ovaj postupak dorade sjemena razvijen je s ciljem da se zadovolje zahtjevi

proizvođača koji za što kraće vrijeme žele proizvesti veliki broj ujednačenih i dobro

razvijenih presadnica. Valja istaknuti da se u zemljama EU koristi isključivo SP (Romac,

2007.).

135

Dorada i forme sjemena

NS = naked seeds (golo sjeme) SP = split pills (peletirano sjeme)

Slika 220: Golo i peletirano sjeme (izvor: prezentacija RZ)

Prednosti peletiranog sjemena (SP) u odnosu na golo sjeme (NS) su:

Lakša i preciznija sjetva.

Klijavost peletiranog sjemena je viša - najmanje 95%. Npr. od 10 kg golog sjemena u

procesu dorade dobije se samo 1,5-2,0 kg SP. Zato SP brže klije, niče i biljke imaju brži

porast. Skraćenje ciklusa proizvodnje presadnica znači uštedu u grijanju te optimalnije

korištenje prostora u plasteniku. U toplijem dijelu godine presadnice se iz SP dobiju za

svega 2 tjedna. Peletiranje je složen proces dorade kojim se bitno poboljšavaju svojstva

sjemena (npr. proširuje se optimalni raspon temperatura za klijanje i nicanje). Ono nekada

uključuje postupak kojim se sjeme najprije vlaži, a potom suši (priming) s ciljem da se

ubrza proces klijanja i nicanja.

Presadnice dobivene iz SP jednako su razvijene što je najvažniji preduvjet za proizvodnju

ujednačenih glavica. Svjedoci smo kako su trgovački lanci zadnjih godina nametnuli

standarde u isporuci povrća (kvaliteta, količina i kontinuitet isporuke, ambalaža itd.).

Komadni otkup tj. plaćanje po glavici, a ne po kilogramu već je postao praksa (u Konzumu,

Kauflandu i dr.). U takvim okolnostima ujednačenost glavica od prvorazrednog je značenja

za ostvarenje povoljnih financijskih rezultata.

16. 1. 3. Proizvodnja salate na otvorenom

Salata se rijetko sije direktnom sjetvom u tlo jer takav način uzgoja zahtjeva primjenu

naturalnog sjemena. Iako naturalno sjeme može imati odličnu klijavost često puta sjeme

136

strada zbog nepovoljnih agroekoloških uvjeta. Sijanje piliranog sjemena direktnom sjetvom

nije preporučljivo stoga se salata pretežno uzgaja iz presadnica.

Minimalne temperature za klijanje sjemena salate su od 3-5 °C, a optimalne od 14-20 °C.

Sjeme salate niče na temperaturi 15 - 20ºC i tada iznikne za 2 - 4 dana. Kod temperature

iznad 30 °C i kada je sjetva u ljetnom razdoblju sjeme u kontejnerima do faze nicanja treba

biti u tamnom i hladnom prostoru. Na taj način se izbjegne termodormantnost. Kada

presadnica salate ima 3-4 dobro razvijena lista, a ujedno i dobro razvijen korijen biljka je

spremna za presađivanje. Za otprilike 45 - 55 dana (što ovisi o sorti) salata dostiže svoj

maksimum rasta. Nove selekcije salate omogućavaju uspješan uzgoj salate kroz cjelu

godinu kako na otvorenom tako i u zaštićenom prostoru.

I ako je u pravilu salata biljka dugog dana sorte različito reagiraju na dužinu dana. Za salatu

je potrebno rahlo, mrvičasto i humusno tlo koje dobro zadržava vlagu. U jesen je dobro u

tlo zaorati stajski gnoj ili zreli kompost. Priprema tla za salatu počinje već u jesen, a u

proljeće pred sadnju tlo se dodatno usitni i izravna. Salata teško podnosi mikrodepresije u

kojima se zadržava višak vlage.

Ako se uzgaja za presadnice, poslije 2.5 tjedna biljke se toliko razviju da su spremne za

presađivanje. S presadnicama treba vrlo oprezno rukovati, jer oštećene presadnice se

sporije ukorjenjavaju i imaju neujednačen rast te su osjetljive na pojavu bolesti.

Salata ima vrlo kratku vegetaciju i često puta je predkultura rajčice, paprike i drugih. Zbog

plitkog korijena potrebno je gnojidbu izvršiti pred samu sadnju uz primjenu lako topivih

gnojiva. Salata ima veće zahtjeve prema P, Mg i B, a s primjenom dušičnih gnojiva treba

biti oprezan. U svakom slučaju potrebno je učiniti analizu tla i prema njoj odrediti

preporuku gnojidbe. Primjer za prinos od 30 t/ha je prikazan u sljedećoj tablici.

Tablica 89: Iznošenje i preporučena količina gnojiva za očekivani prinos od 30 t/ha (Haifa)

N P2O5 K2O CaO MgO


42 27 126 33 9


50 31 138 37 13


60 122 179 19 13

137

Sadnja salate može biti ručna na manjim površinama, ali uglavnom se sadi mehanizirano.

Na otvorenom polju se presađuje na gredice širine 100 – 110 cm i to u četiri reda razmaka

reda 25-30 cm. Zavisno o bujnosti i veličini rozete razmak biljaka u redu je između 20-35

cm. Presađivanje se obavlja kada je tlo dovoljno vlažno, a sadnja može biti na foliji i bez

folije. Folija se koristi najčešće u proljetnom uzgoju kada su temperature niže i kada je

potrebno potaknuti rast i razvoj biljke. Ispod folije se polažu plastične cijevi koje su

perforirane tj. na sebi imaju emitere na potrebnoj udaljenosti koju zahtjeva određena

kultura. Plastične cijevi su spojene sa lateralnim cjevovodom, a iste sa razvodnom mrežom

i pumpom. Cijena salate u proljetnom periodu je znatno viša od ostalog dijela godine pa je

isplativost polaganja folije opravdana. Prednost uzgoja na foliji je višestruka, prvenstveno

zbog zaštite od korova, a i tijekom toplih dana ima ulogu čuvanja potrebne vlage u zoni

korijena biljke (slika 223).

U ranom proljetnom periodu kada su velike promjene dnevnih i noćnih temperatura zraka

potrebno je primijeniti agotekstilni materijal kojim se prekriva tek posađen nasad salate. To

su perforirani umjetni materijali koji omogućavaju pravilni rast i razvoj biljke, a u isto

vrijeme je štite od mogućih mrazeva kao i štetnika koji se u to vrijeme pojavljuju (slika 225

a).

Tijekom uzgoja salate biljke trebaju dovoljno vlage, što znači do zatvaranja sklopa, a to je

početak formiranja glavice, potrebno je 15-20 l vode/m2 dva puta tjedno u ranom

proljetnom periodu. Navodnjavanje salate prestaje kada je glavica u potpunosti formirana

ako su dani oblačni, a ako je sunčani period tada zalijevanje treba bit vrlo pažljivo.

16. 1. 4. Proizvodnja salate u staklenicima i plastenicima u tlu i supstratu

Salata se lako i uspješno može uzgajati u staklenicima i plastenicima koji su namijenjeni

uzgoju osjetljivih kultura koje se uzgajaju u zaštićenim prostorima (rajčice, krastavaca,

paprike itd.). Kao kultura s relativno kratkom vegetacijom (55 - 65 dana) vrlo često se

uzgaja u dva i više turnusa. To je osobito važno za racionalizaciju proizvodnog prostora,

radne snage i dr. Zbog skromnijih potreba za toplinom i svjetlošću, vrlo uspješno se može

uzgajati u zimskom razdoblju. U našim krajevima najčešće se uzgaja kao predkultura

ostalim povrtlarskim kulturama, kao što su rajčica i krastavac, čiji se rokovi sadnje i

skidanja mogu idealno prilagoditi za predsezonsku proizvodnju nakon skidanja salate.

16. 1. 5. Priprema tla

Salata najbolje uspijeva na plodnom i rastresitom tlu, bogatom organskim tvarima. U

zaštićenim prostorima samo u prvoj godini zasnivanja proizvodnje govorimo više ili manje

o tlu, a svake slijedeće godine unosom novih kondicionera, organskog ili biljnog materijala

stvaramo mješavinu tla i supstrata. Stoga, upravo salata ima velike potrebe za što bolje

pripremljenim tlom na dubini do 25 cm. Treba znati da je ova biljka vrlo osjetljiva na

138

visoku koncentraciju soli u tlu pa su optimalne vrijednosti pH tla za salatu su 6.0 - 7. Tlo se

obrađuje na dubinu 20 - 25 cm, a mineralna gnojiva ne treba zaoravati, jer se korijenov

sustav salate razvije dosta plitko pa se uslijed čestih zalijevanja mineralna hraniva lako

isperu do potrebne dubine. Kako je u zaštićenom prostoru uglavnom kvalitetan supstrat,

obrada tla ne predstavlja velik problem. Na mjestima gdje je došlo do zbijanja tla prilikom

uzgoja prethodne kulture, obavezna je mjera podrivanje sa specijalnim strojem –

podrivačem. Ova mjera omogućava rahljenje tla i prozračivanje do 35 - 40 cm dubine.

16. 1. 6. Gnojidba

Kao i za ostale kulture tako i za salatu prije bilo kakve gnojidbe treba zasnivati na analizi

tla te po preporuci izvršiti gnojidbu i prihranu. Uobičajena gnojidba za tlo pri pH 6.5 i 3 –

4% humusa bi trebala biti sljedeća: pred sadnju salate u tlo se unesu umjerene količine 80 -

100 g N, 50 - 70 g P2O5, 120 – 140 g K2O na 10 m2 uz organsku gnojidbu 3 - 5 kg/m2.

Često puta prihranjivanje kalijem nije potrebno jer se kod nas u zaštićenim prostorima

najčešće salata sadi poslije rajčice, krastavaca i paprike pod koje se unosi velika količina

stajskog gnoja i kalija. Kod gnojidbe salate sa dušičnim gnojivima treba biti oprezan jer

salata ima kratku vegetaciju, a zbog velike količine i viška nitrata u tlu može doći do

usvajanja i akumuliranja istih u biljci čak do 5 000 mg/kg svježe tvari (Ćustić, 2002.).

Primjer: gnojidba salate za očekivani prinos 45 t/ha sustavom kap po kap. Sklop je 100 000

biljaka/ha. Vrijeme uzgoja od sjetve do berbe je 80 dana u zaštićenom prostoru s 30 - 40

blago oblačnih dana.

Tablica 91: Gnojidba i prihrana salate sustavom kap po kap

Vrijeme uzgoja (kg/ha/dan)

Dani N P2O5 K2O

1 – 10 0.15 0.00 0.24

11 – 20 0.45 0.23 0.60

21 – 30 3.00 1.15 6.14

31 – 40 3.40 1.37 9.40

41 – 50 2.20 1.26 9.88

51 – 60 1.80 1.03 3.85

61 – 70 - - -

71 – 80 - - -

Ukupno (kg/ha) 170 50.39 301.15


Da bismo salatu brali početkom 12 mjeseca u zaštićenom prostoru, potrebno je sjetvu salate

obaviti oko 20. listopada, a presadnice salate presaditi mjesec dana poslije. Kako ova

139

kultura ima dosta kratko vrijeme vegetacije, može se očekivati početak skidanja, odnosno

berbe, oko 20. prosinca, što posebno ovisi o sunčanom ili oblačnom vremenu. Berba se

uglavnom obavlja kroz 5 - 10 dana. Iz navedenog je vidljivo da se rokovi sjetve najčešće

prilagođavaju željenim rokovima sadnje, odnosno berbe pretkulture, a da se istovremeno ne

ugrozi pravovremenost ostalih kultura koje dolaze iza proizvodnog ciklusa salate. U

suvremenoj stakleničkoj i plasteničkoj proizvodnji presadnice salate se uzgajaju u

specijalno pripremljenim prešanim tresetnim kockama veličine 3 - 4 cm (slika 226 b).

