01

Bogusaw Wooszaski

To okrutno stoljee

02

AnaDraft

AnaDraft

Sadraj

Predgovor autora1. Sarajevski atentat2. Najvea tajna Prvog svjetskog rata3. Galipolje4. Atentat na Lenjina5. Osamnaesta bitka svijeta6. Kako se kalio elik7. Opasni Herr Hitler8. Mo mrnje9. Sluaj druga Kirova10. Trocki11. No pasaran12. Sudbina marala13. Nijemci udaraju u zoru14. Problematini princ od Windsora15. Pearl Harbor16. Katyn17. Nekoliko najduih dana18. Najvjerniji Hitlerovi vojnici19. Opkoljeni20. Smrtonosna magla21. Generalissimus i generali22. Smrtonosni dvoboj23. Napad kobre24. Veleposlanik informira25. Dva dana u ivotu Nikite Sergejevia26. Operacija Dva muketira27. Peta velesila28. Tajna Dallas29. Daljinski upravljani ubojica30. Vijetnam31. Operacija Rajan32. David i GolijatO knjizi

03

Predgovor autoraDragi itatelju,sredinom devedesetih godina prolog stoljea napisao sam knjigu To okrutno

stoljee i nastojao u njoj predstaviti sliku dogaaja i linosti najvanijeg razdoblja upovijesti ovjeanstva. Knjiga je postala hit na knjievnom tritu; olakala jerazumijevanje tog vremena, ali od njezine objave m nogo se toga promijenilo. Arhividrava na istoku i zapadu Europe objelodanili su nove dokumente, a objavljena su isjeanja sudionika i izjave svjedoka. Iako nije izgubila na aktualnosti, knjiga Tookrutno stoljee zahtijevala je dopune i proirenja. Uvjeren da je to nuno, prionuosam poslu, traei nove tragove i dokaze, ali i potvrujui sudove od prije 20 godina,iz vremena kad je knjiga nastala.

Zato tek sada?Prvo su izdanje omoguile promjene koje su nastale u Europi, nakon ega su se,

posljedino, otvorila (bolje reeno, odkrinula) dotad vrsto zatvorena vratasovjetskih arhiva, s mnogo izuzetno zanimljivih povijesnih radova, a i sjeanjadjelatnika sovjetskih tajnih slubi. Mnotvo fascinantnih dokumenata objavili su izapadni arhivi, zanemarujui pritom princip po kojem se na objavu slubenih papiraeka oko 50 godina, od datuma kad su se dogodili. Na taj nain, slika politikegospodarskih i vojnih djelatnosti s kraja 40-ih i poetka 50-ih godina postala jemnogo jasnija. Meutim, otvaranje povijesti 20. stoljea opasan je pothvat, jer je unjoj mnogo lanih tragova koje su promiljeno ostavili oni koji su htjeli sakriti istinu.Mora, dakle, proi puno godina prije no to otkriveni i objavljeni dokumenti buduverificirani, a njihova autentinost i vrijednost potvrene.

U ovom izdanju knjige nijedno od poglavlja nije ostalo neizmijenjeno; u svakomsam razvijao priu o dogaajima 20. stoljea, obogaenu novim injenicama, estonepoznatim u vrijeme u kojem je nastalo prvo izdanje. Dodao sam i osam novihpoglavlja, ije je poznavanje takoer potrebno kako bi se mogao razumjeti karaktertog stoljea.

O 20. stoljeu ostalo je neispriano jo mnogo toga. Nema sumnje, najveesenzacije su jo pred nama jer e, na primjer, 2016. godine biti otkriveni dokumentikoji se odnose na neobini put Hitlerova zamjenika Rudolfa Hessa u Veliku Britaniju.Dvije godine kasnije, svjetlo dana trebali bi ugledati dokumenti vezani za pogibijuWladislava Sikorskog. A moda e uskoro biti poznata i istina o smrti HeinrichaHimmlera, efa SS-a.

O pravoj naravi onoga to se dogaalo u posljednjim godinama prolog stoljea

04

znamo malo. Slika vremena koje je bilo prijelomno u naim ivotima, brino se uva uvladinim i partijskim arhivima. Pokuaj pronicanja u mehanizme politike s poetka80-ih godina mora zavriti neuspjehom; previe je injenica, temeljnih zarazumijevanje tog razdoblja, ostalo najstroe uvanom tajnom. Isto tako, malo togamoe se rei o velikoj politici Sjedinjenih Drava, kao i Vatikana, koje su dovele dopada sovjetskog imperija i promjena u Europi...

Sigurno u, dakle, za nekoliko godina svojim itateljima predstaviti novo,nadopunjeno izdanje pria o neobinom 20. stoljeu.

Iako nas zaokuplja suvremenost i ono to utjee na na ivot, a karakterdananjice jako se razlikuje od onoga to se deavalo u nedavnoj prolosti (kakousporediti amerike tenkove Abrams koji su koriteni u Iraku sa sovjetskim T-34 ilinjemakim Panterama iz Drugog svjetskog rata?), svejedno nas fasciniraju onovrijeme, ljudi, oruje i oprema koju su koristili za ostvarenje svojih namjera... Nitaudno. To je nae vrijeme.

05

1.Sarajevski atentat

Ubit ete nadvojvodu Franju Ferdinanda!

Kad je pukovnik Dragutin Dimitrijevi1, voa tajne organizacije Crna rukaizrekao tu reenicu grupi gimnazijalaca, okupljenih u podrumu unajmljene kue uSarajevu, zavladala je tiina. Ali ve za koji trenutak mladii su zagalamili, poeliskakati i grliti se. Pravili su takvu buku da je pukovnik morao udariti akom o stolkako bi ih stiao.

Odavno su znali da se pripremaju za vanu akciju. kolovani su na podrujuSrbije. Tamo su 26. svibnja 1914. iz skladita srpske vojske dobili novac i oruje:rune granate i pitolje marke Browning. Treeg lipnja preli su granicu s Bosnom,voeni agentima obavjetajne slube.

Znali su da e morati izvesti atentat, ali u tom trenutku jo nisu znali na koga, Anisu znali ni to da e njihov in izmijeniti povijest svijeta.

* * *

Gimnazijalci Gavrilo Princip i Trifko Grabe, kao i tiskarski naunik Nedjeljkoabrinovi, trebali su odigrati glavnu ulogu u atentatu, zajedno s pet drugih sudionika.Plan koji je smislio voa tajne organizacije, pukovnik Dimitrijevi, predviao je dase atentatori u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, smjeste uzdu ulicekojom je trebao proi nadvojvoda. Onaj koji e se nalaziti najblie, i u pozicijipogodnoj za napad, bacit e granatu ili opaliti iz pitolja i tako ubiti omraenogprijestolonasljednika Austro-Ugarske monarhije.

Oni bi najradije izveli atentat i na samog cara Franju Josipa, to je Dimitrijevi iplanirao tri godine ranije. No, starije monarh malokad naputao beku palau, paatentatori nisu mogli ni sanjati da ga poalju na drugi svijet. Osim toga, imao je 84godine i bilo je jasno da e ga na prijestolju uskoro naslijediti njegov neak FranjoFerdinand2. Uz to se znalo da novi vladar namjerava provesti temeljite promjene umonarhiji, to bi otealo ujedinjenje Junih Slavena pod vostvom Srbije, o emu sumatali Gavrilo Princip i njegovi drugovi.

Jasno je da su ti mladi ljudi bili samo oruje u rukama srpske obavjetajneslube. Voeni entuzijazmom i patriotizmom, osnovali su organizaciju Mlada Bosna

06

koja se ubrzo i sama nala pod kontrolom te slube. Bilo je to u vrijeme kad suasnici, zdrueni u nelegalnoj organizaciji Ujedinjenje ili smrt" zvanoj jo i Crnaruka, donijeli odluku o atentatu na nadvojvodu Franju Ferdinanda i isplanirali akciju.A onda su iskoristili mladie iz organizacije "Mlada Bosna.

Prosudili su kako e najbolja prilika za to biti veliki manevri vojske u Bosni iHercegovini, koja je od 1908. bila dio Austro-Ugarskog imperija. Nadvojvoda FranjoFerdinand, kao glavni inspektor austro-ugarske vojske, trebao je promatrati temanevre, a nakon njih posjetiti Sarajevo. U to vrijeme, organi sigurnosti u gradu bit eoslabljeni zbog slanja veine vojnika na poligon, gdje e ostati jo nekoliko dana. Apolicije i tako nije bilo mnogo.

Takva predvianja i procjene pokazali su se tonima. Za osiguranje nadvojvode,mjesne vlasti mogle su dati grupu od oko stotinjak vojnika. Bilo ih je premalo da bimogli napraviti palir na obje strane ulice i tako odijeliti mnotvo od nadvojvode.Mogli su jedino stajati na udaljenosti stotinjak metara jedan od drugoga. Takvenedostatne mjere sigurnosti budile su sumnju i poticale strah kod mnogih osoba iznadvojvodi ne neposredne okoline, tim vie to je bilo poznato s kakvom odbojnou,ak i mrnjom, Bonjaci gledaju na austrijskog prijestolonasljednika. inilo se kako inadvojvoda dijeli taj strah.

Konano, odluci je presudio guverner, general Oskar Potiorek. On je preuzeopotpunu odgovornost za sigurnost nadvojvode i njegove supruge.

Otkud mu tolika hrabrost i sigurnost? Odgovor je zapravo krajnje okantan.General Potiorek ve je mnogo godina bolovao od spolne bolesti koja mu je napalamozak. Kao posljedica, dogaalo mu se da donese odluke koje nisu bile utemeljenerazumom. O toj generalovoj tegobi nitko nije nita znao, i zato su njegovo jamenjesigurnosti nadvojvodi i provedba plana njegova dolaska u Sarajevo, shvaeniozbiljno. A atentat se moglo sprijeiti.

Nije poznato na koji je nain Nikola Pai, predsjednik tadanje srpske vlade,saznao da se priprema ubojstvo nadvojvode. Moda su mu tajnu otkrili agenti slubesigurnosti, a moda je tome kumovala injenica da je 3. rujna na srpsko-bosanskojgranici uhvaen jedan od urotnika koji se zaputio u Sarajevo. Kod njega su pronaenioruje, otrov i biljeke koje su jasno ukazivale na to da je rije o lanu nelegalneorganizacije. Muen je i sve je priznao. Rekao je da pripada Mladoj Bosni i opisaoobuku koju su u Srbiji proli lanovi te organizacije. Iz opisa vjebi, naoruanja inaina na koji je prelazio granicu, bilo je lako zakljuiti kako je on tek jedan od nizaatentatora koji su uskoro trebali napasti. Istina, mueni mladi nije znao tko bi trebaobiti meta, ali istraitelj je to s lakoom zakljuio.

Premijer Pai bio je pred tekim izborom: ako zataji saznanje o pripremama

07

terorista i ne sprijei atentat, to bi sigurno dolo na vidjelo nakon smrti nadvojvode,to e nesumnjivo dovesti do ozbiljnog zaotravanja odnosa izmeu Srbije i Austro-Ugarske, a moda i do rata. Ako pak naredi uhienje urotnika, bit e smatranizdajicom narodne stvari i izloit e se osveti asnika. Pai se odluio za polovinorjeenje: rekao je Jovanu Jovanoviu, srpskom veleposlaniku u Beu, da spomenenekom od lanova austro-ugarske vlade opasnost koja prijeti nadvojvodi. Taj jezadatak obavio 5. lipnja kada je, na uvijeni nain, proslijedio upozorenje ministrufinancija, dr. Leonu Bilinskom.

Bilo bi najbolje da nadvojvoda ne ide u Sarajevo, rekao je. Neki mladi Srbimogli bi napuniti svoje oruje i pucati.

Nadajmo se kako se nee dogoditi nita slino, odgovorio je Bilinski, kao danije razumio teinu rijei koje je uo.

Zbog ega je omalovaio tako oito upozorenje? Zbog ega nije nastojao doznatineto vie o tome? Zato nije upozorio nadvojvodu na prijetnju?

Na ta pitanja do danas nema odgovora.

Ujutro 28. lipnja 1914. nadvojvoda i njegova supruga Sofija3, koji su tog jutrastigli vlakom u Sarajevo, nakon kratkog obilaska vojske u logoru, vratili su se u grad izaputili ulicom koja je vodila do Gradske vijenice. Put kojim su ili uvalo je 120policajaca. Bili su udaljeni jedan od drugoga nekoliko desetaka metara; ta jeudaljenost bila prevelika da bi mogla sprijeiti atentatore ili ih zadrati. Sluajno sedogodilo da se jedan policajac naao pokraj mladia s pitoljem, skrivenog u gomili,no nije se odvaio napasti.

Drugi atentator nije se uspio probiti kroz gomilu, trei je izgubio ivce i nijepotegnuo pitolj. Tek je etvrti, abrinovi, krenuo u akciju.

Priekao je da pored njega proe automobil u kojem su bili gradonaelnik i efpolicije, i da mu se priblii drugi, u kojem su bili nadvojvoda, njegova supruga i grofHarrach. U ruci je ve drao ranije pripremljenu bombu. Kad mu je automobil doaona udaljenost od nekih petnaestak metara, udario je upaljaem o stup svjetiljke, to jeuzrokovalo eksploziju kapsule. Fitilj, ija je iskra trebala izazvati eksploziju bombe,poeo je tinjati.

