Prirodno-matematički fakultet

Univerzitet u Sarajevu

Odsjek za biologiju

Seminarski rad iz predmeta „Partnerstvo obitelji i škole“

Ljubav - osnova braka

Profesor: Hasnija Brulić-Nurković

Student: Ahmetspahić Edina

Sarajevo, 2013.

Uvod

Brak i potomstvo spadaju u osnovne potrebe čovjeka. Danas nema društva, društvene zajednice, niti plemena bez ovoga osnovnog oblika ujedinjavanja dvoje ljudi različitog spola radi stvaranja potomstva iz kojega u pravilu nastaje porodica.

Dominantna osnova bračne zajednice u savremenim društvima je ljubav, i manje više, samostalna odluka dvoje mladih ljudi da svoju ljubav krunišu brakom. Pojedinac u svome životu može osjetiti različite vrste ljubavi: prema majci, ocu, bratu, sestri, prijetelju itd. Premda svaka od tih ljubavi može biti drugačije kvaliteta i intenziteta, ni jedna se ne može poistovjetiti sa onom ljubavi koja se javlja između mladića i djevojke, između dvoje mladih ljudi koji pored osjećaja prisnosti i potrebe da stalno budu zajedno, da što je moguće više, isključe prisustvo drugih, osjećaju i seksualnu privlačnost. Mnogi mladi iako nisu u stanju tačno opisati razliku između srodnčke ili prijateljske ljubavi, znaju tačno prepoznati i razgraničiti kada se u kojem pojedinom slučaju radi o zaljubljenosti, a kada je to samo prijateljska ljubav. Da bi se ljubav između dvoje mladih, razlikovala od ljubavi prema roditelju, rodbini ili prijatelju češće ser koristi izraz: zaljubiti se, biti zaljubljen i zaljubljenost. Tek kasnije kada takva veza potraje i kada se stabilizuje govori se o ljubavi nekoga para ili o ljubavi bračnog para. Izraz zaljubiti se nikada se ne koristi kada se misli na prijatelje ili srodnike. Lingvistički gledano „zaljubiti se“ je savršen povratni glagol, koji signalizira da se to odjedanput desi, kao neki iznenadni slučaj, neki „grom iz vedra neba“ ili pad na ledu ili kao klizanje na kori od banane. U narodu također postoje izrazi koji označavaju iznenadnost i svršenost radnje „stati na ludi kamen“ ili „izgubiti glavu za njom ili njim“.

Uspostaviti i održati prisne, intimne odnose i ljubav nije lako ni jednostavno. Poznato je da mnogi odnosi između dvije osobe, ma kako su sretni, mogu zapasti u probleme. To je još složenije, ako se radi o bračnim partnerima: ljubav može prestati, bračni parovi mogu da žive zajedno, a biti nesretni, mogu pokušati da sačuvaju ljubav i brak putem nasilnog mijenjanja onog drugog ili putem uzajamnog optuživanja ili se mogu odlučiti na razvod. Što se tu zapravo dešava i da li se i kako može spriječiti da ljubav, početni uspješan odnos, ili brak, ne završe neuspjehom.

2

Formiranje braka i bračna zajednica

Brak i potomstvo spadaju u osnovne potrebe čovjeka. Danas nema društva, društvene zajednice, niti plemena bez ovoga osnovnog oblika ujedinjavanja dvoje ljudi razlčitoga spola radi stvaranja potomstva iz kojega u pravilu nastaje porodica, odnosno obitelj.Iako smo svakodnevno svjedoci nastajanja brojnih alternativa i odstupanja od ovoga osnovnoga oblika zadovoljavanja osnovnih ljudskih oblika, ukorijenjavanje u ljudskoj i biološkoj prirodi, i dalje je najrasprostranjenija forma udruživanja dvije odrasle osobe različitoga pola.

Monogamni brak je svuda u velikoj većini, pa čak i tamo gdje je dopuštena poligamija (koja se dijeli na poligoniju-jedan muškarac sa više žena, i na poliandriju-jedna žena sa više muškaraca). Na brak i zasnivanje braka potrebno je gledati kao na plodotvorno ujedinjavanje dvije obitelji, odnosno dvije individue. Mnoga društva tradicionalno proslavljaju čin udruživanja dvoje mladih u bračnu zajedniu, bilo da se ona uspostavlja zakonski, običajno, vjerski ili jednostavno dogovorom, zapravo proslavljaju ujedinjavanje dvije šire obitelji.

Adams (1986.) gleda na izbor bračnog partnera kao na vrlo složen i kompleksan proces koji se sastoji od najmanje četiri faze ili stadijuma.

U prvoj fazi partneri se biraju iz kruga onih koji su trenutno slobodni za interakciju. Izbor se najčešće vrši prema fizičkoj ili intelektualnoj privlačnosti, prema sličnosti interesa, ličnim karakteristikama ili prema nekim drugim osobinama ili vrijednostima.

U drugoj fazi javljaju se lična poređenja kao i poređenja vrijednosti nakon što su kroz bliža upoznavanja i otvorene razgovore uzajamno otkriveni identiteti. Ako ovo doprinese produbljivaju prvobitne privlačnosti onda veza ima šansu da traje.

U trećoj fazi javljaju se istraživanja kompatibilnosti uloga kao i utvrđivanje stupnja na kojoj bi uzajamna empatija bila moguća. Kada se uloge zaokruže i uzajamna empatija postane moguća, onda odvojenost pada teže od teškoća i napetosti ostajanja zajedno. Ako se prvobitna privlačnost produbljuje na zadovoljavajući način, a neprijatnost zbog odvajanja postane sve jača javlja se konsoldovanje veze.

