258

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili “BogoslovnogProširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWERBIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, “Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samokao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanalkomunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolaskuputujućih predstavnika nazvanih “Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše “Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo,većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvoodobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, SlugaBožanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starijeIstraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenitonegiran—Otkupljenje kroz dragocjenu krv “Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu[odgovarajuću cijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sazlatom, srebrom i dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnjizadatak je da “svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...dasada crkvi bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjenaljudskim sinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i višedovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u SvetomPismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao—u skladu saBožanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer miznamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mupouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može išto se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onogašto je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mine samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sanepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba—od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovidoći svim narodima i oni će imati pristup Njemu.—1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika uKristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude biospreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti ćemjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija.—Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusiosmrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i kojadolazi na svijet“ u određeno vrijeme.—Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanskeprirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici.—1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svakemilosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu.—Ef. 4:12;Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom isvim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, izruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni.—Djela 3:19­23; Iza. 35

259

APOSTOL Ivan se ovdje ne obraća svijetu nevjernika,neopravdanih osoba, „grešnicima“ u uobičajenomsmislu riječi. Baš naprotiv, on se obraća opravdanima iposvećenima u Kristu Isusu; i on ubraja sebe među njih,koristeći zamjenicu u množini „mi.“ Česta pogreškaprimjenjivanja ovog i sličnih odlomaka na grešnikeopćenito bila je štetna u dvije važne pojedinosti.

Prvo. Bilo je štetno za neobraćene, jer je dala dojamda ne postoji razlika između Crkve i svijeta; i da svipodjednako imaju pristup Bogu u molitvi i za oproštenjesvakodnevnih prijestupa. To je spriječilo neke shvatitipotrebu za vjerom u Pomirenje, i od nedvosmislenogulaska u savezni odnos s Gospodinom pod uvjetimaSaveza Milosti—Saveza Žrtve. (Ps. 50:5) Baš naprotiv,svi bi trebali biti obavješteni o činjenici da su pokajanjei uvjereno prihvaćanje Krista kao njihovog osobnogSpasitelja apsolutno nužni prije nego mogu biti„prihvaćeni u Ljubljenome,“ i biti smatrani „sinovimaBožjim,“ i uživati prednosti tog odnosa—molitva,zajedništvo s Bogom, Božanska skrb, ili providonosnonadgledanje njihovih stvari i interesa, i milost opraštanjasvakodnevnih prijestupa kroz zaslugu velikogPrvosvećenika, Isusa Krista Pravednika.

Drugo. Ovaj je previd imao štetan učinak na nekeKršćane, koji su otišli u krajnost tvrdeći da oni nemogu nikada počiniti grijeh, nakon što im je Gospodinvelikodušno oprostio njihove prošle grijehe, i nakonšto su ušli u savezni odnos. Stoga mi imamo veomapogrešna gledišta i učenja tzv. „perfekcionista“ kojitvrde, ne samo da su proglašeni savršenima sada, negoda su oni u stvarnosti savršeni u svim njihovimmislima, riječima i djelima—ZAVARAVAJUĆI SE ilažući sami sebe podložni su mnogim teškimzabludama, kao što Apostol objavljuje u povezanosti snašim tekstom.

TEMELJ ZA PRAVO ZAJEDNŠTVO

Pišući ovu Poslanicu Apostol Ivan jasno navodi svojcilj, govoreći, „I pišemo vam ovo da vaša radost budepotpuna.“ Značajna je činjenica da velika većinaKršćana nikada ne doživi puninu radosti, mira iblagoslova koje bi mogli imati. Previše ih je zadovoljnosa samo razrijeđenim početnim načelima Kristovognauka. Prema tome, kao što Apostol Pavao objavljuje,takvi su samo „mala djeca u Kristu.“ (1. Kor. 3:1,2;Hebr. 5:12­14) Naravno, oni imaju blagoslov u bilokojem odnosu s Gospodinom, ali nemaju puninu radostikoja bi bila njihova ukoliko bi napredovali u milosti i uspoznaji k punini rasta Kristove veličine. Razlog zaštoim Apostol piše jeste da potakne čiste umove vjernikana cijenjenje i uživanje njihovih prednosti, da bi kroz tomogli rasti i razvijati se.

Apostol slijedi primjer našeg Gospodina Isusa takošto istinu pravednost uspoređuje sa Svjetlom, i grijeh isvako zlo kao toliko suprotnu Tamu. Samog bi seBoga tako moglo smatrati samim savršenstvomSvjetla—„nema nikakve tame u Njemu,“ nikakvoggrijeha, nikakve nesavršenosti. S tom mišlju na umu,Apostol ističe da bilo koji rast zajedništva s Bogom kakojemu mi možemo težiti mora biti na crtama dobrote,čistoće, i da bi bilo grijeh za nas reći drugima ili samisebi umišljati da hodimo s Bogom i imamozajedništvo s Njim, ako je naš životni pravac tama,grešan. Takvi samo zavaravaju sebe i druge. Oni nezavaravaju Boga, i oni ne dobivaju blagoslove kojeuživaju oni koji „hode u svjetlu.“

Osim toga, u onoj mjeri u kojoj hodimo u svjetlu iu skladu i zajedništvu s Bogom, mi ćemo naći sebe uzajedništvu sa svima drugima koji su našiistomišljenici. Prema tome, ako mi „ne ljubimo svogabrata kojeg vidimo,“ tako da bi bili u stanju imatizajedništvo i duhovni užitak s njima, to bi bilopokazatelj da mi nismo u potpunosti u skladu izajedništvu s Bogom.

Ali tko su „braća“? Naš nam Gospodin kaže danisu svi koji ispovijedaju Njegovo ime prava braća.On kaže, „Neće u kraljevstvo nebesko ući [biti priznatkao Njegova braća i sunasljednici] svaki koji migovori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vršivolju Oca mojega, koji je na nebesima.“ Mi takovidimo da smo po našim djelima, a ne samo poizjavljivanju, prihvaćeni od Gospodina. On nadaljekaže, „Tko su moja braća?...Jer tko god vrši volju Ocamojega, koji je na nebu, taj mi je brat, i sestra, imajka.“ (Mat. 7:21; 12:48­50)

Mi, stoga, ne očekujemo da je „zajedništvo“ sasvima koji prizivaju Kristovo ime dokaz zajedništva saOcem, i da smo mi u svjetlu. Mi stoga očekujemo topravo zajedništvo s onima koji iskreno teže vršitiOčevu volju, služiti Njegovoj stvari i primjenjivatiupute Njegove Riječi, u svojim djelima isto tako kao iu svojim izjavama. Između svih takvih mora postojati,bilo skriveno ili otvoreno, veza zajedništva i jedinstva.Ta veza je jedna vjera i jedno krštenje u jednogGospodina.

SLABOSTI I NEDOSTATCI SU GRIJESI

Međutim dok je to zajedništvo između nas i našegGospodina i svih koji imaju Njegov Duh temeljeno natome što hodimo u svjetlu, našem slijeđenju Kristanajbolje što možemo, ipak to ne znači apsolutnuslobodu od nesavršenosti grijeha. Premda nam se poduređenjem našeg Saveza Milosti ništa ne stavlja nateret kao grijeh izuzev ukoliko je bilo učinjeno

PRIZNANJE GRIJEHA NEOPHODNO ZA OPROŠTENJE„Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od

svake nepravde.“ (1. Ivan. 1:9)

260

namjerno, ipak, zbog mnogostrukih iskušenja islabosti našeg tijela, posljedice naslijeđenenaklonjenosti grijehu, nemoguće nam je izbjećinedostatke i pogreške. Njih se s pravom može nazvatigrijesima, kao u našem tekstu; jer „grijeh je prekršajZakona,“ koliko god bio nenamjeran.

Međutim Božanska priprema pod SavezomMilosti, u korist Gospodinovog naroda, je da nas sene treba teretiti zbog tih nenamjernih nedostataka islabosti kao grijeha; nego da možemo biti očišćeni odnjih kroz našu molbu velikom Prvosvećeniku, krozzaslugu dragocjene krvi. Tako nas krv Isusa Kristanašeg Gospodina čisti od svega grijeha—čuva nasčistima od grijeha, ako se stalno molimo za oproštenje,zbog shvaćanja nesavršenosti našeg tijela.

PODMUKLA PROTIVNIKOVA ZAMKA

Apostol nadalje u ovoj Poslanici koristi riječ„grijeh“ u drugačijem smislu od gore navedenog,govoreći, „Tko god u njemu ostaje, ne griješi. Tko godgriješi, nije ga vidio nit upoznao…Tko čini grijeh, odđavla je…Tko god je rođen od Boga, ne čini grijehajer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jerje rođen od Boga.“ On nadalje kaže: „Znamo: tko godje rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Bogačuva ga i Zli ga se ne dotiče.“ (1. Ivan. 3:6­9; 5:18)

U ovim odlomcima Apostol koristi riječ „grijeh“ unjenom punom ili apsolutnom smislu, značećisamovoljan grijeh, namjeran grijeh, svjestan grijeh—ne samo slabosti i nedostatci, uglavnom ili u cijelostizbog nesavršenosti tijela, naslijeđenog od našihpredaka. Nitko, Apostol nam jamči, tko je bio začetDuhom Gospodinovim, Duhom svetosti i istine, nemože odobravati grijeh tako da bi svjesno, znajući inamjerno sudjelovao u njemu. Svi koji tako volegrijeh i svjesno ga rade i odobravaju ga nakon što sustekli spoznaju Istine, djeca su tame, koji vole tamu ikoji tako pokazuju da imaju duh, ili stav Sotone.

