ITIDp3

3. Informacijska tehnologija i društvena kretanja

Ovo poglavlje pisano je većinom prema trilogiji Manuel Castells: The Information Age (Informacijsko doba) i prema knjizi The Internet Galaxy (Galaksija Internet) istog autora. U ovom poglavlju iznijeti su središnji elementi suvremene stvarnosti koji su vezani uz razvoj i intenzivnu primjenu informacijske tehnologije, te uz suvremenu tehno-ekonomiju i globalizaciju gospodarskih aktivnosti i komunikacije. Među te elemente spadaju tendencije povijesnih kretanja (koje omogućava tehnologija), načini i uvjeti rada, te gospodarski odnosi na globalnoj razini. Nadalje, govorimo o virtualnoj stvarnosti i o virtualnim zajednicama, o utjecaju tehnologije na kulturu i na odnose u društvu, o nadziranju komunikacije i ljudi, o društvenim polarizacijama (podjelama) na lokalnoj i globalnoj razini, te o utjecaju tehnologije na razvoj civilnog društva.

1 Tehnologija u povijesnom kontekstu

Tehnologija povezuje svijet (ljude, zajednice i kulture) na operativnoj razini, kroz razne gospodarskih aktivnosti, razmjenu dobara i intenzivno kretanje ljudi. Globalna komunikacija isto tako povezuje svijet u operativnom smislu, više nego suštinski. Jer gospodarsko i komunikacijsko povezivanje svijeta ne ukida osebujnosti pojedinih zajednica i kultura, kao ni njihove specifične interese i težnje. Tehnologija i gospodarske aktivnosti povezuju ljude na razini komunikacije i poslovanja, ali to povezivanje samo po sebi ne ukida razlike i podjele među ljudima, narodima i kulturama.

Globalne gospodarske aktivnosti često ne izgledaju pravičnima prema onima koji su tehno-ekonomski slabiji. Jer oni koji su tehno-ekonomski jači pokazuju tendenciju iskorištavanja onih koji su tehno-ekonomski slabiji. Jači obično iskorištavaju resurse slabijih, pri čemu slabiji često imaju malu korist od toga. Zato globalizacija gospodarskih kretanja često dovodi do otpora onih koji su tehno-ekonomski slabiji.

Mnogi ljudi i zajednice doživljavaju globalno širenje raznih tehnologija i gospodarskih aktivnosti kao nešto što ugrožava (hoće promijeniti) njihov sustav vrijednosti, način života i kulturni identitet. Taj osjećaj ugroženosti isto tako stvara otpore i sukobe među ljudima i zajednicama širom svijeta.

Dakle, tehnologija omogućava intenzivnu komunikaciju, susretanje kultura i globalizaciju gospodarskih kretanja. Ali istodobno, susretanje kultura, i globalizacija gospodarskih aktivnosti pobuđuju otpore onih zajednica koje smatraju da takva kretanja ugrožavaju njihove gospodarske interese i njihove kulture. Kao i uvijek u povijesti, današnji sukobi imaju prvenstveno ekonomsku i kulturnu osnovu.

1

Tehnologija i ekonomija povezuju ljude i svijet na operativnoj razini, ali ne ukidaju razlike među ljudima i zajednicama; zato pored suradnje, globalna susretanja potiču i sukobe. Sposobnost (i nesposobnost) nekog društva da razvija i prihvaća nove tehnologije bitno utječe na stanje i razvoj toga društva. Sposobnost razvijanja i prihvaćanja novih tehnologija pokazuje vitalnost društva i njegovu sposobnost da se mijenja u skladu sa novim načinima rada i života, kao i sa novim povijesnim okruženjem i kretanjima. Povijest su većinom oblikovali oni koji su razvijali nova učinkovita sredstva proizvodnje, kao i učinkovita sredstva i načine borbe (ratovanja). Ovdje ne govorimo o tome da li je to dobro ili nije, nego konstatiramo da je kroz povijest bivalo većinom tako, a tako je uglavnom i danas. Tehnologija ne oblikuje povijest, ali povijest obično oblikuju oni koji imaju učinkovitu tehnologiju.

Postoji tendencija da se svaku novost nazove revolucionarnom; tako se često govori i o revolucionarnim promjenama u načinu života i rada koje je donio razvoj informacijske tehnologije. Postoje različiti stavovi o tome u kojoj mjeri je informacijska tehnologija revolucionarna, odnosno u kolikoj mjeri je ta tehnologija zaista promijenila način rada i života ljudi. Razvoj informacijske tehnologije može se smatrati jednim elementom linearnog tehnološkog razvoja koji traje već tri stoljeća ili više. Sav taj tehnološki razvoj može se smatrati jednom evolucijom, u kojoj su neke pojave značajnije od drugih, ali nijedna nije posebno revolucionarna. U posljednjih nekoliko stoljeća razvijena su mnoga važna tehnološka sredstva; ona sredstva koja ubrajamo u informacijsku tehnologiju su svakako bitna, ali transportne, proizvodne i vojne tehnologije imale su jednako važne uloge kao i informacijska tehnologija. Osim toga, neki elementi informacijske tehnologije, kao što su telefon, televizija i film (koji su razvijeni prije stotinjak godina ili više) mogu se smatrati više "revolucionarnima" nego što je to naprimjer mobitel. Dakle, govoreći u povijesnom kontekstu, čini se da nema dovoljno razloga za govor o revolucionarnim učincima suvremene informacijske tehnologije.

S druge strane, primjena raznih elemenata informacijske tehnologije postala je vrlo intenzivna u svim područjima rada i života. Vrlo učinkovita sredstva informacijske tehnologije omogućuju promatranja, mjerenja, računanja i upravljanja procesima u raznim područjima ljudske djelatnosti. Informacijska tehnologija omogućava nova znanstvena istraživanja u raznim područjima, od genetike do istraživanja svemira, kao i razvoj drugih tehnologija. Informacijska tehnologija omogućava razvoj novih oružja velike učinkovitosti. Velik dio istraživanja i razvoja u području informacijske tehnologije financiraju ministarstva obrane (posebno u SAD). Jer prikupljanje i obrada informacija, komuniciranje i upravljanje napravama su od velike važnosti za vojne aktivnosti.

Neku novost ne smatra se revolucionarnom samo zato što donosi neke nove mogućnosti ili novi način obavljanja nekih aktivnosti. Da bi se neku novost moglo smatrati revolucionarnom, potrebno je da bitno promijeni mnoge stvari u načinu rada i života mnogih ljudi i zajednica. Dakle, oni koji smatraju da je informacijska tehnologija revolucionarna novost, smatraju da je ta tehnologija bitno promijenila mnoge stvari. Međutim, takvo objašnjenje ne pomaže mnogo jer pojmovi kao što su "bitno" i "mnogo" nisu kvantitativno precizno određeni.

Pokušajmo ovdje ponuditi slijedeće kompromisno rješenje. Po mogućnostima koje donosi, informacijsku tehnologiju možemo smatrati dijelom tehnološke evolucije. Njen razvoj traje već

2

dugo (više od sto godina); u tom razdoblju, druge tehnologije su isto tako donijele mnogo bitnih novosti i promjena u radu i životu ljudi. S druge strane, po raširenosti i intenzitetu korištenja, informacijska tehnologija može se smatrati glavnim nosiocem promjena u mnogim područjima ljudske djelatnosti, kao i u načinu osobnog i javnog komuniciranja. Stoga se informacijskoj tehnologiji može pripisati određen stupanj revolucionarnosti. Kao što je ranije rečeno, ovdje smo bliži stavu da je sav tehnološki razvoj jedna evolucija u kojoj jedne tehnologije podupiru razvoj i primjenu drugih tehnologija. Stav o evoluciji je primjereniji i zbog toga što društveno-ekonomski sustav i kultura oblikuju način rada i života ljudi jače nego što to čini bilo koja tehnologija. Jer taj sustav oblikuje razvoj i upotrebu tehnologije, a time i način života ljudi i zajednica.

Razvoj znanosti traje barem od Galilea (rođen 1564. godine) a intenzivan razvoj tehnologije traje barem od razvoja parnog stroja (James Watt rođen je 1736. godine). To razdoblje intenzivnog razvoja znanosti i tehnologije može se nazvati revolucionarnim u kontekstu cjelokupne povijesti čovječanstva. Ali čini se da nijedan element iz tog povijesnog razdoblja ne treba smatrati posebno revolucionarnim. Naprimjer, preko-oceanski brodovi, avioni i atomske bombe napravljeni su prije računala i mobitela, a njihov utjecaj na život ljudi i na povijesna kretanja vjerojatno nije manji od utjecaja interneta i mobitela.

Pojam informacijska tehnologija ovdje koristimo u širokom značenju koje obuhvaća sva ona sredstva (naprave i sustave) čija je glavna namjena rad sa informacijskim sadržajima. U tu tehnologiju spadaju telefoni, radio i ostale naprave koje rade sa zvukom, kao i sredstava koja rade sa video sadržajima. U informacijsku tehnologiju spadaju sve vrste računala i procesnih elemenata koji se ugrađuju u razne naprave, od digitalnih vaga i igračaka na dalje. Informacijska tehnologija obuhvaća i sve komunikacijske sustave koji se zasnivaju na navedenim tehnološkim napravama. Može se reći da je informacijska tehnologija sveprisutna i da ima bitnu ulogu u svemu što tvori suvremeni radni i životni prostor. Bez informacijske tehnologije, sve bi stalo; ali isto se može reći i za energetski sustav, čijim padom bi isto tako sve stalo. Zato govor o važnosti ili revolucionarnim učincima neke od tehnologija ne izgleda opravdanim, jer različite vrste tehnologija bitno zavise jedne od drugih.

Pojmom informacijska industrija obuhvaćamo sve gospodarske aktivnosti koje proizvode i distribuiraju razne vrste informacijskih sadržaja. Među proizvode informacijske industrije spadaju vijesti, glazba, filmovi, reklame, razna web sjedišta, kao i sve druge vrste informacijskih sadržaja koje informacijska industrija proizvodi i distribuira pomoću informacijske tehnologije.

Informacijska tehnologija i proizvodi informacijske industrije nalaze primjenu u svim aktivnostima pojedinaca i zajednica. Naprimjer, religijske aktivnosti intenzivno se oslanjaju na informacijsku tehnologiju, koja omogućava učinkovito širenje poruka i stalno prisustvo u životu pojedinaca i zajednica. Uz pomoć informacijske tehnologije - izravnim televizijskim prijenosima i snimljenim sadržajima - vjerske aktivnosti i poruke stižu do daleko većeg broja građana, nego što bi mogle stizati bez korištenja informacijske tehnologije.

Postoje mišljenja da tehnološkom distribucijom informacijskih sadržaja, ti sadržaji gube na svojoj izvornoj snazi. Naprimjer, kad se vjerski sadržaji pomiješaju sa šarenilom drugih proizvoda informacijske industrije (reklama, igara i sapunica), onda ti sadržaji postaju samo jednim elementom industrije infozabave. U prostoru medijske (industrijske) komunikacije sve postaje jednako nestvarnim i jednako nevažnim. Takve tvrdnje mogu biti donekle točne, ali nisu naročito relevantne. Jer većina današnje komunikacije (osobne i javne) je tehnološki posredovana, tako

3

da tehnološka posredovanost sama po sebi ne umanjuje bitno vrijednost nijedne komunikacije ni poruke.

Tehnologije često nalaze razne oblike primjene kojima nisu bile prvotno namijenjene. Zajedno sa novim oblicima primjene, mijenjaju se i same tehnologije, odnosno mijenjaju se tokovi njihovog daljnjeg razvoja. Naprimjer, u početku rada na razvoju računalne mreže željelo se stvoriti mogućnost obrade podataka na udaljenim računalima. U to vrijeme (koncem 1950ih godina) računala je bilo vrlo malo; nadalje, neka računala nisu imala puno posla jer još nije bio razvijen softver za obrade podataka. U stvari, u to vrijeme još nije ni postojalo nešto što bi se moglo zvati softverom (ili aplikacijama) u današnjim značenjima tih pojmova.

Pored obrade podataka na daljinu, htjelo se razviti i sustav za prijenos podataka, koji bi bio mrežne strukture i koji bi time bio otporan na napade na pojedine čvorove mreže, što je bitno kod ratnih napada i razaranja. Da li je ta "ratna dimenzija" bila zaista bitna, ili je dodana samo zato da se od Ministarstva obrane dobije novac za razvoj te mreže, teško je reći. Klasični telefonski sustav je isto mrežne strukture, ali taj sustav je u to vrijeme prenosio samo govor, dok je računalna mreža trebala prenositi digitalne zapise raznih vrsta informacijskih sadržaja. Ali bez obzira koji su bili stvarni motivi pokretanja rada na razvoju računalne mreže, nema naznaka da se u to vrijeme mrežu zamišljalo onakvom kakva je postala danas. Nema naznaka da se tada planiralo razvoj sustava računalne pošte, web stranica, blogova i društvenih mreža. Ali razvoj događaja i ideja, kao i stvarni oblici upotrebe računalne mreže u toku njena razvijanja, usmjeravali su daljnji razvoj tog tehnološkog, poslovnog i društvenog sustava.

Dakle, uspješne tehnologije često nalaze nove primjene, koje onda ujedno usmjeravaju daljnji razvoj tih tehnologija.

Društvo usmjerava razvoj i primjenu tehnologije na način koji mu omogućuje da ostvari svoje vrijednosti i težnje. Istodobno, nove tehnologije djeluju povratno na društvo, jer pružaju nove mogućnosti djelovanja i omogućuju stvaranje novih vrijednosti i odnosa u društvu. Nove tehnologije daju ljudima nove oblike djelatne moći, kakvu ranije nisu imali, a često ni zamišljali. Nove tehnologije utječu na razvoj kulture, jer otvaraju nove mogućnosti ostvarivanja individualnih i kolektivnih težnji, i nove prostore iskustva.

Kaže se da kultura i tehnologija međusobno oblikuju jedna drugu, ali da kultura mnogo jače oblikuje tehnologiju, nego što tehnologija mijenja onu kulturu u kojoj je razvijena. S tim u vezi, Castells ističe kako je informacijska tehnologija razvijena u kulturnom prostoru koji teži slobodi; ali Castells pritom ne kaže čijoj slobodi. Jer kulturni prostor ("Zapad") u kojem je razvijena moderna tehnologija pokazuje izrazitu težnju prema kolonijalizmu i imperijalizmu, koji mnogim ljudima širom svijeta ("Indijancima") nije donio neku naročitu slobodu. Castellsove knjige sadrže mnogo zanimljivih podataka, ali njegove interpretacije (objašnjenja) nekih stvari često izgledaju sumnjivo ili barem naivno.

Postoje stavovi da informacijska tehnologija samim ulaskom u prostore koji nisu tehnološki razvijeni, bitno doprinosi tehnološkom i društvenom razvoju tih prostora. Čak i kada informacijska tehnologija, poput televizije ili Interneta, ne doprinosi izravno gospodarskom rastu nekih prostora, ta tehnologija uvijek uključuje te prostore i ljude koji u njima žive, "u svijet". Takvo uključivanje daje tim ljudima i zajednicama bitan psihološki poticaj u djelovanju, potiče njihova nastojanja i oslobađa njihove djelatne potencijale. To je vjerojatno točno, ali psihološki

4

poticaji često nisu dovoljni za bitne pomake u razvoju. Ogroman dio čovječanstva (preko milijardu ljudi) nema ni čiste vode za piće; mnogima nedostaje hrane; nedostaju osnovna zdravstvena zaštita i obrazovanje, kao i fizička sigurnost ljudi. "Komunikacijsko (informacijsko) uključivanje" ljudi u globalnu zajednicu je svakako dobro i neophodno, ali to nije dovoljno da bi se pokrenulo razvoj i znatnije popravilo stanje stvari u nekim zajednicama i dijelovima svijeta.

2. Nove tehnologije i uvjeti rada

Problem odnosa tehnologije i ljudskog rada prisutan je od samih početaka razvoja tehnologije. Priča kaže da su se radnici bunili protiv uvođenja strojeva od samih početaka; te se pobune vezuju uz uvođenje tkalačkih strojeva, a bile su posebno intenzivne u Engleskoj. Glavnog vođu tih pobuna naziva se Ludd, ali nije sigurno da li je to bilo njegovo stvarno ili izmišljeno ime. Prema tom imenu, pobunjenike se nazivalo "luditima", a tim imenom se i danas često naziva one koji se "bune protiv tehnologije". Povijesne priče pišu pobjednici, a oni su nakon višegodišnjih sukoba svladali pobunjenike, objesili njihove vođe i proglasili ludite protivnicima napretka. Međutim, kasnija istraživanja govore da se luditi nisu bunili protiv uvođenja strojeva, nego protiv stalnog pogoršavanja položaja radnika, koji je pratio razvoj industrijalizacije i kapitalizma. Namjerno kvarenje strojeva (sa kojima su pobunjenici radili) bio je navodno samo način njihove borbe za bolje uvjete rada i života. Ovdje se ne trebamo podrobnije baviti tim pitanjem; možemo samo reći da se načini borbe mijenjaju, ali suština ostaje uvelike ista.

Često se govori kako tehnologija istiskuje radnike i čini ih suvišnima. To se posebno odnosi na informacijsku tehnologiju, koja omogućava "automatizaciju" sve većeg broja poslova. Na prvi pogled to izgleda točno, ali odnose u području rada određuje društveno-ekonomski sustav, više nego tehnologija. Nadalje, tehnologija obavlja mnoge poslove umjesto radnika, ali tehnologija isto tako i otvara nove prostore ljudskog rada. Statistički podaci pokazuju da zajedno sa razvojem tehnologije, raste i ukupan broj radnih mjesta u tehno-ekonomski razvijenim društvima. Pritom se sve više radnih mjesta otvara u području uslužnih djelatnosti (turizam, putovanja), u informacijskoj industriji (posebno zabava, glazba) i u sličnim područjima rada.

Problem je u tome što nove tehnologije iziskuju spremnost i sposobnost ljudi da stalno uče koristiti nova sredstva i da se stalno prilagođavaju novim uvjetima i načinima rada. To iziskuje velike napore od svih radnika; za mnoge je taj napor prevelik da bi mogli trajno živjeti s njim, tako da oni ispadaju (bivaju isključeni) iz prostora dominantnih gospodarskih aktivnosti. Na taj način događa se da na istom prostoru raste broj nezaposlenih, a istodobno nedostaje radnika koji mogu uspješno obavljati nove poslove i raditi u novim tehnološkim okruženjima. Porast složenosti tehnologije i složenosti poslova dovodi do toga da nezaposleni radnici nemaju (i često ne mogu steći) ona operativna znanja koja trebaju imati radnici za koje ima posla i kojih nedostaje.

U svojoj trilogiji The Information Age, Castells iznosi mnoštvo zanimljivih podataka o raznim kretanjima u razdoblju intenzivnog razvoja informacijske tehnologije i informacijske industrije u zadnjoj četvrtini proteklog stoljeća. Između ostalog, ti podaci pokazuju kako intenzivan razvoj tehnologije i relativno visok stupanj gospodarskog rasta nisu popravili materijalni položaj "tipičnog Američkog domaćinstva". Umjesto toga, primanja prosječnog domaćinstva su u tom razdoblju pala, a postotak ljudi koji žive ispod granice siromaštva (u SAD) je porastao.