Grof Harrach uo je udar i pomislio kako je automobilu pukla guma.Bravo, sad emo morati stati, rekao je preko ramena nadvojvodi, koji je sjedio

na stranjem sjedalu.abrinovi je zamahnuo i bacio bombu koja je, pravei luk u zraku, odletjela

ravno prema autu. to se dalje dogaalo? Do danas nije jednoznano objanjeno.

08

Prema jednoj od verzija, atentator je promaio i bomba je eksplodirala na takvojudaljenosti da su krhotine samo ranile asnika u pratnji i nekoliko ljudi koji su dolipratiti dogaaj. Prema drugim svjedocima, bomba je pala na karoseriju auta, pa ju jesam nadvojvoda uspio odbaciti, no u tom je trenutku eksplozija ranila asnika.

Atentator, okruen gomilom, spazio je policajce kako tre prema njemu, pa jepregrizao kapsulu s otrovom, ali on nije djelovao. Potom je skoio u rijeku Miljacku,koja je u to vrijeme imala nizak vodostaj, pa su ga brzo izvukli na obalu i stavili mulisiine.

Gavrilo Princip4 stajao je dosta daleko, iza jednog od zavoja, na mjestu s kojegnije mogao vidjeti mjesto dogaaja. uo je eksploziju, a zatim i viku, pa jepretpostavio kako je atentat uspio. Krenuo je prema oblinjoj kavani, gdje su seurotnici trebali sastati nakon akcije i proslaviti veliki uspjeh.

Istovremeno je nadvojvoda, nakon slubenog pozdravljanja od predstavnikavlasti i nakon kratkog boravka u zgradi Gradske vijenice, odluio poi u bolnicu iposjetiti ranjenog asnika. Njegov je voza pogrijeio put i uao u ulicu Franje Josipa,u kojoj se nalazila kavana Moritza Schillera (prema drugim podacima prodavaonicanamirnica), gdje je Princip ekao svoje kolege. Nije oekivao da e iznenada ugledatinadvojvodu, ivog i zdravog, u autu koji se polako kretao po kaldrmi. Ali, kad se vetako dogodilo, Princip se nije dao zbuniti - izvukao je pitolj i istrao iz kavane.

to se dogaa? Pogrijeili smo put! viknuo je general Potiorek koji je bio naprednjem sjeditu. Voza je naglo zakoio. Automobil s nadvojvodom zaustavio se nanekoliko koraka od Principa, to mu je, naravno, olakalo zadatak. Uperio je pitolj idvaput opalio. Prvi metak pogodio je Franju Ferdinanda u vrat i prekinuo mu arteriju.Nije mu bilo spasa. Drugi hitac smrtno je ranio Sofiju, koja je klonula na muevakoljena. Nadvojvoda je nastojao rukom zaustaviti krv koja je prskala iz rane njegoveene, i grlio je, viui:

Sofrel! Sofrel! Nemoj umrijeti! Mora ivjeti zbog nae djece!Lijenik je odmah stigao, ali nije mogao nita napraviti. Par je preminuo nakon

nekoliko minuta.Princip je odbacio pitolj i otrao desetak koraka, a onda shvatio kako mu bijeg

nije mogu. Za njim su trali vojnici iz nadvojvodine pratnje, a s druge strane cestekrenuli su ga opkoljavati policajci. Bijeg u park, u kojem se moda i mogao sakritimeu grmljem i drveem, oteavala mu je visoka eljezna ograda. Jedan od policajacauhvatio je Principa za ruku, ali on se otrgnuo i, osjetivi trenutanu slobodu pokreta,stavio u usta ampulicu s cijankalijem koju je drao pripremljenu u ruci. Pregrizao jeampulu. U tom trenutku policajci i vojnici zavrnuli su mu ruke i pritisnuli ga uz

09

ogradu. Princip se nije opirao. Bio je uvjeren kako e svaki as umrijeti. Prolazile susekunde. Umjesto da padne mrtav, poeo je povraati. Ishlapjeli otrov nije djelovao.Policajci su atentatora, koji se previjao od bolova, ugurali u ambulantna kola i krenulis njim prema gradskom zatvoru.

Nadvojvoda je sahranjen 4. srpnja. Bio je to skroman obred. Prijestolonasljedniki glavni nadzornik vojske na svoj posljednji put nije ispraen uz vojne poasti.Posmrtni ostaci sahranjeni su u crkvi u Arstettenu, a ne u obiteljskoj grobniciHabsburgovaca u kapucinskoj crkvi u Beu.

Time je stari car Franjo Josip do samog kraja pokazao nenaklonost svojemneaku. ak i nakon smrti nije mu oprostio to prije mnogo godina nije posluaocarsku zabranu, ve se oenio obinom groficom Sofijom Chotek. A aputalo se i daje pretjeranoj skromnosti pogrebnog obreda presudilo miljenje dvorskog upravitelja,vojvode Alfreda Montenuova, koji se i umrlom osveivao za nepravde koje mu jeovaj nanio za ivota.

Moglo je izgledati kao da je ovo zavrena pria. Atentatori su u zatvoru. rtve susahranjene. Ali neoekivano, tragedija u Sarajevu aktivirala je politiare. Ueuropskim prijestolnicama poeo je djelovati uasan stroj...

Smrt prijestolonasljednika ugrozila je autoritet monarhije i austrijska je vladaodluila odmah reagirati. Vijee ministara sastalo se u Beu ve 7. srpnja 1914.Nijedan od lanova vlade nije sumnjao u to da valja djelovati odluno. Problem jebio samo odreivanje granica austrijske intervencije.

Vojni pohod na Srbiju obeavao je jaanje utjecaja na Balkanu, ali je izazivao iopasnost konfrontacije s militaristikom Rusijom. U Beu se znalo da. Rusi nastojestvoriti savez balkanskih drava usmjeren protiv Austrije. Obraun sa Srbijom ugroziobi ruske planove i ojaao autoritet monarhije kod Junih Slavena.

U obzir je dolazilo jedino vojno rjeenje, kojem su trebali prethoditi izvjesnidiplomatski potezi, ali samo zato da bi se dobio povod za rat.

U poslijepodnevnim satima, 23. srpnja 1914., barun Vladimir Giesl vonGieslingen, austrijski veleposlanik, predao je predstavniku srpske vlade notu s desettoaka, iji je cilj trebao biti eliminacija arita protuaustrijskih djelovanja u Srbiji.

Odgovor srpske vlade bio je primjer diplomatske vjetine i znaio je prihvaanjezahtjeva. Meutim, barun Giesl shvatio je kako nije ba tako i sa svojim je osobljemnapustio Beograd. 28. srpnja Austro-Ugarska je navijestila rat Srbiji. Lavina jekrenula.

Ruski car Nikolaj II5 nije htio bespomono gledati kako se austrijska vojskarazmee po Balkanu, umanjujui time ruski utjecaj. Dao je naredbu o djelominoj

10

mobilizaciji, u etiri od 13 vojnih okruga.To je uznemirilo Nijemce. Njihov veleposlanik upozorio je ruskog ministra

vanjskih poslova kako e daljnje djelatnosti Rusije navesti i njegovu zemlju naproglaenje mobilizacije. Borbeni ton svog priopenja ublaio je time to je dodaokako to nije prijetnja, ve prijateljsko upozorenje. Car nije uvaio to upozorenje i 30.srpnja proglasio je potpunu mobilizaciju. Njemci su odgovorili slanjem ultimatuma ukojem su traili opoziv vojnih priprema. A to car nije mogao nikako napraviti; time bimu pao ugled u oima svjetske javnosti, ali i vlastitog naroda. I tako je Njemaka 1.kolovoza u popodnevnim satima proglasila mobilizaciju i navijestila rat Rusiji.

U diplomatsku i vojnu igru odmah se ukljuila i Francuska, povezana s Rusijomobrambenim savezima 1891-1893. (a takoer dopunama iz 1899., 1900., 1911. i 1912.godine) i poela pripreme za rat. Bilo je to dosta neobino, jer su na jugoistokuEurope ugovori obvezivali francusku vladu na djelovanje samo u sluaju njemakeagresije na Rusiju, ega ovom prilikom nije bilo. tovie, Rusija je prva poduzelakorake protiv Njemake, oglaavajui mobilizaciju, to znai da su Francuzi imalidovoljno razloga za stav kako ih ugovor s Rusijom ne obvezuje. Zbog ega je vlada tedrave, dotad ne ba previe brza u ispunjavanju obveza, ovaj put postupila tako,naizgled asno?

Francuska vlada je ispravno pretpostavljala kako e Nijemci, ulazei u rat naistoku Europe, udariti i na zapad. Od 1904. godine Francuzi su imali dovoljno toneinformacije o njemakim ratnim planovima. Vjerojatno ih je dostavljao visokinjemaki asnik koji se krio pod pseudonimom Osvetnik. Ne zna se je li takavovjek zaista postojao ili ga je izmislila francuska obavjetajna sluba kako bizakamuflirala stvarni izvor informacija. Mogue je, takoer, da je obavjetavanasluba htjela potvrditi svoje miljenje o njemakim namjerama, nastalo analizomstotina obavjetajnih izvjea; uvijek bolje izgleda kad obavjetajna sluba ima uvid uglavni ratni plan neprijateljske sile.

U francuskom operativnom planu zvanom Plan XVII najvanija je bila suradnjas Rusijom, jer se uvaavala vojna snaga istonog saveznika, koji je, imajui podorujem gotovo est milijuna vojnika, mogao u svako doba poslati na frontu najmanjeosamsto tisua. Zbog toga je francuska vlada, uviajui naglu krizu na Istoku, odmahstupila u akciju: 1. kolovoza, samo nekoliko sati nakon proglaenja mobilizacije uNjemakoj, Francuska je poela pripreme za rat.

Velika Britanija, iako povezana s Francuskom sporazumom iz 1904., podnazivom Entente cordial, mirno je promatrala razvoj situacije na kontinentu. Smatralaje kako se ne treba mijeati u borbu za hegemoniju na Balkanu. Takav je stavfrancuskom veleposlaniku 29. srpnja iznio sir Edward Grey, britanski ministar

11

vanjskih poslova. Ali, situacija se naglo promijenila kad je 2. srpnja njemaka vojskastupila na teritorij Velike kneevine Luksemburg, to je dalo nagovijestiti kako euskoro naruiti neutralnost Belgije i doi do kanala La Manche. A to bi znailoozbiljno ugroavanje Velike Britanje. Tako se i dogodilo.

U noi 4. kolovoza njemaka vojska prela je belgijsku granicu. Istog dana, u 23sata, Winston Churchill, prvi lord Admiraliteta (elna osoba Ministarstva ratnemornarice Velike Britanije, op. ur.), obavijestio je lanove vlade da je narediopripremanje flote za borbu. Poela je i mobilizacija kopnene vojske. Sat kasnije,Njemaka je bila u ratu s Velikom Britanijom.

Europa je utonula u kaos ije razmjere tada nije mogao predvidjeti ni jedan odpolitiara ni voa. Brzina kojom se rat proirio kontinentom bila je posljedicaerupcije suprotnosti i konflikata koji su rasli tijekom posljednih nekoliko desetljea.

Na poetku 20. stoljea Njemaka je postala najvea europska ekonomska sila iupravo je to izmijenilo odnos snaga. Gospodarsku velesilu pratila je i velika armija.Britanci su odjednom postali svjesni kako je carska flota osnaila do te mjere dasvakog trenutka moe postati ozbiljan protivnik dotad nepobjedive Royal Navy,Kraljevske ratne mornarice Ujedinjenog kraljevstva, koja je bdjela nad britanskimblagom - kolonijama, iako su Nijemci jasno pokazivali kako nemaju mamjeruzauzimati kolonije Velike Britanije, nego manjih drava, Belgije i Portugala.

Porast njemake gospodarske moi uznemirio je i Francusku koja je, sklapajuisporazume s Velikom Britanijom i Rusijom, jaala svoje politike pozicije. Osimtoga, Francuska je bila eljna osvete Nijemcima za ratne poraze i ponienja od Prusa1870. i u kasnijim godinama 19. i 20. stoljea.

Na drugom kraju Europe zaotrili su se rusko-austrijski odnosi. Ruska ekspanzijana Balkanu ugroavala je Austro-Ugarsku monarhiju, a Njemaka nije mogla ostatiravnoduna na to. I sama je sve smjelije prodirala na Bliski istok zapoinjui,primjerice, gradnju eljeznike pruge na relaciji Berlin-Bagdad, to je dodatnouznemirilo Rusiju.

I tako je ubojstvo nadvojvode i njegove supruge usmjerilo milijunske armijejedne protiv drugih. Europa je utonula u rat...

A to se dogodilo s atentatorima? Sva trojica, Princip, abrinovi i Grabe izilisu pred sud i 29. listopada 1914. svaki je osuen na dvadeset godina zatvora. Izbjeglisu smrtnu kaznu samo zato to u trenutku atentata nisu bili punoljetni, a zakon Bosne iHercegovine za maloljetnike nije doputao kaznu veu od dvadeset godina zatvora.No, svi su muki stradali u zatvoru i prije negoli je rat zavren.