U četvrtoj, finalnoj fazi donosi se odluka na osnovu dugotrajne uzajamne kompatibilnosti i posvećenosti. Ako je konačna odluka rezultat ovih karakteristika onda može doći do dugotrajnog zajedničkog života.

Partneri koji se ujedinjuju istovremeno donose u novu zajednicu dvije obiteljske tradicije koje će uključiti sa svim njihovim normama, vrijednostima, pravilima, ulogama i navikama u novu obiteljsku tradiciju. Donošenje odluke o ovim procesima nije uvijek jednostavno i ne teče glatko tako da mnoge obitelji često trebaju pomoć stručnjaka u razumijevanju i razriješavanju ovakvih kompleksnih pitanja.

Nakon sklapanja braka bračni par, prije dolaska djece treba da se navikne na zajednički život, da prihvate jedno drugo, da to upoznavanje bude zasnovano na realnim procjenama vrlina, mana i osobenosti svakog od njih, bez idealiziranja pod utjecajem prve zaljebljenosti i zanosa. Nerealna slika o bračnom partneru proizvest će kasnije nakon što prođe prva zaljubljenost i zanost, razočarenja koja mogu biti itekako stresna za oba partnera, i koja mogu dovesti u pitanje opstanak braka.

3

Ljubav-osnova braka

Dominantna osnova bračne zajednice u savremenim društvima je ljubav, i manje više, samostalna odluka dvoje mladih ljudi da svoju ljubav krunišu brakom. Pojedinac u svome životu može osjetiti različite vrste ljubavi: prema majci, ocu, bratu, sestri, prijetelju itd. Premda svaka od tih ljubavi može biti drugačije kvaliteta i intenziteta, ni jedna se ne može poistovjetiti sa onom ljubavi koja se javlja između mladića i djevojke, između dvoje mladih ljudi koji pored osjećaja prisnosti i potrebe da stalno budu zajedno, da što je moguće više, isključe prisustvo drugih, osjećaju i seksualnu privlačnost. Mnogi mladi iako nisu u stanju tačno opisati razliku između srodnčke ili prijateljske ljubavi, znaju tačno prepoznati i razgraničiti kada se u kojem pojedinom slučaju radi o zaljubljenosti, a kada je to samo prijateljska ljubav. Da bi se ljubav između dvoje mladih, razlikovala od ljubavi prema roditelju, rodbini ili prijatelju češće ser koristi izraz: zaljubiti se, biti zaljubljen i zaljubljenost. Tek kasnije kada takva veza potraje i kada se stabilizuje govori se o ljubavi nekoga para ili o ljubavi bračnog para. Izraz zaljubiti se nikada se ne koristi kada se misli na prijatelje ili srodnike. Lingvistički gledano „zaljubiti se“ je savršen povratni glagol, koji signalizira da se to odjedanput desi, kao neki iznenadni slučaj, neki „grom iz vedra neba“ ili pad na ledu ili kao klizanje na kori od banane. U narodu također postoje izrazi koji označavaju iznenadnost i svršenost radnje „stati na ludi kamen“ ili „izgubiti glavu za njom ili njim“.

I drugi jezici za zaljubljenost koriste slične izraze i slične gramatičke oblike: „Fall in love (engleski: „pasti u ljubav) ili „Tomber amoureux (francuski „postati zaljubljen).

Mnoga socio-psihička istraživanja nastojala su da dođu do što preciznijeg opisa stanja i osjećaja koja se mogu razumjeti kao zaljubljenost ili ljubav između dvoje mladih različitog pola da bi se ta ljubav razlikovala od ljubavi majke prema djetetu, prema prijatelju, ali isto tako i da bi se razlikovala od puke seksualne (nagonske) privlačnosti i dr. U engleskom jeziku se koristi izraz strasna ljubav-passionate love kako bi se povukla granica prema love koja može biti prema roditelju, djetetu, rodbini itd. dok će na francuskome jeziku biti „I amour de couple“ ili „I amour′ ′ sexuelle“.

Opis onih koji su za sebe izjavili da su zaljubljeni dali su istraživačima obilje informacija i saznanja na osnovu kojih se može doći do mnogih zajedničkih karakteristika. Osoba koja je zaljubljena snažno je zaokupirana njome ili njime, skolona je idealiziranju objekta svoje ljubavi, reaguje na njegovu ili njenu seksualnu atraktivnost fiziološkom uzbuđenošću, osjeća se nesrećnom ako veza ima problema, želi stalno biti sa partnerom i želi biti voljena, a isto tako i da pruža ljubav. Zaljubljeni partneri prestaju da se viđaju sa svojim prijateljima onoliko često kao ranije i svu svoju pažnju usmjeravaju na jednu vrlo važnu i za njih specijalnu osobu. Ljubav i zaljubljenost u sebi sadrže komponente i kognitivnog, i emocionalnog i djelatnog. Ljubav se dakle izražava kako kroz naša vjerovanja i osjećaje tako i kroz naše aktivnosti.

