K R U G M L A D I H 1

8

Februar 2018

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

Č I TA J K N J I G U

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 32

SADRŽAJ:

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore, CetinjeKRUG mladih/glavna i odgovorna urednicaZorica Radenović.-2018,br 8 (februar)-.-Budva: Izlazi dvomjesečnoISSN 2337-067X= Krug mladihCOBISS.CG-ID 28603920

Časopis „Krug mladih“ je evidentiran u Ministarstvu kulture Crne Gore pod rednim brojem; 01-UPI-006/15-5757/2

K R U G M L A D I H 1

8

Februar 2018

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

Č I TA J K N J I G U

KRUG MLADIH, BR. 8

GLAVNA I OGDOVORNA UREDNICA:Zorica Radenović

REDAKCIJA:Jovana JagetićJelena Kovačević Miloš BoretaJasmina BigovićMarija Kaluđerović Zvjezdana GvozdenovićTea BabićLaura RadulovićMirjana KasalicaKsenija FranetaAna IvanovićMilica RadomanJelena StanićAna Stanić

IZDAJE:NVO „Sedma sila mladih, Budva“www.krugmladih.meE-mail:novinarskaradionica.budva@gmail.comTel: 068 393 178

FOTOGRAFIJA:Naslovna: Zvjezdana Gvozdenović

PRIPREMA I ŠTAMPAIVPE - Cetinje

ČITAJ KNJIGU

MARKO KALAJANOVIĆ:GLAS JE BOŽJI DAR PREMA KOME MORAMO BITI ODGOVORNI

STEFAN VUKOTIĆ: PO MEDALJE IDEM SAMOUVJERENO

DRAGAN RADULOVIĆ: NIJESAM ZABRINUT ZA BUDUĆNOST LITERATURE

3

20 26

8

4 RAZLOZI ZAŠTO TREBA ČITATI KNJIGE

6 VIDA OGNJENOVIĆ: ČITANJE JE ISKUŠAVANJE BESKONAČNOSTI

10 MILICA VUKOVIĆ: KNJIGA MORA DA BUDE POPUT SJEKIRE ZA ZALEĐENO MORE U NAMA

16 PROMOVISANA ZBIRKA POEZIJE MLADE PJESNIKINJE MIRJANE KASALICE

17 SOFIJA JOVIĆ: VEĆA JE SATISVAKCIJA SVIRATI VANI NEGO KOD NAS

18 ZVJEZDNA GVOZDENOVIĆ: ŽIVOT SE NE DA ISPLANIRATI

22 MLADI I MEDIJI

24 JOVANA JAGETIĆ : VASPITANJE JE NAŠA LIČNA KARTA

30 PONOSNI NA SVOJ KLUB

32 NVO „NAŠA AKCIJA“: NADA U OČIMA VOLONTERA

Da zaista, djeca i mladi mogu da zavo-le čitanje, ukoliko istinski shvate koli-ko im ono može biti korisno u životu. Knjiga može biti prijatelj, inspiracija, učitelj. Čitanje pruža nove avanture svakom novom pročitanom stranicom i daje mogućnost našeg ličnog usavr-

šavanja na mnogo načina. Pored toga što postoje knjižare u kojima može-te kupiti zanimljive knjige, imate i tu mogućnost da postanete član Narodne biblioteke Budve, najstarije institucije kulture na području našeg grada. Njen knjižni fond broji preko sedamdeset hi-

ljada tomova. Prije nego odlučite da je posjetite, pročitajte koji su to korisni i dobri razlozi za čitanje. I ne premišljaj-te se previše. Ovom svijetu potrebno je mnogo više školovanih, samosvjesnih osoba sa otvorenim umom, koji su inspirisani i puni ideja. Čitanje zaista stvara takve ljude, posebno kada oni čitaju različite stvari, žanrove i teme.

Čitajte. Kad god vam se da, kad se po-želite odvojiti od ovog i zaroniti u neki drugi svijet. Godišnje ne morate proči-tati 15 ili 50 knjiga, već onoliko koliko vam srce želi. Zapamtite, “svijet knjiga najčudesnija je kreacija čovjeka”. Ništa drugo nije opstalo – nestale su građe-vine, spomenici, civilizacije, narodi i rase no, kaže Clarence Shepard Day, svijet knjiga je svemu tome svjedočio, iznova i iznova i opet nastavio živjeti; još uvijek je svjež, mlad kao i dan kad su te knjige napisane i još uvijek ta srca pisaca koji su umrli prije mnogo stolje-ća govore našim srcima.

Č I T A J K N J I G UTEMA: KNJIGA I ČITANJE

Činjenica je da djeca i mladi danas sve manje čitaju, te da većina čitanje doživljavaju kao dosadno, nezanimljivo, naporno i ne-korisno. Stručnjaci smatraju da nesklonost prema čitanju ne proizlazi iz prirode savremene djece tehnološko-digitalne ere, već iz naučenosti da je čitanje dosadno, nezanimljivo, naporno i nekorisno. Djeca mogu naučiti voljeti knjigu i čitanje ukoliko osvijeste i artikulišu šta je to privlačno u čitanju i zašto je ono korisno za um i duh. Usađivanje istinske ljubavi prema čitanju preduslov je toga da djeca uranjaju u knjige kao u druge dimenzije, da se užive u fiktivne svjetove, da uživaju u virtuoznosti jezične arhitekture i da iz svega toga crpe hranu za jačanje svog mozga i prikupljaju materijal za izgradnju svoje ličnosti.

Foto: Zvjezdana Gvozdenović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 54

Obogaćujemo fond riječi - Čitaju-ći se prirodno i spontano usvajaju različiti izrazi, širi se fond riječi i

povećava sposobnost usmenog i pisme-nog izricanja vlastitih misli. Dok čitamo, uvijek nailazimo na neke nepoznate riječi. Što više čitamo, za više riječi ćemo obo-gatiti sopstveni rečnik. Širok vokabular može biti od izuzetno velike važnosti za nas, za naše školovanje ili posao, posebno u momentima kada želimo da ostavimo dobar utisak na svoje kolege, prijatelje, poslodavce,… Sposobnost da iskažemo svoje mišljenje na pravi način može biti veoma važno i za veze koje ostvarujemo u životu, kao što su partnerske ili prijatelj-ske veze. Upotreba pravih riječi u nekim momentima može spriječiti dolazak do konflikta ili nesporazuma.

Knjige ili novinski članci mogu takođe biti veoma korisni kada učimo neki strani jezik. To je zabavan način da učimo nove riječi, ali i cijele fraze i gramatiku jezika.

Čitanjem razvijamo maštu - Knjiga je medij koji nam ne servira gotovu sliku, za razliku od televizije koja nam pruža kom-pletan vizualni doživljaj, pri čemu mašti ne ostaje puno praznog prostora za popu-njavanje i zamišljanje. Za vrijeme čitanja mozak nužno stvara slike o pročitanome, riječima opisane likove i mjesta, pa čak i ponašanja i osjećaje, transformiše u žive slike s oblicima i bojama, zvukovima; drugim riječim, za vrijeme čitanja mozak radi, a to što radi znači da uvježbava, tre-nira svoje sposobnosti.

Čitanjem proničemo u dublji smisao pročitanog - Pisci često prava značenja i prave poruke uklapaju u metafore i ostale stilske figure, zato čitanje zahtjeva inter-pretaciju. Doslovno napisano ima dublji smisao koji treba objasniti. Djecu najvi-še treba podučiti upravo čitanju između redova; nijesu navikli na tu dublju razinu čitanja i to je jedan od razloga zašto im čitanje često nije interesantno. Jednom kada nauče tumačiti tekst u svojoj glavi, samo čitanje im postaje zanimljivije jer znaju knjigu pretvoriti u sagovornika, a samo čitanje u razgovor. Djeca nijesu bića sklona umnoj vegetaciji, oni vole otkriva-ti, dokučivati i spoznavati! A čitanje izme-đu redova omogućuje im upravo to!

Čitanjem razmijamo koncentraciju - Čitanje zahtijeva koncentraciju, mir. Za-htijeva da se posvetite samo jednoj stvari u tom trenutku, a to je knjiga ili drugo štivo koje čitate. Mnogi ljudi, čak i kada žele, ne uspevaju da se skoncentrišu. Zato je čitanje dobar način da poradimo na svojoj sposobnosti koncentracije, što može značajno poboljšati našu produk-tivnost. Knjiga se razlikuje od školskog udžbenika – u kojem je važno podeblja-no i dopunjeno slikom ili dijagramom; od novina – u kojima dominiraju slika, masni naslov i podebljan uvod; od filma – u kojem je sve servirano za čulo vida.

Čitajući knjigu osoba mora samostalno pratiti „crvenu liniju“, nema nikakvih efe-kata koji joj u tome pomažu, postoji samo čisti tekst. Tako se vježba fokusiranost na predmet. Ukoliko želimo uhvatiti radnju, upoznati likove i otkriti poruke između redova, tokom čitanja jednostavno mo-ramo biti koncentrirani. Čitanje nam na određeni način nameće i razvija koncen-traciju. Iako djeluje pasivno, čitanje je sve osim toga: izaziva naš um da se uvijek i iznova fokusira, a takvu sposobnost kon-centracije zatim lakše primjenjujemo u drugim aktivnostima.

Čitanjem putujemo i istražujemo - Či-tanje je jedan od načina kako možemo doživjeti različita mjesta i uživjeti se u ži-vot prošlih vremena. Praistorija, kameno doba, srednjovjekovna Rusija, savremena Kina…, čitanje nam omogućava da otpu-tujemo bilo gdje i bilo kada. Ukoliko ne-mate sredstava da obiđete sve ove desti-nacje a znajući da putovanje kroz vrijeme nije moguće, odaberite knjigu i naći će te se baš tamo gdje želite da budete. Mož-da vas pročitano jednog dana baš tamo i odvede.

Čitanjem učimo - Dok čitamo iz zado-voljstva, informacija se bez ikakvog napo-ra pamte. Čitanjem se punimo znanjem kao enciklopedija! Kad god čitamo mi usvajamo nove informacije, učimo nove stvari i širimo vokabular. Čitanje je za-pravo učenje. Šta god da čitate, bilo da je melodrama, ili serija naučnih članaka, uvijek usvajate nove informacije. Jednom se može pokazati kao izuzetno korisno. Osim toga, načitane osobe, koje rade na svom obrazovanju i intelektualnim spo-sobnostima obično imaju više samopouz-danje. “Načitanost“ svakako gradi samo-

pouzdanje, posebno kod mlađe djece i u osnovnoškolskoj dobi.

Čitanjem razumijemo druge i razvija-mo empatiju - Knjige nam, kao rijetko koji medij, omogućuju a se privremeno nastanimo u  tijelu i duši druge osobe. Vidimo stvari njenim očima, osjećamo njene probleme, potreseni smo tragičnim događajima iz njenog života i radujemo se njenom uspjehu. Promjena perspektive i uživljavanje u tuđi identitet doprinose ra-zvoju empatije i sposobnosti razumijeva-nja drugih ljudi. 

Čitanjem stičemo uzore - Likovi iz knji-ga mogu biti uzori. Kao primjer poželjnih osobina možemo odabrati nekog knjiškog junaka, možemo se poistovjetiti s njime/njome i  poželjeti ga/je u određenoj mjeri imitirati. 

Čitanjem razvijamo duhovitost i inte-ligencuju - Knjige često pružaju jednu dobru, zdravu satiru, inteligentno ismija-vanje života, ljudskog ponašanja, ljudske gluposti, zabluda, itd. Taj duhoviti cini-zam čitataocu pomaže da postavi   neka pitanja o društvu u kojem živi, kao i o sebi samome, te da se uzdigne iznad apsurd-nosti svoga vremena.

Čitanje je metoda samoterapije - Kroz knjigu ne zavirujemo samo u fiktivne svjetove, već i u sebe, ona nas podstiče na promišljanje o nama samima, čime posto-jeće probleme ne guramo pod tepih naše podsvijesti nego ih iznosima na svijetlo kako bismo ih sagledali i o njima razmis-lili, što je zdravije od ignoriranja. 

Čitanje inspiriše i motiviše - Čitanje če-sto pruža nekakvo nadahnuće stvarajući

u čitaocu osjećaj o nepostojanju nemo-gućeg, dajući mu inspiraciju i vjeru u os-tvarenje snova.  Možemo mnogo naučiti čak iz iskustva izmišljenog lika iz knjige. Fiktivni likovi često mogu biti izvor in-spiracije, baš kao i ljudi koje upoznajemo

u stvarnom životu. Od izmišljenih likova takođe možemo mnogo naučiti, oni mogu uticati na naše živote svojim riječima ili djelima. Isto je i sa mjestima, događajima ili činjenicama koje su opisane u štivu koje čitamo. Recimo, čitajući knjigu o ja-

panskoj arhikekturi ili roman čiji je glavni lik arhitekta možda nakon toga odlučimo da upišemo arhitektonski fakultet.

Čitanje opušta i smanjuje stres - Uz do-bru knjigu možete se opustiti i rastereti-ti od svakodnevnih obaveza. Čitanje vas može odvesti u potpuno drugu dimenziju svijeta. Dobar članak može okupirati vašu pažnju i omogućiti vam da zaboravite na sve brige svakodnevnog života. Mnogi ljudi previše razmišljaju o svojim proble-mima, i često im je zaista potrebna pauza od toga. Knjiga će im pomoći da se opu-ste, kako bi kasnije mogli da se vrate na rješavanje svojih problema bistrog uma i rasterećenih misli. Studija koja je 2009. sprovedena na University of Sussex doka-zala je da je čitanje knjiga jedan od naj-učinkovitijih načina za smirenje. Čitanje ublažava stres za čak 60 posto. Za opušte-ne mišiće i slabije otkucaje srca dovoljno je samo šest minuta čitanja. Barem pola sata čitanja dnevno pruža optimalnu re-laksaciju.

Čitanjem prekraćujemo vrijeme - Ovo je jedna od prednosti čitanja koja je tako-đe vrlo praktična – možete čitati dok se vozite u autobusu, automobilu, vozu, čak i dok čekate u redu u banci. Na ovaj način ćete unijeti malo zabave u ove dosadne, svakodnevne aktivnosti, koje ponekad umiju da traju dugo.

RAZLOZI ZAŠTO TR EBA ČITATI KNJIGE

Najstarija odštampana knjiga

Najstarija odštampana knjiga je Biblija, koju je u nemačkom gradu Mainzu, oko 1455. godine, na pokretnoj štamparskoj mašini odštampao Johannes Gutenberg. Takođe, najprodavanija, ali i najraspros-tranjenija knjiga na svijetu je isto Biblija, sa više od dvije milijarde prodatih primjeera-ka. Takođe drži titulu i najviše prevođene knjige: na dvije hiljade i dvesta jezika i di-jalekata.

Najveća biblioteka na svijetu

Američka Kongresna biblioteka u Wash-ingtonu najveća je na svijetu, sa trideset miliona knjiga na skoro pet stotina jezika i više od pedeset i osam miliona rukopisa.

Najveće knjige na svijetu

Knjiga dužine 3,2 metra, a širine dva, i teška oko 250 kilograma, izložena je na Međunarodnom sajmu knjiga u Havani 2010.godine. Izdavačka kuća iz Perua koja ju je izložila, nada se da će ova knjiga, “Na-

jbolje od univerzalnih misli”, ući u Ginisovu knjigu rekorda. Na 160 ilustrovanih strani-ca sabrane su misli i aforizmi 2.000 ličnosti, od Konfučija do Gabrijela Garsije Markesa, preko Šekspira, Gandija i Majke Tereze.

Knjiga o himalajskoj državi Butan, čiji su autori članovi Instituta za tehnologi-ju u Masačusetsu, jedna je od najvećih na svijetu. To izdanje, pod nazivom “Butan: vizuelna odiseja kroz poslednje himalajs-ko kraljevstvo” objavljena je u izdanju čije su veličine 1,52 i 2,13 metara, a teška je 60 kilograma.

Najstarije i najveće bibi-loteke

Prve biblioteke nastale su prije više od hiljadu godi-na. Pri iskopavanju starog grada Ura, u Mezopota-miji, naučnici su otkrili glineni pečat. Bio je cilin-dričnog oblika s natpisima, i pripadao je prvoj biblio-teci.

Već oko 700. godine pri-je nove ere, narod Mezo-potamije je imao dobro uređene biblioteke po svo-jim hramovima i palačama. Knjige su u tim biblioteka-ma bile glinene pločice

ispisane klinastim pismom. Hiljade takvih pločica raspoređenih prema područjima nauke, sačinjavale su zbirke koje su pred-stavljale prve prave biblioteke. Jedna od njih tzv. Asurbanipalova biblioteka, s oko 22000 glinenih pločica, danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu.

I Egipćani su imali biblioteke koje su čuva-li sveštenici po hramovima. Knjige su bile napravljene u obliku svitaka od papirusa. Najčuvenija biblioteka svih vremena bila je u Aleksandriji, stvorena 300. godine prije nove ere. Imala je najmanje 70000 svitaka od papirusa.

