Embed Size (px)
Citation preview
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
Božica Matković
POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI -
PRIMJER INA-e D.D.
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, 2013
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI -
PRIMJER INA-e D.D.
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Ekonomika i politika zaštite okoliša
Mentor: Prof.dr. sc. Nada Denona Bogović
Student: Božica Matković
Studijski smjer: Marketing
JMBAG:0081100011
Rijeka, 2013
Kazalo
1. UVOD ................................................................................................................................................................ 1 1.1 PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA .............................................................................................................. 1 1.2 RADNA HIPOTEZA ................................................................................................................................................. 2 1.3 SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA .............................................................................................................................. 2 1.4 ZNANSTVENE METODE ........................................................................................................................................ 3 1.5 STRUKTURA RADA................................................................................................................................................ 3
2. TEMELJNE ODREDNICE POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA ........................................................ 5 2.1 POJAM I OBILJEŽJA POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA ......................................................................................... 5 2.2 RAZVOJ POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA .............................................................................................................. 6 2.3 INSTRUMENTI POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA ................................................................................................... 9
3. OBILJEŽJA NAFTNE INDUSTRIJE U SVIJETU ........................................................................... 11 3.1 POVIJESNI RAZVOJ .............................................................................................................................................. 11 3.2 SVJETSKO TRŽIŠTE NAFTE I NAFTNIH DERIVATA ...................................................................................... 13 3.3 KRETANJE SVJETSKIH ZALIHA NAFTE .......................................................................................................... 13
3.3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja ..................................................................................................................... 15 3.3.2 Politika cijena nafte ............................................................................................................................................. 18
4. IZAZOVI ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI ......................................................... 22 4.1 EMISIJE STAKLENIČKIH PLINOVA KAO REZULTAT NAFTNE DJELATNOSTI ........................................ 22
4.1.1 Trenutno stanje emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji ........................................................ 22 4.1.2 Emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti ............................................................... 26 4.1.3 Mogućnost smanjenja emisija stakleničkih plinova u naftnoj industriji ........................................ 28
4.2 OSTALI OBLICI ONEČIŠĆENJA OKOLIŠA NAFTOM ...................................................................................... 32 4.2.1 Osjetljivost morskog ekosustava ..................................................................................................................... 33 4.2.2 Utjecaj na slatkovodni ekosustav ................................................................................................................... 35 4.2.3 Problematika onečišćenja tla i podzemlja .................................................................................................. 37 4.2.4 Utjecaj na živi svijet ............................................................................................................................................. 38
5. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U INI D.D. ..................................................................................... 42 5.1 REGULATORNI OKVIR ZAŠTITE OKOLIŠA .................................................................................................... 42 5.2 OKOLIŠNI POKAZATELJI POSLOVANJA ......................................................................................................... 43
5.2.1 Emisije u zrak ......................................................................................................................................................... 44 5.2.2 Potrošnja vode ....................................................................................................................................................... 46 5.2.3 Gospodarenje otpadom ...................................................................................................................................... 49
5.3 IZVJEŠĆA O ZAŠTITI OKOLIŠA ......................................................................................................................... 52 5.3.1 Praćenje i izvještavanje o emisijama stakleničkih plinova .................................................................. 52 5.3.2 Usklađenje poslovanja sa zakonskom regulativom iz domene upravljanja emisijama
stakleničkih plinova .............................................................................................................................................................. 54 5.4 PROJEKTI U FUNKCIJI ZAŠTITE OKOLIŠA...................................................................................................... 56
6. PRETPOSTAVKE I MJERE ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI ..................... 60
7. ZAKLJUČAK .............................................................................................................................................. 63
LITERATURA ...................................................................................................................................................... 65
POPIS GRAFIKONA .......................................................................................................................................... 68
POPIS TABLICA ................................................................................................................................................. 69
1
1. UVOD
U uvodnom dijelu rada potrebno je posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim
jedinicama: 1) problem i predmet istraživanja, 2) radna hipoteza, 3) svrha i cilj istraživanja,
4) znanstvene metode i 5) struktura rada.
1.1 Problem i predmet istraživanja
Svakim je danom čovječanstvo sve više suočeno s posljedicama svog dugogodišnjeg
neodgovornog odnosa prema prirodnom okolišu koji se nastojao u potpunosti podrediti
ljudskim potrebama. Nepovoljan utjecaj čovjeka na prirodni okoliš započinje potkraj XIX.
st. nakon početka industrijske revolucije. Eksplozivan rast industrijske proizvodnje bez
provedbe mjera i primjene standarda zaštite okoliša doveo je do značajnih ekoloških
promjena. Posljedica toga su brojni suvremeni ekološki problemi poput zagađenja zraka,
vode i tla, globalnih klimatskih primjena, smanjenja bioraznolikosti i sl.
Dosadašnja istraživanja pokazala su da industrija kao antropogeni čimbenik najviše
doprinosi zagađenju i degradaciji okoliša, posebice s aspekta emisije stakleničkih plinova i
utjecaja na klimatske promjene. Razlog tome je što se industrijski način proizvodnje
prvenstveno temelji na konvencionalnim izvorima energije, ponajviše na nafti. U tom
pogledu potrebno je istaknuti naftnu industriju za koju je karakteristična visoka emisijska
intenzivnost stakleničkih plinova.
Na području Republike Hrvatske INA je jedina kompanija koja ima koncesiju za
istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, a ujedno je i vlasnik svih rafinerijskih kapaciteta u
Republici Hrvatskoj. INA, kao i ostala naftna industrija u svijetu, pod značajnim je
utjecajem novih zakonskih odredaba vezanih uz zaustavljanje ili ublažavanje posljedica
klimatskih promjena.
2
Iz opisane problematike proizlazi problem istraživanja, a to je: iako su za područje naftne
industrije propisani visoki standardi zaštite okoliša postojeći sustav naftne industrije još
uvijek proizvodi značajne negativne ekološke eksternalije.
Na temelju prethodno opisane problematike i postavljenog problema istraživanja određen
je predmet istraživanja: istražiti i utvrditi temeljne odrednice politike zaštite okoliša,
elaborirati gospodarski značaj naftne industrije i njen utjecaj na okoliš, analizirati primjenu
korporativne politike zaštite okoliša na primjeru poduzeća INA d.d. i dati perspektivu
budućeg razvoja naftne industrije s aspekta ekološke učinkovitosti.
1.2 Radna hipoteza
Prethodno postavljeni problem i predmet istraživanja determinirali su radnu hipotezu: Na
temelju znanstvenih spoznaja o negativnom utjecaju naftne industrije na okoliš moguće je
dokazati da će uvođenje i primjena standarda energetske učinkovitost i standarda zaštite
okoliša u proizvodno-distribucijske procese u okviru naftnog sektora doprinijeti smanjenju
emisija stakleničkih plinova i drugih ekoloških eksternalija naftne industrije.
1.3 Svrha i cilj istraživanja
Svrha istraživanja je analizirati i objasniti najvažnije gospodarske i ekološke izazove
naftne industrije.
Cilj istraživanja je dati smjernice i predložiti mjere zaštite okoliša koje će doprinijeti
ekološki održivom razvoju naftne industrije.
Svrha i cilj istraživanja nameću potrebu da se u ovom radu daju odgovori na sljedeća
pitanja:
Na kojim se načelima zasniva politika zaštite okoliša?
3
Koji su instrumenti politike zaštite okoliša?
Koja su obilježja tržišta naftne industrije u svijetu?
Što utječe na kretanje zaliha nafte?
Koji su najveći proizvođači odnosno potrošači nafte i naftnih derivata?
Koji čimbenici utječu na kretanje cijene nafte?
Na koji način naftna industrija može smanjiti emisiju stakleničkih plinova?
Koje mjere Europska unija poduzima u cilju sprečavanja emisije stakleničkih
plinova?
Na koje sve načine naftna industrija doprinosi degradaciji i zagađenju okoliša?
Koja su obilježja naftne industrije u Hrvatskoj?
Koje su mjere nužne za provedbu politike zaštite okoliša u naftnoj industriji?
1.4 Znanstvene metode
U pisanju diplomskog rada korištene su sljedeće znanstvene metode u odgovarajućim
kombinacijama: analize, sinteze, indukcije, dedukcije, apstrakcije, konkretizacije,
definicije, deskripcije, komparativne i povijesne metode.
1.5 Struktura rada
Rezultati istraživanja su koncipirani u sedam glavnih dijelova:
U prvom dijelu, UVODU, određeni su problem i predmet istraživanja, postavljena je radna
hipoteza, objašnjeni su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su korištene znanstvene
metode i obrazložena je struktura rada.
U drugom dijelu rada, pod naslovom TEMELJNE ODREDNICE POLITIKE ZAŠTITE
OKOLIŠA, elaboriran je razvoj politike zaštite okoliša i navdeni su suvremeni instrumenti
politike zaštite okoliša.
4
U trećem dijelu, naslova OBILJEŽJA NAFTNE INDUSTRIJE U SVIJETU, ukratko je
opisan razvoj naftne industrije, analizirana je proizvodnja i potrošnju nafte na globalnoj
razini i prezentirani su podaci raspoloživosti naftnih resursa. Posebna pozornost posvećena
je utjecaju cijena nafte na svjetsko gospodarstvo.
IZAZOVI ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI naslov je četvrtog dijela rada.
U njemu razmatraju svi aspekti negativnog utjecaja i štetnog djelovanja naftne industrije na
pojedine sastavnice okoliša.
U petom dijelu s naslovom POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U INI D.D. navedeni su
ekološki standardi te zakonska regulativa i direktive iz područja zaštite okoliša koje INA
d.d. mora poštivati. Također, objašnjen je sustav mjerenja, praćenja i izvještavanja o
štetnim emisijama poduzeća INA d.d. i analizirani su ekološki pokazatelji njenog
poslovanja. Na kraju ovog dijela presentirani su podaci o investicijama u zaštitu okoliša
INA-e d.d.
U šestom dijelu iznose se prijedlozi mjera i aktivnosti za smanjenje stakleničkih plinova iz
industrijskih postrojenja. U skladu s tim, naslov ovog dijela rada je PRETPOSTAVKE I
MJERE ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI.
Posljednji dio, ZAKLJUČAK, predstavlja sintezu rezultata istraživanja i najbitnijih
spoznaja do kojih se došlo pri izradi ovog diplomskog rada.
5
2. TEMELJNE ODREDNICE POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA
Zbog permanentnog iscrpljivanja i uništavanja okoliša u svrhu gospodarskog rasta javlja se
potreba za usklađivanjem procesa društvene reprodukcije sa biokapacitetom prirodnog
okoliša. Radi boljeg shvaćanja koncepta politike zaštite okoliša, u nastavku se iznose
sljedeće tematske jedinice: 1) Pojam i obilježja politike zaštite okoliša, 2) Razvoj politike
zaštite okoliša, 3) Instrumenti politike zaštite okoliša.
2.1 Pojam i obilježja politike zaštite okoliša
Politika zaštite okoliša predstavlja javno upravljanje okolišem kao zajedničkim dobrom s
ciljem sprečavanja daljnjeg širenja onečišćenja, javnog nadzora nad svim izvorima
onečišćenja, racionalnog iskorištavanje postojećih prirodnih resursa i poticanja razvoja
prema čistoj i bezopasnoj tehnologiji. Da bi se uspješno mogla voditi politika zaštite
okoliša potrebno je primjenjivati načela ili osnovna pravila vođenja politike. Načela
politike zaštite okoliša proizlaze iz Ustava i prirodnih zakonitosti ali i iz međunarodnih
načela politike društveno – ekonomskog razvoja i politike zaštite okoliša (Črnjar, 2002, p.
6).
Osnovna pretpostavka na kojoj se temelji politika zaštite okoliša je da okoliš nije entitet
koji je odvojen od gospodarstva već sve promjene koje se događaju u gospodarstvu utječu
na okoliš i obrnuto.
Razvoj i primjena politike zaštite okoliša kao praktične djelatnosti mora se temeljiti na
postulatima i znanstvenim spoznajama ekonomike okoliša. Ekonomika okoliša je
znanstvena grana koja proučava ekonomske zakonitosti u korištenju prirodnih resursa i
zaštiti okoliša. To je znanost o gospodarenju okolišem i prirodnim resursima koja kroz
interdisciplinarni pristup istražuje: uzroke zbog kojih je došlo do pogoršanja stanja okoliša;
ekonomske posljedice onečišćenja okoliša i degradacije okoliša na cjelokupan živi i neživi
svijet; postupke koji bi se mogli primjenjivati u sprječavanju onečišćenja u pojedinim
6
državama i poduzećima; odnos između troškova i koristi ulaganja u zaštitu okoliša.;
međuovisnost gospodarskog razvoja i zaštite okoliša; te načine i postupke gospodarenja
prirodnim resursima (Črnjar, 2002, p. 3).
Iz navedenog proizlazi da će primjena znanstvenih spoznaja ekonomike okoliša u
procesima kreiranja i provođenja okolišne politike omogućiti da zaštita okoliša ne bude
ograničavajući čimbenik gospodarskoga rasta i razvoja. Kako bi se u budućnosti uskladili
strateški ciljevi gospodarske politike i politike zaštite okoliša potrebno je usuglasiti interese
civilnog, poslovnog i javnog sektora odnosno nužno je implementirati multidisciplinarni
pristup u procesu donošenja odluka o gospodarskim pitanjima i pitanjima zaštite okoliša.
Do sada su izrađeni brojni programi politike zaštite okoliša, od međunarodne do lokalne
razine. Jedan od značajnijih programa za zaštitu okoliša donesen je 1997. godine pod
nazivom Kyoto protokol. Tom prilikom potpisani su razni dokumenti koji su definirali
ciljeve za smanjene emisije stakleničkih plinova. Tako su se države potpisnice obvezale da
će u razdoblju 2008. do 2012. godine smanjiti emisije stakleničkih plinova na 5,2% ispod
razine emisije 1990. godine. Nažalost mnoge zemlje nisu uspjele ispuniti ovaj cilj i to
ponajviše zbog znatnih troškova koje zahtijeva provedba Kyoto protokola.
Uvažavajući navedeno, nositelji nacionalnih politika moraju osmisliti efikasne instrumente
za ostvarivanje ciljeva politike zaštite okoliša i unaprjeđenja kvalitete okoliša koji bi bili
ekološki učinkoviti, društveno opravdani i ekonomski prihvatljivi.
2.2 Razvoj politike zaštite okoliša
Pokušavajući zadovoljiti svoje potrebe čovjek je utjecao i mijenjao svijet oko sebe. Ono što
je svakako intenziviralo utjecaj čovjeka na prirodu je njegov način privređivanja koji je
započeo industrijskom revolucijom. Promjena načina proizvodnje dovela je do masovne
eksploatacije prirodnih resursa, ljudskog rada i sredstava za rad. Kapitalistički način
7
razmišljanja potisnuo je svijest o posljedicama koje takav napredak nosi. Međutim, nije
trebalo proći dugo da se primijete negativne posljedice antropogenog djelovanja na okoliš.
Ekonomisti klasične ekonomije zagovarali su stajalište da se gospodarska aktivnost
ograničava postojećim kapacitetima okoliša. Tako je Malthus bio ''zabrinut zbog postojanja
oskudice ili rijetkosti prirodnih resursa'', a D. Ricardo je zauzeto sofisticiraniji i
optimističniji stav tvrdeći ''da ograničenja gospodarskom rastu čine rastući troškovi jer se
iscrpljuju najviše resursi najbolje kvalitete''. Ti se resursi postupno zamjenjuju resursima
lošije kvalitete pa se i troškovi eksploatacije resursa povećavaju padom razine njihove
kvalitete (Črnjar, 2002, p. 3).
Između dva svjetska rata, kada je masovna nezaposlenost izazvala mnogobrojne socijalne i
ekonomske probleme, javljaju se nove ekonomske teorije i teoretičari kao što je engleski
ekonomist John Maynard Keynes. On je u djelu General Theory on Employment, Interest
and Money ( 1936 ) u znatnoj mjeri poljuljao postavke klasičnih ekonomista. Njegovo je
mišljenje da će gospodarski rast, kojemu su zamah davale tehnološke inovacije, moći
ostvariti neograničeni napredak, a intervencija države posredstvom fiskalne i monetarne
politike može znatno utjecati na to.
Okoliš se tijekom 60-ih godina sve više onečišćuje, uočavaju se ekološke štete i razvija se
ekološka svijest. Ekološki problemi naveli su ekonomiste da zauzmu novi stav o iscrpivosti
resursa.
Zamisao o konačnim i iscrpivim zalihama resursa ponovno je tijekom 70-ih godina
popularizirao Herman E. Daly koji je zagovarao paradigmu tzv. nultog rasta1. Za Dalya
ključnu problematika održivog razvoja i perspektive budućih naraštaja predstavlja
usklađivanja veličine gospodarstva u odnosu na mogućnosti globalnog ekosustava.
