ODGOVORI IZ RIMA1. Društveno i državno uređenje –civilno dobaNarod je u satro doba bio podijeljen na tri tribusa (Ramnes, Tities i Luceres), na 30 kurija, a svaka kurija na rodove (prema predaji 300 rodova). Gens bijaše prastara osnovna prije državna organizacija koja odgovara klanskom uređenju prvobitne zajednice. Na čelu roda je stajao izborni starješina (princeps, pater gentis), a poslovi roda su se rješavali na sastanku svih članova roda (gentiles). Nekoliko rodova (po tradiciji 10) su činili kuriju. Kurija je bila rimska i općeitalska rodovska organizacija, analogna grčkim fratrijama. One su imale političko-upravni, prvenstveno vojnički i religijski karakter. Deset kurija je sačinjavalo tribus. Ova tri tribusa su vjerojatno bila ta tri plemena koja su se udružila u rimsku općinu.Obitelj je bila zajednica slobodnih osoba pod vlašću oca obitelji. O pripadnosti rimskoj obitelji nije odlučivalo krvno srodstvo (kognacija) nego veza po zajedničkoj očinskoj vlasti (agnacija) jer su pod tu vlast potpadale i osobe koje nisu bile u krvnom srodstvu, ali su ušle u obiteljsku zajednicu npr. udajom, posinjenjemVlast oca obitelji nad imovinom i članovima je bila jedinstvena i skoro neograničena.Već u kraljevsko doba nalazimo podjelu na slobodne ljude među kojima se razlikuju patriciji i plebejci te neslobodne robove.Tu se nalaze i kategorija klijenata. Patriciji su bili punopravni članovi stare gentilske organizacije, a osnivanjem rimske države su činili vladajući stalež kojem su jedino pripadala u punoj mjeri sva građanska i politička prava (imućniji zemljoposjednici i vlasnici robova). Sačinjavali su prvu aristokraciju. Klijenti su prema pojedinim gensovima, a kasnije prema pojedinim članovima gensa stajali u nasljednom odnošaju zavisnosti i zaštite. Uz kralja kao vrhovnog vojskovođu i poglavicu rimskog naroda, postoji još i senat (patres) i narodna skupština (comitia curiata). Senat je bio patricijsko vijeće kojeg su sačinjavali starješine (patres) svih gentesa. Senat je sudjelovao kod izbora kralja i kod svih ostalih važnijih poslova uprave, potvrđivao je zaključke narodnih skupštna (auctoritas patrum) i bio je consilium regis (savjetodavno vijeće kralja).

2. Ograničenja djelatne sposobnosti

Postoje pravno sposobne osobe koje nemaju djelatnu sposobnost ili im je ona ograničena. Razlozi koji isključuju ili ograničavaju djelatnu sposobnost su: dob, spol, zdravstveno stanje i rasipništvo. Dob – djelatna sposobnost pretpostavlja samostalno i razumno očitovanje volje pa je logično da tek rođeni čovjek nema još te sposobnosti. On je stječe tek na određenom stupnju fizičkog i duševnog razvitka koji se prema rimskom shvaćanju poklapa sa spolnom zrelošću (pubertas – 14 – 16 godina).Spolna zrelost se utvrđivala kod dječaka od slučaja do slučaja, a manifestirala se oblačenjem toge. Kod žena se bez tog utvrđivanja uzimala navršena 12. godina. Justinijan prihvaća mišljene Prokulovaca koji su granicom spolne zrelosti smatrali kod muškarca 14., a kod žena 12. godinu života. Među nedoraslima do navedene granice (impuberes) su djeca koja još ne mogu govoriti (infantes – ne mogu još izgovarati svečane pravne formule) bila potpuno djelatno nesposobna. Granicu infancije je Justinijan odredio sa navršenom sedmom godinom života. Poslove za njih obavlja tutor.Nedorasli iznad sedme godine su imali ograničenu djelatnu sposobnost. Mogli su sklapati samo pravne poslove koji im donose korist, a nisu mogli uopće sklapati brak ili praviti oporuku. Nisu mogli sklapati pravne poslove koji sadrže za njih neko imovinsko umanjenje ili obvezivanje. Za takve poslove im je bio potreban tutor. Dorasli su bili ispočetka potpuno djelatno sposobni. Tutorstvo nad njima (osim ako se ne radi o ženama) prestaje. Lex Plaetoria uvodi još jednu dobnu granicu (navršenu 25. godinu života) za kompliciranije privredne odnose. Taj zakon predviđa kaznenu tužbu koju može podići svaki građanin (popularne tužbe) protiv onoga tko bi mladiće između 14. i 25. godine naveo na sklapanje za njega štetnog posla. Ipak, takav posao ne bi bio poništen, nego je tuženog stizala kazna. Carevom dozvolom dorasli malodobnik već prije punoljetnosti dobiti položaj punoljetne osobe (venia aetatis) i to od vremena cara Konstantina s navršenom 20, odnosno žene s navršenom 18. godinom. Prije 25. godine takva osoba nije mogla činiti darovanja, niti otuđivati ili zalagati nekretnine. Spol – žene su i nakon doraslosti ako su bile sui iuris stajale doživotno pod posebnim tutorstvom (tutela mulierum). Ograničenja djelatne sposobnosti s vremenom sve više slabile pa su u kasnijem rimsko pravu postojala još samo formalno, a praktički su ukinuta.Zdravstveno stanje – tjelesna bolest nije bila

načelno razlogom ograničenja djelatne sposobnosti. Ipak, osobe sa određenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati stanovite poslove za koje se tražila određena fizička sposobnost (npr. gluhonijemi nisu mogli praviti usmenu oporuku).Duševno bolesni za vrijeme pomućenja uma su bili potpuno djelatno nesposobni. Vlastitim djelima nisu mogli stjecati, a nisu ni bili odgovorni za protupravna djela (delikte). Oni su još od Zakonika XII. ploča stajali pod skrbništvom. Djelatna sposobnost zbog duševne bolesti počinje i prestaje s bolešću te se ne mora utvrđivati sudskom odlukom kao u modernom pravu. Poslovi koje duševno bolesni poduzme za vrijeme «svijetlih časova» su bili valjani. Rasipništvo – rasipniku je bilo dozvoljeno sklapanje samo pravnih poslova koji mu nose bogaćanje, a ne smije preuzimati obveze. Rasipnik može sklopiti brak i nastupiti nasljedstvo, ali nije mogao raditi oporuke. Isprva se smatrao rasipnikom onaj koji rasipa neoporučno naslijeđenu očevinu, a zatim je rasipništvo protegnuto i na oporučno naslijeđenu imovinu pa na kraju i na svu imovinu rasipnika. Prvo se određivalo u interesu obitelji da ne padne u oskudicu, a kasnije i u interesu samog pojedinca.

3. Zaštita posjeda

Osim samoobrane, posjed se štitio interdiktima. Interdikti za zaštitu posjeda su bili uvjetni nalozi ili zabrane koje je pretor izdavao na zahtjev jedne stranke protiv druge strankebez prethodnog ispitivanja ili provođenja dokaza.Ako se druga stranka ne bi pokorila interdiktnom nalogu ili zabrani, onda bi se nadovezivala redovna parnica koja bi se rješavala osudom (vrlo skupe!). U interdiktnom postupku ne dozvoljava se pozivanje na jače pravo, nego se ovdje radi samo o faktičnom stanju posjeda i njegovu samovlasnom smetanju ili oduzimanju. Zato i vlasnik može biti tužen interdiktom, ako svoju stvar silom oduzme nevicioznom posjedniku.Postojale su 2 vrste interdikata: terdicta retinendae possessionis (štite posjednika protiv smetanja i zadiranja u posjed) i interdicta recuperandae possessionis (služi za vraćanje oduzetog posjeda). Postojala su dva interdikta retinendae possessionis (interdictum uti possidetis i interdictum utrubi).Interdictum uti possidetis – služio je za zaštitu posjeda nekretnina protiv smetanja trećih. Smetani traži od pretora izdanje interdikta. On je upravljen na obje stranke te sadrži zabranu da se ne smije silom mijenjati, odnosno smetati posjed one stranke koja posjeduje nekretnine u času izdavanja interdikta, osim ako posjednik nije viciozan.Načelno se štiti posljednji posjednik koji je držao posjed u času izdavanja interdikta. Viciozni posjed se ne štiti te ga stranka smije smetati pa i samovlasno oduzeti jer njega štiti u interdiktu sadržana exceptio (prigovor) vitiosae possessionis. U tom slučaju se ne štiti posjednik koji zadnji posjeduje nekretninu u trenutku izdavanja interdikta, nego se štiti posljednji neviciozni posjed. Viciozni posjed ne uživa zaštite jedino prema onome od koga je viciozno oduzet, prema trećim osobama se štiti i zato treće osobe ne smiju vicioznog posjednika (npr. kradljivca) smetati. Interdictum utrubi – služio je za zaštitu pokretnih stvari (izvorno samo robova). I ovaj interdikt je upućen objema strankama te određuje da si stvar odnese ili odvede onaj koji je u posljednjih godinu dana (računajući od dana izdavanja interdikta) držao stvar u posjedu duže vrijeme od svog protivnika, osim ako nije svoj posjed od protivnika stekao v, clam ili precarioOvdje se ne štiti posljednji posjednik, nego je odlučna dužina trajanja posjeda u posljednjoj godini. I ovdje se uvrštava exceptio vitiosae possessionis te će bez zaštite ostati onaj koji je od svog protivnika stekao posjed vi, clam ili precario (ali ne i od trećih)Interidicta recuperandae possessionis su bili interdicta simplicia i restitutoria jer se samo jednoj stranci naređivalo da vrati posjed. U klasičnom pravu su postojala dva interdikta za povratak silom oduzetog posjeda na nekretninama i interdictum de precario. Interdictum de vi – nalaže posjedniku koji se zemljišta domogao silom bilo da ga je oduzeo sam ili po svojoj familiji, da vrati posjed zemljišta ranijem posjedniku ukoliko nije ovaj prije toga oduzeo posjed tuženome vi, clam ili precario (exceptio vitiosae possessionis). Zaštita se može zatražiti samo u roku jedne godine od oduzimanja posjeda. Interdictum de vi armata – odnosi se na izbacivanje s posjeda po gomili ljudi ili s oružjem u ruci. Interdikt nije bio ograničen na jednu godinu niti se davala exceptio vitiosae possessionis. S njim se mogao poslužiti i onaj koji je sam ranije protivniku oduzeo posjed silom (ali ne tom kvalificiranom silom po oružanim ljudima). Ovdje pretor štiti rimske zemljoposjednike protiv svih silovitih napadajaOvdje se još ubraja i interdictum de

precario kojim se naređuje prekaristu da vrati stvar koja mu je povjerena do opoziva.U Justinijanovom pravu zahtjevi za zaštitu posjeda se ne ostvaruju više davanjem interdikta po magistratu nego u redovitom sudskom postupku (tužbom ex causa interdicti ili actio ex interdicto). I dalje su isključeni svi petitorni prigovori, a postupak je ubrzan i skraćen).Interdictum utrubi je bio utoliko izjednačen sa interdiktom uti possidetis što je sada i kod smetanja posjeda pokretnih stvari bio mjerodavan i zaštićen neviciozni posjednik koji je držao posjed u času početka procesa, a ne više onaj koji je imao neviciozni posjed kroz duži dio posljednje godine. Interdikti zbog nasilnog izbacivanja iz posjeda nekretnina spojena su sada u interdictum unde vi koji se primjenjuje uvijek samo unutar godine dana i nema exceptio v.p.Interdicta retinendae i recuperandae possessionis služe za zaštitu postojećeg posjeda. Od njih se razlikuju tzv. interdicta adipiscendae possessionis. Oni idu za prvim pribavljanjem posjeda pa su prema tome petitorne naravi jer se njima ostvaruje neko pravo na posjed tako da se ovlašteniku prava na posjed dodjeljuje i posjed.

4.Traditio

Traditio je derivatni način stjecanja vlasništva po ius gentium, a vrši se neformalnim prijenosom posjeda stvari. Otuđivalac napušta posjed, a stjecatelj zahvaća posjed stvari. Ipak, postoje razne mogućnosti prijenosa stvari. Tako se može dogoditi da vlasnik daje drugome stvar samo na čuvanje, posudbu ili u najam (detentor). Može se dogoditi da onaj koji predaje stvar hoće da primalac stvari postane njezinim posjednikom (predaja stvari prekaristu ili sekvestaru). I konačno, onaj koji predaje stvar hoće da primatelj postane i njenim vlasnikom. U sva tri slučaja dolazi do tradicije, ali samo u trećem slučaju se radi o tradiciji kao aktu prijenosa vlasništva. Iz toga je vidljivo da za prijenos vlasništva tradicijom mora postojati i dogovor stranaka, a ta volja o predaji i primanju vlasništva dolazi u klasičnom rimskom pravu do izražaja u tzv. iusta causa traditionis, tj. u onom pravnom poslu (kupnji, darovanju) koji služi kao podloga tradicije, kao njezin kauzalni akt za prenošenje vlasništva, jer je zavisna od postojanja causae traditionis. Za prijenos vlasništva tradicijom potrebne su slijedeće pretpostavke: tradent mora biti vlasnik stvar jer nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet, tradent mora prepustiti stjecatelju posjed stvari, potrebna je volja stranaka da se prenese i stekne vlasništvo (animus dominii transferendi et adquirendi), mora postojati iusta causa traditionis u kojoj po klasičnom pravu dolazi do izražaja volja za prenošenje vlasništva. Potrebna je materijalna predaja stvari stoga netjelesne stvari (prava) ne mogu biti prenošene tradicijom. Vrlo je bitna bila iusta causa traditionis, tj. opravdani pravni razlog predaje. Po klasičnom pravu je samo tradicija izvršena temeljem iustae causae dovodila do prijenosa vlasništva. Causa traditionis je dakle pravni posao koji je po pravnom poretku upravljen na prijenos vlasništva i koji opravdava prijenos vlasništva.

