OKUPACIONA TERAPIJA U REHABILITITACIJI · Upravo na tome je okupaciona terapija i zasnovana, na ljudskoj potrebi za okupiranošću i vjerovanju da ljudi mogu utjecati na svoje zdravlje

Autori: Sanela Sadiković, okupacioni terapeut/fizioterapeut

Prim.dr.sci. Mirsad Muftić

Prof.dr. Ešref Bećirević

OKUPACIONA TERAPIJA U

REHABILITITACIJI

Sadiković Sanela,OT/VFT Prim.dr.sci. Mirsad Muftić, OKUPACIONA TERAPIJA

Prof.dr.Ešref Bećirević U REHABILITACIJI

Sarajevo, Septembar 2006 2

Ovu knjigu posvećujemo našoj Profesorici Nadeždi Zjuzin,

koja je bila naš prijatelj, veliki čovjek, veliki učitelj. Hvala joj

što je vjerovala u nas i pomogla nam da postanemo to što

jesmo.

Autori




ZAHVALE

Ovim putem željeli bi zahvaliti svim članovima ICACBR Queen`s Univerziteta (Dr.

Malcolm Peat, Lorna Jean Edmonds, Đenana Jalovčić, Darko Krznarić) koji su

razvili i implementirali projekat edukacije okupacionih terapeuta u Bosni i

Hercegovini.

Posebne zahvale idu Michelle Villeneuve, koja je nesebično davala sebe tokom naše

edukacije, vjerovala u nas i kad sami nismo vjerovali u sebe, borila se za nas i dala

nam mnogo ljubavi i znanja, Raymonde Hachey koja je dala dušu projektu i našoj

edukaciji, učila nas da moramo vjerovati i kad se čini da je nemoguće, i kako da se

nosimo sa grupom.

Hvala našim porodicama koje su bile uz nas i bodrile nas, i u trenutcima kad je bilo

veoma teško, sa puno ljubavi i strpljenja.

I na kraju jedno veliko hvala Doc. Narcisi Hadžiahmetović-Vavra koja je učinila

mnogo i pomogla da okupaciona terapija stigne do onih zbog kojih i postoji,

pacijenata.




SADRŽAJ

UVOD..................................................................................................................................5

ISTORIJAT OKUACIONE TERAPIJE..............................................................................7

OKUPACIONA PERFORMANSA I MODELI PRAKSE ZA FIZIČKO

ONESPOSOBLJENJE.......................................................................................................11

PROCES OKUPACIONE TERAPIJE..............................................................................21

PROCJENA I TESTIRANJE FIZIČKE DISFUNKCIJE

U OKUPACIONOJ TERAPIJI..........................................................................................26

UČENJE AKTIVNOSTI U OKUPACIONOJ TERAPIJI.................................................31

AKTIVNOSTI SVAKODNEVNOG ŽIVOTA.................................................................37

MOBILNOST....................................................................................................................56

AKTIVNOSTI SLOBODNOG VREMENA.....................................................................63

EVALUACIJA SENZIBILITETA I TRETMAN SENZORNE DISFUNKCIJE.............65

EVALUACIJA I TRETMAN KOGNITIVNE DISFUNKCIJE.......................................68

GRUPNI TRETMAN U REHABILITACIJI………………………………….................73

PRIMJENA OKUPACIONE TERAPIJE KOD RAZLIČITIH OBOLJENJA I

ONESPOSOBLJENJA…………………………………………………………………..75

FOTO GALERIJA.............................................................................................................78

LITERATURA..................................................................................................................80




UVOD

Želja i namjera autora ove knjige jeste približiti okupacionu terapiju kao dio

rehabilitacionog procesa, kako profesionalcima i klijentima, tako i široj javnosti.

Prisutne su velike dvojbe oko toga da li je okupaciona terapija isto što i radna terapija

koja je bila prisutna na našem području i ranije. Pokušaćemo u uvodnom dijelu uporediti

dostupnu literaturu iz radne terapije sa područja biše Jugoslavije i svjetsku literaturu iz

okupacione terapije, kako bi djelimično rasvijetlili ove dvojbe.

Profil radnih terapeuta na području bivše Jugoslavije ( Beograd i Zagreb) postoji već

skoro četrdeset godina. U knjizi autora Mr.sci med.Slobodana Nikolića korištene su

definicije Svjetskog udruženja okupacionih terapeuta, te svjetske zdravstvene

organizacije, što nas upućuje na to da se radu o istoj tematici, problematici i ciljevima, s

tim što je u svijetu došlo do rasta i ekspanzije okupacione terapije te je ona dobila jedno

šire značenje i šire područje djelovanja.5

Bilo kako bilo jednogodišnji projekat sada već Visoke zdravstvene Škole i Queen's

Univrziteta iz Kingstona, Kanada uveo je novi profil u rehabilitaciju u Bosni i

Hercegovini. Tokom dva projekta jednom u trajanju od šest mjeseci i drugom u trajanju

od godinu dana educirano je 13 okupacionih terapeuta. U prvom pilot projektu bila je to

kombinacija fizioterapeuta sa završenom srednjom školom (2 fizioterapeuta) i Višom

medicinskom školom (4 fizioterapeuta). Drugi dio projekta bio je već ozbiljnije

koncipiran sa intenzivnijom nastavom i dužim trajanjem, te je uslov za pristupanje

programu bila završena Viša medicinska škola (7 fizioterapeuta). Nastupio je dugi period

zatišja u kojem je okupaciona terapija pala u zaborav, osim u nekim pojedinačnim

pokušajima održavanja profesije i u nastavku ICACBRa (Međunarodnog centra za

unapređenje rehabilitacijeu zajednici) da u svojim projektima na području Bosne i

Hercegovine i dalje promoviše ovu profesiju u sklopu edukacije rehabilitacionih kadrova.

Napokon Visoka zdravstvena škola uvodi predmet okupacione terapije u svoj

četeverogodišnji studij. Nadajmo se da će ova profesija zaživjeti na našem području jer

postoji neizreciva potreba za njom.

Najčešće asocijacije koje okupaciona terapija priziva među svojim korisnicima su

štrikanje, pletenje košara, slaganje puzzle i igranje igara. U najboljem slučaju,

okupaciona terapija uključuje i učenje i uvježbavanje aktivnosti svakodnevnog života.

Ni kod samih stručnjaka poimanje okupacione terapije nije mnogo dalekosežnije. Na

žalost, uključujući i neke same okupacione terapeute. Ona je zaista mnogo više od svega

toga.

Zamislite kakav bi bio vaš dan da apsolutno ništa ne radite; ne jedete, ne pijete, ne čitate,

ne idete na posao, ne gledate televiziju, ne telefonirate...

Prepoznajete da ljudi imaju prirođenu potrebu za djelovanjem (okupacijom) i da upravo

tim dnevnim aktivnostima okupiraju, organiziraju i oblikuju svoj život, daju smisao i

značenje svom postojanju .

Upravo na tome je okupaciona terapija i zasnovana, na ljudskoj potrebi za okupiranošću i

vjerovanju da ljudi mogu utjecati na svoje zdravlje kroz ono što rade, kroz aktivnosti,

kroz svoje ruke koje su „napojene“umom i voljom. Ko smo zaista, produkt je onoga što

smo učinili, što očekujemo da ćemo učiniti i kako provodimo svoje vrijeme.

Zadovoljstvo, unutarnji mir i sreću dobivamo iz onoga što radimo, želimo raditi i u čemu

pronalazimo zadovoljstvo.




Pojam okupacija označava zbir svih aktivnosti koje obavljamo, a proizlaze iz naših

zadataka i uloga koje imamo u društvu i porodici.




POGLAVLJE I

ISTORIJAT OKUACIONE TERAPIJE

KLJUČNI TERMINI:

Moralni tetman

Rehabilitacioni model

Medicinski model

Pokret umjetnost i rukotvorine

Naučni menadžment

KORIJENI OKUPACIONE TERAPIJE

Istorija okupacione terapije počela je prije mnogo mnogo godina.

1910 godine tokom I svjetskog rata postojali su prvi praktičari okupacione terapije,

nazivani rekonstruktivnim osobljem. Oni su rehabilitirali onesposobljene borce i civilno

stanovništvo. Stavljali su akcenat na potrebu vojnika za njegom sveobuhvatnijom od

„zacjeljivanja rana“. Isticali su potrebu ponovne organizacije i vraćanja životu vojnika sa

onesposobljenjem, te pronalaženje smisla života i nečega čime bi se mogli baviti sa

promjenjenim fizičkim i mentalnim mogućnostima.

1920 godine desila se ekspanzija okupacione terapije. Okupacioni terapeuti pomjeraju

svoje granice i osim rada sa osobama sa fizičkim onesposobljenjem počinje okupaciona

terapija osoba sa mentalnim poteškoćama.

1930 okupaciona terapija se približava zvaničnoj medicini što vodi ka naučnom pristupu i

primjeni okupacione terapije.

1942 – 1960 period je poznat kao „rehabilitacioni pokret“. U tom periodu okupacioni

terapeuti su pozvani da organizuju i vode rehabilitacioni program za povrijeđene vojne

veterane. Takođe je trebalo vratiti i organizovati život ljudi koji su već ranije imali neko

onesposobljenje, povrede kičme, cerebralna paraliza, te traumatske povrede mozga.

1960 – 1970. Tokom ovih godina kompletna medicina se pomjerila prema

specijalizacijama određenih oblasti, što se dogodilo i sa okupacionom terapijom. Došlo je

do ekspanzije razvoja medicinskih usluga za djecu sa razvojnim problemima i raznim

pedijatrijskim stanjima.

1980 – 1990 Okupaciona terapija sve više biva uključena u programe koji ulažu znatne

napore i stavljaju akcent na pronalaženje problema, edukaciju i prevenciju. Kao cilj

intervencije u okviru okupacine terapije biva prihvaćen „ KVALITET ŽIVOTA“.

2000. U Maju 2000. godine američko Udruženje okupacionih terapeuta revidiralo je i

adaptiralo okvir prakse za profesiju. Ovo je učinjeno sa namjerom da se okupacionim

terapeutima ponudi bogatiji profesionalni jezik te da se ponudi detaljnije objašnjenje

profesije i njenog mjesta i uloge u odnosu na ostale medicinske discipline.

Novi okvir prakse pos nazivom „ Okvir prakse Okupacione terapije: Domen djelovanja i

proces“ vraća nas na suštinu aktivacije kroz okupaciju/aktivnost kao centralni dio

profesije. Polje okupacione terapije je profesija koja se konstantno razvija i koja je veoma

dinamična.




Upravo iz toga proizilazi činjenica da j e okupaciona terapija zvanično utemeljena 1917.

godine kad je postojala ogromna potreba za uslugama koje bi pomogle vojnicima da

povrate funkciju nakon I svjetskog rata(1914-1917).7

Utemeljivači okupacione terapije dijelili su vjeru u vrijednost okupacije/aktivnosti. Svako

od njih imao je različit pogled na praksu i različito iskustvo, ovisno kojom su se

disciplinom bavili.

William Rush Dunton bio je psihijatar, Herbert J. Hall ljekar,Eleonor Clarke Slagle

imala je završenu edukaciju iz područja za socijalna pitanja,Susan Johnson bila je

učiteljica umjetnosti, Thomas Kidner i George Barton bili su arhitekti i Susan Tracey je

bila medicinska sestra.7

Tri ideologije za koje se može reći da su u najvećoj mjeri oblikovale razvoj profesije su

moralni tretman, umjetnost i rukotvorine i naučni menadžment.

Moralni tretman

Moralni tretman potiče iz Europe 19 stoljeća i promovisan je od strane ljekara kao što su

Philippe Pinel i Samuel Tuke. Osnova ove filozofije podrezumijeva poštovanje

jedinstvenosti i ljudske osobnosti, prihvatanje jedistvenosti uma i tijela i vjerovanja da

humani pristup korištenja aktivnosti dnevnog života i okupacija mogu dovesti do

oporavka. Dr. Thomas Kirkbride iz pensilvanijske bolnice za mentalno oboljele opisao je

moralni tretman kao dnevnu rutinu za omogućavanje „ aktivnog pokreta i raznovrsnosti

okupacija“, kao što su agrikultura, tkanje, slikanje u rukotvorine. Moralni tretman se

uspješno provodio jedno vrijeme u malim azilima. Na žalost usljed finansijskih poteškoća

tretman je vremenom sveden samo na neophodnu njegu.

Gradeći na istoj ideji pola stoljeća kasnije Adolf Meyer tvrdio je da su mnoge bolesna

stanja problem adaptacije i da se mogu popraviti uključivanjem u okupacije koje liječe.

Dunton i Slagle podržali su ovo vjerovanje sa velikim entuzijazmom.