Sjetva se obavlja piliranim sjemenom pomoću specijalnog stroja koji ulaže jednu po jednu

sjemenku u svako konusno udubljenje kockice. Zasijane kocke treba zaliti i pokriti

plastičnom folijom dok sjeme ne počne nicati. Uz optimalne uvjete presadnice su spremne

za presađivanje za 20-ak dana. Da bi se postigao navedeni rok prispijeća sadnica, bitno je

da se do nicanja održava temperatura 15 - 18ºC, a poslije nicanja 10 - 12ºC. Relativna

vlažnost zraka održava se na 60 - 70%. Na obiteljskim gospodarstvima najčešće se sije

salata u posebne plitice od PVC ili stiropora, različitih veličina, ali najpopularnije je

korištenje plitica sa 104 sjetvena mjesta promjera 2 cm. Ovaj način uzgoja omogućuje

veliku uštedu u potrošnji supstrata (slika 226 a).

Slika 226 a i b: Sjetva salate u polistirenskim kontejnerima i presadnica salate u tresetnoj

kocki (snimila Parađiković, N.)

Presađivanje salate, ako se radi o ranim sortama, obavlja se na razmak 20 - 15 cm, dok se

poslije uglavnom krupnije biljke presađuju na razmak 20 - 25 cm. Međutim, ako je

presadnica proizvedena u kockama, onda se nakon pripreme tla površina markira valjkom s

kockastim izbočinama koje u tlu ostavljaju otiske veličine 4 x 4 cm. U ovakve jamice

spuste se kocke sa zasijanim biljkama. Važan čimbenik u proizvodnji salete su temperatura

i vlažnost tla. Po sunčanom vremenu treba održavati temperaturu između 12 i 20ºC, a ako

je oblačno vrijeme 10 – 12ºC. Noćne temperature trebaju biti za 4ºC niže od dnevnih. Što

se tiče vlažnosti tla u prvim fazama razvoja treba biti 75 - 80% maksimalnog vodnog

140

kapaciteta, a u vrijeme oblikovanja glavica 60 - 65%. Relativna vlažnost zraka treba biti 70

- 80%. Preporučuje se navodnjavanje biljke sustavom orošavanja ili kap po kap. Sadnja

salate u zaštićenim prostorima kao i kod proizvodnje na otvorenom može biti na foliji i bez

polaganja folije.

Tablica 92: Optimalne temperature nicanja i razvoja salate u zatvorenom prostoru

(Parađiković, 2002.)

TEMPERATURA U ºC

Poslije

nicanja

(5 - 6 dana)

U daljnjem razdoblju

Relativna

vlažnost

zraka (%)

Ventiliranje

Dan Noć Sunčan

dan

Oblačan

dan

Oblačna

noć

65 - 70

Jako 14 - 16 12 - 14 18 - 20 10 - 12 16 - 18

16. 1. 8. Proizvodnja salate u hidroponu i NFT tehnologijom

Tijekom višegodišnjeg uzgoja salate u tlu dolazi do različitih poremećaja tla kako

fizikalnih tako i kemijskih, a u isto vrijeme i do pojave bolesti koje je teško suzbiti. Iz tog

razloga u svijetu još prije 30 godina krenuo uzgoj bez tla (Soilles culture). Danas uzgoj bez

tla podrazumjeva uzgoj u hranjivoj otopini sa supstratom (kamena vuna, kokos, i drugo) i

bez supstrata. Uzgoj salate vrši se u čistoj hranjivoj otopini i to uz tehniku uzgoja

kontinuirane cirkulacije hranjive otopine (Ein-Gedi). Tehnologija su razvili u Izraelu i

predviđa uzgoj u horizontalnim kanalima koji se napaja putem niza mlaznica u njihovoj

unutrašnjosti (do 7 l/biljci na sat). Upravo taj način omogućava prozračivanje i brzi razvoj

korijenovog sustava. Ta tehnika uzgoja uz recirkulaciju hranjive otopine naziva se i

plutajuća metoda hidroponija. Posebno se na ovaj način uzgaja lisnato povrće (salata,

matovilac, i drugo). Osnovna tehnika ovog uzgoja bazira se na plitkim bazenima u kojima

je hranjiva otopina i načim površinama plutaju polistirenske ploče zasijane sa kulturom. Na

ovaj način može se brati više puta u jednoj sezoni. Isto tako smatra se da je na ovaj način

količina nitrata smanjena na svega 1 500 mg/kg, a zbog recirkulacije vode ne onečišćuje se

okoliš na područiju proizvodnje. U Hrvatskoj je tek započeo uzgoj lisnatog povrća zasnivan

na ovoj metodi. Kako je proizvodnja višestruko isplativa, a proizvod kvalitetan i tražen na

tržištu sigurno će ova metoda uzgoja širiti.

141

Slika 230 a, b, c i d: Način hidroponskog uzgoja salate, špinata, endivije i kopra (snimio

Romac, Ž.)

NFT (Nutrient Film Technique) – zatvoren ciklus koji je uveden još početkom 70-tih

godina i prvi je primjer uzgoja povrća u hranjivoj otopini. Međutim kako se razvijala

hidroponska tehnologija jednostavno je ovaj način i metoda zamjenjena sa uzgojem na

kamenoj vuni u otvorenom ciklusu. Ovaj način je idealna metoda uzgoja u cilju istraživanja

i primjene mineralne ishrane. U ovom načinu ishrana biljke može biti na dva načina u

hranjivoj otopini u recirkulaciji i to:

- periodično vršenje analize recirkulirane otopine i uz dodavanje otopine

promjenjivog sastava koji je direktno u vezi sa stvarnom potrošnjom biljke

(kontrola pH i EC),

- kompletna promjena količine recirkulirane otopine tijekom uzgoja jedne kulture ili

poslije 2-3 vegetacije.


Sorte salate uglavnom su proizvod stranih proizvođača. Iz Nizozemske to su firme Enza

Zaden, Royal Sluis, Bruinssma, Rijk Zwaan, S&G Seeds i dr. Najčešće se kod nas uzgajaju

sljedeće seorte:

MASLENKE ILI PUTERICE

142

LIMAX F1

Salata u tipu puterice pogodna za proljetni i jesenski

uzgoj na otvorenom polju. Vrijeme presađivanja je od

sredine ožujka do kraja svibnja, a vrijeme berbe je od

početka svibnja do polovice srpnja. Za jesenski uzgoj

presađuje se u kolovozu i rujnu, a bere od sredine rujna

do kraja studenog. Glavice su odlične kakvoće,

ujednačene i kompaktne s prosječnom masom 400 - 459

g. Visoko otporna prema plamenjači (Bremia lactucae) i

umjereno otporna prema virusu mozaika salate (LMV).

Selekcija je sjemenske kuće Nunhems.

NAIMA F1

Salata u tipu puterice za proizvodnju na otvorenom i u

zatvorenom prostoru. Dobro formira glavicu koja je

čvrsta, ima zatvoren donji dio i dobro podnosi toplinu.

Vrijeme presađivanja je od sredine ožujka pa sve do

sredine rujna, a berbe od kraja travnja do kraja studenog.

Listovi su tanki, svijetlo zelene boje. Otporna na bolesti.

Selekcija je sjemenske kuće Nunhems.

KRISTALKE

NOISETTE F1

Jako krupna sorta salate kristalke koja ostaje u

ujednačenoj, lijepoj rozeti i ne formira glavicu. Listovi

ne pokazuju rubnu palež čak i u najekstremnijim

uvjetima. Posjeduje izvrsnu otpornost na bolesti

(Bremiu i mozaik virusa salate) i procvjetavanje

tijekom ljeta. Vrlo dobro podnosi transport i čuvanje.

Selekcija je sjemenske kuće Enza Zaden.

143

16. 1. 10. Berba i priprema za tržište

Berba se vrši u nekoliko navrata. Glavice se sijeku kada su postigle određeni oblik,

veličinu, čvrstoću, a često puta berba se vrši i ranije ako su cijene povoljne i ako postoji

potražnja na tržištu. Blagim dodirom dlana na vrh glavice određuje se njezina zrelost. Kako

su glavice salate gotovo uvijek vlažne, vrlo je osjetljiva na mehanička oštećenja pa

prilikom sječe glavice treba biti vrlo pažljiv. Salata se siječe odmah iznad prvog lišća u

rozeti. Berači salatu okreću glavicom prema dolje, obrana se salata slaže u kartonsku ili

drvenu ambalažu i prenosi u hladnjače. Ako se održavaju optimalni uvjeti za proizvodnju u

svim fazama razvoja može se ostvariti oko 4 kg/m2. Posebno se može postići određena

sigurnost navedenog uroda do 25% veća ako se u zaštićenim uvjetima primjenjuje postupak

obogaćivanja atmosfere s CO2 u koncentraciji od 0.2% pri sunčanom vremenu. Salata se

može uspješno očuvati 2 - 3 tjedna na temperaturi 1 - 2C i pri relativnoj vlažnosti zraka od

95%. Berba salate obavlja se ručno ili mehanički.

17. LUKOVI – Alliaceae syn. Liliaceae

Lukovi spadaju u skupinu monokotiledona. To su zeljaste biljke sa podzemnim

stabljikama, a rijeđe grmovi. Podzemne stabljike se granaju simpodijalno, a mogu biti:

lukovice, rizomi, podanci, gomolji. Po novoj klasifikaciji svi se lukovi nalaze u porodici

Alliaceae (lukovi).

Kao povrće se koriste vrste iz roda Allium koji broji više od 500 biljnih vrsta, a za ljudsku

prehranu upotrebljavaju se:

Vrste koje imaju cjevaste šuplje listove:

Allium cepa L. – luk

Allium cepa L. var. aggregatum – ljutika

Allium cepa L. var. proliferum – stogodišnji luk

Allium fistulosum L. – zimski luk

Allium schoenoprasum L. – vlasac

Allium chinense – kineski vlasac

Vrste sa lancetastim listovima:

Allium sativum L. – češnjak

Allium porrum L. – poriluk

Allium ampeloprasum L. – biser luk

Allium tuberosum – kineski gomoljsati vlasac

144

To su višegodišnje su kulture koje u lukovicama nakupljaju rezervne tvari za slijedeću

godinu. U vegetaciji formiraju duge i uske listove na skraćenoj stabljici. Lišće ima duge

rukavce koji su jako prilegli uz stabljiku te tako čine lažnu stabljiku tj. pseudo stabljiku. Na

cvjetnoj stabljici nema lišća, osim omatajućeg lista oko cvata. Cvat je jednostavni štitac, a

pojedini cvjetovi imaju 6 dijelova perianta bijele, ružičaste, lava ili žute boje. Neke su vrste

ukrasno bilje zbog svog osebujnog mirisa i izgleda, a sve povrćarske vrste su

karakterističnog mirisa i okusa (Lešić, 2002.).

17. 1. LUK (Allium cepa L.)

Potječe iz srednje Azije, a preko Bliskog istoka se proširio na Sredozemlje. To je jedna od

najraširenijih povrćarskih kultura. Nalazi u egipatskim piramidama pokazali su da se luk

uzgajao i prije 5 000 godina. Uzgaja se zbog lukovice, koja se dobro i lako skladišti

tijekom zime, a tijekom vegetacije se koristi nadzemni dio – listovi i lažna stabljika.

Može biti dvogodišnja ili trogodišnja kultura – ako se radi o prvom slučaju, u prvoj se

godini razvije lukovica, a u drugoj sjeme. U drugom slučaju se u prvoj godini razvije

lučica, u drugoj lukovica, a u trećoj sjeme.

Ima visoku hranjivu vrijednost, visok sadržaj eteričnih ulja, izraženo fitocidno djelovanje

kojim se regulira bakterijski rad crijeva, pospješuje probavu, a svojim antiseptičkim

djelovanjem pomaže radu dišnih organa pri prehladi. Lukovica sadrži 7 - 21% suhe tvari, 6

- 10% šećera, 1.6 – 5.9% bjelančevina, zatim ulja, B-vitamina i minerala Ca, P i Fe.


Korijen: uglavnom je površinski, slabije se grana i nema korjenovih dlačica, pa mu je i

usisna moć vrlo mala. To znači da biljka zahtijeva češće zalijevanje ali s manjim

količinama vode. Kod zrelijih biljaka korijen se sastoji od adventivnog korijenja, koje se

razvije iz stabljike. Korijen je često u simbiozi s mikoriznim gljivama pa je uvajanje

hraniva poboljšano.

Stabljika: vrlo kratka, okrugla do diskosna, a na gornjem dijelu iz vršnog meristema se

razvija lišće.

List: ima dugi lisni rukavac koji omata stabljiku i tvore lažnu stabljiku tj. rukavce mlađeg

lišća. Lisna plojka je šuplja, a može biti duga do 30 cm. Plojka je tamnozelene boje, a

prekrivena je voštanom prevlakom.

