Јеротић, академик Владета- 50 питања и 50 одговора из хришћанске психотерапеутске праксе- Учење Св. Исака Сирина и наше време

dr.. Vladeta Jerotic

50 pitanja i 50 odgovora iz kršćanske psihoterapeutske prakse

    

1. I pored toga što svaki čovjek ima u sebi religioznu klicu, što je osnovni razlog da ta klica proklija?

2. Da li je težnja ka usavršavanju urođena čovjeku?

3. Da li je i koliko je naša predstava Boga zavisna od našeg djetinjstva?

4. Što najviše utječe na formiranje čovjeka: nasljeđe (geni), vaspitanje, unikatni pečat Božji u svakom čovjeku, samovaspitanje? Što je sa slobodnom voljom čovjekovom?

5. Kakva je razlika između gordosti i samosvijesti?

6. Kakva je razlika između straha i strahopoštovanja prema Bogu?

7. Objasnite, molim Vas, pojam koji sam od Vas u nekoliko mahova čuo: "osvijestiti svoj križ".

Zlo u svijetu iu čovjeku Rat, kršćanstvo i ateizam Srpske narod i kršćanstvo Istočna i Zapadna kršćanska crkva Kršćanstvo i druge religije Vjerski fundamentalizam Homo creator Neuroza, neurotičnost Ispovijest, ispovijedanje Muškarac i žena, poligamija i monogamija Sigmund Freud

PREDGOVOR Poslije mojih višegodišnjih nastupanja kao psihijatra i kršćanskog psihoterapeuta, a od 1985. godine i kao profesora Bogoslovskog fakulteta u Beogradu (po pozivu) - na velikom broju otvorenih tribina u Beogradu iu unutrašnjosti zemlje, kada sam

imao priliku razgovarati s nazočnim slušateljima, riješio sam da sačinim ovo djelo od 50 pitanja i isto toliko mojih odgovora. Pitanja koja su mi sugovornici i

polemičari postavljali prelazila su naravno, broj od pedeset. Mnoga pitanja, koja

nisam uzeo u obzir prilikom ovog izbora od pedeset, bila su ili relativno slična ovim, ili se nisu odnosila na psihoterapeutske-kršćansku praksu, moju dugogodišnju djelatnost, ili su mi se, najzad, učinila nezanimljivim.

Moj izbor pitanja može se učiniti i pristranim. Prihvaćam ovakvu primjedbu. Birao sam ona koja su mene osobno mučila, o kojima sam više godina razmišljao, a

njihov izbor pravdao sam i relativno širokim interesom publike.

Valja istaći da su ljudi koji su mi postavljali ova pitanja, bili različite dobi, zanimanja i pola, rekao bih da su preovlađivali mlađi i sredovječni, uglavnom

obrazovani i visokoobrazovani. Među njima je bilo i dobrih poznavatelja mojih knjiga, odnosno mog životnog opredjeljenja. Pitanja ovdje zastupljena bila su mi

postavljana najčešće pismenim putem, dok sam ona usmeno postavljena, koja su mi se učinila vrijednim odgovora, smjesta bilježio; otud mogu jamcu za njihovu

autentičnost.

Možda mi je najteži problem predstavljalo razvrstavanje, relativno različitih pitanja u određene skupine. Sabrao sam ih, najzad, prema njihovoj učestalosti (od najbrojnijih do najrjeđih), i poredao ih ovako kako su u sadržaju ove knjige

navedena. Na kraju nisam bio osobito zadovoljan ovakvim rasporedom. Nisam, naime, ni sada uvjeren da neka pitanja nije trebalo da nađu odgovor u nekoj drugoj skupini pojmova; možda sam neka nepravedno izostavio, i, naravno, daleko sam od

uvjerenja da sam na neka osjetljiva ili tugaljiva pitanja odgovorio ispravno i zadovoljavajuće. Ovakva moja sumnja u točnost odgovora, manje se, prirodno, odnosi na pitanja slušatelja iz moje uže profesionalne djelatnosti (psihijatrije, psihoterapije, psihologije), a mnogo više na teška, nekad i osjetljiva pitanja

(vjerujem i za pravoslavne duhovnike i kršćanske teologe) iz opće kršćanske i pravoslavno-kršćanske teorije i prakse.

Svjestan svoje teološke i pravoslavno-teološke nedovoljnosti, iskreno molim za oproštaj sve one čitaoce koji će biti nezadovoljni mojim odgovorima, upućujući ih

onim iskusnim pravoslavnim duhovnicima u samostanima i crkvama koji će im pokazati pouzdaniji pravac pravoslavnog oboženja.

Kao i većina mojih objavljenih knjiga, i ova sadašnja upućena je u prvom redu onim mlađim intelektualcima-tragaocima za Bogom i smislom života, koji još nisu stigli sebe zadovoljavajuće opravoslave i ocrkvene, a mislim da je broj ovakvih u

srpskom sredini, na kraju XX stoljeća, prilično veliki. Da li sam uspio u ovom mome novom i smjelom pothvatu izaberem stvarno aktualna, i za većinu mladih

bogotražitelja danas, odista suštinska pitanja, a naročito, da li sam na njih uspio na zadovoljavajući način odgovorim, trebalo bi da kažu čitatelji ove knjige; od

njihovih potvrda, opiranja i novih pitanja, očekujem, zapravo, najviše.

Autor

RELIGIJA I RAZVOJ 1. I pored toga što svaki čovjek ima u sebi religioznu klicu, što je osnovni razlog da

ta klica proklija? U prvi mah se čini da je lako odgovoriti na Vaše pitanje, uz navođenje, sigurno i

Vama poznatih čimbenika koji mogu pozitivno utjecati na proklijavanje " religiozne klice "u čovjeku, po Jungu nazvane" arhetipski religiozan čovjek

". Mada postoje podstrekački čimbenici koji pomažu razvoju čovjekove religioznosti, ne bi trebalo zanemariti i sljedeće čimbenike: iskreno religiozni

roditelji, ili bar jedan od njih koji će znati stvoriti istinsku religioznu "atmosferu" u obitelji; povoljan tijek adolescencije u kojoj se prirodno budi radoznalost za

religiju; neka knjiga ili susret s nekom osobom, dubokoverujućom; ozbiljna bolest, neka vanjska nesreća, unutarnja duševna kriza bliska "graničnoj situaciji" koja

zahtijeva novo odlučivanje, itd..

Sve ovo jesu "okidači" za oživljavanje homo religiosus-a u nama, ali svi ovi čimbenici (i drugi ovdje nepomenuti) ne moraju biti djelotvorni u poticanju

"religiozne klice" da iznikne i donese plod. Mora postojati još neki, i to odlučujući, tajanstveni čimbenik o kojem ovisi da li ćemo postati vjerodostojno

religiozni. Prema uvjerenju i iskustvu kršćanskih svetitelja, presudni momenat kada neko postaje za cijeli život pravi kršćanin, jeste onaj tren kada mu golub Duha Svetog sleti na rame i šapne mu Božju poruku. Ovako su postajali religiozni i svetiteljski religiozni i oni ljudi (o kojima do sada ovdje nije bilo riječi) koji u

svome životu, od rođenja, nisu imali nijedan od maločas spomenutih, pokretačkih činilaca, koji prirodno, bude u čovjeku, urođenu mu, religioznu

klicu . Naprotiv. Mnogim ljudima, u njihovom proteklom životu, do onog iznenadnog prosvjetljenja Duhom Svetim, dešavale su se nesreće koje su od njih

činile lopove i ubojice, bludnike i očajnike a zbog kojih nitko od njih nije više ništa dobro očekivao. A desilo se čudo, neobjašnjivo i za najpametnijeg psihologa!

Za kraj odgovora ostavio bih malo mjesta i za kršćanskog psihologa, rekavši da kao što klica našeg ja, vjerojatno i nad-ja, iako urođena, nije kod svih ljudi iste

kvalitete, takva je, različitog kvaliteta, i religiozna klica u svima nama. Stoga su i vanjski povoljni ili nepovoljni uvjeti za razvoj, relativni. A držim se još jednog, ovog puta subjektivnog uvjerenja, pozivajući se na Kristove riječi iz Govora na gori: Blago čistima srcem jer će Boga vidjeti!Neka je i najmanji dio čovjekovog srca ostao neokaljan grijesima, biće dovoljno da iz toga spremljenog čistog dijela srca, čovjek samo jednom iskreno zavapi Bogu - Bog će mu se odazvati, i zamrla

"religiozna klica" proklijaće.

2. Da li je težnja ka usavršavanju urođena čovjeku? Vrlo sam sklon takvom uvjerenju i kao kršćanin i kao psihoterapeut. Zar bi Isus

Krist tražio od nas da idemo Njegovim putem kada čovjek ne bi nosio u sebi, kao bogoliko biće, neprestanu težnju ka usavršavanju? Niža živa bića u prirodi

opskrbljena su "savršenim" instinktima koji se izgleda milijunima godina nisu mijenjali ili usavršavali. Jedini je čovjek u prirodi (da li od Boga takav stvoren ili je

takvim postao?) Nezavršen i nesavršen, "čardak ni na nebu ni na zemlji". Pošto u njegovu genetsku strukturu nisu ugrađeni instinktivni mehanizmi, čovjek je

"osuđen" na cjeloživotno učenje koje predstavlja njegov najelementarniji životni proces. Već u normalnom razvoju djeteta primjećuje se težnja ka usavršavanju

(preko imitacije, zatim identifikacije, a onda i putem formiranja vlastitog identiteta), u adolescentnom dobu puno više, ali i tijekom cijelog čovjekovog

života, sve do smrti.Ovaj proces usavršavanja čovjeka Jung je nazvao "individuacioni proces", čiji viši stupanj razvoja može biti označen kršćanskim

pojmom oboženja (theosis)

K. G. Jung u svojoj knjizi Ajon: istraživanja fenomenologije Selfa, iz 1951. godine, piše: "Težnja ka teleozisu (grč. usavršavanje, razvijanje u smjeru jednog

savršenijeg stanja) u smislu savršenstva nije samo opravdana već je prirođena čovjeku kao karakteristika koja za civilizaciju predstavlja jedan od njezinih

najdubljih korijena. Ova težnja je tako moćna da može postane strast koja svakog vuče u njenu službu "(u zagradi i podcrtano V. J.).Smatrajući ovu čovjekovu težnju ka savršenstvu arhetipskom, Jung otkriva i njezinu negativnu stranu, ističući neku prisilnost u samoj težnji, a koja onda, nasuprot svjesnoj kontroli, nastupa silovito i

nekontrolirano, u suglasnosti s arhajskom prirodom arhetipa.

Po svoj prilici, slijedeći ovu tamnu stranu čovjekove težnje ka savršenstvu, sljedbenik arhetipske psihologije David Miller (D. Miller) obrušava se i na

kršćanstvo, postavljajući, ne samo pitanje: Kako biti savršen "kao što je savršen Otac vaš nebeski?" (Matej, 5,48), kada je razlika između čovjeka i Boga beskrajna, već i dovodeći u sumnju prijevod grčke riječi teleios ("savršen"), koja u Lukinom

Evanđelju (6,36) glasi: "Budite milosrdni kao Otac vaš što je milostiv. "

Zaista, nije nimalo beznačajno kako ćemo tumačiti Kristove riječi ("Budite savršeni ..."), osobito ako imamo u vidu da je ispravan onaj prijevod u Matejevom Evanđelju, koji su uostalom i rani crkveni Oci (Kliment Rimski, Kliment

Aleksandrijski, Polikarp, Ignacije, Irinej i drugi) prihvatili. Otkud onda, već kod Augustina, a potom, mnogo kasnije, kod Luthera i Calvina, u našem stoljeću kod

Karla Barta, odricanje mogućnosti savršenstva?

Ostanimo i dalje pri Senci čovjekove težnje ka savršenstvu. David Miller misli da je ne samo teološki već i sekularni život pod čvrstom vlašću ideje perfekcionizma

koja je u osnovi religijska. "Povijesno djelo zapadne kulture također svjedoči o prisutnosti ove ideje: utopizam od Platona do Skinera, nacizam i marksizam,

američki tehnologizam, Tajar de Šarden i Mahariši, Fromov humanizam i Timothy Liri kultura droge. Svuda se osjeća fanatizam kompulzije savršenstva."

Mogli bismo onda da se upitamo, ne dolazi li naša uporna zamisao o neprestanom usavršavanju čovjeka, na zemlji i poslije smrti, od stoljetne europske ideje o

usavršavanju društva, ideje koja bi, prirodno, bila nastavak ideje organske evolucije Charlesa Darwina. Podsjetimo se da je industrijsko društvo, zbilja, jedino društvo u

povijesti koje se oslanja na neprestani razvoj, na očekivano i neprekidno usavršavanje.

Ranije nije bio običaj da se fanatizam, osobito u religiji i politici (dovoljno vidljiv kroz stoljeća) tumači na ovakav način, dovođenjem u sumnju, pa i odbacivanjem Kristovih riječi o savršenstvu (za koje, istina, Miller misli da su rđavo prevedene, što znači da se i Kristova poruka čovjeku ne odnosi na savršenstvo, već samo na milosrđe). Čovjekov fanatizam filosofi i psiholozi objašnjavaju prvenstveno kao

opasny devijaciju karaktera pod utjecajem neke mentalne bolesti (koja se najčešće ne otkriva, ili treba objaviti poslije smrti nekog političkog diktatora ili vođe neke fanatične sekte), devijaciju u čijoj je osnovi jako osjećanje inferiornosti i upravo nedovoljna vjera ili potisnuta sumnja u ideju koja se ljudima na fanatičan način

saopćava.

David Miller (preko Junga) drukčije se odnosi prema težnji ka savršenstvu, tražeći od čovjeka, s pravom, da kritički ispita u sebi spomenutu težnju, ukoliko je,

naravno, uopće u sebi otkrije. Ako se i ne bismo složili s Millerom kada stavlja jednog pored drugog Platona i Skinera, Tajar de Šarden i Maharišija, ili Froma i

Timothy Lirija, izgleda opravdana njegova kritika zapadne kulture koja, zbilja, kao da od početka novog stoljeća stoji pod prinudom perfekcionizma. [1] - A što bismo

tek danas, na samom kraju XX. stoljeća, mogli sve da kritiziramo u nasilnom miješanju Amerike u povijest i suvremenost drugih država, (naročito Jugoslavije), što je prilično uočljiv izraz osjećaja perfekcionizma, praćenog luciferska gordošću

trijumfalizma!

Zaključak koji izvlačim iz Jungove ideje o arhetipu savršenstva u čovjeku i Milerove ideje o perfekcionizmu-narcizmu u politici i religiji, dvoznačan je. Ako je

težnja čovjekova ka usavršavanju (korisnije je ostati na terminu usavršavanje, upotpunjavanje, ucelovljavanje, umjesto savršenstvo) arhetipska, kao što tvrdi Jung, onda je ona - razmišljam sada kao kršćanin - Bogom data čovjeku, dakle,

urođena je. Čovjek prirodno teži usavršavanju, radi čega drugog, no da se postepenim usavršavanjem (kroz eone eona "vremena") približi Liku svoga Tvorca, koji je "na početku početaka", prahu zemaljskom udahnuo Svoj Duh i tako čovjeka učinio, ne samo prirodnim živim bićem već i duhovnim, potencijalno spremnim da

se usavršava (creatio continua). Ne ulazim sada u razloge (uostalom nejasne i tajanstvene) da svaki arhetip u čovjeku (znači, i ovaj o savršenstvu) neminovno

nosi u sebi ili sobom, svoju tamnu, senovitu, negativnu, da li da kažemo, luciferska stranu. U odgovoru na ovo vrlo poticajno pitanje, zadržao sam se namjerno na

negativnoj strani težnje ka usavršavanju kako bismo je u sebi na vrijeme prepoznali i tako sretno umakli njenoj mogućoj zamci. Osvješćivanje u sebi ove arhetipske Senke, osobito je važno za svakog religioznog čovjeka, sklonog, inače, kada ovu svoju Senku ne prepozna, svakovrsnom nametanju svoga uvjerenja drugima, što,

nekad, završi opasnim fanatičnim perfekcionizmom.

Prihvaćam, inače, oba prijevoda grčke riječi teleios, iu Matejevom iu Lukinom Evanđelju, kao točna, jer i jedna i druga riječ (savršenstvo i milosrđe) u suštini su

Kristovo evanđelje. Naše milosrđe je conditio sine qua non svakog daljeg mogućeg usavršavanja. Sljedeći, dosljedno, strpljivo i pažljivo Krista kao naš jedini Put, Istinu i Život, primjenjujući, jednom riječi, u životu ono što nam je On ostavio i pokazao (kako valja ispravno živjeti) najbolji je način da se izbjegne, u svakom

čovjeku, u kršćaninu naročito, uvijek prisutna opasnost zlouporabe i izneveravanja arhetipa usavršavanja.

3. Da li je i koliko je naša predstava Boga zavisna od našeg djetinjstva? Sljedeći istraživanja suvremene psihologije koja su i empirijski potvrđena, a koja

nas sve više uvjeravaju u važnost ranog djetinjstva pri obrazovanju budućeg karaktera nekog čovjeka, i primjenjujući ova istraživanja na razvoj religijske

predodžbe o Bogu kod djeteta, na ovo pitanje mogao bih potvrdno odgovorim. Prve predstave o Bogu kod malog djeteta strogo su antropomorfne i izgrađuju se na

temelju likova prisutnih roditelja ili uzgajivača. Muž i žena koji žive u relativno skladnom braku i vole svoju djecu, pritom su i religiozni ljudi (u srpskom sredini

najčešće pravoslavno religiozni), mogu sa dosta vjerojatnosti da očekuju da će njihova djeca postati također religiozna, i što je važnije, u predstavi boga sagledat dobrotu, milosrđe, pravdu i ljubav. Kada djeca iz ovakvih brakova odrastu, neće imati teškoće oko vjerovanja, i biće na dobrom putu daljnjeg usavršavanja svoje

vjere. U psihologiji i pedagogiji se smatra da je ovakav pozitivan ishod psihološkog i religijskog razvoja u obitelji rezultat osjećaja prihvaćenosti djeteta od roditelja,

koje vodi onda osjećanju povjerenja iu Boga. U većini drugih obitelji, nažalost, ne protječe ovako razvoj djeteta u prvim, za razvoj budućeg karaktera odlučujućim

godinama. Neslaganje roditelja, rastava braka, njihov ambivalentan ili prevashodno negativan odnos prema djeci, praćen nekad i zlostavljanjem djece (uključujući i

seksualno zlostavljanje), dovoljno su negativni čimbenici koji će izazvati ne samo strah od roditelja, već i osjećanje odbačenosti, ali onda i osjećanje odbačenosti od

Boga.

Ukoliko ovakvi roditelji nisu bili vjernici, skoro je sigurno da će i djeca, kada odrastu, biti nevjernici, ili ateistički bogoborci, koji boreći se protiv Boga (idejama

koje zastupaju, rđavo vođenim osobnim životom ili nekim drugim načinom) iskazuju, uvijek iznova, svoj bunt, prkos, čak i mržnju prema vlastitim roditeljima.

U slučajevima kada se roditelji ne slažu, ili su i na mnoge druge načine loši roditelji, ai kada pripadaju crkvi kao aktivni njeni članovi, može se dogoditi da njihova djeca, kada odrastu, pokažu, ili zbunjenost ili ravnodušnost u odnosu na

religiju, mada se često događa da zadrže vjeru u Boga, ali u Boga gnjeva i ljutine, Boga koji plaši i kažnjava, koji prijeti paklenim mukama poslije smrti. Predstave

pakla u kršćanskoj crkvi, vrlo slikovite i veoma raznovrsne (neusporedivo raznovrsnije od predstava raja), kao da, najčešće, odgovaraju paklenom životu kakav su imali ovi ljudi kao djeca, u svojim nesretnim obiteljima, a i nesretnim

državama, u kojima u prošlosti nije bilo generacije koja nije zapamtila bar dva rata.

Nešto drugo, međutim, valja istaći. I pored tragičnih zbivanja u kršćanskoj povijesti tijekom dvije tisuće godina, prije svega ratnih zbivanja, zatim epidemija zaraznih

bolesti, kao i prirodnih katastrofa - tragična zbivanja koja su se morala odraziti i na obiteljski život ljudi, kao i na njihov odnos prema djeci - kršćanska vjera se održala

u svijetu zahvaljujući, ne samo poznatim kršćanskim svetiteljima, već i mnoštvu nepoznatih nepokolebljivih pravednika koji su uvijek iznova razgorevao u narodu oslabljenu ili pokoleban kršćansku vjeru. Dobro je poznato, kroz istinite biografije svetitelja, da je život njihov, posebno u djetinjstvu, adolescentnom dobu, ai kasnije, bio ispunjen nesrećama, progonima i mržnjom, bolestima - neki od njih su relativno

dugo živjeli kao teški grešnici - a da se onda desilo čudo preobraženja. Upravo ovakva čuda koja su se dešavala sa kršćanima kroz stoljeća, ali čuda, ovo je

značajno naglasiti, slična ili istovjetna, koja se i danas događaju ljudima za koje pouzdano znamo da su imali pakleno djetinjstvo, a kasnije, ili mnogo kasnije,

postali uzorni kršćani (u našoj sredini, pravoslavni kršćani) dovode u sumnju neke teorije, mahom determinističke (psihoanalitičke) o presudnom i trajnom utjecaju

ranog djetinjstva i djetinjstva (najčešće do sedme godine života) na budući karakter individue.

Kada je riječ o negativnom utjecaju ranog djetinjstva, ove teorije ne odriču i moguć negativan utjecaj rđave genetike na obrazovanje buduće osobnosti (pozitivan

genetski utjecaj, s druge strane, može ublažiti rđava iskustva djeteta s obiteljskom sredinom).

Pravi kršćanin nikad ne gubi nadu, ni kada je u dodiru s najgorim ljudima. Slika pokajanog razbojnika na Golgoti - u Talmudu se kaže: "Pokaj se čak i jedan dan prije smrti" - uvijek lebdi kršćaninu pred očima, bilo kada sam počne da očajava zbog svojih ponovljenih grijeha, bilo kada živi sa nekim zlobnika za koga drugi

misle da mu "nema spasa". Čuda se u svijetu neprestano događaju; netko je davno rekao: "Sunce nikad ne izađe i nikad ne zađe a da se ne dogodi neko čudo." Jedno

od najdramatičnijih i najradosnijih čuda koja se dogode, jesu čuda pokajanja i preobraženja.

Veliki kršćanski liječnik, Paracelzus, na prijelazu stoljeća, napisao je divne riječi koje će biti potrebne čovjeku u svim vremenima: "Ne dopustite da sa očajnim

Sotonom kažete: to je nemoguće!"

4. Što najviše utječe na formiranje čovjeka: nasljeđe (geni), vaspitanje, unikatni pečat Božji u svakom čovjeku, samovaspitanje? Što je sa slobodnom voljom

čovjekovom? Teška pitanja na koja zadovoljavajuće odgovore jedva da bi uspjeli dati genetičar,

psiholog, sociolog, teolog, pedagog i filosof - zajedno. Naime, najjednostavniji odgovor jeste - i taj odgovor ne bi bio netočan - da su svi činioci koje ste naveli

aktivni u obrazovanju čovjekove ličnosti. Uloga gena, nasljedne tvari, čija je kemijska struktura dobrim dijelom istražena, neosporna je. Mi nasljeđujemo ne

samo fizičke odlike naših predaka već i psihičke (pozitivne i negativne). Dinamička

psihologija (naročito psihoanaliza) pružila je dokaze da odgoj u obitelji, i to ono rano (do treće godine života), presudno utječe na oblikovanje karaktera, dakle i

ličnosti ("Ruka koja ljulja kolijevku vlada svijetom"). Za svakog verujućeg čovjeka, kršćanina posebno, svaki je čovjek originalan (unikatan) Božji pečat, jer

nosi u sebi, ne samo opću ljudsku crtu bogolikosti, već i svoju posebnu, jedinstvenu i neponovljivu. Samovaspitanje, najzad, svakako je značajna karika u spomenutom nizu čimbenika od kojih zavisi obrazovanje naše ličnosti, i to u smislu zadatka koji nam je postavljen: od Boga, prirode, društva, obiteljske tradicije, kako hoćete. Vaše

pitanje o slobodi volje dobro se nastavlja na samovaspitanje volje, jer šta mi pomaže samovaspitanje ako nemam slobodu volje, već samo nužnost nasljeđa i

rano odgoj odlučuju, da li ću biti dobar ili rđav čovjek, pošten ili lopov.

Prije nego što kažem nešto više o slobodi volje, moram priznati da me zabrinjavaju posljednja istraživanja u genetici koja nastoje dokazati da su najpogubnija kretanja u ljudskom ponašanju (ubojstvo, seksualne perverzije, narkomanija i alkoholizam)

uvjetovana "pogreškama" u kromosomima, kao nositeljima gena , jer onda izgleda - ako se ove pretpostavke potvrde kao točne - da je čovjek rođen sa ovakvim

"pogreškama", nemilosrdno izložen "sudbini". Tako se, na kraju XX stoljeća, poslije svih fantastičnih uspjeha znanosti, vraćamo na vjerovanja politeističkih

naroda, tijekom tisuće i tisuće godina, u "sudbinu", bilo da je ona zapisana, (i za pojedinačnog čovjeka i za narode) u zvijezdama, u volji nekog ćudljivog boga ili

božanstva, ili u rđavim genima. Da li nas nova saznanja u znanosti pripremaju da u XXI stoljeću postanemo otporniji i neovisniji od neumitnosti prirodnih sila, jer smo

ih bolje upoznali i tako njima ovladali, ili će nas nova znanstvena znanja učiniti gorim robovima, robovima-automatima, u političkom, društvenom i osobnom

životu, gorim nego što su to bili robovi u starogrčko i rimsko doba?

Najviše strepim da prozborim nešto o najvažnijem i za svakog čovjeka sudbonosnom pitanju, o slobodi volje. Teško mi je, najprije, skoro nezamislivo, predstaviti sebi istinski verujućeg čovjeka koji ne vjeruje da je čovjekova volja

slobodna. Pa ipak, takvih vjerujućih ljudi uvijek je bilo a ima ih i danas. Dovoljne su samo Izreke, Knjiga propovjednika, iz Starog zavjeta, ili prorok Jeremija, pa da

se zamislimo na prebrzo donesenom sudu o slobodnoj čovjekovoj volji:

"Mnogo ima misli u srcu čovječijem, ali što Gospodin naumi ono će ostati ... Gospodin je tvorio sve sam za se, i bezbožnika za zli dan ... Gospod me je imao u

početku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena" (Izreke )

"Ima li što za što bi tko rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vijekova koji su bili prije nas ... Pogledaj djelo Božje; jer tko može ispraviti što on iskrivi? ... Mudri ima

oči u glavi, a bezumni ide po mraku; ali također doznah da jednako biva svjema. " (Knjiga propovjednika).

"Znam, Gospode, da put čovječiji nije u njegovoj vlasti, niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim." (Knjiga proroka Jeremije).

Ko bi se usudio posumnjati u duboku kršćansku vjeru jednog Martina Luthera; a ovaj strasni (možda ne uvijek i duševno-duhovno zdravi) vjerski revolucionar, u

knjizi O neslobodnoj volji žestoko pobija slobodu volje u čovjeku.

Pitanje slobode volje je krajnje složeno, katkad i proturječno (ili samo antinomičnom), sve i kada imam u vidu današnja otkrića u genetici i psihologiji prenatalnog i postnatalnog doba, sociološka istraživanja o nužnosti društvenog

razvoja, astronomska i astrološka vjerovanja o djelovanju sunca, mjeseca i zvijezda na ponašanje čovjeka (utjecaj sunčanih pjega svake jedanaeste godine na osobna i

kolektivna zbivanja na zemlji, utjecaj punog mjeseca na čovjeka, itd..), utjecaj prehrane na pravac čovjekovog mišljenja, bezbroj unutarnjih, nevidljivih dejstava:

biokemijskih, električnih i hormonalnih na svakodnevno ponašanje čovjeka i njegov bioritam, najzad, i ako imam u vidu čvrstu monoteističku vjeru nekadašnjeg ili današnjeg Židova ili muhamedanca, zatim, ne malog broja prosvjednika koji u

svome životu zbilja posvedocava vjeru u Boga, ali iu Njegovo strogo određenje šta će biti sa čovjekom, i ovdje i s one strane (učenje o predestinaciji) - kao pravoslavni

kršćanin uvjeren sam da čovjek posjeduje slobodu volje.

Ovom prilikom pozvaću se melankoličnog i pesimističkog filosofa Artura Šopenhauera (na njegovu knjigu O slobodi volje) koji je, iako je bio agnostičar ili

ateista (vjerojatno i nije bio svjestan koliko je mnogovekovno kršćanstvo djelovalo na proces filozofskog mišljenja u Europi), kršćanski razmišljao o slobodi volje:

"Postoji jedna činjenica svijesti na koju se, da ne bih ometao tijek istraživanja, do sada uopće nisam obazirao. To je potpuno jasni i sigurni osjećaj odgovornosti za

ono što činimo, ubrojivosti za naše radnje, koji počiva na nepokolebljivoj sigurnosti da smo mi sami počinitelji svojih činova. Na temelju te svijesti nikome, čak ni

onome ko je potpuno uvjeren u nužnost kojom nastupaju naše radnje, nikad neće pasti na pamet da se tom nužnošću izvini za neki prijestup i da krivicu sa sebe

prebaci na motive, budući da je čin bio neizbježan čim su oni nastupili. "

I kod nekog kršćanskog filozofa iz prošlih stoljeća, teško bi bilo naći ovako jasne predstave o slobodi i neslobodi volje čovjekove, mada je Schopenhauer prije

budistički nego kršćanski mislilac (u tome i jeste paradoks njegove formulacije slobode volje kod čovjeka); mada je Schopenhauer pesimistički filosof za koga je

ovaj svijet najgori od svih svjetova, a volja ljudska "bezrazložna, slijepa, bez cilja", ova njegova volja, kojom čovjek pokušava otjera patnju od sebe, čini ga još većim, uzaludnim patnik. Pri svemu tome, kod Šopenhauera smo pročitali i ovo: Čovjek je

odgovoran za svoja djelovanja u životu, za svoj odnos prama ljudima, otud i za svako zlo koje čini drugom čovjeku, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili "sudbinski"

(po zakonu nužnosti - gena, odgoja, zvijezda ...); on sam odgovara: pred Bogom, pred svojom savješću, pred ljudima, Zakonom ili zakonima, ovdje, a za one koji

vjeruju ili samo slute život poslije smrti, is one strane.

5. Kakva je razlika između gordosti i samosvijesti? Samosvijest se u psihologiji definira kao "svijest o samom sebi, o svojoj

egzistenciji". Čovjek je jedino živo biće koje je svjesno i samosvjesno. On do svoje samosvijesti dolazi relativno rano, u dječjem uzrastu, već negdje oko treće godine,

onim poznatim radosnim pokličem koji ne dolazi izvana, već iznutra, iz njega samog, iz same suštine njegovog bogolikog bića: Ja sam ja! - Poklič koji tako

mnogo podsjeća na Jahveov javljanje Mojsiju: Ja sam onaj koji jesam!

Ovo Božje otkrivenje Mojsiju na Sinaju označilo je početak trajanja najličnije religije u čovječanstvu, judeo-kršćanske religije, i, zatim, kršćanske religije triju Ličnosti - Oca, Sina i Svetoga Duha. Ova religija je tako postala putokaz i škola

svakog mogućeg razvoja ljudske individue, na njenom putu do L (l) ičnosti. Samosvijest je onda neophodan stupanj u ovome razvoju jer ona označava izlazak individue iz "roda, krvi i mase", iz anonimnosti kolektiva i poganstva, put osvješćivanja sebe kao bogolikog bića, kao dijela Božje zajednice (Crkve), kao

osvešćenog bića sa određenim smislom i ciljem u životu. Bog želi i potiče u nama samosvijest, kao uviđanje i prihvaćanje u čovjeku Oca, koji ga je stvorio, Sina, koji se za njega žrtvovao, i Duha Svetog, koji ga nadahnjuje i prati na njegovoj kraćoj ili dužoj životnoj stazi. Bez razvijene samosvijesti nema ni pristupa slobodi, pa ni

slobodi biranja, ali onda je i čovjekov prilaz Bogu (ako Mu uopće pristupa) opterećen strahom i ropskom pokornošću. Nedovoljno razvijenu samosvijest kod

čovjeka koristili su oduvijek svi vlastodršci svijeta (nažalost i oni u instituciji crkve), kako bi narod (i kršćanski narod) držali u strahu, ali ne u strahu pred Bogom, već pred njegovim lošim zamjenicima na zemlji, koji sebe uzdižu na stupanj božanstva. Tako smo se približili drugom pojmu u Vašem pitanju -

gordosti. Što je ljudska gordost?