U osamdesetim godinama 20. st. javljaju se međunarodne inicijative kao posljedica
spoznaje da se problemi okoliša ne mogu zadržati u nacionalnim okvirima jer su oni
1 Paradigma ''nultog rasta'' zagovara održavanje dinamičke ravnoteže između ekonomije i biosfere.
8
naprosto u svojoj suštini globalni. Uzroci ovakvih problema leže u sljedećim činjenicama
(Črnjar, 2002, p. 2):
Prisutan je izrazito brz rast stanovništva.
Zalihe prirodnih resursa sve se više i brže iscrpljuju i to često neefikasno.
Bilježi se sve brže uništavanje ekosustava.
Pretjerano i pogrešno iskorištavanje resursa dovodi do onečišćenja atmosfere,
tla i voda.
U ekosustavima nestaje biološka raznolikost.
S razvojem globalne ekološke svijesti 70- tih godina prošlog stoljeća, a nakon prepoznavanja
problema globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, vodeće ekonomske sile počele su
poduzimati odlučnije korake u pokušajima smanjenja emisija stakleničkih plinova. Nakon
Globalnog samita u Rio de Janeiro održanog u 1992.g. (Rio Earth Summit) i niza konvencija,
ozbiljnija akcija, u smislu smanjenja emisija stakleničkih plinova, bio je dogovor članica
UNFCCC 1997. g. u gradu Kyoto u Japanu i donošenje ranije spomenutog Kyoto protokola.
Mnoge kompanije, pa čak i neke zemlje, započele su s uvođenjem politike smanjenja emisija
čak i mnogo prije ratifikacije Kyoto protokola. Kompanije poput British Petroleum- a (BP),
Amoca, Royal Dutch Shell- a, Dupont-a, Ford-a i Tokyo Electric-a su među vodećim
kompanijama koje investiraju u projekte vezane za zaštitu okoliša i klimatske promjene.
Kompanije u kojima postoji visoko razvijena svijest o potrebi zaustavljanja ili barem
ublažavanja negativnog utjecaja klimatskih promjena, svjesne su gospodarskih posljedica
klimatskih promjena i tržišnih prednosti brzog djelovanja u smjeru smanjenja emisija.
Naime, zbog aktivne primjene načela onečišćivač plaća u mnogim svjetskim ekonomijama
proizvođači zagađivači su opterećeni raznim ekološkim porezima i naknadama koje moraju
internalizirati u konačnu cijenu svojih proizvoda i usluga radi isplativosti poslovanja.
Međutim, time postaju cjenovno nekonkurentni u odnosu na poslovne subjekte u okviru
svoje djelatnosti koji posluju prema konvencionalnim ekološkim standardima.
9
2.3 Instrumenti politike zaštite okoliša
U svrhu zaštite okoliša države su razvile različite instrumente kojima provode svoju
politiku zaštite okoliša. Prema Črnjaru (2002, str. 234), instrumenti politike zaštite
okoliša mogu se podijeliti u četiri osnovne skupine:
1. Regulacijski instrumenti – odnose se na zakone, propise i ekološke standarde,
odnosno pravnu regulativu kojoj je cilj izravno utjecati na zaštitu okoliša tako
da sankcionira svako nepridržavanje propisa i zakona.
2. Ekonomski (tržišni) instrumenti – u politici zaštite okoliša pridonose
ispravljanju netočnih tržišnih signala time što se njima troškovi onečišćenja i
čuvanja okoliša uključuju u cijenu proizvoda i usluga.
3. Samoregulacijski instrumenti – odnose se na inicijativu iniciranu od strane
industrijskog sektora, poboljšavaju ekološki učinak gospodarstva te su vrlo
važan i perspektivan instrument kontrole onečišćenja.
4. Institucionalni instrumenti – obuhvaćaju razna organizacijska, institucionalna i
tehnička sredstva i sustave na razini države i lokalnih vlasti koji su odgovorni
za upravljanje okolišem.
Najbitniji čimbenik u donošenju i provedbi politike zaštite okoliša je država, od najviše
do lokalne razine. Dobar sustav državnih službi uz aktivno sudjelovanje predstavnika
gospodarskog i civilnog sektora pretpostavka je uspješnog upravljanja ekonomskim i
ekološkim procesima usmjerenog ka postizanju društvenog optimuma.
Najčešći oblik zakonske regulative onečišćenja je utvrđivanje ekoloških standarda kojima
se želi ustanoviti i propisati određena razina koncentracije materije koja onečišćuje
okoliš. Ovi se standardi mogu svrstati u pet osnovnih vrsta (Črnjar, 2002, str.237):
Ambijentalni standardi ili standardi kvalitete – sadrže granične vrijednosti
pokazatelja za pojedine sastavnice okoliša, osobito za vrijedne, osjetljive ili
ugrožene granične cjeline.
10
Standardi emisija (ispusta) – upotrebljavaju se kada se onečišćenje ne
akumulira u prirodi, već ga priroda asimilira. Onečišćenje ovisi o količini
ispusta i ono se regulira ekološkim dozvolama.
Tehnološki standardi – za određene proizvode, postrojenja, pogone ili uređaje,
opremu i proizvodne postupke koji mogu prouzročiti rizik ili opasnost po
okoliš.
Kumulativni standardi – odnose se na polutante koji se kumuliraju u okolišu.
Prilikom odabira instrumenata politike zaštite okoliša donositelji odluka moraju uvažavati
kriterije političke realnosti, ekonomske i ekološke učinkovitosti, prilagodljivosti i
pravednosti. Također, za uspješnu primjenu instrumenata zaštite okoliša država prije svega
mora osigurati adekvatna financijska sredstva. Izvori financiranja zaštite okoliša mogu se
osigurati iz državnog proračuna i proračuna jedinica lokalne samouprave, iz općih ili
posebnih fondova za zaštitu okoliša, gospodarstva te iz kombiniranih izvora.
Uspješnost određenog instrumenta ovisi o interesima i institucijama te o usklađenosti s
institucionalnim okvirom. Primarna uloga moderne države ne zasniva se samo na
restrikcijama, već na unaprjeđivanju niza područja prvenstveno sa stajališta pronalaska
novih stimulativnih ekonomskih instrumenata, uspostavi preduvjeta za gospodarski razvoj,
osiguranju kvalitetnog korištenja prostora i prirodnih resursa, osiguranju dostupa do
informacija, edukaciji i sl.
11
3. OBILJEŽJA NAFTNE INDUSTRIJE U SVIJETU
Nafta je u 20. stoljeću preobrazila promet, promijenila industriju, ratovanje i oružje, a
samim time i način života. Nafta je još uvijek glavni izvor energije i zauzima velik udio u
globalnoj proizvodnji i potrošnji energije. Kompleksnost navedene tematike zahtijeva da se
ona obradi u dvije tematske jedinice: 1) povijesni razvoj i 2) svjetsko tržište nafte i naftnih
derivata.
3.1 Povijesni razvoj
Suvremena naftna industrija stvorena je u Sjedinjenim Američkim Državama i to u
razdoblju između 1847. i 1859. Otkriće nafte i uspon naftne industrije bili su presudni za
američki industrijski razvoj. Osoba koja je trajno obilježila naftnu industriju bio je John
Davison Rockfeller. Početkom šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća ušao je sa
partnerom Mauriceom Clarkom u poslove sa naftom u Pennsylvaniji. Zajedno su
pokupovali udjele u brojnim malim rafinerijama, a to je ulaganje bilo uspješno jer je to bio
početak gospodarskog rasta nakon američkog građanskog rata. Rockfeller je i sam kupio
jednu od rafinerija u Clevelandu koja je zapravo bila najveća i relativno vrlo profitabilna
(Dekanić, Karasalihović, Kolundžić, 2003, str. 20).
Rafinerije nafte toga vremena bile su jednostavna postrojenja u kojima se iz nafte dobivalo
nekoliko derivata, lako ulje i teški ostatak, bitumen. Godine 1870. Rockfeller je osnovao
malu kompaniju za transport nafte pod nazivom Standard Oil. U prvo vrijeme bavio se
prijevozom i preradom te se ubrzo suočio s neizvjesnošću i velikim oscilacijama cijena
nafte. U pokušaju da se odupre opasnosti koje su iz toga proizlazile, počeo je kupovati
rafinerije i druge naftne prijevoznike kako bi stekao neku vrstu monopola u transportu
nafte, a potom i preradi. Povezujući poslovne aktivnosti u prijevozu i preradi nafte, u
samom začetku stvaranja svojeg poslovnog pothvata povezao je dvije poslovne ideje: ideju
poslovnog sustava i ideju smanjivanja poslovne neizvjesnosti, odnosno tržišnih rizika. S
vremenom je Rockfeller izgradio dominantnu poziciju u preradi nafte. Godine 1882.
12
osnovao je Standard Oil Trust, prvi industrijski monopol nafte ( Dekanić, Karasalihović,
Kolundžić, 2003, str. 27).
U prvih 25 godina razvoja naftne industrije uspostavile su se njene glavne djelatnosti:
istraživanje i proizvodnja, prerada, transport i prodaja naftnih derivata. Rockfeller je u 20.
stoljeću monopolizirao preradu i transport baš kao što danas, u 21. stoljeću, najveće
američke i britanske kompanije nastoje monopolizirati globalnu eksploataciju nafte. Borba
između proizvođača i potrošača nafte vrlo je izražena od samih njezinih početaka, a
izražena su još i danas ( Dekanić, 2007, str. 15 ). Nafta je često uzrok negativni društvenih
pojava kao što su ratovi radi interesa i kontrole nad nalazištima nafte.
Velik korak u proširenju tržišta naftnih proizvoda bio je izum automobila, odnosno, vozila
pokretanih motorom s unutarnjim izgaranjem. Motorni pogon je promijenio transport i
stvorio novo veliko tržište za naftne proizvode. Tehničkim razvojem parnih turbina i
brodskoga pogona razvijala se mogućnost uporabe loživog ulja umjesto ugljena, što se
pokazalo učinkovitim i jeftinijim. Razvoj dizelskog motora s pogonom na lako loživo ulje i
njegova ugradnja u motorna vozila i ratne brodove označili su daljnje povećanje uporabe
naftnih proizvoda. Posebno značenje imalo je uvođenje dizelskog pogona u podmornice,
koje su u Prvome svjetskom ratu dobile ulogu napadnog strategijskog oružja. To je pak
povećalo potrebu za stalnom i dostatnom opskrbom naftnim proizvodima, što je bio dodatni
čimbenik koji je učvrstio naftu na položaju strategijske ratne sirovine (Dekanić, 2007, str.
33).
Mnoge zemlje svoj razvoj duguju primjeni nafte i razvoju automobilske industrije, koji je
istodobno presudno utjecao na njihov vodeći položaj u suvremenom globaliziranom svijetu.
Razvoj energetike, prometa i industrije u 20. stoljeću, učinili su potrebe suvremene
civilizacije ovisnima o daljnjoj eksploataciji nafte.
13
3.2 Svjetsko tržište nafte i naftnih derivata
Nafta je nezaobilazan čimbenik u gospodarskom rastu o kojem ovisi razvoj ljudskog
društva. Oko dvije trećine energetskih potreba u svijetu podmiruje se trošenjem nafte i
plina, u čemu samo nafta sudjeluje oko 40 posto. Zbog velikog značaja nafte kao
primarnog oblika energije ovaj dio rada govori o ulozi svjetske naftne industrije te je
podijeljen na slijedeće tematske jedinice: 1) Kretanje svjetskih zaliha nafte 2) Svjetska
proizvodnja i potrošnja 3) Politika cijena nafte.
3.3 Kretanje svjetskih zaliha nafte
Osim ponude i potražnje, djelovanje tržišta nafte determinirano je znatnim utjecajem
ekonomskih, tehnoloških i političkih čimbenika. Ovisnost suvremenog društva o nafti vrlo
je visoka, budući da ona služi kao pogonsko sredstvo u prijevozu, grijanju i hlađenju
stambenih i poslovnih objekata, stvaranju industrijskih kemikalija i sirovina za mnoge
materijale i odjeću (Kloff I Wicks, 2004). Ovisnost o jednom resursu, u smislu
nemogućnosti alternativne proizvodnje i privređivanju, bez većih gubitaka i potresa u
nacionalnim privredama i međunarodnim ekonomijama, dovodi u pitanje održivost
međunarodnih načela temeljenih na jednakopravnosti i slobodnom tržištu ( Letunić, 2006).
Prema izvješću OPEC-a iz 2011. godine više od tri četvrtine svjetskih znanih zaliha nafte
nalaze se u rukama članica OPEC-a (eng. Organization of the Petroleum Exporting
Countries), od kojih najveći udio otpada na Bliski istok, koji sadrži 70% ukupnih zaliha
OPEC-a. Zemlje članice OPEC-a proizvode oko 40% ukupne svjetske proizvodnje nafte.
Najveći dio zaliha nafte uvjerljivo imaju Saudijska Arabija (24.9%), Venezuela sa (19.8%),
Iran (12.9%), Irak (10.8%), Kuvajt (9.5%), Ujedinjeni Arapski Emirati (9.2 %), Libija
(4.4%), Nigerija (3.5%), Katar (2.4%), Alžir (1.1%), Angola (0.9%), te Ekvador (0.6%).
14
Članice OPEC-a posjeduju 79.60%, a ostale zemlje 20.41% svih svjetskih znanih zaliha
nafte ( OPEC, 2011).
Od 20,4% zaliha nafte koje su u rukama zemalja koje nisu članice OPEC-a, najveći dio
pripada Rusiji koja ima zalihe od oko 264.2 milijardi barela, zatim slijede Kina sa 24
milijardi barela, Sjedinjenje Američke države sa 22.4 milijardi barela, Norveška sa 9.4
milijarde barela, Brazil sa 8.8 milijardi barela, Oman sa 5.4 milijardi barela, Indija sa 5.4
milijardi barela te Kazahstan sa 5.4 milijarde barela nafte (OPEC, 2011) .
Na grafikonu 1. prikazano je kretanje ukupnih i regionalnih svjetskih naftnih rezervi u
razdobolju od 1980. do 2010. godine.
Grafikon 1. Stanje svjetskih rezervi nafte po svjetskim regijama
Izvor: British Petroleum, 2010, [dostupno na : http://www. bp.com, (13.11.2012.)]
15
Prema procjenama iz 2010., postojeće svjetske rezerve nafte su dovoljne da se sljedećih
46.2 godina zadovolje potrebe svjetske proizvodnje, što je u odnosu na 2009. manji pad
zbog velikog porasta svjetske proizvodnje R/P ( Odnos predviđenih i potvrđenih rezervi). U
2012. godini Venezuela je nadmašila Saudijsku Arabiju i postala zemlja s najvećim
zalihama nafte na svijetu - 297 milijardi barela (OPEC, 2012).
Prognoze o naftnom vrhuncu predmet su oštrih nesuglasica, upravo zbog činjenice da je
nemoguće znati preostale količine rezervi nafte kao ni kad bi rezerve mogle biti
prepolovljene (Roberts, 2008). Upitna je točnost naftnih rezervi s nacionaliziranom
naftnom industrijom. Netransparentnost naftnih kompanija, pogotovo na Bliskom istoku,
otežava točnu procjenu i time stvara veću nesigurnost na tržištu (Letunić, 2006).
Zanimljivo je da znane zalihe nafte u svijetu rastu, neprekidno nakon 1980. godine, brže od
svjetske proizvodnje sirove nafte razlog tomu je što naftne kompanije konstantno ulažu u
istraživanja i tehnologiju kako bi pronašle nova naftna polja.
3.3.1 Svjetska proizvodnja i potrošnja
Proizvodnja nafte u svijetu raste gotovo neprekidno i to od samih početaka njezina
korištenja, uz kraće smanjivanje kao posljedica politike cijena, a zalihe se povećavaju, i to
prvenstveno kao posljedica novih otkrića i razvoja tehnologije.
Proizvodnja je konstantno rasla od 1986. godine pa do danas, uz iznimku 2001. i 2002.
godine, kada je zbog američke okupacije Iraka te nametanja sankcija od strane
međunarodne zajednice proizvodnja nafte u Iraku smanjena za gotovo 10 posto u odnosu
na predratno razdoblje (British Petroleum, 2009).
16
Udruženje država izvoznika nafte OPEC koji proizvode oko 40% ukupne svjetske
proizvodnje nafte kontrolira cijenu i količinu nafte koja će se proizvesti. Budući da je izvoz
nafte najznačajniji dio gospodarstva tih država, održavaju se minimalno dva sastanka
godišnje na kojima se određuje optimalna količina proizvodnje.
Grafikon 2. prikazuje proizvodnju i potrošnju nafte u 2011. godini u milijunima barela na
dan.
Grafikon 2. Proizvodnja i potrošnja nafte u 2011. godini po svetskim regijama (u mil.
barela po danu)
Izvor: British Petroleum, 2011, [dostupno na : http://www. Bp.com, (13.11.2012.)]
U 2011. godini proizvodnja nafte rasla je u prosjeku 1.1 milijun barela na dan. Najveći
porast zabilježen je zemljama OPEC-a, osim Libije koja je u 2011. smanjila proizvodnju.