Rat nije preivio ni mozak operacije protiv nadvojvode Franje Ferdinanda,

12

pukovnik Dimitrijevi. Bio je suvie opasan za srpsku vladu, tim vie to su se asnicinamjeravali obraunati sa srpskim premijerom

Nikolom Paiem za poraz 1914. godine. Ne ekajui daljnji razvoj dogaaja,predsjednik vlade, podravan od regenta, kneza Aleksandra, zapoeo je likvidacijuopasne grupe. Dimitrijevi i nekoliko drugih asnika bili su optueni za pripremanjedravnog udara. Sud im je dosudio kazne smrti i dugogodinjih zatvora. Ipak, knezAleksandar pomilovao je osuene na smrt, osim Dimitrijevia i dvojice s njim bliskopovezanih asnika. Oni su morali umrijeti. Znali su previe. Kazna je izvrena 26.lipnja 1917.

Sarajevski sluaj jest zavren, ali nikad nije dokraja rasvijetljen.

Drave usukobu

Ukolovozu1914.

Ukupnodo 1918.

Rusija 5971 12000Francuska 4017 8410Velika

Britanija 957 8905

Srbija 2200 707Belgija 117 267Njemaka 4500 1100Austro-

Ugarska 5000 7800

Turska 210 2850Brojnost armija i glavnih rezervi sukobljenih strana (u tisuama)

Od 1914. do 1918. sukobljene drave mobilizirale su 67.438.810 vojnika. Brojrtava bio je:- na strani Velike antante poginulo je 5.152.115 vojnika, nestalo je 4.121.090, aranjeno 12.831.004 vojnika;

- na strani Centralnih sila poginulo je 3.386.200 vojnika, ranjeno je 8.388.448, anestalo ili zarobljeno 3.629.829 vojnika.

To znai da je broj rtava na obje strane premaio polovinu ukupnomobiliziranih.

13

Taj je rat kao posljedicu imao i oko 50 milijima civilnih rtava, poginulih uvojnim djelovanjima i umrlih od gladi i epidemija. Uz sve to, rat je izbrisao s licaZemlje tisue sela i gradova, ostavljajui za sobom glad i revolucije.

14

2.Najvea tajna Prvog svjetskog rata

Tik pred svitanje 5. kolovoza 1914., britanski brod Telconia doplovio je doobale u blizini gradia Emdena, smjetenog uz njemako-nizozemsku granicu. Posadaje s boka broda spustila kuke brodskih dizalica, a u more su uli ronioci. Nakon nekogvremena, s dna su poslali signal da je zadatak obavljen. Uad se napela i iz mora jepoeo izranjati debeli, muljem i morskim raslinjem obavijeni kabel. Nakon to je smukom izvuen na palubu, dvojica su ga poeli udarati sjekirama. im su otricepresjekle posljednji splet ica, razdvojeni dijelovi skliznuli su s palube i pali u more.Telefonski kabel koji je povezivao Njemaku sa Sjevernom i Junom Amerikom bioje izvan funkcije. Od tog trena, Nijemci su morali koristiti telekomunikacijske kanaleneutralnih drava, a te su linije prolazile kroz London. To je znailo da Englezi moguregistrirati svaki ifrogram poslan iz Njemake u SAD.

Zapoela je jedna od najsenzacionalnijih obavjetajnih intriga, koja je vieutjecala na tijek rata nego milijunske armije koje su se borile na brojnim svjetskimfrontama.

* * *

Tog dana kad je posada Telconije obavljala tajni zadatak na nizozemskoj obali,ef britanske pomorske obavjetajne slube, kontraadmiral Henry F. Oliver,dogovorio se za ruak sa svojini prijateljem sir Alfredom Ewingom6.

Vrijeme je bilo lijepo pa je odustao od koije i odluio prijei pjeke kratki dioputa od zgrade Admiraliteta do kluba na Piccadilly Circusu.

Kad je doao pred masivna klupska vrata od mahagonija, Big Ben na tornjuParlamenta poeo je otkucavati dvanaest sati, to je znailo da je stigao prerano.Ostavio je kod portira poruku da e ekati u klupskoj sali na prvom katu. U to vrijemetrebala je biti prazna. Vrijeme koje mu je ostalo do susreta s prijateljem dobro mu jedolo da u miru razmisli o dogaajima posljednjih dana, koji su izluivali ljudeneuobiajenim tempom i razmjerima promjena na Starom kontinentu. KontraadmiralaOlivera, koji je sjeo za stol u kutu dvorane, na mjesto skriveno razlistalom palmom,najvie je zanimala situacija na moru. Stavio je ispred sebe izvjetaje o odvanoj

15

plovidbi dvaju njemakih brodova: oklopnjae Goeben7 i krstarice Breslau8. Ta sudva broda ujutro prethodnog dana zasuli paljbom francuske luke Philippeville i Bonau Aliru, nakon ega su se brzo uputili na sjever, u smjeru Italije. Na tragu su im biladva mona britanska broda, Indomitable i Indefatigable, koji su bili dovoljno snanida potope neprijateljske jedinice. Ipak, kad su se njemaki brodovi nali na dometutopova, drave jo nisu bile u ratnom stanju i britanska oklopnjaa nije mogla otvoritivatru. Nijemci su spretno iskoristili dobiveno vrijeme i umaknuli pred potjerom.

Kontraadmiral Oliver, ba kao i viceadmiral Archibald Berkeley Milne, smatraoje kako e se njemaki brodovi uputiti na Jadran. Ako bi ih se na tom putu uspjelopronai i potopiti, bio bi to lijep dobitak na samom poetku rata. Iskustvo starogmorskog vuka govorilo je kontraadmiralu da je cijela stvar jako vana, iako nije imaopojma to zapravo planiraju zapovjednici njemakih brodova. Nije ni pomislio na toda je admiral Wilhelm Souchon dobio naredbu da se probije do luke Konstantinopol istavi oba broda pod tursku zastavu, to je trebalo zapeatiti savez dviju drava.

Veliki dosje koji je Oliver imao pred sobom, sadravao je rjeenje te tajne. Unjemu je bilo nareenje izdano preko radiopostaje u Nauenu kod Berlina, u noi 4.srpnja u 2.35 sati, za admirala Wilhelma Souchona:

Savez s Turskom sklopljen 3. kolovoza. Zaploviti odmah premaKonstantinopolu.

Registrirala ga je britanska prisluna postaja u Hunstantonu, iako Britanci nisuuspjeli u potpunosti razrijeiti ifru koju su Nijemci upotrebljavali kako bi prikrilisadraj pomorskih naredbi.

Oliverovo razmiljanje prekinuo je dolazak sir Alfreda Ewinga, zdepastog 59-godinjeg kota, u kojega je ef pomorske obavjetajne slube polagao velike nade.

Sir Alfred bio je ovjek irokih interesa, a najveu slavu donijela su muistraivanja potresa u Japanu, te magnetskih svojstava i vrstoe materijala, za to muje kralj 1911. dodijelio plemiku titulu. Privlaila ga je i kriptologija, premda samona amaterskoj razini.

Oliver je bio u pravu smatrajui da e Ewinga zainteresirati organiziranjeskupine kriptologa koji bi preuzeli tumaenje njemakih ifri i kodova. Ipak, interes zazagonetke i razbijanje ifri razlikovali su se poput bare i mora. Istini za volju, Ewingse energino prihvatio posla, ali malo toga mu je uspjelo. Posjet Britanskom muzeju,gdje su bili sakupljeni mnogi ureaji za ifriranje, nije dao nikakve rezultate. Jednakobezuspjenim pokazalo se i listanje knjiga trgovakih ifra i kodova u glavnoj zgradiKraljevske pote.

Ni etvorica prijatelja, koje je nagovorio na suradnju, nisu mogli puno postii.

16

Udubljivali su se u papire ispisane stupcima brojeva, znajui da su u njima sakrivenenajdublje tajne, ije bi razrjeenje moglo imati velik utjecaj na tijek krvavihkampanja. No, prolazili su dani i tjedni, a rjeenje se inilo jednako daleko kao napoetku.

Za to vrijeme njemaki su brodovi preli u slubu turske ratne mornarice. Goebenka o Yavuz Sultan Selim, a Breslau kao Midilli napali su Sevastopolj i Odesu,izazivajui Rusiju na rat protiv Turske. Bio je to teak udarac za drave Velikeantante. Sudjelovanje Turske u ratu na strani Centralnih sila znailo je presijecanjeopskrbe morskim putem za ogromnu, ali loe opremljenu rusku vojsku, ije jefunkcioniranje uvelike ovisilo o opskrbi iz Velike Britanije i Francuske, prekoSredozemnog i Crnog mora. Povijest bi moda krenula drugim tijekom da je brzojavod 3. kolovoza za admirala Souchona bio proitan. Tada bi britanski brodovi, znajuinamjere i planirani kurs njemakih brodova, mogli sprijeiti plovidbu doKonstantinopola. Ipak, britanskim kriptoiozima ubrzo je pomogla srea, iako je napoetku nisu imali.

Tik iza ponoi, 26. kolovoza 1914., njemaka krstarica Magdeburg zbog maglese nasukala na stijene u Finskom zaljevu, na udaljenosti oko pet milja od Odensholma.Posada broda nije uope bila svjesna blizine ruskih promatranica, koje isprva nisu niuoile havariju broda. No guva na palubi i glasne komande osvijestili su Ruse, kojisu u podruje Odensholma poslali dva mala protutorpedna amca. No, oni nisu moglipronai brod nasukan na stijenama.

Za to vrijeme, do krstarice Magdeburg stigao je njemaki protutorpedni brod V-26, ali je ipak nije uspio odsukati. Zapovjednik je zakljuio da brod treba dignuti uzrak, kako ne bi pao u ruke neprijatelju, ali je prije toga odluio otvoriti vatru nasvjetionik. Paljba iz topova navela je ruske protutorpedne amce i krstarice, koji subrzo fokusirali svoju paljbu na laki cilj kakav je bila nepokretna krstarica. Nakonnekoliko pogodaka hicima kalibra 152 mm njemaka krstarica bila je onesposobljena,a njezin zapovjednik, kapetan Habenicht, uvidio je kako je daljnji otpor uzaludan.Izdao je nareenje da se brod digne u zrak. Dotad je protutorpedni brod pokupioveinu mornara. Oni koji su ostali podmetnuli su eksploziv, meutim, to je unitilosamo dio broda. Eksplozija je razorila pramac, a zapovjednik i 56 lanova posade suzarobljeni. No, mnogo dragocjeniji plijen od njih bila je knjiga kodova. Ni danas sene moe sa sigurnou rei kako je tono dospjela u rake Rusa.

Prema verziji koja je najvjerojatnija, nekoliko sati nakon zavretka bitke, tijekompopodneva 26. kolovoza, Rusi su izvukli iz mora tijelo nepoznatog njemakogmornara, koji je u smrtnom gru u rukama stezao tajanstvenu knjigu. Prema drugojverziji, ronioci su je nali na stjenovitom dnu, pored trupa broda. Ruski pomorski

17

atae obavijestio je o tome prvog lorda Admiraliteta, W. Churchilla, predlaui daEnglezi odmah poalju brod do Aleksandrova, kako bi dragocjeni dokument odmahbio prevezen u London.

Ve 13. listopada u Londonu se pojavio ruski asnik s knjigom koja je trebala bitiklju za deifriranje njemakih poruka. No, pokazalo se kako taj klju ipak ne otvaranjemake tajne. Tek nakon nekoliko tjedana, jedan od djelatnika iz Ewingove ekipeotkrio je da su njemake poruke bile dodatno ifrirane. Otada je Ewingova ekipaivnula i tri tjedna kasnije njezini su lanovi uspjeli proitati neke naredbe upuenezapovjednicima njemakih vojnih brodova.

Srea je i dalje bila na strani kriptologa: 28 kolovoza, za vrijeme prve pomorskebitke izmeu britanskih i njemakih brodova u zaljevu Helgoland, potopljen jeprotutorpeni brod V 187, kao i tri krstarice: Mainz, Ariadne i Coeln. Iz jednog od tihbrodova ispao je drveni koveg i tjeran vjetrom nekoliko je mjeseci plutao poSjevernom moru. Krajem prosinca 1914. pronali su ga britanski ribari, udei seneobinom ulovu u svojoj mrei punoj riba. U kovegu su pronali knjige kodova idokumente koje su odmah poslali u London. Bila je to izvrsna nadopuna knjizi kodovas krstarice Magdeburg9. Ubrzo potom, kriptolozi iz Ewingove ekipe poeli su itatinaredbe upuene njemakim brodovima. Nekoliko mjeseci kasnije, uvjerili su se da iuredi njemakih pomorskih ataea upotrebljavaju isti kod.

U meuvremenu, ekipa kriptologa koja je u poetku imala pet lanova poveanaje, pa im je kabinet direktora Ewinga postao pretijesan. Radni stolovi nagurani su takotijesno, da se jedva moglo prolaziti izmeu njih. Kriptolozi su smetali jedan drugome,dolazilo je do svaa i prepirki, a najvei je problem nastajao prigodom neijegposjeta. Svi bi djelatnici morali sklanjati papire i briljivo ih skrivati pred pogledimai najpovjerljivijih osoba.

