80

OVAJ ČASOPIS I NJEGOV SVETI ZADATAK

Ovaj časopis je jedan od glavnih faktora ili instrumenata u sistemu Biblijske Pouke, ili „BogoslovnogProširenja,” koje je sada bilo predstavljeno u svim djelovima civiliziranog svijeta po WATCH TOWERBIBLE & TRACT SOCIETY, ovlaštenog 1881, „Za Promicanje Kršćanske Spoznaje.” On ne služi samokao učionica gdje se Istraživači Biblije mogu sastati na studij Božanske Riječi, nego također i kao kanalkomunikacije kroz kojeg se do njih može doći sa obavijestima o Kongresima Društva i o dolaskuputujućih predstavnika nazvanih „Putujući starješine,” i biti osvježeni sa izvještajima o Kongresima.

Naše „Berejske Pouke” su tematska ponavljanja ili pregledi STUDIJA koje je naše Društvo izdalo,većinom ugodno uređene, i vrlo korisne svima koji bi zaslužili jedini počasni stupanj kojeg Društvoodobrava, naime, Verbi Dei Minister (V.D.M.), koji, kada ga se prevede na Hrvatski glasi, SlugaBožanske Riječi. Naše obrađivanje Međunarodnih Pouka Nedjeljne Škole je posebno za starijeIstraživače Biblije i Učitelje. Neki to obilježje smatraju neophodnim.

Ovaj časopis čvrsto brani jedini pravi temelj Kršćanske nade koji je sada bio tako općenito negiran –Otkupljenje kroz dragocjenu krv „Čovjeka Krista Isusa, koji je dao sebe kao Otkupninu [odgovarajućucijenu, zamjenu] za sve.” (1. Pet. 1:19; 1. Tim. 2:6) Gradeći na tom sigurnom temelju sa zlatom, srebromi dragocjenim kamenjem (1. Kor. 3:11­15; 2. Pet. 1:5­11) Riječi Božje, njegov daljnji zadatak je da„svima rasvjetli što je zajedništvo tajne koja od početka svijeta bijaše skrivena u Bogu...da sada crkvibude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja...koja u drugim naraštajima nije bila obznanjena ljudskimsinovima kao što je sada obznanjena.” (Efež. 3:5­9,10)

Oslobođen je utjecaja bilo koje organizacije, sekte ili ljudskog učenja, dok nastoji sve više i višedovesti svaki svoj izričaj u što potpuniju podložnost volji Božjoj u Kristu, kako je izražena u SvetomPismu. Prema tome časopis je slobodan objaviti odvažno sve ono što je Gospodin rekao – u skladu saBožanskom mudrošću koja nam je data da to razumijemo. Naš stav nije dogmatičan, nego uvjeren; jer miznamo što tvrdimo, koračajući sa bezuvjetnom vjerom po sigurnim Božjim obećanjima. Povjerili smo mupouzdanje, da bude korišten jedino u Njegovoj službi; od tud naše odluke u odnosu na ono što se može išto se možda neće pojaviti na njegovim stranicama da to mora biti u skladu s našom prosudbom onogašto je Njemu ugodno, učenjem Njegove Riječi, za izgrađivanje Njegovog naroda u milosti i spoznaji. I mine samo da pozivamo nego mi potičemo naše čitatelje da si dokažu sve izjave iz časopisa sanepogrešivom Riječju na koju se stalno ukazuje, kako bi se olakšalo takvo ispitivanje.

Za nas Biblija jasno uči:DA JE CRKVA „HRAM„ ŽIVOG BOGA – njegova „građevina„ čija gradnja traje cijelo Evanđeosko doba – od kad

je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen„ovog hrama kroz kojega će kad bude završen Božji blagoslovidoći svim narodima i oni će imati pristup Njemu. – 1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20­22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika uKristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja„, „izabranog i dragocjenog„ bude biospreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti ćemjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. – Otkr. 15:5­8

DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusiosmrt za svakoga, „otkupnina za sve„ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i kojadolazi na svijet„ u određeno vrijeme. – Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6

DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest„, biti „sudionikom božanskeprirode„, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. – 1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4

DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svakemilosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. – Ef. 4:12;Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6

DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom isvim drugim – vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, izruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve – dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. –Djela 3:19­23; Iza. 35

81

Mi ćemo proslaviti Spomen Večeru uvečer u Petak,10. travnja. Vjerujemo da će sav Gospodinovposvećeni narod posvuda iskoristiti svoju prednostsjećanja na smrt Otkupitelja za naše grijehe i – kao štoApostol ističe – našeg sudjelovanja s Otkupiteljem unjegovim patnjama i smrti ljudskim uvjetima. Kao štosu se naš Gospodin i Apostoli susreli i simboliziraliNjegovu smrt prije događaja, tako je prikladno da se imi sastanemo na godišnjicu kako bismo proslaviliNjegovu žrtvu.

Činiti to svake godine, u skladu s očitomGospodinovom namjerom u uspostavljanju ovogSpomen­obilježja umjesto Židovske Pashe, čini prigoduvrlo impresivnom, mnogo više od bilo kojeg slavljakoje zanemaruje obilježje obljetnice i slavi se često –mjesečno, tjedno, tromjesečno itd. Nemojmo nalazitigrešku kod drugih koji čine drugačije; ali, kad se prilikaukaže, obavijestimo ih o našim razlozima za održavanjeovog velikog događaja na njegovu godišnjicu.

Koliko god to često činimo (godišnje) obznanjujemoGospodinovu smrt dok On ne dođe. Iako vjerujemo daje naš Gospodin prisutan već niz godina – tijekomŽetve – to nas ne sprječava da nastavimo održavatiblagoslovljeni Spomen njegove smrti. Naša misao je daje naš Gospodin mislio da ćemo nastaviti slavitiNjegovu smrt sve dok, po njegovom Drugom Dolasku,neće biti dovršeno potpuno Žetveno djelo Doba, i cijeloKristovo tijelo, Crkva, biti primljeno u slavu. Ondaćemo, kao što je On izjavio, piti Novu Čašu s Njim.

Dok sada pijemo Njegovu Čašu patnje, srama,sramote, prijekora, svjetskog podsmijeha i protivljenja,njegova Nova Čaša bit će Čaša radosti, blagoslova,slave, časti, besmrtnosti – Božanska priroda. Otac, kojije za našeg Gospodina izlio Čašu patnje, već mu je izlioČašu blagoslova i slave. Kao što imamo prednostdijeliti s Njim ovu Čašu patnje, tako ćemo s našom„promjenom” u uskrsnuću imati prednost dijeliti s NjimČašu slave i blagoslova. Da, naš je sada pomiješanačaša, gorko­slatko; jer po vjeri već uživamo u mnogimstvarima koje on čuva za one koji ga vole.

U Gospodinovoj pripremi Mjesec je simboliziraoŽidovske izglede, dok je Sunce simbolizirao izgledeEvanđeoskog Doba. Dispenzacija Zakona bila je sjenaili odraz budućih stvari, jer je Mjesečeva svjetlostodraz sunčevih zraka. Blizu smo vremena izlaskaSunca pravednosti s iscjeljenjem na njegovim krilima,da preplavi svijet svjetlošću Božjeg znanja. Vidjevšito, podižemo glave i radujemo se, kao što nas jeGospodar uputio. Budući da su svi pobjednički članoviCrkve uključeni u to Sunce pravednosti, premaprispodobi našeg Gospodina (Matej 13:43), slijedi daizabrana Crkva mora sva biti sakupljena i njezinoproslavljenje mora biti dovršeno prije nego što ćepotpuno svjetlo Milenijske slave zasjati nad svijetom.

Sudjelujući u Spomen­obilježavanju možemogledati naprijed s okom vjere prema usponu Suncapravednosti, za razliku od uvjeta koji su prevladavali uvrijeme kada je bilo držano prvo Spomen­obilježavanje. Tada je, Mjesec (Savez Zakona) bio usvojoj punini; i odmah nakon odbacivanja Isusa injegovog raspeća Židovski poredak je počeo slabjeti.Vrijedno je zamijetiti da je samog dana kada je Isusbio razapet Mjesec bio pun, a slabljenje je počeloodjednom. Tako će ove godine, 11. Travnja, Mjesecbiti skroz pun, a onda će početi opadati. 11., dakle,odgovara danu kada je naš Gospodin razapet; a večer10.­og odgovara noći prve Spomen Večere.

JESTI I PITI DOSTOJNO

Kao što iz svjesnog uvažavanja činjenice kojusimbolizira Spomen večera dolazi veliki blagoslov iradost proporcionalna vjeri i poslušnosti učesnika,tako se i osuda pridaje nedostojnom, nepravilnomsudjelovanju na Spomen­obilježavanju. Nitko ne smijesudjelovati osim onih koji su došli u odnos sGospodinom posvećivanjem svoga srca – svoga svega– Njemu i Njegovoj službi.

Nitko ne može doći u ovo posvećeno stanje osimako se nisu prepoznali kao grešnike i Spasitelja kaoOtkupitelja iz grijeha, čija je zasluga dovoljna danadoknadi nedostatke svih onih koji bi preko Njegadošli Ocu. Svi bi takvi trebali sudjelovati s velikomradošću. Prisjećajući se Patnji Gospodara, oni seraduju tim patnjama i blagoslovima koje su onidonijeli njihovim srcima i životima. Nitko ne treba pitiplod vinove loze u takvim prilikama osim onih koji suprisvojili zasluge Kristove žrtve i koji u potpunostishvaćaju da su svi njihovi blagoslovi preko Njega.Nitko ne smije piti od Čaše osim onih koji su sepredali Gospodinu, jer to je ono što Čaša označava –to je Čaša patnje, Čaša smrti – potpuna podložnostvolji Božjoj. „Tvoja volja, o Bože, a ne moja, nekabude učinjena,” bila je molitva Gospodara, i treba bitiosjećaj i molba onih koji sudjeluju na Spomen Večeri.

Za druge sudjelovati u toj Spomen Večeri bila bifarsa, bilo bi pogrešno i donijelo bi više ili manjeosude, neodobravanja, od Boga i od vlastite savjesti – ito razmjerno njihovom shvaćanju nedoličnosti togpravca postupanja.

Ali neka nitko ne misli da bi trebao ostati odsutanod Spomen­obilježavanja zbog nesavršenosti tijela.Ovo je veliki kamen spoticanja za mnoge. Sve dok smou tijelu, nesavršenost riječi, djela i misli su mogući –da, neizbježni. Sveti Pavao kaže da ne možemo raditistvari koje bismo htjeli. Zato što nam je potrebnaBožanska milost da nam oprosti naše svakodneve,nenamjerne, neželjene prijestupe da svi čiji su grijesioprošteni i koji su primljeni u zajedništvo s Kristom

SPOMEN VEČERA DESETOG TRAVNJA

82

poticani su da dođu k Prijestolju Nebeske Milosti umolitvi. Apostol kaže: „Pristupajmo, dakle, hrabroprijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemomilost za pomoć u vrijeme potrebe.” (Hebr. 4:16)Upravo zbog naših potreba Bog je otvorio put inapravio ovu pripremu za nas.

Božjom pripremom za oproštenje naših grijeha, zakoje smo se pokajali i za koje smo tražili oprost uIsusovo ime, možemo se smatrati da više nismogrešnici pod osudom, već kao odjeveni u odoruKristove pravednosti. To je misao iza izraza svetogPavla, koja se odnosi na svaki dan: „Zaklinjem vasstoga, braćo, milosrđem Božjim: prinesite svoja tijelana žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, kao svoje razumnobogoslužje.” (Rim. 12:1)

Svi Kršćani trebaju držati svoje račune poravnate sGospodinom. Ako podbace, ne bi trebali gubitivrijeme za poravnavanje računa, u dobivanju oprostakroz zasluge Spasiteljeve žrtve. Takvi računi kodGospodina trebali bi se odmah riješiti u vrijemenjihova nastanka, ili ne kasnije od dana njihovanastanka. Ne smije im se dopustiti da se nakupljaju;jer će se uzdići kao zid između duše i Nebeskog Oca.No, kakvo god da je bilo stanje u prošlosti, vrijemeSpomen Večere, iznad svih ostalih, vrijeme je da sepobrinemo da između Gospodina i nas ne ostaneoblaka, da nas sakrije od njegovih očiju.