Povećanje je zabilježeno i u SAD-u, Kanadi, Rusiji i Kolumbiji, njihova ukupna
proizvodna kvota iznosi 28 miliona barela na dan. Tako je Rusija u 2011. godini proizvela
3.748,6 milijuna barela nafte, što je 1,3 % više nego prethodne godine. Udio Rusije u
17
ukupnoj svjetskoj proizvodnji nafte iznosio je 12,8 %. Saudijska Arabija, druga na listi,
proizvela je 3.388,3 milijuna barela nafte (11,6 % ukupne svjetske proizvodnje). Iza nje
dolazi SAD, s pokazateljem od 3.285 milijuna barela (11,2 % svjetske proizvodnje). U
2011. godini Kina je proizvela 1.511,1 milijun barela, te je njen udio u svjetskoj
proizvodnji iznosio 5,2 %. Najveća potrošnja otpada na Aziju, Sjevernu Ameriku, te na
Bliski istok, dok Europa i Južna Amerika bilježe pad (British Petroleum, 2011).
SAD proizvodi samo trećinu vlastitih potreba za naftom stoga je njegova ovisnost o uvozu
vrlo velika. Od ukupnog uvoza nafte SAD čak 60 posto uvozi iz zemalja članica OPEC-a.
Zanimljiv je i podatak da petina ukupnog uvoza SAD-a dolazi iz područja Perzijskog
zaljeva što samo daje na važnosti tom području kao primarnom geostrateškom interesu
SAD-a. Od pojedinačnih zemalja najveći opskrbljivači SAD-a su Kanada, Saudijska
Arabija i Meksiko ( U.S. Energy Information Administration, 2012 ).
Veliku ovisnost o uvozu nafte ima i Europska unija koja uvozi 38 posto iz zemalja članica
OPEC-a, zatim iz Rusije 33 posto, te iz Norveške 16 posto (Europska komisija, 2011).
U skupinu uvozno ovisnih zemalja spadaju i dvije države s najvećim rastom gospodarstva
na svijetu, a to su Kina i Indija. Kina troši četiri puta više energije nego što proizvodi, dok
je kod Indije taj omjer još izraženiji. Indija troši četiri puta više energije nego što uspije
proizvesti ( Benac, Slosar, Žuvić, 2009 ).
Promatrajući ukupnu globalnu razmjenu na svjetskom tržištu može se uočiti da je nafta
drugo dobro po vrijednosti u svjetskoj razmjeni. Nafta danas zadovoljava oko 40 posto
svjetske energetske potrošnje i 96 posto energije koja se troši u prometu. Procjenjuje se da
će broj automobila, najvećih potrošača nafte, kojih danas ima oko 700 milijuna, do 2025.
porasti na oko 1,25 milijarde. Industrijski sektor također zauzima veliki udio u potrošnji
nafte. Pri tome najveći udio otpada na kemijsku i petrokemijsku industriju. Industrija je u
razvijenim zemljama preorijentirana na one grane koje su energetski manje intenzivne.
Takva proizvodnja uključuje veći udio servisne industrije (uz primarnu i sekundarnu)
(Letunić, 2006).
18
Naftne kompanije na obje strane Atlantika ostvaruju rekordne zarade zbog visokih cijena
nafte. Porast cijena nafte, posebno naftnih derivata, nije posljedica povećanja stvarnih
troškova proizvodnje već je djelomično posljedica povećane potražnje u Kini i Indiji, zatim
određenih elementarnih nepogoda, a djelomično i određenih špekulacija.
Fenomen formiranja cijene nafte detaljnije je objašnjen u sljedećoj tematskoj jedinici.
3.3.2 Politika cijena nafte
Kod nafte temeljni ekonomski zakoni ponude i potražnje ne vrijede podjednako kao kod
ostale robe. Nafta je vrlo neelastična roba, stoga se kod nje potražnja mijenja sporo i tek s
određenom vremenskom zadrškom. Za naftu je to i logično, jer bez obzira na njenu cijenu,
tj. skupoću ljudi se i dalje voze, automobili se prodaju, zračni prijevoz ne može naći
zamjenski pogon, a važnost vojne industrije nadmašuje brigu o skupoći nafte. Stoga,
neelastičnost nafte i njezina strategijska uloga u suvremenom gospodarstvu pridonijeli su
posebnom ponašanju globalnog tržišta pri porastu cijene.
Zbog strateške važnosti nafte u nacionalnim gospodarstvima i specifičnog kretanja njene
ponude i potražnje na svjetskom tržištu, burze nafte razlikuju se u odnosu na druge robne
burze. Ova tvrdnja proizlazi iz činjenice da se nafta pojačano kupuje i u slučaju kad joj
cijena raste jer se njome se više špekulira, a takve špekulacije su privlačne zbog mogućeg
velikog profita u naftnom poslovanju. U naftnim transakcijama koje se događaju u Nymexu
(glavna naftna burza u New Yorku) 30 posto transakcija obavljaju financijske, a ne naftne
kompanije ili poduzeća zainteresirana za korištenje nafte ( Višković, 2008, str. 53).
Postoje nekoliko ključnih razloga koji danas utječu na visoku cijenu nafte ( Vlada
Republike Hrvatske, 2012):
Složena gospodarsko politička situacija na Srednjem istoku, koji posjeduje
preko 65 posto poznatih svjetskih rezervi nafte te politička nestabilnost u
19
zemljama bogatim naftnim rezervama poput Venezuele i Nigerije koje su i
značajne izvoznice nafte.
Porast potrošnje nafte u svijetu zbog ubrzanog gospodarskog rasta zemalja u
razvoju, naročito Kine i Indije, je dosegnuo razmjere koje svjetsko tržište ne
može pratiti
Špekulacije i faktor straha zbog neizvjesnosti na tržištu, vezano uz predviđanja
o zalihama nafte za koje se vjeruje da se ubrzanim tempom iscrpljuju.
Devalvacija dolara, koji usred povećanja cijena nafte i velikog američkog
vanjskotrgovinskog deficita već duže vrijeme slabi u odnosu prema svim
važnijim svjetskim valutama.
Grafikon 3. prikazuje dinamiku kretanja cijene nafte od 2005. do 2010. godine
Grafikon 3. Kretanje cijena nafte u tekućim cijenama u razdoblju od 2005. do 2010.
godine.
Izvor : WordPress, 2011 [ dostupno na: http://wordpress.com, (15.11.2012.)]
20
Prema podacima na grafikonu 3. u 1998. godini barel sirove nafte iznosio je 12 $, dok je 10
godina kasnije, sredinom 2008. godine, iznosio čak 148 $. Trenutna se cijena nafte kreće
oko 86 $.
Ponuda i potražnja, geopolitička situacija, vrijeme, manipulacije tržišta, špekulacije, vijesti,
ekonomska predviđanja i objavljivanje relevantnih statističkih podataka su još neki od
faktora koji utječu na cijenu nafte. Upravo radi velikih i stalnih pomaka u cijeni nafte,
tržište nafte je postalo zanimljivo i mnogim velikim poslovnim subjektima kojima osnovna
djelatnost inače nije u nikakvoj vezi sa naftom. Osim velikih naftnih kompanija koje
kupuju i prodaju naftu radi opskrbe i optimizacije rada svojih rafinerija, u trgovanje su se
uključili i traderi, hedge fondovi, banke pa čak i individualci, privučeni velikom
likvidnošću, ali i krhkošću trgovanja naftom. Tzv. Marker Crudes2 su koišteni od stane
naftne industrije kao osnova a određivanje cijena drugih tipova nafte. Najprominentniji
markeri su UK Bren Blend, Dubai i Oman iz Ujedinjenih Arapskih Emirata te Oman i West
texas Intermidiate (WTI). Formula cijene većine tipova nafte koji se uvoze ili izvoze iz
SAD-a, definira se na osnovu kotacije WTI (Petroleumworld, 2007).
U današnje vrijeme, osim što trebaju zadovoljavati stalno rastuće potrebe društva za
energijom, naftne su kompanije suočene i izazovima i rizicima koje donose klimatske
promjene i napori za njihovo zaustavljanje. Naftna industrija i ostale industrijske grane, su
povijesno vezane uz onečišćenje okoliša, bilo putem neodrživog korištenja resursa ili
putem neodrživog korištenja okoliša kao odlagališta otpada iz svojih aktivnosti. Iako naftne
kompanije, već više od pola stoljeća, u svoje poslovanje imaju inkorporirane i složene
sustave zaštite okoliša, smanjenje onečišćenja u naftnoj industriji je još uvijek jedno od
najkritičnijih pitanja menadžmenta zaštite okoliša
2 Sirova nafta iz Saudijske Arabije upotrebljava kao etalonska (bazna, referentna) sirova nafta za određivanje cijena
nafte na međunarodnom tržištu poznata je pod nazivom marker crude oil.
21
22
4. IZAZOVI ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ INDUSTRIJI
S obzirom da u procesima proizvodnje i potrošnje nafte dolazi do štetnih emisija koje
doprinose zagađenju svih sastavnica okoliša, u ovom dijelu rada obrađene su sljedeće
tematske jedinice: 1) emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftnih djelatnosti i 2) ostali
oblici onečišćenja okoliša naftom
4.1 Emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti
Naftna industrija je industrijska grana za koju je karakteristična visoka emisijska
intenzivnost. Osim što u proizvodnji nafte i plina dolazi do izravne emisije ugljikovog
dioksida (CO2) i metanooksida (CH4 ), za ovu industrijsku granu je karakteristična i visoka
potrošnja energije te proizvodi visokih emisijskih potencijala. Osim izravne proizvodnje
nekih stakleničkih plinova, sa naftnom industrijom povezana je i visoka energetska
intenzivnost, koja je uglavnom popraćena i visokom emisijskom intenzivnošću, najčešće
kod starijih postrojenja. U tom kontekstu, u ovom dijelu rada obrađene su sljedeće tematske
jedinice: 1) trenutno stanje emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji, 2) emisije
stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti, 3) mogućnost smanjenja emisija
stakleničkih plinova u naftnoj industriji.
4.1.1 Trenutno stanje emisije stakleničkih plinova u Europskoj uniji
U Listopadu 2005. godine Europska unija i devet zemalja jugoistočne Europe, uključujući
Republiku Hrvatsku, potpisale su Ugovor o Energetskoj zajednici, koji je stupio na snagu
1. srpnja 2006. godine. Temeljna je zadaća Energetske zajednice uspostava suradnje
između zemalja potpisnica i stvaranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira privlačnog
za nova ulaganja u tranzitnu i transportnu plinsku i elektroenergetsku infrastrukturu te u
proizvodnju energije.
23
Klimatske promjene i emisije stakleničkih plinova postale su prioritetno globalno pitanje
razvoja. Glavni je izazov dugoročni razvoj gospodarstva sa smanjenom emisijom
ugljikovog dioksida. Teži se učinkovitijem korištenju energije, korištenju obnovljivim
izvorima energije, korištenju izvorima energije koji ne proizvode stakleničke plinove,
efikasnijem transportnom sustavu s većom uporabom neutralnih goriva glede emisije CO2 i
internalizaciji eksternih troškova onečišćavanja okoliša putem uspostavljanja cijene
emitiranog ugljikovog dioksida (Europska komisija, 2011).
U ovom trenutku Europska unija ulazi u pregovore s ciljem smanjenja emisije stakleničkih
plinova od 20% do 2020. godine u odnosu na 1990. godinu. Taj cilj se može povećati na
30% ako sporazum prihvate zemlje u razvoju. Europska unija će postavljeni cilj
raspodijeliti u dvije skupine: jednu koju čine veliki izvori emisija (obveznici sheme
trgovanja emisijskim jedinicama, tzv. STE sektor), a drugu u kojoj su svi ostali sektori i
djelatnosti (tzv. ne-STE sektor).
Cilj je da STE sektor smanji emisije za 21% do 2020. godine u odnosu na 2005. godinu,
temeljem jedinstvenog europskog plana raspodjele i obveze kupovanja cjelokupne kvote po
modelu dražbe u kojoj mogu ravnopravno sudjelovati postojeći, ali i novi sudionici. U
ostalim sektorima predviđa se smanjenje emisije za 10%, ali je moguće i povećanje u
zemljama s nižim BDP-om. Republika Hrvatska će, kao članica Europske unije, preuzeti
obveze i ostvariti transponirani cilj Europske unije prema načelu raspodjele obveza među
članicama, ali i rabiti položaj zemlje s nižim BDP-om. U jugoistočnoj Europi većina država
nije preuzela kvantificiranu obvezu obuzdavanja emisija stakleničkih plinova.
Vodeći računa o pitanjima sigurnosti i održivosti energetske opskrbe kao zajedničkoj brizi,
Europska unija prihvatila je jedinstvenu dugoročnu politiku energetskog razvoja i
ublaživanja klimatskih promjena, kojom će postati gospodarstvo s niskim emisijama
stakleničkih plinova, odnosno svjetski lider u borbi protiv klimatskih promjena.
Europska komisija je predložila pet točaka europskog akcijskog plana za energetsku
sigurnost i solidarnost kroz (Europska komisija, 2011):
24
Izgradnju infrastrukture i diversifikaciju dobave energije
Vanjske energetske odnose
Stvaranje rezervi nafte i plina i mehanizme odgovora na krizna stanja
Energetsku učinkovitost
Najbolju uporabu domaćih resursa unutar EU
Na Grafikonu 4. prikazano je kretanje ukupne količine emisije stakleničkih plinova za
razdoblje od 1990. do 2010. godine.
Grafikon 4. Emisije stakleničkih plinova unutar EU- 27 za razdoblje od 1990. do 2010.
godine.
Izvor: EurLex, 2011 [ dostupno na: http://eur-lex.europa.eu, (16.11.2012.)]
Unutar EU – 27 emisije stakleničkih plinova za razdoblje od 1990. do 2010. godine su
smanjene za 17.4% (što iznosi 974 milijuna tona CO2 ), a za razdoblje od 2008. do 2010.
godine smanjenje su za 7.1% ( što iznosi 355 milijuna tona CO2).
Navedeno smanjenje emisija se najvećim dijelom dogodilo u Njemačkoj i Finskoj. Osim te
dvije zemlje, smanjenje emisija stakleničkih plinova iz sektora proizvodnje energije bilježe
i Norveška, Švedska i Danska. Naime, u to vrijeme su Norveška i Švedska povećale
25
proizvodnju električne energije iz svojih vodenih potencijala, zbog čega su povećale izvoz
električne energije, čime se objašnjava smanjenje emisija u Danskoj (EurLex, 2011).
Europska unija je donijela jedinstvenu politiku kojoj je cilj:
20% smanjenje emisija stakleničkih plinova u 2020. godine u odnosu na 1990.
godinu, odnosno 30% ako zemlje u razvoju prihvate obveze u skladu s
njihovim gospodarskim mogućnostima;
20% obnovljivih izvora energije u bruto neposrednoj potrošnji u 2020. godini;
10% će iznositi udio obnovljivih izvora energije u 2020. godini korištenih u
svim oblicima prijevoza u odnosu na potrošnju benzina, dizelskog goriva,
biogoriva u cestovnom i željezničkom prijevozu te ukupne električne energije
korištene u prijevozu;
9% smanjenje neposredne potrošnje energije u razdoblju do 2016. godine
primjenom mjera energetske učinkovitosti;
20% smanjenje ukupne potrošnje energije u odnosu na temeljnu projekciju u
2020. godini (taj cilj je proklamiran, ali ga Europska unija nije razradila).
U sektoru nafte i plina dolazi do povećanja uvoza kao i same potražnje što je ujedno i velik
izazov za EU u osiguravanju opskrbe navedenim energentima. Pored pristupa sirovoj nafti,
potrebno je pokloniti pažnju i ka rafinerijskoj infrastrukturi. EU je na energetskom tržištu
važan geopolitički partner, stoga je predložena nova energetska strategija.
Ciljevi nove energetske strategije su (Europska komisija, 2011) :
Učiniti Europu energetski učinkovitijom
Stvaranje integriranog europskog energetskog tržišta
Jačanje autonomije potrošača i osiguranje najviše razine sigurnosti
Europu učiniti vodećom u energetskoj tehnologiji i inovacijama
Jačati eksterne dimenzije EU – energetskog sektora
26
U ovom trenutku Europa si ne smije dozvoliti rasipanje energijom. Efektivno korištenje
energije spada u glavni cilj za 2020 a ujedno je i ključ za postizanje dugoročnih zacrtanih
energetskih i klimatskih ciljeva. Efektivna strategija korištenja energije mora omogućiti
svim zemljama članicama razdiobu između gospodarskog rasta i potrošnje energije. Te ih
potaknuti na smanjenje emisijskih plinova, sigurniju opskrbu energijom, poboljšanje
konkurentske sposobnosti, kao i smanjenje energetskih cijena prema krajnjim korisnicima,
kao i otvaranje radnih mjesta u nabavnim djelatnostima.
4.1.2 Emisije stakleničkih plinova kao rezultat naftne djelatnosti
Obzirom na grane djelatnosti, u kojima se mogu pojaviti emisije stakleničkih plinova i
ostalih štetnih tvari, emisije u naftnoj industriji mogu se podijeliti na (Hrnčević,
Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008):
emisije iz istraživanja i proizvodnje ugljikovodika i procesa obrade prirodnog
plina,
emisije iz transporta i distribucije ugljikovodika,
emisije iz procesa prerade sirove nafte (emisije iz rafinerija nafte) i
emisije iz prodaje i marketinga ugljikovodika.
