Martin Crimp

OKRUTNO I NJEŽNO(prema Sofoklovoj tragediji Trahinjanke)

Naslov izvornika: CRUEL AND TENDER

Prevela: Jadranka Bargh

CRUEL AND TENDER © Martin Crimp 2004

“All rights whatsoever in this play are strictly reserved and application for performance, etc, should be made before rehearsal to Judy Daish Associates Ltd, 2 St Charles Place, London W10 6EG, England. No performances may be given unless a licence has been obtained.”

“First performed by Wiener Festwochen, The Chichester Festival Theatre and Young Vic.”

“Luc Bondy, fascinated by Sophocles’ rarely performed tragedy, encouraged Martin Crimp to produce a new piece taking the original subject in a new direction for his first English-language production.”

Likovi

AMELIA, četrdeseteGENERAL, četrdesete, njezin suprug

JAMES, stariji tinejdžer, njihov sinRICHARD, pedesete, novinar

JONATHAN, tridesete, ministar u vladi

Tri Amelijine pomoćniceDOMAĆICA (Rachel)

FIZIOTERAPEUTKINJA (Cathy)KOZMETIČARKA (Nicola)

Dvoje djece iz podsaharskoga dijela AfrikeLEJLA, osamnaestogodišnjakinja

DJEČAK, šestogodišnjak

JOLAJ, prijatelj Generala

Vrijeme: sadašnje.Mjesto: Generalov i Amelijin privremeni dom

u blizini međunarodne zračne luke.

Bilješka uz tekstKosa crta (/) označava točku prekida pri preklapanju dijaloga.

18

Likovi

AMELIA, četrdeseteGENERAL, četrdesete, njezin suprug

JAMES, stariji tinejdžer, njihov sinRICHARD, pedesete, novinar

JONATHAN, tridesete, ministar u vladi

Tri Amelijine pomoćniceDOMAĆICA (Rachel)

FIZIOTERAPEUTKINJA (Cathy)KOZMETIČARKA (Nicola)

Dvoje djece iz podsaharskoga dijela AfrikeLEJLA, osamnaestogodišnjakinja

DJEČAK, šestogodišnjak

JOLAJ, prijatelj Generala

Vrijeme: sadašnje.Mjesto: Generalov i Amelijin privremeni dom

u blizini međunarodne zračne luke.

Bilješka uz tekstKosa crta (/) označava točku prekida pri preklapanju dijaloga.

19

20

1. ČIN

1. Slika

Amelia u rukama drži bijeli jastuk. Njezina Domaćica posprema sobu.

AMELIA:Ima žena koje misle da su svi muškarci silovatelji.Ja u to ne vjerujemjer kad bih tako mislilazar bih mogla – kao žena – živjetismatrajući sebe ‘žrtvom’?Ja nisam žrtva – a ne – vjeruj mitu ulogu ne namjeravam nikad igrati.

Osmjehne se.

Imala sam samo petnaest godinai živjela sam s ocemživjela sam vrlo vrlo povučeno sa svojim ocemkada mu je pristupio prvi muškarac koji me je poželio i to mu otvoreno rekao.Prisluškivala sam s druge strane vrata dok je on mom ocu opisivaona koje me je sve načine želio.Stajala sam tamo u vrlo kratkoj suknji i na visokim bolno visokim potpeticamaza koje sam oca molila i preklinjala da me pusti nositi.Odjurila sam u svoju sobu. Zaključala sam vrata. Prestala sam jesti.

Osmjehne se.

Tri godine kasnije udajem se nevjerojatno – za vojnika – za jedinog muškarca

21

koji se sjećao boje mojih očijuveć nakon prvog razgovora pod nekim drvetom.Imam osamnaest godina kućumuža krevet –krevet s bijelim jastucima – i dijete.Napuštam studijda bih postala majka djetetu kojeg otac – tada vojnik a sada, naravno, veliki general –viđa tek povremenokao ratar koji s vremena na vrijemeprovjerava svoje usjeve na udaljenim poljima.I to zato jer moga muža stalno šalju na neke zadatkes ciljem – s jasnim ciljem – da se iskorijeni teror: ne shvaćajućida što se više bori protiv terorato ga više i stvara – i čak si ga – a teror nikada ne spava –dovlači u krevet.I sad kad je gotovo sa zadacimaumjesto da cijene što je svoj život stavljao na kockunebrojeno putaoptužuju ga za ratne zločine – za ubijanje civilnog stanovništva.Govore da je iz autobusa izvukao nekog dečkai pred gomilom ljudi mu nožem izvadio srce.Zato su nas i prebacili ovamovan gradauz sam rub zračne lukei rekli ‘Da niste davali izjave za tisak’ itd. itd. itd. a za to vrijeme moj muž nestaje –odvoze ga u crnom autu zatamnjenih stakala –i ne govore mi o njemu ništa – baš ništa već više od godine dana.Reci, ima li to ikakvog smisla?

DOMAĆICA: Ne mogu vam ništa reći Amelia, nije na meni da odgovaram na takva pitanja. Na meni je da vam vodim kuću, čistim je, glačam odjeću i odmrznem zamrzivač kada je potrebno. Žao mi je Amelia, ali ja zaista nisam ovdje da vam dajem savjete. Međutim, da se mene pita…

22

AMELIA: Da?

DOMAĆICA: Pa – da se mene pita zanimalo bi me zašto ne natjerate tog svog sina da nešto poduzme. Zašto James ne potraži oca, zašto ne pokuša saznati gdje je? Dovoljno je star.

AMELIA (zove): James!

DOMAĆICA: Većina mladića njegovih godina / radi.

AMELIA (zove): James. Dolazi ovamo.

DOMAĆICA: Ili studira. Mislim, nema ništa loše u tome da zaradi nešto / novaca.

AMELIA (zove): James. Trebam te.

James se nevoljko pojavi. Stanka.

JAMES: Što je mama? Imam posla.

DOMAĆICA: Kako to razgovaraš s / majkom.

AMELIA (sa smiješkom): Molim te ne miješaj se. (kratka stanka) James?

JAMES: Da?

AMELIA: Gledaj me dok ti govorim. (kratka stanka) HOĆEŠ LI ME MOLIM TE LIJEPO POGLEDATI?

On je pogleda.

AMELIA: Hoću da potražiš svog oca. (kratka stanka) Jesi čuo što sam rekla: hoću da potražiš oca.

JAMES: Znam gdje je otac.

AMELIA: Da? A gdje je?

JAMES (oponaša je): Da? A gdje je?

DOMAĆICA: Kako to razgovaraš s / majkom?

AMELIA: Ne miješaj se.

JAMES: U Gisenyi.

AMELIA: Gdje?

23

JAMES: U ratnoj zoni, mama. Trebao bi biti u Aziji, ali kažu da je u Africi. Navodno je poslan u Afriku i napada, ili će tek napasti, nekakav logor, ili grad, ili štogod taj Gisenyi zapravo jest. (naceri se) Ne čitaš novine? (stanka) Što je sad?

AMELIA: Idi i vidi je li točno.

JAMES: Mama kako to misliš – idi i vidi?

AMELIA: Idi tamo. Vidi je li to točno.

JAMES: Da idem tamo? Pa tamo je rat.

DOMAĆICA: Poslušaj majku.

AMELIA: Upravo tako. Ne raspravljaj. Samo napravi kako sam rekla.

Kratka stanka.

JAMES: Mama!

DOMAĆICA: Pomoći ću mu spakirati stvari.

JAMES: Mama!

AMELIA: Trebat će mu viza. Što je? Što je? Zar ne voliš svog oca?

DOMAĆICA: James, zar ti ne voliš svoje roditelje?

Amelia se odjednom stane smijati i baci jastuk na Jamesa koji ga uhvati.

JAMES: Čemu ovo?

AMELIA: Da na njemu spavaš u avionu, milo moje.

2. Slika

Amelia među nožnim prstima ima vatu. Njezina joj Kozmetičarka lakira nokte na nogama dok joj Fizioterapeutkinja masira ramena. Amelia čita spis.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Kako ste Amelia? Kako se osjećate?

KOZMETIČARKA: Kaže da noću ne spava.

24

FIZIOTERAPEUTKINJA: Da? Ne spava? A zašto?

KOZMETIČARKA: Kaže da se osjeća staro.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Pa ne izgleda staro.

KOZMETIČARKA: To joj ja stalno govorim.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Izgleda napeto.

KOZMETIČARKA: Ha?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Napeto. Jako napeto – u ramenima i u vratu. Je li tako Amelia?

KOZMETIČARKA: Ne sluša te.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Trebala bi se više opustiti.

Stanka.

A da vježba?

KOZMETIČARKA: Ona uopće ne izlazi.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Mislila sam na spravi za vježbanje. Koristite li ikada spravu?

KOZMETIČARKA: Mrzi spravu.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Dobra je to sprava. Jedna od najboljih koje postoje. Amelia, ako ne koristite spravu za vježbanje kako mislite da ćete moć’ spavati?

KOZMETIČARKA: Misliš zato jer nije u formi?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Mislim zato jer nije umorna. U formi je, ali umorna / nije.

KOZMETIČARKA: Ona je uvijek umorna – jer nikad ne spava.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Da.

Stanka.

Da, to je upravo ono što pokušavam / reći.

KOZMETIČARKA: Čeka da svane.

25

FIZIOTERAPEUTKINJA: Treba džogirati, trebala bi biti vani i trčati, trebala bi više / vježbati.

KOZMETIČARKA: Čeka da svane. Kaže da samo leži u krevetu i čeka da svane. U depresiji je, nedostaje joj / muž.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Jer ne mislim da je išta psihološkog.

KOZMETIČARKA: Ne mičite se Amelia. Još se nije osušilo.

Stanka. Odmaknu se i stišaju glas.

Itekako je psihološko. Ona je kao ptica u kavezu. Pogledaj je!

FIZIOTERAPEUTKINJA: Kao što?

KOZMETIČARKA: Kao ptica – kao ptica u kavezu.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Misliš, kao recimo – papiga?

KOZMETIČARKA: Mislim kao – ptica, ranjena ptica. Ne kao papiga, nego kao ptica / u kavezu.

AMELIA:Dajte molim vas. Dosta je. Ne trudite se i nemojte me sažalijevati. Niste udane i nemate djece.Kad ćete ih imativjerujtemislit ćete da su vam u životprovalili minijaturni teroristis kojima se nikako ne može pregovarati.A kad ćete imati muževei to prave muškarce –ne one momčićeone momčiće koji dolaze po vas kad imate slobodnu večerodjeveni u košulje koje su im majke ispeglalepa vas voze do najbližeg multipleksaili u svoje garsonijere s pogledom nakolica poredana na parkingu nekog shopping centrana rundu neumjesnog seksa o kakvom čitaju u časopisima – nego muškarce – ranjene muškarce –muškarce izbrisanog pamćenja

26

koji vas jebu onako kako bi jebali neprijatelja –hoću reći jednako nježno – kada to shvatitetad ću prihvatiti vaše sažaljenje.(smije se) Oprostite mi: ovo je bilo okrutno od mene.Vrlo sam zadovoljna – jesam – s noktima:hvala.I ako nisam koristila spravu za vježbanje‘jednu od najboljih koje postoje’ – zar zbilja? –tada se ispričavam.Ovi me papiri... ovi me papiri brinu.Pronašla sam ih u ladici –pogledajte bio je – vidite ovo – lani – kod odvjetnikai u slučaju njegove citiram smrtiili neubrojivosti kraj citatadaje nalog da se ovlaštenja nad njegovom imovinom ‘i svime uz nju vezanim i/ili joj pripadajućim’predaju – Jamesu.Ovo mi je čudno ne samo zato jer o smrtinikada nije ozbiljno razmišljaoveć i zato jer – da? Što je?

Pojavljuje se Domaćica.

DOMAĆICA: Imate posjetu.

AMELIA: Pa uvedite ih. Već i zato jer – ne – čekajte – tko je?

DOMAĆICA: Neki muškarac s cvijećem.

AMELIA:S cvijećem – dobro – uvedite ga. Već je čudno i zato jer –ukoliko se ne varam, a –mora da se varam –cijela je ova stvarcijeli je ovaj smiješni spis napisankao da – mene više nema. (smiješi se)

Domaćica se ovaj puta pojavljuje s Richardom, muškarcem pedesetih godina i prosijede brade, koji u ruci nosi buket cvijeća.