Autori koji su se bavili istraživanjem odnosa između dvoje ljudi smatraju da se ljubav ne tretira podjednako ili ne doživljava na isti način u svim kulturama i u svim zajednicama. Ponekad, smatraju oni, nije lako povuči jasnu liniju između strasne ljubavi i seksualne želje, tj. između onoga što izražava rečenica „Volim te“ od onoga što znači kad kažemo „Lud sam za tobom“ ili „Žudim za tobom“. Tako Dion & Dion (1988.), navode da ljubav koja nam, u našim kulturama, izgleda nešto sasvim prirodno i normalno je zapravo relativno novija pojava u

4

ljudskoj povijesti i da globalno gledajući još uvijek nije postala univerzalno prihvaćena. Socijalni psiholozi tvrde da bi smo bili u stanju da spoznamo ljubav prema seksualnom partneru treba da smo odgajani u kulturi koja visoko vrednuje ljubav, koja nas uči da vjerujemo u ljubav i u kojoj očekujemo da će se ljubav dasiti i nama samima. Okruženi pričama, pjesmama i podukama naša kultura nas priprema za ljubav onda „kad sretnemo pravu osobu“, tj. znatno prije nego je sretnemo.

Mnogi autori smatraju da se porijeklo koncepta ljubavi vezuje za srednjovjekovnu Europu. U početku je ona predstavljana kao čisti emocionalni odnos odvojen od seksualne želje. Stone (1977.) smatra da se u Engleskoj tek krajem 17-tog stoljeća počeli vjerovati da je ljubav kamen temeljac uspješnog braka. U Indiji i Japanu su tek u 20-tom stoljeću postali nešto brojniji bračni parovi koji su se ženili iz ljubavi, u odnosu na one koji su nastali dogovaranjem dvije obitelji. Još uvijek ima brakova koji nisu zasnovani na ljubavi; koji nastaju zbog usamljenosti, nedostatka finansijskih sredstava, zajedničkih interesa, reuliranja građanskog statusa, ili pak trudnoće, a ne iz čiste privlačnosti i ljubavi. Dakle, sve ovo može predstavljati argumentaciju za ranije postavljenu tezu da je „doživljavanje“ ljubavi, kao razlog za brak i bračnu zajednicu zapravo kulturološki i civilizacijski produkt.

Prva važna komponenta za doživljavanje zaljubljenosti je odgajanje za takvu vrstu ljubavi i odgovarajuće djelovanje kulture u kojoj odrastamo. Druga važna komponenta za javljanje ljubavi je postojanje „ prave osobe“. Zaljubljivanje u pravu osobu samo prividno izgleda da se dešava potpuno slobodno i spontano. Prava osoba je također na neki način definirana u tradiciji naše kulture. Pravi partner se u pravilu bira iz kruga onih koji nam odgovaraju prema rasnom, klasnom, religijskom porijeklu, obrazovanju, a nisu nevažni ni starosna razlika između partnera, obiteljskog porijekla, finansijske mogućnosti i sl. Treći važni faktor za pojavu ljubavi je da se osoba nalazi u stanju emocionalne zainteresiranosti za drugu osobu. Naša zainteresiranost za osobu suprotnog pola pokazala se u istraživanjima kao i u nekim laboratorijskim ispitivanjima veoma značajnom pretpostavkom javljanja ljubavi, budući da osobe koje očekuju da im se desi ljubav izražavaju romantična osjećanja, brinu se za vlastitu privlačnost i pokazuju seksualnu zainteresiranost.

Socijalni psiholozi i drugi stručnjaci koji su proučavali bliske osobe dvoje ljudi različitoga spola govore o tzv. tri-faktorskoj teoriji pojave ljubavi, tj. ljubavi kojoj se dodaje epitel spolna, starosna ili seksualna ljubav. U skladu sa ovom teorijom pojedina osoba će iskazati ovu emocionalnu reakciju prema drugoj osobi najvjerovatnije ako:

1. Pripada ljubavi koja propagira ljubav u literaturi, umjetnosti, ali i u stvarnom životu;2. Ako sretne nekoga tko predstavlja „pravu i poželju osobu“, društveno i kulturološki

predstavljenu;3. Ako je emocionalno zainteresirana i ako interpretira određena osjećanja kao ljubav.Mada ne zvuči romantično, socijalni psiholozi gledaju na ljubav između polova kao na

naučena vjerovanja, na specifične migove u konkretnoj situaciji i kao na puko imenovanje jednog fiziološkog stanja.Tri komponente ljubavi:

1. Prisustvo osobe suprotnog pola koja je odgovarajući objekat ljubavi u smislu privlačnosti, godina, stasa, klase, materijalnog statusa i dr.

2. Kulturalno porijeklo i okruženje koje pojedincu omogućava da nauči sve o ljubavi i da očekuje da mu se ona desi.

5

3. Fiziološka zainteresovanost koja je interpretirana kao traganje za ljubavi.

Uspostavljanje i održavanje bračnih odnosa

Uspostaviti i održati prisne, intimne odnose i ljubav nije lako ni jednostavno. Poznato je da mnogi odnosi između dvije osobe, ma kako su sretni, mogu zapasti u probleme. To je još složenije, ako se radi o bračnim partnerima: ljubav može prestati, bračni parovi mogu da žive zajedno, a biti nesretni, mogu pokušati da sačuvaju ljubav i brak putem nasilnog mijenjanja onog drugog ili putem uzajamnog optuživanja ili se mogu odlučiti na razvod. Što se tu zapravo dešava i da li se i kako može spriječiti da ljubav, početni uspješan odnos, ili brak, ne završe neuspjehom.