ZANIMLJIVOSTI OKNJIGAMA IBIBLIOTEKAMA

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 76

Katastrofičari nas danas glasnije nego ikad zasipaju svojim lamentuoznim predviđanjem da je ovo naše vreme

poslednje razdoblje štampane knjige, jer ona već broji poslednje dane. Govori se i piše o ozbiljnom zamoru civilizacije pismenosti što vodi ka mogućoj zameni knjige elektronskim zapisom, ili nekim drugim digitalnim oblikom prilagođenim modernom čoveku. Osim toga, u tim zastrašujućim najavama kraja čitalačke ere prednjače upravo zavisnici od čitanja, a njihovom uvidu u praćenje podataka o tome se može verovati, jer ga stiču kao goruće zain-teresovana grupa. Oni već odavno panično skreću pažnju na činjenice da se u ovo doba uspona moderne tehno-inteligencije, knjiga sve više zanemaruje, kao zastareli produkt ranijih epoha, i ona lagano umire na slabim rukama tom činjenicom znatno uspaničenog i opasno proređenog čitateljstva.

Šta se, zapravo, događa sa, kroz milenijume negovanim, poverenjem u važnost knjige, kao prevratničkog izuma u čovekovom razvoju i kontinuitetu. Da li nam zaista predstoji Sum-rak knjige, kako glasi naslov, a u priličnoj meri i zaključak, rasprave kritičara Kaleba Krejna, objavljene nedavno u časopisu Njujorker. Krejn naime razmatra osetno ubrzano gu-

bljenje čitalačkih navika u savremenom svetu u kojem knjigu sve više istiskuje iz našeg života tehnološki unapređena elektronska komunik-acija. On predviđa da je blizu možda i potpuni nestanak knjige, što znači da će biblioteke biti pretvorene u muzeje, ili preuređene u teh-nološke komunikacione stanice.

Ne bi trebalo žuriti sa zaključkom da stvari stoje tako zastrašujuće. Najpre zato što Krejn svoja strahovanja da se moderni čovek sve više obraća vizuelnim sredstvima za ono što je nekad tražio u knjigama koje sve manje čita potkrepljuje uglavnom rezultatima is-traživanja biološkinje Marijane Volf. Ona je, međutim, prevashodno proučavala uzroke disleksije, danas prilično rasprostranjenog poremećaja učenja čitanja kod dece i mla-dih ljudi. Disleksija se naime prepoznaje kao izvesna mentalna blokada koja otežava pov-ezivanje napisanih reči. U težim slučajevima ona onemogućava blokiranu osobu da uopšte nauči da čita, bez obzira na psihički razvoj, poznavanje slova i druge, na oko, normalne mentalne predispozicije za to. Ispitivanja i analize na osnovu kojih je Volfova došla do zaključaka da disleksičari u stvari imaju otpor prema čitanju, jer daleko bolje razumeju (i „čitaju“) slike i lakše se njima sporazumevaju,

naravno ne važe za osobe koje nemaju disleksičke smetnje.

Naglašavajući da se ljudi u današnje vreme sve više udaljavaju od knjige, a okreću se slici kao tekstu, u čemu se ponašaju kao disleksičari, zapravo ukazuje da je gubljenje upućenosti na knjigu opasno, jer vodi potpunom čitalačkom otuđenju. I njegovu opasku da je slika takmac tekstu i da u današnje vreme slika uveliko po-beđuje u tom nadmetanju, treba uzeti sa iz-vesnom rezervom. Jeste uočljivo da moderni čovek sve više napušta knjigu i vraća se u epo-hu modifikovane usmenosti, koja se izražava kratkim rezovima dijaloga upotpunjenog sli-kom. No postoji mnoštvo kombinacija između ta dva medija u kojima se oni međusobno dopunjavaju i potpomažu u svojim različitim nivoima izražajnosti.

Po svemu sudeći, malo je verovatno da su kn-jizi već odbrojani dani. Najpre smatram da su preuveličani strah, i pretnja, da je tehnološki uzlet već uveliko osujetio moć i dejstvo knjige i da joj preti još veće potiskivanje sa glavne ko-munikacione linije. Na čemu se, zapravo, zas-niva toliko mračno uverenje da će tehnologi-ja napredujući ovom neslućenom brzinom, učiniti da se knjiga svede na prevaziđeno

mrtvo slovo na papiru. Reklo bi se da se ug-lavnom temelji na strahu od zarazne atrak-tivnosti novih tehnoloških izuma. Taj otpor humanističke inteligencije prema zaista vrto-glavom tehničkom napretku najviše podseća na onu pobunu protiv mašina u počecima in-dustrijske epohe u devetnaestom veku. Čak se, smatram, u raspravi o činiocima krize knjige, žešće kao glavni krivac za to ističe negativni udeo tehnologije u njenoj sudbini, nego što su svojedobno seljaci i sitne zanatlije napadali mehanizaciju kao smrtnog neprijatelja plemenitog kvaliteta ručnog rada. Kompjuter i knjiga su, naime, stavljeni u binarno opozi-cioni položaj.

Ako pak malo bliže razmotrimo taj su-kob, videćemo da tekovine nauke naprotiv učvršćuju i funkciju knjige. Naučni poriv za avanturom istraživanja nepoznatog, baš kao i pisanje i čitalačka komunikacija jesu zapravo praksa iste provenijencije. Teško je poverovati u to da bi izumitelj, korisnik i stalni usavršav-alac mašine koja čita nadljudskom brzinom bio mogući ubica knjige. Zašto bi odgonetač tolikih nepoznanica iz sveta koji nas okružuje, ranije često na različite načine smelo nagov-eštavanih u literaturi, bio nadalje ravnodušan prema tom izvoru saznanja. Ponukan poets-ki sažetim provokacijama maštara pesnika, logično je da naučnik, takođe maštar, u svo-joj laboratoriji potraži način da naučno ispita prirodu tog nagoveštaja. I poezija i nauka se na izvestan način ujedinjuju u borbi protiv nemogućeg. Koji bi bio razlog za prekid tog odnosa. Uzajamna uslovnost između, recimo, vlasnika mašine za pranje rublja i posedni-ka knjige je samo u tome što čovek koji ima uslove da ga mašina odmenjuje u pranju, odvaja više vremena za čitanje.

Problem je, dakle, stavljen u pogrešnu zagra-du. Ne preti dobroj knjizi propast u današn-jem tehnološki razvijnom okruženju zbog napretka nauke, to je puka generalizacija spo-radičnih pojava. Na drugoj strani opozicije dobroj knjizi opasno stoji industrija zabave koja je u stalnom musponu. Ambicija i volja za saznavanjem osetno se povukla pred agre-sivnim terorom zabave koja invazivno nasrće i najpre ciljano otupljuje svest da bi zauzela vreme i čula. Pritisnut i zagušen tom nava-lom zabavnih pojednostavljenja, čovek gubi energiju radoznalosti i volju za odgonetan-jem nepoznatog. Umesto toga on se do izne-moglosti zabavlja, podjednako za to koristeći elektronske uređaje kao i knjigu. Industrija zabave, ta savremena pokretna traka dopadl-jivih parodiranih životnih slika i zapleta začin-jenih vulgarnim simulacijama erosa, grabi čoveka svim pipcima kao kakav oktopod. Estrada pak kojoj je umentnička vrednost os-novna erotska fantazija, upravo zato što joj je ta vrednost nedostižna, cilja dobru knjigu kao svog prirodnog neprijatelja. Pošto je otupljen-je svesti predigra tog neprestano zaigranog točka razbibrige, normalno sledi da knjizi koja poziva na mišljenje i raspravu tu nema mesta. Izluđena histerija zabave zato nastoji na sve načine da dobru knjigu istisne iz ruku i ispred očiju čitaoca, ili pak da je prevuče na svoju radnu traku i tako joj otupi oštricu.

I šta se, zapravo, dogodilo? Prava ozbiljna kn-jiga je pomalo ustuknula pred tom silinom razuzdane potrage za brzim zadovoljstvom. Zaplašena sopstvenom ozbiljnošću, posumn-jala je u sebe u jednom momentu, i u strahu od zarazne prijemčivosti zabavne šarade, sve krišom sanjajući njenu popularnost, prista-la je na besmisleno poređenje i utakmicu s njom. Priterana tako oštrom i bezobzirnom konkurencijom pred čitaocem, nevoljno se i sama prihvatila nedolične uloge popravljanja njegovog raspoloženja. Za tu rabotu se od kn-jige traže isključivo dopadljiva lakoća ili golic-jliva, vulgarna otvorenost. I tako je počela kri-za dobre knjige. Zapravo tako je počela kriza znanja koje je za intenzitet kreiranja i prijema zabavnih poruka potpuno irelevantno. Knjiga je naime u krizi kao autoritet izvora znanja, a cveta kao rasadnik klišea i banalnosti.

Tu krizu znanja i knjige nije izazvao tehnološ-ki napredak, naprotiv oni su na istoj strani i međusobno se ne isključuju. To da li će čita-lac čitati dobru knjigu sa ekrana, ili iz uvezane knjige je još pitanje mogućnosti ili ličnog iz-bora. No i znanje jednako kao i dobra knjiga su ugroženi industrijom klišetirane zabave u vidu erupcije vulgarnih nadražaja, podešenih za sve uzraste, za sve nagone i potrebe i za sve raspoložive potrošače. Iz te krize ih može iz-vući samo saznanje da je ta količina banalnih modela zapravo samouništavajući materijal. Brodski nas je podsetio da je „suprotstavljanje klišeu ono što razlikuje umetnost od života“.

Paradigma održivosti knjige je zapravo bib-lioteka. Uzmimo Aleksandrijsku biblioteku, nekada najveću na svetu, kao primer sudbine knjige u dugom razdoblju od samih početa-ka skladištenja pisanog materijala do danas. Izgrađena je tri veka pre nove ere, u gradu koji nosi ime Aleksandra Makedonskog. Nastala je za vreme njegovog naslednika iz egipatske dinastije Ptolomeja i posvećena muzama. Osnovana je sa ciljem da pod jedan krov sk-upi i čuva sva znanja sveta. Uspostavili su je i vodili Aristotelovi učenici (Demetrijus iz Falerona, Kalimah i mnogi drugi). U njoj su

tokom vekova radili bezmalo svi značajniji pi-sci, istoričari, bibliotekari, muzičari, ponajpre iz Grčke i Rima, a zatim iz Pergama, Egipta i mnogih maloazijskih gradova. Vremenom je tu sabrana zbirka od nekoliko stotina hilja-da glinenih ploča ispunjenih zapisima koje je trebalo sačuvati, zatim ogroman broj svitaka papirusa, kože i pergamenta ispisanih tek-stovima na raznim jezicima. Uređena je tako da bude ujedno i univerzitet gde se uči iz kn-jiga i o knjigama, gde se proučavaju i tumače razni zapisi i otkrića, a bila je tu i vrlo aktivna prepisivačka laboratorija za pribiranje i um-nožavanje knjiga iz mnogih kultura. U vojnim pohodima na grad i okolinu, stradala je više puta, ali je obnavljana u miru, da bi na kraju, kako svedoče naučnici, spaljena, po svoj prili-ci, kao utočište paganskog nasleđa.

No nije to ni za knjigu, ni za biblioteku kao njenu paradigmu, bio fatalni dan potpunog nestanka. Jeste da će do obnove proći mileni-jum i trista godina, što je vreme za duboki zab-orav, ali taj zaborav očigledno nije bio dovol-jno dubok. Na istom mestu gde je pre mnogo vekova bila izgrađena biblioteka po modelu Aristotelovog Liceuma, niklo je početkom našeg, dvadeset prvog veka, novo savremeno zdanje, današnja moderno opremljena, u ve-likoj meri digitalizovana Aleksandrijska sabir-na biblioteka sveta.

U dugom razdoblju od njenog nastanka, pa nestajanja u požaru, do njene obnove, spal-jivane su i knjige i biblioteke, a sa njima su ne retko goreli i njihovi autori, pisci i naučnici, nekad proglašavani za jeretike, a nekad za kolaterarnu štetu. Knjiga je, međutim sve to preživela, kao u suštini veoma otporna tvor-evina. I sve to potvrđuje uverenje Brodskog iskazano u besedi na otvaranju Sajma knjiga u Torinu 1988. godine, rečima: „Knjige su u celi-ni manje konačne od nas samih.“ Čitanje dakle nije ništa drugo, nego uporno iskušavanje beskonačnosti.

Iz knjige Vide Ognjenović Visoka voltaža

VIDA OGNJENOVIĆ: ČITANJE JE ISKUŠAVANJE BESKONAČNOSTI

Foto: Zvjezdana Gvozdenović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 98

Dragan Radulović je autor zbirki priča Petrifikacija i Splav Meduze, kataloga groteski Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu, drame Pejzaž do pakla ili propast kuće Marinkovića i romana Auschwitz Café, koji tematizuje otmicu putnika iz voza u Štrpcima. Dugogo-dišnji je profesor filozofije u SMŠ “Danilo Kiš” u Budvi, a od 2013. godine je i predsednik Matice crnogorske. Za Krug mladih govori o knjizi i čitanju.

Šta za Vas predstavlja knjiga?

Razmišljao sam često o tome, ali nijesam došao do definitivnog odgovora. Neka vrsta strasti jeste u igri, to je van svake sumnje, ali za razliku od drugih vid-ljivih strasti u mom životu poput ribolova, ova je sva-kodnevna. Dakle, ne mogu da zamislim dan bez nekoli-ko pročitanih stranica. Naj-češće su to knjige koje sam tek otvorio, a ponekad one koje znam skoro napamet. I svaku čitam iz različitih pobuda. Ne bih se iznena-dio da na kraju dođem do zaključka kako u stvari i ne znam ništa drugo da radim nego da čitam knjige, uz malo majstorstva u tom po-slu, koje se, vjerujem, s vre-menom povećavalo. A jeste posao u pitanju, jer biti do-bar čitalac je zanat.

Koliko danas čitamo, ili kako to volite da kažete „vodimo dijalog sa vlasti-tom dušom?“

Ljudi koji vole da čitaju i kojima to nešto znači u ži-votu, siguran sam da ne odustaju lako od toga posla. To je, srećom, još uvijek zakonski nekažnjiva djelatnost, i ne prijeti nam direktna opasnost ukoliko nas neko vidi s knjigom u ruci. Opasnost nastaje kasnije, kada počnemo da razmišljamo o onome što smo pročitali i kada pokuša-mo u javnosti provjeriti sopstvena saznanja. Razmišljanje o pročitanom je „dijalog sa vlastitom dušom“ koji ste po-menuli, jer u sebi odmjeravamo pročitano i nastojimo ga prilagoditi svojim potrebama. A govor o pročitanom je pokušaj pronalaženja sagovornika u zajednici.

Ljudi čitaju, nije to sporno: ono što im je od koristi, što im donosi zadovoljstvo, što ih intrigira i namamljuje na raz-

govor... Ljudi čitaju iz najrazličitijih moti-va, neko da se obavijesti, neko da provjeri prethodna saznanja, ili da svojim slutnjama obezbijedi va-ljanu argumentaciju... Čitanje knjiga je neophodan uslov da bi čovjek postao stručnjak u nekoj oblasti, ali da bi po-stao pametan to nije dovoljno, pamet zahtijeva dodatan napor, a to je životno iskustvo koje valja uskladiti sa gomi-lom pročitanih knjiga. Ili kako je to davno Heraklit rekao: „mnogoznalaštvo ne vodi mudrosti...“ Knjige su kondezo-

vano ljudsko iskustvo koje nam je uvijek dostupno, otvorena mogućnost za po-boljšanje i napredovanje, a to nikada nije malo i bezna-čajno.

Smatrate da je knjigama potrebno vrijeme da bi djelovale u našim životi-ma. Da li to znači da neke knjige treba više puta či-tati?

Kao i svemu u životu, i knji-gama je potrebno vrijeme. A čovjeku u susretu sa knji-gama, pored vremena – i strpljenje. Dakle, paradok-salna situacija: vremena u životu nemamo koliko bi nam bilo potrebno, a pona-šamo se sasvim drugačije, kao da nas to pomanjkanje vremena ničim ne doti-če. Još jedan od paradok-sa ljudskog postojanja, o kojemu je, inače, napisano mnogo zanimljivih i duho-vitih tekstova.

Što se tiče ponovnog čita-nja navešću skoriji primjer: čitajući nedavno jedan esej Džordža Stajnera naišao sam na njegovu opservaciju o Šelingu koja mi je zazvu-čala čudno, a odnosila se

na Šelingov spis „O biti ljudske slobode“, koji sam dav-no još kao student proučavao... Ponovo sam počeo da či-tam. Prvo što me je iznenadilo jeste suočavanje sa onim rečenicama koje sam kao student podvukao: potpuno različite stavove od onih koje bih danas prepoznao vri-jednima podvlačenja, jer tada me je očigledno zanimao odnos razlike između Fihteovog, Šelingovog i Hegelovog shvatanja dijalektike, kao metode saznanja/izlaganja, ali i postojanja svijeta... Tada sam propustio da shvatim kako Šeling u stvari sve vrijeme raspravlja o fenomenu zla u njegovim najrazličitijim varijacijama ispoljavanja. Ali ni-šta strašno, samo sam promijenio marker za podvlačenje

teksta i prilagodio boju novim uvidima. Džordž Stajner je bio u pravu, a ja sam se ponovo vratio studiranju i onom užitku otkrivanja nečega novog.

Šta je uloga pisca, šta on čini za sebe i druge?

Od kad postoji, književnost ništa drugo i ne radi nego mijenja nešto bitno u životu čitalaca. Nakon dobre knji-ge moj svijet više nije isti, a pošto je ponovo pročitam sa izvjesnim odmakom u vremenu, taj isti svijet postaje još nekoliko puta ne-isti! A u svakoj od tih izmjena svijeta uživam u jednakom zadovoljstvu. Vrijedne knjige ohra-bruju u slobodi i podižu stepen samopoštovanja kod lju-

di. Knjige djeluju kao more, kontinuirano i skoro nepri-mjetno. A uloga pisca jeste – kako bi rekao Brodski – da piše dobre knjige. I da se šali zajedno sa svojim čitaocima, dodao bih, jer ne vjerujem piscima bez smisla za humor.