RICHARD: Amelia.

27

AMELIA: Da?

RICHARD: Oprostite što ovako upadam, ali donosim vam fantastične vijesti. Upravo stižem s presice pa iako detalje još treba potvrditi, jasno je da je General odnio odlučujuću pobjedu. (kratka stanka) Kažu da je to prekretnica.

AMELIA: Molim? Koja ‘presica’? Koja ‘pobjeda’? Tko ste vi? Zašto ste pustili ovog čovjeka / u kuću?

RICHARD: Amelia, ja sam vam prijatelj.

AMELIA: Nemam ja prijatelja s bradom.

RICHARD: Zovem se Richard. Jednom ste bili toliko ljubazni i dozvolili mi da vas intervjuiram. Otišli smo na ručak u hotel.

AMELIA: Richard, pa naravno. To ste vi.

Smije se, poljubi ga u obraz, uzima cvijeće.

Kakvo krasno cvijeće! (Domaćici) Daj, stavi ga u vodu / molim te.

RICHARD: Ministar još uvijek odgovara na pitanja, a ja sam pomislio kako bi bilo dobro da stignem do vas prvi i javim vam dobre vijesti. Može li jedno piće?

AMELIA: A zašto on nije tu?

RICHARD: Pa rekao sam vam – još uvijek odgovara na pitanja. Znate kakvi su novinari – pipkaju li, pipkaju. Zbog čega stalno mislimo da nam / se laže?

AMELIA: Moj muž.

RICHARD: Molim?

AMELIA: Zašto moj muž nije tu?

RICHARD: Valjda zato jer… mora osigurati grad. Imaju slabu – no kako se kaže – infrastrukturu. (stanka) Zar vam nije drago?

AMELIA: Ha?

RICHARD: Živ je. Niste sretni?

AMELIA: Jako sam sretna. Hvala vam.

RICHARD: Nemojte plakati, molim vas. Ne bih bio dolazio da sam znao koliko će vas to / uzrujati.

28

AMELIA: Jako, jako sam sretna. I vrlo mi je drago da ste došli. Oprostite mi što plačem.

Ovije svoje ruke oko njega i prilijepi se. Njemu je neugodno. Ne zna što bi trebao učiniti.

AMELIA: Plešite sa mnom.

RICHARD: Molim?

AMELIA: Molim vas. Tako dugo nisam plesala.

Glazba: snimka pjesme Billie Holiday, ‘Moj čovjek’ (My Man) iz 1938. Plešu.

GLAS BILLIE HOLIDAY:Ponekad bih htjela da mogu s čovjekom svojimpobjeć’.Al’ on k’o sudbinaneumoljiv je.Jer za muškarca prekasnonikad nije.

U kućici uz rijekus čovjekom svojimu snovima sam mojimcvijeće svuda oko nasi dječice se čuje glasnalik njemu.

Oči se moje tad ovlaže i sjećanja se moja ublaže.A on se bijesu dade lako i brani mi govoriti tako.

Čovjeka mog volim nikad neće znat’ koliko.Mojim životom očaj vijestalo mi nije.Kad u njegovim sam rukama tadSvijet znade samo sklad.

Ima li smisla reći želim otićiznam vratit ću se i na koljenima mu prići.

29

Jer kakavgod moj čovjek jenjegova sam zauvijek.

Dok plešu Domaćica uvodi Jonathana, ministra, s dvoje djece iz podsaharskog dijela Afrike: djevojku, otprilike osamnaestogodišnjakinju, i dječaka od približno šest godina.Jonathan gleda, a potom nešto šapne Domaćici te ona ugasi glazbu.

AMELIA: Jonathan! Kako si? Tako mi je drago što te vidim! (smije se) Tko su ova djeca?

JONATHAN: Izgledaš prilično sretna.

AMELIA: Ja jesam prilično sretna – ako je to istina.

JONATHAN: Ako je što istina?

AMELIA: Vijesti, jasno. Je li istina?

JONATHAN: Da.

AMELIA: Živ je?

JONATHAN: Da.

AMELIA: I neozlijeđen?

JONATHAN: Da.

AMELIA: Laknulo mi je.

JONATHAN: Da.

U pozadini Richard otvara pjenušac i puni čaše.

Da Amelia, mislim da nam je svima / laknulo.

AMELIA (smije se): Ali čija su ovo djeca? Tvoja?

JONATHAN: Zar ti izgledaju kao da su moja?

AMELIA: Zašto mi je doveo svoju djecu? Jesi li se posvadio sa / ženom?

JONATHAN: Amelia ovo nisu moja djeca. Ovo su preživjeli.

AMELIA: Da? (smije se) Preživjeli – što?

30

RICHARD (podiže čašu): Živjeli.

AMELIA: Preživjeli – što?

JONATHAN: Oni su jedini – navodno – preživjeli napad tvog muža. (Richardu) Živjeli.

AMELIA: Dobro i zašto si ih doveo k meni? Ne razumijem. Gdje mi je muž? Želim ga vidjeti.

JONATHAN: Želiš ga vidjeti? Slušaj Amelia, rat je – sad ti govorim sasvim neslužbeno – mi ovo smatramo – s punim pravom – vojnim uspjehom i – u vojnom smislu – nemoj me krivo shvatiti – to zasigurno i jest. Unatoč tome, međunarodna se zajednica treba – i to je njezino pravo – uvjeriti da su Generalovi postupci bili opravdani. Sretan sam što mogu reći da je tvoj suprug – s punom podrškom ove vlade – podastrijeo snažnu i detaljno razrađenu obranu.

Ta nam je stvar s djecom vojnicima poprilično zakomplicirala život – jer nitko ne voli ubijati djecu – iako ta ista djeca smrt i sakaćenje smatraju izgleda dobrom šalom. A incident u autobusu je tvom suprugu nanio, znamo, golemu štetu – makar je – mi smatramo – to takozvano dijete – terorist, bolje da ga tako nazovemo – predstavljalo neposrednu opasnost našem osiguranju i na koju je General odgovorio na sebi svojstven način.

Amelia, nemoj me krivo shvatiti: svi smo uzbuđeni, stvarno smo uzbuđeni zbog ovoga što se zbilo. Cijelu je proteklu godinu General lovio to dijete – lovio ga sve dok nije uspio doći i do njegovog oca. I što je otkrio, tko je otac – kako se zove – ha?

RICHARD: Seratawa.

JONATHAN: Otac mu je čovjek koji se zove – tako je, hvala – Seratawa. I taj je Seratawa koristio logor – zapravo to i nije logor već grad – koristio je grad Gisenyi – je li tako – za okupljanje i obuku terorista – od kojih su mnogi, nažalost, djeca.

Pa što smo onda mogli učiniti? Evo što smo učinili Amelia – poslali smo tamo tvog Generala. I rekli mu neka zaboravi pravila vojne konvencije. Jer ako želiš iskorijeniti teror – a vjerujem da svi želimo iskorijeniti teror – postoji samo jedno pravilo: ubij. To smo mjesto željeli uništiti – hoću reći doslovno sve pretvoriti u prah – dućane, školu, bolnicu, knjižnicu, muzej, pekare i čitav splet fontana i aleja s drvoredima – cijeli smo taj takozvani grad htjeli pretvoriti – kao što na kraju i jesmo – u prah, i to zauvijek.

31

A što se ove djece tiče, General ih je pronašao u jednom kanalu. I General, stoga što je takav kakav je – a mi oboje Amelia znamo kakav je – da nije samo vojnik, već je i čovjek – i da nije samo čovjek već je otac i suprug. E pa stoga što je takav zamolio me – znam, vrlo je delikatno – zamolio me da dovedem ovu djecu, koja nisu mogla podnijeti svu tu krv – koja su se u tom kanalu, Amelia, bosa sklizala po krvi i po zdrobljenim kostima svoje braće i sestara – zamolio me da ih dovedem u ovu kuću kako bi sve nas podsjetila – svakog od nas – na naš zajednički – nadam se – osjećaj za humanost.

Stanka.

KOZMETIČARKA: Potpuno su iscrpljeni – pogledajte ih.

DOMAĆICA: A gdje će spavati? Ne možete nam samo tako dovesti nekakvu djecu u kuću i od Amelije očekivati / da –

AMELIA: Molim te. U pravu je. Ovo je vrlo lijepa gesta moga muža i ja je u potpunosti podržavam – je li to jasno? Neka se djeca operu i daj im krevete. Želim da im daš debele plahte – pamučne – bijele – i svjetlo u sobi – moraju imati svjetlo u sobi – ružičasto bi bilo dobro i – igračke. Potraži neke stare Jamieve igračke – ali ništa što bi ih moglo prestrašiti, molim te – nikakve puške ili helikoptere. I knjige. Kakve knjige volite? (kratka stanka) Djeco, pitala sam vas nešto. Kakve knjige? (kratka stanka) Zašto mi neće odgovoriti?

JONATHAN: Amelia, uzrujana si. Riješit ćemo to / ujutro.

AMELIA: Uzrujana? Uopće nisam uzrujana. Jako sam sretna. Naprosto želim znati zašto mi neće odgovoriti. Ova velika je očito prilično odrasla – zar ne – jesi li? Kako se zoveš? Zašto ne odgovara?

JONATHAN: Ne čitaju ti oni knjige.

AMELIA: Molim? Ne čitaju knjige?

JONATHAN: Ne.

AMELIA: Pa zašto su onda imali knjižnicu?

JONATHAN: Da bi u njoj skrivali oružje.

AMELIA: Misliš da je isto tako bilo i sa školom? I s / fontanama?

JONATHAN: Da, isto je tako bilo i sa školom. (kratka stanka) Istinu ti govorim / Amelia.

AMELIA: Ma moraju čitati knjige. Pogledaj im oči – inteligentne su. Gledaj ovu

32

– ovu ljepoticu – pogledaj njene oči. (kratka stanka) Ili, hoćeš reći da ne govore engleski?

JONATHAN: Ne govore – uopće. Nisu sposobni govoriti. Amelia, živjeli su u kanalu.

Stanka.

AMELIA (smije se): Ma jasno.

JONATHAN: Da.

AMELIA: Oprosti.

JONATHAN: Opraštam.

AMELIA: Molim te oprosti mi. Misliš li da…

JONATHAN: Što?

AMELIA: Ništa. (Djevojci) Dušo, pokaži mi svoj jezik. Jezik. Želim ti vidjeti jezik.

JONATHAN: Amelia!

Amelia isplazi jezik i zvucima potiče Djevojku da joj pokaže svoj jezik ako ga ima. Djevojka konačno, bez glasa, isplazi jezik.

AMELIA: Hvala bogu. (nasmiješi se) Hvala bogu barem za to.

Svi se nasmiješe osim Djevojke. Amelia je nježno uhvati.

Slušaj me: u ovoj si kući dobrodošla. Štogod da ti se desilo prije, želim da znaš da si sada na sigurnom. Da te ovdje vole. Razumiješ?

Amelia i Djevojka bulje jedna u drugu. Dječak odjednom pojuri i prije no što ga Domaćica uspije zgrabiti pritisne tipku na stereu. Snimka Billie Holiday nastavlja od mjesta gdje je bila prekinuta.

3. Slika

Noć je. U blizini, ne preglasno, čuje se avion na putu za zračnu luku. Pri slaboj svjetlosti vidi se kako Richard sjedi i pije. Trak svjetla uđe u sobu i osvijetli Richardovo lice – na vratima je Domaćica s jakom baterijskom svjetiljkom. Uz nju je Amelia koja u naručju nosi Dječaka. Zbog djeteta svi govore tiho.

33

AMELIA: Još ste ovdje?

RICHARD: Amelia, vi ste? Što to radite?

AMELIA: Imao je noćne more pa smo izišli gledati zvijezde, ali – nema ih.

RICHARD: Molim vas. Tuče mi u oči.

AMELIA: Ugasi to.

DOMAĆICA: Zašto niste otišli kući?

AMELIA: Daj ugasi to. I uzmi ga – postaje mi pretežak.

Domaćica uzima dijete i daje Ameliji ugašenu svjetiljku.

RICHARD: Htio bih s vama razgovarati.

Domaćica krene otići.

AMELIA: Nemoj. Ostani. Pa ovdje sam, razgovarajmo.

RICHARD: Mislim da zaslužujete istinu.