145

Lukovica: rezervni organ koji miruje, a sastoji se od stabljike, zadebljalih listova koji imaju

vanjske rukavce i plojku te centralnih zadebljalih listova bez plojke. U središtu lukovice se

nalazi klica, koja će dati novu biljku tj. listove i eventualno cvjetnu stabljiku u sljedećoj

godini

Pri ulasku u fazu mirovanja 3 - 4 vanjska lista postaju ljuskasti te imaju funkciju zaštite

lukovice od pretjeranog gubitka vode i mehaničkog oštećenja. U generativnoj fazi iz vršnog

meristema razvije se cvjetna stabljika, koja može biti visoka 1 - 2 m. U potpunom razvoju

je šuplja, a pri dnu proširena. Na vrhu nosi cvat štitac koji je prije otvaranja obavijen

jednim pricvjetnim listom. U cvatu može biti i do 100 cvjetova.

Cvijet: bijele do zelene boje, sa 6 lapova, 6 latica i 6 prašnika te tučkom. Zbog

protoandrije, prevladava stranooplodnja.

Plod: tobolac s do 6 sjemenki nepravilnog oblika i crne boje. U jednom gramu može biti

100 – 300 sjemenki. Sjeme luka sporo bubri jer sadrži dosta ulja.

17. 1. 2. Proizvodnja luka iz sjemena

Proizvodnja je rentabilnija iz sjemena, viši je prinos, proces proizvodnje u cijelosti je

mehaniziran. Potrebna količina sjemena je 6 - 7 kg/ha ili 1 688 000 sjemenki/ha, a količina

sjemena ovisi o razmaku redova i razmaku u redu. Za proizvodnju krupnog luka potrebno

je 27 - 30 biljaka u dužnom metru, a za sitnije glavice 30 - 35 biljaka. Precizna sjetva i

idealno pripremljeno tlo preduvjet je uspješne proizvodnje. Razmak gredice od gredice je

50 cm, a sije se najčešće u 5 redova razmaka 25 cm, dubina sjetve je 1.5 - 2 cm. Tlo treba

biti rahlo, humusno i prozračno, ako je pjeskovito potrebno je intenzivno navodnjavanje,

pH 6 - 7, ne podnosi kisela tla i ima velike zahtjeve prema svjetlu.

17. 1. 3. Obrada tla i gnojidba

Kako je sjetva u rano proljeće, obrada tla počinje u jesen, dubokim oranjem do 35 cm.

Priprema tla mora biti vrlo kvalitetna bez mikrodepresija, jer to omogućava kvalitetnu

sjetvu ili sadnju te dobro i ujednačeno nicanje. Obrada tla se vrši sjetvospremačem (RAU

sustav). Pravilnu gnojidbu je moguće odrediti samo ako je prethodno izvršena

agrokemijska analiza tla te utvrđena preporuka gnojidbe. Osnovna gnojidba 600 - 800 kg

NPK u korist N i K. Potrebno je tanjurati tlo u svrhu zatvaranja brazde. Prije sjetve treba

unijeti oko 300 - 400 kg NPK 7 : 14 : 21, a tijekom vegetacije potrebno je jedno do dva

prihranjivanja i to 1. u fazi 3 lista do 100 kg/ha KAN-a, u 2. fazi stvaranja glavica treba biti

oprezan s dušikom, jer isti produžava vegetaciju i utječe na kvalitetu lukovice. Luk ima

vrlo plitak korijen, nema korjenove dlačice i potrebna je dovoljna količina lako

146

pristupačnog fosfora i kalija. Dobra ishrana osigurava dobru kvalitetu luka te dobro čuvanje

u skladištu.



N P2O5 K2O CaO MgO


70 50 80 40 15


190 80 194 106 27


228 181 252 53 27

17. 1. 4. Proizvodnja luka iz lučice

Traži visoku razinu agrotehničkih mjera, mogućnost zalijevanja, a priprema tla i gnojidba

ista je kao i kod prethodnog. Sadnja je nešto ranije, čim to omoguće vanjski vremenski

uvjeti, a obavlja se mehanizirano – sadilicom. Lučica ili arpađik je mala lukovica promjera

od 20- 27 mm, a sadnjom u proljeće ili u jesen brzo razvija adventivno korijenje i isto tako

brzo razvija nadzemni dio. Lučice za sadnju ne smiju biti proklijale, dubina sadnje je 2 cm,

a količina lučica po ha 600 - 800 kg (ovisno o krupnoći). Poslije sadnje može se koristiti

herbicid Stomp 5 L/ha, 10 dana nakon sadnje Mesoranil 50 3.5 kg/ha, kada luk ima 2 - 3

lista Goal 1.5-2 L/ha, u fazi 2 - 4 lista Ronstar 4 - 6 L/ha. Proizvodnja luka iz lučice

posebno je zanimljiva za ranu plasteničku proizvodnju bez grijanja. Sadnja može biti ručna

na manjim površinama ili mehanizirana na velikim, a zavisno od veličine lučice postiže se

sklop od 650 – 1 400 biljaka/m2. Ako je sadnja mehanizirana sadi se u trake s razmakom

redova od 20-35 cm sa 4.5 i 6 redova u traci, a o tome ovisi i razmak između traka (od 35-

60 cm). Razmak sadnje lučice u redu je od 9 – 15 cm. Kako luk ima vrlo plitak korijen

biljci treba omogućiti umjereno vlažno tlo na dubinu do 20 cm. Biljka luka podnosi kraća

razdoblja bez vode, ali sigurno to može zaustavljati rast. Prema više autora potrošnja vode

za navodnjavanje luka zavisi o rasporedu oborina, sklopu usjeva, tipu tla kao i kultivaru, a

iznosi od 700 – 2200 m3 vode/ha. Ta količina je potrebna posebice kada se stvara glavica, a

kako odmiče vrijeme prema kolovozu količina vode se smanjuje. Previše vode pogotovo

kasne ljetne kiše mogu štetiti kvaliteti luka, a to se očituje kasnije u procesu skladištenja.

17. 1. 6. Vađenje luka

Luk se vadi kada lišće omekša i počne se sušiti, a oko 70% stabljika polegne. Vadi se, što

ovisi o sorti, od početka do kraja kolovoza, ali bolje je do sredine kolovoza jer što glavica

duže ostane u zemlji, smanjuje joj se kakvoća i teže se čuva. Vađenje se obavlja kada je

vrijeme suho, vadi se mahanizirano-vadilicama gdje luk ostaje u zbojevima u trakama.

147

Zatim se ljušte suvišne ovojne ljuske, kalibrira i pakira u pletene polietilenske vreće te

sprema u skladišta. Najbolji uvjeti skladištenja su pri temperaturi 0 - 2ºC i relativnoj

vlažnost zraka 70 - 75% te se tako može čuvati cijelu godinu.

Sli

ka

243

a i

b:

Str

ojn

o

vađ

enj

e luka na polju (APH, Nizozemska)

17. 1. 7. Prinos i skaldištenje

Iz sjemena direktnom sjetvom može se ostvariti prinos 40 - 50 t/ha, iz lučice 20 - 25 t/ha.

Uzgoj luka s intezivnim navodnjavanjem i prihranom omogućava prinose i do 60 t/ha (PIK

Vinkovci 2007.), ali treba napomenuti da je 2007. godina bila izrazito sušna, a da je bila

godina s obilnim kišama prinos bi bio daleko niži. Isto tako prinos ovisi o izboru kultivara

te o obliku lukovice. Masa lukovice direktno ovisi o mjerama njege tijekom uzgoja što

znači da kultivacija i navodnjavanje imaju velik značaj.

Luk u skladište dolazi očišćen od lišća i korijena, bolesnih glavica oštećenih tijekom

vađenja i pakira se uglavnom u polietilenske mrežaste vreće koje se skladište na

temperaturi od 0 – 2 °C pri relativnoj vlazi zraka od 70 – 75% i na taj način se čuva tijekom

cijele godine.

17. 2. ČEŠNJAK (Allium sativum L.)

Jednogodišnja ili dvogodišnja povrtna kultura koja formira lukovicu. Lukovica se sastoji od

više češnjeva koji mogu dati novu biljku. Češnjevi su jestivi dio češnjaka. Češnjevi su

obavijeni čvrstom ljuskom koja ih štiti od mehaničkih oštećenja i gubitka vode tijekom

prezimljavanja. Za zdravstvenu vrijednost najvažnije je eterično ulje koje sadrži sumpor,

alilpropisulfid i antibiotik alicin. Neugodan miris koji češnjak ostavlja dolazi od alilsulfida.


Korijen: žiličast, pretežno se razvija adventivno korijenje koje se nalazi u sloju do 30 cm

dubine.

148

Stabljika: razlikuje se lažna i cvjetna stabljika. Lažnu stabljiku sačinjavaju lisni rukavci

sjedećih listova, koja bude 20 - 30 cm visine. Cvjetnu stabljiku imaju samo neki ekotipovi

kod kojih naraste 70 - 100 cm, na vrhu nosi zračne češnjiće i po nekoliko sterilnih cvjetova,

a obavijeni su jednim ovojnim listom.

List: prvi list nema plojku, a sjedeći listovi sastoje se od rukavca i linearne plojke. Tijekom

rasta razvije se od 10 - 12 listova. Lisne plojke su duge od 30 - 40 cm, a širina im je 2 - 4

cm..

Cvat: štitac koji se nalazi na cvjetnoj stabljici, a sastoji se od sitnog cvijeća s po šest latica i

prašnika te jednog tučka, a bijele je do ljubičaste boje.

Plod: nakon rasta listova u pazuhu najmlađeg lista zametne se jedan pup, a na onima ispod

njega od četvrtog lista po 1 – 6 pupova, a zatim se broj zametnutih pupova smanjuje što su

listovi stariji. Najstariji listovi nemaju pupova, a od njihovih rukavaca nastaju 2-4 ovojna

lista lukovice. Translokacijom asimilata iz listova pupovi rastu i formiraju se češnjevi. Isti

se sastoje od vanjske čvrste ovojnice bijele ili crvenkaste boje, a svi zajedno su opet

zavijeni u tanku bijelu košuljicu, parenhimskog tkiva i klice. Češnjevi se razvijaju iz

zajedničke reducirane stabljike (platoa) koja je slična kod luka. U lukovici može biti od 10-

20 češnjeva u obliku polumjeseca, a veličina istih zavisi o sorti (Pavlek, 1970.). Plod je

trodijelni tobolac u kojem se nalazi sjeme koje je vrlo sitno, crne boje i često sterilno pa se

češnjak najčešće razmnožava vegetativno pomoću češnjeva.

17. 2. 2. Uvjeti uzgoja, tlo i plodored

U našim klimatskim uvjetima ne cvijeta pa se razmnožava isključivo vegetativnim putem

pomoću podzemnih češnjeva. Češnjak je kultura koja vrlo dobro podnosi niske temperature

pa u kontinentalnim područijma ne strada čak ni tijekom zime. Niče na temperaturi 3 °C, a

razvijena biljka je otporna na niske temperature, čak i do –30ºC. Pri visokim

temperaturama kada se zakasni sa sadnjom u proljeće dolazi do produljenja vegetacije

biljke i stvaranja sitnih glavica. Zbog toga češnjevi moraju biti izloženi niskim

temperaturama tijekom različitog vremenskog razdoblja da bi formirali lukovicu. Priprema

je ista kao i kod proizvodnje luka, traži drenirana tla, uzgoj u plodoredu svake 3 - 4 godine,

a predkulture su kupus, rajčica, paprika i druge.

