Franoise Sagan

Dobar dan, tugo

Veernji list

Zbogom, tugo

Dobar dan, tugo

Upisana si u brazdama stropa

Upisana u voljenim oima

Ne nalikuje posve na bijedu

I najjadnije usne odaju te

Osmijehom

Dobar dan, tugo

Ljubavi ljupkih tijela

Ljubavi snago

Koje ljupkost izbija

Kao udovite bez tijela

Obezliena glavo

Tugo lijepoga lica

P. Eluard (La vie immediate)

Prvi dio

9

1.

KOLEBAM se da ovaj nepoznati osjeaj ija me ama i slatkoa salijeu, nazovem ozbiljnim

imenom tuge. To je tako potpun, tako sebian osjeaj da ga se gotovo stidim, dok mi je tuga

uvijek izgledala vrijednom tovanja. Ne, nju nisam poznavala, ali dosadu, aljenje, grinju

savjesti, iako rjee, da. Danas me obavija neto mekano i razdraujue kao svila, i odvaja od

drugih.

Tog ljeta imala sam sedamnaest godina i bila savreno sretna. "Drugi" su bili moj otac i Elsa,

njegova ljubavnica. Odmah u objasniti taj poloaj koji moe izgledati neiskren. Moj otac je

imao etrdeset godina i ve je petnaest godina bio udovac; mlad ovjek, pun i vota, mogunosti

i, kad sam dvije godine ranije izala iz internata, potpuno sam shvaala da mora ivjeti s nekom

enom. Neto sporije mi je ilo u glavu da svakih est mjeseci mora promijeniti drugu. Ali do

toga su me brzo doveli njegova privlanost, taj novi i laki ivot, a i moje priroene sklonosti.

Bio je leprav ovjek, spretan u poslovima, stalno znatieljan i brzo za sien, ovjek koji se

sviao enama. Nimalo mi nije bilo teko voljeti ga, njeno, jer, bio je dobar, plemenit, veseo 1

pun ljubavi prema meni. Boljeg ni zabavnijeg prijate lja ne mogu zamisliti. Poetkom toga ljeta

bio je ak toliko ljubazan da me je pitao nee li mi drutvo njegove tadanje ljubavnice Else

smetati za vrijeme praznika. Mogla sam ga jedino ohrabriti, jer, poznavala sam njego vu potrebu

za enama, a, osim toga, znala sam da nas Elsa nee zamarati. Bila je visoka, ridokosa, polulaka

P()

lumondena djevojka, statirala je u filmovima i poka zivala se po barovima na Champs-

Elysees. Ugodna, prilino jednostavna i bez posebnih zahtjeva. Uosta lom, otac i ja bili smo i

suvie sretni to odlazimo, a da bismo bilo emu nali zamjerku. On je na Sredoze mnom moru

iznajmio veliku, bijelu, usamljenu, prekrasnu vilu o kojoj smo sanjali ve od prvih lipanjskih

vruina. Sagraena na uzvisini, iznad samog mora, borova uma dijelila ju je od ceste; kozjom

stazom silazilo se do malog pozlaenog zaljeva okruenog zaarenim hridinama izmeu kojih se

talasalo more.

Prvi dani bili su upravo zanosni. Sate i sate provodili smo na plai i, egom pritisnuti,

polako dobivali zdravu bakarnu boju; samo se Elsa crvenila i ljutila uz vrlo neugodne bolove.

Otac je nogama izvodio neke sloene pokrete ime je htio zaustaviti ve zapoeto stvaranje

trbuha, to nikako nije ilo s njegovim don- huanskim sklonostima. Od same zore bila sam u

vodi u kojoj sam se plakala, iscrpljivala neobuzdanim pokretima da sperem sa sebe svaki trag,

svu prainu Pariza. Ispruila bih se u pijesak, uzimala ga u aku i putala ga da mi u blagom

ukastom mlazu klizi kroz prste; mislila sam kako bjei kao vrijeme, kako je to prirodna

pomisao, i kako je ugodno imati tako prirodne misli. Bilo je ljeto.

estoga dana, prvi put sam ugledala Cyrila. Jedrio je du obale u maloj brodici i prevrnuo se

tono pred naom uvalom. Pomogla sam mu da ispravi jedrilicu i tako, usred smijeha, doznala

da se zove Cyril, da studira pravo i da u susjednoj vili ljetuje s majkom. Imao je lice junjaka,

vrlo tamno, vrlo otvoreno, ali prilino smireno, zatitniko, to mi se svidjelo. Inae,

izbjegavala sam studente, te osorne mladie, zauzete samim sobom, posebno svojom mladosti, u

kojoj su nalazili temu za drame i izgovor za dosadivanje. Nisam voljela mladie. Mnogo miliji

su mi bili oevi prijatelji, etrdesetogodinjaci, ljudi koji su sa mnom razgovarali uljudno i

njeno, koji su me obasipali oinskom i ljubavnikom njenou. Ali Cyril mi se svidio. Bio je

visok i ponekad lijep, ljepotom koja ulijeva povjerenje. Iako nisam dijelila oevu odvratnost

prema runoi, zbog ega smo esto posjeivali glupe ljude, prema lju dima lienim svake

tjelesne privlanosti osjeala sam nekakvu nelagodu, zazirala sam od njih; njihova pomirenost s

time da se ne sviaju inila mi se nepristojnom slabou. Jer, to traimo, ako ne to da se

10

svidimo? Ni danas jo ne znam ne skriva li ta elja za osvajanjem preobilje ivotne snage, elju

za moi ili potajnu, nepriznatu potrebu da sam sebe ohrabruje i brani.

Odlazei, Cyril mi je predloio da e me nauiti jedriti. Na veeru sam se vratila sva obuzeta

tom milju pa u razgovoru nisam ni sudjelovala, ili vrlo malo; go tovo da i nisam primijetila

oevu uznemirenost. Poslije veere, kao i svake veeri, odmarali smo se u naslonja ima na

terasi. Nebo je bilo osuto zvijezdama. Proma trala sam ih i nejasno se nadala da e sad poeti

padati i brazdati nebom svojim padom. Ali bio je tek poetak sr pnja i one se nisu micale. Okolo

terase cvrali su cvrci. Bilo ih je bezbroj i sigurno su bili opijeni vruinom i mjeseinom kad

su cijele noi mogli putati svoje udne krikove. Objasnili su mi da oni to izvode trlja njem

krilce o krilce, ali ja sam bila sklonija vjerovanju da taj pjev izvire iz grla, i da je nagonski kao

i maji u doba parenja. Bilo nam je ugodno; samo su me zrnca pi)eska izmeu bluze i koe

branila od lakih napadaja sna. A onda se moj otac nakalja i ispravi u svojoj lealjci.

- Moram vam najaviti dolazak jednog gosta - ree.

Beznadno sklopih oi. Predugo smo uivali u miru,

to nije moglo potrajati. - Brzo nam recite - klikne Elsa, uvijek eljna mondenih novosti. ~ Anne Larsen - izusti otac i okrene se prema meni.

Pogledah ga i suvie zateena a da bih neto mogla odgovoriti.

- Rekao sam joj da dode, ako je previe zamore njezine kolekcije i... eto, ona stie.

Nikad mi to ne bi palo na pamet. Anne Larsen je bi la stara prijateljica moje jadne majke i

vrlo malo veze je imala s mojim ocem. Pa ipak, kad sam dvije godine ranije izala iz internata,

otac me je, ne znajui to bi sa mnom, poslao k njoj. U tjedan dana ukusno me obukla i nauila

kako treba ivjeti. Odmah sam joj se strastveno poela diviti, ali ona je to oboavanje vjeto

prebacivala na jednog mladia iz svojeg drutva. Dugovala sam joj dakle svoje prve elegantne

korake i svoje prve ljubavi i za to sam joj bila zahvalna. U svojoj etrdeset i drugoj godini bila

je vrlo zavodljiva, vrlo privlana ena, lijepog ponosnog i umor nog, ravnodunog lica. I jedino

sam joj tu ravnodunost mogla zamjeriti. Bila je ljubazna i daleka. Sve u njoj odavalo je vrstu

volju, duevni mir koji je plaio. Iako rastavljena i slobodna, nitko nije mogao rei da ima

ljubavnika. Uostalom, nismo se kretali u istom drutvu: ona je posjeivala fine, inteligentne,

diskretne ljude, a mi bune, eljne zabave, od kojih je moj otac traio samo to da budu lijepi ili

zanimljivi. Vjerujem da nas je, mog oca i mene, prezirala pomalo zbog tih zabava i povr nosti,

kao to je prezirala svako pretjerivanje. Vezivale su nas jedino poslovne veere - ona se bavila

modom, a moj otac reklamom -, uspomena na moju majku i moja upornost, jer, iako mi je ona

ulijevala strah, ja sam je jako oboavala. Na kraju krajeva, taj dolazak predstavljao je nepriliku

kada ovjek pomisli na Elsinu prisutnost i Annine ideje o odgoju.

Elsa postavi pravo mnotvo pitanja o Anninom drutvenom poloaju, a onda ode spavati.

Ostadoh sama s ocem i premjestih se na stube, do njegovih nogu. On s e sagne i obje mi ruke

poloi na ramena:

- Zato si tako mrava, lutko moja? Izgleda kao divlja makica. Htio bih imati lijepu,

plavokosu, snanu djevojku sa svijetlim oima i...

- Nije rije o tome - odgovorih. - Zato si pozvao Annu? I zato je ona prihvatila?

- Da vidi tvog starog oca, moda. Nikad se ne zna.

- Nisi ti od ljudi koji zanimaju Annu - rekoh. - Ona je i suvie inteligentna, previe potuje

sebe. I Elsa? Jesi li se sjetio Else? Moe li zamisliti razgovor izmeu Anne i Else? Ja ne!

- O tome nisam razmiljao - prizna on. - To je uistinu strano. Cecile, mala moja, da se

vratimo u Pariz?

Tiho se nasmijao i gladio me po potiljku. Okrenuh se i pogledah ga. Njegove tamne oi

sjajile su se, oko njih draesne bore, usta malo napuena. Izgledao je kao faun. Poeh se smijati

zajedno s njim, kao i uvijek kad bi sebi navalio neku nepriliku na leda.

- Stari moj drue - ree na kraju. - to bih ja bez tebe?

11

Ton kojim je to izgovorio bio je tako iskren, tako njean, da sam shvatila da bi mogao biti i

nesretan. Do kasno u no razgovarali smo o ljubavi, o njenim zamr enostima. U oima mog oca

one si bile izmiljene. Sustavno je odbijao pojmove kao to su vjernost, ozbiljnost, obaveze.

Objanjavao mi je da su proizvoljni, jalovi. Da je to rekao netko drugi, pogodilo bi me. Ali

znala sam da u njegovom sluaju to ne iskljuuje ni njenost ni odanost, osjeaje u koje je

upadao to lake zato sto ih je elio, zato to je znao da su privremeni. Ovakvo shvaanje me

oaravalo: brze, estoke i probne ljubavi. Nisam bila u godinama kad vjernost pri- v aci. Od

ljubavi sam malo to i poznavala: sastanke, Poljupce i zamor.

13

2.

ANNE je trebala stii tek za tjedan dana. Zato sam dobro iskoristila te posljednje dane pravog

ljetovanja. Vilu smo iznajmili na dva mjeseca, ali znala sam da po Anninom dolasku vie nee

biti pravog oputanja. Anne je svim stvarima davala obris, rijeima smisao koji smo moj otac i

ja rado proputali. Postavljala je pravila dobrog ukusa i obazrivosti i niste se mogli svladati da

ih ne osjetite u njenim naglim povlaenjima, uvrijeenoj utnji, njenim izrazima. To je

istodobno razdraivalo, zamaralo i poniavalo, jer, na kraju kra jeva, osjeala sam da je u pravu.

Na dan njenog dolaska odluili smo da je otac i Elsa do ekaju na eljeznikoj stanici u

Frejusu. Ja sam odluno odbila da sudjelujem u tom doeku. U posljednjem pokuaju da spasi

to se spasiti moe, otac pobere sve perunike iz vrta da joj ih preda im izae iz vlaka. Savje -

tovala sam mu jedino da ne pusti Elsu da nosi cvijee. U tri sata, poslije njihova odlaska, sila

sam na plau. Vruina je bila nesnosna. Ispruila sam se na pijesak i gotovo zaspala, kad me

razbudi Cyrilov glas. Otvorih oci: nebo je bilo bijelo, pomueno vruinom. Nita ne odgovorih

Cyrilu; nisam osjeala elju da razgovaram ni s njim ni s bilo kim. Svom snagom ljeta bila sam

prikovana uz pijesak, otealih ruku, osuenih usana.

- Jeste li mrtvi? - zapita. - Izdaleka ste izgledali naputena olupina...