Najjednostavnije bi bilo reći, polazeći od tradicije Starog, a onda i Novog zavjeta, da je gordost - pragreh, dok je neposlušnost Adama i Eve prema Bogu

praroditeljski grijeh, izvedeni, posljedični grijeh. Zavođenje prvih ljudi došlo je izvana, od vrhunskog zavodnika, palog anđela Lucifera (inače, doslovno, "nositelja svjetlosti") koji treba da je rekao: "Učiniću sebe jednakim Svevišnjem", i povukao

za sobom (u propast i smrt) kolebljive prve ljude . Nagovještaj o padu Lucifera imamo, začudo, samo na dva mjesta u Starom zavjetu, i to kod proroka Ezekiela (28,12-16) i proroka Izaije (14,12-14) a onda je veličanstveno literarno prikazan

kod Miltona (Izgubljeni raj) i kod Njegoša (Luča mikrokozma).

Zašto se Lucifer pobunio protiv Boga? Kaže se, iz zavisti. Tako je oduvijek bilo. Tako je i ostalo! Gordost je ostala u prisnoj vezi sa zavišću, a zavisti nema bez

gordosti. I zavist i gordost predstavljaju osnovno preljudsko, vanljudski i ljudsko Zlo. Josif Brodski je, jasno i uvjerljivo, ovako objasnio: "Zlo je vulgarno. Korijen

svih zala je teorija da si ti bolji od nekog drugog. Ljudi misle da su bolji od drugih i da im pripada više nego drugima. Tu počinje zlo."

U više mahova, u mojim ranijim spisima, pominjao sam, za mene dosta ubjedljivu pretpostavku dubinske psihološke škole Melanije Klein, koja tvrdi da dijete vrlo rano počinje osjećati zavist. Ovo ne mora značiti da će svaki odrasli čovjek biti

cijelog života zavidljiv, ali teško je osporiti činjenicu da su svi ljudi, više puta tijekom života, pokazivali jasne znakove zavidljivosti. O zavisti su, uostalom, pisali

i sveti Oci kršćanske Crkve, sveti Vasilije Veliki, na primjer. Šta želim time reći? Jednostavno to da su u osnovi svakog čovjekovog sagrješenja prisutni zavist i gordost, jer zavist i gordost su "jednojajčani blizanci". Treba li da podsjećam da je

gordost između sedam glavnih (smrtnih) kršćanskih grijeha, stavljena na prvo mjesto! I to s punim pravom. Najprije, jer je to najstariji ljudski i preljudski

(luciferska) grijeh, a onda i zato što svi ostali grijesi stoje u vezi, primetnoj ili manje primetnoj (ali prisutnoj), s ovim prvim grijehom. Svaka naša borba sa

grijesima (ako smo se u borbu uopće upustili, bilo u okviru procesa individuacije ili, mnogo bliže kršćanskom pojmu spasenja, procesu oboženja) mora početi, a

nekad i završiti, sa prepoznavanjem korijena svih naših grijeha: gordosti i zavisti.

Ukazao bih još na neiscrpnost sinonima u srpskoj jeziku za pojam gordost. Pomenuću brojne: oholost, bahatost, uobraženost, samoljubivost,

nadmenost, razmetljivost, obest, itd.. Ne ukazuje li ova mnogobrojnost sinonima na dubinu i starost, raznolikost ispoljavanja, upornost trajanja i tvrdokornost

održavanja gordosti kao pragreha i praroditeljskog grijeha!

Samosvijest, dakle, kao Božja blagodet i dostojanstvo dato čovjeku kako bi koračao sigurnom stazom i sigurnim korakom ka Bogu i - gordost, izopačena samosvijest,

koja gura čovjeka s Božje na luciferska stazu, uvijek sa mogućnošću da se (prepoznavanjem grijeha i kajanjem) čovjek vrati na pravu stazu.

Često izgleda da nam cijeli život prođe u kolebanju i nedoumici. Nismo li već često s mukom dostupne Božje samosvijesti (svijesti o Bogy, dakle), skliznuli u iskušenje

kada zamišljamo da smo bolji od drugih ljudi! Često je ovakva borba između samosvijesti i gordosti (između kojih je granica jedva primjetna) zbilja, doživotna;

odlučan znak u ovoj borbi je njeno osmišljavanje.

6. Kakva je razlika između straha i strahopoštovanja prema Bogu? Svi se ljudi nečeg boje. Prenatalni psiholozi pišu da se već ljudski embrij u

majčinoj utrobi grči kada prijeti neka vanjska opasnost ili kada se majka nečeg jako uplaši. Strah nas ne napušta do kraja života, nekad je i sam čin umiranja praćen

traumom (mada nas tanatolozi uvjeravaju da ovo nije čest slučaj). Strah osjećaju i biljke kada im prijeti uništenje, uvjeravaju nas fitolozi.

Čovjek se plaši "svega i svačega", ovisno o uzroku (vanjskih ili unutarnjih: ovi drugi nekad su jači), zavisno od mjesta, vremena i doba starosti. Strahovi u djetinjstvu iu adolescentnom dobu mogu biti vrlo jaki i mogu ostaviti trajne posljedice na razvoj čovjeka. Naravno da svi strahovi nisu bolesne prirode

(neurotične ili psihotične), postoje i opravdani strahovi koji su nam opomena i zaštita pred opasnošću. O strahovima su pisali mnogi psiholozi, psihijatri,

psihoterapeuti (i sam sam o tome pisao u nekoliko mojih knjiga), ali ne manje dobro, možda čak i prodornije i bliže istini, pisali su filozofi i teolozi.

A sada ću se vratiti na Vaše pitanje, šta je sa čovjekovim strahom od Boga? Je li ovaj strah opravdan? Bez obzira što se nikad nismo složili s odavno raširenim

materijalističkim shvaćanjem, po kome je strah u čovjeku stvorio bogove, strah "prirodnog čovjeka" pred nepoznatom i još neistraženom prirodom, desetinama

tisuća godina morao je biti veoma jak (dovoljno je sjetiti se i danas prirodnog straha svih ljudi pred potresom, poplavom, požarom, erupcijom vulkana itd..). Nije za

čovjeka moglo biti tada (djelomično i danas) drugog objašnjenja za nastanak prirodnih katastrofa van predstave o bogu ili bogovima koji upravljaju prirodom, a

siju smrt među ljudima kažnjavajući ih zbog njihovih grijeha.

Stari zavjet je ispunjen gnjevom Jahvea prema prijestupničkih i "tvrdovrati" židovskom narodu, Jahvea, pri svemu tome voljenog i izabranog među svim

narodima svijeta, Jahvea koji se grozno sveti svome narodu šaljući mu svakojake pošasti. Knjiga proroka Ezekiela vrvi od plamenih, živopisnih, užasavajućih prizora

stradanja židovskog naroda, koji se nikad nisu mogli vjerno naslikati ili glazbom izraziti - pa je davno, s pravom, upozoravan vjernik (židovski i osobito kršćanski)

kako treba da se pripremi kada pristupa čitanju Starog zavjeta.

Sjećam se Enrika Josifa, koji je jednom rekao: "Ne postoji Božja dobrota bez Božjega gnjeva. Pridodavati Tvorcu gnjev nije antropološka pridodavajuća vrlina. U Božjem gnjevu leži najdublja tajna mističke, pročišćene Božje ljubavi," dok je

kršćanski svetitelj Tihon Zadonski upozoravao sentimentalne kršćane ovako : "Đavo predstavlja čovjeku samo Božje milosrđe, a izbjegava pravosuđe Njegovo,

da bi tako lakše navodio čovjeka na grijeh iu grijesima ga održao. Jeste Bog milostiv, ali je i pravedan."

Poznata nam je "evolucija božanstva" kroz milenije ljudske preistorije i povijesti. Čovjek je uvijek vjerovao u onostrane i natprirodne sile; ove sile-bogovi bili su ili naklonjeni ili nenaklonjeni čovjeku, ali najčešće su oni bili ambivalentni, posjedovali su dvojaku vrijednost (dobra i rđavu stranu svoga bića), pa su se tako,

krajnje ćudljivo i nepredvidljivo, i ponašali prema čovjeku; jadno, uplašeno čeljade moralo je neprestano da se dovija i smišlja nove načine kako bi se umilostivili ove

natprirodne sile, ne bi li se tako ne samo ublažila njihova jarost već i bliže upoznala njihova stvarna priroda. Ovakvo ljudsko osjećanje u odnosu na bogove, otkrilo je ljudima put boljeg poznavanja, a onda i laganog ovladavanja zakonima prirode.

I kada se Bog objavio Mojsiju na Sinaju i prvi put u povijesti čovječanstva objavio čovjeku jasne, nedvosmislene i univerzalne zakone ljudskog moralnog postupanja, uvijek vrijedne i aktualne za sve narode svijeta i za sva vremena (prošla, sadašnja i

buduća), Jahve je zadržao nešto od ambivalencije starih paganskih bogova. Njegova srditost je često nemilosrdna i neumjerena, ali (od vremena

Mojsija) uvijek je takva, kada bi se moralna pravila, objavljena Mojsiju, kršila i izneveravala od strane židovskog naroda. Ovaj narod je najviše stradao onda kada bi napuštao vjeru u jednoga Boga (od vremena Mojsija počinje važiti strogi zakon

monoteizma), i vraćao se (psiholozi bi rekli, regredirajući) na mnogoboštvo i

neznaboštvo. Koliko je milenija ukorenjivana čovjekova politeistička vjera (ali uvijek vjera u neko nadnaravno biće!), Najbolje su dokazivali, nažalost, i danas dokazuju, židovski i kršćanski narodi kada bi napuštali starozavetnu, ali onda i

mnogo zahtjevniju novozavjetnu Kristovu vjeru i vraćali se (regredirajući ) na vjeru u idole. Ovih paganskih i neopaganskih idola danas, na kraju XX stoljeća, kao da

ima isto toliko ili čak i više, nego što ih je bilo usred politeističkih carevina Sumeriji, Babilona i Asirije.

Sve što je rečeno o strahu kod ljudi, odnosi se i na njihov strah prema Bogu. Poganski čovjek, prisutan i danas u nesvjesnom, kolektivnom biću

starozavjetnog i novozavjetnog čovjeka, kada vjeruje u Boga, plaši ga se kao nemilostivog suca koji stalno kontrolira njegove misli i postupke, kažnjavajući ga

za prijestup; kada, pak, ovaj poganski čovjek u suvremenom čovjeku , koji nije stigao da se preobrazi u starozavjetnog, a onda iu novozavjetnog, Kristovog

čovjeka ne vjeruje u Boga, on tada, nesvjesno, svoj prirodan strah od Boga gnjeva i pravde (tamna strana starozavjetnog Jahvea) zamjenjuje najrazličitijim

manifestacija straha iz vidljivog i nevidljivog svijeta (prije svega, nevidljivog u smislu vlastitog, neprepoznatog, nesvjesnog psihičkog života). Strah, jednom riječi,

kao da se ne može nikako izbjeći! Pa ipak, nije sasvim tako.

Otkrivanjem novozavjetnog Kristovog bića u sebi, njegov prastari poganski, djelomično i starozavjetni strah od Boga uspješno se zamjenjuje -

strahopoštovanjem prema Bogu. U čemu je zapravo razlika između straha i strahopoštovanja? Jednostavno rečeno: strah osjećam prema O (o) nome koga se bojim, a strahopoštovanje osjećam prema Bogu koga volim. Što je šira i dublja ljubav u čovjeku, ne samo prema Bogu, ljudima, već i prema cijelom svijetu i

svemu živom, smanjuje se i njegov strah, a raste strahopoštovanje, da bi najzad, istina tek uz Božju pomoć, ljubav, zbilja, istjerala strah napolje - kako nam

poručuje divnim riječima apostol Ivan u svojoj I Poslanici - i tako nas iznutra, a onda i izvana obasjala, zagrijala i očistila, i tako očišćene, pripremila nas za

onostrani život. Samo ljubav može nas održi budnim na stražarskom mjestu, na kome nas strahopoštovanje prema Bogu sprječava, ne da naljutimo Boga, već da Ga

ne ožalostim. U jutarnjoj kršćanskoj molitvi upućujemo Bogu i ove riječi: "Gospodine, nauči nas da (u toku današnjeg dana) nikoga ne razgnevimo i ne

ožalostim!"prije svih, Tebe, Gospodine!

7. Objasnite, molim Vas, pojam koji sam od Vas u nekoliko mahova čuo: "osvijestiti svoj 

križ". Svaki čovjek nosi svoj križ, bio on toga svjestan ili ne, smatrao sebe ateistom ili teista, budista ili kršćaninom. Ljudi različitim imenima zovu taj križ: sudbina,

karma, kob, prokletstvo, itd.. Pojam križa, dakle, po pravilu je vezan za nešto mučno, neizbježno, neumoljivo. I pravoslavni srpske narod poznaje vrijednost križa - otud uzrečice: Tako mi krsne svijeće, Tako mi krsta u kom sam kršten! Tako mi

krsta časnoga - ali ponekad bi se tako rado otarasio križa i svalio ga na nekog drugog.

Sve što sam do sada rekao o križu, nije kršćansko shvaćanje križa. Otud smatram da je naš odnos prema križu, onom vlastitom, obiteljskom, narodnom, neka vrsta

probe (testa) našeg odnosa prema vjeri, konkretno, prema pravoslavnoj kršćanskoj vjeri. "Osvijestiti svoj križ", znači postati svjestan svoje pravoslavne vjere, to jest osvijestiti golgotsku žrtvu Isusa Krista, Bogočovjeka koji je uzeo na sebe grijehe

svijeta i, zajedno sa Sobom, raspeo i njih na križu.

Prošlo je dvije tisuće godina od Kristovog života na zemlji, a ljudi koji sebe nazivaju kršćanima, kao da još nisu shvatili smisao Kristove žrtve, Kristovog križa. Iskupljenje naših grijeha Kristovim stradanjem, ne znači, i kada smo vjerujući kršćani, da križ ne moramo da nosimo, jer ga je Krist ponio za sve

nas. Ono što je bitno znati jest da Krist ne traži od mene da nosim Njegov, već svoj križ. Isus Krist dobro zna da nitko od ljudi nije u stanju da nosi Njegov

križ. Dovoljno je za sve ljude i za sva vremena, naravno ko u Krista vjeruje, da je Krist jednom zauvijek iskupio sve ljude svojim stradanjem. Ali, ponavljam, to ne znači da mi križ nije potreban. Naprotiv.Kao kršćanin moram biti što je moguće

više svjestan da ću ponijeti križ drukčiji od svih drugih ljudi, druge vjere ili nevjere (koji također nose svoj križ). Kakav to drukčiji križ? To je križ koji se lako nosi do Golgote! U sva tri evanđelja (osim u Ivanovom), govori se o "čovjeku iz Kirine po imenu Simona i natjeraše ga da mu ponese križ". Rekao bih smelo da se svi ljudi

(ne samo kršćani) dijele na one koji lako nositi svoj križ (jer su osmislili križ Kristom) i na Simone iz Kirine, koji nose križ samo kada su natjerani. Golgota

(smrt) sve čeka, a Uskrsnuće? 

Vladeta Jerotic

Učenje Svetog Isaka Sirina i naše vrijeme

(Bibliografiju prof. Jerotića, kao i brojna njegova djela možete naći na

adresi s ajtu Projekta Rastko odakle je ovaj tekst i preuzet.)

Anastasios Janulatos - Bogoslovsko shvaćanje drugih religija

   Spomen prepodobnoga oca našega Isaka Sirina

[Preuzeto iz Žitija Svetih oca Justina Popovića]

Prepodobni Isak Sirin rodio se u Bet-Kataraji, u Siriji, na obali Perzijskog zaljeva, u blizini granica Indije. Još u mladosti, zajedno sa svojim rođenim bratom, stupio u

samostan Mar-Matej u blizini Ninive. Kada se braća stadoše izdvajati od drugih svojim podvižništvo i učenošću, bratu svetoga Izaka bi povjereno starešinstvo u manastiru i upravljanje bratijom. A sveti Isak, prošavši potpuno podvige opstezica, udalji se u usamljenički keliju koja se nalazila nedaleko od manastira, i tu se svecelo predade molitvenom tihovanju i usamljeništvu.Kada se proču zbog svetosti života, učenosti i čudotvorstva, on bi izabran za biskupa velikog grada Ninive i primoran da se primi tog čina. Za episkopa bi posvećen u manastiru Bet-Abe patrijarhom Georgijem (660-680). Na episkopskom prijestolju on ostade samo pet mjeseci, pa ostavi episkopstvo i tajno se povuče na goru Matu, u blizini Bet-Huzaja, i tu življaše u usamljeništvu sa tamošnjim pustinjacima. Odatle on ode u pustinjski manastir Raban-sabur. Tu se vrlo revnosno bavljaše izučavanjem svestenih Knjiga. Sastavio je mnoga djela, od kojih je do nas došlo oko 100 beseda o duhovnog životu i podvižništvu, pisanih uglavnom po vlastitim doživljajima. Nesravnjiv kao psiholog i rukovoditelj u duhovnom životu. Čak i takvi svetitelji kao što je bio sv. Simeon Divnogorac tražili su od njega savjet. Upokojio se u dubokoj starosti početkom osmoga stoljeća.

Po svetom Izaku Sirinu, u duhovnom životu postoje tri glavna stupnja: pokajanje, očišćenje, savršenstvo.Pokajanje je majka života. Ono je potrebno uvijek, svima grešnicima i pravednicima, koji ištu spasenja. I nema kraja usavršavanju, pošto je i savršenstvo najsavršenijih ustvari nesavršenstvo. Stoga do same smrti nema granica za pokajanje, ni u vremenu ni u djelima. Kao blagodat na blagodat, - ljudima je po krštenju dano pokajanje, jer pokajanje je drugo rođenje od Boga. Darove vjere primamo pokajanjem. Pokajanjem stičemo milost Božju. Pokajanje je druga blagodat, i rađa se u srcu od vjere i straha Božjeg. - Očišćenje tijela je nedoticanje do tjelesne nečistoće. Očišćenje duše je oslobođenje od

tajnih strasti, koje se pojavljuju u umu.A očišćenje uma izvršuje se otkrivanjem tajni. Čistota uma je prosvetlenje Božanstvenim, po delatnom upražnjavanju u vrlinama. - Savršenstvo vascelog podvižništva sadrži se u ove tri stvari: u pokajanju, u čistoći iu usavršavanju sebe. Što je pokajanje? Napuštanje grehovnog života i kajanje zbog njega. Što je čistoća?Ukratko rečeno: srce koje ima milosti za svako stvorenje. Što je usavršavanje sebe? Dubina smirenja.Oznaka onih koji su dostigli savršenstvo jeste ovo: ako i deset puta na dan budu predani na spaljenje zbog ljubavi prema ljudima, ne zadovoljavaju se time.

I O POZNAVANJU SAMOG SEBE, O STRAHU I o kajanju

KO se udostojio DA UGLEDA SAMOG SEBE, VIŠI JE OD ONOGA KO se udostojio VIDETI ANĐELE.

"Upoznaj samog sebe", stajalo je napisano u Delfijsko proročište, više stoljeća prije Krista, kako bi neprestano upozoravalo svakog čovjeka koji je ulazio u Svetište i koji je želio nešto sazna o sebi i svojoj budućnosti. Mora biti da je iskustvo čovjeka, i mnogo vijekova prije početka grčke kulture, kao iu drugim civilizacijama starog svijeta bilo upoznato sa teškoćama samospasenja, pa je neka mudra glava sažela sva ta milenijumska saznanja čovjeka i iskazala ih kratkom, punom i višesmislena izrekom, skoro naredbodavno: "Upoznaj samog sebe!"

Neophodnost i valjanost ove istine, prihvaćene od grčkih filozofa (bila je pripisivana Sokratu), utiskujući se trajno u čovjeka-tragaoca za istinom u svim

kulturama i religijama svijeta, sve do danas - mnogo puta je potvrđivana. Svi religiozni mislioci, filozofi, psiholozi, umjetnici, pa i znanstvenici, polazili su od imperativnog zahtjeva života: "Najprije upoznaj samog sebe, pa se onda manifestu!" Iz kojih dubina potječe ovakav zahtjev kod čovjeka? Za vjerujuće ljude ovo je zahtjev Boga u čovjeku, da bi čovjek, bogoliko biće, primajući Boga svim bićem svojim, postao i sam bog. Ovo su Božje riječi izgovorene čovjeku već u Davidovim Psalmima("Rekoh: bogovi ste i sinovi višnjega svi", LXXXII Psalam ), a zatim kroz Kristova usta u Evanđeljima .

Ne čini mi se neobičnim što i materijalistički opredijeljeni ljudi (među njima i znanstvenici i filozofi) u potpunosti usvajaju potrebu čovjeka da upozna sebe, smatrajući ovakvu potrebu biološkom neophodnošću čovjeka u borbi za opstanak, što je moguće, sve točnijim upoznavanjem prirodnih zakona (što znanost stoljećima i čini). Ali su, međutim, prije znanosti i znanstvenika, ljudi shvatili da je za razumijevanje prirode, racionalno korištenje njenih dobara, potrebno bolje poznavanje sebe. Ne samo zato što je čovjek i sam dio prirode, već što je razvoj procesa mišljenja (od konkretnog prema apstraktnom) omogućio i sve više omogućuje pronalazak takvih tehničkih oruđa, koja uz mali utrošak ljudske energije postižu u prirodi i s prirodom velike rezultate. Ne ulazimo ovom prilikom u opravdanu raspravu povodom čovjekovog otuđenja od prirode, čovjekova maćehinskog i nasilnog odnosa prema prirodi jednostranim postupkom upoznavanja sebe samo kao materijalno, fizičko biće, zanemarujući sve više, a onda i potpuno odričući, potrebu za Bogom.

"Sva tvoja znanstvena otkrića", veli vladika Nikolaj Velimirović, "samo te blijedo podsjećaju na nesanjani otkrića i saznanja u blizini Boga". Pretjerano ekstravertovana civilizacija Zapada, očarana dosadašnjim znanstvenim izumima, uvjerena da će ovi u

budućnosti biti još mnogo uspješniji, zanemarila je "nesanjani otkrića i saznanja" mnogolikog, ali prije svega bogolikog čovjekovog bića. Upoznavanje samog sebe preokrenulo se, već odavno među znanstvenicima na Zapadu, u prvenstven naum da se sve dalje i sve više upoznaje priroda, kako bi njome čovjek mogao u potpunosti ovladati. Tako prirodu istražuju oni ljudi za koje je priroda i život uopće plod "slučaja" i zakona evolucije a kojom Nitko ne upravlja. Zakone prirode, dakle, svi priznaju, ali ne i Zakonodavca.

Početak je mudrosti strah Gospodnji, kaže se u Pričama Salamunovim . "Ko nije pravilno počeo", pita vladika Nikolaj, "kako će pravilno dovršiti?" Odbacujući dva jedina mudra straha, strah, ili točnije, strahopoštovanje pred Bogom, i biološki strah koji ga štiti od opasnosti, čovjek je silno uvećao dva druga straha, psihološki i socijalni. Danas se čovjek mnogo manje plaši prirode nego nekada, ali se sve više plaši drugog čovjeka i - samog sebe, svojih nagona, svoga nesvjesnog, svega Zlog u sebi. Ovladavši jednim dijelom prirode, na uštrb upoznavanja sebe, ili bar paralelnog upoznavanja sebe i prirode, čovjek je ostvario čuda tehničkog savršenstva, ne prateći moralne zakone u sebi, Dospijevajući tako do početka mogućeg kraja - ekološke planetarne katastrofe.

Psiholozi i psihoanalitičari mogli bi s pravom da mi zamere da ne poklanjam dužnu pozornost velikim otkrićima dubinske ili dinamičke psihologije, kao i bihejvioralne psihologije o zakonima našeg nesvjesnog života, o ljudskom ponašanju, o štetnosti potiskivanja, o ulozi i značaju snova u ljudskom životu, o nagonima i mehanizmima obrane od njih i još mnogo čemu drugom dokle je došla, upoznavajući čovjeka, psihoanaliza, individualna psihologija, kompleksna psihologija, geštaltistička psihologija itd.. Točno je da su sva dosadašnja otkrića psihologije, sledujući Delfijsko savjet: "Upoznaj samog

sebe!" dragocjena i potrebna čovjeku. Zašto je pri svemu tome čovjek, ili ostao isti prijestupnik kakav je bio prije više tisuća godina poznate povijesti čovječanstva, vodeći ratove do istrebljenja protivnika, ili je postao i gori nego što je bio, jer se, uz pomoć zloupotrebljenih tehničkih oruđa usavršio u Zlu, uništavajući danas svoje zamišljene ili stvarne protivnike brže i svirepije?

Čemu epohalni pronalasci baruta, atoma, presađivanje organa, otkriće postojanja individualnog, nacionalnog, kolektivnog nesvjesnog itd.., Kada se oni ne upotrebljavaju na Dobro Zemlje, Prirode i Čovjeka? A zašto bi ova otkrića uopće trebalo da pomažu čovjeku koji je nastao prije milijuna godina "slučajno", kao plod užasne duge evolucije u kojoj su se smjenjivala slijepa nastojanja prirode da putem "pokušaja i pogreške" usavrše ponašanje mrava ili pčele, ptice selice ili čovjeka kao neshvatljivog, ali svakako "poludjelog majmuna"?

Vratimo se sada na svetog Isaka Sirina koji je u VII stoljeću poslije Krista, bez poznavanja fizike, astronomije ili psihologije, skoro sigurno bez poznavanja delfijskih misterija, već samo na temelju osobnog iskustva sticanog od rane mladosti, kada je odlučio da sa svojim bratom stupi u jedan kršćanski manastir, izdvajajući se u njemu od drugih svojih podvižništvo - ostavio za sobom čvrstu i, reklo bi se, iskustvom provjerenu poruku, skoro nevjerojatnu, i za suvremenog psihologa i za vrlog kršćanina: "Tko se udostojio da ugleda samog sebe, viši je od onoga tko se udostojio vidjeti Anđele ". Zar je upoznavanje, ali onda i poznavanje sebe zaista toliko teško, pitaćemo se. Otkud toliko čovjekovog čuđenja pred ovim riječima sv. Isaka Sirina? Ono upravo dolazi od - nepoznavanja sebe!

Da parafraziramo velikog Njegoša. Bilo kako da sudimo o čovjeku - s materijalističkog gledišta kao proizvodu duge evolucije prve žive stanice na zemlji, ili iz kršćanskog kuta,

stvorenog po "slici i prilici Božjoj" - tajna čovjeku čovjek je najveća. Sve što je od čovjeka, i ono najprostije (ćelija), složeno je, jer u njoj prikriveno počiva nasljedna supstanca čovjekovih najudaljenijih predaka (koja dosta dobro može zamijeniti azijsku ideju o mnogobrojnim proživljenim životima putem reinkarnacije), koja pod određenim vanjskim uticajima može postane objavljena (s tim u vezi zanimljiva je i privlačna hipoteza psihologa Leopolda Sondija o postojanju familijarno nesvjesnog u svakom čovjeku).

Čovjek je, zatim, nepredvidljivo biće. Koliko god majka ili otac bili uvjereni da poznaju svoju djecu (ai djeca kada odrastu svoje roditelje), iznenađenja su ne samo moguća nego i česta. Suci, odvjetnici, pedagozi i psiholozi, sudski psihijatri, zatvorski čuvari i odgajatelji, učitelji i profesori u svim školama svijeta, najbolje znaju s kakvim se neočekivanosti u ponašanju njihovih klijenata i štićenika, pacijenata i učenika, svakodnevno susreću. A što tek reći o zbunjujuće proturječnim besomučnicima ruskih romana, kao io junacima književnih tvorevinama svih velikih pisaca svijeta! Čak i kada takvi likovi u romanima Dostojevskog, poput Stavrogin, Raskoljnikov, Ivan Karamazov, starac Zosima, ili u nadrealističkim romanima Franza Kafke, kao i bezbroj drugih i drugačijih likova u Shakespearea, Goethea, Mana ili Hesea, ne bi u realnosti postojali , već samo u mašti velikih pisaca, i to bi bilo dovoljno da povjerujemo u realno postojanje svih junaka i antijunaka u stvarnom životu iu nama samima. Jer kako bismo se mi njima (čitajući strastveno velike romane svjetske književnosti) mogli oduševljavati i tako iskreno se s njima poistovjećivati kada svi anđeli i đavoli, luciferi i arhanđeli, prikazivani vjerno i uvjerljivo od strane darovitih pisaca, ne bi u nama oduvijek počivali, uspavani, a onda djelomično ili potpuno razbuđeni!

Čovjek iznenađuje čovjeka ugodno, nažalost,

češće i neugodno. Ugodno u slučaju (uzmimo primjere iz Drugog svjetskog rata), kada je njemački vojnik odbio u Srbiji strelja taoce, a onda, zajedno s njima, bio sam, od svojih sunarodnjaka, strijeljan; ili kada je katolički svećenik u Hrvatskoj spasio jednu srpsku obitelj od ustaškog noža a nešto slično uradio i jedan drugi katolički svećenik u Bačkoj spašavajući, pred mađarskim pogromom, život pravoslavnom svećeniku u mjestu u kome su do rata zajedno živjeli, izlažući se pri tom smrtnoj opasnosti da bude proglašen izdajnikom. Sličnih primjera, ne samo tijekom ratova, već iu drugim pogibeljnim situacijama u miru ima i više nego što mislimo. Takva je božićna poslanica banjalučkog biskupa Alfreda Pihler 1963. godine, u kojoj moli braću pravoslavne vjere da oproste zločine počinjene u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata nad njima samo "zato što nisu Hrvati i katolici". Zašto se o ovakvim slučajevima tako malo zna i govori kada upravo ovakvi, neka su i rijetki primjeri požrtvovanja, dovoljno rječito govore o postojanju, istrajavanju i pobjedi Dobra nad Zlim? Zašto smo mnogo češće zlosrećni radoznali kada slušamo ili čitamo kakva su sve strašna nedjela ljudi počinili jedni drugima (odavno je poznato da je u novinama najčitanija hronika posvećena ubojstvima, samoubojstvima i prometnim nesrećama), a ostajemo ravnodušni kada čujemo, ili smo i sami svjedoci plemenitih postupaka i samožrtvovanja ljudi? Da li smo već toliko i sami ogrezli u zlu, da nam svakodnevne vijesti o novim zločinima potvrđuju svemoć Zla u svijetu iu nama samima, pri čemu na sadomazohistički način uživamo u svijesti o zlu, prema riječima Simone Wei: "Svijest o grijehu daje osjećaj da smo zli, au tome uvijek nešto ušićari izvjesna oholost ". Ako dopustimo da se u nama učvrsti ovakva svijest o grijehu i zlu, kao nečem običnom ili neumitnom, sve smo manje u stanju bez sumnjanja primimo vijesti o Dobru io postupcima dobrih ljudi.

Uzbudljivo je bilo otkriti u Evanđeljima dva

mjesta koja kazuju kako se i sam Bogočovek Isus Krist u jednoj prilici začudio neverju ljudi (u svome rodnom gradu, Nazaretu), a drugi put zadivio vjeri rimskog kapetana u Kafarnaumu. Bolje je i za našu dušu korisnije da se začudimo tvrdokornom neverju nekih ljudi (od znanstvenika, pa do običnog srpskih seljaka), nego što nam se njihova nevjera čini "normalnom" pojavom, jer tako hrani vlastito nevjerovanje ili slabo vjerovanje; a spasonosno je za oplemenjivanje našeg tvrdog srca, kad god se zadivimo pred nekom riječi, vjerom ili misli čovjeka ljubavi, bez obzira gdje on živio i kome narodu ili vjeri pripadao.