Umjetnost i rukotvorine

Razvoj pokreta umjetnosti i rukotvorina 1890 bila je reakcija na tadašnje društvene

promjene kreirane industrijskom revolucijom. Ekonomija se mijenjala iz agrarne u

manufakturnu, te sve što se ranije proizvodilo rukama sada je pravljeno u fabrikama.

Nezadovoljni radnici smatrali su da je proces proizvodnje sad bio izuzetno monoton i

dosadan. Upotreba umjetnosti i rukotvorina kao terapeutskog medija u okupacionoj

terapiji inspirisana je toim periodom. Ovaj pristup umjetnosti i rukotvorina zasnovan je

na pristupu da rad na rukotvorinama unapređuje fizičko i mentalno zdravlje kroz vježbu, i

daju zadovoljstvo krajnjim produktom proizvedenim sopstvenim rukama i umom.




Naučni menadžment

Frederick Taylor poznati inžinjer predstvai o je svoju teoriju naučnog menadžmenta

1911.godine. Njegova teorija sastojala se u primjeni racionalnosti, djelotvornosti i

sistemske obzervacije na industrijksi menadžment i sve druge oblasti života uključujući

edukaciju, proizvodnju i medicinu.Ova teorija kritikuje buku i prljavštinu azila 19 vijeka i

urgira da se imidž medicinske njege transformiše u čiste djelotvorne i brze ustanove.

Utemeljivače okupacione terapije privlačila je ova teorija naučnog menadžmenta. Ideja

da se znanje može razvijati kroz istraživanje i obzervaciju te primjeniti na svakodnevni

život pacijenta postala je ideja vodilja za naučni razvoj i napredak savremene okupacione

terapije kao i ostalog dijela medicinskih intervencija.

EKSPANZIJA I SPECIJALIZACIJA


Rast rehabilitacionog modela započeo je nakon II svjetskog rata i nastavljen je

industrijskim bumom zdravstvene njege u ranim sedamdesetim. Iako je ovaj rast u

početku bio vođen potrebom za rehabilitiranjem ranjenih vojnika, njega povrijeđenih i

hronično oboljelih civila je takođe bila obuhvaćena. Iako je okupaciona terapija započela

tokom I svjetskog ata, lagano se razvijala i rasla, period nakon II svjetkog rata osvijetlio

je i istakao još više važnost ove profesije. Broj preživjelih boraca bio je veći, zahvaljujući

antibioticima i uznapredovaloj medicini, ali su i rane bile teže i ostavljale veći stupanj

onesposobljenja zbog uznapredovale vojne tehanike i okrutnijeg načina ratovanja.

Psihološke traume bile su veće i ratni veterani bili su izgubljeni, bila im je potrebne

pomoć da ponovo reorganizuju svoj život i nađu smisao. Pomoć je bila potrebna i

porodicama. Uloga okupacinog terapeuta se razvijala i rasla te bila od ogromnog značaja.

Kao odgovor na porast potreba za uslugama rehabilitacije Kongers je usvojio Hill-Burton

akt 1946 da bi obezbijedio sredstva za izgradnju i obnovu rehabilitacioih centara. Zakon

je glasio da rehabilitacioni centri „moraju obuhvatati i pružati usluge u četiri

oblasti:medicinski uključujući okupacionu terapiju i fizioterapiju, psihološki, socijalni i

vokacioni dio“.4

Fizička disfunkcija i specijalnosti

Kreiranje specijalnosti vezano za fizičku disfunkcijuproizašlo je kao odgovor na

povećanje zahtijeva u načinu tretiranja različitih stanja, rastom i razvojem medicinske

tehnologije i životnih uslova i rastom same profesije. Pošto je rahabilitacioni pokret

pomogao uspostavljanju i važnosti okupacione terapije, to je odredilo mjesto okupacione

terapije u medicinskom modelu. Bilo je neophodno i neizbježno da se okupaciona

terapiaj specijalizira i razdvoji u dvije odvojene oblasti: fizička disfunkcija i mentalana




oboljenja. Ovo razdvajanje je zapravo samo pomoglo jačanju i napredovanju tehnika

tretmana i pribavilo profesiji veći kredibilitet među ostalim medicinskim profesijama.

Istorija okupacione terapije je pokazala iako se tehnike tretmana mijenjaju kroz godine

postojanja profesije, posebno u 20 stoljeću, vrijednosti i vjerovanja uspostavljena pri

utemeljenju okupacione erapije i dalje određuju i utiču na praksu okupacione terapije.7




POGLAVLJE II

OKUPACIONA PERFORMANSA I MODELI PRAKSE ZA

FIZIČKO ONESPOSOBLJENJE

KLJUČNI TERMINI

Okupaciona performansa

Sadržaj okupacione performanse

Područje okupacione performanse

Komponente performanse

Nivoi intervencije

Modeli prakse

Šta je to okupaciona terapija

Okupaciona terapija je zdravstvena disciplina koja se bavi ljudima fizički ili mentalno

oštećenim, onesposobljenim ili hendikepiranim, bilo trenutno ili trajno. Profesionalno

kvalificiran okupacioni terapeut uključuje pacijenta u aktivnost dizajniranu sa ciljem

promocije povratka i korištenja mogućeg maksimuma funkcije sa ciljem da se pomogne

ljudima da odgovore na zahtjeve njihovog posla, društvenog, ličnog i kućnog okruženja, i

da učestvuju u životu sa što punijim smislom.

Široka vizija okupacionog terapeuta je da omogući ljudima da razviju zdrave oblike

okupacija (aktivnosti).

Okupacioni terapeuti vjeruju da zdravlje ovisi o angaovanosti klijenata u aktivnostima

koje imaju smisla i daju mogućnost izbora.

Smisao i izbor se razvijaju kao rezultat našeg učešća u aktivnostima koje cijenimo, mi

sami kao i naše zajednice.

Okupacioni terapeuti vjeruju da su iskustva i znanje klijenata centralni za partnerstvo

klijent-okupacioni teraput, i da oba partnera imaju nešto da ponude u procesu terapije.

Okupacija se odnosi na “aktivnost”. ŠTA SU OKUPACIJE?

Okupacije su aktivnosti i uključuju sve što mi radimo...

* vodimo brigu o sebi

* uživamo (slobodne aktivnosti)

* doprinosimo kao punopravni članovi društva (produktivnost)

Okupacioni terapeuti pružaju usluge osobama čiji život je promijenjen

povredom ili bolešću

problemom u razvoju




procesom starenja

socijalnim ili emocionalnim problemima

Okupacioni terapeuti rade sa osobama svih dobnih skupina na promociji neovisnog funkcionisanja u

oblastima:

samonjege

produktivnosti

slobodnog vremena

Cilj je pomoći pojedincu da vodi koristan, zadovoljavajući život, sa maksimalnim nivoom nezavisnosti i

kvalitete života. Praksa okupacione terapije je holistička i klijencentrična.

Okupaciona performansa (sposobnost izvođenja neke aktivnosti) predstavlja osnovno

područje djelovanja okupacionih terapeuta. Elementi okupacione performanse su:

područje performanse, komponente performanse i sadržaj performanse.10

OKUPACIONA PERFORMANSA

Okupaciona performansa opisuje sadržaj okupacione terapije i područje djelovanja prakse

okupacionih terapeuta u okviru različitih specijalnosti. Kao što smo napomenuli ranije

elementi okupacione performanse su: područje performanse, komponente performanse i

sadržaj performanse. Područja performanse su:

(1) aktivnosti svakodnevnog života

(2) rad i produktivne aktivnosti

(3) igra i slobodno vrijeme (hobi)

Kako bi ova područja mogla funkcionisati od strane neke osobe bitne su nam

komponente performanse:

(1) senzomotorna komponeneta

(2) kognitivna integracije i kognitivne komponente

(3) psihosociajlne vještine i psihološke komponente

Izvođenje neke aktivnosti ili okupacije dešava se u prostornom i vremenskom okruženju

što takođe utiče na njenu kvalitetu i stepen izvođenja. Sl.1.

Okupacionu performansu možemo opisati kao rezultat interakcije osobe, okruženja i

okupacije/aktivnosti. Ona se ustvari odnosi na sposobnost osobe da obavlja određene

životne zadatke koji doprinose izvršavanju određenih okupacionih uloga koje svi mi

imamo u svom životu narazličite načine. Ove se uloge razvijaju u korelaciji sa

aktivnostima koje određena osoba obavlja u okviru svog društva.2 To podrazumijeva




uloge tipa: dijete, student, knjigovođa, otac, majka, radnik, penzioner isl. Okupaciona

performansa zahtijeva konstantno učenjei prilagođavanje promjenama koje se dešavaju u

životnom ciklusu na različitim nivoima. Za to koristimo sve komponente performanse.




OKUPACIONA PERFORMANSA

ASŽ Aktivnosti

Samo-

zbrinjavanja

POSAO/

PRODUKTIVNE

AKTIVNOSTI

IGRA

SLOBODNO

VRIJEME

SENZO-

MOTORNA

KOGNITIVNE/

KOGNITIVNA

INTEGRACIJA

PSIHO-

SOCIJALNI/

PSIHOLOŠKI

SADRŽAJ

PERFORMANSE

Vrijeme

/Okruženje

KOMPONENTE PERFORMANSE




PODRUČJE PERFORMANSE

Aktivnosti svakodnevnog života (ASŽ), rad i ostale produktivne aktivnosti, igra i

slobodno vrijeme predstavljaju područje okupacione terapije, odnosno dijelove na kojima

se može i odvija se intervencija okupacionih terapeuta. Aktivnosti svakodnevnog života

obuhvataju proces samozbrinjavanja u smislu lične higijene, kupanja, oblačenja,

hranjena, mobilnosti, socijalizacije, komunikacijskih sposobnosti i zadovoljavanje

seksualnih potreba. Posao i produktivne aktivnosti uključuju vođenje domačimstva, briga

za druge, aktivnosti edukacije, profesije, Igra i slobodno vrijeme obuhvataju igru i razne

istraživačke aktivnosti u sladu sa uzrastom djeteta/osobe.

KOMPONENTE PERFORMANSE

Komponente performanse predstavljaju naučene razvojne oblike ponašanja koji su

osnova okupacione performanse individue.3 Komponente performanse uključuju:

(1) SENZOMOTORNU KOMPONENTU koja uključuje tri tipa funkcije:

senzornu koja podrazumijeva senzornu svjesnost i procesiranje i

perceptualno procesiranje

neuromuskuloskeletnu komponentu koja podrazumijeva refleske, obim

pokreta, mišićni tonus, snagu, izdržljivost, posturu, gruba motorika,

prelazak srednje linije tijela, bilateralna kontrola, praksija, motorna

kontrola, fina koordinacija, oralna motorna kontrola6

(2) KOGNITIVNA INTEGRACIJA I KOGNITIVNA KOMPONENTA odnose

se na sposobnosti korištenja viših funkcija mozga. Te funkcije između

ostalog obuhvataju:

orjentacija, pažnja, iniciranje aktivnosti, završavanje aktivnosti

memorija, kategorizacija, prostorna orijentacija, rješavanje problema

učenje i generalizacija6

(3) PSIHOSOCIJALNE VJEŠTINE I PSIHOLOŠKE KOMPONENTE

obuhvataju sposobnost

socijalne interakcije i emocionalnog procesiranja

vrijednosti, interese, samokoncept, obavljanje uloga,

intrpersonalne vještine, samoizražavanje, rekcije na teškoće i promjene u

životu

organizacija vremena i samokontrola6




SADRŽAJ OKUPACIONE PERFORMANSE

Uspješna okupaciona performansa udvija se u okviru individualnih kultiroloških

zahtijeva i u skladu je sa godinama i razvojnom fazom osobe. Sadržaj performanse

posjeduje i vremensku i prostornu dimenziju. Vremenska dimenzija uključuje godine

osobe, razvojni nivo u kojem se osoba nalazi i vremensku fazu u kojoj se osoba nalazi u

smislu bitnih životnih ciklusa: roditeljstvo, karijera, edukacija isl.

Prostorna dimenzija manifestuje se u tri okvira: fzička, socijalna i kulturološka.8

* FIZIČKO OKRUŽENJE UKLJUČUJE:

kuću, zgrade, namještaj,

radno mjesto

škola (pristupačnost), transport

* SOCIJALNO OKRUŽENJE OBUHVATA:

sve bitne osobe u životu

socijalne grupe

ljude koji okružuju osobu na poslu u školi isl.