5.Rimsko pravo i njegova podjela

Pod rimskim pravom se razumije pravo koje je važilo kao pravni poredak u rimskoj državi od 754. g. pr. Kr. pa do cara Justinijana (527.-565. godine poslije Krista).Rimski pravnici nisu postavili definicije prava. Za pravo upotrebljavaju izraz ius koji im služi za oznaku pravnih normi koje sačinjavaju pravo u objektivnom smislu (cijeli pravni poredak), a isto tako i za oznaku onih pravnih ovlaštenja koja pojedincima pripadaju iz pravnih normi s obzirom na stanovite stvari i druge osobe (pravo u subjektivnom smislu, npr. kažemo da vlasniku pripada pravo na posjed stvari ili založnom vjerovniku pravo na prodaju zaloga).Podjele rimskog prava koje su od velike važnosti, a koje su utjecale i na kasniju nauku su:a) ius civile, ius gentium, ius naturaleKod klasičnih pravnika se nalazi podjela samo na ius civile i ius gentium.Gaj u svojim Institucijama kaže da su ius civile one pravne norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio, dok su ius gentium one pravne norme koje se mogu naći podjednako kod svih naroda, a oslanjaju se na naturalis ratio (prirodni razum).Kao institute koji pripadaju ius gentium, Gaj spominje tutorstvo nad nedoraslima, stjecanje vlasništva

ratnom okupacijom, naplavom rijeke (alluvio) i slično. Tako shvaćena opreka je preuzeta iz Aristotelove filozofije. Razlikovanje između ius civile i ius gentium leži naime u tome što je razvojem iuris gentium u rimskoj državi omogućena pravna komunikacija sa strancima (peregrinima).Kad je polovicom 3. st. pr. Kr. za pravosuđe sa peregirnima pored gradskog pretora (praetor urbanus) koji je vršio jurisdikciju među rimskim građanima, uveden posebni jurisdikcijski magistrat, praetor peregrinus on je za takve sporove uveo novi neformalni sudbeni postupak (formularni postupak), a ujedno je uvodio i niz novih pravnih ustanova prometnog prava. Te nove ustanove rimski pravnici označavaju sa ius gentium. One se primjenjuju i među samim rimskim građanima, a sačinjavaju rimsko prometno pravo.Ius gentium nije neko međunarodno pravo, nego onaj dio rimskog privatnog prava koje ne vrijedi samo među rimskim građanima, nego se primjenjuje i u komunikaciji sa strancima.Ono je slobodnije i više prilagođeno potrebama starog civilnog prava, a kod poslova iuris gentium prevladava više sadržaj i svrha, a ne forma.Kod tih poslova se primjenjuju načela poštenja (bona fides) i povjerenja u prometu. Ius gentium se ubraja u ius aequum (pravično prav) gdje se omogućava veća sloboda i uvažavanje svih okolnosti konkrenog slučaja za razliku od ius strictum kao strogo pravo koje ne dopušta nikakve elastičnosti. Ius gentium se uglavnom odnosilo na vlasništvo i ugovore, dok su propisi koji su se odnosili na obiteljske i nasljednopravne odnose, te pravne odnose na nekretninama nazivale ius civile proprium Romanorum. Ipak, ius gentium možemo definirati kao skupinu normi koje su Rimljani stvorili u komunikaciji s drugim narodima antičkog svijeta ili koje se nalaze kod Rimljana jednako kao i kod drugih naroda (Bonfante). Ius naturale se smatra za posebnu, višu kategoriju prava u odnosu na ius civile te se za to pravo kaže da je uvijek pravedno i dobro (semper aequum et bonum).U Justinijanovo doba se smatralo da ius naturale dolazi od božanske providnosti i zato je apsolutno i nepromjenjivo za sve narode i za sva vremena i zajedničko je svim živim bićima. Takva stajališta je prihvatila prirodnopravna škola krajem 17. i u 18. stoljeću.

b) Pisano pravo i nepisano pravo (ius scriptum et ius non scriptum) Razlikuju se po načinu postanka, dakle po izvorima prava. Ius scriptum je ono pravo koje proizlazi od organa javne vlasti, kojima pripada zakonodavna funkcija, a u pravilu je napisano.Rimski pravnici su u ius scriptum ubrajali uz zakone (leges i plebascita) i druga pravna vrela koja su kod njih u različitim razdobljima vršila sličnu funkciju, a to su magistratski edikti (magistratuum edicta), senatski zaključci (senatus consulta), odgovori i mišljenja pravnika (responsa prudentium) i carske konstitucije (principium placita, tj. constitutiones).Pod ius non scriptum se razumije običajno pravo tj. pravo koje se neprimjetno stvara trajnim i opetovanim vršenjem. Ne stvara se pismenim aktom, a preuzeto je opet iz grčke filozofije i retorike.

c) Javno i privatno pravo (ius publicum i ius privatum) Prema Ulpijanovoj definiciji, javno pravo ima u vidu interese države, a privatno pravo ima u vidu interese pojedinaca.Međutim, neki pisci misle da se ta opreka u početku temeljila na izvoru prava, te da je ius publicum bilo ispočetka državno pravo koje proizlazi iz državnih zakona, a ne pravo koje se odnosi na državu, a u tom smislu bi dolazilo u opreku sa pravom koje proizlazi iz stranačkih ugovora.Ne zna se da li je Ulpijanova definicija autentična ili se radi o interpolaciji tj. postklasičnoj glosi. U javno pravo u moderno doba danas spadaju ustavno, upravo i kazneno te kazneni i građanski sudski postupak.Glavni dio privatnog prava čini imovinsko zajedno s nasljednim, a mnoga zakonodavstva tu još ubrajaju i osobno i obiteljsko pravo. No, po rimskom pravu se kao ius privatum smatralo i građansko i krivično pravosuđe jer je sudski postupak bio privatna proces, a delikti su bili privatni osim nekih najtežih koje je proganjala država.

d) ius publicum se upotrebljavao i u drugom značenju, odnosno za oznaku prisilnih pravnih propisa (koji bi po današnjem shvaćanju bili i privatnopravne naravi). Prisilni pravni propisi koji se danas zovu ius cogens takvi su propisi koji se ne mogu promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom, dok se propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu ugovorom drukčije regulirati zovu danas ius dispositivum. Dispozitivni propisi se primjenjuju ako stranke nisu o odnosnom slučaju nešto drugo odredile.

e) Sistematske je naravi i podjela na ius commune (opće pravo) i ius singulare (posebno pravo).Prema Paulovoj definiciji ius singulare se ukazuje kao iznimka od općih načela pravnog sistema neke države, donesena iz razloga svrsishodnosti, odnosno kao posebno pravo za određene skupine osoba, stvari ili pravnih odnosa, za razliku od općeg, redovitog prava.Tako se umjesto propisanih formalnosti za valjanost oporuke traže za vojničku oporuku drugi, blaži rekviziti te je ova potonja ius singulare prema redovitoj oporuci koja se ravna po ius commune. Za ius singulare se sve češće u kasnijem pravu upotrebljava i izraz beneficium. Ako ius singulare sadržava neku pogodnost za određene skupine ljudi govori se privilegium (ili beneficium iuris).

6. Ius publicum i ius privatum

Prema Ulpijanovoj definiciji, javno pravo ima u vidu interese države, a privatno pravo ima u vidu interese pojedinaca.Međutim, neki pisci misle da se ta opreka u početku temeljila na izvoru prava, te da je ius publicum bilo ispočetka državno pravo koje proizlazi iz državnih zakona, a ne pravo koje se odnosi na državu, a u tom smislu bi dolazilo u opreku sa pravom koje proizlazi iz stranačkih ugovora.Ne zna se da li je Ulpijanova definicija autentična ili se radi o interpolaciji tj. postklasičnoj glosi. U javno pravo u moderno doba danas spadaju ustavno, upravo i kazneno te kazneni i građanski sudski postupak.Glavni dio privatnog prava čini imovinsko zajedno s nasljednim, a mnoga zakonodavstva tu još ubrajaju i osobno i obiteljsko pravo. No, po rimskom pravu se kao ius privatum smatralo i građansko i krivično pravosuđe jer je sudski postupak bio privatna proces, a delikti su bili privatni osim nekih najtežih koje je proganjala država. ius publicum se upotrebljavao i u drugom značenju, odnosno za oznaku prisilnih pravnih propisa (koji bi po današnjem shvaćanju bili i privatnopravne naravi). Prisilni pravni propisi koji se danas zovu ius cogens takvi su propisi koji se ne mogu promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom, dok se propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu ugovorom drukčije regulirati zovu danas ius dispositivum. Dispozitivni propisi se primjenjuju ako stranke nisu o odnosnom slučaju nešto drugo odredile.

7.Izvori rimskog prava

Sigurniji izvori nastaju tek sa zakonikom XII ploča. Izvore za povijest rimskog prava čine sačuvani pravni spomenici i pisana djela rimskih pravnika, a i nepravnih pisaca, s tim da se razlikuju izvori prava u materijalnom (fontes iuris essendi) i formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi).Materijalne izvore prava čine oni faktori koji stvaraju pravo odnosno oni akti kojima ti faktori stvaraju pravo (zakon, pravni običaj, magistratski edikt). Formalne izvore prava čine sve one pojave iz kojih možemo crpsti poznavanje nekog prava. Među pravnim spomenicima postoji stanoviti broj zakona, magistratskih edikata, ali i ugovora oporuka, presuda itd.Od isprava je samo mali broj sačuvan prvobitnim pločicama od voska ili kovine (pompejanske, sedmogradske i herkulanske pločice). Mnogo pravnih podataka je sačuvano u grčko-egipatskim papirusima. Najvažniji izvor su svakako Gajeve Institucije i Justinijanov Corpus iuris civilis, no pored njih je sačuvan niz manjih djela odnosno odlomaka pravnih i nepravnih pisaca iz različitih razdoblja.

8.Rimska pravna povijest

Rimska pravna povijest se dijeli na:

1.razdoblje – od osnutka Rima pa do svršetka drugog punskog rata (754. pr. Kr. – 201. g. pr. Kr.). To je razdoblje raspada gentilnog uređenja i postanka rimske države. Malena gradska državica se širi u italsku državu, a osnovicu ekonomskog života čine mali zemljoposjedi sa zatvorenim naturalnim gospodarstvom.Sa ustavnog gledišta u tom razdoblju razlikujemo tzv. doba kraljevstva od 754.-509. g. pr. Kr. i doba republike (odnosno prva tri stoljeća republike) 509. – 201. g. pr. Kr.Ova ustavna promjena nije

utjecala na privatno pravo jer je staro civilno pravo, ius civile Quiritum, obilježeno strogim formalizmom i vrijedilo je samo za rimske građane.2. razdoblje – 201. g. pr. Kr. – osnivanja carstva (principata) po Augustu. Rimska država se razvija van granica Italije u Sredozemnu velesilu. Razvijaju se novi pravni instituti potrebni za robno-novčani promet i trgovinu. Razvitak vrše pretori putem svojih edikata te se tako uz ius civile stvarao novi pravni sloj – ius honorarium kojim se napušta strogi formalizam, uvode slobodnija načela iuris gentiuma i daje se puni zamah razvoju privatnog prava.3. razdoblje – 27. pr. Kr. – 235., tj. od smrti cara Augusta do smrti cara Aleksandra Severa. Doba monarhije sa republikanskim ustavom (principat). Rimska država se nalazi na vrhuncu svoje snage i veličine. No, pada broj robova i malih zemljoposjednika. Rimsko pravo se razvija od nekadašnjeg nacionalnog prava Rimljana u univerzalno pravo rimskog carstva (klasično rimsko pravo) u kojem već prevladavaju slobodnija načela iuris gentiuma (doba klasičnog prava).4. razdoblje – 235.-565. – od smrti cara Aleksandra Severa do smrti cara Justinijana. Doba apsolutne monarhije orijentalnog karaktera (dominat, počevši od cara Dioklecijana 284.) Doba propadanja rimske države. Uvodi se kolonat i priprema put razvoju feudalnih odnosa. Dolazi do stapanja civilnog i honorarnog prava i sve jačeg utjecaja provincija (grčko-orijentalnih). Vrela rimske pravne povijesti čine: odlomak iz djela pravnika Seksta Pomponija «Liber singularis enchiridii» (Kratak priručnik o pravu, sastavljen za vrijeme cara Hadrijana (2. st.), a uvršten je u Justinijanova Digestae. Tu su još Tito Livije, najvažniji povjesničar za starije doba, Dionizije Halikarnašanin, Ciceronovi spisi koji su nastali u posljednjem stoljeću republike.

9.Zakonik XII. Ploča

Zakonikom XII ploča počinje povijest rimskog privatnog prava. Njime je ozakonjeno dotadašnje običajno pravo, a on je ujedno i jedina kodifikacija (opće uređenje prava putem zakona) koja je nastala u Rimu. Druga kodifikacija svega rimskog prava je Justinijanova u djelu Corpus iuris civilis. Zakon je bio urezan na 12 mjedenih ploča i javno bio izložen na Forumu sve dok Gali nisu zapalili Rim (oko 390. g. pr. Kr.).Izvorni tekst se nije sačuvao, a pet pravnika je pisalo komentare zakoniku (Sextus Aelius Paetus Catus u svom djelu Tripertita oko 200. g., a posljednji je bio M. Antistius Labeo u doba cara Augusta i Gaius u 2. st. pr. Kr.) Iz Gajeva komentara, koji je imao šest knjiga sačuvano je 20 odlomaka u Justinijanovim Digestima. Jezik je bio zbijen i arhaičan. Dioba sadržaja zakona po pločama je uobičajena na slijedeći način:I-III. ploča: civilni postupak (I. pozivanje pred sud ili in ius vocatio, II. raspravljanje pred sudom, III. ovrha ili manus iniectio), IV. ploča obiteljsko pravo,V. ploča tutorstvo i nasljedno pravo,VI. ploča vlasništvo i pravni poslovi, VII. ploča susjedovni i međašni odnosi,VIII. ploča delikti (uglavnom privatnopravni),IX. ploča ius publicum (javni delikti i kazneni postupak),X. ploča ius sacrum (i redarstveni propisi),XI. i XII. ploča sadrže nadopune ostalim pločama.