Primarni izvori emisija u segmentu istraživanja nafte i plina su u motori s unutrašnjim
izgaranjem, koji se koriste u operacijama bušenja te baklje, koje se koriste za spaljivanje
nepoželjnog ili ekonomski neisplativog prirodnog plina koji se pojavljuje tijekom bušenja.
Tijekom istražnih radova i bušenja ugljikovodika u najvećoj se mjeri javljaju emisije CO2,
a u znatno manjim količinama emisije CH4, NMVOC (Non- Methane Volatile Organic
Compounds- sve hlapive organske tvari osim metana) i N2O. Emisije CH4 se tijekom
bušenja, u većim količinama, javljaju jedino u slučaju akcidentnih situacija ili u slučaju
korištenja prirodnog plina kao isplake. Ukoliko prirodni plin koji se pojavljuje u
27
spomenutim situacijama sadrži značajnije količine CO2, osim emisija CH4, u navedenim će
se situacijama pojaviti i emisije CO2.
Proces proizvodnje ugljikovodika predstavlja niz operativnih postupaka koji obuhvaćaju
separaciju proizvedenih fluida, njihovo sabiranje, mjerenje i skladištenje. Tijekom
izvođenja svih navedenih operativnih postupaka moguće su pojave emisija staklenički
plinova i ostalih štetnih tvari. U procesu proizvodnje ugljikovodika javljaju se emisije od
sagorijevanja, emisije od ispuštanja kroz oduške i fugitivne emisije3. Plinovi koji se pritom
otpuštaju su CO2 i CH4 te u manjoj mjeri NMVOC, N2O, CO, SO2 i NOx.
Potencijalni izvori emisija u transportu i distribuciji ugljikovodika su cjevovodi i mjesta
punjenja i pražnjenja cestovnih (autocisterne), željezničkih (vagoni cisterne) te morskih i
riječnih vozila (brodova), koji služe za prijevoz sirove nafte, prirodnog plina u različitim
oblicima (LNG, PGL, NGL, CNG) i naftnih derivata. Emisije, koje se javljaju u transportu
i distribuciji ugljikovodika, posljedica su, ili isparavanja fluida koji se transportira, ili
sagorijevanja goriva koje se koristi za pokretanje prijevoznih sredstava u transportu
ugljikovodika. Pri tome je potrebno uzeti u obzir da se određena količina emisija javlja i
tijekom punjenja balastnih voda u morska i riječna vozila, koja služe za prijevoz
ugljikovodika i njihovih derivata. Uz navedeno, u sektoru transporta i distribucije
ugljikovodika i njihovih derivata javljaju se također i fugitivne emisije tijekom pretovara i
skladištenja ugljikovodika ili njihovih derivata te fugitivne emisije iz opreme. Od plinova u
sektoru transporta i distribucije dominantne su emisije CH4, koje se javljaju prilikom
ispuštanja kroz oduške ili kao fugitivne emisije. Emisije CO2 i vrlo male količine emisija
N2O, se pojavljuju zbog sagorijevanja fosilnog goriva u motorima s unutrašnjim
sagorijevanjem, parnim kotlovima na brodovima i turbinama plinskih kompresora.
Rafinerijski procesi obuhvaćaju brojne destilacijske procese prilikom kojih, u uskim
temperaturnim rasponima, dolazi do izdvajanja pojedinih ugljikovodika. Osim toga postoje
i brojni procesi kojima se ugljikovodici tretiraju kao što su kreking, koking, reforming,
3 Fugitivne emisije su emisije hlapivih organskih spojeva , koje se ne oslobađaju u okoliš kroz ispušne otvore, već se
javljaju kao posljedica nehermetičnosti opreme i/ ili pogrešaka u sustavu.
28
alkilacija i izomerizacija4. Štetne tvari koje se pojavljuju u rafinerijskim procesima, a koje
su potencijalni zagađivači atmosfere, su ugljikovodici (CH), sumporovodik (H2S),
amonijak (NH3), merkaptani (RSH) i neka otapala. Emisije stakleničkih plinova u
rafinerijama se primarno javljaju zbog sagorijevanja goriva, koje se koristi za proizvodnju
energije potrebne u rafinerijskim procesima. Navedene emisije od sagorijevanja su
najvećim dijelom emisije CO2, dok se emisije N2O, CH4, ugljik- (II) oksid (CO), hlapive
organske tvari (VOC) i oksidi sumpora (SOx) pojavljuju u većim ili manjim količinama
ovisno o kvaliteti sagorijevanja goriva. Izvori emisija od sagorijevanja u rafinerijama su
parni kotlovi, grijači, turbine, baklje i ložišta (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić,
2008).
4.1.3 Mogućnost smanjenja emisija stakleničkih plinova u naftnoj industriji
Posljednjih nekoliko desetaka godina primijećen je značajan utjecaj globalnih klimatskih
promjena na naftnu industriju i poslovanje naftnih kompanija. Kako je rasla globalna
svijest o potrebi zaštite okoliša, tako se sve više javljala potreba uključivanja elemenata
zaštite okoliša u poslovne strategije kompanija, naročito kompanija s izrazitim izravnim, ali
i neizravnim, utjecajem na okoliš.
Kao što je već ranije navedeno, naftna industrija spada u gospodarske grane čije aktivnosti
izravno utječu na kvalitetu okoliša te je kao takva podvrgnuta prihvaćanju mnogobrojnih
ekoloških standarda i zakona. Zbog negativnog imidža koji je stekla u prošlosti te zbog
velikih ekoloških katastrofa uzrokovanih izljevima nafte, naftna je industrija pod stalnim
budnim okom javnosti koja od naftne industrije očekuje odgovor na sve ekološke izazove
koji će pred nju biti postavljeni. Kako bi taj odgovor dale, naftne su kompanije počele
aktivno primjenjivati aktivnosti zaštite okoliša u svim segmentima svojeg poslovanja.
4 Kreking je proces kojim se dobivaju manje odnosno isparljivije molekule ugljikovodnika iz većih teže isparljivih
molekula .
Koksiranje je proces toplinske razgradnje koji se koristi u rafinerijama za pretvorbu vakumskog i atmosferskog
ostatka u kapljevinu i plin.
Proces katalitičkog reforminga predstavlja vrlo važan postupak heterogene katalize u naftnoj industriji, a koristi se
za povećanje količine aromatskih ugljikovodika u visoko oktanskim benzinima.
Alkilacija i izomerizacija – procesi prerade kojima se mogu dobiti ekološko prihvatljiva tzv. čista goriva.
29
Obzirom na izvore i vrste emisija u naftnoj industriji te vrstu emitiranog stakleničkog plina
razlikuju se brojne mogućnosti smanjenja emisija stakleničkih plinova. Općenito, može se
razlikovati četiri opće metode smanjenja emisija (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić,
2008):
smanjenje emisija povećanjem energetske učinkovitosti unapređenjem procesa
i procesnih jedinica,
ulaganja u istraživanje, razvoj i unapređenje tehnologija kojima je moguće
postići smanjenje emisija,
primjena novih tehnoloških rješenja i
primjena tržišnih mehanizama uvedenih Kyoto protokolom.
Prema trenutnim predviđanjima, a uzimajući u obzir današnji stupanj razvoja tehničkih i
tehnoloških rješenja, fosilna će goriva (naročito nafta i prirodni plin) zasigurno
predstavljati dominantan izvor primarne energije sljedećih 80- tak godina. Kako je upravo
korištenje fosilnih goriva jedan od najvećih izvora emisija stakleničkih plinova,
poduzimaju se brojne aktivnosti kako bi se smanjio intenzitet emisija, ne samo iz procesa
korištenja fosilnih goriva, već i iz procesa njihove proizvodnje i obrade. Jedno od
troškovno učinkovitih rješenja problema stakleničkih plinova koje se nameće je povećanje
energetske učinkovitosti. Povećanje energetske učinkovitosti postiže se provođenjem mjera
koje doprinose smanjenju energetske intenzivnosti putem racionalnijeg korištenja energije i
sirovina i izmjenama proizvodnih procesa i opreme. Primjena ovog rješenja je
najprimjerenija u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju.
Troškovi primjene mjera smanjenja emisija na već postojeća postrojenja su redovito veći
od troškova inkorporiranja istih mjera u novo postrojenje. To je iz razloga što primjena
nekih mjera smanjenja emisija na postojeća postrojenja može naići na prostorna
ograničenja, zatim, neke mjere smanjenja emisija zahtijevaju poseban dizajn opreme i
uređaja, a, povećanje troškova se također javlja i zbog prekida rada postojećeg postrojenja
prilikom ugradnje nove opreme definirane odabranom mjerom smanjenja. Sve mjere
smanjenja emisija za koje su granični troškovi negativni smatraju se ekonomski isplativim.
30
Na razini EU je čak prihvaćeno da je prag, ispod kojeg primjena neke mjere smanjenja
emisija zadovoljava kriterij troškovne učinkovitosti, predstavlja vrijednost graničnog troška
od 20 €/ t CO2eq (EKONERG, 2006).
Za multinacionalne kompanije, poput naftnih kompanija, mogućnost sudjelovanja u Kyoto
protokol mehanizmima ovisi o ustroju i povezanosti nacionalnih zakonodavstava zemalja u
kojima su te multinacionalne kompanije prisutne. Multinacionalne kompanije trebaju dobro
poznavati nacionalne obveze zemlje u kojoj posluju. Sve dok u nekoj zemlji nije definirana
nacionalna legislativa vezana uz emisije stakleničkih plinova i ispunjavanje međunarodnih
obveza (ukoliko one postoje), multinacionalnim će kompanijama biti vrlo teško procijeniti
izazove i rizike s kojima će biti suočeni prilikom provedbe Kyoto protokol mehanizama u
toj zemlji.
Razmatranje problema klimatskih promjena prilikom kreiranja poslovne strategije naftne
kompanije postalo je nužno kako bi kompanija održala konkurentan položaj na globalnom
tržištu. Tako je strategija naftne kompanije vezano uz klimatske promjene (tzv. klimatska
strategija) na početku XXI. stoljeća postala ključni dio poslovne strategije kompanije.
Obzirom na navedeno, naftne bi kompanije trebale imati razvijene gotovo iste strategije za
smanjenje i kontrolu emisija stakleničkih plinova, ali to nije slučaj.
Postoje četiri vrste klimatskih strategija koje neka kompanija može primijeniti. To su
(Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008):
reaktivna (defanzivna) strategija,
proaktivna (ofenzivna) strategija,
indiferentna strategija i
inovativna strategija.
Za kompanije sa reaktivnom klimatskom strategijom je karakteristično neprihvaćanje i
protivljenje ekološkim propisima iz područja klimatskih promjena te nastavak dosadašnje
prakse poslovanja (business as usual). S druge strane, kompanije koje su prihvatile
proaktivnu klimatsku strategiju će podržavati ekološke propise iz područja klimatskih
31
promjena te će, osim toga, istraživati i tržišne mogućnosti vezane uz smanjenje emisija
stakleničkih plinova. Za kompanije s indiferentnom klimatskom strategijom je
karakterističan indiferentan stav prema problemu klimatskih promjena. Kompanije s
inovativnom klimatskom strategijom će, u odnosu na kompanije s proaktivnom klimatskom
strategijom, otići i korak dalje, tako da će uz tržišne, iskorištavati i marketinške mogućnosti
smanjenja emisija, uvodit će velike promjene u svoje proizvodne procese te će ulagati
značajna sredstva u razvoj novih tehnologija i proizvoda (Hrnčević, Karasalihović Sedlar,
Dekanić, 2008).
Prilikom kreiranja klimatske strategije neke naftne kompanije potrebno je sagledati
sljedeće (Skjærseth, Skodvin, 2003) :
stajalište i razinu znanja i saznanja o globalnim klimatskim promjenama unutar
promatrane kompanije, odnosno opseg osnovnih postavki IPCC- a, koje
promatrana kompanija prihvaća;
stav kompanije prema Kyoto protokolu;
postojanje ili nedostatak ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova na
korporativnoj razini i mjere za postizanje navedenih ciljeva i
dugoročne posljedice odabira klimatske strategije promatrane u okvirima
moguće preorijentacije kompanijskog baznog poslovanja.
Naftne kompanije uobičajeno svoje klimatske strategije temelje na jednom ili kombinaciji
sljedeća tri modela (Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008) :
1. tzv. korporacijski model,
2. tzv. model nacionalne (domaće) politike i
3. tzv. model međunarodne politike.
Prilikom kreiranja klimatske strategije naftne kompanije na temelju tzv. korporacijskog
modela, kao ključni čimbenici se promatraju samo unutrašnji čimbenici, tj. čimbenici koji
proizlaze iz prirode poslovanja kompanije. To su (Hrnčević, Karasalihović Sedlar,
Dekanić, 2008) :
32
ekološki rizik koji proizlazi iz aktivnosti kompanije,
ekološka reputacija kompanije i
mogućnost organizacijskog učenja kompanije (organizacijske specifičnosti
kompanije).
Model nacionalne politike temelji se na pretpostavci da je ponašanje naftnih kompanija, pa
tako i odabir njihove klimatske strategije (čak i u slučaju velikih multinacionalnih
kompanija) određeno zakonskim okvirima i politikom njihove matične zemlje. Ovaj model
naglašava socijalne zahtjeve za ekološkom kvalitetom, zadovoljavanje tih zahtjeva od
strane vlada država putem donošenja ekoloških zakona i politika i povezivanje te
«potražnje» i «ponude» zaštite okoliša putem političkih institucija (Skjærseth, Skodvin,
2003).
Prema Modelu međunarodne politike, glavni čimbenici na temelju kojih se formira
klimatska strategija neke naftne kompanije se nalaze u kontekstu međunarodne politike
vezane uz klimatske promjene. Ovaj se model temelji na činjenici da su klimatske
promjene globalni problem koji je najvećim dijelom uzrokovan djelovanjem globalne
ciljane skupine kao što je, između ostalih i, naftna industrija. Rješavanje problema
klimatskih promjena na globalnoj razini najviše će utjecati na formiranje klimatske
strategije pojedine naftne kompanije. Za razliku od modela nacionalne politike, u ovom
modelu ne postoji jedno vladajuće tijelo koje donosi i provodi zakonske propise.
4.2 Ostali oblici onečišćenja okoliša naftom
Današnja industrijska proizvodnja, ponajviše naftna industrija, ima znatan utjecaj na okoliš.
U okviru ovog dijela rada elaboriran je negativan utjecaj naftne industrije na sljedeće
sastavnice okoliša : 1) osjetljivost morskog ekosustava, 2) utjecaj na slatkovodni ekosustav,
3) problematika onečišćenja tla i podzemlja, 4) utjecaj na živi svijet.
33
4.2.1 Osjetljivost morskog ekosustava
Morski okoliš čine kompleksno povezane zajednice biljnih i životinjskih vrsta i njihovog
prirodnog okoliša. Šteta nanijeta na morski okoliš često dovodi do stradavanja jedne ili više
vrsta u hranidbenom lancu, što zatim lančano vodi sve do stradavanja vrsta na samom vrhu
hranidbenog lanca. Utjecaj nafte na morsku floru i faunu ovisi o sastavu i koncentraciji
nafte. Veće količine, osim što mehanički uništavaju organizme koji žive blizu površine
mora (posebno mikroorganizme, razvojne i juvenilne oblike), višestruko negativno djeluju
na život u moru. Zbog velike koncentracije organske tvari, razlivena nafta dovodi do visoke
biološke aktivnosti. Dolazi do eksplozije bakterija, što je osnova za daljnje neprirodno
bujanje života te poremećaje u lancu viših i nižih organizama. Mogući su i genetski
poremećaji kod morskih organizama. Procijenjeno je da u svjetska mora godišnje dospijeva
oko 2,3 milijuna tona nafte ili njezinih derivata (Terek, 2000).
Iako su tankerski incidenti najpoznatiji, oni predstavljaju tek mali dio u zagađenju mora
naftom (12%). Daleko najveći izvor naftnog zagađenja mora predstavljaju izravna ili
neizravna zagađenja koje dolaze sa kopna (59%). Jedan dio nafte prirodno izbije u oceane
na krajevima tektonskih ploča (7.7%). Iako tankerski incidenti ne predstavljaju najveći
izvor onečišćenja naftom u svjetskim morima, ipak su neke nezgode postale svjetski
poznate zbog štete nanesene marinskim ekosustavima. Jedna od poznatijih katastrofa
dogodila se 1989. godine kada se tanker Exxon Valdez nasukao na otoke Princa Williama
(Aljaska). Tom prilikom je u more iscurilo 35 000 tona sirove nafte koja se ubrzo raširila
na veće područje zbog jakih struja i neučinkovitog sustava intervencije. Uginulo je oko
4000 morskih vidri, nekoliko stotina tisuća morskih ptica, a uništeno je i nekad bogato
ribolovno područje. Posljedice te katastrofe prisutne su još i danas nakon 5 godina čišćenja
i 12 godina nakon tog događaja. Naftna kompanija Exxon potrošila je ukupno 8 miljardi
USD za čišćenje (National Oceanic and Atmospheric Administration, 2010).