NEPRAVDA PREMA BRAĆI NEMA IZGOVORA

Na prvu pomisao, mnogi bi bili skloni reći, „Pa, janisam u opasnosti od tog grijeha; jer ja sam siguran dane bih počinio grijeh samovoljno, namjerno,smišljeno.“ Ali zapazimo dragi prijatelji, da postojinačin na koji grijeh može doći na nas bez da odmahbude namjeran grijeh, ali koji bi kasnije mogao postatinamjernim grijehom. Na primjer, bilo koji prijestuppočinjen, bilo u potpunom neznanju ili samo sadjelomičnim popuštanjem naših volja, može postatipuni, namjeran grijeh kasnije, ako bi smo mi došli dojasnije spoznaje istine što se tiče toga, i propustili bi sepokajati zbog njega Gospodinu i ispraviti onolikokoliko je u našoj moći nepravdu prema našim su­stvorenjima. Pristati na grijeh zato jer smo u vrijemekad smo ga počinili mi bili u neznanju, i odbiti

napraviti odštetu za njega, i tako odobriti grijehsvjesno, mogli bi učiniti od njega namjeran grijeh.

S obzirom na to, Božja djeca si ne mogu priuštiti daodobravaju u svojim mislima čak niti najmanjunepravdu ili neistinu jedni prema drugima, ili premabilo kome. Osnovu te misli nalazimo u zapovijedinašeg Gospodina: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik[ako imamo bilo što za prinijeti Gospodinu, bilo službuili obožavanje ili zahvale] pa se ondje sjetiš da tvoj bratima nešto protiv tebe [da si nekome naudio, bilo riječjuili ,mišlju ili djelom], ostavi dar ondje pred žrtvenikom[nemoj misliti da će biti prihvatljivo Bogu dok ti usvom srcu ili otvoreno činiš nepravdu prema drugima],idi i najprije se izmiri s bratom [nadoknadi mu štetu,isprikom, objasnivši mu potpuno, kakvu god da si munepravdu učinio], a onda dođi i prinesi dar [siguran daće sa takvim stavom srca Svemogućem Gospodinu bitiugodno prihvatiti tvoj dar].“ (Mat. 5:23,24)

Opisujući one koji namjerno griješe, Apostol Pavaokoristi veoma snažne, simbolične riječi, objavljujući dau onoj mjeri u kojoj oni u srcu odobravaju grijeh, a nesuprotstavljaju mu se, da su utoliko protivnici SinaBožjeg, koji je bio toliki protivnik grijeha u svakomnjegovom obliku da je položio Svoj život da nas otkupiod njegove moći i prokletstva. Apostol objavljuje da setakve namjerne grešnike može smatrati kao Kristoveneprijatelje, koji zaista gaze po Njemu i Njegovojdobroti i ljubavi svojim nogama, simbolično, prezirućiNjegovo milosrđe i naklonost isto tako kao i Njegovupouku u pravednosti. On kaže za one koji su nekoć biliposvećeni, kao rezultat njihove vjere u dragocjenu krv injeno čišćenje od grijeha, da bi njihovo sadašnjeokretanje u sklad sa grijehom podrazumijevalo da onisada ne poštuju krv pomirenja, ne računajući ju kaosvetu stvar, već kao nešto obično—da oni to čineunatoč duhu Božanske naklonosti koji im je daoslobodu od jarma grijeha i konačno izbavljenje odnjegove kazne, smrti, i postignuće, kao Gospodinovognaroda, krune vječnog života. (Hebr. 10:26­29)

PRIZNANJE GRIJEHA PRETHODIOPROŠTENJU

Međutim vratimo se sada razmatranju drugeuporabe riječi „grijeh“ koju nalazimo u našemkontekstu, i primjeni termina pogreški i nesavršenostiprotiv kojih se Božji narod revno bori, nastojećipokoriti svoja smrtna tijela, i protiv kojih oni stalnovode dobru borbu i izlaze pobjeđujući, i kao višenegoli pobjednici, kroz Njega koji ih je ljubio i kupioih sa Svojom dragocjenom krvlju. Apostolnagovještava da postoji opasnost da neki odu ukrajnost i da počnu negirati da imaju bilo kakve mane,i tako se zavesti i upasti u Protivnikovu zamku.

Moglo bi se postaviti pitanje, U čemu je razlika akooni nastoje živjeti pobožno, bilo da tvrde da žive

261

savršeno, ili priznaju da su nesavršeni i stalno se moleza očišćenje kroz dragocjenu krv? Mi odgovaramo datu postoji velika razlika. Nama može biti oproštenosamo ako priznajemo naše grijehe. Prema tome, onikoji niječu da imaju bilo kakve grijehe, mane,nesavršenosti, imaju na sebi veliki teret koji im jeneotpisan, neoprošten, koji stoji kao optužba protivnjih; i zbog toga će oni biti smatrani nedostojnima daih se dalje vodi stazom svjetla, pod vodstvom SvetogDuha, na visine i dubine i dužine i širine ljubavi imudrosti Božje, otkrivene u Njegovoj Riječi kao hranau pravo vrijeme za Ukućane Vjere.

Mi tako vidimo da postoji samo jedan ispravanpravac vjere i vladanja u kojemu mi možemo imatipotpuno zajedništvo s Gospodinom. Oni koji krenubilo kojim drugim pravcem čine Boga lašcem; i On nebude imao zajedništvo s njima, nego će ih ostaviti utami njihovog vlastitog puta. Treba li nas stoga čuditi,da ih je toliko mnogo u tami i što im nedostaje dokazazajedništva s Bogom kada vidimo kako ih samonekolicina priznaje svoje mane i nastoji ih pobijediti ibiti očišćenima na jedini način koji je Bog odredio ikojeg priznaje?

Ove stvari nisu napisane kako bi razvijale u namamisao da mi možemo nekažnjeno griješiti, da nas kroznemar i nepažnju prema Božanskoj Riječi mogu stićimane, i da mi zatim možemo ići k Gospodinu zaoprost. Baš naprotiv, ta jamstva Božanske naklonosti ispremnosti da oprosti su osmišljena da imajusmekšavajući utjecaj na naša srca koji će nas učinitijoš pažljivijima da izbjegavamo grijeh i da sačuvamozajedništvo s Njim koji je savršenstvo svjetla isvetosti. „Ovo vam pišem da ne griješite“—da se nepočnemo hvaliti, biti samo­pravednima, i takoodvratni u Božjim očima; nego da se, bježeći od našihslabosti i nesavršenosti, možemo držati milosti Božjeu Kristu za njihovo oproštenje, i za milost i snagu dase borimo u dobroj borbi vjere protiv grijeha.

NAŠ TEKST PRIMJENJUJE SE NA CRKVU

„A ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kodOca: Isusa Krista pravednika.“ Ovdje se opet „tko“ neodnosi na one koji su van Krista, nego na one koji supod uvjetima i uslovima Saveza Milosti. Jedino jetakvima napisana Poslanica. Svijet nema Zagovornikakod Oca, zato što nije prihvatio Krista; i On jeZagovornik jedino za one koji su Ga prihvatili i koji sebore pobijediti grijeh.

Naš je Zagovornik više od zagovornika, više odpredstavnika pred sudištem Božanske Pravde,zainteresiran za našu dobrobit i oproštenje; On je osimtoga Onaj koji se je dao za nas, koji je na Kalvarijidovršio djelo pružanja pomirenja (zadovoljenja) zanaše grijehe. To je razlog zašto mi možemo „pristupitismjelo prijestolju milosti,“ ne samo shvaćajući da je

Bog za nas, i da Gospodin Isus suosjeća s nama, i da jenaš Zagovornik, nego također i posebno shvaćajućivrijednost žrtve koju je On već položio kod Pravde, ikoju On u potpunosti pripisuje svima onima koji galjube i poslušni su Mu, prihvaćajući Očeve uslove.

Međutim, Apostol kaže, „I on je pomirna žrtva zagrijehe naše [grijehe Crkve], i ne samo naše, nego isvega svijeta.“ Što to znači? Da li je On Zagovornik zacijeli svijet? Ne. Svijet nije bio pozvan i privučen ksvetosti i istini. Tijekom sadašnjeg Doba „nitko nemože doći k Kristu, ako ga ne privuče Otac.“ U ovomje trenutku utjecaj privlačenja Istine proširen samo na„onoga tko ima uho da čuje.“ Velika masačovječanstva nikada nije ni u kojem smislu riječi čulaza Božju milost i pomirenje i oproštenje omogućenoza sve u Kristu. Zaista, iznimno je mali broj onih kojisu „okusili da je Gospodin dobar.“

Ipak, jednako sigurno kao što je pomirenje za„grijehe svega svijeta,“ jednako je tako sigurno da ćesvaki pripadnik rase čovječanstva biti doveden dospoznaje činjenice, i do prilike da se okoristi saomogućenim blagoslovom. U tu je svrhu bilo obećanoi pripremljeno veliko Milenijsko Doba; i što se tiče togDoba blagoslivljanja „svih naroda na zemlji“Gospodin objavljuje kroz Proroka, „Tada će se otvoritioči slijepima, i uši gluhima otvorit će se.“ O tom jevremenu i naš Gospodin Isus objavio, „I kad ja budempodignut od zemlje, sve ću ljude privući k sebi.“ Natemelju toga što je bio podignut kao Žrtva pomirnica,Žrtva za grijeh, „za grijehe svega svijeta,“ naš ćeproslavljeni Gospodin biti povlašten biti Sucem svijetai da da oproštenje, pomirenje i obnovu svima koji ćeGa poslušati od srca; dok će „svaka duša, koja nećeposlušati ovog proroka biti istrijebljena iz naroda“—uDrugoj Smrti. (Djela 3:23)

ISPIT POSLUŠNOSTI

Budući da privlačenje od Oca koje se sada događanije učinjeno kao prinuda, nego jednostavnoobuzimanje od strane Istine, kroz spoznaju o njoj, takoi privlačenje Milenijskog Doba svijeta čovječanstvaneće biti prinuda, nego samo utjecaj pravednosti iIstine koji potiče na ljubav prema pravednosti i stoga knagradi pravednosti—vječnom životu.