Nakon brojnih Ewingovih intervencija, Admiralitet je odluio osiguratikriptolozima bolje radne uvjete i polovinom studenog omoguio im preseljenje u sobubroj 40, u tzv. Staroj zgradi (Old Building) Admiraliteta. Ekipa je dobila novi nazivID 25 (25 Intelligence Division), ali se brzo uvrijeio neformalni naziv Soba 40.

Ekipa Sobe 40 obavila je lavovski posao. Od listopada 1914. do kraja rataproitali su vie od 15 tisua njemakih ifrograma. Ipak, njezinu tvorcu, sir AlfreduEwingu, nije bilo sueno da doeka njihov najvei uspjeh. Povijest mu je priredilazloestu psinu, ne doputajui mu da otkrije pseudonim ovjeka koji je uvelike utjecaona tijek Prvog svjetskog rata.

U svibnju 1916. Ewingu je predloeno mjesto dekana na Sveuilitu uEdinburghu. Taj ga je prijedlog jako zaintrigirao. Mogao bi se vratiti svojoj najveoj

18

strasti, znanosti, koje se odrekao u korist viih prioriteta nastalih zbog rata. Kolebaose, a onda 1. listopada 1916. otputovao u kini Edinburgh, jo je neko vrijemenadzirao rad svojih kolega iz Sobe 40, ali ipak nije sudjelovao u njezinojnajvanijoj akciji.

Ewingovo mjesto zauzeo je kapetan William Reginald Hall10, koji je bio na glasukao osoba roena za posao u obavjetajnoj slubi. U tim glasinama nije bilo ni trunkepretjerivanja.

Otac kapetana Halla bio je prvi direktor obavjetajnog odjela Admiraliteta.Zapoeo je slubu u ratnoj mornarici s 14 godina, s 35 ve je bio kapetan, a zatim jepostao zapovjednik krstarice i oklopnjae. Zbog nervoznog tika lijevog oka dobio jenadimak Blinker (mirkalo).

Svi koji su ga poznavali bili su gotovo hipnotizirani njegovim armom. Amerikiambasador Walter Hinges Page je napisao:

Taj ovjek je genij, pravi primjer genija. Svi drugi pripadnici tajnih slubi, uusporedbi s njim, pravim primjerom genija, su obini amateri.

A povijest je to i potvrdila...Bilo je to 17.sijenja 1917. godineu 10.30. Pastor William Montgomery,

kriptolog u ekipi Soba 40, uao je u Hallov kabinet i stavio ispred njega list papira.Ovo je vjerojatno vrlo vana obavijest, poslana iz Berlina posredstvom

amerikog veleposlanstva, 16. sijenja u 15 sati, rekao mu je. Hall nije nita pitao.Znao je, ako mu kriptolog ne daje nikakve druge informacije, da ih nema.

Pogledao je orginal. Bio je to dugaak tekst koji je sadravao oko tisuu znakova.Sve je ukazivalo na to da su Nijemci ovdje upotrijebili diplomatski kod 0075. Taj jekod uveden u srpnju 1916., za njemake predstavnike u Beu, Sofiji, Konstantinopolu,Bukuretu, Kopenhagenu i nekoliko drugih glavnih gradova Europe. Britanskikriptolozi obratili su pozornost na taj kod poetkom studenog 1916., u porukamaposlanim njemakom veleposlanstvu u Washingtonu. Mjesecima su ga nastojaliodgonetnuti, ali bez veeg uspjeha.

Montgomery je priekao da njegov ef proanalizira sadraj prvog lista, a onda jena stol stavio drugi.

"Nigel de Grey i ja proitali smo neke fragmente. To je Zimmermannova porukaBernstorffu. U zagrade su, pod znakom upitnika, stavljeni djelomino iitani izrazi ilioni koji su logino dodani sadraju, objasnio je Montgomery.

Artur Zimmermann11 bio je njemaki ministar vanjskih poslova. Brzojav je bioadresiran na grofa Johanna-Heinricha Andreasa Bernstorffa12, njemakog

19

veleposlanika u SAD-u. Ve sama ta injenica ukazivala je na najveu vanostdokumenta.

Hall je itao:Najtajnije, samo za Vau ekscelenciju, da uruite imperijalnom ministru

(Meksika?) telegramom broj 1 ... sigurnim putem. Predlaemo od 1. veljaeneogranien podmorniki rat. Time emo potaknuti Ameriku da ostane neutralna (?).Ako neto (nam to) uspije? predlaemo (Meksiku?) savez na sljedeim osnovama:

(zajedniko?) voenje rata(zajedniko?) sklapanje mira(...)Vaa ekscelencija treba u povjerenju obavijestiti predsjednika (Meksika?), da

(oekujemo) rat s SAD-om (i vjerojatno s?) (...) (Japanom?), a istovremenopregovore izmeu nas i Japana. (Molim obavijestiti predsjednika?) da (...) ilipodmornice (...) prisile Engleze na sklapanje mira tijekom nekoliko iduih mjeseci.Molim potvrditi prijam. Zimmermann.

Kapetan Hall nije sumnjao u to da je rekonstruirani sadraj brzojava vrlo blizakoriginalu. Ta je poruka bila jako vana. Mogla je izmijeniti tijek rata! Posao koji jeobavila posada broda Telconia prije tri godine, presijecajui transatlantski kabel,itekako se isplatio.

Kad je ostala bez neposredne veze s Amerikom, Njemaka se obratila za pomoneutralnoj vedskoj. Vlada ove zemlje pristala je slati njemake poruke do SAD-akao svoje vlastite. Ta se operacija pokazala neuspjenom jer su Englezi vrlo briljivokontrolirali sve kabelske veze i u vedskim brzojavima brzo otkrili povrno maskiraninjemaki diplomatski kod. Poeli su ih zadravati.

Godine 1915. vedski veleposlanik poalio se britanskom Ministarstvu vanjskihposlova zato to London blokira veze neutralne drave. Englezi su odgovorili da im jeao, ali da mole neutralnu dravu da prestane s ljubaznostima prema neprijateljunjihovog Kraljevstva. vedska vlada se ispriala i obeala kako vie nee ustupatiNijemcima svoje kanale za vezu. Odrali su rije. Njemake poruke u vedskompakiranju prestale su putovati u Sjedinjene Drave. Umjesto toga, pojavile su se uvezama prema Argentini i bile briljivo skrivene. Specijalni agenti brzo su se snali utome, ali London ovaj put nije protestirao. Hall je htio imati uvid u njemake poruke,a ne sluati nove isprike, poput one vedske.

Drugi nain komuniciranja sa Sjedinjenim Dravama koji su koristili Nijemci bioje mnogo perfidniji. U rujnu 1916. njemaki veleposlanik u SAD-u, grof Bernstorff,raspravljajui s predsjednikom Thomasom Woodrow Wilsonom i njegovim

20

savjetnikom Edwardom M. Houseom o mogunosti dogovora o miru, predloio jeuspostavu neposrednog kontakta izmeu dviju vlada. Wilson se sloio. Otad suNijemci iz njemakog veleposlanstva u Berlinu mogli slati u Washington brzojave kojisu se ticali odnosa izmeu dviju drava. Ta je veza takoer ila preko Londona, pa suengleski cenzori u tim porukama opet otkrili njemaki diplomatski kod, iako je ovogputa poslan iz amerikog veleposlanstva. Ipak, nitko nije zbog toga protestirao.Neutralna Amerika, kao i neutralna vedska, niti bilo koji od engleskih slubenikanisu se odvaili predbaciti amerikoj vladi to se ne dri neutralnosti. Osim toga, Hallje mogao kontrolirati oba njemaka kanala diplomatske veze - i vedski i ameriki.

Zimmermannov brzojav bio je dokaz njemake nevjere. Hall je, dakle, mogaopretpostaviti kako e objava sadraja brzojava potaknuti Sjedinjene Drave na rat nastrani Velike antante.

Od poetka rata Amerikanci se nisu htjeli mijeati u dogaaje na Staromkontinentu. Ali to ipak nije znailo potpunu neutralnost. Njihove simpatije bile suizrazito na strani Velike Britanije i Francuske. Toj su odluci itekako doprinijele velikepredratne financijske veze izmeu amerikih, engleskih i francuskih banaka. Dopolovine 1917. godine zemlje Velike antante dobile su posudbu u visini 2,3 milijardedolara, dok su Nijemci mogli iskoristiti kredite u visini svega 27 milijuna dolara.

U prvim godinama rata neutralnost se pokazala vrlo profitabilnom. Izvoz u zemljeVelike antante iznosio je 825 milijuna dolara, a u zemlje Centralnih sila samo 179milijuna. Ogromne dobitke kasnije je imala i amerika ratna industrija. Vrijednosteksplozivnih materijala prodanih Europi porasla je sa est milijuna dolara 1914.godine, na gotovo pola milijarde, dvije godine kasnije.

Ipak, simpatije prema Engleskoj i Francuskoj, iz perspektive biznisa, nisu znaileda su Amerikanci voljni poslati stotine tisua vojnika da ginu u rovovima Europe.

Predsjednik je morao raunati s vrlo jakim izolacionstikim raspoloenjem uamerikom drutvu, koje su podupirale utjecajne grupe njemakih korijena.

Njima su se prikljuili i Irci koji su u njemakoj pobjedi vidjeli priliku zapokoravanje svog najveeg neprijatelja - Engleske. Nasuprot tome, idovi su biliprotivnici dodjeljivanja pomoi Carstvu. Sam predsjednik Thomas WoodrowWilson13 takoer nije elio rat. Jo tijekom izborne kampanje, u studenom 1916.,njegova je stranka isticala svojeg kandidata kao ovjeka koji nas dri daleko odrata.

Malo kasnije, Wilson je rekao svom prijatelju, pukovniku Houseu:Zemlja nema namjeru biti uvuena u rat. Ulazak u rat bio bi s nae strane zloin

protiv civilizacije.

21

Nijemci su uspjeli dobro iskoristiti injenicu da je Amerika ostala ne utralna. Aliuinili su i ogromnu greku, koja je promijenila antiratno raspoloenje amerike vladei drutva. U veljai 1915. proglasili su zonu oko Velike Britanije podrujem rata iobjavili kako brodovi neutralnih zemalja mogu ploviti onamo na vlastiti rizik.

U svibnju iste godine, u blizini Irske, njemaka podmornica U-20 torpedirala jeengleski brod Lusitania. Poginulo je 1198 osoba, od ega 128 amerikih dravljana.Washington je na to reagirao vrlo otro. U vladajuim krugovima pojavili su seprijedlozi za ulazak SAD-a u rat.

Neto kasnije, jo jedna tragedija potresla je Ameriku: 16. kolovoza torpedanjemake podmornice potopila su engleski brod Arabic, na kojem su poginula dvaamerika dravljanina. Ovaj su put njemake vlasti, prestraene reakcijom SjedinjenihDrava, odluile barem slubeno odustati od podmornikog rata protiv nenaoruanihputnikih brodova. Poetkom rujna 1915. grof Bernstorff predao je u rukepredstavnika State Departmenta objavu prema kojoj podmornice nee potapatibrodove bez ranijeg upozorenja.

Takvo stanje nije dugo potrajalo. Ve 24. oujka u kanalu La Manche potopili suparobrod Sussex. Washington je opet zatraio prestanak piratskih djelatnostinjemakih vojnih podmornica. Njemaka vlada ponovo je obeavala kako needopustiti ponavljanje takve situacije. Najvii zapovjednici ipak su imali drukijemiljenje. General Erich Ludendorff14 zakljuio je kako su neograniene akcijepodmornica konano sredstvo kojim e u kratko vrijeme zavriti rat kao pobjednici.

Zapovjednik Glavnog stoera pomorskih snaga, admiral Henning vonHoltzendorff, pisao je u memorijalu 22. prosinca 1916.: Ako uspijemo slomiti kimuEngleskoj, rat emo uspjeno zavriti. Kima Engleske je brodovlje koje britanskimotocima dovozi namirnice i sirovine i osigurava platenu sposobnost premainozemstvu.

Admiral je tvrdio da e 111 njemakih ratnih podmornica, koje e kruitimorima, mjeseno potapati brodove ukupnog kapaciteta 600 tisua bruto registarskihtona.

Osim toga, zbog opasnosti od podmornica, mnogi neutralni brodovi nee seusuditi ploviti u smjeru Engleske. Kao rezultat toga, morska opskrba smanjila bi se uroku nekoliko mjeseci za 39 posto, a tako iscrpljena Engleska bila bi prisiljenazatraiti sklapanje mira s Njemakom.

Njemaki Glavni stoer bio je smjeten u dvorcu Hochberg u Pszczyni, dijelomzato to je tu od lipnja 1915. ivio car Wilhelm II., a dijelom zato to je austrougarskistoer bio u nedalekom Cieszynu. 9. sijenja 1917. odrano je savjetovanje na kojem

22

je sudjelovao i car. Diskutiralo se o prednostima i opasnostima koje bi proizile iztoga da Njemaka proglasi neogranieni podmorniki rat. To bi znailo da binjemake podmornice bez upozorenja napadale svaki brod Velike antante, pa ineutralnih drava, koji plovi prema britanskim lukama ili iz njih.