* KULTUROLOŠKO OKRUŽENJE OBUHVATA:

običaje, vjerovanja

standarde ponašanja, političke faktore

mogućnosti za edukaciju i zaposlenje

ekonomsku podršku

TRETIRANJE OKUPACIONE PERFORMANSE

Okupacioni terapeuti su razvili i demonstrirali kompetenciju u mnogim oblastima prakse

vezano za fizičko onesposobljenje. Okupaciona terapija je zdravstvena disciplina koja se

bavi ljudima fizički ili mentalno oštećenim, onesposobljenim ili hendikepiranim, bilo

trenutno ili trajno. Profesionalno kvalificiran okupacioni terapeut uključuje pacijenta u

aktivnost dizajniranu sa ciljem promocije povratka i korištenja mogućeg maksimuma

funkcije u svrhu da se pomogne ljudima da odgovore na zahtjeve njihovog posla,

društvenog, ličnog i kućnog okruženja, i da učestvuju u životu sa što punijim smislom.

Široka vizija okupacionog terapeuta je da omogući ljudima da razviju zdrave oblike

okupacija (aktivnosti).

Okupacioni terapeuti vjeruju da zdravlje ovisi o angažovanosti klijenata u aktivnostima

koje imaju smisla i daju mogućnost izbora.

Smisao i izbor se razvijaju kao rezultat našeg učešća u aktivnostima koje cijenimo, mi

sami kao i naše zajednice.

Okupacioni terapeuti vjeruju da su iskustva i znanje klijenata centralni za partnerstvo

klijent-okupacioni teraput, i da oba partnera imaju nešto da ponude u procesu terapije.6




Vremenom su okupacioni terapeuti postajali sve manje ovisni o instrukcijama ostalih

medicinskih grana jer su sve više razvijali svoje znanje i područje djelovanja. U tretmanu

fizičkog onesposobljenja vrlo često okupacioni terapeut se može uključiti već prije ili

nakon same operacije, u ranoj fazi akutne njege i može se nastaviti kroz sve faze

rehabilitacije.

Tretman okupacione terapije za fizičko onesposobljenje sasttoji se od četiri nivoa

intervencija. U toku tretmana ovi nivoi se mogu preklapati međusobno ili vrlo često se

odvijati u isto vrijeme. Četiri nivoa intervencije u tretmanu u okupacionoj terapiji

možemo oipisati na slijedeći način:

PRVI NIVO INTERVENCIJE

Metode prilagođavanja

Glavni način djelovanja okupacionih terapeuta pri djelovanju na okupacionu performansu

pacijenta jeste kotrištenje smisaonih aktivnosti. Metode prvog nivoa intervencije koje se

zovu metode prilagođavanja mogu uključiti vježbe, metode facilitacije, inhibicione

tehnike, pozicioniranje, senzornu stimulaciju ili preporuku ili obezbejđivanje srerdstva

kao što su razna pomagala i splintovi. Metode prvog nivoa intervencije najčešće (ali ne

uvijek) se koriste u akutnoj fazi njege oboljenja ili bolesti. Koristeći ove metode

okupacioni terapeut se tokom procjene i revizije stanja koncentriše najviše na okupacionu

performansu, te mora razmišljati o napredku i koristiti ove metode prilagođavanja kao

pripremu za slijedeću fazu prema smisaonoj aktivnosti i samostalnosti pacijenta u

oblastima performanse koliko je to maksimalno moguće.

DRUGI NIVO INTERVENCIJE

Omogućavanje aktivnosti

Mnoge metode koje se koriste u okupacionoj terapiji ne sadrže u sebi smisaonu aktivnosti

ali mogu biti koraci prema sposobnosti pacijenta da obavlja smisaonu aktivnost. Takve

metode označavaju se kao omogućavanje aktivnosti. Smisaona aktivnost ima autonoman

i jedisntven cilj koji zahtijeva motornu funkciju za izvršavanje zadatka kao i aktivno

učešće pacijenta u aktivnosti. Vrlo često se dešava da mnogi pacijenti u na ovom nivou

performanse nisu spremni za smisaonu aktivnost. U tu svrhu okupaciona terapija je

razvila mnoga pomoćna sredstva i metode koje pomažu pri simulaciji smisaonih

aktivnosti: slaganje kockica i raznih oblika, table za obučavanje vještina oblačenja,

simulatore vožnje, simulatore obavljanj posla kojim se pacijent/ica inače bavi, različite

igre i aktivnosti kojima se treniraju i uvježbavaju perceptualno motorne vještine. I na

ovom nivou neophodna je konstantna evaluacija i prilagođavanja stepena aktivnosti i

načina izvođenja odabrane ovisno o promjenama mogućnosti i vještina pacijenta.




TREĆI NIVO INTERVENCIJE

Smisaona aktivnost

Kao što smo već pomenuli smisaona aktivnost ima autonoman i jedisntven cilj koji

zahtijeva motornu funkciju za izvršavanje zadatka kao i aktivno učešće pacijenta u

aktivnosti, te je neophodno da ta aktivnost ima vrijednost za pacijenta i da mu je bitna u

životu kao i nivo njenog izvršavanja. Smisaone aktivnosti su dio rutine svakodnevnog

života i dio su sadržaja okupacione performanse. Obuhvataju: hranjenje, higijenu

oblačenje, mobilnost, komunikaciju, umjetnost, rukotvorine, igre, sport, posao i

edukacione aktivnosti. Osoba sa kojom radimo određuje vrijednost te aktivnosti u njenom

životu. Okupacioni terapeuti koriste smisaonu aktivnost kako bi evaluirali, facilitirali,

obnoili ili povećali sposobnost osobe da funkcionalno obavlja svakodnevne aktivnosti i

zadatke koje nosi uloga te osobe u životu. Primjena ovih aktivnosti može se obavljati u

bolnici, zajednici, centrimaza rehabilitaciju u zajednici ili u kući pacijenta.

ČETVRTI NIVO INTERVENCIJE

Okupacija /Aktivnost/ Zanimanje

Najviši nivo tretmana u okupacionoj terapiji predstavlja fazu kada okupacioni terapeut

radi sa pacijentom u njegovom prirodnom okruženju i na konkretnoj aktivnosti ili poslu,

koja je uobičajena za svakodnevni život pacijenta. Taj tretman se odvija u domu ili na

radnom mjestu, školi i sl. Ovisno o uzrastu i potrebama pacijenta. Obično na kraju ovog

četvrtog nivoa pacijent/ica izvršava ASŽ, svoj posao, igru ili neke druge aktivnosti na

maksimalnom nivou mogućnosti i sa maksimalnom okupacionom preformansom.

MODELI PRAKSE

Model lične okupacije

Model lične okupacije odnosi se i primjenjuje se na sve aspekte okupacione performanse,

a ne samona fizičku. To je sistemnski model u kojem ljudska uključenost u okupaciju

izražava kompleksnu intreakciju svih aspekata koji se nemogu u cjelosti i potpunosti

sagledati pojdinačno. Uključivanje u aktivnost zahtijeva tri podsisitema, međusobno

uvezana za omogučavanje performanse:

Voliticioni podsistem (lična pažnja, vrijednosti, interesi)

Habitualni podsisitem ( navike i uloge)

Podsistem performanse ( vještine uma, mozga i tijela koje funkcionišu

kao cjelina)4

Uključivanje u okupaciju odvija se u okruženju, koje konstantno obezbjeđuje povratnu

informaciju i dinamički utiče na ova tri podsistema i njihov produkt, okupacionu

performansu.




Pacijent/ica sa problemom ili manjkavošću u bilo kojem od ova tri podsistema, imaće

poteškoće i ograničenja u okupacionoj performansi. Uzmimo za primjer osobu sa

onesposobljenjem koja koristi kolica za kretanje, ukoliko ima nedostatka samopouzdanja

ili vrlo često kompleks niže vrijednosti nametnut društvenim stavovima ima problem u

okviru voliticionog podsitema. Naime osoba vjeruje da manje vrijedna, svi je čudno

dledaju i sl. te ostaje u kući, izbjegava izlaske što smanjuje njenu okupacionu

performansu, ne radi, neide u školu, nema socijalizacije i sl. T ista osoba može naići na

poteškoće u smislu nepristupačnog fizičkog okruženja za kretanje u kolicima, što se opet

na isti način odražava na okupacionu performansu.

Biomehanički model

Biomehanički model za tretman fizičkog onesposobljenja primjenjuje mehaničke principe

kinetike i kinematike na pokret ljudskog tijela. Ovi mehanički principi bave se silom koja

utiče na pokrete tijela i ekvilibriuma. Metode tretmana u ovom modelu koriste principe

fizike koji se odnose na silu, gravitaciju i poluge. Primjeri biomehaničkih tehnika su:

mjerenje zglobova, testiranje mišićne snage, kinetičke aktivnosti, terapeutske vježbe i

ortoze. Biomehanički princip najbolji je za primjenu kod pacijenata u ortopedskim

jedinicama, gdje postoje ortopedski problemi ali sa potpuno intaktnim centralnim

nervnim sisitemom (CNS).

Model motorne kontrole

Ovaj model koristi se sa osobama koje imaju disfunkciju centralnog nervnog sistema

(CNS). Ovaj model obično obuhavata senzomotorni ili neurorazvojni pristup. Metod

tretmana sa senzomotornim pristupom koristi neurofiziološke mehanizna da normalizuje

mišićni tonus i dobije što normalniji motorni odgovor.Neki pristupi koriste mehanirme

refleksa i sekvence tretmana mogu biti bazirane na rekapitulaciji ontogenetskog razvoja.

Najpoznatiji primjeri senzomotornog pristupa su:

Rood

Brunnstrom ( terapija pokretom)

Knott i Voss ( proprioceptivna neurouskularna facilitacija)

Bobath ( neurorazvojni tretman)4

Svi senzomotorni pristupi orjentisani su na oporavak motorike i povećanje motorne

perfromanse. Oni ne uzimaju u obzir i ne razmatraju motivaciju, pažnju, disfunkciju

uloga, vremensku adaptaciju i uticaj ovih faktora na motoričko ponašanje. Međutim

principi senzomotornog pristupa mogu se primjeniti na smisaonu aktivnost, što ćemo

prikazati kasnije.





Termin rehabilitacija kao što nam je poznato znači povratak sposobnosti, što

podrazumijeva povratak pune fizičke, mentalne, socijalne, vokacione iekonomske

korisnosti jedneosobe u skladu sa mogučnostima a vezano za postojeću disfunkciju.

To znači sposobnost za rad i život sa preostalim mogućnostima. Zbog toga u tretmanu

imamo fokus na sposobnosti radije nego na onesposobljenje. Rehabilitacioni model

koristi mjere ili tretmane koji omogućavaju neovisan život pacijentu i pored preostalog

onesposobljenja. Koristeći ovaj model okupacioni terapeuti se fokusiraju na područje

performanse više nego na komponente performanse. Metode tretmana rehabilitacionog

modela obuhvataju modalitete kao što su:

Trening za korištenje pomoćnih tehnologija

Adaptivna odjeća i adaptacije pri odijevanju

Arhitektonske adaptacije

Transport u zajednici

Evaluacija i adaptacija kuće

Vođenje domaćinstva i briga o djeteu

Aktivnosti slobodnog vremena

Trening za korištenje i život sa protezom

Evaluacija i trening za samonjegu

Menadžment kolica

Pojednostavljivanje posla i ušteda energije

Aktivnosti vezane za posao

Najčešće se metode rehabilitacionog modela koriste u kombinaciji sa biomehaničkim

modelom ili modelom motorne kontrole. Biomehanički ili senzomotorni principi mogu se

primjeniti tokom rehabilitacionih aktivnosti da bi osposobili i obnovili senzomotorne i

kognitivne komponente osobe.

Vođeni odabranim modelom ili modelima prakse okupacioni terapeuti određuju cilj i

strategije intervencije kako bi doveli pacijenta do maksimalnog nivoa performanse u

smisaonoj okupacionoj ulozi koju pacijent/ica obavlja u svakodenevnom životu.




POGLAVLJE III

Proces okupacione terapije

KLJUČNI TERMINI Skrining

Procjena

Planiranje intervencije

Intervencija

Reevaluacija

Kliničko razmišljanje

Klijentcentričnost

Proces okupacione terapije odvija se najčešće u diskretnim stadijima i fazama koje se

međusobno prepliću i vrlo često neprimjetno vode jedna u drugu.

1. PRIJEDLOG ZA OKUPACIONU TERAPIJU

U većini slučajeva fizijatar je taj koji pacijenta preporučuje za okupacionu terapiju, ali to

može biti i bilo koji drugi profesionalac koji je upoznat sa mogučnostima i oblastima

okupacione terapije te prepozna da je pojedini pacijent/ica mogući kandidat za

okupacionu terapiju. Neophodna su pisana ali i usmena uputstva i informacije o stanju,

dijagnozi i trenutnom tretmanu pacijenta od strane ljekara koji ga vodi.

2. SKRINING

Edukovani okupacioni terapeut obavlja niz pregleda i procjena stanja pacijenta i odlučuje

da li se pacijent/ica može uključiti u trenutnom stanju u okupacionu terapiju. Okupacioni

terapeut može obaviti ove procjene samostalno ili kao dio tima zdravstvenih

profesionalaca.