Nasmijeih se. On se spusti kraj mene, a meni srce Poene udarati teko, muklo, jer mi je,

sjedajui, rukom e otice dotakao rame. Deset puta smo se, u posljednjih sedam dana, zbog

mojih sjajnih pomorskih manevara, prevrnuli s jedrilice i nali zagrljeni u vodi a da nisam

osjetila ni najmanju zbunjenost. Danas je eto, dostajala ta vruina, polusan, taj nespretni

pokret, pa da se u meni neto blago pone kidati. Okrenuh glavu prema njemu. Promatrao me

je. Poela sam ga upoznavati: bio je staloen, edan vie nego to je moda uobiajeno u

njegovim godinama. Zato ga je i pogaao na poloaj - ta neobina obitelj utroje. Bio je predo-

bar ili suvie bojaljiv da mi to kae, ali ja sam to osje ala u njegovim dvosmislenim, ljutitim

pogledima koje je upuivao mom ocu. Volio bi bio da je to i mene mu ilo. Ali mene to nije

diralo i jedino to me je u tom trenutku muilo bili su njegov pogled i ludo udaranje mog srca.

Sagne se prema meni. Sjetila sam se posljednjih dana tog tjedna, mog povjerenja, mog mira u

njegovoj blizini i poalila sam to mi se pribliuju ta velika i pomalo teka usta.

- Cyril - rekoh - bili smo tako sretni...

On me njeno poljubi. Gledala sam nebo; a onda sam vidjela samo crvena bljetava svjetla

pod svojim sklopljenim kapcima. Prolazili su beskrajni trenuci is punjeni vruinom, omaglicom,

okusom prvih poljubaca, uzdisajima. Na zvuk sirene razdvojili smo se i trgli kao dva lopova.

Bez rijei sam ostavila Cyrila i krenula prema kui. Zaudio me taj brzi povratak: Annin vlak

jo nije mogao stii. Zatekla sam je meutim na terasi kako izlazi iz vlastitig automobila.

- To je dakle Trnoruiina kua! - ree. - Kako ste pocrnjeli, Cerile! Drago mi je to vas

vidim.

- I meni - odvratih. - Dolazite iz Pariza?

- Radije sam dola kolima, ali jako sam umorna.

Povela sam je u njenu sobu. Otvorila prozor u nadi

da u ugledati Cyrilov brod, ali on je ve bio nestao. Anne je sjela na krevet. Primijetila sam da

oko oiju ima blage sjenke.

- Ova vila je prekrasna - uzdahne ona. - A gdje je kuedomain?

- Otiao je s Elsom na stanicu da vas doeka.

Poloila sam njen koveg na stolicu, a onda sam se

okrenula, pogledala je i zaprepastila se. Odjednom je problijedila, usne su joj drhtale.

- Elsa Mackebourg? Elsu Mackebourg je doveo ovamo?

14

Nisam znala to da joj odgovorim. Zapanjeno sam je promatrala. To lice koje je uvijek bilo

tako mirno, koje je vladalo sobom, tako se prepustilo mom ue nju... Gledala me je kroz slike

to su ih u njoj rodile moje rijei: na kraju me opazila i okrenula glavu.

- Morala sam vas obavijestiti - ree - ali tako mi se urilo da odem, bila sam tako umorna...

- I sad..., - nesvjesno nastavih.

- to sad? - odvrati ona.

Pogled joj je bio upitan, s visoka. Kao da se nita ni je dogodilo.

- I sad, i sad ste stigli - rekoh glupavo trljajui ruke. - Jako mi je drago. to ste ovdje,

znate. ekat u vas dolje. Ako neto elite popiti, bar je pun.

Izala sam mrmljajui neto bez veze i sila niz stube sasvim pometenih misli. Zato onakvo

lice, onaj zbunjeni glas, ona klonulost? Spustih se u lealjku i sklop- ih oi. Pokuavala sam se

sjetiti svih vrstih, odlunih Anninih lica: ironija, neusiljenost, dostojanstvo. Otkri e tog

ranjivog lica istovremeno me ganulo i razdrai- val. Voli li ona mog oca? Je li mogue da ga

voli? Nita na njemu nije odgovaralo njenom ukusu. Bio je slab, povran, mlitav ponekad. A

moda je to samo posljedica zamornog puta, moralnog negodovanja. Cijeli sat sam provela u

tom nagaanju.

U pet sati stigne otac s Elsom. Gledala sam ga kako izlazi iz automobila. Pokuala sam

dokuiti moe li ga Anne voljeti. Koraao je prema meni, brzo, glave malo zabaene unazad.

Smijeio se. Pomislih kako je vrlo mogue da ga Anne voli, da ga bilo tko voli.

- Anne nema - dovikne mi. - Nadam se da nije ispala kroz vrata.

- Ona je u svojoj sobi - odgovorih. - Stigla je kolima.

- Ozbiljno? Pa to je divno! Preostaje ti samo da joj odnese cvijee.

- Kupili ste mi cvijee? - zauje se Annin glas. - Kako je lijepo.

Stubama se sputala ocu u susret, opu tena, nasmijana, u haljini koja kao da nije bila

spakirana. Pomislih s tugom kako je sila tek kad je ula kola i kako je to mogla uraditi malo

ranije, da porazgovaramo; pa makar i o ispitu koji, uostalom, nisam poloila! Ova posljednja

misao me utjei.

Otac pohrli, poljubi joj ruku.

- etvrt sata sam proveo na peronu s ovim buketom cvijea u naruju I s glupim osmijehom

na usnama. Bogu hvala, ipak ste tu! Poznajete li Elsu Mackenbourg?

Odvratih pogled.

- Negdje smo se morale sresti - odgovori Anne vrlo ljubazno.. - Imam prekrasnu sobu, tako

ste ljubazni to ste me pozvali, Raymond, doista sam premorena.

Otac je sav sjao. U njegovim oima, sve je bilo u redu. Bez prestanka je govorio, otvarao

boce. Ali ja sam u mislima vidjela sad Cyrilovo zaljubljeno lice, as Annino, ta dva snagom

obiljeena lica, i pitala se hoe li praznici uistinu biti toliko jednostavni kako je to iz javljivao

moj otac.

Prva veera protekla je vrlo veselo. Otac i Anne razgovarali su o svojim rijetkim ali

razvikanim znancima. Zabavljala sam se sve do trenutka kad je Anne izjavila da je ortak mog

oca ogranien. Taj ovjek je uistinu puno pio, ali bio je vrlo ljubazan i s njim smo moj otac i ja

proveli nezaboravne veeri.

Usprotivih se:

- Lombard je vrlo zanimljiv, Anne. Zna biti vrlo zabavan.

- Priznat ete da to ipak nije dovoljno, pa ak i njegov humor...

- Moda njegova inteligencija i nije na odredenoj uobiajenoj razini, ali...

Ona me blago prekine.

- Ono to vi nazivate odredenom uobiajenom razinom to je samo zrelost.

Zadivila me jezgrovitost i tonost njene definicije. Ne ke izreke stvaraju u meni takvu

istananu, intelektualnu atmosferu koja me zarobljava, ak i onda kad ih nimalo ne razumijem.

Ova je u meni izazvala elju za olovkom i papirom. Rekoh to Anni. Otac pra sne u smijeh.

15

- Nisi barem zlopamtilo.

Nisam to ni mogla biti, jer ni Anne nije bila zlonam jerna. Osjeala sam da je i previe

ravnoduna, njene prosudbe nisu bile tako strogo odredene, nedostajala im je otrica zlobe.

Upravo stoga, njihovo djelovanje bilo je jo jae.

Prve veeri Anne kao da nije zamijetila namjernu ili nenamjernu rastresenost Else kad je ova

ula ravno u sobu mog oca. Donijela mi je jednu majicu iz svoje ko lekcije i nije dopustila da

joj zahvalim. Zahvaljivanje joj je bilo dosadno, a kako se ni ja nisam znala zahvali ti onoliko

koliko je to odgovaralo mom oduevljenju, dalje s ni trudila nisam.

- Ta Elsa je vrlo ljupka - ree prije nego to sam izala.

Gledala me je pravo u oi, bez osmijeha, traila je u meni nekakvu misao koju je htjela

razruiti. Trebalo je da zaboravim njeno ponaanje nakon dolaska.

- Da, da, vrlo ljupka djevojka... vrlo simpatina.

Zamuckivala sam. Ona se pone smijati i ja ljutita

odoh na spavanje. Zaspah mislei na Cyrila koji moda u Cannesu plee s djevojkama.

Osjeam da zaboravljam, da moram zaboraviti ono glavno; prisutnost mora, njegovu

neprestanu pjesmu, sunce. Isto tako se vie ne mogu sjetiti ni one etiri lipe u dvori tu

provincijskog internata, ni njihova mirisa; i osmijeha mog oca na peronu stanice, tri godine

ranije, kad sam izala iz internata, tog zbunjenog osmijeha jer, nosila sam pletenice i imala na

sebi runu, gotovo crnu haljinu. I u kolima, njegove iznenadne pobjednike radosti, zato to

sam imala njegove oi, njegova usta i to u biti njegova najdraa, najudesnija igra ka. Nita

nisam poznavala; on e mi pokazati Pariz, rasko, lak ivot. Mislim da veinu svojih tadanjih

uitaka dugujem novcu: uitak da jurim automobilom, da imam novu haljinu, da kupujem

ploe, knjige, cvijee. Jo se ne stidim tih lakih uitaka, uostalom lakim ih zovem samo zato

to sam ula da su takvi. Radije bih se pokajala i odrekla svojih tjeskoba i svojih misti nih

kriza. elja za uitkom, za sreom, predstavlja jedinu suvislu stranu mog karaktera. Moda

nisam dovoljno itala? U internatu se itaju samo pouna djela. U Parizu nisam imala dovoljno

vremena da itam: poslije predavanja prijatelji su me odvlaili u kino; nisam poznavala imena

glumaca, to ih je udilo. Ili na terase kavana na otvorenom; uivala sam u mijeanju s gomi lom,

u piu, to sam s nekim tko me gleda u oi, tko me hvata za ruku i zatim vodi daleko od te iste

gbine. Koraali smo ulicama sve do kue. Tamo bi me privukao pod nekim vratima i ljubio:

otkrivala sam uitak poljupca. Ne dajem ime tim uspomenama: Jean, Hubert, Jacques... Imena

zajednika svim mladim djevojkama. Naveer sam postajala odrasla, izlazila sam s ocem na

arolike zabave gdje nisam znala to da radim, gdje sam se zabavljala, i gdje sam svojim

godinama druge zabavljala. Kad smo se vraali otac me je najee ostavljao kod kue i odlazio

da otprati neku prijateljicu. Nisam ula kad se vraao.

Ne bih htjela da netko povjeruje kako se je on na bilo koji nain hvastao svojim avanturama.

Ograniavao se na to da ih ne krije preda mnom, tonije, da mi ne kae nita neprilino ni

lano kako bi opravdao este rukove u kui s nekom prijateljicom ili njeno ostaja nje u kui...

na svu sreu privremeno! Bilo kako bilo, nije mi dugo ostala nepoznata priroda njegovih

odnosa s njegovim "goama", a njemu je svakako bilo stalo da sauva moje povjerenje, to vie

to je tako izbjegavao muno naprezanje mate. To je bio izvrstan proraun. Jedini njegov

nedostatak sastojao se u tome to me je neko vrijeme ispunio razoaranim cinizmom o pitanji -

ma ljubavi to je, s obzirom na moje godine i moje is kustvo, moralo izgledati vie zabavno

nego ozbiljno. Rado sam tada citirala aforizme, medu ostalima i ovaj od Oscara Wildea:

"Grijeh je jedini znak ive boje koja postoji u modernom svijetu". Usvojila sam ga s punim

povjerenjem, i to tim lake, mislim, to ga nikad nisam provela u djelo. Mislila sam da bi se

moj ivot mogao zasnivati na toj izreci, nadahnjivati se nj ome, izvirati iz nje kako kakva

perverzna Epinalova slika: zaboravlja la sam prohujala vremena, nedostatak povezanosti i dobre

svakidanje osjeaje. Idealna predodba koju sam zamiljala bio je ivot niskosti i podlosti.

17

3.

SLJEDEEGA jutra probudila me topla suneva zraka to je koso padala na moj krevet, obasjala ga

i dokrajila udne i pomalo nejasne snove to su me muili. U polusnu, rukom s lica pokuah

ukloniti tu upornu vruinu, ali na kraju odustadoh. U pidami sidoh na tera su i tamo nadoh

Annu koja je listala novine. Zamijetih da je lako, ali savreno naminkana. Kao da nikada sebi

nije mogla priutiti pravi odmor. Kako mi nije poklanjala panju, mirno sam sjela na stube sa

alicom kave i naranom u ruci i prepustila se radosti jutra: zagrizla sam naranu, njen slatki

sok kliznuo mi je u usta; zatim gutljaj tople crne kave, pa opet svjeina ploda. Jutarnje sunce

grijalo mi je kosu i uklanjalo tragove plahti s tijela. Za pet minuta, ii u na kupanje. Annin

glas nagna me da poskoim:

- Cecile, vi ne jedete?

