Petar Veliki Rusija je zemlja u kojoj se stvari koje se ne događaju „jednostavno“ događaju.

Petar I Aleksejevič Romanov ili Petar Veliki (rus. Pёtr I Alekseevič; Pёtr Velikiй; Moskva-Sankt Peterburg, 8. 2. 1725. po gregorijanskom , ili 30. 5. 1672. - 28. 11. 1725. po 1672 bio jeruski car i imperator koji je vladao Rusijom od 7. svibnja (27. travnja po julijans9. 6.komkalendaru) 1682. pa sve do svoje smrti 1725. godine.

Na prijestolje je došao nakon mnogih dvorskih intriga i zavjera. U početku je vladao zajednosa svojim slabim i bolesnim polubratom, Ivanom V., koji je umro 1696. godine. NakonIvanove smrti, kad je postao car Rusije nemilosrdno je ugušio bilo kakav tip otpora, pa čak i uvlastitoj obitelji.

Petar je vladao sam do 1724, a potom je vladao zajedno sa svojom ženom, Katarinom I.Aleksejevnom. Modernizirao je u to vrijeme prilično zaostalu feudalnu Rusiju na društvenom,političkom, vojnom i ekonomskom planu, a u isto vrijeme vodio je osvajačku politiku,uglavnom ka zemljama koje su izlazile na more. U tijeku svoje vladavine, pretvorio je Rusijuu vodeću evropsku silu tog vremena. Odbacio je titulu cara 1721. i zamijenio je titulom„imperatora“.

1

Djetinjstvo

Krunidba Petra i Ivana, litografija (Ilja Rjepin, 1900.)

Petar je bio sin ruskog cara Alekseja I. i njegove druge žene, Natalije Kirilovne Nariškine.Aleksej I. je iz prethodnog braka s Marijom Miloslavskom imao pet sinova i osam kćerki, odkojih su samo dva sina — Fjodor i Ivan — bili živi kad je Petar rođen. Aleksej I. Imao je jošdvije kćeri s Natalijom Nariškinom prije nego što je umro 1674. godine kada ga je naslijedionajstariji preživjeli sin, Fjodor III.

Fjodor je vladao šest godina, a onda je umro od skorbuta. Kako nije imao djece, izbio je sporoko prava na prijestolje između obitelji njegove majke, Nariškina i obitelji Aleksejeve prvežene, Miloslavskih. Pravno gledano, Ivan je bio sljedeći vladar po nasljednoj liniji, ali je biofizički i mentalno nesposoban preuzeti dužnosti cara, a i bojari nisu voljeli vlastoljubiveMiloslavske te je bojarska duma (vijeće ruskih plemića) u dogovoru s patrijarhom, imenovaladesetogodišnjeg Petra za cara, zajedno s majkom kao regentom, protiv čega se pobunilaIvanova obitelj, na čelu s njegovom sestrom, Sofijom Aleksejevnom. Pod Sofijinimutjecajem, izbila je pobuna „strijelaca“ (elitne ruske vojne jedinice tog vremena). Elitne ruskevojne jedinice su upale u dvor, opljačkali ga i na Petrove oči ubili i mnoge bojare međukojima i dva starija brata carice Natalije, njegove majke. Petar i njegova majka bili suprisiljeni povući se dok je Sofija preuzela mjesto regenta nad zajedničkom vladavinom Ivana iPetra.

2

Mladost

/Petar kao desetogodišnji dječak./

Dok je Sofija bila regent, Petar je s majkom i ljudima koji su mu bili bliski živio u dvorcima uokolini Moskve, a najviše u selu Prebraženskom, gdje je dane provodio uvježbavajući iobučavajući se u ratnim vještinama sa svojim drugovima. Vremenom, Petar je formiraovlastitu jedinicu samo njemu vjernih vojnika koju je nazvao „Preobraženski“ i„Semjonovski“, prema dvorcima u kojima je živio s majkom. Njegovi ljudi su ga voljeli i bilimu vjerni jer ih je tretirao na jednostavan način i kao prijatelje. Veliki interes i ljubav pokazaoje ka izgradnji brodova i plovidbi, čemu ga je naučio jedan Nizozemac koga je upoznao u„njemačkom kvartu“ smještenom van grada gdje su živjeli stranci i gdje je rado odlazio.Majka mu je organizirala i ženidbu s Jevdoksijom Lopuhinom 1689. godine. Brak je biopotpun promašaj i Petar je nakon deset godina braka natjerao suprugu da se odrekne braka iode u samostan. Kad je Petar napunio 17 godina, Sofija je shvatila da joj prijeti opasnost odnjega te je počela spremati prevrat na dvoru u sprezi sa strijelcima. Kad je saznao za Sofijinenamjere, Petar se sklonio u samostan sv. Trojice Sergejevski, a zatim pozvao svoja dva pukakojima su se zatim pridružili i neki odredi redovne vojske i strijelaca. Sofija je zbačena sprijestolja, i zatvorena u ženski samostan. Ipak, stvarna vlast je bila u rukama Petrove majke,Natalije Nariškine, tako da Petar još uvijek nije mogao ostvariti apsolutnu vlast. Tek nakonmajčine smrti 1694. Petar je postao istinski nezavisan vladar. Formalno, Ivan je dijelio vlast sPetrom, ali bez značajnijeg utjecaja. Nakon Ivanove smrti 1696. godine, Petar je postao ilegalno samostalni vladar.