10.Magistratski edikti

Edikti su bile magistratske objave koje su se ispočetka priopćavale usmeno narodu u contiones, a kasnije su se objavljivale i pismeno. Isprva su izdavani edikti više za pojedinačne slučajeve (tzv. edicta repentina), a kasnije bi izdavali prigodom nastupa službe općeniti edikt kao program svoje jurisdikcijske djelatnosti za čitavo vrijeme svoje službe.Osim pretora, edikte su izdavali i kurulski edili kod svoje tržišne jurisdikcije, a provincijalni namjesnici kod svoje uprave u provincijama. Nasljednik u službi nije bio vezan za edikt svog prethodnika. Jurisdikcijski magistrat nije bio ispočetka vezan za svoj edikt, a takvo vezanje je određeno tek s lex

Cornelia de iurisdictione iz 67. g.

11.Klasična jurisprudencija

U ovo doba vlast se koncentrira u rukama princepsa, republikanski izvori prava gube svoju ulogu, ali pravnička djelatnost koja se očituje u davanju responsa i koja potječe još iz doba republike dolazi do svog najvećeg procvata. Glavna pažnja pravnika je usmjerena izgradnji privatnog, u prvom redu imovinskog prava, s ustanovom privatnog vlasništva u centru. Pritom su uživali podršku princepsa koji je kod njih tražio opravdanje carske vlasti, a koja se protivila rimskoj tradiciji. Od početka principata pa do cara Hadrijana, pravnici su se dijelili na dvije pravne škole, tj. na Prokulovce i Sabinovce.Osnivačem prve škole se navodi odlični pravnik Augustova doba M. Antistius Labeo koji je bio pristaša starog republikanskog uređenja, a nakon preture je odbio primiti konzulat. Ipak, škola je dobila ime po njegovom sljedbeniku Prokulu. Labeo se šest mjeseci godišnje bavio respondiranjem i podučavanjem u Rimu, a drugih šest mjeseci je posvećivao književnom radu van Rima. Kasniji pravnici su se s uvažavanjem pozivali na njegova mišljenja. Osnivačem druge škole se smatra C. Ateius Capito, ali i ova škola je dobila ime po njegovom sljedbeniku Masuriju Sabinu. Za pravnu povijest je naročito važan Gaius kome se ne zna čitavo ime. Najvažnije djelo su Institucije u 4 knjige koje su jedino klasično djelo sačuvano u gotovo nepromijenjenom obliku te nam pruža uvid u rimsko predklasično i klasično pravo, a služi i kao jedino vrelo za poznavanje rimskog procesa (legisakcionog i formularnog). Pod nazivom Responsa ili Quaestiones, odnosno Epistlae i Disputationes pišu djela koja sadržavaju mišljenja i odgovore o konkretnim slučajevima iz prakse (teoretski i školski primjeri). Komentari pretorskom ediktu se zovu libri ad eductum, a djela i komentari civilnom pravu koji se oslanjaju na Scevolin i Sabinov sistem civilnog prava. Pod nazivom Digesta (digerere-srediti) postoje opća enciklopedijska djela u kojima se po nekom redoslijedu obrađuje civilno i honorarno pravo. Elementarna djela za pravnu poduku se zovu Institutiones, Regulae i Definitiones pa su pisana sistematskim, a ne kazuističkim načinom prikazujući zajedno civilno i pretorsko pravo. Još su pravnici pisali različite udžbenike za praksu (Pithana, Sententiae i Opiniones) zajedno sa različitim monografijama i komentarima pojedinim zakonima ili notae djelima starijih pravnika. Ti odlomci su većinom sačuvani neizravnim putem, preko Justinijanovih Digesta. Pored Gajevih Institucija sačuvane su samo još Ulpijanove Regulae i Paulove Sententiae koje su djelomično bile preuzete u Zapadnogotski zakonik.

12. Pravne zbirke i kodifikacije prije justinijana

Prije Justinijana sastavljene su tri zbirke carskih konstitucija, dvije privatne i jedna službena, koje nose naziv codex jer nisu imale dotadašnji oblik knjiga sa savijenim listovima papirusa (liber, volumen), nego su imale oblik knjiga s povezanim listovima poput današnjih knjiga. Dvije privatne zbirke carskih konstitucija su bile Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus. CG je nastao pod vladavinom Dioklecijana i Maksimijana oko 291. g. te je sadržavao konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana, a drugi po opsegu znatno manji se ukazuje kao dodatak prvome te je objavljen 295. g. Prvu službenu zbirku carskih konstitucija pod nazivom Codex Theodosianus je dao sastaviti Teodozije II. te ju je 438. proglasio u istočnom, a Valentinijan III. u zapadnom carstvu. Lex Romana Visigothorum – kompilacija izrađena 506. g. po nalogu zapadnogotskog vladara Alarika II. Sadržava izvatke iz Teodozijeva kodeksa i postteodezijanskih novela, izvadak iz Gajevih Institucija i Paulovih Sentencija te odlomke iz Gregorijanovog i Hermogenijanovog kodeksa i na kraju jedan Papinijanov fragment.Lex Romana Burgundionum (tzv. «Papinianus») – zakonik za Rimljane u kratkoj burgundskoj državi. Upotrijebljena su slična djela kao i za Alarikov brevijar.Edictum Theodorici – zakonik istočnogotskog kralja Teoderika, sastavljen oko početka 6. st. Vrijedio i za Rimljane, ali i za Gote. Vrela nisu naznačena, ali su vjerojatno ista kao i za gore navedeni promjer. Taj zakonik je bio istisnut Justinijanovim pravom iz Italije već polovicom 6. st.

13.Justinijanova kodifikacija

Codex Iustinianus – zbirka carskih konstitucija (leges) kojom je Justinijan počeo svoj kodifikatorni rad. Posebnoj komisiji je bilo naređen da u tu svrhu 528. g. u jedinstvenu zbirku skupi iz svih dotadašnjih kodeksa i novela ono što je još vrijedilo, a da izbaci sve suvišno i protuslovno. Tako sastavljeni codex Iustinianus je bio objavljen i stupio na snagu već 529. g., ali nije sačuvan.Digesta (Pandectae) – nakon objave prvog kodeksa započet je teži pothvat oko kodifikacije cjelokupnog pravničkog prava (ius). Konstitucijom «Deo auctore» od 530. g. taj posao je bio povjeren Tribonijanu uz pomoć šesnaestorice suradnika.

Rad je završen u roku 3 godine i objavljen konstitucijom «Tanta» 16. prosinca 533. g.,a kao zakonik je stupio na snagu 30. prosinca iste godine pod nazivom Digesta seu Pandectae. To je najvažniji i po opsegu najvažniji dio Justinijanove kodifikacije, a ujedno i pravni spomenik prvenstvene povijesne važnosti. Digesta se dijele na 50 knjiga, a sve knjige (osim 30, 31 i 32) se dijele na titule s odgovarajućim naslovima (rubricae) njihova sadržaja. Tituli se sastoje iz odlomaka (fragmenta ili leges) koji su izvađeni iz djela pojedinih pravnika, a veći odlomci su kasnije podijeljeni na principium (uvod) i paragrafe. Institutiones – priručnik rimskog prava za početnike (jedanput se nazivaju i Elementa). Posao je bio povjeren Tribonijanu zajedno s Teofilom i Dorotejem. Djelo je rađeno paralelno s Digestima i proglašeno nešto prije Digesta, a stupilo je na snagu zajedno s Digestima. Iako su trebale poslužiti kao udžbenik za školu, imale su snagu zakona kao Digesta i Kodeks. Kao uzor Justinijanovim Institucijama su poslužile Gajeve Institucije, a od njih je preuzet trodijelni sistem (personae, res i actiones). Upotrijebljene su institucije i nekih drugih klasičnih pravnika, a i neka ostala djela. Za razliku od Digesta, ovdje se ne navodi vrelo, nego je sve stopljeno u jedinstveni tekst. Sačuvane su u mnogim rukopisima, ali nisu starije od 9. st. Codex repetitae praelectionis – nakon završetka prvog kodeksa, a prije objave Digesta, Justinijan je izdavao čitav niz konstitucija kojima je rješavao protuslovlja u ranijim konstitucijama i pravničkim djelima koja su trebala ući u Digesta.Te konstitucije su vjerojatno bile sabrane u Quinquaginta decisiones, a nakon objave Digesta se ukazala potreba za reformom prvog kodeksa pa je 534. g. objavljen drugi kodeks pod nazivom Codex Iustinianus repatitae praelectionis, a samo taj drugi kodeks je sačuvan.On se dijeli na 12 knjiga, knjige na titule, a titule na konstitucije poredane unutar titula kronološkim redom. Glosatori su veće konstitucije podijelili na principium i paragrafe. Konstitucije u inskripciji obično navode ime cara, od koga potječu i ime adresata, a u supskripciji datum izdanja. Za razliku od Teodozijeva kodeksa gdje se crkveno pravo nalazi na kraju, u Justinijanovu kodeksu je stavljeno na početak u prvu knjigu. U daljnjim knjigama se radi o građanskom pravu, a posljednje četiri govore o kaznenom, financijskom i upravnom pravu. Kodeks je sačuvan u različitim rukopisima iz 9.-12. st.Novellae (constitutiones ili leges) – to su Justinijanove konstitucije, većinom izdavane na grčkom jeziku po završetku drugog kodeksa, tj. od 535. nadalje. Nekima od njih su izvršene važne reforme na području nasljednog i obiteljskog prava.14.Recepcija rimskog prava

Samo rimsko pravo nije propalo sa propašću rimske države. Ono je u feudalnom pa u kapitalističkom društvenom poretku postalo u donekle promijenjenom obliku pozitivnim pravom mnogih europskih zemalja (tzv. recepcija rimskog prava). Takvo recipirano pravo je potisnulo partikularna prava već od ranijeg srednjeg vijeka, a u glavnim europskim državama od kraja 15. i početka 16. stoljeća. Postoje tri osnovna stupa rimskog privatnog prava: neograničeno privatno vlasništvo, ugovorna sloboda sa razrađenim obveznim pravom i sloboda oporučnog nasljeđivanja. Takvo recipirano pravo se zove opće pravo (jer je vrijedilo za čitave teritorije država) ili pandektno pravo (po najvažnijem dijelu Justinijanove kodifikacije, grč. Pandectae ili lat. Digesta). Recipirano rimsko pravo je prestalo vrijediti kao pozitivno pravo uvođenjem građanskih kodifikacija (Code Napoleon ili Code Civili u Francuskoj 1804. ili jedinstveni njemački građanski zakonik iz 1900.) No, ono nije izgubilo svoje značenje jer je bilo njihovom glavnom podlogom. Građanski zakonici su preuzeli pravne pojmove, tehniku i znatan broj propisa naročito na području obveznog prava iz rimskog (pandektnog) prava.

15.Status i capitis deminutio

Za oznaku položaja pojedinca u pravnom poretku se služi izraz status. Pojedinac može biti slobodan čovjek (status liberalis) ili može biti rimski građanin (status civitatis) ili može zauzimati određeni položaj u rimskoj obitelji (status familiae) bilo kao starješina obitelji (pater familias), bilo kao podloženi član obiteljiCapitis deminutio-Označava gubitak, odnosno promjenu statusa. Razlikuje se:Capitis deminutio maxima koja nastupa gubitkom statusa libertatis, a povlači gubitak civiteta i obiteljske pripadnosti i dotični postaje rob. Zarobljeni rimski građanin isto postaje rob. Zarobljeniku se priznaje ius post liminii ako bi se vratio iz zarobljeništva, tj. svi njegovi raniji pravni odnosi bi oživjeli osim posjeda i braka. Ako bi zarobljenik umro u zarobljeništvu uzimalo bi se po fictio legis Corneliae kao da je umro u trenutku zarobljavanja (kao slobodan čovjek) pa se s njegovim nasljedstvom i ranijom oporukom postupalo kao kod slobodna čovjeka. Capitis deminutio media je nastupala gubitkom statusa civitatis, ali ne i slobode. On postaje Latin (npr. iseljenjem u latinsku koloniju) ili peregrin. Ovdje spadaju kazne izgona (aqua et igni interdicto) i deportacije.Capitis deminutio minima povlači samo gubitak obiteljskopravnog položaja rimskog građanina i to otpuštanjem iz obitelji (emancipacija) ili prijelazom u drugu obitelj. Prekida se dotadašnja agnatska veza, a capite minutus gubi svoju imovinu u korist novog imaoca obiteljske vlasti, a njegovi civilni dugovi iz ugovora i stanovita osobna prava utrnjuju.

16.Ograničenja pravne sposobnosti

I osoba koja posjeduje sva tri statusa može biti ograničena u svojoj pravnoj sposobnosti. Ti razlozi mogu biti: klasna i socijalna pripadnost (plebejci u doba republike su imali ograničenja na području javnog prava, ali i u privatnim pravima tako da sve do 445. g. pr. Kr. nisu imali pravo connubiuma s patricijima),vjera (potkraj republike se razni orijentalni kultovi šire i u Rimu, pojavljuje se i kršćanstvo koje propovijeda o jednakosti svih ljudi i o odbijanju kulta careva što je bio zločin. ženski spol (ona je potpuno isključena od svih javnih prava, a njezina privatnopravna sposobnost je podvrgnuta ograničenjima. Ona ne može vršiti očinsku vlast nad djecom pa makar i nema više oca. Ona ne može u klasično doba vršiti funkciju tutora i adopciju. Ne može preuzimati obveze u korist drugih osoba ni biti nasljednicom bogatih posjednika), čast (dostojanstvo što ga društvo priznaje pojedincu.Ograničenja pravne sposobnosti zbog umanjenja časti su intestabilitet (onaj koji je sudjelovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens pa bi uskratio o njem svjedočiti. Intestabilis ne može biti svjedok, niti prizivati svjedoke, nota censoria (umanjenje časti koje vrše cenzori. Oni su mogli prigodom popisa građana zbog prijekornog vladanja nekoga brisati sa liste senatora i vitezova ili ga premjestiti u slabiji tribus),infamija (on ne može drugoga zastupati niti se može dati zastupati u procesu, a ne može ni za drugoga stavljati prijedloge pred sudom. Gubi i ius suffragi i ius honorum, gubi sposobnost sklapanja braka sa nekim osobama, ne može biti svjedokom kod pravnih poslova i porotnik u civilnom procesu).