Kada je ranih 1980-tih Ann Landers, savjetnica za bračna pitanja u jednom popularnom listu u SAD-u, postavila svojim čitaocima sasvim jednostavno pitanje: „Kada bi ste se ponovo ženili/udavali da li biste opet izabrali vašega sadašnjega partnera/partnerku?“, dobila je vrlo iznenađujuće odgovore. Oko 55% njih odgovorilo je sa DA, a 45% sa NE. Iako se mogu stavljati prigovori na reprezentativnost uzoraka ipak stoji činjenica da gotovo jedna polovina ispitanika, bračnih partnera nije zadovoljna svojim izborom partnera/partnerke. Ovakve informacije signaliziraju da i pored mnogih proučavanja zapravo nedovoljno znamo o zadovoljstvu brakom i bračnim životom. Uvriježeno je mišljenje da su većinom mnogo sretniji oni pojedinci koji žive u braku nego oni koji nisu nikada stupili u bračne vode, ili oni koji su razvedeni ili udovci i udovice. Ta predstava o zadovoljstvima u braku očigledno se mijenja posljednih decenija. Samci, tj. oni koji ne žive u braku, danas su manje nesretni nego ranije budući da im društvo i novi stil života pružaju mnoge olakšice kojih ranije nije bilo. S druge strane bračni partneri se čine sve manje sretnim budući da imaju različit odnos prema kućni obavezama u braku i budući da u poređenju sa samcima u svojoj okolini osjećaju značajnu ugroženost vlastite slobode. Mada izgleda trivijalno danas je jedan od najvećih kamenova spoticanja u braku podjela kućnih obaveza.

Ispitivanje muškaraca starosti između 18 i 50 godina pokazala su da oni u procentu od 75% očekuju od bračne partnerke da bude: dobra majka, da vodi kućanstvo u cjelini i da radi i zarađuje kako bi se uvećao obiteljski budžet. Nasuprot tome, žene ispitane u sličnom istraživanju u velikom broju smatraju da kućne poslove bračni partneri treba da ravnopravno dijele. Izgleda da su za pripadnike oba pola podjednako važna pitanja vođenja kućanstva i podizanja djece i da postoje teške premostive razlike između polova u gledanju na to šta sve može uništiti brak. Mnogi bračni patrneri izjavljuju da su u braku spotiču najviše oko ovih pitanja, ali i oko nekoliko drugih na koje različito gledaju muškarci i žene.Tako će žene činiti nesretnim ponašanjem supruga kao što su:

prisiljavanje na seks, ignoriranjem njenog mišljenja i ponašanja prema njoj kao da je manje vrijedna i glupa, prikrivanje vlastitih emocija, grubo ponašanje, pretjerivanje u piću i pušenju, zapostavljanje i ignoriranje supruge, i odsustvo iskazivanja ljubavi, grubost, nepristojnost prema supruzi.Od stotinu oženjenih muškaraca:

75% iznosi otpatke3% stavlja veš u mašinu

6

20% obavlja kupnju8% bavi se kuhanjem4% čisti sanitarije2% bavi se peglanjem25% postavlja stol1% pere rublje ručno20% opslužuje mašinu za pranje posuđa

Prema jednoj Sociološkoj studiji Jean Claude Kauffman-a (1999.) muževi pomažu u kućnim poslovima 11 minuta više nego prije 10 godina.Muškarci smatraju da sljedeća ponašanja njihovih supruga mogu uništiti brak:

odbijanje seksa i bezosjećajnost, neraspoloženje i stalne pritužbe, zaokupljenost samom sobom, svojim izgledom i oblačenjem.Dok neki autori smatraju ove razlike ne premostivim, jer proizilaze iz psiholoških

karakteristika pola kome pripada jedan ili drugi bračni partner, dotle drugi ove razlike pripisuju naučenim ulogama jednog ili drugog pola.Bez obzira na uvjerljivost jednoga ili drugoga objašnjenja o njihovom porijeklu činjenica je da razlike u muškom ili ženskom viđenju braka postoje i da predstavljaju osnovu za mnoge bračne nesuglasice i nerazumijevanje. Pored ovih moguće je uspostaviti listu najvažnijih uzoraka koji proizvode nezadovoljstvo u braku. Na osnovu velikoga broja istraživanja, ali i na osnovu istraživanja stručnjaka koji mogu voditi ka neuspjehu bračnih odnosa:

nevjernost, ljubomora, dosada u braku, fizičko i (ili) verbalno nasilje, zakasnjelo otkrivanje već postojećih različitosti i nastajanja novih, zamjena pozitivnih ocjena bračnog partnera negativnim i sl.Kada dvoje ljudi nakon izvjesnog vremena zajedničkog života počnu otkrivati razlike u

ponašanju, vrijednostima, ili preferencijama onda su već negativna osjećanja na pomolu. Narodna mudrost kaže „Ljubav je slijepa“ naglašavajući da se početni zanos često zanemaruje i čak čini nevidljivim mnoge detalje, koji su nepoželjni i koji mogu tek kasnije kada se jave u svojoj punoj snazi uzdrmati skladnost početnog odnosa. Nekada su razlike jasno vidljive već od samoga početka, ali pojedinci vjeruju da će partnerka ili partner vremenom promijeniti i uskladiti sa onim drugim. Mnogi primjeri su pokazali da promijene ponašanja ili lična odricanja u cilju zajedničkoga usaglašavanja najčešće ne traju dugo i mogu dodatno da zakomplikuju odnose, jer su većinom tretirane kao prevara. Ako jedna strana pod utjecajem druge prihvati drugačije ponašanje, kao apstinenciju od alkohola ili pušenja, ili promijeni vjerska ili politička uvjeđenja ili na neki drugi način pristane na promjene za „ljubav svoja partnera“, a druga strana to ne učini, onda početno stvorene sličnosti mogu vrlo brzo prerasti u još drastičnije različitosti. Mnoge različitosti se javljaju tek u braku, jer nisu ni mogle biti testirane prije braka: način ponašanja prema djeci, higijenske navike, održavanje čistoće u kući, navike oko trošenja novca, ritam spavanja, ustajanja, i obroka, ponašanje prema rodbini, prijateljima i sl. Sve ovo mogu biti značajni razlozi da početno oduševljenje i zanos postepeno prerastu u niz kritičnih primjedbi i

7

stalna nezadovoljstva. Tako umjesto početnog visoko pozitivnog evaluiranja (ocjenjivanja) partnera počinje da dominira negativna evaluacija.

