1

Maslina

Orašac, lipnja 2011.

list ucenika OŠ Antuna Masle

>

škol

ska

god

ina

20

10/2

011

.

Oraška

2

4

Naša škola s ponosom nosi ime velikoga hrvatskoga slikara i pjesnika Antuna Masla.

Antun Masle rodio se 1. rujna 1919. u selu Orašac

pokraj Dubrovnika. Osnovnu školu završio je u Orašcu. Antunov otac primijetivši njegov rani dar za crtanje vodi ga

u Dubrovnik, tražeći mišljenje

Marka Murata. On ih je uputio Kosti Strajniću,

gdje Antun dobiva prve poduke i dolazi u

dodir s likovnom umjetnošću.

Antun MaslePohađajući privatnu gimnaziju, prvi put je izlagao u Splitu u Salonu Galić. Sljedeće je godine s uspjehom položio prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i upisao se u klasu prof. Marina Tartaglie. Diplomirao je 1942. god. i studij nastavio u specijalki V. Becića. Za vrijeme rata unovačen je u domobrane. Nakon završetka rata vratio se u Dubrovnik. 1952. priredio je prvu samostalnu izložbu u Dubrovniku. 1954. oženio se za Milu Grbešić. S njom je imao dvije kćeri, Brigitu i Dolores. U Parizu i Veneciju prvi je put putovao 1961., a prvi je put u inozemstvu 1963. izlagao samostalno. 1965. obolio je od neizlječive bolesti zbog koje se sljedeće godine u Zagrebu podvrgnuo operaciji koja nije dala željeni ishod, trajno ozdravljenje.Umro je 20.kolovoza 1967. ne napunivši 48 godina života.

Ivona Batinić, 7. r.

5

NAČINIO SAM MALI VRT

Načinio sam mali vrt od crne zemlje, prašine, koju su ljudi, žene i djeca nosili neprimijetno na svojim nogama i unašali u kuću jedno pedeset godina.Zemlju sam pokupio, a bilo je oko

tri stotine kila. Mnogo je ljudi poumiralo, onih

koji su na svojim cipelama zemlju nosili, besplatno, za moj vrt. Oni pomrli a zemlja ostala.Rascvjetali su narcisi u veljači iz te zemlje, dok su mačke mijaukale, a moja je žena mnogo plakala, jer joj je tada bila

umrla majka.Sada cvjetaju ogromne hortenzije

i pitosfore. Lijepo se zeleni, jer kiša pada.

Antun Masle

Školski vrt

Ponos naše škole prekrasan je vrt o kojem s puno ljubavi i strpljena brinu naši teta Ruža i Jakša.

6

Ponizan, dobar i jak

Ponizan, dobar i jak, bio je to Karol Wojtyla, papa Ivan Pavao II. Bio je neustrašiv, iako je imao težak život. Majka, stariji brat i otac umrli su mu u njegovoj mladosti.Smrt najdražih i velika pogrješka suvremene civilizacije – komunizam, u njegovoj rodnoj Poljskoj, naveli su ga na pomaganje drugima te je čuo Božji poziv i prihvatio ga je. Iako je znao da riskira svoj život pohađajući teološki fakultet, Karol je nastavio studirati teologiju. Svojim govorom i razmišljanjem navodio je druge na ljubav, hrabrost i poštenje. Tim načinom razmišljanja stekao je naklonost ljudi i Crkve. U svakome je budio nadu. Imao je veliko srce i opraštao je, čak i svom atentatoru je oprostio pokušaj ubojstva. Ivan Pavao II. je bio poseban papa, bio je to prvi papa nakon dugo godina koji nije bio Talijan, ali nije bio poseban zbog toga, već zato što je zračio vedrinom i ljubavlju. Na dan kada je preminuo mnogi su bili tužni, ali isto tako znamo da negdje na nebu on još uvijek živi. Pišem ovaj sastavak da bih kraj mojih slika svetaca imala i sliku sv. Ivana Pavla II. da štiti mene i sve ljude na zemlji.

Antonela Moretić, 7. razred

Uspjeh učenika naše školePovodom proglašenja blaženim pape Ivana Pavla II., počasnog građanina Dubrovnika, u organizaciji Dubrovačke biskupije otvorena je 26. travnja 2011. godine izložba učeničkih likovnih i literarnih radova u prostorijama samostana sv. Klare. Naši učenici također su se uključili, te je naša škola poslala više likovnih i literarnih radova. Izabrana su četiri rada: likovni radovi Antonele Moretić (VII. razred) i Martina Oršulića (IV.razred), te literarni radovi Gabrijele Njirić (VIII. razred) i Marije Batinić (VII. razred). Čestitamo našim učenicima na postignutom uspjehu!

Šime Zupčić, vjeroučitelj

Imao je jednu od najvrjednijih ljudskih osobina - opraštao jePapa Ivan Pavao II. rođen je 18. svibnja 1920. godine u Wadowicama u Poljskoj. Prije nego što je postao papa imao je jako težak život. Majka mu je umrla kada je imao samo devet godina, a tri godine kasnije umro mu je i brat. Nakon što se malo oporavio od tih događaja, umire mu i otac. Ti tragični događaji nisu ga obeshrabrili, već su ga potakli na razmišljanje o pozivu u Crkvi.Kada su Nijemci okupirali Poljsku, smatrao je da se otpor može pružiti i bez oružja, što puno govori o njemu kao čovjeku. Imao je jednu od najvrjednijih ljudskih osobina: opraštao je. Bio je predivan čovjek pa je i teško zamisliti da je pokušan atentat na njega. No papa je bez oklijevanja oprostio atentatoru što bi rijetko tko napravio. Prvi put nakon 456 godina izabran je papa koji nije Talijan i bio je prvi papa Poljak. Pontiikat Ivana Pavla II. bio je najduži u 20. stoljeću. Obišao je 129 zemalja, a čak tri puta bio je u Hrvatskoj. Govorio je da nikada ne smijemo osuđivati druge zato jer su druge vjere. Zbog toga je i 2000. godine posjetio Svetu zemlju te je Vatikan priznao Izrael kao državu. Također je posjetio Rumunjsku i Gruziju gdje su pretežno pravoslavci. Posjet Rusiji koji je silno želio, nije mogao ostvariti.Umro je 2. travnja 2005. godine. Njegova smrt potresla je cijeli svijet. Vjernicima je bilo teško shvatiti da više nema predivnoga, hrabroga i poštenoga Karola Wojtyle.

Patricija Njirić, 7. razred

Njegov blag pogled

Papa Ivan Pavao II. je bio skroman, plemenit, pobožan i pun vjere. Ukratko, bio je vrlo blizu savršenstva, zbog toga će ga i proglasiti blaženim.Rodio se u siromašnoj obitelji i imao je vrlo težak život pun patnje i boli, ali nikada nije izgubio vjeru u Boga. Uvijek je pun strpljenja nosio svoj križ. Bio je toliko velikodušan da je oprostio i svom atentatoru. Jako je volio djecu; naime kada sam bila malena blagoslovio je mene i moju obitelj. Imao je blag pogled.Velikim duhom i osobnošću osvojio je svijet.

Lucija Vodnica, 7. razred

7

Čovjek koji je svakom ulijevao novu nadu

Rodio se u Poljskoj u mjestu Wadowice. Još dok je imao devet godina majka mu umire, a nedugo zatim i brat.Bio je jako dobar, hrabar i neustrašiv. Čvrsto se borio protiv komunizma i sve je radio kako bi zaštitio svoju domovinu. Čak je i oprostio svom atentatoru. Ljudi su ga jako voljeli i poštovali ga jer je njegova riječ bila toliko snažna da je svakome ulijevala novu nadu, novi početak. Pontiikat Ivana Pavla II. bio je najdulji u 20.st. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Napisao je mnogo eseja, pjesama i drama. Iako nisam vidjela papu uživo, smatram da je bio netko tko je trebao svijetu.Gledajući ilm o njemu shvatila sam da je bio jedinstven i velik čovjek, jedva čekam njegovo proglašenjem blaženikom.

Melani Konjevod, 7. razred

Razmišljanje djeteta koje je otvorilo svoje malo srce tom

velikom čovjekuBilo je to u lipnju 2003. godine. Svi smo bili presretni. U posjet nam dolazi Sveti Otac Ivan Pavao II.Bila sam još malo dijete od nekoliko godina, ali radovala sam se skupa sa svojim roditeljima. Moj pokojni djed i baka vodili su sestru i mene na glavnu cestu kada je Papa prošao. Veselili smo se skupa s mnoštvom ljudi mašući žutim zastavicama. Roditelji, koji su sudjelovali na euharistiji, pričali su mi da su Svetog Oca dočekali s kopna i s mora. Brodice na moru, a vjernici na kopnu pozorno su sudjelovali u euharistiji. Tada je blaženom proglasio Mariju Propetog Isusa Petković. U cijeloj Dubrovačkoj biskupiji zvonjava zvona označila je da je Papa u Dubrovniku. Radovali su se svećenici i vjernici, a posebno branitelji i invalidi. Bio je to nezaboravan događaj kojeg se još i danas sjećam, iako sam bila tek malo dijete koje je otvorilo svoje malo srce tom velikom čovjeku.

Marija Batinić, 7. razred

Santo subito!