17.postanak i prestanak fizičke osobe

Za postanak fizičke osobe potrebno je: da se novo biće u potpunosti odvoji od majčine utrobe, da se rodi živo, a kao dokaz toga su Prokulovci tražili da dijete da znakove života glasom dok su se Sabinovci zadovoljavali bilo kakvim znakovima života (micanje i disanje), a ovo stajalište je prihvatio Justinijan, nadalje porod je morao biti perfektan, jer se inače smatrao pobačajem, uzimali se da je dovoljno iznošeno dijete koje se rodi poslije šest mjeseci i tražilo se da novorođenče ima ljudski oblik. Zametak

još nije čovjek, on se smatrao dijelom majke. No u pogledu zametka kao budućeg čovjeka (nasciturus) razvilo se pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur (zametak se smatra već rođenim ukoliko se radi o njegovim probicima).

18.Ropstvo i pravni položaj roba

Rob nije bio pravni subjekt, on se smatrao za stvar (res, i to res mancipi). Ropstvo se opravdavalo ratom koji je bio glavni izvor ropstva, tj. ako protivnik smije biti ubijen, onda je dozvoljeno i pretvoriti ga u roba. Gospodar je imao pravo života i smrti nad robom (ius vitae ad necis). Ipak, rob se razlikovao od životinja i drugih stvari što je on ipak čovjek. Vlast nad robom se zove dominica potestas (a ne dominium kao nad stvarima i životinjama). Roba se u starije doba nazivalo instrumentum vocale (oruđe koje govori). Rob je mogao sklapati pravne poslove za svoga gospodara, a sve koristi i prava iz takvih poslova su pripadala gospodaru. Gospodar bi prepustio robu na slobodno upravljanje i faktično korištenje peculium (stanovitu imovinsku masu – zemlja, zgrade ili neko poduzeće). Pravno, gospodar je ostao vlasnikom pekulija i mogao ga je robu bilo kada oduzeti.Faktički, rob je slobodno gospodario pekulijem, a za stjecanje kredita pretor je uveo gospodarevu odgovornost prema trećima za obveze roba u vezi s upravom pekulija, ali samo do visine vrijednosti pekulija (actio de peculio). Preko i izvan pekulija je odgovarao gospodar, samo onda ako se okoristio iz posla što ga je sklopio rob, a to samo do visine svoga obogaćenja (actio de in rem verso).Rob je na taj način u neku ruku stjecao i svojstvo pravnog subjekta jer je upravljajući pekulijem rob moga sklapati pravne poslove i sa samim gospodarom. Takve obveze su bile neutužive (obligatio naturalis), ali ih je gospodar u slučaju akcije de peculio mogao prvenstveno odbiti od pekulija.

19. pravne osobe

Pravne osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje pravnu sposobnost, tj. svojstvo pravnog subjekta iako nisu fizičke osobe. Tako nastaju političke tvorevine (država, općina) pa različita privredna udruženja (trgovačka društva, privredna poduzeća, zadruge), različite društvene organizacije (sindikati), različiti zavodi (bolnica) i zaklade. Prema pandektnoj nauci pravne osobe su se dijelile na korporacije (corpus, universitas personarum) i na zavode i zaklade (universitas rerum). Kod korporacije postoji udruživanje fizičkih osoba radi određene svrhe time da tako organizirana ukupnost tih osoba postaje samostalni pravni subjekt različiti i nezavisan od svojih članova. Kod zavoda i zaklada supstrat pravne osobe je imovina, a ne udruženje fizičkih osoba. Ovdje imovina namijenjena određenoj svrsi postaje pravna osoba. Granice između korporacije i zaklade nisu uvijek jasne.

20. agnacija,kognaacija i računanje stepena srodstva

Za individualnu agnatsku obitelj, koja postaje redovni oblik rimske obitelji u povijesno doba, Rimljani upotrebljavaju naziv familia, no jednom taj izraz obuhvaća samo robove, drugi put samo obiteljsku imovinu ili sve osobe pod vlašću ili ukupnost imovine i osoba u obitelji. No najvažnija upotreba tog izraza je za oznaku samo slobodnih osoba podložnih vlasti istoga patris familias. Familia ili familia iure proprio (Ulpijan) sastoji se od rođene djece i daljnjih potomaka patris familias, ali pored djece još ulazi i žena patris-a i žene njegovih potomaka, ako su ušle u stroi manus brak te usvojena i pozakonjena djeca. Sve osobe su agnati jer ih veže ista patria potestas. Ipak ta familia je kratkog trajanja jer smrću patris familias sve osobe pod njegovom vlašću postaju osobe sui iuris, a ako su muškarci onda postaju i patres familias svojih novih obitelji. Agnacija je srodstvo samo po očevoj strani. Djeca su po rođenju u agnatskom srodstvu samo sa ocem. S majkom dolaze u agnatsko srodstvo samo u slučaju ako je i ona pod muževom vlašću. Ako se radi o slobodnom braku, gdje žena ne dolazi pod vlast svoga muža, djeca s majkom nisu nikada u agnatskom srodstvu jer majka onda potpada pod patriam potestatem svoga oca. Agnati su mogli ujedno biti i krvni srodnici,

ali se agnacija mogla zasnivati i bez krvnog srodstva (adopcijom i manus brakom). Pravne posljedice koje proizlaze iz obiteljske pripadnosti (zakonsko tutorstvo i zakonsko nasljedno pravo) vezivale su se uz agnatsko, a ne uz krvno srodstvo.

Krvno srodstvo (cognatio) je bilo izvorom stanovitih moralnih dužnosti, a u bračnom pravu je stvaralo bračne zapreke. Cognatio u starije doba nije bila osnova za nasljedno pravo i tutorstvo. Cognatio je krvno srodstvo koje se zasniva i po muškoj i po ženskoj liniji. Bit agnacije je u kućnom obiteljskom kolektivu, a bit kognacije je u pripadnosti krvno-srodničko grupi. Povijesni razvitak obiteljskog prava ide u pravcu slabljenja patriae potestatis i agnatskog srodstva i postepenog priznavanja pravnih posljedica kognatskom srodstvu (pretorsko pravo). Kognacija u Justinijanovom pravu sve više istiskuje agnaciju pa se tako rimska obitelj pretvara u kognatsku obitelj. Osnovni uzrok tome se pripisuje ekonomskom razvitku. Agnatska kućna zajednica i jaka patria potestas je odgovarala zatvorenom kućnom naturalnom gospodarstvu gdje obitelj sačinjava čvrsto povezani radni kolektiv na zemljišnom posjedu. Razvoj zanatstva i trgovine i iskorištavanje robovske radne snage onemogućuje vršenje patriae potestatis. Gubi se značaj agnatske veze, a kao relevantna veza ostaje samo krvna veza. Srodstvo (bilo agnatsko ili kognatsko) je ili srodstvo u uspravnoj lozi (linea recta) ili u pobočnoj lozi (linea transversa).Uspravnu lozu čine ascendenti (preci) i descendenti (potomci), tj. svi koji potječu rođenjem jedan od drugoga (djed, otac, sin, unuk…). Pobočnu lozu čine osobe koje potječu od trećeg zajedničkog pretka, a ne potječu jedna od druge (stric i nećak). Pobočna linija se zove kolateralna, a pobočni rođaci kolaterali. Blizina ili stepen srodstva (koljeno, gradus) dviju osoba računa se po broju poroda koji postoje između tih osoba do njihova zajedničkog pretka prema pravilu «tot gradus quod generationes» (koliko poroda toliko stepeni). Tako je otac sa sinom u prvom, djed s unukom u drugom stepenu srodstva itd., a u pobočnoj lozi su stric i nećak u trećem stepenu srodstva…Veza jednog bračnog druga s rođacima drugog bračnog druga nije srodstvo nego tazbina, koju Rimljani nazivaju adfinitas, a može biti i ženidbenom zaprekom. Individualnu monogamnu obitelj sačinjavaju bračni drugovi i njihova djeca i potomci.

21.rimski brak

Brak u najširem smislu je trajna zajednica života između muža i žene. Rimljani su brakom smatrali samo takvu zajednicu koju pravni poredak priznaje brakom. U tu svrhu se tražila faktična zajednica života muškarca i žene i pored toga trajna volja, namjera, da budu baš muž i žena, a ta namjera se zvala affectio maritalis. Zato se rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis, tj. prestankom zajedničkog življenja, jer su oba elementa morala postojati trajno. Za rimski brak koji je bio strogo monogaman nije bilo bitno spolno općenje (corpula carnalis). U postklasično doba se mijenja ranije shvaćanje braka po kojem je affectio maritalis i životna zajednica bila bitni element braka kroz čitavo vrijeme njegova trajanja. Rimski brak se javlja kao brak cum manu (brak starijeg doba, žena ulazi u agnatsku obitelj svog muža i potpada pod njegovu vlast ili vlast njegova patris familias – svekar ili svekarov otac ako je muž bio alieni iuris, ona raskida agnatsku vezu sa svojom dotadašnjom obitelji), i sine manu (žena ne potpada pod vlast muža te zadržava makar i udata svoju raniju agnatsku pripadnost u staroj obitelji, ona potpada i dalje pod vlast svog dotadašnjeg patris familias, odnosno ako je bila sui iuris, pod tutorstvo svojih agnata). Prije je bilo rašireno mišljenje da je samo brak s manusom bio punovažni brak, a bez manusa da je bila neka vrsta polubraka koja se tek izvjesnim trajanjem pretvarala u punovažni brak.

22.brak i imovinski odnosi

Osobni i imovinski odnosi bračnih drugova su različiti ovisno o tome da li se radi o braku o cum manu ili sine manu.U braku cum manu, žena izlazi iz svoje dosadašnje agnatske obitelji i patriae potestatis, odnosno ako je bila sui iuris, prestaje nad njom tutorstvo. Ona ulazi u agnatsku obitelj muža i podložna je njegovoj vlasti ili njegova patris familias ako je muž alieni iuris (tj. stiže je capitis deminutio). Vlast nad ženom se u pravili ne razlikuje od patriae potestatis nad djecom. Iako žena kao

mater familias dobiva ugledni socijalni položaj, ona pravno ima položaj kćeri, odnosno položaj sestre prema svojoj djeci te kao sua (suus heres) dobiva nasljedno pravo jednako sa svojom djecom (iako to neki osporavaju), ali zbog svog izlaska iz svoje dosadašnje obitelji gubi ondje pravo nasljeđivanja. Sa slabljenjem agnatske zajednice i muževe kućne vlasti, poboljšavao se ženin osobni položaj prema mužu. U imovinskom pogledu, žena nije imala imovinske sposobnosti. Ste što bi stekla, pripadalo bi mužu, a imovina koju je imala prije braka ako je bila sui iuris, pripala bi u cjelini mužu (adquisitio per universitatem), odnosno njegovom pater familias-u ako je muž bio alieni iuris. U braku sine manu se nije mijenjao raniji pravni položaj žene. Žena ostaje in patria potestate svoga oca. Ona zadržava nasljedno pravo u svojoj dosadašnjoj obitelji, a ne stiče ga u muževoj obitelji. Unatoč toj pravnoj odvojenosti muža od žene, izgradila su se pravila o odnosima bračnih drugova bez obzira na manus. Žena je dužna slijediti muža jer on određuje mejsto njihova stanovanja. Muž odlučuje o odgoju djece. Bračni drugovi su obvezni na vjernost. Muž je dužan štititi ženu koja je dobivala socijalni položaj muža, ali je morala mužu iskazivati dužno poštovanje. Tako je i u braku sine manu postojala stanovita bračna vlast muža prema ženi, ali se ona razlikovala od patriae potestatis ili od manusa. Na imovinske odnose bračnih drugova brak sine manu nije utjecao. Ovdje vrijedi načelo razlučenih dobara. Ako je žena bila alieni iuris, sve što je stekla bi pripadalo njenom pater familiasu. Ako je bila sui iuris tada je sve što je imala prije braka i što je stekla tokom braka, pripadalo njoj samoj. Ako je postojala dvojba o porijeklu imovine koja se našla u posjedu žene, vrijedila je pretpostavka da ju je dobila od muža (praesumptio Muciana). Žena je sama upravljala svojom imovinom.Mužu nije pripadalo pravo upravljanja ni korištenja one ženine imovine koja nije spadala u miraz i koja se zvala parapherna. Ženi nije pripadao zahtjev za uzdržavanje od strane muža, ali je muž morao snositi troškove kućanstva.