5

Istodobno, primanja dijela stanovništva sa najvišim primanjima su znatno porasla. Dakle, razlike u materijalnom položaju građana su porasle: povećao se broj (postotak) bogatih i broj (postotak) siromašnih.

Pad primanja prosječne obitelji i društveno raslojavanje (dijeljenje) po osnovi primanja i materijalnog stanja nastali su zbog pada cijene rada u tradicionalnim djelatnostima, kao što su metalurgija, građevinarstvo i slične djelatnosti. S druge strane, cijena rada je znatno porasla u novim (i visoko profitabilnim) djelatnostima vezanim uz proizvodnju i održavanje informacijske tehnologije, u informacijskoj industriji i u prostoru uslužnih djelatnosti. Radnici koji su ostajali bez posla u tradicionalnim industrijama i građevinarstvu, nisu imali ona znanja koja su potrebna za rad u područjima novih djelatnosti. Tako su uz tehnološki razvoj i gospodarski rast, rasle razlike u materijalnom položaju među stanovništvom, a rastao je i broj siromašnih. Ovaj primjer pokazuje kako tehnološki i gospodarski rast sam po sebi ne čini život ljudi ni društva boljim. Kvaliteta života najviše zavisi od društveno-ekonomskog sustava, jer taj sustav bitno određuje način raspodjele onih dobara koje društvo kao cjelina stvara. Nehuman sustav čini život građana i društva lošijim nego što bi mogli biti, bez obzira na uspješan tehnološki i gospodarski razvoj. Tehnologija i gospodarstvo su bitni, ali njihov učinak na život ljudi i stanje društva zavisi prvenstveno od društveno-ekonomskog sustava koji određuje odnose u društvu.

U procesima rada koriste se sve složeniji alati. To znači da za obavljanje nekog posla, pored znanja o tom poslu, radnik mora posjedovati i znanja o načinu rukovanja sve složenijim alatima. Zato se često ističe važnost znanja u svim područjima ljudske djelatnosti. Ta znanja su operativna (instrumentalna), a ne opća znanja. Posjedovanje takve vrste znanja postalo je neophodno za obavljanje većine poslova. Gospodarstvu su potrebni ljudi sa takvim znanjima, a pojedinci trebaju posjedovati takva znanja da bi mogli naći posao. Na taj način društvo potiče stjecanje specifičnih (uskih) operativnih znanja. Kaže se da je današnje društvo postalo "društvo znanja" (knowledge society). Međutim, to "društvo znanja" ne potiče ljude na to da stječu opća (šira) znanja iz područja kulture, povijesti i umjetnosti, pa ni o znanstvenim aktivnostima i rezultatima. Zato je današnje društvo znanja društvo vrlo uskih (i površnih) znanja, koja ne potiču šire razumijevanje događaja i kretanja u svijetu i povijesti.

U svakom slučaju, razvoj novih tehnologija, raznih naprava i sustava, zahtijeva od ljudi da stalno uče i stječu nova operativna znanja, da bi mogli uspješno obavljati bilo koji posao. To stalno učenje je naporno i čini život mnogih ljudi neudobnim. Stalno "unaprjeđivanje" (upgrading) raznih alata, posebno softvera, iziskuje od ljudi da stalno uče nove stvari, da bi mogli obavljati iste poslove kao i prije.

Nova verzija softvera se općenito razvija zato da se unaprijedi (poboljša) postojeći softver; to znači, da se poboljšaju neke mogućnosti postojećeg softvera i da se tom softveru dodaju neke nove mogućnosti. Ali nove verzije često ne donose bitne novosti, ni naročita poboljšanja. Takve nove verzije proizvode se prvenstveno zbog toga da bi se prodavale; dakle, iz komercijalnih razloga koji su korisni za prodavatelja.

Ljudi primoravaju jedni druge na kupovinu novih verzija softvera. Ako drugi kupe novu verziju, a ja je ne kupim, onda ja više nisam "kompatibilan" s drugima. To onda može ometati (onemogućiti) moju komunikaciju s drugima; moj (stari) softver može ne biti u stanju raditi sa informacijskim sadržajima koje drugi proizvode pomoću nove verzije istog softvera. Zato je najbolje da i ja kupim novu verziju; na taj način ljudi (nehotice) navode jedni druge na kupovanje

6

novih verzija raznih softverskih alata, koje im nisu potrebne, a koje im donose mnogo posla. Novu verziju potrebno je instalirati, prilagoditi bezbroj postavki ("opcija") na način na koji to odgovara korisniku; potrebno je naučiti raditi sa novom verzijom čija sučelja mogu biti slična onima iz stare verzije, ali mogu imati drukčiji raspored dugmadi od onog rasporeda na kojeg je korisnik naučio. Nova verzija obično prihvaća informacijske sadržaje koji su bili proizvedeni pomoću prethodne verzija, ali i tu su ponekad potrebne razne prilagodbe.

Tehnologija se općenito razvija i mijenja, a softver isto tako; zato ponekad postoje valjani razlozi za puštanje na tržište novih verzija raznih naprava i alata, jer su njihove mogućnosti bolje od mogućnosti prethodnih naprava i alata. Međutim, razne površinske inovacije ne donose uvijek stvaran porast mogućnosti i kvalitete alata, ali uvijek iziskuju učenje i donose dodatan rad.

Dakle, u svijetu tehnoloških naprava i inovacija, radnici moraju stalno učiti. Učiti moraju i svi građani (zvani "potrošači") da bi mogli koristiti nove proizvode široke potrošnje, koji isto tako postaju sve složeniji, i koji se isto tako često mijenjaju ("unaprjeđuju").

Društvo tržišne ekonomije teži maksimalizaciji učinkovitosti i profitabilnosti. Od radnika se očekuje da rade učinkovito i mnogo. Povrh toga, komunikacijska tehnologija omogućava (i čini) da poslovi "idu za radnicima" i kad radnici nisu na poslu. Problemi i poslovi vezani uz radno mjesto mogu stizati mobitelom i Internetom, a to često i čine. Mnogi poslovi mogu se nastaviti raditi kod kuće, preko Interneta ili izravno na osobnom računalu.

Razvoj tehnologije i tržišna ekonomija čine proizvodnju roba i usluga učinkovitom i time omogućuju ljudima (zvanima "potrošači") da "troše" sve više dobara i usluga. Ali tehnologija, i posebno tržišna ekonomija, ujedno traže od ljudi da rade sve intenzivnije i sve više. Zato je teško reći da li je život ljudi danas "bolji" nego što je bio život ljudi prije tisuću godina. Takve usporedbe je općenito teško praviti jer "bolje" (dobro) je uvelike stvar subjektivne procjene (osjećaja), koja zavisi od mnogo čimbenika. Osim toga, mi poznajemo ograničenja proteklih doba, ali ne poznajemo njihove pogodnosti i radosti. U svakom slučaju, nema nikakvih pokazatelja da je tehnološki i gospodarski napredak učinio ljude sretnijima nego što su bili prije pedeset godina. Ali postoje naznake i tvrdnje da je situacija vjerojatno obrnuta.

Informacijska tehnologija omogućava da se mnogi poslovi rade kod kuće, ili na bilo kojem drugom mjestu, bez da se fizički dolazi na rado mjesto. Međutim, ljudi svejedno dolaze raditi na svoje radno mjesto (u tvrtku), u skoro jednakoj mjeri kao i ranije, bez obzira na to što svoj posao mogu obavljati i kod kuće. Za to postoji više razloga. Mnogi nemaju povoljne uvjete za rad kod kuće; ometaju ih drugi ukućani ili posjetitelji. Radno okruženje na radnom mjestu, posebno blizina suradnika, djeluje poticajno na rad većine ljudi. Ispitivanja pokazuju da zbog navedenih i drugih razloga, ogromna većina radnika dolazi raditi u tvrtku, bez obzira na to što bi svoj posao mogli obavljati i kod kuće.

Pored znanja, u društvu tržišne ekonomije od radnika se traži fleksibilnost po pitanju uvjeta rada, kao i po pitanju uvjeta zaposlenja. To praktički znači da su radnici prinuđeni prihvaćati uvjete rada i zaposlenja koji su sve nepovoljniji za njih. Od radnika se očekuje (traži) da rade ono što se od njih traži, i da rade onda i onoliko koliko se od njih traži. Povrh toga, radnici obično mogu biti otpušteni bilo kada, bez posebnih razloga, osim odluke poslodavca. Sve veći dio radnika radi na određeno (ograničeno) vrijeme i često sa nepunim radnim remenom. Ukratko, tehnologija i ekonomija napreduju, ali za položaj radnika se to ne bi moglo reći. Posebno je

7

nepovoljan položaj onih ljudi koji nemaju ona operativna znanja koja suvremena tehno-ekonomija potražuje; za njih se kaže da su "nezaposlivi", tako da ih tržišno gospodarstvo zanemaruje.

3. Tehnologija i globalizacija

Suvremene gospodarske aktivnosti uvelike se zasnivaju na intenzivnoj primjeni raznih tehnologija; to posebno vrijedi za gospodarske aktivnosti koje se odvijaju na širokom prostoru i koje bitno zavise od informacijske i transportne tehnologije; zato te aktivnosti ovdje nazivamo globalnom tehno-ekonomijom.

Globalna tehno-ekonomija promiče prvenstveno interese onih koji su tehno-ekonomski jači i koji provode globalizaciju gospodarskih aktivnosti. Globalizacija aktivnosti se često provodi na način koji iskorištava prirodne resurse i slabo plaćenu radnu snagu u onim prostorima koji su tehno-ekonomski slabiji. Globalna tehno-ekonomija zanemaruje one ljude koji nemaju ona operativna (djelatna) znanja koja ona treba, ili nemaju relevantnu kupovnu moć. Na taj način stvaraju se velike materijalne razlike među ljudima, na lokalnoj i na globalnoj razini. Takve podjele i osjećaj isključenosti koje one stvaraju u ljudima, pojačava kulturne radikalizme, otpore globalizaciji i sukobe raznih vrsta i na raznim razinama.

Pored poslovne dimenzije, globalna tehno-ekonomija trebala bi voditi više računa o socijalnim, kulturnim i psihološkim učincima koji prate njeno djelovanje vođeno (samo) poslovnim interesima. Ti popratni učinci su često nepovoljni i višestruko štetni.

Neke lokalne gospodarske aktivnosti ne mogu se održati pod pritiskom globalnih gospodarskih aktivnosti koje su učinkovitije u proizvodnji i donose jeftinije proizvode u lokalna područja. Neke lokalne proizvodnje, kao i lokalna trgovina postaju ekonomski neodržive; time mnogi ljudi ostaju bez posla i primanja, čime postaju "nepotrebnima" sa stanovišta tržišne ekonomije.

Nove tehnologije i globalizacija gospodarskih aktivnosti donose nekim ljudima velike mogućnosti i mnogim ljudima neke pogodnosti (zaposlenje, nove proizvode i niže cijene). Ali globalizacija gospodarskih aktivnosti redovito donosi i razne materijalne i psihološke probleme mnogim ljudima. Uništavanje lokalnih djelatnosti i uništavanje (zagađivanje) prirodnog okruženja su dva velika problema koji prate globalizaciju, pogotovo onda kada se širi prema gospodarski slabije razvijenim prostorima. Ukratko, globalna gospodarska kretanja obično donose neke pogodnosti u prostore u koje ulaze, ali redovito stvaraju i bitne probleme. Pritom su problemi koje stvaraju, ponekad znatno veći od pogodnosti koje donose.

Ljudi i narodi susretali su se i sukobljavali kroz cijelu povijest. S razvojem transportnih tehnologija, posebno gradnjom velikih lađa, ti su susreti postali intenzivniji. Daljnjim razvojem tehnologija, ti susreti postaju sve intenzivniji. Ti susreti su redovito uključivali i sukobe u kojima su tehnološki i organizacijski jači (i agresivniji; osvajači) porobljavali i uništavali tehnološki slabije (ili manje borbene). Današnja globalna tehno-ekonomija isto tako uključuje razne oblike sukoba (ponekad i ratove) i razne oblike iskorištavanja i uništavanja tehno-ekonomski slabijih, od strane tehno-ekonomski jačih. Oblici iskorištavanja slabijih se mijenjaju; iskorištavanje se odvija prema raznim zakonima i ekonomskim načelima, više nego pomoću fizičke prisile (koja i dalje postoji).

Informacijska tehnologija ima bitnu ulogu u svim globalnim aktivnostima i kretanjima. Ta

8

tehnologija omogućava učinkovit prijenos svih vrsta informacijskih sadržaja, koji čine bitan element globalne tehno-ekonomije. U te sadržaje spadaju brojni proizvodi informacijske industrije, od zabave i softvera do ekonomske i političke propagande. Među informacijske sadržaje spadaju i financijske transakcije (prijenos novca), koje se vrše pomoću globalnih komunikacijskih sustava. Sve to čini informacijsku tehnologiju bitnim elementom globalne tehno-ekonomije i uvelike oblikuje način njena funkcioniranja.

Globalizacija komunikacijskog prostora i gospodarskih aktivnosti ima dvije osnovne dimenzije: gospodarsku i kulturnu. Na gospodarskom planu, dolazak vanjskih gospodarskih aktivnosti u neki lokalni prostor, većini lokalnog stanovništva često donosi više štete nego koristi. Nove aktivnosti zauzimaju prostor i iskorištavaju lokalne resurse (zemlju, vodu) i često zagađuju prirodno okruženje. Pritom nove proizvodne aktivnosti često zapošljavaju samo manji dio lokalnog stanovništva (mlađe ljude), jer većina tog stanovništva nema ona znanja (niti ih može steći) koja su potrebna u novim proizvodnim aktivnostima.

Kada se nove aktivnosti sastoje u izgradnji velikih trgovina, onda te aktivnosti istiskuju lokalne (manje) trgovine. Veliki (globalni) trgovački sustavi obično nude proizvode po nižim cijenama, jer te proizvode nabavljaju u onim prostorima u kojima je proizvodnja tih proizvoda jeftinija. Jeftiniju proizvodnju obično omogućuju prirodne pogodnosti i posjedovanje boljih tehnologija. Na taj način istiskuje se lokalnu proizvodnju i lokalnu trgovinu, čime lokalno stanovništvo gubi posao i izvore prihoda. Takva kretanja potiču otpore lokalnog stanovništva prema globalizaciji.

Nove gospodarske aktivnosti donose sa sobom razne promjene u ponašanju, a često i nameću takve promjene. Lokalno stanovništvo (ili dio toga stanovništva) doživljava takve promjene kao ugrožavanje njihove kulture i njihovog kulturnog identiteta, i kao nametanje neke strane (vanjske) kulture. Takav osjećaj potiče otpore globalizaciji. Čak i kada neke globalne gospodarske aktivnosti donose materijalnu korist lokalnom stanovništvu, osjećaj da te aktivnosti ugrožavaju njihovu kulturu i njihov kulturni identitet, pobuđuje u judima otpore globalizaciji. Tome treba dodati da takve otpore često potiču lokalni nosioci moći, jer gospodarske i kulturne promjene umanjuju njihovu moć.

Dva navedena razloga - gospodarski i kulturni - mogu objasniti zašto je razdoblje intenzivne globalizacije komunikacije i tehno-ekonomije ujedno i razdoblje jačanja raznih lokalnih identiteta (kulturnih, vjerskih i nacionalnih), kao i intenzivnih otpora globalizaciji. Pritom se ti otpori većinom tumače (objašnjavaju) kao "obrambeni", ali mogu se manifestirati i u raznim oblicima agresivnog ili subverzivnog ponašanja.

Globalizaciji se često odupiru i stanovnici tehno-ekonomski jačih prostora (država) koji "izvoze" (globaliziraju) svoje gospodarske aktivnosti. Tvrtke iz takvih zemalja prenose svoje proizvodnje raznih roba u one prostore (zemlje) gdje je radna snaga jeftinija. Prema tom načelu prenose se mnogi poslovi, od unosa podataka (tipkanja) do izrade softvera i nekih znanstvenih istraživanja. Cijena tipkanja je znatno niža u zemljama koje su ekonomski slabije (siromašnije), nego u zemljama koje su ekonomski jače; isto vrijedi za cijene drugih poslova. Niže cijene se obično postižu nižim plaćama radnika, kao i nižim cijenama drugih resursa koji su potrebni za izvršenje nekog posla.

Takvim "izvozom" raznih aktivnosti, kojeg često poduzimaju tvrtke iz tehno-ekonomski

9

jačih zemalja, radnici tih zemalja gube poslove i radna mjesta, što onda navodi ljude u tim zemljama da se suprotstavljaju globalizaciji, ili ovakvom obliku globalizacije.

One aktivnosti (proizvodnje) koje zahtijevaju mnogo ljudskog rada, jeftinije su u onim prostorima u kojima je radna snaga jeftinija. Jeftinija proizvodnja omogućava niže cijene proizvoda; prodavanjem takvih proizvoda u ekonomski bogatijim prostorima (u kojima je radna snaga skuplja) uništava se (skuplju) proizvodnju takvih proizvoda u ekonomski bogatijim prostorima. Na taj način se u tim prostorima gube radna mjesta i potiču otpori globalizaciji.

Pokušajmo sabrati iznad rečeno; globalizacija ima dobre strane i može biti korisna ako se provodi na dobar (pravičan) način, ali to često nije tako. Globalizacija gospodarskih kretanja može donijeti gospodarski razvoj i radna mjesta u gospodarski siromašnije prostore. Ali umjesto toga, često donosi štetu lokalnim gospodarskim aktivnostima i zagađuje lokalne prostore.

Globalizacija donosi jeftiniju robu u ekonomski bogatije prostore i time omogućuje siromašnijem dijelu stanovništva (u tim prostorima) da kupuje više. Ali proces globalizacije ujedno odnosi neka radna mjesta iz tih prostora, čime ekonomski slabiji dio stanovništva često ostaje bez posla i primanja.

Globalizaciju se može smatrati "dobrom i pravičnom" jer oduzima poslove (i primanja) bogatijim prostorima i prenosi ih u siromašnije prostore. Ali u stvarnosti, događaji se često oblikuju na takve načine da globalizacija donosi siromašnijima mnogo manje koristi nego što bi to mogla učiniti. To vrijedi za siromašnije ljude u gospodarski slabijim prostorima (kojima bi trebala donositi poslove) i za siromašnije ljude u gospodarski jačim prostorima (kojima bi trebala donositi jeftinije proizvode).

U razdoblju intenzivne globalizacije tehno-ekonomskih aktivnosti, bogatiji dio stanovništva postao je još bogatijim, a siromašniji dio stanovništva postao je još siromašnijim. Na taj način je u razdoblju intenzivnog razvoja tehnologije i globalizacije gospodarskih aktivnosti došlo do porasta razlika u materijalnom položaju ljudi, na lokalnoj i na globalnoj razini. Za takvo raslojavanje društava i čovječanstva nije "kriva" tehnologija ni ekonomija, a ni globalizacija. Takvo raslojavanje stvara društveno-ekonomski sustav, koji postavlja načela i okvire podjele dobara koje društvo stvara. Velika raslojavanja u društvu su prvenstveno učinak neoliberalnog kapitalizma, koji previše daje onima koji su najuspješniji (prema kriterijima toga sustava), a zanemaruje ("isključuje") one koji nisu dovoljno učinkoviti i koji su za taj sustav "suvišni".