U međuvremenu, nastavio je odlaziti u njemački kvart, gdje se dobro upoznao sazapadnjačkim mentalitetom i običajima. Tu je stekao i dva najbolja prijatelja: Škota PatrikaPatricka Gordona, avanturistu koji se borio pod zastavama različitih zemalja kao najamnik, iŠvicarca Franza Leforta, vojnika koji je služio u ruskoj vojsci. I dalje je organizirao vojnemanevre, a za vrijeme svog boravka na Perejeslavskom jezeru, izgradio je vojni brod uzpomoć manjeg broja pomoćnika. Zatim je otišao u Arhangelsk gdje je prvi put u životu vidiovelike brodove i plovidbu na moru.

3

Rusija je tada imala oko 13 milijuna stanovnika i bila je veoma zaostala. Većinu stanovništvasu činili seljaci (kmetovi uglavnom), a broj plemića i građana je bio veoma mali. Buržoazijajedva da je i postojala. Trgovina koja je bila u rukama stranaca, sastojala se u razmjenizapadnih tvorničkih proizvoda za ruske sirovine, a gradovi gotovo da nisu ni postojali, već subili velika sela.

Početak vladavine

Godina 1695. je bila veoma značajna godina u Petrovom životu. Te godine Petar je počeo davlada samostalno. Bilo mu je i te kako jasno da Rusija ne može stati u red velikih sila ako nesavlada svoju zaostalost, a da je savlada bilo je potrebno, u prvom redu, ostvariti izlaz namore i raskinuti kulturnu i ekonomsku izoliranost, naročito od zemalja zapadne Evrope.

U to vrijeme Rusija je kontrolirala jedino izlaz na Bijelo more. Švedska je kontroliralaBaltičko more, a kontrolu nad Kaspijskim morem Petar je mogao dobiti jedino potiskivanjemTatara iz zona oko mora. Zato je Petar bio prisiljen zaratiti s Tatarima na Krimu koji su u todoba bili turski vazali. Petrov glavni cilj je bio zauzimanje Azova, tadašnjeg turskog uporištau Rusiji na rijeci Donu. U ljeto 1695. Petar je napao Azov, ali je napad bio odbijen. Ustudenom iste godine, Petar, poučen neuspjehom, izgradio je u Voronježu malu flotu čiju jekomandu povjerio Lefortu koji je u srpnju 1696. zauzeo Azov čime je Rusija dobila izlaz naAzovsko i Crno more.

Put u Evropu i pobune strijelaca

Sofija Aleksejevna (1698.), ulje na platnu (Ilja Rjepin, 1879.)

Kako bi zadržao Azov, Petar je shvatio da mora formirati veliku flotu, za čiju izgradnju nijeimao ni inženjere ni tesare, kao ni mornare ni pomorske časnike. Odmah je poslao stotinebojara u Englesku, Holandiju i Italiju na obuku u pomorskim vještinama, navigaciji ibrodogradnji. Kad se raščulo da i sam car želi putovati u inozemstvo, neke vođe kozaka kao ineki strijelci skovali su plan da ga ubiju, međutim, Petar je otkrio na vrijeme zavjeru i

4

strahovito se obračunao s zavjerenicima. Stotine zavjerenika je bilo odvučeno na Kremljinskitrg gdje su pogubljeni vješanjem ili odsijecanjem glave.