23. razvod braka

Od starine je vrijedilo načelo slobodnog razvoda braka. Određeno je i da se brak sklopljen confareatione razvodi analognim suprotnom aktom diffareatio, a kod drugih vrsta manus braka spominje se raskidanje manusa remancipatio. U Zakoniku XII. ploča se spominju još i neke formule kojima muž istjeruje ženu kod razvoda braka sine manu. U klasično doba dostatna je izjava o razvodu (repudium) i faktično prekidanje bračne zajednice. Sloboda razvoda postojala je i u tom smislu što za razvod nisu bile potrebni zakonski razlozi za razvod (brak se shvaćao faktičnim stanjem koja sačinjava affectio maritalis i faktično zajedničko življenje te prestankom tih elemenata prestaje i brak, nema potrebe za nikakvom sudskom presudom kao u današnjem pravu). Kod manus braka, u starije doba je za razvod bio ovlašten samo muž, odnosno njegov pater familias, a kod braka sine manu je to pravo pripadalo objema strankama, odnosno ako se radilo o ženi, brak je mogao razvesti i njezin otac. Kasnije je se pravo imalaca vlasti sve više potiskuje pa pravo na razvod imaju isključivo još bračni drugovi. Potkraj republike su bili učestali bezrazložni razvodi, ali Augostovo ženidbeno zakonodavstvo se nije bavilo direktno pitanjima razvoda. Samo je lex Iulia de adulteriis propisala za razvod određenu formu pred sedam svjedoka. Tek kršćanski carevi od Konstantina do Justinijana donose propise o suzbijanju razvoda. Zadržano je shvaćanje da svaki suprug može razvesti brak, makar je crkva smatrala brak nerazrješivim. Ali sada se uvode opravdani razlozi za razvod braka pa se počela praviti razlika između opravdanog i neopravdanog razvoda.Razlozi za razvod su stanoviti zločini muža (ubojstvo), a za ženu preljub ili svodstvo. No i razvoda bez opravdanih razloga je bio pravno valjan, samo su u tom slučaju stranku koja je bez razloga razvela brak stizale imovinsko-prane štetne posljedice (zabrana ponovnog braka, gubitak miraza i donacije propter nuptias, ali i kaznenopravne sankcije - deportacija). Jednake sankcije stižu i onog bračnog druga koji je skrivio dozvoljeni razvod. Po caru Teodoziju II. je uvedena za razvod braka obvezna forma raspusnog pisma (libellus repudii) koja se svodi na biblijsko pravo i sedam svjedoka koji potpisuju raspusno pismo. Po Justinijanovom pravu imovinske i osobne kazne stižu onog bračnog druga koji je kriv za opravdani razlog kao i onog koji je bezrazložno razveo brak. Postoji još i sporazumni razvod i dopušteni i nekažnjivi jednostrani razvod bez krivnje druge stranke (kada jedna stranka položi zavjet čistoće i stupi u neki red).

24.Patria potestas

Vlast kućnog starješine je u pradavno doba bila jedinstvena vlast nad svim osobama (robovima i slobodnima) i imovinom obitelji. Smatra se da se ona tada zvala manus.S vremenom se od vlasti nad stvarima (kasnije dominium) odvojila vlast nad osobama koja se dalje diferencirala u vlast nad robovima (dominica potestas), vlast nad ženom (manus u novom značenju), vlast nad osobama in causa mancipii i vlast nad djecom i daljnjim potomcima (patria potestas u užem smislu).Patria potestas je bila doživotna i jaka vlast kućnog starješine (pater familias) nad djecom i daljnjim potomcima (unucima…). Patria potestas je ispočetka bila gotovo neograničena i apsolutna, ali postepeno sve više slabi i mijenja svoj karakter (glavni razlog jest raspadanje patrijarhalne seljačke obitelji zbog razvoja ropstva, diobe rada…). Patria potestas se očituje u dva pravca s obzirom na osobu djece i s obzirom na imovinske odnose djece.S obzirom na osobu djece, patria potestas je sadržavala: ius vitae ac necis, tj. odlučivanje o životu i smrti bilo putem kažnjavanja djece, bilo putem ubijanja ili izlaganja novorođenog djeteta.ipak, već u staro doba su postojala ograničenja u tom pogledu (konzultiranje sa obiteljskim vijećem…) Kasnije se to pravo sve više ograničava. Ius vendendi, tj. pravo prodaje djece. Prodajom trans Tiberim, dijete bi postalo rob, a prodajom sugrađaninu dovodi dijete u položaj osobe in causa muncipi. Prodaja djece je bila dosta česta u staro doba pa Zakonik XII. ploča određuje da pater familias nakon treće prodaje gubi patriam potestatem. I ovo načelo gubi kasnije na važnosti.Ius vindicandi – je bilo očevo pravo da traži izručenje svoje djece koje bi dijete zadržavali (vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis), te za sklapanje braka djece se tražio načelno pristanak patris familias.

25. adrogacija,adopcija

Adrogacija i adopcija (adoptio u širem smislu) obuhvaćaju ustanova posinjenja takvih osoba koje nisu djeca patris familias, nego pravnim poslom dobivaju položaj djece i dolaze pod patriam potestatem (prvenstveno služe za pribavljanje radne snage).Adrogatio (arrogatio) je imala učinak da osoba sui iuris (pater familias) zajedno sa svim podloženim mu osobama i s čitavim svojim imetkom prelaze u obitelj i pod patriam potestatem aroganta. Adrogirati se mogla samo dorasla osoba muškog spola i vršila se u kurijatskim skupštinama gdje je narod morao odobriti i potvrditi arogaciju. Žene i djeca se nisu mogli adrogirati jer žene nisu mogle uopće biti patres familias i produžiti adrogantovu obitelj, a djeca to nisu mogla prije doraslosti. Nisu imali ni pristup u kurijatske skupštine. U doba republike se adrogacija vršila pred pontifeksom i 30 liktora, a u doba dominata se vršila per rescriptum principis (dozvola cara). Mogli su se arogirati i žene, a kasnije i nedorasli.Adrogacija sada dobiva drugu funkciju kao i adopcija kasnije. Posinjenje nema više svrhu pribavljanja radne snage nego je zamjena za pomanjkanje vlastite djece ili utjeha za izgubljenu djecu. Uvjeti za adrogaciju su bili: arogacija samo jednog djeteta se dozvoljava samo osobama iznad 60 godina koji nemaju vlastite djece, radi limitacije roditeljskih odnosa se traži i da adrogirani bude 18 godina mlađi od adroganta. Adoptio – posinjenje osobe alieni iuris koja prelazi u novu obitelj i vlast novog patris familias. Za raskidanje dosadašnje vlasti se upotrebljavala trokratna prividna prodaja sina nekom trećem u mancipium.Nakon prve i druge prodaje, taj treći bi oslobodio sina manumisijom i sin bi se vraćao pod očinsku vlast. Nakon treće prodaje ga ne bi više oslobađao. Sada je slijedilo osnivanje nove patriae potestatis za adoptanta i to putem in iure cessije. Adoptant bi pred magistratom prividno tužio onoga koji je sina nakon treće kupnje imao in mancipio i vindicirao bi za sebe patriam potestatem. Prividni protivnik bi šutnjom potvrdio zahtjev prividnog tužitelja, a magistrat bi dosudio sina adoptantu. Ako se radilo o kćerima ili unucima, za razrješenje dosadašnje patriae potestatis dovoljna je jednokratna prodaja na koju se odmah nadovezivala in iure cessio. U Justinijanovom pravu je uvedena razlika između adoptio plena i adoptio minus plena. U prvom slučaju adoptant je ascendent adoptiranog sa očeve ili majčine strane. Samo takva adopcija je imala puni učinak prijelaza u novu obitelj. U drugom slučaju adopcija ne raskida raniju patriam potestatem ni nasljedno pravo u ranijoj obitelji, a filius adoptivus je stekao pravo zakonskog nasljeđivanja poočima. Justinijan je propisao za adopciju novi oblik izjavom dosadašnjeg imaoca vlasti pred

magistratom u prisutnosti i uz pristanak adoptanta i u prisutnosti adoptiranog koji se nije adopciji protivio.

26.emancipacija-prestanak patria potestas

Osim smrću patria potestatis bi prestajala capitis deminutione oca ili sina obitelji. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima se raskida među njima agnatska veza (adopcijom sina ili udajom kćeri u manus brak i emancipacijom sina). Po starijem pravu, sin bi izlazio ispod patriae potestatis ako bi postao flamen Dialas, a kći ako bi postala vestalinka. Po Justinijanovom pravu bi to vrijedilo za sina koji bi postao patricij, konzul, praefesctus praetorio ili urbi, magister militum ili biskup. U svim tim slučajevima nije nastupala capitis deminutio. Otac je mogao i samo otpustiti sina iz patriae potestatis putem emancipatio. Ona se sastojala u trokratnoj prodaji sina koji time definitivno izlazi iz očinske vlasti. Pater familias bi sina mancipacijom tri puta prodao nekom trećem (prijatelju). Prividni kupac bi svaki put slobodio (manumisijom) iz mancipiuma čime bi se sin vraćao pod očinsku vlast. Trećom manumisijom utrnula bi patria potestas i sin bi postao osoba sui iuris. No u svrhu da tu treću manumisiju izvršio otac i time stekne quasi-patronatska prava nad sinom, prividni kupac bi prije treće manumisije sina remancipirao ocu da ga otac manumitira. Za kćeri i unuke je za emancipaciju bila dovoljna već jednokratna prodaja. Emancipacijom se raskida agnatska veza i na njoj zasnovano civilno nasljedno pravo, a dalje postoji samo kognatsko srodstvo i pretorsko nasljedno pravo koje se počelo uvoditi na temelju kognacije. Kasno carsko pravo je uvelo za emancipaciju jednostavnije oblike (emancipaciju per rescriptum principis ili emancipatio Anastasiana), a po Justinijanovom pravu se emancipacija vrši izjavom u sudski zapisnik (emancipatio Justiniana).

27. tutorstvo i skrbništvo

Nedorasli (impuberes) i žene ako su bili sui iuris te se nisu nalazili ni pod patria potestas ni u manusu nalazili su se pod tutorstvom (tutela). Na tom temelju se razlikuje tutela impuberum i tutela mulierum. Tutorstvo nedoraslih je po Justinijanovom pravu bila ustanova za zaštitu osoba koje zbog svoje dobi nemaju punu djelatnu sposobnost iako imaju pravnu sposobnost, a tutorstvo nadopunjuje taj nedostatak djelatne sposobnosti. Tutorstvo starog prava ima karakter prava i vlasti koja se vrši u interesu samog tutora. Tutorstvo je imalo zadatak štititi interese familijarne zajednice koji su se postavljali između pupilovih najbližih zakonskih nasljednika (agnati i gentili). Ako bi pupil umro prije doraslosti, tutori bi bili nasljednici njegove imovine. Redoslijed pozivanja na tutorstvo podudarao se s redoslijedom pozivanja na nasljedstvo pa je tutorom postajao najbliži agnat, a u pomanjkanju agnata gentili. Tutorova vlast nad pupilovoom osobom ili imovinom je imala sličnosti sa patria potestas, ali su tutorova ovlaštenja ipak bila slabija (ne pripada mu ius vitae ac necis ni ius vendendi, a po Zakoniku XII ploča postoji i tutorova deliktna odgovornost). Iz ovoga se vidi da je i već u staro doba postojala zaštita pupilovih interesa. Tutorstvo je bila privremena ustanova koja utrnjuje pupilovom doraslošću. Zbog raspadanja zatvorene agnatske obitelji i jačanja individualističkih tendencija karakter vlasti je sve više slabio, a tutorstvo se postepeno pretvara u dužnost i obvezu koja se vrši samo u pupilovom interesu i postaje javna dužnost (država preuzima u svoje ruke staranje o nedoraslima i brigu oko postavljanja tutora te nadzor nad tutorskom djelatnošću). Time se dolazi do ustanove nadtutorstvene oblasti i nadzora. Javljaju se i isprični razlozi (excusationes) zbog kojih se netko može i osloboditi ove javne dužnosti.

Već je Zakonik XII ploča poznavao ustanovu skrbništva nad ludim (cura furiosi). Prema ovom osnovnom tipu došlo je do primjene skrbništva gdje je trebalo pružiti pomoć nekoj dorasloj osobi koja zbog ograničene djelatne sposobnosti ili tjelesnih mana (nijemi, gluhi, bolesni) nije bila sposobna ili je bila spriječena (npr. zbog odsutnosti) da upravlja svojom imovinom ili da se sama zastupa. Tako se skrbnik mogao davati za čitavu imovinu ili samo za neki pojedinačni posao ili za određenu stvar.

Najpoznatiji slučajevi su: skrbništvo nad ludim, rasipnikom (cura prodigi) i nad doraslim maloljetnikom (cura minorum).Cura furiosi je pripadala po Zakoniku XII ploča kao cura legitima najbližem agnatu, odnosno gentilima ukoliko furios nije bio in patria potestate ili pod tutorstvom za vrijeme nedoraslosti. Ističe se kuratorova potestas nad osobom i imovinom koja je bila brzo svedena na upravu imovinom i ograničena jednako kao i tutela u tom pogledu.Ako nije bilo osobe koja bi došla u obzir kao curator legitimus, kuratora je imenovao magistrat. Cura testamentaria nije bila uopće moguća, ali bi oblast obično postavljala za skrbnika osobu koju je pater familias imenovao u oporuci. I proglašeni rasipnik bi isprva dolazio pod zakonsko skrbništvo agnata i gentila, a kasnije je skrbnika postavljalo magistrat, uvažavajući eventualnu oporučnu volju patris familias. U klasično doba skrbnik je sam upravljao skrbnikovom imovinom, a u postklasično doba je poslovima rasipnika davao samo svoj consensus ako se nije radilo o poslovima koje je rasipnik mogao samostalno poduzimatiKada je cura minorum postala trajna ustanova, kurator je upravljao minorovom imovinom. No budući da je minor koji je imao kuratora bio glede djelatne sposobnosti izjednačen sa nedoraslim, mogao se obvezivati ili otuđivati samo odobrenjem (consensus) kuratora, no to se odobrenje nije moralo kao kod auctoritas tutoris davati osobno prilikom sklapanja posla, nego se moglo dati i pismeno kao i unaprijed ili naknadno. Skrbnika je imenovala oblast na zahtjev doraslog maloljetnika.