Saberimo glavne probleme vezane uz globalizaciju. Globalna tehno-ekonomija je selektivna. Ona uključuje samo one prostore i ljude koji su joj korisni i zadržava ih samo dotle dok su joj korisni. Pritom obično ugrožava ili uništava one aktivnosti od kojih je lokalno stanovništvo živjelo prije nego što je globalna tehno-ekonomija ušla u taj lokalni prostor.

Veliki dio ljudi ne posjeduje ona instrumentalna znanja koja su potrebna suvremenoj tehno-ekonomiji. Takvi ljudi su zbog toga isključeni iz glavnih gospodarskih tokova, čime se povećavaju razlike u materijalnom položaju ljudi i polarizacije u društvu i svijetu.

Osjećaj isključenosti potiče ljude da traže druge sustave vrijednosti i druge izvore identiteta. Takve sustave nude religije, nacije i lokalni prostori (tradicija). Mnogi ljudi usvajaju takve sustave vrijednosti i svjetonazore, interpretiraju ih na radikalan način, i pomoću njih suprotstavljaju se onom sustavu vrijednosti iz kojeg se osjećaju isključenima. Takvo suprotstavljanje često se svodi na distanciranje od dominantnog sustava, ali može uključivati i subverzivnu borbu protiv toga sustava.

10

Na taj način globalna tehno-ekonomska kretanja doprinose stvaranju podjela, polarizacija i sukoba na lokalnoj i na globalnoj razini. Ljudi su nemirna stvorenja, tako da je teško ostvariti svijet bez sukoba. Promjenom nekih ponašanja u prostoru globalne ekonomije, vjerojatno bi se moglo ublažiti te sukobe. Optimalnijim korištenjem tehnološke i gospodarske moći, znanja i resursa, moglo bi se umanjiti količinu patnje, neznanja i neprijateljstava u svijetu. Ali gospodarski i strateški interesi vodećih sila često ne usmjeravaju potencijale i napore u tom smjeru. Umjesto toga, dominantne sile često djeluju na način koji pogoršava globalnu situaciju na razini materijalnog stanja i na razini globalnog raspoloženja.

Da ovaj prikaz globalizacije ne bi bio previše kritičan (jednostran), valja spomenuti još dvije stvari. Prvo, nisu svi analitičari suglasni sa opisom stvari kojeg smo ovdje iznijeli. Materijalni položaj stanovništva može se vrjednovati na razne načine; neki ekonomisti koriste razne podatke na način koji pokazuje da je globalizacija najviše pomogla siromašnima. U odnosu na bogate, siromašni su postali relativno siromašniji nego što su bili prije. Ali u apsolutnom smislu, većina siromašnih postala je bogatija; naprimjer, umjesto jedan dolar na dan, sada zarađuju dva dolara na dan.

Drugo, situacija nije jednaka u svim dijelovima svijeta. U nekim zemljama, globalizacija je donijela znatan gospodarski napredak. Naprimjer, globalizacija trgovine omogućila je veliki porast proizvodnje u Kini; taj porast je onda doveo do poboljšanja materijalnog položaja nekoliko stotina milijuna radnika u toj zemlji.

U svakom slučaju, sam tehnološki napredak i gospodarski rast ne čine život ljudi i zajednica boljim, ako društveno-ekonomski sustav ne stvara takve učinke svojim sustavom vrijednosti i prava, i svojim načelima podjele dobara.

4. Virtualna stvarnost i virtualne zajednice

Spomenimo da se "web stranicu" (ili "web-stranicu") može zvati mrežnom stranicom, jer "web" znači tkanje, tkivo, mreža (naprimjer, paukova) i slično. S druge strane, pojam "web sustav" označava jedan određeni sustav u mreži Internet. Ako bismo umjesto pojma "web sustav" koristili pojam "mrežni sustav" onda taj pojam ne bi precizno označavao upravo (ili samo) web sustav. Izraz "sustav mrežnih stranica" izgleda jednako precizno kao i "web sustav". S porastom broja mrežnih sustava i usluga, oznaka "web" omogućava precizno određenje jednog mrežnog sustava, odnosno jedne mrežne usluge.

U govoru o informacijskoj tehnologiji spominje se pojam virtualna stvarnost (virtual reality). U engleskom jeziku pojam "virtual" (ili "virtually") može poprimati različita značenja u različitim kontekstima. "Virtual reality" možemo opisati kao "nepravu stvarnost", u smislu da ta stvarnost izgleda kao da je "prava", ali zapravo nije prava stvarnost. Naprimjer, osobu koja govori na ekranu možemo smatrati virtualnom stvarnošću; dakle, nepravom stvarnošću. Ta osoba govori i ponaša se kao da je stvarna; ako je nazovemo telefonom, može odgovoriti na naš poziv, ali svejedno, ono što mi vidimo na ekranu ipak nije "stvarna osoba".

Govor o stvarnosti i nestvarnosti može se razviti na mnogo podrazina. Spomenimo samo ukratko nekoliko različitih stupnjeva virtualnosti, odnosno nestvarnosti. Osoba koja čita vijesti na televizijskom ekranu nije stvarna na tom ekranu, ali u tom trenutku stvarno postoji u televizijskom

11

studiju u kojem čita vijesti. Ali osoba koja govori na ekranu mogla je biti snimljena davno ranije i otputovati ili umrijeti u međuvremenu. U tom slučaju, čini se da je osoba na ekranu još više nestvarna nego ona osoba koja izravno čita vijesti. Slike pokreta neke osobe, kao i snimke raznih događaja mogu se generirati softverski; u tom slučaju, onu stvarnost koju prikazuje ekran može se smatrati još nestvarnijom, jer iza takvog prikaza ne samo da sada ne stoji nikakva materijalna stvarnost, nego nije nikad ni stajala nikakva materijalna stvarnost.

Ekrani često prikazuju razne stvarnosti koje nisu nikad postojale osim kao virtualne stvarnosti na ekranu. Naprimjer, dok pišem ovaj tekst, ekran prikazuje tekst koji pišem. Taj tekst još nije tiskan, ali će biti tiskan kasnije. Treba li taj tekst na ekranu ovog trenutka smatrati stvarnim ili nestvarnim? Na to pitanje nije jednostavno dati koherentan (doslijedan) odgovor; zato ćemo to pitanje ostaviti otvorenim.

U području stvaranja i oblikovanja raznih vrsta virtualnih stvarnosti, informacijska tehnologija stalno napreduje. Ljudi općenito ne vide svijet onakvim "kakav jest", nego onakvim kakvim ga ljudima prikazuju razna sredstva s kojima raspolažu. Među ta sredstva spadaju razni mikroskopi i teleskopi, kao i brojne druge naprave koje "čuju" i "vide" ono što ljudi nisu u stanju čuti ni vidjeti, iako se to nevidljivo nalazi sve oko njih. Ljudi ne vide elektromagnetske valove (osim svjetla), ali razne antene (radijske, televizijske, telefonske) čuju i vide te valove. To pokazuje kako ljudi sa svojim prirodnim osjetilima zapravo mogu čuti i vidjeti prilično mali dio onoga što se nalazi oko njih. Ljudi su sve više okruženi s raznim napravama informacijske tehnologije i sve više slušaju i gledaju stvarnost koju za njih "proizvode" te naprave. To onda znači da ljudi sve više žive u virtualnom svijetu kojeg za njih "stvaraju" (svojim prikazima) razna sredstva informacijske tehnologije. Ta "nestvarna stvarnost" - bakterije, elektromagnetski valovi i galaksije - nije zaista nestvarna; tehnološke naprave je ne stvaraju, nego je samo otkrivaju; ali bez tih naprava, ljudi tu stvarnost ne bi vidjeli, tako da za njih ne bi ni postojala.

Nadalje, neke druge tehnološke naprave mogle bi ljudima pokazati sliku stvarnosti koja se bitno razlikuje od one slike koju prikazuju današnje naprave i instrumenti. Stoga se svijet kojeg nam pokazuju današnji instrumenti može ipak smatrati jednom virtualnom stvarnošću - jednom stvarnošću između bezbroj mogućih stvarnosti; ili jednom slikom stvarnosti između bezbroj mogućih slika. Jer svako viđenje je zapravo slika; "prava stvarnost" iza tih slika (ako zaista postoji) ostaje zauvijek nedosežnom.

Davno prije nego što su izmislili mikroskope i teleskope, ljudi su razvili vrlo raskošne virtualne stvarnosti i svjetove. Sve kulture, a posebno religijska naučavanja, opisuju vrlo bogate i uzbudljive svjetove koje je stvorila ljudska imaginacija, vođena tjeskobama i žudnjama. Te svjetove možemo smatrati virtualnim stvarnostima, bez obzira da li su ti svjetovi virtualni na način na koji je virtualan čitatelj vijesti na televizijskom ekranu, ili na način na koji su virtualni junaci iz crtanih filmova. Bez obzira na to da li iza slika stvarnosti koje prikazuju tradicionalne narative stoji "prava stvarnost" ili ne, činjenica je da su ljudi oduvijek rado prebivali u takvim virtualnim stvarnostima. Za života to nisu mogli činiti fizički, ali su oduvijek to rado činili psihički. Ukratko, oblici virtualnosti mijenjaju se s vremenom, ali virtualna stvarnost nije novost; ona je najstarija i najpostojanija ljudska stvarnost.

Za ljude koji žive u nekom lokalnom prostoru i koji se fizički susreću (ili se mogu susretati) kažemo da tvore jednu lokalnu zajednicu. Informacijska tehnologija pruža razne mogućnosti i

12

oblike komuniciranja među ljudima koji ne žive u istom lokalnom prostoru i koji su fizički međusobno udaljeni. Kažemo da se takvim komuniciranjem stvaraju virtualne zajednice ljudi koji se fizički ne susreću, ali međusobno komuniciraju. Dakle, te zajednice su virtualne utoliko što se zasnivaju na udaljenoj komunikaciji, koja sama po sebi ne uključuje nikakva fizička susretanja. Informacijska tehnologija omogućava stvaranje mnoštva virtualnih zajednica koje mogu biti globalnih razmjera, utoliko što u njima mogu sudjelovati ljudi koji se fizički nalaze u raznim dijelovima svijeta.

Postoje mišljenja da stvaranje virtualnih zajednica slabi komunikaciju u lokalnim (stvarnim, fizičkim) zajednicama. To može biti donekle točno, ali to ne mora biti jako važno. Pomoću raznih usluga Interneta, ljudi mogu komunicirati sa fizički udaljenim ljudima o onim stvarima koje ih zanimaju, a o kojima možda nemaju s kime komunicirati u svom lokalnom (fizičkom) okruženju. Lokalno okruženje i lokalna komunikacija jesu važni, ali često nisu dovoljni za neke interese pojedinaca. Zato je postojanje mogućnosti udaljene komunikacije dobro, bez obzira da li takva komunikacija donekle nadomješta (i slabi) lokalnu komunikaciju.

Virtualnom zajednicom možemo nazvati neformalnu skupinu ljudi koji međusobno komuniciraju na daljinu, uz pomoć neke komunikacijske usluge koju pruža informacijska tehnologija, posebno Internet. Pripadnici takve zajednice se obično fizički ne susreću, iako komunikacija u virtualnom prostoru može dovesti do fizičkih susreta. Spomenimo ovdje da neki takvi susreti dovode do trajnih prijateljstava, ali neki susreti dovode i do nasilja. Mediji ponekad izvještavaju o tome kako neki ljudi koriste virtualnu komunikaciju da bi ostvarili fizički susret, pri čemu nemaju dobre namjere; pritom se ističe kako su takvi susreti posebno riskantni za djecu.

Virtualne zajednice nastaju tako što se ljudi uključuju u komunikaciju (razgovor) koju omogućava neka od komunikacijskih usluga Interneta. Pritom se jedna zajednica formira oko neke teme (događaja ili osobe) koja zanima sve one koji se uključuju u tu zajednicu. Na Internetu postoje razne komunikacijske usluge koje omogućuju formiranje takvih virtualnih zajednica. Zajednice se mogu formirati oko nekih interaktivnih web stranica, blogova i igara, kao i unutar raznih sustava društvenog umrežavanja (social networking). U novije vrijeme najviše pažnje privlače društvene mreže i blogovi, ali prije njih su bile izrazito aktualne novosne grupe, koje omogućavaju diskusiju o raznim temama u virtualnom komunikacijskom prostoru.

Usluga novosnih grupa (newsgroups) naziva se i Usenet; taj naziv dolazi od "user network". Ta usluga sadrži više desetaka tisuća novosnih grupa, koje se nazivaju i "diskusijskim grupama" jer se u svakoj od tih grupa obično govori (diskutira) o nekoj specifičnoj temi. Iz broja grupa može se zaključiti da se u okviru te usluge raspravlja o ogromnom broju tema. Grupa sadrži listu (novijih) poruka koje su članovi (ili gledatelji) te grupe uputili na tu grupu; te poruke nalikuju porukama računalne pošte; poruke su otvorene i svatko ih može čitati, a može i odgovarati na njih, kao i uputiti svoju (novu) poruku na grupu. Neke od grupa su moderirane; to znači da kod takvih grupa postoji osoba koja odlučuje hoće li neku poruku uvrstiti "u grupu" ili neće. Moderator može ne uvrstiti poruku iz raznih razloga; naprimjer, zato što nije dovoljno zanimljiva, ali i zato što ta grupa propagira neke svoje stavove i ne prihvaća one poruke koje nisu u skladu sa tim stavovima. Većina grupa nije moderirana; svaka grupa ima svoj naziv koji se sastoji od nekoliko dijelova; postoji jedna ogromna klasa grupa čiji naziv počinje sa "alt" (od "alternative") koje nisu moderirane, tako da u takve grupe svatko može uputiti poruku.

Usenet grupe su prostori u kojem mnogi ljudi mogu naći dobre sugovornike o onim

13

stvarima o kojima žele govoriti. Te stvari se često odnose na zdravlje i bolesti, kao i na razne hobije. Čini se da se usluga Usenet pomalo gasi, za što se navodi više razloga; glavni razlog je vjerojatno pojava novih usluga (sa mnogo video sadržaja), ali spominje se i nelegalna razmjena raznih sadržaja preko takvih grupa. U svakom slučaju, kad je usluga Usenet uvedena govorilo se kako će Usenet postati globalni trg na kojem će svi ljudi svijeta moći iznositi svoja mišljenja o raznim zajedničkim (globalnim) pitanjima i problemima. Ali takva globalna diskusija se uglavnom nije dogodila. Broj grupa je ubrzo jako porastao (na više desetaka tisuća), tako da se taj trg razdijelio na premnogo dijelova koji ne čuju i obično ne žele slušati jedni druge. Grupe su obično povezane sa sličnim grupama, ali diskusije se obično svode na krug istomišljenika. Ako se u grupi pojavi neko kritičko mišljenje, onda takvo mišljenje izaziva neprijateljske reakcije drugih članova grupe.

Ukratko, usluga Usenet (novosne grupe) ponudila je veliku mogućnost globalne diskusije, ali takva diskusija se uglavnom nije dogodila, ili nije imala većeg društvenog utjecaja. Najaktivnije su one grupe u kojima se traži i nudi posao, ili se nešto prodaje. U početku se u velikoj većini grupa pisalo na engleskom jeziku, ali postupno je uveden velik broj grupa na drugim jezicima.

Blogovi su postali popularniji od novosnih grupa i vjerojatno ih istiskuju. Ali blogova ima jako mnogo, preko sto milijuna, tako da većina tih blogova vjerojatno više nalikuje na monologe nego na razgovore. Blog je zapravo sličan jednoj novosnoj grupi, s tim da kod bloga govori uglavnom jedna osoba, a drugi mogu to komentirati, dok su u novosnim grupama svi članovi ravnopravni, iako govor nekih članova obično dominira, dok neki članovi samo čitaju poruke.

Interaktivna web stranica omogućava dvosmjernu komunikaciju i može biti osnovom za razmjenu poruka mnogih ljudi, a time i za stvaranje jedne virtualne zajednice. Web stranice društvenih mreža - ili točnije, web sjedišta za društveno umrežavanje (social networking) - su vrlo popularne, tako da neke od njih imaju više stotina milijuna članova. Takva virtualna zajednica je prevelika da bi se u njoj vodila jedna komunikacija (ili diskusija), ali unutar takve globalne zajednice mogu se formirati mnoge manje zajednice i mnoge komunikacije. O društvenim mrežama govorimo podrobnije u slijedećem poglavlju.

Postoje tvrdnje da komunikacija ljudi u okviru raznih virtualnih zajednica odvraća ljude od komunikacije u njihovim lokalnim (stvarnim) zajednicama i da slabi tu komunikaciju, koja je bitna za optimalno funkcioniranje lokalnih zajednica. Ali postoje i obrnute tvrdnje: da komunikacijske usluge intenziviraju sve oblike komunikacije, uključujući one na lokalnoj razini, iako se i lokalna komunikacija često odvija pomoću raznih komunikacijskih usluga. Neka istraživanja kažu da se veći dio mrežnih komunikacija odvija između ljudi koji se poznaju i onih koji rade zajedno, a manji dio među ljudima koji se ne poznaju i koji se nisu nikad fizički susreli.

U kontekstu govora o lokalnim, virtualnim i globalnim zajednicama, treba postaviti i pitanje što je to danas "zajednica". Castells iznosi slijedeću okvirnu definiciju: zajednicu tvori skup veza među osobama, pri čemu te veze tvore osnovu za druženje, omogućuju razmjenu informacija, te stvaraju osjećaj društvene pripadnosti i društvenog identiteta, koji članovima zajednice pruža opću podršku. Ta definicija nije naročito precizna, ali može poslužiti.

Za ostvarenje zajednice kako je opisana iznad, nekad je bila potrebna fizička blizina (često susretanje) članova zajednice. Ali život ljudi u suvremenom svijetu je dinamičan i pokretan, i znatno je manje prostorno određen nego što je to bio u prošlim vremenima. Zajednice se i dalje

14

temelje na sustavu vrijednosti i sustavu veza među ljudima, ali pritom fizički prostor postaje manje važan nego što je to bivao ranije. Zajednica kao sustav međusobnih veza i odnosa među ljudima bliskih sustava vrijednosti i nazora postaje više stvar odabira pojedinaca nego stvar fizički dane nužnosti.

Nove mogućnosti komuniciranja pružaju nove mogućnosti konstruktivne komunikacije i okupljanja ljudi u virtualne zajednice sa ciljem da se organiziraju i poduzmu neke zajedničke društvene akcije. Ali te mogućnosti mogu biti upotrijebljene i za manipuliranje ljudima; ljudi mogu biti pozvani da podrže stavove i da se uključe u akcije čije prave motive i ciljeve ne poznaju. Kao primjer takvih društvenih akcija pokrenutih na Internetu, često se spominje slučaj masovnog protesta protiv jednog proizvoda čije je puštanje u prodaju bilo najavljeno. U više novosnih grupa (Usenet) bila je pokrenuta akcija protesta protiv tog proizvoda (uz prijetnje sudskim tužbama), sa ciljem da se spriječi da taj proizvod bude pušten u prodaju.