Karol Jozef Wojtyla bio je papa kojeg su svi voljeli. Bio je dobar i pošten čovjek. Posjetio je Hrvatsku više puta i svaki put bi iznenadio ljude koji su ga vidjeli. Zračio je dobrotom i blaženstvom. Za svoja tri posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. blaženim je proglasio Alojzija Stepinca i Mariju Propetog Isusa Petković. Hrvatsku je, kako je jednom rekao, nosio u srcu. Bio je i prvi papa koji je u bazilici sv. Petra govorio na hrvatskom jeziku. Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta. Kada je preminuo, cijeli svijet je tugovao i htio ga proglasiti svetim. Trgom u Rimu se začuo jak pljesak i uzvici „Santo subito!“ (svetac odmah). Ostvarenje te želje započet će 1. svibnja ove godine kada će u Rimu biti proglašen blaženim. Na njegovu sprovodu na Trgu svetog Petra 8. travnja 2005. godine tijekom mise oko tri milijuna vjernika začudilo se kada je odjednom zapuhao snažan vjetar. Nosio je mitre i misnice brojnih biskupa i svećenika koji su služili svetu misu. Na lijesu od čempresova drva nalazio se evanđelistar, dar kojeg je papa 1998. godine dobio u Mariji Bistrici, čije je korice vjetar točno na kraju mise zatvorio, što su mnogi protumačili prisustvom Duha Svetoga. To je među vjernicima i znak da papina duša mirno počiva na drugom svijetu. Rođen je 18. svibnja 1920. godine u Wadowicama u Poljskoj. Jedan je od najmlađih papa novijeg doba, prvi papa netalijan nakon više stoljeća. Služio je 26 godina pontiikata, posjetio 130 država, zalagao se za mir, zagovarao je pravo svakog naroda. Zalagao se za jedinstvo kršćana, te pokazao otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa koji je ušao u džamiju i sinagogu. U mladosti se bavio sportom i glumio u raznim kazališnim predstavama. Nakon mature se dvoumi između glumačke karijere i svećeničkog poziva. Odlučuje se biti svećenik te je zaređen 1. studenog 1946. godine, nakon čega odlazi u Rim. Godine 1948. vraća se u Poljsku i obavlja službu župnika, a 1958. godine postaje krakovski biskup. Pet godina poslije papa Pavao VI. imenuje ga nadbiskupom. Za 264. papu izabran je 16. listopada 1978. godine. Na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 1981. godine, na njega puca Ali Agca, te ga teško ranjava. Nakon duge borbe za život, papa se oporavlja te posjećuje svog atentatora u zatvoru i sve mu oprašta.

Gabrijela Njirić, 8. razred

8

U Arboretumu Trsteno od 31. svibnja do 2. lipnja bilo je jako živo. Naime, obilježavao se Tjedan botaničkih vrtova i arboretuma Hrvatske.

Na poziv ravnatelja Arboretuma, gospodina Ivana Šimića, zdušno je odgovorila i odazvala se i Osnovna škola Antuna Masle iz Orašca.

Projekt kojega je škola odlučila napraviti imao je radni naziv „Neptunov zdenac“ budući da su upravo oko ove točke Arboretuma učenici i nastavnici škole odlučili stvoriti jednu priču.

Nekoliko dana uzastopno svi su razredi, jedan po jedan, posjećivali Arboretum i tamo ostvarivali dio svog odgojno-obrazovnog plana i programa. Svaki je razred na svoj speciičan način doprinio stvaranju cijele priče. Najmanji su radili u likovnim radionicama, oni stariji bavili su se lorom i faunom Neptunovog zdenca i šire, čitavog Arboretuma, a oni najstariji su imali povijesnu radionicu.

Krajnji rezultat čitave priče učenici su pokazali u utorak, 31.5., i u četvrtak, 2.6. kada su kao „domaćini“ ugostili učenike Osnovne škole Slano i Osnovne škole Cavtat.

Osnovna škola Antuna Masle U Tjednu botaničkih vrtova i arboretuma Hrvatske

Prezentacija projekta sastojala se od dva dijela – prvoga koji je bio svojevrsno putovanje u prošlost, vrijeme gradnje ljetnikovca Gučetić i nastajanje speciične vrtne arhitektute onoga vremena, vrijeme renesansnog Dubrovnika, vrijeme iz kojega su se u ovome kraju sačuvale brojne legende, i drugoga, u kojemu su nas učenici vratili u sadašnjost, u Arboretum danas, i pokazali nam njegov poseban biljni i životinjski svijet.

U cijelu priču utkani su stihovi Luka Paljetka, i glazba, kako ona klasična, namijenjena uhu i istančanom ukusu plemićkoga sloja, tako i ona pučka, narodna, napjevi koji su se u našem kraju pjevali od davnina i koje je izveo tamburaški sastav škole.

Kroz čitavo putovanje vodili su nas likovi iz prošlosti, Nikola Gučetić, njegova supruga Mara Gučetić iz roda Gundulića, te njihova prijateljica, čuvena dubrovačka pjesnikinja Cvijeta Zuzorić.

Bilo je to lijepo putovanje u kojemu su i djeca i odrasli ponovno shvatili koliko je bogata naša kulturna baština i koliko možemo biti ponosni što smo njezini dionici.

prof. Marija Milošević Nodilo

9

10

Nagrada za Dubrovačku baštinuKad je proveden natječaj „Pokažimo našu baštinu“

ravnateljica Ines Čoro i nastavnica iz povijesti Marija Nodilo odabrale su kandidate. To su bili Lucija Vodnica, Maroje Kalinić, Nina Nodilo, Leonardo Miloslavić i Tea Škorvaga. Kandidati su dobili neku temu o kojoj će pisati. Na kraju im se i priključila i Marija Batinić koja je odlučila pisati o nedavnom događaju „Uskrs u primorju“. Svi radovi poslani na natječaj. Nakon par dana ravnateljica je ušla u razred i rekla kako su Marija i Tea osvojila nagrade. Nagrada se uručivala u Gradskoj vijećnici u 18 sati. Marija je osvojila drugo mjesto i dobila je knjigu i čokoladu kao nagradu, a Tea knjigu. No, njima nije važno što su osvojile i koliko su osvojile, već kako su osvojile, svojim trudom boreći se za nagradu.

Ivona Batinić, 7. r.

Uskrs u Primorju

Sunčano subotnje jutro primamilo je mnoštvo posjetitelja u Dubrovačka gornja sela. Svi su došli pogledati manifestaciju „Uskrs u Primorju“.

Starinski običaji, etno radionice i prezentacije tradicionalnih starinskih jela održali su se u kršu seoske lokve u Mrčevu koja je za to posebno pripremljena. Cilj ove manifestacije bio je prikazati originalnu primorsku svadbu, naravno, u narodnim nošnjama posebno pripremljenim za taj dan. Ranim jutrom 12 svatova kreće iz kuće mladoženje po nevjestu u njenu kuću. Svatovsku povorku predvodi barjaktar sa crkvenim barjakom koji se naziva „Krstaš“. Uz barjaktara ide buklijaš koji nosi bukliju rakije okićenu sparogom i karanilima, a za njim svi ostali svatovi. Na kraju idu 3 žene koje se nazivaju pjevalice, koje pjevaju svakom svatu posebno, kao npr.:

Doletio sivi soko preko planineU kljunu mu lijep cvijet kita masline,Doletio na ove dvore pa čestituje,Čestito ti pirna majko ovo veselje.

Pođite zbogom svatovi, u putu mu dobra srećai Gospodin Bog, kovam tijo nauditi ne do njemu Bog, a ko mogo a ne tijo pomogo ga Bog

Kad dođu ispred crkve onda su pregovori, darivanje mlade i blagoslov mladoj od oca i majke. Ona nosi škrinju sa sobom. Svatovi je vode kod mladoženje gdje se nastavlja veselje u mladoženjinoj kući. Putem do mladoženje iznosi se zdravica, na svakoj zdravici stari svat blagosivlje ukućane u mladoženjinoj kući. Kad dođu tri puta obilaze oko stola i nazdravljaju. U večernjim satima svadba završava, a nevjestu ujutro čeka metenje slame ispred vrata.

Sve su to običaji koje mi i danas gajimo i ponosni smo da ih možemo pokazati i da nisu zaboravljeni.

U sklopu manifestacije glavnu atrakciju pokazuju žene koje pengaju jaja pčelinjim voskom. U staru kupu stavi se žerava sa dosta ognja, na koju se stavlja čašica sa otopljenim što vrućim voskom. U vosak se umaće penica s kojom se crta po jajima i piše. Što je više jaje ispisno to je cjenjenije, a stihovi glase:

Sretan Uskrs svim u kući, pomogo vas svemogući.Ovo jaje palo s neba baš u ruke kome treba. Sretan Uskrs želim svima, a najviše iskrenima.

Veliku pozornost plijenilo je pletenje palminih grančica sa križima. Križi su se pleli i u svaku baštinu se nosio po jedan za blagoslov, da bi bio što bolji urod.

Nakon svih tih običaja trebalo je kušati i tradicionalna primorska jela pripremljena od spretnih ruku gornjoseoskih domaćica. Našlo se tu: zelena manestra, slanić, bob, bobica, žućenica, kuke i sparoge, šporki makaruli, janjetina ispod sača, pogača ispod sača, pura sa srdelama. Od slatkoga: prikle, piskurice, padišpanj, rozata, pinca, suhe smokve koje ne idu bez domaće lozovače.