- Ujutro radije neto popijem,. Jer...

- Morate dobiti tri kilograma da biste dobro izgledali. Obrazi su vam upali, vide vam se

rebra. Pojedite malo kruha i dema s maslacem.

Preklinjala sam je da me ne nagoni da to jedem i kad je ona poela dokazivati da je to

neophodno pojavio se otac u svom raskonom kunom ogrtau s tokicama.

- Kakav ljupki prizor - ree. - Dvije preplanule djevojice sjede na suncu i priaju o demu i

maslacu.

- Naalost, samo je jedna djevojica - odgovori mu Anne smijui se. - Vaih sam godina,

jadni moj Raymond.

Otac se sagne i prihvati je za ruku.

- Uvijek jednako zlobna - ree njeno, a Annini kapci zadrhtae kao da ju je netko iznenada

pomilovao.

Iskoristih priliku i kliznuh. Na stubama sretoh Elsu. Bilo je oito da je tek izala iz kreveta,

oi su joj bile nadute, usne blijede na od sunca pocrvenjelom licu. Gotovo da sam je zaustavila i

rekla da je Anne dolje, da joj je lice njegovano i isto i da e pocrniti lijepo, polako, bez

posljedica. Gotovo da sam je upozorila. Ali ona bi to sigurno loe shvatila: imala je dvadeset i

devet godina, to jest trinaest manje nego Anne i to joj je izgledalo kao nedostina prednost.

Uzeh svoj kupai kostim i otrah u zaljev. Na moje iznenaenje Cyril je ve bio tamo. Sjedio

je u svojoj brodici. Ozbiljna lica krene mi ususret i uhvati me za ruku.

- Htio bih vam se ispriati za ono juer - ree-

-Moja greka - odgovorih.

Nimalo se nisam osjeala povrijeenom pa me udio njegov svean izraz lica.

- Jako se ljutim na sebe - doda gurajui brod u more.

- Nema razloga - rekoh veselo.

- Ima!

Ve sam bila u amcu. On je jo stajao u vodi do ko ljena, oslonjen objema rukama na rub

broda kao sudac za govornicom. Shvatila sam da se nee popeti prije ne go sve kae pa sam ga

gledala s najveom panjom. Ve sam mu dobro poznavala lice pa sam se snalazila u njemu.

Sjetila sam se da ima dvadeset i pet godina, da se moda smatra zavodnikom i to me nagna da

se nasmijem.

- Ne smijte se - ree. - Znate, sino sam se ljutio na sebe. Nita vas ne titi od mene; va

otac, ta ena, primjer... Bio bih najvei gad, to bi bilo isto, isto tako biste mogli povjerovati da

sam...

ak nije bio ni smijean. Osjeala sam da je dobar i spreman da me voli; da bih ga voljela

voljen. Ovih ruke oko njegova vrata, priljubih svoj obraz uz njegov. Imao je iroka ramena,

snano tijelo koje se stiskalo uz moje.

- Divni ste, Cyril - promrmljah. - Bit ete mi kao brat.

Ovio je svoje ruke oko mene s malim usklikom ljutnje i blago me otrgnuo od broda. vrsto

me drao uza se, u zraku, glava mi je poivala na njegovom ramenu. U tom trenutku sam ga

18

voljela. U svjetlu jutra bio je jednako sjajan, mio i njean kao i ja, titio me je. Kad su njegove

usne potraile moje, drhtala sam od uitka kao i on i na poljubac je bio bez grinje savjesti i

bez stida, bio je samo duboko traenje isprekidano apa tom. Onda sam se otrgla i zaplivala

prema amcu koji se ve bio otisnuo. Zagnjurila sam lice u vodu da ga popravim, osvjeim...

Voda je bila zelena. Osjeala sam se potpuno sretna i savreno bezbrina.

U jedanaest i pol Cyril ode, a na oputini se pojavie moj otac i njegove ene. Koraao je

izmeu njih, podravao ih je, sad je pruao ruku jednoj sad drugoj, tako prirodno kako je to

samo on znao. Anne je na sebi imala kupai ogrta: sasvim mirno ga je skinula pred naim

ispitivakim pogledima i opruila se na njemu. Struk vitak, noge savrene, odavala ju je tek

jedva vidljivo mlitava koa na nekim mjestima. Osjeala se dugogodinja njega i briga; i

nehotice sam, digavi obrve, povladivaki pogledavala oca. Na moje veliko izne naenje on mi

ne uzvrati pogled ve sklopi oi. Jadna El- sa doista je alosno izgledala, ulje se sjajilo na njoj.

Ni tjedan dana nisam davala ocu do...

Anne se okrene prema meni:

- Cecile, zato ovdje ustajete tako rano? U Parizu ste sve do podne bili u postelji.

- Morala sam raditi - odvratih. - To mi je presijecalo noge.

Nije se nasmijala: smijala se jedino kad je osjeala potrebu da se nasmije, nikad iz

pristojnosti, kao ostali ljudi.

- A va ispit?

- Propalo! - veselo odgovorih. - Propustila!

- U listopadu ga svakako morate poloiti.

- Zato? - umijea se moj otac. - Ja nikad nisam dobio diplomu pa ipak sjajno ivim.

- Ali vi ste za poetak imali nekakav imetak - podsjeti ga Anne.

- Moja ki uvijek e nai mukarca koji e joj omo guiti da ivi - dostojanstveno odgovori

otac.

Elsa se pone smijati i ustukne tek pred naim pogledima.

- Ona ovih praznika mora raditi - zakljui Anne sklapajui oi kao da eli zavriti razgovor.

Oajniki pogledah oca. On mi odgovori sitnim zbunjenim osmijehom. Zamislih sebe nad

Bergsono- vim stranicama s onim crnim crtama to mi skau u oi, a napolju Cyrilov smijeh...

Zgrozih se na tu pomisao. Pridoh Anni i tiho je oslovih. Ona otvori oi. Pri - makoh joj svoje

uznemireno, zaklinjue lice, uvukavi obraze kako bih jo vie izgledala kao premorena inte-

lektualka.

- Anne - poeh - pa neete mi valjda to uiniti, na tjerati me da radim po ovoj vruini... ovi

praznici bi me tako mogli osvjeiti.

Ona me nekoliko trenutaka uporno promatrala, a onda se tajanstveno nasmijeila i okrenula

glavu.

- Morala sam vam "to" uiniti... ak i po ovoj vruini, kako kaete. Koliko vas poznajem,

ljutit ete se na mene dva dana i poloiti ispit.

- Ima stvari na koje se ovjek ne moe naviknuti - ozbiljno zakljuih.

Ona me, drsko se osmjehujui, pogleda i ja, sva uznemirena, legoh u pijesak. Elsa je na dugo

i iroko razglabala o zabavama na obali. Ali otac je nije sluao: le ei na vrhu trokuta koji su

stvarala njihova tri tijela, bez prestanka je pogledavao izvrnuti Annin profil i ra mena, drsko,

pogledom koji sam poznavala. aka mu se polako, ravnomjerno i neumorno otvarala i zatvara la

u pijesku. Odjurih u more, zaronih, alei za praznicima koje smo mogli, a koje neemo imati.

Imali smo sve elemente za dramu: jedan zavodnik, jedna polu- mondenka i jedna ena od duha.

Na morskom dnu zamijetili prekrasnu koljku; ruiasti i plavi kamen; za ronih i izvadih je; tu

glatku i izlizanu koljku stiskala sam u ruci sve do ruka.

Odluila sam da e to biti moja amajlija koju cijelog ljeta neu naputati. Ne znam zato je

nisam izgubila, kao to sve inae gubim. Danas mi lei u ruci, ruiasta i mlaka, izaziva u meni

elju da zaplaem.

20

4.

SLJEDEIH dana najvie me iznenadila Annina krajnja ljubaznost prema Elsi. Ni na jednu od

mnogobrojnih Elsinih gluposti kojima je ova zainjala razgovor, ni kad nije odvratila ni jednom

od svojih svojstvenih poznatih kratkih primjedaba kojima bi jadnu Elsu uinila smijenom.

Divila sam se u sebi njenoj strpljivosti, njenoj plemenitosti, i nisam znala kakva je vjetina s

time usko povezana. Mog oca bi vrlo brzo zamorila ova mala okrutna igra. Ali naprotiv, bio joj

je vrlo zahvalan na tome i nije znao kako da joj izrazi svoju z ahvalnost. A ta zahvalnost,

uostalom, bila je samo izgovor. Svaka ko, on je s njom razgovarao kao s vrlo cijenjenom enom,

kao s drugom majkom svoje keri: on je ak i igrao na tu kartu, jer se stalno ponaao kao da me

eli staviti pod Annino okrilje, kao da nju eli uiniti pomalo odgovornom za ono to sam,

pribliiti je tako da bi je jo vie povezao s nama. Ali pogledi i pokreti koje joj je upuivao bili

su namijenjeni eni koju se ne poznaje, a koju se eli upoznati - u uitku. Ti pogledi koje sam

ponekad zapaala kod Cyrila i koji su me istodobno nagonili da ga izbjegavam i da ga izazivam.

U tom smislu, na mene se moglo utjecati vie nego na Annu; na je u ponaanju prema mom ocu

pokazivala ravnodunost i mirnu ljubaznost koje su me smirivale. Got ovo da sam povjerovala

kako sam se prvog dana prevarila, i nisam vidjela da ta nedvosmislena ljubaznost uzbuuje mog

oca. A posebno njene utnje... njene tako Prirodne, tako elegantne utnje. One su, u usporedbi s

Neprestanim Elsinim avrljanjem, tvorile pravu suprotnost kao sunce i tama. Jadna Elsa... ona

ni u to nije sumnjala, i dalje je bila ivahna i buna, i dalje jednako opeena od sunca.

Jednog dana ipak je ini se shvatila, uhvatila oev pogled; vidjela sam je kako mu je prije

ruka neto apnula u uho; u prvom trenu on se namrtio, zaudio, a onda je smi jeei se

pristao. Poslije kave Elsa se digla, dola do vrata, okrenula se prema nama i eznutljivo, vrlo

zaneseno, kako mi se uinilo, kao u amerikom filmu, unosei u svoj glas desetgodinje

francusko iskustvo u zavoenju, rekla:

- Doi ete, Raymond?

Otac je ustao, gotovo pocrvenio, i krenuo za njom govorei neto o dobrobiti popodnevnog

odmora. Anne se nije ni pomakla. Cigareta joj je dogorijevala medu prstima. Osjeala sam da

neto moram rei.

- Ljudi govore da siesta jako odmara, ali ja mislim da to nije tono...

Odmah sam zautjela, svjesna dvosmislenosti svojih rijei.

-Molim vas - odvrati Anne hladno.

Ona u tome ak nije ni vidjela dvosmislenost. Odmah je moje rijei shvatila kao neukusnu

alu. Pogledah je. Svjesno se trudila da ostane mirna i oputena, a to me dirnulo. Moda je u

tom trenutku strastveno za- vidjela Elsi. Da bih je utjeila, padne mi na pamet ci nina misao

koja me oduevila kao i sve cinine misli to bi mi pale na pamet: one su mi pruale osjeaj si-

gurnosti, opojnog ortatva sa samom sobom. Nisam se mogla svladati a da je glasno ne izrazim:

- Vidite, s takvim opekotinama siesta i ne mora biti naroito ugodna, ni za jedno ni za

drugo.

Bolje bi bilo da sam utjela.

- Odvratan mi je takav nain razmiljanja - ree Anne. - U vaim godinama to je vie nego

glupo, to je muno.

Hitro odgovorih:

- Oprostite, rekla sam to ale radi. Sigurna sam da su u biti vrlo zadovoljni.

Kad me je pogledala lice joj je bilo satrveno. Odmah sam je zamolila da mi oprosti. Ona je

sklopila oi i tiho, strpljivo poela:

- Vaa predodba o ljubavi malo je pojednostavljena. To nije slijed osjeaja koji ne zavise

jedni od drugih...

Sjetih se kako su sve moje ljubavi bile takve. Nagli osjeaj pred nekim licem, pokretom,

poljupcem... Razdragani, nepovezani trenuci - to je bilo sve ega sam se sjeala.

21

- Drugo je to - nastavila je Anne. - Tu je postojana njenost, blagost, osjeaj nedostajanja...

Neto to vi ne moete razumjeti.