Akcija je naišla na široku podršku u okviru mnogih virtualnih zajednica (novosnih grupa), tako da taj proizvod nije pušten u prodaju, jer je akcija donijela veliki "negativni publicitet", kako tom proizvodu, tako i njegovom proizvođaču; usto je proizvela i veli broj najava sudskih tužbi ako taj proizvod bude pušten u prodaju. Ukratko, društvena akcija u prostoru virtualnih zajednica bila je vrlo uspješna i učinkovita. Ali kasnije se pokazalo da su pokretači te akcije imali osobne interese za borbu protiv tog proizvoda. Pokazalo se da su neke njihove tvrdnje o napadnutom proizvodu bile netočne. Nadasve, pokazalo se, da su članovi virtualnih zajednica masovno poduprijeli napad na proizvod o kojem nisu znali ništa i koji još nije ni bio pušten u prodaju. To pokazuje kako svaka nova mogućnost komunikacije donosi i nove mogućnosti manipulacije, koja može imati vrlo destruktivne posljedice.

5. Medij i multimediji

Engleska riječ (latinskog porijekla) "medium" prevodi se na hrvatski kao "medij". Ta riječ ima više značenja i uloga, ali ovdje se koristi u značenju "nosioc podataka".

Engleska riječ "media" je množina od "medium"; ta riječ prevodi se sa "mediji" jer tako u hrvatskom glasi množina od "medij". Međutim, kod nas se masovno koristi pojam "media", što je vjerojatno posljedica nepoznavanja nekih stvari. U ovoj skripti koristimo pojmove "medij", "mediji" i "multimediji"; pojam "multimedia" ne koristimo u ovoj skripti.

Medij je nosioc podataka, a multimedijem se naziva onaj medij na kojeg se može zapisivati više vrsta podataka, kao što su tekst, zvuk i slika. Danas se praktički sve vrste informacijskih sadržaja zapisuju u digitalnom obliku. To znači da na fizičkoj razini zapisa svi sadržaji postaju iste vrste. Na onaj medij na kojeg se može zapisati u digitalnom obliku jednu vrstu informacijskog sadržaja, može se zapisati (u digitalnom obliku) svaku vrstu informacijskog sadržaja. Za disk (fiksni i prijenosni) je svejedno da li se na njega zapisuje tekst, glazba ili film; dakle, disk je multimedij.

Televizija prenosi tekst, zvuk i pokretne slike, tako da je televizija multimedij; isto vrijedi za Internet. Novine prenose tekst i slike, ali samo statične; novine usto ne prenose zvuk, tako da se njih ne treba smatrati multimedijem. Ali čini se da je velika većina nosioca zapisa podataka, kao i većina naprava, postala multimedijska; to onda znači da dodatak "multi" postaje suvišnim. Jer ono svojstvo koje imaju "skoro svi", nije potrebno spominjati.

15

Iznesimo ukratko neke osnovne stvari o digitalnim zapisima informacijskih sadržaja. Na fizičkoj razini, svi se sadržaji zapisuju kao nizovi "nula" i "jedinica". Naprava koja formira takve zapise čini to na određen (zadan) način koji je definiran za onu vrstu sadržaja kojeg se zapisuje. Naprava koja čita takve zapise treba poznavati način na koji su ti zapisi oblikovani (to jest, format zapisa); na temelju toga, ta naprava reproducira zapisane sadržaje. Dakle, na razini fizičkog zapisa i prijenosa svi sadržaji su nizovi "nula" i "jedinica"; neki nizovi će se "prikazati" kao zvuk, a drugi kao slika, na temelju toga kakve je nizove napravio izvor digitalnih zapisa i ne temelju toga kako te nizove čita primatelj (čitač) tih sadržaja.

U računalnim sustavima nema "nula" ni "jedinica"; postoje dva različita signala (stanja), koji mogu biti naponski, magnetski, mehanički, optički i drugih vrsta. Jedno od tih stanja se obično označava sa "0" a drugo sa "1", ali to su samo simboličke oznake fizičkih stanja. Pomoću nizova dvaju stanja (vrijednosti, simbola) može se zapisati svaki informacijski sadržaj kojeg se može zapisati na neki drugi način. Niz kao što je "011100101" može značiti slovo "a", neki drugi niz značiti će slovo "b", i tako redom; ovakvim nizovima mogu se zapisivati digitalizirani uzorci zvuka i točaka slike. Uzorci zvuka mogu se povezati u glazbu; od točaka se prave slike, a niz slika može stvoriti pokret (film).

Dakle, informacijski sadržaji svih vrsta mogu se zapisati sa nizovima dvaju različitih stanja. Sa manje od dva stanja ne može se zapisati ništa. Sa više od dva stanja može; neka od prvih računala nisu radila sa dva stanja (binarnim sustavom), nego sa dekadskim sustavom. Na binarni sustav prešlo se iz raznih tehničkih razloga sa kojima se ovdje ne možemo baviti.

6. Tehnologija, djelatna moć, prostor i vrijeme

Kaže se da ljudi vole tehnologiju: razne strojeve, naprave i sustave. Nisu svi ljudi jednako skloni tehnologiji, ali tehnologija je privlačna mnogim ljudima. Glavna osobina tehnologije je ta da bitno povećava operativnu moć ljudi i time oslobađa ljude od mnogih prirodnih ograničenja. Tehnologija omogućava ljudima da probijaju planine i da lete zrakom, da se kreću brzo i daleko, i mnoge druge stvari.

Razvojem telefona postalo je moguće razgovarati "preko oceana"; time udaljenost gubi na značenju. Razgovaralo se zapravo "ispod" oceana jer su telefonski kablovi polagani u vodu, ali nije nam znano jesu li kablovi sjedali baš na dno; na velikim dubinama, pritisak vode na kabel postaje vrlo velik, tako da su se prvi kablovi brzo kvarili. Razvojem drugih audio i video naprava, prostor i vrijeme sve više gube na značenju, jer prestaju biti apsolutno ograničavajućim faktorima u komunikaciji. Nije isto govoriti telefonom s nekim na drugom kraju svijeta, i govoriti s nekim u zajedničkoj šetnji uz more; ali mogućnost razgovora s nekim tko je vrlo udaljen stvara jedno stanje koje je radikalno različito od stanja u kojem takva mogućnost razgovora nije postojala. Nije jednako prisustvovati nekom događaju, i gledati taj događaj na televiziji ili na filmu. Ali mogućnost viđenja dalekih stvari i događaja (dalekih u prostoru i vremenu) radikalno proširuje prostor ljudskog iskustva i mogućnosti.

Informacijska tehnologija daje ljudima ogromne mogućnosti komuniciranja, prikupljanja i obrade podataka; omogućava im da snimaju događaje i stvari, i da onda gledaju ono što je prošlo i što više nije; omogućava im i da stvaraju ono čega nema i čega nije nikad bilo.

16

Informacijska tehnologija omogućava ljudima da vide svaki događaj koji se zbiva u bilo kojem dijelu svijeta; omogućava im uvid u mikrosvijet i u kretanja galaksija, i mnoge druge stvari. Sve to čini informacijsku tehnologiju posebno privlačnom velikoj većini ljudi. To onda potiče njen razvoj, proizvodnju i široku potrošnju.

Pored viđenja i iskušavanja onog što je sitno i daleko, informacijska tehnologija omogućava stvaranje potpuno virtualnih stvarnosti, a time i novih prostora ljudskog iskustva. Tehnologija omogućava stvaranje novih svjetova, ali pitanje kolike su mogućnosti ljudske imaginacije na tom planu, jer tehnologija je u tom stvaranju samo sredstvo. Moj skroman uvid u video igre, ostavio je dojam da su mogućnosti ljudske imaginacije (u tom području) prilično skromne.

Tehnologija radikalno povećava operativnu (djelatnu) moć ljudi. Istodobno, život ljudi i zajednica sve više suštinski zavisi od rada tehnoloških sustava. Raspad komunikacijskog sustava izazvao bi prekid i poremećaj mnogih aktivnosti; raspad energetskog sustava na širem području, u trajanju od nekoliko dana, mogao bi izazvati katastrofe golemih razmjera.

Sve više zavisimo od tehnoloških sustava i od ispravnosti njihovog funkcioniranja. Ti sustavi postaju sve složeniji, što ih onda čini podložnima kvarovima, greškama u rukovanju, i subverzivnim napadima. Može se reći da su složeni i opsežni tehnološki sustavi ranjivi. Ali padovi tih sustava se ipak događaju rijetko, obično su kratkotrajni i bez teških posljedica. To se postiže time što tehnološki sustavi sadrže podsustave zaštite od kvarova, grešaka i napada, koji ujedno sprječavaju širenje štetnih posljedica takvih događaja, onda kada se takvi događaji dogode. Za tehnološke sustave koji sadrže učinkovite mehanizme zaštite od kvarova, od grešaka u rukovanju i od namjernih napada, kaže se da su robustni.

Dakle, tehnološke naprave i sustavi postaju sve kompleksniji i utoliko sve ranjiviji. Ali istodobno, dobri sustavi zaštite čine tehnološke sustave robustnima. Čini se da između tih dviju suprotstavljenih tendencija robustnost prevladava i da tehnološki sustavi postaju s vremenom sve pouzdaniji. Ali čini se da ljudi postaju sve osjetljiviji na samu mogućnost kvara sustava.

Informacijska tehnologija donosi ljudima velike mogućnosti saznavanja, od mikrorazine do svemirskih razmjera, uvida u događaje u svijetu, te osobne i javne (društvene) komunikacije. Pored toga, informacijska tehnologija omogućava masovnu proizvodnju i distribuciju raznih vrsta zabavnih sadržaja. Ali informacijska tehnologija otvara i ogromne mogućnosti manipulacije ljudima.

U počecima širenja televizije tvrdilo se kako će to sredstvo masovnog komuniciranja bitno poboljšati informiranost ljudi i kako će time doprinijeti boljem razumijevanju među ljudima i zajednicama. Ali televizija je ubrzo postala sredstvo za promidžbu gospodarskih i političkih interesa njenih vlasnika, odnosno onih koji tu promidžbu plaćaju.

Informacijski sadržaji koje nude mediji masovne komunikacije, teže tome da budu zabavni i privlačni, i da time privuku čim više potrošača njihovih sadržaja; uz takav govor koji zabavlja i "ošamućuje", mediji ujedno promiču određene stavove i interese.

Medijski govor naziva se infozabavom (infotainment); taj naziv nastao je spajanjem dijelova pojmova "informacija" (information) i "zabava" (entertainment). Pored pojma infozabava koristi se i pojam dezinfozabava (misinfotainment, disinfotainment); taj pojam ukazuje na to da mediji, uz zabavu, često i dezinformiraju gledatelje, umjesto da ih informiraju. Dezinformiranje ovdje ne znači laganje, iako može značiti i to; dezinformiranje se sastoji uglavnom u izboru sadržaja o kojima mediji govore i u načinu na koji se ti sadržaji prikazuju. Mediji redovito biraju

17

sadržaje i oblikuju njihove prikaze na način koji promiče interese vlasnika medija.

Zvučni i vizualni sadržaji koje proizvodi informacijska tehnologija tvore pozadinu (background) prostora u kojem ljudi djeluju i žive. Ljudi su uvijek okruženi nekim pokretnim slikama i umjetno stvorenim zvukovima, na poslu, u javnim prostorima i kod kuće. Postali smo zavisni (i ovisni) od informacijske tehnologije i od proizvoda informacijske industrije, ne samo na razini rada i operativnog djelovanja, nego i psihološki. Ljudi su navikli živjeti u "bukama" koje proizvode razne informacijske tehnologije i više ne mogu živjeti bez tih pozadinskih buka. U SAD i Japanu, ljudi imaju uključen televizor u stanu od sedam do preko osam sati dnevno; ako uzmemo u obzir vrijeme koje izbivaju iz stana i vrijeme spavanja, to znači da je televizor uključen skoro stalno.

Na temelju toga može se reći da ljudi sve više borave u virtualnoj stvarnosti koju za njih proizvodi informacijska industrija. Informacijska tehnologija nije samo sredstvo pomoću kojeg ljudi komuniciraju sa stvarnošću, nego sve više postaje proizvođač stvarnosti sa kojom ljudi komuniciraju. Informacijska tehnologija i proizvodi informacijske industrije sve više određuju prostor iskustva i mišljenja svih ljudi.

Informacijska tehnologija i proizvodi informacijske industrije bitno utječu na način na koji ljudi doživljavaju vrijeme; taj utjecaj ostvaruje se na dva osnovna načina: (1) stalnim vezivanjem svijesti na sadašnjost, i (2) ukidanjem linearnosti naracije (kazivanja).

Ekrani svih vrsta i sadržaja, na poslu i kod kuće, privlače i zahtjevaju pozornost. Time ekrani vežu i ograničavaju svijest ljudi na "sada". Nadalje, informacijska industrija stalno izvještava ljude o onome što se "sada" zbiva u njihovom okruženju i u svijetu. Time informacijska industrija stvara u ljudima osjećaj sudjelovanja (bivanja) u svijetu i osjećaj pripadanja tom svijetu, ali time ujedno stalno ograničava svijest na ono što se zbiva "sada". Za osjećaj vremena (ili protoka vremena), nije dovoljno "sada": potrebni su "prošlo" i "buduće". Zato se kaže da stalnim ograničavanjem (vezivanjem) svijesti na "sada", informacijska tehnologija i proizvodi informacijske industrije izdižu ljude iznad vremena, odnosno štite ih od svijesti o prolaznosti svega, pa i njih samih. Zauzeti i zaglušeni raznim tekućim događanjima, ljudi prestaju biti svjesni vremena, odnosno mijenjanja i prolaženja svega; ali stvarnost se svejedno mijenja i prolazi, uključujući i ljude.

Drugi način na koji informacijska tehnologija "ukida vrijeme" - ili potiskuje svijest o prolaznosti svega - jest nelinearnot naracije. Osjećaj prolaznosti svega (i protoka vremena) nastaje iz uvida u uređenost (redoslijed) pojava i događanja. Prvo dolazi jutro, zatim podne pa večer; prvo dolazi mladost, zatim srednje doba pa starost i smrt. Ukidanjem takve uređenosti i linearnosti u prikazima stvari (naraciji) i u virtualnoj stvarnosti koju proizvodi informacijska industrija, ukida se u promatraču osjećaj prolaženja stvarnosti i protjecanja vremena. Takva nelinearnost (skokovitost) naracije je posebno vidljiva kod video-spotova koji prate razne glazbene sadržaje. Kod takvih video sadržaja teško je razabrati neku uređenost u redoslijedu scena; stječe se dojam da se scene iz takvih spotova mogu pomiješati na proizvoljan način bez da time bude išta izgubljeno. Slična nelinearnost i skokovitost naracije prisutna je u reklamama i u mnogim drugim informacijskim sadržajima koje proizvodi industrija infozabave.

Internet je isto tako jedna beskrajna nelinearna naracija. Za razliku od knjiga, sadržaji na Internetu općenito nemaju točno zadan "početak" i "završetak", niti su uređeni nekim unaprijed

18

zadanim redoslijedom. Po sadržajima Interneta može se kretati (skakati) bez ograničenja i u raznim smjerovima, odnosno bez ikakvog smjera, jer na Internetu nema unaprijed zadanih (obaveznih) smjerova kretanja.

Znatan dio privlačnosti tehnologije - posebno informacijske tehnologije - sastoji se upravo u tome što omogućava ljudima da "nadiđu vrijeme", odnosno da barem privremeno prestanu biti svjesni svoje ograničenosti, prolaznosti i smrtnosti. Sredstva koja u ljudima stvaraju osjećaj zanosa i potiču ih na zaborav (nekih stvari) nazivaju se opijaticima. Zato se kaže da tehnologija općenito - a informacijska tehnologija posebno - ima jaku opijatsku dimenziju. Po uzoru na neku stariju izreku, može se reći da su proizvodi informacijske industrije postali "opijum za narod".

Kaže se da je suvremeno potrošačko društvo stvorilo kulturu prolaznog (culture of the ephemeral); "ephemeral" znači prolazno i od male važnosti, "ništavno". Proizvodi informacijske industrije posebno pojačavaju takvu tendenciju.

Tradicionalne kulture (religijske i nacionalne) građene su na onome što se smatralo neprolaznim i moćnim (poput bogova i naroda) i stvarale su svoje neprolazne (trajne) vrijednosti i simbole. Suvremeno potrošačko doba slavi potrošnju, novost i brzinu, i na taj način stvara kulturu prolaznog.

Kultura prolaznog razvija se zajedno sa kulturom virtualnog. Ljudi komuniciraju sa stvarnošću pomoću pokretnih slika koje stalno prolaze i nestaju. Život u takvom tehnološkom okruženju potiče stvaranje kulture prolaznog.

7. Tehnološki razvoj i kulturalno okruženje

Kultur(alni)ni prostor u kojem je razvijena suvremena informacijska tehnologija ima neke osobine koje su bitno doprinijele razvoju i širenju te tehnologije. Castells ističe četiri takve osobine:

(1) tehno-meritokratski sustav vrednovanja(2) interes ljudi za tehnologiju i inovacije,(3) poduzetnička nagnuća i praksa,(4) potreba i sklonost komuniciranju na daljinu.

U nastavku ukratko opisujemo te četiri osobine kulturalnog prostora i pokazujemo na koji način svaka od tih osobina doprinosi razvoju i širenju (informacijske) tehnologije i (informacijske) industrije.

Pojam tehno-meritokratski sustav vrednovanja ovdje ukazuje na to da društvo podržava tehničke pronalaske i da nagrađuje pojedince i skupine prema njihovim zaslugama u tom području djelatnosti. "Meritus" latinski znači zasluga i slično. Dakle, društvo (kultura) daje materijalnu podršku i društvena priznanja onima koji promiču razvoj tehnologije, i nagrađuje ih prema rezultatima koje u tome postižu. Isto vrijedi i za znanost, čiji rezultati doprinose razvoju novih tehnologija; istodobno, nove tehnologije omogućuju razvoj znanosti i poduzimanje novih znanstvenih istraživanja. Takav odnos društva prema tehnologiji i znanosti, kao i prema onima koji uspješno rade na tom području, doveo je do intenzivnog razvoja znanosti i tehnologije. To se posebno odnosi na informacijsku tehnologiju koja je našla vrlo široku primjenu tokom posljednjih nekoliko decenija.

19

Meritokracija znači vladavina zaslužnih; u području znanosti i tehnološkog razvoja to znači da ljudi stječu autoritet i materijalnu podršku društva prema rezultatima svog rada. Dakle, u znanosti i tehnologiji, autoritet pojedinaca i institucija zasniva se i stječe na temelju rezultata rada. Može se reći da na taj način zasluge donose pojedincima "vlast", ako ne formalnu, onda neformalnu, u vidu autoriteta i društvenog utjecaja. Prema rezultatima rada, društvo daje i materijalnu (financijsku) podršku ljudima i aktivnostima (istraživanjima) u području znanosti i tehnologije.