Kada nam je tako oprošteno, kada smo takoočišćeni od bilo koje mrlje na našem ogrtačuKristove pravednosti, držimo blagdan – Spomen nasmrt našega Gospodina. U njemu ponovnopriznajmo i utisnimo u naše umove važnost zaslugaNjegove žrtve i smrti i kako ona predstavlja milostBožju za nas, kao što će uskoro predstavljati istumilost koja se proširuje kroz Milenijsko Kraljevstvona cijeli svijet. Sjetimo se i našeg predanja sebe,našeg posvećenja da budemo mrtvi s našimGospodinom, da budemo slomljeni kao članoviNjegovog Tijela, dijelovi Jednog Kruha, i dasudjelujemo u ispijanju Njegove čaše patnje, srama ismrti. „Ako trpimo [s Njim], s njim ćemo ikraljevati.” (2. Tim. 2:12)

Vjerujemo da bi proslava Spomen­obilježavanjaove godine mogla biti vrlo duboko impresivna, prigodabogatog blagoslova svem Gospodinovom posvećenomnarodu posvuda. „Jer je i Krist naša Pasha žrtvovana zanas. Stoga svetkujmo.” (1. Kor. 5:7,8)

Vjerujemo da će svaki mali razred, ili grupa,Istraživača Biblije koji zajedno slave Spomen Večeruimenovati jednog iz svoje grupe tajnikom koji ćenapisati dopisnicu uredu STRAŽARSKE KULE, navodećiukratko zanimljivosti povezane s proslavom, prisutnimbrojem i brojem koji sudjeluje, koliko se razumnomože procijeniti.

PRISJEĆAMO se okolnosti pod kojima je ove riječiizgovorio naš Spasitelj: Prošlo je samo nekoliko danaprije Njegovog raspeća da je Isus obećao svojimučenicima da trebaju sjesti s njim na Njegovoprijestolje u Njegovu Kraljevstvu. Bili su tolikouvjereni da će to biti kao što je Gospodin rekao da suraspravljali o položaju kojeg bi mogli zauzeti. Majkadvojice učenika, Jakova i Ivana, došla je k njemu ipitala mogu li njezina dva sina sjesti, jedan nanjegovoj desnoj strani, a drugi s njegove lijeve strane,u Kraljevstvu. A Isus je, okrećući se dvojici učenika,odgovorio upitavši ih: „Možete li piti čašu koju ću japiti i krstiti se krštenjem kojim sam ja kršten?”

Znamo da se Isusovo krštenje u vodi dogodilo napočetku Njegove službe. U skladu s BožanskimPlanom, trebao je umrijeti kao Spasitelj ljudi. Isimbolizirao je tu smrt čim je imao trideset godina –čim je to bilo moguće pod Zakonom. Tijekom tri i polgodine Njegove službe, on je ostvarivao to krštenje,izlijevao je Svoju dušu u smrt, i ta smrt završila je naKalvariji. Isus je rekao: „Krštenje s kojim se ja[krstim]” – sada – ne krštenje koje je bilo ili će biti.

Ali On je govorio drugačije o Čaši – „Čašu koju ćuja piti.” Time je implicirao da je Čaša budućnost – ni u

sadašnjosti ni u prošlosti. Rekao je svojim učenicimada će otići u Jeruzalem; i da će tamo biti razapet, atreći dan On će se ponovno dići. I rekao je jednomdrugom prilikom: „ako ne jedete tijela Sina čovječjegai ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.” Onošto je Gospodar rekao o tome kako će biti razapetučenici nisu razumjeli, ali Isus je razumio situaciju iznao je da će ova Čaša biti izlivena za njega. I tako jeponovno govorio o tome, govoreći o sebi: „Zar da nepijem čašu koju mi je dao Otac moj?”

POSEBNA KUŠNJA NAŠEG GOSPODINA

Mogli bismo misliti da riječ, Čaša predstavlja raznaiskustva života – da svatko ima svoju Čašu pomiješaneradosti i tuge. Ali Isus je upotrijebio riječ u drugačijemsmislu. Kad je bio u Getsemaniju, molio se: „Oče moj,ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša; ali ne kakoja hoću, nego kako ti hoćeš!” I opet, iste noći je molio,govoreći: „Oče moj, ako nije moguće da me mimoiđeova čaša da je ne pijem, neka bude volja tvoja!” Upitanju njegovog krštenja u smrt, nije bilo oklijevanjasa strane našeg Gospodina. Naprotiv, od samogpočetka u njemu je dobrovoljno sudjelovao. Sramotnasmrt je bila stvar za koju se molio da prođe, ako je to

„MOŽETE LI?”„Možete li piti čašu koju ću ja piti?” (Mat. 20:22)

83

moguće. Ali to je ono što je naučio bila Očeva volja zanjega, i bio je zadovoljan što je to imao.

U Zakonu nije bilo ničega što bi ukazivalo na to današeg Gospodina treba pogubiti kao oskvrniteljaBožanskog zakona. Ipak, bogohuljenje je bila optužbakoja je bila držana protiv Njega. Sanhedrin je odlučio daje bogohulitelj u tome što je rekao: „Uništite ovaj hram,i za tri dana ću ga ponovno podići,” i također tvrdeći daje On Bio Sin Božji. Očigledno, dakle, ono što jeposebno opterećivalo njegov um i iz čega je želioolakšanje bila je sramota i pogrda što je razapet kaozločinac, kao bogohulnik Oca kojeg je tako dobro volio.

Isus je znao da je došao u svijet da umre i da morapatiti. Ali ovaj dio njegovog iskustva nije u potpunostirazumio. Očito je znao da „kao što je Mojsije podignuozmiju u pustinji, tako i sin Čovjekov mora bitipodignut”; jer relativno rano u svojoj službu On je toizjavio u svom razgovoru s Nikodemom. No, kako sepribližavao sve bliže i bliže vremenu svog poniženja,njegove degradacije, i shvatio sve što to znači, osjetioje veliko odbijanje od toga i izlio svoje srce u plaču:„Ako je moguće, neka ova čaša prođe od mene!” Aliodmah – dokazujući da njegova tvrdnja, u vrijemenjegovog posvećenja, „O, došao sam činiti tvoju volju,o Bože,” nisu bile prazne riječi – dodao je: „Ipak, nekako ja hoću, nego kako hoćeš ti!” – Matej 26:39.

JESMO LI MI SPREMNI DIJELITI NJEGOVUSRAMOTU?

I tako je svojim učenicima naš Spasitelj rekao:Jeste li u stanju potpuno položiti svoje živote, iako ćevam to značiti nepravdu u oduzimanju vaših života?Možeš li popiti Čašu koju ću ja popiti? Bit će sramotei bruke povezane sa svim tim. Jeste li spremnisudjelovati sa mnom u ovome, Mojoj čaši? Odgovorilisu: „Da, možemo.” Bili su voljni.

To je, vidimo, ista Čaša zastupljenu u Službi zapričest. Kruh predstavlja tijelo i vino krv našegGospodina. Čaša je posebno predstavljala sramotu ibruku povezane s Njegovom smrću; i dvojica učenikarekli su da su spremni podijeliti s njim Njegovu čašu –nisu oklijevali. Po svaku cijenu bili bi vjerni. Oni bise pridržavali svih uvjeta koje bi on napravio. Nisu,naravno, ipak znali puno značenje riječi krštenje iliriječi čaša. To su bile stvari koje su svi Njegoviučenici tražili. Kada bi došla Pedesetnica, te stvarikoje im je Isus rekao došle bi im u um, kao što je onprorekao. (Ivan 16:4; 13:19.) Ali oni su bili voljni inestrpljivi. I to je sve što mi možemo biti. Isus jejamčio da, ako su voljni, trebaju imati ta iskustva; da,nastavljajući biti voljni, nastavljajući patiti s njimovdje, trebaju vladati s njim na njegovom prijestolju.Ali što se tiče određenog mjesta za svakog naPrijestolju, to ne bi bilo na njemu da kaže, već za Oca.

Hrabrost, odlučnost, našeg dragog Otkupitelja u

hodanju uskim putem ispunjava nas divljenjem. Kakoje jak i hrabar bio njegov karakter! Nije mu bilo ni napomisli gledati unatrag; Cijelo njegovo biće imalo jenamjeru ostvariti volju svoga Oca na nebu – žrtvujućise u interesu svijeta. Kakav plemeniti primjer jepostavljen pred Apostole! – veličine u poniznosti,pobjede kroz potpuno predanje!

CRKVA PIJE GOSPODINOVU ČAŠU

Pijenje Gospodinove čaše od strane Crkve,predstavlja naše sudjelovanje u Kristovim patnjama udanašnje vrijeme. Nitko neće biti članom tijela velikogPosrednika Novog saveza, osim ako sada ne uđe pododgovarajućim uvjetima. Pijenje krvi je, dakle,dijeljenje Čaše. Jer ako ne pijemo njegovu čašu, nitićemo dijeliti s njim njegovu slavu. Rekao je: „Pijte iznje svi.” Svi moraju piti, a cijela čaša mora bitiispijena tijekom ovog Doba.

Vrlo je velika prednost što nam je dopušteno imatiudio u Kristovim patnjama. „Ako trpimo [s Njim], snjime ćemo vladati.” Sudjelovat ćemo u inauguracijiNove Dispenzacije i u dijeljenju njezinih blagoslova.Veći Mojsije, koji će vršiti škropljenje, jest Krist Glavai Crkva Njegovo tijelo, proslavljeno, o kojem čitamo uDjelima 3:22: „Jer je Mojsije uistinu rekao očevima:Proroka poput mene podignut će vam Gospodin Bogvaš između braće vaše” to jest, Mojsije je bio njegovtip, u manjem opsegu. Tijelo se sada podiže. Isus jeprvi bio podignut, a zatim svi Apostoli; i nakon toga,preostali članovi Njegovog Tijela.

Kao što je Mojsije poškropio sve ljude, tako će ovajveći Mojsije, kada bude dovršen, „poškropiti” svijetčovječanstva; a to će značiti njihovo dovođenje usklad s Božanskim zakonom. To će zahtijevati tisućugodina da se „poškropi” čovječanstvo. Dakle, postojivelika razlika između pijenja Čaše i škropljenja krvi.Škropljenje krvlju predstavlja opravdanje, dokispijanje Čaše od strane Crkve predstavlja, ne samoopravdanje, već i posvećivanje.

NAŠ GOSPODIN PRIZNAJE BOŽANSKENAMJERE

Naš Gospodin, svojim nezaboravnim riječimasvetom Petru – „Čašu koju mi je moj Otac dao, zar dane pijem?” – osvrnuo se, očito, na svoja umirućaiskustva, koja su bila teška u krajnosti. Bio jeobeščašćen od ljudi i smatran Božjim neprijateljem –bogohulnikom. Njegove tjelesne patnje, za njih je znaoda će biti silne, ali Njegovom savršenom umu sram iustezanje, osramoćenje, uvelike su dodali žestiniNjegove tjeskobe. Ipak, ovo je bila čaša koju mu jeOtac dao; Božanska namjera glede Njega.

Naš Gospodin je imao sva iskustva potrebna zadokazivanje i testiranje svoje odanosti; jer je bilopotrebno da on očituje svoju odanost i pred anđelima i

84

pred ljudima. Cijela stvar je bila Božanski uređena jošod prije stvaranja čovjeka. On je bio „Jaganjac zaklanod postanka svijeta.” (Otkr. 13:8) Otac je biopredvidio sve što se tiče tog zaklanog Jaganjca. Isusje trebao piti Čašu koja je pripadala grešniku, kako bimogao iskupiti čovjeka i tako biti vjeran i milosrdanVisoki Svećenik. To je bila Čaša patnje i smrti. Bilo jepotrebno da Isus pretrpi smrt križa, kako bi mogaoiskupiti Židove.