Potaknuti divljenjem i radoznalošću prema zapadnjačkom načinu života i tehnologijama,Petar je 1697. krenuo na put po Evropi, u pratnji brojne delegacije savjetnika (tzv. Velikoveleposlanstvo). Želio je što bolje upoznati običaje i zanate Zapada kako bi ih poslijeprimijenio u vlastitoj zemlji. Putovao je inkognito kao Petar Mihajlovič, iako je na dvorovimakoje je posjećivao njegov pravi identitet bio poznat i dobivao je tretman dostojan svogpoložaja. Radio je neko vrijeme kao drvodjelac u brodogradilištima u Amsterdamu, a kasnije iu Engleskoj, nedaleko od Londona. Posjetio je glavne gradove Njemačke i Austrije,razgovarao je s britanskim kraljem Willijamom III. i upoznao se s engleskim visokimdruštvom koje je cara Rusije smatralo nadasve nesvakidašnjom pojavom jer nikad nije ranijevidjelo jednog monarha kako puši i pije po krčmama s mornarima. Petar je ovo putovanjeiskoristio kako bi uzeo stotine tehničara i časnika stranaca koji su trebali svoja znanja staviti uslužbu Ruske Imperije. Također je stekao velika znanja iz oblasti brodogradnje i kartografije.S druge strane, Petar je također želio pokušati dobiti pomoć i podršku europskih vladara uborbi protiv moćnog Osmanskog carstva. Međutim, Petrove nade su se izjalovile; Francuskaje bila tradicionalni saveznik turskog sultana, a Austrija je nastojala održati mir na Istokukako bi vodila svoje ratove na Zapadu. Osim toga, Petar je izabrao prilično loš trenutak zasvoju diplomatsku ofenzivu: Europa je u to vrijeme više razmišljala o tome tko će naslijeditišpanjolskog kralja bez nasljednika Carlosa II. nego o borbi protiv turske imperije.

Njegova posjeta je iznenada prekinuta 1698. godine, kada je zbog pobune strijelaca prisiljenprekinuti svoje putovanje po Europi i krenuti nazad u Rusiju. Međutim, pobuna je bila lakougušena, čak i prije nego što se Petar vratio kući, te je Petar onda ostao neko vrijeme uPoljskoj gdje se upoznao s poljskim kraljem Augustom II. s kojim je sklopio savez opredstojećem ratu protiv Švedske. Cilj tog rata bio je osigurati Rusiji izlazak na more.

Prve reforme

Po povratku u Moskvu, prvo se obračunao s pobunjenicima. Strijelci, kao vojna formacija, suraspušteni, a mnogi od njih su bili mučeni, zakopavani živi ili protjerani u Sibir. Sam Petar jesudjelovao u mučenju svoje polusestre Sofije koju je na kraju doživotno zatvorio u samostan.

5

Također je okončao svoj neuspjeli 17-godišnji brak. Natjerao je Jevdokiju da se odreknebraka i da ode u samostan. Carica je Petru rodila tri sina, a samo jedan, Aleksej, je preživio, sosam godina bio je odvojen od svoje majke. Odnosi između oca i sina su svakim danom bilisve gori — Aleksej je odbijao svaku poslušnost caru, a Petar je skoro svakodnevno tukaosvog sina.

Njegova posjeta Zapadu uvjerila ga je da su mnogi europski običaji bili napredniji odtradicionalnih ruskih. Stoga je zapovjedio svim svojim činovnicima i uglednicima brijanjebrade i nošenje odjeće skrojene po uzoru na europsku modu. Od toga su bili izuzeti samosvećenici, zemljoradnici i kočijaši. Bojarima je naredio skraćenje njihovih dugih rukava isuknje kaftana, tradicionalne moskovske odjeće tatarskog podrijetla. Na jednom prijemu kojije priredio po povratku iz inozemstva, isjekao je škarama brade velikodostojnicima, bezobzira što je u Rusiji nošenje brade imalo i vjerski značaj i što je crkva branila brijanje brade..

Ovo nisu bile jedine promjene koje je unio u rusko društvo. Vjerojatno poučen vlastitimiskustvom, držao je ugovorene brakove barbarskim običajem, te je zabranio sklapanje brakovaprotiv volje budućih supružnika. Proglasio je obvezatnim da budući supružnici budu zaručeninajmanje šest nedjelja tijekom kojih se mogli slobodno viđati i bolje upoznati. Također jenaredio, svojim dvorjanima, priređivanje zabave po europskim običajima. Žene iz višihdruštvenih slojeva morale su odlaziti na društvene skupove, čime je prekinuta tradicionalnaizoliranost u kojoj su do tada žene bile držane, a što je predstavljalo zaostatak primitivnihtatarskih običaja.