Izgleda da Apostol u Poslanici iz koje je uzet naštekst nagovještava da dosta dobar broj može tvrditilažno da prisno poznaje Boga. On nas stoga sa velikojasnoćom govora obavještava da, „Tko veli: "Poznajemga", a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemunema istine.“ Tako je posve očito da Apostol ne mislisamo na spoznaju o Bogu, nego na prisno poznavanjeBoga, što podrazumijeva zajedništvo i općinstvo sNjim. On nam zatim daje ispit po kojemu možemoprosuditi jesmo li ili ne Nova Stvorenja u Gospodinu ida li imamo ljubav prema Bogu razvijenu u nama u

262

bilo kojoj mjeri. Ispit je poslušnost. U onoj mjeri ukojoj držimo Riječ Gospodnju, u toj mjeri je ljubavBožja usavršena u nama; jer ako smo primili umKristov, Sveti Duh, Duh Božji, učinak će biti da će toprouzročiti da želimo i vršimo Njegovu volju—uskladu sa našom sposobnošću.

Ta bi se sposobnost iz godine u godinu trebalapovećavati. I premda se mi ne možemo nadati biti

usavršenima sve dok ne budemo „promijenjeni“ i dananam naša nova tijela po uskrsnuću, ipak, sve dok se midržimo blizu Gospodina u duhu naših umova mimožemo imati stalno zajedništvo s Njim, i priznajućinaše pogreške i tražeći Njegovo oproštenje mimožemo ostati čistima sve do kraja našeg putovanja,iako mi moramo i dalje priznavati nesavršenostitijela—da u našem tijelu nema ničeg dobrog.

POSTAVLJENJA—PRAVA I LAŽNAČINI SE da je riječ postavljenje, kada jeprimijenjena na Kršćansku službu, veomanesavršeno shvaćena od većine ljudi—uključujući tui propovjednike. Obred kojeg neki među Kršćanskimpukom prakticiraju u povezanosti sa imenovanjemnjihovih propovjednika—kao što je polaganje ruku,itd.—nije postavljenje, nego samo obred povezan sapostavljenjem. Riječ postavljenje jednostavnooznačava odvajanje, ovlaštenje ili imenovanje, zaneko određeno djelo ili službu.

Ispravna misao povezana sa postavljenjem je onošto Biblija daje kada čitamo da je Apostol „odrediostarješine po crkvama.“ (Djela 14:23) Slično tome,Starješine su izabrani, ili imenovani ili ovlašteni međuGospodinovim narodom danas, od strane skupštinepodizanjem ruku—skupštinskim glasanjem. SvakiStarješina i svaki Đakon Biblijski izabran glasanjem,„podizanjem ruku“ ( ne polaganjem ruku), tako jepostavljen, ili imenovan, ili ovlašten, služiti unaznačenom svojstvu.

Postavljajući tako Starješine i Đakone, Gospodinovje narod poučen da traže upoznati um Gospodinov.Njihovo glasanje i biranje jednog od braće da budeĐakon ili Starješina podrazumijeva da oni vjeruju datakva osoba ima Božanski određene preduvjete zaslužbu. Ne bi se trebalo glasati ni za koga tko nemadokaz da je primio začeće Svetim Duhom, što jeBožansko ovlaštenje da propovijeda i naučava, kao štoje izneseno u Iza. 61:1.

Sav je Gospodinov duhom začeti narod postavljenna taj općeniti način da govore u Gospodarevo imepredivne Riječi Života, u skladu sa svojimmogućnostima. Međutim kada skupština takvepostavljene, duhom začete djece Božje bira izmeđusebe neke da budu Starješine, druge da budu Đakoni,to podrazumijeva da oni smatraju te izabrane kaoposebno kvalificirane, „sposobne poučavati“—primjere bratstvu u riječi, u vladanju. (1. Tim. 3:2)

Pogrešna misao što se tiče postavljenja je kad sezanemaruje Božansko pomazanje (Iza. 61:1), i kada sesamo gleda na obrazovanje i talente onih koje se bira.Zanemarivši tako Božanski test, mnogi u KristovojCrkvi služe kao Propovjednici i Starješine koji niti neizjavljuju da su bili duhom začeti i koji niti ne dajuizvanjski dokaz za to. Takvi nisu ispravno postavljeni

Sluge Božji, i njihovo crkveno postavljenje ne dajenikakav Božanski blagoslov niti vlast.

Najpogrešnija misao što se tiče postavljenja je onakoju drže tri najstarije Kršćanske denominacije—Rimokatolička, Episkopalna Crkva Engleske, iGrkokatolička Crkva. Za te drevne crkve, postavljenjeima u potpunosti drugačije značenje. Oni tvrde daimaju autoritet Apostolskog nasljedstva—da suprvobitno samo Apostoli imali pravo naučavati ipropovijedati, i da su bilo koji drugi učitelji ilipropovjednici trebali dobiti ovlaštenje i Božanskuvlast od ruku Apostola. Oni tvrde da prije nego suApostoli umrli, da je postojao poseban red biskupapostavljenih u Crkvi; i da su apostolska vlast iautoritet prešli na te biskupe, i da je to tako došlo donaših dana i da to imaju samo biskupi tihdenominacija. Oni tvrde da su jedino oni koje onipostave Kršćanski propovjednici.

Jednom riječju, te su tri drevne crkve u potpunostinapustile Božansko postavljenje, pomazanje SvetimDuhom, i zamijenile ga sa ovlaštenjem kroz tzv.„apostolsko nasljeđe“ vlasti i autoriteta. Isus ne samoda nam govori da je bilo jedino Dvanaest Apostola,nego u Otkrivenju 2:2 ističe tu strašnu zabludu onihkoji tvrde da su apostoli a nisu, nego lažu.

NEKA VAŽNA PITANJA

Gore navedena kondenzovana izjava o tome što jestvarno mišljeno sa postavljenjem Kršćanskihpropovjednika trebalo bi se opetovano čitati sve dok seu potpunosti ne shvati. Tada će se sljedeća pitanja iodgovori bolje razumjeti:

(1) Trebali se sve Starješine i Đakone koje suskupštine Božjeg naroda izabrale smatrati Božanskipostavljenima?

Ne, nikoga se ne može smatrati Božanskipostavljenim ukoliko nije primio začeće SvetimDuhom. Ako bi skupština postavila bilo koga tko neizjavljuje da je u potpunosti posvećen Bogu i da jeprimio začeće Svetim Duhom bilo bi za njih jednakočiniti nešto za što ih Gospodin nije ovlastio. Osobatako izabrana bila bi samo predstavnik crkve koja gatako postavlja, ali ne bi bio Gospodinov predstavnik.

Međutim kada skupština priznaje Gospodinovoovlaštenje Brata, i nadalje priznaje njegovu

263

prikladnost da poučava i da posjeduje svojstva kojaga čine prikladnim za službu u skladu sa BožanskomRiječi, znači dati tom Bratu koji je na ispravan načinizabran ili postavljen da bude predstavnikomskupštine u ime Gospodinovo. Nijedan brat ne bitrebao pokušavati služiti grupi Gospodinovog narodabez da su oni to zatražili od njega, i njihov zahtjev ilinjihov glas sačinjava njihovo imenovanje njega za tuslužbu—drugim riječima, oni ga tako postavljaju, iliimenuju, za službu, bilo za jedan dan ili cijelugodinu.

(2) Ako je ispravno da svi Starješine i Đakoni takobudu postavljeni i da ne bi trebali pokušavati služitiredovno bez ovlaštenja, što je Sv. Pavao mislio kada jeobjavio da je on bio Apostol ne od ljudi niti poljudima, nego od Gospodina Isusa Krista? (Gal. 1:1)

Nijedan čovjek niti skupština nisu nadležniimenovati ili izabrati Apostola. Nikakvo skupštinskoglasanje ne bi učinilo jednoga od braće Apostolom. Toje posebna služba ili funkcija koja je isključivo odBožanskog imenovanja. Tako je Gospodin Isusimenovao samo Dvanaest Apostola—„DvanaestApostola Janjeta“—Sv. Pavao je zauzeo Judinomjesto, koji je izgubio svoje apostolstvo. (Otkr. 21:14;Ps. 109:8; Djela 1:20.) U toj pojedinosti RimskaCrkva, Engleska Crkva, i Grkokatolička Crkva kršenačela Božje Riječi, u tvrdnji koju izjavljuju, ali kojazapravo ne vrijedi, o Apostolskim Biskupima—biskupima koji imaju apostolsku vlast i autoritet.

Sv. Pavao ne želi da razumijemo da on nijeprimjećivao zemaljsko imenovanje, izuzev s obziromna svoju apostolsku službu. Baš naprotiv, Crkva uAntiohiji postavila je Pavla i Barnabu i kasnije Pavla iSilu, da budu njihovi predstavnici i da očito o njihovomtrošku prenose Poruku drugima. Antiohijska Crkva nijepostavila Apostola Pavla da bude Apostol, nego ga jepostavila da bude njihov misionar; i on je prihvationjihovo postavljenje i podnosio im izvještaje, kao štopokazuje izvještaj u Djelima. (Djela 14:26­28)

(3) Da li BIBLIJSKO I TRAKTATNO DRUšTVO

STRAžARSKA KULA ikada „postavlja“ propovjednikeili predstavnike u povezanosti sa Djelom Žetve?

Da. Sva su Putujuća braća tako postavljena,imenovana, ili odvojena za posebno djelo službe.Uvijek imajte na umu da obred nije postavljenje, negoda su imenovanje ili određenje postavljenje. Društvopostavlja, ovlašćuje, usmjerava pravac rada Putujućebraće koji su predstavnici Društva isto tako kao ipredstavnici Gospodina i Njegove Riječi.

(4) Ima li BIBLIJSKO I TRAKTATNO DRUšTVO

STRAžARSKA KULA pravo razriješiti od službe nekogPutujućeg brata?

Da, sigurno! Ako ima vlast da imenuje i usmjerava,ima i vlast da povuče njegovo prošlo postavljenje iodređenje.

(5) Da li povlačenje imenovanja ili postavljenja odstrane Društva znači da Putujući brat koji je takorazriješen od svoje službe ne bi imao pravo da poslijepropovijeda?