Da li nas čitanje oslobađa stega i granica koje nam re-alnost često nameće?

Pristalica sam stega i granica koje nam nameću zakoni i moral, društvo i kultura... Vidio sam kako izgleda kada se sve to počne urušavati, i nijesam bio oduševljen viđenim. Čitanje samo jedne knjige umije postati sebična i totali-tarna djelatnost, bez sluha za ljude i njihovu prirodnu ra-zličitost... Nego, što reče Helderlin: „tamo đe je opasnost, raste i ono spasonosno!“

„Književnost je komunikacija, otvoreni poziv pisca drugom čovjeku da zajedno s njim razmišlja i mašta“. Da li je to ono što književnost čini postojanom?

Čovjekova potreba da sluša i priča priču, to je dvostruki temelj književnosti. I dokle god ta potreba bude posto-jala, biće priče i pričanja. A kako je čovjek pred svijetom uplašeno, brbljivo biće, koje se pričom brani... postojaće i književnost. Dakle, nijesam zabrinut za budućnost lite-rature.

Koja su Vaša omiljena književna djela i šta preporuču-jete mladima da čitaju?

Školsku lektiru. Sasvim dovoljno, sve iznad toga je čisti dobitak. A svoje omiljene knjige izbjegavam da pomi-njem u javnosti, jer sam odavno naučio da ono što mene oduševljava najčešće ne vrijedi za drugoga. Svaki mladi čovjek koji voli da čita, neka stvara svoju biblioteku omi-ljenih knjiga. Pa ako nam se čitalački putevi u budućnosti ukrste, eto intelektualne iskre radosti. Da li predlažem knjige za čitanje svojim učenicima? Ne znam. Možda uz-gred pomenem neki naslov. Omakne mi se, kad ne pazim šta govorim. Mada, imaju oni sasvim dovoljno svojih oba-veza u školi, i ne treba pretjerivati sa nametanjem novih. Pomenem, pa na volju im.

Vjerujete li da će umjetnička književnost opstati i da

će dobre knjige uvijek naći put do čitalaca?

Odgovor je potvrdan na oba pitanja. Siguran sam da knji-ge pronalaze put, ali vrijedi i obrnuto, i čitaoci do knjiga. Međutim, mene je uvijek više zanimalo kako se to doga-đa: po pravilu, na čudne i neočekivane načine, i u vrijeme kada su nam najpotrebnije. Da sam skloniji takvom tuma-čenju svijeta, rekao bih da tu ima malo i čarolije.

Može li  šund literatura  proizvetsti isti nivo kritičke svijesti kao što to čine klasici? Čitaju li šund oni koji nemaju razvijenu čitalačku kondiciju?

Nijesam isključiv i netolerantan, ljudi čitaju ono što ih za-nima i čime na najbolji način zadovoljavaju svoju estetsku potrebu. Problem bi mogao da nastane ako neko poželi da na osnovu iskustva turskih tv-sapunica počne da tu-mači Anu Karenjinu... Ali, srećom, to se ne događa. Inače, ljudi u većini dobro znaju sve razlike koje su im potrebne u životu, grdno se vara ko misli da ljudi svoje izbore, po-grešne ili ispravne, čine iz neznanja ili zbog toga što su obmanuti. Uostalom, najčešće su obmanuti zbog toga što žele da budu. Tako im je lakše, a uvijek postoji i krivac na koga mogu svaliti odgovornost.

Na koji način čitanje knjiga doprinosi  obrazova-nju mladih? 

Čitanje knjiga razvija maštu, obogaćuje rječnik i uči pra-vopisu, gdje staviti odgovarajući interpunkcijski znak, kako organizovati tekst... Čitanje knjiga, takođe, uspo-stavlja red u glavi i razvija sposobnost da na valjan način verbalizujemo svoje iskustvo, intelektualno i emotivno. I ne može se sakriti u tekstu da li autor voli da čita, ili ne. Vidi se odmah od kakvog je materijala načinjen. Dakle, ako mladi čovjek želi da se bavi novinarstvom, u bilo kom mediju, on mora neprekidno da ulaže u sopstveno obra-zovanje, a to se najlakše postiže čitanjem knjiga.

Da li nas je internet udaljio od navike čitanja? 

Nemam ništa protiv interneta, naprotiv, tamo neprekid-no nailazim na mnoge dobre tekstove do kojih nikada ne bih mogao doći „pješice“. A već sam vam rekao: ljudi či-taju koliko mogu i ono što ih zanima. Problem može da bude gubljenje vremena na budalaste sadržaje interneta. Recimo, mladi čovjek igra igrice svakoga dana po sedam sati... Popušta u školi, ugrožava socijalne veze, postaje za-visnik... Ali tome nije kriv internet. Takvi mladi ljudi uvi-jek pronalaze neki model za svoju „bleju“, bez interneta ili s njim, svejedno je.

Čitanje knjiga je ljubav, a ljubav i sila su nespojivi. Ne dije-lim, u javnosti često prisutan, apokaliptički ton o propasti svijeta zbog nedostatka čitanja, kao što su mi neprihvat-ljive tvrdnje o nestanku i „smrti“ knjige. Ljudska rasa uvi-jek pronađe način da odgodi svoj kraj; knjige, takođe. Te dvije sudbine su povezane.

Dragan Radulović, pisac i profesor filozovije u SMŠ „Danilo Kiš“

Pripremila:Laura Radulović

NIJESAM ZABRINUT ZA BUDUĆNOST LITERATURE „Ljudska rasa uvijek pronađe način da odgodi svoj kraj; knjige, takođe

Te dvije sudbine su povezane “

„Vrijedne knjige ohrabruju u slobodi i podižu stepen samopoštovanja kod ljudi. Knjige djeluju kao more, kontinuirano i

skoro neprimjetno“

„Knjige su kondezovano ljudsko iskustvo koje nam je uvijek dostupno“

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 11 0

Svog srednjoškolskog perioda sjeća se kao vremena kada je, najviše čita-la. Kaže da je u to vrijeme program školske lektire bio prilično obimniji, a obaveznost čitanja nešto što se podra-zumijevalo. Zadovoljstvo joj pričinjava kada od bivših učenika čuje priznanje da ih natjerala da zavole knjigu.

U kojoj mjeri nas je savremeno doba elektronike udaljilo od zadovoljstva čitanja?

Ako pođemo od podatka da je po-sljednjih nekoliko decenija donijelo više promjena i tehničko-tehnološkog napretka nego cjelokupno pređašnje ljudsko postojanje, a ljudska priroda je manje-više ostala ista, ne čudi što se današnji čovjek najčešće osjeća zbu-njenim pred izazovima današnnjice. U stalnoj je trci sa vremenom, u konstan-tnom grabljenju da više stekne, u na-

stojanju da preživi, da dokaže ili da se dokaže, da održi teško stečene pozicije, ili da se nametne. U medijskoj i infor-macionoj zatrpanosti naše svakidašnji-ce, čini se da je sve manje vremena za knjigu, taj najstariji medij koji iziskuje posvećenost, pažnju, koncentraciju, najčešće i povoljne okolnosti za čitanje. I danas objašnjavam mojim učenicima da treba čitati sa knjigom u lijevoj, a olovkom u desnoj ruci, insistiram na vođenju dnevnika čitanja, a pri tom ih zamišljam kako skroluju ili možda če-tuju istovremeno dok čitaju knjigu u elektronskom izdanju. Naravno, ovo se može uzeti kao jedna globalna slika, a treba izbjegavati generalizacije.

Koliko se u Crnoj Gori čita, jesmo li blizu evropskog prosjeka?

Na ovo pitanje odgovor bi mogla da da neka statistika, ako ona uopšte išta

dokazuje. Čitanje je individualni čin, lični izbor, stvar užitka i po-trebe za zadovoljenjem estetičkih potreba. Za-pravo naša potreba da čitamo, kao i izbor djela koja čitamo, go-vore dosta o nama. Na osnovu toga možete procijeniti čovjeka.

Evidentno je da nikad knjiga nije bila dostupnija, nikad izdavačka djelatnost nije bila razvijenija, nikad više sajmo-va knjiga (pogotovo mi u Crnoj Gori insistiramo na tim smotrama, kao da će to unaprijediti čitalačku praksu), a tiraži sve manji i knjige po super-marketima i trafikama se prašnjave u rafovima. Ipak, pogrešno bi bilo za-ključiti da je to devalviralo njenu vri-jednost ili da se takva praksa odrazila na naše čitalačke sposobnosti. Jedno-stavno, mislim da je kod većine ljudi pažnja usmjerena na ono što im na-meće svakodnevnica, da su okupira-ni/zavarani dnevnom trivijalnošću u kojoj nema mjesta za hranjenje duše. Nije do knjiga, do nas je.

Kako mladi danas čitaju, šta im je važno i dobro tokom čitanja?

Da budem realna – najčešće onoliko koliko moraju i onoliko površno koli-ko im se dozvoli. Ima tu raznih tehnika čitanja lektira – „onako“, „na preskoke“, „nisam pročitao, ali znam o čemu se radi“ itd.itd.

Uvijek ističem važnost čitanja djela, a ne prepričanih i skraćenih varijanti. Ima onih koji se opiru, ali vremenom prihvate da je čitanje i tumačenje djela put do spoznaje sebe i svijeta oko sebe.

Iako se u nastavi stalno držimo predvi-đenog programa djela, ona nikada nije ista, nema tu ponovljivosti, jer su gene-racije uvijek drugačije i svaka, tumače-ći djelo, učitava svoj pogled na svijet i percipira ono što je za nju važno. Bude tu uvijek nečeg novog, duhovitog, ali i onog očekivanog prepoznavanja uni-verzalnih vrijednosti. Drago mi bude kada se od prvobitne odbojnosti prema tekstu učenik dovede do preispitivanja stavova i kada ga djelo potpuno uvuče.

Koje lektire i dalje motivišu mlade?

Na roman „Lovac u žitu“ i Kišova djela uvijek dobro odreaguju, Kafka ih zbu-njuje i privlači, uviđaju svrhu upozna-vanja sa klasičnim književnim djelima; razumijevaju modernističke pisce, a čini mi se da najviše sazrijevaju uz oz-biljni program lektira za IV razred – Andrića, Selimovića, Šekspira, Kamija, Dostojevskog itd.

Koliko god se program književnosti svakom novom reformom redukuje, i koliko god nam je teško priznati da je to zaista tako, evidentno je da je i ovako redukovani izbor lektira obi-man za srednjoškolca danas. Jedno su očekivanja, a drugo pokazuje praksa. Mislim da su im ruski realisti (Tolstoj npr.) i njihova obimnost nešto što je u raskoraku sa dinamizmom mladog čo-vjeka danas. Možda bi rješenje bilo da se kvantitet djela smanji, a da se studio-znije proučavaju reprezentativna djela epoha.

Uz obavezni dio lektire imaju li uče-nici mogućnost da sami biraju i izra-žavaju vlastite preferencije?

Svakako. Za sada je to predviđeno je-dino u četvrtoj godini kroz izborni sp-sak djela. Tu bi i nastavni progam mo-rao biti fleksibilniji; trebalo bi uvažiti stanovište i ukus mladih. U mnogim slučajevima se pokazalo da su mladi odbijali da čitaju propisani standard, upravo zbog te obaveznosti, što ne zna-či da nemaju značajno čitalačko isku-stvo i izgrađen ukus.

Koliko kvalitetno danas mladi pišu?

Kao i čitalačka, i kompetencija pisanja se izgrađuje od najnižeg uzrasta. Oče-kuje se da svi učenici tokom osnovne škole izgrade solidnu pismenost koju dalje kroz srednju školu nadograđuju. Ima slučajeva u kojima se neke ispu-štene i nenaučene stvari kasnije teže ispravljaju. Nisu neispravljive, već traže da se uloži više truda.

Kada je o pisanju riječ, važi ono pravi-lo -jasno u glavi, jasno na papiru. Kroz nastavu se uvježbava forma interpreta-tivnog školskog eseja i ona je lako sa-vladiva. Do mature njome bi trebali da ovladaju svi. I oni koji tvrde da ne znaju da pišu. To je standard.

Literarni konkursi i takmičenja su pri-lika da oni nadareniji pokažu svoj ta-lenat i svoje afinitete. Raduje činjenica da imamo učenike koji već imaju svoje objavljene knjige, znači da se ozbiljnije posvećuju pisanju. Znam da neki radije biraju pisanje na stranom jeziku. Sve to govori o sposobnosti udruživanja razli-čitih interesovanja.

A o vezi čitanja i pisanja i ne treba go-

voriti - ona je neupitna – nema dobrog pisca koji nije temeljni, posvećeni čita-lac. Čitanje je (pred)uslov za izgrađiva-nje pismenosti.

Pružaju li profesori mogućnost uče-nicima da  iznesu svoje mišljenje o pročitanim lektirama, ili traže da ga formulišu onako kako su ih naučili?

Čini mi se da su prošla vremena kada se taj vid autoritarnosti u nastavi pri-mjenjivao. Od onog nekadašnjeg „šta je pisac htio da kaže“ , danas prevaziđe-nog, književna teorija recepcije u prvi plan stavlja čitaoca i njegovu sposob-nost učitavanja novih značenja u knji-ževno djelo. Govoreći i iz te pozicije, svako tumačenje, posebno učeničko angažovano i originalno tumačenje je za visoko vrednovanje.

U čemu je ključ toga da mladi zavole knjigu?

Puno je načina, a svaki pojedinac izi-skuje svoj pristup. Najbolje je kad kod učenika postoji unutrašnja motivaci-ja, radoznalost. Biblijskom parabolič-nošću kazano, to je sjeme posijano na plodnu zemlju. Dosta vremena utrošim u razgovoru sa njima zašto je važno da pročitaju djelo, u čemu je konkretna ljepota tog djela, koje koristi imaju od pročitanog i kakav efekat na njih ima doživljeno. Na te argumente najbolje odreaguju, čini mi se. Nekima je po-trebno da prepoznaju žar u predavaču, pa ih to „ponese“ i priljubi uz knjigu. Najgore je kada se motivacija svede na ocjenu.

Zašto je važno čitati?

Puno je razloga. Svako ima svoj ili bi trebalo da ga pronađe. Pored svih mu-drih, uvjerljivih, održivih ili ne-održivih razlo-ga, meni je naj-smisleniji onaj Kafkin stav da „knjiga mora da bude poput sje-kire za zaleđeno more u nama“. To je namanje i istovremeno i najviše što treba da tražimo i oče-kujemo.

Koje zanimljive i korisne knjige prep or uč uj e -te mladima?

Svog srednjoš-kolskog peroda sjećam se kao vremena kada

sam, čini mi se, najviše čitala. Program školske lektire bio je prilično obi-mniji nego današnji, a obaveznost čitanja je bila nešto što se podrazu-mijevalo, nije moralo biti nametnu-to od strane profesora. Uobičavala sam da, kad otkrijem nekog meni novog pisca, pričitam nekoliko nje-govih djela zaredom –na taj način sam, vjerovatno tada i nesvjesno, istraživala njegovu poetiku.

Mogu se sjetiti autora koje sam tada čitala; mogla bih preporu-čiti Kunderu, Hemingveja, Pru-sta, Kafku, Markesa, Crnjanskog, mada ne znam da li mladi danas reaguju na preporuke i da li je re-alno očekivati da se iskustva jed-nog vremena mogu prenijeti u da-našnji kontekst. Posebno ne znam kako bi na primjer Svan (Prustov junak) danas bio interpretiran. Iz pozicije prosvjetnog radnika znam da je jako bitno da se kod djece na veoma ranom uzrastu ra-zvijaju čitalačke navike, da se one kroz osnovnu školu produbljuju insistiranjem na čitanju lektira, a da tek na nivou srednje škole mo-žemo govoriti o izgrađivanju ozbilj-nijih čitalačkih kompetencija koje im određuju čitalački ukus i koje ih osposobljavaju da u moru književ-ne produkcije mogu da prepoznaju kvalitet i da biraju po svojim afini-tetima. Iz te poželjne pozicije svako bira ono što je za njega korisno i za-bavno. Zadovoljstvo mi pričinjava kada od nekog svog bivšeg učenika čujem priznanje da sam ih natjerala da zavole da čitaju. Mladi su obično takvi, najbolje je da ne znaju da ste im „podvalili“ u njihovu korist.

Milica Vuković, profesorica kniževnosti u SMŠ „Danilo Kiš“

KNJIGA MORA DA BUDE POPUTSJEKIRE ZA ZALEDJENO MORE U NAMA

Pripremila:Zvjezdana

Gvozdenović

I danas objašnjavam svojim učenicima da treba čitati sa knjigom u lijevoj, a olovkom u desnoj ruci. Insistiram na vođenju dnevnika čitanja, a pri tom ih zamišljam kako skroluju ili možda četuju istovremeno dok čitaju knjigu u elek-tronskom izdanju, kaže Milica Vuković profesorica knjževnosti.