Neodredeno je odmahnula rukom i uzela novine. Drae bi mi bilo da se je rasrdila, da je

izala iz te strpljive ravnodunosti pred mojim osjeajnim siroma tvom. Mislila sam da je u

pravu, da ivim kao ivotinja, po volji drugih, da sam jadna i slaba.

Prezirala sam sebe samu, a to mi je bilo uasno te ko, jer nisam bila navikla, da tako kaem,

da se prosuujem ni u dobru ni u zlu. Popela sam se u svoju sobu i razmiljala. Plahta ispod

mene bila je mlaka, jo su mi u uima brujile Annine rijei: "Drugo je to, osjeaj ne dostajanja."

Je li mi itko ikad nedostajao.

Ne sjeam se vie neprilika tih petnaest dana. A ve sam rekla da nisam htjela vidjeti nita

odredeno, prijetee. Ali nastavka ljetovanja, naravno, vrlo dobro se sjeam, budui da sam mu

posvetila svu svoju panju, sve svoje sposobnosti. Ali ta tri tjedna, ta tri, sve u sve mu, sretna

tjedna... Kojeg je to dana moj otac otvoreno pogledao Annina usta, onog kad joj je glasno pred -

bacio njenu ravnodunost pravei se kao da se ali? Onog kad je sasvim ozbiljno usporedio

njenu tankoutnost s Elsinom poluglupou? Moj mir je poivao na glupoj misli da se poznaju

ve petnaest godina i da su se htjeli voljeti, da bi to bili poeli ranije. "I mislila sam u seb i, ako

se to i mora dogoditi, otac e biti zaljubljen tri mjeseca, a Anne e sauvati nekoliko uz -

budljivih uspomena i malo ponienja." Zar ipak nisam znala da Anne nije ena koju se samo

tako moe napustiti? Ali Cyril je bio tu i to je bilo dovoljno moj im mislima. esto smo naveer

zajedno izlazili u none rupe Saint-Tropeza, plesali smo uz zvuk klarineta apui jedno

drugom ljubavne rijei koje bih ja sutradan zaboravila, ali koje su iste veeri bile jako njene.

Danju smo jedrili du obale. Otac nas je ponekad pratio. Jako je cijenio Cyrila, posebno otkad

mi je ovaj dopustio da ga jednom pobijedim u kraulu. Otac je njega zvao "moj mali Cyril", a

Cyril oca "gospodine", ali ja sam se pitala tko je od njih dva odrastao.

Jednog popodneva otili smo na a j kod Cyrilove majke. Stara mirna i vedra dama koja nam

je govorila o svojim udovikim i majinskim problemima. Otac je suosjeao, Anni upuivao

zahvalne poglede, a dami bezbrojne komplimente. Moram priznati da nikad nije smatrao da gubi

vrijeme. Anne je s ljubaznim osmijehom promatrala prizor. Na povratku izjavi kako je da ma

armantna. Ja poeh govoriti protiv svih starih da ma takve vrste. Pogledae me opratajuim i

aljivim izrazom to me jako razljuti.

- Zar ne vidite da je zadovoljna sama sobom - po- vikah. - Da estita sebi na vlastitom

ivotu jer osjea da je izvrila svoju dunost i...

-Pa to je istina - ree Anne. - Izvrila je dunosti majke i supruge i...

- A dunost kurve? - dodah.

- Ne volim prostakluke - ree Anne - pa ni kad su paradoksalni.

- Ali to nije paradoksalno. Udala se kao to se i sve ostale ene udaju, iz elje ili jer se to

mora uiniti. Rodila je dijete, vjerojatno znate kako dolazi do djece?

- Sigurno manje nego vi - naruga se Anne - ali i o tome neto znam.

- Odgojila je dakle to dijete. Vjerojatno je sebi pri - tedjela muke i neugodnosti preljuba.

ivjela je ivotom tisua ena i time se ponosi, razumijete. ivjela je kao mlada graanska

supruga i majka i nita nije uinila da se to dogodi. Hvali se da nije uinila ni ovo ni ono, a ne

time kako je neto doista radila.

- To nema nikakvog smisla - ree moj otac.

- To je varavo ogledalo - nastavih. - A poslije se kae: "Izvrio sam svoju dunost" zato to

nita nije uinio. Da je postala javna ena, roena u sredini u kojoj je roena, da, to bi bile

zasluge.

- Ideje su vam moderne, ali bezvrijedne - ree Anne.

Moda je to bilo tono. Mislila sam na ono to sam govorila, ali istina je da sam to od drugih

ula. U svakom sluaju, moj ivot, ivot mog oca, zasnivali su se na toj teoriji i Anne me je,

prezirui je vrijeala. ovjeku mogu biti drage i trice kao i ostale stvari. Ali Anne me nije

smatrala biem koje misli. inilo mi se da je hitno potrebno i vrlo znaajno da joj odmah

22

dokaem suprotno. Nisam znala da e mi se prilika za to prui ti vrlo brzo i da u se znati

okoristiti njome. Uostalom, rado sam priznavala da bih o tome za mjesec dana mo gla imati

suprotno miljenje, da moje uvjerenje nee potrajati. Kako bih inae mogla biti veliko duna?

23

A ONDA je jednog dana doao kraj. Tog jutra otac predloi da veer provedemo u Cannesu, da

pleemo i da kockamo. Sjeam se Elsinog veselja. Vjerovala je da e u pr isnoj atmosferi

igranica opet potvrditi linost fa talne ene koju su malo izblijedile suneve zrake i polu-

osama u kojoj smo ivjeli. Suprotno mojim oekivanji ma, Anne se nije usprotivila toj vrsti

zabave; tovie, inilo se da je prilino zadovoljna. im smo veerali, bez ikakve urbe, popela

sam se u svoju sobu da obuem veernju haljinu, uostalom jedinu koju sam imala. Otac ju je bio

izabrao; bila je egzotina, za mene u svakom sluaju i suvie egzotina, jer me je otac, bilo

zbog ukusa bilo iz navike, rado odijevao kao fatalnu enu. Za tekla sam ga u predvorju,

spremnog, sav je sjao u svom novom smokingu, ovila sam mu ruke oko vrata.

-Ti si najljepi mukarac kojeg poznajem.

-Osim Cyrila - odgovori ne vjerujui u to. - A ti si najljupkija djevojka koju poznajem.

- Poslije Else i Anne - odvratih mu ne vjerujui ni sama u vlastite rijei.

-Budui da ih jo nema i da doputamo sebi da ih ekamo, hajde zaplei sa svojim ocem i

njegovim reumatizmom.

Opet osjetih razdraganost koja je uvijek prethodila na im izlascima. U njemu doista nije bilo

nita od nekog starog oca. Dok smo plesali udisala sam poznati miris kolonjske vode, topline i

duhana. Plesao je u taktu, poluzatvorenih oiju, na kutevima usana lebdio mu je sretan osmijeh

koji nije mogao zatomiti, kao ni ja.

- Morala bi me nauiti be-bop - ree, zaboravivi svoj reumatizam.

Zaustavi se da bi maksimalnim i laskavim usklikom popratio Elsin dolazak. Ova je, u zelenoj

haljini, polako silazila niz stube, s ravnodunim osmijehom mon- denke na usnama, osmijehom

pripremljenim za igranicu. Iz osuene kose izvukla je najvie to se moglo kao i iz svoje

suncem opeene koe, ali to je bilo vie vrijedno pohvale nego sjajno. Na svu sreu, inilo se

kao da toga nije svjesna.

- Idemo?

- Nema jo Anne - rekoh.

- Idi pogledaj je li spremna - ree mi otac. - Vrijeme je da krenemo u Cannes, brzo e

pono.

Sapliui se o haljinu popeh se stubama i pokucah na Annina vrata. Ona mi dovikne da

udem. Zastadoh na pragu. Na sebi je imala sivu haljinu, ali neke neo bine sive boje, gotovo

bijelu, na kojoj se svjetlost pre lijevala bojei je kao more u zoru. Te veeri, kao da se sva

draest zrelosti u njoj stopila.

- Predivno! - rekoh. - Oh! Anne, kakva haljina!

Nasmijeila se u zrcalo kao ovjek koji se nekoga

sprema napustiti.

- Ova siva je pravi uspjeh - ree.

- "Vi" ste uspjeh - odvratih.

Uhvati me za uho i pogleda. Oi su joj bile tamno- modre boje. Vidjela sam kako se svijetle,

osmjehuju.

- Dobra ste djevojica, iako ponekad zamarate.

Tada proe pokraj mene i ne osvrnuvi se na moju ha ljinu, to me istodobno i veselilo i

vrijealo. Niz stube side ispred mene i ja ugledah oca kako joj ide u susret. Zaustavi se u

podnoju, s nogom na prvoj stubi, s licem uperenim u Annu. I Elsa ju je gledala kako silazi.

Tono se sjeam tog prizora: u prvom planu, ispred mene, Annin sjajni potilja k i savrena

ramena; neto nie, zadivljeno oevo lice i ispruena ruka a, ve u daljini, Elsin obris. - Anne - ree otac - divni ste. Ona mu se u prolazu osmjehne i uzme svoj ogrta.

- Nai emo se dolje? - ree. - Cecile, idete sa mnom?

Pustila me je da vozim. Cesta je nou bila tako lijepa da sam polako vozila. Anne nita nije

govorila. Nije ak ni zamjeivala zvuk truba koji se razlijegao iz radi ja. Ni trepnula nije kad nas

24

je na jednoj okuci preao oev kabriolet. Ve sam se osjeala izvan trke pred p rizorom na koji

vie nisam mogla djelovati.

U igranici smo se, zahvaljujui vjetim manevrima mog oca, brzo izgubili. Nala sam se za

barom, s Elsom i nekim njenim polupijanim znancem iz June Amerike. Bavio se kazalitem i,

usprkos trenutanom stanju, bio je zanimljiv zbog strasti koju je unosio u svoja shvaanja o

tome. Gotovo cijeli sat provela sam u ugodnom razgovoru s njim; ali Elsa se je dosadivala. Po-

znavala je jednu ili dvije velike zvijezde, ali sam posao nije ju zanimao. Odjednom me zapita

gdje je otac, kao da sam ja o tome neto mogla znati, i udalji se. Juno - amerikanac se na

trenutak raalostio, ali novi whisky ga je brzo povratio sebi. Ni na to nisam mislila, bila sam

sva blaena, i samo iz uljudnosti ga slijedila u ispi janju. Sve je pos talo jo smjenije kad je htio

plesati. Morala sam ga drati oko pasa i izvlaiti noge ispod njegovih, to je zahtijevalo prilino

veliku snagu. Toliko smo se smijali da sam gotovo dovraga poslala Elsu kad me kucnula po

ramenu s izrazom Kasandre na licu.

- Ne mogu ih nai - ree.

Izgledala je utueno; pudera na licu vie nije bilo,sva se sjajila, crte na licu bile su joj

razvuene. Izgledala je jadno. Odjednom sam se estoko poela ljutiti na oca. Bio je

nezamislivo neuljudan.

- Ah! Znam gdje su - rekoh smijeei se kao da se radi o neem posve prirodnom zbog ega

se nije morala uzrujavati. - Odmah se vraam.

Lien mog oslonca, Junoamerikanac padne u naruje Elsi. inilo se da se tu sasvim dobro

osjea. S tugom pomislih da je bujnija od mene i da se ne mogu na njega ljutiti. Igranica je

bila velika: dvaput sam obila sve prostorije, ali bez uspjeha. Obilazei terase sjetih se na kraju

automobila.

Trebalo je vremena dok sam ga u parku pronala. Bili su tu. Prila sam otraga i o pazila ih

kroz stranje staklo. Vidjela sam im profile, stajali su vrlo blizu jed no drugom i bili su vrlo,

ozbiljni, udesno lijepi u svjet lu uline lampe. Gledali su se i sigurno tiho razgovarali jer, usne

su im se micale. Obuzela me elja da nesta - nem, ali pomisao na Elsu tjerala me da otvorim

vrata.

Oeva ruka poivala je na Anninoj. Jedva su me i pogledali.

- Dobro se zabavljate? - uljudno rekoh.

- to je? - ljutito ree otac. - to radi ovdje?

- A vi? Elsa vas ve sat vremena posvuda trai.

Anne okrene glavu prema meni, polako, kao da ali.

- Mi se vraamo. Recite joj da sam bila umorna i da me va otac odveo kui. Kad vam bude

dosta zabave, vratite se mojim kolima.

Drhtala sam od bijesa, u prvi mah nisam znala to da kaem.

- Kad nam bude dosta zabave! Ali zar vi ne shvaa te! To je odvratno!

- to je odvratno? - ree otac udei se.

- Na more dovodi jednu ridokosu, na sunce koje ne podnosi, i kad se sva oguli onda je

ostavlja. To je i suvie lako! I to ja sad da kaem Elsi?