LJUBAV I LOJALNOST POKAZANE KROZPODLOŽNOST

Sve Njegove patnje su prorečene u Svetom Pismu.Raspeće je bilo prikazano podizanjem bakrene zmije upustinji. Sva njegova iskustva bila su predviđena,predodređena i nužna. Kada je došao na zemlju da izvršiOčevu volju, nije znao za sve što slijedi. Ali naučio se jeposlušnosti kroz stvari koje je trpio, stvari koje su„zapisane u Knjizi.” Predao se svoj Očevoj volji i timedokazao svoju odanost. Kao što je sam izjavio: „Jer samsišao s neba, ne da bih izvršio svoju volju, nego voljuonoga koji me je poslao.” Kako se bližio čas dovršenjaNjegove žrtve, u usamljenim sjenama Getsemanija,Gospodar je molio: „Oče moj, ako je moguće, neka meova Čaša mimoiđe!” Ne možemo pretpostaviti da se jemolio da ga Čaša smrti mimoiđe; ali pitao se mogu li iline sramotna iskustva raspeća proći. Ipak, nalazimo danije mrmljao niti se pobunio, već je rekao: „Ne mojavolja, nego tvoja, neka bude!”

POSEBNO NADZIRANJE NAŠE ČAŠE

Vidimo da je naš ljubljeni Gospodin ispio gorkučašu do njenog taloga i to je učinio zahvalno. Itrebamo se sjetiti da nam je On dao Čašu, da ju svitrebamo piti – ne da bismo svi trebali imati potpunoista iskustva koja je on imao, već da svi moramo pitiČašu patnje i smrti na Očev način. Isus je bio Savršen,i Otac se s njime bavio na vrlo poseban način.

U našim slučajevima iskustva bi bila drugačija;zbog naše nesavršenosti s nama se ne bi moglo bavitisa stajališta savršenstva. Stoga ne trebamo razmišljati

o našoj Čaši kao definitivnom, utvrđenom programukao što je bio Gospodarev, već da nam je Otacdopustio da imamo udio u Čaši smrti sa NjegovimSinom. Našu Čašu nadzire naš Spasitelj, iako je toČaša koju je nasuo Otac; jer to je Očev program.

U Gospodarevom slučaju Čaša je bila neophodnaza grijehe cijelog svijeta. U našem slučaju to nijepotrebno, ali je drago Ocu što nam je dao udio upatnjama i slavi našega Gospodina. Isus nadoknađujenaše nedostatke i razvija naše karaktere, pretvarajućinas u svoju slavnu sliku. Bez ovog nadzora nadnašom Čašom od strane našeg Gospodina, moglibismo biti vrlo slabo razvijeni u mnogim kvalitetama;stoga našu Čašu treba posebno nadzirati. I tako nasuvjerava da će, iako nam dolaze potrebna iskustva, uisto vrijeme njegova milost biti dovoljna; i Njegovasnaga će biti savršena u našoj slabosti, i sve će bitinapravljeno da radi zajedno za naše dobro.

Nemojmo nikada zaboraviti da ako ne sudjelujemou Njegovoj čaši, ako nismo uronjeni u smrt s Njim, nemožemo imati udjela u Njegovom Kraljevstvu slave,nikada ne možemo sjediti s njim na Njegovomprijestolju. Računajmo sve stvari ove zemlje kaogubitak i smeće da možemo postići ovaj Biser VelikeCijene. Kako nam iskustva patnje dolaze, nemojmo seuplašiti, niti „misliti da je čudno što se tiče vatrenihkušnji koje će nam se dogoditi, kao da nam se dogodilaneka čudna stvar”; jer čak i „ovdje smo bili pozvani,”trpjeti s našim voljenim Gospodarem sada, te bitiproslavljeni zajedno s Njim u Kraljevstvu vječnom!

„Možeš li hodati uskim, tjesnim putem,Bez prijatelja pored sebe i bez ruke za oslonac?Možeš li hrabro nastaviti kroz mračnu noć?Možeš li strpljivo čekati dok Gospodin ne

pošalje svjetlost?

„E, ako tako možeš piti čašu, koju će on natočiti,I ako nikada zastavu Istine nećeš spustiti,Ti si Njegov ljubljeni i Njegovu krunu ćeš nositi,Na Njegovom Prijestolju ti ćeš sjediti i Njegovu

ćeš slavu dijeliti!„

OVAJ poticaj svetog Pavla temelji se na prethodnimizjavama jedanaestog poglavlja te iste Poslanice, kaošto je prikazano sa povezanom riječju stoga – zbogonih stvari izrecitiranih u tom poglavlju. Jedanaestopoglavlje govori o Božjim milosrđima premaPrirodnom Izraelu i Duhovnom Izraelu – ne tolikoprema svijetu. Ali deseto poglavlje zauzima urazrađenom obliku Božje milosrdje prema svimnjegovim stvorenjima. U ovoj poslanici Apostol se

obraća onima koji su bili Pogani. S obzirom na taBožja milosrđa (Njegov Plan spasenja i poziv nekihPogana da zauzmu mjesta u Tijelu Kristovom,izgubljena od prirodnog Izraela) sveti Pavao potičesvoje slušatelje da prinesu svoja tijela živim žrtvama,svetima i prihvatljivima.

Prirodno se postavlja pitanje kome se Apostolobratio? On očito koristi ove riječi kao pobudu, nesvijetu, već vjernicima. Uvod u Poslanicu ukazuje na

NAŠA RAZUMNA SLUŽBA„Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim: prinesite svoja tijela na žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, kao svoje

razumno bogoslužje.” (Rim. 12:1)

85

to da je napisan onima koji su već posvećeni. Ali očitoneki povezani s Crkvom u Rimu još nisu napraviliposvećenje. Neki koji su bili vjernici, koji su došli dospoznaje o Gospodinu i računali troškovepožrtvovnosti, ali koji se nisu u potpunosti daliGospodinu, mogli bi postati braća u Istini u punomsmislu. Apostolove riječi jednako bi se primjenjivalena oba razreda – na one koji su predstavili svoja tijelakoja žive žrtve i na one koji razmišljaju o tome. Bilobi potpuno ispravno reći, braćo, vi koji ste se već daliGospodinu, zaklinjem vas da ispunite svoj Zavjetposvećenja; jer su vaša tijela sveta i prihvatljiva Bogu.

Nebeski Otac nikada nikoga ne prisiljava; ali Onim kaže da je spreman prihvatiti žrtve, i da je sadaprihvatljivo vrijeme da ih predstave. On iznosičinjenicu da su samoodricanje i žrtva jedini uvjetipod kojima se može doći u zajedništvo s Njim. Alinigdje On ne potiče ili zapovijeda bilo kome danapravi posvećenje. To bi značilo promijeniti stvar izžrtve u obvezu; i sama pomisao na žrtvu je uprotivljenju zahtjevu.

UVJETI UČENIŠTVA

Naš najbolji primjer onoga što trebamo učinitipokazuju naš Gospodin i Apostoli, glavni članoviBožje kraljevske obitelji. Naš Gospodin nije težio dabilo koga uhvati u klopku za Svoju službu ­ kao štovidimo da se radi danas. Suprotno tome, nastavio jepostupati uzvišeno i plemenito. Rekao je: „Dođite kmeni, svi vi koji ste potlačeni i opterećeni.” Ovo jeapel na razum. Ako ste otkrili da ste bolesni odgrijeha, dođite k meni – imam volju i način da vampomognem da dođete Ocu.

Razgovarajući s mladim vladarom sinagoge, naš jeGospodin iznio uvjete učeništva. Nije rekao, nemaveze; nemojte to učiniti preozbiljno. Naprotiv, naveoje koji su uvjeti posvećenja. Nijedan čovjek ne možebiti njegov učenik ako ne preda sve. Ovom bogatommladiću naš je Gospodin pokazao je da sa svim svojimmoralom imao nedosljednost. Posjedovao je bogatstvoi trebao bi iskoristiti to bogatstvo u slavuGospodinovu. Ne smije biti sebičan ili ne može bitiKristov učenik.

Mladić je mogao reći, imam djecu za koju semoram pobrinuti. Ali Gospodin je rekao, daj sve štoimaš Bogu. Roditelj može posvetiti svoju djecu, baremšto se njega tiče. Gospodin ne bi tražio od bilo koga daučini ono što nije mogao učiniti. Ali on je rekao:„Uzmi svoj križ i slijedi me,” ako ćeš biti moj učenik.– Marko 10:21.

Nadalje naš je Gospodin rekao: „Nijedan koji staviruku svoju na plug pa se obazire natrag, nije prikladanza kraljevstvo Božje.” (Luka 9:62) Trebali bi seodlučiti da iskoristimo sve naše sposobnosti, ili inačeostati po strani. Gospodinova metoda bi trebala biti

naš vodič. Ne bismo trebali pokušavati uloviti uzamku bilo koga ili pribjeći hokus­pokusu kako bismouvjerili bilo koga. Ne bi smo trebali navoditi što semože dobiti u materijalnom smislu ako se postaneKršćanin. Trebamo reći ljudima da ne postoji druginačin da dođemo u Krista, osim puta križa. Nemožemo doći do njega na bilo koji drugi način. To jeGospodinov način ili nikako. Moramo nositi križ, kaošto ga je On nosio. Vjerujemo da činimo ljudima višedobra iznoseći Poruku bez nejasnog zvuka odpokušaja da ih ulovimo u zamku. Ipak, stavljajući prednjih kušnje i križ, također bismo trebali staviti prednjih slavu koju treba slijediti.

TEKST PRIMIJENJEN NA POSVEĆENE

Onima koji su već napravili posvećenje misao bibila, ušli ste u Savez s Bogom da slijedite Isusa.Odrekli ste se svoje ljudske volje. Zapamtite da touključuje i vaše smrtno tijelo. Nastavite djelopredstavljanja svog tijela – svakodnevnog umiranja.Držite na umu ovaj Savez žrtve; jer još nije ispunjena.Samo obećanje da će se ispuniti savez ga ne ispunjava.

Otac nas oplođuje duhom Svetim i daje nam velikeprednosti koje pripadaju onima koji su postali NovaStvorenja u Kristu. Onda je na nama da idemonaprijed, i iz dana u dan polažemo svoje živote uNjegovoj službi. Stoga bi bilo prikladno da Apostolkaže takvima, polažite svoje živote svakodnevno.Zapamtite da su vaša smrtna tijela ta koja trebatežrtvovati u Gospodinovoj službi. Vi kao starastvorenja, ljudska bića, a ne kao Nova Stvorenja, sežrtvujete. Vaša je živa žrtva u smislu da se ovo tijelo,koje se računa odijeljenim od grijeha, neprestanožrtvuje. Nije dano da se sačuva ili biti vaš vječniposjed; nego vaš je savez i prednost ostvariti žrtvusvoga tijela. Zato vas zaklinjem da to učinite.

TEKST PRIMIJENJEN NA PROBNOOPRAVDANE

Onima čije opravdanje nije oživljeno, tekst bimogao značiti, vi želite služiti Bogu. To se vidi povašem sudjelovanju na sastancima Crkve. Činjenica dase okupljate sa svecima ove zajednice označava davolite svete stvari – da želite upoznati Božju volju.Onda, braćo, ja vas zaklinjem da napravite punoposvećenje sebe Bogu. Smatrajte svoje tijelo živomžrtvom – ne da želite počiniti samoubojstvo i uništitisvoje tijelo, već da ćete svoje tijelo smatrati kao živužrtvu, iz dana u dan koristeći svoju snagu i svoj život uGospodinovoj službi.

Pobuda: „Prinesite svoja tijela,” čini seprimjenjivim i na posvećene i na one koji teže daupoznaju Gospodina. Sljedeću izjavu trebalo bishvatiti da je u skladu – „sveta i prihvatljiva Bogu.”Ako se ova izjava uzima u odnosu na one koji su već

86

posvećeni, onda Apostol kaže: Ovo oživljavanja vašegopravdanja koje vam je Gospodin dao čini vas svetim.I zato što Vas Gospodin smatra svetim, i vas potpunoprihvatljivima Njemu, trebali biste nastaviti činitidobra djela – dovršiti dobro djelo koje ste započeli.Budući da Bog žrtvu smatra svetom i prihvatljivom,rezultati će biti veliki i slavni.