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 31 2

ČITANJE JE PODLOGA ZA IZGRADNJU NAŠEG LIČNOG SVIJETA

„Reci mi šta si čitao i ja ću ti reći kakvim si čovjekom postao“ - nikada neću prestati da ponavljam moto životne putanje koja me je svih ovih godina vodila i usmjeravala, i kao pisca a prevashodno čovjeka. Nijesam sigurna kada i od koga sam je preuzela, možda i sama u ovakvom obliku kreirala, jer kod mene se čitanje i pisanje preklapaju, u tolikoj mjeri da između njih mogu staviti znak jednakosti.

Kultura čitanja je baza, velika ideja Vavilonske biblioteke jednog Borhesea, Vječne šifre koja je ispisana u univerzumu Njutna, arhetip svijeta – prostora i vremena. Kada kažem kultura, vrlo sam oprezna, jer treba biti svjestan i negativnih konotacija ovog pojma, kultura podrazumijeva proces gajenja, njegovanja i usmjeravanja – kao u agri-kulturi, poljoprivrednik se brine o rastu biljaka. Tako je u svim svjetskim kultura-ma, uvijek postojao momenat određenog propisa – danas to nazivamo trendom, koji je diktirao i uslovljavao opšti momenat kao jedini važeći normativ, u našem socijalis-tičkom društvu druge polovine XX vijeka to je bio kodeks NOB-a. Pisci koji se tem-atikom i stilom nijesu uklapali u propisane norme, bivali su isključeni iz akademskih i čitalačkih krugova. Naš Borisav Pekić je vijek proveo u disidenstvu u Londonu – ne-shvaćen i tek posthumno priznat, slične su sudbine bili mnogi pisci svuda u svijetu i vremenu.

Danas smo svjedoci kulture našeg doba koju diktiraju mas-mediji, iza kojih stoji is-prazni imperativ potrošačkog društva – bit-no je da se knjiga prodaje, ne ko je i kako piše. Tako je vodeći trend da javna ličnost napiše knjigu koja će joj, već u startu, obezbijediti čitanost u krugovima širokih narodnih masa, to može biti polupisme-na voditeljka nekog rijalitija ili zabavne

emisije koja već ima popularnost, pjevačica novokomponovanog šunda itd. Najbitniji momenat negativnih posljedica kulture, sa-držan je upravo u opštem – mi ne moramo slijediti nametnute trendove ukoliko imamo izgrađenu ličnu bazu u sebi.

Čitanjem stvaramo podlogu za izgradnju našeg ličnog svijeta, stava i promišljanja, rasuđivanja koje će uticati na izgradnju i naše ličnosti te samim time i svih naših budućih odnosa sa drugima – familijom i prijateljima, partnerima i vezama. Isto kao kad gradimo kuću – od temelja počinjemo. Ja sam vrlo rano počela da istražujem svi-jet knjiga – krenula sam od antičkih mito-va, bajki i legendi, Biblije i Kurana, Veda i Upanišada – interesovali su me počeci velikih civilizacija. Kasnije sam ih zami-jenjivala viteškim i ljubavnim romanima, avanturističkim, horor i krimi, klasičnim realističkim, mističnim i drugo. Jednom kada izgradimo bazu – nadgradnja postaje eksperiment i igra koju više ništa ne može ograničiti i sputati. Samo zbog toga, mene su kao pisca a i čovjeka, izbjegli svi na-dolazeći trendovi koji su nudili samo de-gradaciju i pad u kič i patetiku.

Kada sam počela da razmišljam kao zrela osoba, a bilo je to dosta rano, već krajem srednje škole – u meni su živjele velike junakinje, Antigona koja se bori protiv društvene nepravde, Ofelija koja svojom pobunom ukazuje na trulost Danske kralje-vine, madam Bovari koja će se usprotiviti lažnom građanskom braku, Ana Karenjina, Nastasja Filipovna i mnoge druge. Svako moje čitalačko iskustvo, moralo je pronaći kopču i sa mojim pisanjem – putem asoci-jativnog povezivanja i umrežavanja – gajila sam svoj vrt u kojem je svaka statua, sva-ki moj kreirani lik imao vezu sa junacima iz mog čitalačkog svijeta. Ne naravno na

način podražavanja, kompjuterskog tren-da copy-paste koji je tako prisutan među savremenim epigonima i plagijatorima, teh-nološki progres kao da sve više potire orig-inalnost među današnjim piscima, nažalost. Govorim o onom najčistijem asocijativnom polju, na kojem se formiraju zgusnute se-mantičke jedinice koje su, kada mnogo čitate, naprosto prava riznica originalnih ideja. Tako sam, dok sam pisala svoju prvu fantastičnu trilogiju ,,Caligat in sole“ (,,Sli-jepa pod suncem“) imala moć da se poi-gravam sa junakinjama iz bajki, grčkih ili Šekspirovih tragedija, ruskih ili francuskih klasičara, naših epova i legendi – tu moć mi je dalo upravo čitanje. Isto kao što mi je dalo i moć lijepog govorenja, besjedništva.

Da bismo izbjegli popularisanje koje nuž-no odvodi dalje od kvaliteta, namećući upravo kvantitet kao imperativ, čime se kn-jiževnost kao i mnoge druge humanističke nauke i umjetnosti približavaju matem-atičkim i statističkim granama – moramo čitati. Namjerno upotrebljavam imperativ, mada sam ga i kao prof. filosofije, između ostalog, poslije Kanta prestala da koristim – jer je humanizam u teškoj i opasnoj krizi danas, čini se više nego ikad. Kompjuter i svi ostali pametni uređaji našega doba, ne smiju zadobiti kontrolu nad nama – mi ne moramo površno prelijetati preko infor-macija koje nam nude web stranice.

Koristićemo ga samo kao olakšicu tog jed-nog klika koji nam štedi nekadašnje sate u biblioteci ili arhivu mog djetinjstva i mladosti, ali samo kao olakšicu da dođemo do željenog naslova. Jer ništa nam ne može zamijeniti momenat šuškanja stranica kn-jige pred spavanje ili u lijeno popodne na kauču – to je naš pogled na svijet, moć da gradimo sebe kao autentičnu jedinku koja misli, bira i voli – svojom glavom.

Katarina Sarić, književnicaSvo bogatstvo svijeta je u knjigama. Za mene čitanje nije bijeg od stvarnosti, za mene čitanje je osveženje, praksa uma, mogućnost da se „prebacim u tuđu kožu“ i proživim još jedan život uporedo sa mo-jim. Šta nam još drugo u životu može dati ovakvu mogućnost? Samo knjiga! Veoma je dug spisak zadovoljstava i korisnosti koje nam čitanje daje.

Čitam svakodnevno. Jednostavno ne mogu bez knjige. Čitam svakog slobodnog tre-nutka, bilo da sam na putovanju, bilo da sam u kući, čitam djeci, čitam suprugu ili on meni, čitam dok spremam jelo u kuhinji, čitam dok ne zaspim…

Imam često običaj da kažem da mi je jedino žao to što za života neću uspjeti da proči-tam sve knjige na svijetu.

Nedavno sam naslijedila cijelu biblioteku jedne aristokratske porodice iz Rusije. Bila sam zapanjena kada sam vidjela da je deve-deset posto tiraža tih knjiga bilo milionsko. A koji su tiraži danas? Zamislite onda koli-ko sam sada bogatiija. Zasigurno mi neće biti nimalo dosadno sljedećih par godina.

Preporučujem mladima da prije svega osvi-

jeste svoja interesovanja kako bi se opredi-jeli za žanr knjiga koji je njima prijemčiv.

Knjige koje preporučujem mladima , sva-kako trebaju biti poučne, mudre, možda i praktične. Naravno, britanske, francuske i ruske klasike devetnaestog vijeka ne bih mogla da zamijenim niti da sa njima po-

dijelim prvo mjesto na listi šta prvo treba pročitati.

Svakako, preporučila bih neke od knjiga, kao i sve knjige niže pomenutih autora, koje mijenjaju svijest, koje bude, otvaraju nove horizonte, navode na put za koji smo smatrali da nemamo dovoljno hrabrosti, okreću sebi, kao što su:

«Iza granice straha»Don Miguel Ruis

«Zrelost»Ošo

«Kaluđer koji je prodao svoj ferari»Robin Šarma

«Biti u sanjanju»Florinda Doner

«Celestinsko proročanstvo»Džejms Redfild

«Komplet tom»Karlos Kastanjeda

«Pročišćenje duše»Kacudžo Niši

Dušica Labović, književnica

Uvijek imam sa sobom knjigu. Pri-like su brojne da pročitam koji red: dok čekam u redu, na aerodromima, kad moji prijatelji kasne. Sada više koristim Kindle. Da, znam da ne može nadomjestiti miris i dodir knji-ge, ali ima svojih prednosti. Čini me sretnom to što uvijek imam biblio-teku sa sobom. Lakši je za nošenje, prilagođen brzom životu.

Osnovnu školu pamtim po Ćopiću, Laliću, Džejn Ostin, Gričkoj vješti-ci Marije Jurić Zagorke, te knjigama Aleksandra Dime: Napoleon, Grof Monte Kristo, Kraljica Margo. Zim-ski raspusti, glava i knjiga ispod jo-rgana.

Zahvaljujući bibliotekarki koja je za-vršila englesku književnost i mudro vršila uticaj na mene, u kotorskoj gimnaziji sam zavoljela Tomasa Har-dija. Od knjiga koje sam u tom peri-odu čitala izdvojila bih nezabilaznog Dostojevskog i Braću Karamazove, Derviša i Tvrđavu od Selimovića (kasnije sam zavoljela Tišine jer sam se pronašla u određenim djelovima), Narcis i Zlatousti Hermana Hesea, Šekspirovog Hamleta, te Ime ruže Umberta Eka.

Nakon gimnazije, duži period ni-jesam nalazila vremena za bilo šta izvan onoga što su mi bile obaveze na fakultetu. Grozničava potreba za čitanjem vratila se u teškim životnim trenucima, kada su mi knjige poma-gale da djelimično skrenem misli i potisnem probleme na koje nijesam mogla da utičem.

Često pišem bilješke o knjigama koje sam pročitala. Moje su bilješke nepo-vezane. Ponekad i ne prate tok rad-nje. Više su trenuci i citati koji su me pokrenuli.

Kao i svi, imam omiljene pisce i dje-la. Izdvojila bih Majstora i Marga-ritu, Homo fabera, Hazarski rečnik, Sto godina samoće, Palatu snova Ka-darea. Neki od pisaca su Tomas Man, Danilo Kiš, Miroslav Krleža, Alber Kami.

U 2017. godini pročitala sam nekoli-ko dobrih knjiga poput: Moje borbe Knausgora, Stonera Džona Vilijam-sa, Kuće veselja Edit Varton, Sluš-kinjine priče Margaret Atvud. Ni histerije ”Gospodar prstenova-Hari Poter-Igra prijestola” nijesu me zao-bišle.

Kada bi trebalo da izaberem jednu knjigu prije svih koje sam pročita-la odlučila bih se za Čarobni brijeg. Pored toga što je ovo remek-djelo u svakom smislu, ni njena slojevitost, ni radnja niti ljubavna priča nijesu za mene od presudnog značaja (iako, naravno, imaju uticaj), već osoba i način na koji mi je darovana posled-nja od tri koje imam.

Jovana Marović, izvršna direktorica Politikon Mreže

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 51 4

Čitanje je za mene veoma važno. Moj pro-fesionalni razvoj odvijao se kroz čitanje stručne literature tokom čitavog radnog vijeka, a to sam nastavila da činim i nakon odlaska u penziju. Jednako važno, čitanje za mene predstavlja kvalitetno provedeno slobodno vrijeme. Dok čitam odlazim u svijet mašte što je dobro u svim životnim dobima. Mašta mi pomaže da izbjegnem stres i loše raspoloženje. Opušta me i to je dovoljno da mi uljepša dan. Mnoge pouke i saznanja iz knjiga motivišu me da bolje ra-zumijem sebe i druge ljude.

Dok čitam, razvijam sposobnost da se saživim sa likovima iz romana, a samim tim i empatiju za ljude oko sebe. S novom knjigom dolazim do novih riječi, dobijam nova saznanja, razvijam svoje kognitivne funkcije i unaprijeđujem pamćenje. Prema tome, čitanje mi omogućava bolje mental-no zdravlje i emotivno stanje, a samim tim povećava kvalitet mog života.

U ovom periodu kada sam manje profe-sionalno aktivna, čitanje je dio moje sva-kodnevnice. Pored stručne literature koja se odnosi na rad sa djecom i omladinom sa smetnjama u razvoju, kao redovni član gradske biblioteke čitam raznovrsnu litera-turu. Osim dobrih romana, čitam biografi-je uspješnih ljudi, putopise, istorijska štiva, tekstove iz oblasti gastronomije i zdravih načina pripremanja hrane…

Teško mogu da se odlučim koje su moje omiljene knjige, ima ih naravno mnogo. Ipak, pomenuću one koje sam nedavno či-tala:

„Mali savjeti za bolji život“ Milene Trobozić Garfild. Kniga se bavi promjenama u ko-munikaciji, koje sa sobom donosi digitalna revolucija. Pošto Milena živi na relaciji Beograd-Vašington na zanimljiv način up-oređuje način života u tim sredinama.

„Šum vremena“ Džulijan Barns. Radi se o ličnoj drami umjetnika, koji se trudi da os-tane čestit, ne dozvoljavajući da na njegovu umjetnost utiču dnevno politička dešavanja.

„Riba u vodi“ Mario Vargas Ljosa. Me-moari o odrastanju i razočarenju dok se bavio politikom.

Orhan Pamuk – „Crvenokosa“. Upozna-vanje sa istinskom ljubavlju, ali i osjećajem odgovornosti.

Milovan Đilas – „Besudna zemlja“. Knjiga koja mi je pomogla da bolje shvatim društ-vene prilike u Crnoj Gori.

Mirko Kovač – „Vrijeme koje se udaljava“.

Haled Hoseini – „Lovac na zmajeve“

Poznato je da odabir knjiga, koje čitamo

govori mnogo o nama. Živimo u vrijeme pisanih informacija i pismenost je veoma važna, a ona podrazumjeva da se čita sa la-koćom, ali i da se razumije pročitano. Uko-liko pravilno formiramo svoj čitalački ukus i razvijemo interesovanje i ljubav za knjigu, obezbjedićemo sebi sadržajniji, kvalitetniji i uspješniji život.

Moja davnašnja želja je da kad os-tarim, radim u biblioteci i okruže-na knjigama nadoknađujem sve što sam propustila da pročitam. Pošto sam vječito u procesu školovanja, pažnju više posvećujem stručnoj literaturi. Tokom studija bili su to udžbenici iz psihologije, a sada lit-eratura iz oblasti omladinskog rada. Trenutno su na “tapetu” priručni-ci o značaju omladinskog rada u zajednici, kompetencijama omla-dinskih radnika, životu grupe i pro-cesu treninga...

Kada biram roman, volim da me “prodrma”, pa se izvjesno vrijeme oporavljam. Ne čitam knjigu za knjigom, pravim pauzu dok se ne slegnu utisci. I ne čitam istu knjigu više puta. Mislim da je život kratak za to. Navika koju nosim iz sredn-joškolskih dana je vođenje dnevni-ka čitanja. Tu su zabilješke koje su mi važne i njima znam da se vratim.

Knjige koje preporučujem, prije nego njihovu ekranizaciju ili igrani komad, su romani naše spisateljice

Ksenije Popović: “Dječak iz vode”’ i “Uspavanka za Vuka Ničijeg”. Izdvojila bih i Irvina Jaloma, kojeg cijenim jer psihologiju nije učin-io banalnom, već njegove knjige doživaljavam i kao romane i kao priručnike.

Kad želim bijeg od realnosti čitam putopisce sa naših prostora, većinom stopere i avanturiste koji dolivaju vatru na moje ideje koje već neko vrijeme tinjaju, čekajući okidač.

Trenutno mi stoji otvorena knji-ga “Zen i umjetnost održavanja motocikla”, Roberta Pirsinga, sa podvučenom rečenicom: ,,Spored-ni putevi se stvarno razlikuju od glavnih. Ritam života i narav ljudi koji žive pored njih drugačiji su. Oni nikuda ne idu. Nisu prezauzeti da bi bili ljubazni. ‘’

Dok to čitam, ujedno se pitam koji je put našla knjiga “, JA ili ja, ko sam ja??”, doktora Lazara Trifunovića. Naime, priča o toj knjizi počinje tako što ju je drugarica kupila sebi,

a pošto je sve asociralo na mene dok je čitala, odlučila je da knjigu “pusti”- to jest, da je prepusti on-ome kome je stvarno potrebna u tom trenutku, sa zadatkom da svaki sljedeći čitalac uradi isto. Tako sam knjigu proslijedila dalje i planiramo da nakon nekog vremena pokuša-mo da pronađemo i okupimo sve ljude kojima je taj primjerak bio namijenjen.

Knjiga od nas traži posvećenost, kon-centraciju i strpljenje, ali nam daje mnogo više, nove dimenzije, nova znanja, pospješuje kritičku misao ali prije svega čini nas boljim ljudima..

Za vrijeme mog odrastanja u različitim državama bivše  Ju-goslavije nijesmo imali mnogo mogućnosti, ali smo posjedova-li maštu. Čitanjem smo odlazili na druge kontinente, otkrivali nove životinje, upoznavali kul-turne različitosti. Bila sam fas-cinirana knjigama i romanima o Indijancima. Upijala sam i u svojoj mašti proživljavala svaku rečenicu. Moj junak tada bio je Winettu, slavni poglavica koji se borio za prava svog naroda. Iako sam bila svjesna da je Vinetua stvorio Karl Maj, pravedni po-glavica je  bio toliko stvaran, da je njegov sistem vrijednosti ob-likovao  i izgrađivao moj vred-nosni sistem. Već tada sam up-oznala dobro i zlo i znala sam da, iako dobro uvijek ne pobjeđuje, od njega ne smijemo odustati.