28.tutorstvo nad ženama

Žene su i nakon doraslosti ako nisu bile in patria potestate ili in manu mariti stajale doživotno pod tutorstvom. Najvažnija razlika između tutele mulierum i tutele impuberum je bila što tutor mulieris nije imao pravo upravljanja ženinom imovinom (administratio) nego je već u doba Zakonika XII ploča imao samo pravo davanja ili uskraćivanja odobrenja ženinim poslovima (auctoritatis interpositio). Zato tutor nije snosio odgovornost za upravu pa se actio tutelae nije primjenjivala. Vlast nad ženinom osobom tutoru nije uopće pripadala. Oni poslovi koje žena nije smjela poduzimati bez tutorove auctoritas su bili: vođenje civilnog procesa te sklapanje obveza i uopće svih negotia iuris civilis (mancipatio, in iure cessio), acceptilatio (otpust duga po civilnom pravu), prihvat civilnog nasljedstva, pravljenje oporuke i manumisije robova. Upravu imovine i sve druge poslove žena je mogla samostalno poduzimati, a i ako bi tutor uskraćivao svoju auctoritas, žena je mogla putem magistrata prisiliti tutora na davanje auctoritasa. Pored tutelae legitimae postojala je i ovdje tutela testamentaria, a kasnije i tutela dativa ukoliko bi žena tražila tutora. Pater familias je mogao glede svoje žene in manu u oporuci odrediti da si ona sama izabere tutora (tutela optiva). Žena je mogla s nekim trećim sklopiti privatni brak (coemptia fiduciaria) i doći pod njegov manus, a taj muž ju je mancipirao onome koji je trebao postati njezin tutor te je time žena mogla promijeniti tutora ukoliko nije bila s njim zadovoljna. Kad bi je ovaj oslobodio iz mancipiuma, postao bi kao manumissor njezin kvazipatron i zbog toga njezin tutor legitimus (tutor fiduciarius). U carsko doba tutela mulierum nestaje, a za cara Honorija i formalno je ukinuta time što su sve žene dobile ius liberorum, a time i oslobođenje od tutorstva. Codex Theodosianus ovu vrstu tutele više ne spominje.

29.stvarna prava,razlike od obveznih

Stvarna prava zajedno s obveznim i nasljednim pravima spadaju u imovinsko pravo. Stvarno pravo je prema tome skup pravnih pravila kojima se uređuju pravni odnosi među ljudima s obzirom na stvari, a po kojima se ovlašteniku stvarnog prava priznaje potpuna ili djelomična neposredna vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar ukoliko je ona prepuštena raspoložbi stvarnopravnog ovlaštenika. Najvažnije razlike između stvarnih i obveznih prava su: stvarnopravni odnos je odnos između ovlaštenika stvarnog prava (vlasnik) i svih drugih osoba koje bi došle u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa. Obvezno pravo je samo pravni odnos između određenog vjerovnika i dužnika. Zato se stvarnopravno ovlaštenje može ostvariti tužbom prema svakome tko drži stvar, a obvezno pravo samo prema određenoj osobi obvezanog dužnika. Stvarna prava su prema tome apsolutna jer djeluju prema svima, a obvezna prava su relativna jer djeluju samo prema osobi

obveznog dužnika.Objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je činidba obveznika iako se ta činidba sastoji i u davanju stvari. U takvom slučaju vjerovnik još nema nikakvo pravo na stvar dokle god mu je dužnik ne preda. Stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke ona došla. Zato će npr. ovlaštenik stvarnog prava uživanja tuđe stvari zadržati svoje pravo na stvar makar vlasnik prenese vlasništvo stvari na trećega. Naprotiv, zakupni odnos, koji je samo obvezni odnos između zakupodavca i zakupnika, utrnuti ako zakupodavac proda zakupni objekt nekom trećem (ali će iz zakupnog odnosa ostati zahtjev za naknadu štete).Stvarna prava djeluju prema svima ostalima i naređuju im prema ovlašteniku negativno držanje (nesmetanje). Obvezna prava naređuju obvezniku da u korist ovlaštenika vrši neku određenu činidbu (može se sastojati i u propuštanju).

30. tjelesne i netjelesne stvari

Pravo smatra za stvar u užem smislu ljudima dostižne prostorno odijeljene komade vanjske prirode. U tom smislu se govori o tjelesnim stvarima i načelno samo one mogu biti objektom stvarnih prava. Kasnije se pojam širi i počinje podrazumijevati da taj pojam označava sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa i pripadati nečijoj imovini. Javlja se opreka između tjelesnih i netjelesnih stvari. Gaj kao res corporales smatra stvari koje se mogu dotaknuti (quae tangi possunt), a pod netjelesnim stvarima smatra stvari koje se ne mogu dotaknuti pod čime se podrazumijevaju prava. Time se netjelesne stvari poistovjećuju sa samim pravom. Prema Gaju u res incorporales ulazi: pravo nasljedstva (hereditas), pravo uživanja tuđe stvari (ususfructus), obvezna prava (obligationes) i zemljišne služnosti (iura praediroum). Tu ipak ne ubraja pravo vlasništva jer rimski pravnici pravo vlasništva na stvari poistovjećuju sa samom stvari (corpus) pa se pravo vlasništva ubraja u tjelesne stvari, a ne u prava. Takvo razlikovanje je imalo u rimskom pravu važnost jer su za obje skupine važili djelomično različiti propisi. Tako se samo nad tjelesnim stvarima mogao imati posjed i vlasništvo koje se stječe putem posjeda (dosjelošću i tradicijom). Ipak, kasnije se uvodi i posjed prava, tj. posjed netjelesnih stvari.

31.podjela tjelesnih stvari

Res extra commercium humani iuris su bili: res communes omnium, a to su zrak, tekuća voda javnih rijeka, more i morski žal, tj. dio morske obale dokud dopire plima. To su za fitički život ljudi nužne potrebne stvari koje nisu namijenjene privatnom vlasništvu, nego zajedničkoj upotrebi svih ljudi. Res publicae (javne stvari) su prema izvornom shvaćanju takve stvari koje su u vlasništvu države, tj. rimskog naroda, a izuzete su iz pravnog prometa dokle god služe svrhama. No, kad je općinama pa zatim i državi kao fisku bila priznata privatnopravna sposobnost postojala je i gospodarska imovina države i općina koja je potpadala pod privatno pravo (npr. imovina za rasvjetu ulica, škola itd.).res extra commercium smatrale su se samo one stvari države ili općine koje su služile neposrednoj općoj upotrebi (javni putovi i ceste, trgovi, kazališta, kupališta, luke…) Opća upotreba takvih stvari je bila zaštićena pretorskim interdiktima. Res extra commercium divini iuris su bili: Res sacrae, tj. stvari posvećene posebnim aktom konsekracije kulta bogova (hramovi, žrtvenici. kipovi bogova, predmeti kulta…), Res religiosae, tj. stvari posvećene kultu pokojnika. U prvom redu se misli na grobove građana i robova. Oni su izuzeti iz pravnog prometa aktom sahrane mrtvaca ili njegova pepela uz pristanak vlasnika zemljišta. Res sanctae, to su gradski zidovi i gradska vrata, a u staro doba i zemljišne međe. Time su pod zaštitu bogova stavljeni gradovi i privatno zemljišno vlasništvo, a smrtnom kaznom je bio kažnjen onaj tko bi prelazio preko gradskog zida umjesto da ide kroz vrata.

32.res mancipi i res nec mancipi

Ova dioba proizlazi iz res in commercio i vjerojatno je osnovna dioba stvari. U italsko doba, res mancipi su bili: italska zemljišta i zgrade (a prije samo uži rimski teritorij), robovi, domaća radna stoka za vuču i nošenje tereta (goveda, mazge. konji) i četiri najstarije poljske služnosti puta i vodovoda (iter, actus, via i aquaeductus). Sve ostale stvari su bile res nec mancipi (sitna stoka, pokretnine,

novac i provincijalna zemljišta). Pravna razlika se očituje u načinu prijenosa vlasništva nad njima. Nad res mancipi, vlasništvo se moglo prenositi samo svečanim formalističkim aktom mancipacije ili in iure cesije, dok su se nad res nec mancipi mogle prenositi neformalnom predajom (traditio). Razlog ovakve diobe vjerojatno leži u ekonomsko-socijalnim prilikama arhaičnog doba. Res mancipi su obuhvaćali najveći i najvažniji dio seljačke imovine. Naravno da je za takvu imovinu bilo u interesu pojedinca i čitave zajednice određeno ograničavanje otuđivanja, pa je zato stavljeno pod kontrolu javnosti svečanim aktom mancipacije i ini ure cesije. Na taj način je onemogućeno peregrinima stjecanje tih stvari (nisu imali ius comercii). Druge hipoteze tendiraju mišljenju da su res mancipi izvorno bile u kolektivnom vlasništvu gensa koje su tek kasnije prešle u individualno vlasništvo. Zato je njihovo otuđivanje u početku bilo nemoguće, tj. bilo je podvrgnuto pristanku i kontroli čitavog kolektiva. Razvojem robovlasničke robne proizvodnje, razmjene i trgovine i širenjem rimske države dobivaju sve veću važnost res nec mancipi. Formalnosti mancipacije postaju zaprekom prometu i koncentraciji zemlje i nabavljanju robova. Zato pretor uvodi tzv. bonitarno vlasništvo na res mancipi koje su otuđene samo običnom tradicijom, a provincijalna zemljišta nisu već uopće bila uvrštena u res mancipi. Razlika se održala kroz čitavo klasično doba, ali je brzo izgubila svaku praktičnu važnost. Formalno ju je ukinuo Justinijan.

33.zamjenjive i nezamjenjive stvari

Zamjenjive su one stvari koje se u prometu redovito određuju samo po količini neke vrste ili roda (genus) tako da nije važan njihov individualitet te je svaka jednaka količina istovrsnih stvari jednaka i zamjenjiva drugom jednakom količinom – generičke stvari (obično se određuju vaganjem, mjerenjem i brojanjem – vino, žito, jaja, ulje…) Nezamjenjive stvari dolaze u obzir po svojim individualnim obilježjima. One su određene pojedinačno, kao species (umjetnička slika). O zamjenjivosti i nezamjenjivosti odlučuje i volja stranaka. Stranke mogu odlučiti da neka stvar koja je u pravilu zamjenjiva u konkretnom slučaju bude smatrana za species (točno određena vreća žita ili točno određena bačva ulja). Ova razlika je važna u obveznom pravu. Tako predmetom zajma mogu biti samo zamjenjive stvari jer dužnik mora vratiti samo jednaku količinu istovrsnih stvari. Kod pitanja utrnuća obveze zbog slučajne propasti dužne stvari vrijedi važno pravilo da se samo onaj dužnik koji duguje nezamjenjivu stvar (species) oslobađa obveze ako stvar propadne slučajem. Dužnik koji duguje generički određene stvari mora nabaviti druge istovrsne stvari ako je propala ona količina koju je on namjeravao dati.

34.potrošne i nepotrošne stvari

One se razlikuju prema tome da li se prvom redovnom upotrebom (koja odgovara njihovoj ekonomskoj namjeni) uništavaju ili ne. To su npr. žito, vino, ali i novac. Justinijan je uveo i treću kategoriju stvari koje se upotrebom samo pogoršavaju, kao npr. odijela. Ranije su se takve stvari smatrale nepotrošnima.Po prirodnim načelima sve su stvari podvrgnute bržem ili sporijem trošenju. Ova dioba je vrlo bliska diobu na zamjenjive i nezamjenjive stvari jer je većina zamjenjivih stvari ujedno i potrošna. Ali, ima i zamjenjivih nepotrošnih stvari (robovi, igle, više primjeraka iste knjige), a ima i potrošnih nezamjenjivih stvari (npr. po mjeri sašiveno odijelo). Dioba na potrošne i nepotrošne stvari važna je kod onih prava (npr. uzufrukta) ili ugovora (npr. posudbe) gdje neka stvar nakon upotrebe mora biti vraćena i zato u pravilu mora biti nepotrošna.

35.djeljivve i nedjeljive stvari

Pravno su djeljive samo one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pritom ne umanji nesrazmjerno njihova vrijednost. Dijelovi trebaju i dalje ispunjavati jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr. zemljišta. Neke stvari nisu pravno (fizički) djeljive jer bi fizička dioba za mnoge značila uništenje (rob, životinja…) Ovo pitanje je važno na različitim pravnim područjima, a naročito kod suvlasništva i kod obveza sa više vjerovnika i više dužnika

36.jednostavne,sastavljene i skupine stvari

Jednostavne stvari čine jedinstvo po običnom shvaćanju života (rob, životinja, kamen, biljka)Sastavljene stvari nastaju spajanjem jednostavnih odnosno samostalnih stvari u novu cjelinu, npr. zgrada, brod, ormar. Te stvari postaju sastavnim dijelom nove cjeline. One gube svoju samostalnost, iako se u toj novoj cjelini mogu razlikovati, i prestaju biti samostalni objekti prava jer je dok taj spoj traje objekt prava samo ta nova cjelina.Zato posjed ili vlasništvo može postojati samo na zgradi, a ne posebno na ugrađenom materijalu. Ranija prava na dijelovima ne prestaju definitivno, oni samo miruju dok taj spoj traje. Rastavljanjem stvari gdje je to moguće, ta prava opet oživljuju. Ranijem vlasniku dijela koji je spojen u tuđu stvar daje tužba na razlučenje (actio ad exhibendum) ukoliko se ne radi o ugrađenom građevnom materijalu. Skupine stvari (prema justinijanskoj terminologiji universitas rerum) sastoje se od stvari koje nisu materijalno spojene, te svaka stvar zadržava svoju samostalnost, ali su međusobno ipak povezane po svojoj zajedničkoj, skupnoj ekonomskoj ili organizacijskoj funkciji te se zato u prometu smatraju kao cjelina sa zajedničkim nazivom.