17. 2. 3. Obrada tla i gnojidba

Sva priprema tla započinje po skidanju prethodne kulture. Vrlo je zahtjevan prema

hranivima pa se osim dodavanja stajskog gnoja srednje plodna tla pognoje sa još oko 600 -

800 kg NPK 7 : 14 : 21. U proljeće u fazi 3 lista vrši se prihrana sa 100 - 150 kg KAN-a, a

ako je proljeće suho mora se višekratno navodnjavati. Svakako, najbolje je izvršiti gnojidbu

na temelju prethodno izvršene kemijske analize tla. Primjer gnojidbe prikazan je u sljedećoj

tablici

149



N P2O5 K2O CaO MgO


132 50 90 26 11


142 54 126 80 15


170 128 164 40 15

17. 2. 4. Sadnja i njega usjeva

Sadnja u jesen se obavlja tijekom listopada, a u proljeće što je ranije moguće. Češnjevi se

prije sadnje odvajaju od glavice i koriste se samo krupniji. Sadnja se obavlja mehanizirano

sadilicama, a na prethodno pripremljenom tlu sadi se u redove razmaka 30 cm, a u redu

razmak češnjeva treba biti 10 - 12 cm. Dubina sadnje u jesen je na 4 - 5 cm, a u proljeće 2 -

3 cm. Za 1 ha proljetne proizvodnje potrebno je 750 - 800 kg češnjeva, a 1 000 – 1 300 kg

sadnog materijala za jesensku sadnju. Češnjak ne podnosi česta okopavanja već samo

pijevljenje i prihranjivanje dušičnim gnojivima, ako je to potrebno. U godinama sa više

oborina često puta dolazi do propadanja češnjaka te do smanjenog prinosa.

Tijekom uzgoja najopasnije su bolesti bijela trulež (Sclerotinia sclerotiorum) i siva trulež

(Botrytis cinerea Fr.), u svim fazama vegetacije. Kemijske mjere ponekad su bez rezultata

zbog visoke vlage tla, zraka i niske temperature tla. Prije sadnje češnjaka potrebno je

češnjeve potapati ili zaprašiti preparatom Ronilan u konc. 0.1%. Osim ovih bolesti javlja se

plamenjača luka i hrđa luka. Kada se pojave prvi simptomi, potrebno je vršiti prskanje

fungicidima Dithan M45, Aliette ili Antracol u koncentraciji od 0.25 do 0.3%.

Od štetnika najveće ekonomske štete čini pojava češnjakove muhe, iz čijih se jaja izlegu

ličinke i u samom prijelazu s glavice na stabljiku tj. u zoni korijenovog vrata ubušuju se i

hraneći se prave štetu. Unatoč preporukama stručnjaka koji su se bavili ovim problemom,

zemljišni insekticidi Basudin i Dursban G 7.5 mogu samo djelomično zaštititi nasad luka.

Nadalje se smatra da je primjena lovnih žutih posuda i ljepljivih žutih ploča te biološke

mjere suzbijanja, jedino pravo rješenje za budućnost. Isto tako potrebno je pratiti let odrasle

muhe i postupati prema savjetima prognozne službe. Nakon toga primijeniti predložene

insekticide, vodeći računa o karencama.

17. 2. 5. Sorte

U Hrvatskoj su raširene dvije forme češnjaka jesenski (krupne glavice i teže se čuvaju jer

dolazi do gubitka vode uslijed intezivnog disanja) i proljetni ekotipovi (masa glavice oko

20 g, sadrži 10 - 15 češnjeva, ljutog okusa, dobro se čuva). Razlikuju se po habitusu, po

morfološkim i fiziološkim svojstvima kao i po načinu uzgoja.

150

17. 2. 6. Vađenje i prinos

Vadi se kada lišće požuti i stabljika polegne, za češnjak iz jesenske sadnje to je krajem

lipnja, a proljetne sadnje krajem kolovoza. Poslije vađenja se odvozi na prozračno mjesto

zaštićeno od sunca. Čuva se na temperaturi od 1 - 2ºC i relativnoj vlazi zraka 70 - 75% uz

potrebno provjetravanje. Prinosi češnjaka proizvedenog proljetnom sadnjom su 5 - 8 t/ha, a

iz jesenske sadnje 10 - 12 t/ha.

18. 1. MRKVA (Daucus carota L.)

Mrkva kao korjenasto povrće cijenjena je posebno zbog hranjivog sastava i naročito

vitaminskih i mineralnih sastojaka. Karakterističan je sadržaj suhe tvari od 12 - 17% u

kojoj prevladavaju ugljikohidrati. Mrkva sadrži provitamin A (karotin) koji iznosi 5.4 -

19.8 mg/100g. Najviše ga ima u sorti narančastog korijena. Pored toga u korijenu mrkve

nalaze se i drugi vitamini (B1, B2, B6, C, D, E, K, i PP). Mrkva u prvoj godini stvara korijen

namijenjen tržištu i preradi, a u drugoj stvara generativne organe - cvijet, plod i sjeme.

Oblik i veličina korijena može biti različit što ovisi o sorti, međutim za ljudsku ishranu

najčešće je korišten valjkast oblik.


Korijen: vretenast, doseže dužinu do 1m, a kada se razvije većina lišća, korijen počinje

zadebljavati. Sastoji se od epikotila (skraćena stabljika), hipokotila i dijela korijena na

kojemu se nalaze i postrani korjenčići. Zadebljali dio sastoji se od floema (s više šećera i

karotena) i ksilema, kambija i periderme.

Stabljika: vrlo skraćena, a u generativnoj fazi se izdužuje te može narasti i preko 1 m, grana

se, na vrhu primarne i postranih grana nalaze se štitasti cvatovi.

Listovi: formiraju rozetu na skraćenoj stabljici koja se sastoji od perasto sastavljenog lišća s

brojnim liskama koje su rascjepkane i dlakave. Listovi su na dugim peteljkama koje su u

bazi proširene.

Cvijet: skupljeni su cvat koja se naziva štitac, a cvjetovi se sastoje od 5 lapova, 5 latica, 5

prašnika i dvodjelnog tučka. Bijele je do žute boje.

Plod i sjeme: plod je kalavac koji se sastoji od dva jednosjemena plodića koji se kasnije

razdvoje. Imaju oblik polumjeseca, a na uzdužnim rebrima sitne bodlje. Jednosjemeni plod

se koristi kao sjeme, koje je vrlo sitno. U 1 g može biti od 700 - 900 sjemenki.


151

Mrkvi odgovara blago kiselo tlo, pH od 5.5 do 6.5. Obrada tla treba biti kvalitetna uz

obavezno duboko oranje do 30 cm dubine. Priprema tla treba biti vrlo kvalitetna radi

postizanja mrvičaste strukture, a kako su korovi potpuno nepoželjni, u nasadu mrkve

obavezno je primijeniti herbicid, npr. Treflan 2 do 3 L/ha koji se inkorporira u tlo prije

sjetve. Nestrukturirana i teška, glinovita tla, nepogodna su za tu kulturu, jer stvaraju

deformaciju korijena. Posebno pogodna tla su pjeskovita i aluvijalni nanosi uz

odgovarajuću primjenu mjera zalijevanja. Mrkva se obavezno uzgaja u plodoredu. Kao

prethodni usjevi najbolje joj odgovaraju vrste povrća obilno gnojene stajskim gnojem

(krumpir, kupus, paprika, grašak). Kod nas mrkva može doći i kao druga kultura poslije

ranog graška ili ranog krumpira.

Slika 253: Jesensko duboko oranje i predsjetvena priprema (snimili Parađiković, D.;

Markulj, A.)

18. 1. 3. Gnojidba

Gnojidba povećava prinos mrkve, a povoljno utječe na nakupljanje željeza i karotena u

korijenu. Dušična gnojiva utječu na sadržaj vitamina A, a kalijeva povećavaju sadržaj

šećera i vitamina C. Fosforna gnojiva su potrebna, ali ne utječu značajno na kemijski sastav

korijena. Ako je tlo kiselo treba unijeti vapna u količini 2 - 3 t/ha, što ovisi od stupnja

kiselosti tla. Polovina umjetnih gnojiva se unosi u osnovnoj i predsjetvenoj pripremi, a

polovina u obliku prihranjivanja. Potrebna količina NPK je 150 - 200 N kg/ha, 300 - 400

P2O5 kg/ha i 200 - 300 K2O kg/ha. Količina gnojiva ovisi o kemijskoj analizi tla i teksturi

tla.


zatvorenom uzgoju (Haifa)

N P2O5 K2O CaO MgO


90 50 170 50 5

152


153 65 335 157 24


184 142 436 79 24

18. 1. 4. Sjetva i njega nasada

Mrkva se može sijati od ranog proljeća tj. početkom ožujka pa sve do polovine svibnja, već

prema dužini vegetacije sorte i klimatskih uvjeta. Sjetva se vrši sijačicama u redove ili

dvostruke trake, na dubinu 1 do 1.5 cm. Razmak između redova je od 35 do 40 cm a

razmaci unutar redova su 5 do 8 cm, dok je pri sjetvi u dvostruke trake razmak izmedu

traka 75 cm, a u traci 5 do 7 cm. Ranija sjetva utječe pozitivno na prinos korijena te na

sadržaj karotena i šećera. Za sjetvu 1 ha sorte tipa Nantes treba 2 500 000 sjemenki,

odnosno za ranu sjetvu potrebno je 5-7 kg/ha, a za kasnu 1.5 kg/ha. Za sjetvu je poželjno

koristiti kalibrirano sjeme krupnijih frakcija, obloženo gnojivomi zaštitinim sredstvima.

Njega usjeva se sastoji u kultiviranju nasada, a kultivira se plitko u svrhu rahljenja tla.

Zatim je važna mjera prorjeđivanje, a to se radi kada biljke imaju dva prava lista.

Zalijevanjem se povećava prinos korijena, ali se mora paziti do koje mjere se to primjenjuje

iz razloga što višak vode smanjuje sadržaj šećera u korijenu.

Fiziološki poremećaji:

Uzdužno pucanje korijena najčešće je posljedica neravnomjerne opskrbe vodom.

Račvanje korijena je posljedica nepovoljne strukture tla, češće na težim tlima, s tim da

nerazgrađeni biljni ostaci pospješuju tu pojavu.

Zelena glava se javlja na skraćenom dijelu stabljike i hipokotila koji je izložen svjetlu.

Javlja se kod ranog gubitka lišća, a može se spriječiti laganim nagrtanjem usjeva

18. 1. 5. Izbor sorte

Sorte ili hibridi koji se mogu u Hrvatskoj kupiti za sjetvu pripadaju uglavnom

Nizozemskim proizvođačima, Enza Zaden, Royal Sluis, Nickerson Zwaan, Tezier –

Francuska i dr. Uz sorte, se sve više uzgajaju hibridi koji imaju izuzetno veliki ujednačeni

korijen i veliku iskoristivost prilikom industrijske prerade.

18. 1. 6. Vađenje i prinos korijena

Mrkva se vadi kada se korijen potpuno razvije i dostigne oblik i veličinu karakterističnu za

pojedinu sortu tj. kada je sadržaj suhe tvari najveći. Za ranije sorte to je tijekom srpnja i

kolovoza a onih pune vegetacije od druge polovice rujna do sredine listopada.

153

Vadi se strojevima čiji radni organi nadižu korijen zajedno sa zemljom. Čupači rade na

principu beskonačnih traka i hvataju lišće i čupaju korijen. Lišće s korijena se obrezuje, a

korijen se transportnim sistemom odlaže u bunker (Matotan, 2004.).

Vađenje se može obaviti i dvofazno – lišće se pokosi i odstrani s parcele i onda vadilicama

izvadi korijen. Za suha vremena i umjerene prosušenosti tla kako bi na kori ostajalo što

manje zemlje. Korijenje se odvaja od ostataka lišća, čisti od zemlje te se čuva u hladnim

prostorijama na oko 1C. Ova mjera ovisi o tome da li je proizvod namijenjen direktno za

tržište, zimsku potrošnju ili za industrijsku preradu.

Prosječni prinosi korijena rane mrkve ovisno o sorti mogu biti od 25 do 35 t/ha, a za

industrijsku preradu i čuvanje tijekom zime prinos može biti od 60 do 70 t/ha.