Danas ponovo čitam klasike, jer sa novim iskustvom, posto-ji  drugačija perspektiva. Jedan Majstor i Margarita nekada je bila priča o nekoj „vjestici“ a da-nas velika životna pouka”.

Dvije knjige obilježile su protek-lu 2017.godinu. Jedna je knjiga poezije „Dzep pun tajni“ Mom-cila Zeka Zekovića, tekstopisca grupe Perper i pjesnika. Da, ljubav je uvijek u modi... Trenut-no čitam knjiu „Ovaj svijet može da bude bolji - moji razgovori sa kćerkom o ekonomiji“,  grčk-og ekonomiste Janisa Varufaki-sa, koju preporučujem svim roditeljima, jer pruža divna i jednostavna objašnjenja trzišta i ekonomije.

Dejana Ponoš, direktorica Arhimed tima i dobitnica Business Woman Award 2017

Mira Babović, psiholog u penzijiKatarina Vukadinović, psiholog

Misli poznatih o knjizi i čitanju• Ostati ravnodušan prema knjizi, znači lakomisleno osiro-

mašiti svoj život. (Ivo Andrić) • Učio sam tuce jezika, proučavao literaturu i umetnost, pro-

veo svoje najbolje godine u bibliotekama čitajući sve što bi mi došlo pod ruku i osetio sam da sam traćio vreme, ali ubrzo sam shvatio da je to bilo najbolje što sam ikada učinio”. ( Nikola Tesla)

• Svakoga dana svog života čovjek treba slušati malo muzike, pročitati nešto poezije i diviti se dobroj slici da mu brige ne bi zasjenile osjećaj ljepote koji je Bog utkao u ljudsku dušu. (Johann Wolfgang Goethe)

• Tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu. (kineska oslovica) Nosi stari kaput i kupi novu knjigu. (Aus-tin Phelps)

• Ideje koje su mi promijenile život dobila sam čitajući. (Bell Hooks)

• Knjiga je piscu ono što je ljepotici njezin odraz u zrcalu. (Jean Paul)

• Ne znam nijedan problem koji sat vremen čitanja nije ublaži-lo. (Charles de Secondat)

• Prije nego što istrgneš list iz knjige, pogledat je li možda tvo-ja. (Mary Somerville)

• Knjige su naše najtiše i najvjernije prijateljice, najlakše je doći do njih, daju najmudrije savjete i najstrpljivije su učiteljice. (Charles W. Eliot)

• Soba bez knjiga je kao tijelo bez duše. (Ciceron)• Knjige su naočale kroz koje gledamo svijet. (Eduard von

Feuchtersleben)• Čovjek koji čita trebao bi biti intenzivno živ. Knjiga bi trebala

biti vatrena lopta u njegovoj ruci. (Ezra Pound)• Često ćeš uvidjeti da je knjiga bolji prijatelj od čovjeka. (Luigi

Settembrini)• Osim psa, knjiga je čovjekov najbolji prijatelj. (Groucho

Marx)• Klasična djela su one knjige koje svi hvale, a nitko ih ne čita.

(Ernest Hemingway)• Čitanje je jedno od velikih zadovoljstava koje vam samoća

omogućuje. (Harold Bloom)• Samo ljubav prema čitanju može spriječiti zlo koje izvire iz

ograničenih ljudi oko nas. (Elizabeth Hamilton)• Koliko je samo ljudi započelo novu eru u svom životu proči-

tavši knjigu! (Henry David Thoreau)• Svaka knjiga ima svoju sudbinu. Onakvu kako je čitatelj shva-

ti. (latinska)• Gdje je još ljudska priroda tako slaba kao u knjižari! (Henry

Ward Beecher)• Nikad ne sudite knjigu po filmu. (J. W. Eagan)• Najbolje su one knjige za koje svatko misli da bi ih mogao

sam napisati. (Blaise Pascal)

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 71 6

Sofija Jović je učenica Srednje muzičke školi u Tivtu. Osnovnu muzičku školu završila je u Budvi. Ka svijetu uspješ-nih muzičara korača uz podršku i po-moć svoje profesorice Gabrielle Aksa-mit. Na takmičenjima osvaja brojne nagrade. Smatra da u inostranstvu lju-di više cijene klasičnu muziku…

U kom trenutku si shvaitla da ćeš se baviti muzikom?

To je došlo spontano, već na početku mog muzičkog obrazovanja. Veliki uticaj na moju odluku da se bavim muzikom imala je profesorica Ga-briella Aksamit, koja me je ujudno i uvela u taj svijet nota i muzike.

Kako se osjecas dok sviras?

Tada zaboravim na sve oko sebe i pre-pustim se emocijama.

Šta za tebe predstavljaju muzička takmičenja?

Na takmičenjima stičem korisna isku-stva. Pružaju mi mogućnost da ocje-nim na kom sam nivou u odnosu na takmičare iz drugih zemalja. Učestvo-vala sam na brojnim značajnim takmi-

čenja u Crnoj Gori i inostranstvu. Do-bitnica sam zlatnih i srebrnih lira.

Na koji način bi klasična muzika trebala da se populariše i da li je do voljno zastupljena u našim medi-jima?

Smatram da su klasična muzika i umjetnost slabo za-stupljeni u medijima. Za malu zemlju poput Crne Gore prisutan je značajan broj kultur-nih manifestacija, ali ljudi nijesu informi-sani i nemaju naviku da ih posjećuju.

Da li je klasična mu-zika u inostranstvu više cijenjena nego kod nas?

U inostranstvu ljudi više cijene klasičnu muziku, oni prepo-znaju trud izvođača. Zato je veća satisfak-cija svirati vani nego kod nas.

Obzirom da si matu-rantkinja, kakve am-bicije imaš za buduć-nost?

Sada sam koncentrisa-na na spremanje pri-jemnog ispita i odabir akademije.

Posebno i emotivno veče do-godilo se u subotu 2. de-cembra u Akademiji znanja,

povodom promocije prve zbirke poezije mlade pjesnikinje Mirjane Damjanove Kasalice „Pod sjenkom duše“, u organizaciji JU „Narodna biblioteka Budve“. Događaj će os-tati upamćen po sjajnoj atmosferi i prisutvu velikog broja gostiju, koji su došli da podrže mladu pjesni-kinju.

O prvjencu petnaestogodišnje Mirjane nadahnuto su govori-li recenzenti: kantautor, pjesnik i slikar Marinko Jovanov Pavićević i književnica i aforističarka Milica

Aranitović Papović. Moderator-ka večeri bila je Stanka Rađenović Stanojević.

Posebnu draž večeri i buru emoci-ja izazvala je lično autorka, recitu-jući stihove svojih pjesama: Crna Gora, Nespokojna sama, Čekam kraj, Noćas mi se plače i Tražim kroj. Mirjana se na početku večeri dirljivo zahvalila svima koji su doš-li na promociju njene prve knige, roditeljima na podršci a direktorici Narodne biblioteke Mili Baljević na organizaciji.

Recitujući stihove u koje je utka-la svoj pjesnički dar, ona je u više navrata publiku dovela do oduševl-jenja, ali i suza.

Blistala je Mirjana, skromna i dos-tojanstvena, slušajući riječi receze-nata, koji nijesu krili oduševljenje, kako njenim stihovima, tako i sna-gom njenog karaktera.

Nakon što je zakl-jučio da je Mirjana rođena pjesnikinja, kantautor Marinko Pavićević obojio je njene stihove muzi-kom, pjevajući ih uz gitaru, a što je dalo posebnu draž večeri.

Književnica i aforističarka Mili-ca Aranitović Papović, čestitala je Mirjani ulazak u čarobni svi-jet pjesničkih Velikana, naglasivši „da bi joj na doživljaju odživljenog života punog emotivnog naboja mogli istinski pozavidjeti i mnogo zreliji pjesnici“.

Knjigu pjesama Pod sjenkom duše, mlade pjesnikinje Mirjane Kasalice objavio je književni klub More iz Tivta u okviru edicije Poetski valovi.

Mirjana Kasalica o knjizi i čitanjuZavoljela sam knjige jer me za razliku od predstava i filmova navode da ono što čitam dublje osjetim i doživim. Čitanjem stvaramo vizije, spoznajemo sebe i pronalazimo nove puteve. Moja umjetnost jeste književnost. Uz poezi-ju pronazim kutak u koji odlazim kada želim da iskažem emocije. Shvatila sam da sam pronašla spas od loših dana i još veću radost za vesele trenutke.

Knjiga je čovjekov najbolji prijatelj. Moje pjesme dale su mi snagu da iza njih hrabro i ponosno stojim. Spoznala sam vrijednost pisanja. Moji junaci i stihovi postali su moji najbolji prijatelji, nestvarni i čudesni. Kroz umjetnost spoznajem svoju vrijednost, učim kako da se ophodim prema ljudima, um-jetnost me čini hrabrijom i samouvjerenijom. Sve što sam nekome željela reći, a nijesam, kazala sam kroz svoje stihove.

PROMOVISANA ZBIRKA POEZIJE MLADE PJESNIKINJE MIRJANE KASALICE

Pripremila:Tea Babić

Pripremila:Ksenija Franeta

Sofija Jović, buduća pijanistkinja

UZ MUZIKU SE PREPUSTIM EMOCIJAMA

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 91 8

Emotivna, povučena u sebe. Ako je bolje  pogledate primijetićete da sija poput zvijezde. Voli fotografiju, čitanje i sanjarenje.  Pričala nam je više o sebi...

Zvjezdana Gvozdenović je članica redakcije “Krug mladih”, autorka  na-slovnih fotografija  našeg časopisa. Odnedavno  piše i novinarske priče. Članica je Upravnog odbora Omladin-skog kluba Budva. Maturantkinja SMŠ “Danilo Kiš” u Budvi. Za sebe kaže da je preosjetljiva, da je tuđa muka i ne-pravda  veoma povređuju.  Smatra da se život ne da isplanirati.

O Zvjezdani u priči koja slijedi...

Priča o meni i fotografiji je pomalo neobična. Veoma slabo vidim i bez naočara ne mogu da uživam u zalasci-ma sunca, lijepim pejzažima, noćnom nebu i drugim stvarima. Međutim, bilo koja vrsta kamere mi omogućava da “progledam” na jedan veoma krea-tivan i meni poseban način. Često ne volim kada me drugi mole da ih sli-kam. Još uvijek najviše volim da foto-grafišem za svoju dušu.

PREVIŠE EMOTIVNA

Stvari shvatam previše ozbiljno i sve primam k srcu. Mislim da sam se u ži-votu poistovijetila sa svakim gladnim djetetom u Africi, svakim psom ili ma-com lutalicom koje sretnem na ulici,...

Šalu na stranu, moj život je stvarno li-jep i jedem više nego dovoljno, ali su tuđa muka i nepravda stvari koje me veoma povređuju.

Najteže mi pada kada na kraju dana shvatim da nijesam dala svoj maksi-mum. Da nijesam rekla roditeljima koliko ih volim i koliko sam im zahval-na na svemu. Da se nijesam smijala dovoljno i jako. Da možda nijesam is-punila neka svoja očekivanja. Da nije-sam bila bolja nego što sam bila juče.

JA SAM... 

Jedna čupava, skakutava loptica ispu-njena srećom i ljubavlju, ali to znaju samo osobe koje su mi veoma bliske.

Mrzim samoću i svađe. Obožavam za-grljaje, sunce, duge razgovore i hranu.

ČITANJE

Čitanje je bitan dio mog života i odi-gralo je značajnu ulogu u formiranju moje licnosti. Za mene su knjige bijeg od ponekad veoma ružne stvarnosti, kao i svijet potpune slobode koji se neda strpati u granice koje često sami stvaramo. Poput bilo koje vrste um-jetnosti. Smatram da je svaka knjiga svojevrsan dar i nastojim da ih tako tretiram. Zbog toga ni jednu knjigu ne mogu izdvojiti kao omiljenu.

KNJIGA

Zbog škole i obaveznih lektira nemam mnogo vremena da se prepustim knji-gama po sopstvenom izboru, ali sam veoma uživala u romanu Meše Seli-movica “Derviš i smrt”. U dogledno vrijeme planiram da pročitam njegov drugi roman “Tvrđava” kao i novu knjigu Den Brauna “Porijeklo”, koju sam dobila na poklon.

OMLADINSKI KLUB

Za članstvo u Omladinskom klu-bu prijavila sam se nakon razgovora sa Katarinom Vukadinovic, saradnicom

u Kancelariji za mlade. Nije mi bilo najjasnije šta  klub treba da predstav-lja, ali sam, kao i drugi, imala potrebu da doprinesem promjenama u korist mladih Budve. Čini mi se da smo u tome uspjeli i nadam se da smo na do-brom putu da napravimo još pozitiv-nih promjena. Za mene ne postoji tim u kojem bih radije bila.

PLANOVI

Ranije sam ih imala mnogo vise nego danas. Smatram da najgore prolaze stvari koje se planiraju, da se život ne da isplanirati. Nekada ga treba pustiti da vas iznenadi.

Pripremila: Jasmina Bigović

Život se ne da isplaniratiZvjezdana Gvozdenović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 12 0

je učio ne samo tehnici pevanja već i umetničkom životu. Tu je i profesorica solo pevanja Anđela Saramandić, ali i neizostavni profesor Ljubodrag Bego-vić koji je najviše verovao u mene. Po-država me je uz sve moje moje mlada-lačke ideje, poput one da napravim prvi celovečernji solistički koncert nakon samo dve godine školovanja glasa. Taj koncert je bio prekretnica, nakon čega sam odlučio da napusim studije ekono-mije i  svu svoju energiju usmerim ka operi.

Tokom svake sezone u beogradskom Narodnom pozorištu  otpevam ne-koliko operskih predstava. U nje-mu sam  ostvario jedanaest glavnih baritonskih uloga.  Mnogo volim tu kuću,  njene ljude, beogradsku publi-ku. U Beogradu  sam  proveo  deo svog života, rada i školovanja. To je  grad u kome imam prijatelje, u kome živi moj otac, grad kome se uvek rado vraćam.

Kako doživljavate titulu prvaka sara-jevkog Narodnog pozorišta?

Sarajevo je čudesan grad, još čudesni-jiih spojeva kultura i različitih tradicija. Grad prepun toplih i srdačnih ljudi.

Biti Prvak opere u bilo kom nacional-nom teatru, velika je čast. Prvak opere je titula, ne radno mesto. Prvak opere i solista prvog faha rade  isti posao, ali se status Prvaka zaslužuje. Neizmerno sam zahvalan  čelnicima ministarstva kulture, upravi pozorišta i direkciji ope-re, što su prepoznali moj rad, ne samo u njihovom pozorištu, već i u Sloven-skom narodnom gledališču u Mariboru, Hrvatskom narodnom kazalištu u Za-grebu, Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i Narodnom pozorištu u Beogradu. Pratili su moj rad od trenutka kada sam prvi put nastupio u ulozi Re-nata u Verdijevom Balu pod maskama. Nakon četiri godine  zaposlili  su me i dodijelili počasni status Prvaka opere.

Kakav odnos imate prema nagrada-ma i priznanjima?

Nagrade potvrđuju da je ono što je ura-đeno bilo dobro, ali da se mora u naj-

manju ruku nastaviti  tako. Iskreno, nisam ljubitelj takmičenja u umetnosti. Voleo bih da se takmičenje zadržalo samo u sportu. U umetnosti tada počinju da se bude de-moni egoizma bez kojih je teško pobediti i opstati, ali koji nikako nisu dobri za stva-ranje i kreaciju. Kreira se iz čiste ljubavi a ne iz ega i takmičarskog duha.

 Šta savjetujete mladima koji se bave klasičnom muzikom, prije svega ope-rom?

U današnje vreme kada je tržište ope-re sve manje, najvažnije je biti  upo-ran,  istrajan, disciplinovan  i  nepresta-no se usavršavati. Samo oni najuporniji ostaju i opstaju do kraja. Najvažnije je da  solo i operski pevač  poznaje svo-je kapacitete i limite. Glas je Božji dar, prema kome moramo biti odgovorni.

Jeste li zadovoljni dosadašnjom sa-radnjom sa svjetski poznatim diri-gentima?

Imao sam čast da sarađujem sa pozna-tim domaćim i stranim dirigentima, po-put onih koji diriguju u Milanskoj Skali i Metropolitenu. Saradnja sa njima pro-širuje vidike svakog operskog pevača, a svaka predstava  je svojevrsna majstor-ska radionica.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Ovog leta, baš na Lovćenu, zahvaljujući jednom  prijatelju, otkrio sam planina-renje. Šetnja po neutabanoj i neistraže-noj divljini me sve više privlači. 

Koji su Vam planovi kada su u pitanju muzička izvođenja? Šta Vas očekuje u narednom periodu?

Do kraja sezone očekuju me dve premi-jere, jedna u Sarajevu, druga u Beogra-du, kao i tekući repertoar u obe operske kuće. U planu su i neka putovanja.

Prvak opere sarajevskog Narodnog pozorišta, bariton Marko Kalaja-nović za naš časopis govori o de-

taljima svoje muzičke karijere, otkriva razloge posebne emotivne vezanosti za Budvu, zašto voli Beograd  i koliko mu znači Sarajevo. Saznaćete  kako doživ-ljava nagrade i priznanja i zbog čega ne voli takmičenja u umjetnosti. 