Ovaj poticaj, promatran sa stajališta nekooga kojinije dovršio svoje posvećenje, može se shvatiti daznači, ako poduzmete ovaj korak posvećenja, imajtena umu da će vam tada Kristova zasluga bitiuračunata, i da je kroz pripremu koju je on napravio uKristu, Bog voljan prihvatiti vas.

POSVEĆENJE U SMRT VEOMA RAZUMNO

Svatko tko prepoznaje Božja milosrđa i blagoslovesmatra da je „razumna služba” žrtvovati zemaljskestvari za dragocjenu prednost služenja Njemu. Ako jebila razumna služba za Isusa da napusti nebesku slavu,da postane čovjek i da se žrtvuje do smrti, onda jezasigurno naša još razumnija. Mi, budući da smonesavršeni, imamo vrlo malo toga za dati; i kadapostoji prilika da pokažemo našu zahvalnostNebeskom Ocu, onda bismo trebali brzo to iskoristiti.

Otac je dao prijedlog Gospodinu Isusu, i ne trebapretpostavljati da bi On predložio bilo što osimrazumne službe. Tražiti od Isusa da žrtvuje svoj životza čovječanstvo bez ikakve nagrade budućeg životabila bi najnerazumnija stvar. Otac je pred Otkupiteljapostavio veliku radost, da bude nadoknada njegovojposlušnosti. I tako je i s nama. Gospodin nas ne pozivada se žrtvujemo u ovom trenutku bez ikakve njegovenagrade. On nam kaže da će nas, ako to učinimo,učiniti sunasljednicima sa svojim Sinom, sudionicimas Njim u svim radostima Kraljevstva.

POSVEĆENJE NIJE KRAJ NAŠEG DJELA

Pojam Braća može se promatrati s dva različitastajališta. S jedne strane, možemo ga primijeniti naone koji su u stanju budućeg opravdanja, uopravdanom stavu uma, i čije opravdanje raste svakimkorakom koji poduzmu prema Bogu. S druge strane,odnosilo bi se na one koji su postali braća u punomsmislu – koji su poduzeli korak posvećenja i čije jeposvećenje Otac prihvatio preko Gospodina Isusa.Kod njih postoji stalno, svakodnevno predstavljanje.Jutros smo se predstavili pred Gospodinom i zatražilinjegov blagoslov na taj dan. To je predstavljanje izdana u dan i iz sata u sat. To je stalna predaja samo­volje, na ovaj i ona način – svakodnevno mahanjenašim prinosom pred Gospodinom. Tako je bilo i snašim Gospodinom Isusom. On ne samo da jenapravio puno posvećenje na početku, već je iz dana udan polagao svoj život, sve dok žrtva nije biladovršena na Kalvariji.

Ako bi netko posvetio svoje vrijeme i svoje talente,i zatim uskratio svoj prinos, osigurao bi da ne dobijeveliku nagradu za koju ga je Otac pozvao da sekandidira. Veliko Mnoštvo bit će sastavljeno od onihkoji su predstavili svoja tijela, ali koji su zanemarilisvoje mogućnosti polaganja svojih života – svojevrijeme, utjecaj, novac, sve – u Gospodinovoj službi.Zbog tog zanemarivanja izgubiti će mjesto naPrijestolju, prednost da budu dio klase Nevjeste.Nevjesta će biti sastavljena od onih koji ne samo da supredstavili svoja tijela u početku, već su vjernonastavili to predstavljanje do smrti.

OBUZETI BOŽJIM MILOSRĐIMA

Apostol navodi razlog zašto bismo trebali učinitiovo predstavljanje sebe kao „Božja milosrđa” – „Javas zaklinjem Božjim milosrđima, da predstavljatesvoja tijela.” Božja milosrđa su u određenoj mjeri nadsvima. On šalje svoje sunce i svoju kišu na zle, kao ina dobre. Stoljećima su Božja posebna milosrđa biladodijeljena samo Židovima. Ali priprema BožjegPlana je takva da Pogani, kao i Židovi, sada mogu doćiu Božju naklonost. Bog je srušio pregradni zid podjelekroz Krista i tako dao svim ljudima priliku da se vrateu sklad s Njim i da ga imaju za svog Oca, svogaživotodavca, i da kroz Krista imaju udjela u Njegovimblagoslovima.

Mnogi koji vide i čuju i imaju otvorene oči svograzumijevanja, trebali bi to smatrati razlogom zapotpuno posvećenje, potpunu predaju, Gospodinu. Toje uistinu najrazumnija služba, kao što Apostol ističe; anagrada koju on pridaje toj stvari čini je neizrecivopoželjnom i dragocjenom. Bilo bi vrlo nerazumnoprihvatiti Božje čudesne blagodati, a zatim zanemaritiživjeti u skladu s uvjetima koji su im pridodati. Akodoista vjerujemo Bogu, ako imamo odgovarajućuvjeru u njegova velika i dragocjena obećanja, radosnoćemo i vjerno ispunjavati zahtjeve.

Jedna nam je gospođa nedavno rekla: Stavljate višenaglaska na pobožni život nego što smo mi u našojCrkvi učinili. Vi kažete: „Vjerujte Gospodinu IsusuKristu i bit ćete spašeni.” Vi stavljate posebannaglasak na vjerovanje. Da, odgovorili smo, ova riječvjerujte ima veoma važan utjecaj na cijelu stvar. Akobismo vam rekli da kad se danas vratite kući,zaustavite kod određene kuće, određenog broja, naćićete, u određenom kutu ispod stepenica, malu torbu, ida sadrži vrijedno blago koje bi moglo biti vaše ­ akovjerujete našim riječima, otići ćete po tu torbu. Da sterekli da nam vjerujete, a onda otišli drugim putem, bilibismo sigurni da nam niste vjerovali. Vaš pravacdjelovanja bi to dokazao.

Sada nam je Gospodin ponudio priliku da budemosunasljednici s Isusom Kristom Našim Gospodinom u„baštini neraspadljivoj i neokaljanoj i neuveloj.” Ako

87

Apostol Pavao ovdje skreće pozornost Crkvi, aposebno onima koji su upoznati sa Židovskimpripremama toga vremena, na činjenicu da je Aronskosvećeništvo bilo samo tipsko, osmišljeno kako bi naneko vrijeme ilustriralo veće stvari; da Božji praviplan nije trebao biti proveden kroz Aronskosvećenstvo iz Kuće Levija i da njihove žrtve junaca ijaraca ne mogu oduzeti grijehe; nego da je iz godine ugodinu ova priprema samo štitila Božji tipski narod –

tipski ih je pokrivala – kroz njihov Savez. Apostolističe da treba biti veće Svećenstvo, po ReduMelkizedeka; da je naš Gospodin Glava ovoSvećenstva i da je Evanđeoska Crkva njegovi članovi,podsvećenstvo. Zatim pita: Zašto bi trebalo bitipotrebno bolje svećensttvo od onoga koje je Bogpružio u Aronu i njegovim sinovima? Odgovor je dasu bili grešnici i da nikada nisu mogli stvarno otkazatigrijeh; i krv tih životinja nije posjedovala nikakve

PRISTUPAJMO „U PUNOJ SIGURNOSTI VJERE”„Imajući Velikoga svećenika nad kućom Božjom, pristupajmo s istinitim srcem u punoj sigurnosti vjere.” (Hebr. 10:21,22)

vjerujemo u tu činjenicu, nastojat ćemo saznati kakvisu uvjeti. Tko stvarno vjeruje, otkrit će da su uvjetivrlo jednostavni u usporedbi s velikom nagradom. Aliako propusti uložiti svoj najveći napor da osvoji ovuveliku nagradu, pokazat će da nije vjerovao Poruci; jerako prepozna ponudu i vjeruje u nju, sigurno će bitiželjan ostaviti po strani svako breme i opterećenje istrpljivo trčati do kraja kako bi dobio krunu. –Hebrejima 12:1,2.

POTPUNOST NAŠEG PRINOSA

To je, dakle, razumna služba. Apostol nam govori ouvjetima. Svi koji bi htjeli imati taj veliki blagoslovmoraju se ponuditi živim žrtvama, svetima iprihvatljivima Bogu. Na nama je da predstavimo našatijela. Nije Novo stvorenje ono koje predstavlja; nemaNovog Stvorenja u vrijeme predstavljanja tijela. Naštjelesni um razabrao je iz Poruke Gospodnje da postojiizvrsniji put – sklada s Gospodinom – i željeli smotako doći u sklad s Njim. I ta nova, ili promijenjena,volja predstavlja naše zemaljske interese i sve štoimamo u žrtvu. Mi smo potpuno ljudi kada se nudimoGospodinu. Tada smo začeti za novi um, novu nadu, atime i Nova Stvorenja.

Dok se predstavljamo Bogu, ne dolazimo muizravno s našim predstavljanjem. Dolazimo prekovelikog Prvosvećenika – kao u tipu, prinosGospodinovog jarca predstavio je veliki svećenik.Dolazimo ocu preko Otkupitelja. Ne nudimoopravdanu žrtvu, već dolazimo sa svim našimgrijesima, za čišćenje u tom izvoru koji nam jeotvoren. Razmišljanje našeg srca je:

„I kakav jesam primaš me,Opraštaš grijeh i čistiš me.U tebe se pouzdajem, stogIdem k tebi, Jaganjče.”

Ali Bog ne može prihvatiti žrtvu u tomnesavršenom stanju; Tek kad dođemo prekoSvećenika, on nas priznaje. Da smo savršeni, moglibismo doći u svoje ime; ali mi nismo savršeni, i tako

dolazimo samo preko ovog Prvosvećenika, Isusa.Veliki svećenik zatim uračunava svoju zaslugu iuključuje našu žrtvu kao dio Svoje vlastite. Božanskiblagoslov tada dolazi na nas – mi smo začeti od DuhaSvetoga. Od tada smo Nova Stvorenja u Kristu.Predstavljeni smo na Božji način i prihvaćeni smo.

ODBIJANJE PRIHVATITI POKAZUJENEDOSTATAK ZAHVALNOSTI

Sada smo mrtvi; i naš život je sakrivan s Kristom uBogu. Predstavili smo svoja tijela, i ona su bilaučinjena živima žrtvama: Bog ih je tada primio i Kristnas je pogubio i mi smo ustali kako bismo hodili unovosti života. Pod tijelom se također misli na svezemaljske interese, i sadašnje, prošle i buduće – svakiinteres koji smo ikada imali ili bismo ikada mogliimati. Takav se odrekao sve nade ili prava koje biinače imao u budućoj Obnovi. Savez je potpun. Žrtvatakvih postala je sveta i prihvatljiva Bogu čim jeIsusova zasluga bila pripisana; i naš prinos je i daljeprihvatljiv do kraja. I kako iz dana u dan polažemosvoje živote u Gospodinovoj službi, to nam donosi sveviše i više Gospodinova blagoslova, a mi smo sve višeispunjeni Njegovim Duhom.

Prinijeti sve što imamo u Službi Gospodnjoj nijesamo najrazumnija stvar, već i prinos koji je premali.To je daleko manje od onog što bismo mi rado pružiliNjemu koji je očitovao prema nama tako čudesnosuosjećanje i milost. Kada nam je Bog ponudio takoveliku nagradu i blagoslov u zamjenu za naše jadneživote, trebali bismo razmišljati da bi odbijanjeprihvaćanja ove ponude bilo pokazatelj ne samobijednog nedostatka uvažavanja beskonačne dobrote,već i slabosti uma. To bi pokazalo djetinji sud koji nijeu stanju izvagati i usporediti sitne i prolazne užitkevlastite volje za ovaj kratak život s vječnošću radosti iblagoslova i slave na Božanskom nivou postojanja,daleko iznad anđela i kneževina i moći i svakog imenakoje je nazvano, pored našeg slavnog Gospodina iGlave – položaja tako slavnog, toliko uzvišenog, danijedan ljudski um ne može shvatiti njegovubeskrajnost. Budimo vjerni – čak i do smrti!