Izvršio je također i korjenite promjene u vojsci, prema zapadnim standardima. Plemstvu jenametnuo obvezatnu službu državi bilo u administraciji bilo u vojsci, a vojnu hijerarhiju jeuredio tako da su se unapređenja dobivala na osnovu zasluga a ne podrijetla. Tako je svatkotko je svojim djelima zaslužio, mogao dostići visoke vojne činove.. Također je uveoobvezatnu vojnu službu što mu je stvorilo vojsku od 300.000 stalnih vojnika i mornarazajedno s pričuvom. Kako bi mogao izdržavati toliku vojsku, morao je izvršiti korijenitepromjene u privredi i industrijalizirati zemlju. Izgradio je mnogo tvornica, brodogradilišta iradionica koje su imale privilegije i državne subvencije. Stvorio je takav ekonomski sustav ukome je sve bilo podređeno vladaru. Car je imao monopol nad primarnim proizvodima, kaošto su katran i potasa, kao i kože i svila iz Sibira. Radna snaga se osiguravala tako što jetrgovcima i vlasnicima tvornica i rudnika bilo dozvoljeno kupovati cijela sela sa svimnjihovim stanovnicima koji su morali raditi na imanjima svojih gospodara. Crkva je takođerpretrpjela promjene. Patrijarh ruske crkve je bio zamijenjen sinodom koji je bio poddirektnom carevom kontrolom. Petar je 1699. napustio tradicionalni ruski kalendar u kom jegodina počinjala 1. rujna i prihvatio je julijanski kalendar gdje godina počinje 1. siječnja.

Stvaranje Ruske Imperije

Od dolaska na vlast pa sve do njegove smrti, Petar je neprestano vodio ratove što je iuvjetovalo njegovu cjelokupnu vanjsku politiku. Ratovao je protiv Otomanskog carstva 1695.i 1696. kao i 1711. Petar je 1696. osvojio luku Azov, siguran izlaz na Crno more, kako bi jekasnije 1711. izgubio u mirovnim pregovorima s Turskom. Također je ratovao protiv Perzije,kada je osvojio i teritorije na zapadnoj i južnoj obali Kaspijskog mora. Nakon Petrove smrtiRusija je izgubila ta područja. Međutim, najveći i najvažniji rat od svih koje je vodio PetarVeliki, bio je rat protiv Švedske koji je trajao punih 21 godinu — od 1700. do 1721.

6

Veliki sjeverni rat

Odlučan otvoriti Rusiji izlaz na Baltik, a samim tim i slobodan izlaz u zapadnu Evropu, Petarje sklopio mir s Otomanskim carstvom i objavio rat Švedskoj kojom je tada vladaošesnaestogodišnji kralj Karlo XII. Rusija je osnovala koaliciju zajedno s Danskom, Poljskom,Brandenburgom i Hanoverom. Dobro pripremljena švedska vojska je lako spriječila prvi ruskipokušaj zauzimanja baltičke obale i to pobjedom u bitci kod Narve 1700. godine. U opsadiNarve pokazali su se mnogi nedostatci ruske vojske u pogledu organizacije, ratne tehnike iopskrbe. Karlo XII. je u roku od pola sata sa svojih 12.000 vojnika potukao rusku vojsku od40.000, zarobivši puno plijena i svu rusku artiljeriju. Godinama poslije tog poraza Rusija senije usuđivala ponovno napasti Švedsku. Petar se dao na reorganiziranje svoje vojske iizgradnju flote. Kako bi nadoknadio izgubljenu artiljeriju, naredio je skidanje zvona, sa svaketreće crkve u Rusiji, i njihovo prelijevanje u topove. Vojsku je preuredio premazapadnoevropskom uzoru i uspostavio vojnu obvezu. Plemići više nisu mogli u toj vojscipostati časnici dok ne prođu staž kao obični vojnici. Strane časnike u vojsci zamjenjivao jeRusima.

Ojačana ruska vojska je u međuvremenu osvojila današnju Estoniju. Između 1701. i 1704.Petar je zauzeo veći broj utvrđenja i gradove na Baltiku: Derpt, Narv i Ivangorod, a naLadoškom jezeru izgradio je brodogradilište i počeo izgradnju flote, potrebne za vođenjepomorskog rata protiv Švedske. Na osvojenim područjima, u švedskoj pokrajini Ingriji, 1703.godine Petar je osnovao grad koji je nazvao Sankt Peterburg (po apostolu Svetom Petru) i kojiće postati prijestolnica Ruske Imperije. Zabranio je gradnju kamenih građevina izvan granicagrada pa su tako svi majstori zidari mogli sudjelovati u podizanju novog grada koji će ubrzopostati i prijestolnica Rusije. U to vrijeme ljubavnica mu je postala Marta Skavronska koja seuskoro preobratila u pravoslavlje i uzela ime Katarina te se, navodno, tajno udala za Petra1707. Buduća carica Rusije rođena je u estonskom seocetu, u katoličkoj kmetovskoj obitelji,kao Marta Elena Skavronska. Kuga je odnijela živote njenih roditelja 1684. godine, pa jeskrbništvo nad Martom preuzela tetka, koja je na školovanje šalje kod luteranskog svećenika.Kao i većina šegrta, Marta je prvenstveno služila kao sluškinja; nikada nije naučila ni čitati nipisati.