Kako zapravo teče proces zamjene pozitivnog evaluiranja partnera negativnom – predstavlja također predmet interesiranja mnogih naučnika koji se bave bliskim odnosom mladih bračnih partnera ili zaljubljenih pojedinaca. U uspješnim odnosima pozitivna evaluacija nastavlja se izražavati cijelo vrijeme. U neuspješnim odnosima pozitivne evaluacije se izražavaju sve rjeđe i rjeđe, a njih vremenom zamjenjuju recipročne negativne ocjene.U početku partneri veoma često jedno prema drugome ispoljavaju pozitivna osjećanja. Oni se stalno trude da budu zajedno, drže se za ruke, demonstriraju njihovu zaljubljenost, govore jedno drugome nježne riječim, pomažu jedno drugome, stalno pokazju koliko im je stalo do druge osobe, koliko je cjene i sasvim jasno iz svega proizilazi i njihova uzajamna seksualna privlačnost i želja.

Tab.1. Pozitivna evaluacija nasuprot negativnoj

8

Recipročna pozitivna evaluacijaDaje se uz uzajamno pozitivne ocjene na osnovu onoga što svaka

osoba govori i radi

Pozitivne evaluacije postaju sve rjeđe i rjeđe

Negativne evaluacije se izražavaju rječima i djelima,

uključujući kritike, prigovore i pritužbe, iznalaženje grešaka

i seksualno ustezanje

Recipročno negativne

evaluacije daje na osnovu onoga što

svaka osoba govori i radi

Pozitivne evaluacije nastavljaju se izražavati rječima, postupcima i

djelima, uključujući ljubav, naklonost, ljubaznost, spremnost da se pruži

pomoć kao i želja da jedno drugome pruže seksualni

užitak

Početni odnos

Neuspješan odnos Uspješan odnos

Kada dvoje ljudi ustale svoj zajednički život, njihova uzajamna pažnja biva zamjenjena obavezama koje treba svakodnevno obavljati, kako onim porodičnim tako i vanporodičnim. Pritisnuti problemima i obavezama svakodnevnice, mnoštvom zahtjeva na poslu i u obitelji, njihova nježnost i pažnja, kako verbalna, tako i manifestna, popušta.

Počinju prvi prigovori supruge: „Zašto mi više nikada ne kažeš da me voliš?“ – „Zašto da ti govorim, pa oženio sam se sa tobom“ ili „Zašto mi više nikada ne donosiš cvijeće“ – „Pa ti si moje cvijeće“, itd. Kod mnogih parova je zapaženo da smanjenje početne ljubaznosti, nježnosti i lijepog ponašanja prema partneru postepeno vodi i ka smanjenju pozitivne interakcije. Odsustvo direktnih pozitivnih uzajamnih odnosa vremenom će smanjiti i uzajamnu privlačnost. Sve to može dovesti da se recipročna uzajamna negativna evaluacija počne izražavati sve češće i češće. U bliskim odnosima, svakako da i muž i žena imaju pravo da prigovaraju jedno drugome, da povremeno kritikuju jedno drugo, ali ako se takav odnos pretvori u svakodnevnicu, onda on vodi ka stalnom pogoršavanju odnosa. Ovaj stadij negativnog reciprociteta ozbiljno narušava pozitivna osjećanja i ljubav. Nasuprot ovome, parovi u sretnom braku nastoje da stalno poboljšaju odnose i da jedan pozitivni čin doprinosi stvaranju drugih pozitivnih situacija.

Kada se odnosi između partnera pogoršaju i kada dođe do disharmonije, njihova pojedinačna reakcija na to može biti aktivna ili pasivna. Aktivna reakcija može biti negativna tj. donošenje odluke da se završi odnos, da se izađe iz novonastale situacije ili može biti pozitivna i nastojati da se poboljšaju odnosi. Pasivna reakcija može imati svoj pozitivni i negativni oblik. Pozitivna pasivna reakcija svodi se na očekivanje da se odnosi poboljšaju, ili pak negativna pasivna reakcija koja će se svoditi na čekanje da se odnosi još više pogoršaju.

Kada se jednom odnosi počnu pogoršavati, stanje se teško može popraviti na jednostavan i jednokratan način. Pomućeni odnosi često vode ka prekidu, koji ne mora obavezno da vodi rastavi ili razvodu. Mnogi partneri godinama žive pod istim krovom u vrlo lošim i zahlađenim odnosima. Oni se ne odlučuju na razvod zbog djece, rodbine, sredine u kojoj žive, materijalnih, stambenih ili nekih drugih razloga. Ponekad su odnosi tako loši i složeni da se razvod čini najboljim rješenjem za prekid lanca stalnih tenzija, svađa, neprijateljstva, agresivnosti i sl. i to kako za supružnike tako i za djeu, koja u svemu tome najviše trpe. Ipak, mnogi autori i istraživači smatraju da svakodnevni rad sa bračnim partnerima kao i sa obitelji u cjelini može mnogo pomoći ukoliko su očuvane najmanje tri važne pretpostavke za dalje trajanje braka. To su:

visok nivo zadovoljstva svojim bračnim partnerom (ugled, položaj, obrazovanje, fizička privlačnost, znanje),