Budvanska publika nedavno je ima-la priliku da uživa u glasu umjetnika koji je prve note naučio baš tu na obali mora, u starom antičkom  gradu zva-nom Butua.  Novogodišnji koncert kla-sične muzike, bio je prilika da se po ko zna koji put oduži gradu i ljudima za koje ga vezuju divne uspomene.

Kako su tekli Vaši muzički počeci?

Ljubav prema muzici prenijela mi je moja prva nastavnica klavira, profeso-rica Mirijana Pajović, kada sam imao samo sedam godina. Na tome sam joj beskrajno  zahvalan. U njenoj klasi za-vršio sam pripremne razrede muzič-ke škole. Na dečijem takmičenju „Prvi

glas Budve“ 1992. godine, nastupio sam ispred hora muzičke škole Ding Ding Dong, kao solista sa pesmom „Đurin post“, koju je ona napisala. Bilo je to za mene nesvakidašnje, novo i genijalno iskustvo, koje se negde kao seme po-sejalo i klijalo, da bi na kraju izraslo u ljubav prema operi. Neočekivano mi je pripala Prva nagrada publike. Biti prvi u nečemu što nisi znao da umeš i mo-žeš, u nečemu što si tek otkrio, bio je snažan vetar u leđa.

Ne mogu da ne spomenem i dugogo-dišnje pevanje u horu crkve Svete Troji-ce u Budvi „Sveti Jevstatije Prevlački“, u kom sam zapravo prvi put uplovio u oz-biljnije muzičke tokove, kroz prekrasnu pravoslavnu duhovnu muziku.  Nakon muzičke škole i pevačkih solo nastupa u Zeta filmu 1992. i 1994. godine, bio sam pozvan u crkveni hor. Tokom prve go-dine gimnazije, upravo nastavnica Mira je organizovala takmičenje „Glas škole“, na kom su učesnici bili đaci našeg sred-njoškolskog centra „Danilo Kiš“ u Bud-vi. Na tom takmičenju, ponovo sam se

okušao kao vokalni so-lista, i ponovo osvojio Prvu nagradu publike. Bio je to još jedan sna-žan vetar u leđa, nakon čega sam postao član crkvenog hora.

Vaš kratak osvrt na pr-vojanuarski koncert klasične muzike u Budvi?

Uvek je prelepo nastupati pred svo-jim ljudima, pred svojom publikom i u svom gradu. U Budvi  sam proživeo neke od najlepših i najznačajnijih tre-nutaka koji su u meni ostavili neizbri-siv trag.  U Budvi imam  prijatelje koje viđam retko, ali kada se sretnemo uvek nastavimo tamo gde smo stali. Ono što je najvažnije, deo moje porodice živi u Budvi. Nastupati pred njima nešto je najlepše što jedan umetnik može da doživi.

Koliko je značajna podrška porodice za Vas kao umjetnika?

Porodica je u svakoj profesiji, pa tako i umetničkoj, ključni oslonac. Ukoliko podrške nema ili ukoliko postoje op-strukcije unutar porodice, jako je teško graditi karijeru.

Imao sam sreću i Božji blagoslov da su me majka, otac i baka od samog počet-ka podržali. Iako možda u prvom tre-nutku nisu razumeli moju odluku da sve ostavim po strani i potpuno se po-svetim školovanju glasa, bili su mi ne-izostavna i snažna podrška.  Tada sam im obećao, da neću prokockati njihovo poverenje. Da nije bilo njih u izuzetno teškim a ne samo lepim trenucima, ne bi bilo ni mene ovde gde sam sada.

Nakon započetog školovanja u Bud-vi, nastavili ste stručno usavršavanje u Beogradu. Kakva su Vam tamošnja iskustva, zapažanja i utisci?

Imao sam sreću da osnovne akademske i postdiplomske specijalističke studije solo pevanja, završim kod  profesori-ce  emeritus Radmile Bakočević.  Pre-nela mi je ne samo znanje već i veštine odnosa prema glasu, poslu i kolegama.

Ne mogu da izostavim  pokojnog pro-fesora Živana Saramandića  koji me

GLAS JE BOŽJI DAR PREMA KOMEM O R A M O B I T I O D G O V O R N I

M A R K O K A L A J A N O V I Ć

Pripremio:Miloš Boreta

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 32 2

Mladi su nedovoljno zastupljeni u mediji-ma i na taj način, indirektno, prikazani kao pasivni i nezainteresovani, pokazalo je  is-traživanje „Monitoring medijskih sadržaja namijenjenih srednjoškolskoj populaciji“ koji je uradila NVO Savez da decu i mlade uz podršku Ministarstva sporta Crne Gore.

Rezultati istraživanja ukazuju na to da sa-držaji koji se nude mladima u masovnim medijima oskudijevaju adekvatnim pro-gramima, te da moderni mediji, iako imaju nesvakidašnji uticaj, zapostavljaju njihove stvarne potrebe, manipulišu njima i rela-tivizuju ih.

Analiza medijskih sadržaja pokazala je da su mladi previše zastupljeni u takozvanim lakim temama vezanim uz sport i zabavu,

dok ih u temama koje se bave politikom, ekonomijom, socijalnom problematikom nema.

Istraživane je  rađeno u periodu od 1. jula do 30. novembra 2017. godine  sa ciljem da se izradi analiza objavljenih medijskih sadržaja koji su namijenjeni mladima sred-njoškolskog uzrasta, u kojima su predmet izvještavanja bila pitanja koja se odnose ili se tiču ove populacije, kao i da se ispitaju njihovi stavovi u vezi sa tim.

Predmet analize  bio je  televizijski pro-gram emitovan na nacionalnom emite-ru  TVCG1, kao i televizijama sa nacio-nalnom pokrivenošću: TV Pink M, Prva TV i TV Vijesti, kao i članci objavljeni na najčitanijim portalima: Vijesti, Cafe del

Montenegro - CdM i Analitika. Sprovede-na analiza pokazala je da se mediji prema mladima  odnose bez koncepta, takoreći usputno - isključivo kao prema recipijen-tima, a ne kao potencijalnim sudionicima u kreiranju medijskih sadržaja. Posledica toga je prisustvo preovlađujućeg nepov-jerenja mladih prema medijima.

“To saznanje može biti od velike korisi-ti medijima koji žele da budu dominantan kreator društvenih zbivanja, a ne tek puki prenosilac događaja. Takav pristup, sma-tramo, trebalo bi osobito snažno da bude izražen u stvaranju sadržaja za djecu i mlade, koji su i najviše izloženi medijima i kojima su oni (p)ostali glavni izvor infor-macija i savjeta. Jedino kretanjem u tom smjeru mogli bi imati značajnu ulogu u

odgoju mladih generacija i mogli bi govo-riti o njihovom uvažavanju mladih. U su-protnom, ne bi bili daleko od podcjenjiva-nja”, piše u istraživanju.

Sprovedena analiza pokazala je nedostatak specijalizovanih emisija namijenjenih sred-njoškolcima, kao i da  izostaje obrađivanje teme obrazovanja u širem smislu,  izv-ještavanje o kvalitetu obrazovnog pro-grama, konkurentnosti zanimanja za koja

se srednjoškolci osposobljavaju, oblicima i mogućnostima neformalnog obrazovanja mladih. U sadržinskom smislu, televizije su oko polovinu ukupno emitovanih sadržaja posvetile sportskim temama odnosno us-pjesima domaćih sportista koji pripadaju ovoj ciljnoj grupi. 

U posmatranom periodu, samo su na TV Vijestima emitovane 3 epizode  emisije domaće produkcije U Lavirintu 2 u kojima

su, na način prijemčiv mladima, obrađena pitanja dječijeg prosjačenja, obrazovanja i zapošljavanja mladih Roma, kao i pitanje maloljetničkih brakova. Kad su u pitanju preuzeti, odnosno reemitovani sadržaji, ta-kođe se izdvaja samo TV Vijesti, koja je pri-kazivala serijal emisija Perspektiva. U ovoj emisiji su upravo mladi iz regiona iznosili svoje mišljenje u vezi sa važnim temama kao što su nacionalizam, vjerska netrpelji-vost, ljudska prava i sl...

MEDIJI ZAPOSTAVLJAJU S TVARNE POTREBE MLADIHTema: Mladi i mediji

Srednjoškolci smatraju da je najveći dio tele-vizijskih emisija i programa posvećen ili djeci uzrasta do 10 ili 12 godina ili starijim gener-acijama, odnosno da nema sadržaja koji bi bili posvećeni njima. Takođe smatraju da bi televizije trebale da se više bave problemima, potrebama i pitanjima sa kojima se susreće njihova generacija. Teme koje najviše zanima-ju tinejdžere i na koje bi željeli da mediji malo

više obrate pažnju prvenstveno su vezane za izbor njihovog budućeg zanimanja, rješavanje problema u ponašanju, jačanje samopouzdan-ja, obrazovne teme u širem smislu, školska tak-mičenja, teme vezane za odrastanje i zabavau.

Oni smatraju da je potrebno da ove teme budu obrađene na zanimljiviji, savremeniji način, kroz sadržaje koji bi morali biti interaktivniji i

participativniji. Sprovedeno istraživanje je po-kazalo da mladi ljudi pokazuju interesovanje za razgovor na ove teme. Iako mladi učesnici ispitivanja sebe generalno doživljavaju pa-sivnim, bezvoljnim i bez dovoljno samopou-zdanja, smatraju da bi uz odgovarajuću pomoć i podršku bili motivisani da i sami učestvuju u izradi sadržaja koji bi bili korisni njihovim vršnjacima.

I u odnosu na portale  se primjećuje da izostaje obrađivanje teme obrazovanja u širem smislu, kao npr. izvještavanje o kvalitetu obrazovnog pro-grama, konkurentnosti zanimanja za koja se sred-njoškolci osposobljavaju, oblicima i mogućnosti-ma neformalnog obrazovanja mladih.

Mladi koji su učestvovali u istraživanju  ukazali su na to da u najvećoj mjeri prate medije preko interneta, pa je očekivanje bilo da će portali biti predmet njihovog interesovanja u većem obimu. Analiza rezultata je, međutim pokazala sasvim su-protno. Najveći broj ispitanika gotovo uopšte ne prate, niti su mnogo zainteresovani za navedene portale.

Jedan od osnovnih razloga zato što srednjoškolci

veoma malo prate portale jesu sami sadržaji koji se u njima nude, odnosno nedostatak sadržaja koji su posvećeni srednjoškolcima, tinejdžerima. Kako su ispitanici naveli, na njima uglavnom preovlada-vaju zabavni sadržaji i politika. Jedan dio sagov-ornika je ukazao na problem tzv. bombastičnih naslova, iza kojih se kriju netačne ili lažno pred-stavljene informacije bez većeg značaja.

Analiza je pokazala da mladi ljudi imaju dosta tema o kojima bi htjeli dobiti više informacija i da su zainteresovani da o problemima koji su karak-teristični za njihove generacije, kao i o pitanjima koja ih zanimaju, čuju u televizijskim medijima ili internet portalima. Dosadašnji način obrade tih problema u datim medijima, prema njihovom mišljenju, zastarjeo je i stereotipan tako da ga tre-

ba učiniti kreativnijim, promijeniti i prilagoditi savremenim mladim generacijama.

Kada su u pitanju problemi vezani za njihovu gen-eraciju, smatraju da je njima prijemčivije ukoliko o tim problemima govore sami mladi ljudi koji su prošli kroz te probleme a ne stručnjaci ili odrasli. Tako, o problemima i lošim efektima koriščenja narkotika, jačanju samopouzdanja i sl., mnogo bi im shvatljivije bilo ukoliko bi o tome govorili njihovi drugari koji se sa tim suočavaju, njih će prije slušati. Takođe, obzirom da im je internet kao medij bliži, predlažu otvaranje stranica na društvenim mrežama na kojima bi se o tome di-skutovalo.

UK LJUČ ITI ML ADE U IZ R ADU SADR Ž AJA

I SA P ORTALIM A SLIČ NO

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 52 4

Jovana Jagetić je članica redak-cije Kruga mladih, volonter-ka Crvenog krsta i programa „Antitrafiking“, kao i koordi-narka programa „Briga o stari-jima“ . Osnovnu školu završila je sa prestižnom diplomom „Luča“. Nastavlja da niže pe-tice u SMŠ “Danilo Kiš“. Bo-rac je za pravdu i vijednosti koje počivaju na humanosti i empatiji. Odgovorna, tačna, principijelna. Samokritična i perfekcionista...

Kako usklađuješ brojne oba-veze kojih si se već kao sred-njoškolka prihvatila?

Često me to pitaju, ali ni sama ne znam odgovor. Takva sam od malena. Oduvijek volim da učim i radim. Ne raditi ništa je prosto dosadno. Još kao dijete, imala sam mišljenje o svemu i nijesam se ustručavala ga iznesem. Imati cilj, znači da si na pola puta da ga ostvariš. To nije uvijek lako, ali i ne treba da bude. Najvažnije je odrediti prioritete.

Šta te posebno emotivno is-punjavaja?

Svaka aktivnost je priča za sebe, koja me obogaćuje no-vim iskustvom i poznanstvi-ma. U Krugu mladih sam duže pa me za njiih vezuje više us-pomena, ali sam i kao volon-terka Crvenog krsta veoma emotivno ispunjena. Sve što radim mi pričinjava zadovoljt-svo i izgrađuje moju ličnost.

Kada si se uključila u aktiv-nosti „Sedme sile mladih“ i šta te motiviše da istraješ u daljem radu ?

Nakon jednog druženja sa članovima redakcije i čitanja prvog broja časopisa, poželjela sam da postanem dio tima koji stvara, druži se i radi nešto korisno i važno za zajednicu. Nakon što sam se oproba-la u ulozi novinarke, shvatila sam da mi se ta uloga, u kojoj sam se slučajno našla, veoma dopala. Uzbuđenje koje sam osjetila tada i dalje me motivi-še da budem dio tima sa kojim kreiram časopis i portal Krug

mladih. U takvoj redakciji, nije teško istrajati. Za dvije godine članstva u redaciji, stekla sam iskustvo i znanje koje će mi koristiti, bez obzira na posao kojim ću se ubuduće baviti. U Krugu mladih naučili smo da suzbijemo strah i tremu pri-likom javnih nastupa i razgo-vora o nekoj temi. Unaprijedili smo i dalje unaprijeđujemo pisanje i izražavanje, naučili smo više o novinarstvu i isku-sili šta znači biti novinar. Bez lažne skromnosti, vjerujem da kao redakcija napredujemo i

da nam je svaki naredni broj čitaniji u odnosu na prethod-ni. Doprinijeli smo i uticali na pozitivne promjene u gradu i sada gotovo svi u Budvi znaju za „Krug mladih“. Najdraže us-pomene su mi sa zajedničkih druženja i odlazaka u štampa-riju, kada smo pratili kako se naše misli i rečenice stapaju u jednu cjelinu - časopis. Nakon svakog narednog broja slijedi promocija, kada željno išče-kujemo povratnu informaciju publike.Tada pratimo njhove reakcije, dok čitaju ili prelista-vaju časopis koji smo im pri-redili.

Šta te je motivisalo da se pri-družiš organizaciji Crvenog krsta Budve ?

Biti volonterka i saradnica Cr-venog krsta, podrazumijeva odgovornost, ali i predivno iskustvo i momente koji se ne zaboravljaju. Učimo šta znači biti nesebičan, altruista, po-

magati drugima, bez ikakvih očekivanja. Sve je počelo kada sam sa ekipom za prvu pomoć učestvovala na opštinskom ta-kmičenju, na kom smo osvo-jili treće mjesto. Uslijedilo je obilježavanje važnih datuma iz našeg crvenokrstaškog ka-lendara. Bila sam u prilici da učestvujem u akcijama soli-darnosti i prikupljanju pomoći za socijalno ugrožene porodi-ce. Učestvovala sam u prezen-taciji programa Crvenog krsta u školama i drugim institu-cijama. Kao koordinatorka

programa „Briga o starijima“ posjećujem tri starije gospođe o kojima brinem. Druženja u Klubu starih sa volonterima i zaposlenima, podsjećaju me na to šta znači biti volonter i zašto sam ponosna na svoj iz-bor.

Kako se osjećaš u ulozi mo-deratorke ?

Lijep je osjećaj kada ti dru-gi vjeruju i kada očekuju da ćes valjano obaviti zadatak. U ulozi moderatorke nemam tremu, već uzbudjenje zato što imam nešto važno da saop-stim publici. Volim javne na-stupe, poput takmičenja reci-tatora, kada mogu da gledam publici u oči. Pri svakom obra-ćanju vodim računa o dikciji i o tome da budem dovoljna glasna. Trudim se da prema svima budem pažljiva. Na taj način ukazujem dužno pošto-vanje i zahvalnost prem onima koji su prisutni.

Uskoro za-vrsavas gi-m n a z i j u . Vidiš li sebe u novinar-stvu?

Veliku ljubav gajim prema ovoj profe-siji i iskreno, mogu sebe da zamislim kao buduću novinarku. Novinar-stvo nije lak posao, a pravi no-vinari u svakom trenutku tre-ba da preuzmu odgovornost za ono o čemu govore i pišu. Međutim, imam i neke druge želje. Književnost me zanima od malena a učenje stranih jezika je moja velika strast. Ne znam šta ću na kraju odlučiti, ali se divim onima koji to već sada znaju.

U osnovnoj školi, bila si članica školskog časopi-sa „Klio“ . Da li si već tada osjetila ljubav prema novi-narstvu?