37. glavna stvar i pripadak

Pripadak je prema današnjem shvaćanju tjelesna samostalna stvar koja je prema shvaćanju prometa određena da trajno služi gospodarskim svrhama neke druge, glavne stvari. Ona je uzgredna stvar (accessiorum) prema glavnoj stvari te je podređena ekonomskim svrhama glavne stvari iako s njome nije fizički spojena i nije njezin sastavni dio. Tako se ključevi smatraju pertinencijom brave, gudalo pertinencijom violine, a tzv. fundus instructus, tj. stoka, oruđe i poljoprivredni proizvodi pertinencijom poljoprivrednog dobra. Pravna važnost pripatka je u tome što dijeli pravnu sudbinu glavne stvari. Pravna raspoložba o nekoj stvari obuhvaća i njenu pertinenciju ukoliko možda stranke nisu drugačije ugovorile i pertinenciju jasno izuzele. Često je teško bilo odrediti granicu između sastavnog dijela i pertinencije jer ni sastavni dio ne mora uvijek biti fizički spojen s glavnom stvari.

38.posjed i njegovi učinci

Posjed je faktična vlast na tjelesnoj stvari nezavisna od pitanja da li posjednik ima također i pravo na posjed, tj. na tu faktičnu vlast. Posjed i vlasništvo se treba strogo razlikovati. Vlasništvo je maksimalni skup ovlaštenja koje vlasnik ima nad stvari, posjed je samo faktična vlast. Vlasnik je u većini slučajeva i posjednik, ali i ne mora biti. Tako će onaj koji je u dobroj vjeri kupio stvar od nevlasnika biti posjednik (tzv. pošteni posjednik), iako nije postao vlasnikom. Pa i kradljivac postaje posjednik stvari jer je drži u faktičnoj vlasti iako nije postao vlasnik. Posjed je povijesno postojao prije vlasništva. Pojam posjeda se vjerojatno prvobitno razvio u odnosu na zemlju, a tek kasnije i na pokretninama. Pojavom države i prava razvija se pravo individualnog vlasništva koje dobiva državnu zaštitu vlasničkim tužbama.OSSESSIO NATURALIS ILI DETENTIO – Posjednikom se nije smatrao onaj koji je imao faktičnu vlast na stvari, ali nije imao volju da stvar zadrži za sebe kao svoju (nedostaje mu animus possidendi), nego ju je držao za drugoga koji je bio pravi posjednik. Rimski pravnici ovdje onda govore o possessio naturalis, a kasnije je takav odnos nazvan detentio (detencija). Detencija se nije smatrala posjedom i detentor nije uživao posjedovnu zaštitu. Detentor je u pravilu bio onaj koji je držao tuđu stvar temeljem obveznog ugovora, kao najamnik, zakupnik, čuvar tuđe stvari (depozitar) ili onaj koji si je posudio tuđu stvar (komodatar), a tako i ovlaštenik stvarnog prava na tuđoj stvari (uzufruktar i uzuar).Iznimno, pretor je pružio interdiktnu zaštitu i nekim detentorima koji su unatoč manjku animus-a ipak smatrani za prave posjednike te im je pripadala possessio ad interdicta, nazvana po Savignyu «izvedeni» juristički posjed. Takav posjed imaju: založni vjerovnik koji je dobio stvar u ručni zalog, dalje prekarist, tj. Onaj kojemu je stvar ustupljena na besplatno korištenje s time da je treba vratiti na svakodobni opoziv i sekvestar, tj. Onaj kojem stranke povjere na čuvanje neku stvar (npr. Za vrijeme trajanja spora o stvari) s time da je sekvestar mora vratiti pod određenim uvjetima (stranci

koja će pobijediti u tom sporu). U sva tri slučaja, posjednici nemaju animus possidendi, ali pravo im je zbog praktičnih razloga u povijesnom razvoju pružilo zaštitu protiv smetanja njihovih posjeda i priznalo ih za posjednike ad interdicta. U postklasično doba, posjedovna zaštita se proširila i na još neke detentore tako na emfiteutu i superficijera, ali je prijeporno da li se ovdje radi o zaštiti posjeda stvari ili već o zaštiti posjeda na tuđoj stvari (tzv. Quasi-possessio ili possessio iuris)

POSSESSIO CIVILIS ILI POSSESSIO EX IUSTA CAUSA – Pod ovim pojmom rimski pravnici podrazumijevaju pravi posjed koji ima i corpus i animus, ali se i temelji na nekom pravnom razlogu (iusta causa possidendi).Taj pravni razlog (titulus), npr. Kupnja daje i pravno opravdanje posjedu, može dovesti do stjecanja vlasništva bilo putem tradicije (iusta causa traditionis), bilo putem dosjelosti (iusta causa usucapionis) ukoliko postoje i ostale pretpostavke za dosjelost. Takav posjed se zove possessio ad usucapionem, a u postklasičnom i Justinijanovom pravu i possessio iusta jer ovdje faktički posjed odgovara pravu na posjed.U Justinijanovom pravu sve tri vrste posjeda su svrstane uglavnom pod possessio civilis i possessio naturalis. Posjed u prvom smislu riječi (ad interdicta) može biti:POSSESSIO VITIOSA I POSSESSIO NON VITIOSA – viciozan ili pogrešan (possessio iniusta) posjed je bio onaj posjed koji je stečen vi, clam ili precario. Neviciozan posjed je onaj posjed koji je stečen ne vi, ne clam, ne precario. Ovdje se radi o pogrešnom načinu stjecanja posjeda i nema veze s pitanjem prava na posjed (vlasništvom). Zato će i vlasnikov posjed biti viciozan ako on posjed stvari samovlasno oduzme neovlaštenom posjedniku upotrebom zabranjene samosile. I takav viciozan posjed (posjed po kradljivcu ukradene stvari) štitio se interdiktima protiv svakog trećeg, a jedino nije uživao zaštitu jedino protiv prethodnika od kojega je takvim pogrešnim načinom bio oduzet. U korist takvog prethodnika u interdikt bi se uvrštavala exceptio vitiosae possessionis.POSSESSIO IUSTA I INIUSTA – Po klasičnoj terminologiji ova razlika je istoznačna sa gore navedenom razlikom. Već u klasičnom pravu se javlja, a u Justinijanovom pravu prevladava novo značenje te possessio iusta sada znači isto kao i possessio ex iusta causa, tj. Posjed osnovan na pravnom razlogu. I po tom novom značenju, possessio iusta može biti ujedno i possessio vitiosa, ako je vlasnik nekom possessoru koji je bio iniustus oduzeo posjed zabranjenom samosilom. POSSESSIO BONAE FIDEI I MALAE FIDEI – Bonae fidei possessor je onaj posjednik koji je u oprostivoj bludnoj glede valjanog stjecanja. On npr. Vjeruje da je stekao vlasništvo kupljene stvari tradicijom, a nije znao da tradent nije bio vlasnik ili da nije bio djelatno sposoban. Ali to neznanje ne smije biti skrivljeno njegovom vlastitom grubom nemarnošću. Njegova bludnja mora biti oprostiva. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog stjecanja ili bi za nju kraj potrebne pažnje morao znati. Ta razlika nema važnosti za zaštitu posjeda jer se i jedan i drugi štite interdiktima, ali ima velike važnosti kod dosjelosti, stjecanja plodova i odgovornosti na vlasničku tužbu. Posjed stečen bonae fidei i na temelju iusta causa dovodio je po proteku određenog vremena do stjecanja vlasništva dosjelošću ukoliko se radilo o sposobnoj stvari. Takav posjed je nazvan «kvalificirani posjed» pa je osim interdiktne, i prije proteka roka dosjelosti uživao i petitornu zaštitu s actio in rem Publiciana jer je takav posjednik već bio gotovo izjednačen s vlasnikom.

40.stjecanje i gubitak posjeda

Posjed stječe u rimskom pravu ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa (corpore et animo). Za stjecanje faktične vlasti na stvari (corpus) u prvotno doba je bilo potrebno očito i vidno steći tu vlast fizičkog raspolaganja aprehenzijom stvari (npr. Uzimanjem stvari u ruke). Treba razlikovati da li se radi o neposrednom (originarnom) stjecanju posjeda, tj. Nezavisno od volje (ili protiv volje) dosadašnjeg posjednika (tako kod okupacije) ili se radi o posrednom (derivatnom) stjecanju posjeda, tj. Voljom dosadašnjeg posjednika (tako kod tradicije). U oba slučaja je postojala daljnja razlika kod stjecanja posjeda nekretnina i pokretnina.Posjed traje dok postoji corpus i animus, a prestaje gubitkom jedne od njih. Smatra se da faktična vlast postoji ako posjednik ima uvijek mogućnost praktičnog raspolaganja s njome tako da se može uvijek njome služiti kad god hoće. Corpus prestaje ako se stvar uništi , izgubi (ali ne i ako se samo

zametne), ako bude ukradena ili silom oteta. Kod održavanja posjeda su se razvila još blaža načela. Ako posjednik napusti svoje pašnjake kroz izvjesno godišnje doba, on ne gubi posjed, a probilo se shvaćanje da se posjed u tom slučaju zadržava solo animo. U tom pravcu se pošlo i dalje pa se uzimalo da se posjed zemljišta zadržava solo animo iako je faktična vlast doista prestala (ako je zakupnik umro ili napustio zemljište) dokle god se netko treći ne dočepa zemljišta. Ako bi se netko treći u odsutnosti posjednika potajno uvukao na zemljište (clam), u starije doba se uzimalo da on odmah postaje posjednik, no mlađi klasici smatraju da do promjene posjeda dolazi tek onda kada je odsutni saznao za tu činjenicu, a nije se usprotivio ili nije više uspio izbaciti tog trećeg koji se tada pretvara u posjednika, ali sada taj treći stječe posjed silom (vi), a ne clam. Neke teorije su govorile da posjed ne prestaje gubitkom jednog, već obadva konstitutivna elementa zajedno, no to je netočno jer se prema tome posjed ne bi mogao gubiti bez pristanka dosadašnjeg posjednika, a to ne stoji. Postoji jedan slučaj gubitka posjeda solo animo, a to je constatutum possessorium.

40.stjecanje i gubitak posjeda

Posjed stječe u rimskom pravu ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa (corpore et animo). Za stjecanje faktične vlasti na stvari (corpus) u prvotno doba je bilo potrebno očito i vidno steći tu vlast fizičkog raspolaganja aprehenzijom stvari (npr. Uzimanjem stvari u ruke). Treba razlikovati da li se radi o neposrednom (originarnom) stjecanju posjeda, tj. Nezavisno od volje (ili protiv volje) dosadašnjeg posjednika (tako kod okupacije) ili se radi o posrednom (derivatnom) stjecanju posjeda, tj. Voljom dosadašnjeg posjednika (tako kod tradicije). U oba slučaja je postojala daljnja razlika kod stjecanja posjeda nekretnina i pokretnina.Posjed traje dok postoji corpus i animus, a prestaje gubitkom jedne od njih. Smatra se da faktična vlast postoji ako posjednik ima uvijek mogućnost praktičnog raspolaganja s njome tako da se može uvijek njome služiti kad god hoće. Corpus prestaje ako se stvar uništi , izgubi (ali ne i ako se samo zametne), ako bude ukradena ili silom oteta. Kod održavanja posjeda su se razvila još blaža načela. Ako posjednik napusti svoje pašnjake kroz izvjesno godišnje doba, on ne gubi posjed, a probilo se shvaćanje da se posjed u tom slučaju zadržava solo animo. U tom pravcu se pošlo i dalje pa se uzimalo da se posjed zemljišta zadržava solo animo iako je faktična vlast doista prestala (ako je zakupnik umro ili napustio zemljište) dokle god se netko treći ne dočepa zemljišta. Ako bi se netko treći u odsutnosti posjednika potajno uvukao na zemljište (clam), u starije doba se uzimalo da on odmah postaje posjednik, no mlađi klasici smatraju da do promjene posjeda dolazi tek onda kada je odsutni saznao za tu činjenicu, a nije se usprotivio ili nije više uspio izbaciti tog trećeg koji se tada pretvara u posjednika, ali sada taj treći stječe posjed silom (vi), a ne clam. Neke teorije su govorile da posjed ne prestaje gubitkom jednog, već obadva konstitutivna elementa zajedno, no to je netočno jer se prema tome posjed ne bi mogao gubiti bez pristanka dosadašnjeg posjednika, a to ne stoji. Postoji jedan slučaj gubitka posjeda solo animo, a to je constatutum possessorium.

41.traditio brevi manu i constitutum possessiorum

traditio brevi manu – detentor na kojeg treba prenijeti posjed stvari koje već drži u rukama, zadržava sporazumom stranaka stvar unaprijed kao posjednik bez ikakve ponovne aprehenzije stvari. Tako će se najamnik koji kupi kuću u kojoj stanuje pretvoriti na temelju kupoprodajnog ugovora od detentora u posjednika. Tu se ipak radi o redovnom stjecanju posjeda corpore et animo, samo što oba elementa nisu stečena istovremeno nego je corpus postojao već ranije, a naknadno je došao i animus. Constitutum possessorium – ovdje posjednik prenosi posjed na drugoga ugovorom da će ubuduće držati stvar samo kao detentor za toga drugoga. Npr. ako vlasnik kuće proda kuću drugome, a u kući i dalje ostaje živjeti kao najamnik ili ako netko proda stvar koju po tom ugovoru zadržava u detenciji kao čuvar za drugoga. Mnoge teorije govore o constitutum possessorium kao stjecanju posjeda po zastupniku. Ovdje se radi o jedinom slučaju gdje se posjed stječe nudo animo na osnovu sporazuma starog i novog posjednika.