Tome valja dodati da se u tehno-ekonomskom sustavu i tržišnoj ekonomiji nagrađuju prvenstveno oni pronalasci i one tehnološke inovacije koje imaju izravnu primjenu, pri čemu je vrlo poželjno da ta primjena bude gospodarski relevantna. Dakle, tehno-meritoktaski sustav vrednovanja je ipak oblikovan (usmjeravan) ciljevima i vrijednostima tržišne ekonomije, kao dominantne narative ("ideologije") suvremenog doba.

Za intenzivan razvoj i primjenu tehnologije potrebno je da ljudi pokazuju interes za tehnologiju. Govoreći o izvornom interesu ljudi za tehnologiju, Castells posebno ističe hakere (hackers), kao primjer ljudi koji pokazuju izrazit interes za određene tehnologije, posebno za informacijsku tehnologiju. Pojam "to hack" ima više značenja, među koje spadaju "cijepati" i "raskomadati". Hakeri često "rastavljaju" tehnološke naprave i sustave, da bi bolje upoznali njihovu unutrašnjost, odnosno način rada tih naprava i sustava. Nije nam poznato da li naziv "hackers" dolazi od spomenute sklonosti "cijepanju", ali tako bi moglo biti.

Znanja koja stječu proučavanjem tehnoloških naprava i sustava, hakeri mogu upotrijebiti na razne načine. Takva znanja omogućavaju im da pronađu neka bolja rješenja ili dodatne (nove) mogućnosti, i da tako unaprijede rad tih naprava. Ali takva znanja omogućavaju im da "pokvare" te naprave, odnosno da izvođenjem nekih operacija poremete normalan rad raznih naprava i sustava. Koje će od tih dviju mogućnosti neka osoba (ili skupina) odabrati, zavisi od njenih nagnuća, kao i od nekih konkretnih motiva.

Haker može otkriti kako se može zaobići ("probiti") zaštitni sustav nekog udaljenog informacijskog sustava, i preko računalne mreže ući u taj informacijski sustav u kojeg nije ovlašten ulaziti. Pritom može instalirati i pokrenuti neke programe koji ometaju normalan rad toga sustava, izazivaju greške u njegovom radu i uništavaju podatke. Hakeri mogu napadati sustave iz raznih razloga: (1) zbog osobnog zadovoljstva, da pokažu da mogu, (2) zato da ometu rad sustava, ili (3) zato da steknu neku materijalnu korist (na način koji je protuzakonit). Naprimjer, haker može ući u neki udaljeni sustav i kopirati neke podatke sa toga sustava na svoj sustav. Nakon toga može na udaljenom sustavu brisati te podatke, a zatim tražiti od vlasnika podataka (anonimnom porukom računalne pošte) da mu plati za to da mu te podatke vrati (preko računalne mreže).

Postoji mnogo načina na koje hakeri mogu napraviti štetu u raznim informacijskim i komunikacijskim sustavima, kao i poduzimati nezakonite radnje. Zato pojam haker općenito ima negativne konotacije, koje više izražavaju bojazan nego neprijateljstvo. Ali postoje tvrdnje kako "pravi hakeri" ne prave štetu, niti poduzimaju nezakonite radnje. One pojedince koji prave štetne i nezakonite radnje zato da steknu neku korist, ili zbog osobnog zadovoljstva, naziva se krakerima (crackers). Naziv krakeri dolazi od pojma "to crack", što znači "slomiti", "provaliti", "razbiti"; dakle, možemo ih ovdje nazvati razbijačima. Da bi mogli praviti navedene probleme i

20

štete, krakeri trebaju imati hakerska znanja, tako da se krakeri mogu smatrati "podskupinom od hakera", ali svojim djelovanjem oni se bitno razlikuju od "pravih hakera", čije se djelovanje smatra konstruktivnim i korisnim.

Kada se hakersko ili krakersko znanje koristi na protuzakonit način, posebno radi stjecanja materijalne koristi, onda se takvo djelovanje često naziva kibernetičkim kriminalom (cybecrime; "sajberkrajm"). Ljudi sa hakerskim znanjima mogu pisati programe koji se nazivaju virusima (i drugim imenima) i koji izvode razne vrste štetnih procesa u informacijskim i komunikacijskim sustavima. Rijetko se spominje tko zapravo piše viruse, ali netko ih piše, jer da ih nitko ne piše ne bi ih ni bilo. Ponekad se spominje mogućnost da to rade prodavači antivirusnog softvera (koji "žive od virusa") ali za takve tvrdnje nema dokaza.

Govoreći o "pravim" (korisnim) hakerima, kao ljudima koji svojim djelovanjem promiču razvoj tehnoloških naprava i sustava, Castells iznosi nekoliko vrlo pohvalnih stvari za koje se nadamo da su točne. One zacijelo jesu točne u određenoj mjeri, ali može biti da Castells pomalo idealizira stvari.

Dakle, osnovna težnja pravog hakera je tehničko znanje. Na tom planu, težnja svakog hakera je da bude najbolji, da svoje znanje pokaže drugim hakerima i da za to znanje stekne priznanje u neformalnoj zajednici hakera.

Drugo, hakeri svojim radom promiču kulturu darivanja. To čine na taj način što svoje proizvode, obično programe i softverska rješenja, postavljaju na mrežu i tako ih poklanjaju svima onima kojima mogu biti od korist. Kvaliteta njihovih proizvoda i javno priznanje (drugih hakera) za pokazano umijeće, važnija im je nego materijalna nagrada (dobit).

Treće, hakeri vole slobodu u radu; radije rade besplatno ono što žele raditi, nego za plaću ono što ih ne zanima.

Te tri osobine prikazuju hakere na vrlo povoljan način. Ako se neki od hakera ne ponašaju prema iznijetim načelima, onda se za njih može reći da nisu "pravi hakeri"; time je onda sačuvan ideal pravih hakera, kao i integritet pravih hakera koji se ponašaju prema načelima koje smo iznijeli iznad. U svakom slučaju, hakeri pokazuju izrazit interes za tehnologiju, što je bitno za razvoj i široku primjenu tehnologije. Jer kad neki ljudi ne bi imali izrazit interes za tehnologiju, onda bi se tehnologija razvijala i širila sporije nego što se to događa u društvu i kulturi o kojima ovdje govorimo.

Kao primjer koji potvrđuje iznad navedene osobine hakera, obično se navodi razvoj operacijskog sustava Linux, koji je razvijen besplatnim doprinosima više stotina hakera. Rad na razvoju tog operacijskog sustava započeo je Linus Torvalds 1991. godine, kao student sveučilišta u Helsinkiju. Operacijski sustav je opsežan softverski sustav koji se sastoji od mnogo komponenata. Torvalds je napisao osnovne (središnje) elemente jednog novog operacijskog sustava i postavio je taj dio sustava (programe) na Internet. Time je omogućio drugima da vide ono što je on napisao i da to uzmu sa mreže i koriste za vlastite potrebe (ako im to služi). Pritom je ujedno pozvao sve one koji to znaju, da taj osnovni dio sustava nadopunjavaju dodatnim komponentama koje treba sadržavati potpun operacijski sustav. Tom pozivu odazvalo se više stotina hakera, koji su u slijedećih par godina svojim doprinosima (programima, komponentama sustava) proizveli jedan potpun i komercijalno relevantan operacijski sustav. Taj sustav nazvan je Linux, po imenu njegovog začetnika, a možda i zato što taj naziv zvuči slično kao i naziv poznatog operacijskog sustava Unix.

21

Dakle, razvoj operacijskog sustava Linux je jedan primjer "pravog" hakerskog rada. Ipak, spomenimo ovdje da ovakvi opisi zanemaruju neke dimenzije razvoja tako opsežnog sustava. Više stotina hakera može raditi individualno (i povremeno, kad stignu) na razvoju takvog sustava. Ali netko treba oblikovati strukturu takvog sustava, uspoređivati i vrjednovati istovrsne komponente koje pojedinci proizvode, usklađivati te komponente i povezivati ih u jednu cjelinu. Pojedinačna umijeća, entuzijazam i konkretni doprinosi su vrlo bitni (i neophodni), ali nisu dovoljni; pored svega toga, za uspješan razvoj opsežnog i složenog sustava potrebni su dobro planiranje i dobra organizacija, što priče o Linuxu uglavnom ne spominju.

Bez obzira na pitanja organizacije rada, može se reći da je operacijski sustav Linux uspješno razvijen besplatnim radom i doprinosima više stotina hakera. Zato se može reći i to, da u vrijeme dominacije tržišne ekonomije i konzumerizma, hakeri svojim radom promiču kulturu darivanja (gift culture).

Nakon što je operacijski sustav Linux ušao u široku primjenu, postalo je neophodno da taj sustav održava (i razvija dalje) neka stabilna organizacija ili tvrtka. Naime, tehnološko okruženje se mijenja, tako da sve informacijske sustave treba stalno održavati i unaprijrđivati u skladu sa novim potrebama i mogućnostima. Operacijski sustav kojeg u svom radu koriste milijuni korisnika širom svijeta, mora imati pouzdano održavanje i razvoj. Zato postoji i radna grupa (tvrtka ili organizacija) koja održava i razvija operacijski sustav Linux; na čelu te grupe je pokretač tog projekta Linus Torvalds. Dakle, stvari se ne mogu trajno oslanjati na entuzijazam i dragovoljan rad, ali entuzijazam i neplaćen rad su često važni za pokretanje novih stvari. Na taj način pokrenuti su i brojni drugi projekti u području informacijske tehnologije, koji su kasnije postali komercijalno vrlo uspješni. Kaže se da je i Bill Gates u početku bio haker.

Za hakere se kaže da dobro komuniciraju sa strojevima, ali da malo komuniciraju sa ljudima. A i kad komuniciraju sa ljudima, čine to pomoću strojeva (komunikacijskih sustava) i to uglavnom samo sa drugim hakerima. Takva primjedba može biti uvelike točna, ali slično se može reći za mnoge ljude, posebno za one koji većinu svog rada posvećuju jednoj specifičnoj stvari. Ljudi nekih specifičnih sklonosti i interesa oduvijek se ponašaju na specifične načine; to vrijedi jednako za glazbenike i za hakere.

Neki hakeri i neki krakeri se aktivno bore za neke društvene ciljeve, posebno za neke stvari vezane uz informacijsku tehnologiju. Jedna od takvih stvari je "sloboda komunikacijskog prostora". Pritom ta sloboda obuhvaća pravo na privatnost komunikacije i pravo na neograničeno šifriranje sadržaja koji se prenose komunikacijskim sustavima. U toj borbi hakeri i krakeri ponekad poduzimaju neke akcije koje zakon ne dopušta, tako da ponekad imaju problema sa zakonom i vlastima.

Za razvoj novih tehnologija važne su i poduzetničke sklonosti nekih ljudi, koji su spremni ulagati novac u razvoj i promicanje novih tehnologija, naprava i sustava. Kada neki takav poduhvat uspije, onda poduzetnicima obično donosi veliku dobit. Ali većina pokušaja ne postiže velike uspjehe; tada poduzetnici obično gube početna ulaganja i pokušavaju sa nekim novim ulaganjima. Castells navodi da od devet novih tvrtki koje se osnuju u Dolini silicija (u Kaliforniji), osam tvrtki propada u prvoj godini rada. Ali takvi neuspjesi obično nemaju fatalne posljedice; ljudi pokreću nove tvrtke, od kojih neke donose dobit koja je veća od ukupnih gubitaka koje su stvorile one neuspješne tvrtke. Rizik je prisutan u svakom ulaganju.

22

Intenzivnom razvoju tehnologije mnogo doprinose državna ulaganja u taj razvoj. Nove tehnologije potiču gospodarski rast, a nadmoćna tehnologija obično znači i vojnu nadmoć. Razvoj velikog dijela informacijskih i transportnih tehnologija financiraju ministarstva obrane (posebno u SADu); te tehnologije se često razvijaju za vojne namjene, ali kasnije ulaze u civilnu proizvodnju i nalaze široku upotrebu. Države općenito ulažu u razvoj onih tehnologija koje se smatraju "strateški važnima" za ukupan gospodarski razvoj i za vojnu moć pojedine države.

Tehnološke inovacije otvaraju nove mogućnosti za gospodarske aktivnosti i time potiču gospodarski rast. Zato gospodarstvo ulaže u razvoj novih tehnologija; pritom gospodarski ciljevi ujedno usmjeravaju razvoj novih tehnologija: razvija se i proizvodi ono što se dobro prodaje. Zato se kaže da tržišna ekonomija razvija i proizvodi ono što je profitabilno za nju, a ne ono što je zaista potrebno i korisno za pojedince i društvo. Naprimjer, sa ekonomskog stanovišta, bolje je proizvoditi skupe jahte nego jeftine kuće za siromašne, jer siromašni nemaju novaca i slabo plaćaju, tako da proizvodnja za njih nije profitabilna; slično vrijedi i za razvoj i proizvodnju raznih lijekova.

U društvu tržišne ekonomije, profit (novac) je najviša vrijednost i mjerilo svih drugih vrijednosti. Investicije i aktivnosti usmjeravaju se prema ekonomskim načelima, ne prema socijalnim načelima, kao ni prema načelima zaštite prirode. U svakom slučaju, gospodarske aktivnosti su ujedno tehnološki poduhvati, tako da gospodarstvo pokazuje velik interese za razvoj novih tehnologija i izravno investira u taj razvoj. Mnoge velike tvrtke investiraju u istraživanje i razvoj (research and development - R&D) preko 10 posto svojih prihoda.

Konačno, za uspješan razvoj i široku primjenu informacijske tehnologije, potrebno ja da ljudi žele koristiti tu tehnologiju. Od davnina je rečeno da su ljudi "brbljava stvorenja", kao i da vole razne vrste "buka" i "virtualnih stvarnosti". Zato ljudi rado koriste razna sredstva i usluge informacijske tehnologije, koje im omogućavaju da intenzivno brbljaju, i koje za njih proizvode razne vrste buka i virtualnih stvarnosti.

Na početku ovog odjeljka naveli smo četiri bitne osobine suvremenog kulturalnog prostora u kojem je razvijena informacijska tehnologija; te osobine odražavaju i oblikuju način života ljudi u tom prostoru. Kao četvrtu osobinu naveli smo potrebu i sklonost ljudi da komuniciraju na daljinu. Tim pojmom je ovdje obuhvaćena sva komunikacija koja se ostvaruje uz pomoć nekih tehnoloških naprava i sustava. Takva komunikacija (uz pomoć telefona i Interneta) postala je dominantna; isto tako, masovno se koriste razni proizvodi informacijske industrije, kao što su glazba i filmovi; sluša se radio i gleda televiziju. Sve to bitno doprinosi potrošnji (kupovanju) naprava i usluga informacijske tehnologije i informacijske industrije. A potrošnja pokreće proizvodnju i razvijanje novih proizvoda i usluga.

Spomenimo da usprkos postojanju nosioca digitalnih zapisa podataka golemih kapaciteta, i dalje se tiskaju knjige, i to navodno ne manje nego ranije. Neke vrste knjiga, kao što su enciklopedije, čiji su sadržaji vrlo opsežni, bolje je zapisivati na diskove, nego tiskati ih na papiru. Takve vrste knjiga troše mnogo papira i zauzimaju mnogo prostora; enciklopedije se ne čita redom, nego se traži neke određene stvari, koje je obično lakše naći u digitalnim zapisima enciklopedija. Slično vrijedi za razne priručnike, koji su opsežni i koji brzo zastarijevaju.

Ali romani, pjesme i slično, se i dalje tiskaju u obliku knjiga, kao i nekad. To je uvelike zato što su fizičke osobine zapisa nekog sadržaja važne za ljude. Knjiga može izgledati lijepo i može biti ugodna za rukovanje (user-friendly); može se nositi sa sobom, može se šarati po noj i

23

praviti joj uši; može se čuvati na polici i slično. Knjige nose sadržaje ali one su i fizički predmeti. Ljudi su još uvijek fizička bića, tako da su fizičke osobine predmeta važne za ljude. Ugodna fizička svojstva klasičnih knjiga mogla bi sačuvati tu vrstu knjiga od nestanka, usprkos tome što se navodno sve više koriste razne vrste e-knjiga (elektronički zapisanih knjiga).

8. Mrežno gospodarstvo i mrežno društvo

Internet omogućava izvođenje raznih poslovnih aktivnosti koje se oslanjaju na njegove komunikacijske usluge. Poslovanje koje se bitno oslanja na komunikacijske usluge računalnih mreža (prvenstveno Interneta) naziva se e-poslovanjem (e-business).

Pojam e-poslovanje je širi (obuhvaća više) nego pojam e-trgovina, kako se naziva trgovanje preko Interneta. E-poslovanje obuhvaća veći skup poslovnih aktivnosti od same prodaje i kupovine. Castells kaže da pojam e-poslovanje obuhvaća sve poslovne aktivnosti koje se oslanjaju na komunikacijske usluge Interneta ili nekog drugog računalnog komunikacijskog sustava.

Inače, pojam e-poslovanje postaje pomalo nepotrebnim jer se danas skoro sve poslovne aktivnosti oslanjaju na na komunikacijske usluge Interneta, tako da govor o e-poslovanju postaje nepotrebnim: e-poslovanje postalo je naprosto normalno poslovanje, čime oznaka "e" postaje nepotrebna.

U okviru e-poslovanja, a posebno u okviru e-trgovanja, govori se o dva osnovna oblika poslovanja, i to B2B i B2C. Pritom B2B označava "business-to-business" poslovanje; ovdje se "2" (two) izgovara "tu", a nadomješta englesko "to" ("prema", "do") koje se izgovara otprilike jednako kao i "two". B2B poslovanje je poslovanje između tvrtki ili poslovnih subjekata ("biznisa"). Puni prijevod gornjeg izraza mogao bi glasiti "od-tvrtke-do-tvrtke", ili kraće "tvrtka-tvrtka".

Kratica B2C označava "business-to-consumer"; to je poslovanje između tvrtki i krajnjih potrošača njihovih proizvod i usluga. Dakle, radi se o poslovanju tipa "od-tvrtke-do-potrošača", ili kraće "tvrtka-potrošač".

Obim poslovanja tipa B2B je daleko veći od obima poslovanja tipa B2C, što znači da se veći dio e-poslovanja odvija između tvrtki. Ali i B2C poslovanje (prodaja) preko Interneta čini značajan dio prodaje roba i usluga, posebno u nekim djelatnostima, kao što su prodaja softvera i drugih dobara koje se može isporučivati izravno preko Interneta. Takva prodaja obuhvaća bezbroj roba i usluga, od prodaje autobusnih karata na dalje. Ovdje ne iznosimo konkretne veličine prometa koji se ostvaruje na taj način, jer se te veličine mijenjaju, a mogu se i procjenjivati na različite načine. Naprimjer, ako se financijske transakcije smatraju dijelom e-poslovanja, a mogu se smatrati, onda obim toga oblika poslovanja doseže vrlo visoke vrijednosti.