AMELIA: Molim?

RICHARD: Da.

AMELIA (slabašan osmijeh): Koju istinu? Što čovjek poput vas zna / o istini?

RICHARD: Lagao vam je.

AMELIA: Ha?

RICHARD: Jonathan vam je lagao.

AMELIA: Znam da je lagao – pa rat je. Njegov je posao / lagati.

RICHARD: Lagao vam je o djeci – ne o ratu. Ma da i o ratu, jasno, ali i o ovoj djeci. Nisu oni to što vam je rekao: – ‘žrtve’, ‘preživjeli’. Amelia, ta su djeca ratni plijen. (naceri se)

AMELIA: Ne razumijem.

DOMAĆICA: Pijan je.

AMELIA: Ima pravo – pijani ste. Želim da / odete.

RICHARD: Ona starija – djevojka – zove se / Lejla.

34

AMELIA: Da, i?

RICHARD: Dajte mi svjetiljku.

AMELIA: Ne dam.

RICHARD: Dajte mi svjetiljku.

AMELIA: Ne dam.

U tišini se grčevito bore za svjetiljku. Sad je kod Richarda, upali je.

RICHARD: Stižu helikopteri. Iz raketnih cijevi lete rakete. U bolničkim hladnjacima prskaju boce s krvlju. A ovo – pogledajte ovo – iz bolničkih su kreveta ranjenici eksplozijom izbačeni kroz smrskana stakla. A ovdje su pak neke glave nabijene na kolac. Amelia…

AMELIA: Dosadno, vrlo dosadno. Mislite da ja to sve ne / znam?

RICHARD: A ovdje – no pogledajte – što je ovo? Što imamo ovdje Amelia? Tko je ovo? Tko je ova djevojka? Zove se Lejla. I on je želi tako jako – toliko je želi da je – kako da kažem? – sav uspaljen – sav je, upravo tako, uspaljen – i da bi dobio tu djevojku spreman je ubiti ne samo njenog oca već i sve živo u tom mjestu…

DOMAĆICA: Ne slušajte ga / Amelia.

RICHARD: …sve živo u tom mjestu. Tako je. A zatim prebacuje djevojku i preživjele iz njene obitelji… (uperi svjetiljku prema Amiliji) …natrag, svojoj ženi.

Stanka. Naglo ugasi svjetiljku. Dječak zaplače.

AMELIA: O čemu on to? O čemu vi to? Što zapravo želite reći?

DOMAĆICA (Dječaku): Ššššššš.

RICHARD: Nemojte misliti da uživam u ovome.

DOMAĆICA (Dječaku): Ššššššš.

AMELIA: Daj iznesi to dijete van. Hajde: van s njime. Van.

Domaćica iznosi dijete.

A sad mi objasnite.

35

JONATHAN: Što da ti objasni?

Pojavio se Jonathan, s mobitelom na uhu.

(u mobitel) Aha. Aha. Srce, imam posla. Daj mi još pet minuta, može?

Završi razgovor, ali nastavlja pregledavati poruke. Ne diže pogled.

Oprostite, trebaju me na drugome mjestu. Što da ti objasni?

AMELIA: Trebaju te na drugom mjestu.

JONATHAN: Da – žao mi je – ovo je jedna on takvih / večeri.

AMELIA: Razočarao si me.

JONATHAN: Ha?

AMELIA: Kažem: razočarao si me. Htjela bih te nešto pitati.

JONATHAN: Pitati? Ma naravno. Nazovi me u ured / sutra ujutro.

AMELIA: Daj me, molim te, gledaj dok ti govorim.

JONATHAN: Ha?

Nastavlja utipkavati. Onda podigne glavu. Spremi mobitel u džep i nasmiješi se.

AMELIA: Tko su zapravo ta djeca?

JONATHAN: Zapravo? Zapravo nismo u mogućnosti znati. Nemaju nikakve papire.

AMELIA: Ali pretpostavljamo da imaju imena.

JONATHAN: Pretpostavljamo da su im roditelji dali imena – to je uobičajeno u cijelom svijetu. Zašto pitaš?

AMELIA: A tko su im roditelji?

JONATHAN: Molim?

RICHARD: Pitala te tko su im / roditelji.

JONATHAN: Njihovi su roditelji mrtvi – to sam već rekao.

RICHARD: Okrutno ubijeni.

36

JONATHAN: Što?

RICHARD: Njihovi su roditelji / okrutno ubijeni.

JONATHAN: Njihovi roditelji nisu ‘okrutno ubijeni’, Richard – daj odrasti, molim te, daj odrasti – Seratawa je bio / terorist.

RICHARD: Ona je, dakle, Seratawina kćer.

JONATHAN: Djeca nemaju nikakve papire. U ovom trenutku još ništa ne možemo tvrditi. Pronašli su ih – to je sve, kao što sam već prije rekao – u stanju šoka.

RICHARD: U kanalu.

JONATHAN: Tako je.

RICHARD: Dakle, ne u – palači.

JONATHAN: U kanalu, u palači – gdjegod da su ih pronašli bili su u šoku i uopće ne vidim smisla u nastavljanju / ovoga razgovora.

RICHARD: Jer meni je rečeno – o ne vidiš je li? Ne vidiš? – jer meni je rečeno da su ih pronašli ispod palače. Rečeno mi je da su to Seratawina djeca.

JONATHAN: Rečeno ti je.

RICHARD: Ti si mi rekao. (kratka stanka) I također mi je rečeno – ako se ne radi o kleveti – radi li se o kleveti? – također mi je rečeno, kao i drugima, da u ovom slučaju Generalove ambicije nisu bile vojne već seksualne prirode. Da je jurišao – tvoje vlastite riječi, ne moje – radi seksa.

Kratka stanka.

JONATHAN: Prijatelju, bolesnog si, vrlo bolesnog, uma. Amelia, mislim da ti je dovoljno uzrujavanja za ovu večer. Odvest ću / ga kući.

AMELIA:Spomeneš li mi uzrujavanjeJonathanjoš samo jednomili izgovoriš moje imeJonathanjoš samo jednom večeras, neću vrištatineučinit ću nešto drugo –

37

nabit ću ti u usta bodljikavu žicujer oprostiali tvoj mi način govora počinje nalikovatina okrutnost u usporedbi s kojomčupanje ljudskog srca djelujegotovo humano.Ako imaš nešto za rećio tom djetetu i mom mužu –reci. Ali nemoj ponavljam nemojmisliti da me možeš, što?‘poštedjeti toga’?Jer nisam dijetei ne želim da se prema meni ponašaju kao prema djetetuu mojoj vlastitoj kući – jasno?Misliš li da ne znamda moj muž ima ljubavnice?Misliš li da mi ne govori o njima?O da – o da – govori on o njima –kaže mi njihova imenai koje im je boje kosa jer zna – da radije znam iako to što znam –vjeruj mi – to što znamgrize poput kiseline bačene u lice.Nakon što sam spavala s tobomJonathanpriznala sam mu još iste večeri. Prvo je šakom razbio zid u kupaonici a onda je –rekao neka odjenem svoju crvenu haljinu pa me odveo na ples.Dok ti – da pogađam? – ti iKitty – je li to bila Kitty na mobitelu? – je? – Kitty?Ti i Kitty – jadna mala Kittynjoj nije nitko ništa rekao, je li,iako je njezino neznanjeupravo to što kod nje najviše prezireš –je li točno?

Kratka stanka.

VidišJonathan,ja vjerujem da su ljubav i istinajedna te ista stvar.

38

JONATHAN: Zaprepašten sam tvojom indiskrecijom.

AMELIA: Doista? Jako mi je žao.

JONATHAN: Ono što pokušavam učiniti jest da te u ovoj vrlo teškoj situaciji nekako / zaštitim.

AMELIA: Dakle istina je.

JONATHAN: Što?

AMELIA: To što kaže Richard. Što je Richard rekao / istina je.

JONATHAN: Ne, nitko ne pokušava oklevetati Generala.

AMELIA: Drugim riječima istina je.

JONATHAN (Richardu): Nemaš nikakvo pravo na takve insinuacije.

AMELIA: Znači istina je.

JONATHAN: Navodno.

AMELIA: Nisam čula. Što si rekao?

JONATHAN: Rekao sam – navodno – dobro, u redu? Je – istina je.

Amelia prasne u smijeh.

AMELIA: I ti to vjeruješ?

JONATHAN: Vjerujem.

AMELIA: Da bi poklao je li? – svo / stanovništvo?

JONATHAN: Sve upućuje na to.

AMELIA: ‘Sve upućuje na to’ – zar stvarno? – sve upućuje? – na tu osobu? – na to… dijete?

RICHARD: Mila, to baš i nije dijete.

Amelia se prestaje smijati.

JONATHAN: Poslušaj me –

AMELIA: Ne vjerujem ti.

JONATHAN: Slušaj –

39

AMELIA: Ne. Vi mu želite nauditi.

JONATHAN: Amelia –

AMELIA: DA SE NISI USUDIO DIRNUTI ME.

Kratka stanka.

JONATHAN (smireno): Ne želim nikome nauditi, a najmanje tebi. Sad moram ići. Savjetujem ti – ovo je samo savjet – savjetujem ti da odeš u krevet – pokušaš odspavati – i da me ujutro nazoveš u ured. Ispričavam se.

Okrene se kako bi odgovorio na poziv.

Halo?Gdje si?Aha. Aha. Dobro.U kući.Rekao sam u kući.

(sretne Amelijin pogled) Mislim da spava.

Aha. Aha. U redu. Pokušat ću. Samo trenutak.

Odmakne mobitel.

General je.

AMELIA (sva sretna): No – daj mi mobitel. Gdje je on? (kratka stanka) Ma što je s tobom? Daj mi taj mobitel.

JONATHAN: On je u avionu. Želi govoriti s Lejlom.

40

2. ČIN

1. Slika

Nakon nekog vremena. Lejla je, kao u prethodnoj sceni Amelia, na kozmetičkom tretmanu i masaži. Njome se bave Kozmetičarka i Fizioterapeutkinja. Prstom slijedi riječi dok iz nekoga ženskog časopisa čita naglas.

Domaćica se tiho igra s Dječakom.

LEJLA (čita): ‘Recite mu kako želite da vas dodiruje. Recite mu svoje…’ (pokazuje riječ)

FIZIOTERAPEUTKINJA: Maštarije.

LEJLA: ‘…svoje maštarije. Nemojte se… stidjeti. Ako vas vaš muškarac ne dodiruje onako kako se vama sviđa, podučite ga. Mogli biste se…’ (pokazuje riječ)

FIZIOTERAPEUTKINJA: Samozadovoljavati.

LEJLA: ‘…samozadovoljavati zajedno. Mnogi su…’ (pokazuje riječ) Parovi?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Jako dobro.

LEJLA: ‘Mnogi su parovi otkrili da im od toga seks postaje bolji. Upamtite, nema pravog i krivog načina. Svi ste vi…’ (pokazuje riječ) …pojedeni?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Pojedinci.

LEJLA: ‘…pojedinci, a svaki pojedinac ljubav izražava na svoj, vlastiti, način.’

KOZMETIČARKA: Lejla, to je bilo jako dobro. Jesi li engleski učila u školi?

LEJLA: Samo dečki idu u školu. Ja učila engleski u klubu Tuseme. (okrene stranicu) Joj, gle ovu haljinu! ‘Oću ovu haljinu!

KOZMETIČARKA: Kakav je to klub Tuseme?

41

LEJLA: Tuseme je klub u kojem se uči o HIV-u i Aids-u. Misliš da će mi kupit’ ovu haljinu?

KOZMETIČARKA: Samo ako budeš dobra.

LEJLA: O, ja sam uvijek dobra.

Sve se djevojke nasmiju. Pojavi se Amelia. One utihnu.

AMELIA: Lejla, što to imaš oko vrata?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Ostavili ste to u kupaonici.

AMELIA: Rekla sam da ne želim da mi uzima stvari.

DOMAĆICA: Nije mislila ništa loše.

AMELIA: Sigurno. (nasmiješi se, ispruži ruku) Lejla!

Nakon kraće stanke, Lejla otkopča ogrlicu koju nosi oko vrata i dade je Ameliji. Nastavi listati časopis.

Zar ti ne nedostaje obitelj? (kratka stanka) Pitala sam te: zar ti ne nedostaje / obitelj?