Sigurno ne! Razrješenjem Putujućeg brataDruštvo bi samo ukazalo da iz nekog razloga višenije predstavljeno s tim Putujućim bratom, i da višenije odgovorno za njega ili njegovo naučavanje ilinjegovo vladanje ili njegovo održavanje. Putujućegbrata koji bi tako bio ispušten sa liste Putujuće braćemože i dalje biti Bratom i Društvo ga smatratitakvim, ali više ne bi bio smatran prikladnom osobomda predstavlja Društvo, bilo zbog pokazivanja nekeslabosti karaktera ili nekog nedostatka prikladnosti dapoučava ili zbog nekog drugog razloga koje Društvone bi ohrabrivalo, ili zbog kojeg se ne bi htjelosmatrati odgovornim, ili zbog različitih razloga,bolesti, itd.

(6) Koje je značenje V.D.M., i što bi značiladodjela Stupnja V.D.M.a?

Naziv V.D.M. je veoma star. Zaista, toliko je dugobio van upotrebe da relativna nekolicina zna što znači.Tri slova predstavljaju Latinske riječi, Verbi DeiMinister. Na Hrvatskom to znači, „Sluga BožjeRiječi.“ Kada je, tijekom Mračnog Srednjeg Vijeka,Božanska Riječ počela biti zloupotrebljavana izamijenjena sa kredima, ovaj je naziv općenito bioizgubljen i zanemaren. Tada nije bilo slugu BožanskeRiječi; jer se Božansku Riječ nije propovijedalo, nego,umjesto toga, ljudska kreda. Umjesto tih jednostavnihriječi koje su toliko opisne s obzirom na ispravnumisao u povezanosti sa svim Gospodinovim javnimslugama, mi danas imamo visoko­zvučne titule, kaošto su Velečasni i Teolog, koje su posve ne­biblijske.Povjeriti stupanj SLUGE BOŽANSKE RIJEČI ne bi značilopostaviti, nego samo podrazumijeva da je Društvodajući taj stupanj istražilo ugled, i koliko je to bilomoguće karakter i posebno doktrinarni razvoj osobekojoj je stupanj bio dan, i da je on po procjeniIstražnog Odbora pronađen dostojnim biti nazvanSlugom Božanske Riječi.

(7) Postoje li sada takvi Sluge Božanske Riječi?Da, sigurno! Svaki Putujući brat kojeg je Društvo

poslalo poslan je kao Sluga Božanske Riječi, ne slugakreda, niti „izama“; nego čisto i jednostavno SlugaRiječi Božje. I u svakom slučaju u kojem je skupštinaGospodinovog naroda izabrala posvećeno duhomzačeto dijete Božje da bude Starješina, oni su sasvojim izborom postavili, ili odvojili, ili naznačili, daje taj Starješina Sluga Božanske Riječi—onaj kojisluži, dijeli, širi Istinu Božje Riječi.

(8) Koji je cilj Društva u izdavanju liste pitanja snaznakom da osoba koja može odgovoriti na ta pitanjana način koji je zadovoljavajuć za Društvo može bitismatrana SLUGOM BOŽANSKE RIJEČI?

264

Ta su pitanja osmišljena da ispune potrebu koju sedugo osjetilo. Pitanja su posve nesektaška; ona su svaBiblijska. Društvo želi saznati od Putujuće braće kojasu sada u službi, ili od bilo koga drugog koji može ubilo koje vrijeme predstavljati Društvo kao Putujućabraća, koja su njihova razmišljanja, njihovi osjećaji injihovo razumijevanje što se tiče tih temeljnih pitanjakoja se odnose na Kristovo Evanđelje. Bilo koji Bratkoji nije spreman odgovoriti na bio bi smatran kaozbunjen u svojim mislima, nestabilnim, pa stoga ne bibio kvalificiran da poučava—ne „sposoban da uči.“ Tone bi podrazumijevalo da on i dalje ne bi mogao bitiBratom, nego da više ne bi bio smatran Bratom koji jeprikladan za Putujuću službu. Niti bi to značilo da Bratne smije propovijedati, nego samo da ga Društvo ne bipreporučilo kao tumača Božanske Riječi.

Bilo koji Brat spreman da odgovori na pitanja, alikoji pokazuje znatnu zbunjenost u svojim odgovorima,tako bi pokazao da mu je potrebno daljnje poučavanjeprije nego može ispravno predstavljati Društvo i onoza što Društvo vjeruje da je Istina što se tiče BožjeRiječi. Takav bi Brat vjerojatno bio pozvan uBrooklyn i imao priliku sudjelovati na neko vrijeme udrugim oblicima službe, isto tako kao i u razredima zaProučavanje Biblije koji se održavaju u vrijeme jela; i,s potpunom slobodom, imao priliku postaviti bilokakvo pitanje o temama povezanima sa Istinom, kakobi tako cijela stvar mogla biti temeljito izregulirana ida ju se jasno vidi i razumije.

PRIJATELJSKI PRIJEDLOGMnoge od Sestara u Betelskoj obitelji, saznavši za ta

pitanja, dale su posebni zahtjev kako bi mogle imatilistu tih pitanja i dati odgovore na njih, s ciljemprimjene i upute koje bi mogle izvući iz toga. Starješinei Đakoni u različitim razredima slično tome zahtijevalisu pitanja. Mi vjerujemo da bi bilo korisno za sverazrede Istraživača Biblije posvuda, ako bi izabrali zaStarješinstvo one koji bi mogli odgovoriti na ta pitanjatako da bi bili dostojni V.D.M. stupnja Društva. To bimoglo napraviti mnoge promjene među Starješinama,ali mi vjerujemo da bi to bile korisne promjene. Osimtoga, mi vjerujemo, da bi svi Starješine koji iskrenožele naučavati Istinu, i jedino Istinu, bili radi imatiupravo pomoć koju bi im ta pitanja mogla donijeti.

Mi smo ponekada bili iznenađeni, kako su bezbrižnineki od naših dragih prijatelja s obzirom na one kojebiraju ili postavljaju za Starješine—često novajlije,suprotno uputi Gospodinove Riječi, čineći tako štetu inovajliji i razredu. (1. Tim. 3:1­7) Pored važnostibiranja jedino posvećenog, duhom začetog djetetaBožjeg za Starješinstvo bilo bi pitanje—Do koje jemjere iskoristio prednosti proučavanja, informacija? Mismatramo da je nemudro birati kao Starješinu Brata kojibarem jednom nije pročitao svih šest svezaka STUDIJA

SVETOG PISMA, ili koji nije redoviti čitatelj STRAŽARSKE

KULE. Imajte na umu da Društvo ne iskazuje nikakavautoritet, ništa ne kritizira, nego samo daje savjet; i to uinteresu Gospodinove stvari i Gospodinovog naroda.

RADOSTI I TUGE APOSTOLA PAVLA—3. RUJNA—2. KOR. 11:21­33—

SV. PAVAO JUNAK—NJEGOVA LOJALNOST, VJERNOST, USTRAJNOST—ON JE TRPIO ZA KRISTA—IZBOG BRAĆE—UŽIVAO JE NOSITI PORUKU O BOŽJOJ MILOSTI—ZAŠTO NABRAJANJENJEGOVIH PATNJI U OVOJ POUCI—UISTINU „IZABRANA POSUDA.“

„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“ 2. Kor. 12:9

KAKAV je predivan čovjek bio Sv. Pavao! Nesumnjivotajna njegove briljantnosti leži u činjenici da je on sebeu tolikoj mjeri predao Bogu—da vrši, ne svoju vlastitu,nego Očevu volju—da ga Gospodin može koristiti kaoApostola, kao glasnogovornika, kao slugu, u dalekovećoj mjeri nego je ikada vjerojatno koristio bilo kojegdrugog čovjeka. Mi sa tim ne podrazumijevamo da jeSv. Pavao bio veći od svog Gospodara. Naš jeGospodin imao samo tri i pol godine službe, dok jeslužba Sv. Pavla bila duža—dugo razdoblje službe zaBoga i za Crkvu. Osim toga, Gospodaru nije bilomoguće ići u detalje Božanskog Plana; jer čak su iNjegovi predani sljedbenici, uključujući Apostole, bilitjelesni ljudi, koji nisu primili začeće Svetim Duhomsve dok Pedesetnice. Stoga mi čitamo da su Isusovaučenja bila uglavnom u prispodobama i alegorijama. (1.Kor. 2:14; Mat. 13:10­17)

Jednom prilikom Gospodar je objavio Svojim

učenicima, „Još vam mnogo imam kazati, ali sada nemožete nositi. No kada dođe on—Duh Istine—upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam odsebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vamono što dolazi.“ (Ivan 16:12,13) Što se tiče Sv. Pavla idrugih Apostola nije bilo takvih ograničenja. Njihovesu poslanice bile upućene Božjim svetima na svimstranama, kojima su slobodno pisali o svakomobilježju velike teme—Božanskog Plana Spasenja.Neki od njihovih zapisa bili su na crtama onoga što suoni opisali da je prikladno za „djecu“ u Kristu, a drugi„čvrstom hranom“—dublje stvari Božanskog Plana.(Hebr. 5:13,14; 1. Pet. 2:1­3) Ali oni su pisali samoduhom začetima, ne svjetovnima.

KVALIFIKACIJE SV. PAVLA

Nije neobično da je Protivnik bio u stanju potaknutimalo sektarijanizma čak i u ranoj Crkvi, kao što je Sv.

265

Pavao primijetio, kritizirajući ga: Neki su rekli da suPavlovi; drugi, da su bili od Apolona; neki, da suPetrovi. (1. Kor. 1:11­13; 3:1­7) Međutim Apostol jeprekorio svaki takav partijaški osjećaj, podsjećajući ihda niti jedan od tih učitelja nije bio umro za njih; i dabi oni svi trebali biti Kršćani, ne uzimajući nikojedrugo ime osim Gospodarevog. Taj se isti duh takođeročitovao i drugačije. Apostoli su trebali rasti u milostii u spoznaji, isto tako kao i ostatak Kućanstva Vjere; ipremda su oni imali posebne blagoslove odGospodina, ipak oni nisu imali svi istu dužinu vizije uisto vrijeme.