Slika 255 a i b: Mehanizirano vađenje mrkve (APH, Nizozemska)

Tablica 112: Planska kalkulacija sati rada strojeva i ljudi u nasadu mrkve (2002/03.) na

površini 20 ha

STROJ LJUDI SVEUKUPNO KN

RADNA OPERACIJA

Ef. sati kn/h kn kn/ha

Ef. sati kn/h kn kn/ha po/ha UKUPNO

oranje 25 245 6.125 306,30 25 24 672 33,6 339,85 6.797

drljanje 12 245 2.940 147,00 12 24 336 16,8 163,80 3.276

utovar min. gnojiva 1 165 165 7,25 2 24 96 4,8 13,05 261

prijevoz min. gnoji. 2 165 330 16.50 2 24 96 4,8 21,30 426

gnojidba 1 165 165 8,25 1 24 48 2.4 10,65 213

prskanje 3 165 495 24,75 3 24 168 8,4 33,15 663

posluga prskanja 1 165 165 8,25 2 24 168 16,8 16,65 333

sjetvospremač 12 245 2.940 147,00 12 24 336 16,8 163,65 3.276

glatki valjak 8 165 1.320 66,00 10 24 336 40,8 82,80 1.656

sjetva 28 165 4.620 231,00 28 24 816 16,8 271,80 5.436

glatki valjak 8 165 1.320 66,00 10 24 336 8.4 82,80 1.656

prskanje 15 165 2.475 24,75 15 24 840 288,0 165,75 3.315

prijevoz 120 260 31.200 1.560,00 240 24 5.760 1.848,00 39.960

229,9 54.260 2.713 10.008 3.213,40 64.268

154

kombajniranje 400 8.000 8.000

sijačica 120 2.400 2.400

10.400 10.400

Kao i za uzgoj većine kultura 78% troškova proizvodnje čine direktni troškovi i to sjeme,

gnojivo i zaštitna sredstva. 35% troškova čine usluge rada strojeva i ljudi. Poticaj za mrkvu

čini samo 7% od sveukupnih prihoda i iznosi 750 kn/ha u odnosu na troškove proizvodnje

od 10.500 kn/ha.

18. 2. PERŠIN (Petroselinum crispum Mill.)

Peršin je je dvogodišnja kultura koja u prvoj godini stvara vegetativne organe (korijen i

lišće), a u drugoj poslije čuvanja preko zime iz posađenog korijena razvija se cvjetna

stabljika, cvijet, plod i sjeme. Uzgaja se dvije podvrste: Petroselinum crispum ssp. crispum

- peršin listaš i Petroselinum crispum ssp. tuberosum - peršin korjenaš. Pripada porodici

Umbelliferae. Korijen gubi upotrebnu vrijednost čim započne stvaranje generativnih

organa.

Po morfološkim svojstvima peršin je sličan mrkvi. Korijen peršina je manje zadebljao,

nepravilnog oblika i često razgranat. Cvatovi, cvjetovi i plodovi su slični kao i kod mrkve,

a jedina razlika je što na rebrastim plodovima peršina nema bodlji. Masa 1000 sjemenki

iznosi 1.5-2.0 g, a u jednom gramu može biti 650 - 950 sjemenki. Sjeme zadržava klijavost

do 3 godine.

18. 2. 1. Agrotehnika i gnojidba

Peršin ima gotovo iste zahtjeve prema tlu kao i mrkva. Najveći prinos dobre kvalitete

postiže se na tlima blago kisele do neutralne reakcije pH vrijednosti 5.6-7.0. Osnovna i

startna gnojidba može se primijeniti slično kao i kod mrkve. Peršin je kaliofilna biljka koja

za prinos od 10 kg usvaja 30 g N, 10 g P2O5 i 40 g K2O i najčešće se gnoji sa 100 g N, 80

155

P2O5 i 120 g K2O na 10 m2. ova mjera je posebno važna za uzgoj peršina u zaštićenim

prostorima jer često puta veće količina N može izazvati veći sadržaj nitrata u korijenu

mladog peršina. Ako nema preporuke za prihranu, onda treba prihraniti s 200 kg KAN-a/ha

u dva obroka i to kada biljke imaju 5 do 6 razvijenih listova prvi put i 30 do 40 dana nakon

toga. Ako se proizvodi list za košnju, tada se nakon svake košnje prihrana ponavlja.


Sije se u dobro pripremljeno sitno tlo prethodno poprskano herbicidom (isto kao kod

mrkve). Sije se u redove ili dvostruke trake, a razmak između redova obično je 30 do 40

cm, razmak traka 5 do 9 cm, a između traka 75 cm.

Ako nije uspjela primjena herbicida prije sjetve, u fazi prvog razvijenog lista, može se

primijeniti herbicid Tenoran 50 od 4 do 6 kg/ha. Tijekom vegetacije potrebno je dva do tri

puta međuredno kultivirati. Peršin se može uzgajati i iz presadnica, a u zadnje vrijem je

popularan uzgoj peršina za peršinov list u ukrasnim loncima. Lisnati peršin može se

uzagajti i u plutajućim kontejenrima u hidroponu, a prinos lista je od 0.5-1.0 kg/m2.

18. 2. 3. Sorte peršina

Dva su najčešće uzgajana tipa sorata peršina.

1. Sorte sa razvijenim zadebljanlim korijenom – uzgoj korijena

2. Lisnate sorte – uzgoj radi svježeg i suhog lista.

Tijek uzgoja peršina korijenaša može biti dug od 150-190 dana pa je s tim i potreba za

vodom veća nego kod ranog uzgoja korijena. Potrebno je izvršiti 2-3 navodnjavanja sa 30-

40 mm vode, a u slučaju da nije bilo moguće navodnjavanje dolazi do deformiranja tj.

račvanja i nema veću tržišnu vrijednost.

Slika 257 a i b: Oblik i dužina korijena i deformacije korijena (snimila Parađiković, N.)

156

18. 2. 4. Vađenje peršina, prinos korijena i lista

Peršin se vadi kad je promjer korijena u gornjem dijelu oko 1 cm. Ako se vadi za tržište u

svježem stanju, ostavlja se i lišće, a ako je za preradu, lišće se skida. Na većim površinama

vađenje je mehanizirano ili polumehanizirano, a na manjim ručno. Prinos korijena kreće se

od 15 do 20 t/ha, a prinos svježeg lišća može biti od 20 do 30 t/ha u svježem stanju,

sušenjem istoga može se dobiti 2 do 3 t.

18. 3. CELER (Apium graveolans)

Podrijetlom je sa Mediterana, a divlji celer (A. graveolens var. graveolens) je još uvijek

raširen kao korovska biljka. U Europi se koristi kao povrće od 17. stoljeća. Kao povrće se

koriste tri varijeteta: A.g. var. secalinum – listaš kod kojeg se koristi samo lišće; A.g. var.

dulce – rebraš kod kojeg se koriste lisne peteljke i lišće i A.g. var. rapaceum – korjenaš kod

kojeg se upotrebljava korijen. Dvogodišnja je biljka. U ishrani se koristi zadebljani korijen,

peteljke i listovi. Ima izrazitu nisku kaloričnu vrijednost, a zbog velikog sadržaja eteričnih

ulja ima intezivnu aromu. Ima značajna ljekovita svojstva.


Korijen: vrlo je razgranat, vretenast, a najvećim dijelom se nalazi u površinskom sloju tla

do 30 cm dubine. Korjenaš ima zadebljali dio korijena koji je okruglastog ili ovalnog

oblika.

Stabljika: vrlo skraćena, u drugoj godini se izdužuje cvjetna stabljika.

List: u prvoj godini sva tri varijeteta formiraju rozetu perastog lišća na dugim peteljkama.

Liske su krupne i višestruko urezane.

Cvijet: skupljeni u štitaste cvatove na vrhovima cvjetnih grana. Cvjetovi, plodovi i sjeme

slični su kao kod peršina, ali je sjeme puno sitnije pa u 1 g može biti 1 700 – 2 000

sjemenki. Masa 1000 sjemenki iznosi 0.5 g. Za sjetvu 1 000 m2 potrebno je 1 g ili 10 g

(direktna sjetva).

18. 3. 2. Proizvodnja celera

Celer uspjeva na dubokim propusnim tlima neutralne reakcije. Ne smije doći na istu

površinu najmanje 4 godine jer je velika opasnost od prenošenja gljivičnih bolesti Septoria

apiicola i Phoma apiicola te nematoda. Na mineralnim tlima celer je potrebno gnojiti

157

organskim gnojivima u količini 40 - 60 t/ha. Obzirom da ima dugu vegetaciju troši dosta

hraniva. Ostale vrijednosti prikazane su u slijedećoj tablici.



N P2O5 K2O CaO MgO


105 75 305 120 10


119 96 347 127 17


143 179 451 64 17

Celer korjenaš se pretežno uzgaja iz presadnica, a razlog tome je duga vegetacija, sitno

sjeme i drugo. Sije se u zaštićenom prostoru u kontejnere ili prešane blokove. Noćne

temperature trebaju biti veće od 12oC, a dnevne manje od 20oC. Uz dobre uvjete uzgoja

presadnica će biti spremna za sadnju nakon 2 - 3 mjeseca. Biljka celera dobro podnosi

niske temperature tako da u tehnološkoj zrelosti celer može podnjeti temperaturu i do -

10°C. U fazi razvoja zadebljenog korijena nedostatak vlage može imati negativnu

posljedicu jer povećava sadržaj celuloznih vlakana i smanjuje kvalitetu korijena. Vrijeme,

prinos i razmak sadnje prikazani su u slijedećoj tablici.

Slika 259 : Presadnice celera (snimila Parađiković, N.)

158

Tablica 117: Vrijeme sjetve i berbe raznih kultivara

Celer

korjenaš:

Sjetva

(mjesec)

Sadnja

(mjesec)

Berba

(mjesec)

Prinos na

100 m2

Razmak

sadnje

Rane sorte 1. – 2. 3. – 4. 7. 950 kom 30 x 30 cm

Normalne

sorte 2. – 3. sred. 5. 10. 480 kom 50 x 40

Celer listaš 2. – 3. 5. 8. – 9. 1000 kom 30 x 30


Vađenje celera treba obaviti po suhom vremenu, a vrši se strojevima za vađenje repe ili

krumpira. Ako se koristi za preradu tada se lišće skida. Prinos celera listaša kreće se od 40

- 80 t/ha, a korjenaša 30 - 60 t/ha. Nakon vađenja, celer korjenaš se pere i pakuje za tržište,

a ako se skladišti tada pranje nije potrebno. Pri temperaturi 0oC i relativnoj vlazi zraka od

96% može se očuvati i do 8 mjeseci.

19. 1. ŠPINAT (Spinacia oleracea L.)

Špinat se u svijetu uzgaja na površini većoj od 600 000 ha, a tri četvrtine svjetske

proizvodnje špinata nalazi se u Kini (Matotan, 2004.).

Smatra se da potječe od divljih vrsta Spinacia tetranda i Spinacia turkestanica. U

Hrvatskoj se proizvodi na malim površinama na obiteljskim gospodarstvima. Svježi špinat

je bogat sa mineralima i vitaminima, celuloznim vlaknima, a zbog visokog sadržaja

karotena, C vitamina i vitamina B skupine te visokog sadržaja željeza ima značajno mjesto

u ishrani ljudi. Od minerala najzastupljeniji su kalij, kalcij, fosfor, željezo, natrij i drugi, a

od vitamina to su vitamin C (30-100 mg/100 g svježeg povrća) i vitamini B kompleksa.


Špinat je jednogodišnja biljka. Glavni korijen je malo zadebljan, a grana se površinskim

tankim korijenčićima. Stabljika je u vegetativnoj fazi kratka, a u generativnoj može narasti

i do 1 m. Listovi su različitog oblika, a mogu biti ravnog ili valovitog ruba. Površina lista

može biti glatka ili naborana, tamnozelene do svijetlozelene boje. Rozeta može biti

položena, poluuspravna i uspravna. Muški cvijet se nalazi na vrhu stabljike, nema latice i

ima 4 prašnika. Ženski cvijet je također bez latica a nalazi se u pazuhu lista. Oprašivanje je

vjetrom. Plod je jednosjemeni orašćić,

nepravilnog okruglog oblika, sive do smeđe

boje, a koristi se kao sjeme.

159

Slika 262: Korijen špinata (snimila Parađiković, N.)


Špinat je biljka dugog dana i umjerene klime. Minimalna temperatura klijanja je 2°C,

optimalna oko 20°C, a na temperaturi većoj od 30°C sjeme špinata ne niče. Optimalne

temperature rasta i razvoja su 18 - 22°C. Niže temperature utječu na kvalitetu listova koje

bude sitnije i deblje. Špinat se proizvodi kao rani i kasni proljetni, ljetni, rani i kasni

jesenski i ozimi uzgoj. Drugim riječima uzgaja se gotovo cijele godine u zaštićenim

prostorima i na otvorenom polju.