Kad su se svi dobro zabavili na gumnu se igralo primorsko kolo Linđo. Uz zvuke lijerice igrali su najprije svatovi, mladoženja i mlada, a kasnije su se pridružili svi ljudi dobre volje. Pokazao se i tradicionalni običaj ovih mjesta, tucanje jajima. Tko kome razbije jaje dobiva od protivnika zdravo jaje.

Promovirani su tako u gornjim selima svi običaji koji su se vratili iz zaborava, a meni je osobita čast i ponos što sam mogla sudjelovati u njima, što moji roditelji to prenose na mene i što ja osjećam da je Primorje u meni, a ja u njemu.

Marija Batinić, 7. r

OBICAJI I LEGENDE

>

11

Nošnja je tradicionalna odjeća svakog čovjeka iz kraja u kojem živi, pa ću vam tako dočarati nošnju moga kraja, tj. Dubrovačkog primorja.

Žene moga kraja nose narodnu odjeću koja se sastoji od plisirane kotule složene u guste uske nabora ozada, a sprijeda u dužini kotule nosi se modri ogrnjač posut grančicama. Ispod kotule nose se bijeli skuti ili podsuknja. Gornji dio sastoji se od bijele košulje, kamižolice ili prsluka vezenog koncem, modri paletun i preko ubrsac oko vrata koji se pričvršćuje na prsima pontapetom, a to je broš s crvenim rubinom. Oko vrata se nosi kolarin ili ogrlica sa zlatnim zrnima koji su nanizani na crvenoj vrpci, a na dnu je križ. Prema broju zrna cijenilo se bogatstvo vlasnika. Posebnu pozornost plijene naušnice, takozvani rećini, a na glavi se nosi ubrsac zvani šipkovi ili na travu.

Da bi žena bila viđenija u takvoj nošnji, uz nju pristaje muškarac, također pripravan u svojoj nošnji,

Primorska narodna nošnja

a koja se sastoji od: modrih gaća do ispod koljena koje su šire, a na kraju nogavica je vez koji drži pletene vunene bječve. Na nogama su opanci izrađeni od volovske kože. Gornji dio nošnje čini bijela košulja sa dužim prslukom bez rukava koji se naziva premitača, kraći kaputić s rukavima je koret i još kraći prsluk – jačerma. Sva tri dijela izrađena su zlatnim nitima

s prednje i stražnje strane. Preko pasa nosi se široki svileni pas, a glavu krasi crvena mekana kapa.

Kako bi očuvali ovakvu nošnju moga kraja, Dubrovačkog primorja, od zaborava, ponosna sam što vam mogu riječima dočarati ljepotu tog narodnoga blaga.

Andrea Batinić, 5.r.

Ja živim u malom mjestu pokraj Dubrovnika. Moje mjesto zove se Trsteno.

Dobilo je ime po trstici, a nje ima u parku Arboretum. U Arboretumu ima ljetnikovac obitelji

Gučetić u kojem je živjela prelijepa Tereza. Tereza je bila plemičkog roda i družila se sa poznatim ljudima našeg kraja kao što je Cvijeta Zuzorić. Sa njom je šetala kroz šetnice svog vrta i uživala u ljepoti prirode i cvrkutu ptica. Bila je presretna sve dok se njeni roditelji nisu umiješali u njezin život. Sirota Tereza zaljubila se u kmeta sa otoka Šipana. Ali njeni roditelji nisu bili za to da se uda za tog čovjeka pa su ga protjerali u Dubrovnik. Kada je Tereza doznala što su joj roditelji učinili uzela je svog malog psića i otišla se pomoliti u kapelu iza ljetnikovca. Prije nego što je došla do kapele pala je mrtva na stepenicama jer se otrovala. Nije mogla podnijeti to što su joj roditelji učinili.

Tako se i dandanas čuje priča da Tereza u sumrak šeće u bijeloj vjenčanici po šetnicama parka.

Nikola Laptalo 6. r.

Obitelj Gučetić (Arboretum)

12

Jednog me jutra probudio očev glas iz kuhinje. Spominjao je mog prijatelja iz razreda. Čula sam riječi poput: spasio, sreća, mali, hvala Bogu. Ništa mi nije bilo jasno. Skočila sam iz kreveta i s vrata upitala: ,,Što se dogodilo s Mariom?“ Nisu mi znali točno reći što se dogodilo s njim i nisu znali kako je. Rekli su da nazovem nekoga iz razreda, ali ni oni nisu ništa znali. Ispričala sam im što se dogodilo. I tako sam svima koga sam god zazvala ispričala ono što sam znala. Zatim je moj tata kupio dnevne novine i pročitao nešto o tom.

I saznala sam ovo: Antonio je pao u more duboko šest metara i počeo se utapati. Mario nije razmišljao. Skočio je u pomoć… „Već sam vidio kako malom dječaku voda ulazi u usta. Utapao se, okrenuo prema dnu … skočio sam s rive! Uhvatio sam ga za majicu pa ga plivajući dovukao do rive…“ Tako je Mario Lazibat, moj prijatelj, opisao spašavanje malog Antonija. U veljači 2011. god. Mario i njegov očuh pecali su ribe na rivi u turističkom naselju Vrtovi sunca. Ubrzo su im se priključili mali Antonio i njegov otac. Baš je Mario prvi ugledao malog Antonia kako unatraške korača prema moru! „Polako sam krenuo prema njemu i govorio mu da stane… Htio sam ga uhvatiti, ali se zaigrao i pao u more…Dotrčao je brzo i moj očuh i htio ga dohvatiti rukom. Stigao je odmah i Antonijev otac, ali obojica su jako loši plivači. Zato sam ja skočio“.- rekao mi je hrabri dječak Mario.

Na Maria su svi bili jako ponosni. Mario svoje herojsko djelo prepričava hladnokrvno, baš kao što je i skočio s rive. „Izvukli su ga moj očuh Željko i Antonijev tata Oliver. Tata ga je odveo u automobil,

Mario Lazibat

Mali heroj

Saborska zastupnica i zamjenica gradonačelnika Tatjana Šimac Bonačić je primila Maria Lazibata, jedanaestogodišnjeg dječaka koji je nedavno u Orašcu od utapanja spasio četveregodišnje dijete. Uručivši malom heroju prigodne darove zamjenica Šimac Bonačić je istaknula kako je spontano dobro djelo koje je Mario Lazibat učinio i riskirajući svoj vlastiti spasio drugi ljudski život mora svima poslužiti kao uzor.

U razgovoru sa zamjenicom Šimac Bonačić Mario Lazibat je rekao kako je reagirao bez straha i učinio ono što je smatrao da je potrebno u tom trenutku, a sada svoje djelo teško može opisati jer se sve dogodilo prebrzo. Prijemu su nazočili dječakov očuh Željko koji ne krije ponos te ravnateljica osnovne škole Orašac Ines Čoro u kojoj je Mario vrlo dobar učenik.

a onda su i mene izvukli iz mora. Otišli smo se doma presvući i to je bilo to.“ - ispričao je skromni jedanaestogodišnjak Mario.

Kada sam to saznala bila sam vrlo ponosna što imam tako hrabrog prijatelja i još da ide sa mnom u razred. Kada su završili zimski praznici to sam svakome ispričala. Svi su bili ponosni na njega.

Maja Kovačević, 5. r.

13

Moj omiljeni pisac:

R. L. STINERobert Lowrence Stine, poznatiji kao R.L.Stine, rodio se 9. listopada 1943. godine u SAD-u. Poznat je po pisanju knjiga za mlade. Često ga nazivaju Stephanom Kingom dječje literature. Autor je nekoliko znanstveno-fantastičnih horor serijala:

1.Trula škola 2.Groza proza3.Soba košmara4.Ulica Straha

Serijal Ulica Straha (Fear Street) donio mu je svjetsku slavu. Prodao je preko 300 milijuna knjiga i s time dobio titulu najprodavanijeg pisca za mlade u povijesti.

Posebno bih vam preporučila ova dva naslova: „Mačka“ i „Ne zaboravi me“.

ŠTO VOLIMO ČINITI?Mačka (Fear street)

Marty nikad nije volio životinje, a posebno mačke i mačiće. Tih dana se pod tribinama školske dvorane pojavila jedna neobična mačka. Njene izrazito zelene oči i bijela mrlje na čelu u obliku dijamanta mamila je Martiya i njegove prijatelje da joj se približe. No, nju nisu namjeravali ubiti, kao što su ubijali druge mačke. Ta mačka je bila povezana s njima više nego što su mislili. Ubrzo su uslijedili neobični događaji u školi. Jedan po jedan Martiyev prijatelj nađen je do smrti izgreban u blizini škole. A Martyju je upravo krenulo u životu. Bio je nominiran za stipendiju i hodao je s najljepšom curom u školi. Ali i Martyju su se počele događati čudne stvari. Šteta što on nema devet života kao i mačka. Ostalo pročitajte sami!!!