Sv. Pavao, najučeniji od Dvanaestorice, onaj koji jezauzeo Judino mjesto, prirodno je imao najboljumogućnost za širinu razmišljanja. Istina je, kao Savaoiz Tarza, on se je pokazao veoma ograničenim islijepim pristašom u svom ratovanju protiv Krista iNjegovih sljedbenika. Međutim nakon što su mu očirazumijevanja bile otvorene, i nakon što je postaoduhom začeto Novo Stvorenje, Sv. Pavao je očitovaopredivan uvid u Božanske stvari. Objašnjavajući tajuvid, on je objavio da je imao vizije i otkrivenja višenego su ih imali svi drugi Apostoli Gospodnji zajedno.(2. Kor. 12:1,7,11,12)

To je sve bilo u skladu s onim što je Gospodin rekaoza njega. „Jer on mi je oruđe izabrano…Ja ću muuistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“(Djela 9:15,16) Naravno, Gospodin može koristitidobro talentiranog čovjeka, dobro obrazovanogčovjeka, koji je u potpunosti odustao od svoje vlastitevolje, u boljem pogledu nego da koristi nepismenogčovjeka; i za neke od preostalih Apostola zapisano je daje čak i mnoštvo bilo zapazilo da su oni bili neuki ineupućeni. (Djela 4:13). Međutim, tako nije bilo sa Sv.Pavlom. On je imao obrazovanje i predivnu širinumisli. Sva duhom začeta djeca Božja, u stanju razumjetidubine Biblije, zasigurno su zapanjeni logikom,mudrošću i snagom zapisa Sv. Pavla! Ne znamo zaništa u svijetu što bi se moglo usporediti s njima.

Gurnut prema naprijed kao Gospodinovglasnogovornik Poganima, um Sv. Pavla je shvatiobrže od umova drugih Apostola, stvari koje se odnosena Novu Razdiobu; i on je shvatio da će i Pogani istobiti sunasljednicima sa Židovima u prednostimaKraljevstva. (Efež. 3:1­12; Kol. 1:25­27) Naravno,neki su smatrali da je Sv. Pavao otišao predaleko; ipodigla se rasprava da on nije niti bio jedan odDvanaest, da ga se čak nije trebalo niti rangirati kaoApostola, itd.

Koliko god je Sv. Pavao možda želio biti ništa idopustiti drugima da ga sami procjene, ipak on jeosjećao dužnost prema Istini. To ga je vodilo do toga danam jasno kaže da je on imao potpuni dokaz svogapostolstva, i da nimalo nije zaostajao za najistaknutijimApostolima u razumijevanju Božanskog Programa—da,

da mu je Gospodin više no svima drugima otkrio mnogotoga više stvarima koje trebaju doći o kojima je našGospodin Isus govorio. (Ivan 16:13; 2. Kor. 11:5; Gal.2:2­10; itd.)

NJEGOVE PATNJE ZA KRISTA

Sv. Pavao je naporno radio sa Crkvom u Korintu; ida im ne pođe za rukom napredovati u Istini zato štosu ga smatrali nesposobnim učiteljem činilo mu sesažaljenjem. On stoga u našoj pouci čini ono štonaziva „bezumnim hvaljenjem.“ On ne odobravahvaljenje; no ipak zbog svojih slušatelja, on ih budeobavijestio po nekim crtama. I koliko smo radosni daje Sveti Duh tako usmjerio Apostola, da ga i mimožemo bolje upoznati i možemo još potpunijecijeniti njegovu ljubavi punu lojalnost Kralju kraljeva ičinjenicu da je on bio izabrana posuda Gospodinova zaprenošenje Istine čak Kućanstvu danas!

Međutim Apostol nije hvalio sebe—svoje talente,svoje govorništvo, o tome kako je očarao ljude, i kakoje puno ljudi prepoznalo njegovu sposobnost, itd. Ne;on se je radije hvalio onim stvarima kojih bi se drugistidjeli. On će im reći o tome što je Božanskaprovidnost dopustila da pretrpi zbog Istine—bičevanje, šibanje sa štapovima, zatočenje, opasnosti udubini, opasnosti od lažne braće, opasnosti od pogana.Njemu su te stvari bile znakovi Božanske ljubavi inaklonosti, i također golo svjedočanstvo da je on bioljubitelj Gospodina i Njegove pravednosti, i da je onbio spreman trpjeti za Gospodina, za Istinu.

Tako gledano ova pouka je veoma vrijedan dioRiječi Gospodnje. Ona nam daje informacije koje nenalazimo nigdje drugdje. Ona stavlja pred nas bistrusliku vojnika Križa i što je on izdržao. Ona nam kaže,„Budi mi vjeran do smrti“—slijedi Isusa i ovogNjegovog plemenitog sljedbenika—nemoj se hvalitisobom, nego u Gospodinu i sa svojim prednostimaslužbe u povezanosti sa Njegovom Istinom.

TAJNA NJEGOVOG USPJEHA

Uskoro će doći vrijeme kada će plemeniti Sv.Pavao i manje istaknuti od Gospodinovih sljedbenikasvi biti primljeni od Njega u vječnu slavu, i bitipredstavljeni Ocu bez mrlje ili mane. (Efež. 5:25­30)Međutim mi možemo biti sigurni da će svatko u tojslavnoj grupi biti vjeran vojnik, ne dezerter, neposramljen Gospodina, ne posramljen Njegove Istine.Gospodar objavljuje da se On takvih neće posramiti,nego da će priznati njihova imena pred Ocem iNjegovim svetim anđelima. (Mat. 10:32,33)

Kako je Apostol uspio izdržati tako velikeoskudice—bičevanja, zatvaranja, udaranja različitihvrsta—predstavljeno nam je u riječima našeg KljučnogRetka. Gospodinova je milost bila dovoljna.Gospodinova se je snaga usavršila u njegovoj slabosti.

266

I nije li to tajna svakog uspješnog Kršćanskog života?Nije li tako bilo i sa našim Gospodarem—da je OčevDuh u Njemu, Njegovo oslanjanje na Oca, i Njegovogledanje u svjetlo Očevog lica, zaista bilo snagomBožjom koja je radila u našem Spasitelju da želi i davrši Očevu dobru volju?

Isto vrijedi i za svakog Gospodinovog sljedbenikaod Njegovog vremena. Gospodar je uistinu rekaoSvojim sljedbenicima, „jer bez mene ne možete ništaučiniti.“ (Ivan 15:5) Božanska je moć ta koja djeluje

kroz našeg Gospodina Isusa, kroz Riječ Istine, krozIsusove sljedbenike; i ta Moć može djelovati unajslabijim članovima Kristovog Tijela isto tako kao iu najsnažnijim. Gospodinova je milost dovoljna za svei za svako vrijeme potrebe. Međutim, ne smijemozaboraviti, da ta velika dostatnost nije izlivena naGospodinov narod bezuvjetno, nego u odgovoru nanjihovo ispravno shvaćanje njihove potrebe i njihovogmolitvenog zahtijeva za milost Božju u svako vrijemepotrebe.

UHIĆENJE SV. PAVLA—10. RUJNA—Djela 21:27­40—

POVRATAK SA APOSTOLOVOG TREĆEG MISIONARSKOG PUTOVANJA—MISIONARI SRDAČNOPRIMLJENI OD CRKVE U JERUZALEMU—„STRAH ČOVJEKU POSTAVLJA ZAMKU“—USTUPAKPREDRASUDI NEUSPJEŠAN—SV. PAVAO U OPASNOSTI OD NASILNE SVJETINE—POZVAN RIMSKIGARNIZON IZ UTVRDE ANTONIJE—KRISTOV IZASLANIK UTAMNIČEN—DANA MU PRILIKA DASVJEDOČI ZA ISTINU—PATNJE ZA KRISTA.

„Jer bit ćeš mu pred svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo.“ Djela 22:15

KADA su Sv. Pavao i njegovi pratioci stigli uJeruzalem, on se vraćao sa svog trećeg misionarskogputovanja među Poganima. On je bio odsutan sedamgodina. Na njegovom putu u Jeruzalem Gospodin jedozvolio da do njega dođu upozorenja,obavještavajući ga da može očekivati nevolju—okovei zatvor—u Svetom Gradu. Neometen, međutim, ovajje plemeniti izaslanik za Krista zajedno sa svojimpratiocima stigao tamo. Oni su donijeli sa sobomdobrovoljne priloge od Crkava u Maloj Aziji i Grčkojza Crkvu u Jeruzalemu, koja je očito bila djelomično ufinancijskim poteškoćama.

Njihov prijem po njihovom dolasku bio je privatnogi osobnog karaktera, i oni su doživjeli daljnjaočitovanja istog punog ljubavi bratstva kojeg smoposebno zapazili u našem Proučavanju za Kolovoz 27.Sljedećeg je dana, kada je vjerojatno bila Pedesetnica(Djela 20:16), Crkva bila sazvana da prime Apostola injegove drugove na više formalniji način. Sv. JakovManji bio je očigledno priznatim vođom uJeruzalemskoj Crkvi. Sv. Pavao je iznio svoja iskustvatijekom svog trećeg misionarskog putovanja iGospodinov blagoslov njegovog posluživanja Istine,bez obzira na dopuštene nevolje. Možemo takođerpretpostaviti da je u isto vrijeme predao sakupljenidobrovoljni prilog od Nežidovske braće.

NEZGODAN KOMPROMIS

Kratak izvještaj ukazuje da su braća u Jeruzalemubila znatno uznemirena, prisutnošću Sv. Pavla s njima.Ne samo da su se bojali za svoju osobnu sigurnost,nego su također bili uzbunjeni s tim ne bi li njegovdolazak mogao pokrenuti progonstvo protiv svih njih;jer bio je dobro poznat Židovima u utjecajnom dijelu

svijeta u kojem se je trudio po svojoj aktivnosti iupornosti. Židovski običaj da revni vjernici često dođuu Jeruzalem držati praznike (5. Moj. 16:16) doveo jeŽidove u Svetom Gradu u dodir sa vjerskim interesimacijelog svijeta.