Zapovjednik ratne mornarice to je ovako argumentirao:U neprijateljskim redovima, a posebno u Francuskoj i Italiji, gospodarski je

ivot doao do tako kritine toke da se odrava samo zahvaljujui engleskojgorljivosti. Treba slomiti kimu Engleskoj i rat emo uspjeno zavriti. KimaEngleske je flota koja dovozi hranu i sirovine. Englesku flotu mogu unititi samopodmornice. Za vrijeme neogranienog podmornikog rata, svaki brod koji se nae uvojnoj zoni, neprijateljski ili neutralni, bit e potopljen bez upozorenja. Nae ratnepodmornice potopit e 600 tisua bruto registarskih tona i prisiliti Englesku nakapitulaciju prije idue etve.

Kancelar Theobald von Bethmann-Hollweg15 bio je protivnik zapoinjanja takveoperacije. Upozoravao je kako e podmorniki napadi izazvati Sjedinjene Drave dauu u rat protiv Reicha. Svoj je nastup zavrio rijeima:

Podmorniki rat, to je naa posljednja karta. Ako je prerano iskoristimo,gospodo, to e nam ostati? Moda sarno sklapanje mira, pod uvjetima diktiranim odstrane neprijatelja.

To je razbjesnilo Hindenburga i Ludendorffa.Ako potvrdimo plan totalnog podmornikog rata, spasit emo na stotine tisua

njemakih ivota. Ako poaljemo u borbu 200 podmornica, ak i da sve budu unitene,ukupni gubici bit e desetak tisua njemakih mornara. A toliko nam vojnikaprosjeno gine u dva ili tri dana u bitki kod Verduna! argumentirao je generalLudendorff.

Silovitost tog nastupa okirala je sve, ali Ludendorff se nije dao smesti.Uvjeravao je kako se ne treba bojati Sjedinjenih Drava.

Oito pod dojmom generalova govora, car se obratio za miljenje kancelaru, noovaj je poeo prebacivati odgovornost za odluku na vojne vlasti. Sluajui energinauvjeravanja Hindenburga i Holtzenorffa, kako ni jedan Amerikanac nee stupiti natlo naeg kontinenta, car je, konano, ironino rekao:

Vlada podupire stav Admiraliteta. Kad nas ve hoe uspjeh, krenimo za njim.U Pszczyni je donesena odluka o zapoinjanju neogranienog podmornikog rata

o kojem je ministar Zimmermann odmah obavijestio veleposlanika u SAD-u.Bernstorffje bio mudriji politiar nego oni koji su mu naredili da obavijesti

23

ameriku vladu o podmornikom ratu. Energino je protestirao protiv odlukedonesene u Pszczyni. Tvrdio je kako Sjedinjene Drave u novoj situaciji mogupristupiti ratu, dajui na raspolaganje dravama Velike antante itav svoj golemigospodarski i vojni potencijal.

Imao je pravo, ali samo djelomino. Zaista, 3. veljae, na vijest o proglaenjupodmornikog rata, SAD su prekinule diplomatske odnose s Njemakom, ali istogdana naveer ameriki veleposlanik u Berlinu primio je na veeri ministraZimmermanna.

Vidjet ete, sve e biti dobro. Amerika nee nita napraviti, jer predsjednikWilson tei miru i niemu drugom, uvjeravao je svoga gosta.

I zaista. Predsjednik je smatrao prekid diplomatskih odnosa samo oblikompritiska na Njemaku i nije imao namjeru ii dalje. Nastupio je jedino s projektomodredbe o naoruanju trgovakih brodova. Ali brodovi nisu ispiovljavali iz luka jer suse brodovlasnici bojali kako e na Atlantiku izgubiti svoju imovinu. Promet u lukamaosjetno se smanjivao. U skladitima su se gomilale zalihe neprodane robe. Uzgajivaipamuka iz junih drava sakupljali su plodove, iako nisu imali pojma to e s njima.Amerikom gospodarstvu zaprijetila je kriza. I predsjednik je, naravno, to primijetio.Brinulo gaje i naglo pogoranje stanja britanskog gospodarstva koje je, lienopomorske opskrbe, takoer slabilo. Ve u prvom razdoblju neogranienogpodmornikog rata, Velika Britanija je mjeseno gubila u prosjeku 107 brodova,ukupne tonae od pola milijuna BRT.

Zalihe ita u britanskim skladitima naglo su se smanjivale. U travnju ih je bilo zasamo est tjedana. Nedostajalo je drvo iz Norveke koje se koristilo u rudnicimaugljena i prijetila je potpuna obustava vaenja ugljena. Amerika se pitala kako biizgledao svijet nakon poraza Velike antante i zakljuila da tim dravama morapomoi.

I ba u takvoj situaciji kriptolozi kapetana Halla dobili su brzojav ministraZimmermanna, ije je objavljivanje nedvojbeno moglo okonati sporove izmeupristaa i protivnika ulaska SAD-a u rat. Samo, je li bilo mogue objaviti tu poruku?

To je bilo prvo pitanje na koje je morao odgovoriti William Hall, dok je drao uruci prvi pokuaj deifriranja teksta.

Nedostajale su mnoge rijei koje su mogle izmijeniti smisao poruke. Bilo je to,zapravo, malo vjerojatno, ali pristupajui tako velikoj igri, morao je uzeti u obzir i tuopasnost.

Nadalje, Englezi bi, objavljujui sadraj poruke, priznali kako kontrolirajuamerike diplomatske veze, to bi odmah iskoristila njemaka propaganda.

24

Hall je uviao da postoje i druge opasnosti. Nijemci bi zakljuili kako njihovdiplomatski kod vie nije tajna, i naravno, odmah bi ga promijenili. Tako bi liiliEngleze dragocjenih izvora informacija o kretanju vojske i brodova. Rezultat bi,dakle, za Britance mogao biti katastrofalan: izgubili bi naklonost Amerikanaca i otkriliNijemcima da znaju njihove ifre, bez ikakve koristi za sebe. Hall je odluio ekatidok ne dobije potpuno deifrirani tekst Zimmermannove poruke. Prolazili su tjedni, aspecijalisti iz Sobe 40 nisu mogli izai na kraj s kompliciranim kodom 0075, kojimje bila ifrirana Zimmermannova poruka.

Posao na itanju teksta obino je poinjao identificiranjem brojki kojima jeispisana rije STOP. Moglo ju se zamaskirati pomou velikih skupina znamenki, ali suse ifranti, kojima se nije dalo svaki as zavirivati u knjige, sluili jednom ili dvjemagrupama koje su uspjeli zapamtiti. To je znailo da najee pojavljivane skupineznamenaka u tekstu znae STOP. Veliku pomo u razbijanju ifri i kodova inili suuobiajeni izrazi koje su diplomati vrlo rado primjenjivali u slubenim porukama.Unaprijed se moglo pretpostaviti da veina takvih poruka poinje frazom: ast mi jeobavijestiti Vau ekscelenciju da... Meutim, kod 0075 ipak je bio izuzetno teak:sadravao je deset tisua rijei i izraza, numeriranih od 0000 do 9999. itanje teknekoliko stotina njih, jo uvijek nije omoguavalo poznavanje cijelog dokumenta.

Hall je nestrpljivo ekao, a Nigel de Grey i Montgomery i dalje nisu bili u stanjuproitati cijeli tekst Zimmermannove poruke. Tad je Hail doao na jednostavnu igenijalnu pomisao.

Poeo je od utvrivanja oitih injenica: brzojav je bio adresiran naveleposlanika Bernstorffa u Washingtonu. On ga je trebao proslijediti predsjednikuMeksika preko njemakog veleposlanika u toj dravi. Veleposlanstvo u Mexico Cityjunije upotrebljavalo kod 0075, nego stariji kod, 13 040, koji je bilo lake otkriti.ifrant njemakog veleposlanstva u Washingtonu morao je promijeniti kod i poslatiporuku u Meksiko, koristei uobiajenu vezu preko telekomunikacijske firme WesternUnion. Trebalo je, dakle, presresti brzojav u kodu 13 040, poslan iz Washingtona uMeksiko.

Na poti u Mexico Cityju radio je engleski agent pod pseudonimom T.Nekoliko dana nakon dobivanja naredbe, ukrao je kopiju brzojava poslanog izWashingtona i poslao je u Sobu 40.

Hall nije pogrijeio. Brzojav je bio ifriran kodom 13 040. Isti na, ambasadorBernstorff, aljui Zimmermannovu poruku u Meksiko, mogao je nainiti izvjesneizmjene, ali nije mogao promijeniti smisao originala. U prvim danima veljae, nastolu kapetana Halla naao se puni tekst poruke ministra Zimmerman na:

Prvi veljae namjeravamo zapoeti neogranieni podmorniki rat. Pored toga,

25

nastojat emo da Sjedinjene Drave zadre neutralnost. U sluaju da to ne uspije,predlaemo Meksiku savez pod sljedeim uvjetima: zajedniko voenje, rata,zajedniko sklapanje mira, izdanu financijsku potporu i razumijevanje s nae strane,kako bi Meksiko dobio izgubljeni teritorij u Teksasu, Novom Meksiku i ArizoniUtvrivanje detalja sporazuma ostavljamo vama. Obavijestite (predsjednika Meksika,op. B. W.) o navedenom u najveoj tajnosti, samo ako rat sa Sjedinjenim Dravamapostane neizbjean (...) Zimmermann.

Hall je imao sve, ali britanska vlada odluila je ekati da se amerikiestabliment uvjeri u to kako e neogranieni podmorniki rat nanijeti i Americigolemu gospodarsku tetu. To vrijeme je brzo dolo.

Ve 29. veljae 1917. Hall je, uz suglasnost (ako ne i nalog) Ministarstvavanjskih poslova, pokazao brzojav Edwardu Bellu, tajniku amerikog veleposlanstvau Londonu, koji je odravao stalne kontakte s engleskim obavjetajnim slubama.

Zaprepaten sadrajem poruke, Bell u poetku nije povjerovao u autentinostdokumenta, ali se brzo uvjerio i uhvatio se telefona. Nazvao je veleposlanika Pagea izamolio za hitan razgovor. Nakon dvadesetak minuta, Bell i Hall uli su uveleposlanikov kabinet, u zgradi na Grosfenor Squareu u Londonu.

Veleposlanik je otprije savjetovao predsjedniku Wilsonu da stupi u rat. Sada jeimao u ruci Zimmermannov brzojav i bio uvjeren da e lako savladati presjednikovotpor. Trebao je samo razmisliti kako uvjeriti Washington da je brzojav autentian ikako izbjei kontrareakciju onih koji se protive ulasku u rat Sjedinjenih Drava.

Utvrdio je kako e biti najbolje da idueg dana u sjeditu Ministarstva vanjskihposlova predstavniku britanske vlade slubeno urui tekst brzojava.

Cijele te noi veleposlanik Page pisao je poruke svojim nadreenima, u kojima jeobjanjavao na koji je nain Zimmermannov brzojav dospio u ruke britanskihkriptologa. 24. veljae, u dva sata noi, po londonskom vremenu, poslao je obavijestu Washington: Za oko tri sata poslat u predsjedniku i dravnom sekretaru brzojav odgoleme vanosti.

Uinio je to tek u 13 sati.U Washingtonu je, zbog odsutnosti dravnog tajnika Roberta L. Lansinga, vijest iz

Londona dospjela u ruke savjetniku State Departmenta Franku I. Polku. On je vanuvijest iz Londona odmah dostavio predsjedniku i krenuo prema Bijeloj kui.

Wilson je bio vidljivo uznemiren. Najvie ga je uznemiravaia injenica da jeprijedlog Meksiku za stupanje u rat protiv Sjedinjenih Drava bio poslan iz amerikogveleposlanstva u Berlinu. Predsjednik se osjeao pogoenim, jer je upravo ondopustio njemakoj vladi koritenje amerikih kanala za vezu. Zaprepastio gaje i

26

prijedlog davanja triju amerikih drava Meksiku.Wilson je, vie ne oklijevajui, odluio odmah objaviti Zimmermannov brzojav,

ali Polk mu je savjetovao da se ipak prije konzultira s dravnim tajnikom, kad se ovajvrati s vikenda. I sam je morao imati vremena za posljednju provjeru autentinostidokumenta.

Do utorka je u arhivu State Departmenta naao kodirani brzojav koji je grofBernstorff poslao iz Berlina. Bio je uvjeren da je upravo to original koji su proitaliBritanci.

Idueg dana agencija AP poslala je svim novinama tekst brzojava, zajedno skomentarom. Ta senzacionalna vijest ostavila je dojam ak i na najgorljivijeprotivnike ulaska Sjedinjenih Drava u rat. Kongres je s ogromnom veinom glasova(403 prema 13) prihvatio zakon o naoruanju trgovakih brodova. Senat je bio mnogosuzdraniji. Zahtijevao je dokaz koji potvruje istinitost brzojava, sumnjajui u to daje cijela stvar britanska smicalica.

Za to je vrijeme Frank Polk nastojao dobiti od predsjednika Western Unionasuglasnost za uvid u brzojav, poslan preko njemakog veleposlanstva iz Washingtonau Meksiko.

Predsjednik se branio. Zakon mu nije doputao naruavanje tajnostikorespondencije. Ne zna se kakve je metode upotrijebio Polk, ali je na kraju ipakdobio kopiju brzojava.