Ne zaboravi me (Soba košmara)

Sigurno ste željeli biti jedino dijete u obitelji. Živciraju vas mlađa braća i sestre. Svi misle da su oni najslađa stvorenja, ali vi bi najradije da nestanu i da budete jedini.To je poželjela i Daniella, ali to nije smjela poželjeti kad je došla u Ulicu Straha. Naime, ona i njena obitelj doselili su se u Kuću zaborava. Počele su se događati čudne stvari. Daniellin brat Peter je nestao, a učiteljica je tvrdila da nikad nije predavala ni jednom Peteru. Hoće li Daniella požaliti što je rekla tu želju (da je jedinica) makar i u šali, jer svi dobro znamo da se u Ulici Straha i najgroznije želje ostvaruju. Zato, pazi što želiš!

Orlanda Laterza, 7 r.

Najčitač u ovoj školskoj godini bio je učenik četvrtog razreda, Tomislav Devčić. Rekao nam je kako najviše voli čitati enciklopedije, knjige o životinjama i nebeskim prostranstvima. Od književnih djela najviše voli pustolovne romane.

SLIKATI

ČITATI

14

Budući prvašići u našoj školiLuka Ivanković (Mrčevo), Andrej Gera (Gromača), Nika Laptalo (Gromača), Ěuro Pavlović (Orašac), Stijepo Batinić (Gromača), Matej Njirić (Zaton), Petra Devčić (Zaton), Noah Grković (Zaton), Iva Škorvaga (Trsteno), Gabrijela Puljizević (Mokošica), Bruno Bencek (Zaton), Ivano Ěurić (Zaton)

Je li prvi razred težak?Mateo B.: Ne.

Jeste li bili dobri đaci?Marko: Da.

Jesu li vam pomagali roditelji oko domaće zadaće?

Mateo G.: Ne.Kako ste proveli izlete s učiteljicom?

Mateo L.: Odlično!Kako vam je bilo na testiranju, na početku prvog razred?

Luka: Super.Biste li voljeli da vas je u razredu više?

Marija: Daaaaaaaaa!Po čemu ćete pamtiti 1. razred?

Veronika: Prijateljima.Što vam je bilo najdraže raditi u školi?

Svi: Kada smo gledali crtiće, učili čitati i pisati.Kakva vam je učiteljica?

Marija: Super.Jesu li vam testovi bili teški?

Marta: Nisu.Što mislite kako ćete proći 1. razred?

Mateo L.: Vjerojatno s 5, ne znam!

Što ste naučili u 1. razredu?Veronika: Čitati, pisati i još svašta.

Koji vam je najdraži predmet?Marta: Svi.

Što vam se svidjelo u 1. razredu, a što nije?Mateo B.: Sviđa mi se Veronika, a ne odmor jer je

prekratak.Kako ćete provesti ljetne praznike?

Svi: Kupat ćemo se, jesti sladoled, igrati se a možda bude vremena i za učenje.

Intervjuirali: Andrea Batinić 5. r., Filip Vukasović 6. r., Antonio Vučićević 5. r.

Intervju sa budućim drugašićima

15

Majčin rođendan je 22. travnja. Prije je imala lijepo plavo-zeleno lice. Sada smo je zagadili.

Postoji način da majci vratimo osmijeh na usta.Ovo je poruka za sve vas vozače. Imam tri prijedloga: više se vozite u autobusu, više vozite bicikl, ugradite pročiščivaće u auta. Vjerujem da

Svake se godine slavi Dan planete Zemlje. To je važan dan za našu planetu.

Čovjek nesvjesno zagađuje okoliš. Baca smeće u prirodu. Upotrebljava plastične vrećice, pa ih baca po prirodi. Tvornički ispušni dimovi truju zrak. Vozila ispuštaju otrovne plinove, nastale izgaranjem benzina ili nafte u automobilskim motorima. Čovjek koristi stiropore ili umjetna gnojiva, tako zagađuje tlo. Brodovi ispuštaju naftu i zagađuju more. Čovjek može spasiti našu Zemlju da ne baca smeće u prirodu, nego za to predviđena mjesta, da ugradi pročiščivaće.Mislim da, ako čovjek može zagađivati okoliš, on može i pronaći rješenje da toga bude manje. Nesavjesnost čovjeka prema okolišu i zagađivanje istog, može i njega skupo stajati.

Jelena Majkovica, 4. r.

KatastrofeTsunami

U Japanu se dogodio. Tsunami nastaje u moru. Dižu se valovi i uništavaju. Najviše uništi: kuće, trgovine i drugo. Mnogo ljudi umire od tsunamija i moramo ih spasiti.

Potresi Potresa je bilo najviše u Japanu. Spasiti se od

potresa možete tako da se sakrijete ispod klupe i čvrsto se držite. Potresi isto uništavaju kuće i trgovine. Ja bih spasio te ljude.

Hrvoje Čamo, 5. r.

Kako spasiti našu Zemlju?

bi svijet bio puno bolji da auti nisu postojali. Svi bi bili zdravi, jer bi vozili bicikle, role, romobile, skateborde ili bi išli pješke. Na sve bi dimnjake trebalo ugraditi pročiščivaće. Jeste li znali da boci, kada je bacite u more da propadne treba do 450 godina.Trebamo Majku očuvati na životu jer „ako pljuješ Zemlju, pljuješ samog sebe.“

Lujo Domaćin, 4. r.

18

Ja u oblacima

Jednog dana bio sam vani i igrao nogomet. Odjednom, začuo sam nekakvo zavijanje. Ostao

sam iznenađen. Shvatio sam da je to strašni vjetar. Prepao sam se i počeo bježati, ali me vjetar stigao i

otpuhao u visine. Nisam znao što se događa, ali mi je bilo lijepo. Sreo sam razne ptice. Osjećao sam se sretno i slobodno, baš

kao ptica. I tako sletio na oblak. Sve je bilo bijelo

kao snijeg, lijepo i mekano. Skakao sam od sreće, igrao se i glupirao. Na oblacima

je stvarno super, pokušaj i ti.

Pero Moretić, 2. r.

Zlatna lađa

Imao sam zlatnu lađu. Plovio sam od Antartika do Grenlanda. U početku vidio sam pingvine,

pa svakakve morske životinje. Stigao sam do Paciičkih otoka. Plovio bih od jednog do drugog otoka. Pošao sam u Ameriku, gdje su mi oteli brod. Poslali su me na aerodrom i poletio sam u Europu. Kad je došao pilot, nisam imao kartu. On mi je dao padobran i izbacio me iz aviona. Sletio sam na krov i kroz dimnjak sam došao kući.

Stijepo Dobroević, 2, r.

DRUGAŠI

19

Neozbiljno o ozbiljnom

U tamburaškom sastavu osnovne škole Antun Masle osnovanom prije par godina na čelu sa nastavnikom Mihom Kalauzom sviramo ja, Vodopija, Dadić, Matej Stjepović, mala Maja… Dobro se zabavljamo i smijemo se kako jedan mali zavodi malu Maju. Rijetko kad imamo nastupe jer i nismo toliko dobri. Sviramo: Zelenu naranču, Ljubav nas

STih i GLaZbaveže i spaja i neke vjerske pjesme… Upravo smo krenuli na megaturneju po Trstenom . Mala Maja kao jedina i najljepša članica našeg ansanbla , dobiva nekad i neprimjerene komentare od strane njezine generancije. I ja, kao najpametniji, najljepši, najitd…basist držim sve na okupu.

Orsat Jočić, 7. r

VolimJa volim teKao snaga u mislimaJa trebam teKao sjaj u očimaJer samo ljubav blistaKao oka dva čistaJer ja trebam teDok ti ljubiš me

MoreLjubav je moreKojim bura vladaTko ne zna da plivaIma da nastrada

HaikuLeti to pticaLeti ona sada nebomPravi gnijezdo

Maja Kovačević

21

Proljeće i cvijeće

Proljeće je stigloPriroda se budiSve pupa i cvjetaŠafrani i visibabeVeselo se smiješe.

I jaglac se polakoOkreće prema suncuKao da zove i mole I velike: Dođite svi van,Došlo je proljeće!

Anamarija Jukić 3. r.

Proljeće je …

Proljeće je u srcu mom,U vrtu, u šumi, u oku tvom.

Došle su laste sa dalekog juga,Prošla je zima, vjetar i tuga.

Sve se zeleni, miriše i cvjeta,Još malo i evo nam ljeta.

Jedan rozi cvijet,Okrenuo je čitav svijet.

Proljeće je to!

Keti Laptalo, 3. r.Proljeće

Proljeće miriše, kišu brišeŠeta se livadom i cvijećem mirisnim.Svaki dan, svaku noćKiša govori u pomoć!!!Sunce sije, kiša nijeToplota stižeUskrs nam je sve bliže.Nema više zime teStiglo je proljeće.Dolaze lastavice sve kažu daNajljepše proljeće je.U proljeće najljepši smo miGovore cvjetovi.

Karmen Dadić, 3. r.

Proljeće

Proljeće je počelo i bojice prosulo.Na zelenoj livadi i na strmoj padini.

Dok ptičice cvrkućuraduju se proljeću.A, sunašce zasjalopa sve redom grijalo.

Visibaba prkosiljubičastoj boji,Dok jaglačak žutinovo ruho kroji.

Svi u kolo idemoi veselo pjevamo.evo naše sreće,stiglo nam je proljeće!!!

Helena Ěerek, 3. r.

22

Moja mama

M o j a majka je meni najdraža osoba na svijetu. Nije to zbog njenog izgleda, nego zbog topline srca kojom nas grije.