LEJLA: Moj otac je bio zao. Uzimao je rižu.

AMELIA: Što?

LEJLA: Uzimao je rižu ljudima iz usta. Ako je vidio da je čovjek progutao rižu, on bi svoju ruku gurao u njegovo tijelo i izvadio mu rižu van. (naceri se)

AMELIA: A tvoja majka?

LEJLA: Nedostaje mi General. Kad se vraća kući? ‘Oću da mi kupi ovu haljinu.

AMELIA: Lejla, General je moj muž. Dal’ razumiješ što to znači?

LEJLA: Jedan muškarac može imati mnogo žena.

AMELIA: Naravno, naravno – ali ovdje, kod nas – gdje si sada – kada se muškarac oženi ženom, on s njome i ostaje.

LEJLA: Samo s njom?

AMELIA: To se zove brak.

LEJLA (smije se): Ja ti ne vjerujem. To govore i djevojkama u klubu Tuseme.

42

AMELIA: E pa istina je.

LEJLA: Muškarac može imati dvije žene pod jednim pokrivačem.

AMELIA: Ne. Ne ovdje, ne.

LEJLA: Hoćeš reći da mora izabrati.

AMELIA: Hoću reći, Lejla, da je on već izabrao. Izabrao je mene. Ja sam majka njegovog djeteta. Kada se u krevetu probudi s vriskom, ja sam ta koja upali svjetlo i donese mu čašu vode. (opazi Dječaka s puškom igračkom) A što je ovo? Mislim da sam rekla bez pušaka. (nitko ne odgovara) Rekla sam bez pušaka.

DOMAĆICA: Amelia, to je samo igračka.

AMELIA: Izričito / sam napomenula.

LEJLA (blago): Dečki se trebaju boriti.

AMELIA: Što si rekla?

LEJLA (sve žešće): Dečki se trebaju boriti – trebaju učiti – trebaju ubiti. Dečki trebaju ubiti. Dečki se trebaju boriti. Dečki se moraju boriti. Dečki moraju ubiti – moraju učiti ubiti. Dečki se trebaju boriti – trebaju učiti – trebaju ubiti. Dečki trebaju ubiti. Dečki se trebaju boriti. Dečki se moraju boriti. Dečki moraju ubiti – moraju učiti ubiti. Dečki trebaju –

Amelia pljusne Lejlu. Lejla je na trenutak osupnuta. Potom napusti prostoriju. Dječak pojuri za njom.

Duga stanka. Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka pomno motre Ameliju.

Odjednom, Amelia uperi igračku u Fizioterapeutkinju koja nagonski podiže ruke. Nasmije se.

AMELIA:Nakon vjenčanja –jesam vam ikad ovo ispričala? –smjesta su ga poslaliu pustinju.Bilo mi je dosadno.

Baci pušku u kutiju za igračke.

Bilo mi je toliko dosadnoda sam nazvala jednog momka

43

kog sam znala s fakultetakoji je svoje fakultetske godine provodiona mirovnim demonstracijamaa kad nije bio na mirovnim demonstracijama onda je bio zaključan u labosu. Bio je kemičari prezirao je mog muža.E pa nazvala sam gai pitala ‘Kako si?’ rekao je‘Živim na selusiđi na mojoj stanici i doći ću po tebe’sjela sam na vlakon me pobrao na stanicii bez one svoje bradebio je zapravo podosta privlačan.Rekla sam ‘Dobar ti je auto, Robert’, on je rekao‘Da, dolazi s plaćom’, rekla sam‘A što ti to radiš?’, rekao mi je ‘Pokazat ću ti.’

Počne čupkati konac s jastuka.

Vozio me pokraj nekih livadas kunićima i takvim stvarima – fazanima –koji su bježali u svoje rupesve dok nismo stigli do prilaza s posađenim bukvama na obje stranea vodio je do nekog zdanjanekoga niskog betonskog zdanjabetonskog, bez ijednog jedinog prozora – da – to je bilo zdanjegdje su Robertukoji je proveo godine na fakultetuu demonstracijama za mirdali sredstvaekipu i određen broj pasa u kavezimai određen broj majmuna u kavezima –makakija, mislim – kako bi radio na usavršavanju oružja.Pokazao mi je i park.Znao je poimence divlje cvijećecvijeće koje ja nisam ni primijetilasve dok nije razdvojio travu gdje smo ležalii otkinuo mi bijele zvjezdice.Bila sam tako mlada! Uz potok sam činila,ma zna se, činila sam sve ono predvidljivo što je htioosim – jer sad sam bila trudna –toga da me dira.

44

Radi se o tome –ono što pokušavam reći je –da mi je tog dana u tom zdanjudao ovo

Pokazuje staklenu epruveticu veličine poklopca za naliv-pero.

i rekao mi da je to njegova ‘bebica’.Rekao mi je da toštogod to već je –neka kemikalija –da ta kemikalija,njegova bebica,vojnicima oduzima volju za borbomtako što počinju čeznuti za sigurnošću da ona u njima stvara potrebu za sigurnošćuapsolutnu potrebuza ljubavlju i utjehomosoba koje su im najbliskije.Humanato je riječ koju je upotrijebiokad je opisivao svoju bebicu.Znam da zvuči suludoali ja sam mu povjerovala.Dva mjeseca kasnijepronašli su ga uz taj isti potok– kako je to čudno –prerezana grkljana.

Kratka stanka.

(smije se) Ne gledaj me tako.

DOMAĆICA: Kako – tako?

AMELIA: Kao da sam / raspamećena.

KOZMETIČARKA: To je vjerojatno samo voda. Dajte da vidim.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Ima li neki miris?

KOZMETIČARKA: Miriše na parfem.

AMELIA: To je zbog ladice. Držim je u ladici s parfemima.

KOZMETIČARKA: Kako se otvara?

45

AMELIA: Ne otvara se. Moraš je razbiti.

DOMAĆICA: I on ju je nazvao humanom.

AMELIA: Je. Zašto ne?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Suludo.

Kratka stanka.

KOZMETIČARKA: Amelia. Drž’te.

Kozmetičarka dobaci epruveticu Ameliji koja je, prestravljena, uhvati.

AMELIA: Glupača.

Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka se smiju. Amelia ih ignorira i pažljivo ugura epruveticu u jastuk.

Pojavi se Jonathan.

JONATHAN: Što je tako smiješno moje dame?

AMELIA: Priđi.

JONATHAN: Molim?

AMELIA: Priđi. Hajde. Bliže. Bliže.

Daje mu dug poljubac. Dok to čini pojavi se Lejla s mokrom krpom na obrazu. Promatra ih kao i ostali.

JONATHAN: Čime sam to zaslužio?

AMELIA: Bit ćeš moj glasnik.

JONATHAN: Da? A s kojom porukom?

AMELIA: Reći ćeš mu kako sam dobra prema djeci – naročito prema Lejli.

JONATHAN: Aha.

AMELIA: Jer vidiš – svi vidite – jel’ tako? – kako sam velikodušno prihvatila cijelu situaciju.

JONATHAN: Aha. I?

AMELIA: I ništa više.

46

On pokuša otići. Ona ga zaustavlja.

A da. Još nešto.Letiš u logor kako bidečkićima prikvačio medaljei dao podršku mom mužu – jel’ tako?E pa slušajsjeti ga na njegov dom ikako bi uvečer lakše zaspao do povratka kućiželjela bih da mu odnesešovaj bijeli jastuk.Reci mu neka me se sjeti.Reci mu neka zabije liceu mekoću ovog jastuka – i svoj nosi svoj jezikreci mu neka zabije cijelo svoje lice u ovaj bijeli jastuksve dokne osjeti da je nešto glatko i tvrdo u jastukupuklo.

Kratka stanka.

Hoćeš li to učiniti, Jonathan?

JONATHAN: Zauzet će dosta mjesta.

AMELIA: Što to, njegov jezik?

JONATHAN: Jastuk, Amelia.

AMELIA: Pa dovoljno si moćan. Stvori mjesta.

Dok je govorila dozvolila je Jonathanu da je dira. Sad je nježno odmakla njegovu ruku.

Glazba. Snimka pjesme Billie Holiday, ‘Ne mogu ti dati ništa do ljubavi’ (I Can’t Give You Anything But Love) iz 1936.

Glasnika Jonathananišta ne smije odvratiti od poruke.

47

2. Slika

Večer. Glazba iz prethodne scene se nastavlja dok Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka pripremaju Generalovu sobu pred njegov povratak. Ispunile su je cvijećem, možda postavile i natpis “Dobrodošao kući heroju naš” te postavljaju stol za kojim će Amelia i General zajedno jesti.

GLAS BILLIE HOLIDAY:Ne mogu ti dati ništa do ljubavi svojemilo moje.Jer jedino što imam –to je.Skujmo planodsanjajmo sanjednom će i sreća stićisa svime za čim čezneš.

Da te mogu vidjet’ u punome sjajumilo moje.Al’ dragulje na tržnici ne prodajumilo moje.

Dok taj sretan dan ne svane ti to znaš ne mogu ti dati ništa do ljubavi svojemilo moje.

Ulazi Amelia u crvenoj haljini koju je prije spomenula. Kosa joj elegantno začešljana. Pregledava sobu. Gasi glazbu.

AMELIA: Daj povuci mi zatvarač.

Kozmetičarka se trudi povući zatvarač haljine.

A da, sad se sjetihmislim da se nešto dogodilo jednome od djece.Da mislim da jezapravo ne mislim, znamda se nešto desilo jednome od one djece.Rekla sam im da ne diraju moje stvari.Čule ste me – zar ne? – da sam reklarekla sam ‘ne dirajte moje stvari’.Ali jedno je od njih kopalo po mojoj ladici

48

guralo nos i prekapalo po ladici s parfemimapovadilo mi sve parfemeizvuklo cijelu ladicu i / polomilo je.

DOMAĆICA: I što im se desilo?

AMELIA: Desilo?

DOMAĆICA: Rekli ste da im se nešto desilo.

AMELIA: Daj požuri s tim zatvaračem!

KOZMETIČARKA: Usko je.

AMELIA: Mora biti usko – to je / uska haljina.

DOMAĆICA: Kome se desilo? Lejli?

AMELIA: Što? Ne, onom malom. Ima nešto po prstima i prestao je disati – boli me.

KOZMETIČARKA: Oprostite.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Prestao je disati?

AMELIA: Boli me – daj pazi.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Kako to mislite / prestao je disati?

AMELIA: Ma nije ništa, ništa – pustite me na miru!

Zatvarač haljine je konačno povučen do kraja. Amelia zagladi haljinu na bokovima.

Rekla sam vam:u jednom je trenutku kopao po ladicia u drugome je na trensamo na tren prestao disati.Dobro mu je – dobio je voćni jogurt – sad gleda televiziju – dobro je –Lejla mu je očistila rukei smjestila ga pred ekrans vrećicom čipsa i voćnim jogurtomi sasvim mu je dobro – kunem vam se.I, naravno, pregledale smo ladicu:Lejla ju je pregledala – ja sam ju pregledala – obje smo –

49

jasno da smo otvorile tu ladicu do krajai gledale i gledaleali osim drvenih krhotinanije bilo ničeg – Lejla se slaže –slaže se sa mnomnije bilo ničeg u ladici što je moglo to prouzročiti.Zašto bih se onda bojala?Ha?Pa ipak se pitam – vidite – zašto me zapravo ova stvar, ovašto već je,ova slučajnost – da očito je to – zašto me ova slučajnost prestravila.I naravno čim se to zapitamstanem razmišljati o Robertu i njegovim prijateljima:o Robertovim prijateljima s fakultetai njihovim limenim kutijicama za duhan.Stalno su mi pred očima končićisasušenog duhana u limenim kutijicama za duhani siva svjetlost na stubama skvoterskih stanova gdje bi planirali– što? – kako će ‘svrgnuti vladu’‘zatući drotove’ itd. itd. itd.‘liberalizirati’ – a time su mislili jebati – žene – sva ta sranja – sva ta liberaliziraj, liberaliziraj, liberaliziraj pa svrgni vladu sranjapa kad bi neki bankar bio upucan dok je recimovodio svoju djecu u školuili bi neki vojni časnik živ izgorio u eksploziji u noćnom klubuili kad bi neki dečkoneki vojnik čak mlađi od njihbraneći njihovo pravo da preziru svoje skupo školovanjezavršio tako da su ga kući donijeli u lijesu –čak ga nisu cijeloga donijeli u lijesu –to im je bilo, o da, bilo im je ne samoprihvatljivoveć ih je veselilo. A što ako Robert nikada nije odrastao?Što ako se ošišao i zaposlio na tom mjestuiz čiste perverzije?