88

stvarne zasluge. Sami ti svećenici se nikada nisuvratili u Božju naklonost. Oni su samo imali pristupSvetinji i Svetinji nad svetinjama u tipu.

Ali sada imamo Krista kao Glavu ovog novogReda Svećenstva; shvatimo svoj položaj pod­svećenika ovog reda. Naš Prvosvećenik je ušao upravu Svetinju nad svetinjama. Dokazi o tome došli suu Pentekostnom blagoslovu koji pokazuje da je Otacbio zadovoljan žrtvom koju je dao naš Gospodin, te dasu sve stvari tada bile spremne dopustiti nam da setakođer približimo Bogu, dijeleći iskustva našegOtkupitelja, da bismo kasnije mogli otići k Njemu sonu stranu vela i dijeliti Njegovu slavu. Shvaćajući daje Bog tako učinio sve te milostive pripreme iprihvatio nas je kao Božju kuću da zauzmemo mjestoAronove kuće – i toliko veće od njegove Kuće –uđimo u pravu Svetinju i Svetinju nad svetinjama, „sistinitim srcem, u punoj sigurnosti vjere.”

Pod­svećenicima je bilo dopušteno ući u Svetinju, anakon Dana Pomirenja u Svetinju nad svetinjama. Svi,u ovom Evanđeoskom Dobu, koji su se posvetili Bogui bili začeti od Duha, nalaze se u prvoj Svetinji. Aaron injegovi sinovi bili su tip pravog Svećenstva; ali minismo reda Aronova; mi nismo članovi Aronskogsvećenstva, već Melkizedekovog svećenstva, podnjegovim velikim Prvosvećenikom. „A vi ste izabranirod, kraljevsko svećenstvo, narod sveti, narod osobit daobjavljujete hvale o njemu koji vas je iz tame pozvao usvoju čudesnu svjetlost.” (1. Pet. 2:9)

PRISTUPIMO S ISTINITIM SRCIMA

Shvaćajući, dakle, da imamo pouzdanje da je Bogučinio tu pripremu, pouzdanje da poduzmemoodgovarajuće korake i da smo predstavili naša tijelaživim žrtvama, prošli su kroz posvećenje u antitipu iprimili začeće Duha Svetoga, počnimo odjednomdjelo novog Reda Svećenstva. Postoje velike stvarikoje treba napraviti: u potpunosti uđimo s Njim –postanimo potpunim sudionicima u ovom djelu – usvemu što Bog ima za nas za učiniti. Međutim,dođimo s istinitim srcima, shvaćajući koliko su divninaši blagoslovi, koliko je dragocjena pripremapokrivala zasluge našeg Spasitelja. Budimo iskreni iodani ovom Savezu u koji smo ušli s Bogom.

Gospodinov poziv pod ovim Savezom je: „Skupitesvete moje k meni, one koji su savez sa mnom po žrtvisklopili.” (Ps. 50:5) Ovaj poziv se upućuje tijekomcijelog Evanđeoskog Doba. I svi sveti, svi koji su ušliu ovaj Savez, imaju prednost imati udio u Kristovojžrtvi i surađivati s Njim.

Dođimo s punim uvjerenjem vjere u smislu danećemo sumnjati u to da su Božja obećanja istinita i zanas. Svijet ne vidi razlog za žrtvovanje u sadašnjemživotu, i oni nas smatraju ludima cijelo vrijeme, kaošto Apostol kaže. Ali ipak u punoj sigurnosti vjere,

nastavimo! Naprežimo odano naprijed do kraja puta,dok se ne pridružimo našem velikom Prvosvećeniku iuđemo u Njegov počinak!

POMAZANI U NJEMU

Pomazanje prvosvećenika u tom tipu predstavljaloje Božansko imenovanje na dužnost. Aaron je tako biopomazan od Boga. Apostol Pavao kaže da „nitko sebine prisvaja tu čast, nego ga Bog poziva, kao što je iArona.” Čak ni Krist nije preuzeo tu čast na sebe. Bogga je imenovao, govoreći: „Ti si zauvijek svećenik poredu Melkisedekovu.” (Hebr. 5:4­6) Bog se izravnibavi sa Gospodinom Isusom Kristom. On je bio tajkoji je bio prihvatljiv Ocu. Bog je dao Svog DuhaSvetoga Našem Gospodinu u punoj mjeri. Sam Isusnam govori da Mu Bog nije dao Svoj Duh po mjeri, jerje mogao primiti Duha Svetoga u punoj mjeri. Onikoje se računa kao Njegovim udovima nisu u stanjuprimiti Duha u punoj mjeri, zbog svoje nesavršenosti.Što je čovjek u manje palom stanju može primiti višeDuha, a više pali čovjek može primiti manje.

Kada se Krist pojavio u Božjoj nazočnosti za nas iprimijenio svoju zaslugu na one koji će se ponuditi dapostanu članovi Njegovog Tijela, da budu povezani sNjim u slavnom djelu Kraljevstva, primio je Božanskopriznanje i odobrenje, što se očitovalo sa začećemDuhom Svetim onih koji su se predstavili uposvećenju, a Duh Sveti je prvi put bio dan naPedesetnicu. Apostol Petar kaže da je Bog ispuniosvoje obećanje Isusu dajući mu Duha Svetoga da gaizlije na svoje učenike. (Djela 2:33.) To je od Oca, apreko Sina.

Nije bilo potrebno da Nebeski Otac izlije svoj DuhSveti na svakog pojedinog člana tijela. Razumijemo daje slika dana u tipu prilično potpuna. Duh Sveti koji jebio izliven na Glavu velikog Prvosvećenika i tekao jedo skutova njegove haljine, tako je cijelo NjegovoTijelo bilo pomazano. Svatko od nas prima svoj diopomazanja kada dođemo u Tijelo, i ispod Haljine.

SIGURNOST TEMELJENA NA SPOZNAJI

Obraćajući se onima koji su privilegirani dolazitiBogu u molitvi, apostol kaže: „pristupajmo u punojsigurnosti vjere.” On govori klasi Božje Kuće. PrirodniIzrael također je bio iz Božje Kuće, ali oni su bilisluge. Sluge, naravno, pripadaju Kući, ali ne uposebnom smislu, kao i djeca. Dana nam je sugestijada je Mojsije bio vjeran kao sluga nad svojim Domom,ali da je Kristova Crkva Dom sinova i da je Krist glavanad ovim Domom. Upravo se ova Kuća sinova možepribližiti Bogu. Jamstvo s kojim se ti mogu s pravompribližiti ovisi o određenim ovdje naznačenimuvjetima. Moraju imati istinito srce, i ne smiju bitidvolični. Odanost cijelog srca mora biti njihova;moraju u potpunosti pokazati da su mislili ono što su

89

rekli kada su dali svoje živote Bogu. Tada mogu doćiGospodinu sa svetom smjelošću, u punoj sigurnostivjere. Svi koraci Božjeg pravog naroda su koracivjere, shvaćanje Njegove brige. Ali postoji potpunasigurnost vjere za razliku od manje vjere. Vjera koja jesamo djelomična dovest će nas donekle blizu Boga.Vjera koja je jaka će nas više približiti. Ali potpunosigurnost vjere je ta vjera koja će nas, ako juzadržimo, izvesti kao „više negoli pobjednike” iučiniti nas napokon u potpunosti članovimaKraljevskog Svećenstva – u slavi.

Tu potpunu sigurnost vjere ne može se postići ujednom danu. To zahtijeva priličan stupanjinformacija. I Bog je dao tu informaciju upućujući nasu svojoj Riječi o tome što je Krist učinio za nas i što jespreman učiniti; zašto je umro za nas, itd. Sve nas je toopremilo kao osnova za vjeru. Zatim, kako bismododatno ojačali svoju vjeru, imamo sva nadasve velikai dragocjena obećanja, i Njegove svakodnevneprovidnosti nad nama. Stoga se ova potpunoposvećena klasa može približiti i imati potpunouvjerenje da mogu postići sve slavne stvari na koje ihje Bog pozvao – da budu baštinici Božji isunasljednici s Isusom Kristom Našim Gospodinom„baštine neraspadljive i neokaljane, i neprolazne.”

PUNA SIGURNOST NEOPHODNA ZA BOŽJEPRIZNANJE

Apostol nagovještava da bez te potpune sigurnostivjere Božje dijete ne može doći blizu Njega. Samo onikoji vjeruju Ocu kao što bi malo dijete vjerovalo svomzemaljskom roditelju, mogu očekivati dobar napredakna uskom putu i imati hrabrosti i pouzdanja što jeprednost svih koji su Njegovi imati, a bez kojih nemožemo imati obećane savršen mir i počinak srca.„Prema vašoj vjeri, neka vam bude", obećanje je. Željada se što više približimo Bogu mora biti u našem srcu;inače nećemo uspjeti nastaviti i postići svoju prednostu Kristu. Takva je želja očitovanje naše gladi i žeđi zapravednošću, koju Gospodin očekuje da vidi najprijekod takvih prije nego će On ispuniti obećano dobro.

Postoje određeni uvjeti navedeni u Riječi kaoneophodni za nastavak napretka duž ove linije. Kaošto se ne možemo približiti Gospodinu osim kroz ovopotpuno uvjerenje, niti možemo imati sigurnost, osimako naša srca nisu čuvana „škropljenje očišćenima odzle savjesti” ili svijesti o zlu; jer, kao što Apostoltakođer izjavljuje: „Jer ako nas srce naše osuđuje, Bogje veći od našega srca i sve zna.” (1.Ivan. 3:20)Možemo biti sigurni da ako naš pravac postupanja kaoNovih Stvorenja u Kristu bude osuđen od strane našesavjesti, to će također biti osuđeno od Boga.

Stoga, ako bi se Božje dijete priklinjalo vrlo blizu istalno imalo blagoslovljeno shvaćanje Očeva osmijehaodobravanja, ono mora nastojati imati savjest bez

uvrede prema Bogu i prema ljudima – savjest kojamože iskreno reći, nastojim činiti ono što bi bilougodno Gospodinu, ono što je u punom skladu smojim Savezom žrtve; i ja također nastojim učinitiono što bi s pravom imalo odobrenje pravednih ljudi.Ništa manje od toga nije dopušteno onima koji su seposvećeni da budu članovi Kraljevskog Svećenstva, dažrtvuju svoje živote u Gospodinovoj službi da moguvladati s Njim.

UZROK I LIJEK ZA NEDOSTATAK VJERE

Onaj koji je započeo dobro djelo u nama, sposobanje i voljan dovršiti ga. (Filip. 1:6.) Ali koliko maloBožje djece, relativno, ima tu „potpunu sigurnostvjere” što je naša slavna prednost! Kako ih malo možereći: „Doista, dobrota i milosrđe pratit će mene svedane života moga; u GOSPODNJEM ću domu prebivatizauvijek.” (Ps. 23:5) Zasigurno ću Božjom milošću ukonačnici steći Nebesko Kraljevstvo i slavne stvarikoje je obećao onima koji ga ljube. Rijetki koji takomogu u potpunosti ući u suglasje s Apostolom Pavlomi Prorokom Davidom u svojim izrazima pouzdanjaimaju u tome veliku radost, veliki blagoslov, velikipočinak srca koji nitko drugi ne posjeduje.

Raspitajmo se stoga zašto je broj koji tako ulazi upočinak vjere tako malen. Koje su prepreke drugima ikako se te prepreke mogu ukloniti? Kako svako odBožje djece može u potpunosti uživati u ovome, svojojblagoslovljenoj baštini? Mnogi kažu, ili misle ako nekažu, oh, da bih mogao osjećati sigurno da će Božjadobrota i milosrđe nastaviti sa mnom do kraja! Oh, damogu ukloniti moje sumnje stjecanja Kraljevstva, daću u konačnici biti „više od pobjednika"!