Moja majka je srednjeg stasa, smeđe kose i plavih očiju. Nije baš mršava, ali meni to ne smeta, samo njoj. Moja mama radi u vrtiću i često zna reći kako je to najljepši posao na svijetu. Obožava te male klince, ali mog brata i mene ipak puno više. Uvijek se trudi da sve štima, da nema ni tuge ni ljutnje među nama. Pored kućanskih poslova, uvijek se trudi posvetiti nama dvojici maksimalno.

Još uvijek uživam u njenom krilu, maženju i poljupcima. Volio bih da ti dani ne prođu nikada.

Ivo Bošković, 4. r

Majka je nešto tako važno u životu. Njena ljubav je toliko velika. Sada ću opisati za mene najnježnije i najbrižnije biće na svijetu, svoju majku i njezine osobine, karakteristike…

Moja majka je srednjeg stasa. Debeljuškasta je. Promatra me svojim zelenim očima poput vlati trave. Ona se ne ponosi sobom. Ali znam da je veoma ponosna jer ima mene. Uvijek provodi vrijeme sa mnom, jer nigdje ne radi. Ali zato je veoma spretna domaćica i majka. Nježna je u riječima, ali nekada zna biti pravo čudovište. Moja majka nije dama i ona to uopće ne želi biti. Ona je obična majka. Za mene draga, mila, nježna, dobra…

Volim svoju majku. Kakva god ona osoba bila za mene je ona moja majka.

Jelena Majkovica, 4. r.

ČeTVRTAŠI Moja mama je najbolje biće koje poznajem i sada ću vam je pobliže opisati.

Ona je srednjeg stasa i mršava je. Njezinu okruglastu glavu krasi svilenkasta, plava kosa i dva plava dijamanata. Ima blistav osmijeh i rumene obraščiće. Ona je dobra, draga i veoma blaga. Vješta je na poslu i u kući, ona je poput majke iz bajke. Njezina ruka briše moje suze, njen poljubac pobjeđuje bol. Osmijeh njen je čaroban, a pogled vedri. Jako je pažljiva i brižna. Lako je možeš nasmijati, a još lakše rastužiti. Ona je vedra duha i nikad nije tužna. Njezin osmijeh odzvanja hodnicima. U njoj se krije razigrana djevojčica.

Moja je mama najveće blago na svijetu.

Valentina Dominković, 4. r.

Moja obitelj

Moja obitelj je vrlo mala. Mama, tata i ja. Svi se lijepo slažemo. Još je ljepše kad nam dođe i baka.

Ja sam uvijek sretan kad sam sa roditeljima. Pošto ovdje nemam braće i sestara ja dobivam svu njihovu pažnju. To je nekada dobro, a nekada i nije. Volim provoditi slobodno vrijeme sa mamom i tatom. Najdraže mi je kada zimi tata zapali vatru u kominu, a mama napravi kokice. Tada svi sjednemo i zajedno gledamo ilm. Cijela soba ispunjena je toplinom i srećom. Sviđa mi se moja obitelj i želio bih da tako i ostane.

Oliver Masin Loades, 4. r

Opisat ću vam moju obitelj. Moju obitelj čine mama, tata, sestra i dva brata. Moja mama je medicinska sestra, jedna brat konobar, drugi brat graditelj i sestra trgovkinja. Moja obitelj i ja dobro se slažemo i poštujemo, ali nekad se zna dogoditi da se i ne slažemo. Svakodnevno se viđamo, ne razdvajamo se, osim ako se dogodi problem netko ode. Između odraslih uvijek su neki problemi o plaćanju računa, ali ja tu svađu ne podnosim. Jako volim svoju obitelj zato što se dobro slažemo i volimo. Želio bih da tako zauvijek ostane.

Antonio Rozić, 4. r.

23

Tajna stoljetne masline

Jednog proljetnog popodneva otišla sam u šetnju prirodom. Na livadi je bila srebrena starica hrapave i izborane kore, svojim je dugim sakatim rukama pokušavala uhvatiti barem malo sunčevih zraka koje joj pružaju život. Starica je bila ružna i pogrbljena. Njezine ranjene i umorne noge još uvijek su se borile za život, a dio zemlje za oslonac. Zastala sam i čula razgovor začuđenih ptica, pjesmu razigranog potoka, a ona je sve to nijemo promatrala. Kako je padao mrak bura je sve jače puhala, savijala joj ionako slabe grane, a ona je bez sunčevog sjaja izgledala još umornije i slabije.

Sljedećeg jutra željela sam vidjeti je li starica preživjela noć punu bure. Starica me dočekala obasuta dijamantima koji su joj sjajno pristajali uz haljinu. Naslonila sam glavu na njezino deblo i osjetila neku čudnu toplinu. Nestala je sva njezina grubost i kao da je postala mlada djeva koja se krila i čekala vrijeme kada će se okititi smaragdima.

Valentina Dominković, 4. r.

Sjedim u podnožju stare stoljetne masline. Onako stara, pogrbljena, ružna mučenica želi dodirnuti sunce i uči u život. Mladi potok šapče staroj mučenici da se uzdigne i nasmije. Stara mučenica je pokušavala i pokušavala, ali što se više protezala ispalo bi joj više kore. Vjetar je raščešljavao kosu masline ne bi li je malo pročešljao, ali kosa stare masline bila je gusta i raštrkana. Jedan smaragd mi je pao na glavu. Zagrlio sam njezino deblo i osjetio da je njezina ljepota napokon isplivala van. Volim masline! Trebamo ih poštivati i raditi oko njih s ljubavlju.

Vedran Njirić, 4. r.

Šetala sam vrtom okružena zelenilom u kojem se odmarala stara, ispucale kore, dobra maslina.

Pričala mi je priče o pustolovinama koje su se događale svake godine. Kad sam sjela na njene stare, izmorene noge i naslonila svoju glavu na njeno deblo kroz njene žile potekao je život. Njene sakate ruke mašu pticama da dođu i odmore se na njenim rukama. Blistala je okićena zelenim smaragdima. Dok sam je mazila, shvatila sam da ona zapravo nije ružna, stara, starica već lijepa, mlada ljepotica. Mali potočić

žubori i priča nam priče o pustolovinama šumskih žitelja. Sunce joj dava snagu i ljepotu. Ispričala mi je jednu tajnu koju još nikom nije ispričala. Ona je gospodarica tog vrta jer je prva tu izrasla kao lijepa, mlada maslina.

Tu tajnu čuvam duboko u svom srcu, a povjerila sam je samo vama.

Nikolina Rakigija, 4. r.

Moj prijatelj

Imam puno poznanika, ali samo su mi dvije prave prijateljice. Zovu se Nikolina i Jelena. One dvije se ističu među drugima, jer su prave pravcate prijateljice. Kada pogriješim, kore me, kada učinim nešto dobro, hvale me. Dobro se slažemo i uvijek smo skupa. Pronalazimo zajedničke teme i puno se smijemo. U njih imam puno povjerenja. Odavam im svoje tajne, a i one meni. Kada se udarim tješe me, s njima dijelim sreću i bol. Ako nešto loše učine u mojim očima, opet su one iste dobre prijateljice. Potpuno im vjerujem. Kad sam tek krenula u školu nisam imala prijatelja, ali su me one vrlo brzo primile u svoje društvo. Veoma ih volim i čuvat ću ih kao kap vode na dlanu.

Valentina Dominković, 4. r.

Moj prijatelj nije najviši, ali u njega stane puno dobrote.

On je uvijek tu za mene. Brz je, pa mi lako dođe u pomoć. Kad sam tužan on me razveseli, a kada mi ostala djeca ne puštaju da se igram s njima, on ih nagovori. On je uvijek spreman pomoći meni i ja njemu. Naše prijateljstvo traje već šest godina i svake godine je sve čvršće i čvršće. Nadam se da će naše prijateljstvo zauvijek trajati.

Do sad ste trebali shvatiti o komu je riječ! To je moj prijatelj Vedran.

Lujo Domaćin, 4. r.

Prijateljstvo je nešto jako lijepo. Ono je jakost i utjeha u boli. Moje prijateljice uvijek mi pomažu. Trudimo se da zaista budemo dobre prijateljice. One su moja utjeha u žalosti. Govorimo tajne jedna drugoj. Pomažemo si i zajedno se smijemo. Nekada

24

se znamo i našaliti. U nečemu se ne slažemo. Znamo se posvađati, ali se ipak pomirimo. Podijelimo ono što jedna ima, a druge nemaju.

Sretna sam jer imam dobre prijateljice. Shvatila sam, ako nemaš prijatelje osjećaš se kao da ti nedostaje jedan dio srca, a taj drugi dio srca upravo je prijateljstvo.

Jelena Majkovica, 4. r.

Imam jednog najboljeg prijatelja. On mi pomaže u nevoljama i daje mi utjehu.

Dobro se slažemo i čuvamo tajne. Naše prijateljstvo je veće od oceana i titanika. Kada se družimo srce nam se ispunja radošću. Moj prijatelj je veoma duhovit, sretan, dobar i pruža mi sreću. Mi smo nekada poput miša i mačke. Svađamo se, ali ta svađa ne prekida naše prijateljstvo. Jer to je vječni dar. Mislim da su prijatelji potrebni svakom čovjeku, jer usamljenost je sama po sebi loša. Spoznala sam da se u nevolji prepoznaju prijatelji.