Anne se umorno okrenula prema ocu. On joj se smi jeio, nije me sluao. Bila sam krajnje

razdraena:

- Idem... idem joj rei da je otac naao drugu damu s kojom e spavati i da se ona moe

kupiti, je li tako?

Oev usklik i Annina uka prispjee gotovo istodobno. Hitro povukoh glavu iz vrata.

Zaboljelo me je.

- Ispriaj se - ree otac.

Nepomino sam stajala pored vrata, u glavi mi je sve brujalo. Otmjeno ponaanje uvijek mi

kasno dopire do mozga.

- Doite ovamo - ree Anne.

25

Ne osjetih nikakvu prijetnju i pribliih se. Ona mi poloi ruku na obraz i blago, polako, kao

da sam priglupa, ree:

- Ne budite zli, ao mi je Else. Vi ste dovoljno inteligentni da ete to lijepo znati srediti.

Sutra emo se ob jasniti. Jesam li vas jako udarila?

-Prilino - mirno odgovorih.

Ta nagla njenost i moj prethodni bijes izazivali su u meni elju da zaplaem. Gledala sam ih

kako odlaze, osjeala sam se potpuno ispranjena. Jedinu utjehu pruala mi je pomisao o mojoj

vlastitoj taktinosti. Polako se vratih u igranicu gdje nadoh Elsu i Junoame- rikanca koji se

upravo lijepio uza nju.

- Anni je zlo - sasvim mirno rekoh. - Tata ju je morao odvesti kui. Da popijemo neto?

Ona me bez rijei promatrala. Pokuala sam nai uvjerljiviji dokaz.

- Povraala je - dodah. - Grozno, haljina joj je sva zamrljana.

inilo mi se da ta pojedinost die istinom, ali Elsa je po lako, tuno, poela plakati. Zbunjeno

sam je promatrala.

- Cerile - ree. - Oh, Cerile, bili smo tako sretni...

Njeni jecaji postajali su sve jai. Tada i Junoameri-

kanac pone plakati ponavljajui: "Bili smo tako sret ni, tako sretni." U tom trenutku mrzila sam

Annu i svog oca. Ne znam to bih sve bila uinila da zaustavim suze jadne Else, otapanje tua s

njenih oiju i Ame- rikaneve jecaje.

- Nije sve gotovo, Elsa. Vratite se sa mnom.

- Uskoro u doi po svoje stvari - zajeca ona. - Zbogom, Cerile, tako smo se dobro slagale.

Iako sam s njom razgovarala samo o vremenu ili modi, ipak mi se inilo da gubim staru

prijateljicu. Na glo sam se okrenula i potrala prema automobilu.

26

SLJEDEEG jutra bilo mi nje muno, sigurno zbog whis- kyja popijenih prole veeri. Probudila

sam se leei poprijeko u postelji, u mraku, otealih usana, svi udovi bili su mi nepodnoljivo

vlani. Kroz prorez na kapcima probijala se zraka sunca, u njoj se u zbijenim krugovima dizala

praina. Nisam imala volje ni da ustanem ni da ostanem u postelji. Pitala sam se hoe li se Elsa

vratiti i kako e jutros izgledati Annino i oevo li ce. Trudila sam se da mislim na njih kako bih

mogla ustati, ali to mi nije polazilo za rukom. Na kraju sam se ipak digla, i slomljena,

mamurna, nala na svjeim ploicama sobe. Ogledalo mi je prualo tuan odraz; naslonih se na

nj: oi rairene, usta nateena, to strano lice, moje... Jesam li zbog tih usana, tih veliina, tih

mrskih, samovoljnih granica mogla biti tako slaba i podla? Pa ako su mi ve bile postavljene

granice, zato sam tako jasno, tako suprotno svojoj prirodi bila svje sna toga? Zabavljala sam se

prezirui, mrzei to vuje lice, upalo i zguvano od razvrata. Muklim glasom, gledajui se u

oi, ponavljala sam rije razvrat i, odjednom, opazila da se smijeim. Kakav razvrat, dovraga:

nekoliko nesretnih aa, uka i jecaji. Oprah zube i si - doh.

Otac i Anne su ve bili na terasi, sjedili su jedno pokraj drugog, za stolom postavljenim za

doruak. Do- bacih jedno odsutno dobro jutro i sjedoh suelice nji ma. Zbog stida, nisam se

usudila pogledati ih, ali me njihova utnja nagna da podignem glavu. Annino lic e bilo je malo

iznureno, jedini znak ljubavne noi. Oboje su se sretno osmjehivali. To me se dojmilo: srea mi

je uvijek izgledala kao potvrivanje, uspjeh.

- Jesi li dobro spavala? - zapita me otac.

- Tako, tako, - odgovorih. - Sino sam popila previe whiskyja.

Nalila sam kave u alicu, otpila gutljaj, i odmah odloila alicu. Njihova utnja bila je

bremenita, krila je u sebi nekakvu slutnju, neugodno sam se osjeala zbog toga. A bila sam i

suvie umorna a da bih je due mogla izdrati.

- to je? Izgledate tajanstveno?

Otac naizgled mirnim pokretom zapali cigaretu. Anne me je gledala oigledno zbunjena,

konano.

- Htjela sam vas neto zapitati? - najzad izusti.

Mislila sam na najgore.

- Neki novi zadatak zbog Else?

Ona okrene glavu i pogleda oca.

- Va otac i ja htjeli bismo se vjenati - ree.

Nepomino sam je pogledala, zatim oca. Punu mi nutu ekala sam od njega nekakav znak,

mig, koji bi me razljutio, ali i smirio. On je promatrao svoje ruke. Govorila sam u sebi: "To nije

mogue", ali ve sam znala da je istina.

- Vrlo dobra ideja - rekoh da dobijem na vremenu.

Nikako nisam mogla shvatiti: moj otac, tako tvrdoglav protivnik braka, stege, odluio se u

jednoj noi... To je mijenjalo cijeli na ivot. Gubili smo slobodu. Zamislih tada na ivot

utroje, ivot naglo uravnoteen Anninom inteligencijom i profinjenou, ivot na ko jem sam joj

zavidjela. S pametnim, otmjenim prijate ljima, sretnim, mirnim veerima... Odjednom sam za -

mrzila bune veere, Junoamerikance, Else. Obuzimao me osjeaj nadmoi, ponosa.

- Vrlo dobra ideja - ponovih i nasmijeih se.

- Makice moja, znao sam da e biti zadovoljna - ree otac.

Opustio me, oduevio. Obojeno umorom ljubavi, Annino lice je izgledalo pristupanije,

njenije nego ikad prije.

- Dodi ovamo, lutko moja - ree otac.

Prui mi obje ruke, privue me k sebi, k njoj. Napola sam kleala ispred njih, oni su me

njeno gledali i milovali po glavi. A ja se nisam mogla otresti misli da se moj ivot tog trenutka

moda mijenja, i da u za njih uistinu predstavljati makicu, malu umiljatu ivotinju. Osjeala

sam ih iznad sebe, sjedinjene prolou, budunou, vezama koje nisam poznavala, koje mene

nisu mogle zadrati. Dragovoljno sam sklopila oi, naslonila sam glavu na njihova koljena,

smijala sam se s njima, preuzela svoju ulogu. Uostalom, zar nisam bila sretna? Anne je bila vrlo

27

dobra, ni na emu joj nisam mogla zamjeriti. Ona e me voditi, olakavati mi ivot, u svim

prilikama pokazivati put koji moram slijediti. Postat u pravi ovjek, a i moj otac zajedno sa

mnom.

Otac ustane i ode po bocu ampanjca. Smuilo mi se. Bio je sretan, to je bilo glavno, ali

koliko puta sam ga vidjela sretnog zbog neke ene...

- Malo sam vas se bojala - ree Anne.

- Zato? - upitah.

Sluajui je, imala sam dojam kao da je moj veto mogao sprijeiti vjenanje dvoje odraslih.

- Plaila sam se da se mene ne bojite - ree i pone se smijati.

I ja se poeh smijati jer, uistinu sam je se malo bo jala. Istodobno mi je dala do znanja da je

to znala i da je to bilo potrebno.

- Zar vam brak dvoje starih ne izgleda smijean?

- Vi niste stari - rekoh s potrebnim uvjerenjem, jer se, s bocom u ruci moj otac, pleui,

vraao.

Sjeo je pokraj Anne, zagrlio je rukom oko ramena. Ona je uinila takav pokret prema njemu

koji me nagnao da spustim pogled. Vjerojatno se zbog toga udava- la za nj: zbog njegova

smijeha, zbog te vrste i sigurne ruke, zbog njegove snage, topline. etrdeset godina, strah od

usamljenosti, moda posljednji naleti ulnos ti... Nikad nisam razmiljala o Anni kao eni, ve

kao o potpunom biu: u njoj sam vidjela sigurnost, eleganciju, inteligenciju, ali nikada

senzualnost, slabost... Shvaala sam zato je otac ponosan: gorda, ravnodu na Anne Larsen

udaje se za nj. Voli li je, moe li je dugo voljeti? Mogu li razlikovati ovu njenost od one ko ju

je osjeao prema Elsi? Sklopih oi, sunce me zama ralo. Svi troje bili smo na terasi, puni

nedovrenih misli, potajnog straha i sree.

Elsa se tih dana nije vraala. Jedan tjedan proe vrlo brzi. Sedam sretnih , ugodnih, jedinih

lijepih dana. Stvarali smo sloene planove o rasporedu namjetaja,

0 dnevnom redu. Ideje mog oca i moje o tome bile su krte, kao u ljudi koji tako neto nikad

poznavali nisu. Uostalom, jesmo li ikad u to vjerovali? Vratiti se na ru ak u pola jedan svaki

dan na isto mjesto, veerati kod kue, zatim ostati kod kue, je li moj otac vjerovao da je to

doista mogue? Bilo kako bilo, ipak je s veseljem pokapao boemtinu, uspostavljao red,

graanski, elegantni, organizirani ivot. Vjerojatno su to za njega, kao i za mene, bile samo

kule u zraku.

O tom tjednu sauvala sam takvu uspomenu koje se danas rado sjetim kako bih ispitala sebe

samu. Anne je bila raspoloena, povjerljiva, puna njenosti, otac ju je volio. Gledala sam ih

kako ujutro silaze, oslonjeni jedno na drugo, smijui se, s podonjacima i eljela sam, kunem

se, da to potraje cijeli ivot. Naveer smo esto izlazili na obalu da popijemo aperitiv na nekoj

terasi. Svuda su nas smatrali slonom, normalnom obitelji i ja navikla da izla zim samo s ocem i

da sakupljam zlobne

1 alobne osmijehe, ja sam uivala to se vraam ulozi svojih godina. Vjenanje se trebalo

odrati u Parizu, po povratku.

Jadni Cyril te nae unutarnje promjene nije mogao gledati bez odredene zaprepatenosti.

Ali radovao ga je zakonski zavretak. Zajedno smo jedrili, ljubili se koliko smo htjeli i

eljeli, a ponekad, dok je svojim usnama pritiskao moje, u duhu bih vidje la Annino lice, njeno

ujutro blago zamoreno lice, njenu tromost, sretnu nebrigu koju je ljubav daval a njenim

pokretima, i zavidjela sam joj. Poljupci se iscrpljuju i da me je Cyril manje volio, sigurno bih

tog tjedna postala njegova ljubavnica.

U est sati, kad smo se vraali s otoka, Cyril je izvlaio brod na pijesak. Kui smo odlazili

kroz borovu umu i, da bismo se zagrijali, izmiljali smo indijanske ig re, razna utrkivanja. On

bi me ispred kue redovito stigao, oborio se na mene s pobjednikim poklikom, va ljao me po

borovim iglicama, vrsto stezao, ljubio. Sjeam se jo okusa njegovih zadihanih, bezuspjenih

poljubaca, lupanja njegova srca uz moje, to se stapalo s razlijevanjem valova na pijesku...

Jedan, dva, tri, etiri udarca srca i tiho brujanje na pijesku, jedan, dva, tri, jedan... on je hvatao

28

dah, poljubac mu je postajao od luniji, dui, vie nisam ula huku mora, ve u uima brze

korake koje je slijedila moja vlastita krv.

Jedne veeri razdvojio nas je Annin glas. Cyril je leao uza me, bili smo napola goli u

sutonskoj svjetlosti punoj rumenila i sjena pa razumijem da je to moglo prevariti Annu.

Odsjeenim tonom izgovorila je moje ime.

Cyril se u skoku digao, postiden, jasno. Tada sam se i ja digla, ali sporije i pogledala Annu.

Ona se okrenula prema Cyrilu i rekla mu tiho i nekako kao da ga i ne

vidi:

- Nadam se da vas vie neu vidjeti.