Uz tu katastrofu poznate su i:
Brodolom tankera Torrey Canyon 1967. kada se izlilo 117 000 tona nafte u
blizini Velike Britanije i Francuske.
34
Izljev s tankera Amoco Cadiz 1978. kada se izlilo 230 000 tona nafte u blizini
Aljaske.
1993. tanker Baraer udario je u sjevernu obalu Škotske. Izlilo se 84 000 tona
nafte.
1979. u Meksičkom zaljevu dogodio se izljev iz naftnih platformi. Tamna mrlja
bila je velika 200 km.
Jedan od novijih incidenata se dogodio u travnju 2010. godine u Meksičkom zaljevu. Došlo
je do eksplozije i potonuća jedne naftne platforme, u more su gotovo tri mjeseca istjecale
ogromne količine nafte i plina. Zagađenjem je zahvaćeno područje od oko 180,000
kvadratnih kilometara (za usporedbu površina čitavog Jadranskog mora je samo 138,000
kvadratnih kilometara). Jedno je istraživanje pokazalo da je dva i pol mjeseca nakon što je
zaustavljeno istjecanje nafte dio opasnih kemikalija jednostavno nestalo iz mora.
Znanstvenici su zaključili da su ih ''pojele'' bakterije koje se hrane metanom. No neki se
stručnjaci ne slažu s tim zaključkom. Oni smatraju da je većina nafte potonula na morsko
dno.
Nažalost i Jadransko more pretrpjelo je niz onečišćenja naftom. Na hrvatskim otocima
vanjskog ruba zamijećene su pojave katranskih grumena veličine od 0,5 kg pa do nekoliko
kilograma. Njihov postanak veže se uz prolazak brodova trgovačke mornarice koji plove
tzv. vanjskom rutom plovidbe Jadranom, izbjegavajući opasne hridi i otočiće u obalnom
dijelu (Bilanić, 2004,str.19).
U Omišlju na otoku Krku nalazi se naš najveći terminal za istovar sirove nafte i njezinih
derivata kojim se opskrbljuju rafinerije u unutrašnjosti sve do Mađarske. Puni tankeri plove
u Omišalj, a prazni se vraćaju spremni za utovar novih tereta. Nije rijetko da se u istim
tankerima prevoze različite vrste tereta tako da ih je potrebno očistiti od prijašnjeg sadržaja
(npr. uvoz jestivog sjemenovog ulja iz SAD-a istim brodom kojim je prije prevožena sirova
nafta). Zbog toga što za to ne postoje dovoljno jake kemikalije koje mogu očistiti sve
tragove prijašnjeg tereta, čišćenje se najčešće obavlja za vrijeme plovidbe do novog
odredišta. Pod utjecajima visokih tlakova i snažnim kemijskim djelovanjem odlaze
35
nečistoće u more odnoseći sa sobom otopljene naftne spojeve, ali dijelom i neotopljene. Ti
neotopljeni grumeni, tzv. balege, odlaze u more, gdje, nošeni vjetrom i strujama, najčešće
južnog smjera, dolaze do naših otoka. Propadanje i uništavanje naše obale ne pošteđuje ni
Kornate jer su i oni dio tog lanca vanjskih otoka.
4.2.2 Utjecaj na slatkovodni ekosustav
Naftni izljevi koji se javljaju u slatkovodnim područjima puno su manje publicirani od
izljeva u oceanima, iako su ti izljevi puno destruktivniji za okoliš: češći su, manjeg
volumena i komponirani su od rafiniranih naftnih produkata. U većini slučajeva ti naftni
izljevi sekundarno dolaze i do mora: kanalizacijskim ispustom, industrijskim postrojenjem;
direktno rijekom ili potokom; i posredno atmosferom putem atmosferilija.
Slatkovodna područja su puno osjetljivija i puno važnija za ljudsko zdravlje i okoliš jer se
naftni izljevi pojavljuju u naseljenim područjima gdje ljudi koriste vodu za piće ili ti
dijelovi služe kao ribnjaci. U slatkovodnom području svi organizmi direktno su izloženi
smrtonosnim učincima naftnog izljeva: sisavci, ptice, ribe, kukci, mikroorganizmi i vodena
vegetacija. Slatkovodna područja dijele se na dva tipa: stajaćice (jezera, močvare) i
tekućice (potoke i rijeke). Efekti naftnog izljeva na slatkovodni okoliš variraju ovisno o
stupnju vodenog toka i specifičnih karakteristika okoliša. Stajaćice, kao što su jezera i
močvare, s vrlo malo vodenog toka, ugroženije su od tekućica zbog toga što se nafta u
njima zadržava u obliku "bazena" i može ostati kroz jako dugi period vremena. U mirnoj
vodi, da bi se obnovio onečišćeni okoliš trebaju proći i godine. Uz to je ugrožena i
podzemna voda i cijelo okolno područje. Tekućice su manje ugrožene od stajaćica jer struje
pridonose prirodnom mehanizmu pročišćavanja. Ali to ima i negativan učinak: prolivena
nafta može biti odnesena strujom i do mora ili neke mirnije obale i tamo izazvati veću
katastrofu nego na samom mjestu izljeva. Uz to ide i podatak da se 28% svjetskog
prijevoza nafte morima najprije odvija rijekama i kronično onečišćuje slatkovodni
ekosustav. Naftni derivati dospijevaju u tekućice ili stajaćice direktno ili indirektno:
36
ispiranjem cesta, ilegalnim odstranjivanjem motornog ulja, nepažnjom ili lošim
održavanjem postrojenja. Incidenti u slatkovodnim sustavima puno su manje razvikani,
vjerojatno zbog lokaliziranosti (Mason,2002, str.210 - 220).
Jedna od svjetski poznatih velikih katastrofa dogodila se početkom siječnja 1998. godine
kada je popustio veliki spremnik uz rijeku Mononghaela, nekih 37 km uzvodno od
Pittsburga (Pennsylvania) i u rijeku je isteklo 3,5 milijuna litara nafte. Tank je popustio jer
je nedavno bio premješten i rekonstruiran, a kompanija nije napravila normalna testiranja
tanka prije nego što su ga napunili naftom. U roku od 24 sata 23 000 ljudi ostalo je u
potpunosti bez pitke vode, a još 750 000 moralo je smanjiti potrošnju vode na jednu
četvrtinu potreba. Evakuirane su tisuće obitelji, zatvorene su škole, tvornice i riječni
promet. Od posljedica izljeva uginulo je više tisuća pataka, gusaka i riba. Zatvoreni su i svi
izvori pitke vode nizvodno od rijeke Mississipi. Zbog nepristupačne obale i jakih struja iz
rijeke je odstranjeno samo 380 000 litara ulja. Da se incident dogodio u ljetnim mjesecima,
učinak na živi svijet bio bi još razorniji, jer su onda gotovo svi kralježnjaci i beskralježnjaci
u aktivnoj fazi života ( Ray , Melin, Linsky, 2003).
U Hrvatskoj su poznati brojni incidenti izljeva mazuta u slatkovodne ekosustave. U
listopadu 1997. godine iz podzemnog cjevovoda između spremnika za gorivo iza
kotlovnice iscurilo je iz postrojenja "Pazinke" d.d. oko 20 tona lož ulja i mazuta u potok
Šaltarija, a potom i u rijeku Pazinčicu. Postrojenje "Pazinka" d.d. koristi lož ulje za rad
parne kotlovnice. Rijeka Pazinčica ponire u Pazinsku jamu i vodi prema nekim istarskim
vodocrpilištima u dolini rijeke Raše. Pazinska jama jako je nepristupačna i ekipa stručnjaka
"Rijeka tanka" iz Rijeke imala je velikih problema prilikom čišćenja. Mazut se pumpao
kaskadno uz 80-metarske litice u autocisterne i odvozio se na zapaljivanje u rafineriju u
Rijeci. Iako se izlijevanje nafte dogodilo 06. listopada u akciju se stupilo tek 10. listopada.
Utvrđeno je da su dijelovi cijevi postrojenja "Pazinke" d.d. popucali zbog korozije, što su
navedeni optuženi prešutjeli i nisu na vrijeme sanirali. Problem je predstavljala činjenica da
mazut može stići kroz podzemlje i do velikih vodocrpilišta "Istarskog vodovoda" i za
nekoliko tjedana. Sreća je u nesreći bila ta što je u rijeku iscurio mazut, a ne dizel gorivo ili
37
benzin, jer je mazut lakše skupiti i izvaditi i na taj način smanjiti ekološku katastrofu
(Herceg, Bukša, 1997).
U siječnju 2002. godine zbog propusta odgovornih u "Dalacijacement" pogonu u Majdanu
pored Solina pretovar mazuta iz cisterne u rezervoar ispušten je u rijeku Jadro. Do
ispuštanja je došlo 1 km nizvodno od vodocrpilišta pa, na sreću, voda za piće Splita i cijele
regije nije onečišćena. Mazutna mrlja otišla je sve do mora, a na putu nije zaobišla ni
ribogojilište na samom ušću rijeke. Ujedno, rijeka Jadro je ihtiološki rezervat. Problem
predstavlja tok rijeke zbog čega ne znaju točno gdje postaviti neke brane. Ukupna šteta
nanjeta na biljni i životinjski nije bila iznesena, ali su vidljivo stradale ribe, ptice (labudovi)
i biljna vegetacija (Matan, 2002).
4.2.3 Problematika onečišćenja tla i podzemlja
Unos antropogenih, otrovnih i štetnih kemijskih spojeva u tlo ima ozbiljne posljedice na
različita područja ljudskih aktivnosti, od poljoprivrede, opskrbe pitkom vodom, planiranja
građenja do gospodarenja prirodnim resursima. Tlo je jednako ugrožen ekosustav kao zrak
i voda pa su neke razvijene zemlje već pred dvadeset godina donijele zakone o očuvanju
kvalitete tla a time i podzemnih voda. Uzroci onečišćenja tla i podzemlja jesu: nepropisno
zakopan otpad, loše riješeni tokovi otpadnih voda, nepropisno korištenje kemikalija u
poljoprivredi, slučajni izljevi izazvani nepažnjom, pretjerano crpljenje podzemnih voda,
odlaganje sanitarnog otpada na zemlju, odlaganje otpadnih muljeva industrije, propuštanje
iz industrijskih bazena za otpadne vode, propuštanje iz spremnika goriva na skladišnim
prostorima, itd.
Do mnogih emisija dolazi ljudskom nepažnjom prilikom transporta, istakanja i prodaje ili
skladištenjem nafte i naftnih derivata u dotrajalim i oštećenim spremnicima.
Najčešći način onečišćenja okoliša je na prostorima skladišta naftnih derivata i benzinskih
postaja mineralnim uljima i to dugotrajnim istjecanjem manjih količina nafte i naftnih
38
derivata iz spremnika u tlo. Spremnici nafte i naftnih derivata ukopani su u tlo. Na mnogim
pozicijama oni su već dugi niz godina u uporabi. U trenutku njihovog postavljanja
regulativa i zahtjevi za načinom izvedbe spremnika bila je puno blaža nego u današnje
vrijeme. Tako mnogi spremnici na skladištima i benzinskim postaja nisu ugrađeni u
nepropusne betonske kazete niti imaju duple stjenke, kao što zahtijevaju današnji propisi.
Zbog korozivnih svojstava nafte i naftnih derivata, prilikom dugotrajnog skladištenja na
nekima od spremnika došlo je do oštećenja, te oni duži niz godina ispuštaju male emisije
nafte i naftnih derivata u tlo. Kao drugi najčešći način emisije mineralnih ulja u okoliš na
prostorima skladišta naftnih derivata i benzinskim postajama dolazi prilikom razlijevanja
nafte i naftnih derivata na tlo ili uređene betonske površine kod pretakanja i kupnje goriva.
U slučaju da se razlivena tekućina odmah ne ukloni dolazi do procjeđivanja onečišćivača u
dublje slojeve tla. Isto tako do procjeđivanja nafte i naftnih derivata i zauljene vode može
doći iz dotrajalih i oštećenih separatora i sabirnih kanala koji su dio kanalizacijske
infrastrukture na skladištima i benzinskim postajama (Agencija za zaštitu okoliša, 2012).
4.2.4 Utjecaj na živi svijet
Utjecaj nafte na floru i faunu ovisi o sastavu i koncentraciji nafte. Nafta koja pluta na
površini vode može svojim fizikalnim osobinama ugroziti životinje i biljke jer sprečava
fotosintezu, disanje i hranjenje. Nakon izljeva nafte aromatski ugljikovodici uzrokuju
neposrednu smrt mnogih organizama. Nakon nekoliko dana oni ispare, a nafta ostaje u
kuglicama koje su nakon nekoliko tjedana ili mjeseci uništene prirodnim procesima
biodegradacije pri čemu sudjeluju neke bakterije (Pseudomonas, Mycrobacterium,
Nocardia), gljive (Candida, Cladosporium) i alge. Posljedica toga je i smanjenje količine
kisika u moru, zbog poremećaja u njegovu dotoku. Kapljice nafte slijepe se za perje ptica
ili dlaku vodenih sisavaca i sprečavaju termoregulaciju i prirodnu lakoću i moć plutanja.
Životinje se utope ili otruju progutanom naftom nakon pokušaja čišćenja svog krzna/perja.
Jaja i mladi razvojni stadiji posebno su osjetljivi na neke toksične tvari nafte koje su topive
u vodi. Postoji osim toga čitav niz subletalnih efekata (Mason,2002,p.3).
39
Posljedice na morski ili slatkovodni okoliš razlikuju se s obzirom na utjecaj različitih
faktora kao što su: biološke i fizičke karakteristike dna - područja na kojem je došlo do
onečišćenja, godišnja doba i vremenske prilike. Najgore posljedice za okoliš nastupaju kad
naftna mrlja završi na obali. Nafta uglavnom stimulira rast heterotrofnih bakterija koje
koriste ugljikohidrate, a njezin je učinak na alge puno manje negativan nego na ostale više
organizme, iako su one jako osjetljive na sekundarne efekte poput porasta primarne
produkcije (povećanje količine hranjivih soli zbog raspadanja uginulih organizama) što
može dovesti do naglog smanjena koncentracije kisika u vodi.
Rađeni su pokusi na tri vrste vodene leće: Lemna gibba, Lemna minor i Lemna perspusilla.
Pokušao se utvrditi utjecaj nekih tvari iz različitih ulja. Pokazalo se da su one tolerantne na
sirovu naftu, međutim sintetička ulja bila su jako toksična već pri vrlo niskim
koncentracijama. Na naftne ugljikovodike osjetljive su i više biljke budući da oni smanjuju
stopu fotosinteze tako što mijenjaju permeabilnost staničnih membrana ili apsorbiraju
svjetlost potrebnu kloroplastima. Testirana je toksičnost različitih uljnih derivata na
nekoliko algi, beskralježnjaka i riba. Testirane komponente su bile: dva fenola, dva arena i
dva policiklička aromatska ugljikovodika. Puževi su pokazali manju osjetljivost od
člankonožaca, a ribe su manje osjetljive od beskralježnjaka. U svakom paru komponenata
toksičnost je bila to veća što je broj prstenova u spoju bio veći (npr. β-naftol (dva prstena)
45 puta je toksičniji na vrstu Gammarus minus nego fenol (jedan prsten))
(Mason,2002,p.3).
Kratkim testovima na ribama dobiveni su zanimljivi podaci: alifatski ugljikovodici
uglavnom su izazivali manje posljedice, nasuprot tome monohidrični oblici su bili toksični
(to je povezano s povećanjem nezasićenosti tih spojeva). Ribe lako primaju ugljikovodike
preko škrga, ali kad se stave u svježu nezagađenu vodu te tvari brzo nestaju, što je ukazalo
na metaboličke sposobnosti riba da uklone ugljikohidrate iz organizma. Sistem oksidaza u
jetri ribe te mikrosomi koji sadrže P-540 reagiraju s ksenobioticima te potiču njihovu
sekreciju. Ti brzi metabolički mehanizmi dokazani su u slučajevima unosa kvinola,
benzpirena i antracena.
40
Vodozemci su relativno osjetljivi na derivate nafte zbog tanke i propusne kože te vodenih
ličinačkih stadija. Pokusima je utvrđeno da povećanje koncentracije motornog ulja nema
učinka na jaja žabe (Hyla cinera), dok su punoglavci pokazali veliku osjetljivost. Pri
maksimalnoj koncentraciji (1000 mg/l) više niti jedan punoglavac nije metamorfozirao
(Mason,2002,p.3).
Negativni učinci nafte i njenih derivata na ptice su ( Bird- resurce.org, 2012):
hipotermija uzrokovana lijepljenjem perja,
poremećaj u ionskoj ravnoteži,
dehidracija nakon gutanja ulja,
promjene ponašanje ptica i
promjene u veličini populacija ptica.