Zbog čega, možda, možemo posumnjamo u ispravnost riječi sv. Isaka Sirina, kada je u pitanju težak, doživotni podvig upoznavanja sebe? Ova sumnja potiče kod mnogih ljudi od njihovog nepokolebljivog uvjerenja da poznaju sebe; ovakva predrasuda posljedica je sveopće ljudske oholosti, a ova je prirodan odgovor na osjećanje beskrajne slabosti čovjekove. Paradoks ljudskog bića i njegovog postojanja u svijetu je u tome što je čovjek "bog u blatu", jedino prirodno biće koje je natprirodno obdareno samosvijesti, tj..razumom, umom i slobodnom voljom, a istodobno je najnezaštićeniji biće u prirodi (ne samo u djetinjstvu) i, naravno, smrtno je, sa sviješću o tragičnosti smrti. U jednom istom čovjeku, znanstveniku koji u batiskaf dodiruje oceansko dno ili korača po Mjesecu, koji otkriva novu česticu u atomskom jezgru, ili nepoznatu planetu ili galaksiju u vasioni, u čovjeku-umjetniku, koji napiše sjajan roman ili pjesmu za nekoliko dana ili sati, naslika Gerniku ili komponira simfoniju, u čovjeku filosofu koji umnim operacijama stiže do apriornih kategorija, do granica "bića i vremena" - u svima njima, ali iu svakom od nas, često, mnogo češće nego što to hoćemo priznati, zlokobno zadrhti " trska koja misli ", opominjući nas da katastrofa nenadane smrti, razboljevanja od neke opake bolesti ili gubitak cjelokupne imovine, predstavlja realnu prijetnju koja kao stalna zebnja ostaje i kljuje, iz dubine bića čovjeka, lažnog

pobjednika nad prirodom, smrću, svojim tijelom i svojom psihom . Kako se jedan čovjek obrani od ove razdiruće unutarnje slabosti usred svoga života, priznatog ili i slavljenog od drugih ljudi, nego gordošću vječnog Prometeja koji svojom hrabrošću, prkosom i trpljenjem odolijeva sudbini i nužnosti postojanja, Sudbini koja je jača i od samog Boga! Najdjelotvorniji način ove obrane je - da ne upozna sebe! Tiresijina proročanstvo glasi: "Narcis će doživjeti duboku starost pod uvjetom da ne upozna sebe."

Uvijek iznova se kao psiholozi i psihoterapeuti na kraju XX stoljeća divimo mudrosti starih naroda. O Narcisu se znalo još od grčkih mitova, o narcizmu, međutim, tek od vremena s početka ovog stoljeća, kada je Sigmund Freud, na bezbrojnim primjerima iz života (naročito života malog djeteta), detaljno opisao primarni i sekundarni narcizam, svemoć i kompenzatornu velikolepnost , u suštini svojoj, nemoćnog i uplašenog čovjeka.

Svi su ljudi, manje ili više, paranoični, što znači svi manje ili više sumnjaju u sebe, u druge ljude, u Boga i, da bi savladali teško podnošljivo, produženo stanje sumnje, stvaraju o sebi predstave veličine i moći. Kada ova, da kažem tako, prirodna ili fiziološka paranoičnost svakog čovjeka preraste svoje normalne granice, paranoičnost postaje paranoidnost, što predstavlja bolesno duševno stanje čovjeka, nekad opasno i za paranoidnog čovjeka i za njegovu okolinu, jer tada zahtijeva liječenje. A da li spomenuta prirodna ili fiziološka paranoičnost također zahtijeva liječenje, možda preventivno, da ne bi paranoičnost postala paranoidnost?Svakako, da, paranoičnost treba liječiti. Kako? Upoznavanjem sebe! Ali čovjek mora steći, najprije, hrabrost - dublju, plemenitiju, mnogo težu nego što je hrabrost ratnika ili planinara koji osvaja najviše vrhove planina, znanstvenika koji eksperimentira na sebi - da siđe u nepoznate

dubine vlastitog bića. Stekavši jednom ovakvu hrabrost, čovjek, vječni tragalac za smislom, polazi u božansku avanturu Fausta, Don Quijotea ili Hamleta, tri, po mome mišljenju, arhetipska obrasca čovjeka-tragaoca, prisutna u dubinama psihe svakog čovjeka. Bilo da neupoznam dubine ljudske psihe poredimo sa labirintom (iz grčke mitologije), ili s hodnicima i pećinama podzemlja, nije moguće krenuti u Lavirint bez Arijadninog konca, ili u pećine bez jake svjetiljke speleologa.Što je zapravo Arijadnina konac ili čudotvorna zublja jakog plamena? Kršćanska je to vjera, nada i ljubav.Vjera u Krista, nada iu naše uskrsnuće, i ljubav, koja će nas kao treća sestra mudre majke Sofije pratiti na našem dugom i mučnom putu upoznavanja sebe. Zašto je nemoguće upoznati sebe bez Krista i Kristove pomoći? Zato što svaki drugi pokušaj upoznavanja sebe, ogoljenog, bez maske, bez Persone, razobličujući Senku u sebi, lišavajući se, dakle, svih projekcija, negacija, preokretanja u suprotno, identifikacija sa agresorom i drugih brojnih mehanizama obrane, odlučno uočenih i opisanih od Frojda i njegovih nastavljača - vodi nepodnošljivom saznanju, koje treba biti doživljeno, a ne apstraktno mozgan, o apsolutnoj ništavosti čovjeka. Hrabrost nekih genijalnih ateista, kao što su bili Niče, Frojd, Marks, Sartr, Hajdeger, Beckett, da čovjeka ogole do kraja, svodeći ga na besmislenu prirodnu Nulu, kakvom smrtnom nulom završava život svaki čovjek i kakvim će ništavilom završiti život jednog dalekog dana u budućnosti i naša Zemlja i njeno Sunce i možda čitava vasiona - zadivljuje i užasava. Ne zaboravimo ipak da i ovi genijalni ljudi nisu izdržali do kraja života ostati nihilisti i apsolutni ateisti. Vizija Ničeova bio je - natčovek, Marksova - proleterska, mesijanska klasa koja će povesti svijet u besklasno društvo; Freud je grčevito htio da vjeruje u ljudski razum koji će ga, možda, spasiti od samouništenja; Sartre je propovijedao apsolutnu slobodu čovjekovu i njezino smisleno angažiranje u humanističkoj akciji, a Hajdeger je, kažu, pred smrt poručio

sljedeće: "Filozofija neće moći izvršiti nikakav preobražaj sadašnjeg svijeta. I ne samo filozofija, nego nikakvo mišljenje koje je samo ljudsko. Može nas spasiti samo Bog, a nama ostaje samo da se poetskim mišljenjem pripremimo za pojavu Boga. Ili, ako ipak propadnemo, da bar budemo u toj propasti svjesni da propadamo zato što Bog nije s nama, što je otsutan ".

Ali ostavimo ove malobrojne genijalne među ljudima i njihovu tragičnu borbu za smisao. Većina ostalih ljudi, ili se uopće ne usuđuje siđe u mračno podzemlje svoje svijesti u kojoj ih čeka, kao u bajkama, na svakom koraku po neko iscereno lice vlastite prošlosti, individualne ili one familijarne, nacionalne i kolektivne - sada već mnogo bolje znamo zašto se većina ljudi ne odvažuje na ovakav korak, pa ostaje doživotno na stupnju narcističkog samoprecenjivanja, odnosno nepoznavanja sebe - ili polazi na opasan put samopoznanja sa Božijim oruđem, vjerom i nadom da će se dugi i mučan put kršćanina na Zemlji završiti njegovim uskrsnućem, još ovdje na Zemlji. Kako? Preumljenje, doživljajem radosti nošenja svog križa i Kristovog lakog bremena, a onda, poslije smrti, nastavljanjem beskonačnog usavršavanja, sve do "mjere i visine rasta Kristova". Možda smo se sada približili tajanstvenim riječima sv. Isaka Sirina: "Tko se udostojio da ugleda samog sebe" - a zbilja se udostojio samo onaj koji je s vjerom iu slobodi izabrao Boga za putovodja - "viši je od onoga ko se udostojio vidjeti Anđele".

KAO ŠTO JE NEMOGUĆE preplivati veliku MORE BEZ BRODA ILI LAĐE, TAKO NIKO NE MOŽE POSTIĆI LJUBAV BEZ STRAHA ... POKAJANJE JE BROD, A STRAH - NJEGOV KRMAR, LJUBAV, PAK - BOŽANSKO PRISTANIŠTE. STOGA STRAH NAS VODI NA BROD POKAJANJA, 

PREVOZI PO SMRDLJIVO MORU ŽIVOTA I UPUĆUJE BOŽANSKIM PRISTANIŠTU, KOJE JE LJUBAV.

U prvi mah može da nas zbuni rečica sv. Isaka Sirina u kojoj on povezuje ljubav sa strahom, kada poznajemo riječi iz I Ivanove poslanice (4,18): "U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah". Da bi izabranik Božji, međutim, stigao do "savršene ljubavi", neophodno je da prethodno osjeća strah. Od čega ili od koga strah? U svakom čovjeku, kao što to dobro znamo, straha ima napretek. Strah je čovjeku oduvijek bio najveći neprijatelj, ali, paradoksalno, i veliki prijatelj. Strah je biološke, psihološke, psihopatološke, socijalne, ali i metafizičke prirode. Majka rađa dijete sa pomiješanim osjećanjem radosti i straha, pa se i svako dijete s takvim osjećanjem rodi. Strah od odvajanja, kao jedan od najjačih egzistencijalnih strahova, prati čovjeka cijelog života, od rođenja, kada se dijete odvaja od devetomjesečne simbiotske zajednice sa majkom, do posljednjeg daha, kada, ako je čovjek pri svijesti, njegova duša se sa strahom odvaja od simbiotske veze sa tijelom, koja veza nekad traje i do sto godina.

Postavimo sada odlučno pitanje, kada je strah neprijatelj, a kada prijatelj čovjeku? U načelu, svaki fiziološki ili normalan strah koji zaštićuje čovjeka od opasnosti, pravovremeno ga na nju upozoravajući, čovjekov je prijatelj. Takav je strah od elementarnih nepogoda i svakovrsnih vanjskih opasnosti. Strah postaje mnogo složeniji i teže ga je prepoznati kao prijatelja ili neprijatelja, kada je riječ o našim unutarnjim strahovima. U nekim slučajevima, naime, prijateljski, zaštitni, unutarnji strah, ili se ne prepoznaje kao koristan strah, ili se pretvara u patološki strah koji naraste, nekad, do panike, a koja onda može izravno ugroziti čovjekov život.

Raznovrsni su oblici bolesnih strahova i

njihovih ispoljavanja u čovjekovom unutarnjem i vanjskom životu.Malo je ljudi na zemlji lišenih bilo koga, ma i najbezazlenijeg oblika straha, bojazni ili plašnje. Od neškodljivog, na izgled, ali nametljivog i dugotrajnog straha čovjeka od insekata, bakterija, širokih ili uskih prostora itd.., Do težih oblika straha koji onemogućavaju čovjeku slobodno kretanje, zatim, umišljenih strahova psihotičnih bolesnika od vidljivih ili nevidljivih neprijatelja, spektar ljudskih strahova, bogatiji je od spektra sunčevih boja ili tonova u glazbenoj ljestvici. Čovjek je, zbilja, biće straha, jer je i pored svoga uzvišenog razuma i uma, najnemoćnijima biće u prirodi, neprestano ugrožen realnom prijetnjom bolestima i smrću. Suvremena dubinska psihologija, vjerojatno s pravom, mada nekad prenaglašeno, najveći dio svih poznatih oblika ljudskih strahova, objašnjava najrazličitijim mogućim traumatskim događajima nastalim prenatalno, perinatalne i postnatalne, uglavnom odigranih do treće, četvrte godine djeteta, koji (događaji), onda, ostavljaju jači ili slabiji doživotni trag na svjesni i podsvjesni život čovjekov. Ovakva stresna ili traumatična zbivanja dešavaju se, ili nekom vanjskom neumitnošću, češće, neznanjem i pogreškama majke, ili oca, u ranom djetinjstvu njihovog djeteta.

Poznato je vjerojatno svima da su neki strahovi vidljivi i da mogu biti lako prepoznati kod uplašenog čovjeka od njegove okoline, kao što ima strahova koji se, izvana, ničim ne odaju, a utoliko potmulije i opasnije rovare unutar duševnog života nekog čovjeka. Treba li podsjetiti da ima strahova čiji uzrok čovjek nekad točno sluti, kao što ima i više strahova kojih čovjek nije svjestan, ili ih je samo povremeno svjestan. Za takve strahove kažemo da su potisnuti, iza kojih se krije neka teža, neprepoznata trauma, najčešće agresivne ili seksualne prirode. Treba reći, najzad, da osim prolaznih, lakših i prepoznatih strahova, kojima teško da može pobjeći i najbolji ili najpametniji čovjek, ni oni teži, višegodišnji i

neprepoznati strahovi, ne moraju biti doživotna kob nesretnog čovjeka. Radikalnom promjenom uvjeta življenja, samoliječenje, liječenjem psihoterapijom, kao i iskrenim ispovijedanjem sebe duhovniku, moguće je čovjeku ublažiti ili i potpuno otkloni ono što je bilo bolesno u onom prirodnom, rođenjem stečenom i prijateljskom dijelu ljudskog straha. Tako smo stigli do glavnog dijela našeg izlaganja o strahu koji se odnosi na naš društveno-duhovni život, ao kome govori sv. Isak Sirin.

Vidjeli smo već da strah može biti naš prijatelj onda kada nas pravovremeno upozorava na neku realnu vanjsku ili unutarnju opasnost. Kada govorim o unutarnjoj opasnosti, mislim na razne tjelesne bolesti koje nikad ne nastupaju naglo, ni onda kada se tako izvana manifestiraju (infarkt srca ili mozga, neki tumor itd..).Prije nastupanja bilo koje ozbiljnije bolesti uvijek postoje unutarnje opomene iskazivane različitim znacima, nemuštim jezikom, simbolima (u snu, na primjer), koje mi, u našoj općoj duševnoj i duhovnoj zasljepljenosti, ne prepoznajemo, ili kada ih i prepoznamo kao signale upozorenja, na njih ne obraćamo pozornost, kao da nije riječ o našem vlastitom životu ili smrti.

Probuđeni jednom, milošću Božjom, za naše duhovno porijeklo i neprocjenjivu dragocjenost njegovanja duševno-duhovnog života, počinjemo, po prvi put, da se drugačije odnositi prema strahu. Ako smo do toga prelomnog trenutka koji može nastupiti naglo, kao preumljenje ili pretvorba, ili postupno i jedva primjetno doživljavali svoje strahove površno ili ih preživljavali na bolestan način kao mučnu fobiju, slobodno lebdeći strah, nejasnu anksioznost, od toga odlučnog trenutka, kada smo naslutili i shvatili tko smo, odakle smo i kamo idemo, većina naših dotadašnjih strahova postaje nam manje važna, čak beznačajna, jer sada otkrivamo u sebi onaj najvažniji strah, za koji

i nereligiozni i religiozni filozofi kažu da je posljednji strah, strah strahova - strah od smrti. Mogli smo se mi i do onog Božijeg objave u nama bojati smrti, jer i nagon samoodržanja nosi u sebi, na način enantiodromije, strah od smrti. Ovakav strah od smrti, međutim, nije mogao pokazivati nikakve bolesne pojave u našem unutarnjem ili vanjskom životu. Ovaj strah je kod nekih ljudi postajao jak onda kada su ovi ljudi vodili duže vremena nepriličan vanjski život. Blago čovjeku koji neprilično živi, a osjeća jak strah od smrti, jer se kroz ovaj strah u njemu pokazuje njegova oslabljena, a ipak neumrtvljena savjest, koja jedino još kroz ovaj strah od smrti iskazuje sebe i Onog koji je ovu savjest, jednom, stvaranjem čovjeka , za uvijek u njegovo srce usadio.

Smrt za čovjeka osvešćenog za Boga u sebi, prestaje biti biološki strah svakog živog bića od umiranja, već postaje egzistencijalni strah vječnog umiranja, bilo da je shvatimo kao konačan povratak u ništavilo, konačnu smrt jer smo odlučno i slobodno odbili vječni život, ili da ovo vječno umiranje razumijemo kao vječni pakao, istina ne kao mjesto u kotlu vrele vode ili vatre u kojoj gori, a ne može da izgori i tijelo i duša, već pakao, kao vječnu odvojenost od Boga, ali i od drugih ljudi. Onaj ranije spominjani strah od odvajanja (separacije) koji počinje rođenjem, (a da li završava smrću?) U stvari je naš iskonski, opravdani strah od mogućnosti vječnog udaljavanja od Boga. Kada smo, dakle, u sebi prepoznali ovaj prastari strah Adamov od svoje golotinje - pod kojom se ne podrazumijeva samo tjelesno Adamovo ogoljavanje poslije počinjenog grijeha, kada se Adam pokrio, zajedno sa svojom ženom Evom smokvinim listom, već i osiromašenje njegovog duševno-duhovnog života poslije udaljavanja iz Božje blizine - naš strah od smrti više nije naš neprijatelj, koju smrt preobraženi Savao izaziva, pitajući: "Smrti, gdje ti je žalac?" - Nego postaje naš jedini prijatelj koji nas iz smrti izvodi u Život, život vječni. To je onaj strah, Krmar na našem životnom brodu, za koji sv. Isak veli da bez

njega ne možemo stići u luku spasenja. Nema više u nama, od kada smo prepoznali ovaj spasonosni strah, nikakvog drugog straha: od visine, oštrih predmeta, vode ili vatre, virusa ili komete; bezbroj strahova koji su nam, čak, korisno služili dok smo bili odrasla djeca, štiteći nas, još nespremne i nesazrele od suočavanja sa onim Božijim strahom, za koji veliki Danac, Sjeren Kjerkegor, kaže da je "vrtoglavica slobode". Za mnoge ljude, tek je prelomni doživljaj ovakvog straha označio pravi izlazak broda iz luke na pučinu, jer je pučina mora "vrtoglavica slobode" života. Do tada, ako se naš brod i kretao, on se kretao bez Krmar-straha, kretao se sa lažnim kapetanom broda koji nije znao kako izvesti brod iz luke pune podvodnih stijena na otvoreno more, na kome je potrebna samo jedna busola - strah ili strahopoštovanje pred Bogom. Jadni, veliki Niče! I on je pisao: "Puštajte vaše galije u nepoznata mora, na otvorenu pučinu!" I sam je smjelo zaplovio oceanom, ali bez Božje busole, uzdajući se samo u sebe i natčovek u sebi. A natčovek u Ničeu, kao iu svakom od nas, jedino je i samo Bogočovek, Isus Krist. Drugi natčovek može biti samo Antikrist. Niče se za njega odlučio, da li slobodno?

Mada sam i ranije pisao o potrebi razlikovanja straha i strahopoštovanja, neće biti suvišno da i ovom prigodom nešto o toj razlici prozborim. Pojednostavljujući malo ovu razliku, u pokušaju da protumačim riječi sv. Isaka Sirina o vezi ljubavi i straha, rekao bih da svi naši strahovi tijekom života vode, ili treba da odvedu, jedino spasonosnom strahu - strahopoštovanju pred Bogom. Svaki drugi strah prikriva jedini strah koji nas tjera naprijed, od zemlje put neba, od čovjeka put Boga - strah pred Bogom i njegovim sudom. Dobro je, odavno, od svetih Otaca rečeno: "Ko nema strah od Boga, svega će se bojati, i mušica i drugih ljudi, a tko se Boga boji, neće se više ničega zemaljskog bojati!" Da li je potrebno ponavljati da strah od Boga nije nikakav strah od Boga koji prijeti, u stvari strah od zemaljskog oca ili državnika koji strahom održava pokornost, ili

strah od srednjovjekovnog Boga crkve koja je plašila paklom, već i onako dovoljno uplašene ljude od ratova i epidemija, plašila ih riječima i slikom, vječnih paklenih muka, održavajući tako ljude u ropskoj pokornosti koju je Isus Krist htio jednom zauvijek zamjeni u čovjeku za poslušnost iz ljubavi. Eto, jednog pouzdanog Krmar na brodu - strahopoštovanje pred Bogom, kormilara čiji je brod, najzad, zaplovio morem, izvukavši ga između hridina "smrdljivog mora", uvijek smrdljivih luka svih pristaništa svijeta. To je onaj strah ljubavi djeteta od oca i majke, strah prijatelja od prijatelja, muža od žene i žene od muža, strah ljubavi pred Bogom - da se Bog, otac ili majka, prijatelj ili bračni drug, ne ožaloste zbog naših neljubavnih riječi ili djela . Sveta Trojica Božja, Ličnosti su, ne zaboravimo ovu važnu činjenicu! Zbog toga vjerujemo i znamo da Isus Krist i sada plače i tuži zbog nas ljudi i naših nedela, kao što je plakao i tužio pred mrtvim Lazarom, u Getsemanskom vrtu ili pred Jerusalemom koji će od Rimljana biti pregažen i uništen.

Ne smijemo na kraju ove moje smjele egzegeze da zaboravimo nešto značajno iz rečenice Isaka Sirina koji smo naveli na početku članka. Vidjeli smo da bez otkrivanja pozitivnog, prijateljskog straha u nama (straha od Boga), nije moguće izvesti brod na otvoreno more, na kome tek možemo da prepoznamo, šta je to slobodna volja i zašto nam je nju Bog udahnuo rađanjem Adama (čije ime - Adaman, na hebrejskom jeziku, kao što je poznato, znači Zemlja). Zašto je ovaj strah, zapravo, jedini sigurni kormilar na životnom brodu našeg postojanja? Zato što nas vodi pokajanju, jasno poručuje sv. Isak Sirin. Bez pokajanja, dakle, nema ni broda, ni mora koje nije više smrdljivo, već je čisto i prozirno sve do dna kada ga danju s broda gledamo, dok je noću, dok i dalje plovimo otvorenim morem, zvjezdano nebo nad nama drugo providno dno; more se tako očituje u zvjezdanom nebu, a zvjezdano nebo u moru. Između mora i neba postavljen je čovjek. Samo čvrsta

građa broda i siguran kapetan broda spašće čovjeka da se ne obezglavi od vrtoglavice pred zvjezdanim nebom, i ne utopi, kao Narcis, u dubini mora.

I još jednom, svaki drugi strah koji ne vodi pokajanju, lažno je pribježište i smrdljiva luka, bolestan način obrane, samim tim izbjegavanje odgovornosti da se čovjek slobodno odluči, da prihvaća odgovornost i slobodu onda, kada prepoznajući svoje grijehe, traži za njih razrješenje i iskupljenje i prepoznaje onu vrstu straha koji vodi pokajanju. Otkud u čovjeku toliko golem, tako dugotrajan i tvrdokoran strah od jedino spasavajućeg straha, pokajničkog straha? Zašto se većina ljudi radije priklanja životu ustajale luke, nego se usuđuju se zagnjure u slano more i okrepljujuće morskom soli iščiste sve rane na tijelu koje su im lažni strahovi prouzrokovali? Vjerojatno je zato tako jer su naslage grijeha, taložene desetljećima u tijelu i duši čovjeka, već tako ogrubeli i tijelo i dušu, da je takav čovjek izgubio i posljednju nadu da mu bilo koje more i njegova so (recimo drugačijim jezikom, bilo koji duhovnik ili psihoterapeut) mogu rastvoriti i istopiti spečene koru grijeha sa duše i tijela.

A kakva božanstvena nadoknada čeka jedinog pravog junaka među svim drugim vrstama junaka u ovome svijetu, za njegov rizik koji poništava u sebi sve druge strahove, oslobađajući kao princ iz krila zmaja princezu - strah pokajanja! Ne podnoseći više sebe smrdljivog, ne kupajući se više svakodnevno u baruštini grehovnog straha, a pri tom ne proglašavajući ovaj svijet apsurdnim, voljno iz njega izlazeći, vraćanjem "ulaznice Bogu" (kao Ivan Karamazov u romanu Dostojevskog), ovakav čovjek, istinski bogotražitelja, strahom pokajanja otkriva u sebi vjeru, s njome nadu, ali onda i najdragocjeniju njihovu sestru ili treću Sofijin kćerku - ljubav. I sada nam se tek otkriva pravi smisao jedne druge poruke sv. Isaka Sirina: "Kada čovjek zavoli Boga onda njegova ljubav gasi oba straha, strah od

smrti i strah od Njegovog suda."

BLAGODAT, čim opaze da ČOVEK POČNE MISLITI O SEBI MNOGO, ODMAH POPUŠTA da se pojača I UTVRDE PROTIV NJEGA ISKUŠENJA, DOK NE UPOZNA SVOJU NEMOĆ - TADA TRČI I U POKORNOSTI HVATA SE ZA BOGA ... OVDJE BOG ISPOLJAVA SVOJU SILU U njegovo spasenje. JER NIKAD ČOVJEK NE POZNAJE SILU BOŽIJU U MIRU I U SLOBODI.

Čovjek u toku svoga života, više ili manje stalno misli visoko o sebi. Nazvali mi ovu činjenicu psihoanalitičkim izrazima narcizam, omnipotencija, "grandiozni self", ili kršćanskim, gordost, nije bitno, jer je riječ o istovjetnom opšteljudsko fenomenu primjetnom već u najranijem djetinjstvu, kao prirodnom, kompenzatorne rezultatu duboko u sebi doživljenog osjećaja slabosti i nemoći. Nitko ne spori da kod svakog čovjeka, nekad za kratko, nekad za duže, iskrsne svijest o svojoj nemoći. Odlučujuće je, međutim, kako čovjek reagira na ovo prirodno osjećanje. Mada je raznovrsnost reagiranja, praktično, beskrajna, jer su i svi ljudi beskrajno različiti (ali svi beskrajni, u smislu kršćanskog učenja o beskrajnom usavršavanju čovjeka), navešćemo nekoliko najtipičnijih načina odgovora čovjeka na prepoznavanje sebe "golog". Da li zbog neke urođene manjkavosti (tjelesne ili duševne, ili i jedne i druge), ili nekog ranog traumatskog događaja, tek, najviše ima ljudi kojima je "osjećanje inferiornosti" do te mjere nepodnošljivo, da svaki nagovještaj ovakvog osjećaja biva odstranjen iz svijesti ( potisnut) i zamijenjen nekim prkosom, agresijom, gnjevom. Odavno je poznato u psihologiji, a iu svakodnevnom iskustvu ljudi, da čovjek postaje agresivan najčešće onda kada je uplašen. Sa porastom jakosti straha u čovjeku, raste i jačina agresije, koja može pokazivati različite načine manifestiranja (izravna i neizravna, neverbalna i verbalna,

maskirana verbalna agresija itd..), Pri čemu čovjek ne mora biti svjestan tijesne povezanosti straha i agresije.

Da li zbog urođenog introvertovanog stavka ili naslijeđenog melankoličnog ili flegmatičnog temperamenta, neki ljudi, također nespremni da u svijesti duže vremena podnesu nemoć, povlače se u takvim stanjima od ljudi (izazivajući kod ovih čuđenje), tuguju neko vrijeme, jalovo, u samoći, a onda kao da zaborave na doživljaj nemoći, vraćaju se u društvo i nastave živjeti, kao što čovjek ne želi više da misli na neku noćnu moru koja je bila i prošla.

Ima, srećom, dosta ljudi koji su na svijet došli sa snažnijim potencijalima Ja-principa, koji su imali više sreće u djetinjstvu sa relativno usklađenim karakterima roditelja i koji zrelije reagiraju na povremene nalete slabosti.Prihvaćajući teorijski kao točan, a iz osobnog iskustva se uvjeravajući u praktičnu vrijednost drevnog zahtjeva mudraca: "Upoznaj samog sebe!" - Ovi ljudi su korisno zainteresirani saznati porijeklo spomenutim naletima unutarnje slabosti. Pomno ispitujući korijene čovjekove inferiornosti i kompenzatornog osjećaja superiornosti, općeljudske i osobne, ispitivači stižu do istog odgovora: čovjek je najslabije biće u prirodi, ali čovjekov um čini čovjeka gospodarem prirode!

Ovaj tragično doživljeni rascjep između činjenice čovjekove slabosti i smrtnosti i potrebe njegove za besmrtnošću, traži odgovor od čovjeka, (kada čovjek stekne hrabrost da ovako pita), kakav je smisao ovakvog rascjepa i da li ga uopće ima. I ne znajući, ljudi su oduvijek dijelili na tri skupine kada su sebi postavljali slična pitanja i na njih htjeli odgovoriti. Dok su jedni negirali svaki mogući smisao ljudskom postojanju, usklađujući, nekad, s velikom mukom, osobni život sa ovakvim uvjerenjem, drugi su priznavali svoju duševnu i duhovnu nesposobnost da na ovakva suštinska pitanja odgovore (agnostici), dok su ljudi iz treće

grupe, vjerujući u Tvorca svijeta, u kršćanstvu u Svetu Trojicu, preko vjere dobijali i odgovor koji ih je ispunjavao mirom, neke i velikom radošću. Tako smo stigli do odlučujućeg pitanja, kako iskreni kršćanski vjernik odgovara ili treba da odgovori na doživljaj svoje nemoći?

Već smo ranije, u više mahova, navodili riječi apostola Pavla iz njegove II poslanice Korinćanima "kada sam slab onda sam jak", jer se Božja sila najbolje pokazuje "u nemoći ljudskoj". Šta treba da znači ova čudna, paradoksalna činjenica? Ona ne može, najprije, nikako da znači - bila bi to, zbilja, antropomorfna predstava - da Bog, sličan tiranskim roditeljima ili takvom istom narodnom vladaru, želi imati ljude, pokorne robove koji slušaju iz straha. Bog je stvorio čovjeka, zaista, kako bi Sartre rekao, apsolutno slobodnim, uz to vladaoce nad Zemljom i njezinom prirodom, stvaralačko biće "osmoga dana" stvaranja. O "osmom danu" stvaranja, čovjekovom doprinosu popravljanja palog čovječanstva, o čovjeku kao "Božjem prijatelju", Sinu, a onda i suradniku, najprije je govorio (koliko je meni poznato), iz svoga mističnog iskustva u XIV stoljeću, sv.Grigorije Palama, potom u XIX ruski religiozni mislilac Teodor Buharev (1829-1871), a onda u XX. stoljeću Nikolaj Berdjajev.

Doživljaj vlastite slabosti i nemoći, kod pravog kršćanina, ne budi "osjećanje inferiornosti", strah, agresiju, prkos, rezignaciju, očajanje i melankoliju. Sva ova i druga slična "reaktivna" osjećaje čovjeka, kada doživljava, na razne načine, i raznim povodima, neizdrživo osjećanje nemoći, upravo i bitno razlikuju agnostičara ili ateistu od autentičnog kršćanina (ovdje je riječ samo o kršćanskom svijetu). Tek ovakav kršćanin u stanju je svoju, na vrijeme prepoznatu nemoć doživi kao Božju milost, kao poziv Boga ljubavi čovjeku da mu se bez straha ili prkosa obrati za pomoć. Svaki čovjek zavapi bar nekoliko puta tijekom svoga života iskreno, iz dubine duše, za pomoć. Ali kome

se čovjek najčešće obraća za pomoć? Roditeljima, bračnom drugu, prijatelju, društvu, najrjeđe Bogu ili, na kraju, i Bogu. Doživljajni kršćanski čovjek zna odmah kome se jedino može obratiti da ga spase, svejedno da li o sebi misli kao o "palom, grešnom čovjeku" koji se nikako ne može sam spasiti, ili, jednostavno, o čovjeku kao smrtnom biću čiju čežnju ka besmrtnosti može utoliti i ostvariti jedino Onaj koji je sam besmrtan, odnosno Koji je kao Bogočovek uskrsnućem savladao smrt.

Biće nam sada, pretpostavljam, lakše shvatimo riječi sv. Isaka Sirina o blagodati i iskušenju. Ne doživevši nikad Božiju blagodat, jer Mu se nije nikad iskreno obratio za pomoć, nekršćanski čovjek, iskušenja koja ga u životu snalaze, ne doživljava kao kršćanska iskušenja, već kao nepoznato zlo koje se na njega, nedužnog, obrušava, kao zlo koje dolazi od drugih ljudi, rđavog društva i njihovih ustanova, ili kao zlo koje je slijepi slučaj, ili sudbina, protiv koje su nezaštićeni i nemoćni, i ljudi i bogovi. Najčešći odgovor na ovakva, u njihovoj suštini neprepoznata iskušenja, iskazuje se od nehrišćanskih ljudi buntom ili očajanjem.

Na drugoj strani, kršćanin, kad god biva izložen iskušenju, zahvalan Bogu Koji ga kroz iskušenja opominje da je opet jednom "počeo misliti o sebi mnogo". Sveti Isak Sirin sigurno ne misli da kršćanin ne treba da misli mnogo o Božjem biću (jer takvog testiranja nikad nije mnogo), već se u onoj izreci svetitelja jasno kaže da iskušenja dolaze onome tko o sebi misli mnogo. Spasonosno iskušenje u tome slučaju trajaće onoliko dugo (nekad samo nekoliko sati ili dana, nekad puno duže) koliko je potrebno dok čovjek, još jednom, kako se kaže u svetiteljevoj poruci "ne upozna svoju nemoć".

Čovjeku je teško kao prirodnom biću, i kada je ovo prirodno biće postalo kršćansko, da neprestano nosi Boga u srcu. Da bi ovo jednom postigao, možda poslije mnogo

godina upornog truda, ai tada samo uz Božju milost, doživotnom nepokolebljivom kršćanskom podvižniku poklonjena je od Boga "Isusova molitva", poznata, cijenjena i njegovana stotinama godina, osobito u pravoslavnom svijetu (posebno u Svetoj gori, a onda iu Rusiji). Samo takav Božji izabranik, kojemu je um sišao u srce i kome je molitva "Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se na mene (grješnika)" postala sastavni dio tjelesno-duševno-duhovnog bića njegova, što znači, koja je ušla u sastav disanja i krvotoka molitvenika, doživljava neprekinutu radost Božjega prisustva, beskrajnu ljubav prema Bogu, ali i prema svima ljudima i, kako je sveti Isak na jednom mjestu pisao, "za svaku stvar ... i za prirodu gmazova", iu isto vrijeme, ovakva ljubav je ispunjena velikom žalošću za sve "dok se svi ne upodobi Bogu".