vrijeme i napori uloženi u izgradnji zajedničkih odnosa, odsustvo nove osobe (ljubavnika ili ljubavnice).Bračni partneri poremećenih odnosa mogu najviše sami doprinijeti poboljšavanju ukoliko

nastoje da se prisjete ponašanja iz vremena zaljubljenosti i da „vraćanjem“ u taj period ponovo ostvare one oblike ponašanja i odnosa koja su tada izgradili i praktikovali. Stoga čekanje i nadanje nisu efikasne radnje. Alternativna aktivnost („GLAS“) zahtjeva od oba partnera veliki napor i složeno djelovanje, ali ako je dvoje ljudi u bliskim odnosima kakav je brak, onda je za njih postojalo vrijeme kada su jedno drugo smatrali fizičkim privlačnim, seksualno poželjnim i kada im je bilo najljepše da budu zajedno. Oni su tada sigurno imali mnogo zajedničkih interesa, stavova, mišljenja, vrijednosti i znali su kako u međusobnoj komunikaciji izražavaju pozitivna osjećanja. U tome slučaju njihov zadatak danas treba da bude usmjeren na razotkrivanje ili

9

rekonstruiranje tih elemenata koji su činili njihovu vezu čvrstom i utemeljenim na pozitivnim osjećanjima.

Tab. 2. Reakcija na pogoršavanje odnosa

Stavovi uzajamnih odnosa u braku

Prilikom posmatranja i opisivanja ponašanja pojedinca u odnosima prema drugim ljudima lako se može ustanoviti da se neki pojedinci ponašaju dominantno, agresivno ili pasivno, grubo ili ljubazno, ali ove pojedinačne utvrđene karakteristike i dalje nam ne moraju mnogo reći o vrstama i karakteristikama interakcije koje nastaju između dvoje ili više pojedinaca. Ako se, pak, stavi težište na određenu sredinu, okvir ili cjelinu u kojem kontekstu se neko ponašanje razvija ili jednostavno postoji, onda je moguće idetificirati tri stila odnosa:

komplementarni, simetrični, kombinovani.

10

Pogoršavanje tekućih odnosa

Aktivna reakcija

Pasivna reakcija

„IZLAZ“Odlučivanje za kraj

odnosa

„GLAS“Radi na

poboljšavanju odnosa

„ZANEMARIVANJE“Čekanje da problem

postane još gori

„LOJALNOST“Čekanje da se

pojavi poboljšanje

Negativna Pozitivna Negativna Pozitivna

Ovi odnosi su posebno važni kada se procjenjuju stilovi bračnih odnosa, ali se mogu odnositi i na bilo koji odnos u obitelji: između majke i sina, oca i sina, ili braće međusobno.

Komplementarne odnose karakteriše vrlo visoka frekventnost suprotnih oblika ponašanja. Npr. agresivnost jednoga partnera podržavana je pasivnošću drugog partnera.

Simetrične odnose karakteriše vrlo visoka učestalost sličnih oblika ponašanja. Npr. što više viće suprug-otac, to više viće supruga-majka, ili na majčinu povučenost otac odgovara još većom povučenosti, a na njenu grubost još večom grubošću, na njenu ljubaznost ljubaznošću ili još većom pažnjom i ljubaznošću.

Kombinovani odnosi u obitelji pretstavljaju kombinaciju dva prethodna stila. Mada je teško procjeniti koji je od navedenih stilova bolji ili lošiji, čini se da kombinovani stil garantuje veći stepen zdravih odnosa u braku, a potom i u obitelji.

Autori polaze od teze da se bračni konflikti javljaju i da su neizbježni u onim slučajevima gdje partneri nisu u mogućnosti da zadovolje uzajamne potrebe ezane za pripadanje, potrebe vezane zapravo za osjećaj sigurnosti, stabilnosti i zadovoljstva. To znači da bračna uzburkanost predstavlja neuspjeh para u stvaranju odnosa koje karakteriše vezanost i sigurnost. Bračni supružnici ne smartaju više jedno drugo sigurnom bazom iz koje mogu da istražuju vanjski svijet. Iz nesposobnosti partnera da zadovolji supružnikove potrebe za čestom i jakom vezom nastaju primarne emotivne reakcije kao što su strah, tuga, razočaranje, emotivna ranjivost i bol. Ove primarne emotivne reakcije najčešće se ne iskazuju u potpunosti, te stvaraju svojevrsne frustracije. One pak, dovode do pojave sekundarnih emotivnih reakcija koje će zamjeniti primarne, a koje uključuju ljutnju, agresivnost, želju za osvetom ili izazivanje osjećaja krivnje kod partnera. Ove sekundarne emotivne reakcije se izražavaju ili putem napadačkog ponašanja ili tendencijom ka povlačenju. Tako neki parovi mogu dugo da se nalaze u rigidnim napad-povlačenje stilovima ponašanja, ali oni mogu eventualno prerasti u napad-napad i povlačenje-povlačenje stilove.

Dinamičnost braka

Iako je dinamika nastajanja novih formi i oblika obiteljskog i bračnog života posljednih decenija nevjerovatna sa nagovještanjem još većih promjenjivosti i raznovrsnosti ipak čini se potrebnim razmatrati obitelj i brak u skladu sa tradicionalnim modelima i šemama: zasnivanje braka, rađenje djece, podizanje i odgoj djece. Time neće biti zapostavljena nevjerovatna raznovrsnost obiteljskih i bračnih zajednica, nego će ine upravo doći do izražaja ukoliko se kroz predstavljanje tradicionalnog modela omogući jasnije uočavanje razlika i odstupanje novonastalih oblika.