Komunikacijske usluge Interneta postale su prostorom za oglašavanje (reklamiranje) u kojem se proizvođači roba i davatelji raznih usluga obraćaju potencijalnim kupcima (potrošačima) njihovih proizvoda i usluga. Internet je općenito učinkovito sredstvo za oglašavanje, tako da od ukupne potrošnje na reklamiranje u svijetu, sve veći postotak otpada na Internet. Vlasnici raznih popularnih web stranica ostvaruju većinu svojih prihoda od reklama. Internet je i dalje prostor i sredstvo opće komunikacije, ali sve veći dio komunikacije je izravno ili neizravno poslovnog tipa, ili ima sve izrazitiju poslovnu (reklamnu) dimenziju. To često otežava osnovnu komunikaciju; većina web stranica koje imaju neku specifičnu namjenu, poput telefonskog imenika, natrpane su

24

reklamama.

Učinkoviti komunikacijski sustavi omogućuju i potiču da se sustavi proizvodnje i poslovanja organiziraju kao sustavi koji su mrežne strukture. To znači da tvrtka postaje jedna mrežna struktura koja obuhvaća i povezuje one djelatnosti (kao čvorove) koje su joj potrebne za ostvarenje ciljeva njenog poslovanja. Ti ciljevi mogu biti proizvodnja određenih proizvoda, odnosno stvaranje određenih usluga, kao i prodaja tih roba i usluga.

Mreža je struktura koja se može relativno lako mijenjati, u skladu sa promjenom okolnosti, uvjeta rada i poslovanja, ili ciljeva tvrtke. Takve promjene mogu biti potrebne kad se pojave nove tehnologije koje mijenjaju način rada, kao i kad to iziskuju promjene gospodarskog okruženja i tržišta. Mrežna struktura općenito čini tvrtku dinamičnom i fleksibilnom (prilagodljivom). U mrežu se mogu uključivati novi "čvorovi" (djelatnosti), a mrežu se može i rasformirati ako njeni ciljevi više nisu primjereni tržištu, ili ako se okolnosti u gospodarskom okruženju promijene na način da tvrtka postane neprofitabilna. U tom slučaju, pojedinačni čvorovi tvrtke mogu se uključiti u druge mreže (tvrtke), ako su dovoljno vitalni (tržišno relevantni) da ih druge mreže žele prihvatiti (kupiti).

Mrežna organizacija tvrtki čini da mnoge velike tvrtke budu prvenstveno poznati nazivi ("brendovi") i koordinatori rada jedne velike mreže manjih poslovnih cjelina, koje imaju status čvorova takvih velikih mreža. Izbor i organizacija rada čvorova mrežne tvrtke trebaju biti prikladni za ostvarenje ciljeva tvrtke i trebaju se dinamički mijenjati prema uvjetima i potrebama. Središnji čvor takve mrežne tvrtke vodi poslove strateškog planiranja razvoja mreže i aktivnosti njenih čvorova, te oblikuje ciljeve njenog cjelokupnog djelovanja. Središnji čvor usmjerava istraživačke i razvojne djelatnosti tvrtke, provodi istraživanje tržišta i ispituje mogućnosti proširenja mreže. Mrežu se može širiti gradnjom novih čvorova (pogona, djelatnosti), kupovinom takvih čvorova, i uspostavljanjem partnerskih poslovnih odnosa sa novim čvorovima koji su potrebni za unapređenje rada tvrtke kao mreže čvorova.

Govor o tvrtki kao mreži, odnosno govor o mrežnoj strukturi suvremenih tvrtki, ne izgleda kao velika novost. Jer tvrtke se uvijek moglo promatrati kao cjeline koje imaju neki oblik mrežne strukture, odnosno kao cjeline koje se sastoje iz više međusobno povezanih cjelina (čvorova). Međutim, u vrijeme učinkovitih komunikacijskih i transportnih tehnologija i sustava stvorene su bitno veće mogućnosti za organizaciju proizvodnih i poslovnih aktivnosti kao jednog razgranatog sustava koji je izrazito mrežne strukture. Istodobno, gospodarsko okruženje iziskuje od tvrtki da budu dinamične i prilagodljive, što dodatno nameće potrebu po mrežnoj organizaciji tvrtki, njenih djelatnosti i aktivnosti.

Inovacije su bitne ne samo za proizvodnju boljih proizvoda, nego i za promicanje potrošnje, a time i gospodarske aktivnosti, posebno proizvodnje. Kaže se da ljudi vole i rado kupuju nove stvari, ponekad i samo zato što su nove. Zato velike tvrtke danas ulažu znatan dio svojih prihoda u istraživanje i razvoj novih tehnologija i novih proizvoda. To se obično označava (i naziva) kraticom R&D (research and development - istraživanje i razvoj). Kaže se da vodeće tvrtke u području informacijske tehnologije ulažu u R&D preko 10 posto svojih ukupnih prihoda.

Castells smatra da je tehnološko zaostajanje glavni razlog za propast državnog socijalizma i njegovog modela planske (ili planirane) ekonomije. Ukratko, planska ekonomija bila

25

je previše statična (planirana) i nije ostavljala prostora za aktivnosti potencijalnih inovatora i poduzetnika; isto tako, nije se mogla dinamički (brzo) prilagađati pojavama novih tehnologija i promjenama u globalnom gospodarskom prostoru. Bitna tehnološka otkrića i inovacije, kao što su naprimjer Internet i osobna računala, nije moguće naprosto planirati. Bitne inovacije stvaraju ili barem pokreću pojedinci: samostalni inovatori i poduzetnici. Uzgred, kaže se da je Internet "razvila država" (SAD); to je u načelu točno, ali Internet je postao gospodarski relevantan tek onda kad ga je država prepustila tržišnoj ekonomiji (to jest, kad je većim dijelom privatiziran).

Planske ekonomije u zemljama državnog socijalizma (ili komunizma) postizale su izvrsne rezultate u proizvodnji energije, čelika i betona, kao i u drugim standardnim industrijskim aktivnostima. Ali ti ekonomski sustavi nisu poticali razvoj i komercijalnu upotrebu novih tehnologija i novih proizvoda, niti su davali prostora poduzetnim pojedincima da pokreću takve aktivnosti. Zato su nove tehnologije, posebno informacijske tehnologije, razvijene u zemljama tržišne ekonomije i poduzetništva.

Kada se glavnina gospodarskih aktivnosti sa čelika i betona pomakla prema osobnim računalima i drugim novim tehnologijama i industrijama, zemlje planske ekonomije dospjele su u nepovoljan gospodarski položaj i bile su prinuđene promijeniti svoj društveno-ekonomski sustav. To ne znači da je sustav tržišne ekonomije naprosto "bolji" od državnog socijalizma (pogotovo ne za obične radnike); na povijesnoj sceni ne pobjeđuju "bolji", nego pobjeđuju oni koji su u stanju pobijediti, bez obzira na koji način i sa kojim posljedicama.

Spomenimo da je Kina izbjegla onakav razvoj događaja kakav se dogodio u drugim zemljama državnog socijalizma. Kina je to učinila na taj način što je uvela tržišnu ekonomiju, a pritom zadržala jednopartijski sustav (koji je nominalno komunistički). Taj sustav ima dovoljnu moć (prvenstveno zakonodavnu) da može bitno utjecati na ponašanje tržišne ekonomije. Takva kombinacija tržišne ekonomije i jednopartijskog sustava koji je može kontrolirati, pokazala se vrlo uspješnom u Kini u toku zadnjih trideset godina, a mogla bi biti uspješna i ubuduće.

Mrežno gospodarstvo i mrežno društvo su dijelovi (ili dimenzije) društveno-ekonomskog sustava tržišne ekonomije (kapitalizma). U tom sustavu prakticira se prilično agresivno ponašanje prema građanima (zvanima "potrošači") zbog ostvarenja nekih gospodarskih ciljeva. Jedan od oblika agresivnog ponašanja je masovno i uporno slanje reklamnih poruka putem računalne pošte. Reklamama se zatrpavaju i zemaljski poštanski sanduci, ali ovdje govorimo o računalnoj pošti.

Tržišna ekonomija proizvela je (i prodaje) razne sustave pomoću kojih se pojedinac može braniti od takvih poruka. Jedan oblik obrane je da se na klijentskom sustavu računalne pošte (kao što je Outlook Express) postavi neke parametre ("pravila") na taj način da se reklamne (neželjene) poruke brišu na serveru davatelja Internet usluga (Internet Services Provider - ISP) na kojem korisnik ima adresu računalne pošte. Postoje funkcije na klijentskom sustavu za računalnu poštu koje omogućuju da se točno definira koje poruke treba brisati u poštanskom pretincu danog korisnika, na serveru.

Ali pošiljatelji takvih poruka nalaze razne načine kako da izbjegnu učinke takvih funkcija i definicije pravila brisanja, tako da njihove poruke ne budu izbrisane i da dospiju do korisnika. Klijentski sustav za računalnu poštu nudi niz mogućnosti definiranja koje poruke treba brisati na serveru. Naprimjer, jedno pravilo može brisati sve poruke koje dolaze s određene adrese računalne pošte; ali pošiljatelji poruka mijenjaju adresu (sa koje šalju poruke) svaki dan, i time izbjegavaju učinak takvog pravila. Neko pravilo može tražiti brisanje svih poruka koje nose određeni naslov ili sadrže određene riječi u naslovu; pošiljatelji mijenjaju naslov istih poruka svaki dan. Neko pravilo

26

može određivati da se brišu sve poruke u kojima se javljaju određene riječi koje su karakteristične za neku reklamu; pošiljatelji pišu riječi "s greškom", čime izbjegavaju da ih sustav briše na temelju toga pravila. Sadržaj poruke često se šalje kao slika, tako da pretraživač tekstualnih zapisa ne može pretraživati takav sadržaj, pa se poruku ne može brisati na temelju uvida u njen sadržaj.

Na takve i slične načine, prodavatelji koječega probijaju se sa svojim porukama do potencijalnih kupaca raznih proizvoda i usluga. Nije nam poznato koliko takve nasilne reklame zaista koriste tvrtkama u poslovanju, ali neugodno je primati takve reklame svaki dan.

Jednostavnost kopiranja i prijenosa digitalno zapisanih informacijskih sadržaja raznih vrsta stvara probleme vezane uz zaštitu autorskih prava. Digitalne zapise glazbe i filmova lako je postaviti na Internet, odakle ih može preuzimati svatko, bez da autori tih sadržaja pritom dobiju ikakvu nadoknadu. O tim pitanjima se povremeno puno raspravlja u medijima, ali čini se da nije nađeno neko općenito i zadovoljavajuće rješenje. Ovdje se želi postići dvije osnovne stvari. (1) Naplaćivanje, makar i po niskim cijenama, za svako preuzimanje (kopiranje) digitalnih zapisa glazbe i filmova sa Interneta. (2) Onemogućavanje daljnjih kopiranja sadržaja koji su preuzeti sa Interneta (i plaćeni).

Takva nastojanja izgledaju dobrima, ali nije ih lako ostvariti u praksi, bez da se pritom proizvede i neke nepovoljne posljedice. Naprimjer, sadržaj kojeg se uzima s Interneta (uz plaćanje) moglo bi se vezati uz napravu (računalo) na koju se prenosi. Takav sadržaj se onda ne bi moglo prenositi (kopirati) na druge naprave, jer na drugim napravama ne bi radio. Ali u tom slučaju, ni kupac tog sadržaja, koji je taj sadržaj uzeo sa mreže i platio ga, ne bi mogao taj sadržaj koristiti na drugoj (svojoj) napravi, nego samo na onoj na koju ga je prenio izravno sa mreže. To izgleda nekorektnim prema onome tko je sadržaj uzeo na legalan način i platio ga. Ako se pak dopusti kopiranje (za vlastite potrebe) onih sadržaja koji su uzeti sa Interneta uz plaćanje, onda se time otvara mogućnost ilegalnog preprodavanja svakog onog sadržaja čija je jedna kopija preuzeta sa Interneta uz plaćanje. Tom problematikom ne možemo se ovdje podrobnije baviti, ali valja znati da ona postoji.

9. Nadziranje komunikacije i ljudi

O nadziranju privatnih komunikacija postoje razna mišljenja i stavovi. Postoje tvrdnje da je komunikacija danas toliko obimna - prvenstveno na Internetu i u telefoniji - da je tu komunikaciju praktički nemoguće nadzirati (promatrati). Drugi tvrde kako državna administracija ni drugi subjekti (gospodarski, politički) ne smiju nadzirati nikakvu privatnu komunikaciju. Postoje i tvrdnje kako se sva komunikacija na Internetu i u raznim telefonskim sustavima već odavno snima i nadzire - to jest, promatra se sadržaje koje ti sustavi prenose. Takvo nadziranje provode državne institucije koje se bave poslovima sigurnosti, ali to čine i gospodarski i drugi subjekti. U ovom odjeljku iznosimo kratak prikaz stanja stvari u vezi s pitanjem nadziranja komunikacije i nadziranja ljudi.

Tvrtke i pojedinci koji održavaju komunikacijske sustave i prodaju usluge komunikacije, tehnički mogu čuti i vidjeti sve informacijske sadržaje koji se nalaze u komunikacijskom sustavu sa kojim upravljaju, kao i sve sadržaje koji se tim sustavom prenose. Informacijske sadržaje može se vidjeti (i kopirati) na domaćinima na koje se vezuju korisnici raznih usluga i na prijenosnim

27

čvorovima mreže preko kojih se ti sadržaji prenose. Svi snimljeni (kopirani) sadržaji mogu se sabirati na jedno mjesto i tamo se mogu pretraživati i obrađivati na razne načine i u razne svrhe. Da li davatelji komunikacijskih usluga rade takve stvari ili ne (i u kojoj mjeri), teško je znati.

Dakle, tehnički je moguće promatrati sve informacijske sadržaje u komunikacijskom sustavu. Međutim, ogromna količina sadržaja otežava izravno promatranje svih (ili mnogih) sadržaja koji se prenose nekim sustavom. Isto tako, raznolikost sadržaja otežava njihovo vrjednovanje u smislu zakonskih odredbi: često nije lako procijeniti jesu li neki sadržaji zakonski ispravni ili nisu. Nadziranje postaje još težim (zahtjevnijim) ako komunikatori šifriraju sadržaje koji se prenose sustavom. Da bi se moglo vidjeti sadržaje koji su šifrirani, potrebno je poznavati način njihovog šifriranja i dešifrirati ih. Zato državna administracija postavlja razna ograničenja po pitanju nogućnosti (prava) šifriranja, dok se korisnici komunikacijskih usluga bore za neograničeno pravo na šifriranje.

Nadziranje otežavaju i grafički sadržaji, koje softverski alati prepoznaju mnogo teže nego tekstualne zapise u kojima mogu prepoznavati razne "sumnjive pojmove". Povrh toga, u digitalne zapise slika mogu se "sakriti" (uvrstiti) zapisi raznih tekstualnih sadržaja, koje je onda vrlo teško otkriti.

O mogućnosti nadziranja komunikacije možemo zaključiti ovako. Tehnički je takvo nadziranje moguće, ali je izravno promatranje svih sadržaja koji se prenose sustavom vrlo teško provoditi. Zbog toga se nadziranje komunikacije obično provodi na taj način da se snimaju podaci o svakoj komunikaciji; to mogu biti identitet (adresa, telefonski broj) komunikatora, vrijeme i mjesto komunikacije i slično. Vjerojatno se snimaju i sadržaji poruka računalne pošte, kao i sadržaji telefonskih razgovora, ali teško je reći u kojoj je mjeri zaista tako, jer te stvari spadaju u domenu sigurnosnih aktivnosti i službi, koje su uvijek tajnovite. Snimljeni sadržaji se navodno čuvaju nekoliko godina, a pretražuju (pregledavaju) se samo selektivno i samo onda kad za to postoje konkretni razlozi vezani uz neke kriminalne aktivnosti ili uz zaštitu (sigurnost) građana i države. Postoje softverski alati i metode rada, koji omogućuju ciljano pretraživanje ogromnih količina informacijskih sadržaja. Zajedno s porastom količine komunikacije i njenih sadržaja, rastu i performanse informacijske tehnologije (hardvera), tako da je nadziranje komunikacije i dalje moguće, a tako će vjerojatno biti i ubuduće.

Stavovi da državna administracija uopće ne bi smjela nadzirati privatnu komunikaciju mogu biti razumljivi, ali su uglavnom nerealni. Država nadzire mnoge stvari, u većoj ili manjoj mjeri. U situaciji kada informacijski sadržaji mogu imati velike sigurnosne i gospodarske učinke, administracija će svakako zadržati mogućnost da te sadržaje vidi, kao i da spriječi njihovo širenje (prijenos). Informacijski sadržaj može biti nelegalna financijska transakcija, virus, dogovor o nekoj kriminalnoj ili subverzivnoj aktivnosti, i slično. Komunikacijski prostor treba biti slobodan utoliko da omogućava građanima da neometano razmjenjuju razne informacijske sadržaje. Ali čini se nerealnim zahtijevati da administracija ne smije ni "vidjeti" (kopirati) te sadržaje, kao i da ne smije intervenirati onda kad to smatra neophodnim po zakonskoj osnovi ili iz sigurnosnih razloga.

U okviru borbe za "slobodu komunikacijskih sustava" od raznih ograničenja koje nameću državna administracija i gospodarstvo, odvija se i borba oko prava na šifriranje informacijskih sadržaja. Oni koji se zalažu za tu slobodu, traže neograničeno pravo na šifriranje sadržaja. S druge strane, državna administracija zabranjuje šifriranje sadržaja na načine koji nisu poznati njenim

28

organima, jer bi takva šifriranja onemogućila da njeni organi dešifriraju te sadržaje, čime bi država izgubila kontrolu nad takvim komunikacijama. Zagovornici potpune slobode šifriranja ukazuju da se ograničavanjem prava na šifriranje ne ugrožava samo privatnost komunikacije, nego se ugrožava i sigurnost (tajnost) poslovne komunikacije, financijskih transakcija i drugih sadržaja. Obje strane imaju prilično uvjerljive argumente, ali teško da državna administracija može dopustiti neograničene mogućnosti šifriranja, jer time gubi kontrolu nad komunikacijskim prostorom i nad sadržajima koji se u njemu prenose.

Tvrdnje da je sva komunikacija preko Interneta i preko telefonskih sustava potpuno nadzirana su uglavnom točne. Oblici i obim nadziranja različiti su u različitim državama, ali određena mjera nadziranja komunikacija vjerojatno postoji u svim državama. Obično se snimaju i pohranjuju podaci o (svim) komunikacijama, ili teže je znati u kojoj mjeri se snimaju sadržaji tih komunikacija: da li se snimaju sadržaji svih, mnogih, ili samo nekih ("sumnjivih") komunikacija.

Rečeno je da davatelji usluga mobilne telefonije snimaju (i čuvaju više godina) podatke o svim komunikacijama koje se odvijaju u njihovim sustavima. To onda znači da oni posjeduju sve podatke o pozicijama svih mobitela koji su vezani na njihov sustav, u toku posljednjih nekoliko godina. Ovdje se govori o snimanju podataka o komunikacijama, ne o snimanju sadržaja tih komunikacija. Svaki aktivni (uključen) mobitel vezan je na jednu zemnu antenu (točku pristupa), i to na onu koja mu je najbliža, odnosno na onu koju najbolje čuje. Kad se mobitel kretanjem udalji od te antene i približi se drugoj (koju počinje čuti bolje), onda mobitel napušta prethodnu antenu i vezuje se na novu. Telefonski sustav evidentira podatke o takvim prelascima i ti podaci se navodno čuvaju više godina. Takvo čuvanje nije naročito teško ni skupo, jer memorijski prostori su postali golemi i relativno jeftini. Na taj način telefonska tvrtka posjeduje podatke o kretanjima svih mobitela koji se vezuju na njen sustav, a time vjerojatno i o kretanjima vlasnika tih mobitela. U slučaju potrebe (naloga), ti podaci mogu se dati na uvid organima vlasti (sigurnosti). A mogu se upotrijebiti i za razne privatne ili protuzakonite svrhe.