19. 1. 3. Priprema tla i gnojidba

Špinatu pogoduju lakša do srednje teška tla, pH 6 – 7. U uzgoju ne podnosi sam sebe kao ni

druge kulture iz porodice Chenopodiaceae. Također, poželjno je da te kulture čak ne budu

ni blizu zbog mogućnosti prenosa uzročnika bolesti i štetnika. Zbog kratke vegetacije do

tehnološke zrelosti (60 - 80 dana) špinat se dobro uklapa u plodosmjenu s drugim povrtnim

kulturama. Špinat se ne bi trebao sijati nakon obilne gnojidbe organskim gnojivima zbog

mogućnosti nakupljanja većih količina nitrata koji prelaze u nitrite i tada mogu biti opasni

za zdravlje ljudi. Upravo zbog nakupljanja nitrata gnojidba špinata naročito dušikom treba

biti provedena vrlo pažljivo. Prinos špinata od oko 30 t/ha iznosi iz tla 135 kg N, 55 kg

P2O5, 180 kg K2O i 30 kg MgO.

19. 1. 4. Sjetva i njega

Za ranu sjetvu špinata tlo se treba pripremiti tijekom jeseni i to oranjem na dubinu 25 - 30

cm uz primjenu mineralnih gnojiva. Na težim tlima poželjno je napraviti uzdignute gredice,

a površina tla treba biti izravnana i fine mrvičaste strukture da bi se omogućila što

ravnomjernija sjetva. Vrijeme sjetve u proljeće određuju klimatski uvjeti. U

kontinentalnom područiju sjetva se može obaviti već krajem veljače, ali zbog mogućnosti

pojave jakih mrazeva sjetva je sigurnija krajem ožujka. U Dalmaciji špinat se sije cijelu

godinu zbog povoljne mediternaske klime. Sjetva od sredine travnja do kraja lipnja

osigurava berbu tijekom ljeta, ali prednost imaju brdsko planinska područija gdje

temperatura tijekom ljeta rijetko prelazi 20 - 25°C. Za jesensku proizvodnju sjetva se

obavlja u kolovozu, a za ozimu u listopadu i to kultivara koji mogu podnijeti niske

temperature. Dužina vegetacije do berbe špinata je od 65-75 dana.

Sjetva špinata na obiteljskim gospodarstvima uglavnom se obavlja ručno, a na većim

površinama strojno u trake. Razmak u redu može biti 3 - 7 cm, a međuredni razmak 10 - 30

cm. Prema tome, sklop može biti 100 - 250 biljaka/m2, a za 1 ha je potrebno 20 - 40 kg

sjemena. Kako špinat ima vrlo kratku vegetaciju i ne dubok korijen u sušnom periodu

uzgoja tijekom ljeta potrebno je zalijevati kulturu. Najčešće se zalijeva rotacionim

rasprskivačima tj. kišenjem. Tijekom uzgoja špinata do faze zatvaranja redova tj. porasta

160

lisne mase štete mogu izazvati termofilni korovi. Stoga prije sjetve je potrebno tretirati tlo

herbicidima.


Optimalna zrelost špinata koji se bere ručno za svježu potrošnju se vremenski razlikuje od

zrelosti špinata namijenjenog preradi. Slično je i sa načinom berbe. Špinat namijenjen

preradi se može brati kasnije ako se vadi cijela biljka u odnosu na raniju berbu kada se bere

rezanjem listova.

Špinat se bere kad ima 6 - 10 dobro razvijenih listova. Bere se prije početka prorastanja tj.

pojave cvjetne stabljike. Zbog toga je u ljetnom razdoblju vrijeme berbe vrlo kratko, samo

2 - 4 dana. Berba se obavlja ručno i strojno. Ručna berba zahtjeva puno radne snage i

obično se obavlja na manjim površinama. Strojna berba je puno brža i obavlja se na

velikim površinama. Špinat se nakon berbe pere, sortira i pakira. Prinosi špinata kao i kod

drugih kultura ovisi o mnogo čimbenika. Ovisi o kultivaru, roku sjetve, sklopu, klimatskim

uvjetima, gnojidbi, navodnjavanju i dr. Prinos proljetnog i ozimog špinata je 10 - 20 t/ha, a

jesenskog 20 - 30 t/ha.

20. LEPIRNJAČE – Fabaceae syn. Leguminosae

Porodica lepirnjače dijele se na zeljaste, jednogodišnje i višegodišnje biljke, ali ima i

grmova i drveća. Za ljudsku prehranu se najčešće koriste zrele ili nezrele sjemenke ili

nezreli tj. tehnološki zreli plodovi (Lešić, 2002.). Zrnate mahunarke sadrže dosta

bjelančevina (20 - 28%). Postoji i dosta kultivara koji služe kao stočna hrana. U simbiozi s

bakterijama Rhizobium obogaćuju tlo dušikom pa ih većina može uspjevati i na siromašnim

tlima.

Kao povrćarske kulture uzgajaju se biljke iz rodova Phaseolus, Pisum, Lens, Cicer i Vicia.

Sve leguminoze su autogamne samo je kod graha moguća i stranooplodnja (1-8%).

20. 1. GRAŠAK (Pisum sativum L.)

Grašak je stara kultura i potječe iz srednje Azije, a neke vrste potječu iz Sredozemlja i

Afrike. Jednogodišnja je zeljasta kultura kratke vegetacije. Zbog svoje velike hranjive

vrijednosti dosta se koristi u ljudskoj prehrani. Sadrži bjelančevine (legumin, legumelin,

vicilin, trigonelin i dr.), šećer, škrob, lecitin i dr. Veća količina lecitina nalazi se u sortama

s naboranim zrnom, u kojima se klorofil duže čuva pa su zrela zrna ovih sorata izrazito

zelene boje.

20. 1. 1. Morfoloka svojstva

161

Korijen: može porasti do 1.5 m dužine, dok je glavni dio u površinskom dijelu tla do 25 cm

dubine. Na korijenu žive simbiotske kvržične bakterije roda Rhizobium koje fiksiraju

atmosferski dušik.

Stabljika: može biti uglasta i šuplja, svijetlozelene boje i razgranata. Naraste od 40 - 300

cm, što ovisi o genotipu. Visoke sorte imaju dulje internodije te više nodija pa im je

prilikom uzgoja potreban potporanj. Za proizvodnju graška za industrijsku preradu

pogodnije su srednje visoki kultivari koji mogu ostati uspravni.

List: parno je perasti sa jednim ili dva, rijetko tri para ovalnih liski, a završavaju

razgranatom viticom. Žutozelene su do svijetlozelene, sivozelene ili plavozelene boje, a

mogu imati šare i prekriveni su voštanom prevlakom. Tek iznad 4. nodija listovi su prave

veličine. Kod nekih kultivara liske su se transformirale u vitice koje zajedno sa zaliscima

preuzimaju asimilacijsku funkciju te služe za prihvaćanje biljke uz nekakav potporanj

(kolac, kukuruz ili slično) (Lešić, 2002.).

Cvijet: leptirast, bijele boje, eventualno drugih boja. Na dugoj je stapci, a ima 5 lapova, 5

latica: lađicu, zastavice i krila. U lađici se nalaze tučak i 10 prašnika. Način oplodnje je

samooplodnja.

Plod graška: je mahuna koja je u tehnološkoj zriobi zelena i glatka u kojoj se nalaze

sjemenke a sadrži od 5-15 sjemenki što zavisi o sortimentu.

Slika : Cvijet graška

Sjeme: okruglo i glatko ili naborano. Žute je ili zelene boje, a sjemena ljuska je bezbojna.

20. 1. 2. Agrotehnika

Grašak se uspješno uzgaja u uvjetima umjerene i vlažne klime. Niče već pri temperaturi 4

do 6ºC, a idealna temperatura za nicanje je 16 do 18ºC. Mlade biljke podnose temperature i

do –6ºC. Optimalna je temperatura za razvoj oko 18ºC. Za vrijeme cvatnje temperature bi

trebale biti 18 - 20ºC, a za razvoj mahuna 20 - 22ºC. Visoke temperature iznad 28ºC

nepovoljno djeluju, naročito na vegetativnu fazu razvoja, ali i na cvatnju, zametanje i

razvoj mahune. Pri temperaturama iznad 35ºC rast se zaustavlja. Grašak je pretežno biljka

dugog dana, ali selekcioneri su stvorili i kultivare neutralnog dana kao i intermedijarne

kultivare. U pogledu vode nema pretjerano velike zahtjeve. Dovoljno je tlo održavati na 65

- 75% poljskog vodnog kapaciteta. Za dobar prinos i kvalitetu zrna u mahunu potrebno je

162

od 200-400 mm oborina od početka travnja do 15. srpnja. Nedostatak vode direktno može

utjecati na opadanje cvijeta i slabu oplodnju, a s time i na kvalitetu i prinos.


Tlo treba biti rahlo, rastresito, mrvičaste strukture da se korijen može što bolje razvijati i da

je što bolji razvoj kvržičnih bakterija. Tijekom jeseni tlo se mora orati do 30 cm dubine.

Obavezno se uzgaja u plodoredu, a iza njega je dobro uzgajati rajčicu i papriku jer

zahvaljujući mogućnosti vezanja dušika iz zraka, grašak ostavlja dobro opskrbljeno tlo

dušikom. Za rast su potrebna slabo kisela tla pH 6.5-7.5. Ako je tlo kiselije, tada je

potrebno provesti kalcizaciju tla.

20. 1. 4. Gnojidba

Tlo za uzgoj graška treba biti izuzetno dobro nagnojeno. Dušična gnojiva upotrebljavaju se

u manjim količinama i to samo radi opskrbe biljke dušikom u prvim fazama razvoja.

Kasnije one same usvajaju atmosferski dušik te na taj način podmiruju svoje potrebe.

Prilikom osnovne gnojidbe najbolje je dodati od 500 do 600 kg NPK 7 :14 : 21 ili 8 : 16 :

24. Grašak nema velikih zahtjeva u proljetnom razdoblju i uglavnom se prihrana ne

primjenjuje. Ako je usjev slabiji u porastu, tada se može oprezno prihraniti sa 100 kg KAN-

a/ha.


zatvorenom uzgoju (Haifa)

N P2O5 K2O CaO MgO


30 9 25 27 7


195 51 226 173 23


234 82 294 87 23


Sije se direktnom sjetvom početkom travnja i to mehaničkim sijačicama u redove razmaka

15 do 20 cm i 5 do 6 cm u redu. Kasnija sjetva ima za posljedicu kasnije cvjetanje,

zametanje i razvoj mahuna, što se događa u vrijeme visokih temperatura koje mogu

prepoloviti prinos. Gustoća sklopa je 80 do 120 biljaka/m2, ovisno o sorti. Za jedan hektar

potrebno je od 120 do 200 kg sjemena. Ova količina sjemena ovisi o vremenu sjetve i

krupnoći sjemena. Tijekom uzgoja štetno djeluju visoke temperature iznad 30°C uslijed

kojih se umanjuje prinos zrna. Grašak ima velike zahtjeve za navodnjavanjem i ako su tla

pjeskovita ili aluvijalna, obavezno je navodnavanje 2-5 puta tijekom vegetacije. Uzgoj

163

graška može biti vertikalan i horizontalan. Uzgaja se tako da se usmjeravaju vriježe na

PVC mrežu. Ovaj način uzgoja osigurava lakšu i čistiju berbu, a same mahune zbog veće

izloženosti svjetlu su bolje kvalitete.

20. 1. 6. Sorte graška

Prema podacima Matotana (1994.), uz duljinu vegetacije dosta je čvrsto vezano i svojstvo

visine oblikovanja prvog sloja mahuna. Rane sorte prve mahune oblikuju na 8. do 10.

koljencu stabljike, srednje rane na 11. do 13., a kasne sorte prve mahune oblikuju iznad 13.

koljenca. Duljina vegetacije određena je potrebnom količinom akumulirane toplinske

energije, a označuje se toplinskim jedinicama. Toplinske jedinice su zbroj srednjih dnevnih

temperatura umanjenih za biološki minimum, koji je za grašak 4.5ºC i to od sjetve do

tehnološke zriobe.

JOF F1

Srednje rani hibrid graška s dužinom vegetacije oko 110 dana. Vrlo produktivna sorta

graška. Posebno je prikladan za upotrebu u svježem stanju, ali može se i prerađivati. Ovaj

kultivar je srednje visok, tamnozelene boje. Prva cvatnja je na 14. internodiju. Otporan je

na Fusarium. Selekcija je sjemenske kuće S&G.