Model razvojnih stadijuma bračnog života tj. bračni ciklu ne odsupa u značajnoj mjeri kod istraživača.

11

Zadovoljstvo brakom i temelji uspješnog braka

Ono što karakteriše gotovo svaku bračnu zajednicu jeste uzajamna: seksualna, ekonomska, emocionalna i komunikacijska međuovisnost, formirana i stalno podržavana kroz uzajamnu ljubav, privlačnost i privrženost partnera, kao i njihova nastojanja da kao par dostignu odneđeni nivo uzajamne usklađenosti.

Veoma je teško znati i odrediti da li će jedan brak biti uspješan ili ne, isto kao što je teško utvrditi sasvim precizno zbog čega je nešto krenulo pogrešnim putem u pojedinom braku. Razlozi za ženidbu i udaju su raznovrsni i kompleksni i sasvim je moguće da u njima dobrim djelom leže razlozi kasnije uspješnosti ili neuspješnosti braka.

Faktori koji utječu na zadovoljstvo brakom i bračnim partnerom: viši nivo obrazovanja viši socioekonomski status slična interesovanja, inteligencija i slične karakteristike ličnosti supružnika rani i kasni stadij obiteljskog života seksualna kompatibilnost.Nasuprot brojnim tradicionalnim i kulturološkim vjerovanjima da se suprotnosti privlače

istraživanja prikazuju da su sličnosti među bračnim partnerima također povezana sa osjećajem zadovoljstva brakom, budući d sličnosti među partnerima olakšava u velikoj mjeri empatiju među njima, i pomaže im da lakše dijele i slijede zajedničke interese.

Različitosti među bračnim šartnerima, njihovim interesima, željama, navikama, potrebama i dr. mogu biti izvor kasnijim ozbiljnim bračnim neslaganjima, ali isto tako mogu biti i dragocijen izvor osvježenja bračnog života ukoliko oba partnera shvate svoju međusobnu različitost i prihvate je sa razumjevanjem i tolerancijom. Ako jedan partner po strukturi svoje ličnosti nije sklon nekim aktivnostima koje drugome partneru pričinjavaju zadovoljstvo, on ili ona mogu se priključiti svome bračnom partneru u određenoj aktivnosti, ne samo zato što se u tome trenutku žrtvuje ili čini kompromis, nego iz poštovanja prema interesovanjima supružnika i iz želje da što više budu skupa. Još veće zadovoljstvo će oboma predstavljati ako te njihove afinitete poštuju i drugi članovi obitelji. Svakako da ovo ne znači da bračni parovi uvijek moraju biti zajedno i da se uzajamno poštovanje i uvažavanje može izražavati i tako da svatko ima svoj dio slobode i autonomnosti posebno u svome slobodnome vremenu. Važno je da se već na početku bračnog života uspostavi balans i ravnopravnost u uzajamnom poštovanju i uvažavanju potreba i želja svakoga partnera. U ovakvoj atmosferi i kod djece će se razviti svijest o neminovnosti razlika među ljudima kao i o potrebama obostranog poštovanja i uvažavanja.

Vječni problem mladih, uprkost zrelosti, uspješnom odgoju i dobroj pripremljenosti za brak jeste da li će biti sretni i da li će njihov brak trajati.

Uspješna bračna akomodacija dozvoljava otvoreno ispoljavanje potreba za dostizanjem ujednačene moći, bez neprijateljskog takmičenja, ili kontinuiranog rivalstva. Bez obzira na to da li će njihove svađe biti glasne ili tihe, otvorene ili prikrivene, intenzivne ili emocionalno susprenute, na distanci ili veoma isprepletene, racionalno vođene ili strastveno ispoljavane, one teže da se završe i kada se slegne prašina, sa jasnim osjećajem za granice, čineći na taj način rješenje sukoba produktivnosti. Zdrav partnerski odnos podrazumijeva funkcioniranje u

12

sadašnjosti, tako partneri cijene prošlost, ali joj ne robuju, niti se ponašaju da su još uvijek u prvoj mladosti. Partneri uspješnog braka uzajamno poštuju jedno drugome mišljenje i potrebe.

Svi atributi koji pomažu parovima da raspravljaju i pronalaze rješenje problema ili mogućnost uvažavanja potreba oba partnera. Bračni parovi koji su iskreni jedno prema drugome od samoga početka, ali i prema samima sebi, koji su ono što jesu, koji su spremni da poštuju integritet ličnosti drugoga, ali i da to traže za sebe imaju znatno veće šanse da izgrade ispješnu bračnu zajednicu nego drugi koji neće u taj odnos startati sa navedenim pretpostavkama.

Uspješni bračni parovi izjavljuju da je njihova tajna u trajanju njihovoga braka na osnovu osjećaja za prijateljstvo, privrženosti, sličnosti i pozitivnih osjećanja.Kada dvoje ljudi opisuju stanje svoje zaljubljenosti u bračnog partnera oni najčešće

naglašavaju vezu zasnovanu na uzajamnoj fizičkoj privlačnosti, ugodnosti kada su zajedno i seksualnoj privrženosti. Uz to su, i ne manje važna, zajednička vjerovanja, stavovi, interesi i pozitivna osjećanja. Kod dugotrajnih bračnih partnera mnoge elemente prvobitne snažne fizičke i seksulane atraktivnosti smanjuju dugotrajni i slabiji kvalitet bračnog prijateljstva, odanost, sličnost interesa i želja, i uzajamno poštovanje. Ako tokom trajanja braka i njegove dinamike ne dođe do transformiranja prvobitne strasne ljubavi, vrlo je malo vjerovatno da će brak prerasti u dugotrajnu i stabilnu vezu.