Svi ostali, i primjerni kršćani, nužno i prirodno zaboravljaju povremeno Boga i Njegovu blagodat, poklonjenu im, "ni za što, besplatno", zanimajući se, opet jednom, prije za svijet, nego za Boga, ophrvani svjetskim brigama i mnogobrižnošću palog čovjeka, kako bi rekao sveti Teofan Zatvornik. Samo kršćanin zna da cijeni i ne prestaje zahvaljuje Bogu što mu je poslao iskušenja koja ga opominju da je čovjek Božji, a ne svjetski, da je rođen na Zemlji, u povijesti, ali da nije stvoren samo za Zemlju i povijest (svoga naroda, svoje obitelji).Svetitelji su se nekad žalili da im Bog već dugo nije poslao ni jedno jače iskušenje. Ovo su smatrali znakom bogoostavljenost i molili su usrdno Boga da ih ne liši iskušenja koja će ih učiniti savršenijim kršćanima, još bližim Bogu. Stegne se zato čovjeku srce od bola kada pomisli kako ima zlih ljudi koji zlo čine, a koji su dugo fizički zdravi, naizgled, zadovoljni i mirni. Za ovakve ljude, u jednoj Tolstojevoj priči ( O zlom spahiji ) kaže se (tako narod o njemu misli), da su od takvog čovjeka digli ruke "i Bog i vrag".

Velika je, otud, milost Božja kada odmah poslije nekog učinjenog grijeha

stigne i opomena, u vidu nekog iskušenja. Ovakva milost osobito je velika kada se izlije, poslije nekog prijestupa nekom nehrišćaninu ili kršćanskom početniku, i to u vidu relativno brze "kazne" bilo koje vrste. Jer ovakav brz "bumerang", poslije nekog prijestupa, mogao bi poslužiti nehrišćaninu, zbilja, kao "znak odozgo", kao podsjećanje zaboravnog čovjeka na njegovo stvarno porijeklo.

Psihoanalitičari bi mogli na ovo primjete da sva "kažnjavanja" ili "iskušenja" i "opomene", stižu čovjeku od njega samog, od njegovog moralno razvijenog ili, češće, prejako razvijenog nad-ja. Mada smo mi u više mahova u našim ranijim spisima podvlačili razliku između psihoanalitičkog pojma nad-ja i kršćanskog pojma savjesti, možemo mirno prihvatiti ovakvu psihoanalitičku primjedbu, izjednačavajući u slučajevima koje smo ovdje navodili, oba spomenuta pojma. Jer, čak i kada u primjerima istinskih kršćana, ne bismo htjeli po svaku cijenu u iskušenjima koja ih snalaze - u slučaju kada počnu o sebi "da misle mnogo" - vidimo izravnu Božju intervenciju, sasvim je dovoljno da se složimo da ih to njihova savjest upozorava, podsjećajući da je Krist u nama, i prema riječima samog Isusa Krista i prema savjetu sv. Jovana Kronštatskog: "Imaj na umu da je Bog u tebi kao Njegovoj slici i prilici, uvijek i na svakom mjestu prisutan; ti misliš posredstvom Oca, govoriš posredstvom Sina (Riječi), djeluješ kroz Duha Svetog". Čisteći neprestano svoju unutarnju duhovnu posudu od grijeha, čovjek se približava, iu jednom trenutku otkriva Duha u sebi. To je trenutak primanja blagodati o kojoj sv. Isak Sirin govori. Kada je jednom Duh Božji, Sveti Duh u čovjeku pokazan, probuđena je u njemu i savjest, kao "glas Božji u nama", preko koje čovjek, sve dalje i dalje, prepoznaje smisao, i iskušenja i nemoći, jer kroz njih "Bog ispoljava svoju silu "da bi čovjeka spasio, kako kaže sv. Isak Sirin.

Nedovoljno razvijen kršćanin u nama ili

nehrišćanin, također je rođen sa savješću, kao i svi ljudi. Nije bitno što neki psihoanalitičari ne priznaju ovu savjest kao urođenu, već je smatraju stečenom, putem introjekcije moralnih zabrana roditelja od strane djeteta, nazivajući je nad-ja. Bitno je da je ovo nad-ja razvijeno u čovjeku, jer ono onda i kod nehrišćanina opominje, kažnjava i proizvodi iskušenja, sve kao reakcija na grehove koje ovakav čovjek čini, približavajući ga tako, za svijest čovjeka nevoljno, kršćanskoj vjeri i kršćanskom pojmu savjesti . Bolesni slučajevi javljaju se kod ljudi mahom onda kada je njihova savjest (ili nad-ja) nerazvijena ili pretjerano razvijena, jer će u prvom slučaju, zbilja, ostati ravnodušni pred zlim djelima koja čine (ali koliko dugo i da li stvarno bez posljedica po tjelesno i duševno zdravlje čovjeka?), dok će u slučaju suviše stroge savjesti osjećati stalno, na bolestan način, krivnju, razvijajući u sebi sklonost tjelesnim bolestima ili raznim fizičkim oštećenjima (traumotofilija). Opet je samo zdrav doživljaj kršćanske vjere, nade i ljubavi u stanju nedovoljno razvijenu savjest potakne na razvoj, a pretjerano ispoljenu ublaži i vrati u granice milosrdnog i blagotvornog primanja i reagiranja na iskušenja.

Najzad, posljednju rečenicu sv. Izaka da "nikad čovjek ne poznaje silu Božju u miru i slobodi", treba razumjeti tako što se pod mirom ne uzima kao primjer "Mir Božji" koji nam se u molitvama daje, već mir ovoga svijeta, odnosno naše inertne, konzervativne prirode (sada zbilja "pale prirode"), za koju nauka kaže da ona uvijek teži statičnosti i najmanjem utrošku energije u akciji, a francuski filozof Henri Bergson piše: "Život je napor da se popne uz strmu ravan niz koju silazi materija". Da li ćemo materiju shvatiti kao, još uvijek, Duhom neoplemenjene energiju, "nagon ka smrti" Sigmunda Freuda, kao "čudovišnu konzervativnost čovjeka" (K. G. Jung), satansku silu koja nas zarobljava u nepokretnost mrtve materije (mada nauka kaže da nema mrtve materije), - nije toliko značajno. Mnogo je važnije biti osviješten za

ovaj negativan vid "mira" iz koga, bez Duha, što istodobno znači bez iskušenja (nevolje, borbe), ne možemo ni poći na dug put usavršavanja i bogopoznanja. Jedan drugi Sirijac, sveti Efrajim (iz IV stoljeća) poručuje: "Nema odmora na zemlji onima koji žele spasenje", a jedna rimokatolička svetica, mnogo stoljeća kasnije, sv. Tereza od Ávila (iz XVI vijeka) pisala je nešto slično: "Borite se dok ne umrete u borbi, jer niste ovdje ni za što drugo već da se borite".

Kada sveti Isak Sirin u spomenutoj rečenici koju analiziramo dodaje da čovjek ne poznaje silu Božju ne samo u miru, nego iu slobodi, onda riječ sloboda ovdje ne može značiti čovjekovu slobodu savjesti, slobodu izbora ili slobodu naroda, dakle, onu slobodu koja se uzima kao Božji dar čovjeku i koja se cijeni kao jedna od najvećih kršćanskih vrlina. Kao što postoji u čovjeku "mir" koji mu nikad neće pomoći da pozna silu Božju, jer je riječ o lažnom miru koji umrtvljuje čovjeka, tako ima i "slobode" koju sebi čovjek stvara, po principu "sve je dozvoljeno" jer je sve u životu "relativno"; tako i neki narodi imaju vanjsku slobodu, živeći u relativnom materijalnom blagostanju, ali slobodu koja ne pogoduje ni pojedincu ni narodu da pozna "silu Božju", jer je takva sloboda, u najboljem slučaju, sloboda od , ali ne i sloboda za - Krista. Tek ovakva sloboda, unutarnja sloboda izbora za kršćanski put spasenja, proizvest u čovjekovom životu onu burnu dinamiku "dozvanih" nevolja i iskušenja, padova i uzdizanja, "žalosti po Bogu" i straha Gospodnjeg, koje će kršćaninu na Putu, poslije krštenja vodom, donijeti krštenje Ognjem, koga je Isus Krist bacio u svijet prije dvije tisuće godina, paleći duše kršćana sve do današnjeg dana.

II o strasti 

I O BOLESTIMA

KO JE BOLESTAN I ZNA SVOJU BOLEST, TAJ TREBA DA TRAŽI LIJEČENJA. KO KAZUJE DRUGIMA O SVOJOJ BOLESTI, TAJ JE BLIZU SVOME IZLEČENJA I LAKO ĆE GA NAĆI.

Mada sv. Isak Sirin misli ovom poukom u prvom redu na naše moralne bolesti, odnosno sagrješenja naša koja dovode do bolesti, mi bismo mogli proširiti ovu njegovu misao na sve naše bolesti.

U prvi mah može izgledati čudno, ali je činjenica da je većina ljudi bolesna, a da ne zna za svoju bolest. Bez obzira na prividno skladno funkcioniranje svih naših organa u suglasnosti sa središnjim živčanim i vegetativnim živčanim sustavom, zatim i sa respiratornim, cirkulatorni i probavnim sustavom, čovjek je smrtno biće podložno od rođenja kvarenju i umiranju, samim tim i najraznovrsnijim bolestima ("Tjelo stenje pod silom duševnom, koleba se duša u tijelu ", veli Njegoš). Nezavisno od utjecaja civilizacije koja može djelovati i pozivno i negativno na cjelokupni ljudski organizam, čovjek se troši i zamara tijekom života, pa i pored neprestane obnove složenog metabolizma u njegovom tijelu, starost neumitno stiže, a sa njome i postupno umiranje stanica u tijelu , stanica, koja je, i po kršćanskom uvjerenju i prema naučnom saznanju, po sebi i za sebe - besmrtna.

Što čovjeka, zapravo, najčešće i najprije čini bolesnim bićem? Osim nehigijenskih uvjeta u kojima živi, nezdrave hrane i nečistog zraka, najopasniji uzročnici većine bolesti čovjeka potječu iz njegova emotivnog života; Isus Krist je u Evanđeljima rekao da su to zle misli koje izlaze iz čovjekovog srca. Haotični emotivni život čovjekov, u kome se neritmičnim smjenjuju osjećaji i misli, često opterećeni strahom, gnjevom, sumnjom,

žalošću, pretjeranom brigom, vremenom, što dulje traju, određenim živčanim putovima, koje je neuro i patofiziologija ispitala, negativno utječu na rad pojedinih tijela u ljudskom tijelu, slabeći njihovu otpornost, dovodeći postupno, (mada nekad i naglo, tijekom samo jednog dana) do funkcionalne, a onda i organske bolesti.

Ovaj proces razboljevanja pojedinih, ili i više organa u tijelu, nekad traje dugo, godinama, a da čovjek jedva zamijeti da se već razbolio ili da je na sigurnom putu da se razboli. Pošto je ovakav proces psihosomatskog razboljevanja veoma raširen kod gotovo svih ljudi, ne smatramo li s pravom da je svaki čovjek bolestan, i to najprije duhovno, zatim duševno i na kraju i tjelesno bolestan? A da li čovjek zna da je bolestan? Najčešće ne zna i ne želi znati. Zanet i ponet, najčešće polusvesno procesom življenja, ustremljen zadovoljiti nagon samoodržanja, seksualni i agresivni nagon, sa ciljem da postigne moć nad okolinom da bi tako savladao često nepodnošljivo osjećanje svoje biološke, psihološke i socijalne nemoći i slabosti, čovjek proleti kroz život, nekad dug život, a da nije postao svjestan svoga poslanstva. Kakva tragičnost življenja za čovjeka, krunu Božijeg stvaranja, stvorenog od Duha i za Duh, namijenjenog od Boga da bude gospodar prirode - "Čovjek je stvorenje, ali ima nalog da postane bog", piše sv. Grigorije Bogoslov - što znači stvaralac koji radi na dijelu usavršavanja sebe, prema liku savršenog čovjeka Isusa Krista, poslanog mu od Boga da mu bude vječni uzor i ideal!

Prvi, dakle, uvjet stvarnog buđenja čovjeka iz njegovog, nekad, doživotnog drijemeža (čak je i neurofiziološki istraživanjima potvrđeno da čovjek najveći dio svoga života provede u spavanju ili dremežu, povremeno aktivirajući samo jedan, minimalan dio ogromnog potencijala svoje moždane aktivnosti), jeste prepoznavanje sebe bolesnog, prepoznavanje i priznanje ove činjenice, unatoč goleme povrede svoga narcizma, i temeljnog kvarenja slike o sebi kao "grandioznom

self". Drugog izbora kao da uistinu nema. Ili ćemo produžiti da živimo i umremo kao prirodna bića nesvjesna svoga porijekla, položaja i svrhe življenja, odlazeći poslije smrti, možda, u Ništa, jer nam je Ništa predstavljalo alfu i omegu življenja, ili ćemo se prenuti, najčešće zahvaljujući baš bolestima i raznim drugim nevoljama i nesrećama života, kriknuti tada za smislom življenja, zavapiti za prosvjetljenjem uma i srca u Onoga koji nam jedini može pružiti takav odgovor na naš vapaj, koji nas trajno može umiriti i upraviti naš život u drugom, suprotnom smjeru od dotadašnjeg puta.

Čest doživljaj, ne uvijek osviješten, vlastite inferiornosti i potrebe da se ovaj najmučniji mogući doživljaj nadvlada (kompenzira) "težnjom ka moći", Ničeovom "voljom za moć" (odlično razlozenom i objašnjenom u "individualnoj psihologiji" Alfreda Adlera), manifestovan, najčešće , agresivnom željom da se ovlada drugim čovjekom, ai drugim narodom, što je sve do danas činilo tragično jezgra svekolike ljudske povijesti, ne može se drukčije poništiti nego voljnim i svjesnim prihvaćanjem i priznanjem svoje osobne i općeljudske slabosti, bolesti (čak "bolesti na smrt "o čemu oštroumno piše veliki Danac, Seren Kierkegaard), ali i svoje osobne grešnosti. Ovakvo prihvaćanje svoga i opšteljudskog "straha i drhtanja" (drugi naslov jednog od Kjerkegorovih knjiga), nezamislivo je (ako nemamo izvanrednu obdarenost jednog Nietzschea, Heideggera, Sartra ili znanstvenika Jacquesa Mono, ai tada je to tragična obdarenost!) Bez "skoka u vjeru ", bez prepoznavanja Boga i Krista u sebi, jer Bog, Jeste - jeste u nama. Tek u Bogu is Bogom, što znači s Kristom, ako smo i kada smo rođeni u kršćanskom narodu (konkretno u pravoslavnom, srpskom narodu), doživjet i onda ćemo i razumijeti veličanstvene, paradoksne riječi apostola Pavla u II poslanici Korinćanima (12,10 ): "Zato sam dobre volje u slabostima, u ruženju, u nevoljama, u progonjenja, u tugama za Krista: jer kad sam slab, onda sam

jak "(podvukao V. J.).

Možda smo se sada tek približili razumijevanju odlomka iz djela sv. Isaka Sirina: Tko je bolestan (a svi smo bolesni) i zna svoju bolest (otkrio je, znači, njeno porijeklo, ne samo u općoj ljudskoj slabosti i smrtnosti, već u osobnom grijehu, živeći emotivno i misleno kaotično) - takav čovjek traži liječenje , veli sv. Isak. Od koga treba tražiti liječenje čovjek kome se Bog smilovao otkrivši mu uzroke njegove bolesti i sa njome povezane patnje koje ga naizmjenično, tijekom života, čine bijesnim i osvetoljubivim, a onda klonulom, rezigniranim i depresivnim? Zar ne od Iscelitelja duša i tijela naših, Isusa Krista, sigurnog Liječnika kome se obraćamo kada smo osviješteni, i za našu bolest i za ovog pravog Liječnika bolesti naših? Ovo nam, na skriven i fin način poručuje drugi dio poruke sv. Isaka Sirina koja glasi: "Ko kazuje drugima o svojoj bolesti, taj je blizu svom izlječenju i lako će ga naći".

Šta ova točna poruka drugo znači nego opomenu, prvo, da nikako ne valja sakrivati, svoju jednom prepoznatu bolest - a često je skrivamo iz sujete, iz straha da će se okrnjiti svemoćna slika koju gajimo o sebi, a koju smo sliku, i nesvjesno, nametnuli i svojoj okolini (drame Luiđi Pirandela!) - i, drugo, da kada, jednom, istinski savladamo svoju gordost (koja opet, nije ništa drugo nego naličje naše slabosti) i kažemo drugima o svojoj bolesti, lako nalazimo, onda, i izlječenje . Ko je taj drugi kome se, najzad, uz mnogo prethodnog otpora, povjerava osvešćeni bolesnik? Ovakvo povjerljivo lice može biti svako ono lice kome bolesnik vjeruje, koga voli i od koga se nada pomoći. Takvo lice može biti otac, majka, muž ili žena, prijatelj ili psihoterapeut, a za kršćanskog vjernika najbolje je da to bude duhovno lice, ispovjednik Crkve koji je sam sebe prethodno, uz pomoć Krista, liječio i izliječio. Ovakav čovjek, najprije sam očišćen, sprovodnik je Duha Svetog, pomoću koga će naći, otkriti i izliječiti naše, i

duhovne i duševne i tjelesne bolesti.

SVAKA STRAST KOJA SLUŽI NA KORIST, DATA JE OD BOGA. I TJELESNE STRASTI STAVLJENE SU U TIJELO NA NJEGOVU KORIST I USPEVANJA; A TAKVE SU I STRASTI DUŠEVNE.

Relativno je malo misli u svetootačkoj literaturi sličnih ovoj, smeloj, sv. Isaka Sirina. Naučeni svojom prirodom da osjećamo i mislimo na dualistički način, manihejski pojednostavljeno dijeleći čovjeka, prirodu, pa i samog Boga na dobro i zlo, anđele i đavole, tamu i svjetlost, mi tako zaboravljamo, ili za sobom ostavljamo, same osnove kršćanskog učenja. Kao što bi trebali znati, judeo-kršćanska religija nije dualistička religija, poput zoroastrizma i od njega izvedenih religijskih učenja, kao što su gnosticizam i manihejizam, koji su utjecali na pojavu i širenje jeretičkih učenja pavlikijana i mesalijana, potom bogumila, kao preteča protestantizma , unutar bizantskog pravoslavlja. Kršćanstvo, kao monoteistička religija, slična judaizmu i islamu, predstavlja Boga kao jedinog Tvorca "i neba i zemlje", što znači i duha i materije, sve vidljive i nevidljive prirode, čovjeka i svih nižih živih bića, sve do kristala, za koje znanost danas pretpostavlja da nisu mrtva materija, jer i nema ničega mrtvog u kosmosu.

Ako je, dakle, Bog, prema kršćanskom uvjerenju, Tvorac svega "vidljivog i nevidljivog", Onaj, koji prema riječima proroka Izaije "pravi svjetlost i stvara mrak" (45,7), onda, nije ispravno pretpostaviti, poput gnostičara, da je demijurg, neko niže božanstvo, možda otpalo od Boga, stvorilo ovaj nesavršeni i pali svijet i njime dalje vlada. Ako već nismo uvijek u stanju, slično Leibniz, smatramo ovaj svijet "najboljim od svih mogućih svjetova", osjećajući se dobro u

teodiceja, nije dobro njegovati u sebi i za druge đavodiceju, projektujući vlastitog unutarnjeg đavola na sve ljude, prirodu i povijest.

Ne ulazimo ovom prilikom u složeno pitanje prvog ljudskog sagrješenja ili pada u grijeh, Adamovog i Evinog "ugriza jabuke" u rajskom Božje vrtu, prijevremenog kušanja plodova s "drveta dobra i zla" i posljedičnog umiranja čovjeka i cijelog ljudskog roda. Ne možemo sada raspravljati, također složeno i teško pitanje, primarne i sekundarne ljudske prirode, ili prirode čovjekove prije i poslije počinjenog "praroditeljskog grijeha". Ostanimo radije na jednostavnoj i preciznoj misli sv. Isaka Sirina koji nam kaže da "svaka strast koja služi na korist data je od Boga". Naš svetitelj ne kaže da je svaka strast data od Boga, pa zbog toga služi na korist, već ona strast koja služi na korist, od Boga je. Ovakvim istinskim kršćanskim izrazom, sv. Isak nas upozorava i podsjeća da strastima ne valja prilaziti jednostrano, kao apriorno đavoljim iskušenjima i, drugo, da je čovjek slobodno biće koje, praktički, cijelog života stoji pred izborom. "Sve mi je dopušteno", veli apostol Pavao u I poslanici Korinćanima (6,12) "ali sve ne koristi, sve mi je dopušteno, ali ne dam da išta ovlada mnome".

Kako bi trebalo razumijevati pojam "strast" kod sv. Izaka? Mada se strasti kod svetih Otaca najčešće izjednačavaju sa "sedam smrtnih grijeha", poznatih diljem kršćanskog svijeta, u religijskom tkanju u kakvom je Isak Sirin upotrijebio ovu riječ, prije sam sklon da ovoga puta strasti poistovjeti s ljudskim nagonima, najprije, nagonom samoodržanja, zatim seksualnim i agresivnim nagonom. Američki psiholog Mek Dugal, osnivač hormičke psihologije, smatrao je da čovjek posjeduje i mnoge druge nagone ili nagonima bliske djelatnosti; spomenimo nagon igre ( homo ludens ), skupljački nagon, ali i nagon ka saznanju ("volja za smislom" Viktora Frankla), nagonska potreba za

stvaranjem ( homo creator ) itd..

Ne ulazeći u raspravu jesu li svi ovi nagoni (strasti) nastali post factum , kao posljedica "pada u grijeh", ili, što mi izgleda vjerojatnije i prihvatljivije, da je Bog stvorio čovjeka sa ovim nagonima, sledujući razgovijetno misao sv. Izaka, značajnije za nas je pitanje što čovjek čini, ili što treba da čini sa svojim strastima (nagonima).Neće nam ništa smetati ako biblijsko kazivanje o postanku čovjeka iz "praha zemaljskog" i Duha Božijeg, prenesemo na vekovna znanstvena raspravljanja o odnosu materije i energije. Svodeći ovu raspravu, nešto pojednostavljeno, na znanstvenu pretpostavku da su materija i energija dva vida jedne iste prasupstancije, da kozmička tvari stalno prelazi u energiju, a ova se potom zgušnjava u materiju - što se gotovo u potpunosti uklapa u smjelu misao Karla Gustava Junga da su i materija i duh jednog korijena - mogli bismo reći da su i priroda i čovjek kao njezin dio (ai dio Boga jer je i priroda stvorena od Boga), džinovski akumulator ispunjen materijom i energijom. Ako sada pod Erosom shvatimo, u prvom redu Božju ljubav za čovjeka i sve živo što je Bog iz ljubavi stvorio, a potom silan energetski spremnik u kome su sadržani svi ljudski (i cijele prirode) nagoni, onda smo još jednom, zaobilaznim putem, stigli do čovjeka i njegove osobne mogućnosti slobodno odlučuje što će činiti sa svojim strastima (nagonima) i njihovom neprocjenjivo velikom energijom. Ova energija (nevidljiva, a ipak donekle mjerljiva) svakom je čovjeku očevidna i pristupačna, naročito kada je riječ o agresivnom i seksualnom nagonu. Kada sv. Isak Sirin kaže da su "tjelesne strasti stavljene u tijelo na njegovu korist i uspevanje" onda je dozvoljeno pretpostaviti da je naš pisac u prvom redu imao na umu upravo ova dva najjača nagona u čovjeku. Kada su ovi nagoni na "korist i uspevanje"? Zar ne onda kada čovjek njima vlada, kada ih drži pod kontrolom volje, kada njihovu energiju koristi da upozna prirodu,

da je umnoži i obože, sledujući Božju zapovijed i blagoslov rađanjem i množenjem učini Zemlju plodnom i sretnom!

Na izazovno pitanje kršćanina je li seksualni nagon u čovjeku samo izraz i potreba ljudske prirode za reprodukcijom, ili služi čovjeku i kao spolno zadovoljstvo u braku, (ali u braku u kome postoji tjelesno-duševno-duhovni sklad u ljubavi, vidi: I poslanicu Korinćanima a. Pavla, 7,5-7), oprezan odgovor koji smo dobili još od sv. Jovana Zlatousta (V vijek), ali i od suvremenih kršćanskih teologa (među njima i pravoslavnih: Sergije Trojicki, Dimitrije Bogdanović, Pavao Evdokimov, vidi knjigu: Sveta tajna ljubavi , Pravoslavni misionar, Beograd 0,1988), za mnoge kršćane je iznenađujući. I neki sveti Oci naime, kao i neki suvremeni teolozi, ne misle da brak muškarca i žene ispunjava u potpunosti svoju božansku namjenu samo u stvaranju potomstva, tj.. da spolni nagon kod čovjeka ima iste kvalitete i funkciju kao kod nižih živih bića.Namesto ovakvog načina razmnožavanja živih bića, odnosno korištenja seksualnog nagona, kakvo je i kod čovjeka u njegovoj preistorije, desetinama tisuća godina trajao, od vremena Božijeg Objavljivanja Mojsiju, a onda, naročito, od vremena dolaska Bogočovjeka Isusa Krista, preporuka ljubavi među ljudima, odnosila se svakako i na ljubav muškarca i žene u braku. Zar nije ova Kristova preporuka apostolima i svima ljudima, da postoji samo jedan brak i da je svaka preljuba u braku grijeh i čak jedini razlog dopuštene rastave braka, dokaz kršćanskog uvjerenja da je prvobitna politeistička i poligamna ljudska priroda (stari Židovi bili su oslobodili politeizma , ali ne i poligamije) oblagorođena Kristom koji od čovjeka traži, ako hoće da bude kršćanin, čvrstu osobnu odluku da poligamnu prirodu zauvijek zamijeni monogamnom. Pozivajući se na Boga i njegovu preporuku da će čovjek napustiti roditelje svoje i "prilijepiti se ženi svojoj i od dvoje postaće jedno", Isus Krist nas vraća u pravreme postanka čovjeka kome je sam Bog

"od početka" namijenio da bude Monogam i monoteist!

Spolna strast u čovjeka, jednom riječi, može i danas da u njemu ostane na razini animalne strasti upotrijebljene isključivo u svrhu razmnožavanja; ona se može izopačiti u grešnu strast prave opsjednutosti čovjeka spolnim nagonom koji se nemilice zadovoljava bez ljubavi , čak sa izbjegavanjem stvaranja potomstva i , spolna strast, može biti na "korist i uspevanje", kada u ljubavi , u harmoničnom spoju tjelesne, duševne i duhovne ljubavi, muškarac i žena, u braku, zbilja ispune Božju preporuku da "od dvoje načine jedno". Obostrani i istovremeni orgazam u spolnom odnosu muškarca i žene, predstavlja, u isto vrijeme, podsjećanje na "rajsku ljubav" Adama i Eve prije sagrješenja, a onda i začetak ploda međusobne ljubavi koja ispunjava i drugu Božju zapovijed o "rađanju i množenju". Ne zaboravimo da je Eva izašla iz Adamovog rebra u ekstazi, kako se od svetih Otaca prijevodi "tvrd san" koji je Bog poslao Adamu kada je od njegovog rebra gradio ženu. Valja, također, obratiti pažnju da će glagol poznati biti upotrijebljen u Svetom Pismu na dva načina, ali sa jednim istim dubljim smislom: u biblijskom jeziku ova hebrejska riječ (poznati) znači ljubavni odnos muškarca i žene ("Adam pozna Evu ženu svoju") , a jevanđelist Ivan (17,3) kaže: "A ovo je vječni život: spoznati tebe jednoga istinitoga Boga i koga si poslao Isusa Krista". Kroz ekstatični Eros, dakle, ali uvijek samo u ljubavi, i muškarac i žena mogu se nađu u Božjoj blizini, jer je odnos Boga prema svakom čovjeku isti kao što je bio s njegovim izabranim narodom, ljubavni odnos, i to je jedini razlog, prema mišljenju suvremenog grčkog teologa Krista Janarasa "da jedna čisto ljubavna pjesma Pjesma nad pjesmama , nađe mjesto među knjigamaStaroga Zavjeta . Otud nije neobično da se iu otačkim predanju mogu naći ovakva mjesta: "Neka ti tjelesna ljubav bude slika žudnje za Bogom", ili: "Blažen

onaj koji ima ljubavi prema Bogu koliko ima bezumni ljubavnik prema svojoj voljenoj". Ruski pravoslavni teolog u XX. stoljeću Pavao Evdokimov dao je naslov jednoj svojoj knjizi Luda ljubav Božja .

JEDAN, I ONIM DELIMA KOJA ČINI Levice, STVARA ŽIVOT U Premudrost BOŽIJOJ, A DRUGI PRODAJE GREH POD vidom NEČEGA BOŽANSKOG.

Mnogo šta u jednom ljudskom životu, relativno kratkom, ostane skriveno, neupoznat, nerazjašnjeno. Nekad tako ostane zauvijek, a nekad, čudnim stjecajem okolnosti, uskoro ili mnogo kasnije, poslije smrti nekog čovjeka, otkriva se stvarno biće toga čovjeka, kao i njegova djela: u pozitivnom svjetlu, kakva se svijetlost čovjeka i djela njegova nije naslućivala dok je ovaj čovjek živio, ili u negativnom smislu prepoznavanja zlog mišljenja i djelovanja čovjeka, o kome su njegovi suvremenici imali dobro mišljenje. Kao što se, dakle, dobar čovjek i njegova dobra djela ne moraju prepoznati i priznati kao takvi za života ovakvog čovjeka, tako i rđav čovjek i takva ista djela njegova ne moraju se pokazati svima ili nikome, iz bliže i dalje okoline takvog čovjeka. Čovjek je složeno biće koje se ne odgoneta lako; za čovjeka je uvijek tajanstvena, nikad dovoljno točno protumačena Božja promisao, ne samo u povijesti, čiji katastrofalni milenijumski tijek može zbuniti i najvećeg vjernika, već je Ona takva iu osobnom životu pojedinoga čovjeka.

Da li ovim određivanjem želimo relativizujem problem "dobra" i "zla", kao što to već odavno mnogi ljudi raznih zanimanja čine? Nikako. Bez obzira, ili upravo zato što smo svi "praroditeljski grijehom" okusili "zabranjeno voće" sa "Drveta spoznaje dobra i zla", mi smo i dalje pomućenog pogleda koji ne razlikuje zdravo od otrovnog ploda sa Drveta iz Božje bašte, prema kojemu smo

jedino bili dužni da ostanemo u strogom postu.Ako je čovjek htio i još uvijek, i sve više hoće, da živi bez Boga, Bog neće ostati bez čovjeka, pa je zato, prema riječima jednog kršćanskog mističara, postao čovjek, Bogočovek Isus Krist, da bi ljude, voljno odbjegle, a onda plamenim mačem Arhanđela oterane iz Božjega vrta, opet priveo k Sebi, radujući se povratku svakog, pojedinog "bludnog sina" Očevom domu. Ako smo, dakle, i dalje ostali zbunjeni iu magli i pred razlikovanjem plodova dobra i zla, relativizujući ih danas više nego ikada, odričući se regresivan način monoteizma u korist politeizma (koji se, između ostalog, karakterizira sjedinjavanjem dobrih i zlih osobina unutar jednog božanstva, kao što je to slučaj u indijskih božanstava, donekle, još uvijek, iu liku ambivalentnog Jahvea), i pored jasnih jevanđelskih poruka Kristovih propovijedi koje su ljudima imale pomoći u razlikovanju plodova s jednog istog Drveta, onda sve nevolje i nesreće koje nas snalaze, i kao narod i, pogotovo, kao pojedince, padaju na nas, i posljedica su, sve češće, naše svjesne odluke da odbacimo Krista i kršćanstvo, u kome smo mi i naši preci rođeni. Ali da se vratimo na tajanstveno pitanje čovjekove "ljevice" i "desnice" i preteško pitanje Božje "ljevice", na koja nas nagoni da mislimo sv. Isak Sirin.