On nita nije odgovorio. Sagnuo se nada mnom, po ljubio me u rame, a onda se udaljio. Taj

pokret me zaudio, ganuo kao neki zalog, zadana rije. AnneVne je

promatrala istim ozbiljnim i odsutnim pogledom, kao da misli o neem drugom.. To me

razbjesni: ako misli na drugo nema pravo da tako govori. Uputih se prema njoj i iz iste

uljudnosti poeh izigravati zbunjenost. Ona makinalno skine borovu iglicu s mog vra ta. Kao da

me tek tada ugledala. Vidjela sam kako namjeta prezirnu masku, umora i negodovanja, lice

koje ju je tako uljepavalo, a meni ulijevalo strah.

- Morali biste znati da ovakve zabave obino na klinici zavravaju - ree.

Stajala je uspravno, uporno me promatrala. Osjeala sam se uasno neugodno. Bila je od

onih ena koje mogu govoriti uspravne kao svijea, ne miui se; meni je bio potreban

naslonja, neto sam morala imati u rukama, cigaretu, morala sam njihati nogom, gledati to

njihanje...

- Ne treba pretjerivati - rekoh osmjehujui se. - Cyrila sam samo poljubila, a to me nee

odvesti na kliniku.

- Molim vas da se vie ne sastajete s njim - ree kao da je povjerovala u la. - Ne protivite

se: imate sedamnaest godina, ja sam sada pomalo odgovorna za vas i neu dopustiti da

upropastite vlastiti ivot. Uostalom, imate posla, time ete ispuniti popodnevne sate.

Okrenula mi je leda i nehajnim korakom krenula prema kui. Zaprepatenje me prikovalo za

zemlju. Ona je vjerovala u ono to je govorila: moje dokaze, poricanja, primit e onom

ravnodunou gorom od prezira, kao da ja ne postojim, kao da sam neto to treba unititi, a ne

ja, Cecile, koju oduvijek poznaje i zbog ega bi joj moralo biti ao to me tako kanjava. Jedina

moja nada bio je moj otac. On e se ponaati kao i obino: "Tko je taj momak, mako moja? Je

li barem lijep i zdrav? uvaj se vucibatina, djevojice moja." On e se tako morati suprostaviti,

ili je gotovo s mojim praznicima.

Veera je protekla u pravoj mori. Ni u jednom trenutku Anni nije palo na pamet da mi kae:

"Nita neu ispriati vaem ocu, nisam dounik, ali obeat ete mi da ete zaista raditi." Njoj je

bila strana takva raunica. Zbog toga sam joj istovremeno zahvaljivala i mr zila je, jer upravo to

mi je doputalo da je prezirem. Ona je izbjegla taj pogreni korak, kao uostalom i dru ge, i tek

nakon juhe kao da se sjetila dogadaja.

- Voljela bih kad biste dali nekoliko dobrih savjeta vaoj keri, Raymond. Zatekla sam je u

borovoj umi s Cyrilom, veeras, i inilo se kao da su na sedmom nebu.

Jadni otac pokuao je to shvatiti kao dobru alu:

- to kaete? to su inili?

- Ljubila sam ga - estoko povikah. - Anne je mislila...

- Nita ja nisam pomislila - prekine me ona. -Ali mislim da bi bilo dobro da ga prestane

viati neko vrijeme i da se malo prihvati svoje filozofije.

- Jadna mala - ree otac... -Na kraju krajeva, taj Cyril je zgodan momak.

- I Cecile je dobra djevojica - doda Anne. - I zato bi mi bilo ao da joj se neto dogodi. A s

obzirom na potpunu slobodu koju uiva, stalno drutvo tog mladia i njihovo besposlienje, to

mi izgleda neizbjeivo. Vama ne?

Kad sam ula ono "vama ne" pogledala sam oca ko ji je, vrlo zabrinuto, spustio pogled:

29 47

- Vi ste svakako u pravu - ree. - Na kraju krajeva, uistinu bi malo vie morala raditi. Ne

eli valjda opet pasti iz filozofije?

- I to onda? - kratko odgovorih.

Pogleda me i odmah odvrati pogled. Bila sam zbunjena. Znala sam da je bezbrinost jedini

osjeaj koji je mogao nadahnjivati na ivot i da ne raspolaem nikakvim dokazima kojima bih

se mogla braniti.

- Sluajte - ree Anne uhvativi me za ruku, - djevojku iz ume zamijenit e dobra uenica i

to samo mjesec dana, zar je to teko, a?

Gledala me je s osmijehom: u tom svijetlu, sve je izgledalo jednostavno. Lagano izvukoh

ruku:

- Da - odgovorih - teko je.

Izgovorila sam to tako tiho da me ili nisu uli ili ni su htjeli uti. Sutradan ujutro nala sa, se

pred jednom Bergsonovom izrekom: trebalo mi je nekoliko minuta da je shvatim: "Ma kakvu

raznorodnost nalazili u poetku izmeu djela i uzroka, i premda je dalek put od pravila

ponaanja do potvrde o biti stvari, snagu za ljubav prema ovjeanstvu crpimo u dodiru s

izvornim principom ljudskog roda." Reenicu sam ponavljala najprije tiho da se ne razdraim, a

onda glasno. Rukama sam obujmila glavu i paljivo je itala. Na kraju, kad sam je shvatila,

osjeala sam se jednako hladna, jednako nemona kao i kad sam je prvi put proitala. Nisam

mogla nastaviti; gledala sam sljedee retke, jo uvijek paljivo i dobrohotno kad se u meni

odjednom neto digne kao vjetar i baci me na krevet. Pomislih na Cyrila koji me eka dolje u

obasjanoj uvali, sjetih se blagog ljuljukanja broda, okusa naih poljubaca, sje tih se Anne. O

svemu tome mislila sam tako da sam naglo sjela na postelju, srce mi je udaralo, govorilo mi je

da je sve glupo i grozno, da sam ja samo razmaeno i lijeno dije te i da nemam pravo da tako

mislim. Ali i usprkos dobroj volji i dalje sam razmiljala: mislila kako je ona kodljiva i opasna

i kako je treba udaljiti s naeg puta. Sjeala sam se onog ruka koji sam provela stis nutih zuba.

Ogorena, izobliena od mrnje, osjeaj zbog kojeg sam sebe prezirala, ismijavala... da, ba to

sam predbacivala Anni; spreavala me je da volim samu sebe. Ja, koja sam po prirodi bila

stvorena za sreu, umiljatost, bezbrinost, ja sam preko nje ulazila u svi jet predbacivanja,

neiste savjesti, u kojem sam se, suvie neiskusna u samopromatranju, i sama gubila. I to nii je

ona donosila? Odmjeravala sam joj snagu: htjela je mog oca, ima ga, malo po malo je od nas

stvarala supruga i pastorku Anne Larsen. To jest, uljudna, odgojena i sretna bia. Jer, ona e

nas usreiti; dobro sam osjeala s kakvom lakoom emo nas dvoje slabia popusti ti tim arima

okvira, neodgovornosti. Bila je mnogo dje lotvornija. Otac se ve udaljavao od mene; ono

njegovo zbunjeno, okrenuto lice za stolom, opsjedalo me je, muilo. Sjeala sam se, sa eljom

da zaplaem, svih naih ortatva, naeg smijeha kad smo se kolima u zoru vra ali istim

parikim ulicama. Svemu tome doao je kraj. Sad e me Anne uzeti u svoje ruke, oblikovati,

preodga- jati. I neu ni patiti zbog toga: ona e se ponaati inteligentno, ironino, blago, a ja

nisam sposobna da joj se oduprem; za est mjeseci neu to vie ni eljeti.

Neto je svakako trebalo uiniti, pronai oca i vrati ti naa stara dobra vremena. Kako su mi

odjednom lijepo izgledale one dvije radosne i bezbrine godine ko je su upravo zavile, godine

koje sam tako brzo zanijekala neki dan...? Slobodna da misli to te volja, i da loe misli, i da

malo misli, sloboda da sama odabere svoj ivot, da samu sebe odabere. N e mogu rei da

"budem onakva kakva sam", jer bila sam samo tijesto koje se daje oblikovati, ali ono koje

odbija kalupe.

Znam da bi se ovoj promjeni mogli nai sloeni raz lozi, da mi se mogu podmetnuti sjajni

kompleksi: ro- doskrvna ljubav prema ocu ili nezdrava mrnja prema Anni. Ali ja poznajem

stvarne uzroke: to su bili vruina, Bergson, Cyril ili barem odsutnost Cyrila. Cijelo sam

popodne, u slijedu neugodnih stanja, mislila o tome, ali svi izlazi dolazili su iz ovog otkria:

izloeni smo na milost i nemilost Anne. Nisam bila navikla da razmiljam i to me razdraivalo.

Za stolom, kao ni ujutro, nisam otvorila usta. Otac je smatrao da se mora naaliti na raun toga:

49

- Veselost i govorljivost, to je ono to volim kod mladih...

Pogledala sam ga s bijesom u oima, okrutno. Istina je da je volio mladost, a i s kime sam

razgovarala ako ne s njim? Priali smo o svemu: o ljubavi, smrti, glazbi. I on me je naputao,

sam me razoruavao. Gledala sam ga i mislila: "Ti me ne voli vie kao prije, izdaje me." I to

sam mu bez rijei pokuavala dati na znanje. Odjednom me je uznemireno pogledao, shvativi

moda da vie nije rije o igri i da je nae prijateljstvo u opas nosti. Vidjela sam kako se

ukrutio, kako razmilja. Tada mi se Anne obratila:

- Loe izgledate, ao mi je to sam vas natjerala da radite.

Nisam odgovorila, previe sam mrzila samu sebe zbog drame koju sam izazvala, a koju vie

nisam mogla zaustaviti. Zavrili smo veeru. Na terasi, u troku tu svjetlosti koja je dolazila kroz

prozor od blagovaonice, ugledala sam Anninu ruku, dugaku ivu ruku, kako se njie, kako trai

ruku mog oca. Pomislih na Cyrila, zaelih da me zagrli na ovoj terasi, punoj tura - ka i

mjeseine. Zaeljela sam da me miluje, tjei, pomi ri sa samom sobom. Otac i Anne su utjeli:

njih je oekivala ljubavna no, a mene Bergson. Htjela sam zaplakati, saaliti se nad sobom.

Uzalud. Ali zato sam ve Annu saaljevala, kao da sam bila sigurna da u je pobijediti.

Drugi dio

53

1.

IZNENAUJE me jasnoa kojom se sjeam onoga to se zbivalo od tog trenutka. Moja svijest o

drugima, o sebi samoj, postala je paljivija. Spontanost, lakomislena sebinost, uvi jek su mi

predstavljali prirodan luksuz. Uvijek sam samo ivjela. A sada me tih nekoliko dana toliko

uznemirila da sam jednostavno morala razmi ljati, sebe gledati kako ivim. Prolazila sam kroz

sve strahote samopromatranja ne pomirujui se ipak, zbog toga, sa samom sobom. "Taj osjeaj,

mislila sam, taj osjeaj prema Anni glup je i jadan, kao to je okrutna i ta elja da je odvojim od

svog oca." Ali, na kraju kra jeva, zato da se tako osuujem? Budui da sam ja jednostavno bila

ja, zar nisam slobodno mogla osjeati ono to se zbiva. Prvi put u ivotu uinilo mi se da se taj

"ja" dijeli i otkrie takve dvojnosti nevjerojatno me iznenadilo. Pronalazila sam dobre isprike,

aputala ih sama sebi, govorila sebi kako sam iskrena, ali odjednom bi iskrslo ono drugo "ja",

koje je opovrgavalo moje vlastite dokaze, dovikujui mi da varam sebe sa mu, iako ti dokazi

imaju sve privide istine. Ali, nije li me varalo ba to drugo "ja"? Satima sam se u svojoj sobi

muila da doznam jesu li opravdani strah i nepri jateljstvo kojima me Anne nadahnjivala ili sam

ja samo mala sebina i razmaena djevojka obuzeta lanom ne - zavinou.

U meuvremenu, svakodnevno sam sve vie mra - vjela, na plai samo spavala a, za vrijeme

jela, i protiv svoje volje, uvala munu ti inu koja me je i mene na kraju poela gnjaviti.