Nikolina Rakigija, 4. r.

Moj najdraži prijatelj zove se Lujo. On je jako pažljiv i znamo se od moje četvrte godine. Jak je i voli sport. Dobar je prijatelj i uvijek spreman pomoći. Zabavan je i nikada mu nije dosta igre. On čuva sve moje tajne, a i ja njegove. Iako je visočlji od svih drugih učenika u duši je veoma razigran. Veoma voli igru. Svi ga smatramo najpametnijim u razredu.

Drago mi je da imam takvog prijatelja.

Vedran Njirić, 4. r.

Sve tajne more skriva

More je jedno tajnovito biće. Pomalo hladno u duši polagano njiše barke. Ono čuva tajne potonulih brodova, velikog mjeseca ili pak malih zvjezdica. Ono uvijek miriše svježinom. Sluša pjesme maloga vjetrića. More čuva ribe jer su i one važne. Ono nam daje osmijeh na lica i miris ljeta.

Vedran Njirić, 4. r.

Bilo je predvečerje i krenula sam u šetnju pokraj mora. Sjela sam na jedan kamen i promatrala more. Bilo je razigrano i zapljuskivalo je o hrid. Ponekad bi naišao val. Osjećala sam se kao da sam u blizini nekog velikog diva. U daljini se nazirao pokoji brod ili ribarica. Razmišljala sam o tome kako more vidi sve što se na njemu i oko njega događa. Znala sam da u njegovoj dubini spavaju ostaci starih brodova. Odjednom sam u daljini ugledala nešto kako svijetli. Nisam znala je li to neki brod ili sjaj zvijezde. More se smirilo i utihnulo. Njegovoj je igri za tren odzvonilo. Svi njegovi stanovnici otišli su na spavanje, a more ih je ispraćalo i poželjelo im laku noć. Poželjelo je i meni laku noć tako što je poslalo jedan veliki val.

Vraćajući se kući zaključila sam kako ću ovo ponoviti mnogo puta jer je toliko lijepo biti pokraj mora i diviti se njegovoj ljepoti.

Jelena Mjakovica, 4. r.

Jedne večeri šetao sam obalom mora. Bila je to tiha večer. Lagani povjetarac poigravao se s borovim iglicama.

Začuo sam poznati šum mora. Zastao sam, poslušao ga. Svojim tajanstvenim i dubokim glasom zvao je moje ime. Govorio je o velikim lađama koje su plovile njegovom površinom. Pričao je o vrijednim ribarima koji su iz njihovih dubina lovili ribu, kako u svojim njedrima skriva kitove, hobotnice i drugu svoju djecu. Čuo sam uz pomoć valova uzvike mornara, pjev žena koje čekaju muževe i sinove.

Vraćajući se kući shvatio sam koliko tajni more skriva i koliko povijesti u svojim dubinama ima. Za mene je mora najljepše i najuzbudljivije na Zemlji.

Oliver Marin Loades, 4. r.

25

More skriva mnogo tajni, ali dijeli ih samo sa svojim stanovnicima.

Saznali smo da Titanik spava na dnu mora i kako puno riba živi u potopljenom gradu Atlantidi i tko zna što još more skriva. Ribe čuvari vjerno čuvaju svoj dom. Neke na dnu, a neke na površini mora. Ako naljutite more može doći do cunamija. Kada se more povuče znači da je oseka, a ako je razina mora veća to znači da je plima.

Kao što sam rekao, tko zna koje tajne more skriva. Netko je jednom rekao: „Ako staviš prst u more bit ćeš povezan sa cijelim svijetom.“

Lujo Domaćin, 4. r.

Rastanak s četvrtim razredom

evo, bliži se i četvrtoj školskoj godini kraj. Moj prijatelj i ja išli smo skupa prva tri razreda u Trsteno, a potom smo došli u Orašac u četvrtom razredu.

U prvom razredu bilo mi je teško. Privikavao sam se na školu, a još sam se prisjećao vrtića. Mnogo toga sam naučio u prvom razredu i uvećavao svoje znanje.

U drugom razredu sam se skoro navikao na školu, iako mi je bilo teže.

Treći razred je bio težak i u tom razredu smo se oprostili od učiteljice i škole u Trstenom.

Kad smo došli u Orašac morali smo se priviknuti na nove prijatelje, nastavnike i školu.

Stalno se rastajemo, tako i ove godine, ali samo od naše drage učiteljice Sonje, koju ćemo zauvijek nositi u srcu.

Ivo Bošković, 4. r.

Prvi dan kad sam došao u školu bio sam sretan, ali i malo sramežljiv. To je sve prošlo, prvi razred bio je zanimljiv i lak. U drugom razredu bilo je svačega, bio je lak, ali iz svih tih razreda naučio sam nešto.U trećem razredu išli smo u Delnice, išli smo u NP Risnjak. Treći razred bio je težak i lak. Sve je to prošlo i došlo do četvrtog. Četvrti je lak i težak razred. Uvijek smo išli u kino, kazalište i na izlete.Žao mi je mnogo stvari iz četvrtog razreda, ali jednu ću reći: žao mi je učiteljice koju najviše volimo.

Antonio Rozić, 4. r.

Na početku prvog razreda mislio sam da će mi sporo proći vrijeme ali do 4. razreda sve mi je tako brzo prošlo da nisam ni osjetio.

Na žalost, rastavit ću se sa učiteljicom u 4. razredu. Bit će mi žao, jer sam sa svojom učiteljicom i razredom išao na izlete, putovanja, kupanja, u kino, kazalište.

U razredu nas je samo deset, ali bolje je kada nas je manje. Želio bih da se nikada ne rastavim sa 4. razredom i učiteljicom, ali moram.

U školi svaki dan vidim najboljeg prijatelja. Rastanak jednom zvuči samo „zbogom“, a drugi

put „do viđenja“.

Stjepan Musladin, 4. r.

Moj početak četvrtog razreda bio je jako uzbudljiv. Morao sam se sastati s novom učiteljicom i sa novim prijateljima, koje sam neke znao iz vrtića.

Kako su dani izmicali meni je svaki dan bio sve bolji i bolji. Druženje sa prijateljima i stjecanje novog znanja bilo mi je sve uzbudljivije. Znali smo se igrati i učiti jer je to naša učiteljica sve znala raspodijeliti. Kako se približava i završetak škole, naša nas učiteljica vodi u NP Mljet da se sa njom još zabavljamo kao da smo mali prvaši.

Sada kada krenem u peti razred bit će više učenja i upoznavanja novih učitelja, iako ih mi većinom znamo. Što je, tu je, moram nastaviti dalje sa školom.

Tomislav Devčić, 4. r.

Bliži se rastanak s 4. razredom. Još samo dva tjedna nastave. Na samom početku, u prvom razredu, bila sam uzbuđena i nesigurna. Godine su proletjele, samopouzdanje mi je poraslo i postala sam pametnija. Bilo mi je jako lijepo s prijateljima i učiteljicom, a sama pomisao na to da ću na jesen ići u 5. razred ulijeva mi strah u kosti. Jako mi je puno pomogla učiteljica i potpora roditelja. Žao mi je što se rastajem sa učiteljicom, ali me tješi pomisao da ćemo se svako jutro vidjeti. Ne mogu vjerovati da sam već buduća petašica. Sreća, moji prijatelji idu sa mnom, a možda dobijem i nove iz Zatona. Učiteljici ću reći doviđenja, a četvrto razredu zbogom.

Valentina Dominković, 4.r.

26

NAŠe ŠKOLSKe ZADAćNICeČarobna škola

Ja idem u osnovnu školu Antun Masle u Orašcu. To je na izgled sasvim normalna škola. Normalni profesori, klupe, stolice, čistačice… Jedino što nije normalno u njoj su radovi, buše iznad naših glava dva mjeseca, ali snalazimo se. U mojim snovima postoji čarobna škola.

U toj školi svaki prvi sat je tjelesni, a svaki drugi je „sat korištenja facebooka“. Dva sata dnevno su slobodni satovi, a preostala dva sata su satovi razrednog odjeljenja u kojima se žalimo da škola ima pretežak program učenja. Učiteljice su uvijek nasmijane, a najmanja ocjena je 4. Ravnateljica i psihologinja trebaju samo uživati i dobivati plaću, a Ruža ne mora čistiti zahode jer se sami čiste. Ispred škole je čarobni vrt koji se sam obrađuje, a Jakša se odmara, a tu su i čarobni radnici koji trebaju gledati školu kako se sama radi i tu je i trenutni teren na kojem igramo nogomet.

Moja „normalna“ škola je također na neki način čarobna. Nije sve savršeno: plaće su male, porezi veliki, torbe teške… Najljepše mi je kada sam sa prijateljima, kada sa M.K. pođem u spremu i sviram gitaru, kada se tijekom sata T.D. posvađa sa nastavnicom/kom ili kada D.T. pobjegne sa sata.

Najljepši dio školskog dana je kada krenem doma.

Orsat Jočić, 7. r.

Obrazovanje je jako bitno u životu svakog pojedinca, a svi ga stječemo u školi. Ona nam širi vidike i pomaže otkriti i upoznati svijet oko sebe.