Postoje tvrdnje kako sva ta evidentiranja, snimanja i nadziranja ne donose ništa lošeg onima koji se ponašaju u skladu sa zakonom. S druge strane, ako takva nadziranja prave probleme onima koji krše zakon, to nije loše za građane i društvo. To može izgledati točno, ali s tim u vezi postoji niz problema koje ukratko iznosimo u nastavku.

Kad sustav postane preopsežan, obično postaje neučinkovit. Više nadziranja ne mora značiti više znanja ni više sigurnosti. Kao primjer, možemo navesti jedan konkretan događaj, u kojem je u sustav sigurnosti "ušao" podatak koji je jasno ukazivao na pojavu određene opasnosti, ali uprkos tome nisu bile poduzete odgovarajuće mjere. Obrazloženje nadležnih je glasilo: u velikoj masi podataka, taj kritični podatak nije bio adekvatno procesiran i proslijeđen na pravo mjesto.

Obiman i složen sustav prikupljanja podataka teško je držati pod kontrolom, tako da takav sustav postaje nepouzdan i rizičan. Kao primjer, spomenimo slučaj objavljivanja više stotina tisuća "povjerljivih dokumenata" na Internetu, koji su "iscurili" iz nekog sustava u SADu. Jedan čelnik sigurnosnih službi objasnio ja na televiziji to "curenje" podataka time što je sustav vrlo opsežan i u njemu radi velik broj ljudi. Dovoljno je da jedan (ili neki) od tih ljudi ima neke razloge za to da pusti razne dokumente u javnost, pa da time takav sustav postane više štetan nego koristan.

Administrativni sustav može koristiti prikupljene podatke u svrhu raznih oblika progona onih pojedinaca i zajednica koje mu se ne sviđaju. Tako rade svi totalitarnu sustavi, koji su uvijek

29

vrlo marljivi u prikupljanju svih vrsta podataka o svima i o svemu.Podaci se mogu izgubiti, kao što se u više navrata dogodilo u Velikoj Britaniji; možda se to

događa i drugdje, a možda i često, ali se o tome ne obavještava javnost.Podatke se može ukrasti i koristiti ih u kriminalne ili subverzivne svrhe.Prikupljanje podataka neophodno je u određenoj mjeri za optimalno funkcioniranje raznih

sustava, gospodarstva i društva u cjelini. Ali pretjerano (nekontrolirano) prikupljanje podataka donosi razne opasnosti i rizike.

Uspostavljanje zakonskog reda u prostoru komunikacije otežava više čimbenika; spomenimo neke od njih. Komunikacijski sustavi poput Interneta su globalni; zakoni se obično donose na razini država; donošenje i provođenje zakonskih odredbi na međudržavnoj (globalnoj) razini obično ide teško. Različite države i njihova gospodarstva često imaju različite stavove i interese u prostoru komunikacije. Tako gospodarski i politički interesi otežavaju zauzimanje zajedničkih (globalnih) stavova po raznim pitanjima.

Tehnologija se razvija i mijenja; mogućnosti i oblici komunikacije se mijenjaju. U vremenu koje je potrebno da se definira i uvede neka zakonska regulativa, ta regulativa može postati neprimjerena novim tehnološkim sustavima i novim mogućnostima komunikacije.

Zakonska ograničenja u prostoru komunikacije često se smatraju cenzurom i ograničavanjem (kršenjem) ljudskih prava. Cenzura nije popularna; pored toga, teško je odlučiti kome povjeriti ulogu cenzura. To se može povjeriti sudovima, ali sudovi su obično spori i često ne poznaju specifičnosti raznih oblika komunikacije u pojedinim sustavima, kao što su društvene mreže. Naprimjer, jedan sud je osudio vlasnika jedne društvene mreže zbog jednog sadržaja kojeg je neki korisnik te usluge postavio na tu mrežu. Vlasnik te mreže skinuo je taj sadržaj čim su to od njega zatražili nadležni organi. Ne izgleda opravdanim kažnjavati vlasnika mreže koja sadrži više desetaka (ili stotina) milijuna informacijskih sadržaja, koje postavljaju sami korisnici, zbog toga što jedan od tih sadržaja izgleda društveno (ili zakonski) neprihvatljivim.

Mediji se po takvim pitanjima ne snalaze naročito dobro. Nijedan od komentatora (na više globalnih televizija) nije uopće spomenuo odgovornost korisnika koji je postavio taj neprihvatljivi sadržaj na tu društvenu mrežu; nije rečeno da li je sud spomenuo tog korisnika. Ukratko, vlasnika takve usluge moglo bi se smatrati odgovornim u slučaju da odbije skinuti sa mreže one sadržaje za koje postoje valjani administrativni zahtjevi da se skinu. Ali bez takvog zahtjeva, vlasnik društvene mreže (ili neke komunikacijske usluge) teško da može biti odgovoran za to što neki ljudi koriste njegove usluge na način koji nije u skladu sa zakonima neke države.

Pored nadziranja komunikacija, informacijska tehnologija omogućava i intenzivno nadziranje ljudi (surveillance). Takvo nadziranje intenzivno se provodi u prostoru rada, kao i u javnim prostorima. Ljude se navodno još ne nadzire u njihovim domovima, ali ni ta mogućnost nije isključena. Tehnički bi takvo nadziranje bilo lako provesti: aparati i namještaj, koje ljudi kupuju za domaćinstvo, mogli bi imati ugrađen mikrofon i kameru, koji snimaju sve što "čuju" i "vide", i emitiraju to na određeno mjesto, kao što mobiteli emitiraju svoje informacijske sadržaje antenama na koje su vezani. Takvo nadziranje se navodno ne prakticira još, ali bi se to lako moglo činiti, a možda se ponekad i čini.

Na radnom mjestu ljude se nadzire na razne načine. Prije svega, alati (strojevi) sa kojima ljudi rade, obično evidentiraju operacije koje izvode; time ujedno evidentiraju aktivnosti njihovih

30

korisnika, odnosno bilježe podatke o radu radnika.Tvrtke navodno imaju pravo nadzirati svu komunikaciju radnika na radnom mjestu, a to

navodno često i rade. Rečeno je da se time ne ugrožava privatnost radnika, jer radnik na radnom mjestu nema pravo trošiti vrijeme na privatne razgovore, a ni igrati video igre na Internetu na trošak tvrtke. S druge strane, tvrtka ima pravo nadzirati službenu (poslovnu) komunikaciju svojih radnika.

Kamere se nalaze posvuda. Rečeno je da one ljude koji normalno rade svoj posao to ne treba smetati. To je donekle točno, ali činjenica da se "sve snima" sputava komunikaciju među ljudima na poslu, a time i razvijanje prijateljskih odnosa među suradnicima.

Postoji mnogo načina da se prati i snima kretanje i ponašanje radnika. Navedimo par takvih primjera. U nekim institucijama radnici nose "značke" koje registriraju svaki njihov prolaz kroz razna vrata. Na taj način se uvijek zna gdje se nalazi određeni radnik, a može se znati i gdje je sve bio i koliko se zadržao na kojem mjestu. U vozila nekih gradskih tvrtki ugrađuju se kamere koje stalno snimaju kuda se vozilo kreće (i da li se kreće) i te snimke emitiraju u središnjicu tvrtke, tako da nadležni mogu uvijek vidjeti da li pojedini radnici obavljaju svoj posao. Postoji mnogo mogućnosti nadziranja ljudi u prostoru rada, i te se mogućnosti navodno sve više koriste.

Na javnim mjestima ima sve više kamera koje snimaju građane i njihovo ponašanje. Svrha postavljanja takvih kamera je da povećaju sigurnost građana u javnim prostorima, kao i da povećaju sigurnost društva. Kamere obično ne mogu spriječiti nekoga da počini neku kriminalnu ili subverzivnu radnju, ali njihove snimke mogu pomoći da se pronađu počinitelji takvih radnji. Kažnjavanjem počinitelja takvih radnji društvo nastoji sprječavati činjenje (ponavljanje) takvih radnji. Ako kamere izravno šalju svoje sadržaje u policijsku stanicu, onda brza intervencija policije može i spriječiti da neka započeta radnja, poput pljačke ili nasilja, bude počinjena.

Po intenzitetu nadziranja javnih prostora (ulica, trgovina i sličnih prostora) prednjači Velika Britanija, koja ima jednu takvu kameru na svakih 14 stanovnika (2010). Stalno se postavljaju nove kamere, tako da i intenzitet nadziranja stalno raste. Te kamere nazivaju se CCTV (closed-circuit television; televizija zatvorenog kruga), vjerojatno se tako zovu zato što njihove snimke služe zatvorenom krugu korisnika, bez obzira da li se izravno emitiraju u neki centar, ili se naknadno pregledavaju u slučaju da se pojavi neki razlog za to. Snimke CCTV kamera čuvaju se neko vrijeme, a zatim se (valjda) nosioci podataka presnimavaju novim zapisima. Valjda nema razloga za dugo čuvanje snimki neke ulice u kojoj se nije dogodilo ništa naročitog u zadnjih mjesec dana.

Svakim plaćanjem kreditnom karticom, osoba ostavlja "pisani trag" (podatak) o sebi. Taj trag pokazuje gdje je osoba bila i kada, koliko novaca troši i na što troši novac. Postoje tvrtke koje skupljaju takve podatke (na raznim mjestima njihovog nastanka) i na temelju tih podataka oblikuju "potrošačke profile" (consumer profile) za pojedince i za zajednice. Takvi profili se onda prodaju trgovačkim tvrtkama, koje na temelju tih profila nude pojedincima i skupinama određene proizvode i usluge u skladu sa njihovim profilima. U petom poglavlju govorimo o tome kako se na sličan način prave i "politički profili" pojedinaca i zajednica, za potrebe izbornih kampanja i drugih oblika političkog djelovanja.

Postoji mnogo mogućnosti da se prikuplja razne podatke o ljudima, na razne načine i na raznim mjestima. Razne naprave mogu skupljati razne podatke o ljudima koji ih upotrijebe ili prođu pored njih. Takvi podaci mogu biti otisak prstiju, prisustvo alkohola u dahu, i niz drugih.

31

Nosioci društvene moći objašnjavaju sva nadziranja (surveillance) i sva prikupljanja podataka (data gathering) kao nešto što je potrebno i korisno za građane i za društvo. To je u određenoj mjeri točno, jer za optimalno funkcioniranje društva potrebno je imati određen uvid u stanje i kretanje raznih stvari. Ali s druge strane, intenzivno nadziranje ljudi i prikupljanje podataka može se zloupotrijebiti na razne načine i može postati štetno za pojedince i za društvo.

Sam osjećaj bivanja stalno nadziranim (promatranim) neugodan je iz više razloga. Nadzire se one koji su kažnjeni zbog kršenja zakona; one u koje se nema povjerenja; one koji nisu sposobni brinuti o sebi. Postavlja se pitanje hoće li sveopće nadziranje svih ljudi učiniti ljude takvima: dakle, kriminalnima, nepouzdanima i nesposobnima.

Informacijska tehnologija omogućava nosiocima moći da nadziru građane, njihovu komunikaciju i ponašanje. Ali informacijska tehnologija isto tako omogućava građanima da se brane od raznih vrsta napada i zlostavljanja. Razne naprave koje upozoravaju na opasnosti, od alarmnih uređaja na dalje, pomažu ljudima da se zaštite od raznih opasnosti ili da pobjegnu od njih. Naprave informacijske tehnologije omogućuju ljudima da snime razne nezakonite i sumnjive radnje, i da te snimke upute na mnoga mjesta. Time ljudi vrše pritisak na nosioce moći da poduzmu odgovarajuće mjere i da zaštite građane od raznih vrsta napada i nezakonitih događanja. Na taj način građani se brane i od sumnjivih ponašanja nosioca moći; evidentiranjem događaja i slanjem snimki takvih događaja u prostor javne komunikacije, građani vrše moralni (i zakonski) pritisak na nosioce moći da se ponašaju u skladu sa zakonima. Sve to omogućuju razne naprave informacijske tehnologije i sustavi javne komunikacije. U kolikoj mjeri je sve to učinkovito, teško je reći, ali čini se da jest učinkovito, barem u određenoj mjeri.

Što se tiče gubitka privatnosti, kaže se da ljudi nisu nikad u povijesti imali nikakve privatnosti do pojave tehnologije; ako im je informacijska tehnologija sad oduzela privatnost, onda im je oduzela samo ono što im je tehnologija i donijela, tako da se ljudi ne bi trebali puno žaliti oko toga. Ljudi su kroz povijest uvijek živjeli u zajednicama u kojima su vrijedila čvrsta pravila ponašanja i u kojima pojedinci nisu imali nikakve privatnosti. Privatnost je postala moguća tek onda kad je razvoj tehnologije i industrije omogućio povećanje materijalne moći (bogatstva) pojedinaca, a time i pojavu "građana" kao jedinke koja je egzistencijalno nezavisna od zajednice (kao jedne "proširene obitelji"). Tek time je stvorena mogućnost postojanja privatnosti jedinke. Dakle, tehnološki i gospodarski razvoj oduzima ljudima samo ono što im je donio i što prije toga nisu ni imali.

Takav govor je donekle opravdan, ali samo donekle. Prvo, suvremena informacijska tehnologija omogućava intenzivnije nadziranje nego što je to bilo moguće činiti ikad ranije. Informacijska tehnologija "vidi" i "čuje" kroz zidove i od nje se čovjek nema kamo sakriti. Drugo, nadziranje i prikupljanje podataka postalo je gospodarska aktivnost. To ljude svodi na robu koju se stalno "promatra (mjeri) i obrađuje" u poslovne, političke i razne druge svrhe. Te svrhe i ciljevi stalno intenziviraju nadziranje i prikupljanje podataka, daleko preko one mjere koju se može smatrati dobrom (ili podnošljivom) za pojedince i za zajednice.

Internet se nekad nazivalo prostorom slobode govora i izražavanja. Govor na Internetu može se i dalje smatrati slobodnim, utoliko što nije ometan ili onemogućen. Ali teško da se danas govor na Internetu može smatrati zaista slobodnim; zbog "pogrešnog mišljenja" o terorizmu, patriotizmu i sličnim stvarima, može se završiti u zatvoru. Ako je Internet i zadržao dio slobode

32

govora, taj je govor postao intenzivno nadziran od strane državnih institucija sigurnosti. Govor u komunikacijskom prostoru nadziru i tvrtke, zato da na temelju onog što čuju, mogu oblikovati i usmjeravati svoje reklamne poruke. Taj govor slušaju i političke stranke zato da na temelju njegovog sadržaja oblikuju poruke građanima, koje im mogu donijeti pobjedu na izborima.

Vlast nadzire svu komunikaciju zbog zaštite sigurnosti građana i društva. Tvrtke sakupljaju podatke o raznim plaćanjima radi izrade potrošačkih profila građana, koje onda koriste prodavači roba i usluga za "ciljanje" (targeting) potencijalnih potrošača određenih roba i usluga. Stranke i političari sakupljaju podatke i prave političke profile pojedinaca i zajednica, na temelju kojih se onda mogu obraćati pojedincima i zajednicama sa onakvim porukama kakve ti pojedinci i zajednice žele čuti; političari i stranke to čine u nadi da će onda ljudi glasati za njih i dovesti ih na vlast. Tako je Internet, kao obećani prostor slobode, postao prostorom općeg nadziranja, a isto vrijedi i za telefonske komunikacijske sustave.

Postoje tendencije da se slobode stalno sužavaju, a da se nadziranje stalno intenzivira. Ali s druge strane, čini se da takve tendencije ne mogu ići predaleko, zato što bi onda ljudi prestali koristiti usluge Interneta i telefonskih sustava, tako da nosioci vlasti i raznih vrsta moći više ne bi više imali što nadzirati.

10. ICT i civilno društvo

Aktivnosti mnogih civilnih udruga, organizacija i društvenih pokreta bitno se oslanjaju na usluge informacijske tehnologije, posebno na razne komunikacijske usluge. Mogućnost djelovanja i učinkovitost rada takvih organizacija bitno zavise od informacijske tehnologije, kako na razini organizacije rada, tako i na razini postizanja određenih učinaka i predstavljanja rezultata široj javnosti. Informacijska tehnologija omogućava stvaranje globalnih udruga i poduzimanje aktivnosti na globalnoj razini. Međutim, iako je informacijska tehnologija vrlo važna za rad civilnih udruga, ta tehnologija ne može jamčiti uspješnost (stvarne učinke) njihovih aktivnosti.

Stvarni učinci djelovanja raznih udruga i organizacija zavise od društveno-ekonomskog sustava, više nego od učinkovitosti informacijske tehnologije i njenih usluga. Uzmimo da neka civilna udruga djeluje vrlo intenzivno i da je njeno djelovanje vrlo učinkovito i vidljivo; uzmimo da su ciljevi za koje se ta udruga zalaže konstruktivni i korisni. Nosioci moći (političke, gospodarske i kulturne) mogu sve to uvelike ignorirati, ili proglasiti dane ciljeve štetnima za ostvarenje nekih važnijih gospodarskih i strateških interesa. Jednostavan primjer takve vrste izgleda ovako. Ako mi vodimo računa o zaštiti prirode više nego što to čine naši konkurenti, onda će naša proizvodnja biti skuplja i neće se moći održati. Dakle, ako zaštita prirode ugrožava naše gospodarstvo, onda moramo smanjiti razinu zaštite i sačuvati svoje gospodarstvo.

Informacijska tehnologija omogućuje građanima da govore, ali to ne znači da će ih nosioci društvene moći zaista čuti; a ako ih i čuju, to ne znači da će ih moći i htjeti poslušati, odnosno da će uopće uzeti u obzir njihove stavove i ciljeve.

Informacijska tehnologija bitno otežava nosiocima moći čuvanje raznih tajni, pogotovo onih tajni čiji su sadržaji izravno nepovoljni za njih. Snimanje raznih događaja i distribucija informacijskih sadržaja raznih vrsta, postalo je dostupno, tehnički jednostavno i vrlo rašireno. Velika većina pohranjenih informacijskih sadržaja zapisana je u digitalnom obliku, tako da se dade lako kopirati i distribuirati lokalno i globalno, pomoću raznih komunikacijskih usluga koje

33

su dostupne praktički svugdje. Na taj način informacijska tehnologija oslabljuje položaj nosioca moći, odnosno umanjuje apsolutnost njihove moći. Ali valja podsjetiti da ta ista tehnologija omogućava nosiocima moći da uspostave skoro apsolutan nadzor nad ljudima. Informacijska tehnologija može biti "tehnologija slobode" građana, ali ona može isto tako biti "tehnologija totalitarizma" i može omogućiti uspostavu nove mentalne i fizičke diktature. Ta nova diktatura ne mora izgledati kao one iz prošlih vremena, ali može biti jednako apsolutna i destruktivna. Uz vještu manipulaciju, takva diktatura može ujedno steći masovnu podršku građana, kao što se to događalo u prošlosti. Ukratko, informacijska tehnologija omogućava intenzivno promicanje građanskih prava i sloboda, ali i njihovo radikalno ograničavanje nadziranjem i zastrašivanjem: omogućava promicanje onog što je dobro, ali i onog što je loše.