Još jednom, o složenosti čovjekovog bića. Ova složenost ili, psihoterapeutski jezikom rečeno, konfliktnost, reklo bi se, same suštine čovjekovog bića, potiče, kršćanski govoreći, od Adamovog sagrješenja, što bi značilo od samog početka postojanja ljudskog roda. Psiholozi, konfliktnost čovjekovog psihičkog života smatraju posljedicom, s jedne strane, njegove "mješovite" genetike, s druge, nesklada, između daleko većeg prostranstva čovjekovog nesvjesnog života (samim tim nepoznatog, ali posredno mogućeg da se upozna, prema davnašnjoj preporuci mudraca: Upoznaj samog sebe!) i njegove svijesti, kao nositelja Ja-principa, uvijek ugroženog, prema mišljenju psihoanalitičara,

od nagonskih pobuda koje nadiru iz nesvjesnog, od utjecaja iz okoliša i od, nekad preslabog, a nekad prejakog unutarnjeg cenzora, nazvanog Nad-ja.

Kada je riječ o utjecaju naših gena na naš, najčešće kaotični duševni život, uzimam kao primjer različitu genetiku Dostojevskog; kao što je poznato, očeva strana velikog pisca bila je opterećena duševnim bolestima, samoubojicama i ubojicama, dok su majčini preci, mahom, bili monasi , svećenici, sveti ljudi. Ne nosi li, pitam se, svaki čovjek sobom, kada dolazi na svijet, mješavinu "dobrih" i "zlih" gena, naravno bez genijalnog talenta Fjodora Mihajloviča, koji nije postao ni ubojica ni svetitelj, jer je mogućnosti svojih gena na najbolji način pretočio u likove svojih romana.

Zašto naglašavamo čovjekovu konfliktnost koja ga čini dualističkim bićem, reklo bi se od začeća, a svakako od rođenja? Upravo zbog nerazmrsivog spleta njegove "ljevice" i "desnice"! Ovaj koloplet, međutim, uzrok je stravičnom ratu u čovjeku, najčešće nevidljivom, unutarnjem ratu koji vode osjećaji i razum, tijelo i duša, duša i duh, nesvjesno i svjesno, dobro i zlo. Nikome, koji cijelog života, htio-ne htio bije ovakvu bitku, s potpuno neizvjesnim ishodom, nije mogućno, čak i kada uz Božju pomoć vodi podvižnički život (monaški ili laički monaški) da ostane borac samo unutar sebe. Ne moramo se čuditi zato, da se povremeno, kod nekih često, a kod rđavih boraca najčešće, unutarnja borba projicira izvana, prenoseći se na borbu s najbližom rodbinom, susjedima, a onda i graničnim narodima. Ljudske svađe, jednom riječi, ratovi i građanski ratovi, najčešće su projekcije čovjekovih unutarnjih konflikata, uvijek iznova neuspio pokušaj da se ovi konflikti razriješe izvana, putem revolucija i ratova. Destruktivnost i samodestruktivnost čovjeka (jedno ne ide bez drugog) kroz čitavu ljudsku povijest, osobito izrazite u naroda monoteističkih religija, koja je, jednom za uvijek, postavila egzistenciju ovih

naroda u znaku religioznog iskušenja - borba Dobra i Zla biće unutar čovjeka i njegove povijesti sve žešća, sa sve jasnijim opredjeljenjem slobodnog izbora ljudi za Dobro ili Zlo - tragičan je ishod ljudske nemoći da bez pomoći Božje, Koga ne priznaje, dovede svoju unutarnju borbu do dobrog kraja. Da je ovakav dobar ishod čovjekovog rata sa samim sobom moguć, rječito govore životi poznatih i još mnogo više nepoznatih kršćanskih svetitelja (i ne samo svetitelja) tijekom dvije tisuće godina kršćanske povijesti. Ali savladati uspješno "mješovitu" genetiku, i "amoralno i asocijalno" nesvjesno, odoljeti iskušenjima kušača "od početka stoljeća", moguće je samo s Bogom. Samo tada "ljevica" neće biti u sukobu sa "desnicom", ako "desnica", prema jevanđelskim riječima i ne bude uvijek znala što radi "ljevica" i - obratno. Pošto smo svi daleko od ovakvog harmoničnog udruživanja svih "udova" našeg tijela, koje je Bog tako opremio da oni prirodno harmonično rade, sve dok ih naša uzburkana, rascijepljena duša ne poremeti (stvarajući onda niz psihosomatskih bolesti od kojih malo tko od ljudi može utekne), upitajmo se ponovo šta je sv. Isak Sirin mislio kada je rekao da i čovjekova ljevica može "stvara život u mudrosti Božjoj", a da tobožnji vjernik, čovjekova desnica, dakle, "prodaje grijeh pod vidom nečega božanskog".

Još je sveti Augustin pisao: "Bog ima mnoge koje crkva nema i Crkva ima mnoge koje Bog nema", a jedan kršćanski teolog u našem stoljeću rekao je nešto slično: "Ne budimo sigurni da je Bog u crkvi. On je sa svima koji istinski vjeruju. Čuvaj se onoga tko dokazuje ili traži da mu se dokaže Bog. Bog se ne dokazuje, već pokazuje! Čuvaj se onoga za koga je Bog na nebesima. Bog je ili u drugom čovjeku (naravno, iu meni) ili nigdje ".

[ * NAPOMENA: Crkva je ovdje shvaćena kao institucija, otud je pisano malim slovom, za razliku od Crkve kao mističnog tijela Kristova i eshatološke zajednice u povijesti -

primedba V. J.]

Svi znamo da je uvijek bilo i da i danas ima onih koji nose velike i male križeve oko vrata, metaniše, redoviti su posjetitelji crkve, poste i pričešćuju se, dok se u svakodnevnom osobnom, privatnom životu (u porodici, na poslu, kada ih nitko ne vidi) ponašaju nekršćanski. Poznata jevanđeljske priča o ponašanju dvojice Židova u hramu (jedan glasno pokazuje svoju pobožnost prezirući drugog, a ovaj drugi, priznajući svoju grešnost, smjerno stoji pred Bogom moleći za oproštaj) svjedoči da su i prije dvije tisuće godina (a sigurno i mnogo ranije) postojali ljudi - "obijeljeni grobovi", ili ljudi koji drže samo vanjsku stranu čaše čistom, da se poslužim Kristovim primjerima iz Evanđelja . Za ovakve i slične ljude Dante je u Paklu našao odgovarajuća mjesta mučenja, dok ih je sv. Isak Sirin nazvao onima koji prodaju grijeh "pod vidom nečega božanskog".

Teže će nam biti da prepoznamo one druge ljude, pretpostavljam, također brojne, koji čine dobra i tako stvaraju život "u mudrosti Božjoj", postupajući po jevanđelskom savjetu, da kada činimo dobra djela, neka naša desnica ne zna što čini ljevica, da se ne bismo pogordila i ne poslušali savjet svetih ljudi koji nam poručuju: "Ne bilježi svoja dobra djela, jer ako ih zabelezis, brzo će izblijedjeti; ako ih pak zaboraviš, biće upisana u vječnost". Mislim na one ljude koji sebe ne smatraju kršćanima (da li bi ih trebalo nazvati neosvešćenim kršćanima ili skrivenim teistima?), Neki od njih čak ističu svoj agnosticizam ili ateizam, a onim što čine u životu, kao da potvrđuju, i nevoljko, postojanje Boga .

Pošto sv. Isak Sirin izričito spominje čovjekovu ljevicu koja čini djela iz kojih proizlazi život "u mudrosti Božjoj", ne mogu ne pomišljam i na Božju ljevicu, kojoj Bog, preko mefistofelskog duha u čovjeku i izvan čovjeka, prema Geteov riječima iz Fausta , uvijek hoće zlo , ali završi dobrim. U

monoteističkim religijama svijeta, kao što smo to ranije isticali, veliki je problem kako u jednom, svemogućem i svedobri Bogu objasniti porijeklo zla. Zlo je, zbilja, i suviše vidljivo i prisutno, da bismo ga mogli olako proglasiti "odsustvom dobra" (privatio boni), prividom ili našom iluzornom predstavom, još manje nam je kao monoteistima dozvoljeno da zamišljamo drugog boga, Sotonu, i to kao nezavisni princip, onako kako predstavljaju sebi borbu dobra i zla sve dualističke religije ili pojedine, kroz sva kršćanska vremena uvijek prisutne, gnostičke hereze.

Ne mislim nikako da mogu i pretpostaviti rješenje ove teške zagonetke koju nisu mogli riješiti, dvije tisuće godina, i najbolji kršćanski i nekršćanski filozofi, teolozi i razni drugi mislioci. Dovoljne nam mislene muke zadaje sv. Isak Sirin kada nam, govoreći o ljevici, dozvoljava da pretpostavimo da ima ljudi koji čineći drugim ljudima zlo, navode ove ljude da postanu Božiji, ili ako su to već, da ih učine jačim vjernicima. Dobro su nam poznata raznovrsna i mnogobrojna iskušenja koja snalaze u životu, ponajviše, Božje ljude. Neki od njih malaksavaju pod pritiskom iskušenja i napuštaju daljnju borbu za Dobro, dok se drugi osnažuju u vjeri. Tko kuša čovjeka kroz zle ljude? Bog, Sotona (Satana sa dozvolom Boga kao u čuvenoj priči o Jobu, donekle ponovljena u genijalnom dijelu svjetske književnosti Goetheovo Faustu ), ili to kuša sebe sam čovjek, jednostavno iz vlastite zloće, nakupljene, koje rđavom genetikom, koje rđavim uvjetima života, počevši od ranog djetinjstva? Nije li najbolje, u duhu kršćanske suzdržanosti, na ovo vječno, a stravično pitanje, odgovoriti sa - ne znam! Ono što mi izgleda važnije, pa i presudnije, kada su u pitanju učinci počinjenog zla od jednog čovjeka drugom čovjeku, odgovor je čovjeka na izazov zla, ne raspitujući se previše, otkud zlo i tko ga šalje čovjeku. Originalna teorija, možda najvećeg kršćanski orijentiranog povjesničara u XX stoljeću, Arnolda Tojnbija o "izazovu i

odgovoru", sasvim se dobro može primijeniti, ne samo na povijesna zbivanja sa narodima i njihovim civilizacijama, već iu životu čovjeka kao pojedinca, kao individue na putu ka ličnosti. Zar čovjek nije neprestano izazivan? Od koga izazvan? Od Boga, vraga, prirode, drugog čovjeka, društva, muškarac od žene i žena od muškarca, od naroda kojemu čovjek pripada, od drugog naroda? Još jednom, nije nam odgovor na ovo pitanje ono bitno u problemu kojim se bavimo, bitan je i odlučujući naš odgovor na izazov. Da li smo, najprije, svjesni da smo izazvani, što bi kršćanski razmišljajući trebalo značiti, pozvani? Jer kada smo već dozvani u ovaj život bez naše volje i odluke, nismo li u isto vrijeme izazvani i pozvani da život osmislimo i obogatimo? Kako? Vjerom, nadom i ljubavlju u Bogu. Ali i vjera i nada i ljubav samo su "iskre u kamenu", bez vanjskog udara one bi "u kam očajala". Šta je vanjski udar? Sve moguće nevolje ovoga svijeta, uključujući udare zlih ljudi na nas. Karl Gustav Jung je jednom s pravom napisao da je čovjek čudovišno konzervativno biće i da ga samo krupna nevolja može potaknuti na aktivnost. Pa, mada je Niče, na svoj podrugljiv način rekao da "bolest (uzimam ovoga puta bolest i nevolju kao sinonime - primedba V. J.) Može biti poticaj za život, ali za takav poticaj treba biti dovoljno zdrav", upravo su vjera, nada i ljubav u Bogu jedino zdravlje u čovjeku koje će na izazov nevolje ili bolesti (tjelesne, duševne, socijalne, opštečovečanski, jer je čovjek, zbilja, prema Kierkegaard, "bolest na smrt") odgovoriti aktivnim životom beskrajnog usavršavanja, prema Kristovom pozivu čovjeku iz Matejevog evanđelja .

A šta će biti s ljudima koji, i nesvjesno nas iskušavajući Zlom, silno pridonose uvećanju Dobra u nama? Ne znamo. Da li su oni bili oruđa u Božjim rukama (poput Sotone kada je kušao Joba ili Mefista kada je sklopio savez sa Faustom), ili su činili zlo po vlastitoj slobodnoj odluci (Juda)? Ne znamo. Krist nas neprestano opominje da budemo blagi s

našim neprijateljima. Nije li to zato što su nam ovi neprijatelji (prema Božijem promislu) skriveni prijatelji koje ćemo kao takve, blagoslivljajući ih, prepoznati jednom, mnogo kasnije, možda tek na kraju života? Ako je tako s pojedinim ljudima, koji kao da nam stalno stavljaju "štap u kotač", au stvari nas potiču da, ili brže hodamo, ili da nam kotač na životnim kolima ne zahrđa, zašto bi drugačije bilo s tzv. neprijateljskim narodima? Trebali bi nam kao vječna paradigma posluži, i kada su u pitanju narodi sa kojima smo stoljećima u sukobu, na primjer uloge Židova u kršćanskoj povijesti, koju nam je Bogom nadahnuto protumačio apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (11. glava, 25,28, 30,31, 32).

Na kraju, hoćemo iz sveg srca i uma da povjerujemo, zajedno sa svetim Ocima, da zbilja "sve vodenice melju u Božju korist. Bog ne stvara iz zla dobro, nego probuđenim zlom budi uspavano dobro. Zlo bode kao mamuza i budi svojim Bodil uspavanu dušu da pođe Bogu ". Pri svemu tome ne smijemo zaboraviti da kao što izazov "mamuze" nije jednako jak (još kod Tojnbija se kaže da izazov može biti prejak, preslab i umjeren, upravo kakav treba biti da bi odgovor bio pravi), tako ni odgovor "uspavane duše "nije jednak: nekad se duša ljudska na izazov probudi upravo koliko treba da bi pošla Bogu, drugi put ona produži da spava, a nekad" bodi zla "uzbudi dušu tako da ona i sama ostane ili postane zla.

Jeste Krist tražio od ljudi da opraštaju i ljube svoje neprijatelje, ali je rekao i sljedeće: "Teško svijetu od sablazni; jer potrebno je da dođu sablazni, ali jao čovjeku onom kroz koga dolazi sablazan".

III o navikama, o ogovaranju, O OSUDI 

DRUGIH LJUDI

VIŠE se straši NAVIKA, NEGO NEPRIJATELJA. ONAJ KOJI GAJI U SEBI NAVIKU - ISTO JE ŠTO I ČOVJEK KOJI BACA DRVA U OGANJ; JER SE MJERA I U JEDNOM I U DRUGOM SASTOJI U KOLIČINI ONOGA ŠTO IH PODRŽAVA. AKO NAVIKA ZAHTJEVA NEČEGA JEDANPUT, I NJEN ZAHTJEV NE BUDE IZVRŠEN, TO ĆEŠ JE DRUGI PUT NAĆI slabiji. AKO JOJ JEDANPUT ispuniš VOLJU, TO ĆEŠ DRUGI PUT opaziti, KAKO ONA NAPADA NA TEBE SA MNOGO VEĆOM SNAGOM.

Svi znamo: navika je naša druga priroda. Navike se, putem uvjetnog refleksa, stječu vrlo rano. Čovjek ne može živjeti bez rano stvorenih navika. Navike su dio prirodnog ritma, kozmičkog i zemaljskog. Navike koje se odmah poslije rođenja brzo i lako stvore, kao da su zato tako lako prijemljive, jer u nama postoji odavno uhodani filogenetski put nebeskog i zemaljskog ritma. Odvajkada se vjeruje i zna da je čovjek nebesko i zemaljsko biće, mikrokozmos u makrokozmosu, sićušan dio ogromnog prirodnog kretanja. Postoje još uvijek neki čudesni ljudi na zemlji koji žive život jedinstvenog ritma, jednoglasnog pjevanja, nebeskog i zemaljskog.Oni ustaju zorom, u sumraku liježu, obeduju onoliko puta dnevno hranu kakvu im organizam traži; prilegnu sa ženama onda kada to njihov nepogrešivi Eros zna da treba; mole se višim silama za koje znaju da postoje, da su im udahnule duh života i da će im ga u jednom određenom času njihovog života, koga ne znaju niti žele znati, uzeti od njih i vratiti ga Velikom Duhu. E, od ovakvih ljudi i samo kod ovakvih - a već rekosmo da je takvih malo i sve je manje - navike nisu neprijatelji

ljudski i od njih se čovjek ne mora straši.

A zašto onda sveti Isak Sirin poručuje da treba više da se strašimo navika nego neprijatelja? Svetitelj očevidno misli na naše rđave navike, od kojih smo neke stekli u djetinjstvu, pa ih onda vučemo u sebi i za sobom cijelog života, malo ih uopće Osvešćujući, ai kada ih postanemo svjesni, oslobađamo ih se s mukom ili nikako. Kada dojenče ne dobiva, iz raznih uzroka, redovito svoje obroke hrane, kada zbog nehatosti ili neritmičnosti roditelja ne upozna određeno vrijeme spavanja i buđenja, ono je tako već steklo uvjete da počne rano da trpi od nesanice ili i od poremećaja probavnih organa. Kasnije, kada dijete pođe u školu, učenje zadanih lekcija može na rđav način povezati s prisilnim uzimanjem hrane ili nekom drugom rđavo naučenom prisilom, kao što je sisanje prsta, čačkanje nosa, češkanje po glavi ili tijelu, nekim tikom, kao što je krivljenje usta, nevoljno podizanje ramena, žmirkanje, ili i sa bezbroj drugih nevoljnih radnji. Početak prirodne onanije na početku pubertetskog doba ili početak neprirodnog pušenja i upotrebe alkoholnih napitaka, skoro uvijek pod utjecajem okoline, mogu prijeći u tip rđave navike koja prati čovjeka, katkad cijeli život. Takav je slučaj kada je onanija trebalo odavno biti zamijenjena normalnim seksualnim odnosima, a ipak se nastavlja, čak i kada je čovjek stvorio brak i obitelj; pušenje i zlouporaba alkohola, droge ili tableta za umirenje bolova, ili onih protiv nesanice, i pored tamnog uvida u njihovu štetnost, s već ozbiljno načetim zdravljem čovjeka uslijed njihovog dugogodišnjeg korištenja, ne napuštaju se, jer je rđava navika postala dio čovjekove prirode.Stoga je narodna poslovica: Navika je jedna muka, a odvika dvije - sasvim na mjestu da je se ovdje sjetimo.

Rekosmo da je rđava navika postala dio ljudske prirode, a što ako je ljudska priroda rđava, a rđava navika, koja se i brzo i lako stječe, samo prirodan nastavak ili prirodna

posljedica zle ljudske prirode? Vrijedi li obnavljati davno poznate ljudske rasprave prvobitno zloj, dobroj ili neutralnoj ljudskoj prirodi? Obnavljanjem sjećanja na ovakve pretpostavke religioznih mislilaca, filozofa, znanstvenika, ali i prostog naroda, koji je izrazio svoje iskustvo o ljudskoj prirodi kroz poslovice, doskočice i skaske, mi se zapravo vraćamo na onaj dio našeg kazivanja o čovjeku kao nebeskom i zemaljskom biću koje je spremno već od rođenja, a vjerojatno, prema novijim izučavanjima prenatalne psihologije, i prenatalno razvije u sebi dobre i rđave navike, shodno klici dobra i zla koju nosimo u sebi, kao ljudi, od postanka svijeta, ili od pravremena-nevremena zagonetnog pada čovjekovog u grijeh. Kao dualističko biće zbilja zbog toga prashizofreno i pored svih determinizam (genetskih, prenatalnih i postnatalnih), čovjek je prema kršćanskom uvjerenju, u neprekinutom, slobodnom izboru; slobodnom, paradoksalno od samog rođenja, kada "bira" da li će se opredijeliti, prije ili češće, za "dobru" ili "zlu" dojku majke, u stvari za princip dobra i zla u njemu samom. Kako, zar je čovjek zbilja slobodan i kada još nije razvio u sebi svijest o izboru? Sagledavam u mislima, tri moguća odgovora na ovo, naizgled, nemoguće pitanje. Pokušaću da ih razvijem.

Prvi odgovor, strogo deterministički, samim tim pesimistički, pružio nam je protestantski pokret u XVI. stoljeću i to u svojoj Kalvinovoj i Cvinglijevoj varijanti o predodređenosti čovjeka za dobro i zlo, samim tim i za njegovo postmortalno stanje raja ili pakla. Ova dva protestantska religiozna mislioca od kojih je jedan (Cvingli) poginuo na bojnom polju kao aktivan ratnik za svoju vjeru u borbi sa katolicima u nečemu fanatičniji od njihovog uzora Martina Lutera, s kojim se nisu u svemu slagali, samo su dosljedno, iako jednostrano, razvili do kraja učenje blaženog Augustina o čovjekovoj nemoći i Božjoj milosti od koje sve ovisi, a prije svega naše opredjeljenje za dobro ili zlo. Zbilja, veliki i opitni kršćanski mislilac Augustin, koji kao

da je u prvoj polovici svoga života prošao sve faze "individuacionog procesa" - onako kako ga je opisao u psihologiji Karl Gustav Jung, au literaturi, još upečatljivije, Herman Hese (naročito u romanima " Sidarta "i" Narcis i Zlatousti ") - ostavljajući za sobom za sva vremena i za sve uzraste, nezaobilaznu knjigu" Ispovijesti ", u drugoj polovici života postao je uzoran redovnik i zreo kršćanski filozof sa dvostruko razvijenim aršinom kada govori o ljudskoj prirodi. Sam sa sobom i na sebi iskusivši sve zle strane ljudske prirode, Augustin je, kao i svi strasni kršćanski mislioci (još od Tertulijana i Origena, preko Pascala do Kierkegaarda i Dostojevskog), došao do radikalnih, i to radikalno negativnih zaključaka o ljudskoj prirodi. Ova priroda, prema Avgustinu, već od rođenja svakog djeteta, u svakom vremenu, apsolutni je nositelj "praroditeljskog grijeha", pa je kao takva i apsolutno nesposobna da samu sebe spasiti bez Božje milosti. Blaženi Augustin je umro 430. godine i mi bismo mogli mirno reći da će svaki čovjek, i onaj koji je talentom, inteligencijom i obrazovanjem daleko zaostajao za Avgustin, ali koji je imao hrabrosti, snage i želje da stupi na "ludi kamen individuacije", da se prepusti vrtlogu života, a da pri tom ne dopusti, zahvaljujući sačuvanom Dobru u sebi, kao i prirodnoj introspekciji, da ga taj vrtlog povući u dubine mutne vode iz koje više nema povratka - da će svaki takav čovjek, velim, dati za pravo blaženom Avgustinu. U čemu? U opitnom doživljaju da je čovjek zao, ili, kako se još u Davidovim Psalmima (58) kaže: "Od samoga rođenja zastraniše bezakonici, od utrobe materine tumaraju govoreći laž", au I Knjizi Mojsijevoj (8,21): "Misao je srca Čovječjega zla od malena ". Prastaro je, dakle, iskustvo da je čovjek zao, da drugima neprekidno smišlja i čini zlo, ali na kraju obično ne propušta, i ne znajući zašto, da i samog sebe uništi. Jezgrovita formulacija Tomasa Hobsa, tek u XVII stoljeću: Homo homini lupus , mogla je biti izgovorena, ne samo u XI stoljeću, poslije oslepljivanja poražene bugarske vojske od strane pravoslavnog

bizantskog cara Vasilija II, ili poslije ispijanja vina iz lubanje bizantskog cara Nićifora od bugarskog kana Kruma u IX stoljeću, već je mogla biti postavljena i mnogo, mnogo ranije od strane nekog asirskog, babilonskog, judejskog ili rimskog Tomasa Hobsa starog vijeka. Sasvim je nepotrebno, mislim, onoj Hobsovoj misli dodavati nova agresivna i samoagresivna svjedočenja iz repertoara ratovanja i mučenja ljudi tijekom cijelog XX. stoljeća, do najnovijih grozota na Balkanu. Neko prokletstvo, davno su ga judeo-kršćani nazvali "praroditeljski grijehom", kao da počiva nad svakim čovjekom pojedinačno i nad čitavim ljudskim rodom i njegovom poviješću.

Što je bilo prirodnije, ali i spasonosnije za istinski preobražaj manihejce Augustina kada je postao kršćanin (ne zaboravimo da je kršćaninom postao i pod utjecajem svoje uzorne majke kršćanke, dakle pod utjecajem čiste ljubavi majke prema sinu i sina prema majci), nego da se sav preda Bogu i Bogočoveku Kristu, očekujući samo i jedino od Njega spasenje i oslobođenje iz veriga grijeha, urođenog grijeha, od koga se sam čovjek - naravno onda kada u punoj mjeri osvijesti, ne samo opću grešnost ljudske prirode, već i svoj vlastiti počinjeni i mnogo puta ponovljeni grijeh - nikad osloboditi ne može.

Pošto čovjek negdje u dubini sebe sluti, a možda već i zna, da godinama i desetljećima gomilano grijesi u njemu, ne mogu volšebno iščeznuti, au sebi samom čovjek ne nalazi snage da ih počne iz sebe goniti, on se voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno, odlučuje da ne želi, a onda i da neće da se grijeha oslobodi. Ovako započinje u čovjeku dug period uživanja u grijehu, svejedno kome: krađi, korupciji, preljubu, srebroljublju, uvijek, naravno, zavisti i ljubomori. Tek pred kraj života, i to ne uvijek, ovakav grešnik, postupno, a onda sve žešće, doživljava silno gađenje nad sobom i životom, više mu se ništa ne mili, razboljeva se od

psihosomatskih bolesti, a poneko oboljeva od kliničkog oblika depresije i melankolije . Ovakva duhovno-duševno-tjelesna kriza grešnika, dobro je došla kao posljednja prilika, opomena i izazov da se sve još može promijeniti i na dobro izaći. Kako? Potpunim predavanjem sebe Bogu uz iskreno, pokajničkim molitvama ispunjeno srce grešnog čovjeka, koji vapije Bogu poput davljenika koji viče iz svega glasa, tražeći ili već i ugledavši svoga spasioca. Tek ovaj i samo ovaj put preumljenja (metanoja), postao je spasonosan, ne samo blaženom Avgustinu, već i brojnim kršćanskim svetiteljima, muškog i ženskog roda (i ne samo svetiteljima), koji su i kada su, u ranijem dobu svoga života, provodili život kao teški grješnici.

Drugi mogući odgovor, od maločas tri predložena na vječno i, kako bi Dostojevski rekao, "prokleto pitanje" o slobodi ljudskoj, koja započinje već u prvoj godini života dojenčeta, bio bi potvrdan, tj.. da je sloboda odlučivanja moguća, prisutna i individualna već od dobi malog djeteta. Ovakav naizgled nemoguć odgovor, počiva i na nekim današnjim dostignućima prenatalne psihologije koja uči o specifičnostima individualnog reagiranja fetusa u majčinoj utrobi neovisno od majke, odnosno njenog, inače prirodnog i uglavnom stalno prisutnog fizičkog i psihičkog utjecaja na plod svoje utrobe.

Najzad, treći mogući odgovor na pitanje o mogućnostima ili nemogućnostima slobodnog ljudskog odlučivanja potječe, možda prvi put od irskog monaha Pelagija, osuđenog zbog jeretičkog učenja na neslužbenom pravoslavnom saboru u Kartagini 418. godine. Pelagije je, naime, smjelo ustao protiv Avgustinovog učenja o nasljednosti "praroditeljskog grijeha" i njegovom silnom utjecaju na čitav tijek čovjekovog života, zalažući se za slobodu volje, koja je jača od praroditeljskog grijeha i koja može postati odlučujuća u savladavanju

posljedica ovoga grijeha. Ovakav stav Pelagijev, na početku IV stoljeća, možda bismo mogli označiti kao revolucionaran, u smislu preteče svih kasnijih i mnogo kasnijih slobodoumnih stavova različitih religioznih i filozofskih mislilaca Zapada koji su pisali pozitivno o čovjekovoj slobodnoj volji i njenim odlukama. Drugo je sada, nimalo nevažno, pitanje zašto se i kako, tijekom srednjeg i osobito novog stoljeća, ideja o slobodi čovjekove volje sve više izokretali u ljudsku gordost, samodostatnost čovjeka na zemlji, da bi se završila u našem stoljeću, rasprostranjenim ateizmom i agnosticizmom , upravo među zapaženijim europskim i američkim znanstvenicima i filozofima, naravno i među sovjetskim.

Problem slobode volje, najzad, možemo zaoštriti ako pojačamo suprotnosti između sljedeća dva, do sada već iznijeta stavka, i to: čovjek nema slobodnu volju jer je, prema kršćanskim pobornicima ovakvog stava, teško opterećen "praroditeljski grijehom", i bez Božje milosti ne može se spasti i - čovjek je (prema Sartrov mišljenju) apsolutno slobodno biće, on i "jeste sloboda", mada je u isto vrijeme osuđen da bude slobodan.Čovjek se, tvrdi Sartre, u svakom trenutku odlučuje i svojom odlukom angažira. On tako postaje odgovorno biće. Pred kim odgovorno i od koga osuđen, Sartre ne kaže, ili se pretpostavlja da pošto Boga nema da bi pred Njim bio odgovoran, ai ljudska savjest je kolebljiva, relativna i potkupljiva, onda ostaje jedino da bude odgovoran pred drugim ljudima, pred društvom, poviješću i svojom izabranom ateističkom humanošću.

U ovakvom našem suprotstavljanju dva stava o ljudskoj slobodi, nismo uzeli u razmatranje stav Sigmunda Freuda, kao i nekih sličnih mislilaca, prije i poslije njega, koji na temelju svojih filozofskih (Schopenhauer, na primjer) ili znanstvenih stavova (Žak Mono, nobelovac u našem stoljeću) zastupaju nauk o iluzornosti ljudske slobode. I dok blaženi Augustin namjerno pojačava sumnju u dalekosežnu mogućnost korištenja ljudske

slobode, da bi utoliko više istaknuo svoju neograničenu vjeru u Božju pomoć slabom i jadnom čovjeku, dotle ateistički mislioci tipa Sigmunda Freuda, ili u literaturi Alberta Camusa, traže od čovjeka stav "apsurdne nemogućnosti ", to jest, da unatoč slučajnosti nastanka života i besmislenosti čovjekovog postojanja, treba njegovati stoičku ataraksiju i pokaže slijepoj sudbini prkosnu, ali dostojanstvenu hrabrost do kraja!

S pravom se, sada, možemo upitati, ne postoji li neka Aristotelova "zlatna sredina", koja nije ni lažni kompromis, ni konformizam, a ni mlakost mlakih, već koja bi nam mogla zadovoljiti potrebe i zahtjeve uma, ali i očekivanja i želje srca . Zar nije jedan takav filosof bio Immanuel Kant koji je, s jedne strane, posumnjao u mogućnost saznavanja "stvari po sebi", čime je neizravno, deterministički ograničenost ljudske prirode prihvatio kao činjenicu, s druge strane, nije odrekao čovjeku njegovu slobodnu volju sa kojom se odlučuje ili ne odlučuje da odgaja sebe na moralnom zakonu kategoričkog imperativa? Slično umno rješenje koje ne proturječi osnovnim postulatima kršćanstva, možemo naći i kod Maksa Šeler (i pored njegove kritike Kantovog formalizma), Nikolaja Hartmana, a od nama vremenski bližih filosofa, kod tzv. desnih egzistencijalista (Jaspersa, Maritena, Marsela i drugih).

Prateći vjeru i misao pravoslavnih teologa i filozofa, osobito ruskih iz druge polovice XIX i prve polovine XIX stoljeća, a od toga vremena do danas prvenstveno grčkih, možemo uočiti shvaćanje koje prevladava u pravoslavlju, da čovjekovo biće jeste slabo i nemoćno, izloženo, kao trska na vjetru, bezbrojnim i nepredviđenim olujama i uraganima, ali da je iu onom najslabijem čovjeku među svim slabima, sačuvana sloboda volje, odnosno sloboda izbora između dobra i zla. Paradoks kršćanske vjere i jeste u tome, prema osobnom iskustvu apostola Pavla, što je u slabosti istinski verujućeg kršćanina, njegova najveća sila, jer

"sve mogu u Isusu Kristu koji mi moć daje" (iz Poslanice Filipljanima 0,4, 13) ili (u Poslanici Jevrejima 0,13, 6): "Gospodin je moj pomoćnik i neću se bojati; šta će mi učiniti čovjek?" Ali da bi Gospodin postao "moj pomoćnik" i pastir ("Gospodin je pastir moj i nečega me lišiti neće", početak XXIII Davidovog psalma), da bih prestao da se bojim zemaljskih i nebeskih bogova kao idola, ili ljudi kao idolskih slugu, da bih osjetio moć u sebi koja mi neoborivo pokazuje i dokazuje da me je Bog usinila i da "ne živim više ja nego Krist živi u meni" ( Poslanica Galaćanima a. Pavla, 2,19, 20) - neophodno je učiniti odlučan, u slobodi voljnog izbora učinjen korak, da povjerujem i zavolim "svom dušom svojom, svim srcem svojim, svom snagom svojom", Boga kao Oca.