3. PROCJENA

U daljem radu okupacioni terapeut procjenjuje koje su mu informacije potrebne i

određuje oblasti koje treba procijeniti te instrumenete koji će se koristiti za tu

procjenu.Prikupljeni podaci se koriste za određivanje snaga i slabosti pacijenta vezano za

okupacionu performansu i komponente ličnosti.

4. PLANIRANJE INTERVENCIJE

Okupacioni terapeut u ovoj fazi radi zajedno sa pacijentom na razvijanju plana za

obnavljanje i poboljšanje pacijentove funkcije za aktivnosti i uloge u svakodnevnom

životu.Plan uključuje klijentcentričke ciljeve i metode za njihovo postizanje. Vrijednosti i

ciljevi koje pacijent/ica ima na umu su primarni, a oni za koje terapeut smatra da su bitni

su sekundarni.Kulturološki, socijalni i faktori okruženja uključeni su i utiču na ovaj plan.

Veoma je bitno makar okvirno odrediti krajnji rok implementacije i prve reevaluacije




ovog plana.To se radi u svrhu upoređivanj informacija i stanja koje smo imali na početku

i onih koje imamo pri prvoj reevaluaciji.

5. INTERVENCIJA

Intervencija obuhvata adaptaciju, promjenu ili rad na određenoj aktivnosti, njeno

gradiranje i prilagođavanje pacijentu. Okupacioni terapeut može biti prisutan svo vrijeme

izvođenja i praaktikovanja oderđene aktivnostiili može povremeno davati instrukcije te

korigovati način izvođenja u svrhu postizanja maksimalne funkcije. To ovisi o težini

odabranog zadatka i potrebi za prisustvom terapeuta.

6. REEVALUACIJA

Koristeći iste instrumenete kao prilikom prve procjene/evaluacije okupacioni terapeut

ponovno procjenjuje pacijenta u svrhu određivanja da li su se desila neke promjene

tokom tretmana i u kojem opsegu. Ovi rezultati nam govore o tome da li smo odabrali

pravi tertman, kolika je njegova uspješnost. Plan intervencije nakon ove reevaluacije se

može promijeniti, nastaviti ili prekinuti ovisno o rezultatima koje smo dobili. Ova

reevaluacija takođe može koristiti kao motivacija pacijentu, za dalji rad ako nam

obezbjedi konkretne pomake ka cilju koji smo postavili ili znak da nešto moramo

promijeniti ako pacijent/ica nije zadovoljan rezultatima i tokom terapije.

7. TRANZICIONE USLUGE

U radu sa pacijentom, porodicom i ostalim članovima tima (fizijatar, psiholog, socijalni

radnik, medicinska sestrai sl.) okupacioni terapeut pokušava razviti plan za nastavak

rehabilitacije pacijenta ili način funkcionisanja njegovog života i prelaznom periodu,

kada napušta bolnicu. Pokušava se razviti strategija odlaska kući(adaptiranje prostora ako

je potrebno, edukacija porodice) ili prelaska u neku drugu ustanovu za njegu ukoliko

odlazak kući nije moguć.

8. PREKID OKUPACIONE TERAPIJE

Ova faza predstvalja veoma komplikovan i važan momenta u radu okupacionog terapeuta

i pacijenta. Veoma je bitno pravilno procijeniti kad je pacijent postigao cilj koji smo

zajednički odredili ili je dostigao maksimum koji mu okupaciona terapija može pružiti,

jer produljivanje tretmana bez konkretnih rezultata odnosno tapkanje u njestu može

veoma loše uticati i na pacijenta i njegovo samopouzdanje, te na članove porodice.

Eventualno ukoliko postoji potreba može se ostaviti mogučnost ponovnog susureta nakon

izvjesnog perioda radi kontrole postignutih rezultata ili eventualno novih preporuka.

Produljivanje ove faze takođe može negativno uticati i na okupacionog terapeuta i

njegovo samopouzdanje u razvijanju tretmanai postizanju rezultata.




PLANIRANJE INTERVENCIJE

INTERVENCIJA

PROCJENA

ZAHTIJEV ZA OKUPACIONU TERAPIJU

SKRINING

PREKID OKUPACIONE TERAPIJE

TRANZICIONE USLUGE

REEVALUACIJA




KLINIČKO RAZMIŠLJANJE/ ZAKLJUČIVANJE U PROCESU INTRVENCIJE

U OKUPACINOJ TERAPIJI

Od 1986 godine Udruženje okupacionih terapeuta Amerike provelo je niz istraživanja s

ciljem ispitivanja kako okupacioni terapeuti razmišljaju i zaključuju u svom radu sa

pacijentima. Kliničko razmišljanje / zaključivanje može neformalno biti definisano kao

„ kako mislimo o onom što radimo“ Postoje različiti stavovi i teorije, različitih autora.

Za nas možda najzanimljivija Flemingova podjela na „tri pravca“ koja koriste kliničari u

razmišljanju pri organizaciji podataka:

√ Proceduralno razmišljanje bavi se time kako što prije obaviti stvari, odnosno

„šta treba slijedeće da se desi“3.

√ Interaktivno razmišljanje bavi se promjenama kod pacijenta vezano za

oboljenje, onesposobljenje.Terapeut koristi ovaj pravac da bi uključio, razumio i

motivisao pacijenta. Razumijevanje pacijenta je najvažnije za ovaj pravac.3

√ Kondicionalno razmišljanje bavi se okruženjem u kojem se intervencija dešava,

okruženjem u kojem pacijent obavlja svoje aktivnosti i načinima na koji različiti faktori

mogu uticati na rezultate terapije. Koristeći „šta ako?“ ili kondicionalni pristup terapeut

zamišlja mogući scenarijo za pacijenta.3

Pitanja za „tri pravca“ razmišljanja

Proceduralna pitanja

Koja je dijagnoza?

Koja je prognoza, komplikacije, i drugi faktori u vezi sa dijagnozom?

Koji je generalni protokol za procjenu i intervenciju kod ove dijagnoze?

Koje bi se intervencije mogle koristiti?

Interaktivna pitanja

Ko je pacijent/ica?

Koji su pacijentovi ciljevi, strahovi, interesi i vrijednosti?

Kako pacijent/ica vidi svoju životnu priču?

Kako se bolest ili onesposobljenje uklapa u njenu/njegovu životnu priču?

Kako bih mogao uključiti ovog pacijneta/icu?

Kako možemo komunicirati?

Kondicionalna pitanja

Koji su konteksti života pacijenta (vremenski, okruženje,socijalni aspekti, kulturološki

aspekti isl.)?

Kakva bi budućnost mogla biti za ovog pacijenta?

Kako mogu uključiti pacijenta da zamišlja, vjeruje i radi za budućnost?




KLIJENTCENTRIČNOST / ORJENTISANOST PREMA PACIJENTU

Principi koji vode pacijentu – orijentisanu praksu3

(i) vrijednost pacijenta kao aktivnog učesnika u rehabilitacionom (promjeni) procesu u

svim fazama donošenjaodluke i planiranja tretmana;

(ii) holistički pogled na ljude koji trebaju smislenu aktivnost u svim aspektima života/;

(iii) terapijska upotreba aktivnosti/okupacije kao medija za promjenu;

(iv) razvojna perspektiva koja prepoznaje promjenu kao proces vezan za period života ili

prelaza/

(v) interakcija izmedju pacijenta i okoline u okviru izabranih okupacionih uloga.




POGLAVLJE IV

Procjena i testiranje fizičke disfunkcije

u okupacionoj terapiji

KLJUČNI TERMINI

Inicijalna procjena

Model tretmana

Metode testiranja

Tehnike terapeutskog slušanja

Obzervacija

Procjena se odnosi na „prikupljanjei interpretiranje podataka potrebnih za

intervenciju.Ovo uključuje planiranje i dokumentovanje procesa i rezultata evaluacije“

Testiranje se odnosi na“specifične alte/testove i instrumente koji se koriste tokom procesa

evaluacije“.

Evaluacije/procjena je proces prikupljanja podataka, identifikacije problema,

formulisanja hipoteza i donošenjaodluka za intervencije u tretmanu.

PROCESI EVALUACIJE Skrining i inicijalna procjena

Proces evaluacije započinje skriningom, što uključuje razmatranje medicinskih

informacija i diskusija o pacijentu sa ostalim profesionalcima uključenim u rehabilitaciju.

Nakon skrininga slijede inicijalne procjene, okupacioni terapeut intervjuiše pacijenta,

odsabire standardizovane ili nestandardizovane testove koje će koristiti. Prikuplja

podatke o pacijentovom fizoičkom stanjeu i posmatra njegove sposobnosti tokom

aktinosti. Inicijalna evaluacija postavlja prioritete u tratmanu pacijenta, opisuje moguće

kriterije za evaluaciju nakon tretmana,opisuje dijagnozu u okviru okupacione terapije i u

saradnji sa pacijentom predlaže ciljeve na kojima bi se trebalo raditi, te vremenski okvir u

kojem bi ti ciljevi trebali biti dostignuti.7

Određivanje Modela tretmana koji će se koristiti

Slijedeći korak u evaluacije je određivanje modela tretmana koji će se koristiti. Na

primjer za pacijenta koji ima reumatoidni artritis, okupacioni terapeut će najvjerovatniji

odabrati biomehanički i rehabilitacioni model. Koristeći ovaj modelokupacioni terapeut

će uraditi procjenu i mjerenje obima pokreta u zglobovima, mišićnu snagu, i fizičku

izdržljivost, kao i kao i procjenu ASŽ, posla i slobodnog vremena. U drugom primjeru za

pacijenta sa cerebrovaskularnim inzultom (CVI), okupacioni terapeut će odabrati

neurorazvojni model i vršiti procjenu motorne kontrole, mišićnog tonusa, koordinacije i

mehanizama posturalnihrefleksa.




Testiranje

U ovoj fazi okupacioni terapeut testira pacijenta koristeći struktuirani intervju, kliničku

obzervaciju, formalnu i neformalnu obzervaciju, standardizovane testove i

nestandardizovane testove. Rezultati testiranja pomažu okupacionom terapeutu da

identificira deficit u području performanse, komponentama performanse, te sadržaju

performanse.

Identifikacija problema

Dolazi do sinteze svih prikupljenih podataka u prethodnom procesu. Okupacioni terapeut

takođe procjenjuje i uloge osobe/pacijenta probleme koje ustanovljena disfunkcija

izazziva u izvođenju tih uloga, te sve to zajedno formira dijagnozu okupacione terapije.

Dijagnoza okupacione terapije je lista deficita vještina okupacione performanse i opsuje

efekte pacijentovog medicinskog i psihičkog stanja na funkcionalnost u važnim ulogama

u životu.

Razvoj plana tretmana

Fianlana faza u procesu evaluacije jeste razvijanje plana tretmana. Odabiru se strategije

intervencije u vezi sa postavljenim ciljvima i dijagnozom okupacione terapije te u

saglasnosti sa pacijentom i njegovom porodicom.

METODE TESTIRANJA / PROCJENJIVANJA

1. Medicinska istorija

Podaci prikupljeni iz medicinske istorije važan su dio procesa evaluacije. Ovi podaci

mogu dati informacije o dijagnozi, prognozi,istoriji bolesti, trenutnom tretmnau, socijalne

podatke psihološke podatke,i podatkeo ostaloje rehabilitacionoj terapiji. Dnevne

zabilješke sestara i doktora daju informacije o trenutnim lijekovima i terapiji koju

pacijent prima, te kako pacijent reaguje na bolnicu i njenu dnevnu rutinu. U idealnim

okolnostima okupacioni terapeut bi imao šansu prostudirati sve ove informaciej prije

inicijalne evaluacije.

2 Intervju

Intervju je veoma važan inicijalni korak u procesu procjene. To je planirana konverzacija

čija je namjera davanje i primanje informacija. Predstavlja veoma vrijedan izvor

informacija. Osnovan svrha intervju jeste da terapeut čuje životnu priču pacijenta.

Prirodna poteškoća sa intevjuom su stidljivi pacijenti, koji se teško otvaraju. Bitno je na

početku intervjua objasniti pacijentu njegovu svrhu i namjeru. Objasniti mu da u bilo k

ojem tretnutku možemo prekinuti intervju ako se pacijent osjeća loše ili neželi dalje

razgovarati. Postoje tri tipa intervjua:




1. STRUKTUIRANI – pitanja su već određena i odgovori moraju biti

jasni, čvrsti i koncizni.

2. POLUSTRUKTUIRANI – To je vrsta intervjua gdje nam je

dozvoljeno da imamo svoje komentare i podpitanja. Tokom

ovogintervjua postoji mnogo više fleksibilnosti.