20. 1. 7. Berba prinos

Zrelost graška se može odrediti tenderometrom na temelju snage potrebne da se savlada

sila otpora prilikom prodiranja kroz grašak (poznato kao tenderometrijska vrijednost).

Berba se vrši na većim gospodarstvima kombajnima, a na manjim obiteljskim

gospodarstvima ručno. Idealna berba graška je kada je 75 do 80% mahuna tehnološki

zrelo, a postoji aparat koji mjeri tvrdoću zrna, tj. njegov stupanj zrelosti: tenderometar.

Smatra se da je idealno vrijeme berbe i najkvalitetnija zrelost zrna kod 90 stupnjeva

tenderometarske vrijednosti. Prinosi ranih sorata su 40 t/ha, a kasnih sorata i do 70 t/ha.

20. 2. GRAH (Phaseolus vulgaris L.)

Većina biotipova graha potječe od autohtone vrste Phaseolus aborgineus iz Južne Amerike.

Jednogodišnja je zeljasta biljka, dok u zemljama podrijetla ima i višegodišnjih kultivara.


Korijen: je slabije razvijen, a može doseći do 1.5 m u dubinu tla u povoljnim uvjetima. U

simbiozi je s kvržičnim bakterijama.

164

Stabljika: može biti kratka (30 - 60 cm), grmolika (determinantna) i visoka do 3 m

(semideterminantna), a ovija se oko potpore.

List: prva dva lista su jednostavni, a ostali neparno perasti i sastoje se od tri liske koje su

srcolike i pokrivene sitnim dlačicama. Grah ima sposobnost da regulira položaj listova

prema izvoru svjetlosti.

Cvijet: leptirast, na kratkim stapkama. Nalaze se po 1 ili 2 na koljencu, a imaju 5 lapova, 5

latica, tučak i 10 prašnika. Cvijet je bijele do ljubičaste boje. Prevladava samopolodnja.

Sorte obojenog cvijeta imaju obojeno sjeme, a bijelog cvijeta bijelo sjeme.

Plod: mahuna različite veličine i oblika. U unutrašnjosti mogu imati čvrsti pergamentni sloj

i celulozne niti po šavovima, što je karakteristika graha zrnaša. Kod graha mahunara nema

tog sloja, a mahuna je u nezrelom stanju ispunjena parenhimskim tkivom te nema

celuloznih niti. U tehnološkoj zrelosti jedra je i lako puca, a zrno nije veće od zrna pšenice.

Pokrivena je dlačicama.

Sjeme: različitog oblika – okruglo, ovalno, valjkasto ili bubrežasto, bijele, ružičaste,

crvene, žute, smeđe ili crne boje. Može biti šareno. Masa 1000 zrna od 150 – 500 g.

20. 2. 2. Agrotehnika i sjetva

Agrotehnika, plodored, obrada tla i gnojidba istovjetna je kao u proizvodnji graška, ali ako

proizvođač sjemena za određenu sortu predloži konkretnu tehnologiju proizvodnje, tada to

treba u cijelosti primijeniti.

Sjetva graha se vrši kada je temperatura tla 10ºC u travnju u kontinentalnim uvjetima, dok

u mediteranskom podneblju sjetva se može obaviti znatno ranije. Sjetva se obavlja

pneumatskim sijačicama međurednog razmaka 50 cm, a u redu razmak između sjemena je

5 cm. Sije se na dubinu od 5 cm. Za jedan hektar ovisno o sorti i krupnoći sjemena,

potrebno je od 80 do 100 kg sjemena.


165

MUSICA F1

Vrlo rana sorta visoke stabljike i dugačkih zelenih

mahuna. Dužina vegetacije iznosi oko 60 dana.

Mahune su dugačke oko 20 - 25 cm, a široke oko 2

cm. Uzgaja se za upotrebu u svježem stanju u

zaštićenim prostorima ili na otvorenom. Sjeme je

bijele boje. Otporna je na virus mozaika mahune.

Selekcija je sjemenske kuće Nickerson Zwaan iz

Nizozemske.

CARSON F1

Niski i grmoliki hibrid koji ima visok

potencijal i ujednačenost prinosa. Mahune su

ravne, dužine 13 - 14 cm i širine oko 9.5 mm.

Lako se bere, žute je boje. Koristi se za

upotrebu u svježem stanju, ali i za preradu.

Otporan je na virus običnog mozaika mahune i

na Colletotrichum. Selekcija je sjemenske

kuće S&G.


Grah mahunar bere se kombajnima u tehnološkoj zriobi, a određuje se prema razvijenosti

zrna u mahuni. Prinosi ovise o rokovima sjetve, sklopu, klimatskim uvjetima, gnojidbi i dr.,

a kreću se od 10 do 15 t/ha.

Literatura:

Ayers, R.S., D. W. Westcot, 1985.: Water Quality for Agriculture, FAO Irrigation and

Drainage Paper 29. Roma.

Bergmann, W. 1983.: Ernahrungsstőrungen bei Kulturpflanzen., VEB Gustav Fischer

Verlag, Jena

Bates, L.S., Waldren, R.P. and Teare, I.D., 1973.: Rapid determination of free proline for

water stress studies, Plant and Soil 39; 205-207.

Biggs, T., 1990. Vegetables,The Royal Horticultural Societys, London, England.

166

Buzás, I. (ed.) 1983.: A nővénytáplálás zsebkőnyve, Mezőgzdásági Kiadó, Budapest.

Butorac, I. , Bolf, M., 2000.: Proizvodnja krumpira, Zagreb.

Csizinszky A.A., 2003.: Response of ‘Florida 47’ Tomato to Soil and Foliar-applied

Biostimulants and N and K rates. 116. ANNUAL MEETING OF THE FLORIDA STATE

HORTICULTURAL SOCIETY, Program and abstract book, pp 125.

Csizinszky A.A. (2004). Yield Response of ‘Wizard X3R’ Bell Pepper to Foliar-applied

‘SOAR’ Biostimulants in West-Central Florida. 17TH INTERNATIONAL PEPPER

CONFERENCE, November 14-16, 2004 Naples, Florida USA, Book of Abstracts

Ćorić, D. 2007.: Hrvatsko tržište sjemenom. Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb

Sjemenarstvo vol. 24 (1), str. 41-50.

Dobričević, N., 2005.: Prerada povrća na obiteljskom gospodarstvu u fermentirane i

marinirane proizvode, str. 55., Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola,

Koprivnica 8. srpanj 2005., HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.

Dragović-Uzelac, V., 2005.: Konzerviranje povrća pakiranjem u modificiranoj atmosferi,

str. 47-53., Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj

2005., HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.

Đurovka, M., Lazić, B., Bajkin, A., Potkonjak, A., Marković, V., Ilin, Ž., Todorović, V.,

2006.: Proizvodnja povrća i cveća u zaštićenom prostoru, Poljoprivredni fakultet, Novi

Sad, Poljoprivredni fakultet, Banja Luka.

Fallik, E., Grinberg, S., Davidson, H., Lomaniec, E., Lurie, S., Klein, J., Lalazar, A. and

Basker, D., 1993.: Postharvest heat treatment of tomatoes to reduce rots while maintaining

fruit quality, Hassadeh 73:973-975, 1993.

Fallik, E., Ilić, Z., Tuvia-Alkalai, S., Copel, A. and Polevaya, Y., 2002.: A short hot water

rinsing and brushing reduces chilling injury and enhance resistance against Botrytis cinerea

in fresh harvested tomato, Advance Horticulturae Science 16(1), 3-6, 2002.

Fries, N., 1951.: The influence of amino acids on growth and lateral root formation in

cotyledon-less pea seedlings. Cellular and Molecular Life Sciences, vol. 7, nr. 10, pp 378-

379.

Fletcher, J.T., 1989.: Diseases of greenhouse plants. Logman House, Essex, England.

García, A. L., Franco, J. A., Nuria Nicolás, Madrid Vicente, R. 2006.: Influence of Amino

Acids in the Hydroponic Medium on the Growth of Tomato Plants.

Journal of Plant Nutrition, vol. 29, issue 12, pp 2093-2104.

167

Habegger, R., 1986.: Vernalisations und Devernations - reactionen von Kohlrabi,

Gartenbauwissenschaft 51 (4):184-189.

Halavanja, J. 2007.: Hidroponski uzgoj, Slavonski Brod, diplomski rad.

HZPC, 2003. International publications, Summary of varietes.

Ilić, Z., Fallik, E., Đurovka, M., Martinovski, Đ. i Trajković, R., 2007.: Fiziologija i

tehnologija čuvanja povrća i voća, Tampograf, Novi Sad, 2007.

Kader, A. 1992.: Postharvest Technology of Horticultural Crops, University of California,

Publication 3311, 185-189, 1992.

Kader, A. A., 2003: A perspective on postharvest horticulture (1978.-2003.), Hort. Science,

38:1004-1008, 2003.

Katyal, J.C., Randhawa, N.S. 1983.: Micronutrients, FAO Fertilizer and Plant Nutrition

Bulletin, 7, 1-82.

Kertikov, T., Radeva, V. 1998.: Influence of treatment with the biostimulants Molstim and

Ecostim on spring vetch productivity. Rasteniev"dni Nauki, vol. 35(3), pp 188-191

Kirkegaard, J.A., M. Sarwar, J. N. Matthiessen, 1998.: Assessing the biofumigation

potential of crucifers, Acta Hort., 459:105-111.

Kišpatić, J., 1985.: Opća fitopatologija, Agronomski fakultet, Zagreb.

Lazić, B., Marković, V., Đurovka, M. i Ilin, Ž. 2001.: Povrće iz plastenika, Parteton,

Beograd.

Levaj, B., 2005.: Proizvodi od povrća od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku, str. 42-

44., Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005.,

HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.

Lee, L., Arul, J., Lencki, R., Castaigne, F., 1995.,: A review on modified atmosphere

packaging and preservation of fresh fruits and vegetables: physiological basis and practical

aspects-part 1. Packaging Tehnol. Sci., 8, 315-331.

Lee, L., Arul, J., Lencki, R., Castaigne, F., 1995.,: A review on modified atmosphere

packaging and preservation of fresh fruits and vegetables: physiological basis and practical

aspects-part 2. Packaging Tehnol. Sci., 9, 1-17.

Lešić R., Borošić, J., Buturac, I., Ćustić, M., Poljak, M., Romić, D. 2002.: Povrćarstvo

Zrinski, Čakovec, 2002.

Lončarić, Z., 2005.: Program vježbi iz kolegija AGROKEMIJA, Praktikum za studente

općeg smjera, radna inačica, Osijek, 2005.

168

Lončarić, Z.; Lončarić, R.; Teklić, T.; Engler, M.; Karalić, K. i Popović, B., 2005.:

Kompjutorski model izrade preporuka gnojidbe i ekonomske analize ekološke biljne

proizvodnje, Zbornik radova, 40. Znanstveni skup hrvatskih agronoma s međunarodnim

sudjelovanjem, Opatija, str. 151 – 152.

Lončarić, Z., Vukadinović, V., Bertić, B. i Teklić, T. 2003: Caculator for the Brassicas

Fertilization Recommendation, Acta Hort. 627: 153 – 160.

Lončarić, Z., Vukadinović, V., Bertić, B. i Teklić, T., 2003.: The Optimizing of N-

Fertilization by Soil Organic Matter Mineralization, Proc. 14.-th Intl. Symposium of

Fertilizers CIEC, Debrecen, Hungary 22-25 June. P. 112-118.

Lončarić, Zdenko; Teklić, Tihana; Parađiković, Nada; Jug, Irena.

Influence of fertilization on early Savoy Cabbage yield. // Acta Horticulturae. 627 (2003.) ;

145-152 (članak, znanstveni rad).

Lončarić, Zdenko; Teklić, Tihana; Lončarić, Ružica; Vidović, Irena; Jug, Danijel.

Utjecaj sklopa na prinos te dinamike prinosa i tržišne cijene na dobit u uzgoju paprike u

visokim tunelima. // Poljoprivreda. 5 (1999) , 2; 53-59 (prethodno priopćenje, znanstveni

rad).

Maceljski, M:, 2002.: Poljoprivredna entomologija, Zrinski d.d., Čakovec

Malais, M. & Ravensberg, W.J., 1992.: The biology of glasshouse pests and their natural

enemies. Koppert B.V., Netherlands.