U čemu je problem s ovima? Zašto nemaju„potpunu sigurnost vjere?” njihovog prihvaćanja?Odgovaramo da je njihova teškoća nedostatakpouzdanja u Boga; i takav nedostatak mu nije ugodan,jer „bez vjere nemoguće mu je ugoditi jer tko pristupaBogu, mora povjerovati da on jest i da je onaj štonagrađuje one koji ga revno traže.” (Hebr. 11:6)Štoviše, taj nedostatak vjere stalna je preprekanjihovom pobjeđivanju; kao što je napisano: „A ovo jepobjeda koja pobjeđuje svijet: VJERA naša.” (1. Ivan.5:4) Kršćanin koji nema štit vjere, i to veliki,kontinuirano je u nepovoljnom položaju predProtivnikom i svim vojskama zla.

Onda neka se svatko tko shvati nedostatak u tomsmjeru iskreno moli, kao Apostoliu staro doba:„Gospodine, povećaj našu vjeru!” I onda, djelujući uskladu s tom molitvom, neka takav njeguje takvu vjeruu vlastitom srcu. (1) Neka stalno osvježava svojesjećanje na dragocjena obećanja Riječi, postajući vrloupoznat s tima. (2) Neka nastoji sve više i više imatina umu da su, nakon što je napravio savez sGospodinom, ta obećanja njegova; i u svom srcu i s

90

usnama neka ih prisvaja kao svoje pred PrijestoljemMilosti, sa zahvalnosti. Neka ih prisvoji u svojimmislima i u svojim razgovorima o svetim stvarima sbraćom.

Kada se pojave kušnje ili poteškoće, trebao biprizvati u misli ova dragocjena obećanja, imajući naumu da mu pripadaju, jer je Bog dao ta obećanjatakvima koji ga ljube i žrtvom su sklopili savez sNjim. (Psalam 50:5; Malahija 3:17.) On bi trebaoriješiti da će od sada bezuvjetno vjerovati Riječi svogNebeskog Oca. Ako ga neka naizgled nesreća zadesi,neka pozove u misli obećanje: „I znamo da onima kojiljube Boga sve surađuje na dobro; onima koji supozvani po njegovom naumu.” (Rim. 8:28) Neka setako uvjeri da se naizgled nesreća nije mogla dogoditi

da Bog nije vidio način da to učini kanalom potrebnelekcije ili blagoslova za njega.

Nikada ne zaboravimo da se Onaj koji je započeoovo dobro djelo u nama nikada ne mijenja, i da akodržimo svoja srca u skladu s Njim, ako je naša vjerajoš uvijek čvrsta i jasna u veliko pomirenjenapravljeno za naše grijehe, i mi stalno obnavljamosvoje posvećenje Njemu, držeći sve na oltaru žrtve,dopuštajući Gospodinu da ju dovrši na svoj način, netražeći svoju volju, svoj put, već samo Njegovu volju,imamo svaki razlog imati puno povjerenje da će ovodobro djelo u nama biti završeno, da ćemo s radošćuući u vječno Kraljevstvo našega Gospodina i čutinjegove blagoslovljene riječi odobravanja: „Dobroučinjeno, dobri i vjerni slugo."

Bilo je to na kraju Službe Velikog Učitelja. Ogromnamnoštva su ga slijedila, svi su, prema zahtjevimaZakona, išli u Jeruzalem kako bi održali blagdanPashe, za kojeg je Isus predvidio, da će umrijeti kaojanje Pashe u antitipu. Povremeno bi se na putovanjuokrenuo i obratio nekima od mnoštva. Današnjalekcija nam daje neka Njegova učenja. Tih je dana bioobičaj učitelja da prihvate učenike ili sljedbenike –one koji su ih smatrali velikim učiteljima i željeli učitiod njih i profitirati od njihovih pouka. Do današnjegdana Kršćani tvrde da su Isusovi učenici, ilisljedbenici, tvrde da slušaju Njegovu riječ i tražeblagoslov koji je obećao svojim vjernimsljedbenicima.

Uvjeti učeništva koje je Isus iznio, primijetit će se,vrlo su različiti od onih koje su proglasili neki kojiispovijedaju da su Njegovi glasnogovornici, njegovisluge. Ponekad izjavljuju da je dovoljan znakučeništva da se osobe pojave u zajednici i izjave dažele molitve Božjeg naroda. Takvi se brojeobraćenicima. Da bi ih se dobilo i na ovaj korakzahtijeva zadržavanje poticaja. Ponekad su poticajikomercijalne vrste – veći poslovni prosperitet trgovcu,veća naklonost poslodavcu kod svećenika, ulazak udruštvo ili bolja mogućnost političke preferencije.

Ako usporedimo ove metode s Isusovim riječima uovoj lekciji, shvatit ćemo da je ogroman brojnominalnih Kršćana bio, da tako kažem, nagovoren naispovijedanje nečega što nikada nisu namjeravaliispovijedati. Mnogi su bili zavedeni u ispovijedanjeKršćanstva koji nikada nisu postali Kršćani, u skladu sGospodarevim uvjetima učeništva, i koji nisu slušaliNjegovu Riječ.

„Ako mi bilo koji čovjek dođe i ne mrzi svog oca, imajku, i ženu, i djecu, i braću i sestre, da, i svoj

vlastiti život također, on ne može biti moj učenik. I tkogod ne nosi svoj križ, i ne slijedi me, ne može biti mojučenik.” Sigurno nema opravdanja za nas da pogrešnoshvatimo takve jasne uvjete i odredbe. Gospodar nijerekao da samo njegovi učenici mogu steći vječni život.Njegovo opće učenje bilo je da je cijeli svijetizgubljen, otuđen od Boga i bez prava na vječni život.Ali on je došao umrijeti, „Pravedan za nepravedne,” dasvi nepravedni mogu imati priliku vratiti se Božanskojnaklonosti. Nije rekao da nitko osim njegovihsljedbenika neće imati takvu priliku za budući život.Oni koji se tako izjašnjaju dodaju Riječi i pomažutako, na kraju, da se zbune.

Ono što je Isus podučavao jest da će on u doglednovrijeme biti „istinsko Svjetlo koje rasvjetljuje svakogačovjeka koji dolazi na svijet.” Svijet je već postojao4000 godina prije Isusova dolaska i nitko neće osporitida oni koji su umrli prije njegova dolaska nisu imalipriliku poznavati ga i biti njegovi učenici. Ipak, umroje kako bi ih blagoslovio, kao i blagoslovio sve koji suod tada rođeni na svijetu. Taj blagoslov svijeta, izjavioje, treba ostvariti Njegovo Kraljevstvo; i jasno im jerekao da Njegovo Kraljevstvo nije od ovog svijeta,doba ili epohe, već budućeg razdoblja. Za sada jesamo pozivao učenike, a ne pokušavao doći do svijeta.

Učenici su pozvani da postanu sunasljednici sIsusom u Njegovom Kraljevstvu, da bi mogli sjesti snjim na Njegovo prijestolje i sudjelovati s njim unjegovom velikom djelu ljudskog uzdizanja – povratusvega što je izgubljeno u Adamu i otkupljeno naKalvariji. Jasno im je rekao da će samo kroz mnogonevolja moći ući u klasu Kraljevstva; da će nevoljedokazati njihovu ljubav prema pravednosti, odanostBogu; i da je Bog namjerno napravio put tako uskimda su ga samo rijetki, najizabraniji od čovječanstva u

CIJENA UČENIŠTVA– 19. TRAVANJ – LUKA 14:25­35 –

„Jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko svoj život radi mene izgubi, naći će ga.” (Mat. 16:25)

91

Božjim očima, mogli pronaći – vrlo malo njih koji suhodali tim putem do njegovog daljnjeg cilja slave,časti i besmrtnosti.

S ovim gledištem jasno na umu, postoji razumnostu teškim uvjetima učeništva. Samo onima koji suvoljni pridržavati se takvih uvjeta, a time i pokazatisvoju ljubav i odanost Bogu, moglo bi se ispravnopovjeriti velika moć, slava i čast koja će bitidodijeljena razredu Kraljevstva, u suradnji sOtkupiteljem, čim bude dovršena. Pažljivo ispitajmoove riječi, u međuvremenu odmjeravajući sebe – nenaše tijelo, već naš duh, naše namjere, naše želje.

Dobro Henry Ward Beecher kaže glede ove izjavekoju je dao Gospodar: „Nikada prije nije bilo, i nikadanije bilo od tada, pretpostavljam, takvog govora onimakoji su tvrdili da su voljni i željni slijediti drugoga.” Ivjerojatno se paralelna izjava nalazi u MatejevomEvanđelju (10:37): „Tko voli oca ili majku više negomene, nije mene dostojan; i tko voli sina ili kćer višenego mene, nije mene dostojan.” Riječ mržnja očito sekoristi u kontrastu sa ljubavi. Biti Kristov učenik,dakle, znači da moramo najviše voljeti Gospodina inačela za koja se On zalaže, kako bi ljubav premadrugima komparativno bila mržnja.

Ovaj koncept u samom svom početku označavaodsijecanje – što se čovjeka tiče, volje, namjere –svake druge ljubavi koja bi se kosila s našom ljubavljuprema Gospodinu i s našom poslušnošću njegovojvolji. Naše zemaljske ljubavi treba računati kao ništa uusporedbi. Trebamo biti spremni žrtvovati naGospodinovu zapovijed svaku zemaljsku nadu,namjeru, cilj i spremno, rado položiti svoje živote.Takvome koji pokaže predanost ove vrste može sepovjeriti bilo što. O tima Gospodin govori, govorećiproročki: „I oni će moji biti, govori GOSPOD nadvojskama, u onaj dan kad [dođem da] pripremim svojnakit.” (Mal. 3:17)

Činjenica da je Isus i sam bio tog karaktera, i stavioOčevu volju iznad svih drugih razmatranja, jamstvo jeda će svi među njegovim sunasljednicima uKraljevstvu imati isti um, isti duh. Uvjerava nas daKraljevstvo neće biti sebično, već upravo obrnuto.Kraljevi i kneževi i suci tog Kraljevstva bit će ne samopoželjni na vlasti, već i nepotkupljivi, nepodnošljivi.Njima će Božanski standard biti prvi, u apsolutnomsmislu.

Takva odanost Gospodinu, kao što je ovdjeopisana, nužno će u nekom trenutku značiti presjećimnoge zemaljske veze. To znači da će Isusovisljedbenici biti smatrani osobitim narodom; i da ćemnogi misliti da je njihov pravac postupanja čudan,neprirodan, lud. Stoga, kao što je sveti Pavao rekao,mi smo cijelo vrijeme smatrani ludima zbog Krista –jer propovijedamo Mudrost Božju i Božju ljubavumjesto mudrosti čovječanstva i ljubavi čovječanstva.

O takvima Sveti Ivan piše, govoreći: „Kao što je onbio, i mi smo na ovom svijetu” – izopćeni, neshvaćeni;prekoreni, oklevetani. Samo oni koji mogu podnijetitakvo iskustvo mogu biti osvajači krune na koju je Isusukazao, govoreći, Onome tko pobjedi dati ću krunuživota i dopustiti mu da sjedne sa mnom na Mojeprijestolje.

Tko je sposoban za te stvari? pita Apostol. I dajeodgovor: „Naša je sposobnost od Boga”; i uobećanjima – „Moja milost je dovoljna za te; Mojasnaga je savršena u slabosti”; i opet, „Nikada te nećunapustiti, niti te ostaviti.”

DEFINICIJA NOŠENJA KRIŽA

Dodajući ozbiljnosti uvjeta, Isus je izjavio: „Tkogod ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može bitimoj učenik.” Nije dovoljno da počnemo s hrabromnamjerom, smjelim priznanjem Isusa i hrabrimispovijedanjem učeništva. Nakon što smo bili vjerni uzauzimanju našeg mjesta na Gospodinovoj strani,moramo biti dokazani. Ne samo oni koji imaju maloentuzijazma na početku, već i oni koji će pokazatisvoju dostojnost svojom vjernošću bit će dostojni iGospodin će ih konačno prihvatiti. Nošenje križa morabiti svakodnevna stvar. Naši križevi su ona protivljenjasvijeta, tijela i đavla koja su u sukobu s Božanskomvoljom kako je izložena za nas u Gospodinovoj Riječi.Jedino ispravno razmišljanje je ono koje Gospodarizražava, govoreći: „Ne moja volja, nego tvoja.”