„Klio“ je moj prvi ulazak u svijet novinarstva. Moguće da tada još nijesam bila svje-sna svojih interesovanja. Kada sam postala članica Kruga mladih, osjetila sam želju da više radim na sebi. Pored toga što volim da pišem, istražujem i upoznajem svoj grad i ljude, otkrila sam i talent da vodim programe uživo. Vjerujem da će mi sve to kasnije koristiti.

Griješiš li i učiš li na greška-ma?

Naravno da griješim. Svi gri-ješimo, svakodnevno. Nije-smo savršeni, ipak suština je u tome da naučimo da živimo sa svojim nedostacima. Trudim se da istu grešku ne ponovim više puta, jer tada nije greška, već lični izbor.

Kojih se principa pridržavaš i čime se rukovodiš ?

Kada god to mogu, trudim se da ukažem pažnju onima koji to zaslužuju. Ne radim ništa polovično. Prihvaćene oba-veze završavam najbolje što mogu. Ne volim da se pretva-ram, kao ni da sam u drustvu

onih koji to čine. Ne želim da se mijenjam zbog drugih, niti da to neko čini radi mene. Kada bi se svi ponašali prirod-no i iskreno, bez laži i pretva-ranja, svijet bi bio mnogo ljep-še mjesto za život. Takođe, mislim da je besmisleno biti kukavica. Tada se propuštaju najljepše prilike u životu. Ne kaže se bez razloga „sreća pra-ti hrabre“. Smatram da ne tre-ba suditi drugima, a da pret-hodno nijesmo upoznali sebe. Ćutanje mnogi shvataju kao odobravanje, stoga, mislim da ne treba ćutati, već se glasno boriti za svoje ciljeve. Niko drugi to neće uraditi umjesto nas.

Smatraš li da je način na koji se prema drugima ophodi-mo zapravo naša lična karta?

Ljudi mogu da zaborave šta smo kazali ili uradili, ali ne i kakve smo osjećaje u njima izazvali. Naše ponašanje jeste naša lična karta i nešto što određuje našu ličnost. Vas-pitanje i dobre osobine drugi cijene i poštuju, od toga često zavisi naša budućnost. Poštu-jem i cijenim sagovornike, bez obzira da li su u pitanju djeca ili odrasli. U razgovoru sa nji-ma gledam ih u oči. Smatram da je bitno imati stav i ne skla-njati pogled.

Šta su ti prioriteti u životu?

Na prvom mjestu mi je poro-dica, veoma cijenim trenutke provedene sa njima, zatim ško-la i moji zacrtani ciljevi. Kao i većina mladih ljudi, imam snove. Važno mi je da budem korisna za društvo i zajednicu, kao i da doprinesem gradu u kom živim. Trenutno to činim kroz aktivnostu u „Krugu mla-dih“ i Crvenom krstu.

O čemu Jovana mašta ?

Sa jedne strane trudim se da ne „odlutam“ previše, da ne bih propustila stvarni život oko sebe, a opet samo srećni ljudi umiju da maštaju. Kao i svi, imam trenutke kada se za-mislim i razmišljam o stvari-ma koje bih voljela da uradim, mjestima koje bih voljela da posjetim, o budućnosti, o ne-koj knjizi ili filmu koji je osta-vio utisak na mene. Dok su mi u mislima planovi za taj dan, pokušavam da ne razmišljam o obavezama kao o nečem teš-

kom i napornom. To su moji izbori i dok je tako, zadovoljna sam.

Šta za tebe predstavlja prija-teljstvo i jesi li od onih koji imaju puno prijatelja?

Prijateljstvo i druženje nije isto. Možemo biti okruženi ljudima, a nemati osjećaj bli-skosti. Nekima je potrebna grupa, da bi se osjetili poseb-no i popularno. Meni je do-voljno nekoliko prijatelja, sa kojima imam slične poglede na život. Pažljivo ih biram i smatram da trebamo među-sobno da se poštujemo. Danas je teško naći nekoga ko posje-duje prave vrijednosti. Lakše

je utopiti se u masu i ponašati se kao većina, dok biti svoj i drugačiji zahtjeva žrtvovanje i hrabrost.

Cijene li ljudi odgovorne i pouzdane osobe ?

Rekla bih da umiju da pre-poznaju takve osobine, ali ne uvijek i da cijene. Često isko-rištavaju vrijedne i odgovorne osobe. Dobar savjet koji sam nedavno dobila je da ne do-zvolim drugima da moju do-bru volju shvataju kao njihovo pravo.

Kako bi sebe ukratko opisa-la?

Lakše je govoriti o tuđim oso-binama, u tom slučaju može-mo biti objektivni. Kada govo-rimo o sebi nijesmo sigurni šta reći, a šta prećutati. Uglavnom se trudimo da sakrijemo svoje mane, a da prikažemo vrline. Rekla bih da sam ozbiljnija u odnosu na generaciju kojoj pripadam, tolerantna i neko ko voli da oprosti. Takođe sa-mokritična i perfekcionista. U kućnoj atmosferi neko ko voli da priča. Privržena svojoj porodici. Nestrpljiva kada ne-što želim, i uporna dok to ne ostvarim.

Sa kojim književnim likom bi mogla da se poistovijetiš ?

Mislim da bi mi život bio do-sadan bez knjiga, koje nam otvaraju vrata različitih svje-tova i kultura. Kada bih treba-la da se poistovijetim sa nekim od junaka, bila bi to Antigona iz Sofoklove drame. Kao i ona, borac sam za pravdu i veoma požrtvovana kada je porodica u pitanju.

Šta ti najčešće izazove osmjeh a šta suze ?

Trebali bi što češće da se smijemo. Dovoljan je i mali osmijeh, da pošaljemo po-ruku svom mozgu da smo srećni. Smijem se kad sam sa pozitivnim ljudima. Sma-tram da treba izbjegavati negativne osobe, koje imaju problem za svako rješenje. Osmijeh mi može izmamiti moja porodica i najbliži pri-jatelji, čak i kada sam ljuta ili neraspoložena. Nije rijetkost da se nesvjesno osmjehujem, dok čitam dobru knjigu ili gledam film, kada naučim nešto novo ili nekome po-mognem. Kada sretnem po-znanika na ulici koga nijesam dugo vidjela. Nijesam osoba koja često plače, naročito ne pred drugima, ali postoje tre-nuci kad sam osjetljiva. Ra-stuži me kada čujem nečiju tužnu priču, kada se unesem u film i zaboravim da je tužan kraj samo plod nečije ma-šte. Ponekad lično doživim tuđi problem, a ako nisam u mogućnosti da pomognem osjetim se bespomoćno. Svi u mom okruženju znaju da ne volim svađe i da mi takve situacije teško padaju. U sva-kom slučaju suze nijesu znak slabosti.

VASPITANJE JE NAŠA LIČNA KARTA Jovana Jagetić

Pripremila:Jelena

Kovačević

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 72 6

Svjetski i evropski šampi-on džiu džice u seniorskoj konkurenciji Stefan Vukotić, sigurnim korakom penje se ka vrhu. Najbolji je sportista Budve za 2013, 2015, 2016. i 2017. godinu, selektor ju-niorske reprezentacije Crne Gore, trener Ju-Jitsu kluba Budva, kao i student treće godine Pravnog fakulteta u Podgorici. Osvajač je mno-gobrojnih medalja na zva-ničnim prvenstvima Svijeta, Evrope i Balkana i to u kadet-skoj, juniorskoj i seniorskoj

konkurenciji. Onima koji su na početku sportske karijere savjetuje da vjeruju u sebe i da slijede svoje snove.

Prošle godine kao senior zablistao si na Evropskom i Svjetskom prvenstvu. Sa kakvim osjećanjima si se vratio u svoj rodni grad?

Uvijek je poseban osjećaj kada osvojite medalju. Pored ličnog zadovoljstva, veoma sam srećan što sam  svoju zemlju i svoj rodni grad  na

najbolji način predstavio Evropi i Svijetu.  Posebno je zadovoljstvo kada se vratite kući kao šampion, kada ste u svom gradu prepoznati kao veliki sportista i kada uživate poštovanje sugrađana.

Na žalost, dešavaju se i ra-zočarenja. Pored uvažavanja sugrađana očekujemo i od nadležnih organa za sport u našem gradu, da imaju više razumijevanja i obzira prema onom što postižemo i činimo za svoj grad.

Šta obično sebi suge-rišeš pred važna ta-kmičenja?

Jedna od m o j i h s p o r t s k i h vrlina je  što posjedujem veliko samopouzdanje i  što sam svjestan  svojih kvalite-ta. Nikada nijesam očekivao medalju, već sam po nju išao samouvjereno!

Koja je formula tvojih sportskih uspjeha?

Dobro se organizovati u iz-vršavanju obaveza. Nije do-voljno biti uspješan samo na tatamiju, već i u privatnom životu, koji često zna biti pre-bukiran obavezama. Ukoliko imate cilj i obaveze poređate na pravi način,  ništa  vas ne može zaustaviti.

Kojih takmičarskih mome-nata  se  najradije sjećaš, a koje želiš da zaboraviš?

Sa takmičenja nosim lijepe uspomene i imao bih mnogo toga da ispričam. Ipak,  iz-dvojiću situaciju  kada je himnom naše države zatvo-reno Prvenstvo svijeta za ju-niore i kadete 2013. godine u Bukureštu. U paru sa Lidijom Jokić, radili smo u finalu pro-tiv reprezentacije Njemačke. Bitan detalj je to što se finalni mečevi dešavaju na jednom borilištu, kako bi pažnja či-tave publike bila usmjerena na taj događaj. Meč prije nas, takođe finalni, radile su naše kolege iz reprezentacije koji su, na sreću, pobijedili veo-ma jake protivnike iz Fran-cuske, što je nama otežalo posao na psihološkom nivou. Obzirom da smo radili meč za zatvaranje prvenstva, lju-tita “gubitnička” reprezenta-cija Francuske iz prethodnog meča, ostala je da navija pro-tiv nas zajedno sa Njemcima, što je činilo oko dvije stotine ljudi i doprinijelo potpunom doživljaj tog meča. Na našu

sreću, a njihovu veliku žalost, pobijedili smo u jako teškom meču i himnom naše države zatvoreno je prvenstvo svi-jeta.

Što se tiče loših momenata, nikada ih nijesam doživlja-vao previse tragično. Poraz doživljavam kao lekciju iz koje učim, nakon čega mno-go više i bolje  radim kako bi  se sledjeći put   domo-gao  medalje.  Iza svakog lo-šeg rezultata krije se veliki uspjeh, ukoliko nađete pravo rješenje.

Šta te motivše da se boriš i dokazuješ, uprkos poteško-ćama na koje kao sportista nailaziš?

U sportu se uvijek nalazite pred velikim izazovima i za-dacima. Kada prvi put nastu-pate na nekom takmičenju, u ovom slučaju navodim primjer evropskog ili svjet-skog prvenstva, imate želju da ostvarite dobar rezultat. Ukoliko osvojite bronzanu medalju, sledjeći put želite da se borite za veće odličje. Jed-nom kada se domognete tro-na, nalazite se pred najvećim i najtežim zadatkom,  vaši protivnici imaju mnogo veću želju i motiv da vas sa njega sklone. Stoga vaš zadatak po-staje mnogo teži, zahtjevniji i izazovniji, uvijek morate da dominirate i nemate pravo na grešku.

Šta je uticalo na to da pre-rano sazreš u odnosu na svoje vršnjake?

Što se tiče mog sazrijevanja, za to su “krivi” moji roditelji, koji su me odmalena usmje-ravali na pravi put. Moj otac Ranko Vukotić, koji je osno-vao Ju-Jitsu klub Budva, ni-kada me nije pritiskao da se bavim ovim sportom. Napro-tiv, pustio me je da sam od-lučim. Nakon mnogo lutanja, razgovarao sam sa njim i od-lučio da se oprobam u sportu za koji me sada veže velika ljubav. Svi moji dalji rezultati ne bi bili mogući bez podrš-ke  porodice. Ovo nije samo moj uspjeh. Posebnu zahval-nost dugujem  ocu, koji je bio moj trener, mentor i po-drška. Moj trenerski uspjeh krunisan je i imenovanjem za selektora juniorske reprezen-tacije Crne Gore.

Kada se bavite sportom raz-mišljate, vaspitavate se i sa-zrijevate na drugačiji način. Sport oplemenjuje kako ti-jelo tako i duh, kulturološki utiče na nas. Kroz takmi-čenja učimo takozvani „fa-ir-play“ što je veoma bitno za razvoj djeteta, prije svega vas uči šta znači poštovanje protivnika.

Na čemu insistiraš u tre-nažnom procesu i kakav je osjećaj raditi sa djecom i mladima?

Moram da priznam, da me rad sa djecom u potpunosti ispunjava i da sa radošću dočekujem svaki sledeći tre-ning. Volim način na koji iz-vršavaju svoje zadatke,  kada se slažu i kada sve poteškoće prevazilaze timski. Naš cilj je da ih pored tehnike i suštine sporta, naučimo da se među-sobno pomažu i poštuju, uz to i da budu radni i discipli-novani.

Dugogodišnje bavljenje ovim sportom i iskustvo koje sam stekao, izrodilo je želju da znanje i iskustvo prenesem na mlađe uzraste. To je uro-dilo plodom, timovi koje sam trenirao  osvajali su zlatna, srebrna i bronzana odličja na juniorskim i kadetskim pr-venstvima Svijeta i Evrope.

Kakav je osjećaj prenositi znanje na seminarima  za najbolje džiu-džicu takmi-čare u Grčkoj. Šta  nastojiš da poručiš mladim spor-tistima?

Ukazana mi je veliku čast da svoje znanje prenesem na re-prezentativce Grčke.  Geor-gie Zantiotis, selektor pome-nute reprezentacije, izrazio je želju da radim sa njegovim reprezentativcima. Dugujem mu veliku zahvalnost, jer me je stavio pred izazov pred ko-jim do tada nijesam bio. Utis-ci koje donosim iz Grčke ne mogu se opisati, način na koji su me dočekali, poštovanje i toplinu koju su mi pružili. Pokazali  su mi koliko zaista vrijedim.

Seminar je posjetilo  stoti-nu takmičara  svih uzrasta. Bio sam u prilici da odradim trening i u njihovoj osnovnoj školi.  Takmičari sa kojima sam vježbao ostvarili su  od-

ličan rezultat na Svjetskom prvenstvu za kadete, osvojiv-ši četiri medalje

Student si Kriminalistike i bezbijednosti na Pravnom fakultetu u Podgorici. Kako usklađuješ sportske i stu-dentske obaveze?

Još kao dječak volio sam da gledam kriminalističke serije i emisije. Sviđa mi se to što je kriminalistika usko povezana sa pravom, koje me je oduvi-jek interesovalo. Kao što sam već kazao, sve je moguće ako nešto zaista želite. Nije uvijek lako uskladiti obaveze, često se dešava da otputujem sa re-prezentacijom, ali uvijek na-đem način da nadoknadim ono što sam propustio.

Za kraj, šta savjetuješ  oni-ma koji su na početku

sportske karijere?

Prije svega, savjetujem  djeci da se bave sportom. Važno je da ulicu i njene negativne izazove zamijene sportskim terenima i timskim radom, da se odvoje od kompjutera i ostalih pametnih uređaja, bar na dva sata dnevno. To će im mnogo značiti u fizičkom i psihičkom smislu.

Sportistima koji su započeli svoje karijere savjetujem  da slijede svoje snove i da ne dozvole da ih bilo ko ili bilo šta spriječi u njihovom ostva-renju. Treninzi, upornost i jaka želja  dovešće  vas do cilja,  samo vjerujte u sebe i budite  ti koji  će pomjerati granice.

Stefan Vukotić, svjetski i evropski šampion džiu džice

P O M E D A L J E I D E M S A M O U V J E R E N O

Pripremila:Marija

Kaluđerović

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 2 92 8

Članica Gimnastičkog kluba Budva, juniorka Anja Jovano-vić, prvakinja je Crne Gore u ritmičkoj gimnastici. Na ne-davnom XIII Internacionalnom turniru u Budvi, osvojila je zlatnu i tri srebrne medalje. Kaže da je takav uspjeh oče-kivala, obzirom da se za takmičenje dugo i ozbiljno pripre-mala. Učestvovala je na brojnim domaćim i međunarodnim takmičenjima.  Pored sportskih uspjeha Anja i u školi niže petice. Učenica je devetog razreda “Druge osnovne škole”.

Kada i zašto si odabrala da treniraš gimnastiku?

Počela sam da treniram sa deset godina. Nakon baleta pro-bala sam ritmičku gimnastiku i shvatila da je to baš ono što želim: spoj baleta, plesa i rada sa rekvizitima. Trenutno sam juniorka i državna prvakinja Crne Gore i veoma sam zado-volna postignutim rezultatima.

Kako usklađuješ višesatne treninge i školske obaveze?

U početku je bilo teško, ali ukoliko nešto volimo i istinski želimo, prepreke ne postoje.

Iz čega se sastoji jedan gimnasticarski trening?

Prije svega zagrijavanje i razgibavanje, zatim radimo vježbe sa rekvizitima. Ja radim sa četiri rekvizita: obruč, lopta, ču-njevi i traka.

Kako izgleda Anjin radni dan?

Svakog dana budim se u 7 časova. Do 13 sati sam u školi. Od 14 do 18 časova treniram a nakon toga radim domaći i učim.