Tijekom Švedsko-ruskog rata, dana 25. augusta 1702. godine, grad Marienburg u kojemu ježivjela pada u ruske ruke, a njen muž najvjerojatnije gine. Po tipičnom tadašnjem običaju,grad je bio prepušten na milost i nemilost vojnika tri dana. Po završetku toga perioda ruskifeldmaršal Boris Šeremetov, koji tada ima pedeset godina, trebao je među predstavljenimženama izabrati svoj ratni trofej. Izbor je pao na Martu koju potom vodi sa sobom. On jeubrzo šalje knezu Aleksandru Menšikovu, bliskom prijatelju cara Petra I. Velikog, i postajenjegova ljubavnica. U tom kućanstvu je zamjećuje sam car koji je potom odvodi u svojupalaču. Godine 1705. preobratila se na pravoslavlje, i postala Ekatarina Aleksejevna. Ovo jebio prvi korak ka sklapanju braka. Prije tajnog vjenčanja 1707. godine, Petar i Katarina sudobili sedmero djece, od kojih je samo dvoje, Elizabeta i Ana, poživjelo do punoljetnosti.

Godine 1703. Petar premješta prijestolnicu u još nesagrađen grad, Petrograd. Tu su živjeli udvosobnoj kolibi, gdje se ona brinula za djecu i kuhala, dok je on održavao vrt, kao običnaobitelj. Njihova je ljubav bila jaka, što potvrđuje veliki broj ljubavnih pisama koje surazmjenjivali za vrijeme njegovog odsustva.

7

Smatra se da je upravo carica Katarina pomogla Petru I. Velikom da se obrani od Osmanlija.Petar je tada uvidio njenu mudrost i odlučio je opet oženiti, ovaj put javno. Godine 1724.

formalno je imenovana Petrovom su-vladaricom.

Karlo XII. napao je Rusiju 1708. godine. U srpnju te iste godine, u bitci kod Golovkina Rusisu doživjeli poraz. Ipak, u bitci kod Lesnoja Karlo je doživio svoj prvi poraz i to nakon što jePetar presreo i uništio pojačanje koje je Šveđanima krenulo iz Rige. U svezi ovog poraza,Karlo je bio prisiljen odložiti planirani pohod na Moskvu. Međutim, nije se povukao uPoljsku ili Švedsku već je krenuo u pohod na Ukrajinu. Vještim Petrovim manevrom, ruskavojska na jugu je uništila sve zalihe hrane kojima bi se Šveđani mogli koristiti pri pohodu naUkrajinu. Naravno, u nedostatku hrane i odjeće, švedska vojska je pobijena u vrlo hladnojzimi 1708./9. godine.

U jesen 1709. Šveđani su odustali od osvajanja Ukrajine i upali u Rusiju. Bitka koju suobojica s nestrpljenjem očekivali odigrala se 27. srpnja kod Poltave. Petar je tad ubraoplodove višegodišnjih napora u snaženju i modernizaciji svoje vojske tako da je uspiopotpuno razbiti švedsku vojsku i odnijeti pobjedu. Petar je 1711. napao turske posjede uMoldaviji i Besarabiji, a za vrijeme njegove odsutnosti Duma jača što se ne sviđa Petru koji jeraspušta i formira Senat od deset članova. Petrov pohod na tursku imperiju se pokazao kaopotpuni promašaj tako što je pri potpisivanju mirovnog ugovora u bio prisiljen vratiti sve lukena Crnom moru koje je zauzeo 1697. godine. Za uzvrat, sultan je protjerao Karla iz Turske.

8

Vojska Petra Velikog, na sjeveru, je zauzela švedsku pokrajinu Livoniju (sjeverni diodanašnje Letonije) i potisnula Šveđane u Finsku. Zahvaljujući činjenici što je ruska carskamornarica bila puno jača od švedske, Rusi su okupirali gotovo cijelu Finsku 1714. Petrovisaveznici u tim pohodima bile su i države Hanover i Pruska. I pored toga, Karlo se je odbiopredati tako da je mir postignut tek nakon njegove pogibije 1718. godine. Šveđani su sedosljedno pridržavali odredbi iz mirovnog sporazuma, ali su Rusi to počeli činiti tek od 1720.1721. godine potpisan je Sporazum iz Nistada kojim se konačno završio Veliki sjeverni rat.Rusija je dobila Ingriju, Estoniju, Letoniju i značajni dio Karelije, čime je ostvaren cilj zbogkoga se rat i vodio — otvaranje izlaza Rusiji na Baltik. Za uzvrat, Rusija je platila Švedskojdva milijuna riksdalera i odrekla se najvećeg dijela Finske. Caru je, naravno, dozvoljenozadržati finske teritorije u blizini Sankt Peterburga, koji je 1712. godine postao prijestolnicaRusije.