Ptica ne mora pokazivati direktne simptome trovanja, ali se otrovne tvari mogu nagomilati
u jajima te spriječiti oplodnju ili razvoj embrija. Kada su jaja divlje patke nakon nešenja
premazane s 10 mikrolitara nafte niti jedna se patka nije izlegla. Pri manjim
koncentracijama događale su se brojne deformacije embrija: oštećenje jetre, deformacije
kljuna, kosti i probavnog sustava. Učinci nafte na sisavce istraženi su dvije godine nakon
katastrofe Exxon Valdez, na populaciji riječnih vidri (Lutra canadensis) koje obitavaju u
priobalnom području. Populacije vidri na području zahvaćenom naftom smanjene su tri
puta, a u krvi tih životinja nađene su povećane količine haptogoblina i interleukina 6. To
ukazuje na moguća oštećenja imunološkog sustava. To bi moglo dovesti do
imunosuficijencije i osjetljivosti na bolesti dugo nakon nestanka nafte.
Zbog mutagenih i kancerogenih osobina pojedinih komponenti naftnih derivata, posvećuje
se velika pažnja njihovoj ulozi pogotovo kad se nađu blizu vodocrpilišta. Dokazivanje veze
između raka i stupnja zagađenja na terenu vrlo je teško. Stoga je potrebno više rada da bi se
mogao procijeniti pravi rizik za slatkovodne zajednice, ali i za ljude. Premda se zagađenja
slatkih voda naftom često događaju i uzrokuju smrt vodenih životinja i biljaka, samo su
neka adekvatno proučena i istražena. Guiney et al. su 1987. proučavali utjecaj prolivenog
41
kerozina u riječici u Pennsylvaniji. Bentoski beskralježnjaci i ribe su odmah uginuli.
Oporavak je počeo 6 mjeseci nakon nesreće, a završio je 6 mjeseci nakon početka
(EPA,2008).
Faktori koji su ubrzali oporavak bili su:
brzo i efikasno čišćenje,
obilna nezagađena voda,
drift beskralježnjaka i
migracije riba iz nezagađenih područja.
Ekosistemi kontaminirani sirovom naftom mogu se godinama oporavljati, a može se
dogoditi da se više nikad ne oporave.
Kao i svjetska, hrvatska naftna industrija je također suočena s problemima sve viših
ekoloških standarda, pri čemu se javlja dodatni problem nedostatka domaće pravne
regulative vezane uz smanjenje emisija stakleničkih plinova i sve veći inozemni pritisak za
prihvaćanje međunarodnih regulativa. Upravo iz tog razlog u nastavku rada analizira se
provođenje korporativne politike zaštite okoliša na primjeru hrvatske naftne industrije INA
d.d.
42
5. POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U INI D.D.
Politika zaštite okoliša se u naftnim kompanijama aktivno provodi već oko 50- tak godina.
Kao i sve ostale naftne kompanije, tako i hrvatska naftna kompanija INA d.d., ima
definiranu politiku zaštite okoliša. INA kao energetska kompanija mora odgovoriti na dva
velika izazova današnjice: opskrbu tržišta energijom i zaštitu okoliša. U skladu s tim, ovaj
dio rada podijeljen je na sljedeće tematske jedinice: 1) regulatorni okvir zaštite okoliša, 2)
okolišni pokazatelji poslovanja, 3) praćenje i izvještavanje o emisijama stakleničkih
plinova, 4) projekti u funkciji zaštite okoliša.
5.1 Regulatorni okvir zaštite okoliša
INA - Industrija nafte d.d., poznata i pod nazivom INA d.d., je dioničko društvo, čijih
47,16% dionica je u vlasništvu MOL Hungarian Oil and Gas Public Limited Company, a
Republika Hrvatska posjeduje 44,84% dionica INA-e. Poduzeće je osnovano 1. siječnja
1964. godine spajanjem Naftaplina (poduzeća za istraživanje i proizvodnju nafte i plina) s
rafinerijama u Rijeci i Sisku. Glavne djelatnosti Ine su istraživanje, proizvodnja nafte i
plina u Hrvatskoj, Angoli, Egiptu, Siriji i Namibiji; uvoz prirodnog plina i prodaja uvoznog
i domaćeg prirodnog plina industrijskim potrošačima i distribucijskim poduzećima;
proizvodnja i trgovina ukapljenim plinom; prerada nafte i proizvodnja derivata; te prodaja
sirove nafte i derivata putem 413 benzinskih postaja i skladišta u Hrvatskoj (INA d.d.,
2012).
Budući da sve navedene djelatnosti mogu imati značajan utjecaj na okoliš, INA svoje
poslovanje mora uskladiti sa važećom nacionalnom i međunarodnom regulativom iz
područja zaštite okoliša.
Na poslovanje INA-e primjenjuje se Zakon o zaštiti okoliša (NN 110/07), Uredba o
postupku utvrđivanja objedinjenih uvjeta zaštite okoliša (NN 114/08), te IPPC (eng.
43
Integrated Polution Prevention Control) direktiva Vijeća 2008/1/EC. Cilj Direktive je
uspostaviti sveobuhvatne mehanizme za sprečavanje i kontrolu onečišćenja okoliša. INA
mora uskladiti poslovanja s Direktivom 2001/80/EZ o ograničenju emisija nekih
onečišćujućih tvari u zrak iz velikih uređaja za loženje (LCP) i s Direktivom 1999/13/EZ o
ograničenju emisija hlapivih organskih spojeva zbog upotrebe organskih otapala prilikom
određenih aktivnosti i u određenim postrojenjima (VOC – eng. Volatile Organic
Compounds). Podaci iz područja zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša prate se i izvješćuju
sukladno direktivama Međunarodne organizacije rada i hrvatskog zakonodavstva, te prema
metodologiji praćenja ozljeda na radu EU udruženja naftnih kompanija – CONCAWE.
Prema Zakonu o zaštiti okoliša INA je dužna ugraditi u postrojenja ispuste kroz koje se
onečišćujuće tvari ispuštaju u zrak. Praćenje emisija u INA-i je i njena zakonska obveza.
Prema Zakonu o zaštiti okoliša (NN 110/ 2007, čl. 121, st.1.) INA je dužna osigurati
redovito praćenje emisija, ali isto tako i njihovu evidenciju. Prema članku 44 Zakona o
zaštiti okoliša (NN 110/07) mora izraditi i sanacijski program za stacionarne izvore u
području treće kategorije zraka (INA d.d., 2012).
Trenutno se provodi usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s EU u području zaštite okoliša
što ima veliki utjecaj na poslovanje INA-e. Kao vodeća kompanija u području energetike i
jedna od najvećih u Hrvatskoj, INA se opredijelila za održivi razvoj i transparentnost u
poslovanju. Stoga nastoji integrirati gospodarske, ekološke i društvene čimbenike u
svakodnevnom poslovanju, s ciljem povećanja dugoročne vrijednosti za sve dionike, kao i
prepoznavanja, sprečavanja i izbjegavanja mogućih negativnih utjecaja.
5.2 Okolišni pokazatelji poslovanja
Poznavanje potencijalnog i stvarnog utjecaja kompanije na okoliš jedna je od ključnih
pretpostavki uspostave kvalitetnog sustava upravljanja okolišem stoga INA redovito mjeri i
prati ekološke učinke svog poslovanja. Vezano na to, u ovom dijelu rada potrebno je
44
posebnu pozornost posvetiti ovim tematskim jedinicama: 1) emisije u zrak, 2) potrošnja
vode i vodne naknade i 3) gospodarenje opasnim i neopasnim industrijskim otpadom
5.2.1 Emisije u zrak
Prema današnjim procjenama iz naftne se industrije godišnje proizvodi oko 1,2×109 t CO2eq
(Hrnčević, Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008). Od toga, prema istraživanju koje je
proveo Američki naftni institut na rafinerije otpada 75% ukupnih emisija iz naftne
industrije, dok preostalih 25% dolazi iz sektora istraživanja i proizvodnje nafte i plina. Što
se tiče navedenih rafinerijskih emisija stakleničkih plinova, od kojih su najznačajnije
emisije ugljikovog dioksida (CO2), oko 22% se javlja u procesima katalitičkog krekinga,
oko 18% dolazi od prerade nafte, oko 15% se javlja kao posljedica hidroobrada, a oko 8%
se javlja u procesima reforminga. Kod istraživanja i proizvodnje nafte i prirodnog plina
više od 50% emisija CO2 se javlja kao posljedica spaljivanja prirodnog plina ili otpadnih
plinova na baklji. Što se tiče emisija metana (CH4), značajnije su tijekom proizvodnje nafte
(oko 27%), rada kompresora (oko 25%) i rada pneumatskih uređaja (oko 14%) (Hrnčević,
Karasalihović Sedlar, Dekanić, 2008).
Uspostavom sustava praćenja kakvoće zraka omogućen je uvid u stanje kakvoće zraka na
području naftnih postrojenja poduzeća INA.
U tablici 1. prikazani su podaci o emisiji onečišćujućih tvari u zrak iz INA-inih postrojenja
u razdoblju od 2006. - 2010. godine.
Tablica 1. Emisija onečišćujućih tvari u zrak (t/god.)
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (20.11.2012.)]
45
Ukupne emisija u zrak pokazuju opadanje tijekom godina. U 2011. godinu došlo je do
smanjenja količine emisije svih promatranih onečišćivača osim emisije ugljičnog
monoksida koja je povećane za 16,41% u odnosu na 2010 godinu. Emisije sumpornog
dioksida su znatno smanjene (23,14 %) u usporedbi s proteklom godinom zbog poboljšane
kvalitete goriva (manje koncentracije sumpora u gorivima). Razlog povećanju emisija
dušikovog dioksida (NO2) je kretanje u rad novih postrojenja u Rafineriji nafte Rijeka
tijekom 2010., kao i činjenica da su po prvi puta uračunate emisije s baklji na pogonima
Etan i Molve. U INA-i se ne rabe tvari koje uništavaju ozonski omotač, a tvari koje se
nalaze u rashladnim uređajima redovito se kontroliraju i s njima se postupa u skladu sa
zakonskom regulativom.
Emisije ugljikovog dioksida potječu iz procesnih postrojenja, postrojenja za proizvodnju
pare i električne energije te kotlova za grijanje objekta.
U tablici 2. prikazani su podaci o izravnim emisijama CO2 iz organizacijskih dijelova INA-
e, u razdoblju od 2007. do 2011. godine.
Tablica 2. Izravna emisije CO2 prema organizacijskim dijelovima INA-e (t/god.)
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (20.11.2012.)]
Tijekom 2011. godine iz INA d.d. ispušteno je 3,5 % manje CO2 nego prethodne godine,
zbog pada proizvodnje u Rafineriji nafte Sisak, uzrokovanog i dugotrajnim stajanjem
postrojenja nakon požara u lipnju.
46
Iz INA-inih izvještaja se vidi da INA aktivno unapređuje tehnološke procese, opremu i
operativne postupke kao i poslovno upravljanje (menadžment). Tako je u srpnju 2011.g. u
rad puštena instalacija za otpuštanje pritiska prirodnog plina u Rafineriji nafte Rijeka čime
je omogućen dovod prirodnog plina kao energenta na kotlove i procesne peći i njegova
kontinuirana upotreba. Time je ukupna emisija sumpornog dioksida (SO2) u 2011. godini u
Rafineriji nafte Rijeka smanjena za 31,5% u odnosu na 2010. godinu, te je smanjen broj
prekoračenja emisija SO2 a postajama za kontinuirano praćenje kakvoće zraka u okolici
rafinerije.
5.2.2 Potrošnja vode
Glavni nosioci onečišćenja otpadnih voda u INA-i su ugljikovodici, proizvodi raspadanja
ili pretvorbe ugljikovodika tijekom procesa proizvodnje, sulfidni spojevi, otapala i aditivi.
U tablici 3. prikazani su podaci o vrstama otpadnih voda kao i metode obrade otpadnih
voda u INA-i tijekom 2010. i 2011. godine.
Tablica 3. Ispust vode prema odredištu i metodama obrade
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (21.11.2012.)]
47
Kao što je i vidljivo iz tablice otpadne vode su podijeljene na: tehnološke, oborinske,
rashladne, te sanitarne otpadne vode. Tehnološke otpadne vode su nosioci najvećih
onečišćenja jer potječu iz procesa gdje su bile u izravnom doticaju s ugljikovodicima.
Oborinske vode nastaju kao rezultat oborina i onečišćene su uglavnom pijeskom i
prašinom. Rashladne otpadne vode su vode koje kruže unutar protočnog ili kružnog
rashladnog sustava, a namijenjene su hlađenju procesnih postrojenja. Sanitarne vode
potječu iz sanitarnih čvorova i nisu specifičan problem za naftnu industriju, a ispuštaju se
posebnom sanitarnom kanalizacijom.
Vode se u INA-i crpe iz rijeka Save i Kupe, vlastitih bunara, akumulacijskog sustava
Tribalj, mora te vodovoda.
Prema podacima iz INA-inih izvješća crpljenje vode provodi se sukladno vodopravnim
dozvolama, odnosno koncesijama. INA je izradila tehnološki sustav na naftno-plinskim
poljima sjeverne Hrvatske (Posavina, Podravina), kao i niz hidrogeoloških objekata:
zdenaca, vodnih stanica i stanica za preradu vode. Voda se nastoji efikasno koristiti stoga
se proizvedena voda sa vodnih stanica i vlastitih bunara koristi se za internu potrošnju ali se
distribuira i kao pitka voda. Geotermalna voda se koristi za grijanje vode u bazenima,
prostorija kompleksa, te za grijanje skladišta, radnih prostorija i montažnih zgrada.
U tablici 4. prikazani su podaci o ukupnoj količini proizvedene vode u m3 tijekom 2010. i
2011. godine
Tablica 4. Ukupna količina proizvedene vode
48
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (21.11.2012.)]
Prema podacima u tablici 4 količina ukupno proizvedene vode se smanjuje. U 2011. godini
količina ukupno proizvedene vode smanjila se za 15.5% u odnosu na 2010. što potvrđuje
da INA nastoji efikasno koristiti vodu tijekom rada.
U tablici 5. prikazani su podaci o ukupnoj količini zahvaćene i ispuštene vode, u razdoblju
od 2007. do 2011. godine.
Tablica 5. Ukupne količine zahvaćene i ispuštene vode u INA d.d.
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (21.11.2012.)]
Količina ukupno zahvaćene vode posljednjih se godina kontinuirano smanjuje. U 2011.
godini ukupno je zahvaćeno 37.310.3323 m3 vode, što je za 0,24% manje nego prethodne
godine. Ispušteno je 33.409.908,10 m3, što je povećanje od 4% u odnosu na 2010. godinu.
S benzinskih postaja ispuštaju se sanitarne i potencijalno zauljene oborinske vode. Većina
benzinskih postaja ima ugrađene separatore na kojima se pročišćava zauljena otpadna voda
sa manipulativnih površina te se nakon pročišćavanja ispušta, ovisno o lokaciji, u javnu
kanalizaciju ili okolni teren. Dio benzinskih postaja ima ugrađene i biorotore za
pročišćavanje otpadnih sanitarnih voda koje se nakon pročišćavanja ispuštaju u teren.
49
5.2.3 Gospodarenje otpadom
Najzastupljenije vrste opasnog otpada u INA-i su muljevi iz spremnika, muljevi iz odvajača
i zauljeni muljevi od održavanja uređaja i opreme. Najzastupljenija vrsta neopasnog otpada
su zasićene ili istrošene smole ionskih izmjenjivača, kao i muljevi koji sadrže slatku vodu i
muljevi od obrade industrijskih otpadnih voda. Najviše otpada nastaje u Rafineriji nafte
Rijeka i Sisak.
U INA - i je u upotrebi je interni Katalog otpada, koji sadrži listu svih vrsta otpada koje su
proizvedene, sakupljane, obrađivane ili zbrinjavane, ali i preporučene metode obrade ili
zbrinjavanja za svaku pojedinu vrstu otpada.
U tablici 6. prikazani su podaci o količini proizvedenog opasnog i neopasnog otpada po
organizacijskim jedinicama za 2010. i 2011. godinu.
Tablica 6. Ukupna količina proizvedenog opasnog i neopasnog otpada za 2010. i 2011.
godinu (t)
50
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (21.11.2012.)]
U Rafineriji nafte Sisak registrirana količina neopasnog otpada znatno je veća nego
prethodnih godina, što je posljedica sanacije lokacije nakon požara i veće količine
metalnog otpada koji je prodan radi oporabe. Odvojeno se prikuplja i predaje na oporabu
otpad čiji se korisni sastojci mogu iskoristiti. Tako na većini lokacija postoje kutije za
odvojeno prikupljanje otpadnog papira, spremnici za otpadne baterije i akumulatore.
Prazna ambalaža tonera za pisače također se odvojeno skuplja i zbrinjava na odgovarajući
način.
U tablici 7. prikazani su podaci o količini zbrinutog i oporabljenog otpada po
organizacijskim jedinicama za 2011. godinu
Tablica 7. Ukupna količina zbrinutog i oporabljenog otpada u 2011. godini (t/god.)
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (21.11.2012.)]
U 2011. godini u INA, d.d. proizvedeno je 16,6% manje otpada, u usporedbi s prošlom
godinom. Od toga je 81% ukupno proizvedenog otpada zbrinuto, a oporabljeno 19%.