50

Što ako je za njega riječ ‘humano’bila samo bolesna šala?(smiješi se) Recite da griješim.Recite da me nije planirao jednog dana učiniti odgovornom za eksperimentna vlastitom suprugukao na jednome od onih majmuna.

DOMAĆICA: Naravno da nije.

AMELIA: Koliko je sati?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Devet.

AMELIA: Tko to zvoni? Netko je pozvonio?

DOMAĆICA: Umorni ste Amelia. Pričinilo vam se.

AMELIA: Stvarno?

DOMAĆICA: Stvarno.

AMELIA: Znaš, takve bih riječi i očekivala od nekog bez mašte.

JAMES: Krasna haljina, mama.

AMELIA: Jamie!

Pojavio se James, u rukama mu jastuk koji je nosio sa sobom kada je otišao. Jastuk je prljav i poderan. Amelia ga zagrli. James joj ne uzvrati.

AMELIA (smiješi se): Gledaj ga. Pomislih da je tvoj otac.

JAMES: Ne mama, ja nisam moj otac.

AMELIA: Pa zar nije tako? Zar ne izgleda baš kao / njegov otac?

DOMAĆICA: A gdje ti je otac, Jamie?

JAMES: Kasni. (naceri se)

Kratka stanka.

JAMES: Hoćemo li jesti?

AMELIA: Molim?

51

JAMES: Pitao sam hoćemo li jesti. Mama / gladan sam.

AMELIA: Što je to s tobom? Što ti je s očima?

JAMES: Gladan sam. S puta sam. Volio bih nešto pojesti. Ništa mi nije s očima – samo sam umoran i gladan. (naceri se) Krasna haljina.

AMELIA: To si već / rekao.

JAMES: Možda malo preuska.

AMELIA: Što?

JAMES: Uska. Malo pre / uska.

AMELIA: To je takav stil. Uski.

JAMES: Uski stil?

AMELIA: Da.

JAMES: Vina?

AMELIA: Što?

JAMES: Hoćeš vina?

AMELIA: Da, molim.

Za stolom su. James sjedi na mjestu svoga oca. Puni vinom Amelijinu čašu.

JAMES: Hajde mama. Popij si malo.

AMELIA: A ti nećeš?

JAMES: Hajde, popij.

DOMAĆICA: Amelia, ne obraćajte pažnju na njega.

JAMES: Što ste rekli?

KOZMETIČARKA: Ostavi si mamu na miru, James.

JAMES: Odjebi kravetino.

AMELIA: Jamie!

JAMES: Da se nisi usudila govoriti mi što da radim u vlastitoj kući. Tornjajte

52

se sve tri iz sobe, nosite ovaj jastuk i da ste ga jebeno dobro očistile. Hajde – van. Mama, popij vino. (ona pije) Sve popij.

Dok Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka odlaze Amelia ispija čašu vina. James joj ponovno napuni čašu.

No dobro, zar ne želiš čuti kako je bilo u Africi?

AMELIA: Naravno da želim. Pa, kako je bilo / u Africi?

JAMES: U Africi? Fenomenalno, mama. Nedjeljom ujutro zvone crkvena zvona i svi Afrikanci uskaču u svoje afričke džipove i pod jesenjim se lišćem voze u crkvu.

AMELIA: Ha?

JAMES: A poslijepodne – što je? – iznenađena si? – a poslijepodne, dok roditelji sastavljaju afrički namještaj zapakiran u praktičnim sklopivim dijelovima koristeći se šesterokutnim ključem, klinci vise po meksičkim restoranima ili eksperimentiraju sa seksom ili pak s raketnim granatama – mama, još vina?

Kratka stanka.

AMELIA: Nisam znala da –

JAMES: Što, mama? Da imaju meksičke restorane?

AMELIA: Da imaju jesen – i jesenje lišće.

JAMES: Znaš, najprije sam mislio da je to zbog meksičke hrane. Probudim se i čujem tatu kako bljuje u kupaonici i, jasno, mislim da je tome kriva meksička hrana, mama, – one Teks-Meks afričke pizze – enčilade sa zmijskim mesom – koje su posluživali na pobjedničkoj proslavi u časničkoj kantini, ali nije bilo to. Ne, mama, nije to bilo zbog hrane – nije zbog toga moj otac, koji bi ušetao u paljbu, sjećaš se, ušetao bi u paljbu i iz nje izvukao ranjenog vojnika i s tim bi vojnikom na leđima hodao deset sati preko pustare – nije se zato moj otac u toj kupaonici držao za umivaonik tako grčevito kao što se starac drži za hodalicu dok pokušava stići do pošte. Nije zbog toga moj otac usisavao zrak – usisavao ga i usisavao, mama, kao da će se ugušiti vlastitom slinom.

I onda to nešto na njegovim leđima. Ne, ne na njegovim leđima, mama, nego ispod – to nešto ispod njegove kože – kao nekakva životinja pod kožom, koja gmiže – gmiže pod njegovom kožom kao neka životinja, mama, koja pokušava izbiti na površinu – ta nekakva kemikalija – kao životinja ispod kože – ta bol – kemikalija – to nešto što ti je dao tvoj prijatelj – njegov dar – dar / tvog prijatelja–

53

AMELIA: Nije on moj prijatelj. / Prestani.

JAMES: – bolan dar – kemikalija – tvoja kemikalija pod njegovom kožom. (kratka stanka) A kada se okrenuo prema meni već je bila u njegovim očima – popela mu se uz kralježnicu do očiju – i oči su mu bile kao u mačke na suncu – zjenice poput vrška pribadače – nije izgledao ljudski, mama, – to ste mu učinili ti i tvoj prijatelj –

AMELIA: Prestani.

JAMES: – uopće ne nalikuje čovjeku. I zato kad govori – kad mi kaže ‘Mračno je, daj mi ruku’ – kad mi kaže ‘Pomozi mi, pomozi mi, daj mi jebenu ruku’ nema šanse da dozvolim toj osobi – ne, oprosti – tome nečemu s vršcima pribadače umjesto jebenih očiju koje je nekad bilo moj tata – da me dotakne.

E a onda počinjemo s pravom doktorskom TV sapunicom. Sranje kao spremno za direktno snimanje hitne medicinske službe:

‘Kemijski napad’ itd. itd. itd.‘Atropin. Deset miligrama’‘Kisik’‘Ventiliraj’. (naceri se)

Pa bi sad možda mogla dovršiti tu čašu vina i objasniti zašto si mi ubila oca.

Puni čašu vinom i ona se prelijeva. Amelia ga pokušava zaustaviti. Boca se prevrne na stol.

Smijeh. Vide se Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka kako odjevene za izlazak odlaze iz kuće.

KOZMETIČARKA (viče): ‘Noć, Amelia! ‘Noć, Jamie!

DOMAĆICA (viče): Stražnja vrata su zaključana. Amelia! Nemojte zaboraviti, djeca još uvijek gledaju televiziju.

KOZMETIČARKA: Pusti, ne sluša te.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Dobre cipele.

KOZMETIČARKA: Našla sam ih u njenom ormaru – nemoj / nikom reći.

DOMAĆICA (viče): Ne zaboravite potjerati djecu / u krevet.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Hajdemo što prije van. Idemo. Jamie, slatko snivaj.

54

KOZMETIČARKA: Ššššš. Prestani.

Šaleći se i smijući, tri žene odlaze. Stanka. James i dalje bulji u Ameliju.

AMELIA (potiho): Nicola! Rachel! (glasnije) Rachel! Trebam vas.

JAMES: Otišle su, mama.

AMELIA (viče): Želim da ovo počistite. Pospremite sve ovo, smjesta. Rachel! Cathy!

JAMES: Nema nikoga – / izišle su.

AMELIA (viče): Nicola! Rachel! Počistite ovo!

JAMES: Mama, izišle su. Nema nikoga. A ja još uvijek čekam tvoje / objašnjenje.

AMELIA: Afrika mi zvuči prekrasno. I nadam se da si mnogo fotografirao. Baš bih voljela vidjeti to lišće – i sve te restorane – nisam imala pojma – mislila sam da tamo samo ljenčare i uništavaju – (zove) Lejla!

JAMES: Mama, nemaš ti pojma niočemu. I to zato jer ti je život potpuno prazan. Čak ni ne izlaziš iz / kuće.

AMELIA (viče): Lejla!

JAMES: Kao da živiš u / bunkeru.

AMELIA: Lejla! Gasi taj / televizor i dolazi ovamo!

JAMES: Afrika? Nije Afrika lijena i destruktivna, mama, već si to ti. Zar ne shvaćaš / što si učinila?

AMELIA (nasmiješi se): Tu si, dušo. Voljela bih te upoznati s mojim sinom.

Pojavila se Lejla. Kratka stanka.

No, hajde. Dođi Lejla – upoznaj se s mojim sinom.

Zgrabi Lejlu za ruku i povuče je bliže.

Lejla, ovo je James. Jamie, ovo je Lejla. Što ti misliš James? Kao muškarac. Jel’ vrijedna toga, ha? Nemoj mi se iščuđavati – pitam te jel’ ona toga vrijedna – dakle?

JAMES: Boli je.

55

AMELIA: Stvarno? Da li te ovo boli, dušo?

LEJLA: Ne.

AMELIA: Eto vidiš. Lejla kaže da je ne boli. Lejla je navikla na bol. Navikla je na sakaćenje i smrt. Lejla ne treba tebe da mi objašnjavaš kako se Lejla osjeća. Je li tako Lejla?

LEJLA: Da.

AMELIA: Onda, kako si Lejla?

Kratka stanka.

LEJLA: Dobro.

AMELIA: Vidiš, Lejla je dobro. Pa onda, što kažeš Jamie? Jel’ vrijedi? Hajde, muškarac si. Možeš valjda procijeniti. Koliko bi ljudi ti ubio?

JAMES: Ne razumijem. Tko si ti? Što ona radi u našoj kući?

AMELIA: Ne razumiješ? Ne? Možda onda ipak nisi muškarac. Lejla, što kažeš ti na to? Je li ovo muškarac? Je li muškarac netko tko misli da je – što? – hrabro, zar ne, doći kući i terorizirati majku? Netko tko je previše ustrašen – prema vlastitim riječima – Lejla – previše ustrašen da bi primio za ruku svog umirućeg oca?

James se povlači.

Ne – Jamie – oprosti – žao mi je – nemoj, molim te – bilo je to ružno od mene. Molim te.

James izlazi. U tišini se čuje avion kako prelijeće. Tada:

LEJLA: Ugasila sam televizor.

AMELIA: Ha?

LEJLA: Ugasila sam / televizor.

AMELIA: Hvala ti.

LEJLA: Oprosti zbog one ladice.

AMELIA: Ladica nije važna.

LEJLA: Kaznit ću dječaka.

56

AMELIA: Je li pojeo jogurt?

LEJLA: Je, ali je ispljuvao voće.

AMELIA: Ispljunuo, Lejla. Ispljunuo je voće.

Stanka.

Znaš li voziti?

LEJLA: Znam li voziti?

AMELIA: Auto. Znaš li voziti auto?

LEJLA: Ne.

AMELIA: Ni ja. Da znamo voziti auto, mogle bi se odvesti u zračnu luku. Mogle bi ići u shopping u zračnu luku. Što kažeš?

LEJLA: Kupiti cipele.

AMELIA: Mogle bi si kupiti cipele. Mogle bi si kupiti kovčege na kotačićima.

Stanka.

AMELIA: Lejla, što sam to učinila?

LEJLA: Što si…?

AMELIA: UČINILA. ŠTO SAM TO UČINILA?

Stanka.

LEJLA: Zbilja bi mogle do zračne luke?

AMELIA: Naravno da bi mogle, dušo. Ali, najprije mi natoči vina. Popit ćemo zajedno čašu vina, može? A onda ćemo, znaš što ćemo, onda ćemo uzeti Generalov auto i odvesti se u zračnu luku i dočekati Generala – dobro? Dvije će se žene autom svoga muža odvesti u zračnu luku kako bi ga dočekale – što kažeš na to? Dobra ideja? Svi voze – nije to tako / teško.