Dravni tajnik Lansing odmah ju je poslao u London, zahtijevajui da netko oddjelatnika amerikog veleposlanstva proita kodirani sadraj, koristei britanskemetode deifriranja.

Iz Londona je uskoro stigao odgovor veleposlanika Pagea:Bell je dobio kodirani tekst njemakog brzojava (...) u Admiralitetu i tamo ga

proitao, koristei njemaki kod koji je bio u posjedu Amiraliteta.To nije bila potpuna istina. Uinio je to Nigel e Grey, ali to vie nije bilo vano.

Predsjednik Wilson je imao potvrdu da je brzojav autentian, kako je zahtijevaosenator. Konana potvrda dola je od samog Zimmermanna.

Tijekom konferencije za medije, u Berlinu, 2. oujka 1917., ameriki novinarWilliam Bayard Hale upitao je ministra: Moe li Vaa ekscelencija demantiraticijelu priu?

Ne, odgovorio je Zimmermann, smatrajui takav odgovor svojom au. Nemogu to porei, to je istina.

Nijemci su grozniavo nastojali utvrditi kako je njihov brzojav doao u rukeBritancima.

27

Tekst objavljen u amerikom tisku ukazivao je na to da je brzojav preuzet naliniji Washington-Mexico City ili u samom Mexico Cityju. Slubenici koji su vodiliistragu uinili su temeljnu pogreku: unaprijed su odbacili mogunost da bi nekikriptolozi mogli razbiti ifru i zakljuili kako su britanski agenti ukrali deifriranitekst poruke.

Veleposlanik u Meksiku, T. von Eckard, nastojao je cijelu krivnju prebaciti naBernstorffa. U Berlinu se, pak, smatralo kako je do izdaje dolo u Meksiku. Nije seneposredno okrivljavalo Eckarda, ali je obavijeten kako niz injenica ukazuje na toda je do izdaje dolo u njegovu veleposlanstvu.

Preporuuje se najvei oprez. Spaliti sav kompromitirajui materijal. Tako jeglasila naredba Ministarstva vanjskih poslova.

Eckard se odluio braniti. Uvjeravao je nadreene:Obje poruke deifrirao je, prema mojim specijalnim uputama, Magnus (ifrant

veleposlanstva, op. B. W.). Obje su, kao i u svakom drugom sluaju koji ima karaktervojne tajne, uvane u tajnosti i od strane slubenika kancelarije. Magnus je spaliooriginal, a pepeo razbacao. Obje poruke su se do trenutka njihova spaljivanja nalazileu apsolutno sigurnom elinom sefu, instaliranom posebno za takve potrebe, uMagnusovoj spavaoj sobi.

Veleposlanikovo objanjenje bilo je tako uvjerljivo da je njemako Ministarstvovanjskih poslova odluilo utjeiti zabrinutog diplomata, informirajui ga:

Vaim objanjenjem, sumnje u tom smjeru (tj. odavanjem tajne iz veleposlanstvau Meksiku, op. B. W.) izgubile su na teini. Nikakve krivnje nema na vama, ni naMagnusu.

U to vrijeme njemako zapovjednitvo, u euforiji zbog uspjeha ratnihpodmornica, uope nije obraalo pozornost na raspoloenje koje je vladalo u SAD-u.Torpeda s njemakog broda pogodila su 19. oujka ameriki trgovaki brodVigilentia, koji je potonuo zajedno s posadom.

E, to je ve bilo previe!Predsjednik Wilson je 2. travnja, na posebnoj sjednici Kongresa, odrao govor

traei proglaenje ratnog stanja izmeu SAD-a i Njemake.S dubokim razumijevanjem situacije, pa ak i traginog karaktera koraka koji

poduzimam, te ozbiljne odgovornosti koja iz tog proizlazi, predlaem Kongresu dadonese deklaraciju u kojoj se utvruje kako posljednji dogaaji i politikaimperijalistike njemake vlade nisu zapravo nita drugo negoli rat protiv vlade igraana Sjedinjenih Drava! rekao je predsjedn ik.

etiri dana kasnije, oba doma Kongresa s odluujuom veinom glasova,

28

prihvatila su rezoluciju u vezi s tim. Sjedinjene Amerike Drave ule su u rat, iako zanjega nisu bile potpuno nepripremljene. Zapovjednik amerike vojske poslane uEuropu, general John Black Jack Pershing, silazei s broda u francuskoj luci, viknuoje:

Lafayett16, tu smo!Nije ih bilo mnogo. Na poetku je bilo devet divizija, no do listopada 1917.,

amerika vojna sila porasla je na 42 divizije. Do kraja rata Amerikanci sumobilizirali oko 4,5 milijuna vojnika.

Dolazili su u Europu donosei sa sobom vjeru u pobjedu i gospodarsku, modrave koja nije osjetila strane posljedice rata koji je unitavao taj kontinent. Jedanod britanskih diplomata kasnije je rekao:

Ameriki vojni stroj je poput ogromnog kotla: kad se pod njim razgori vatra,nitko nee uspjeti zadrati paru nastalu u njemu.

Tri ovjeka iz malene sobe u zgradi Admiraliteta - Nigel de Grey i WilliamMontgomery, koji su proitali Zimmermannov brzojav, kao i kapetan WilliamReginald Hall, koji je rukovodio djelom akcijom, promijenili su tijek Velikog rata...

29

3.Galipolje

Njemake trupe koje su u zoru 4. kolovoza 1914. prele granicu neutralneBelgije, nezaustavljivo su napredovale, gazei sve pred sobom poput kakvog valjka.Plan rata protiv Francuske, napravljen 1905. pod vodstvom Alfreda von Schlieffena17,pretpostavljao je koncentriranje glavnih snaga na sjevernom dijelu fronte izaobilaenje belgijskih tvrava Liege i Namur, kako bi vojska to bre doprla dofrancuske prijestolnice. Pariz bi, prema tom planu, bio okruen sa zapada i osvojen izmara. Opsada Liegea i Namura samo bi nepotrebno zakomplicirala pohod na Pariz.Da su se Nijemci drali tog plana, tijek rata vjerojatno bi bio drukiji, a prednost bisvakako bila na njihovoj strani.

* * *

Nijemci su uinkovito mobilizirali 4,5 milijuna vojnika i prevezli ih u ratne zone.Brzo i uspjeno organizirali su i opskrbu, to im je omoguila izvrsna eljeznikamrea, izgraena ranije, pod nadzorom Glavnog stoera.

Njemako vodstvo uspjelo je iskuati i nova oruja, kao to je bila tekastrojnica. Paradoksalno, konstruktor tog oruja bio je Amerikanac koji je ivio uLondonu.

Hiram Stevens Maxim18 je 1884. godine konstruirao strojnicu koju je pet godinakasnije kupila britanska armija. Britanci su prvi isprobali smrtonosnu uspjenostMaximovog izuma za vrijeme Burskih ratova, ali je nisu dobro procijenili. Zato suNijemci 1908. u pogonima u Spandauu pokrenuli masovnu proizvodnjuMaschinengewehera (MG) 0819 koji se oslanjao na Maximov patent, i kao rezultattoga, njihova vojska imala je 12 500 primjeraka tog oruja, a tvornice oruja uskladitima ili na proizvodnim linijama jo tri puta toliko. Usporedbe radi, francuska ibritanska vojska imale su ih tek nekoliko stotina.

Njemaki generali su, naravno, uvidjeli kako teka artiljerija moe odluiti ishodbitaka. Stoga je njemake vojnike koji su krenuli u osvajanje Belgije pratilo dvijetisue tekih topova, dok su Francuzi i Britanci imali nepunih tisuu i dvjesto topovatog tipa. No, to je bilo jo gore za napadnute strane, proizvodnja tekih orujarazvijala se sporo, pa su do kraja 1914. francuske tvornice Schneider20 dostavile

30

vojsci jedva 52 topa kalibra 105 mm.Vatrena sila otvarala je put njemakoj vojsci koja je potiskivala francusku, iako

je potonja vjeto i smiono poduzimala protunapade koje joj je naredio Glavni stoer.Manevar je prozvan Une offensive foudroyante, odnosno Munjevita ofenziva, a imaose izvoditi na svim frontama, pod svaku cijenu i bez obzira na rtve. Tako je zamislioi naredio general Joseph Jacques Cesaire Joffre21, zapovjednik francuskog Glavnogstoera, podcjenjujui mo teke artiljerije i strojnica koje su desetkovale francuskuvojsku. Francuzi su, pak, ili u napade kao na paradu: uz zvuke truba i bubnjeva, ucrvenim hlaama i plavim kaputima, voeni od asnika s bijelim rukavicama, srevolverima i sabljama u rakama. Na tisue ih je izginulo u eksplozijama granata tekeartiljerije i pod kiom metaka tekih strojnica.

Posljedica toga bila je da se ve poetkom rujna 1914. njemaka vojska nalazilana svega 40 kilometara od Pariza. Pobjeda se inila nadohvat ruke. Bila je blizu, nosvejedno je bila nedostina.

ini se kako krivnju za to snosi nasljednik Alfreda von Schlieffena, generalHelmuth von Moltke22 ija je blistava vojna karijera bita uspjena vie zahvaljujuiobiteljskim vezama, nego vojnim talentima. On je 1911. modificirao plan rata saZapadom, smanjujui brojnost vojske odreene za ofenzivu na sjevernom dijelu frontei tako oslabio snagu odluujueg udara. Osim toga, odluio se za osvajanje monihbelgijskih tvrava, to je njegov prethodnik svakako htio izbjei, i to je produilovrijeme mara na Francusku, dajui neprijatelju dodatno vrijeme za mobilizaciju.

Kao da ve nije bilo dosta pogreaka pri planiranju, von Moltke je napravionove. Smjestio je Glavni stoer u Luksemburg. Zanemario je pritom problem loihveza, naroito radijskih, to je uvelike pridonijelo tome da stvori iskrivljenu sliku osituaciji na fronti, te kao posljedicu toga donese mnogo pogrenih odluka.

U presudnom razdoblju, u danima kad se odluivala sudbina rata, von Moltke jenamjeravao poslati na Zapadnu frontu dva korpusa snaga koje su ile na Pariz, neuzimajui u obzir injenicu da su vojnici previe iscrpljeni. Poetkom rujna 1914.godine, vojnici koji su preli preko 500 kilometara vodei teke i krvave bitke,jednostavno nisu bili u stanju oslabiti francusku obranu oko prijestolnice.

Na drugoj strani fronte, general Joseph Simon Gallieni23 uoio je pogreku ugrupiranju njemakih trupa. Uvidio je kako im desno krilo nije dovoljno zatieno iodluio usmjeriti napad upravo na te poloaje. Bitka na rijeci Marni poela je 6. rujna1914.

Daljnje greke njemakih zapovjednika olakale su obrambene zadatkeFrancuzima koji su tada, prvi put u povijesti ratovanja, primijenili neobian model

31

prijevoza na teren. Naime, 7. i 8. rujna njihove su jedinice, sasvim neoekivano,osnaene u napadu sa est tisua vojnika dovezenih iz Pariza u - est stotina taksija.

U to se vrijeme radioveza izmeu njemakih trupa esto prekidala, a kuriri nakonjima s mukom su svladavali petstokilometarske udaljenosti njemakih postrojbi.General von Moltke, u dalekom Luksemburgu, potpuno je izgubio kontrolu nadsituacijom.

Velika bitka na Marni, koja je bila presudna za sudbinu Pariza, jenjavala je 9.rujna 1914., kad su se Nijemci poeli povlaiti. Neuspjeni vojskovoa, general vonMoltke, izgubio je poloaj zapovjednika Glavnog stoera, to su vojne vlasti dugoskrivale pred narodom.

Novi glavni zapovjednik njemakih trupa, general Erich von Falkenhayn24,usmjerio je pozornost na sjever, u smjeru Belgije, smatrajui kako e zauzimanjeFlandrije omoguiti presijecanje linija kojima su u Francusku iz Velike Britanijedopremani vojni materijal i vojska.

To je trebalo izvesti hitno, jer je obavjetajna sluba izvijestila kako se 240tisua vojnika iz Engleske priprema za prebacivanje u Europu. Poela je velika utrkaprema moru. Njemake trupe su 2. listopada dole do Antwerpena, velike luke i jaketvrave, iji bi pad imao katastrofalne posljedice za Belgiju. U grad se sklonilabelgijska vlada, koja je tu dola nakon pada Bruxellesa. Daljnje povlaenje ili, jogore, zarobljenitvo, vrlo bi loe utjecali na moral Belgijanaca. Za potrebe obranegrada nagomilane su velike koliine vojnih sredstava: oruja, streljiva, nafte ipamuka, a sve bi to silno ojaalo neprijatelja, kad bi palo u njegove ruke. Konano,pad Antwerpena otvorio bi Nijemcima put do drugih luka na belgijskoj obali:Gandawe, Bruggea, Ostendea.