INA d.d. je postavila Strategiju gospodarenja otpadom za period 2011. – 2015., sa
sljedećim ciljevima:
Usklađivanje s propisima za gospodarenje otpadom
Smanjivanje otpada postupnim instalacijama novih i poboljšanja postojećih
tehnologija, u skladu s najboljim raspoloživim tehnikama (NRT)
51
Pronaći i primjenjivati NRT metode oporabe otpada za smanjivanje
proizvodnje otpada i njegovih opasnih svojstava,te povećati udio otpada koji se
može ponovno koristiti, reciklirati ili energetski oporabiti
Obnavljanje starih otpadnih onečišćenja, ovisno o njihovu utjecaju na okoliš i
gospodarskim mogućnostima
Poboljšanje praćenja pokazatelja o otpadu uvođenjem praćenja, izvješćivanja i
sustava unutarnjeg nadzora
Smanjenje troškova gospodarenja otpadom za koordinaciju aktivnosti u INA
Grupi i informiranje o povoljnim metodama za obradu i odlaganje otpada
U tablici 8. prikazani su ciljevi u pogledu zaštite okoliša koje je INA d.d. u 2011. godini
uspjela ostvariti.
Tablica 8. Postavljeni ciljevi i rezultati zaštite okoliša u okviru INA-e d.d. u 2011. godini
Izvor: INA d.d., 2012, [dostupno na : http://www.ina.hr , (21.11.2012.)]
Prema vrijednostima okolišnih pokazatelja, negativan utjecaj na okoliš uzrokovan INA - im
poslovanjem, smanjen je u usporedbi s 2010. godinom, što je rezultat dodatnih napora, u
smislu ulaganja i boljeg upravljanja.
52
5.3 Izvješća o zaštiti okoliša
INA je jedna od hrvatskih kompanija koja je već sada, a predviđa se da će u budućnosti biti
još više, pod značajnim utjecajem novih zakonskih odredaba vezanih uz zaustavljanje ili
smanjenje klimatskih promjena. U tom kontekstu, u ovom dijelu rada obrađene su sljedeće
tematske jedinice: 1) Praćenje i izvještavanje o emisijama stakleničkih plinova, 2)
Usklađenje poslovanja sa zakonskom regulativom iz domene upravljanja emisijama
stakleničkih plinova.
5.3.1 Praćenje i izvještavanje o emisijama stakleničkih plinova
INA ima šesnaest godina dugu tradiciju objavljivanja nefinancijskih godišnjih izvješća. O
zaštiti okoliša počelo se izvještavati 1997., a od 2002. godine redovito objavljuje Izvješće o
zaštiti okoliša, zaštiti zdravlja i sigurnosti. Prvo socijalno izvješće sukladno GRI (Global
Reporting Initiative) smjernicama objavljeno je 2004. godine, a od 2007. godine redovito
izdaje godišnja izvješća o održivom razvoju, objedinjujući dugoročnu ekonomsku,
socijalnu i okolišnu dimenziju svoga poslovanja.
1999. g. je uvela internu normu o obaveznom izvještavanju o ispuštanju opasnih i štetnih
tvari u okoliš. Cilj uvođenja navedene norme je praćenje uzroka nastanaka, tijeka i
posljedica akcidentnih situacija te djelovanje u smjeru sprečavanja istih.
Praćenje emisija u INA-I je ujedno i njena zakonska obveza prema Zakonu o zaštiti okoliša
(NN 110/ 2007 čl. 121, st.1,) prema kojem je mjerenje emisija i o tome vođenje očevidnika
obveza svih pravih osoba koje provode zahvate u okolišu koji podliježu procjeni utjecaja na
okoliš.
Podaci iz područja zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša prate se i izvješćuju sukladno
direktivama Međunarodne organizacije rada i hrvatskog zakonodavstva, te prema
metodologiji praćenja ozljeda na radu EU udruženja naftnih kompanija – CONCAWE.
53
Emisije štetnih tvari u okoliš određene su mjerenjem, emisijskim faktorima i na osnovi
materijalnog bilanciranja. Za koordinaciju aktivnosti održivog razvoja u INA-i zadužen je
središnji Sektor održivog razvoja i zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša.
Zadaci Sektora su ( INA d.d., 2012):
izrada politike i strategije funkcije zaštite zdravlja, sigurnosti i zaštite okoliša
stručno koordiniranje poslova zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša
učinkovita podrška segmentima djelatnosti i 56 poslovnim funkcijama kroz
koordinaciju akcija i stručnu potporu
praćenje zakonske regulative Republike Hrvatske u postupku donošenja,
koordinacija procjene utjecaja na poslovanje, kao i prijedloga promjena u
interesu Ine
izrada i ažuriranje strucnih smjernica, temeljenih na EU direktivama
suradnja s tijelima državne Uprave prilikom donošenja novih ili izmjene
postojecih zakonskih i podzakonskih propisa
izrada analiza, izvješca, informacija i prijedloga za poboljšanje i racionalizaciju
iz podrucja zaštite zdravlja, sigurnosti i zaštite okoliša
osposobljavanje djelatnika i ovlaštenika iz podrucja zaštite na radu, zaštite od
požara i edukacija iz zaštite okoliša i održivog razvoja
koordinacija izvještavanja o održivost
Izvještavanje javnosti o zaštiti okoliša, a time i o emisijama onečišćujućih tvari u INI je
regulirano internim postupcima opisanim u dokumentu Komunikacija u zaštiti okoliša u
INA d.d. Navedeni postupci opisuju ovlaštenja i odgovornosti za komunikaciju, vrste
komunikacija te način i učestalost komunikacija unutar i izvan kompanije. Informiranje
javnosti o zaštiti okoliša u INI provodi se putem dvotjednika INA- Glasnik, izdavanja
Godišnjih izvješća o zaštiti zdravlja, sigurnosti i zaštiti okoliša te putem internetske stranice
www.ina.hr .
54
Iz Ininih godišnjih izvješća vidimo da se opredijelila za poslovanje u skladu s principima
održivog razvoja, što znači da teži prema uravnoteženoj integraciji gospodarskih, okolišnih
i društvenih čimbenika poslovanja radi sprječavanja i izbjegavanja mogućih negativnih
utjecaja.
5.3.2 Usklađenje poslovanja sa zakonskom regulativom iz domene upravljanja emisijama
stakleničkih plinova
Monitoring, bilježenje, izvještavanje o emisijama i verificiranje izvještaja je izuzetno važan
dio svakog tržišta emisijama jer se njima potvrđuje kredibilitet tržišta, kao i jedinica kojom
se na tom tržištu trguje. Praćenje emisija kompanija, izvještavanje, verificiranje izvještaja i
potvrđivanje smanjenja emisija definirano je Prilozima IV i V Direktive 2003/ 87/ EC
( European Union, 2012).
1999. g. INA je uvela internu normu o obaveznom izvještavanju o ispuštanju opasnih i
štetnih tvari u okoliš. Cilj uvođenja navedene norme je praćenje uzroka nastanaka, tijeka i
posljedica akcidentnih situacija te djelovanje u smjeru sprečavanja istih.
Emisije štetnih tvari u okoliš određene su mjerenjem, emisijskim faktorima i na osnovi
materijalnog bilanciranja. Za koordinaciju aktivnosti održivog razvoja u INA-i zadužen je
središnji Sektor održivog razvoja i zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša.
INA je trenutno pod velikim utjecajem novih zakonskih odredaba vezanih uz zaustavljanje
ili smanjenje klimatskih promjena. Tijekom 2011. godine u području zaštite okoliša uprava
Ine se velikim dijelom fokusirala na usklađivanje s nadolazećim zahtjevima hrvatske i
europske zakonske regulative, uvedena su usmjerena na smanjenje negativnog utjecaja na
okoliš.
55
Prema pravilima REACH (eng. Registration, Evaluation, Authorisation and restriction of
CHemicals) direktive, regulativa vezana uz područje zaštite zraka i emisije stakleničkih
plinova i dr.) Direktive, INA, d.d. je uspješno registrirala 20 tvari prije isteka krajnjeg roka
30. Studenoga 2010. S obzirom na činjenicu da Hrvatska još uvijek nije članica EU, INA je
registrirala svoje proizvode kroz MOL, kao jedini predstavnik (Only representative, OR) .
Ostatak tvari će registrirati kad Hrvatska postane članica EU. Prema odredbi postavljenoj
od strane REACH direktive i Regulative (EZ) br. 1272/2008 o razvrstavanju, označavanju i
pakiranju tvari i smjesa (CLP direktiva), INA, d.d. mora osigurati 26 sigurnosnih tehničkih
listova (STL) te obaviti novu kvalifikaciju i označavanje proizvoda (INA d.d., 2012).
Od 1. 1. 2010. godine prate se emisije ugljikovog dioksida u skladu s metodologijom
određenom Planovima praćenja emisija, a nakon ulaska Hrvatske u EU, Inina postrojenja
postat će dio europskog sustava trgovanja emisijskim jedinicama (EU ETS).
Preduvjet sudjelovanja neke zemlje u EU ETS, bez obzira da li na tržište ulazi prije ili
nakon priključenja EU, je izrada Nacionalnog plan raspodjele dozvola za emisije. Izrada
Nacionalnog plana raspodjele dozvola za emisije je jedan od najzahtjevnijih poslova, koji
se moraju obaviti prije izlaska na EU ETS iz tog razloga što se, raspodjelom dozvola
emisija na nacionalnoj razini, izravno utječe na poslovanje gospodarskih subjekata
obuhvaćenih Kyoto protokolom. Obzirom na stalni trend porasta emisija stakleničkih
plinova i stečena iskustva iz prve nacionalne raspodjele dozvola za emisije, kada je većina
zemalja podijelila preveliki broj dozvola za emitiranje, za očekivati je da će Hrvatska
dodijeljene dozvole za emisije raspodijeliti vrlo racionalno ( European Union, 2012).
Budući da će Inina postrojenja postat dio europskog sustava trgovanja emisijskim
jedinicama (EU ETS), pred njom predstoje dosta stroge zakonske obveze, kao i neke nove
tržišne mogućnosti. Te mogućnosti su vezane uz iskorištavanje izvora obnovljivih izvora
energije, kao i uz tehnologije za povećanje energetske učinkovitosti. Međunarodnim se
politikama također uspostavljaju i okviri za postizanje jednake konkurentnosti na tržištu.
56
Na temelju analize snaga i slabosti INA-e vezano uz problematiku emisija stakleničkih
plinova nameće se zaključak da kompanija mora usmjeriti svoje aktivnosti ka zadržavanju i
jačanju prepoznatih vlastitih snaga te ublažavanju ili, ukoliko je to moguće, potpunom
eliminiranju uočenih vlastitih slabosti. To će od nje zahtijevati vođenje proaktivne okolišne
politike. Razlozi za vođenje proaktivne politike su sljedeći:
Striktni hrvatski zakoni i propisi na planu zaštite okoliša koji se usklađuju sa
zakonodavstvom EU
Porast potražnje za naftnim proizvodima europske kvalitete
Sve veći pritisak javnosti
Porast broja konkurenata
Sve liberalniji uvoz derivata
Samo kroz proaktivnu politiku zaštite okoliša INA će moći udovoljiti budućim izazovima
sve veće konkurencije na tržištu te sve oštrijim zahtjevima europskog okruženja.
5.4 Projekti u funkciji zaštite okoliša
Uvođenje politike zaštite okoliša u poslovne aktivnosti zahtijeva inovativna tehničko –
tehnološka rješenja i velika financijska ulaganja, međutim ta će se ulaganja u budućnosti
višestruko isplatiti. INA-u već tri godine zaredom prati pozitivan trend uspješnog
poslovanja i dobri financijski rezultati. Poboljšana profitabilnost omogućuje joj pokretanje
novog investicijskog ciklusa te realizaciju većih investicijskih projekata koji će osigurati
povrat na uložena sredstva.
Ulaganjem u zaštitu i poboljšanje odnosa prema okolišu ostvaruju se niz prednosti
(Lončarić-Horvat et al., 2003.,p. 5):
Ekološki prihvatljivi proizvodi predstavljaju preduvjet za širenje poslovanja na
europska tržišta.
57
Smanjuju se utrošci sirovina te se ostvaruje racionalnije poslovanje kao i bolji
uvjeti rada zaposlenih .
Zadovoljavaju se potrebe sve zahtjevnijih potrošača.
Povećava se tržišna vrijednost kompanije.
Osigurava se porast proizvodnje.
Osigurava se rast i razvoj kompanije.
Poboljšava se poslovni ugled kompanije kod domaćih i stranih partnera
Sprečavanje onečišćenja smanjuje broj kazni te omogućuje bolje upravljanje
troškovima.
Kako bi smanjila svoj direktni i indirektni doprinos klimatskim promjenama, INA je
poduzela niz aktivnosti koja su zahtijevala značajna ulaganja. To se prvenstveno odnosi na
smanjenje emisija iz vlastitih procesa korištenjem prirodnog plina kao goriva, umjesto lož
ulja te pripremu za utiskivanje ugljikovog dioksida u naftna ležišta, prvenstveno radi
povećanja iscrpka ugljikovodika, ali i smanjenja emisije CO2. Proizvodnjom
visokokvalitetnih goriva smanjuju se emisije iz vozila, čime se indirektno doprinosi
poboljšanju kvalitete zraka i smanjenju utjecaja na klimu.
Tijekom 2011. pokrenuti su projekti vezani uz socijalnu i ekološku komponentu održivog
razvoja, kao Projekt izgradnje korporativne kulture, koji uključuje Projekt Sigurne vožnje i
inicijativu za audite zaštite zdravlja, sigurnosti i zaštite okoliša, Projekt korporativnog
volontiranja i sl. Od 2010. na snazi je Etički kodeks INA Grupe, u skladu s kojim djeluje i
Etičko povjerenstvo, čiji je predsjednik vanjski nezavisni stručnjak.
Osim toga, u studenom 2011. u rafineriji nafte Rijeka dovršeno je postrojenje za
namješavanje bio-komponente, te je INA u prosincu 2011. započela namješavanje i prodaju
Eurodizel BS-a s bio-komponentom, kao prvi distributer takvog goriva na hrvatskom
tržištu. Cilj plasiranja ovog goriva je vezan za aktivnosti u očuvanju okoliša, smanjenju
emisija stakleničkih plinova i poboljšanju kakvoće zraka.
58
U srpnju 2011. također u rafineriji Rijeka instalirana je stanica za otpuštanje pritiska
prirodnog plina čime je omogućeno korištenje prirodnog plina kao energenta. Dotrajao
sustav mjerne opreme je zamijenjen u obje rafinerije, kako bi se poboljšala kvaliteta i
monitoring zraka u području oko rafinerija. Imenovana je patrola za kontrolu emisija s
ciljem identifikacije i uklanjanja svih mjesta propuštanja sumporovodika (h2S) u atmosferu
i smanjenja onečišćujućih tvari u zraku. Kao rezultat navedenih aktivnosti broj satnih
prekoračenja graničnih vrijednosti propisanih zakonom za SO2 i h2S je značajno smanjen
(emisija SO2 u odnosu na 2010.g. smanjena je za 31% kod približno jednakog kapaciteta
prerade). Poboljšana učinkovitost zaštite zdravlja, sigurnosti i okoliša odrazila se i u
činjenici da nije bilo smrtnih slučajeva niti profesionalnih oboljenja, dok je cjelokupan broj
LTIF-a (učestalost izgubljenog radnog vremena zbog ozljede) poboljšan za 9% u odnosu na
prethodnu godinu (INA d.d., 2012).
Kako bi odgovorila na prilike i prijetnje iz okruženja INA je postavila sljedeće strateške
ciljeve:
uključiti se u sustav trgovanja emisijskim jedinicama ( ETS),
registrirati preostale tvari prema REACH zakonodavstvu te okolišne obveze
smanjiti za 10% koristeći pristup procjene rizika,
obnoviti istraživačke aktivnosti i bušenje novih istražnih bušotina na Jadranu i
u Panonu,
Investirati u EOR projekt5 na poljima kopnenog dijela Hrvatske.
Zbog sve strožih ekoloških propisa, sve većeg pritiska javnosti, kao i sve zahtjevnijih
očekivanja potrošača, Inina briga za okoliš mora predstavljati prioritet. Uvođenjem zaštite
okoliša u sve svoje poslovne aktivnosti, za očekivati je da će INA ostvariti bolju poziciju
na tržištu, vratiti povjerenje javnosti, osigurati će manje troškove ali i bolje uvjete rada
zaposlenih.
5 Cilj EOR projekta (eng. EOR – enhanced oil recovery) je pridobivanje dodatnih količina ugljikovodika u djelomice
iscrpljenim naftnim ležištima utiskivanjem ugljičnog dioksida i vode u ležišta. Sam projekt ima ekološku dimenziju
budući da se njime u podzemlje utiskuju značajne količine CO2 čime se smanjuju emisije u zrak.
59
60
6. PRETPOSTAVKE I MJERE ZAŠTITE OKOLIŠA U NAFTNOJ
INDUSTRIJI
Tijekom proteklih nekoliko desetaka godina antropogeno pojačavanje efekta staklenika ima
sve veći negativan utjecaj na cjelokupan život na Zemlji koji se manifestira kroz
nepovoljne vremenske prilike, topljenje ledenjaka na krajnjem sjeveru i jugu, povećanje
razine mora i oceana, negativne gospodarske prilike te nepovoljno djelovanje povećanja
temperature na globalne ekosustave.