LEJLA: Ovo je polomljeno.

AMELIA: Čak i jako, jako glupi ljudi voze – što?

LEJLA: Ove čaše / polomljene su.

AMELIA: Onda donesi druge.

57

Lejla izlazi.

Lejla, znaš li ti što bi mi mogle?Mogle bi proći – jel’ da? –kroz one mašine –što kažeš?Mogle bi leći na onu gumenu traku i tražiti da nas rendgenom snimejer je očitonešto je očito u namaLejlaneki oštar predmetneki šiljaknešto je takvo u nama –neki zabranjen predmet za koji nismo ni znalea koji će se vidjeti na zaslonu i to blizu,jer ja mislim da je vrlo blizu, našeg srca– što ti misliš? – taj šiljak.Pa će nas zamoliti da se razodjenemoa kada se razodjenemo(nadam se da ćemo to učiniti kao zrele osobebez raspravljanja)jedna će od onih žena s gumenom rukavicomporinuti rukukao primalja, Lejla,porinut će ruku duboko još dublje u našu nutrinusve dok vrh njezinog prstane dotaknetaj šiljak.

Lejla se vraća noseći čaše.

I onda će reći‘Osumnjičene ste za terorizam.Sakrile ste oružje.Mogu ga napipatiblizu vašeg srca’.‘Doista?’ odgovorit ću joj ‘Mislite – na ljubav?’A ona kaže ‘Ne ne mislim – naLjubavnego na ovaj šiljak.Jeste li namjerno ovdje sakrile šiljak?Ili se tu našao bez vašeg znanja?’

58

A ja ću joj lagati reći ću ‘Namjerno – pa jasno’jer bi me inače moglipogrešno smatrati žrtvoma tu uloguLejlaja ne kanim nikada igrati.

Amelia u ruci drži jednu od razbijenih čaša sa stola. Stisne je u šaci svom snagom. Kad rastvori dlan nešto razbijenog stakla ispadne, a nešto se prilijepi za njenu ruku.

(nasmiješi se) Potražimo ključeve od auta. Odvest ćemo se u zračnu luku.

59

3. ČIN

1. Slika

Mjesec dana kasnije. Subota ujutro.

Tretman uljepšavanja: Kozmetičarka Domaćici boji nokte na desnoj ruci dok Fizioterapeutkinja sjedi podalje i lista ženski časopis.

U sobi se nalazi nešto novo – maleni stolić za posluživanje od nehrđajućeg čelika na kotačićima na kojem se nalaze stvari i pribor (vata, boca alkohola, lijekovi, ručnici, termometar, plastične rukavice, itd.) za njegu bolesnika. Možda još i zdjela s voćem.

DOMAĆICA:Četka za kosu.Svjetiljka.Prekidač za svjetlo.Vrata – naravno.Ogledalo u kupaonici.Umivaonik u kupaonici.Ručnici u kupaonici.Telefon.Medicinski ormarić i sve što je u medicinskom ormariću – naravno.

KOZMETIČARKA (tihi smijeh): Odvratno.

DOMAĆICA:Pa pitala si.Kutija za nakit.

KOZMETIČARKA: Ma daj.

DOMAĆICA:Kutija za nakit.Četkica za zube.

60

KOZMETIČARKA: Četkica za zube?

DOMAĆICA:Četkica za zube – da, baš to sam rekla.Četkica za zube.Četka za kosu.Krevet.Jastuk.Spavaćica pod jastukom – čista svila – upropaštena.O, i donje rublje.Ladica s donjim rubljem.Rub kuhinjskog stola.Zid hodnika.Vrata – naravno – vrata garaže.Prekidač za svjetlo u garaži.Prednji vjetrobran auta.Staklo s unutarnje kao i s vanjske strane.Ključevi auta. Retrovizor.

Stanka. Pregledava nokte slobodne ruke.

Što su ovi mali rubovi na noktima?

KOZMETIČARKA: To dolazi od stresa. Izrastu pa nestanu.

DOMAĆICA: Nadam se.

KOZMETIČARKA: I ti si to onda sve morala počistiti.

DOMAĆICA: Što to? Krv? Ne. To ti i govorim. Rekli su neka sve ostavim. ‘Ništa ne dirajte. Ovo je mjesto zločina.’

FIZIOTERAPEUTKINJA: Pa zar i četkica za zube?

DOMAĆICA: Upravo tako – nije valjda zločin prati zube – nije valjda zločin imati slomljeno srce. Jel’ tako?

KOZMETIČARKA: Daj miruj s tom rukom.

DOMAĆICA: Jel’ tako? A oni me onda pitaju gdje sam bila – zašto nisam bila u kući? Rekla sam im ‘Pa imala sam slobodnu večer’. A oni opet, ‘Recite nam gdje ste bili.’ I rekla sam im gdje sam bila – bila sam u Zvijezdi Izmira. ‘Što je to?’ Pa sam im objasnila da je to turski restoran blizu sjevernog terminala koji radi cijelu noć i sjedište je međunarodnog terorizma.

61

FIZIOTERAPEUTKINJA (smije se): Nisi valjda.

DOMAĆICA: Da znaš da jesam Cathy – jer su mi ti ljudi već počeli ići na živce. Po cijeloj su kući kao mušice po šunki, i onda naravno, još imam Jamiea koji se ponaša više kao šestogodišnje dijete nego kao odrasla osoba – krivi sebe, koje li sad koristi od toga – jer su se posvađali oko toga što se desilo ocu pa je navodno izletio iz kuće i ostavio je samu. Je li ovo gotovo? (nokti)

KOZMETIČARKA: Aha.

DOMAĆICA (ustaje i divi se svojim noktima): Jer vidiš, on je bio taj koji je vidio osvijetljen prozor garaže – baš mi se sviđa ova boja, hvala ti – vidio je upaljeno svjetlo. No kad je čuo upaljen motor tek mu je onda sinulo što se možda desilo.

Kratka stanka.

Kako se zove ova boja?

KOZMETIČARKA: ‘Zvjezdana noć’.

DOMAĆICA: Baš je lijepa.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Odijelo mu dobro stoji.

DOMAĆICA: Molim?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Jamieju – stvarno mu odijelo dobro / stoji.

DOMAĆICA: Zapravo je vrlo brzo morao odrasti, ako si to mislila reći.

Stanka.

KOZMETIČARKA: Dobro, o čemu to oni tamo razgovaraju?

DOMAĆICA (tišim glasom): Oni tamo razgovaraju o odgovornosti. Ne o odijelima, Cathy, već o tome tko je odgovoran. (tiše i još tiše) I djevojke, molim vas da upamtite – što se nas tiče… ovo je sasvim običan dan. Jasno?

Izvan scene se čuje kako General dolazi napola govoreći, napola pjevajući.

Pitala sam vas je li to jasno.

KOZMETIČARKA: Sasvim običan dan. Dobro.

DOMAĆICA: Cathy! (kratka stanka) Cathy!

62

FIZIOTERAPEUTKINJA: Da, u redu, sasvim običan dan.

GENERAL (izvan scene, pjeva / govori bez intonacije): ‘Ne mogu ti dati ništa do ljubavi svoje, milo moje. Jedino što imam – to je. Skujmo plan. Odsanjajmo san. Jednom će i sreća – stići – na prstima polako prići – i sve ono –’

Pojavi se General, odjeven u trenirku, i naglo ušuti. Žene ga promatraju s oprezom. On baci pogled po sobi. Nasmiješi se.

Dobro jutro, moje dame.

DOMAĆICA i KOZMETIČARKA: Dobro jutro, Generale.

FIZIOTERAPEUTKINJA: Kako ste danas?

GENERAL: Dobro.

Stanka. Ne mičući se nastavlja gledati po sobi.

DOMAĆICA: Dal’ trebamo isprazniti?

GENERAL: Dal’ trebamo – što?

DOMAĆICA (potiho): Isprazni mu kateter, Nicola.

GENERAL (Domaćici):Slušajte –recite Ameliji da ćemo ručati u kineskoj ambasadia onda u tri sataovo zapišite u rokovniku tri sataimam razgovor s ministrom u svezi helikoptera –nemamo dovoljno helikoptera izbog toga mi ljudi ginu –a u pola petovo isto stavite u rokovniku pola pet sam na televizijisve do pola šest kada dolazi auto po Ameliju i menetaj auto svakako morate naručitijer idemo ravno u zračnu lukupa u New York na sastanak Ujedinjenih naroda.Budite ljubazni recite Amelijida nakon ručka u kineskoj ambasadimora ići kući i spakirati stvari.

63

Trebat ću strujni adapter za brijaći aparatjer u New Yorku nemaju isti napon kao ovdje, zar ne?

Kratka stanka.

Nešto sam vas pitao.

Za vrijeme njegovog prethodnog govora Kozmetičarka je dogurala stolić do Generala, kleknula i spustila mu donji dio trenirke otkrivajući kateter pričvršćen uz nogu koji je potom ispraznila u posudu i opet mu navukla hlače. Dok je izgovarao posljednju repliku zgrabio ju je za kosu.

KOZMETIČARKA: Što ste pitali Generale?

GENERAL: Kakav napon imaju u New Yorku?

KOZMETIČARKA: Boli me.

GENERAL: Što te?

DOMAĆICA (smireno): Molim vas pustite ju. Ona vam to ne zna.

GENERAL (pušta ju): Ne zna?

KOZMETIČARKA: Oprostite ali – ne znam.

GENERAL: Zaboljelo te?

KOZMETIČARKA: Navikla sam.

GENERAL: Na bol?

KOZMETIČARKA: Da.

GENERAL (smiješi se): Navikla si na bol? Stvarno?

Kratka stanka.

A ti si…?

KOZMETIČARKA: Pa znate tko sam. Ja sam Nicola.

GENERAL: Ti se jebeš s mojim sinom.

KOZMETIČARKA: Ne.

GENERAL: Ti si ta koja se jebe s mojim sinom.

64

KOZMETIČARKA: Ne.

GENERAL: Onda – koja se od vas jebe s mojim sinom?

Kratka stanka. Gleda ih. Pokazuje na Fizioterapeutkinju.

GENERAL: Ti.

DOMAĆICA (kako bi mu odvratila pažnju): Generale, u tri sata?

GENERAL: Ti si ta. Ti si ta koja kriči noću – kao lisica – kričiš kao / lisica.

DOMAĆICA: U tri sata?

GENERAL: Što?

DOMAĆICA: U tri sata imate razgovor s ministrom, sjećate se, o / helikopterima.

GENERAL:U tri sata imam razgovor s ministromtako jeo helikopterima jer nemamo dovoljno helikoptera a u pola petunesi to u rokovnikbit ću na televiziji sve do –

Generala obuzme jaka bol zbog koje trenutno ušuti. Kako bi nadvladao bol počinje brojati unatrag po sedam:

Stotinu i tri… devedeset šest… osamdeset devet… osamdeset dva…

FIZIOTERAPEUTKINJA: Generale.

KOZMETIČARKA: Pusti – ne diraj ga.

GENERAL: …sedamdeset pet… šezdeset osam… (bol popušta) šezdeset jedan… i tako dalje (nasmiješi se) do u beskraj.

Kratka stanka.

Zovi mi sina. Želim vidjeti svog sina – gdje je?

DOMAĆICA: Ne može doći. Zauzet je.

GENERAL: Želim s njime razgovarati.

KOZMETIČARKA: Na sastanku je.

65

GENERAL (podsmješljivo): Moj sin je na sastanku? Kakvom sastanku?

DOMAĆICA: Nicola je samo htjela reći da James mora porazgovarati s nekim / ljudima.

GENERAL: ZOVI MI SINA.

Domaćica daje znak Fizioterapeutkinji i ova napušta prostoriju.

(paranoično) Kamo je otišla?

DOMAĆICA: Otišla je po Jamesa.

GENERAL: Otišla je razgovarati s onima iz vlade.

DOMAĆICA: Otišla je naći Jamesa, ništa drugo.

GENERAL: Ne dajte joj da razgovara s / onima iz vlade.

KOZMETIČARKA (da mu odvrati pažnju): A da vas malko sredimo Generale? Ha? Da vas malko dotjeramo, za televiziju?