Britanci nisu mogli napraviti puno kako bi materijalno pomogli Belgiju, pa su seodluili na moralnu podrku. Winston Spencer Churchill, prvi lord Admiraliteta,odnosno zapovjednik ratne mornarice, sjeo je u posebni vlak, koji je nakon ponoi 3.listopada krenuo s londonskog kolodvora Victoria. Ministri vanjskih poslova i rata, skojima je prethodnog dana veerao, nagovarali su ga da moralno podri Belgijance ine dopusti preranu kapitulaciju belgijskog garnizona u Antwerpenu.

Vjerujem kako e ih Churchill ojaati do tog stupnja da e ih biti teko slomiti,tvrdio je premijer Herbert Henry Asquith25. Churchill, koji je stigao do Ostendea napalubi britanskog razaraa, a odatle do Antwerpena vlakom, doista je uspio ojaatibranitelje, ali ne rijeima nego konkretnim odlukama. Odluio je pojaati obranu s tribrigade pomorske pjeadije, lako su iduih dana obrambene snage ojaane s jo tisuuvojnika, nije bilo velike koristi. Pritisak neprijatelja bio je tako jak da je 9. listopada

32

Antwerpen pao. U rukama neprijatelja zavrilo je i 1300 topova, goleme zalihestreljiva i skladita sirovina potrebna svakoj vojsci. To je bio poetak niza uspjehanjemakih trupa u Flandriji, sve do 24. studenog 1914., kad je njihova ofenzivazaustavljena pred Ypresom, belgijskim gradom koji je u iduim godinama dao brojnertve i postao zlokobni simbol toga vremena.

Bila je to posljednja bitka u manevarskom ratu.Postrojbe, koje su tjednima vodile teke bitke, bile su na izmaku snaga. Poelo je

nedostajati streljiva. Ni jedan zapovjednik nije oekivao tako silovite borbe i nijemislio da e zalihe streljiva tako brzo nestajali.

Industrija, koja je izgubila mnogo radnika pozvanih u vojsku, zaostajala je uproizvodnji topova, puaka i streljiva. Situacija je iz dana u dan bivala sve loija.Istina, u tom dijelu Europe vojnici se nisu morali bojati mraza i snjenih meava, aliobilne kie raskvasile su putove i onemoguile dovoz streljiva, hrane i novih snaga.Velike armije poele su upadati u blato, a vojnici su se morali uvati jama iskopanih uzemlji koje su ubrzo postale nalik na rovove. U nekoliko posljednjih tjedana 1914.godine Europu su, u duini od 800 kilometara od Sjevernog mora do vicarskegranice, presijecale linije rovova koje su ubrzo obrasle redovima bodljikave ice.

Winston Churchill, koji je doao u Antwerpen uoi pada grada, vratio se uLondon potresen onime to je vidio na terenu. Shvatio je da e rovovski rat kojiupravo poinje, biti odluen tek onda kad jedna strana iskrvari, a u pozadini vie nebude dovoljno mladih ljudi s kojima bi se popunile jedinice na fronti. Takav ratmogao je dovesti do nezamislivih unitavanja i gospodarskog sloma koji bi svomsnagom zahvatili i pobjednike i pobijeene. To je po svaku cijenu trebalo prekinuti inapraviti odluan zaokret koji bi iznenadio neprijatelja i prisilio ga da usmjeripozornost i snage na jedno mjesto, da bi na drugom mogla poeti pobjedonosnaofenziva.

Znajui kako je mo Engleske u ratnoj mornarici, W. Churchill je ovu bezizlaznusituaciju kanio prevladati upravo koritenjem brodova. Krajem 1914. pisao jepremijeru Asquithu:

Zar nema druge mogunosti osim slanja naih vojnika da preivaju bodljikavuicu u Flandriji? Zar nije mogue bolje iskoristiti snagu nae ratne flote?

To je bilo retoriko pitanje. Churchill je ve imao odgovor koji je bio neobinosmion i inovativan, ako se uzme u obzir vrijeme u kojem nitko nije razmiljao ovelikim invazijskim operacijama. Churchill je planirao osvojiti mali njemaki otokBorkum u Sjevernom moru, otkud bi se mogla izvesti invazija na Schleswig-Holstein iovladati Kielskim kanalom. To bi pridobilo Dansku da pristupi ratu na strani dravaKoalicije, to bi britanskoj floti otvorilo put na Baltik.

33

Britanska premo na Baltiku omoguila bi ruskim trupama iskrcavanje naudaljenosti 140 kilometara od Berlina, pisao je Churchill u pismu premijeru. Kasnijeje razmatrao i ovladavanje danskim otokom Bornholmom, na jugozapadnom dijeluBaltikog mora. Ipak, britanske vlasti bile su sklone drugaijim rjeenjima, to seChurchillu nije ba svidjelo: udar na Tursku, najslabijeg lana neprijateljskog saveza.

Daleko od Francuske, glavnog podruja borbi englesko-francuskih trupa snjemakima, do obala poluotoka Galipolje (Gelibolu), trebala je doploviti eskadrabritanskih i francuskih brodova, koja bi vatrom iz velikih topova unitila tursketvrave i obrambene zidine iznad Dardanelskog tjesnaca koji povezuje Egejsko iMramorno more.

Pothvat se inio lakim jer su na obali bili samo stari njemaki topovi, s dvostrukomanjim dometom od onog u topnitvu brodova Velike antante. Osim toga, braniteljimaje nedostajalo streljiva; na svaki top, prema informacijama obavjetajne slube,dolazilo je jedva 75 granata.

Iako se teko pomirio s odustajanjem od ideje invazije na Borkum, Churchill jeinzistirao da se morska operacija povee s kopnenom. Smatrao je, naime, da samibrodovi nee otvoriti put do Konstantinopola. Bez imalo sumnje, imao je pravo.

Prema novom planu, poslije viednevnog bombardiranja s mora, nakon kojeg napoluotoku ne bi ostao ni kamen na kamenu, tamo se trebao iskrcati ekspedicijskikorpus, koji bi lako zauzeo nastale ruevine. Time bi se otvorio put doKonstantinopola, prijestolnice Osmanskog Carstva, koje je ostalo u savezu sNijemcima, to bi Englezima bilo od viestruke koristi. Prije svega, odblokirali bimorske putove do saveznike Rusije i time omoguili opskrbu njihove velike armijestreljivom, u zamjenu za ito.

Pored toga, poraz turskih snaga popravio bi poloaj ruskih trupa i prisilioNijemce da poalju na frontu dodatne jedinice, to bi oslabilo njihove snage uFrancuskoj. Uz sve to, bila bi otklonjena turska opasnost za Egipat i Sueski kanal, asjajna pobjeda prestraila bi i Bugare, koji su namjeravali sklopiti savez sNijemcima. Sve se to trebalo dogoditi kao posljedica jedne neoekivane operacije,izvedene tisue kilometara dalje od glavne pozornice vojnih djelovanja.

Tom smjelom planu odmah su se usprotivili francuski zapovjednici. GeneralJoseph Joffre nije se slagao s premjetanjem vojnika s Glavne fronte. Plaio seslabljenja snaga, to bi Nijemci, bez sumnje, odmah iskoristili. Zbog svega toga,ekspedicijski korpus koji je trebao zauzeti Galipolje, formiran je od pozadinskihvojnika, skromnih borbenih sposobnosti i jo slabije motivacije. No Churchilla to nijebrinulo. On je, naime, smatrao da e englesko-francuska pomorska eskara, iju jejezgru inilo 17 oklopnjaa, linijska krstarica i pet lakih krstarica, uz pomo ruske

34

krstarice, usidrene izvan dometa turskih topova, moi bez opasnosti otvarati vatru naciljeve na kopnu i na taj nain odluiti o pobjedi. Tako bi i oni najslabiji vojnici lakoizili nakraj s onim to ostane nakon bombardiranja.

Meutim, Churchill nije mogao znati da je neprijatelj, upozoren od njemakeobavjetajne slube o britanskim planovima, pojaao obranu. Obale tjesnaca sad subranila 134 teka i srednja topa, kao i brojne poljske bitnice.

Britanski i francuski brodovi, ije su posade bile uvjerene u svoju snagu, otvorilisu vatru ve 19. veljae 1915., to je trebao biti tek poetni potez. Posljedicacjelodnevnog bombardiranja turskih tvrava i topnikih poloaja pokazala sebeznaajnom. Napad je ponovljen 25, veljae, ali ni on nije napravio ozbiljniju tetu.Bila je to posljedica loeg voenja operacija i jo gore procjene situacije. Naime,posade saveznikih brodova nisu bile obuene za savladavanje kopnenih ciljeva, nisudobro odabrale streljivo, netono su ocjenjivale udaljenost i nisu dobro promatrale,niti korigirale paljbu.

Fatalni rezultat te operacije nije dopirao do Londona u kojem je vlada, uvjerena ulaku pobjedu, ve razmiljala kako podijeliti plodove pobjede, predlaui daKonstantinopol pripadne Rusiji, dok je Velika Britanija trebala dobiti Aleksandrettu(dananji Iskenderun).

Za to vrijeme, stari topovi i poljska artiljerija, toliko podcijenjeni od britanskihvoa, pokazali su se neoekivano opasnima. Nisu, dodue, mogli dobiti bitku soklopnjaama i krstaricama koje su bile daleko izvan njihova dometa, ali su uspjenoodbijali stare brodove, preureene u minolovce, onemoguavajui im tako otklanjanjemina koje su bile smrtna opasnost za velike brodove.

Osamnaestog oujka prvi je poao na dno francuski brod Bouvet. Sat kasnije,oteena su jo tri britanska linijska broda, ije su palube razorene eksplozijamamina.

Admiral J. M. de Robeck, koji je zapovijedao napadom saveznikih brodova,promijenio je miljenje i ustvrdio da bez invazije na obale Galipolja i unitavanjatopnikih poloaja, operacija ne moe zavriti pobjedom. Ali vojske koja bi moglaizvesti desant - nije bilo. Tek polovinom oujka 1915. u Londonu je donesena odlukao slanju oko SO 000 vojnika na te poloaje. No, za njihovo pripremanje za daleki put iprebacivanje trebat e najmanje mjesec dana.

Akcija nije uspjela i tek je slijedio veliki poraz. Turci nisu gubili vrijeme koje suim tako velikoduno poklonili savezniki voe. Formirali su 5. armiju podzapovjednitvom njemakog generala Otta Limana von Sandersa26. Taj iskusni asnikdobro je pripremio svoje vojnike za obranu, stvorivi obilne i neophodne zalihe i

35

pojaavi vatrene poloaje i utvrde.Vojska iz Velike Britanije stigla je tek polovinom travnja, ali nisu bili odmah

spremni za akciju. Vojnicima je nedostajala oprema, a topnitvu streljivo.Kad su konano, s tolikim kanjenjem, 25. travnja 1915. godine, engleske

jedinice prele u napad, zamalo su i pobijedile, jer je general Liman von Sandersnapravio ozbiljnu greku. Smatrao je, naime, da saveznici nee izvesti desant svojihjedinica na prevlaci i povukao je odande vojsku.

Naveer se na prevlaku iskrcala saveznika patrola i nije nala neprijateljskevojnike. Trebalo je, dakle, to bre udariti na nebranjenu obalu, no niti jedansavezniki zapovjednik nije se odluio na to. Osim toga, nisu iskoristili ni poetniuspjeh na drugim podrujima. Kao rezultat svega - poetna prednost bila je izgubljena.Poela je duga i krvava bitka za Galipolje ko ja je trajala do prosinca 1915., kad jezapoela evakuacija trupa. Operacija koja je ulijevala nadu u pobjedu, zavrila jekompromitirajuim i bolnim porazom za Veliku Britaniju. Gubici na strani Velikeantante bili su vei od 146 000 poginulih i ranjenih vojnika. Francuzi i Britanciizgubili su na moru est linijskih brodova i sedam podmornica.

Taj poraz nije utjecao na Churchillovu politiku karijeru, pa je nakon odlaska spoloaja prvog lorda Admiraliteta otiao u Francusku, kako bi se tamo, s inompotpukovnika, borio kao zapovjednik bataljuna. U lipnju 1917., kad je posebnakomisija objavila izvjee koje ga oslobaa odgovornosti za neuspjeh akcije kodGalipolja, vratio se u vladu kao ministar za proizvodnju streljiva. Nikad nije shvatiokako upravo on snosi krivnju za neuspjeh operacije. I dalje je bio uvjeren kakoiznenadni preokret, provokacija i udar na najmanje oekivanom mjestu, omoguujupreuzimanje inicijative i u najteoj situaciji. Dvadeset pet godina nakon Galipolja,odluio je primijeniti slian manevar, jer je situacija u Europi bila jednako teka kao iona 1915. godine.

36

4.Atentat na Lenjina

Vladimir Ilji Lenjin nerado je naputao Kremlj, u kome su ga uvale jedinicelatvijskih strijelaca, koje su boljeviki voe smatrali najodanijim revoluciji. Ipak,nije mogao u potpunosti izbjei susrete s radnicima, pa je zbog toga svakog petkapopodne drao govore u razliitim moskovskim tvornicama. Tako je bilo i 30.kolovoza 1918., kada je poao do zgrade itne burze, a potom do tvornice Michelson.Tamo, na tvornikom dvoritu, ekala ga je ena s pitoljem, sakrivenim u torbici.