3. BEZ STRUKTURE – Ne postoje unaprijed određena pitanja, sami

kreiramo i postavljamo pitanja ili su obično prisutna jedno do dva

obavezna pitanja.

Tokom intervjua veoma je važno da smo svjesni toga da postoji verbalna i neverbalna

komunikacija. Neverbalna komunikacija odnosi se na govor tijela i vrlo često nam govori

mnogo o stanju pacijenta. Verbalno se odnosi na kognitivni dio.Pacijenti saopštavaju

činjnice o onome što misle, što se dešava.Bitno je obratiti pažnju na način kako se nešto

kaže, INTONACIJU. Obično dok razgovaramo sa pacijentom samo primamo

informacije ne razmišljamo o njima. Aktivno slušati znači razmišljati osvim ovim

stvarima i odgovoriti na aktivanterapeutski način. Kao terapeutu ponekad nam je teško

odgovoriti na afektivne poruke, osjećanja.Možemo odlučiti koliko daleko želimo ići.Kao

fizioterapeut nismo dužni zalaziti duboko, ali kao okupacioni terapeut duužni smo zaći

dublje u sfere afetkivnog i osjećanja vezanih za onesposobljenje i ograničenja koja

pacijent ima.

Tehnike terapeutskog slušanja

Veomaje važno tokom intervju imati u vidu da je svaki pacijent različit. Bitno je

prilagoditi jezik i način komunikaciej svakom pacijentu. Veoma je bitno tokom

konverzacije koristi jezik kji ne prosuđuje , ne procjenjuje. Ipak bitno je kljienta

usmjeravati,pgotovo tokom digresija, pažljivo ih varačćati na temu u cilju dobijanja

informacija vezano za problemu okupacionoj oblasti.

DESET OBAVEZNIH ZAPOVJESTI ZA DOBRO SLUŠANJE

1. Prestanite pričati nemožete slušati

2. Omogučite pacijentu da se osjeća prijatno

3. Saslušajte da bi ste razumjeli, a ne da bi ste odgovorili

4. Uklonite sve ono što bi vas moglo ometati

5. Empatija;pokušajte sebe staviti na njihovo mjesto

6. Budite strpljivi, odvojite vrijeme za komunikaciju

7. Obuzdajte svoju narav

8. Ublažiti kritikovanje i potencijalnu svađu

9. Postavaljajte pitanja

10. Prestanite pričati

GREŠKE KOJE SE MOGU DESITI

sažaljenje

negativan naboj terapeuta

preblizak odnos sa pacijentom




BARIJERE U KOMUNIKACIJI

Ono što donosite iz svog života.vaša životna filozofija može predstavljati

barijeru.

Dnevni red koji želite da savršeno ispunite, fokusiranje na jednu stvar.

Negativno je educirati konstatno ljude nekom redu koji smo mi sami

usvojili.

Važan rezultat intervju treba biti, povjerenje i saradnja između okupacionog terapeuta i

pacijenta. Vrlo je bitno okruženje u kojem se odvija intervju, treba postojati mir i

privatnost. Neophodno je da terapeut zapisuje informacije koje će mu korostotu kasnije

mrazvijanju tretmana. Naravno o tomr treba informisati pacijenta i dobiti njegovu

saglasnost. Intervju zatvaramo sumiranjem glavnih tačaka i zaključaka do kojih smo došli

u saglasnosti sa pacijentom.

3. Obzervacija Okupacioni terapeut će doći do infomacija, u toku evaluacije, posmatrajući pacijenta

tokom intervjua.

Ne formalna obzervacija

Okupacioni terapeut može dobiti jako puno informacija posmatrajući pacijenta pri

različitim aktivnostima, kako pristupa aktivnostima i ljudima oko sebe ili kako ljudi

pristupaju njemu.Kakva mu je postura, navike, usvojeni oblici kretnji i ponašanja

isl.Kako se pacijent oblači, da li je njegovan, postoji li fizička disfunkcija. Kakvi su izrazi

lica, ton kojim pacijent govori, kako govori. Na koji način drži ruke i kako se služi

njima.Postoji li bol i zaštitni položaji kao prevencija bola i sl.

Formalna obzervacija

Okupacioni terapeuti oriste struktuiranu obzervaciju da bi procijenili izvođenje

samonjege, menadžmenta kuće, mobilnosti i transfera. Terapeut posmatra i procjenjuej

pacijenta kako izvodi ove vještine u realnom ili simuliranom okruženju. Tako može

odrditi nivo nezavisnosti pacijenta, brzinu izvođenja, vještinu, potrebu za specijalnom

opremom i vrijednosti koje bi donio budući tretman.




4. Standardizovani testovi

Standardizovani testovi uključuju specifične instrukcije za korištenje i bodovanje i imaju

statističu evidenciju validnosti i postojanosti. Testovi su nomirani, što podrazumijeva da

postoje norme kojima se interpretiraju pojedinačne vrijednosti testa. Individualni rezultati

testa uspoređuju se sa rezultatima osoba u normiranoj grupi. Koristeći standardizovane

testove povećavamo formalnost kvantitativne evaluacije u okupacionoj terapiji. Ovaj

pristup zahtijeva veliku angažovanost okupacionog terapeuta na konstatnom razvijanju

vještina i edukaciji vezano za korištenje ovakvih testova. Mnogi standarsizovani testovi

kreirani od profesionalaca u drugim strukama, koriste se od strane okupacionih terapeuta

kako bise tetsiralo postignuto, razvoj, inteligencija, dominantnost ruke, motorne vještine,

osobnost, senzomotorna funkcija i vokaciuone vještine. Različiti zdravtveni žurnali

pružaju mnogo izvora podataka i primjera raznih standardizovanih testova koji se mogu

koristit u okupacionoj terapiji.Potrebno je veliko znanje okupacionog terapeuta iz

područja okuacione terapije ali i ostalih vještina. Nabrojaćemo samo neke u njihovom

izvornom nazivu, jer bi slobodni prijevod mogao promijeniti značenje: The Mental

masurments Yearbook, Occupational therapy Assesments tools: An Annotated Index,

Occupational Performanse Assesment, assesment and Evaluation, An Overview.

5. Ne standardizovani testovi

Postoje mnogi neformalni instrumenti razvijeni od straen terapeuta da bi se zadovoljile

potrebe određenog mjesta gdje se obavlja praksa okupacione terapije. Neki od njih su

adaptacija postojećih standardizovanih testova. Občno nema klasičnih instrukcija za

korištenje ili bodovanjeo vih testova. Rezultati i interpretacija nestandardizovanih testova

zavise od kliničke vještine, iskustva, procjene i mogućnosti evaluatora.




POGLAVLJE V

Učenje aktivnosti u okupacionoj terapiji

KLJUČNI TERMINI

Aktivnost

Analiza, adaptacije i sinteza aktivnosti

Aktivnost: Najvažnija komponenta u intervenciji okupacione terapije

Okupacioni terapeuti, možemo reći, predstavljaju eksperte za aktivnost.Nezavisno od

dijagnoze ili okruženja za terapiju, glavni cilj okupacionog terapeuta jeste na neki način

uključiti pacijenta u određenu aktivnost, prilagođeno naravno stanju pacijenta.U okviru

intervencija za pacijenta sa fizičkim onesposobljenjem okupacioni terapeut obavlja

slijedeće:

1. Analizira aktivnost

2. Adaptira aktivnost

3. Vrši sintezu aktivnosti

4. Podučava pacijenta novim načinima obavljanja određene aktivnosti

Dobro razumjevanje aktivnosti je fundamentalno kako za ocjenu, tako i za tretman.

Okupacioni terapeut shvata da izvođenje jedne aktivnosti ima brojne komponente kao što

su:

Fizičke vještine

Čulna osjetljivost

Kognitivna svijest

Psiho-emocionalni nivo

Socio-kulturološku relevantnost

Svijest o ovim komponentama određene aktivnosti je potrebna da se ocjeni sposobnost

pojedinca da je obavi. Proces analize aktivnosti započinje rastavljanjem aktivnosti na

njene najosnovnije komponente. Zatim slijedi identifikacija aspekata aktivnosti koji

predstavljaju problem za pojedinca. Nakon toga okupacioni terapeut može da razvije

kreativne strategije koje će omogučiti pojedincu da obavi odredjenu aktivnost koju do

tada nije mogao obavljati.

Analiza, adaptacija i sinteza aktivnosti

Okupacioni terapeuti pristupaju analizi aktivnosti koju pacijent mora ili želi obavljati u

svom životu, a sa ciljem procjene ergonomskih učinaka aktivnosti na muskuloskeletnu




funkciju, što omogućava terapeutu da preporuči neophodne adaptacije, aktivnosti ili

okruženja u kojem se dešava. Drugi razlog za analizu aktivnosti jeste određivanje nivoa

okupacione performanse koja je neophodna za izvođenje date aktivnosti. Nakon ove

analize aktivnosti terapeut određuje koje su to komponente performanse koje pacijentu

stvaraju poteškoće pri izvođenju date aktivnosti te odabire načine za promjenu i

prilagođavanje. Adaptacija aktivnosti ustvari predstavlja modifikaciju već dobro

poznatog i naučenog zadatka. Okupacioni terapeuti posjeduju vještinu da sadržaj,

materijale ili pravila već poznate aktivnosti, kako bi postigli dva generalna cilja.

Prvo terapeut adaptira aktivnost da bi performansu učinio lakšom i sigurnijom. I drugo

terapeut adaptira aktivnost na način da bi ona poboljšala i razvila vještine otežane

performanse.9

Sinteza aktivnosti ustvari predstavlja razvijanje savim nove nepoznate aktivnosti. Kao što

je slučaj i sa adaptacijom aktivnosti terapeut vrši sintezu aktivnosti iz dva razloga. Prvo

nova stvorena aktivnost predstavlja jedinstvenu priliku za pacijenta da ostvari postizanje

cilja u poboljšanju deficita okupacione performanse sa novim prilagođenim pravilima.

Drugo neka novo dizajnirana igra ili aktivnost prilagođena pacijantu omogućava

postizanje tranutne satisfakcije za pacijenta postizanjem cilja.

Analiza aktivnosti je proces koji uključuje mentalnu funkciju i aktivno uključuje

okruženje. To je kao što smo naveli sredstvo kojim se ostvaruju pacijentove osnovne

potrebe i kojim postižemo savršenstvo i kompetenstnost.

Produkti aktivnosti mogu biti opipljivi ( poizvodnja nečega) i neopipljivi (čitanje).

Nagrada ovih aktivnosti i zadovoljstvo njima dolazi u samom procesu i kroz

svakodnevno malo poboljšanje načina i kvaliteta izvođenje aktivnosti. Analiza aktivnosti

ustvari predstavlja proces kojim se određuju multidimenzionalni elementi performanse

zadatka.

Analiza aktivnosti može imati tri pristupa:

1) PRISTUP KOJI JE USMJEREN KA AKTIVNOSTI

2) PRISTUP USMJEREN KA OSOBI

3) PRISTUP USMJEREN KA OKRUŽENJU9

Ipak čak i ako se fokusiramosamo na jedan kruga sva tri su uvijek uključena.




Kada okupacioni terapeuti podučavaju aktivnost

Veliki dio procesa okupacione terapije podrazumijeva učenje novih načina izvođenja već

poznate aktivnosti. Kada kognitivno onesposobljenje ograniči pacijentovu mogučnost

izvođenja aktivnosti svakodnevnog života, okupacioni terapeut koristi nove načine

kojima ponovno uči pacijenta obavaljanje iste aktivnosti. Novi način obavljanja poznate

aktivnosti koristi se za pacijenta sa najrazličitijim spektrom oboljenja i onesposobljenja.

Osobu koja radi na računaru okupacioni terapeut podučava novom načinu rada na

kompjuteru kako bi izbjegao repetativne stres povrede i smanjio i izbjegao bol (Sindrom

karpalnog tunela). Pacijenta koji se oproravlja od operacije ugradnje koronarnog bypasa,

obučavamo novim načinima izvršavanja poznatih aktivnosti kako bi se smanjio rizik i

naprezanje kardiovaksularnog sisitema. Nakon ugradnje vještačkog kuka pacijenta je

neophodno obučiti novim načinima obavljanja svakodnevnih aktivnosti u skladu sa

biomehaničkim kontraindikacijama koje nosi ova operacija. Pacijente sa lošim balansom

koji je posljedica neuromuskularne slabosti, educiramo za nove načine obavljanja

aktivnosti gdje su uključeni gornji ekstremiteti, a kako bi se prevenirala mogučnost od

pada. Okupacioni terapeuti takođe podučavaju menadžmentu vježbi u kućnim uslovima,

edukacija ličnih pratioca osoba sa onesposobljenjem, manevrisanje kolicima, korištenja

pomoćne tehnologije i sl.