GENERAL (zuri u nju):Jel’ ti, Nicola, misliš da sam dijete?Ili ti možda mislišjel’ to mislišda sam šenuo pameću?Da sam od te kemikalije šenuo pameću?Da sam zbog te gadure –osjetio sam kako puca staklo u jastuku –jel’ to misliš –staklo je puklo u tom bijelom jastuku ija sam šenuo pameću. Da to što se probudim u subotu ujutroi zaudaram po vlastitom govnuznači da sam debil?

Pojavljuje se James u odijelu, General ga ne vidi.

Pa znači li? (smiješi se.) Da li bi možda htjela da zovem na paljbu, Nicola?

KOZMETIČARKA: Ne razumijem.

GENERAL:Zovem na paljbu –dajem svoje koordinate i zovem na paljbu.Tada ne bi sumnjala u preciznost mog uma.

66

Jer, moj je um precizan do u kvadratni metarbilogdjena površini ove planete.A kad ja zovem na paljbu,Nicola,ti se naprosto pretvoriš u plameni stup.

Napad boli. General broji kao prije. James daje znakove Domaćici i Kozmetičarki da odu. One odlaze.

GENERAL: Stotinu i pet… devedeset osam… devedeset jedan… osamdeset četiri… sedamdeset sedam…(bol slabi) sedamdeset… šezdeset tri –

JAMES (hladno): Što si htio, tata?

GENERAL: Ha?

JAMES: Što si htio?

GENERAL (jednostavno): Da nađeš gaduru.

JAMES: Koju to gaduru, tata?

GENERAL: Onu gaduru koja mi je ovo napravila – gaduru koja me otrovala – dovedi mi ovamo gaduru.

JAMES: Ne želim to slušati, tata.

GENERAL: Dovedi mi ovamo gaduru. Da joj polomim noge.

JAMES: Ne govori tako o mojoj majci.

GENERAL: Onda joj ti polomi noge, za mene. Pa da je vidim kako pleše.

JAMES: Rekao sam ti da je mrtva.

GENERAL: Otruj je kako je ona otrovala mene.

JAMES: Rekao sam ti – mrtva je.

GENERAL: A onda ćemo je gledati kako pleše. Neka proba plesati.

JAMES: Vidio si da smo je pokopali – stajao si do mene.

Stanka.

GENERAL: Mrtva. Kako to?

67

JAMES: Već sam ti rekao.

GENERAL: Ubijena.

JAMES: Da.

GENERAL (paranoično): Ubili su je oni iz vlade. Mučki su je ubili.

JAMES: Ne, tata – ubila se sama.

GENERAL: Oni iz vlade su je mučki ubili.

JAMES: Slušaj me, molim te: Amelia je mrtva. Ubila se. Ubila se zbog tebe.

GENERAL (smješka se, polaskan): Zbog mene? Stvarno?

JAMES: Znaš ti to već dobrih mjesec dana.

Stanka. James se pokrene otići.

Oprosti, tata, ali moram ići.

GENERAL: Vraćaš se na sastanak.

JAMES: Što?

GENERAL: Moraš se vratiti na / sastanak.

JAMES: Otkud ti to?

GENERAL: S kime razgovaraš?

JAMES: Ne razgovaram ni sa kime.

GENERAL: Razgovaraš s onima iz vlade.

JAMES: Tata, razgovaram s kime želim. Živim u ovoj kući i razgovaram s kime želim a ti trebaš biti svjestan jedne stvari – da si zločinac. Optužen si za zločine. Ljude si brisao s lica zemlje kao što učitelj briše školsku ploču. Gomilao si trupla kao što drugi gomilaju vreće cementa.

GENERAL (smiješi se): To si naučio na fakultetu?

JAMES: Ne želim te slušati.

GENERAL: Tako mrziti svoga oca – tako pljuvati na vlastitog / oca.

JAMES: Rekao sam ti da te ne želim slušati, / tata.

68

GENERAL: A ja sam svijet očistio za tebe.Spalio sam teror s lica zemlje za ljude kao što si ti.Pratio sam ga u shopping centrei na školska igrališta.Tragao sam za njim preko pustinje pod svjetlošću zvijezdaprovalio vrata njegovog raskošnog apartmananaučio njegov jezikprisluškivao sam mu telefonske pozivedimom ga istjerao iz njegove pećinebacao mu kiselinu u oči i palio ga dok nije pougljenio.I dok si ti čavrljao priključen na internetja sam gledao svoje prijatelje kako eksplodiraju poput lubenica.Dok si ti svoje lice krio u kosi one djevojke –je li? – je li? –ja sam sa svakim svojim dahom udisao uran.I najmanji trak dima na hladnome nebupredstavlja opasnosti svako bosonogo dijete koje doluta do granične kontrolei svaki lisnati drvoredi svaka mirna večer dok čitampredstavlja opasnost –čak i svjetiljka na ormariću uz krevetčak i spiralna nit u žarulji te svjetiljkepredstavlja opasnost.Nemoj ti meni onda govoriti o zločinujer za svaku glavu koju sam skinuodvije nove su izrasle na istome mjestupa sam ih morao sjeći i sjeći i sjeći paliti ih i sjeći kako bih očistio svijet – Shvaćaš?(blago) Ubio sam nemejskog lava o da –ovim rukama – ovim mojim rukama –i psaonog troglavog psaizvukao sam ga iz pakla i to pred kameramaposjetio sam mrtve pred kamerama –sjećaš se?(s ponosom pokazuje na sebe.) Kallinikos. Heraklo. Kallinikos.

Stanka.

69

JAMES: Da, tata.

GENERAL (nježno): Reci mi: gdje je moj sin?

JAMES: Ja sam tvoj sin.

GENERAL: James – Jamie.

JAMES: Da.

GENERAL: A gdje je onaj drugi? Gdje je onaj moj maleni? Onaj iz Gisenyija.

Kratka stanka.

JAMES (u nevjerici): Jebi se.

GENERAL: Gdje je onaj moj maleni?

JAMES: Jebi se, tata – to nije istina.

GENERAL: Želim ga vidjeti. Želim vidjeti Lejlu.

JAMES: Tata, to nije istina. Taj dečko je njezin brat.

GENERAL: Želim vidjeti svog sina.

JAMES: Ja sam tvoj sin – ja sam ti jedini sin. To nije istina.

GENERAL: Ti si moj jedini sin?

JAMES: Da.

GENERAL: James – Jamie – moj jedini sin.

JAMES: Tako je.

GENERAL: Daj mi onda reci Jamie – zašto je ovdje tako tiho? Kada će napasti?

JAMES: Tata, kod kuće si.

GENERAL: Znam ja gdje sam. I znam ja kako izgleda prije napada. Ponekad bude tako tiho da čuješ mrave kako ti trčkaraju preko čizama. (smiješi se)

JAMES (okreće se od njega): Moram ići.

GENERAL: Ako me voliš obećaj mi nešto. Obećaj mi da ćeš razgovarati s doktorima. Reci im neka mi pomognu umrijeti. Ti mi pomozi umrijeti. Ne dozvoli da se ovako ponizujem. Razgovaraj s doktorima i doktori će mi pomoći umrijeti.

70

Kratka stanka.

JAMES: Ne mogu to učiniti.

GENERAL: A zašto? Ne voliš svog oca?

JAMES: Naravno da volim svog oca, ali volim i pravdu.

GENERAL (smiješi se): Pravdu?

JAMES: Da.

GENERAL: Ovo je pravda?

JAMES: Da – ne, ne, ne to, ali –

GENERAL: Što? Možda to što sam skrenuo pameću?

JAMES: Nisi ti skrenuo pameću. Znaš ti dobro što si radio.

GENERAL: Uvijek sam radio ono što su mi naredili. A to što su mi naredili… (postaje nesiguran.) …to što su mi naredili… to bi trebalo biti u rokovniku… zapiši u rokovnik…

Kratka stanka. James promatra oca.

JAMES (hladno): Razgovarat ću s doktorima. Neću ti pomoći umrijeti – za to, jasno ti je, ne želim biti odgovoran – ali mogu razgovarati s doktorima.

GENERAL: Ha?

JAMES: Rekao sam – razgovarat ću s / doktorima.

GENERAL: Obećaješ?

JAMES: Da.

GENERAL: Onda mi daj ruku.

General pruži ruku. James oklijeva. U tom trenutku se pojavi Lejla, u rukama joj knjiga i tanjur hrane. James oprezno položi svoju ruku u Generalovu.

I još nešto.

JAMES: Stišćeš prejako, tata.

GENERAL: I još nešto.

71

JAMES: Prejako je.

GENERAL: Još mi nešto moraš / obećati.

JAMES: Pre-jebeno-jako je!

General ga pusti. Lejla se udobno smjesti s knjigom i hranom. Ne obraća pažnju na razgovor koji slijedi.

I što još?

GENERAL: Želim da uzmeš Lejlu – ha?

JAMES: Ne razumijem, kako to misliš?

GENERAL: Uzmi Lejlu – evo ti je – tvoja je – uzmi je. Dajem ti je i dajem vam, tebi i njoj, novac – slušaj, ja sam sve sredio – za dijete. Želim da uzmeš Lejlu i da budeš otac mom djetetu.

JAMES (slabašan smijeh): Da budem otac tvom djetetu.

GENERAL: Tako sam odredio.

JAMES: Tata, ne zanimaju me tvoje odredbe.

GENERAL: Ne zanimaju te.

JAMES: Ne.

GENERAL (zbunjen): Ne želiš Lejlu? Lejla za svakog muškarca može učiniti da se osjeća kao bog. (kratka stanka) Trebao si je vidjeti kako čuči pod onim drvetom. Pitao sam je: što radiš pod tim drvetom? Odgovorila je: grabim vodu. Rekao sam joj: oprosti, ali meni ne izgleda kao da grabiš vodu, izgleda mi kao da čučiš pod drvetom. Kako tako možeš grabiti vodu? – gdje ti je plastični kanistar? – gdje ti je izvor? O, reče ona, ne trebam ja plastični kanistar i ne trebam ići na izvor. Otac mi je rekao da ako čučim ovdje dovoljno dugo, u sjeni ovog drveta, voda će već sama doći k meni. (kratka stanka) Rekao sam: e onda ćeš dugo čekati, dušo. Rekla je: a ne – voda je već stigla.

Kratka stanka.

A sada čak ne želi spavati pod istim pokrivačem. Misli da sam mende, jel’ tako? Unafikiri mimi ni mende.

Lejla ne reagira. On ponavlja pitanje na swahiliju. Lejla ne reagira.

72

(nasmiješi se) Žohar. Misli da sam žohar.

JONATHAN: Ma tko to misli da ste žohar, Generale? Valjda ne povijest, bar se nadam. (ceri se)

Pojavio se Jonathan mobitela prilijepljenog uz uho.

(na mobitel) Je, je – u kući sam – daj mi dvije, tri minute – može? – Ne, ne – zadrži ih vani, molim te –

Dok govori prijateljski se rukuje s Jamesom.

Jamie – drago mi je da te vidim. (na mobitel) – Što? Rekao sam da ih zadržiš vani dok ih ne ustrebamo – je, je – odlično.

Završi razgovor i pruži Generalu ruku. Ovaj samo zuri.

I, kako je bolesnik? Dobro odmoren nakon svih muka? (kratka stanka) Jedete dovoljno voća? (kratka stanka) Moram vam reći da mi u ured stižu izvješća – medicinska izvješća koja leže tamo na stolu – strogo povjerljiva, naravno – i to što sam pročitao u njima, Generale, je… pa to je priča o gotovo nadljudskoj izdržljivosti. (smiješi se) Po doktorima – ovaj čovjek ne bi uopće trebao biti živ – zar ne Jamie? Ali živi ste i kad je netko živ – dakle siguran sam da ovo i sami znate – onda ima određene – kako da kažem? – dužnosti. Dužnosti ne samo prema živima, već također – naročito u vašem slučaju – dužnosti i prema mrtvima.

Stanka. General i dalje zuri.

(slabašan smijeh) Jel’ vam jasno da ste mi prouzročili jednu jebeno veliku afričku glavobolju?

Stanka. General i dalje zuri.

Veliku glavobolju, Generale. Afrika. Sjećate se?

JAMES: Nije on glup.