Na web stranicama nekih pojedinaca i udruga mogu se naći sadržaji kakve se općenito smatra društveno neprihvatljivima. Takvi sadržaji zagovaraju razne radikalne stavove, kao što su rasizam, fašizam, nacizam; izražavaju netoleranciju i potiču mržnju. U nekim novosnim grupama (usluga Usenet) bivao je prisutan "govor mržnje", a i u blogovima se mogu naći sadržaji i stavovi kakve se smatra društveno neprihvatljivima. Sadržaji o kojima ovdje govorimo su međusobno različiti i vjerojatno bi trebali biti tretirani na različite načine. U svakom slučaju, ovdje se postavlja općenito pitanje na koji način bi društvo (ili vlast) trebalo postupati prema takvim sadržajima na Internetu.

Čini se da bi takve sadržaje trebalo zabraniti i skidati s mreže. Ali postoje stavovi da je bolje tolerirati određenu razinu radikalnih stavova i "govora mržnje" na Internetu, jer takav javni govor je jedan način "trošenja" destruktivnih nagnuća pojedinaca i grupa, koji ima relativno male stvarne učinke. To je vjerojatno točno jer veliki dio govora na Internetu nema većeg odjeka u široj javnosti, ali teško je reći do koje mjere se takav govor može (treba) tolerirati u prostoru javne komunikacije kakav tvore usluge Interneta.

Kaže se da je Internet vrlo demokratski medij, jer (skoro) svakom pruža mogućnost da se obrati cijelom svijetu - to jest, da na svojoj web stranici izloži svoje stavove, ideje, probleme, proizvode, usluge, i druge stvari. To je u tehničkom smislu točno, ali djelatne mogućnosti koje donosi neko sredstvo mogu biti korištene na vrlo različite načine i mogu imati vrlo širok spektar učinaka, pri čemu nisu svi učinci dobri.

11. Tehnološki razvoj i polarizacije

Castells iznosi podatke koji pokazuju da su opći tehnološki razvoj, razvoj Interneta i mobilne telefonije, kao i globalizacija gospodarskih aktivnosti, u toku zadnjih nekoliko desetljeća popraćeni sve većim raslojavanjem društva po materijalnoj osnovi. To praktički znači da oni bogatiji postaju još bogatiji, a oni siromašniji postaju još siromašniji. To stvara podjele i napetosti u društvu i tendencije sukoba, što se obično naziva "polarizacijom". Kako je već rečeno, takvo kretanje stvari nije određeno samim razvojem tehnologije, niti globalizacijom gospodarstva, nego prvenstveno društveno-ekonomskim sustavom kojeg se naziva neoliberalnim kapitalizmom, ili ljepše, tržišnom ekonomijom.

Tržišna ekonomija nagrađuje one čije se znanje i rad dobro prodaju, a zanemaruje one koji nisu tržišno zanimljivi, ni u području proizvodnje roba i usluga (jer nemaju odgovarajuća znanja) ni u području potrošnje (jer nemaju novaca). Tako se događa da u tehno-ekonomski vrlo

34

razvijenim zemljama (poput SADa), relativno velik dio stanovništva ostaje funkcionalno nepismen, živi u siromaštvu, nema zdravstvenu zaštitu, a često nema ni mjesto stalnog boravka. U svojoj trilogiji The Information Age (Vol. 3) Castells iznosi razne impresivne podatke o stanju stvari na tom planu. Sa tim pitanjima ne trebamo se ovdje podrobnije baviti; možemo samo postaviti dva osnovna pitanja.

Prvo, što zapravo znače sloboda, demokracija, ljudska prava i drugi lijepi pojmovi, za one koji su nepismeni, koji žive u siromaštvu, nemaju zdravstvene zaštite, i slično? Drugo, kakav je zapravo društveno-ekonomski sustav u kojem - u razdoblju intenzivnog tehnološkog razvoja i gospodarskog rasta - ne opada postotak nepismenih i siromašnih (nego raste)? Ta pitanja su važna, jer tržišna ekonomija je zavladala cijelim svijetom, i taj društveno-ekonomski sustav sad oblikuje materijalni položaj i svijest novih naraštaja, a time i budućnost čovječanstva. U mnogim zemljama Zapada (posebno u SAD i Europi) tržišna ekonomija je "trenutno u krizi" (2010), ali i ta kriza više pogađa one siromašnije nego one bogatije, čime se povećavaju podjele (polarizacije) u društvu.

Podjele u društvu, kao i u svijetu, stvaraju napetosti i potiču sukobe. Pojedinci i zajednice koje gospodarski sustav ne uključuje u svoje aktivnosti (ili ih isključuje), postaju radikalniji u svojim nazorima i suprotstavljaju se tom sustavu na razne načine. Oni koji se osjećaju isključenima usvajaju druge (tradicionalne) sustave vrijednosti, koji se obično zasnivaju na religiji, naciji ili lokalnom prostoru, i oblikuju te sustave (narative) na radikalan način. Sa takvim (radikalnim) narativama i ponašanjem suprotstavljaju se dominantnoj narativi i praksi, u koje se ne uspijevaju uključiti, ili iz kojih su isključeni. Castells kaže da na taj način isključeni isključuju svoje isključitelje.

Raslojavanja i podjele u zajednicama i u svijetu, stvaraju napetosti i sukobe koji čine život svih ljudi lošijim nego što bi mogao biti. Zato bi trebalo da nosioci političke i gospodarske moći promisle da li neoliberalni kapitalizam (tržišna ekonomija) donosi svijetu više dobra ili više problema. Povećanje proizvodnje i potrošnje (koje taj sustav donosi) samo po sebi ne znači povećanje kvalitete života ljudi, niti su proizvodnja i potrošnja dovoljna mjerila kvalitete života.

Podjele i radikalizmi su posebno opasni u svijetu složenih tehnoloških sustava na koje se bitno oslanja funkcioniranje današnjeg života i svijeta. Složeni i opsežni sustavi su ranjivi, tako da subverzivne aktivnosti isključenih mogu imati katastrofalne posljedice. U svijetu postoji ogromna količina vrlo razornih oružja, koje je sve teže držati "pod kontrolom", a nije sigurno ni da li itko zaslužuje toliko povjerenje čovječanstva da mu se povjeri nadzor nad takvim oružjem. Pišući 1997. godine Castells je iznio svoja predviđanja da će terorizam, strah od terorizma, borba protiv terorizma, i život sa složenim sustavima zaštite od raznih subverzivnih aktivnosti, bitno odrediti (oblikovati) život ljudi u 21. stoljeću. Desetljeće koje je slijedilo, potvrdilo je njegova predviđanja.

Ovo stoljeće će se vjerojatno susresti i sa drugim problemima, od kojih nam neki još nisu ni poznati i koje će ljudi stvoriti svojim bezobzirnim ponašanjem. U svakom slučaju, pitanje razvoja optimalnog ili barem održivog društveno-ekonomskog sustava je jedan od ključnih globalnih problema od čijeg rješavanja zavisi rješavanje mnogih drugih problema. Jer ako društveno-ekonomski sustav stvara bitne probleme, onda se te probleme teško može rješavati bez da se mijenja (modificira) sustav koji ih stvara. Konačno, problemi koje sustav stvara mogli bi "srušiti" taj sustav, kako se to događalo u povijesti, a to bi onda imalo nesagledive posljedice.

35

Znanstveni i tehnološki razvoj u zadnjih stotinu godina bio je impresivan, ali za razvoj društveno-ekonomskog sustava se to ne bi moglo reći. U usporedbi sa tehnološkim razvojem, napredak društveno-ekonomskih odnosa je vrlo skroman. Svijet treba posvetiti mnogo veću pozornost i energiju (volju) razvoju i uspostavi humanijeg društveno-ekonomskog sustava, na lokalnoj i globalnoj razini. Jer taj sustav određuje kakvi će biti stvarni učinci tehno-ekonomskih aktivnosti na život ljudi. Rast znanstvene i tehnološke moći može dovesti do razvoja "najgoreg mogućeg svijeta", ako društveno-ekonomski sustav ne usmjerava djelovanje pojedinaca i zajednica u konstruktivnom smjeru.

Da bi se postupno razvilo konstruktivniji i pravičniji (humaniji) društveno-ekonomski sustav, potrebno je da sve društvene snage (posebno nosioci moći) promiču razumijevanje (znanje), odgovornost u djelovanju, i solidarnost među ljudima. Takve načelne stavove je lakše postaviti nego provoditi i ostvariti ih u praksi. U svakom slučaju, takve stavove potrebno je stalno isticati, u nadi da će to doprinijeti stvaranju svijesti o njihovoj važnosti, kao i pozitivnim pomacima u stvarnosti.

Kaže se da je Internet jedan globalni komunikacijski prostor u kojem je sve jednako blizu i jednako daleko. To bi značilo da je fizički položaj informacijskih sadržaja, kao i korisnika tih sadržaja, postao nevažan. U načelu, to izgleda tako, ali u praksi to većinom nije tako. Internet prodire u sve dijelove svijeta, ali njegove tehničke osobine i performanse njegovih usluga mogu biti vrlo različite u različitim dijelovima svijeta. Performanse računala, propusnosti veza, kvaliteta održavanja komunikacijskog sustava, kao i stabilnost energetskog sustava, mogu biti (i jesu) vrlo različiti u raznim dijelovima svijeta. U tehno-ekonomski razvijenijim područjima, performanse Interneta su mnogostruko veće nego u tehno-ekonomski slabije razvijenim područjima. Zato se ipak ne može reći da je sa Internetom sve postalo"jednako blizu i jednako daleko".

Castells ističe kako se sjedišta velikih tvrtki nalaze većinom u gospodarski razvijenim područjima. To nije samo zbog toga što su u tim područjima kvalitetnije komunikacijske usluge, nego zato što se u takvim područjima nalaze kvalificirani i poduzetni pojedinci (radna snaga), financijske institucije, poslovni partneri i glavni potrošači raznih proizvoda. U takvim centrima događaju se zanimljivija kulturna događanja i susreti; tu su i najbolje transportne usluge, i niz drugih stvari. Ukratko, informacijska tehnologija i komunikacijske usluge povezuju sve dijelove svijeta, ali kvaliteta tih veza nije jednaka na svim mjestima, niti su uspostavom sustava globalne komunikacije sva mjesta postala jednaka.

Da bi netko vidio neku web stranicu, mora je najprije naći (među stotinama milijuna drugih stranica). Stranice se obično traže prema nekim pojmovima (to jest, prema nazivima onih stvari koje nas zanimaju) i to uz pomoć tražilica (search engine). Tražilice obično ne posvećuju jednaku pažnju cijelom prostoru Interneta - to jest, svim web serverima, bez obzira gdje su fizički smješteni. Tražilice obično "favoriziraju" one dijelove svijeta koji su lakše dostupni (zbog boljih veza) i u kojima su smješteni oni sadržaji (na serverima) koji su zanimljivi za veći broj korisnika Interneta. Za takva favoriziranja mogu se navesti razna "opravdanja". Da bi ljudi koristili neku tražilicu, ta tražilica treba nalaziti one web stranice koje su najzanimljivije za njih; u poslovnom smislu, to su obično one stranice koje su fizički smještene na serverima u razvijenijim dijelovima svijeta. Kako je to ranije rečeno, sjedišta velikih tvrtki obično se nalaze u takvim prostorima. Slično vrijedi i za sadržaje iz područja zabave.

36

Spomenimo ovdje da tražilica ne traži "po Internetu" adrese web stranica (prema zadanim pojmovima) u trenutku kada neki korisnik od tražilice zatraži takve adrese. Tražilica ima pohranjene podatke o web stranicama i njihovim sadržajima (ali ne i stranice) u svojoj bazi podataka, tako da odgovor na zadani upit nalazi u svojoj bazi podataka.

Najbolji način da se mrežna adresa (URL) neke web stranice nađe u bazi podataka neke tražilice jest taj da se tražilici pošalje tu adresu (tražilice obično nude tu mogućnost). Tražilica ima mnogo (iako se neke koriste mnogo više od drugih), tako da je dobro poslati adresu svoje web stranice na nekoliko poznatih tražilica, jer vlasnik web stranice ne može znati koje od tražilica koriste oni ljudi za koje bi on želio da nađu/vide njegovu web stranicu.

Tražilice obično same stalno obilaze web servere na domaćinima širom Interneta, "pregledavaju" sve stranice na danom web serveru i za svaku od tih stranica uzimaju njenu URL adresu i njene "ključne pojmove", i zapisuju te podatke u svoju bazu. Ključni pojmovi su obično imena i nazivi, te nekoliko drugih pojmova koji se najčešće javljaju na danoj stranici; ali mogu postojati i drukčiji kriteriji određivanja što je "ključno" (karakteristično) u sadržaju neke web stranice.

Tako sakupljene URL adrese, zajedno sa pripadnim ključnim pojmovima, zapisuju se u bazu podataka tražilice; takve baze podataka su ogromne i postaju sve veće. Na temelju tako prikupljenih podataka, tražilica formira odgovore na upite korisnika iz sadržaja vlastite baze podataka. Kada korisnik zatraži od tražilice da mu pronađe web stranice koje govore o nekoj temi (to jest, koje sadrže zadane pojmove), tražilica formira odgovor na taj upit na temelju sadržaja svoje baze podataka. Dakle, šalje korisniku listu URL (web) adresa onih web stranica koje sadrže one ključne riječi koje je korisnik zadao tražilici.

Informacijsku tehnologiju se obično ističe kao jednog od pokazatelja podjela u svijetu, na one koji imaju ("have") i na one koji nemaju ("have not"). Taj oblik podjele naziva se digitalnom podjelom (digital divide). Takva podjela postoji na globalnoj razini, a jednako tako postoji i među različitim imovinskim slojevima ljudi unutar lokalnih područja.

Postoje tvrdnje kako razlike u imanju i ne-imanju informacijske opreme, poput računala i pristupa Internetu, bitno određuju mogućnosti obrazovanja i razvoja djece. Takve tvrdnje su većinom pretjerane; računalo i Internet nisu neki naročiti poticatelji na učenje, a nisu ni kvalitetni izvori učnih materijala. Međutim, postoji nekoliko elemenata zbog kojih govor o digitalnoj podjeli jest relevantan.

Prvo, kad javni govor, koji je većinom oblikovan gospodarskim interesima, proglasi računalo i Internet "jako važnima", onda se ona djeca koja to nemaju nalaze u psihološki lošem položaju. Drugo, radeći s računalom, djeca vjerojatno neće dobro naučiti matematiku, fiziku ni elektroniku, ali će naučiti raditi s tastaturom i drugim perifernim jedinicama, što praktički znači komunicirati s računalom; takva znanja su korisna u svijetu u kojem se sa svime upravlja pritiskanjem razne dugmadi. Govor o digitalnoj podjeli ukazuje ne ogromne razlike među ljudima po njihovom materijalnom položaju. Računalna oprema postaje sve jeftinija i dostupnija, tako da se digitalna podjela smanjuje. Ali razlike između siromašnih i bogatih ostaju, a te razlike, posebno siromaštvo, određuju budućnost djece u većoj mjeri nego imanje ili ne-imanje računala. Ali lakše je govoriti o digitalnoj podjeli, koju se može riješiti nabavom nekoliko računala, nego o strukturnim osobinama društveno-ekonomskog sustava koji stvara nehumane podjele i štetne polarizacije

Na Internetu je u počecima dominirala uporaba engleskog jezika; naprimjer, procjenjuje

37

se da je 2000. godine 87 posto web stranica bilo napisano na engleskom jeziku. Ali stalno raste uporaba drugih jezika, posebno španjolskog i kineskog jezika, tako da danas na Internetu postoji mnogo sadržaja i komunikacija na raznim jezicima, a prisutni su svi jezici.

U globalnoj komunikaciji i dalje dominira uporaba engleskog jezika, ali takvo stanje stvari ne određuje Internet, nego je to naprosto stvar praktičke potrebe. Mnogi ljudi uče jedan (engleski) jezik jer im to omogućava komunikaciju sa ljudima širom svijeta. U povijesti su razni jezici imali ulogu globalnih (naprimjer, latinski); u sadašnje vrijeme tu ulogu ima uglavnom engleski jezik. Informacijska tehnologija (računala i drugo) i informacijska industrija (glazba, filmovi) su znatno doprinijele tome da engleski postane globalni jezik, ali ta dominacija engleskog jezika nastala je prije globalnog širenja Interneta.

Ovdje se nameće pitanje u kojoj mjeri globalna uporaba engleskog jezika promiče globalnu dominaciju jedne (Američke) kulture i načina življenja. Takva promidžba kulture postoji, ali ona vjerojatno ima manje učinke nego što se to misli. Ljudi koriste neki jezik zbog praktičkih potreba, ali to ne mora mijenjati njihov sustav vrijednosti, kulturni identitet. Uporaba istih tehnoloških sredstava širom svijeta vjerojatno ima veći učinak na lokalne kulture, nego što ga ima uporaba engleskog jezika. Ali čini se da ni tehnologija ne mijenja kulture u relevantnoj mjeri. Tradicionalne kulture i religije intenzivno koriste informacijsku tehnologiju u svom djelovanju, ali se time ne mijenjaju, nego samo koriste nove tehnologije za ostvarenje svojih potreba i ciljeva.

Dugoročno, globalna upotreba istih tehnologija i globalna komunikacija mogu utjecati na razvoj pojedinih kultura i stvarati jednu globalnu (nad)kulturu, ali taj proces je spor i njegovi učinci izgledaju relativno malima.

Vodeće tehno-ekonomske sile u svijetu mogu najviše utjecati na globalna kretanja i na razvoj događaja u svijetu. To ne znači da su te sile odgovorne za sve probleme ovoga svijeta. Mnogi veliki problemi, kao što su lokalni sukobi, prevelik prirast stanovništva, loša organizacija gospodarstva i društva, često imaju svoje uzroke na mjestu njihova postojanja. Tehno-ekonomski jači ne mogu riješiti sve te probleme, ali konstruktivnijim odnosom prema tim problemima mogli bi doprinijeti njihovom rješavanju u većoj mjeri nego što to obično čine.

Konačno, govor o tehnologiji, informacijskoj industriji, tržišnoj ekonomiji i globalizaciji bio je u ovom poglavlju često kritički usmjeren. To ne znači da te pojave i kretanja nisu donijele ništa dobrog. Tehnologija i globalizacija komunikacije i gospodarskih aktivnosti donijele su mnogo dobrih stvari, koje su navedene u ovom poglavlju. Ali promicatelji tehnologije i globalizacije dovoljno hvale te pojave, tako da je ovdje trebalo govoriti i o njihovim slabim stranama. Postoje stavovi da je jedan od zadataka obrazovanja taj, da kritičkim govorom oslobađa ljude od istina njihovog vremena, jer su te istine obično jednostrane.

+

38