Faktori koji utiču na proces učenja su:

Aktivno učešće osobe koju podučavamo

Strategije razvoja: Motorna strategija usvajanja nove aktivnosti,

Kognitivna strategija, strategija usvajanja aktivnosti, Interpesonalana

strategija pacijent- okupacioni terapeut i sl

OSOBA

OKRUŽENJE AKTIVNOST




Instrukcije koje dolaze od okupacionog terapeuta vezano za aktivnost, a

mogu biti: Verbalne, vizuelne, somatosenzorne

Povratna informacija koja dolazi u vidu načina izvođenja aktivnosti, može

doći od strane pacijenta, njegove okoline i sl.







Analiza aktivnosti9

Informacije o pacijentu: ______________________________________

Komponente aktivnosti Potrebna vještina Adaptacija

Fizičke vještine

- opšta motorna funkcija

- fine motorne vještine

- mišićni tonus

Čulna osjetljivost

- svijest o tijelu

- bilateralna integracija

- senzorno-motorna integracija

- perceptivna svijest

Kognitivna svijest

- razumijevanje

- organizacione sposobnosti

- logično razmišljanje

- kreativnost

- rješavanje problema

- memorija

- verbalna/pisana komunikacija

Psiho-emocionalni nivo

- vlastiti identitet

- samo-izražavanje

- kontrola impulsivnosti

- tolerancija frustracije

- motivacija

Socio-kulturološku

relevantnost

- interakcija sa ostalim

- relevantnost u odnosu na

životnu situaciju i sistem

vrijednosti




POGLAVLJE VI

Aktivnosti svakodnevnog života

KLJUČNI TERMINI

Aktivnosti svakodnevnog života

Instrumentalne aktivnosti svakodnevnog života

Aktivnosti svakodnevnog života (ASŽ) i Instrumentalne aktivnosti svakodnevnog života

(I-ASŽ) obuhvataju samonjegu, funkcionalnu mobilnost, funkcionalnu komunikaciju,

menadžment kuće, život u zajednici koje omogučavaju pojedincu da postigne i održi

neovisnost. Uloga okupacionog terapeuta jeste da procijeni ASŽ i I-ASŽ te da odredi

probleme u ovim oblastima koji utiču i ograničavaju samostalnost osobe, kako i

razvijanje tretmana i trening za povečanje sposobnosti i samostalnosti osobe.

Definicija ASŽ i IASŽ

Dnevne aktivnosti mogu biti podijeljene u dvije oblasti:

Aktivnosti svakodnevnog života ASŽ

Instrumentalne aktivnosti svakodnevog života I-ASŽ

ASŽ zahtijevaju osnovne vještine, dok I-ASŽ zahtijevaju komplikovanije i zahtijevnije

rješavanje problema, socijalne vještine, i kompleksnije interakcije u okruženju.

ASŽ aktivnosti uključuju funkcionalnu mobilnost, samonjegu, funkcionalnu

komunikaciju i korištenje fizičkog okruženja.

I-ASŽ aktivnosti uključuju menadžment kuće, vještine života u zajednici.9




Aktivnosti u ASŽ i I-ASŽ

AKTIVNOSTI SVAKODNEVNOG ŽIVOTA (ASŽ)

INSTRUMENTALNE AKTIVNOSTI

SVAKODNEVNOG ŽIVOTA (I-ASŽ)

Samonjega

Kupanje

Oralna higijena

Toalet

Oblačenje

Hranjenje

Uzimanje lijekova

Održavanje zdravlja

Mobilnost u zajednici

Menadžment kuće

Pranje veša/peglanje

Čišćenje kuće

Priprema hrane

Menadžment novca

Održavanje kuće

Briga za druge

Funkcionalna mobilnost

Mobilnost u krevetu

Mobilnost u kolicima

Transferi

Funkcionalan pokretljivost u kući

Vještine života u zajednici

Kupovina

Pristup rekreaciji

Funkcionalna komunikacija

Pisanje

Kucanje/upotreba kompjutera

Telefoniranje

Upotreba pomoćnih sredstava za

komunikaciju

Korištenje fizičkog okruženja

Ključevi

Brave

Prekidači za svjetlo

Prozori/Vrata

Telefon

Kompjuter

Korištenje fizičkog okruženja

Usisivač

Otvaranje konzervi

Štednjek/Pećnica

Frižider

Mikrovalna




Za procjenu ASŽ i I-ASŽ okupacioni terapeuti koriste intervju i obzervaciju. Najidealnije

je kada se procjena vrši u prirodnom okruženju gdje se određena aktivnost inače odvija.

Tada smo u stanju istinski uočiti sve prepreke koje sprečavaju i ograničavju pacijentovu

samostalnost, od same aktivnosti, preko okruženj pa do komponenti performanse samog

pacijenta. Rezultati procjene mogu se bilježiti na nekim od mnogih dostupnih „ček-lista“,

lista provjere gdje obilježavamo mogućnosti izvođenja. Ili možemo koristiti niz

standardizovanih procjena. Tretman se odvija direktnim treningom navedenih vještina:

hranjena, oblačenja, mobilnosti, menadžmenta kuće, komunikacijama i sl. Okupacioni

terapeut takođe može uključiti razna adaptivna i pomoćna sredstva ukoliko je to

neophodno za povećanje samostalnosti pacijenta.

Kao što smo napomenuli ranije prvo što okupacioni terapeut pokušava jeste obučiti osobu

novim načinima izvođenja ili gradirati aktivnost ASŽ i I-ASŽ, a zatim ukoliko to nije

moguće koristiti pomoćna adaptivna sredstva.




SAMONJEGA

HRANJENJE







PRIPREMA HRANE




KUPANJE
















OBLAČENJE













TRANSFERI







KOMUNIKACIJA




TOALET




POGLAVLJE VII

Mobilnost

KLJUČNI TERMINI

Kolica

Hodalice,Štake

Javni transport

Adaptacije za auta

Hodanje, penjanje uz stepenice, kretanje kroz našu okolinu i vožnja automobila su

univerzalne vještine koje većina ljudi ne smatra komplikovanim. Osnovni kapacitet za

kretanje kroz okolinu, dohvatanje objekata koji nam trebaju, istraživanje stvari i okoline

doći negdje i ponovo otići, zaista se čine tako laganim i prirodnim. Međutim kada čovjek

oboli, doživi neku nesreću dešava se to da mnoge stvari koje je uzimao „zdravo za

gotovo“ postaju teške i nerijetko neizvodive.

Velika je uloga okupacinog terapeuta u procjeni i tretmanu problema mobilnosti.

Funkcionalna pokretljivost je smisaoni i ciljani trening u okviru okupacione terapije gdje

okupacioni terapeut radi na treningu pokretljivosti pacijenta kako bi mu olakšao i

omogućio kretanje kroz kuću i siguran odlazak od mjesta do mjesta u kući: spavaća soba,

kuhinja, kupatilo, dnevni boravak, terasa, bašta i sl. Ovaj trening se primjenjuje sa

pacijentima koji imaju različite dijagnoze i probleme u biomehaničkoj i neurološkoj

komponenti fizičke performanse. Može se koristiti za različite dobne skupine i shodno

tome različite vrste funkcionalnog kretanja kroz aktivnost.8

Ovo je područje gdje fizioterapeut i okupacioni terapeut imaju sjajnu priliku za saradnju.

Fizioterapeut obezbjeđuje pacijentu trening hoda i sve što je potrebno za to, te

eventualno preporučuje pomagalo. Dok okupacioni terapeut integriše i onavlja sve to

kroz određenu aktivnost.

Trening funkcionalne pokretljivosti provodi se uz okupacionog terapeuta kroz ASŽ,

posao i produktivne aktivnosti, kroz igru i slobodne aktivnosti. Takođe postoji mogućnost

da će okupacioni terapeut integrisati trening funkcionalne pokretljivosti kroz I-ASŽ.

Tokom ovog treninga okupacioni terapeut će takođe voditi računa o sigurnosnim

mjerama prilikom funkcionalnog kretanja: zamor, ušteda energije, prevencija padobva i

sl.

Za funkcionalnu pokretljivost koristimo:

Kolica

Hodalice

Štake (podpazušne i podlakatne)

Štapove (jednouporišne i višeuporišne)

KOLICA




Kolica prvenstveno mogu značiti mobilnost, slobodu kretanja za osobu sa permanentnim

ili progresivnim fizičkim onesposobljenjem, kao što su cerebralna paraliza, povrede

mozga, povrede kičmene moždine, multiple skleroze ili mišićne distrofije. Veoma često

su neophodna i prdstavljaju trenutnu potrebu za osobe sa kratkotrajnom bolešću ili

ortopedskim problemom. Osim što utiču na mobilnost kolica mogu uticati i na čitav niz

drugih stvari: pozicioniranje, integritet kože, cjelokupna funkcija i kompletan život

pacijenta.

Kako kolica promovišu svakodnevnu funkciju

prvenstveno utiču na ASŽ prvenstveno lična higijena i oblačenje

posao/škola

komunikacije

socijalizacija

mobilnost, uključujući transfere

Za obavaljanje svih ovih aktivnosti osoba mora imati dobru kontrolu ili potporu trupa.

Šta nam je neophodno da bi smo odgovorili gore navedenim potrebama

Kolica i pravilno sjedenje trebaju obezbijediti:

nezavisnost u kretanju

podršku za pravilno sjedenje

rasprostranjenost pritiska ravnomjerno i time prevencija dekubitusa

optimizirati upotrebu rukui time poboljšati i povećati samostalnost pri

ASŽ, posebno oblačenja, pisanje, korištenje računara i sl.

optimizirati spsobnost pacijenta za transfere koristeći ruke, noge ili

oboje

omogućiti pravilno podizanje i asistiranje pri transferima od strane

njegovatelja i članova porodice

pomoći i omogućiti što samostalniju upotrebu toaleta

omogućiti sposobnost vizuelnog kontatkta sa sociajlnim okruženjem

obezbijediti udobnost

biti lagana za manipualciju od strane članova porodice i pružaoca njege

Kolica mogu biti na manuelni pogon ili električna ovisno o stanju i potrebama pacijenta.

Takođe na sebi mogu imati čitav niz dodataka i pomoćnih sredstava.

Postoje različite tehnike transfera kolica krevet i obratno. Nabrojaćemo samo neke

1. Stojeći Pivot transfer – pacijent mora biti u stanju da stoji na jednoj ili obje noge,

uz pomoć jedne osobe. Koristi se kod osoba sa hemiplegijom, hemiparezom ili

opštim gubitkom snage ili balansa.

2. Korištenje transfer daske- koristi se za pacijente koji se namogu oslanjati ni na

jednu nogu ili nemaju njihovu funkciju: ortopedska stanja koja zabranjujuoslonac,

paralize, slabost mišića isl. Može se odvijati samostalno ili uz pomoć jedne osobe.




3. Pivit transfer u fleksiji- koristi se za pacijente koji nemogu održavati stojeći stav.

Terapeut fiksira noge da bi obezbijedio balans oslona i sa svojim flektiranim

trupom prebacuje trup pacijenta sa kreveta na kolica ili obratno.

4. Za transfer veoma teških pacijenata mogu se koristiti i medicinski liftovi.

Javni transport i adaptacije za auta

Za osobe sa onesposobljenjem u svijetu postoji adaptirani javni prevoz bez stepenica i sa

rampama za kolica. Takođe postoji čitav niz adaptacija na ličnim vozilima, za različite

vrste ograničenjau pokretljivosti.










http://images.google.ba/imgres?imgurl=http://www.zarez.hr/54/images/prva.jpg&imgrefurl=http://www.zarez.hr/54/z_naslovnica.htm&h=392&w=280&sz=16&hl=bs&start=8&tbnid=pdlkr-uzKhwD2M:&tbnh=123&tbnw=88&prev=/images%3Fq%3Dinvalidska%2Bkolica%26ndsp%3D20%26svnum%3D10%26hl%3Dbs%26lr%3D%26sa%3DN




TABLICA MJERENJA ZA IZRADU KOLICA

Pacijent:_______________________ datum:___________________

MJERENJA cm. KOMENTAR (posturalna funkcija)

Širina sjedišta

Duina sjedišta

Duina noge

Visina na kojoj osoba sjedi

(od zemlje)

Visina naslona za ruke

(u odnosu na sjedište)

Visina naslona za lea

Evaluacija kod kue:

Okupacioni terapeut:________________________




POGLAVLJE VIII


KLJUČNI TERMINI


Aktivnosti slobodnog vremena ili hobi kako ih nazivamo, veoma su važan aspekt života

svakog pojedinca. Posao i igra omogućavaju afirmaciju i ispunjavanje potreba čovjeka.

Kada te potrebe nemogu biti ispunjene kroz posao, slobodne aktivnosti to nadomještaju.