Poslije Ništatskog mira, Senat je iz zahvalnosti Petru dodijelio titulu „imperator i samodržacsvjerosijski“. Nazvan je i „Ocem domovine“ i „Velikim“, a Rusija se počela službeno nazivati„Ruska Imperija“. Petar je zamijenio titulu cara titulom „imperator cijele Rusije“.

9

Osnivanje Sankt Peterburga

Sankt Peterburg osnovan je 27. 5. 1703. godine, nakon što je Rusija osvojila Ingermanlandkoji je pripadao Švedskoj i tako u tom dijelu izbila na more. Stvaranje Sankt Peterburga je sjedne strane značilo otvaranje Rusije u ekonomskom, političkom i intelektualnom smislu kaEuropi, a s druge strane, priznanje Rusije u svijetu kao vojne i pomorske sile.

U suprotnosti sa starom prijestolnicom, Moskvom, koja je bila izgrađena sva od drveta i kojaje bila oličenje starih ruskih tradicija, Sankt Peterburg, podignut u kamenu i na močvarnomtlu, bio je oličenje modernog grada u europskom stilu te je predstavljao pobjedu tehnike nad

prirodom.

Petar Veliki financirao je izgradnju nove prijestolnice drakonskim oporezivanjem plemstva,a tisuće seljaka iz unutrašnjosti Rusije bilo je na silu preseljeno kao radna snaga. Također suzatvorenici bili prisiljeni raditi na izgradnji grada. Kako bi svi kamenoresci i zidari mogliraditi na izgradnji grada, zabranjeno je građenje kamenih kuća van Sankt Peterburga.

Početni plan je predviđao mrežu avenija koje su se međusobno ukrštale pod pravim kutom i ispresijecane mnogobrojnim kanalima koje su formirali rukavci rijeke Neve. Zbog toga je Sankt Peterburg dobio nadimak „Sjeverna Venecija“, iako je car možda prije imao na umu Amsterdam, grad koji je upoznao u svojoj mladosti. Cijela ova izgradnja glede vlažne klimae

10

i močvarnog zemljišta postala je pravo mučilište za mnogobrojne radnike koji su živjeli u veoma lošim uvjetima i bili vrlo slabo hranjeni, te su umirali u velikom broju od iscrpljenosti i

neuhranjenosti.

Prvi objekt za stanovanje je bila Koliba Petra Velikog, izgrađena 1703. godine za samo tri dana u kojoj je car živio između 1703. do 1708. Bila je izgrađena od drveta jer u to vrijeme još nije bilo uvjeta za kamene građevine, te je Petar naredio da se vanjski zidovi oslikaju kao da su od cigle. Stil ove građevine je kombinacija tradicionalne ruske kuće (izbe) i holandske kuće sa velikim i fino izrađenim prozorima i visokim krovom, pokrivenim drvenim

crjepovima.

Grad je prepun veličanstvenih crkava i palača svih stilova (nisu sve izgrađene za života Petra velikog). Petar je, video izgradnju katedrala sv. Petra i sv. Pavla i Peterhof, ljetnikovac izgrađen specijalno za njega. Također je naredio gradnju prirodnjačkog muzeja Kunstkamera, prvog ruskog muzeja uopće.

Na udaljenosti od 30 km Petar je također izgradio i ruski Versailles, raskošni dvorac — ljetnikovac Peterhof, koji su projektirali francuski arhitekti u europskom stilu sterasama i vještačkim vodopadima, fantastično uređenim parkovima, i uopće u vrlo raskošnom stilu koji je po shvaćanju Zapada bio neminovan za jednog apsolutistu toga vremena. Zanimljivo je da

11

za fontane koje se nalaze u Peterhovu ne koriste pumpe, već je iskorišten prirodni pad zemljišta

.

Spomenik Petru Velikom u Sankt Peterburgu

Posljednje godine

Reforme

Posljednje godine Petrovog života bile su obilježene nastavkom reformi u Rusiji. Cilj Petrovih reformi je bilo obrazovanje snažne vojske i države, kao i korijenite ekonomske i društvene promjene.. Bilo je već uobičajeno da se car, nasljednik bizantskih imperatora, drži samodršcem. Petar je insistirao na ovoj koncepciji i tako stvorio prosvijećeni apsolutizam.