Kao opomenu svima da ne poduzimaju učeništvobez zrelog promišljanja, Naš Gospodin je daoprispodobu o čovjeku koji je počeo graditi kulu,postavljajući temelje, ali koji je nije bio u stanjudovršiti, i tako je potratio svoj trud i učinio sesmiješnim, blesavim. Druga ilustracija bila je ona oodlasku u rat bez odgovarajuće pripreme – pothvatkoji bi rezultirao katastrofalno. Svi Kristovisljedbenici krenuli su graditi karaktere i „voditi dobruborbu.” Tko god se prijavi pod Isusovu zastavu,zauzima svoje mjesto protiv Sotone i grijeha, i moraočekivati da će imati tešku bitku, a ne primiti krunupobjednika, niti čuti riječi: „Dobro učinjeno,” osimvjernom ustrajnošću u dobrim djelima.

Kakav bi blagoslov bio kada bi svi koji zagovarajuKristovu stvar to učinili s punim, jasnimrazumijevanjem onoga što čine i s utvrđenomodlučnošću da idu dalje na dobar način, čak ni da seosvrnu! Kristova stvar bila bi mnogo naprednija međuljudima; i dok bi njihov broj bio mnogo manji, njihovutjecaj i moć u svijetu nesumnjivo bi bili puno veći.

„SOL JE DOBRA ALI–”

Sol ima konzervansne kvalitete u vezi s bilo čimešto dotakne. Također služi za iznošenje okusa našehrane. U stara vremena korištena je kao simbol

92

vjernosti, odanosti; i kaže se da bi čak i neki Arapi bilivjerni do smrti svakoj osobi u čijem su domu jeli sol.Njima to znači zakletvu odanosti.

Isus je koristio sol kao simbol, predstavljajućivlastitu odanost Bogu i odanost koju svi njegovisljedbenici moraju imati, i ne samo tako, već i kojumoraju održavati. Ako sol izgubi svoju vrijednost usvrhu začina, beskorisna je za bilo što drugo. Nećeslužiti kao gnojivo, jer ima suprotan učinak. Apsolutnoje beskorisna, osim za svoju namjenjenu svrhu. Dakle,Kršćanin ima posebnu svrhu u svijetu – bitikonzervansna sila, imati, takorekuć, antiseptičkeosobine i izvući sve dobre osobine onih s kojima jepovezan. To je misija Kršćanina u odnosu na svijet.

Ako u tome ne uspije, nije uspio u svrsi zbog koje jepozvan i nije od posebne vrijednosti u Gospodinovojslužbi.

„Onaj koji ima uho da čuje, neka čuje,” rekao jeIsus u zaključku. Svi njegovi sljedbenici trebali biposlušati ove riječi. Tko god ih zanemaruje prezireOnoga tko ih je dao, i sigurno neće uspjeti dobitiblagoslov koji bi inače bio osiguran. Ali što se svijetatiče, „uši imaju, ali ne čuju; oči imaju, ali ne vide.” Netrebamo mjeriti svijet istim mjerilima kojima mjerimosami sebe i sve koji ispovijedaju da su Isusovisljedbenici. Najviši standard svijeta je Zlatno Pravilo.Kršćaninov je najviši standard požrtvovnost, činećiBožju volju pod svaku cijenu.

ISTRAŽIVAČI Biblije uvijek trebaju nastojatividjeti dragulje Gospodinove Riječi u okruženjima ukojima su postavljeni. Zanemariti ovo znači izgubitidio predviđene lekcije. Pismoznanci i Farizeji držali suse podalje od običnog naroda – pismoznanci, jer sumase bile nepismene; i Farizeji, pod tvrdnjom da suljudi bili grešnici, odsječeni od odnosa prema Bogu, istoga nije bilo ispravno da ih sveti iz čovječanstvapriznaju, što su oni tvrdili da jesu.

Isus je, međutim, primao obični narod, čak icarinike, priznate grešnike. Njegovo superiorno znanjenije ga učinilo nadutim, i njegova superiornapravednost nije ga učinila ponosnim i bezosjećajnim.Svojim je sljedbenicima dao primjer da trebaju hodatinjegovim koracima. I što ga pomnije budu slijedili, toće biti ugodniji Ocu i spremniji za udio u Kraljevstvuza koje se molimo: „Dođi Kraljevstvo Tvoje.”

Naša lekcija govori nam kako su Farizeji iPismoznanci mrmljali protiv Isusa, optužujući ga zagrijeh što je primao grešnike i jeo s njima. Što god senije uskladilo s njihovim standardima, mogli su samoosporavati. Njihova poteškoća djelomično je bila utome što su imali previsoko mišljenje o sebi. Njihovduh u toj stvari bio je zao, začet od Protivnika. Stogaje Isus ponekad govorio o njima kao o djeci Đavla, jersu njegova djela činili, i njegov duh imali. Ali čak nito ne znači da su Farizeji bili izvan nade za spasenje.Nije li se Isus jednom prilikom obratio sv. Petru,govoreći, „Idi od mene Sotono (protivnik)”? Bio jeprotivnik, imao je nepovoljan duh u to vrijeme; ali,kad je bio ispravljen u skladu s Gospodinovomduhom, sve se promijenilo.

Tako je i s nama. „Sluge ste onoga komu sepokoravate.” „Po njihovim plodovima ćete ihprepoznati”, rekao je Gospodar. Primjenjujući njegoveriječi na mnoge koji tvrde da su njegovi učenici, dužni

smo pretpostaviti da su ili namjerno ili neupućeno uopoziciji Gospodarevu Duhu i učenjima –protivnicima Njegovih naučavanja.

Isus je, poznavajući misli Farizeja, i moždazapažajući njihove geste i poglede ili čuvši njihoveriječi, odgovorio u prispodobi, rekavši: „Koji čovjekod vas ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, neostavlja u pustinji onih devedeset i devet te ne pođe zaizgubljenom dok je ne nađe?” I pronalazeći ju, on jupolaže na ramena radujući se, i govori činjenicusvojim susjedima ushićeno. Ovaj pravac postupanjapastira, objavio je Isus, ilustrira stav Boga i svih svetihanđela povezanih s Njim. Poseban osjećaj interesaimaju za one koji su zalutali, i naročito se radujuoporavku takvih. Više je radovanja oko pokajnikagrešnika nego nad devedeset i devet pravednih osobakoji ne trebaju pokajanje.

Oh, kako je ohrabrujuće za nas znati da je torazmišljanje neba, i da pad čovjeka i našenesavršenosti ne stoje kao trajna prepreka zapriznavanje od strane Gospodina, ako mu se vratimo!On je milosrdan, i obilno će nas pomilovati, i uklonitće naše grijehe od nas toliko daleko koliko je Istokdaleko od Zapada. Ali taj interes je prema pokajnicimaili onima koji nisu sagriješili preko pokajanja. Svakaovca, koju je pronašao pastir, a zatim preferirala bitiviše nalik vuku, više ne bi bila zanimljiva Nebeskima.

Mnogi nedosljedno primjenjuju ovu usporedbu.Čini se da misle da cijeli svijet čovječanstvapredstavlja stado od stotinu ovaca, i ona koja zaluta dapredstavlja grešnike zemlje, relativnu nekolicinu. Ovosigurno ne može biti prava interpretacija! Umjestotoga, kao što je prorok izjavio: „Svi smo mi kao ovcezalutali.” „Nema pravednoga, ni jednoga.”

Radije protumačimo prispodobu šire, u usporedbi sčinjenicama i Svetim Pismom. Shvatimo da jedna

ZANIMANJE NEBA ZA GREŠNIKE– 26. TRAVANJ – LUKA 15:1­10 –

„Biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog grešnika koji se pokaje” (redak 10)

93

zalutala ovca predstavlja Adama i njegovu obitelj; idevedeset i devet pravednih osoba koje ne trebajupokajanje da predstavljaju svete anđele. S ovim segledištem slaže svako obilježje usporedbe. DobriPastir napustio je Nebesko stado i došao na zemljukako bi pronašao, otkupio, oporavio, čovječanstvo,izgubljenu ovcu; i na nebu se više raduju oporavkuljudi od grijeha i otuđenosti od Boga nego nad samimsvetima, nego jedni nad drugima, koji nikada nisu biliotuđeni, nikada nisu trebali otkupljenje.

Lekcija Farizejima je jasna. Imali su drugačiji duhod onoga svetih. Njihovo je bilo zemaljsko gledište,sebično, ponosno i uznosito, koje nije u skladu sBožanskim duhom, i nije ugodno Bogu. Isus bi da svinjegovi učenici kopiraju Boga. „Budite kao što je vašOtac, koji je na nebu.” „On je ljubazan premanezahvalnima.” „Njegovo milosrđe traje zauvijek” –do potpune cjelovitosti.

Njegovo milosrđe poslalo je Njegovog sina,Podpastira, da bude naš Otkupitelj, i da nam pomogneda se vratimo u Njegovu naklonost. Njegovo milosrđetražit će izgubljene ovce sve dok svaki član Adamoverase ne bude bio doveden do spoznaje Istine i puneprilike da se vrati u Božje stado. U tu svrhu treba bitiuspostavljeno Mesijansko Kraljevstvo. U tu svrhu je isadašnji poziv Crkvi, da bude Kraljevsko Svećenstvo,da pod vodstvom velikog Izbavitelja, oni mogu bitisuradnici s Njim u nošenju Poruke Božje milosti svimčlanovima Adamove obitelji.

Oh, kako se razlikuje ovaj pogled na našegvoljenog Stvoritelja od onoga koji nam je predan izMračnog srednjeg Vijeka! Koliko se razlikuje odonoga koji je predstavljao Svemogućeg kao ljutog uzlobnom smislu!– kao da je unaprijed pripremiomjesto za vječno mučenje ljudske obitelji, osimnekolicine koji bi imali uši da slušaju i slučajno čuliPoruku u sadašnjem životu. Naprotiv, nalazimo da seBožja brižnost tek počinje očitovati, u Njegovojnaklonosti prema Kristu i Crkvi; i da će u konačnicispoznaja o Božjoj slavi ispuniti cijelu zemlju, sve dokse svako koljeno ne pokloni i svaki jezik ne prizna, naslavu Božju.

IZGUBLJENI NOVČIĆ

Proporcionalno tome kako postajemo Bogolikiimamo interes za grešnike – osobito one koji su kroznasljeđe ili zlo okruženje dublje ogrezli u grijeh,neznanje i praznovjerje. Imajući Božji Duh, dragonam je što činimo sve što je u našoj moći dadosegnemo te grešnike. Ipak, ne smijemo biti mudriiznad onoga što je napisano. Ne očekujemo da ćemonaći sve ovce. Umjesto toga, trebamo pripremitionoliko njih koliko će ih Gospodin Naš Bog pozvati iprivući da budu povezani s velikim Glavnim Pastiromu djelu koje će uskoro utemeljiti, djelu traženja

izgubljene ovce i njezina pronalaženja i njene obnove– svih voljnih i poslušnih.

„Sin Čovječji je došao tražiti i spasiti (oporaviti)izgubljeno.” Rasa je izgubljena, ne samo nekolicina,Crkva; i njihov oporavak uključuje sve što jeizgubljeno. To ne znači univerzalizam, već će seostvariti dovođenjem svakog člana Adamove rase dopunog znanja o Bogu i potpune prilike za oporavak odgrijeha i smrti. – 1 Timoteju 2:3,4.

Isus je dao još jednu usporedbu slične važnosti,kako bi ilustrirao istu veliku istinu iz drugog kuta.Među Židovskim je ženama bio običaj da na čelu nosenarukvice od kovanica. Ove su mogle biti od zlata ilisrebra, a ponekad je predstavljalo njen miraz. Gubitakjedne od tih kovanica predstavljao bi više od njegovesuštinske vrijednosti; jer njegova odsutnost narušila biljepotu narukvica. Potraga za novčićem značila bi daće se, umjesto da bude napušten kao na nije vrijedanrazmatranja, tražiti marljivo dok se ne nađe. Susjede bisaznale za gubitak, a također saznale bi i je lipronađen, i jako bi se radovale s njom. Ovo je jošjedna ilustracija radosti u prisustvu Božjih anđela nadjednim pokajničkim grešnikom.