Sada će nam biti, vjerujem, pristupačniji i shvatljiviji sveti Isak Sirin, kada kaže da "onaj koji gaji u sebi naviku - isto je što i čovjek koji baca drva u oganj". Ako primimo kao neophodnost razlikovanje dobre od rđave navike (gajimo ih, naravno, svi obje vrste, pa ipak jedna prevladava), onda je i "bacanje drva u oganj" različito u posljedicama. Ko od kršćana (i ne samo kršćana) ne zna da je "bacanje drva u oganj" neke dobre navike, ne samo potrebno i korisno, već je i neophodno, kako se naše kršćanske vrline ne bi ohladile i na njima se onda, brzo, nahvatala plijesan? Ko od kršćana nije iskusio da je kada je, i za kratko, zanemarivao molitvu, koja čini srž kršćanstva, s čuđenjem i zebnjom mogao primjetiti kako mu se srce brzo hladi, a praznoslovlje razuma brzo (kompenzatorno) jača? A u slučaju preovlađivanja negativnih ili rđavih navika?"Bacanje drva u vatru" u ovakvih navika neminovno razbuktava vatru strasti (svejedno kojih, agresivnih, seksualnih ili i mnogih drugih), koje onda, zbilja, postaju naši ljuti neprijatelji protiv kojih smo sve nemoćniji što smo manje u stanju da ih uopće prepoznamo kao neprijatelje. Kako se osloboditi rđavih navika? Ne bacajmo na njih novo gorivo, već, bar jednom, ne ispunimo

njihov zahtjev! Tako ih jedino možemo početi slabiti, a kada primijetimo lagano slabljenje rđavih navika, udvostručit nam se snaga da ih i dotučemo. Čime i kako? Naravno, uz pomoć Onoga u koga smo povjerovali da može, ne umjesto nas, nego s nama, da pobijedi neprijatelja koji nam je jednom orobio cijelu kuću, a sada vidimo kako se sramno povlači i bježi.Ubrzaćemo ovaj proces povlačenja i protjerivanja neprijatelja iz naše kuće, ako svakoj rđavoj navici s kojom smo otpočeli nepoštedna bitku, odmah, još tijekom bitke, koja nekad mora trajati dugo, suprotstavimo jednu dobru naviku, upravo onako kako nas je kršćanstvo od početka učilo : da svakom od "sedam smrtnih grehova" protivstav "sedam kršćanskih vrlina" - gordosti smirenoumlje, proždrljivosti uzdržljivost, bludu apstinenciju, očajanju "tugu s Kristom iu Kristu" itd.. Ni kozmos ni ljudska duša ne trpe prazninu. Krist svuda želi useliti, ali tek onda kada mu mi otvorimo vrata.

SVAGDA Blagosiljaj USTIMA, I NIKAD TE NEĆE OGOVARATI; JER SE od ogovaranja RAĐA OGOVARANJE, A OD blagosiljanje - blagosiljanje. U SVAKOM POSLU smatraj sebe oskudni, RADI TOGA, da se učiš - I CIJELOG SVOG ŽIVOTA BIĆEŠ PAMETAN. NEMOJ priopćavati DRUGOME ONO ŠTO SAM NISI POSTIGAO, DA SE NE STIDIŠ OD SAMOGA SEBE I DA SE, PRI Usporedba ŽIVOTA TVOGA, NE OTKRIJE LAŽ TVOJA. KO, sjećajući se BOGA, Uvažava SVAKOG ČOVJEKA, TAJ, PO NAREDBI BOŽIJOJ, TAJNO NALAZI SEBI POMOĆ KOD SVAKOG ČOVJEKA.

Mada je Sigmund Freud projekciju, zajedno sa ostalim pojavama tzv. mehanizma obrane (introjekcija, negacija, preokretanje u suprotno, potiskivanje itd..) smatrao znakom neuroze, ubrzo se pokazalo da svi ovi procesi

predstavljaju normalne znakove prilagodbe, ali i sazrijevanja čovjeka, a da mogu prijeći u psihopatologiju i tada postati dio neuroze, tzv. graničnih slučajeva i psihoze.

Projekcija je takav psihološki i psihopatološki fenomen u kojoj mi, nesvjesno, premještamo, prenosimo vlastite mane, poroke i grijehe na drugog čovjeka, čak i na cijeli jedan drugi, obično bliski i nama u nečemu sličan narod. Klasičan primjer projekcije je kada muž ili žena, gajeći u svome nesvjesnom, povremeno iu svjesnom biću, želju za brakolomstvom (mada i onda kada su preljubu već ostvarili), počnu ispoljavaju ljubomorna osjećaji prema partneru. Ljubomora može ostati u normalnim granicama, postati abnormalna ili patološka. Moguće je, naravno, da i bilo koje drugo naše snažnije osjećanje (povrijeđen narcizam, na primjer) postane povod za projekciju, pri čemu su objekti projekcije obično bliski nam ljudi, članovi obitelji, rođaci, susjedi, mada nekad, obično u patološkim slučajevima, i potpuno nepoznati ljudi.

Svima ljudima dobro poznata pojava, nazvana od sv. Izaka ogovaranje, toliko je raširena kod svih slojeva stanovništva u jednoj zemlji i kod jednog naroda, gotovo podjednako prisutna i kod školovanih i visokoškolovanih kao i kod neškolovanih ljudi, da je mnogi ne smatraju, ne samo bolesnom pojavom, već ni vrijednom veće pozornosti, npr. . psiholoških ili psihijatrijskih stručnjaka. Da li je stvarno tako? Ako je, na primjer, višečasovno dnevno gledanje televizijskih programa u većini zemalja svijeta, drogiranje većeg dijela školske omladine, također u više zemalja i na svim kontinentima, ili raspaljivanje šovinističke mržnje prema drugom narodu, opšteraširena pojava kod raznih naroda i rasa, bez obzira na njihov stupanj civilizacije, je li ova opća rasprostranjenost dovoljan razlog da se ovakve i slične pojave proglase normalnim, običnim i uvremenjenim pojavama? Teško da bi se netko razuman, i

ko nije vjerujući čovjek mogao složiti s ovakvim (ne samo za mene kao psihopatologiju) bolesnim pojavama i primi ih, kao neminovnost "duha vremena".

Vratimo se na ogovaranje. Zašto ljudi ogovaraju jedni druge, svejedno da li to čine javno i bez stida, ili prikriveno, ne uvijek svima primjetno, ili, čak, uopće otvoreno ne ogovaraju, a ispunjeni su prepoznatom ili u sebi neprepoznato željom da to učine? Moj odgovor na ovo bitno pitanje uprošćen je i direktan: ljudi ogovaraju jedni druge ili iz zavisti, ili što su i sami isti kao oni koje ogovaraju. U prvom slučaju, oni koje ogovaramo, jednostavno su pametniji, ljepši, bogatiji ili u svemu bolji od ogovarači; u drugom slučaju, tipične projekcije, ogovaramo druge ljude zbog onih njihovih individualnih osobenosti koje i sami nosimo u svome skrivenom biću, a koje nam smetaju , kojih se čak i stidimo, a da toga nismo nikako ili smo nedovoljno svjesni.

Što reći o psihološkim korijenima oba najčešća spomenuta uzroka ogovaranja? Ništa utješno. Ljudska priroda, u najdubljim svojim korijenima, nazvali je mi, kršćanskom "palom prirodom" ili stvarnom, užasno dugom evolucijom, zavidljiva je i ljubomorna. Ova činjenica lako je prepoznatljiva od svakog objektivnog, iskusnijeg pedagoga, psihologa i psihoterapeuta, o njoj bi dugo mogli pričaju roditelji koji imaju djecu; zavidljivost i ljubomora bič je koji vitla nad glavama ljudi svih profesija iu svim ustanovama; zavist je uzrok, katkad , pravih tragedija u obiteljima i van njih. Ne zaboravimo da se gospodareći lik Lucifera, prisutan pod raznim imenima i okolnostima u mitologijama mnogih naroda svijeta, u judeo-kršćanskoj religiji prihvaća kao odlučujući čimbenik koji je pridonio, ne samo vlastitom padu, već i padu čovjeka u grijeh. Poznata biblijska priča o zavođenju Eve i Adama u rajskom vrtu preko zmije, priča je o, već tada, u pravremenu, palom, vrhunskom, još i svjetlosnom biću Luciferu (lučonoša). Ako je, dakle, zavist, smatrana od

kršćana, zajedno s gordošću, vrhunskim ljudskim grijehom, nije li ona prisutna u čovjeku iz pravremena postanka njegova, postala neraskidiv dio ljudske prirode? Ako svi, jednom riječi, nosimo u sebi posljedice tzv. praroditeljskog grijeha (čiji urođeni trokut čine, po mome mišljenju, zavist, gordost i spolna strast), ili se zavist pojavljuje vrlo rano kod djeteta, još u stadiju dojenčeta, kako nas uvjeravaju psiholozi, zašto ne priznati da smo svi zavidljivi, kao što smo svi grešni, naravno, na različite načine i različitog intenziteta! Tek nam predstoji teška rasprava kako se boriti sa zavišću i sa kakvim izgledima na uspješan ishod borbe.

Potražimo sada drugi korijen uzroka ogovaranja koji se manifestira projekcijom, dakle, pridavanje i lijepljenjem vlastitih rđavih navika, pa i grijeha, drugom čovjeku. Možemo li, najprije, odreći da je i ovakav tip klevetanja, ne samo rasprostranjen kod svih naroda i rasa iu svim vremenima, već i da čini "psihopatologiju svakodnevnog života" (da se prisjetimo naslova jedne dobre knjige Sigmunda Freuda) kod većine ljudi i danas. Već je bilo riječi da projekcija može biti normalan, abnormalan i patološki proces, ovisno od ranog odgoja djeteta u obitelji, kao i stupnja osvješćivanja ovog prirodnog, nesvjesnog mehanizma obrane.Podsjećajući da je projekcija kod čovjeka nesvjesna obrana, kao da smo odmah stigli i do korijena projekcije; to bi bila mučna i od svakog čovjeka teško prihvatljiva činjenica slabosti čovjekove, njegovo rano osjećanje inferiornosti i pored kasnije razvijanog razuma i uma, i pored prividnog gospodarenja i ovladavanja prirodom.

Sve što je bilo bitno da znamo o prirodnoj ljudskoj inferiornosti, o kompenzaciji i natkompenzaciji urođene ljudske slabosti, mogli smo pročitati kod velikog, dosta zanemarenog psihijatra i psihoterapeuta u XX stoljeću, Alfreda Adlera. Treba reći, ipak, da Adler nije ništa novo rekao o čovjekovoj slabosti, o inferiornosti svakog

malog djeteta, kao io neodoljivoj čovjekovoj težnji ka moći, vladanju i vlasti (uvijek samo kao uspješnom ili neuspješnom obeštećenju osjećanja inferiornosti prisutnom kod svakog čovjeka, svjesno ili nesvjesno, vrlo često tijekom cijelog života) što judeo-kršćanska religija nije znala, potvrdila i objavila; pri tome, sa značajnim nalazima, uputama i savjetima čovjeku kako da na kršćanski način izađe na kraj sa svojim osjećanjem inferiornosti, bez bolesne natkompenzacije ili nasilne promjene društvene nejednakosti koja je također sa svoje strane (prema Adlerov mišljenju) doprinosila jačanju prirodnog osjećaja inferiornosti u čovjeku, pa iu čitavom jednom narodu.

Ako smo relativno zadovoljavajuće odgovorili na dva suštinska pitanja o korijenima dvokolosečnog ljudskog ogovaranja (iz zavisti i mehanizmom projekcije), vratimo se sv. Izaku Sirinu i potražimo od njega, kao kršćanskog sveca, pomoć, izbavljenje, spas od demonski jake strasti, prisutne u svima nama jače ili slabije - ogovaranja.

Treba li, najprije, posumnjati u empirijsku činjenicu, poznatu svima ljudima koji su sačuvali u sebi iole introspektivnost i objektivnosti, da će onaj koji ogovara - biti ogovaran. Međusobne ljudske svađe koje se nekad završe trajnim prekidom odnosa (bračnih, susjedskih, rođačkih, pa i međunarodnih), ali, katkad, i ubojstvom, samoubojstvom, ratom, počinju gotovo uvijek, naizgled bezazlenim ogovaranjem. Ako je tako u stvarnosti, a jeste tako, šta je prostije nego poslušati savjet kršćanskog sveca da prestanemo sa ogovaranjem, jer nas tada nitko neće ogovarati? Ako nam sveti Isak Sirin nije dovoljno uvjerljiv u ovoj preporuci, upitajmo mudrije i starije ljude od nas, iz naše bliže i šire okoline, ne misle li oni, možda, kao i ovaj svetitelj. Najzad, ako nećemo nikog da poslušamo, eksperimentiramo sami sa ogovaranjem. Pošto smo se već bezbroj puta uvjerili da je ogovaranje zarazna pojava koja

ima, kao svaka zarazna bolest, težnju širenju i neprestanom oštećivanju (tjelesnom i duševnom) zaraženog, osvijestimo do kraja ono u što smo se sami mogli uvjeriti - da ogovaranje nije šala, malograđanska lakrdija ili, za histerične ljude, histerično zadovoljstvo - pa voljnim naporom pokušajmo, probe radi, da za neki duži period vremena nikoga više ne ogovaramo. Dok nam ovakav koristan opit još traje, učinimo i drugi, ne mali napor, koji nam preporučuje sv. Isak, a to je blagosiljanje ljudi ustima. Šta to znači?

Pošto ne postoji na svijetu čovjek koji bi bio samo oličenje đavla, već, karakterom i ponašanjem, i najgori čovjek nosi u sebi, i za sebe, često skriveno, i nešto dobro i plemenito (jer je svaki čovjek, prvobitno, slika i prilika Božja , a ne đavolova), potrudimo se da u tome čovjeku kojeg smo do tada ogovarali (neka bude s pravom, mada, kršćanski promatrano, nikakvo ogovaranje ne može biti opravdano), otkrijemo i taj njegov skriveni, Božji dio, koji ćemo, onda, prema riječima svetitelja, "blagosiljati ustima". Treba paziti da u takvom, po našoj ocjeni rđavom čovjeku, koga smo, po subjektivnom mišljenju, s pravom ogovarali, tobož da bi se popravio, stvarno otkrijemo nešto dobro, jer ćemo, ako ovo dobro u njemu ne vidimo, a ipak ga ustima blagoslivljamo , ličiti na licemjere. Sledujući savjet sv. Izaka idem i tako daleko, pa kažem, čak iu slučaju kada se još nismo uvjerili da onaj koga smo ogovarali posjeduje i neke dobre osobine, blagosiljajmo ga ustima, jer ćemo ponavljanjem takvog blagosiljanja brže i uspješnije doći do otkrića njegovih stvarno dobrih odlika. Zar nije i suviše lako i ugodno blagosiljati one koje volimo i koji nam čine dobro, kada nas Krist upozorava da će nam to biti "uzaludna plaća" jer, "tako čine i grešnici"? Kršćanstvo traži od nas nešto mnogo teže, ali uzvišenije i dublje, da potražimo dobre osobine i kod naših neprijatelja i njih blagoslivljamo, nekad najprije srcem, pa onda ustima, a nekad

obratno. Jer, kako nas samoopitni starac Isak Sirin uči, kao što ogovaranje rađa ogovaranje, tako blagosiljanje rađa blagosiljanje. Ne odbacujmo lakomisleno ovaj savjet dok nismo sami izveli probu!

Nova poruka sv. Isaka Sirina prirodan je nastavak one već izrečene i ovdje tumačene, o ogovaranju i blagosiljanje, a ona nas uči doživotnoj skromnosti u traženju Boga i učenju života, koje će nas (traženje i učenje) učiniti vremenom, još skromnijim, jer ćemo sve bolje shvaćati, koliko ne znamo ništa, ili, ako smo tek stekli koju mrvicu znanja o tajni i Boga i života. Pametan čovjek je zbog toga, za sv. Izaka, samo onaj čovjek "koji smatra sebe oskudnim", znači onaj, da se podsjetimo još starozavjetnog jezika, "koji zna da ništa ne zna" i koji je zbog toga cijelog života spreman, voljan i otvoren da i dalje uči; naravno, ne zaludne stvari ovoga svijeta (plima informacija na kraju XX stoljeća!), već da stječe znanja koja pomažu čovjeku da žeđ gasi vodom sa Izvora, a glad da utaži manom nebeskom, ne bi li tako molitvenije mislio i čistije živio. Drevna je mudrost, izgovarana i prije kršćanstva, da nema čovjeka od koga čovjek nema ništa naučiti. Ovu iskustvenu drevnu mudrost sv. Isak Sirin kršćanski izgovara ovako: "Tko, sjećajući se Boga, uvažava svakog čovjeka, taj, po naredbi Božijoj, tajno nalazi sebi pomoć kod svakog čovjeka".

Nije moguće, dokle god smo puni sebe, da se sjetimo Boga, niti da uvažavamo drugog čovjeka. Ovo isto veli i židovska narodna izreka: "Nema mjesta za Boga u onome tko je pun samog sebe". Gordost nam ne da da uvidimo svu dubinu našeg neznanja i naše vapijuće praznine, jer tek ovakav uvid počinje nas uči našem duševnom i duhovnom siromaštvu; rizičan je ovakav uvid - zato ga i izbjegavamo - jer nas vodi očajanju ili rezignaciji i doživotnoj agnostičkoj skepsi. Tek onaj treći put sa raskrižja, na kojoj smo stekli uvid u vlastitu slabost i apsurdnost daljnjeg njegovanja gordog nadimanja uvijek i svagda oskudnog znanja i

početak istinske skromnosti, iz koje sada možemo s nadom da se obratimo Bogu. Ali ne samo Bogu, već i ljudima koje nam Bog, tajnovitim putevima, samo Njemu poznatim, šalje, da bi u susretima s njima, katkad iu neobičnim i neočekivanim događajima otkrili Božje planove sa nama; to su događaji i susreti od kojih dobivamo pomoć , utjehu i okrijepu, što nas čini sigurnijim da smo, najzad, stupili na pravi put.

I na kraju kršćanske poruke sv. Isaka Sirina, svetitelj nas opominje da ne saopštavamo drugima ono što sami nismo postigli, da se ne bismo kasnije stideli samih sebe kada se otkrije naša laž. Ovu poruku ne zovem kršćanskom samo zato što je karakteristična samo za kršćanstvo ili samo za pravoslavno kršćanstvo, već je smatram opštevažećim porukom, rezultatom višehiljadugodišnjeg iskustva čovjeka, ali sažetom i pretočenom, prije dvije tisuće godina u jevanđeljske istinu, koju je propovijedao i njome živio Bogočovek Isus Krist.Većina ljudi, i kršćana i nehrišćana, upravo čini ono na što nas upozorava sveti Isak da ne činimo. Nismo još napunili ni tridesetu godinu, tek što smo završili studije, stupili u brak, zaposlili se, tek što smo otkrili ljepotu i dubinu kršćanstva, Božijom blagodati našli sebi ispovjednika, počeli redovito posjećujemo tjedne liturgije na kojima se povremeno pričestimo, a već smo se pogordila, postali drugima učitelji i propovjednici, saopštavajući im ono što tek i sami naslućujemo, što još u nama nikako nije uhvatilo korijena, a pitanje je da li će i kada, takvi kakvi smo, gordi i neiskusan, uopće korijena biti! Svakom dragom kamenu koji treba da zasija, svakom biseru u školjki, treba mnogo vremena dok se ne izglača i ne ubiseri, otud i zemlja i školjka dugo skrivaju dragocjenost, dok ona ne zablista punim sjajem, svima.

Više puta sam u predavanjima navodio riječi Isidore Sekulić o srpskoj pjesniku Milanu Rakiću, koga je naša mudra Isidora osobito cijenila, a koje sam riječi čuo iz njenih usta:

"Prvo se unutra čisti, pa se onda manifestuj!" Ovakve riječi mogla je da izgovori samo kršćanska ličnost u Isidori Sekulić. Malo tko ih čuje, još manje ih je koji poslušaju. Dopustimo bar sebi da sjeme koje je palo u nas umre, da bi donijelo ploda!

KAD NEKO U TVOM PRISUSTVU POČNE OSUDJIVATI BRATA SVOGA, SAGNE LICE SVOJE. ČIM OVO učiniš, Postaćeš OPREZAN I PRED BOGOM I PRED NJIM ... UZIMAJ UČEŠĆE u stradanju SVAKOGA; ALI telom SVOJIM BUDI DALEKO OD SVIH. NIKOGA NE IZOBLIČAVAJ, Ne Ruzi ČAK NI ONE KOJI SU veoma rđavo PO SVOM ŽIVOTU. Prostro ODJEĆU SVOJU POD ONIM KOJI PADA I POKRIJ GA. AKO NE MOŽEŠ UZETI NA SEBE GREHOVE NJEGOVE I PODNIJETI ZA NJEGA KAZNU I STID, TO BUDI BAR STRPLJIV I NEMOJ GA ZASTIDETI.

Za kraj mojih psiholoških analiza Odabranih mjesta iz djela svetog Isaka Sirina izdvojio sam ona njegova uputstva koja su za čovjeka, i kada je ovaj čovjek vrli kršćanin, možda najteža biti u potpunosti prihvaćena iu životu primijenjena. Njihovo iskreno prihvaćanje i svakodnevno upražnjavanje podrazumijeva neku nezlobiv, svetiteljski prirodu čovjeka, od rođenja blagog, tihog i razumnog, ili preobražaj zle i grešne prirode ljudske doživotnim kršćanskim podvigom, naravno, uz obilnu milost Božju. Kršćanski podvig treba biti doživotan zato što su i naše strasti i svih "sedam smrtnih grijeha" (gordost, zavist, blud, proždrljivost, srebroljublje, očajanje, gnjev) doživotne strasti koje nas ne napuštaju ni u starosti. Otud je i borba sa našim protivnikom, što bi Njegoš rekao, borba "neprestana". I veliki Goethe je ovu istinu iskazao u drugom dijelu Fausta ovako: "Ko trudom stremi svaki dan, tog možemo i spasiti".

Kao što nema dvoje ljudi jednakih otisaka prstiju ili crta na dlanovima, tako nema ljudi koji bi bili na istoj ljestvici duševno-duhovnog razvoja, bez obzira je li riječ o ljudima van svake religije ili o pravoslavnim monasima u manastirima Svete Gore. Ali treba da se podsjetimo: svako naše dostignuće, svaka nova osvojena ljestvica u zemaljskoj ili nebeskoj hijerarhiji, nije trajno, jednom zauvijek osvojeno mjesto koje se ne može, već u idućem času izgubiti. Državnici gube osvojenu vlast, upravnici svoja imanja, episkopi i igumani svoju pastvu i monahe, a svaki čovjek gubi, još lakše i brže, snošljivost i strpljivost do koje je jedva stigao, snagu molitve i radost od nje za kojom je godinama čeznuo i najzad je od Boga dobio, vjernost muža, žene ili djece koju nije znao cijeniti. I kršćanski svetitelji su znali da čitav njihov doživotni trud da ispune volju Božju, odričući se svoje volje, može u posljednjem času njihovog života, naraslom gordošću zbog stečenih darova, nebrigom ili malodušnošću biti razvejane u ništa; otud stalna aktualnost starozavjetne opomene: Sudić te u onakvom stanju u kakvom te zateknem! Zato, Gospodine, znam, da me nećeš pitati tko sam bio (svetac ili razbojnik), već ko sam sada! U XIII psalmu (3) moli se psalmopevac: "Oči moje prosvijetli, da ne zaspim na smrt". Kao što se na naše tjelesne oči, u starosti, lagano navlači mrena, a opet ima ljudi kojima se iu dubokoj starosti mrena nije navukla, tako je važno uvijek se moliti Bogu i neprestano revnovat, kako bi naše duhovne oči postale i ostale prosvijetljene, jer u svakom času mogu se zatvore na smrt.

Ovakav duhovni napor koji Krist traži od svojih sljedbenika može se nekom učini kao neprirodno, mazohističko kaštigovanje ljudskog bića. Ali ne; kada saznamo iz vlastitog iskustva, zatim, dvehiljadugodišnjeg kršćanskog, ai nauka nam danas isto kaže, da je čovjek, jednim dijelom svoje prirode, pasivno-zavisno, statično i tromo biće koje bi da život provede sa najmanjim mogućim utroškom energije, koje se kreće kroz život oprezno i lagano "linijom manjeg otpora", koje bi rado da se negdje skloni gdje ne pušu vjetrovi, niti rijeka teče, onda, zbilja, moram mamuza svoga paripa tako pametno, da ovo moje energetsko gorivo, niti brzo izgori, niti da ga postupno uhvati plijesan, što će se sigurno dogoditi ako ga ne gonim na korisne akcije. Zato napregni sluh da čujemo apostola Pavla kada nas u II poslanici Korinćanima (6,2, 12, 14) opominje: "Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenja ... jer ne tražim što je vaše, nego vas".

Naglasak u ovom pozivu apostola Pavla je na sadašnjosti, na svakodnevnom našem trudu da neprimjetnom mrvicom ili zrnom korisne akcije doprinesemo pravljenju ukusne pogače našeg bića koja će se dijeliti svima koji zažele da je okuse, a pogača će davanjem sebe postajati sve veća i ukusnija. Za istinskog kršćanina nema tijekom cijelog života "zaborava bića" (podesan izraz Martina Heideggera), jer "Ako zaboravim tebe, Jeruzaleme, neka me zaboravi desnica moja", pjeva David u CXXXVII psalmu. Neka Židovi misle na zemaljski Jeruzalem, a kršćani na nebeski, sreli su se i još će se u budućnosti sresti iu zemaljskom iu nebeskom Jeruzalemu, jer i početak i završetak gradnje Jerusalimskog hrama iu njemu druge skinije, nazvane Svetinja nad svetinjama, u kojoj se nalazi Kovčeg zavjeta u kome leže Mojsijeve tablice, au istom nevidljivom kovčegu, od vremena Krista i njegovih blaženstava - na zemlji je, za nebo je.

Čitav ovaj moj opširni uvod za riječi svetog Isaka Sirina - "Kada netko u tvom prisustvu počne osuđivati brata svoga, sagni lice svoje" jer "čim ovo učiniš postaćeš oprezan i pred Bogom i pred njim" - bio bi suvišan i nepotreban, kada bi ove svete riječi Kristovog apostola iz VII stoljeća bile svakom odmah razumljive, prirodne i prihvatljive. Ali, avaj, koliko puta tijekom jednog dana samo osudimo riječima, često grubim i nepravednim, brata svoga rođenog, u istom selu ili gradu u kojem smo i sami rođeni, ili ako nekom srećom ili slučajem to ne učinimo, sa zadovoljstvom i, zbilja , grešnom strašću dočekamo i prihvaćamo kada se netko drugi obruši svojim nemilosrdnim sudom na nekoga, nama poznatog čovjeka ili čitavu obitelj, ali i na savršeno nepoznatog nam predstavnika drugog naroda i osobito druge vjere!

Više puta sam skretao pozornost na provjerenu psihološku činjenicu da iza gotovo svake naše aktivne ili pasivne osude drugog čovjeka ili i drugog naroda, naročito kada je ova osuda praćena afektom bijesa, leži u našem vlastitom nesvjesnom biću neprepoznati (ali zato u drugog projektirani) grijeh, strast, mana. Prepoznavanjem vlastitog "brvna u oku", umjesto "trna u oku brata svoga", već je zato dostignut, uz Božju pomoć i vlastitim naporom, jedan značajan, viši stupanj na Jakovljevim ljestvicama. Sagni zato, bar jednom, lice svoje pred čovjekom koji u tvome prisustvu grdi drugog čovjeka, ne istražujući je li u pravu ili ne, kada sudi. Dovoljno će biti da se nekoliko puta uzdržimo od saglasavanje, aktivnog saučestvovanja u osudi brata, pa da probudimo u sebi zamrli glas savjesti koja najprije sudi samoj sebi, pa ako nešto uopće preostane za drugog, onda se tek obraća drugom, opet ne da sudi, već ispraviti. Sveti Serafim Sarovski dobro kaže: "Staraj se da poznaš sebe i nećeš imati volje da osuđuješ druge", a ava Stratigije, davno prije ruskog svetitelja, veli: "Ko vidi sebe, taj ne vidi nedostatke brata". Ovako tek, mislim, da postajemo oprezni pred Bogom (prema riječima sv. Izaka), jer tek kada pognemo glavu i skrijemo lice pred čovjekom koji osuđuje drugog, mi se s bolom i stidom u tome trenutku podsjećamo koliko smo puta i sami u prošlosti na isti način kao onaj koji se osuđuje, postupali, govorili ili samo rđavo mislili. I tek kada smo dostigli ovu ljestvicu oboženja, postaće nam prirodni i pristupačni daljnji savjeti sv. Izaka kada kaže: "Nikoga ne izobličavaj, ne ruži čak ni one koji su veoma rđavi po svome životu". Ne ružim ih, jer tako nećemo nikad preobraziti vlastitu, nekad istovjetnu zloću, koja, ako je javno i ne ispoljavamo, tinja i dalje u našem podsvjesnom i nesvjesnom biću, razbuktavajući se povremeno, kao agresivna pomisao od koje se sami uplašimo, ili i kao agresivno djelovanje u snu, za vrijeme spavanja. Upravo nas ubilačka i samoubilačka zbivanja u

snovima, kao i svakovrsni doživljaji seksualne prirode, i onda, kada provodimo moralno i čestito budan život, dovoljno uvjerljivo podsjećaju da još ni izdaleka nisu sve naše destruktivne težnje i pohlepne seksualne fantazije preobražene, pošto i proces oboženja teško da može i tijekom jednog dugog života biti uspješno završen. Nije bitna, smatram, da li će kršćanski podvižnik (monaško lice, laički monah ili monahinja, ili civilna osoba) svoje seksualne i agresivne porive koje prepoznaje kao takve, bilo samo u snovima ili, nekad, iu dnevnoj svijesti, pripisati utjecaju demona ili svome individualnom ili kolektivnom nesvjesnom bitija. U oba slučaja povremeno pojavljivanje ovakvih nagona dokaz su njihovog prisustva, upornosti i trajnosti postojanja.

Ne izobličavaj i ne ruži rđave ljude i zbog toga što će ti prijeći u naviku ovakvo ponašanje, pa umjesto da u rđavim djelima rđavih ljudi prepoznamo naša vlastita djela ili samo iste takve misli iz prošlosti, bolno se podsjećajući da se i sami još nismo od blata dovoljno očistili, osudom, mi dalje potiskujemo vlastite grijehe, gordeći se u sebi da mi nismo kao oni drugi, rđavi ljudi.

Možemo pomisliti zar je dobro da baš nitko, pa ni vrli kršćani ne trebaju javno izobličavaju zla djela rđavih ljudi; neće li tako ljudska nevaljalstva ostati pokrivena i nekažnjena? U svakom vremenu postojali su, i danas postoje, Božji i ljudski izobličitelji zla, poroka i grijeha. Ako nas i kada nas Bog pozove, ne umišljajući sami smo pozvani (a stvarnih izabranika uvijek je bilo malo), odazvaćemo se na poziv i prema Kristovim riječima govorit, ne iz sebe, već kako nam Duh Božji bude rekao da govorimo. Van ove male i odabrane Božje čete, svi drugi nisu u duhovnoj moći ružeći druge ljudi izbjegnu golemu štetu i sebi i drugima.

Razobličavanje rđavih ljudskih postupaka i riječi oduvijek je predstavljao mučan, složen i nezahvalan čin. Ovakvu mučninu poznaje svaki roditelj kada je razgoličavali laž, ili i mnoga druga nevaljalstva svoje djece; nekad ostane trajna gorčina u duši i djece i roditelja, naročito u slučajevima kada su djeca, ili već i adolescenti, javno od roditelja postiđivani. Psihologija djece i adolescenata dobro je danas proučila negativizam mladih (strast za odricanjem i protivrečenjem), naročito u slučajevima javnih izobličavanja njihovih poroka; naravno da ovaj negativizam još više dolazi do izražaja u slučaju nepravednog raskrinkavanja ili i kažnjavanja počinitelja nekog djela. Mnogo je neplodnog bunta i trajno bolesnog negativizma prisutnog kod odraslih ljudi, pa i čitavi naroda, kao posljedica pogubno nepedagoških postupaka nestrpljivih, gnjevnih, emotivno neuravnoteženih roditelja prema svojoj djeci. Čemu čuđenje pred činjenicom da je mnogo naših ljudi (i ne samo naših pravoslavnih i nepravoslavnih Srba) koji ne znaju što je to grijeh, ai kada za njega čuju od mjerodavnih osoba, uporno odriču njegovo postojanje u sebi, otežavajući ovako, ili i onemogućavajući obavljanje svete tajne ispovijesti i pričešćivanja.