Kao što je već ranije navedeno, naftna industrija spada u gospodarske grane čije aktivnosti
izravno utječu na kvalitetu okoliša te je kao takva obavezna poštivati brojne ekološke
standarde i zakone. Osim toga, zbog negativnog imidža koji je stekla zbog velikih
ekoloških katastrofa uzrokovanih najčešće izljevima nafte, naftna je industrija pod stalnim
budnim okom javnosti, koja od naftne industrije očekuje odgovor na sve ekološke izazove
koji će pred nju biti postavljeni. Kako bi taj odgovor dale, naftne su kompanije počele
aktivno uključivati aktivnosti zaštite okoliša u sve segmente svojeg poslovanja.
Temeljni cilj je smanjenje negativnih učinaka na okoliš uz ekonomsku održivost cijelog
procesa. Ekološki aspekt se može podijeliti u dva glavna dijela (Mužić, Sertić Bionda,
Adžamić, 2010) : primarni koji uključuje smanjenje štetnih emisija s rafinerijskih
postrojenja i sekundarni koji uključuje proizvodnju ekološki prihvatljivih ugljikovodičnih
goriva čija se poboljšana svojstva očituju u smanjenim štetnim emisijama iz motora s
unutarnjim izgaranjem.
Ekološki prihvatljiva ugljikovodična goriva, tzv. čista goriva mogu se dobiti procesima
prerade od kojih su osnovni hidrokrekiranje, izomerizacija i alkilacija. Napretkom u
istraživanjima i razvoju novih tehnologija i katalizatora, važnost i vrijednost procesa
hidrokrekiranja, izomerizacije i alkilacije znatno je porasla jer nove tehnologije
predstavljaju manji ekološki rizik te imaju sposobnost proizvodnje goriva s visokim
cetanskim/oktanskim brojem, a s vrlo niskim sadržajem ili bez aromatskih i sumporovih
61
spojeva, ovisno o sastavu sirovine. Proces alkilacije se istražuje i kao mogući alternativni
proces obrade za smanjenje sadržaja sumpora u benzinima pri čemu ne dolazi do pada
oktanskog broja produkta.
Korištenje obnovljivih izvora energije predstavlja mogućnost smanjenja intenziteta emisija
stakleničkih plinova. Kao što je ranije navedeno, apsolutni prelazak na obnovljive izvore
energije nije realno za očekivati u sljedećih stotinjak godina. U srednjoročnom i
dugoročnom razdoblju se može očekivati prelazak na gorivo s manje ugljika ili na gorivo
bez ugljika.
Smanjenje emisija u naftnoj industriji povećanjem energetske učinkovitosti, osim
optimalizacije procesa i smanjenja potrošnje energije, uključuje i (Müssig,1992):
1. smanjenje ili u potpunosti izbjegavanje spaljivanja plina/ otpadnih plinova na
baklji (flaring) i ispuštanja plina kroz ispušne otvore u atmosferu (venting);
2. primjenu kogeneracijskih postrojenja za proizvodnju električne energije
(integriranje i povrat (rekuperacija) topline);
3. korištenje obnovljivih izvora energije i općenito prelazak na «čišća» goriva
(zamjena ugljena i nafte prirodnim plinom);
4. smanjenje emisija učinkovitim gospodarenjem otpadom;
5. redovito održavanje;
6. uspostavu sustava upravljanja energijom.
U svrhu povećanja energetske učinkovitosti energetski intenzivne kompanije često u svoje
poslovanje uvode sustav upravljanja energijom. Osnovna zadaća sustava upravljanja
energijom u nekoj kompaniji je sistematično, dokumentirano i trajno upravljanje svim
čimbenicima vezanim uz korištenje energije. Navedeni sustav, osim tehničkih aspekata
upravljanja korištenjem energije, obuhvaća i organizacijska i kadrovska pitanja. Uvođenje
sustava upravljanja energijom na razini pojedinih poslovnih jedinica i čitave kompanije
omogućuje povećanje konkurentnosti kompanije kroz smanjenje proizvodnih troškova i
pojednostavljuje uvođenje novih, energetski učinkovitijih, tehnologija.
62
Vidljivo je da naftna industrija može ponuditi prihvatljivo rješenje koje može pozitivno
utjecati na poslovanje u skladu sa ciljem zaštite okoliša i povećanju ekološke učinkovitosti.
Mjesta za uvođenje novih tehnologija i proizvoda ima. Jedino se praktičnom primjenom
znanstvenih dostignuća i korištenjem suvremenih tehnologija mogu ponuditi primjereni
odgovori na sve ove suvremene i buduće izazove.
63
7. ZAKLJUČAK
Razmjeri i dinamika čovjekova utjecaja na svijet oko sebe potaknuli su društvenu zajednicu
da 60-ih i 70-ih godina 20.st. započne ozbiljnije raspravljati o negativnim ekološkim,
socijalnim i gospodarskim posljedicama dotadašnjeg načina privređivanja, koji se
uglavnom zasnivao na pretjeranoj eksploataciji fosilnih energenata i emisiji stakleničkih
plinova. Zbog brojnih negativnih eksternalija gospodarskog rasta i posljedica klimatskih
promjena relevantne svjetske institucije počele su proklamirati paradigmu održivog razvoja
koja uvažava prirodne granice biokapaciteta Zemlja. Upravo iz tog razloga vodeće svjetske
ekonomije odlučile su poduzeti odlučnije korake u pokušajima smanjenja emisija
stakleničkih plinova.
Naftna industrija je industrijska grana za koju je karakteristična visoka emisijska
intenzivnost. Osim što u proizvodnji nafte i plina dolazi do izravne emisije CO2 i CH4, za
ovu industrijsku granu je karakteristična i visoka potrošnja energije te proizvodi visokih
emisijskih potencijala. Osim unapređivanja svojeg unutrašnjeg profila smanjenja emisija,
naftne kompanije, kao dio industrije koja podliježe obvezi smanjenja emisija stakleničkih
plinova, moraju poduzimati projekte koji će rezultirati smanjenjem emisija. Razmatrajući i
uzimajući u obzir čimbenike klimatskih promjena i obveza proizašlih iz zakona o
smanjenju emisije stakleničkih plinova, prilikom kreiranja vlastite poslovne strategije,
naftne kompanije dobivaju mogućnost naprednije i brže procjene tržišnih mogućnosti i
rizika, koji se javljaju u kompanijama koje podliježu ekološkim standardima i propisima
vezanim za klimatske promjene. Inkorporacija čimbenika klimatskih promjena u
korporativne strategije naftnih kompanija umanjuju stvarne poslovne rizike i kompanijama
omogućava održavanje postojećih i unapređenje dugoročnih konkurentnih prednosti na
tržištu.
INA- Industrija nafte d.d. je jedina kompanija u Republici Hrvatskoj koja ima koncesiju na
istraživanje i proizvodnju ugljikovodika, a ujedno je i vlasnik svih rafinerijskih kapaciteta u
RH. Također je i jedina kompanija u RH koja se bavi skladištenjem, snabdijevanjem i
uvozom prirodnog plina, a njena djelatnost također uključuje i proizvodnju maziva.
64
Praćenje kakvoće zraka na postrojenjima INA-e je započelo 1978. g., a od 1997. g. INA
izrađuje vlastiti katastar emisija onečišćujućih tvari u atmosferu. Praćenje emisija u INA-i
je i ujedno njena zakonska obveza prema Zakonu o zaštiti okoliša (NN 110/ 2007), čl. 121,
st.1, prema kojem je mjerenje emisija i o tome vođenje očevidnika obveza svih pravih
osoba koje provode zahvate u okolišu koji podliježu procjeni utjecaja na okoliš.
INA je jedna od hrvatskih kompanija koja je već sada, a predviđa se da će u budućnosti biti
još više, pod značajnim utjecajem novih zakonskih odredaba vezanih uz zaustavljanje ili
smanjenje klimatskih promjena. Predloženo strateško djelovanje kompanije INA d.d.
trebalo bi imati izražene karakteristike proaktivne klimatske strategije. Samo na taj način će
moći udovoljiti budućim izazovima sve veće konkurencije na tržištu te sve oštrijim
zahtjevima europskog okruženja.
Smanjenje emisija stakleničkih plinova u naftnoj industriji moguće je postići povećanjem
energetske učinkovitosti, unapređenjem proizvodnih procesa i procesnih jedinica,
ulaganjem u istraživanje i razvoj te primjenom novih tehnoloških rješenja.
Mnogo rasprava se vodi na temu rasta potražnje za energijom. Tijekom 19. stoljeća, a
osobito u 20. stoljeću, napredak čovječanstva nerazdvojno je vezan uza sve veću potrošnju
energije. U 19. stoljeću vodeći energent bio je ugljen, a u 20. stoljeću tu je ulogu preuzela
nafta, a u prvim desetljećima 21. stoljeća naglo raste i značaj prirodnog plina i obnovljivih
izvora energije. Rezerve fosilnih goriva se smanjuju, cijene su im sve veće, a onečišćenje
okoliša intenzivnije. Stoga su obnovljivi izvori energije važan faktor zbog smanjenja
globalne emisije stakleničkih plinova, te povećanja sigurnosti opskrbe energijom.
Investiranje naftnih kompanija u razvoj biogenih goriva postaje od presudne važnosti.
Alternativa dizelu i benzinu postaje biodizel i etanol. Osim što otpadna ulja ne bi
završavala u kanalizaciji i onečišćavala vodu, dobio bi se i vrijedan energent. Također na
važnosti dobivaju i nekonvencionalni izvori nafte. Naftni pijesak prepoznaje se kao gorivo
budućnosti. Iako je proizvodnja iz ovih izvora znatno skuplja od proizvodnje
konvencionalne nafte, jedino okretanju ovim izvorima naftna industrija može osigurati
prihvatljivo rješenje u zaštiti okoliša, ali i povećanju ekološke učinkovitosti.
65
LITERATURA
1) KNJIGE
1. Črnjar M., 2002, Ekonomika i politika zaštite okoliša, Ekonomski fakultet Sveučilišta u
Rijeci, Glosa, Rijeka
2. Dekanić I., Kolundžić S., Karasalihović D., 2003, Stoljeće nafte, Naklada Zadro, Zagreb
3. Višković A., 2008, Svjetlo ili mrak: o energetici bez emocija, Akademija tehničkih
znanosti, Lider press d.d., Zagreb
4. Dekanić I., 2007, Nafta – blagoslov ili prokletstvo, Golden marketing – Tehnička knjiga,
Zagreb
5. OMV Corporation, 2007, All about Refining & Marketing, 1th edition, R&M Project
Office, Vienna
6. Bićanić Z., 2004, Zaštita mora i morskog okoliša, vlastita naklada, Split
7. Mason, C. F., 2002, Biology of freshwater pollution, 4rd edition, Pearson, London
8. Heinberg, R. ,2005, The party´s over, New society publishers
9. Ray C. , Melin., Linsky R.B., 2003, Improving Source-Water Quality, Springer, Kluwer
Academic Publishers
10. Skjærseth J. B., Skodvin T. 2003., Climate Change And The Oil Industry, Manchester
Univesity Press, Velika Britanija
11. Lončarić-Horvat O., Cvitanovića L., Glihe I., Josipović T., Medvedovića D., Omejec J.,
Seršić M., 2003., Pravo okoliša, treće izdanje, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog
uređenja i Organizator, Zagreb
12. S. Müssig, 1992, Possibilities for Reduction of Emissions- in Particular the Grenhouse
gases CO2 and CH4- in the Oil and Gas Industry, Society of Petroleum Engineers Inc.
66
2) ČLANCI
13. Letunić, S., 2006, Utjecaj promjene cijene nafte na gospodarsku aktivnost u Republici
Hrvatskoj, Ekonomski pregled, vol. 61 no. 1-2, str. 20-53
14. Roberts, P., 2008, Svjetska nafta, National Geographic, vol.2, no.40, pp.79-81
15. EKONERG, 2006, Tehno-ekonomske smjernice za izradu sektorskih programa za
smanjivanje emisija stakleničkih plinova- Energetika, EKONERG- Institut za energetiku
i zaštitu okoliša d.o.o., Hrvatska, Zagreb
16. Hrnčević, Dekanić, Karasalihović Sedlar, 2008, Analiza sigurnosti opskrbe prirodnim
plinom u Republici Hrvatskoj, Energija, časopis Hrvatske elektroprivrede, vol. 57, no. 6,
str.600-609
17. Terek B., 2000, Tokovi odlučivanja pri intervencijama kod iznenadnih naftnih
onečišćenja mora, Hrvatske vode, vol.8, no.30, str 43-55
18. Herceg, D., Bukša, Ž. (1997) Hoće li mazut iz Pazinčice onečistiti okolna
vodocrpilišta?Vjesnik, str. 5, utorak, 14. Listopada
19. Matan, M. (2002), Mazut ispušten u rijeku Jadro stigao i do mora, Novi list, str. 32,
utorak, 8. siječnja.
20. INA časopis, 2008/2009, no. 42, p.12
21. Benac K., Slosar T., Žuvić M., 2009 , Svjetsko tržište nafte, Pomorski zbornik 45, vol.
71-88
22. Mužić M., Sertić Bionda K., Adžamić T., 2010, Goriva i maziva, Hrčak, vol.49, no.4,
str.298
67
3) OSTALI IZVORI
18. U.S. Energy Information Administration, 2012, dostupno na :
http://www.eia.gov/dnav/pet/pet_move_impcus_a2_nus_ep00_im0_mbbl_m.htm
( 14.11.2012.)
19. Europska komisija, 2012, dostupno na: http://ec.europa.eu, (14.11.2012.)
20. British Petroleum, http://www. bp.com (13.11.2012.)
21. Vlada Republike Hrvatske, 2012, dostupno na : www.vlada.hr , (14.11.2012.)
22. OPEC, 2012, dostupno na: http://OPEC.com, (13.11.2012.)
23. WordPress, 2011, dostupno na: http://wordpress.com, (15.11.2012.)
24. Europska komisija, 2011, dostupno na: http://ec.europa.eu ,(20.11.2012.)
25. EurLex, 2011, dostupno na: http://eur-lex.europa.eu , (16.11.2012.)
26. EPA, 2008, dostupno na: http://www.epa.gov , (19.11.2012.)
27. INA d.d., 2012, dostupno na : http://www.ina.hr , (20.11.2012.)
28. European Union. 2012, dostpuno na: http://europa.eu, (22.11.2012.)
29. Petroleumworld, 2007, dostupno na: www.petroleumworld.com , (20.11.2012.)
30. Agencija za zaštitu okoliša, 2012, dostupno na: http://www.azo.hr, (13.11.2012.)
31. World Meteorological Organization, 2012, dostupno na: http://www.wmo.int,
(09.02.2013.)
32. National Oceanic and Atmospheric Administration, 2010, dostupno na:
http://www.eoearth.org (04.12.2012.)
33. Lehman,P., 2012, dostupno na: http://www.kbnl.ch, ( 09.02.2013.)
34. United Nations, 2012, dostupno na: http://unfccc.int, (09.02.2013.)
35. Bird- resurce.org, 2012, dostupno na: http://bird-rescue.org ( 16.02.2013.)
36. Regea.org, 2012, dostupno na: http://www.regea.org (17.02.2013.)
37. Kloff S. , Wicks C., 2004, dostupno na: http://cmsdata.iucn.org ( 10.02.2013.)
38. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, 2007, dostupno:
http://klima.mzopu.hr (22.04.2013.)
68
POPIS GRAFIKONA
Redni broj Naziv grafa Stranica
1. Kretanje ukupnih i regionalnih svjetskih naftnih rezervi u razdoblju
od 1980. do 2010. godine 14
2. Prikaz proizvodnje i potrošnje nafte u 2011. godini u milijunima
barela na dan 16
3. Kretanje cijena nafte u tekućim cijenama u razdoblju od 2005. do
2010. Godine 19
4. Emisije stakleničkih plinova unutar EU- 27 za razdoblje od 1990. do
2010. Godine 23
69
POPIS TABLICA
Redni broj Naziv tablice Stranica
1. Emisija onečišćujućih tvari u zrak 43
2. Prikaz izravne emisije CO2 iz organizacijskih dijelova 44
3. Prikaz ispusta vode prema odredištu i metodama obrade 45
4. Ukupna količina proizvedene vode 46
5. Ukupne količine zahvaćene i ispuštene vode u INA d.d. 47
6. Ukupna količina proizvedenog opasnog i neopasnog otpada za 2010. i
2011. godinu 48
7. Ukupna količina zbrinutog i oporabljenog otpada u 2011. godini 49
8. Prikaz ciljeva i rezultata INE d.d. u 2011. godini 50
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA U
NAFTNOJ INDUSTRIJI - PRIMJER INA-E D.D. izradila samostalno pod voditeljstvom prof.
dr. sc. Nade Denona Bogović, a pri izradi diplomskog rada pomagao mi je i asistent Saša Čegar.
U radu sam primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog rada i koristila literaturu koja je
navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje
sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirala
sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama
Fakulteta.
Studentica
Božica Matković