Brak, u vrijeme podizanja djece i intenzivne brige za njih, prividno izgleda manje zadovoljavajući i uspješan, ali istraživanja su također utvrdila da je zadovoljstvom brakom znatno izraženije na početku braka i nakon što djeca napuste obiteljski dom. U tim periodima bračni partneri se mogu posvetiti jedno drugome, imaju mnogo više vremena i prostora za zajedničke aktivnosti i iamju znatno manje konflikata karakterističnih za doba podizanja djece.

Razvod

Rastavljanje i razvod predstavljaju za bračne parove, kao i za obitelj u cjelini vrlo stresne procese koji u sebi sadrže mnogo ambivalentnih situacija, neizvjesnosti, optužbi i sumlji. Često nisu ni sami svjesni što se dešava i u većini slučajeva to je jedan bolan proces nakon kojega treba dosta vremena da oporave. Razvod nije jednokratna promjena u životu supružnika, nego on predstavlja seriju složenih stresnih iskustava kako za supružnike tako i za njihovu djecu, obitelj i širu rodbinu.

U većini slučajeva jedan partner inicira proces, a drugi je u ravilu manje spreman na tako radikalan korak iako može da osjeća isto. Nespremnost može biti uzrokovana financijskim, emocionalnim ili nekim drugim razlozima, a često druga strana može biti iznenađena prijedlogom za razvod.

Budući da brak u većini društava ima značenje zrelosti, društvenog identiteta i ugleda, razvod u mnogim sredinama može predstavljati pad na ispitu zrelosti i odgovornosti, dok u nekim drugim može imati pozitivno značenje kao konačna odluka za novi početak.

13

Zaključak

Nakon sklapanja braka bračni par, prije dolaska djece treba da se navikne na zajednički život, da prihvate jedno drugo, da to upoznavanje bude zasnovano na realnim procjenama vrlina, mana i osobenosti svakog od njih, bez idealiziranja pod utjecajem prve zaljebljenosti i zanosa. Nerealna slika o bračnom partneru proizvest će kasnije nakon što prođe prva zaljubljenost i zanost, razočarenja koja mogu biti itekako stresna za oba partnera, i koja mogu dovesti u pitanje opstanak braka.

Autori koji su se bavili istraživanjem odnosa između dvoje ljudi smatraju da se ljubav ne tretira podjednako ili ne doživljava na isti način u svim kulturama i u svim zajednicama. Ponekad, smatraju oni, nije lako povuči jasnu liniju između strasne ljubavi i seksualne želje, tj. između onoga što izražava rečenica „Volim te“ od onoga što znači kad kažemo „Lud sam za tobom“ ili „Žudim za tobom“. Tako Dion & Dion (1988.), navode da ljubav koja nam, u našim kulturama, izgleda nešto sasvim prirodno i normalno je zapravo relativno novija pojava u ljudskoj povijesti i da globalno gledajući još uvijek nije postala univerzalno prihvaćena. Socijalni psiholozi tvrde da bi smo bili u stanju da spoznamo ljubav prema seksualnom partneru treba da smo odgajani u kulturi koja visoko vrednuje ljubav, koja nas uči da vjerujemo u ljubav i u kojoj očekujemo da će se ljubav dasiti i nama samima. Okruženi pričama, pjesmama i podukama naša kultura nas priprema za ljubav onda „kad sretnemo pravu osobu“, tj. znatno prije nego je sretnemo.

Kada dvoje ljudi nakon izvjesnog vremena zajedničkog života počnu otkrivati razlike u ponašanju, vrijednostima, ili preferencijama onda su već negativna osjećanja na pomolu. Narodna mudrost kaže „Ljubav je slijepa“ naglašavajući da se početni zanos često zanemaruje i čak čini nevidljivim mnoge detalje, koji su nepoželjni i koji mogu tek kasnije kada se jave u svojoj punoj snazi uzdrmati skladnost početnog odnosa. Nekada su razlike jasno vidljive već od samoga početka, ali pojedinci vjeruju da će partnerka ili partner vremenom promijeniti i uskladiti sa onim drugim.

Budući da brak u većini društava ima značenje zrelosti, društvenog identiteta i ugleda, razvod u mnogim sredinama može predstavljati pad na ispitu zrelosti i odgovornosti, dok u nekim drugim može imati pozitivno značenje kao konačna odluka za novi početak.

14

Literatura

Adila Pašalić Kreso, “Koordinate obiteljskog odgoja”. Prilog sistematskom pristupu razumijevanja obitelji i obiteljskog odgoja. Sarajevo, 2004.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Brak http://free-bj.t-com.hr/savjeti/DOBAR_BRAK/dobar_brak.html http://www.sretneveze.com/brak/olcpl.html http://obiteljskicentar.hr/vijesti/882/ http://minber.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=11774:proitaj-prije-

nego-to-zatrai-razvod-braka&catid=50:islam-i-ena&Itemid=74 http://www.razvodbraka.com/ http://www.sretneveze.com/brak/najcesci-uzroci-razvoda-braka.html

15

Sadržaj

Uvod.......................................................................................................................2Formiranje braka i bračna zajednica......................................................................3Ljubav-osnova braka..............................................................................................4Uspostavljanje i održavanje bračnih odnosa..........................................................6Stavovi uzajamnih odnosa u braku.........................................................................10Dinamičnost braka.................................................................................................11Zadovoljstvo brakom i temelji uspješnog braka.....................................................12Razvod....................................................................................................................13Zaključak................................................................................................................14Literatura................................................................................................................15

16