Do nedavno su osobe sa onespossobljenjem imale veoma mali izbor aktivnosti i

rekreativnih sportova koje su mogli uživati zbog svoje fizičke disfunkcije. Na svu sreću

to se u svijetu sve više mijenja, i sve je više sportova i raznih drugih aktivnosti u kojima

osobe sa onespsobljenjem mogu učestvovati. Zadatak okupacionog terapeuta je da uz

pomoć pacijenta iuzvrši procjenu i analizu interesovanja te mogućnosti i da upozna oso

bu sa svim dostupnim adaptacijama, klubovima i mjestima gdje osoba može upražnjavati

izabranu aktivnost.







POGLAVLJE IX

Evaluacija senzibiliteta i tretman senzorne disfunkcije

KLJUČNI TERMINI

Senzomotorni sistem

Lagani dodir i pritisak

Termalni senzibilitet

Superficijalna senzacija bola

Osjećaj za poziciju i pokret

Senzorna reedukacija

Okupaciona terapija takođe može pomoći kod poremećaja somatosenzornog sistema

dodira (taktilno), dubokog pritiska, bola, propriocepcije, i termalnih senzacija kao i

speijalnost osjećaja okusa i mirisa.6

Senzorni sisitem nam omogućava da uživamo u životu, upozorava nas na opasnosti i

može prouzrokovati neugodnost u smislu bola. Vanjski receptori primaju senzorne

informacije iz okruženja i provode ih do mozga pomoću perifernih i spinalnih nerava, te

kičmene moždine. Skoro svi senzorni stimulusi prolaze kroz talamus prije nego što stignu

do cerebralnog korteksa. Senzacije upoznaju mozak sa vanjskim okruženjem i

obezbjeđuju informacije neophodne za adekvatan odgovor kroz pokret. Motorna

performansa ovisi o senzornom ulazu i veći motorni deficit može biti rezultat disfunkciej

senzornog sistema. Testiranje senzibiliteta je dio sveobuhvatne procjene okupacione

terapije pacijenata sa oštečenjima gornjeg I donjeg motornog neurona. Tesiranje pomaže

terapeutu da bolje razumije kompleksnost pacijentove motorne disfunkcije.

Kod senzornog testiranja najčešće se fokusiramo na ruke u okupacionoj terapiji. Postoji

čitav niz faktora zašto je pacijent a i okupacioni terapeut fokusiran na ruku. Na prvom

mjestu ruka nije samo alat, vec i senzorni organ koji se često upoređuje sa okom. Kao i

oko ruka nam pruža neizmjerno važne informacije o našoj okolini. Bitno je da pacijent ne

vidi svoje ruke. Možemo koristit neku pregradu ili tražiti od pacijenta da zatvori oči.

Testiramo:

1. Lagani dodir i pritisak

2. Termalni senzibilitet

3. Superficijalnu senzaciju bola

4. Osjećaj za poziciju i pokret

Senzorna disfunkcija osim što otežava funkciju može biti i veoma opasna, jer je ruka

izloženija povrijeđivanju uslijed nedostatka senzibiliteta. Senzorni deficit nije limitiran

samo na ruku ili gornje ekstremitete. U stvari senzorni gubitak u trupu i donjim

ekstremitetima doprinose veoma lošoj posturi i problemima hoda koji se često javljaju

kod ovakvih pacijenata.

Tretman senzorne disfunkcije može biti




1. KOMPENZATORNI:

korištenje manje afektirane ruke za izvršavanje svakodnevnih zadataka

korištenje posmatranja pokreta I položaja dijelova tijela, testiranje

temperatura manje afektiranom rukom

korištenje adaptivnih pomagala ako što je daska za rezanje jednom rukom

da bi se spriječilo korištenje afektirane ruke pa samij tim I njeno

povrijeđivanje

2. REMEDIJACIJA/REEDUKACIJA

Senzorna re-edukacija satoji se iz nekoliko sesija.

Ono što je najvažnije u cjelokupnom procesu jeste da sesije ne vodi terapeut, nogo

pacijent i terapeut aktivno učestvuju u cijelom procesu, diskutujući o onom što pacijent

osjeća ili ne osjeća.

Druga bitna stvar je da sve ono što radimo prvo uradimo na zdravoj ruci a zatim na onoj

pogođenoj moždanim udarom.

Okvir sesija je prilagođen i vodi se prema uobičajenom neurološkom pregledu,

obavljanom od strane neurologa ili fizijatra:

1. senzibilitet na dodir

2. bol i temperatura

3. osjećaj za položaj ruke i pasivni pokret (propriocepcija)

4. osjećaj za vibracija

5. Diskriminacija lako/teško, oblici, veličina i sl.

SESIJA 1.

Rade se različite stvari. Pacijent treba imati zatvorene oči. Prvo mu ispisujemo na zdravoj

ruci tačke, linije, slova i sl. On treba da ih izgovara na glas. Zatim se prebacujemo na

zahvaćenu ruku. Kod teških oštećenja senzibiliteta pacijent pri prvim sesijama može i

poželjno je da gleda ovu zahvaćenu ruku dok mi ispisujemo po njoj. Kako se tretman

razvija sve češće pokušavamo tražiti da pacijent osjeti zatvorenih očiju. Takođe koristimo

materijale različitih tekstura (pamuk, vata, svila, vuna ili neki grublji materijali,

gradiramo ih). Njima lagano prelazimo preko ruke ili ukoliko pacijent pokreće ruku

dajemo mu da ih obuhvati dlanom.

SESIJA 2.

Koristimo led, toplu, hladnu vodu (voditi jako računa o temperaturama, uvijek probati

sam terapeut, a i na pacijentovoj zdravoj ruci). Kako se razvija tretman razlike među

temperaturama su sve manje. Koristimo takođe predmete različite oštrine ili tupoće i

njima lagano pritišćemo ruku.




SESIJA 3.

Terapeut pasivno uzima pacijentovu afektiranu ruku i postavlja je negdje u neki položaj.

Pri tome pacijent ima zatvorene oči. Zhtijevamo od njega da zdravom rukom uhvati

afektiranu ili da nam kaže gdje mu se ruka u prostoru nalazi.

SESIJA 4.

Terapeut postavlja afetkiranu ruku na neki predmet (pegla, lopta i sl) i pomjera je zajedno

sa predmetom. Pacijent procjenjuje zatvorenih ociju da li se ruka pomjera ili miruje i u

kojem pravcu. Može se koristiti navođeno crtanje i sl.

SESIJA 5.

Pacijentu dajemo prvo u zdravu a zatim u afektiranu ruku različite oblike (kocka, trokut,

loptica i sl.); predmete različite težine, veličine (tegove, poklopce od tegli i sl.) Kako

tretman napreduje kasnije zahtijevamo od pacijenta da ih prepozna zatvorenih očiju bez

prethodnog uzimanja u zdravu ruku.

Ponovo napominjem da je komunikacija s pacijentom od neizmjerne važnosti cijelo

vrijeme tretmana, da nam kaže što osjeća, koja je razlika između čega i sl. Dok nepočne

osjećati afektiranom rukom bitno ja da nam sve to opisuje kada predmet drži u zdravoj

ruci.

Ovaj tretman je višestruko dobar, prvo zato što daje veoma dobre rezultate, a zatim što ne

iziskuje nikakva materijalna sredstva i može se koristiti i kod kuće i na klinici i ambulanti

sa priručnim sredstvima koja svi mi imamo kod kuće.




POGLAVLJE X

Evaluacija i tretman kognitivne disfunkcije

KLJUČNI TERMINI

Kognicija

Percepcija

Pažnja

Izvršna funkcija

Orijentacija

Pamćenje

Kognitivna disfunkcija može voditi do dubokih funkcionalnih ograničenja. Kognitivna

disfunkcija često prati CVI, traumatske povrede mozga ili stečena i urođena oboljenja

koja rezultiraju oštečenjem mozga kao što su multipla skleroza ili Alzhajmerova

demencija.

Kognicija je kompleksan misaoni proces pomoću kojeg spoznajemo i djelujemo u našem

okruženju, učimo iz prošlog iskustva, ta skupljamo nove ideje sa ciljem unapređenja

našeg postojanja.4

PERCEPCIJA

OBLAST PERCEPCIJA PROBLEMI

PERCEPCIJE

STRATEGIJE ZA

PERCEPCIJU

TJELESNA ŠEMA

Svijest o

dijelovima

tijela i položaj

tijela u

prostoru.

Shavatanje

koncepta

lijevei desne

strane

Poteškoće identifikacije

dijelova tijela

Poteškoće pri odijevanju

Poteškoće za instrukcije

lijevo- desno

Koristiti višestruke

oblike senzorne

stimulacije

Koristiti i

obezbijediti verbalne

pokazatelje za lijevo

i desno

RELACIJE U

PROSTORU

Svijest i

shvatanje o

položaju

osobe

u odnosu na

Poteškoće sa

prebacivanjem

Poteškoće za kretanje u

gužvi

Opis stvari koje izgledaju

kao da nisu u redu

Poteškoće pri kopiranju

Ratličiti crteži ili

konstruktivne

aktivnosti

Nenatrpano i

organizovano

okruženje




predmete u

okruženje

ili crtanju oblika i

predmeta

Prakticirati

funkcionalne

aktivnosti

VIZUELNO

RAZLIKOVANJE

Identifikacija

oblika,

veličine i boje

predmeta u

okruženju

Poteškoće pri nalaženju

predmeta

Poteškoće pri uklapanju

predmeta

Nenatrpano i

organizovano

okruženje

Držati predmete za

ličnu higijenu po

redu kako se koriste

Slagati garderobu po

vrsti ili boji

PERCEPCIJA

DUBINE

Ocjenivanje

dubine i

razdaljine

između

predmeta i

između

predmeta i

tijela.

Sudaranje sa drugim

ljudima ili stavrima

Poteškoće pri podizanju

odnosno spuštanju stvari

Poteškoće pri upravljanju

kolicima ili hodalicom

Poteškoće pri voženju ili

parkiranju vozila

Koristiti jak kontrast

boja u okruženju

Obilježiti promjene

dubine jakim

kontrastom ili

teksturom

RAZLIKOVANJE

PREDMETA

Sposobnost

razlikovanja

prednjeg

plana i

razaznavanje

predmeta od

okoline


predmeta u pretrpanim

prostorima

Poteškoće pri

razlikovanju predmeta

iste boje koji su jedan na

drugom

Jak kontrast boja u

okruženju

Prikladno

osvjetljenje

Rad u poznatim

uslovima

TOPOGRAFSKA

ORIJENTACIJA

Sposobnost

nalaženja puta

od jednog do

drugog mjetsa


puta od jednog jetsa do

drugog, bilo hodajući ili

vozeći

Koristiti pisane

intrukcije

Ponavljati usmeno

pravac puta

Koristiti mapu

Stalno praktikovati

istu rutu

VIZUELNO

SKENIRANJE

Sistematično i

organizovano

pregledavanje

okruženja, uz

obračanje

Poteškoće pri nalaženju i

identifikaciji stvari u

okruženju

Često previđanje

informacije

Naučiti osobu

tehnike skeniranja

tokom aktivnosti

vizuelnog skeniranja

i tokom

funkcionalnih




pažnje na sve

dijelove

zadatka,

predmeta ili

okruženja

aktivnosti

JEDNOSTRANO

ZANEMARIVANJE

Izostanak

reakcije ili

orijentacije

prema

stvarima na

jednoj strani

tijela ili u

prostoru-

suprotno od

strane na

kojoj je

povreda

mozga.

Obično je to

lijeva strana.