Matotan, Z., 2005.: Proizvodnja povrća za industrijsku preradu u Republici Hrvatskoj,

Proizvodnja i prerada povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005.,

HAZU, Znanstveno vijeće za poljoprivredu i šumarstvo, str. 11-13

Matotan, Z., 2001.: Proizvodnja paprike, Zrinjski, Čakovec.

Matotan, Z. i Međimurec, T. 1998.: Proizvodnja krastavaca za preradu, Biblioteka

Poljoprivredni savjetnik, 1998., Zagreb.

Matotan, Z., 2004.: Suvremena proizvodnja povrća, Nakladni zavod Globus, Zagreb.

Moleyar, V. i Narasimham, P., 1994.: Modified atmosphere packaging of vegetables: an

ap-praisal, J., Food Sci. Tehnol. 31 (4), 267-278.

Maini, P. 2006.: The experience of the first biostimulant, based on aminoacids and

peptides: a short retrospective review on the laboratory researches and the practical results.

Ed. Centro Scientifico Italiano dei Fertilizzanti, Fertilitas Agrorum, vol. 1 (1), pp 29-43.

Milaković, Z., 2007.: Skripta: Mikrobiologija.

169

Muralidharan, R.; Saravanan, A.; Muthuvel, P. 2000.: Influence of biostimulants on yield

and quality of tomato (Lycopersicon esculentum Mill.). Madras Agricultural Journal, vol.

87 (10/12). pp 625-628.

Pavlek, P., 1985.: Opće povrćarstvo, Liber, Zagreb.

Parađiković Nada 2002.: Osnove proizvodnje povrća. “Katava” d.o.o. Osijek

Parađiković, Nada; Teklić, Tihana; Horvat, Dražen; Vinković, Tomislav; Gumze, Andrej.

Influence of different nitrogen form application on the incidence of BER and elementary

composition of bell pepers. // Cereal Research Communication. 35 (2007) , 2; 897-900

(članak, znanstveni rad).

Parađiković, Nada; Hrlec, G.; Horvat, D.:Residues of vinclozolin and procymidone after

treatment of greenhouse grown lettuce, tomato and cucumber. // Acta Agriculturae

Scandinavica Section B-Soil & Plant Science. 4 (2004.) , 54; 241-248 (članak, znanstveni

rad).

Parađiković, Nada; Teklić, Tihana; Guberac, Vlado; Vinković, Tomislav.

Utjecaj temperature na klijavost i nicanje salate (Lactuca sativa L.) i mrkve (Daucus carota

L.). // Sjemenarstvo. 24 (2007.) , 2; 111-119 (članak, znanstveni rad).

Parađiković, Nada; Vinković, Tomislav; Iljkić, Dario.:Hydroponic cultivation and

biological protection of peper (Capsicum annum L.). // Acta Agriculturae Serbica. XII

(2007.) , 23; 19-24 (članak, znanstveni rad).

Parađiković, Nada; Vukadinović, Vesna; Šeput, Miranda; Baličević, Renata; Vinković,

Tomislav.: Dinamika sadržaja humusa i vodozračni odnosi u tlu u intenzivnoj stakleničkoj

proizvodnji povrća i cvijeća. // Poljoprivreda znanstveno-strucni casopis (Agriculture

Scientific and Professional Review). 2 (2007.) , 13; 41-46 (članak, znanstveni rad).

Parađiković, Nada; Lončarić, Zdenko; Bertić, Blaženka; Vukadinović, Vladimir.

Utjecaj folijarne aplikacije Ca na prinos i kvalitetu slatke paprike u stakleničkim uvjetima.

// Poljoprivreda (Osijek). 10 (2004) , 2; 24-27 (kongresno priopćenje, znanstveni rad).

Parađiković, Nada; Šoštarić, Jasna; Milaković, Zlata; Horvat, Dražen.

Organsko- biološki i konvencionalni uzgoj rajčice (Lycopersicon lycopersicum Mill) u

zaštićenom prostoru. // Agriculture Scientific and Professional Review. 8 (2002) , 2; 40-45

(članak, znanstveni rad).

Poincelot P. R. 1993.: The Use of a Commercial Organic Biostimulant for Bedding Plant

Production. Journal of Sustainable Agriculture, vol. 3(2), pp 99-110.

Papadopoulous, A. P. i sur. 1997.: An evaolation of nutrient film and closed rockwool and

polyerethane foam for sweet pepper in greenhouses. Interim report 12 pp (1997)

170

Piližota, V., 2005.: Minimalno procesirano povrće, str. 25-29., Proizvodnja i prerada

povrća: izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005., HAZU, Znanstveno vijeće

za poljoprivredu i šumarstvo, 2005.

Poljak, M., 2005.: Kvaliteta krumpira i prerada, str. 59-66., Proizvodnja i prerada povrća:

izlaganje s okruglog stola, Koprivnica 8. srpanj 2005., HAZU, Znanstveno vijeće za

poljoprivredu i šumarstvo, 2005.

Praeger, U., Bufler, G., 2006: Zwiebeln in CA-Lager-Was bewirkt eine veränderte

Atmosphäre, Gemüse 8/2006, str. 34-36.

Richardson, D.A., Aikens Melissa, Berlyn, G.P., Marshall, P. 2004.: Drought stress and

paper birch (Betula papyrifera) seedlings: Effects of an organic biostimulant on plant health

and stress tolerance, and detection of stress effects with instrument-based noninvasive

methods. Journal of Arboriculture, vol. 30(1), pp 52-61.

Romić, D. 1995. : Režim vode Vranskog jezera i procjena njene kakvoće za navodnjavanje.

Poljoprivredna znanstvena smotra 60 (1/1995): 27 – 44.

Janse, J., 1994.: Geschmacksbeurteilung von Tomaten. Gemuse, 3:2001-2003.

Somos, A., 1984.: The paprika, Akademiai Kiado, Budapest.

Sonnenveld, C., 1988.: Rockwool as a supstrate in protected cultivation, Special lecture at

the Symposium on Horticulture in High Technology Era, Tokyo, 1-19.

Stojić, B. 1997.: Gnojidba povrća i cvijeće, Petrokemija, Kutina.

Thi Lua, H., Böhme, M. 2001.: Influence of humic acid on the growth of tomato in

hydroponic systems. International Symposium on Growing Media and Hydroponics. ISHS

Acta Horticulturae 548.

Thompson, J.J.F., 1985.: Postharvest Technology of horticultural Crops, University of

Carolina, Special Publication 3311, Harvesting systems, 12-14, 1995.

Verlinder, S. and Garcia, J. J.V., 2004.: Postharvest Biol. Technology, 31:305, 2004.

Vernieri, P.; Malorgio, F.; Tognoni, F. 2002.: Use of biostimulants in production of

vegetable seedlings. Colture-Protette (Italy), vol. 31(1), pp 75-79.

Vernieri, P., Borghesi, E., Tongans, F., Serra, G., Ferrante, A., Piagessi, A. 2006.: Use of

biostimulants for reducing nutrient solution concentration in floating system. III

International Symposium on Models for Plant Growth, Environmental Control and Farm

Management in Protected Cultivation (HortiModel 2006), ISHS Acta Horticulturae 718.

171

Vinković T., Parađiković Nada, Plavšić H., Guberac V., Levai L. 2007.: Maize and

soybean seed vigour under influence of seed age, seed treatment and temperature in cold

stress test. Cereal Research Communications, vol. 35, nr. 2, pp 1213-1216.

Vukadinović, V. i Bertić, B. 1989.: Praktikum iz agrokemije i ishrane bilja. Skripta,

Poljoprivredni fakultet Osijek.

Vukadinović, V. i Ivezić, M. 1986.: Primjena mikroračunara u analizi faktorijalnih pokusa

s dva faktora i pokusa po planu podijeljenih parcela. Znanost i praksa u poljoprivredi i

prehrambenoj tehnologiji, vol. 16 (3-4); 355-369.

Vukadinović, V. i Lončarić, Z.1998. : Ishrana bilja, Poljoprivredni fakultet, Osijek.

Vukadinović, V., 1999.: Ekofiziologija, interna skripta, Poljoprivredni fakultet, Osijek

Zimmer, R., Đ. Banaj, D. Brkić, S. Košutić 1997: Mehanizacija u ratarstvu. Udžbenik,

Poljoprivredni fakultet Osijek.

Zagory, D., 1995.: Principles and practice of modified atmosphere packaging of

horticultural commodities, U: Principles of modified-atmosphere sous-vide product

packaging (ed. Farber J. M., Dodds KL), Lancaster, PA: Technomic Publishing Co Inc. Str.

175-204.

Znaor, D. 1996.: Ekološka poljoprivreda, Nakladni zavod Globus, Zagreb.

Yildirim E., Dursun A., Guvenc I., Kumlay A.M. 2007.: The effects of different salt,

biostimulant and temperature levels on seed germination of some vegetable species. II

Balkan Symposium on Vegetables and Potatoes. ISHS Acta Horticulturae 579.

Walls, G. I., 1989.: Growing Tomatoes, Newton Abbot, London.

Wills, R., McGlasson, B., Graham, D. and Joyce, D., 1998.: Postharvest:an introduction to

the physiology and handling of fruit, vegetables and ornamentals, CABI Publishing,

Wallingford, 1998.

Wettstein, D. (1957): Chlorophyll-letale und submikroscopische Formwechsel der

Plastiden. Experimental Cell Research, vol. 12, pp 427-433.

Wyatt, E. J. (2001). Effects of Several Biostimulants on Emergence and Yield of Two Snap

Bean Cultivars. The University of Tennesse, Department of Plant Sciences and Landscape

Systems (research article).

Katalog:

Katalog Bejo Zaden

172

Katalog Enza Zaden

Katalog Nickerson Zwaan

Katalog Nunhems

Katalog Rijk Zwaan

Katalog S&G

Katalog Clause

Katalog Royal Sluis

Katalog Tezier

Katalog Austrosaat

Internet:

www.howtogrowhotpeppers.com/

www.ces.ncsu.edu/depts/hort/greenhouse_veg/resources/specific_crops.html

www.hortnet.co.nz/publications/hortfacts/hf359001.htm

www.hos.ufl.edu/ProtectedAg

Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu (HZPSS), internet.

Marcelis LFM. – Ho LC.: 1999. Blossom-end rot in relation to growth rate and calcium

content in fruits of sweet pepper (Capsicum annuum L.) – Journal of Experimental Botany

50: 332, 357-363 pp.

Marti H. R. – Mills H. A.: 1991. Calcium uptake and concentration in bell pepper plants as

influenced by nitrogen form and stages of development – Journal of Plant Nutrition vol 14

no 11 1177-1185 pp.

Morley PS. – Hardgrave M. – Bradley M. – Pilbeam DJ. – Fragoso MAC. (ed.); Beusichem

ML. Van.: 1993. Susceptibility of sweet pepper (Capsicum annuum L.) cultivars to the

calcium deficiency disorder “Blossom-end rot” – Optimisation of plant nutrition: 8.

International Colloquium for the Optimisation of Plant Nutrition, refereed papers, Lisbon,

Portugal 563-567 pp.

Parađiković N. – Lončarić Z. – Bertić B. – Vukadinović V.: 2004. Influence of Ca foliar

application on yield and quality of sweet pepper in glasshouse conditions – Agriculture –

Scientific and Personal Review vol 10 no 2 24-27 pp.

http://www.howtogrowhotpeppers.com/

http://www.ces.ncsu.edu/depts/hort/greenhouse_veg/resources/specific_crops.html

http://www.hortnet.co.nz/publications/hortfacts/hf359001.htm

http://www.hos.ufl.edu/ProtectedAg

173

poljoprivredna enciklopedija, leksikografski zavod, Zagreb

M. Čuljat, J. Barić : Poljoprivredni kombajni, poljoprivredni institut, Osijek, 1997.

Gligorević, Kosavić, Vukašinović: Proizvodnja povrća, Sarajevo, 1987.

www.povrće.com

www.planthpathology.com

www.BejoZaden.hr

www.dausuc carota

www.poslovni forum

http://www.povrće.com/

http://www.planthpathology.com/

http://www.bejozaden.hr/

http://www.dausuc/

http://www.poslovni/

Documents

Predavanja za‡i i specialni dio...2 Opće i specijalno povrćarstvo Proizvodnja povra u Hrvatskoj ima bogatu tradiciju, a razvijena je u razliþitim, ali povoljnim agroekološkim