PESME

DUŠANKA MANOJLOVIĆ(26.09.1936. – 23.12.2012.)

Moja mama... Dušanka Manojlović...

Moj tata... Milan Manojlović...

I ja... Nevenka Garagić... I sećanja...

http://youtu.be/fHpFVQc-Z7g?list=UUf898Hr3Eacgt-bEejTlo1Q

Kad jesen počinje

Knin, 17.11.1951.

Kad jesen počinjesvima je poznato,jer lišće opadai postaje hladno.

Ptice se seleu tople krajeve,po gajevima prestajeptičije pjevanje.

Samo vrapcinas ne ostavljaju,već ostaju s namada hranu prikupljajuza duga zimovanja.

Dani su kraći,a noći sve duže,vjetrovi i kišeoko nas već kruže.

Žarkoga sunčanoggrejanja više nema,a medo već sena san zimski sprema.

Đaci idu tužni zabrinuti,jer dom ne mogutri hiljade plaćati,a u školu teško jestalno putovati,kad jesenske kišepočinju padati.

Vjetar

Knin, 17.11.1951.

Preko brda i dolinahladan vjetar poljem stiže.Preko sela on prašinuraznosi i diže.

A drveće klanja se,moleći ga da prestaneda fijuče, savija i lomijoš zelene grane.

Zima

Knin, 18.11.1951.

Lišće je opalo,zelenila nema,jesen je već prošla,a zima se sprema.

Ptice su odselilena daleki jug,ne čujemo pjesme,opustio lug.

Hladni vjetar piripreko sela, polja,opustjela livada,bregovi i dola.

Evo snijeg već pada.pahulje lepršaju,djeca se veselešto će da se sankaju.

U sobi oko pećidok je vani ciča,djeda unucimalijepe priče priča.

Jesenski dan žena u Silašu

Silaš, 1969.

Ide zima, idu hladni dani,kukuruzi nisu još obrani.Po poljima repa se zeleni,a mraz pao, kuku li je meni.

Sa sjevera vjetrovi nas hlade,ljudi žure repu da izvade.A ujutro kada pukne zora,svaka žena nekud žurit mora.Iz dvorišta one potrčkuju,Jedna drugoj nešto dovikuju.

Kad zastaneš četri-pet minutanigdje jedne vidjet preko puta.Kud nestaše, kuda su se skrile,oko stola one s` okupile.

Na doručak, jadna li im majka,prisjest će im do crnoga mraka.One jedu kao da se gade,jer za zube nikad da zarade.

Kad s doručkom bijahu gotove,u prikolicu hitro uskočile.Traktor skače kao da se plaši,a bubrezi da otpadnu naši.

I tako smo za čas tilido radnoga mjesta doletili.Svaka za svoj red se grabepogurene kao babe.Niz redove odletismo,repu brzo pokupismo.

Ne plaše se mraza, rose,među nama neke bose.

Krsta bolu, kao rana vređa,al` ne smiješ ispraviti leđa.Gazdarica reži kao kerado mraka bi dušu da istera.

I tako ti još za danasva je repa uzvrpana,ali čekaj; nećeš kućikukuružnjak još ćeš tući.

A kad nebo zablista zvjezdama,onda kući ide se s pjesmama.Kuharica svaka znati želida li su joj svi bili veseli.

Za večeru, što ti srce želi,ima svega da bi bolje jeli.Ima voća, ima i pečenja,pored toga piva i rakije,ništa bolje ni na svadbi nije.

Sve je tako što u pjesmi piše,Al` bez zuba ne može se više.Silašanke nisu žene fine,Ali one rade k`o mašine.

Majčin dan

Silaš, 1972.

Svanuo je jutrosmoje mame dan,sav radostansuncem obasjan.

S kiticom ljubičicepred majku sam stala,s puno dobrih željanjoj sam čestitala.

Sretan ti dan biomajčice slatkato ti želi tvojadjevojčica Ratka.

Pozdrav MačviSilaš, maj 1972.

Od toga dana,trideset i dve godine suprošle,kad su u našu zemljufašističke horde došle.

Da bi zlo bilosramnije i veće,pušteno je tuđinuslobodnonašom zemljom da sekreće.

Bila sam tadapetogodišnje dijetekad su fašističke slugestale da nam prijete.

Sjećam se družedobro toga dana,u moje je selo upalavojska naoružana.

Majke su žurnotrpale u torbe hlebakoji se ne stiženi ispeći kako treba.

Zbjeg se protegaokao rijeka,nejake djecenastala je dreka.

Iz sela se čulozavijanje pasa,vjetar je donosioohrabrujuće riječinečijega glasa.

To je bio šapatnašijeh šuma:„Budite hrabri,ne klonite duhom,mi ćemo vas štititizelenijem ruhom.