Ne

posvećivanje

jednake

pažnje objema

stranama

tijela ili

okruženja

Ne izgleda da je osoba

svjesna jedne strane tijela

Manje ili nikako

korištenje ekstrmiteta na

jednoj strani

Zanemarivanje jedne

strane pri higijeni

Nije svjesna predmeta na

jednoj stani

Može čitati samo pola

strane knjige

Sudara se sa stvarima

oštećenom stranom

Koristiti višestruke

oblike senzorne

stimulacijeKoristiti

vizuelne orjentire iz

okruženja

Održavanje

okruženja

organizovani i

smanjiti stimuluse na

neoštećenoj strani

Povećati svijest o

problemu

KONSTRUKTIVNA

PRAKSA

Biti u stanju

obavljati

stvari

Poteškoće pri

povezivanju stvari

Poteškoće pri odijevanju

Poteškoće pri

postavljanju stola,

otvaranju konzervi

Poteškoće da se završi

aktivnost

Koristiti jednostavne

alate i pomagala

Praktikovati

funkcionalne

aktivnosti




IZVRŠNA FUNKCIJA

IZVRŠNA FUNKCIJA PROBLEMI IZVRŠNE

FUNKCIJE

STRATEGIJE

IZVRŠNE FUNKCIJE

1. INICIRANJE-

ZAPOČINJANJE

2. ODRŽAVANJE-TRAJANJE

3. PLANIRANJE

4. ORGANIZOVANJE

5. SAMOPOSMATRANJE-

NALAŽENJE i

ISPRAVLJANJE GRŠAKA

6. SAMOEVALUACIJA –

SVIJEST O SEBI i

RAZUMIJEVANJE

7. POSTAVLJANJE

OSTVARIVIH CILJEVA

-Imati puno ideja i stvari

koje treba uraditi, ali

nemoći zapiočeti niti

jednu

-Nikada nezavršavate

ono što ste počeli

-Pokušavate raditi

previše stvari

istovremeno

-osjećaj

neorganizovanosti

-imati poteškoće pri

planiranju iorganizovanj

jednostavnih dnevnih

aktivnosti

-činiti greške a nebiti

toga svastan

- kažete stvari koj

ekasnije poželite da

niste

-poteškoće pri

rješavanju problema i

donošenju odluka

-postavljate ciljeve koje

nemožete ostvariti

- Voditi evidenciju

ostvarima koje treba

uraditi

- Raditi jednu po jednu

stvar i prije početka

nove završiti

prethodnu

- Planirajte i

organizujte unaprijed

- Uputajte se kako vam

ide i ocijenit esvoj rad

- Radite polako i

pažljivo

- Izbjegavajte

zamaranje

- Vodite račun ad

avam ciljevi budu

realni

- Provjeravajte svoje

ciljeve, mijenjaj te ih i

prilagođavaj te

ORIJENTACIJA

ORIJENTACIJA

ZNAČI

PROBLEMI ORIJENTACIJE STRATEGIJE

ORIJENTACIJE

-BITI SVJESTAN

OSOBE

-BITI SVJESTAN

MJESTA

-BITI SVJESTAN

VREMENA

Poteškoće pri

identifikacijipersonalnih

podataka kao što su ime,datum

rođenja, starosna dob

Nemogućnost identifikacije

drugog

Ne biti u stanju odrediti gdje se

neko nalazi

Poteškoće pri snalaženju

prilikom kretanja

Nemogućnost određivanja

Podsjetnik sa orijentacijskom

informacijom u novčaniku,

džepu, na zidu

Natpisi sa imenima, znakovi i

druge identifikacione

informacije

Kalendar sa označenim

datumima

Spoljni podsjetnici od drugih

osoba

Ponavljanje




dana, datuma, godine ili doba

dana

Održavanje stalnih rutina za

svaki danu sedmici

PAŽNJA

PAŽNJA ZNAČI: PROBLEMI PAŽNJE STRATEGIJE PAŽNJE

BITI U STANJU SLUŠATI

BITI U STANJU

GLEDATI

KONCENTRISATI SE

RADITIISTOVREMENO

VIŠE OD JEDNE STAVRI

Poteškoće pri stimulisanju

okruženja

Rastresenost

Poteškoće pri vračanju na

temu

Nemogućnost istovremenog

obavljanja više od jedne

radnje

Sklonost ka skretanj sa teme

Svesti spoljne stimuluse na

najmanju moguću mjeru

Raditi jedan po jedan posao

Završiti jedan posao prije

započinjanja drugog

Izbjegavati prekide

Biti organizovan

Raditi polako

Imati nekoga ko bilježi

stvari za vas

PAMĆENJE

PAMĆENJE JE: PROBLEMI PAMĆENJA STRATEGIJE PAMĆENJA

Sposobnost da se sjetimo

stvari koje vidimo i čujemo

Sposobnost da se sjetimo

događaja iz prošlosti

Da ne zaboravimo uraditi

stvari u budućnosti

Sposobnost učenja novih

informacija

Lako gubljenje stvari

Osoba se lako izgubi

Gubljenje toka konverzacije

Ne pamti informacije

Lako zaboravlja imena ili

lica

Zaboravlja važne sastanke

Ne može se sjetiti da li je

nešto urađeno ili ne

Uvijek držati stavri na istom

mjestu

Biti oragnizovan

Voditi bilješke

Lista stvari koje treba

uraditi

Podsjetnici

Kalendar za sastanke i

važne događaje




POGLAVLJE XI

GRUPNI TRETMAN U REHABILITACIJI

KLJUČNI TERMINI

Edukaciona grupa

Grupa podrške

Terapeutske aktivnosti

Socijalna grupa

Nivoi intervencije

Modeli prakse

Postoji nekoliko tipova terapeutskih grupa koje mogu biti ponuđene pacijentima

1. Edukaciona

Informacije se pružaju putem predavanja, demonstracija, audiovizualnim

i/ili pisanim materijalom.

grupe mogu biti male ili velike.

Vođa grupe ohrabruje članove da razgovaraju jedni sa drugima I podijele

svoja iskustva, strahove i ideje2

2. Podrška

* Pacijenti sa sličnim problemima nalaze se u istoj grupi sa ciljem pružanja podrške

vezano za trenutnu situaciju, razmjenjuju ideje i podržavaju jedan drugog.

* Ova grupa može a i nemora biti vođena od strane okupacionog terapeuta.2

2. Terapeutske aktivnosti

Svrha ove grupe je okupljanje ljudi sa ciljem obavljanja specifičnog zadatka

Članovi mogu raditi na aktivnosti individualno ili kolektivno.

aktivnost se odabire tako da zadovolji terapeutski cilj svakog člana grupe.

3. Socijalna grupa

Ljudi se okupljaju sa ciljem druženja, opuštanja I sklapanja prijateljstava

Različiti društveni događaji mogu pomoći pri okupljanju ljudi zajedno, zajednički

interesi, potreebe, situacije u kojima se nalaze (pr. Stariji, majke sa djecom, osobe

sa povredama glave i sl.).




Kada planiramo grupu možemo odabrati I kombinaiju gore navadenih –na primjer,

edukaciona grupa može imati socijalnu komponentu. Važno je uspostaviti cilj za grupu I

isplanirati šta želite postići radom ove grupe.

Grupa može biti struktuirana s ciljem da:

1. Pokuša povratiti funkciju

2. Održavanje funkcije

3. Razvijanje funkcije

4. Prevencija disfunkcije




POGLVALJE XII

PRIMJENA OKUPACIONE TERAPIJE KOD RAZLIČITIH OBOLJENJA

I ONESPOSOBLJENJA

KLJUČNI TERMINI

Područje primjene

Oblasti djelovanja

Karakter kontiniuma usluga

Sredstva tretmana

Mjesta djelovanja

Različite vrste oboljenja i povreda nose sa sobom različite vrste onesposobljenja. O

svkom od njih mogla bi se napisati knjiga sa procjenama i tretmanima koje obavlja

okupacioni terapet. To naime nije bila namjera ove knjige. Namjera je upoznati osonovu

mogućnosti i oblasti djelovanja okupacionih terapeuta. Za sve ostalo treba nam mnogo,

mnogo znanja, edukaciej i prakse, čega će nadam se sve više biti na našem području.

U suštini domen djelovanja okupacionoh terapeuta može se rezimirati:1

* MOBILNOST U KREVETU, TRANSFERI KREVET / KOLICA I OBRATNO,

MANEVRISANJE KOLICIMA

* STAJANJE I KRETANJE (pomoćna sredstva, tehnike I sl.)

* HRANJENJE, LIČNA HIGIJENA, OBLAČENJE I KUPANJE

* KOMUNIKACIJA

* TRANSPORT (vožnja azutomobila, javni transport)

* ODRŽAVAJE KUĆE, PRIPREMA OBROKA

* POTREBNA POMOĆ DRUGOG LICA

* POMOĆNA I ADAPTIVNA OPREMA

* ADAPTACIJE U KUĆI, POSLOVNOM OKRUŽENJU, ŠKOLI

* TRETIRANJE KOGNITIVNE DISFUNKCIJE PREMA GORE NAVEDENIM

TABELAMA

* EDUKACIJA PACIJENTA, ČLANOVA PORODICE, ČLANOVA ZAJEDNICE

U KOJOJ PACIJENT BORAVI

* TRETIRANJE SENZORNE DISFUNKCIJE

* RAD U GRUPAMA

Okupacioni terapeut primjenjuje znanja iz raznih oblasti kao što su:

teorija i praksa okupacione terapije, anatomija, fiziologija, psihologija, psihijatrija,

medicinska stanja, neuroanatomija, neuropsihologija, ljudski razvoj, ljudska okupacija,

patologija, sociologija, ekonomija, menadžment, političke nauke i ergonomija.

(Australijsko udruženje okupacionih terapeuta/ Australian Association of Occupational




Therapists. 1994. Australian competency standards for entry-level occupational

therapists. Melbourne, Australia: Author.)

Okupacioni terapeuti pružaju kontinuum usluga što uključuje promotivni, preventivni,

restauracioni, rehabilitacioni pristup, podršku i socijalne promjene/

Okupacioni terapeuti obavljaju komplementarne profesionalne uloge: 1

*Kliničar, *advokat,

*konsultant, *edukator,

*istraživač, *planer usluga i politike

*i administrator

(Kanadsko udruženje okupacionih terapeuta. 1996. Profil prakse okupacione terapije

u Kanadi/)

Edukacija Okupacionih teraputa u Americi, Australiji i Kanadi obuhvata: četverogodišnji

univerzitetski program.Kurikulum obuhvata teoriju i praksu Okupacione terapije,

socijalne i biološke nauke, psihijatriju, medicinska i hiruška stanja i istraživačku

metodologiju i profesionalne vještine.

Praktična nastava uključuje najmanje 1300 časova provedenih u zajednici i raznim

institucijama vezano za programme i fizičke i mentalne rehabilitacije.

Za tretman okupacioni terapeuti koriste:

• gradiranje aktivnosti

• funkcionalne zadatke (kuhanje,oblačenje)

• rukotvorine

• rad sa drvetom

• aktivnosti remedijacije (razne aktivnosti za poboljšanje koordinacije šake)

• igre

• olovka/papir zadatke

• struktuirane grupe

• individualna savjetovanja

• splintove i ortoze

• sredstva i opremu za adaptaciju

• edukacione sesije

Mjesta gdje djeluju okupacioni terapeuti:

• bolnice

• rehabilitacioni centri

• programi kućne njege

• programi vokacionih treninga

• privatna praksa

• industrija

• agencije u zajednici

• škole

• univerziteti

• zakoni

• israživanje




Ilustracija promjena u okupacionoj performansi kao posljedicevarijacija u odnosu osoba-okolina-aktivnost

Bolja interakcija, bolja okupacionaperformansa

Losija interakcija, time se smanjuje iokupaciona performansa

Osoba Okolina

Aktivnost

Osoba

Aktivnost

Okolina


Ilustracija uticaja intervencije okupacione terapije (promjena okoline)na okupacionu performansu

Osoba

Okolina

AktivnostAktivnost

Osoba Okolina


Prilagodjeno iz: Law,M.; Cooper, B.; Strong, S.; Stuart, D.; Rigby, P.; Letts, L. ThePerson-Environment-Occupationa Model: A transactiv approach to occupationalperformance. The Canadian Journal of Occupational Therapy. CAOT 63 (1) p.18




FOTO GALERIJA







Literatura:

1. Finlayson, M. Edwards, J. (1992). Occupational therapy and health

promotion: A natural partnership. The National, 9, (1), Centrefold.

2. Law, M., Cooper, B., Strong, S., Stewart, D., Rigby, P., Letts, L.

(1996). The Person-Environment-Occupation Model: A transactive

approach to occupational performance. Canadian Journal of

Occupational Therapy. 63, 9-23.

3. Townsend, E. , Brintnell, S., 7 Staisey, N. (1990). Developing

guidelines for client-centred occupational therapy practice. Canadian

Journal of Occupational Therapy. 57, 69-76.

4. Lorraine Williams Pedretti,Ms,OTR; Mary Beth EarlyMs,OTR/L

(2001), Occupational Therapy, Practice Skills for Physical Dysfnction

5. Mr sci med Slobodan Nikolić, 1999, Beograd, Osnovi radne terapije

6. Edukacioni materijali, Edukacioni Program za Okupacione terapeute

Visoke Zdravstvene Škole u Sarajevu i Queen`s Univerziteta, Kingstom

Kanada, 1997.

7. Spackman, A history of the occupational therapy for restoration of

physical function,1987,New Yourk

8. Head J, Patterson: Performance context and its role in treatment

planing:453-457, 1997

9. TROMBLY CA: Activities of daily living, 1983, Baltimore

10. Letts L, Law M, Rigby P, Person- enviroment assessments in

occupational therapy:608-618,1994

11. Slike preuzete sa www.sammons.preston

http://www.sammons.preston/

Documents

OKUPACIONA TERAPIJA U REHABILITITACIJI · Upravo na tome je okupaciona terapija i zasnovana, na ljudskoj potrebi za okupiranošću i vjerovanju da ljudi mogu utjecati na svoje zdravlje