Promatrala sam Annu, bez prestanka vrebala na nju, i za vrijeme obroka stalno govorila u sebi:

"Ova njena gesta prema njemu, zar to nije ljubav, ljubav kakvu nikada vie nee doivjeti? I taj

osmijeh, kojim me gledala, s nemirom u oima, kako je zbog toga mogu mrziti?" Meutim, ona

iznenada, progovori: "Kad se vratimo, Raymond..." Tada bih se, na pomisao da e dijeliti na

ivot, sudjelovati u njemu, sva najeila. inilo mi se da je satkana samo od spretnos ti i

hladnoe. U sebi sam govorila: "Ona je hladna, mi smo vatreni; ona eli vladati, mi volimo ne -

zavisnost; ona je ravnoduna; ljudi je ne zanimaju, a nas oduevljavaju; povuena je, mi smo

veseli. Samo smo nas dvoje ivi a ona e se zavui izmeu nas sa svojim mirom, grijat e se,

oduzimati nam malo po malo nau dobru bezbrinu toplinu, sve e nam pokra sti kao lijepa

zmija." Ponavljala sam u sebi kao lijepa zmija... kao lijepa zmija! Kad mi je ponudila kruh na -

glo sam se trgla i kriknula u sebi: "Ludost, pa to je Anne, pametna Anne, koja se brine o tebi. U

njenoj hladnoi i njenom nainu ivota ne moe vidjeti nika kav proraun; njena ravnodunost

je titi od tisuu runih sitnica, to je dokaz otmjenosti." Lijepa zmija... osjeala sam kako

blijedim od stida, gledala sam je neujno zaklinjala da mi oprosti. Ona bi ponekad uhvati la te

poglede i uenje, nesigurnost zamraili bi joj lice, prekidali rijei. Oima bi instinktivno

traila mog oca; on ju je promatrao s divljenjem ili udnjom, nije shva ao razlog tog nemira. I

tako sam na kraju malo po malo uspjela stvoriti tjeskobnu atmosferu i prezirala sebe zbog toga.

Otac je patio onoliko koliko je to, u njegovom sluaju, bilo mogue da pati. To jest, malo,

jer bio je lud za Annom, lud od ponosa i uitka i samo je za to ivio. Jednog dana, meutim,

kad sam nakon jutarnjeg kupanja dremuckala na plai, sjeo je pored mene i pogledao me.

Osjeala sam kako mu pogled lei na meni.

Htjela sam se dignuti, i s izrazom lane veselosti na licu koji mi je ve posta jao uobiajen,

predloiti mu da idemo u vodu, kad mi on poloi ruku na glavu i alosnim tonom ree:

- Anne, dodite vidjeti ovog skakavca, sva se osui la. Ako je to posljedica uenja, morala bi

prekinuti.

Mislio je da e time sve srediti i, vjerojatno bi, deset dana ranije, i rijeio sve time. Ali ja

sam u svojim zapletima ve stigla mnogo dalje i popodnevni radni sati ni su mi vie smetali,

budui da od Bergsona nisam vie otvorila nijednu knjigu.

54

Pribliavala se Anne. Ostala sam potrbuke leati na pijesku paljivo oslukujui prigueni

bat njenih koraka. Sjela je s druge strane i promrmljala:

- Istina je da joj to ne odgovara. Uostalom, bilo bi dovoljno da doista radi, umjesto da se

vrti po sobi...

Tada sam se okrenula i pogledala ih. Kako je znala da ne uim? Moda je ak pogodila i

moje misli, vjerovala sam da je za sve sposobna. Ta pomisao me prestrai:

- Ne vrtim se po sobi - usprotivih se.

- Nedostaje li ti onaj mladi? - zapita otac.

- Ne!

To nije bilo sasvim tono. Ali istina je da nisam imala vremena da mislim na Cyrila.

- Pa ipak s tobom neto nije u redu - strogo odvrati otac. - Vidite li, Anne? ovjek bi rekao

oieno pile to se pee na suncu.

- Trgnite se, mala moja Cecil - ree Anne. - Radite malo i mnogo jedite. Taj ispit je vaan...

- Fuka mi se za ispit - povikah - razumijete li, ba mi se fuka!

Oajniki sam je gledala pravo u lice, da shvati da je ovo ozbiljnije od jednog ispita. Trebalo

je da mi kae: "Onda, o emu je rije?", da me obaspe pitanjima, da me prisili da joj sve

ispriam. I ona bi me uvjerila, odluila bi ono to eli, ali tako me barem vie ne bi

uznemiravali ti gorki i tjeskobni osjeaji. Paljivo me je promatrala, vidjela sam prusko

plavetnilo njenih od panje i prijekora potamnjelih oiju. I shvatila sam da joj nikad nee pasti

na pamet da me ispituje, da me oslobodi, jer joj to ni na kraj pameti nije bilo i jer je smatrala da

se to ne ini. Sigurno ni vjerovala nije da bi me mogle izjedati sline misli ili, ako je to i

mislila, inila je to s prezirom i ravnodunou. To je uostalom bilo sve to su i zasluivale!

Anne je uvijek svemu pridavala pravi znaaj. I zato nikad, nikad ne bih mogla raspravljati s

njom.

estoko sam se bacila na pijesak, naslonila obraz na ugodno topli al, uzdahnula sam,

zadrhtala malo. Annina mirna i sigurna ruka spusti se na moj potiljak, trenutak se nepomino

zadra na njemu, onoliko koliko je bilo dovoljno da se zaustavi moje nervozno podrhtavanje.

- Ne oteavajte sebi ivot - ree. - Bili ste tako zadovoljni i ivahni, tako bezbrini, a sad

postajete zamiljeni i tuni. To vam ne pristaje.

- Znam - odgovorih. - Ja sam mlado nesvjesno i veselo bie, puno radosti i gluposti.

- Idemo ruati - ree ona.

Otac je ve bio krenuo, on je mrzio ovakve razgovore; putem me uhvatio za ruku i zadrao je

u svojoj. Bila je to snana i ohrabrujua ruka: brisala mi je suze u mom prvom ljubavnom jadu,

drala je moju u trenucima mira i savrene sree, kriom ju je stiskala u trenucima ortatva i

ludog smijeha. Ta ruka na upravljau, ili s kljuevima, naveer, uzalud traei bravu, ta ruka na

ramenu ene ili s cigaretom, ta ruka nita vie nije mogla uiniti za mene. Snano sam je

stisnula. On me pogleda i nasmijei se.

2.

55

2.

PROOE dva dana: vrtjela sam se po sobi, zamarala. Nisam se mogla osloboditi misli koja me

salijetala: a nee nam unititi ivot. Nisam pokuavala vidjeti Cyrila, on bi me smirio, donio

malo sree, a to nisam eljela. ak sam i uivala u tome da postavljam sebi ner jeiva pitanja, da

se prisjeam proteklih dana, bojim onih koji e doi. Bilo je jako vrue; moja soba je bila u

polumraku, kapci sputeni, ali to nije bilo dovoljno da udalji tromost, nepodnoljivu vlanost

zraka. Leala sam na postelji, opruena, oiju uprtih u strop, mi cala sam se tek toliko da

pronaem komad plahte. Nisam spavala, ali na gramofon koji se nalazio u podno ju kreveta,

stavljala sam lagane ploe, bez melodije, tek s malo takta. Puno sam puila, smatrala sam da

propadam i to mi se svialo. Ali ta igra nije dostajala da me prevari: bila sam tuna, smetena.

Jednog popodneva sobarica pokuca na moja vrata i obavijesti me tajanstvenim tonom "da je

netko dolje". Odmah pomislih na Cyrila. Sila sam, ali nije bio on. Elsa. Srdano mi je stisnula

ruku. Promatrala sam je i udila se njenoj novoj ljepoti. Sunce ju je napokon do bro opalilo,

imala je svijetlu, lijepu, vrlo njegovanu boju, sjala je od mladosti.

- Dola sam uzeti svoje stvari - ree. - Juan mi je ovih dana kupio nekoliko haljina, ali to nije

dovoljno.

Zapitala sam se na trenutak tko je taj Juan, ali brzo predoh preko toga. Bilo mi je drago to

vidim Elsu: irila je oko sebe miris uzdravane ene, barova, lakih veernjih zabava koje su me

podsjeale na sretne dane. Rekla sam joj da mi je drago to je opet vidim, a ona me uvjeravala

da smo se mi uvijek dobro slagale jer imamo zajednike toke. Zatomila sam laki drhtaj i

predloila joj da poemo u moju sobu, ime bismo iz bjegle susret s ocem i Annom. Kad sam

pomislila da ga moda jo voli... usprkos Juanu i njegovim haljinama. Pomislila sam isto tako

da tri tjedna ranije ne ih zamijetila taj trzaj.

U svojoj sobi sluala sam je kako sa zanosom govori o mondenom i opojnom ivotu na obali.

Nejasno sam osjeala kako se u meni raaju udne pomisli koje je dijelom izazivao i njen novi

izgled. Na kraju se sama zaustavila, moda zbog moje utnje, uinila nekoliko koraka po sobi i,

ne pogledavi me, ravnodunim tonom zapitala me "je li Raymond sretan". Imala sam dojam da

sam osvojila jo jedan poen, i odmah sam shvatila zato. Tada mi se u glavi poelo mijeati

pravo mnotvo planova, osjetih kako se savijam pod teinom svojih argumenata. Odmah sam

znala to joj treba rei:

- "Sretan" i mnogo vie od toga! Anne mu ne doputa da misli na neto drugo. Veoma je

spretna.

- Veoma! - uzdahne Elsa.

- Nikad ne biste pogodili na to ga je navela da se odlui... Udat e se za nj...

Elsa me zaprepateno pogleda:

- Udati za nj? Raymond se hoe oeniti, on?

- Da - odgovorih. - Raymond se eli oeniti.

Odjednom me spopala elja da se nasmijem. Ruke

su mi drhtale. Elsa je izgledala oamuena, kao da sam je udarila. Nisam joj smjela dopustiti da

razmisli i zakljui kako, na kraju krajeva, to i dolikuje njegovim godinama i kako ne moe

provesti cijeli ivot s milo- snicama. Nagnula sam se naprijed i spustila glas kako bih je se to

vie dojmila.

- To se ne smije dogoditi, Elsa. Ja ve patim. To nije mogue, vi dobro razumijete.

- Da - odgovori ona.

Izgledala je kao zaarana, to me nagonilo na smijeh i jo vie sam poela podrhtavati.

- ekala sam vas - nastavih. - Samo ste vi sposobni da se borite protiv Anne. Jedino ste vi

tome dorasli.

Kao da je samo ekala da mi povjeruje.

- Ali, ako je eni, znai da je voli - primijeti ona.

56

- Ne - tiho rekoh - vas on voli, Elsa! I ne pokuavajte mi rei kako to ne znate.

Vidjeh kako trepe kapcima; okrenula se da bi sakrila zadovoljstvo, nadu koju sam joj

pruala. Ponaala sam se kao u vruici, tono sam osjeala to joj treba rei.

- Razumijete - nastavih - zanijela ga je mirom branog ognjita, moralom, i uhvatila ga je.

Muile su me vlastite rijei... Jer, napokon, to to sam izrazila bili su moji vlastiti osjeaji,

svakako, u svom elementarnom i grubom obliku, ali osjeaji koji su odgovarali mojim mislima.

- Ako se taj brak ostvari, na ivot utroje je razruen, Elsa. Oca treba tititi, on je veliko

dijete... Jedno veliko dijete...

Uporno sam ponavljala ono "veliko dijete" Sve mi se inilo malo i previe melodramatino,

ali ve su lijepe zelene Elsine oi bile ispunjene samilou. Zavrila sam kao da psalam

izgovaram.

- Pomozite mi, Elsa. Govorim vam to zbog vas, zbog mog oca, zbog vae uzajamne ljubavi.

U sebi jo zakljuih: "...i zbog malih Kineza."

- Ali to mogu uiniti? - zapita Elsa. - ini mi se da je to nemogue.

- Ako smatrate da je nemogue, onda odustanite - rekoh glasom koji nazivaju skrhanim.

- Kakva drolja! - promrmlja Elsa.

- To je pravi izraz - odgovorih ja tada i sama od- vratih pogled.

Elsa se na oigled preporodila. Izvrgla ju je ruglu, ona e joj pokazati, toj spletkarici, to

ona moe, Elsa Mackenbourg. A moj otac je voli, ona je to uvijek zna la. Ni ona sama, uz Juana,

nije mogla zaboraviti Ray- mondovu zavodljivost. Jasno, ona mu nije spominjala brano

ognjite, ali ona ga barem nije zamarala, nije pokuavala...

- Elsa - rekoh joj, jer je vie nisam mogla podnosi ti, - posjetit ete Cyrila, rei ete mu da

vas ja aljem i zamoliti ga za gostoprimstvo. On e to ve nekako sre diti s majkom. Rei ete

mu da u ujutro doi do njega. Razgovarat emo svi troje.

ale radi, na vratima dodah:

- Za svoju sudbinu se borite, Elsa.

Ona ozbiljno potvrdi glavom, kao da nije imala petnaestak sudbina, onoliko koliko i

mukaraca koji su je izdravali. Gledala sam je kako se svojim plesnim ko rakom udaljuje u

sunce. Za nekoliko dana otac e je ponovno poeljeti. Toliko sam mu davala.