* * *

Po zavretku mitinga, Lenjin je proao kroz dugaki hodnik administrativnezgrade i uputio se prema vratima u dvorite, gdje je, udaljen desetak metara, stajaonjegov automobil. Lenjin je prvi proao kroz vrata, a za njim se provuklo jo nekolikoosoba, no odjednom se netko poskliznuo i pao. Izgledalo je kao sasvim sluajan pad,ali mukarac koji je leao na kamenom podu, nezgrapno se nastojei podignuti, bakao i nekoliko osoba koje su mu u tome pomagale, potpuno su zakrili prolaz. Zbogtoga je Lenjin krenuo do svog automobila u pratnji svega tri ili etiri osobe.

Kad je zakoraio prema vratima automobila, prila mu je jedna ena, tuei sekako vojska konfiscira kruh na eljeznikim kolodvorima. Lenjin je odgovorio da znaza to i da je dao nalog da se to prekine. U tom trenutku voza Sergej Gil obratio jepozornost na enu u radnikom kombinezonu, ije mu se lice uinilo poznatim. Imalaje kosu crnu poput gavrana, vezanu otraga, i karakteristine, tamne, duboko usaeneoi. Izraz lica bio joj je nekako udan i nespokojan. Sjetio se kako mu je ta ena prilanekoliko sati ranije, dok je ekao Lenjina u zgradi itne burze, i upitala ga gdje e seodrati sljedei susret s radnicima. Nije joj odgovorio. inilo mu se udnim da jeopet vidi.

A vi, graanko, to radite ovdje? Pomakao se sa svog vozakog mjesta iotvorio vrata kako bi priao neobinoj eni, a onda je zauo tri pucnja. Grupica ljudise razbjeala; vidjelo se kako Lenjin pada na zemlju. Gil je izvukao pitolj iz futrole ibacio se prema atentatorici, no nije mogao pucati jer je ena ve bila iza grupe ljudikoji su izali iz uredske zgrade i pribliavali se automobilu. Nije dospjela daleko jerse u potjeru za njom dalo i nekoliko mukaraca. Uhvatili su je prije no to je stigla dokoije koja je stajala sa strane.

37

Lenjina koji je bio bez svijesti, unijeli su u automobil. Od tri ispaljena metkapogodila su ga dva. Jedan je jedva okrznuo rame, ali je drugi, koji je pogodio lijevopluno krilo, uzrokovao vrlo teke ozljede. Trei metak ubio je enu koja se tuila davojska oduzima kruh.

Iako je bio teko ranjen, Lenjin se neobino brzo oporavio. Ve 25. rujnaotputovao je na odmor na imanje Gorki. Nakon tri tjedna vratio se u Moskvu isudjelovao u radu Centralnog komiteta i Savjeta narodnih komesara.

17. listopada 1918. snimatelj Kinokronike snimio ga je u etnji dvoritemKremlja s njegovim tajnikom, Vladimirom Bon-Brujeviem, kako bi pokazaograanstvu da se voa revolucije dobro osjea.

Preivljavanje rana koje su izgledale smrtonosno, oznailo je poetak izgradnjeLenjinova kulta. U tisku je pisalo:

Lenjin, pogoen s dva metka, s probijenim plunim krilom, odbija pomo iustaje vlastitim snagama. Idueg jutra, iako jo smrtno ugroen, ita novine, slua, uii promatra kako lokomotiva koja nas vodi u svjetsku revoluciju i dalje vozi.

U rujnu su u milijunima primjeraka proireni hvalospjevi u ast Lenjinu, iz peranjegovih najbliih suradnika Lava Trockog i Lava Kamenjeva.27

Tim hvalospjevima zapoeo je i teror. 4. i 5. rujna objavljena su dva dekreta.Komesar unutranjih poslova naredio je: Iz redova buroazije i asnika treba uzetimnogo talaca. U sluaju najmanjeg pokuaja otpora treba odmah primijeniti masovnapogubljenja.

Nakon prvog pokuaja da se spasi, atentatorica je odustala od pruanja otpora.Prevezena je u sjedite tajne policije, eke (Sverusko izvanredno povjerenitvo zaborbu s kontrarevolucijom i sabotaom) i u nekoliko sali podvrgnuta peterostrukomispitivanju. Nije muena jer je, iako nevoljko, odgovarala na sva pitanja i nijeostavljala dojam da ita skriva.

Njezino ime bilo je Fani Jefimova Kaplan. Njezino djevojako prezime bilo jeFejga Rojdman ili Rojtblat. Sa esnaest godina povezala se s anarhistikim pokretom.Za pokuaj atentata na kijevskog generalnog gubernatora bila je osuena na smrt, ali jepresuda zamijenjena doivotnom robijom. Iz Sibira se vratila 1917. Odluku o ubojstvuLenjina donijela je u veljai 1918. Zbog ega? Odgovorila je: Pucala sam u Lenjinajer vjerujem da je izdajica! Ako ostane iv, ostvarenje ideja socijalizma razvui e sena desetljea.

Da bismo razumjeli ovakvu optubu, moramo se vratiti u 1914. godinu, kad jeEuropa zakoraila u rat.

Rusija nije bila loe pripremljena: njezina je vojska brojila 14 milijuna vojnika i

38

bila najvea na svijetu. U roku nekoliko tjedana bila je u stanju poslati na frontudodatnih pet milijuna vojnika, a u pozadini bi ostalo jo mnogo milijuna mukaracakoje bi se u sluaju potrebe moglo mobilizirati. Toga su se Nijemci bojali kao kuge,tim vie to su imali visoko miljenje o ruskim vojnicima. Rusi su, naime, bili naglasu kao posluni, odvani, izdrljivi i s malim zahtjevima. Ali, nita tako ne slabiarmiju na fronti kao revolucija u pozadini: trajkovi i nemiri mogli bi paraliziratitransport, onemoguiti mobilizaciju rezervi i opskrbu velike armije. NjemakomGlavnom stoeru bio je potreban buntovnik koji bi mogao izazvati revoluciju u Rusiji.Bacili su oko na Lenjina.

Nakon godina emigracije, Lenjin se u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata, ukolovozu 1914., sklonio u Krakov, gdje se povezao sa Savezom za osloboenjeUkrajine, organizacijom koju je financirala austrijska vlada. Od te je organizacije idobivao novac. Veza s austrijskom vladom pokazala se vrlo korisnom: naime, kad jeLenjin, u kolovozu 1914. bio uhien kao graanin neprijateljske sile, iz Bea je doaonalog da ga se oslobodi i od- veze u vicarsku. Nema sumnje da je mnogo znaioaustrijskoj vladi jer je otputovao u vicarsku posebnim vlakom austrijske vojske.

Lenjin je bio pod povealom Nijemaca, pogotovo nakon 30. studenog 1914., zbogizvjea koje je iz Rusije poslao njemaki agent, AleksanderKeskula, podrijetlomEstonac. Od tog dana, njemaka obavjetajna sluba poela je paljivo motritiLenjina, koji je u vicarskoj ivio ivotom siromanog emigranta.

Na Zapadnoj fronti Nijemci su morali angairati ozbiljne snage kako bi zadralirusku ofenzivu. Istina, 30. kolovoza 1914. godine, 2. ruska armija bila je unitena kodTannenberga28; rezultat je bio 30 tisua poginulih i ranjenih te vie od 90 tisuazarobljenih. No, tu su pobjedu Nijemci platili ozbiljnim gubicima (13 tisua poginulihi ranjenih).

Nadalje, kako se pribliavala odluna bitka za Pariz, Nijemci su sa Zapadnefronte morali povui dva korpusa. A trebalo je zadrati i druge ruske trupe, za to subile nune ozbiljne snage, iji se nedostatak sve vie osjeao na fronti u Francuskoj.

Da stvar bude jo gora, Nijemci nisu uspjeli do kraja 1915. izvojevati odluujuupobjedu na Zapadu. Gubici su im rasli, a 1916. godine, kako bi izbjegli udare ruskihtrupa, morali su prebaciti iz Francuske na Istok velike vojne jedinice. U takvojsituaciji, slabljenje Rusije stvaranjem nemira u pozadini, za Nijemce je bilo pitanjedobivanja rata.

Motrenjem i analiziranjem Lenjina, njemaki agenti doli su do zakljuka kako bion mogao biti pogodan za ostvarivanje njemakih planova razbuktavanja revolucije. Uprogramskoj deklaraciji Lenjin je pisao:

39

Sa stanovita radnike klase i svih radnih ljudi Rusije, najmanje zlo bio bi porazcarske monarhije i njezine vojske koja je tlaila i tlai Poljsku, Ukrajinu i drugenarode Rusije.

To se moralo svidjeti njemakoj vladi.Neposredni kontakt s Lenjinom odravao je Keskula. Na njegovu zamolbu, Lenjin

je napisao dokument u sedam toaka, precizirajui uvjete po kojima bi revolucionarnaRusija bila spremna sklopiti mir s Njemakom. To dokazuje kako je Lenjin znao tko jeKeskula. tovae, rado ga je informirao o situaciji u Rusiji, dijelei s njiminformacije koje je saznavao od svojih ljudi. Vjerojatno je Keskula za to plaaoLenjinu. Takav zakljuak, naime, proizlazi iz depee koju je Glavni stoer, 8. svibnja1916., poslao Ministarstvu vanjskih poslova:

Keskla je ostvario dosta novih kontakata s Rusijom (...), odrava takoer vrlokorisnu vezu s Lenjinom i proslijedio nam je niz izvjea o situaciji u Rusiji, koja suLenjinu dostavili njegovi pouzdani agenti. Keskla mora i dalje dobivati neophodnasredstva (...), dvadeset tisua maraka mjeseno trebalo bi biti dovoljno.

Ruski narod gubio je strpljenje, a svaki dan donosio im je loe vijesti s fronte isve goru situaciju u gradovima, gdje su se irile epidemije i glad. Gospodarstvo seuruavalo, a ivot su dodatno oteavali valovi otrih hladnoa.

Posljedice su bile masovni trajkovi i demonstracije.24. veljae 1917. na ulice Petrograda izilo je izmeu 160 i 200 tisua

nezaposlenih. Dolo je do sukoba s policijom.U strahu od jaanja prosvjeda, car je 10. oujka (25. veljae po ondanjem

ruskom kalendaru) izdao naredbu da se za smirivanje gomile upotrijebi vojska. Doloje do pucnjave, ali su vojnici uskoro prestali sluati svoje zapovjednike. Revolt seproirio prijestolnicom.

Car Nikolaj II. shvatio je da ne moe ovladati situacijom, pa se 15. oujkaodrekao prijestolja u korist svog brata, velikog kneza Mihajla. Ali i on je brzoodustao, ne videi mogunost vladavine pod valom opeg nezadovoljstva. Vlast jeprela u ruke privremene vlade.

U takvoj situaciji u Zurichu su poeli pregovori izmeu Lenjina i njemakogveleposlanika u vicarskoj, markgrofa Romberga. Lenjin je bio svjestan svojevrijednosti i zatraio je da se vlak kojim e putovati u Rusiju tretira kaoeksteritorijalni: nitko nee imati pravo ulaziti u vagone, niti provjeravati putovnice.Njemaka vlada prihvatila je uvjete siromanog revolucionara i 9. travnja prireen jevlak, u koji su u Zurichu sjela 32 ruska emigranta, a meu njima Lenjin sa enom isvoja dva najblia suradnika. Bili su to Grigorij Zinovjev i Karol Radek. Na granici

40

su preli u vlak koji su postavili Nijemci: u jedan vagon uli su putnici, a u drugivojnici iz pratnje.

Kad su doli do Berlina, vagoni su usmjereni na sporedni kolosijek i putnici sutamo ekali 20 sati. Zbog ega tako dugo? Je li dolo do Lenjinova susreta snjemakim vlastima? Nije utvreno. Ipak, kad su Rusi doli do Stockholma, Lenjinovpredstavnik Radek susreo se s Parvusom (pravo ime Aleksander Israel Helphand),revolucionarom koji je odravao stalne kontakte s njemakom vladom. O emu surazgovarali? Ne zna se, jer nisu sauvani nikakvi zapisi o tim razgovorima. Ipak, nemani najmanje sumnje da su glavna tema razgovora bili odnosi njemake i ruske vladenakon revolucije, jer je odmah nakon susreta Parvus otiao u Berlin i tamo razgovaraos ministrom Arthurom Zimmermannom. Nije sauvan stenogram ni tog razgovora, pase moe samo pretpostaviti da se razgovor odnosio na financiranje boljevika uRusiji.

Vlak koji je vozio Lenjina i njegove drugove stigao je na peron Finskogkolodvora u Petrogradu 16. travnja 1917. Njemaki agent obavijestio jeBerlin: Dolazak Lenjina u Rusiju uspjean. Djeluje upravo kako smo eljeli.

Nije imao pravo. Nije uo kako je Lenjin, dok je stajao na peronu, govorio oNjemakoj: Pozdravljam vas kao avangardu svjetske revolucije (...) U Njemakojvrije. Nije daleko vrijeme kada e na poziv druga Karla Liebknechta29 narod diioruje protiv kapitalistikih ugnjetavaa.

Lenjin nije bio ni pijun, ni izdajica. Dok je primao pomo njemake vlade, bioje siromani revolucionar koji je esto gladovao u skromnom stanu u Zurichu. Nudeimu pomo i novac, Nijem