Vojska

Petar Veliki je izvršio korijenite promjene u vojsci Rusije i time je stvorio jednu odnajmoćnijih vojski na svijetu. Promjene su se sastojale u podijeli na pješadiju, konjicu iartiljeriju, a također je uveo i mjere održavanja regularnog poretka kopnene vojske imornarice koje su se sastojale iz obvezatne regrutacije kmetova i slobodnih ljudi bez stalnogmjesta boravka ili stalnog radnog odnosa. Također je promijenio status plemstva time što ih je

12

primorao na obvezatnu vojnu službu, obveznu nastavnu pripremu za vojnu ili civilnu službu,kao i donošenjem odluke o nedjeljivosti nepokretne plemićke imovine ukazom o jednonasljedstvu iz 1714. godine.

Državni aparat

Petar je raspustio Dumu i stvorio Senat od 9 članova koji je imao apsolutnu vlast u slučajucarevog odsustva i čije se odluke nisu mogle sprovesti u koliko nisu bile jednoglasno donijete.Osnovao je također ministarske kolegije koji su bili podređeni Senatu, uveo je centralizam idržavu administrativno podijelio na 8 gubernija. Gubernije su bile dalje podijeljene naprovincije, okruge i kotare. Također je stvorio policiju kojom je upravljala Tajna carskakancelarija.

Plemstvo i crkva

Glavna obaveza plemstva u Rusiji 17. vijeka bila je vojna služba. Petar je ovu obvezunametnuo s odlučnošću koja ranije nije postojala. Ukazom od 1722. Petar je objavio novizakon o povlasticama poznat kao Tabela rangova kojim se stvaraju činovi ili rang lista.Stupanj dostojanstva u plemstvu postaje odgovarajući mjestu u hijerarhiji funkcije. Do tada,povlastice su se nasljeđivale. Želeći oduzeti bojarima njihove visoke pozicije, Petar jenaredio da broj povlastica bude pod direktnim utjecajem zasluga u služenju Caru. Tabelarangova je postojala sve do propasti Ruskog carstva, 1917. godine. Tek počevši od izvjesnogstupnja, plemićke titule postaju nasljedne. Posljedice ove reforme su više nego značajne —broj pripadnika plemstva se znatno povećao. Svi članovi starog plemstva bili su obvezatnisteći minimum potrebnih znanja da bi mogli postati časnici ili rukovodeći kadar — morali supohađati stručne škole — škole matematičkih znanosti, pomorske akademije, škole zainženjere ili artiljerijske škole. Činovi uvedeni 1722. potpuno su uklonili razlike izmeđuplemstva po rodu i po službi. S druge strane, Petar je također učinio i velike ustupkeplemićima na društvenom planu i predao im čitavu lokalnu upravu. Oni će ne samo prikupljatiporez i regrutirati vojnike već će praktično predstavljati policiju i biti izvršitelji pravde.

Petar je također reformirao vladajući aparat pravoslavne crkve. Vlast u Crkvi je, do tada,tradicionalno bila u rukama moskovskog patrijarha. Godine 1700, nakon smrti patrijarhaAdrijana, patrijarhovo mjesto ostaje upražnjeno, a Petar odbija imenovati zamjenudozvoljavajući patrijarhovom zamjeniku preuzimanje svih dužnosti. Godine 1721. Petar jesasvim ukinuo patrijaršiju, a crkvena uprava je prenijeta na Sveti sinod, savjet sastavljen od10 svećenika na čijem čelu se nalazilo svjetovno lice i koji preuzima dužnosti patrijarha injegovog zamjenika, a bio je u direktnoj nadležnosti cara. Ovom reformom crkva je više negoikada bila podčinjena svjetovnoj vlasti.

Ekonomija i financije

Petar Veliki je provodio ekonomsku politiku u duhu evropskog merkantilizma čiji je glavnicilj bio postizanje pozitivnog izvoznog salda. Državnim mjerama pomagao je izvoz, avisokim carinama za strane tvorničke proizvode zaštitio je domaću proizvodnju. Uveo jedržavni monopol na sol i duhan, povećao je izvoz sirovina. Doveo je tehničare iz Europe kojisu sudjelovali u izgradnji tvornica i industrijskih pogona. U svojoj ekonomskoj politici Petarje uvijek imao na umu da Rusija ne treba zaostajati za drugim zemljama jer je imalaneizmjerna prirodna bogatstva i da ključ ekonomskog napretka leži u eksploataciji ruskihsirovina..

13

Osobitu pozornost posvetio je rudarstvu, koje mu je bilo neophodno za naoružavanje vojske imornarice. U njegovo doba radilo je oko 200 manufaktura.