Sv. Jakov i njegovi suradnici shvatili su da bi posvoj prilici na prazniku Pedesetnice mogli biti prisutniŽidovi iz Efeza, Atene, Korinta, Soluna, itd. Oni suznali da se je izvještavalo o aktivnostima Sv. Pavla; ineki su, čak i od Hebrejskih Kršćana, bili uznemirenisa izvještajima o njegovim učenjima da je Zakon biomrtav i da nitko nije bio dužan poklanjati mu nikakvupažnju. Braća su potaknula Sv. Pavla da proturječi tomdjelomičnom pogrešnom razumijevanju tako da ide uHram i prati neku braću koja su imala NazirejskiZavjet. (4. Moj. 6:1­21) Oni nisu sugerirali da i onnapravi taj zavjet; nego da bude prisutan s tombraćom, kao priznanje onoga što oni čine; i da on snosinjihove troškove, što je uključivalo ne samo šišanjenjihovih glava, i paljenje kose, nego također i cijenuza svakoga od njih žrtvovanja životinje.

Očito je da su Sv. Jakov i vođe Crkve razumjelidovoljno ispravno stav Sv. Pavla, iako njihovi umovinisu baš jasno shvaćali kao njegov potpuno rušenje„pregradnog zida što je bio u sredini između“ koji jeprethodno razdvajao Židove od Nežidova, niti su onitoliko potpuno shvaćali kao on činjenicu da je Zakonsamo bio sluga, osmišljen da vodi u Kristovu Školu,pripremljenu za sinove Božje.

Sv. Pavao je naučavao Nežidove da za njih nije biloneophodno da postanu Židovi ili da drže Židovskiobred; nego da umjesto da gledaju na Božanskunaklonost kroz predslike i sjene, oni bi trebali gledatina Krista i Njegova ispunjenja zahtijeva Zakona u

267

protuslikama. On je naučavao da Zakon ne možespasiti niti Židova niti Nežidova, nego da jedino vjerau Krista može dovesti dušu u odnos s Bogom. On jenaučavao da premda izvjesni Božji blagoslovi jošpreostaju Židovima (Rim 11:25­29), ipak tijekomovog Evanđeoskog Doba Bog izabire Duhovno SjemeAbrahamovo i između Židova i Nežidova. On jenaučavao da ako bi itko—bilo Židov ili Nežidov—pokušavao držati Zakon kako bi tako zaslužio vječniživot, da takav sigurno neće uspjeti; jer „po djelimaZakona neće se pred njim opravdati nijedno tijelo.“(Rim. 3:20­31; Efež. 3:1­7; Gal. 3:8,16,29)

PRAVAC POSTUPANJA SV. PAVLA NIJE BIOPOGREŠAN

Međutim, ništa od svega toga, uopće nije ometaloono što je Sv. Pavao činio na poticaj Starješina izJeruzalema za četvoricu ljudi pod NazirejskimZavjetom. Brijanje njihovih glava i prinošenje žrtavakoje je zahtijevao zakon koji je upravljao njihovimzavjetom nije dolazilo u sukob ni u kom smislu riječisa zaslugom Kristove žrtve niti je pokušano dodati jojbilo šta. Ipak prema našoj prosudbi moglo se je mnogohrabrije postupiti. Očigledno je da je upravo ta istametoda preduzeta da odbije protivljenje javnosti samoslužilo tome da ga izazove.

Ipak, nemojmo smetnuti s uma, da je Gospodinmogao da je to htio drugačije utjecati na tu stvar.Sjetimo se da je On predvidio da nevolje budu snašleApostola Pavla, i prorekao ih je. Oni koji su u bliskomodnosu sa Gospodinom imaju Njegovo jamstvo da je Onodredio sve njihove korake, i da će sve zajedno raditi zadobro onih koji ljube Boga i koji su bili pozvani premaNjegovom naumu. (Ps. 37:23; Rim. 8:28) Koje li utjeheu tim jamstvima svemu Gospodinovom narodu!Nikakvo čudo da takvi mogu imati tih, počinak i mir,čak i u vremenima oluje i nevolje.

Netko bi mogao pitati, „Ne bi li bilo grijeh zaApostola ili druge Kršćane u bilo kojoj mjerisudjelovati u žrtvama u Hramu? Nisu li sve Židovskežrtve bile završene u Kristu?

Mi odgovaramo, uopće ne. Žrtve koje su ukazivalena Krista, i koje je On ispunio, više nisu bile ispravne.Međutim žrtve koje su Nazireji prinosili u povezanostisa njihovim zavjetima nisu predočavale Kristovežrtve, nego umjesto toga posvećenje i odanost naroda,prototipi čega će prevladavati tijekom Milenija. Prematome nije bilo grijeh za Apostola učestvovati u tojproceduri; no ipak mi sumnjamo u mudrost njegovogpravca postupanja. Mi smo skloni misliti da se tu prijeradilo o privremenom priznavanju časti ŽidovskogHrama i njegovih službi; dok su sada započeli praviHram i stvarna žrtva. Sama Crkva je veći Hram, ukojemu je Bog bio prisutan sa Svojim Svetim Duhomjoš od Pedesetnice.

NJEGOVO PONAŠANJE KRIVO SHVAĆENO

Plan da se prikaže Sv. Pavla kako djelomičnoprihvaća zakon izgleda da je nekoliko dana uspijevao;međutim kada je gotovo prošlo sedam dana, Židovi kojisu bili došli iz Azije prepoznali su Apostola. Oni su gavidjeli sa Trofimom, Grkom iz Efeza, i brzo donijelizaključak da je potonji bio jedan od četvero muškaracačije su glave bile obrijane. Sa Židovskog stanovišta tobi bilo teškom uvredom; jer jedino je Židovima bilodopušteno ući u svete oblasti Hrama, izvan kojih je biloDvorište za Žene i također Dvorište za Pogane. Ta sudva dvorišta bila razdvojena sa kamenom ogradom,koja je sačinjavala ono na što je Apostol na drugommjestu aludirao kao na „pregradni zid.“ (Efež. 2:14)

Taj je zid bio 1,3 m visok, sa malim obeliscima uredovitim intervalima, noseći natpise koji glase,„Nijednom strancu nije dopušteno ući unutar ograde iplota koji okružuju Hram. Ako bi bilo tko bio uhvaćenčiniti to, neka zna da treba kriviti sebe za smrtnukaznu koja će slijediti.“ Sv. Pavao je bio optužen za to,a ne Grk za kojeg se pretpostavljalo da ga je Apostolzaveo. Zbog toga je život Sv. Pavla bio u opasnosti odsvjetine koja se brzo sakupila na krik Azijskih Židovada je Hram bio oskvrnjen.

Dok je svjetina tukla Apostola, tražeći da ga ubiju,Klaudije Lizija, glavni kapetan, ili pukovnik, Rimskekohore koja je sačinjavala garnizon u Utvrdi Antoniji,blizu Hrama, saznali su za metež i požurili tamo sagrupom vojnika. Odmah su ga prestali tući; jer premdase Židovi nisu bili naučili poštivati kraljevskovisočanstvo Rimskog zakona, oni su postali pokorninjegovim vojnim snagama.

Apostolove obje ruke bile su vezane za vojnika.Pukovnik je nastojao utvrditi uzrok meteža, ali nije biou stanju razumjeti sukobljena svjedočanstva. Stoga jeposlao zatvorenika natrag u utvrdu. Međutim svjetina,razočarani zato što su izgubili priliku uzeti život Sv.Pavlu, bijesno su požurili oteti ga vojnicima ili gaizravno ubiti. Nailaženje svjetine navelo je vojnike dase međusobno stisnu kako ne bi izgubili zatvorenika.Kao rezultat podigli su Apostola i nosili ga uz stubište.

BILO MU JE DOPUŠTENO PROPOVIJEDATI

Hrabrost ovog Kristovog izaslanika i njegovaspremnost iskoristiti svaku priliku za reći Poruku svogGospodara bila je ovdje predivno ilustrirana. Možda bismo mogli pretpostaviti da se je zbog batinanja koje jeprimio od svjetine, zajedno sa više ili manje grubimophođenjem kroz koje je prošao pri dolasku u utvrdu,naježio od straha i uzbuđenja. Ali baš naprotiv on jebio hladan i staložen. On je spokojno upitaozapovjednika da mu dozvoli govoriti narodu. Bezsumnje mu je nagovijestio da su oni krivo shvatili štaon radi, i da bi ih par njegovih riječi moglo umiriti.

268

Rimski je časnik bio zapanjen; jer je Apostol tečnogovorio Grčki. On je mislio da je Sv. Pavao bio„Egipćanin,“ kojeg je spomenuo povjesničar Josip,koje je bio prije kratko vremena okupio dostanezadovoljnih Židova, kojima se je predstavio kao

Mesija, i koji su kao njegovi sljedbenici, zadaliRimskim vlastima znatne nevolje. Sv. Pavao je bioodgovorio da je on Židov iz uglednog grada, iponovno je zatražio prednost da se obrati narodu, našto mu je bilo udovoljeno.

SV. PAVAO ZATVORENIK U UTVRDI—17. RUJNA—Djela 22:17­29—

PROPOVIJEDANJE EVANĐELJA O KRISTU – SVJETINA SE PONOVNO RAZBJESNILA – PUKOVNIKLIZIJA U ZBUNJENOSTI NAREĐUJE RIMSKIM VOJNICIMA DA TUKU SV. PAVLA – APOSTOL TADAOBZNANJUJE SVOJE GRAĐANSTVO – POUKE IZ NJEGOVIH ISKUSTAVA – PATNJA ZA KRISTAZNAK BOŽANSKE NAKLONOSTI – GORČINA I SEBIČNOST REAGIRAJU NA ONE KOJI NJEGUJUTAKVE OSJEĆAJE.