Bilo je tri i pol popodne: u ovom trenutku sigurno je spavao u Anninom naruju. I ona sama

oputena, razgaljena, sva u toplini uitka, sree, sigurno se je pre davala snu... Brzo sam poela

kovati planove ni asa ne vodei rauna o sebi samoj. Koraala sam po sobi, ne zaustavljajui

se, dolazila do prozora, bacala pogled na savreno tiho more, raspreno u pijesku, vraala sam

se prema vratima, okretala. Raunala sam, razmiljala, odbacivala sve prigovore; nikad mi nije

padalo na pamet da ljudski duh moe biti tako hitar, tako okretan. Osjeala sam se opasno

spretnom i, valu gaenja koji je izlazio iz mene, protiv mene, od svojih pr vih objanjenja Elsi,

pridruivao se nekakav osjeaj ponosa, unutranjeg sudionitva, usamljenosti.

Sve se to - je li potrebno da kaem? - sruilo za vrijeme kupanja. Pred Annom sam drhtala od

grinje savjesti, to sam sve inila samo da se iskupim. Nosila sam joj torbu, urila da joj

pruim runik kad je izlazila iz vode, obasipala sam je uslugama, ljubaznim rijeima; ta tako

brza promjena, nakon utnje posljednjih dana, morala ju je iznenaditi, ak i obradovati. Otac je

bio oduevljen. Anne mi je zahvaljivala osmijehom, veselo mi je odgovarala, a ja sam se sjeala

onog "Kakva drolja! - To je pravi izraz." Kako sam to mogla rei, prihvatiti Elsine gluposti?

Sutra u joj savjetovati da ode, priznat u joj da sam se prevarila. Sve e biti kao i prije i, na

kraju krajeva, poloit u taj svoj ispit! Matura je svakako korisna.

- Zar ne?

Govorila sam Anni.

- Zar ne da je matura korisna?

Ona me pogleda i prasne u smijeh. I sama se nasmi jati, sretna to je vidim tako veselu.

- Nevjerojatni ste - odgovori mi.

57

Istina je da sam bila nevjerojatna, a da je jo znala to sam naumila da u inim! Umirala sam

od elje da joj to ispripovjedim, da vidi koliko sam doista nevjero jatna! "Zamislite, i Elsu sam

uvela u komediju: izigrava da je zaljubljena u Cyrila, stanuje kod njega, gledamo ih kako se

voze brodom, susrest emo ih u umi, na obali . Elsa je postala lijepa. Oh, jasno, nije lijepa kao

vi, ali iz nje zrai neto zbog ega se mukarci okreu za njom. Moj otac to nee dugo

podnositi: nikad se ni je mirio s tim da se tako brzo utjei neka ena koja mu je pripadala i to, u

neku ruku, pred njegovim oima. Posebno ne s mukarcem koji je mladi od njega. Razu mijete

li, Anne, on e je vrlo brzo poeljeti, iako vas voli, da bi sebe potvrdio. Vrlo je tat ili vrlo

siguran u sebe, kako hoete. Elsa e, po mojim uputama, uiniti ono to treba. Jednog dana on

e vas prevariti, a vi to neete moi podnijeti, zar ne? Vi niste od onih ena ko je dijele. Tada

ete otii, a to je ono to elim. Da, glupo je, mrzim vas zbog Bergsona, zbog vruine; razmi -

ljala sam da... Ne usuujem vam se o tome ak ni govoriti, toliko je to besmisleno i smijeno.

Zbog te ma ture elim vas zavaditi s nama, prijateljicu moje majke, nau prijateljicu. Pa ipak,

korisna je ta matura, zar ne?" - Zar ne?

- to to zar ne? - ree Anne. - Da je matura korisna.

- Da - odgovorih.

U stvari, bolje je da joj nita nisam rekla, ona moda ne bi shvatila. Bilo je stvari koje Anne

nije shvaala. Skoila sam u vodu, otplivala za ocem, brkala se s njim, opet nala slast u igri,

vodi i istoj savjesti. Sutra u promijeniti sobu; smjestit u se na tavanu zajedno sa svojim

kolskim knjigama. Bergsona ipak neu uzeti; ne treba pretjerivati! Dva potena sata rada, u

osami, marljivoj tiini, mirisu tinte, papira. Uspjeh u listopadu, oev zadivljeni osmijeh, Annina

pohvala, svjedodba. Bit u inteligentna, pomalo ravnoduna, kao i Anne. Moda i posjedujem

intelektualne sposobnos ti... Zar nisam u pet minuta stvorila logiki plan, isti nabog vrijedan

prezira, ali logian. A Elsa? Ulovila sam je na tatinu, osjeaje, pridobila sam je za nekoli ko

trenutaka, onoliko koliko joj je trebalo da koveg uzme. Smijeno, uostalom: ve sam bila

ciljala na Elsu, opazila pukotinu, dobro odmjerila udarac prije nego to sam progovorila. Prvi

put sam upoznala taj izvanredni uitak: proniknuti u jedno bie, otkriti ga, izvui na vidjelo i,

tu, pogoditi. Kao kad ovjek, oprezno, stavlja prst na oprugu, pokuala sam pronai nekoga i

eto, odmah se otkailo. Pogodak! Nisam to poznavala, uvijek sam bila previe nagonska. Kad

bih i pogodila neko bie, bilo je to nepanjom. Sav taj udesni mehanizam ljudskih refleksa,

svu tu snagu govora, sve sam to nenadano nazrela... Kakva teta to sam do toga do la pomou

lai. Jednog dana u nekoga strastveno voljeti i traiti put do njega, ovako, oprezno, njeno,

drhtavom rukom...

58

3.

KAD SAM sutradan ila prema Cyrilovoj vili osjeala sam se, intelektualno, mnogo manje

sigurnom u sebe. Slavei svoje ozdravljenje za veerom sam mnogo popila i bila vie nego

vesela. Govorila sam ocu da u diplomirati fi lozofiju, da u se druiti s uenim ljudima, da

elim postati slavna i nepodnoljiva. On e morati upotrijebiti sve reklamne trikove pa i skandal

da me lansira. Izmjenjivali smo smijene ideje, grohotom se smijali. I Anne se smijala, ali

manje buno, vie blago i kao da oprata. S vremena na vrijeme, kad bi moje ideje o lansiranju

prelazile okvire literaturi uobiajene pristojnosti, presta jala bi se smijati. Ali otac je bio tako

oito sretan zato to smo se nali u naim glupim alama, da nita nije prigovarao. Na kraju su

me odveli u postelju i pokrili. S ljubavlju sam im zahvalila i pitala ih to bih ja bez njih. Otac to

uistinu nije znao, Anne je ini se imala jednu pr ilino okrutnu ideju o tome, ali kad sam je

zamolila da mi je kae i kad se ona sagnula iznad mene, san me uhvatio. Pozlilo mi je usred

noi. Buenje ujutro bilo je tako muno kao nikad do tada. S nejasnim mislima i ne odlunim

srcem krenula sam prema borovoj umi i ne opaajui jutarnje more i uzbuene galebove.

Cyrila sam zatekla na ulazu u vrt. Poletio mi je u susret, zgrabio me u naruje, estoko

stisnuo uza se i isprekidano, nejasno poeo aputati:

- Draga, tako sam bio zabrinut... Tako dugo... Nisam znao da i sam toliko mogu biti

nesretan... Svako Popodne prolazio sam ispred uvale, jedan put, dva pu ta... Nisam vjerovao da

to toliko volim...

- Ni ja tebe - rekoh.

U stvari, to me istodobno iznenadilo i ganulo. Bilo je je ao da se osjeam tako loe, to mu

ne mogu posvjedoiti svoje osjeaje.

- Kako si blijeda - ree on. - Sad u se ja brinuti o tebi, neu dopustiti da te i dalje

zlostavljaju.

Prepoznala sam Elsinu matu. Zapitala sam Cyrila kako ju je prihvatila njegova majka.

- Predstavio sam je kao prijateljicu siroticu - ree Cyril. - Uostalom, Elsa je ljupka

djevojka. Sve mi je ispriala o toj eni. Zanimljivo, tako lijepo lice, tako plemenito, a takvi

spletkarski potezi.

- Elsa je mnogo pretjerala - tiho odgovorih. - Upravo sam joj htjela rei da...

- I ja tebi neto moram rei - prekine me Cyril. - Cecile, elim te oeniti.

Na trenutak me uhvatila panika. Trebalo je neto uiniti, rei. Da se nisam osjeala tako

grozno loe...

- Volim te - govorio mi je Cyril u kosu. - Napustit u pravo, nude mi zanimljivo

namjetenje... jedan ujak... Imam dvadeset i est godina, nisam vie djea rac, ozbiljno govorim.

to ti kae?

Oajniki sam traila neku lijepu dvosmislenu reenicu. Nisam se eljela udati za nj. Voljela

sam ga, ali se nisam htjela udati za nj. Ni za koga se nisam htjela udati, bila sam umorna.

- To nije mogue - promucah. - Moj otac...

- Tvoj otac je moja briga - ree Cyril.

- Anne nee htjeti - odgovorih. - Ona smatra da nisam zrela. I ako ona kae ne, to e

ponoviti i moj otac. Tako sam umorna, Cyril, koljena mi klecaju od uzbuenja, sjednimo. Evo

Else.

Silazila je u kunoj haljini, svjea i blistava. Osjeala sam se sivom i mravom. Oboje su

imali zdrav, izazovan, bujan izgled i to me jo vie snudilo. Elsa me posjela vrlo obazrivo, kao

da sam iz zatvora izala.

- Kako Raymond? - upita. - Zna li da sam dola?

Osmijeh joj je bio osmijeh sretne ene koja je oprostila, koja se nada. Njoj nisam mogla rei

da ju je otac zaboravio, a njemu, da se ne elim udati za nj. Sklopila sam oi. Cyril je otiao

59

donijeti kavu. Elsa je govorila i govorila, oigledno me smatrala vrlo istananim bi em, imala

povjerenja u mene. Kava je bila vrlo jaka, mirisava, sunce mi je pomalo vraalo snagu.

- Uzalud sam se trudila, rjeenje nisam nala - ree Elsa.

- Pa i nema ga - odvrati Cyril. - To je zaslijepljenost, zanos, nita se tu ne moe uiniti.

- Moe - odgovorih. - Postoji jedan nain. Nemate nimalo mate.

Laskalo mi je kad sam vidjela kako paljivo prate moje rijei: deset godina su bili stariji, a

nita im nije padalo na pamet! Nehajnim tonom zapoeh:

- Problem je psiholoke naravi.

Dugo sam govorila, objanjavala im svoj plan. Postavljali su mi iste prigovore koje sam i ja

sebi postavljala, osjeala sam duboko nezadovoljstvo to ih mogu opovrgnuti. Nikakvog razloga

nije bilo za to, ali kako sam ih svakako htjela uvjeriti, sva sam se unijela u svoje rijei.

Pokazala sam im da je mogue. Jo mi je preostalo da im pokaem da to ne treba uiniti, ali za

to nisam nalazila jednako logine razloge.

- Ne volim te spletke - ree Cyril. - Ipak, ako je to jedina mogunost da se oenimo,

prihvaam.

- Nije to ba Annina krivica - rekoh.

- Vrlo dobro znate da ete se, ako ona ostane, udati za onoga koga ona izabere - ree

Elsa.

Moda je to bilo tono. Vidjela sam Annu kako mi, na moj dvadeseti rodendan, predstavlja

mladia, koji je diplomirao, kojeg oekuje sjajna budunost, intelektu alnog, uravnoteenog, i

jasno, vjernog. Pomalo onakvog, kakav je uostalom i Cyril bio. Poeh se smijati.

- Molim te, ne smij se - ree Cyril. - Reci mi da e biti ljubomorna kad u glumiti da volim

Elsu. Kako si to mogla zamisliti, voli li me ti?

Govorio je tiho. Elsa se obazrivo udaljila. Gledala sam to preplanulo, napeto lice, tamne oi.

Cyril me volio, to je stvaralo nekakav udan osjeaj u meni. Proma trala sam mu usta, puna, tako

blizu... Nisam se vie osjeala intelektualnom. Primaknuo je malo svoje lice tako da su nam se

usne, dotaknuvi se, prepoznale. Sjedila sam, otvorenih oiju, usana nepomino priljubljenih uz

njegove, tople, vrste; usne su mu lagano zadrhtale, oslonio se malo kako bi to zatomio, a onda

su mu se usne otvorile, poljubac je najprije zatreperio, zatim je postao snaan, spretan, i suvie

spretan... Osjeala sam da imam vie dara da ljubim jednog mladia na suncu nego da

d