Treba se čuvati da iz ovakvih razmišljanja ne proizađe pogrešan zaključak kako djecu i mlade ne treba suočavati sa zlom u njima samima, već preko zla, u ime kršćanskog oproštaja prelaziti i tako ga zataškavati, samim tim jačati. Da se upitamo još jednom, tko je pozvan da razobliči zlo kod drugoga? Najprije onaj, mislim, koji je prepoznao, razobličio i transformirao zlo u sebi. Naravno da ćemo reći da

je to teško izvedivo i da je takvih ljudi malo, pa ipak, to je jedini ispravni put odgoja, preporučen kako od strane službene psihologije i pedagogije, tako još i od strane ljudi kršćanskog pogleda na svijet.

Uzmimo sada u razmatranje dobrog kršćanskog duhovnika i dobrog i iskusnog psihoterapeuta. I jedan i drugi tip ispovjednika susreće se svakodnevno sa ljudima različitog uzrasta, spola i zanimanja koji dobrovoljno dolaze onima koje cijene, očekujući od njih da ih ovi nauče mučnom procesu upoznavanja sebe, odnosno prepoznavanja i razlikovanja "kukolja od pšenice", u manifestnom i skrivenom duševno-duhovnom životu čovjeka.

Idealni tip kršćanskog ispovjednika, odnosno duhovnika koji se vlastitim procesom oboženja doživotno približava idealu Kristove savršenosti, uvijek iznova u sebi prepoznaje ostatak starih i pomaljanje novih poroka, preobražavajući ih (ne potiskujući) u vrline, koje sada dobivaju energetsku vrijednost doživljajnog, samim tim i ubjedljivog prenošenja (ovih vrlina) drugome; ovakav tip kršćanskog ispovjednika poznaje postupak laganog i postupnog približavanja tamnoj strani bića čovjeka koji se ispovijeda. Nikad ne plašeći i onako uplašenog i nesigurnog čovjeka, koji se jedva jednom riješio da se ispovjedi, ni paklom ni obećanjem raja, u slučaju pokajanja, ne pojačavajući u njemu već dovoljno prisutne mazohističke težnje samokažnjavanja. Iskusni kršćanski ispovjednik će na blag način - a istinski blag je samo onaj koji ima ljubavi u sebi - navesti neprimjetno, tijekom više ponovljenih duhovnih razgovora i ispovijedanja onoga tko mu se ispovijeda, da sam u sebi prepozna svoju Senku, demona, zlo (različito nazivamo jedno isto grješno stanje ljudske duše). Zašto je potrebno da ovakav postupak vođenja duhovnog razgovora, ili i ispovijedanja, protječe relativno sporo i ravnomjerno? Zato što svaki naglije i preuranjeni postupak duhovnika pri skidanju jednog od "sedam velova" koji pokrivaju "sedam smrtnih grehova" čovjekovih, izaziva kod ovoga otpor koji se pokazuje kao negativizam, bunt i odricanje svoje grešnosti. Čovjek neće, jednom riječi, da ga neko drugi oglasi grešnim, čak ni kada je to, po vlastitoj volji, izabrani duhovnik, kada to ovaj čini grubo ili preuranjeno. Čovjek mora sam da stigne, ali uz neophodnu pomoć duhovnika, do doživljajnog saznanja o nesumnjivom postojanju zla ili grijeha u sebi.

Gotovo sve što smo pokazali da je potrebno da u sebi ima dobar duhovnik (svećenik ili redovnik), treba imati i dobar psihoterapeut. Kao što je valjan duhovnik naučio u mladosti mnogo od svoga oca-duhovnika, tako je već odavno poznato svakom mladom psihoterapeutu-kandidatu da je uvjet priznavanja njegove buduće psihoterapeutske djelatnosti prolaženje kroz višegodišnju tzv. školsku ili didaktičku analizu kod nekog starijeg, iskusnog psihoterapeuta. Istovjetan je, otud, i ideal odličnog psihoterapeuta kome ovaj teži, kao i ideal duhovnog ispovjednika. Tumačenja (interpretacije) svih sadržaja, svjesnih i nesvjesnih, koje ispoljava klijent, sve bogatije i obilnije što psihoterapija duže traje, treba biti pravodobna, nikako, ni preuranjena niti zakašnjela. Psihoterapeut se, također, kao i ispovjednik mora brižljivo čuvati od svakog svjesnog ili nesvjesnog zaplašivanja klijenta, pazeći da u njemu ne ojača, već i onako prisutan otpor prema psihoterapiji i psihoterapeutu (bez obzira što je klijent voljno došao na psihoterapiju), koji ( otpor) ako postane jak, aktivirat, u svakom čovjeku, od ranog djetinjstva spremljenu sado-mazohističku klackalicu. U slučaju aktiviranja ove prirodne ljudske klackalice, agresivnost prema terapeutu smenjivaće se sa autoagresivnošću, što prijeti da se pretvori u začarani krug (circulus vitiosis). Najzad, kao što dobar kršćanski duhovnih postupno jača dobro kod ispovedajućeg vjernika, ukazujući mu na Božji lik, Kristov lik, prisutan u svakom (i najgorem) čovjeku,

jer će samo uz pomoć Krista odoljeti moćnom zlu, također prisutnom, od malena kod svakog čovjeka , tako i dobar psihoterapeut, lagano, tijekom duge psihoterapije, jača čovjekovo Ja, koje će, dovoljno ojačano, samo prepoznati čovjekovom Ja nadređen princip Sebstva, u čijem se središtu, u kršćanskih naroda, nalazi arhetip Isusa Krista.

Ne bih želio da iz ovoga izlaganja čitatelj izvede jednostran zaključak kako je jedini način da čovjek upozna sebe i tako se popravi, odlazak kod duhovnika ili psihoterapeuta (odnosno, nekad, i kod jednog i kod drugog). Bezbroj je drugih načina i mogućnosti koje sam život i Božja Promisao stvore i tako pripreme tle koje čovjek treba da okopa, prevrne nekoliko puta zemlju ispod površine tla, zalije je novom, svježom vodom i uz molitvu Bogu, prepusti suncu i kiši na takvom zemljištu niknu sočniji i hranljiviji plodovi. Valja ipak reći da je za pravovernog, crkvi odanog kršćanina, ispunjavanje tajne ispovijedanja i pričešćivanja, njegova doživotna ne samo obveza, koja se dragovoljno pa zato i radosno ispunjava. Za mnoge druge ljude, neverujući ili nedovoljno vjerujuće, naročito kada zapadnu u dugotrajna neurotična ili psihotična stanja, psihoterapeutu, ili i psihijatru, neophodan je prilaz ili i ulaz u zbrkani unutarnji labirint ljudske duše iz kojeg čovjek ne može sam da se izvuče, prije nego što mu psihoterapeut stavi u ruke Arijadnina kolac.

Da se vratimo, zakratko, na roditelje i njihov odnos prema djeci i mladima. Ako su dobri duhovnici i psihoterapeuti prošli kroz školu sve boljeg poznavanja sebe, a onda i vladanja sobom, kakvo školovanje je potrebno roditeljima, kako bi i oni, poput dobrih duhovnika i psihoterapeuta, na blag, postupan i razuman način ukazali svojoj djeci na pogreške koje oni ponovljeno čine, ne izazivajući u njima negativizam i bunt koji, nekada, vidjeli smo, ostanu trajno, rđavo obilježje odraslih ljudi? Nema boljeg pomagača roditeljima da postupaju sa svojom djecom tako da ih potiču na sazrijevanje i samostalnost, od ljubavi: međusobne ljubavi roditelja najprije, a onda i ljubavi koju neprestano gaje, i pored povremenih i težih razočarenja, za svoju djecu.

"Blažen je čovjek kome Gospodin ne uračuna grijeh", piše apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (4,8). Mada nam je volja Božja često nedokučiva, prirodno je da razmišljamo da Bog neće da gleda na grijeh onog čovjeka koji se i sam trudi da ne gleda grijehe svojih bližnjih, koji će, da se podsjetimo riječi sv. Isaka Sirina, sagnuti glavu pred nekim koji osuđuje brata svoga. Ako smo i kada smo jednom dostigli ovaj stupanj samopoznavanja, od nas se traži, na sve daljem i težem putu oboženja, nešto, zbilja, uzvišeno i Krista dostojno: "Prostri odjeću svoju pod onim koji pada i pokrij ga", a onda, da li već na jednoj od posljednjih, od trideset ljestvica sv. Jovana Lestvičnika, stiže dobrovoljno uzimanja na sebe grijeha grešnika i prihvaćanje za njega i umjesto njega, kazne i stida. O, beskrajne ljepote kršćanskog podviga, o, nepojmljive uzvišenosti upodobljavanja čovjeka Kristu i Njegovoj žrtvi! Poznato nam je iz života nekih kršćanskih svetitelja, kao i najvećih svetogorskih ispovjednika, da su neki od njih uzimali na sebe najteži podvig - ne onaj, pojavljivanje golgotskih tjelesnih rana Kristovih na tijelu molitvenika (stigmatizacija), pravoslavnoj mistici duboko stran i nepoznat način proslavljanja Krista , a poznat i prihvaćen kod nekih rimokatoličkih mističara - preuzimanje na sebe nekog teškog grijeha nesretnika koji vapije za pomoć Bogu i Njegovom zemaljskom zastupniku. Riječ je najčešće o grijehu ponovljenog bluda, kroničnog alkoholizma i narkomanije, izjedajuće zavidljivosti prema drugom čovjeku, ili o

nekom drugom od poznatih krupnih ljudskih grijeha. Preuzimajući ovakav grijeh na sebe, oslobađajući tako ovog grijeha grešnika koji je dugo s njime živio, dotadašnji grešnik postaje doživotni blagodarni sluga Jahvin na zemlji, a onaj starac, zbilja Kristov svetitelj ili apostol, boriće se i uz Božju pomoć izborit se, u dužem ili kraćem vremenom razdoblju, s jednim od onih teških poroka ili i grijeha.

Sjećam se divne priče ruskog pisca Nikolaja Ljeskova (1831-1895) Začarani putnik u kojoj se kaže: "Znaš, dragi prijatelju, nikad nikog ne treba podcjenjivati, jer nitko ne može znati zbog čega je tko i kojom strašću kažnjen i mučen. Mi koji smo opsjednuti patimo, ali je zato drugima lakše. I ti sam, ako trpiš od kakve strasti, nemoj samovoljno da je se Otresas, da je drugi ne bi preuzeo i patio, nego potraži čovjeka koji bi dobrovoljno od tebe tu manu primio ". Ne znam da li se u nekoj drugoj svjetskoj književnosti, osim u pravoslavnoj, mogu naći ovakva duboka i uzbudljiva mjesta.

A gdje odlazi, pitam se, izgonjeni zao duh iz čovjeka? Prema Kristovoj priči iz Evanđelja, u svinje, ali najčešće - u drugog čovjeka.

Zlo šeta svijetom i premješta se iz čovjeka u čovjeka, iz jednog naroda u drugi narod. Ako već ne možemo "uzmemo učešća u stradanjima svakoga", niti da "prostremo odjeću svoju pod onim koji pada", a pogotovo smo nemoćni da preuzmemo na sebe grijeh onoga koga volimo ili koji nam se, s istinskim vapajem, kao Kristu, obraća za pomoć, onda bar, prema riječima svetog Isaka Sirina, budimo strpljivi i nikog ne postiđujmo.

IV

O čistotu srca

I o onostranom "STANOVIMA"

DUŠA KOJA JE UZELA NA SEBE BRIGU

O VRLINE I KOJA ŽIVI U Strogost

I STRAHU Božijemu, NE MOŽE BITI BEZ TUGE NI JEDNOG DANA;

USLIJED TOGA ŠTO SU VRLINE

Skopčano s TUGOM ...

NEMOGUĆE JE DA KADA IDEMO PUTEM PRAVDE NE SRETNEMO TUGU,

DA TIJELO NE iznemognem U BOLESTIMA I U RADU I da prebiva Nepromenjeno ... KO BEŽI OD TEŠKOĆA,

TAJ SE NESUMNJIVO RASTAJE

I s vrlinom. AKO zaželiš vrlina, to BUDI SPREMAN NA SVAKU teškoća, jer TEŠKOĆE RAĐAJU SMIRENJE.

Čovjekov život na Zemlji proglašavan je od svih mislećih ljudi, filosofa, religijskih predvodnika, pjesnika i umjetnika svake vrste, u svim vremenima, od kada su nastali egipatski, kineski, babilonski, kao i mitovi drugih naroda Starog vijeka, sve do našeg vremena - mučnim , žalosnim, pa i tragičnim (otud svijest o nužnosti događanja i Sudbini koja je iznad i najvećeg boga!). Judejska religija sledovala je donekle ovakva shvaćanja o čovjeku i njegovom tragičnom položaju u svijetu, prije svega vezujući ih za neminovnost smrti (Izreke, Knjiga Propovjednika). Tek je kršćanstvo osmislilo, sjedinilo i otelotvorila (kroz božansku ličnost Isusa Krista), sve ono značajno, istinito i božansko što se nalazilo, samo u odlomcima i tragovima, u mitologijama i religijskim sustavima većine naroda svijeta, njihove civilizacije i kulture, do pojave Mojsija i Isusa Krista.

Čovjek je od judeo-kršćanske religije objavljen bogolikim i palim bićem, stvorenim od Boga da bude gospodar prirode i besmrtan, ali koji je, sagrešivši, iz neposlušnosti i gordosti prognan iz Božje blizine da bi, od tada, kao smrtno biće "u znoju lica svoga jeo kruh svoj ", a žena u" mukama rađala djecu svoju ".

Dopadala nam se ova biblijska priča ili ne, razumijevali je mi bukvalno, alegorijski ili simbolično, ili ne razumijevali, ona nam saopćava istinu o čovjeku koju su naslućivali, na različite skrivene načine i iskazivali kao što maločas rekosmo, gotovo svi narodi svijeta, od najstarijih vremena povijesti, na svim kontinentima. A ova istina je bila u tome da je jednom davno, u pretpovijesno doba, eonima daleko, čovjek, nesumnjivo stvoren od Boga ili bogova (u svakom slučaju, od duhovnih bića većih i moćnijih od njega, nikako nekom postepenom evolucijom od nižih živih bića) stajao u neposrednoj blizini Božjoj, doživljavao je i znao za Njegovo postojanje, a onda, neznano uvijek kako (u raznim mitološkim predodžbama različito), otpao je od svoga Stvoritelja (svojom voljom, iz oholosti sledujući gordog otpadnika Lucifera, nagovoren od sile Zla itd.., itd..) i našao se, smrtan, uplašen i nemoćan, na tvrdoj i negostoljubivoj Zemlji koju je tek trebalo obdelavati, pripitomljavati i natjerati da čovjeku pruži plodove hrane, kako bi preživio onoliko godina koliko mu je bilo određeno. U čovjeku je ostala neprekidno prisutna bogočežnjivost, silna želja za povratkom Bogu, ali je u njemu istrajavala i uporna tvrdoća srca, prkosna prema Bogu sve do Njegovog negiranja postojanja, smenjivana sa doživljajem apsolutne nemoći pred Bogom, prirodom i neumitnošću smrti. Klatno čovjekovog života, zbilja, kao da zna samo za dvije krajnje točke: za mladenačku omnipotenciju, s uvjerenjem da će čovjek, vlastitim pregnuće, uz pomoć silno razvijenoga razuma i uma savladati sve prepreke i postati jednog dana i gospodar smrti, i za staračku nemoć (fizičku, duševnu i duhovnu) koja sa tugom, ironijom, nekom gnjilom zrelošću na pragu smrti, promatra smireno, rezignirano, depresivno ili sarkastično, sav "vašar taštine" vlastitog života, života svoga naroda kao i povijest cijelog svijeta.

Od ovakvog, eonsko dugog smjenjivanja, reklo bi se, uvijek istog, kružnog ponavljanja ljudskog življenja, pojedinačnog i narodnog, koji počinje rođenjem, dostiže svoj klimaks u mladim i srednjim godinama života, a onda nezadrživo počinje opadati, da bi u nemoći, bolesti i smrti završio (čovjek i narod) svoje postojanje od ovakve svirepe nužnosti postojanja, jedino što oslobađa i čovjeka pojedinca i narod, bilo bi prepoznavanje i sledovanje u sebi "volje za smislom", čvrsto usađene u svakog čovjeka, jake poput nagona, stavljene od Viktora Frankla u isti red važnosti, kao i seksualni ili agresivni nagon. Zašto onda ova "volja za smislom" nije prisutnija, vidljivija i djelotvornija i kod ljudske individue iu jednom narodu, pitamo se.

Na što najčešće liči čovjek koji nije u sebi otkrio i aktivirao "volju za smislom"? Jedna slika ovakvog čovjeka kreće se na široko otvorenoj lepezi mogućnosti: od skučenog života, jedva do samosvijesti uspravljenog čovjeka, zarobljenog poslušanika nagona (samoodržanja i razmnožavanja, seksualnog i agresivnog), preko samosvesnijeg čovjeka, ali koji živi samo za sadašnjost, koga kao da nikada nisu mučila pitanja o Bogu i čovjeku, životu i smrti, smislu i besmislu, čovjeka hedoniste koji traži svaku vrstu uživanja s uvjerenjem da čovjek "živi dokle živi", da više ništa ne ostaje za njim poslije smrti, pa do čovjeka "zakona" koji mravljom upornošću stječe i skuplja, ispunjava dan u neprestanom radu i trudu, zadovoljan što ostavlja za sobom potomstvo, kuću, novac, neku svoju fotografiju ...

A oni drugi, izgleda maloborojniji, koji otkrivaju u sebi "volju za smislom", kakav sadržaj u njoj nalaze? Treba reći da je sama "volja za smislom" prazna (arhetipska) posuda koja tek treba biti nečim ispunjena. Čime? Pronalaženjem druge karike, od tri koje čine osnovu spomenute arhetipske posude, buđenjem "nagona za saznanjem". Volja za smislom, potaknuta na dalje traženje nagonom za spoznajom (težnjom za vrijednošću), nekad uz dragocjen pomoć urođenog talenta, u životu dalje razvijanog strpljivim njegovanjem, čini od čovjeka da postane umjetnik, filozof ili znanstvenik. Iako znamo da nijedan istinski znanstvenik, filozof ili umjetnik nije bio u potpunosti zadovoljan onim što je stvorio, jer što je više i bolje stvarao nicali su pred njim novi nepoznati svjetovi - kraj života ovakvih ljudi mogao je biti spokojan, bez straha od smrti, čak i onda kada su neki od ovih znanstvenika, filozofa i umjetnika ostali cijelog života ateisti ili agnostičari, jer su u sebi nosili doživljaj ispunjenosti svoga života.

Moram da kažem, kao kršćanin nekad se i čudeći, kako ima ljudi u svijetu, iu našoj srpski sredini koji su dočekali duboku starost i umrli mirno, iako nisu nikad ili su samo rijetko prešli prag svoje crkve, upalili u njoj svijeću, ili se jedan ili dva puta u životu pričestili. Takva je bila baka jedne moje poznanice, prosta, polupismena seljanka, dobra i blaga cijeloga života, još spokojnije i milosrdniji u starosti, umrla tiho i nečujno u selu, u snu. Moja poznanica kaže da ne pamti da je njena baka nekad išla u crkvu ili se pričestila; slavila je, doduše, s mužem i djecom slavu, postila je kada se posti, ali za ispovijest i pričest kao da nije znala. Na moje pitanje ovoj poznanici, inače dobroj pravoslavnoj ženi, koja voli i često ide u crkvu, kako objašnjava svoju baku, odgovorila mi je da je ona jednostavno živjela, nikom nije činila zlo, nije bila zavidljiva, niti prenosila "abrove", djeca koju je rodila stvorila su dobre brakove i imala svoju djecu, u obitelji nije bilo skandala bilo koje vrste. Ona je tako, misli moja poznanica, "ispunila svoj život živeći po Bogu, bez Boga".

Spomenuli smo da postoji i treća, vjerojatno najznačajnija karika u tročlanoj podeli arhetipa homo religiosus-a u svima nama. Ova karika koja je u stanju definitivno učvrsti osovinu i do vrha ispuni onu božansku posudu koju svi rođenjem donosimo na svijet, jeste naše religijsko saznanje i moral, u tijesnoj vezi sa ovim saznanjem. Ne moramo ostati ravnodušni, ali nije nam najpreči zadatak da kao kršćani rođeni u pravoslavnoj Srbiji ispitujemo, procjenjujemo, ili se i zanosimo budističkim, bramanističkim, ili koje druge svjetske religije učenjem ljudi koji su rođeni i provode, nepoznatim Božijim Promislom, cijeli život u Iranu , Indiji ili na Cejlonu, na primjer. Ako se Bog već na nas smilovao i među mnogim drugim narodima pružio nam priliku (šansu) da se rodimo u pravoslavnoj Srbiji, nismo li onda od Boga pozvani da dobro upoznamo pravoslavno kršćanstvo, srpski, narodnu, ali naročito crkvenu, srpska povijest, ne bismo li uzeli, svjesno, voljno i radosno, "na sebe brigu o vrlini", koja i prema sv. Izaku Sirinu nije ništa drugo nego život u "strogosti i strahu Božjemu?"

U čvrstom uvjerenju, bez trunke dogmatskog fanatizma, pravoslavan čovjek, svuda u svijetu u kome kao pravoslavni vjernik živi, smatra da je od Boga počastvovan što se rodio, ili tijekom života, čvrsto i trajno stekao pravoslavnu vjeru, za koju drži da je najvjernije sačuvala samo jezgra božanske poruke Isusa Krista. Kakva je onda žalost Kristova i kakva opasnost za onog pravoslavnog (ali i svakog drugog iskrenog vjernika) koga Krist poziva na Svoju večeru, a čovjek se ispričava da ne može doći jer je zauzet brigom o stoci, trgovinom, ženidbom sina itd.!

Vidjeli smo već kako je malo ljudi stvarno spremnih da pođu za Kristom. Zašto? Sam nas je Gospodin upozorio da samo "uzana vrata" vode u kraljevstvo nebesko, što znači da se bez neprestanog odricanja (prije svega i stalno svoga sebičnog, jer i uplašenog "ja") i uzimanja svoga križa, ne možemo nadati Vaskrsenju. Sv. Isak Sirin dodaje ovome, svakom kršćaninu, poznatom golgotskom putu, još i tugu.

Čovjek tuguje i žalosti se iz mnogo razloga, najčešće suvišnih i beznačajnih. Jedan se žalosti zato što je izgubio novac, drugi zato što nije zadovoljan u braku, sa ženom ili djecom, treći nije namiren na radnom mjestu, jer nije dobio onakvo i onoliko priznanja kako je zamislio da treba dobiti; gotovo nitko se od ovih ljudi ne pita za stvarne uzroke svoje tuge. Apostol Pavao je sve naše raznovrsne tuge točno svrstao rekavši: "Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje se ne kaže; a žalost ovoga svijeta donosi smrt" (II poslanica Korinćanima, 7,10).

Čovjek je tužan Don Quijote, manje ili više, cijelog života. Hedonista i racionalista u njemu, Sančo Pansa, uvijek iznova pokušava razvedri gospodara, da ga vrati na zemlju, u stvarnost, da mu pokaže da su "dva i dva četiri" (blistava razmišljanja Dostojevskog u Zapisima iz podzemlja). Nekada ovaj naš estetski zavodnik (estetski stadij razvoja čovjeka kod Serena Kierkegaarda) i uspije, za kraće ili duže vrijeme da odvoji čovjeka-tragaoca i čovjeka-bogotragaoca od njegovog, u slobodi izabranog puta, na kome "ne može biti bez tuge ni jednog dana ". Obično s osjećajem dubokog stida, kršćanski podvižnik se potom vraća na Put koji je, u isto vrijeme, i Istina i Život. Ako će još koji put tijekom života i biti ponovno prevaren od kušača, svaki povratak biće smišljenije i sigurniji, sa doživljajnim znanjem sv.

Izaka da "tko bježi od teškoća, taj se rastaje s vrlinom". Sve jasnije postaje bogotražitelja da nema brzog izbavljenja, već da su i naše bolesti (tjelesne i duševne, danas bismo rekli, psihosomatske) dragocjeni dio našeg čišćenja, čak našeg poniženja i slabosti, jer tek u bolesti i tuzi naslućujemo veličanstvene, paradoksalne riječi apostola Pavla da "kada smo slabi, onda smo jaki".

Ima najzad još jedan razlog, o kome sv. Isak Sirin ne govori izravno, ali ga poznajemo iz svekolikih svetiteljskih spisa, zbog čega čovjek-na-Putu ne može provesti nijedan dan bez tuge. Razlog leži u podvižnikovoj sapatnji sa svim tugama ljudi gdje god oni živjeli. Kristom prosvijetljen um i srce čovjeka, ne može više nikad prestati osjeća žalost zbog nesreća koje snalaze ljude svuda, svakog dana, svake minute.

Ne treba, međutim, zamišljati, da Kristov apostol provodi cijeli svoj život i svaki svoj dan samo u suzama i žalosti zbog grijeha svojih, svoje obitelji ili svoga naroda, mada i grijeha cijelog svijeta. Radosna je tuga pravoslavnog Hristonosca, najbolje izražena u jednoj moskovskoj crkvi posvećenoj Bogorodici "vsjem skorbjaščih radosti". To je radost Uskrsnuća, radosno-tužna molitva pravoslavnih Bogu da se "svi ljudi spase i da dođu u poznanje istine" (I poslanica Timoteju, 2,4).

SPASITELJ GOVORI DA SU MNOGI

STANOVI KOD OCA Spremljeni

PREMA RAZLICI DUHOVNIH VRLINA.

NISU RAZLIČITA MJESTA

VEĆ SU RAZLIČITI

SAMO STUPNJEVI OVIH VRLINA.

Ovaj zanimljiv odlomak iz djela sv. Isaka Sirina tumačenje je jednog zagonetnog mjesta, prisutnog, karakterističnog, samo u Ivanovom Evanđelju (14,2) koje navodi Kristove riječi upućene učenicima: "U kući Oca mojega stanovi su mnogi. A da nije tako, zar bih vam rekao: Idem da vam pripremim mjesto ".

I bez poznavanja psihologije i psihologa, svakom je čovjeku koji i malo umije da promatra ljude jasno da se ovi veoma međusobno razlikuju. Razlike su rasne, klasne, nacionalne, genetske, ai karakterne, ukoliko pod karakterom razumijemo skup nasljednih i stečenih osobina. Otac ili majka iskreno su nekad začuđeni kako je moguće da su rodili dva tako, u svemu, različita sina ili kćeri; dobar učitelj već u osnovnoj školi uočava individualne odlike svakog učenika; muž i žena, što su duže u braku, naročito u onom manje uspjelom, s razočarenjem, žalošću i gnjevom primjećuju da od iluzije međusobne

sličnosti ili i jednakosti u fazi zaljubljenosti, poslije nekoliko godina braka, ostaju samo porazne razlike. I tako se neprestano ponavlja tužna istina da zbog nedovoljno ili kasno uočenih razlika, muž ne razumije ženu, niti žena muža, roditelj svoje dijete, ni djeca ili mladi ljudi svoje roditelje, sused suseda, jedan narod neće ili ne može da razumije drugi narod, jedna rasa drugu rasu. Kada bi nerazumijevanje ostalo samo na korektnom udaljavanju jednih od drugih, pa i poštovanju postojanja razlike, veće nesreće među ljudima i narodima mogle bi se još izbjeći. Na žalost, ovo se rijetko događa. To, što su ljudi različiti, pomislio sam jednom, sablazan je za čovjeka! Najvjerojatnije da su ovom uzrok, u svakom čovjeku prisutne, arhajske, biološke crte ksenofobičnosti. Sve što je drukčije nego što je u mojoj obitelji, plemenu, vjerskoj opredijeljenosti, izaziva u čovjeku sumnju, prezir ili mržnju, dok je u osnovi svih ovih osjećaja - strah.

Pošto je ova različitost ili drugost, ipak, kod nekih članova nekadašnjih primitivnih plemena budila i stvaralačku radoznalost, mogli bismo smjelo reći da ovakvim, genijalnim pojedincima u plemenu možemo mirne duše zahvaliti, što je čovjek izašao iz endogamije u egzogamiju, što je došlo do zabrane incesta i ubojstva, jednom riječi, što se civilizacija, pa i kultura uopće, počela razvijati.

Priroda, koju je, kao i čovjeka, stvorio Bog, izobilna je u različitostima svake vrste, u biljnom, životinjskom, a najviše u ljudskom svijetu. Biblijsko kazivanje da je čovjek stvoren "iz praha zemaljskog", ali i po slici i prilici Božjoj ", treba da znači dvije bitne stvari: čovjek je prirodno i duhovno biće. Kao dio prirode, čovjek nosi u svome tjelesnom biću sve osnovne elemente iz kojih se sastoje minerali, biljke i životinje. Čovjek je kao prirodno biće mikrokozmos, ali u njemu se zbrajaju još mnogo nepoznatih utjecaja mikrokozmosa. Kada ne bi bilo danas toliko zlouporabe sa astrologijom, mogli bismo, oprezno, reći da nekog, nauci još uvijek nepoznatog, utjecaja Mjeseca, planeta i zvijezda na čovjeka mora imati. Uzmimo samo Mjesec kao primjer. Ako je njegova privlačna snaga tolika da on stvara u oceanima i morima plimu i oseku, a pošto znamo da se čovjekov organizam sastoji 80% od vode, teško je negirati mjesečev utjecaj na tjelesni, ali i duševni organizam čovjekov. Kakve je vrste i kakve su posljedice takvog utjecaja na čovjeka, možda će nam znanost u dogledno vrijeme otkriti.

Čovjek nije, kao što smo rekli, samo prirodno, već i duhovno biće. Rođen iz "praha zemaljskog", ali odušen Duhom Božijim, čovjek je postao duševno i duhovno biće koje se razlikuje od svakog drugog živog bića u prirodi, upravo po svojoj tročlanoj podjeli, kao biće tijela, duše i duha. U apsolutnoj nemogućnosti da negira postojanje svijesti i samosvijesti (koji su u stvari izraz duhovnog postojanja čovjekovog), čovjeku je jedino ostalo da zauzme teistički, agnostički ili ateistički stav o porijeklu i ishodu svog duhovnog bića. Svjesno ili nesvjesno, svaki čovjek tijekom života, zauzima jedan od ova tri moguća stavka (događa se da se ovi stavovi diljem života mijenjaju), ali onda se obično i ponaša tako u svakodnevnom životu, prema sebi, drugim ljudima i prirodi. Čovjek ne može, iako to često želi, da negira svoju odgovornost pred Bogom, ljudima i prirodom. Podijeljen na prirodno i duhovno biće, smrtno i besmrtno, svjesno i nesvjesno, dobro i zlo, čovjek, kao najsavršenije biće u prirodi, u isto vrijeme je najnemoćnijima. Nema čovjeka koji nije u toku svoga života, jednom ili mnogo puta, doživio apsolutnu nemoć i slabost. Uslijed neprekinutog, svjesnog ili nesvjesnog doživljavanja svoje

inferiornosti, i to kako u odnosu na prirodu i prirodno niža bića, savršeno opremljena instinktima i nagonima, tako iu odnosu na Boga, nedostižnog i nepojmljivog, čovjek je uplašeno biće, biće straha. Inferiornost i strah glavni su razlozi čovjekove rđave konzervativnosti, koja ima i biološke osnove, u inertnosti, statičnosti, možda iu Tanatos koji vuče sve živo u propadanje, nestajanje, ništavilo vječne smrti.

Sada smo se više približili odgovoru na pitanje, otkud u čovjeku toliki strah od svake različitosti, od svake promjene u sebi i oko sebe. A promjena je neizbježna onda kada se čovjek svjesno sretne sa Drugim, drugačijim, iu sebi i oko sebe drugačijim ili različitim. Pošto je život svakog živog bića u prirodi, počevši od jednostavnog, na izgled, života biljke, pa do života svakog čovjeka, a naročito kršćanskog ili stvaralačkog čovjeka bogat u dinamici događanja, nepredvidiv i rizičan, čovjek je u neprestanoj odluci, voljnoj i nevoljnoj, ili da se prepusti "čudovišnoj konzervativnosti" (kako Jung s pravom zove jedan dio čovjekovog bića) koja ga vuče smrti, uvjetno refleksnim ponavljanjem istog, ili da se probuđenim duhom u sebi (duhom koji se u klici nalazi prisutan kod svih ljudi) počne uzdiže put Boga ljestvicama Jakovljevim, ili i onim sv. Jovana Lestvičnika. Ako je Bog u čovjeka utisnuo Svoj Lik, onda prilika Božja u čovjeku, poziv je Božji čovjeku na vječno usavršavanje, jer je i čovjek bog, i prema starozavjetnoj i prema novozavetnoj Božjoj poruci čovjeku. Tragove božanskog naznačenja čovjeka i putove dostizanja savršenstva, nalazimo iu svim drugim, prehrišćanski ili premonoteističkim religijama.