„Ti si utočište moje i branik moj, Bog moj, l kojega se uzdam!“ Psa. 91:2

U NAŠOJ prijašnjoj lekciji ostavili smo Sv. Pavlastajati pred svjetinom i kako daje znak rukom dautihnu, kako bi im se mogao obratiti. On jenedvojbeno smatrao svoje uzbudljivo iskustvo višenego nadoknađeno sa prednošću tog trenutka—prednosti da govori velikoj gomili svojih sunarodnjakao Isusu. Apostol je odmah propovijedao o Kristu—daje Isus iz Nazareta bio Mesija obećan u Zakonu iProrocima, da je Njegova žrtvena smrt sačinjavalaOtkupnu Žrtvu za izgubljeni život Oca Adama i,uzgredno, za svu Adamovu djecu, koja umiru podnjegovim prokletstvom.

Sigurno je također da je Sv. Pavao objavio daMesija poziva duhovnu klasu da postane Njegovimsuradnicima u Njegovom Milenijskom Kraljevstvu, ida će uskoro Izrael i svi narodi iskusiti prednosti iblagoslove tog Kraljevstva! On je sigurno istaknuočinjenicu da je ovo Evanđeosko Doba prihvatljivovrijeme za potvrditi naš poziv i izbor za glavni dioAbrahamskog Saveza—duhovni dio! On je zatimnastavio govoriti svojoj publici o svojim misionarskimputovanjima. On je objavio da mnogi od Poganaradosno primaju tu Poruku i daju svoja srcaGospodinu u posvećenje.

PORUKA EVANĐELJA ODBAČENA

Međutim Židovske su predrasude bile tolikosnažne da je samo spominjanje činjenice da taj velikiblagoslov ide pod jednakim uvjetima Poganimaponovno zapalilo plamen mržnje i nasilja; i njihova suvika i podsmjehivanje ispunili zrak. Zbunjensituacijom, Rimski je zapovjednik zaključio da gdje jebilo toliko mnogo protivljenja da je morao biti nekiuzrok tome. On je stoga izdao zapovijed da seApostola bičuje sve dok ne prizna što je učinio da jestvorio toliki metež.

Vojnici su odmah počeli izvršavati zapovijed, kojisu nastavili vezati Sv. Pavla za stub za bičevanje.Međutim Apostol je brzo prekinuo postupak pitajući

stotnika koji je stajao u blizini, „Zar je zakonomdopušteno bičevati čovjeka Rimljanina, i toneosuđenog?“ Kada je stotnik čuo pitanje, on jeizvijestio stvar pukovniku, koji je došao i ispitaoApostola. On je uzeo za riječ Sv. Pavla da je on bioRimski građanin; jer neistinito tvrditi građanstvoznačilo bi sigurnu smrt čim bi se stvar ispitalo.Apostol je zadržan kao zatvorenik za suđenje.

„TAMA MRZI SVJETLO“

Stvari su pomalo slične danas, iako na drugačijojrazini. Svjetovna osoba bi, nakon što bi čula nekisektaški Kršćanski prigovor protiv nekoga tkopropovijeda pravo Kristovo Evanđelje bila sklonapretpostaviti da Poruka mora sadržavati nešto vrloopasno, zaista veoma strašno; inače ne bi tolikouzbunila one koji imaju izvanjski toliko mnogo„obličja pobožnosti.“ I ako bi, kao u slučaju Rimskogoficira, bilo dozvoljeno obratiti se javnosti, i Istina bilapredstavljena svjetovnoj osobi da je čuje, on ju ne bimogao razumjeti.

Razlog za to je da „svijet svojom mudrošću nijeupoznao Boga,“ zna malo o Njegovom Planu,razumije malo o Njegovoj Riječi; jer njezin je jezikdrugačiji od onoga na koji su se oni navikli. Stogakada, nakon predstavljanja Istine, svjetovni opažajugorko protivljenje i vrijeđanje protiv nje od stranevjerskih učitelja—suvremenih Pismoznanaca, Farizejai Doktora Božanstva—mi ne smijemo biti iznenađeniako su oni više skloniji strani onih koji predstavljajupopularnu teologiju—tzv. „fundamentalisti“—ipretpostavljaju da pravo Evanđelje mora biti neštoveoma zlo, zato što ga naučava samo nekolicina ikojemu se protive toliki mnogi koji su utjecajni.

Ipak, na Božjoj je djeci da uzmu Apostola kao svojuzor, i da budu vjerni iskoristiti svaku priliku za pustitisvoje svjetlo da svijetli, čak i ako izazove gorkoprotivljenje, predrasude i progonstvo tame. Naš jeGospodin objasnio stvar da „Uistinu, tko god čini zlo,

269

mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se nerazotkriju djela njegova.“ (Ivan 3:19­21) Ništa nijetoliko isprovociralo Pismoznance i Farizeje od prijeosamnaest stoljeća toliko mnogo koliko razumnostpravog Evanđelja. Običan ga je narod rado slušao,osim ako nisu bili zaplašeni od svojih vjerskih vladara,i bili dovođeni do toga da sumnjaju u one koji su ihpoučavali drugačije. Zbog toga su vjerski vladari bilirazjareni protiv Evangelizatora. „Bili su ogorčeni štosu [APOSTOLI] POUČAVALI NAROD.“ (Djela 4:2,3,15­21)

POUKE IZ APOSTOLOVIH ISKUSTAVA

Sv. Pavao je kao Kršćanin patio—zbog lojalnostiGospodinu i Njegovoj Riječi. On nije trpio zato što jeslijedio savjete braće da ide u Hram; jer bi se prije ilikasnije mržnja prema njima u srcima njihovihneprijatelja očitovala, i oni bi tražili Apostolov život,kao i u prijašnjim prigodama. U ovom slučaju misamo vidimo da je pokušaj Apostola da stvorepovoljan utisak prema Apostolu Pavlu i njegovomdjelu među Poganima vjerojatno donijela stvar okonjegovog uhićenja mnogo brže na lice dana nego da suučinili bilo što drugo.

Apostol se nije sramio svojih patnji; jer on jeshvaćao da ih je podnosio zbog Krista. Svaki bi sepojedinac osjećao duboko povrijeđenim kod javnoguhićenja i zatvaranja kao zločinca, kao prekršiteljazakona. Međutim kada se to doživi zbog vjernostiGospodinu, zbog slijeđenja Njega, takav se možeitekako radovati u sramoti, radovati se u stvarima kojebi inače bile sramotne i odvratne.

Ako bilo tko tko čita ovaj članak u Božjojprovidnosti, bude uhićen ili zatvoren ili bičevan, i onto može izravno ili neizravno povezati sa vjernošćuGospodinu i Njegovoj Istini, neka ne budeposramljen. Neka slave Boga zbog toga, radujući sešto su bili smatrani dostojnima trpjeti zbog Kristovogimena, i imajući na umu da je tako čak bilo i sasamim našim Gospodinom Isusom. On je bio uhićen;On je bio vezan; On je bio bičevan; On je bio javnoosramoćen; On je čak bio razapet kao bogohulnikprotiv Boga. (1. Pet. 4:16)

Daljnja pouka koju možemo naučiti iz današnjegStudija je da nije mudro previše bezuvjetno vjerovatiglasu mnoštva. Utvrdimo li kako rulja glasno vičeprotiv bilo koga, bilo usmeno ili kroz štampu, ne bismo trebali neupitno prihvaćati njihovu osudu. Trebalibi smo imati na umu iskustva našeg Gospodina Isusa,iskustva Sv. Pavla i drugih Apostola, i prisjetiti sekako je mnoštvo vikalo, „Ubijte ih!“ Kršćanin čiji jeum tako oslobođen predrasude bolje je pripremljenprosuđivati mudro što god bilo ispravno podvrgnutonjegovom zapažanju ili kritici. Tada, ako bi on imaosam slična iskustva, on će biti bolje pripremljenizdržati ih.

Još jedna daljnja pouka za nas je da kadaprolazimo kroz kušnje i poteškoće, koliko mi godshvaćali da nam one ne mogu doći bez Gospodinovogdopuštenja, ipak mi smo slobodni upotrijebiti bilokoje pravno sredstvo za naše izbavljenje—baš kao štoje Sv. Pavao iskoristio prednost svog Rimskoggrađanstva. Bog ga je unaprijed opremio s tommjerom zaštite; i bilo bi kriv za nemar sa svoje straneda to ne iskoristi, i da očekuje da ga Gospodin izbavina neki čudesni način.

Koliko često na stranicama povijesti nalazimo kakosu nasilje i nerazumnost bili očitovani u ime religije iza obranu različitih sekti! Koliko je potpuno stran svemtakvom vladanju ono što Sv. Pavle naziva „duh zdravepameti“—duh razuma, pravde—da ne spominjemo duhvelikodušnosti, ljubazne dobrote i nježnog milosrđa!Baš kao što bi u očima svakog normalnog muškarca ižene ludost i brutalnost pijane osobe djelovalo kaovelika pouka iz trijeznosti, tako bi i takva scena poputone opisane u današnjem Studiju, bilo prepoznatanašim fizičkim očima ili mentalno viđena kroz tiskanustranicu, trebala biti trajnom poukom protiv bilo čegatoliko brutalnog i nerazumnog. Neka bi svaki slučajvjerske netrpeljivosti i fanatičnog nasilja govorionašim srcima pouku u suprotnom pravcu, i učvrstio unama odlučnost da mi milošću Božjom nikada nećemobiti tako ludi, tako zli, nego baš naprotiv da ćemopostati još blažima, ljubaznijima, Kristolikijima, kakodani prolaze.