JONATHAN: Nije glup – jasno da nije – oprosti, James – očito je da nije glup nego je vrlo, vrlo opasan. Čovjek, kao što sam ti već objasnio, čije su samoinicijativne – i ovo naglašavam – čije su potpuno samoinicijativne akcije dovele moju vladu u vrlo nezgodan položaj. (slabašan smijeh) Bilo je trenutaka kada sam gotovo vjerovao da ovaj nesmiljeni ubojica, ovaj General, zastupa moju vlastitu politiku. Kitty je bila ta koja me održala pri zdravoj pameti. Rekla mi je: čovjek kog volim nikako ne može biti odgovoran za takvo što. Niti čovjek kog volim može, rekla je, štititi onu osobu koja jest.

73

Uzme bobu grožđa iz zdjele s voćem, pojede je i nasmiješi se Generalu.

‘Za genocid’.

GENERAL (jedva čujno): Ubio sam nemejskog lava…

JONATHAN: Koga?

GENERAL: Ubio sam nemejskog lava…

JONATHAN: Aha.

GENERAL: …odrao mu kožu…

JONATHAN: Aha. Vrlo / vjerojatno.

GENERAL: Ubio sam zmiju koja je čuvala drvo… podnio svu težinu…

JONATHAN: Aha.

GENERAL: …posegao u drvo… provalio u vrt…

JONATHAN: Aha. Jako dobro.

GENERAL: …ubio zmiju… posegao u / drvo…

JONATHAN (doziva rukom): Evo, doveo sam nekoga sa sobom, Generale…

GENERAL: …posegao u drvo jabuke…

JONATHAN: Ovo ovdje je – oprostite, zaboravio sam vam / ime.

JOLAJ: Jolaj. Zovem se Jolaj.

JONATHAN: Jolaj, pa da. Ovo je Jolaj –

GENERAL: …izvukao jabuke iz stabla…

JONATHAN: Jolaj je dragovoljno pristao da vas privede – razumijete li? – a ja bih volio da to učini što mirnije i, jasno, uz najmanju moguću / prisilu.

GENERAL: Da me privede.

JONATHAN: Tako je.

Stanka.

JOLAJ: Trebao bih vam vezati ruke, Generale.

74

Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka ušle su u sobu za Jolajom i gledaju. General bulji u njega.

Oprostite mi, Generale, ali moram vam vezati ruke.

GENERAL (pokušava shvatiti): …’vezati mi ruke’…

JOLAJ: Da, gospodine.

Stanka.

GENERAL: A ti si…?

JOLAJ: To sam ja, gospodine, Jolaj. Javio sam se, dragovoljno, da vas ispratim do vozila. Ali najprije trebam – oprostite mi, ali stvarno vam najprije trebam vezati / ruke.

GENERAL: …’da me ispratiš do vozila’…

JOLAJ: Tako je, gospodine.

Stanka.

GENERAL (smiješi se): Pa ti si onda iz VP-a. Ti si ušljivi vepejac.

JOLAJ: Ne, gospodine, nisam ušljivi vepejac. Ja sam vaš prijatelj Jolaj. Jednom ste mi spasili život.

GENERAL: Spasio sam ti život? Stvarno? A Zašto?

JONATHAN: Dajte ga izvedite / molim vas. (prislanja mobitel na uho)

JOLAJ: Da, spasili ste mi život. Utrčali ste ravno u paljbu i prenijeli me preko pustare, Generale.

General razmišlja o tome, a tada svoje ruke polako ispruži prema Jolaju koji priđe kako bi ih vezao.

JONATHAN (vrlo tiho, u mobitel): Što? – ne – zadržite ih vani, zadržite ih vani – samo neka je vozilo / spremno.

GENERAL: Čekaj.

Jolaj se ukoči.

(Jonathanu) Imaju li kamere?

75

JONATHAN (Generalu): Ha? (u mobitel) Samo trenutak. (Generalu) Molim?

GENERAL: Imaju li kamere?

JONATHAN: Sigurno imaju kamere.

GENERAL: Pitaj ih.

JONATHAN: Što?

GENERAL: Pitaj ih.

JONATHAN (u mobitel): Halo – je – slušaj: želi znati ima li vani kamera… dobro, dobro… izvrsno… (Generalu) Da, vani su kamere – mnogo kamera iza čelične ograde – kamere / i svjetla.

GENERAL: A bogovi?

JONATHAN (Generalu): Što?

GENERAL: A bogovi? Hoće li me bogovi promatrati?

JOLAJ: Bogovi nas uvijek promatraju, Generale.

GENERAL: Pitaj. (kratka stanka) PITAJ IH.

JONATHAN: (u mobitel) Dakle… Sad želi znati… Slušaj: želi znati hoće li bogovi – bogovi, bo-go-vi – je, je, je, očito. (Generalu) Bogovi će promatrati, dajem vam riječ.

General opet pruži ruke Jolaju i on ih veže plastičnom uzom.

GENERAL: No – vežite jače gospodine Ušljivi Vepejče. Nije dovoljno čvrsto. Jače. Neka se ureže.

JAMES: Tata! Ozlijedit / ćete ga!

GENERAL: Neka se ureže – tako je – pred kamerama. Rascijepite tijelo moje za bogove. Stavite me iza stakla na televiziji i svima ću ispričati kako sam očistio – kako sam očistio – kako sam očistio i pročistio svijet. Jače!

JONATHAN (tiho u mobitel dok General govori): Vezan je – je, je – neka je vozilo spremno…

JOLAJ (Jamesu): Ti.

GENERAL: Jače.

76

JOLAJ: Donesi mu pokrivač.

GENERAL: Jače.

JOLAJ: Donesi mu pokrivač – izvedimo čovjeka / odavde.

JAMES (Jonathanu): To ga boli. Obećali / ste mi.

GENERAL:A ja ću izjaviti u mikrofoneda je mojim mukama došao kraji što sam činiojest ono što su mi naredili činitia ono što su mi naredili činitijest iščupati teror kao truli zubiz bolnih desni.Objasnit ćuiz mojih pažljivo pripremljenih bilježakai detaljno vođenih dnevnika.O daO dada ja nisam zločinacnego žrtvanisam zločinacnego žrtva nisam zločinacnego žrtvanisam zločinac JAMES (prekriva mu ramenanego žrtva pokrivačem): Tata!nisam zločinacnego žrtva JOLAJ: Ovuda Generale… JONATHAN: Hajde, dajtenisam zločinac ga izvedite.nego žrtvanisam zločinac JAMES: Tata!nego žrtvanisam zločinac JOLAJ: Idemo gospodine.nego žrtva Idemo naći one kamere… JONATHAN (tiho u nisam zločinac mobitel): U redu je – je nego žrtva – surađuje i sad će izaći…nisam zločinac JAMES: Tata! Tata! Sin je s njime: sina, molimnego žrtva To te boli… vas, ne dirajte. nisam zločinacnego žrtva

77

General pušta da ga izvedu. James ga prati. Čuje se kako glasovi postaju sve tiši. Jonathan ostaje u sobi. Razgovara na mobitel.

(izvan scene) JOLAJ (izvan scene): JONATHAN: Dobro, dobro…nisam zločinac Odlično. Pazite na Slušaj: reci da im sada nego žrtva stepenicu, ne možemo ništa reći nisam zločinac Generale, …vrlo iz sigurnosnih razloga.nego žrtva dobro… Službenu izjavu će dobitinisam zločinac kasnije. Aha, aha –nego žrtva JAMES (izvan scene): nije me briga tko pita –nisam zločinac Reže ga… samo im reci da je operacijanego žrtva JOLAJ (izvan scene): uspješno provedena i danisam zločinac Drži ta vrata – rekao ću službenu izjavu dati unego žrtva sam – drži ih poslijepodnevnim satima. otvorenim… Odlično, odlično.

Glasovi se gube…

Jonathan završi razgovor. Telefon, međutim, i dalje zaokuplja njegovu pažnju sve dok konačno, nakon nekoliko trenutaka, ne podigne glavu i vidi kako ga žene promatraju. Čini se da će nešto reći, no predomisli se i ode.

Domaćica, Fizioterapeutkinja i Kozmetičarka stoje kao okamenjene.

Domaćica prva počinje pospremati sobu. Kozmetičarka joj pomaže. Fizioterapeutkinja priđe Lejli i posluži se hranom s njezina tanjura. Lejla glasno čita iz knjige.

LEJLA (čita): ‘Želio bih da iz ovoga naroda nisam. Želio bih da sam mrtav ili još ne… ne…’ (pokazuje riječ)

FIZIOTERAPEUTKINJA: Nerođen – koji još nije rođen.

LEJLA: ‘Ili još… nerođen. Mi smo narod. Mi smo narod od željeza. Danju radimo, noću bolujemo i umiremo. Djeca će naša biti… rođena, bit će rođena sijedih kosa i bog će nas smaknuti.’

DOMAĆICA (bez daha): Dosta, Lejla.

LEJLA: ‘Otac neće poštivati sina i sin će…’ prezirati?

FIZIOTERAPEUTKINJA: Prezirati – tako je – svog / oca.

LEJLA: ‘Će prezirati svog oca i vrijeđati ga okrutnim riječima. Djeca naroda od željeza svoje će roditelje zakidati za ono što im pripada, osuđivat će ih i nepoštivati njihove želje.’

78

DOMAĆICA (kao i prije): Rekla sam da je dosta.

LEJLA: ‘Čovjek će gradove drugoga čovjeka bez razloga pretvarati u prah. Sramota i istina odjenut će svoje bijele halje i kriti ono… lijepo u ljudima napustit će zemlju zauvijek.’ (kratka stanka) ‘Nestat će / u –’

DOMAĆICA: Sad je dosta. Mogla bi nam pomoći ovo počistiti.

LEJLA: Pomoći vam počistiti? (smiješi se) Pa to je vaš posao.

Pojavi se James, noseći na rukama dječaka.

Avion prelijeće na putu za zračnu luku.

79

BILJEŠKE

Klub Tuseme – riječ ‘tuseme’ na svahiliju znači ‘govorenje’. U središnjoj se Africi klubovi Tuseme osnivaju kako bi se djevojke ohrabrilo i pomoglo da se zaštite od seksualnih nasrtaja.

Kallinikos – ‘Slavni pobjednik’, epitet koji se tradicionalno odnosi na Herakla.

Unafikiri mimi ni mende – na svahiliju: ‘Misliš da sam žohar’.

Jolaj – Heraklov prijatelj. Kada je Heraklo odsjekao Hidri glave, Jolaj je spalio vratne patrljke kako bi spriječio ponovni rast glava.

Ušljivi vepejac (u originalu ‘monkey’) – od VP, Vojna policija.

‘Želio bih da iz ovog naroda nisam’ – Lejla čita Hesiodov ep, Poslovi i dani (oko 700. pr. Kr.) iz dijela ‘Peto pokoljenje – željezno’, 174-200; u prijevodu Branimira Glavičića stihovi glase:

‘Kamo sreće da ja med petim ljudima višeNisam, da umro sam prije il na svijet došao poslije.Jer je željezno sad pokoljenje. Nikad se danjuNe oslobađaju muke i jada, a tako ni noću,Koji ih more, jer bozi zadavat će teške im brige.Njihovu zlu će se ipak i poneko dobro primiješat.Zeus će zatrt i to pokoljenje smrtnih ljudiKad sljepoočice već po rođenju budu im sijede.Neće ni otac djeci ni djeca sličiti ocuNit će domaćinu gost nit drug se militi druguNiti će bratu brat bit mio kao što prije.Brzo će roditelje u starosti prestati štovatTe će ih riječima teškim u govoru početi vrijeđat,Drznici, ne znajuć za strah od bogova niti će starimRoditeljima oni uzvratit za odgoj i šakomTražit će pravo, i jedni razarat će drugima grade.Neće čovjek od riječi ni pravedan neće ni čestitBiti na cijeni, već više zločinca i nasilje tad će Hvaliti ljudi. A pravda u šakama bit će i stidaNestat će. Zao čovjek pakostiti boljem od sebeGovoreć lažne riječi i još će krivo se kleti.Zavist će zloguka sve jadovite pratiti ljude,Zavist što uživa u zlu, a ima ogavno lice.Stoga tad već na Olimp sa zemlje širokih staza,Bijelim si plaštevima ogrnuvši lijepo tijelo,Pođoše bogovima u društvo napustivši ljudeStid i Strah od sramote. A smrtnim će ljudima ostatSamo žalost i jadi, no pomoći neće bit od zla.’

80