Ipak, svi mi imamo svoje viđenje kako bi školski sustav trebao funkcionirati. Zamislite kako bi bilo da svi rade što žele. Vladao bi potpuni kaos. Za to služe pravila, ali svejedno ih treba malo izmijeniti. Na primjer, u mojoj školi odmori bi bili duži. To je sigurno. Mislim da pet minuta nije dovoljno za malo predahnuti od učenja, a kada jedan profesor izađe iz učionice, drugi odmah uđe.

Jučer se dogodila zbrka s vremenikom. Zapisan je test, a nije najavljen. S tim se ne slažem. Kako nastavnik može znati jednu godinu unaprijed kada će završiti gradivo i pisati test. Pa to je smiješno. A što se tiče tih testova i ispitivanja, uvela bih da na dan

može biti samo jedan test i ispitivanje. Da nema toliko učenja. Još i domaći radovi. Da vam i ne govorim.

Ako ikad dospijem u Ministarstvo obrazovanja, to ću pokušati promijeniti, ali jedno je sigurno u mojoj školi, svi bi bili sretni i obrazovani.

Lucija Vodnica, 7. r.

Nekim ustanovama je stvarno potrebna promjena pa tako i školama. Promjene bi bile značajne: nema dosade i nedoumica.

Prvo što bih promijenila su učitelji. Dobre, strpljive učitelje bih ostavila, a onima koji samo viču bez razloga, našla bih zamjene, ali za to vikanje su kriva i djeca, to jest njihovo ponašanje. Svojim su ponašanjem iskorijenili učiteljevo strpljenje.

Drugo što bih promijenila je duljina satova. Jedan školski sat bi trajao 30 minuta. Drugi bi mi na tome zamjerili, ali iako je ovo čarobna škola djeci treba obrazovanje, smjer u životu.

Način nastave bi se promijenio, dosadni predmeti bi postali zabavni, a zabavni još bolji. Puno stvari bi ostale onakve kakve jesu. Sada ne hodamo i ne bi hodali u čarobnoj školi po razredima i premještali se. Nastavili bi raditi neke zabavne projekte. Uglavnom, ne bi bilo svađa, buke, žamora i neprijateljstva, a smijeh, svakodnevnica.

Baš kao u bajkama. Kako bi sve to napravila? Čarobnim štapićem jer buka i žamor u školama nikad neće nestati, a kada bi nestali to ne bi bila škola.

Antonela Moretić, 7. r.

Srednja škola – vrata u moju budićnost

Srednja škola. Svi znamo da je to put u novi svijet. Nova okolina, novi ljudi. Svi smo pod velikim pritiskom oko odabira srednje škole. Moramo dobro razmisliti prije nego što odaberemo srednju u koju želimo ići. To će nam biti temelj za život.

Malo me strah svega toga. Ne znam hoću li se uklopiti. Želim što prije završiti osmi razred i maknuti se od svega. Nije me briga za neke „prijatelje“ iz

27

razreda, a nekima je to najveća muka. Boje se rastanka od svojih prijateljica, no u mom slučaju to nije tako. Nadam se da ću naći nove prijatelje i da ću biti dobra sa svima. Trenutno razmišljam što ću upisati. Mnogi mi govore da upišem što želim, no kada ja izjasnim svoje mišljenje oni ga kritiziraju. Ali bez obzira na to poslušat ću svoje srce, jer je to moj odabir, moj put u budućnost. Prvi dan će mi biti jako stresan zbog promjene okoline i novih ljudi. Želim upisati školu u kojoj neće biti mojih kolega iz razreda. Malo je čudno, ali tako je, upravo zbog toga što se nikad nismo slagali. Što sada odabereš, pratit će te cijeli život. Mrzim kad netko kaže da će upisati onu školu koju upiše njegov prijatelj iz razreda. Nećete cijeli život biti zajedno, treba stjecati nove prijatelje. Kad-tad ćete se razići, ali će onda biti kasno za upoznavanje. Izgradi sam svoj život, uz malu pomoć. Jer kako ga sad izgradiš, takav će i biti.

Još je ostalo jako malo vremena. Ocjene se trebaju popraviti i odabir treba biti ispravan. Najbolje je sam odabrati i truditi se ostvariti svoj cilj. Nadam se da će moj odabir biti ispravan i da ću krenuti u „novi svijet“ s novim ljudima i da ću se jednom skrasiti, i steći prave prijatelje.

Gabrijela Njirić, 8. r.

Osjetim mirise ljeta

Kada ujutro ranom zorom zacvrkutaju ptičice, zlaćano sunce proviri kroz moj prozor.

Tada se osjećam poletno jer znam i moje raspoloženje će biti poput tog zlaćanog sunca. Veoma me raduje kad izvirim vani, a poviše mene je plavetno bistro nebo otvorilo novi proljetni dan. Miris rascvalih cvjetića osjeća se svuda okolo. Trava je zazelenjela, a voćke su pune svojih malih plodova, pa tamo trešnje ispod moje kuće već imaju roskastu boju. Oblijeću ih šareni leptirići, ali posjeti ih i pokoja ptičica koja okusi taj sočan slatki plod. I dok sve to sa plavetnog neba obasipa zlaćano sunce svojim očaravajućim zrakama, ja se radujem istom takvom zlaćanom vedrinom, radujem se svakom rascvalom cvijetu, svakom šarenom leptiriću i već osjećam ljeto u blizini prepuno takvih sunčanih dana. To ljetno sunce bit će još jače, zračit će većom užarenom toplinom bacajući svoje zrake na toplo kristalno more, a mene će obmanuti i preplanuti u tamnu boju. Dok čekam mamu da dođe s posla, moje sestre i ja vozimo se na

biciklima. Kada odemo na more, s rodicama igram picigina i tako iz dana u dan. Kada idemo na more sa mamom i tatom, onda idemo jedan cijeli dan. Na moru ručamo i kupamo se. Kada dođe svršetak ljeta, ponavljam i učim što sam učila u prošlom razredu.

Sve će to biti čari još jednog nadolazećeg osunčanog ljeta.

Andrea Batinić, 5. r.

Priča o djetinjstvu

Dok sam odrastala neprestano sam se mijenjala. Prolazila sam kroz razne događaje i dobivala svakakve ideje.

Kada sam bila mala najdraža boja mi je bila roza. Stalno sam nosila haljine, šminkala se i uređivala. Glumila sam malu princezu. Bila sam jako maštovita pa sam smišljala razne igre i lako bih se zabavila. Kad sam malo porasla jako sam zavoljela crtanje i dobro mi je išlo. Uvijek sam bila u pokretu i bila sam jako razigrana. Nina je za razliku od mene stalno čitala enciklopedije. Meni to nije bilo zanimljivo pa sam je nekada trebala i moliti da se igra sa mnom. Nakon par godina bila sam u fazi u kojoj sam željela biti ratnica. Tada sam gledala „Djevojku iz džungle“ koju mi je tata kupio. Stalno sam skakala po kući i na kraju bi izludjela sve oko sebe. Kada je još vremena prošlo postala sam coolerica. Stalno sam nosila crnu boju, pravila se cool i slično. I sada sam ovdje, ulazim u pubertet, ali i postajem odgovorna i razmišljam o važnijim stvarima. Samo mi se ne sviđa to, da kako sam rasla sve sam više gubila maštovitost.

Kako rastu sva se djeca mijenjaju, prije ili kasnije.

Anita Nodilo, 6. r.

Odlazak u srednju školu

Kada sam bio manji veselio sam se odlasku u srednju školu. Sada kada znam da će mi ona odrediti način života obuzima me starah. i manje mi se ide u nju. Srednja škola je vrlo važan faktor u nečijem životu. Prema srednjoj odabiremo struku, svoj posao i život. Ja bih želio uspjeti, postati netko u životu, ali moje ocjene baš i ne upućuju na to…

U srednjoj školi želio bih se naučiti nekoj

28

odgovornosti, redu. Svjestan sam da neće biti lako, mnogi moji prijatelji imali su obećavajuće rezultate u osnovnoj školi, a sada su se u srednjoj promijenili, padaju mnoge predmete, puše, piju i sam Bog zna što još. Počeo sam razmišljati:“Ako su oni postali takvi, što će biti sa mnom, hoću li se ja nagore promijeniti ili ću pak uspjeti.?“ Sve je na meni. Premda smo mladi i teško nam je odabrati školu. Trenutno bih volio biti mnogo toga: odvjetnik, raditi sa elektroničkim uređajima, biti računalni operater, raditi u telekomunikacijskoj industriji. Ali svjestan sam da će me kroz srednju školu čekati mnogo izazova, truda i rada. Opet, tu se radi o mome životu, ne o nečijem tuđem. Poslije srednje škole ostaje fakultet, on donekle ispravlja ono što smo „zabrljali.“

Ali, opet ne možemo biti sigurni što želimo. Često si postavljam pitanje: „Što ako krivo odaberem?“ Cijeli moj život mogao bi poći u krivom smjeru. Svi uglavnom idu gdje je „ekipa“. Ja želim ići gdje mi se sviđa i gdje želim.

Svjestan sam da ja odgovaram za svoj odabir, za sebe. Nadam se da ću uspjeti postići ono što želim i postati netko. Kada sam bio manji, pa i sada, idol mi je bio Clint eastwood. Želio bih jednog dana glumiti s njim. Da, i gluma je jedan od mojih snova.