Nije potrebno dalje, kako mislim, dokazivati, ne samo nepojamno velike razlike koje postoje između ljudi, koje, pri svim tim razlikama ujedinjuje jedan Bog, ali i jedna, neizbježna smrtnost, već i svima ljudima uočljive razlike koje postoje u duševno-duhovnom usavršavanju ljudi . Karl Gustav Jung je prirodnu potrebu ljudi za napredovanjem, popravljanjem sebe i usavršavanjem, prema nesvjesnoj arhetipskoj slici Jastva u sebi (ova slika, opet, nije drugo nego Božji lik u nama, au centru sopstva, prema Jungu, za narode kršćanske dvehiljadugodišnje kulture nalazi se utisnut lik Isusa Krista), nazvao individuacija ili "individuacioni proces". Kod Junga ova ideja nije originalna, jer, kao što je ideju arhetipova Jung posudio od Augustina i Dionisija Areopag, a od Lukrecija pojmove Animusa i Anime, tako je individuacija drugi naziv, istina u nečemu i drukčijeg sadržaja, kršćanskog pojma oboženja (theosis).

Izazovan je Jungov stav, koji pred nas kao kršćane postavlja niz novih teških pitanja, da, iako je individuacioni put prirodan, svakom čovjeku dat i zadat put (Jung je osim neizbježnih determinističkih zbivanja u ljudskom životu zastupao i vjeru u finalni cilj života svakog čovjeka) , ovo ne znači, eo ipso, da svaki čovjek individuira. Apsurdno bi izgledalo naše pitanje, koliki je broj ljudi danas, pet ili šest milijardi stanovnika Zemlje, koji napreduje u individuacije, ili se i obožuje u kršćanskom svijetu. Kada nas povremeno, promatrajući današnji kaotični svijet spopadne umor, skepsa i pesimizam, učini nam se da je sve manji broj ljudi u svijetu - koje zbog porasta materijalne bijede, bolesti i ratova, koje iz drugih razloga - koji svjesno rade na popravljanju sebe, koji su svjesni vjernici, odgovorni i etični, koji žive u harmoničnom skladu onoga što misle, govore i čine. Kada se uz Božju pomoć opet pridigne sa zemlje na koju smo pali, kada nam se vjera u smisao i vječnost života povrati, kada sa Dostojevskim, USPLAMTELO i iskreno, ponavljamo njegove riječi: "Besmrtan sam, moja besmrtnost je nužna jednom činjenicom da Bog neće htjeti ugasi zauvijek plamen ljubavi koji se zapalio za njega u mome srcu "-

tada, u takvim trenucima vjere, nade i ljubavi, postajemo opet sigurni da naš Bog nije deistički bog koji je stvorio svijet, a onda se nezainteresovano iz njega povukao, već Bog koji je postao čovjek da bi svojom Promisli i dalje vladao svijetom i ljudskom poviješću. Pa, iako nam je teško shvatljiva Božja promisao u povijesti, manje nam je ona neprovidna i nerazumljiva, ako pažljivo pratimo život svakog, naizgled i najbeznačajnijeg čovjeka na zemlji. Tada je moguće prepoznati da svaki čovjek individuira, i tako stiže do nekog, u ovom životu za njega mogućeg stupnja duševne i duhovne zrelost. Ako tako ne mislimo, a smatramo sebe religioznim, još i kršćanski i kršćanski pravoslavno religioznim ljudima, naći ćemo se u gotovo bezizlaznom položaju. Evo zašto.

Kada mi je nedavno jedan moj prijatelj, pravoslavni teolog, postavio pitanje koje ja postavljam sebi i drugima već više desetljeća - šta će biti s one strane groba sa milijardama ljudi koji su bili ravnodušni prema religiji, a među kojima su neki živjeli uzornim i moralnim životom , još jednom sam se uzbudio i zamislio. Svakom kršćaninu dobro su poznate ove Kristove riječi: "Ja sam put istine i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Ivanovo Evanđelje, 14,6); "Ja sam trs, a vi loza. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogi plod, jer bez mene ne možete učiniti ništa "(Ivan, 15,5);" Uđite na uska vrata, jer široka vrata i širok put što vode u propast, a mnogo ih ima koji njime idu. Jer su uska vrata i tijesan put što vode u život i malo ih je koji ga nalaze "(Matej, 7,13, 14);" Ne boj se, stado malo, jer bi volja Oca vašega da vam dade kraljevstvo "(Luka 0,12 0,32); "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Matej, 5,48).

Kako ove i slične Kristove riječi, ispunjene silnom energijom kada se njima molimo ili ih glasno izgovaramo, valja tumačiti? "Ne boj se, stado malo", veli Krist. Nisu li to oni malobrojni kršćanski ljudi koje će Krist, kada bude ponovo u slavi dolazio na zemlju, zateći vjerne i Bogu odane! Nisu li to oni izabrani Kristovi apostoli kroz stoljeća, za koje je Krist, još dok je bio na zemlji, govorio: "Ja se za njih molim, ne molim se za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji" ( Ivan, 17,9)! Zar Isus Krist, obećani Mesija, nije došao za sve ljude na svijetu i zar se nije Njegova riječ propovijedala svima narodima kao što je On naložio Svojim učenicima?

Umjesto daljih opasnih pitanja, opasnih za svaki ljudski um koji nije prosvijetljen očišćenim srcem, a tada i zadobivenim darom Duha Svetog, vratimo se na sv. Isaka Sirina i upitajmo se za njegova tumačenja tajanstvenih i dubokih riječi Isusovih o "mnogim stanovima pripremljenim kod Oca". Kome su, najprije, namijenjene ove Kristove riječi: svima ljudima bez obzira na njihova vjerska uvjerenja, ili samo onima koji su primili Krista kao Mesiju, slijedili tijekom svoga života Njegov put i preselili se u vječnost s Kristom u srcu i na usnama? Sudeći po drugom dijelu spomenute Kristove izreke: "Idem da vam pripremim mjesto", a i prema tumačenju sv. Isaka Sirina, Kristove riječi o "mnogim stanovima", odnose se samo na kršćane. Ne pomažu nam mnogo nove umne spekulacije, koje mogu, istina, poteći i iz srca ljubavi nekog istinskog kršćanina: Origena, na primjer, ili sv. Grigorija iz Nise, preko mnogih i nesvjesnih "origenista" među svetiteljima, ali i običnih ljudi "čista srca", tijekom niza stoljeća kršćanske povijesti, sve do suvremenog pravoslavnog mislioca Sergeja Bulgakova koji se odriče "kaznene, terorističke" teologije i predviđa, poslije smrti, za vrijeme eona, čišćenje čovjeka. Kolikogod bili i sami skloni ovakvim vizijama molitvenih i moralnih kršćana kroz stoljeća, koji su se usudili iz srca

punog ljubavi zavape u boga milosrđa i ljubavi apokatastazu za sve ljude, potvrde za ovakve uzvišene želje mi, na žalost, ne možemo naći u Evanđeljima , Djelima apostolskim, Poslanicama apostola Pavla, pa ni kod većine kršćanskih svetitelja kroz stoljeća.

Ako tvrdoglavo, pa makar iz iskrene ljubavi prema ljudima, postavimo, ne samo jovovska pitanje o pravednicima koji stradaju na zemlji, i zlim i nepravednim koji blaguju, već i ljudsko, "odveć ljudsko" pitanje, šta će biti u vječnosti sa pripadnicima drugih naroda i religija koji nisu nikad, do današnjeg dana, čuli za ime Isusa Krista, Spasitelja svijeta, a živjeli su čistim i pravednim životom - pitanje koje ne postavljaju ljudi samo danas, već koje je bilo postavljano iu prošlosti kršćanske povijesti - odgovor možemo tražiti, kako od nekih rijetkih kršćanskih mislilaca koji su se ovim pitanjem bavili, tako iu religijskim učenjima naroda nekršćanske vjere. Kao što nam je poznato, kada je riječ o nekim azijskim religijama, učenje o karmi i reinkarnaciji relativno zadovoljava ogromne mase azijskih naroda. Osim kod budista i nekih pobočnih grana proizišlih iz budističkog učenja koji propovijedaju gašenje volje za životom, i dostizanje nirvane, i to odricanjem od želja i strasti koje ove želje kod čovjeka hrane, u ostalim religijama Azije, postoji, slično kao u kršćanstvu, ideja neprestanog usavršavanja čovjeka, kako bi čovjek, poslije niza života u kojima se čisto od zla, dostigao Bramana, odnosno kako bi Atman (duh u čovjeku), najzad, shvatio i doživio, da je "Atman - Braman".

Što se tiče rijetkih kršćanskih mislilaca koje je također, slično nama danas, mučila sudba onih nehrišćanskih ljudi koji su živjeli kršćanskim životom, ne znajući za Krista, ili sudba kršćanskih ljudi koji su smireno i skromno proživjeli svoj vijek van pravoslavne kršćanske crkve, preovlađivala je mišljenje među ovakvim kršćanskim misliocima, među njima i kaluđerima i teolozima, da je stvar Božje mudrosti, Božje pravde i Božje milosti kako će se i hoće li se spasti i oni izvan Crkve. Njihovo kršćansko uvjerenje je bilo, a za takvo uvjerenje našao sam potvrde i kod našeg izvrsnog apologetičara profesora dr. Lazara Milina, "da Božja milost neće biti uskraćena nikome tko je od sveg srca bude želio i tražio" (L. Milin, Srpska Sion 0,5 0,1995, S. Mitrovica / S. Karlovci). Više i dalje, niti imamo prava da znamo, niti smo u stanju da saznamo.

Nećemo propustiti da kažemo koju riječ io onim ljudima u svijetu i kod nas koji, bilo voljno ili nevoljno, namjerno ili nenamjerno, sa zlom voljom ili bez ikakve volje, nisu htjeli u životu ništa znati o Bogu i Kristu, o životu i njegovom smislu ovdje, io mogućem životu poslije smrti; o bezimenim, pa i rđavim ljudima koji su, opet da kažemo, voljno ili nevoljno, zapadali iz jednog poroka u drugi, iz jednog zla u neko još gore zlo. Što će biti s njima, tko je odgovoran što nisu i oni pošli bar onim svojim, individuacionim putem, ako već nisu stigli i da se obožuje? Zle ljude - preljubočinci, ubojice, kradljivce, bogohulnik i druge slične grešnike - prema riječima Kristovim, iz sva četiri Evanđelja, čeka zla smrt i, s one strane, "druga smrt". Ne znamo da li pomažu naši povremeni iskreni vapaji i molitve da se teški grješnici oko nas (pa i oni u nama) poprave, i tako sebe, makar iu posljednjem času svoga života, poput onog drugog razbojnika na Golgoti, spasu. Pravoslavna i rimokatolička vjera, uzdaju se, doduše, u molitve živih pravednika za umrle grešnike - dok u protestantskom svijetu nije uobičajeno da se čak vjeruje u neki život poslije smrti, sve do "sudnjeg dana" općeg uskrsnuća mrtvih, prilikom Drugog dolaska Isusa Krista na zemlju - ali koliko je na zemlji pravednika čije su molitve toliko jake da

stižu do duša živih grešnika s one strane, ublažavajući im tamošnje jade! Nekršćanske je strogo uzeto, vjerovanje nekih poluhrišćana koji se, najčešće iz iskrenog sažaljenja i proživljene sapatnje sa umrlim grešnicima - naročito samoubojicama, a danas sapatnje is brojnim mladim ljudima koji su se iz brojnih, smijemo li reći, objektivnih razloga (poteklih iz rastavljenih , bolesnih, na razne načine ubogaljenih porodica) odali rano alkoholu i drogi, kriminalu i svakovrsnom prijestupu i kao takvi i završili život - uzdaju u Božje milosrđe, nadajući se u mogućnost dugog, eonima dugog (kako je rekao Sergije Bulgakov) čišćenja ovakvih nesretnih duša , načinima savršeno nepoznatim nama ljudima. Zanimljivo je podsjetiti da je Platon, a vjerojatno i neka ranija učenja koja su na njega utjecala, vjerovao da su reinkarnacije namijenjene samo rđavim ljudima i palim dušama koji na ovakav način dobivaju šansu da se očiste.

Bojim se da sve ovakve i slične spekulacije, gomilano u ljudskim glavama stoljećima, u mučnom trudu ljudi da dokuče nedokučivo, mogu kod nekih ateista ojačati njihovo uvjerenje da su sva ljudska razmišljanja o životu poslije smrti savršeno nepotrebna, suvišna i smiješna, iz jednog jedinog razloga (oni misle prostog razloga), što nikakvog života poslije smrti nema. Kako su, međutim, psihologija i antropologija danas, dobrim dijelom, potvrdile uvjerenje svih vjerujućih ljudi kroz povijest ljudskog roda da je čovjek svojim posljednjim osnovama, religiozno biće, pa da i ateista samo vjeruje da nema Boga, daleko smo od pomisli da su ateisti zadovoljni svojim ubjeđenjem i da čovjek, iole složenije duševne građe, može ostati pošteđen od vječnih, kako bi Dostojevski rekao, "prokletih pitanja".

Da se vratimo na kraju ovog izlaganja na "mnoge stanove kod Oca", u tumačenju sv. Isaka Sirina. Već smo ukazali na činjenicu da sv. Isak, u svome prilazu poznatim Kristovim riječima, misli samo na kršćane i to kršćane koji su i tijekom života svjesno i voljno odlučili da vjeruju i da žive kršćanskim životom. Podsjećajući na velike razlike koje postoje među ljudima, u njihovoj ukupnoj tjelesno-duševno-duhovnoj građi, neće nas iznenaditi kada od sv. Izaka saznamo da i za pravovjerni i pravedne kršćane nisu svi stanovi post mortem isti. Pretpostavljajući i vjerujući da su pojmovi vrijeme i prostor, samo naši ljudski, ovozemaljski pojmovi, koji kao da gube svaki smisao "s one strane" (karakteristično je da i ateista Sigmund Freud tvrdi da naše nesvjesno ne zna za vrijeme, prostor i smrt, navodeći snove kao primjer), i sv. Isak Sirin ne govori o različitim mjestima (pa i stanovima) duša poslije smrti, već samo o različitim stupnjevima duhovnih vrlina koje su iznegovali ljudi dok su živjeli kršćanskim životom na zemlji. Pa, kao što se svako naslađuje stvarnim suncem ovdje na zemlji, u onoj mjeri, u kojoj mu moć gledanja dopušta, tako iu budućem vijeku, veli sv. Isak "svi pravednici nastanjuju se u jednoj istoj oblasti, samo što se svaki u svojoj mjeri osvjetljava jednim istim mislenim suncem".

A za sam kraj, još jedno pitanje (opet, priznajem, brzopleto i nedostojno) koje nam je svima koji vjerujemo u post-mortalna život, na umu. Što biva s ljudima koji su se udostojili da nasele (uvijek se, izgleda, moramo poslužiti ljudskim pojmovima) Božje stanove, kroz vječnost? Ljudima je savršeno strana svaka statična predstava duševnog ili i duhovnog života čovjekovog. Zato im je nezamislivo i vječno blaženstvo pravednih ljudskih duša u raju, i vječno mučenje grešnih duša u paklu. Od davnina su se ljudi pitali nisu li kršćanske objave o raju i paklu "pedagoške objave", koje su imale i još uvijek imaju za cilj da vječno nepunoletno čovječanstvo, pa, na žalost, i kršćanski dio čovječanstva, oštrim

suprotstavljanjem raja paklu i obratno, privedu (zbunjenog i neodlučnog) čovjeka Crkvi; jer Crkva je ta koja objavljuje ljudima Kristovu poruku, kako blage vijesti ljubavi, kakva se od Kristovog objavljivanja Sebe ljudima nikada u povijesti ljudskog roda nije čula u takvom vidu, ali i Kristove objave Posljednjeg suda, kada će kukolj biti svezan u snoplje "da se sažeže, a pšenicu odvezite u žitnicu moju". Ako, dakle, objave Kristove Crkve o raju i paklu i jesu "pedagoške mjere" koje kršćanska Crkva dvije tisuće godina svjesno koristi, ne bi li, uvijek kolebljive ljude privela sebi, one (objave), zaista, počivaju na samim Kristovim riječima iz Evanđelja .

[* NAPOMENA: Ne treba zaboraviti da Krist traži od nas da ostavimo kukolj rasti zajedno sa pšenicom do žetve, da ne bi "čupajući kukolj počupali zajedno s njime i pšenicu" (Matej, 13, 29,30).]

Nismo, međutim, ni ovim udaljavanjem od glavne teme naše rasprave umakli razumljivom (da li i opravdanom?) Ljudskom pitanju: A šta dalje sa čovjekom, i pravednikom, kroz cijelu vječnost?

U mojoj knjižici Razgovori sa pravoslavnim duhovnicima (I i II, dopunjeno izdanje, Vranje 0,1995), opisao sam susret koji sam imao u mladosti sa našim velikim pravoslavnim duhovnikom ocem Justinom Popovićem. Na moje pitanje zašto kršćanstvo ne prihvaća logičnu ideju azijskih religija o karmi i reinkarnaciji (kasnije u životu mnogo puta sam se uvjerio da ljudska logika nije isto što i Božja "logika"), otac Justin mi je odgovorio da i sveti kršćanski Oci uče o produžavanju i usavršavanju našeg života, ali ne ponovo ovdje na zemlji, već u duhovnom svijetu, poslije smrti našeg zemaljskog bića. Svaki od nas, govorio je otac Justin, nastavlja da se usavršava na onom stupnju duhovne ljestvice do koje je stigao ovdje na zemlji. Ovakav odgovor oca Justina, iako se on ne nalazi, ovako formuliran, ni lako ni često u djelima svetootačke kršćanske literature, zadovoljio me je, gotovo u potpunosti i onda, prije više desetljeća, kao što me i danas zadovoljava, u mojim poznim godinama. Bio sam zbilja obradovan kada sam, relativno skoro, pronašao sličan odgovor i kod tako cijenjenog kršćanskog sveca iz VII stoljeća, sv. Isaka Sirina. Na jedno pitanje, naime, koje mu je netko uputio: "Gdje je predio težnji kod onoga koji sleduje premudrosti?", Sv. Izak je odgovorio: "Uistinu nije moguće na svome putu doći do ovog predjela, jer i sveti u ovome nisu došli do savršenstva. Putu premudrosti nema kraja, ona se uzdiže sve više i više, dok ne spoji svog posledovača s Bogom. Po tome se i prepoznaje ona (premudrost - primedba V. J.), što je postignuće njeno bezgranično, jer je premudrost sam Bog ". A kako bi drukčije i moglo biti kada Krist traži od nas da budemo savršeni kao što je savršen Bog, sigurno znajući dobro da je ovo praktično nemoguće postići tijekom jednog kratkog ljudskog života!

Upitali su JEDNOM SV. ISAKA

SIRINA: AKO JE KO POSTIGAO

ČISTOĆU SRCA, PO ČEMU MI TO ZNAMO? I SAZNAJE LI IKAD ČOVJEK

DA JE SRCE NJEGOVO ČISTO?

ODGOVOR: "KADA SE KOME SVAKI ČOVJEK ČINI ČIST, I NIKO MU SE NE

PREDSTAVLJA NEČISTA

I Oskrvnjeni, TADA JE UISTINU

TAKAV ČIST U SRCU ".

Tijekom svake kršćanske liturgije, već dvije tisuće godina, pjevaju se Blaženstva; to su, u stvari, čuvene propovijedi na Gori Isusa Krista, među kojima jedna glasi: "Blaženi su čista srca jer će Boga vidjeti"! Ali, tko je od ljudi čista srca, pitaćemo se s pravom.

Ljudska priroda, i prema kršćanskom uvjerenju i prema gledištu suvremene psihologije, i, šire, antropologije, još je uvijek, do kraja neupoznata mješavina duhovnih, psiholoških, socijalnih i bioloških sastojaka. Starost današnjeg čovjeka znanost neprestano pomiče u sve dalje milenijume daleke prošlosti, sve manje nalazeći potvrde za evolucijsku teoriju nastanka čovjeka od nižih bića, jer se praznine ("prijelazni oblici") između vrsta, čak i jedne iste vrste (hominida), ne ispunjavaju uspješno neophodnim karikama u lancu pretpostavljenog razvoja. Jednom riječi, misterija nastanka čovjeka, ako nismo u stanju da se potpuno u vjeri "čistog srca" oslonimo na biblijsko kazivanje, obavijena je i dalje sa "sedam velova". I samo je na vjeri u znanost, i kod znanstvenika i kod laika, da će daljnji njezin napredak, postupno, skidati velove sa tajni života, što ni u takvom pretpostavljenom napredovanju nauke ne jamči, ne samo da će biti skinut i posljednji veo sa Tajne , već ni da je do sada razodevena Tajna naukom točno objašnjena. Od čega ili od koga zapravo ovisi naše istinsko razumijevanje Tajne života i smrti, Boga i čovjeka i prirode?

Svetootačka Knjiga života (Dobroljublje, Filokaliji) jednoglasno nas opominje da "um koji počinje filosofira o božanskim stvarima, ne može to ni početi bez vjere" (sv. Maksim Ispovednik) i da "Put ka saznanju vodi kroz poniznost, bez ovoga nitko neće vidjeti Gospodina "(sv. Isihije), a naš otac Justin Popović, vjerni nastavljač učenja svetih Otaca u XX. stoljeću dodaje:" Inteligencija bez dobrote, kazna je Božja. A velika inteligencija bez velike dobrote, nepodnošljivo je prokletstvo ".

Ovih nekoliko navoda vrlih kršćana u prošlosti i sadašnjosti dovoljni su, mislim, da ukažu šta, koliko i, naročito, od koga od znanstvenika u svijetu, možemo očekivati, ne samo čuvenu znanstvenu "objektivnost", kojom se svi oni s pravom ponose, već i "objektivno" usklađivanje znanstvenih otkrića sa Istinom kršćanske vjere. Pri svemu tome, kada i kao kršćani težimo da ostanemo nepristrani u odnosu na nova znanstvena otkrića, kao iu odnosu na moralni lik samog znanstvenika, pouka, najprije, sv. Vasilija Velikog iz IV stoljeća, a zatim, mnogo razrađeniji, istovjetna pouka i poruka sv. Grigorija Palame iz XIV stoljeća, da su "energije razne, a suština jedna", odnosno da čovjek može i treba proučavati Božje energije, ali da će mu Božja suština ostati nepristupačna - treba da lebdi neprestano pred duhovnim pogledom svakog čovjeka, znanstvenika posebno. Mnogi znanstvenici su ovu svetootačku poruku, i ne znajući za ove kršćanske svetitelje, sledujući samo unutarnji glas

kršćanske intuicije, vjerno ispunjavali, i nije slučajno, da su upravo ovakvi znanstvenici ostavili za sobom opštepriznato djelo i svjetlo osobno ime. Mislim na Isaaca Newtona, na primjer, čijeg bi iskrenog uzvika valjalo da se prisjećaju i današnji znanstvenici: "Sve mogu zaboraviti, ali dvije stvari nikada: da sam ja veliki grješnik i da je Isus Krist veliki Spasitelj". Iako podrijetlom i uvjerenjem dalji od ovako uzbudljivog ispovijedanja Njutnovog kršćanstva, bliži panteistički shvaćenoj religioznosti, i Albert Einstein nije daleko od judeo-kršćanske tradicije sv. Vasilija Velikog ili sv. Grigorija Palame, kada kaže: "Najljepša stvar koju možemo iskusiti je misterioznost. Ona je izvor svake istinske umjetnosti i znanosti".

Mada je svaka podjela ljudi umjetna i naivna, jer je svaki čovjek za sebe mali kosmos, neispitan i nepredvidljiv, sklon sam da među ljudima koji misle, koji su tijekom života njegovali misao, sagledam tri vrste ljudi koje mogu biti različitih zanimanja; ostanimo, ipak, kod znanstvenika. Jedni među njima - ovi mogu biti svjesni ili "skriveni" kršćani, ili i religiozni mislioci uopće - živeći u "prirodnom" strahu Gospodnjem, točnije, u strahopoštovanju pred Tajnom, smjerni su i skromni kada istražuj tajne atoma, stanice ili ljudske psihe, neprimjetno i za sebe se trude da im osobni, privatni život bude čestit, moralan i harmoničan. Nalazim veoma značajnim otkriće suvremene znanosti i znanstvenika da iu najegzaktnijim eksperimentima u području fizike, kemije, matematike ili astronomije, subjektivni čimbenik onoga tko eksperimentira, nije nevažan u završnom rezultatu eksperimenta. Šta bi drugo ovakvo uvjerenje najpoznatijih znanstvenika iz raznih područja egzaktnih znanosti značilo, pitam se kao psihijatar i psihoterapeut, nego da objektivnost i točnost eksperimenta ovisi o sklada između osnovnih psihičkih funkcija čovjekovih, njegovih osjećaja, misli i volje. Ne izgleda mi jednom riječi, moguće da neki znanstvenik koji se trudi, da shodno svome znanstvenom znanju stigne do nekog vrijednog rezultata, ovaj uspjeh i ostvari, ukoliko je osobno razdiran unutarnjim (često nesvjesnim) psihičkim konfliktima (nesređen i nezadovoljavajući obiteljski i profesionalni život ispunjen strahom, mržnjom ili depresijom) i, s njima u vezi, nekad, nemoralnim osobnim životom.

Druga vrsta znanstvenika, da li po svojoj "prirodi", lošem naslijeđu, ili i osobnim grijesima stečenim, a neokajani tijekom života, nose u sebi, često nevoljno i ne znajući zašto, prkos, oholost i bogoboračku psihologiju. I ne želeći svjesno "dokazuju" kako nema Boga, kako je život nastao slučajem, a onda se (priznaju to i ovakvi znanstvenici) čudesno uredio (ostavljajući još uvijek, istina, dovoljno "kaosa", kaosa koji je možda samo prividan, ili koji zahtijeva od čovjeka da ga pretvori u red), znanstvenici iz ove grupe, i kada su u svojoj grani znanosti prilježni i trudoljubivi, iskreno želeći uvijek ostanu "objektivni", ipak, zbog onog subjektivnog činioca o kome je bila riječ, i nevoljko upliću svoja subjektivna, ateistička uvjerenja u strogu objektivnost svoje nauke.

Treća skupina ljudi (i znanstvenika), možda najbrojnija, u upornoj i, vjerojatno, pretjeranoj težnji da ostanu objektivni, neutralni i po svaku cijenu samo egzaktni kada iznose svoje znanstvene rezultate, pripada tzv. agnostičarima koji ostaju na Di Boa-Reimonovom ubjeđenju: Ignoramus et ignorabimus.

Bilo bi opasno i nikako kršćanski, kada bi tko od kršćana (osobito teolozi ili kršćanski laici) počeo razvrstava i sudi znanstvenike (ali i sve druge ljude) detektivski im istražujući osobni život; naročito ljudi iz naše pretpostavljene druge i treće skupine. Pa, ako mi i ostajemo pri našoj pretpostavci da nemoralan osobni život nekog znanstvenika (da li i umjetnika koji su i pored kaotičnog osobnog života donijeli svijetu velika književna djela, u likovnim umjetnostima, ili u glazbi?) Može biti ozbiljna prepreka pri znanstvenom razotkrivanju tajne, nije na nama da "sudimo" o Božjim planovima i sa ovakvim znanstvenicima, kao i sa objavom njihovih znanstvenih otkrića.

Vratimo se na kraju našeg dosadašnjeg izlaganja sv. Izaku Sirinu, ostavljajući po strani znanstvenike, filosofe ili umjetnike, obraćajući pažnju i na sve druge ljude (i one bez škole ili s malom školskom spremom) koji imaju jedinu želju i cilj u životu da uz Božju pomoć i milost (bez nje savršeno dobro znaju ne mogu uspjeti) postignu blaženstvo "čistog srca".

Nema sumnje da je ljudi "čista srca" bilo uvijek iu svim vremenima malo, jer kako bi se cijenila Vrlina (prema riječima Spinoze) kada bi se lako i od svih mogla dostići! Jedna židovska legenda (meni draga, koju mi nije dosadno da često navodim) veli da svijet drže trideset i šest pravednika, od kojih nijedan ne zna da je pravednik, i da kada bi samo jedan od njih nestao, cijeli svijet bi se odmah raspao. Podsjećam na ovu legendu i zato što ona, po mome mišljenju, najbolje odgovara na onaj dio pitanja upućen, u našem početnom navodu, sv. Izaku Sirinu koje glasi: "Saznaje li ikad čovjek da je srce njegovo čisto?" Nije samo odgovor židovske legende na ovo pitanje jasan, već je istovjetan odgovor i svih kršćanskih svetitelja kroz stoljeća. Iskustvo kršćanskih svetitelja u cijelom svijetu, i prošle i sadašnje njegove povijesti, poznatih i priznatih pravednika, i sigurno mnogo više, zauvijek nepoznatih (ali Bogu poznatih), jedinstveno je: što se više kršćanskim podvigom čovjek približava Bogu, sve je dublje i potresnije svjestan svojih grijeha, prošlih i sadašnjih, svoje slabosti i nemoći. Ali čak i onda kada kršćanski monah ili asket (a svi smo od Boga pozvani da na različite načine budemo i doživotno ostanemo monasi ili askete) u radosti doživi svoje novo rođenje i osjeti da mu je uz Božju pomoć očišćeno srce, ovakav kršćanski pravednik i dalje tuguje, plače i moli se, ne više za sebe, nego za cijeli svijet. Na jednom drugom mjestu u svojim spisima, sv. Isak Sirin ovo saznanje kršćanskog podvižnika iskazuje divnim riječima: "Šta je srce milostivo? Gorenje srca za svaku stvar: za ljude, za ptice, za životinje, za demone i za sva stvorenja" (podvukao V. J.).

Jedan divni kršćanski prijatelj, nedavno mi je rekao - ne znam je li on ovo negdje pročitao ili je sam do ove istine došao, što i nema važnosti - "Na početku vremena Bog je upitao Kaina: Kaine, gdje ti je brat Abel? A na kraju vremena Bog će pitati čovjeka: Abel, gdje ti je brat Kain? "

Po čemu još možemo nazrijeti da je neki čovjek čistog srca? Sve dok smo sami nečisti, a to smo najčešće svi, nekad, na žalost, tijekom cijelog života, neće nam se dati da čistog čovjeka uopće primijetimo. Ovakav čovjek nam se učini, ne samo običnim, sličnim mnogim drugim ljudima koje susrećemo, već nam se učini i nižim i beznačajnijim od drugih ljudi, nekad nam izgleda smiješan (nalik jurodivim), čudan, možemo pomisliti da nije duševno zdrav. Uvjeren sam da Bog svakom čovjeku, bar

nekoliko puta u životu, a nekima i mnogo češće, upriliči susret s jednim od "trideset šest pravednika". Ako nismo previše ogrezli u zlu, ako nismo počinili teže grijehe zbog kojih se nismo pokajali, svakom drugom čovjeku, manje uprljanom grijehom, zadrhtace srce u susretu s pravednikom Božijim, suze će mu same, ne znajući kako, grunuti na oči, cijelo biće čovjeka obuzeće neka, do tada nepoznata toplina i unutarnje milje. Ovo su sigurni znaci da je čovjek sreo Čovjeka, Krista u drugom čovjeku. Neka ne ispušta nikako ovakvu Božju posjetu iz srca, neka zahvaljuje Bogu i neka Ga umoli za nove i uvijek nove susrete sa ovakvim Božijim gostom.

Apostol Pavao u Poslanici Titu (1,15) piše: "Čistima je sve čisto, nečistima i nevjernima ništa nije čisto, nego je nečist i njihov um i savjest". Poznavajući, iu vlastitom opisu preživljavajući riječi apostola Pavla iz ove Poslanice, sveti Isak Sirin odgovorio je, zbilja mi se čini, svima i za sva vremena: Čist je onaj čovjek kome je sve što vidi, čuje, okusi i omiriše, sve što pomisli o drugom čovjeku, sve što vidi u drugom čovjeku - čisto. Ovakvo "gledanje" drugog čovjeka, nikako, naravno, ne znači da svetitelj neće da vidi (da "potiskuje", kako bi rekli psiholozi) i ono što je grešno u čovjeku. Očistivši se sam, uz Božji blagoslov, ovakav svetac jednostavno "vidi" još samo Boga, lik Božji i Njegovu Ljepotu i Ljubav, baš - u svakom čovjeku. Sv. Isak Sirin zna za grijeh, ali iznad grijeha u njemu plamti ljubav za grešnika.