VRIJEDNOST ČOVJEKA

Isus je rekao: „Niste li puno vrijedniji od mnogihvrabaca?” I u sadašnjoj lekciji On nagovještava da ječovjek mnogo vredniji od mnogih novčića i puno viševrijednosti od mnogih ovaca. Svi se slažemo da bi biloteško procijeniti previsoko, previše potpuno,vrijednost ljudskog života, pogotovo ako je to našvlastiti život ili život nekoga koji nam je drag. Ali ukojoj mjeri to manifestiramo u svakodnevnom životu?

Svatko bi trebao postaviti pitanje sebi na prvommjestu, prije nego što ga primijeni na svoje bližnje.Kako ja pokazujem Duh Božji prema svojimbližnjima, postavljajući kao prvi cilj svog interesaljudski život? Što radim iz dana u dan a štopotkrepljuje moje iskazano zanimanje za čovječanstvoopćenito? Kako pokazujem zanimanje za svojeprijatelje, rodbinu, djecu, braću i sestre?

Proizvođač bi trebao uzeti ovu temu i zapitati se, ukojoj mjeri stavljam novčić kao veću vrijednost odčovječanstva? U kojoj mjeri dopuštam da akumulacijanovčića ometa izradu i davanje odgovarajuće zaštitemojim zaposlenicima i svima za čiju dobrobit imambrigu, odgovornost? Njihovi prsti, oči, udovi, zdravlje,životi trebaju biti dragocjeni svakome tko ima DuhaBožjega u najmanjoj mjeri.

Svaki Kršćanin bi se trebao zapitati, koliko imamBožjeg Duha? Koliko svog vremena dajem kako bihpomogao svojim bližnjima da se iz svojih teškoća ikušnji vrate Bogu? Koliko žrtvujem svoje vrijeme isnagu u traženje izgubljenih ovaca? PoslušajteApostoa: „Ne zavaravajte se; Bog se ne da izrugivati.”

94

„Onaj tko postupa pravedno je pravedan”– a ne samoonaj koji tvrdi da je Isusov sljedbenik.

Ipak, ne smijemo zaboraviti da je Bog onaj koji jenajviše zainteresiran za ovo veliko djelo i da je poslaosvoga Sina za njegovo ostvarenje. Ne smijemozaboraviti da ne samo mi imamo interes, već da suBožanski interes i ljubav veći od našega, te da jeBožanska mudrost superiorna; i naš bi smjerpostupanja trebao biti da strogo slušamo „Onoga kojigovori s neba,” da slijedimo njegov smjer, njegovprimjer.

To može značiti da ćemo donekle biti pogrešnoshvaćeni od strane drugih. Postoje mnoge teorije zaspašavanje svijeta društvenim uzdizanjem, političkimuzdizanjem, moralnim uzdizanjem, borbama protivporoka itd. Bez sumnje, načelo ostaje uvijek točno dapostoje samo dva velika kapetana u ratu izmeđugrijeha i ispravnosti; Naime, Krist i Sotona. Takođerostaje istina da tko god se bori za Jednoga, bori seprotiv drugoga. Na nama je da prije svega budemosigurni da smo na Gospodinovoj strani, na stranipravednosti, istine, čistoće i dobrote. Još uvijek postojidaljnji korak – pobrinuti se da se borimo kao što bi naškapetan želio da se borimo; da radimo kao što bi onželio da radimo; da se trošimo kako bi on želio dabudemo potrošeni.

„Ovo je Božja volja (koja se tiče tebe), naime vašeposvećenje.” Stoga je naše osobno spasenje na prvommjestu, po Božjem redu. Pomirili smo se sa samimBogom i posvetili se njegovoj službi, raspitujemo se,koji je sljedeći korak? Odgovor dolazi: „Nahranitemoje ovce; nahranite moju janjad.” Isprva bismomogli biti skloni prigovoriti i reći, Gospodine, zar nebismo trebali radije krenuti za zalutalom, zaizgubljenom ovcom? Gospodin je odgovorio, prekoApostola, da trebamo „činiti dobro svim ljudima doklegod imamo priliku, posebno ukućanima vjere.” Ako,dakle, Kućanstvo vjere zahtijeva sve naše vrijemekada imamo priliku, možda ne činimo ništa zaizgubljene ovce, već samo pomažemo usavršiti onekoje je Gospodin već pronašao.

Samo okolnosti Gospodnje providnosti moguusmjeriti naš put. Kada vidimo Njegovu namjeru,Njegov cilj, u toj pripremi, sve je jasno. On uzima izsvijeta osobit narod, da budu sunasljednici saNjegovim sinom u Kraljevstvu; i njima svima jepotrebno obrazovanje po duhovnim osnovama zavlastiti razvoj, te da ih se uklopi i pripremi da buduKraljevsko Svećenstvo – da budu kraljevi i SvećeniciBogu – koji će u budućnosti suditi, ukoravati, uzdizati,blagoslivljati, cijeli svijet, razmjerno kako će sepokazati voljnim i poslušnim.

ZANIMLJIVA PITANJA

OPROŠTENJE NASPRAM ISPAŠTANJAPITANJE.– U odnosu na grijehe koji su

djelomično namjerni, jesu li udarci dani za diosvjesnosti? I kada je grijeh okajan, je li onda otkazan?

Odgovor.– Naš Gospodin je umro za Adamovgrijeh – samo za jedan izvorni grijeh i sve grijehe kojisu izrasli iz tog izvornog grijeha. Taj Adamov grijehutjecao je na tijelo, um i moral cijele rase. Stogasvatko od nas ima ne samo svoje naslijeđenenesavršenosti s kojima se moramo boriti, već inesavršenosti svih oko nas.

Od vremena kada je bilo tko bio začet od DuhaSvetoga sve je postalo novo. Članovi klase MalogStada nemaju dosjea o osudi protiv njih; sva ta osudaje potpuno eliminirana. Pripisivanje Kristove zaslugenjihovom tijelu učinila ih je savršenima u Božjimočima, i oni su postali Novim Stvorenjem.

Ta Nova Stvorenja ušla su u Savez s Bogom kakobi hodala Isusovim stopama. U sadašnje vrijeme, kaošto Apostol kaže, imamo ovo blago nove prirode uzemljanim posudama; odnosno, imamo ga podnepovoljnim uvjetima. Također imamo napade od onihoko nas i od Protivnika koji nam se suprotstavljaju.Svi grijesi, dakle, koji su rezultat ovih nepovoljnihuvjeta, i na koje naša volja ne pristaje, pokriveni suKristovom zaslugom. Ako bilo koje od ovih NovihStvorenja nesvjesno učini ono što je u suprotnosti s

Božanskom voljom, ne moraju ostati u osuđenomstanju. Riječ nas upućuje da odmah odemo kprijestolju Nebeske Milosti i pribavimo milosrđe ioprost te pomoć za svako vrijeme potrebe.

Ali pretpostavimo da grijeh nije samo iskušenje –pretpostavimo da postoji mjera svjesnosti ili mjeralabavosti, tako da je Božje dijete donekle odgovorno,što onda? Odgovaramo da on još uvijek može otići kPrijestolju nebeske milosti, i dio njegovog grijeha kojinije bio namjeran bit će pokriven Kristovomzaslugom. Koji god dio grijeha bude namjeran,zaslužuje kaznu, udarce; i ove udarce će sigurnodobiti. Otac neće dopustiti svojoj djeci da odlutaju bezpomoći. Udarci upotpunjuju ispaštanje tog grijeha; ibiti će otkazan iz zapisnika. Pravda više nema nikakvuoptužbu protiv njega.

Ali Sveto Pismo nam jasno govori da ako bilo kojeposvećeno Božje dijete griješi s punom voljom nećebiti oprosta uopće za taj grijeh, i to ne bi moglo bitiokajano udarcima. Kazna bi bila smrt – Druga smrt.Ako griješi bez svjesnosti, u punom neznanju, potpunobez namjere, grijeh je u potpunosti oprostiv,primjenom zasluge dragocjene krvi. Ako griješi sdjelomičnim neznanjem i djelomičnom voljom, postojidio koji bi bio oprošten i dio koji se mora okajati.

Apostol Pavao izjavljuje da ako sudimo sami sebine treba nam suditi Gospodin; ali kada nam sudi

95

Gospodin, mi smo ukoreni, da ne budemo osuđeni sasvijetom. (1 Korinćanima 11:31,32.) I ovo ukoravanjekoje nas čeka je ispravna kazna za naš stupanjsvjesnosti.

DJECA PRVOG, ILI DRUGOG ADAMA?

Pitanje.– Čija će djeca svijet biti kada se probude uJutro Nove Dispenzacije – Adamova djeca, ili djecaKrista, Drugog Adama?

Odgovor.– Mi razumijemo da će oni i dalje bitiAdamova djeca. Kada razmišljamo o našemGospodinu kao o davatelju života svijetu, trebamo sesjetiti da je on davatelj života samo onima koji dolazeOcu preko Njega. Kada se mase čovječanstva probudeu sljedećem Dobu, neće proći nikakvu promjenu kojabi ih podigla iz Adama i osude na smrt, u Krista iopravdanje života.

Novi Savez koji će Bog zapečatiti dragocjenomKristovom krvlju biti će Savez prvenstveno s Izraelom– onim Židovima koji su njegov narod, onima koji ćeprihvatiti Krista. Vjerni Izraelci koji će prihvatitiGospodina i Savezni odnos kroz Posrednika koji je takoinauguriran za njihovu dobrobit, će, čim to učine, doćipod blagoslov ovog Saveza. No, čovječanstvo općenito,koje još neće doći na poziciju prihvaćanja Posrednika, idalje će biti u istom stavu – tuđinci i stranci. DjeloCrkve za to vrijeme opisano je u Otkrivenju 22:17, “ADuh i mladenka govore: “Dođi!” Ali nitko neće početiživjeti dok ne uzme od Vode života.

Svijet čovječanstva sada se spušta u smrt kaostranci, otuđeni od Boga, i stoga će biti za njih nakonnjihovog buđenja da se okoriste prednostima togvremena. Apostol Ivan izjavljuje: “Onaj koji ima Sina

ima život.” Oni koji su probuđeni neće imati taj život,budući nisu došli u odnos s Kristom. Njegov odnosprema njima tijekom sljedećeg Doba očito će bitiodnos dobronamjernog Vladara, koji ih je spremanprosvijetliti, posvojiti, ako hoće, kao djecu i koji ih jespreman dovesti u stanje u kojem mogu imati životvječni. Bit će potrebno cijelih tisuću godina da se rasau potpunosti usavrši – da ih se dovede do savršenstva.

“Reci cijelom svijetu ove blagoslovljene novosti;Govori o vremenu počinka koje se bliži;

Reci potlačenima iz svake nacije,'Jubilej traje tisuću godina!'”

Gospodin Isus postat će Otac svih, čim se buduuskladili sa zahtjevanim uvjetima. On će im dati, prvo,prosvjetljenje i znanje. Zatim, ako koriste to znanje,svjetlo i priliku i budu imali želju da dođu u sklad sNjim, primit će ih kao svoju djecu i dati im blagoslovepod Novim Savezom.

Prisjećamo se teksta Svetog Pisma koji kaže da ćeZakon izaći iz Siona i Riječi Gospodnje iz Jeruzalema.“I mnogi će narodi poći i reći: “Dođite, uzađimo nagoru GOSPODNJU, do Doma Boga Jakovljeva; i on ćenas poučiti svojim putevima te ćemo hoditi stazamanjegovima.”

Ti narodi predstavljaju svijet općenito izvan onihkoji su prihvatili uvjete Saveza. Predstavlja ih kakouče lekcije i žele doći u sklad s Bogom. Kažu jedandrugome, idemo na goru Gospodinovog Doma, ihodimo njegovim putevima. Sve dok to ne učine,Posrednik ih neće priznati u bilo kojem smislu teriječi, niti će biti na suđenju za vječni život. Čim buduspremni hodati putem svetosti, računat će se kaoNjegova djeca.