Hrastova stablai krošnjaste graneštitit će našemlade partizane.“

I tako,nakon duga putamajka Srbija nas primikrvavijeh skuta.

Tako smo se razišliu mačvanska sela,dadoše nam skrovište,a i hleba bela.

Tu smo ostaličetiri godine najtežeto iz našeg sjećanja nikadse izbrisat ne može.

Dok su naši očevi, braća isestricekrvave borbe vodili,mi smo s tim narodomzlo i dobro dijelili.

Zato drugovi,u ime mog selaprimite topli pozdrav,vi i Mačva cela.

Poseban pozdravšaljemoja, braća i sestra Nadau Lipolist selo,o kako bi ga vidjeli rada.

U tom selu družeprva sam slova naučila,u tom selu okrutnostrata sam osjetila.

Tu sam osjetila kakotrebafašistu mrziti,tu sam osjetila kolikotreba slobodu cijeniti.

I tako, poslije četirigodine teške,jednoga jutra iz tog sela,otkuda sunce izlazi,vidjeh zrake slobodekoja nam u susret dolazi.

Tako dočekasmo jutroželjno očekivano,za koje je krvi mnogo,mnogo proliveno.

Sloboda, to jenajmilija riječ na svijetu,o njoj pjevaju pticena grani i u letu.

Prošli smo mnogostradanja i patnji,zato čuvajmo sloboduda nam se opet zlo nevrati.

Svoju domovinutrebaš voljeti,i za nju morašsve od sebe dati.

Bratstvo-jedinstvovodi u slobodu,budimo vjernisvome narodu.

Silaš, maj 1972.godinePoseta Desanke Maksimović i Mire Alečković i prijatelja iz Mačve povodom proslave

50. godišnjice postojanja slavonskog sela Silaš

(Iz knjige „Vjetrovi nad ravnicom – kronika o ljudima Silaša“ – Dušan Bižić, Silaš 1986.godine)

Republiko naša

Silaš, 29.11.1973.

Republiko našasuncem obasjanačetr`est treće u Jajcuti si osnovana.

Osnov`o te Titoi narodno vijećefašizmu su reklipokorit se neće.

Republiko našaod trideset ljetabratstvo i jedinstvou tebi nek cvjeta.

Na tvoj dan pionirmaramu veže,svome drugu s osmijehomčvrsto ruku steže.

Republiko našarođena u krvi,za slobodu tvojuborit ću se prvi.

(Iz knjige „Vjetrovi nad ravnicom – kronika o ljudima Silaša“ – Dušan Bižić, Silaš 1986.godine)

Učiteljici Danici Jakovljević iz Palačeod njenih učenika IV razred, Silaš

Silaš, VI 1974.

Drugarice naša,Vama puno hvala,Vi ste nama dostasvoga znanja dala.

Vaše žrtvovanjene možemo platiti,zato mali poklonmi ćemo Vam dati.

Ovaj poklon maliod srca je našasimbol zahvalnostiđaka iz Silaša.

Vi ste svoju dužnostdomovini dalinajmlađima Vi steoči otvarali.

Da ne budu slijepikod zdravoga vidato se samo znanjemsa očiju skida.

Mi ćemo učitii širiti znanjejer to je za nasnajveće imanje.

Sada primite pozdravod svojijeh đakaneka Vam se ispuniVaša želja svaka!

„NAŠE SELO“ br.9 – 06.02.1975.

Poruka dragim unucima

Denisu i Igoru, nakon tri godine ratne da se nismo videli - Radio Beli Manastirhttps://www.facebook.com/video.php?v=424434724326771

Silaš, 06.02.1995.

Dragi Deno i Igore,oči crne mile moje,baka vas je poželelatridesetšest mesecinisam vas videla.

Kad sam od vas odlazilau obraz sam vas tiho poljubila,da vas ne bih probudila,jer ste miran sanak snili,bezbrižni ste tada bili.

Mi živimo svi u nadida će dani sretniji svanuti,pa ćemo se opetsretni zagrliti.

Neka vam se ispunisvaka želja vašato vam žele deda i bakaiz sela Silaša.

http://mojsindenis.blogger.ba

Slavko (Milana i Dušanke) Manojlović – 01.08.1955. – 01.06.1995.

Moja mama Dušanka Manojlović...

Recituje svoje pesme povodom proslave 90 godina postojanja Silaša...

Poslednja mamina slika... o4.11.2012.godine, preminula je 23.12.2012.

Moj tata Milan Manojlović (10.07.1921. – 17.06.2004.)

U mladosti se bavio crtanjem...

Danas bi moja mama Dušanka Manojlović napunila 78 godina. Nedostaješ Mama...Sećanja žive zauvek...Zahvalna i ponosna kćerka Nevenka Garagić, rođena Manojlović.Tuzla, 26.09.2014.godine