Srednja škola je kao jedan ilm u kojem smo mi redatelji, samo trebamo odlučiti kako će taj ilm završiti.

Matej Kosović, 8. r.

Tijekom ove školske godine naša škola počela je suradnju s Udrugom DART (Dubrovačka art udruga bez granica). To je rezultiralo izradom lutkica, tj. pupica. Krajem rujna i početkom listopada pupice će u Dubrovniku biti predstavljene izložbom na Stradunu. Novac prikupljen izložbom bit će uplaćen za cijepljenje djece u Africi (Unescov program).

Daljnja suradnja s DART-om bit će tijekom ovoga ljeta, kada će učenici nižih razreda Područne škole Zaton i Središnje škole u Orašcu biti uključeni u promatranje endemske gušterice.

NAŠE PUPICE

29

Po čemu ćeš pamtiti 8. razred?

- Nikoleta Miljas: Pamtit ću ga po dobrom društvu, raznim dogodovštinama.- Nikoleta Moretić: Pamtit ću ga po dobroj ekipi, po biserima, po nekim nastavnicima…- Anita Vodnica: Pamtit ću ga po svemu: prijateljima, nastavnicima…- Mario Mazić: Prvenstveno ću ga pamtiti po razredu i društvu.- Kristian Mazić: Da, pamtit ću ga.- Antun Bošković: Pamtit ću ga po legendama iz razreda, prijateljima i po žutom rokovniku.- Toni Rozić: Pamtit ću ga po miru u školi.- Petra Medić: Po prijateljstvu- Stjepan Dominković: Po ljudima.- Marijana Bjelopera: Po prijateljima- Gabrijela Njirić: Ma vjerojatno po našem prijateljstvu, druženju…- Nikolina Radiš: Po svemu.- Marijana Seko: Po dobrim i lišim stvarima.- Matej Kosović: Po lošim ocjenama i dosadi.- Antonio Milošević: Po prijateljima, nastavnicima, testovima i „peticama“.- Vinko Vučićević: Po razredu. - Tea Musladin: Neću pamtiti.- Stjepan Paskojević: Po prijateljima.- Mate Kvesić: …dnevnici…

Što planiraš dalje?

- Nikoleta Miljas: Planiram upisati medicinsku.- Nikoleta Moretić: Planiram upisati HTT.- Anita Vodnica: Planiram upisati Opću gimnaziju.

- Mario Mazić: Planiram upisati umjetničku ili obrtničku.- Kristian Mazić: Planiram…- Antun Bošković: Planiram upisati HTT.- Toni Rozić: Iskreno, nemam pojma, vjerojatno Pomorsku.- Marijana Bjelopera: Medicinsku.- Petra Medić: Medicinsku.- Stjepan Dominković: Matematičku gimnaziju.- Gabrijela Njirić: Upisati medicinsku, za medicinsku sestru.- Nikolina Radiš: Upisati obrtničku – frizerka.- Marijana Seko: Turistička.- Matej Kosović: Nemam pojma. Kuhar, valjda.- Antonio Milošević: Pomorsku – elektrotehniku.- Vinko Vučićević: Obrtničku.- Tea Musladin: Matematičku gimnaziju ili HTT.- Stjepan Paskojević: Za kuhara.- Mate Kvesić: Svašta.

Gdje se vidiš u budućnosti?

- Nikoleta Miljas: Uh, to je teško pitanje.- Nikoleta Moretić:Paa…vidim se kao profesorica engleskoga jezika ili turistički vodič.- Anita Vodnica: Vidim se kao nastavnica španjolskoga jezika i kao vlasnica turističke agencije.- Mario Mazić: Pa, kao profesor, vjerojatno.- Kristian: Vidim!- Antun Bošković: Vidim se kao direktor nekog hotela.- Toni Rozić: Želio bih ostati u sportu, nadam se vaterpolu.- Marijana Bjelopera: Na operacijama asistirati.- Petra Medić: Ne znam još.- Stjepan Dominković: Kao astronaut.- Gabrijela Njirić: Vidim se kao viša medicinska sestra i da imam vlastitu ordinaciju.- Nikolina Radiš: Vidim se kao frizerka.- Marijana Seko: Vidim se kao konobarica. - Matej Kosović: Ma sada bi ti rekao… Ne znam. - Antonio Milošević: Vidim se kako otvaram brodsku kompaniju sa Rozićem!- Vinko Vučićević: Ne znam.- Tea Musladin: Odvjetnica, sutkinja…- Stjepan Paskojević: Kao kuhar.- Mate Kvesić: u grobu…

Prikupila Nikoleta Moretić

RASTANAK

30

Ekskurzija 7. i 8. razredaNapokon smo dočekali naše putovanje. Krenuli

smo 1. lipnja rano ujutro u 6 h. Na putu do restorana Macola pokvario nam se autobus.

Čekali smo sat vremena da nam se popravi da krenemo u restoran na ručak (bili smo jako

gladni). Nakon ručka smo krenuli na Plitvička jezera. Putem smo vidjeli Krbavsko polje.

Došavši na Plitvička jezera nismo ni slutili kako su božanstvena. Naravno, slikali smo se

kraj njih. Iako je počela padati kiša nije nas omela u fotograiranju i razgledavanju slapova.

Nakon razgledavanja Plitvica krenuli smo umorni prema toplicama Terme “Tuhelj”. Kad

smo došli lijepo su nas dočekali i rasporedili po sobama. Drugi dan smo krenuli prema

dvorcu Trakošćan. Tamo smo prvo razgledali muzej u dvorcu, a onda smo se otišli voziti po

umjetnom jezeru smještenom tik do dvorca. Slijedio je ručak i povratak u Tuheljske toplice.

Tamo smo imali slobodno vrijeme koje smo mogli potrošiti kupajući se na bazenu, koristeći teretane i igrajući se na terenima. Navečer smo

imali disco večer na kojoj smo se proveli kao nikad (pa čak i nastavnici). Treći dan slijedilo je razgledavanje Zagreba. Tamo smo posjetili Tehnički muzej, izložbu o Pompejima, Gornji

grad, Kaptol, groblje Mirogoj, Trg bana Jelačića. U Zagrebu smo također imali ručak iza kojeg

je slijedio posjet zoološkom vrtu, a nakon toga, nama najdraži dio ekskurzije, odlazak u Arenu

centar. Kada smo došli tamo imali smo dva sata slobodnog za shopping. U hotel smo došli,

kako se kaže mrtvi umorni te smo se nakon večere svi pokupili u krpe. Zadnji dan smo otišli

u Hušnjakovo, te posjetili Muzej evolucije. Kasnije smo imali ručak u Macoli. Iako smo

bili umorni od cijelog putovanja, kući smo se vratili pjevajući, sretni i zadovoljni znajući da ovo putovanje nikada

nećemo zaboraviti, te da će nam ostati

duboko zakopano u našem sjećanju.

Nikoleta Moretić & Petra Medić

Sve je počelo prije osam godina

Kada je došlo vrijeme za upis u 1. razred nismo znali što nas čeka. Prve dane nam je bilo jako

teško jer nismo nikoga poznavali. Kako je vrijeme odmicali imali smo sve više samopouzdanja, sve smo se više družili. Prolazili su dani, čak i mjeseci, ali sve je bilo jako napeto zadnjih mjesec dana prije završetka godine. Prolazeći kroz razrede sve je bilo lakše. U 4. i 5. razredu stekli smo nove prijatelje i nova prijateljstva, dobili nove predmete. Šalili smo se, zabavljali, naravno, bilo je neugodnih i grubih situacija, no nećemo sada o tome. Bolje bi bilo sjećati se što veselijih, što ljepših dana. Došao je i taj 7. razred. Govorili su kako je on najteži jer dobivamo nove teške predmete, ali sa lakoćom smo ga prešli. Došavši u 8. razred i sami smo shvatili da je to kraj i da smo se svi promijenili. To je razred kada moramo odlučiti kuda želimo da nas život vodi. Svi prijatelji, svo znanje, nadam se da će ostati u lijepom sjećanju svih nas, jer ipak, to je osnovna škola.

Petra Medić, 8. r

Pepo: Sve sam prepisao od A do B.Toni: Imamo osam tisuća biljnih životinja.Nastavnica: Neću ti ja jednom reć' dvaput.Pepo: Nisam ti ja dug 'ko deva.Toni: Metalno doba? Je su

li tu živjeli metalci?Nastavnica: Pepo, tko je bio Nikola Šubić Zrinski?Pepo: Bio je skladatelj.Mate: Kako mrzim papar u mortadeli.Bošković: Ja ga stavim u juhu.Nastavnica: Dajte mi broj roditelja.Matej: e, ako hoćete broj moga tate prvo se morate posavjetovati s mojom mamom.Tika: Kako se drukčije kaže Neum? – No mind.Anita: Mozak se nalazi u lubanji. Gabi: Kako kome.Nastavnica: Čime se mjeri sila?Gabi: Silometrom.Nastavnica iz kemije: Matej, što znaš o šećeru?Matej: Pa, osim sebe ...

Prikupila Nikoleta Moretić

31

32

Prije četiri godine rastali smo se s našom učiteljicom, a prije nekoliko dana s našom razrednicom. Hvala im objema za sve što su učinile za nas!