Kakav je osjećaj predstavljati svoju zemlju na takmiče-njima u inostranstvu?

Savršen je osećaj i velika čast biti dio nacionalnog tima.

Šta za tebe predstavljaju  putovanja na koja odlaziš po-vodom takmičenja? Da li se družite i međusobno poma-žete?

Naravno da se družimo i pomažemo, jer - mi smo tim. Na takmičenjima  stičemo nova prijateljstva sa devojčicama iz drugih zemalja. Ta prijateljstva traju vječno.

Na XIII Internacionalnom turniru u ritmičkoj gimnasti-ci u Budvi, osvojila si zlatnu i tri srebrne medalje. Da li si očekivala takav uspjeh?

Jesam, dugo sam se i ozbiljno pripremala za takmičenje. Sva-ke godine očekujem bolji rezultat.

Šta je po tvom mišljenju potrebno za uspjeh u sportu?

Prije svega vjera u ono što radimo. Na treninzima treba pru-žiti maksimum, svaki minut je važan i to što možemo danas da uradimo, ne treba ostavljati za sjutra. Ako tako radimo, sigurno ćemo uspeti.

Šta Anja planira u budućnosti. Koji su njeni ciljevi?

Planiram da nastavim da se bavim gimnastikom i da osnu-jem svoj gimnastički klub.

Pise: Marija Kaluđerović

Ako nesto istinski želimo, možemo to da ostvarimo! BIĆE JOŠ MEDALJAAnja Jovanović, prvakinja Crne gore u ritmičkoj gimnastici

Iako mnogi smatraju da boks nije sport za žene, neke to svojim uspjesi-ma demantuju. Jedna od njih je Nela Radenović, članica „Bokserskog klu-ba Budva“. Nedavno je proglašena za prvakinju Crne Gore u boksu, u ju-niorskoj kategoriji. Poče-la je da trenira prije dvije godine i ubrzo su uslijedili rezultati na brojnim do-maćim i međunarodnim takmičenjima.

Kako si doživjela progla-šenje za najbolju junior-ku Crne Gore u boksu?

Titula prvakinje i pehar mi mnogo znače. Doživ-ljavam ih kao nagradu za dosadšnji rad. Nadam se da će ih ubuduće biti više. Prošla godina bila je za mene veoma uspješna a u ovoj očekujem pobjede na značajnim međunarod-nim mečevima. Nadam se da ću jednog dana svojoj zemlji donijeti medalju sa

nekog svjetskog prvensta-va.

Da li je naporno trenira-ti boks?

Boks je jedan od najtežih sportova. Put do uspjeha zahtijeva mnogo odri-canja, poput zimskih i ljetnjih raspusta, ali kad postignete uspjeh onda shvatite da se sve to ispla-tilo. Treniram dva puta dnevno, ujutru i uveče. Ustajem rano u šest, na-kon jutarnjeg treninga idem u školu. Popodne opet trening i školske obazeze. Trudim se da zbog boksa ne zanemarim uspjeh u školi. Učenica sam prvog razreda SMŠ „Danilo Kiš“.

Kakav je osjećaj ući u ring?

Za mene ulazak u ring predstavlja veliko usbuđe-nje koje jedino može da se osjeti u ovom sportu.

Nela Radenović, prvakinja Crne Gore u boksu

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 13 0

Da Omladinski klub u Budvi može biti mjesto dobre energi-je, novih saznanja i lijepe zabave, dokazali smo u poslednja tri mjeseca kada smo realizovali brojne aktivnosti.

Tokom novembarskih dana osmislili smo i realizovali zaniml-jiv program pod nazivom „Mladi Budve u akciji“. U Prostoru za mlade, na prvom spratu TQ Plaza, od 16 do 20 časova, prezen-tovali smo završne aktivnosti, koje su pripremili učenici JU SMŠ “Danilo Kiš” u okviru višemjesečnog projekta ACES “We have a problem, let s try to fix it!”. Partneri na ovom projektu bili su NVO “Agora” i Kancelarija za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade.

Događaju su prethodile višednevne pripreme, koje su bile ne samo uzbudljive već i stresne. Nije bilo lako usaglasiti stavove, ipak, vezivao nas je zajednič-ki cilj i želja da dokažemo, da prostor koji nam je dodijel-jen možemo ispuniti zanimljivim i korisnim sadržajima. Počeli smo društvenim igrama. Svi su željeli da učestvuju i oprobaju se u nekoj od igara koje je Brljok! donio. Rezultat je bila gužva oko stola, ali i pozitivna atmosfera među prisutnima.

Nakon društvenih igara, uslijedilo je oslikavanje dijela zida Pros-tora za mlade. Zid je oslikala grupa učenika naše škole, uz asis-tenciju profesorke Jelene Papovic. Slikali smo motive uzburkanih talasa, sunca i mjesečine…

Nakon što smo odložili četkice i boje, učestvovali smo u radionici o inkluziji i izradi foto-portreta. Završna aktivnost – kviz opšteg znanja, koji su osmislili naši prijatelji, ujedno i članovi kluba učinila je da se osjećamo ponosno, jer bili smo njeni idejni tvorci i realizatori. Nakon uručenja zahvalnica učesnicima „Novog vala“ uslijedio je mini koncert srednješkolskog benda ,,Strenger trio“.

PONOSNI NA SVOJ KLUBPripremile: Zvjezdana Gvozdenović, Jasmina Bigović

U organizaciji NVO “Sedma sila mla-dih, Budva” , 19 novembra, u Prostoru za mlade, u TQ Plazi, promovisan  je sedmi broj časopisa “Krug mladih“. Tim povodom održan je okrugli sto na temu „Hoćemo kulturu, a ne reality“. O masovnoj kulturi govorili su profeso-ri sociologije Krsto Vuković i Mladen Živković.

Povodom promocije a u saradnji sa Kancelarijom za prevenciju bolesti za-visnosti i mlade Sekretarijata za druš-

tvene djelatnosti Opštine Budva, or-ganizovana je i humanitarna akcija, u cilju prikupljanja sredstava za kupovinu prazničnih poklona djeci sa posebnim potrebama budvanskog udruženja „Pu-ževa kućica“.

U toku promocije, u muzičkom dijelu programa, nastupili su članovi orkestra Škole za osnovno muzičko obrazova-nje, solistkinja Iva Otašević i balerine baletske škole „Royal ballet of Monte-negro“.

Budvanski časopis za mlade „Krug mladih“ stvaraju članovi Radionice novinarskog i kreativnog pisanja koju organizuje NVO „Sedma sila mladih, Budva“ u saradnji sa Narodnom bibli-otekom Budve, pod mentorstvom osni-vača i urednice Zorice Radenović.

Časopis je štampan podrškom Mini-starstva sporta Crne Gore, Opštine Budva, Turističke organizacije Budve i sponzora.

PROMOCIJA SEDMOG BROJAČASOPISA KRUG MLADIH

Svakog radnog dana u Pros-toru za mlade održavaju se zanimljive radionice, druženja, filmse i tematske večeri, časovi plesa, DIV

radionice i časovi španskog jezika. Novost je da uskoro počinje i radio emisija Om-ladinskog kluba.

Aktuelno u klubu

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 33 2

“Ta sreća i zadovoljstvo kada upoznate novi predio, očistite za sobom, zasadite, upoznate nove ljude, nezamjenljiv je, i to je pozitivan uticaj na vo-lontere i njihovu budućnost” , kaže Patricija Pobrić pred-sjednica NVO “Naša akcija”. Ona nam opisuje kako je to biti volonter, zašto bi trebali da se bavimo volonterizmom i na koji način volonterizam pozitivno utiče na naše živote.

Kada je i kako počela sa ra-dom NVO “Naša akcija”?

Cijela ova priča počela je, kada sam se prije deset go-dina, sa svojom porodicom, vratila iz Amerike. Bila sam zatečena koliko se država mog djetinstva promijenila. Posječene šume, uništena kul-turna dobra… Najgore je bilo gledati ravnodušne i otupjele ljude, a naročito mlade koji su u takvom sistemu odrasta-li pasivni i pogubljeni. Htjela sam da, zajedno sa svojim koleginicama, osnujem orga-nizaciju koja će raditi na «bu-đenju» svijesti kod mladih, pokretanju aktivizma i volon-terizma, kao važnih elemena-ta na putu izgradnje snažnijeg društva i zajednice u cjelini.

Kada živiš na zapadu, shvatiš da bez aktivnog građanstva, ne postoji demokratija, niti o njoj može biti govora. Sa željom da mijenja stvari na

bolje, nastala je NVO «Naša akcija” , najprije neformalno, 2012. godine, a naredne 2013. i kao zvanično registrovana nevladina organizacija

Raduje li Vas kad vidite da se mladi ljudi mijenja-ju kroz volonterske akcije? Može li volonterizam pozi-tivno uticati na njihove ži-vote?

Te prve, 2012. godine, bio je slab početak, dolazilo je tek po nekoliko volontera, među kojima nije bilo mnogo mla-dih. Moj najveći zadatak, bio je ujedinjavanje različitih NVO koje nijesu imale zna-čajnu finansijsku pomoć, ali jesu dobru volju, baš kao i mi, pa smo pored naših aktivno-sti mnogo pažnje, energije i vremena, posvetili saradnji sa drugima.

Od prvih volontera do da-nas, posmatrala sam ih kako odrastaju, sazrijevaju, pratila proces njihovog osviješćenja i sreću nakon svake uspješ-no realizovane akcije. Danas imamo jednu nevjerovatnu ekipu ljudi, koja možda nema mnogo vremena zbog fakulte-ta ili posla, ali taj duh volon-tera traje i doprinosi poslu i privatnom životu. Ta sreća i zadovoljstvo kada upoznate novi predio, očistite za so-bom, zasadite, upoznate nove ljude…..nezamjenljiv je, i to

je pozitivan uticaj na volon-tere i njihovu budućnost. Nove vještine, poznanstva, putova-nja, edukacije, utiču na jačanje samopouzdanja, razvoja samos-poznaje kod mladih i personal-nog razvoja u cjelini. Društvo je danas podijeljeno, od aktivnih osoba do veoma pasivnih, ali, i ti aktivni budu često usisani u sistem iz kojeg pokušavaju da pronađu izlaz/ ventil kroz koji bi mogli da izraze svoju krea-tivnost i aktivizam, kao i da se povežu sa ljudima sličnih ener-gija.

Smatram da su ti ljudi našli svoj izlaz u aktivnostima NVO “Naša akcija”, jer naša orga-nizacija i njeni članovi, u pot-punosti podržavaju osobe koje nijesu mainstream i imaju dru-gačiji sistem vrijednosti. Mi-slim da taj duh i ta povezanost mnogo znače, drugi to vide, pri-vlači ih kao magnet, sva ta pozi-tivna atmosfera koja ih dočeka u našoj organizaciji

Kažite nam nešto više o isku-stvima sa akcija?

U početku smo imali samo rad-ne akcije, kasnije sam uvidjela da nedostaju još neki bitni ele-menti koji bi održali volonte-rizam, i tako, nakon studijske obrade i ispitivanja volontera o njihovim očekivanjima i po-trebama, shvatila sam da nedo-staju i drugi sadržaji, naročito opuštenija druženja među čla-novima. Sada se baziramo na tri elementa: rad bez novčane na-doknade, edukativni dio u okvi-ru kojeg volonteri imaju priliku da nauče nešto novo o kulturi, istoriji, da steknu nove vješti-ne i znanja i zabavni sadržaji,

sport, avantura...

Ovaj novi model, primjenjuje-mo kako bi volonter ostvario fizičku i psihičku potrebu za korisnim i lijepim sadržajima. Sada aktivnosti imaju mnogo više sadržaja, u odnosu na naše početke i na nove volontere ostavljaju mnogo jače i snažni-je impresije. Jer ako volontere, što nije rijedak slučaj, koristi-mo kao “jeftinu radnu snagu”, ako im ne obezbjeđujemo pre-voz, smještaj i hranu na radnim akcijama, i ostavljamo ih bez zabave i druženja, onda ćemo ih samo demotivisati u daljem radu. Kod nas ima mnogo kva-litetnih akcija koje se baziraju na radu u prirodi, ali i na dru-ženjima, zabavi, međusobnom poštovanju i razmjeni mišljenja i ideja. Naša baza volontera, sada broji članove iz cijele Crne Gore, zbog čega smo presrećni, naročito zbog influksa mladih ljudi koji žele drugačiji, zdravi-ji, sadržajniji i kvalitetniji život.

Šta biste poručili mladima koji trenutno ne volontiraju?

Prvenstveno, postoji puno stvari koje proizvode vjestački osjećaj sreće: nove patike, te-lefon, auto, materijalne vrijed-nosti koje su postale sastavni, možda čak najbitniji dio života mladih. Možda roditelji nemaju mogućnosti ili ne razmišljaju o tome da svom djetetu priušte putovanje ili neke druge aktiv-nosti u kojima bi mladi osjetili sreću i zadovoljstvo avanture. Lično, preporučujem nevladine organizacije, ne samo našu već i druge. Tu upoznajete ljude slič-nih interesovanja, stičete nove vještine, putujete, i što je naj-bitnije, ne zahtijevaju novčanu satisfakciju na kojoj se današ-nje društvo često bazira. Samo prošlog ljeta, naša je omladina učestvovala je u devet kampova na kojima su vrijedno radili na čišćenju prirodne sredine, učili se kajakarenju, istraživali razli-čite krajeve naše Crne Gore…

Na taj su način, bogatije uživali u čarima ljeta, učili se zajedniš-tvu i timskom radu. Savjeto-vujem roditelje da razmišljaju u pravcu životnih vrijednosti prema kojima će usmjeriti svo-ju djecu, jer sreća i kvalitetno odrastanje, ne nalaze se u novcu i materijalnim stvarima.

Mišljenja mladih volontera o NVO “Naša akcija”

Sava Buljančević, Budva - Za mene, “Naša akcija” predstav-lja slobodu, istraživanje, kao i potrebnu edukaciju koju škol-ski sistem ne pruža. NVO je za mene rad i odmor, zabava koju iščekujem svakog vikenda, od jednodnevnih akcija do višed-nevnih kampova. Ona je za mene život, ljubav, sve.

Dejan Bešović, Podgorica - Moj aktivizam, počeo je nakon što je Patricija Pobrić doznala za dešavanja u OŠ “Marko Mi-ljanov” u kojima smo učestvo-vali moj drug, Filip Drobnjak i ja. Tom prilikom, napravili smo igralište koje nam je uništeno. Patricija nas je tada pozvala da učestvujemo u njenom projek-tu “Male biblioteke na otvore-nom” u Danilovgradu, gdje smo doprinijeli klupama koje smo sami napravili. Na kraju smo dobili praktičnu dnevnu sobu na otvorenom.

Mislim da se ništa ne dešava slučajno, i da sam baš tada bio na pravom mjestu i u pra-vo vrijeme. U “Našoj akciji” sam stekao divne prijatelje, proširio svoja znanja i vidike. Ne vidim potrebu da išta mi-jenjam.

Pripremila: Jasmina Bigović

NADA U OČIMA VOLONTERANVO “Naša akcija”

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 3 53 4

Vođeni idejom da je svijet mo-guće učiniti boljim i ljepšim

mjestom za život svih nas, članovi NVO “Sedma sila mladih, Budva“ i Omladinskog kluba Budva, obo-jili  su kišno decembarsko jutro toplim bojama, započevši praksu druženja i prijateljstva sa onima kojima su topla riječ i pažnja na-jpotrebniji.

Druženje u “Puževoj kućici” počelo je uz čajanku i zvuke gi-tare, ukrašavanje jelke i izradu

novogodišnjih suvenira. Neki su se po prvi put našli u okruženju onih o kojima nijesu puno znali, osim iz priča o inkluziji i podršci zajednice koja često izostaje. Na njihovim licima isijavala je želja da budu korisni članovi društva. Okupljeni oko jelke, zasukanih rukava, počeli su kićenje. Neki su se bacili na izradu suvenira, dok su dječica trčkarala okolo oza-renih lica, zapitkujući i pomažući. U jednom trenutku uz muziku i zvuke gitare, barijere su pale do-

pustivši emocijama da isplivaju na površinu. Sreća se mogla dodir-nuti.

U okviru novinarske radionice „Sedma sila mladih, Budva“ do sada je izdato osam brojeva časo-pisa, osnovan portal „Krug mla-dih“, organizovano isto toliko promocija,  humanitarni koncert „Budimo ljudi za Amara Drnda-ra“ a nedavno i humaniratna ak-cija za opremanje dječjeg kutka Udruženja “Puževa kućića“. Ni nakon dvije godine od osnivanja nijesmo zaboravili razloge i cil-jeve svog osnivanja. Ukazujemo na to da pisana riječ bez akcije ćesto nema smisla i poručujemo da je djelovanje jedini način pom-jeranja granica svijesti. 

DRUŽENJE U PUŽEVOJ KUĆICI

SPONZORI ČASOPISA „KRUG MLADIH“I PORTALA WWW.KRUGMLADIH.ME

NVO „Sedma sila mladih, Budva“ u saradnji sa JU „Narodna biblioteka Budve“ organizuje radionice novinarskog i kreativnog pisanja, subotom, u 11 časova, u prostorijama

biblioteke. Radionice su besplatne i namijenjene uzrastu od 13 do 25 godina. Zahvaljujemo Narodnoj biblioteci na podršci i saradnji.

U organizaciji članova NVO “Sedma sila mladih, Budva” i Omladinskog kluba

K R U G M L A D I H3 6