BOŽANSKI SVITAK—TKO JE DOSTOJAN OTVORITI GA?„Tko je dostojan?“ Otkr. 5:2

Riječi našeg teksta dio su objave za koju je objavljenoda se je čula po svem Nebu: „Tko je dostojan otvoritiknjigu [Svitak] i otpečatiti pečate njezine?“ Izgleda daknjiga u ovom slučaju simbolički ne predstavljaBibliju, nego Božanski Plan, sa njegovim vremenima irazdobljima Biblija je zaista izvještaj, međutim Bog jeimao Plan prije nego je Biblija bila napisana. On jeimao taj Plan od samog početka. On ga nije iznioanđelima—čak niti Logosu. Niti je On razjasnio

njegova vremenska obilježja u potpunosti našemGospodinu Isusu dok je On bio u tijelu. I nakon Svoguskrsnuća Isus je govorio o tim vremenima irazdobljima kao o nečemu „što je Otac zadržao usvojoj vlasti.“ (Djela 7:1)

Abrahamu je bilo nagovještena činjenica da je Bogimao Plan u odnosu na palu rasu. Bog je bezuvjetnoobjavio Abrahamu da On bude blagoslovio svijetčovječanstva. On je također kasnije u predslikama i

270

sjenama Zakona istaknuo izvjesna obilježja načina nakoji On bude blagoslovio svijet. On je objavioOtkupitelja; ali tko će biti Otkupitelj sačuvao jetajnom. Premda su i ljudi i anđeli željeli znati nije imto bilo dopušteno. Proroci su izrekli pod nadahnućemneke stvari u odnosu na tog Otkupitelja, ali oni nisuznali značenje toga.

Logos je u određeno vrijeme bio poslan. On je prijenego je bio poslan bio lojalan Sin. On je preduzeokorak vršiti Očevu volju, ne znajući još koju će cijenuznačiti biti Mesijom; jer Bog je držao te stvari tajnom.On je pokazao Svoju vjeru, Svoje pouzdanje. On jeuživao vršiti Očevu volju, čak do te mjere da se spustina niži nivo postojanja. I On se je tako ponizionapustivši slavno stanje u kojemu je bio i uzeo je nasebe ljudsku prirodu, postavši čovjekom—savršenimčovjekom, ne grešnim čovjekom. Naš je Gospodin toučinio da izvrši veliki Program kojeg je Otac imao usvom vlastitom umu i kojeg On nije otkrio nikomedrugome.

Kad je Isus dosegnuo dob od trideset godina, zrelegodine u kojima se je mogao predstaviti Bogu, podZakonom, On je otišao na Jordan i posvetio se je saodlučnošću da učini sve što je bilo u OčevomPlanu—sve što je proročanski i predodžbeno bilozapisano u Svetom Pismu što se tiče Njega. „Evo,dolazim ( u svitku knjige pisano je za mene) da učinimtvoju volju, o Bože“; „Moj užitak je, o moj Bože,učiniti ono što je tvoje zadovoljstvo i tvoj je zakon umojoj nutrini,“ gdje su izričaji Njegovog srca, kaozabilježeni. (Hebr. 10:7­9; Ps. 40:6­8)

To je bilo posvećenje našeg Gospodina. Njegovaljudska priroda postala je Njegovom žrtvom. On jepoložio Svoj život. On nije završio s njegovimžrtvovanjem na Jordanu; ali barem što se tiče Njegovevolje, ona je tamo bila dana. On je tamo postaoSvećenikom, velikim Prvosvećenikom, Njegovo jetijelo bili prikazano sa juncem žrtve za grijeh,žrtvovanog na Izraelski godišnji dan Pomirenja.Tijekom tri i pol godine Svoje službe on je nazadovoljavajući način izvršio tu žrtvu. I sve što mu jeOtac dao da izvrši bilo je dovršeno na Križu.

DUBOKE STVARI RAZOTKRIVENE NAJORDANU

Kada je izašao iz vode kod Svog krštenja naš jeGospodin Isus primio pomazanje Svetim Duhom. Tadasu mu se otvorila nebesa. Uzvišenije stvari koje Onprethodno nije razumio postale su mu jasnije. SvetoPismo mu se počelo otvarati. On je znao da uzlazi uJeruzalem gdje će biti razapet. On je znao da ga jedanod Njegovih izabranih učenika bude izdao, i On jeznao koji od njih bude bio izdajnik. On je znao testvari zato što je bio začet Svetim Duhom i prihvaćenod Boga kao Sin na Božanskom nivou postojanja.

Tijekom tih tri i pol godine On je bio Mesija,Poslan od Boga. On je bio Lav iz plemena Judina. Onje bio žrtvovao Svoju volju, ali to nije bilo dovoljno.Bog je želio da On ne žrtvuje samo Svoju volju, negoda u stvarnosti položi Svoj ljudski život. I Bog jenamjeravao iskušati Ga izvjesnim ključnim ispitima.Stoga je On bio „u svemu iskušan kao i mi, izuzevgrijeha.“ Kada je svo njegovo iskušavanje bilodovršeno prilikom Njegove smrti na Križu, Bog Mu jedao ime koje mu se svi trebaju pokloniti, i na Nebu ina zemlji.

Ovdje riječi našeg teksta nalaze svoj odgovor.Pitanje je pokrivalo razdoblje od prije nego što je Isusdošao na zemlju pa sve do Njegovog uskrsnuća izmrtvih. Bog je dao Najpočašćenijem od cijele svojeNebeske vojske prvu priliku da razriješi Svitak Božjegvelikog Plana, i da ispuni njegove pripreme. Njemu jebila dana ta prilika zato što je, kao Jehovin Prvorođeni,On imao pravo na prvu prednost službe. I On nijedozvolio da mu ta prednost umakne. On ju jeprihvatio. On je bio vjeran. On se je ponizio na ljudskuprirodu, i tako je postao Lavom iz Plemena Jude, ukojem se je plemenu rodio kao čovjek. On nije imao tutitulu na Svom položaju kao Logos. Kao sin MarijinOn je bio Lav iz Plemena Judina, Korijen Davidov.

ANĐELI OBJAVILI DA JE DOSTOJAN

Dostojnost našeg Gospodina nije tada biladokazana. To je bilo potpuno tek onda kada jepoviknuo u zadnjem izdahu, „Dovršeno je!“ OdAdama pa sve do Isusa nitko se nije našao dostojnimotvoriti veliki Svitak. Međutim Isus se je sada pokazaodostojnim. Govoreći u viziji o tri i pol godine tijekomkojih je naš Gospodin bio predstavljen kao zaklan,Apostol Ivan kaže, „I vidio sam Janje gdje stoji kaozaklano!“ I čuli su se glasovi mirijada anđelaobjavljujući, „Dostojno je Janje koje je zaklano daprimi silu i bogatstvo i mudrost i jačinu i čast i slavu iblagoslov!“ (Otkr. 5:12)

Isus se nije dokazao dostojnim te velike časti kadase bio posvetio, nego kada je dovršio Svoj zemaljskiput u smrti On je bio tada dostojan primiti slavu, čast imoć. Nakon Njegovog uskrsnuća i uznesenja SvitakMu je bio dan u ruke da ga otvori. To znači da mu jetada cijeli Božji Plan bio obznanjen—jer On je većpoznavao dosta toga—ali sve mu je bilo dano darazriješi. Postojale su neke stvari koje naš Gospodinnije znao. On je rekao, „A o onom danu i času[Njegovog Drugog Dolaska] nitko ne zna, pa ni anđelina nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ (Marko 13:32) DioPlana bio je napisan na vanjskom dijelu Svitka, i dio jebio napisan iznutra. Nije bilo u redu da naš Otkupiteljrazumije stvari koje su bile zapečaćene sve dok Onnije primio svu moć, nakon Svog uskrsnuća. IzvršenjeBožjeg Plana bilo je tada dano u Njegove ruke.

271

POSTUPNO OTVARANJE PEČATA

Otvaranje pečata bilo je u tijeku tijekom cijelogEvanđeoskog Doba. Cijeli je Božji Plan biopredstavljen u toj Knjizi—Svitku. Da bi se Plandovršio bilo je potrebno cijelo sadašnje Doba izahtijevat će se cijelo iduće Doba. Božji Planuključuje „Obnovu svega o čemu je govoreno.“ Mismo sada u stanju vidjeti te predivne stvari i govoriti onjima, zato što je svaki od otvorenih pečata učinioPlan malo jasnijim. Mi možemo pretpostaviti da jeGospodin Isus postao svjestan svih njegovih obilježjanakon Svog uznesenja u Jehovinu prisutnost. Mi kojismo Božji narod nastojimo sve više i više upoznati testvari. Gospodar je objavio da kao što je Otac to otkrio

Njemu, tako će i On otkriti to nama; međutim to jeotkrivanje bilo postupno, kako su pečat za pečatombili razlomljeni.

Braćo, ljubljeni u Kristu, shvaćajući da nas je našBog do sada smatrao dostojnima da gledamo upredivni Svitak Njegovog velikog Plana, kojeg nam jeotpečatio Isus naš Gospodin, nastavimo se dokazivatidostojnima da gledamo i dalje u to i da shvaćamoslavne stvari Njegove Riječi, kroz vjernost, poslušnosti lojalnost tom Planu u svemu! Neka bi stalno raslonaše cijenjenje za našu čudesnu prednost što nam jebilo dopušteno da imamo udjela u toj blagoslovljenojslužbi nošenja Božanske Istine drugim gladnimsrcima, kako bi se i ona mogla radovati u Gospodinu iu snazi Njegove moći!

MESIJANSKA VLADAVINA

„Gle! U oblacima se pojavljujeBožji posebno ljubljeni Sin.

Prate ga svijetlije godine,Njegovo je Kraljevstvo počelo.

On dolazi krivi svijet blagoslovitiS milosrđem, istinom i pravednošću.

„O Oče! Ubrzaj obećani časKada će Mu se podložiti

Svaka vlast, sila i moćIspod svih nebesa;

Kada će On vladati od pola do pola,Gospodar svake otkupljene duše;

„Kada će Ga svi slušati,Usred svojih svakodnevnih briga,

I u skladu sa ljupkim životom kojeg je On vodio,Nastojat će uskladiti svoje.

Kada će On koji je pobijedio smrt zadobitiNajveću pobjedu nad Grijehom.“

272