Vođe okruga, koje je biralo lokalno plemstvo i vođe kotara, koje biraju seljaci, imali su jedanosnovni zadatak – raspodjelu i ubiranje poreza. Glavni potez je uvođenje glavarine,ustanovljene prema francuskom modelu. Ukinuo je zemljarinu i kućarinu i zamijenio ihglavarinom. Zemljarinu i kućarinu su plaćali samo vlasnici imanja ili oni koji su izdržavaliporodicu; glavarinu su plaćali kmetovi i siromasi..

Iznos dobiven prikupljanjem poreza od seljaštva, vlastela je predavala carskoj blagajni. Zaregrutiranje vojske plemstvo je imalo obvezu svake godine osigurati određen broj seljaka.Kako bi spriječio bježanje poreskih i vojnih obveznika, Petar je jednim dekretom zabranioseljacima napuštanje zemlje bez dozvole lokalnog plemstva. Najteža posljedica Petrovevladavine bila je u proširenju kmetstva i pogoršanju njegovog položaja. Veliki posjedi su sesve više širili, a mali seljački posjedi su gotovo nestali.

Potreba za novcem također je prisilila Petra zatvoriti pojedine samostane, a njihove zemljepripojiti carskim posjedima, a ostale samostani morali su plaćati poreze.

Smrt i nasljednici

Petar Veliki na samrti

Zakon iz 1722. omogućio je Petru samostalni odabir svog nasljednika, ali ga je u ostvarenjute namjere spriječila smrt 1725. godine koja je uslijedila nakon komplikacija upale pluća kojuje dobio kad je skakao u zaleđeno jezero u Finskoj, dok je sudjelovao u spašavanju nekihbrodolomaca. Nedostatak preciznih zakona o nasljeđivanju doveo je do niza sukoba unadolazećem periodu koji su se jednim imenom nazivali „erom dvorskih revolucija“. Petra jenaslijedila njegova supruga Katarina koja je imala i podršku carske garde. Caricu Katarinu je,posle njene smrti 1727, naslijedio Aleksejev sin, Petar II., čime je prekinuta direktna muškalinija vladara iz obitelji Romanov. Sljedeća dva vladara bili su potomci Ivana, polubrata PetraI., a Petrovi potomci ponovo su došli na prijestolje uz pomoć državnog udara izvršenog 1741.godine. Nijedan potomak nije naslijedio roditelja na prijestolju Rusije sve dok 1796,sedamdeset godina posle Petrove smrti, Katarinu Veliku nije naslijedio njezin sin Pavle.

14

Osobnost i karakter Petra Velikog

Nemilosrdna borba između Petrove majke i Sofije, kao i stalna tjeskoba i neizvjesnost kojoj jebio podvrgnut odmalena, učinili su od Petar prilično neuravnoteženu osobu, vrloosvetoljubivog karaktera, nemilosrdnog i vrlo autoritativnog. Imao je napade bijesa, koji su uspoju s alkoholom od Petra stvarali vrlo opasnu osobu, za sve koji bi se našli u njegovojblizini bez obzira je li plemić ili sluga.

Katarina Aleksejevna, koju je Petar 1724. godine krunisao i proglasio caricom Rusije, bila jejedina osoba koja se je mogla nositi s carevim užasnim napadima bijesa. S druge strane,odnosi sa sinom iz prvog braka, Aleksejem, bili su oduvijek izuzetno zategnuti. Promjenekoje je izvršio Petar u ruskoj državi izazvale su veliki otpor među plemićima , pristalicamastarog poretka kojima se pridružio i jedan dio svećenstva. Oni su svoje nade polagali umladog carevića Alekseja, koga su odgajali svećenici i koji je pao pod utjecaj protivnikasvoga oca.

Petar se potpuno razlikovao od svojih prethodnika — bio je jednostavan u držanju iodijevanju i nije volio paradne ceremonije. Raniji ruski vladari su se pojavljivali u javnostisamo za vrijeme svečanosti, u zlatotkanim odorama i u crkvama, međutim, Petar se čestošetao ulicama prijestolnice kao običan građanin u skromnom odijelu. Bio je vrlo krupan(visok skoro dva metra), i veoma snažan, imao je nevjerojatnu radnu energiju i polet,međutim, također je bio i brutalan, svirep, razvratan. Bio je dalekovidni političar, sposobandiplomata i odličan vojskovođa. Krajnje radoznalog duha, svoju politiku provodio jeenergično i nemilosrdno, imajući stalno pred očima snažnu i modernu Rusiju.

15

Izvori:

en.wikipedia.org- Petar Veliki

hr.wikipedia.org (slike)

www. Znajne.org

K. Waliszewski – Petra Veliki (knjiga)

A.Tolstoj – Petar veliki (knjiga)

film: Peter the Great

16