42. zaštita posjeda

Osim samoobrane, posjed se štitio interdiktima. Interdikti za zaštitu posjeda su bili uvjetni nalozi ili zabrane koje je pretor izdavao na zahtjev jedne stranke protiv druge strankebez prethodnog ispitivanja ili provođenja dokaza. Ako se druga stranka ne bi pokorila interdiktnom nalogu ili zabrani, onda bi se nadovezivala redovna parnica koja bi se rješavala osudom (vrlo skupe!). U interdiktnom postupku ne dozvoljava se pozivanje na jače pravo, nego se ovdje radi samo o faktičnom stanju posjeda i njegovu samovlasnom smetanju ili oduzimanju. Zato i vlasnik može biti tužen interdiktom, ako svoju stvar silom oduzme nevicioznom posjedniku.Postojale su 2 vrste interdikata: terdicta retinendae possessionis (štite posjednika protiv smetanja i zadiranja u posjed) i interdicta recuperandae possessionis (služi za vraćanje oduzetog posjeda). Postojala su dva interdikta retinendae possessionis (interdictum uti possidetis i interdictum utrubi).Interdictum uti possidetis – služio je za zaštitu posjeda nekretnina protiv smetanja trećih. Smetani traži od pretora izdanje interdikta. On je upravljen na obje stranke te sadrži zabranu da se ne smije silom mijenjati, odnosno smetati posjed one stranke koja posjeduje nekretnine u času izdavanja interdikta, osim ako posjednik nije viciozan.Interdictum utrubi – služio je za zaštitu pokretnih stvari (izvorno samo robova). I ovaj interdikt je upućen objema strankama te određuje da si stvar odnese ili odvede onaj koji je u posljednjih godinu dana (računajući od dana izdavanja interdikta) držao stvar u posjedu duže vrijeme od svog protivnika, osim ako nije svoj posjed od protivnika stekao v, clam ili precarioOvdje se ne štiti posljednji posjednik, nego je odlučna dužina trajanja posjeda u posljednjoj godini. I ovdje se uvrštava exceptio vitiosae possessionis te će bez zaštite ostati onaj koji je od svog protivnika stekao posjed vi, clam ili precario (ali ne i od trećih)Interidicta recuperandae possessionis su bili interdicta simplicia i restitutoria jer se samo jednoj stranci naređivalo da vrati posjed. U klasičnom pravu su postojala dva interdikta za povratak silom oduzetog posjeda na nekretninama i interdictum de precario. Interdictum de vi – nalaže posjedniku koji se zemljišta domogao silom bilo da ga je oduzeo sam ili po svojoj familiji, da vrati posjed zemljišta ranijem posjedniku ukoliko nije ovaj prije toga oduzeo posjed tuženome vi, clam ili precario (exceptio vitiosae possessionis). Zaštita se može zatražiti samo u roku jedne godine od oduzimanja posjeda. Interdictum de vi armata – odnosi se na izbacivanje s posjeda po gomili ljudi ili s oružjem u ruci. Interdikt nije bio ograničen na jednu godinu niti se davala exceptio vitiosae possessionis. S njim se mogao poslužiti i onaj koji je sam ranije protivniku oduzeo posjed silom (ali ne tom kvalificiranom silom po oružanim ljudima). Ovdje pretor štiti rimske zemljoposjednike protiv svih silovitih napadajaOvdje se još ubraja i interdictum de precario kojim se naređuje prekaristu da vrati stvar koja mu je povjerena do opoziva.

43. vrste rimskog vlasništva

Kviritsko vlasništvo – po starom pravu postojalo je samo jedno vlasništvo koje se zvalo «dominium». Samo ovo kviritsko vlasništvo se štitilo civilnom vlasničkom tužbom (rei vindicatio).Za stjecanje kviritskog vlasništva se tražilo: da stjecatelj bude rimski građanin odnosno osoba sa ius comercii, da se radi o podesnom objektu (pokretne stvari in commercio, a od nekretnina samo zemljišta u Italiji) i stjecanje kviritskog vlasništva moralo se zbivati na propisani način.Bonitarno ili pretorsko vlasništvo – razvilo se kada su komplicirani načini prenošenja kviritskog vlasništva nad res mancipi postali nepraktični. Provincijalno vlasništvo – sa teritorijalnim širenjem Rima se paralelno razvija i provincijalno vlasništvo na zemljištima u provincijama. Vlasništvo tih zemljišta je formalno pripadalo državi. Ipak, nekim domaćim stanovnicima i rimskim građanima je država ustupila ta zemljišta na uživanje i obrađivanje uz plaćanje daća (stipendium, tributum). Time su stjecali pravo koje se prenosilo na nasljednike i štitilo se sa tužbama analognim rei vindikaciji. Gaj to pravo naziva posjedom ili uživanjem (possessio vel ususfructus), a u drugim izvorima se sadržaj tog prava opisuje sa habere, possidere, uti, frui. Materijalno, to vlasništvo je jednakog sadržaja kao i

kviritsko. Peregrinsko vlasništvo – iako peregrini nisu mogli stjecati kviritsko vlasništvo (ukoliko im nije bio podijeljen commercium), praetor peregrinus i provincijalni namjesnici su štitili njihovu imovinu kao da je ona kviritsko vlasništvo.

44. ograničenja vlasništva

Dobrovoljno je vlasnik svoje vlasništvo mogao ograničiti davanjem ograničenih stvarnih prava trećim osobama na svojoj stvari (služnosti). Prisilna ograničenja su postojala u interesu pojedinca, uglavnom susjeda (tzv. susjedovno pravo) ili u javnom (općem) interesu.U interesu susjeda je postojalo od starog doba pravilo da se između zemljišta mora ostaviti međa (finis) od 5 stopa koja je služila za prolaz i okretanje pluga. Isti prostor je morao postojati i između zgrada, a ali poslije galskog požara pri obnovi Rima ovo je pravilo napušteno. Druga važnija ograničenja u interesu susjeda su: Vlasnik poljoprivrednog zemljišta je već po Zakoniku XII ploča morao trpjeti da grane susjedova zemljišta prelaze na njegovo zemljište, ali samo u visini iznad 15 stopa.Niže grane je mogao posjeći jer bi mu bacale sjenu na zemlju. Mogao je ukloniti i drvo koje je širilo grane iznad kuće ako to na njegov zahtjev ne bi učinio susjed (pretorski interdictumde arboribus caedendis). Ako bi se korijeni drva proširili na njegovu strani i ugrožavali temelje njegove kuće, vlasnik ugroženog zemljišta je mogao korijene posjeći. Plodove koji s drva padnu na susjedovo zemljište je već po Zakoniku XII vlasnik drveta sakupljati svakog trećeg dana. Pretor je to proširio na sve plodove dajući u tu svrhu interdictum de glande legenda. Vlasnik susjednog zemljišta je isto po Zakoniku mogao s actio aqvae pluviae arcendae tražiti da susjed ukloni naprave koje bi uzrokovale jače prodiranje vode na susjedovo (dakako niže) zemljište. Justinijan to još detaljnije razrađuje.Vlasnik je morao trpjeti dim, prah, vodu, smrad ukoliko nisu prelazile granicu normalnog uživanja zemljišta i ako nisu bile prekomjerne inače ih je mogao zabraniti. Rimsko pravo nije poznavalo pravo nužnog prolaza preko tuđeg zemljišta. Ali zbog prolaza do groblja vlasnik je mogao biti prisiljen da uz odštetu ustupi nužni prolaz preko svog zemljišta.Ograničenja su postojala i u javnom interesu. Postojala je eksproprijacija (izvlaštenje) za javne potrebe (vodovod, cesta). Postojali su u carsko doba propisi o zabrani rušenja zgrada da se npr. proda materijal (špekulativne svrhe).Ako nije bilo ograničenja, vlasnik je mogao sa svojom stvari raditi što hoće. S tim u vezi je pitanje da li je rimsko pravo poznavalo zabranu šikane koju čini onaj koji se služio svojim pravom ne u nekom svom interesu, nego samo radi toga da bi drugome naškodio (animo nocendi). Zabranu šikane je izgradila srednjovjekovna i moderna nauka, a prijeporno je da li ju je rimsko pravo poznavalo.

45. suvlasništvo

Ako stvar pripada u vlasništvu nekolicine osoba, onda se govori o suvlasništvu. Najčešće dolazi nasljedstvom, ali može doći i ugovorom (kada više ljudi kupi zajedničku stvar) ili slučajnim sjedinjenjem (miješanje brašna dvaju vlasnika). Budući da je rimsko vlasništvo isključiva i neograničena vlast na stvari, svaki suvlasnik ne može biti neograničenim vlasnikom čitave stvari, niti rimsko pravo pozna nekoliko prava vlasništva na čitavoj istoj stvari. Rimsko vlasništvo isto ne znači da svaki suvlasnik ima vlasništvo koje je ograničeno na jedan fizički dio stvari (jedan kat kuće), a ne pripada mu ni samo dio vlasničkog prava na čitavoj stvari (trećina vlasničkih ovlaštenja na zajedničkoj kući). Pravo svakog suvlasnika je po sadržaju jednako i odnosi se potencijalno na čitavu stvar i na svaki njezin fizički dio. Pravo suvlasnika se izražava u idealnim kvotama stvari (svaki suvlasnik ima pravo na dio te stvari, ali ne na fizički dio, nego apstraktni idealni ili alikvotni dio čitave, nepodijeljene stvari i svakog njenog djelića). Ti suvlasnički alikvotni dijelovi se izražavaju u razlomcima i to je tzv. commune pro indiviso. Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom (može ga prodati, založiti, darovati, oporučno raspoložiti i tražiti rei vindikacijom). U jednakom razmjeru pada na svakog od suvlasnika dio troškova oko zajedničke stvari, a sve pravne poslove koji se odnose na čitavu stvar suvlasnik nije mogao poduzeti bez suglasnosti svih suvlasnika. Svakom suvlasniku pripada pravo da bilo kada s actio communi dividundo zahtijeva raskidanje suvlasničke zajednice. Ona

je diobena parnica, a u njenoj formuli je sadržana adiudicatio koja ovlašćuje suca na fizičku diobu stvari i dodjeljivanje odgovarajućih dijelova strankama, a uređuje i sve interne odnose među suvlasnicima (troškovi i sl.)

46. načini stjecanja vlasništva

Načini stjecanja vlasništva su se dijelili na načine stjecanja koji su priznati po civilnom pravu i načine koji su dopušteni po ius gentium. Civilnopravni načini su se mogli temeljiti na javnom ili privatnom pravu. Najvažniji civilnopravni načini stjecanja vlasništva po privatnom pravu su bili macipatio, in iure cessio i usucapio, za razliku od javnog prava gdje ide stjecanje stvari od države (prodaja ratnog plijena ili konfiscirane imovine osuđenika). U civilnopravne načine stjecanja vlasništva po privatnom pravu spada još i adiudicatio i hereditas (stjecanje civilnog nasljedstva) i legatum per vindicationem (zapis ostavinskih stvar) i neki slučajevi stjecanja vlasništva ex lege (po samom zakonu ipso iure). Razlika između civilnopravnog načina stjecanja vlasništva i stjecanja vlasništva po ius gentium se sastoji u formi. Civilnopravni načini su bili javni, svečani i strogo formalistički i namijenjeni samo za rimske građane, a načini stjecanja vlasništva po ius gentiumu su bili nejavni i nesvečani. Najvažnija je tradicija (neformalni prijenos vlasništva predajom posjeda stvari). Tu se još ubrajaju i okupacija, nalaz blaga, sjedinjenje samostalnih stvari, preradba i stjecanje plodova. Justinijan je ukinuo razliku između res mancipi i res nec mancipi te uveo samo jednu vrstu vlasništva i samo jedan sistem stjecanja vlasništva i to po iuris gentium-u. Načini stjecanja vlasništva se dijele na derivatne (izvedene – stečenikovo pravo se temelji na pravu prijašnjeg vlasnika, ono se izvodi iz prava prethodnika) i originarne (izvorne – vlasništvo se stječe nezavisno od prava prethodnika i nezavisno da li je stvar uopće i imala vlasnika).Za derivatno stjecanje vlasništva vrijedi nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet (nitko ne može prenijeti više prava nego što sam ima).

47.mancipatio

To je bio formalistički civilnopravni posao koji je služio za prenošenje prava vlasništva na res mancipi sa dosadašnjeg vlasnika na novog vlasnika. Ona je najvažniji posao iz skupine gesta per aes et libram. U tu svečanu formu spada upotreba vage (libra) i bakrene šipke (aes). Prema Gaju, mancipacija je bila samo akt, odnosno forma za prenošenje vlasništva u obliku prividne kupoprodaje. Ako se radilo o nekretnini ili o stvari koja se nije mogla lako prenositi, smatra se da se mancipacija vršila na jednom dijelu (simbolu) stvari (grudi zemlje ili cigli kuće). Kupac bi, držeći stvar rukom izgovorio ukoliko se radilo o kupnji roba «hunc ego hominem ex iure Quiriutm meum esse aio isque mihi emptus esto hoc aere aeneaque libra» (tvrdim da je taj rob po kviritskom pravu moj i da sam ga kupio ovim bakrom i bakrenom vagom). Mancipacija je ostala kao forma za prenošenje vlasništva. Formalizam je zadržan, ali je postao samo simbolički akt, jer se cijena više nije vagala nego je prividni kupac udario samo jednom bakrenom šipkom odnosno jednim sestercijem po vagi i predao ga otuđivaocu kao simbol kupovine. Cijela cijena se plaćala izvan tog akta.Mancipanta je teretila odgovornost ako bi netko treći kao vlasnik vlasničkom tužbom kupcu stvar oduzeo (evincirao), a cijena je već mancipantu bila efektivno isplaćena. Prodavaoca je teretilo jamstvo za evikciju. Ako bi prodavatelj prodao kupcu više zemlje nego što ima, kupac kada to uvidi je mogao s actio de modo agri tražiti dvostruku vrijednost površine koja nedostaje. Mogli su se ugovarati i uzgredni uglavci i obvezatne izjave stranaka pa su prodavaoca obvezivale usmene izjave kojima je tvrdio postojanje ili nepostojanje nekih prava ili tereta na stvari. Mancipacija je formalno ukinuta i zamijenjena tradicijom u Justinijanovom pravu.

48. ini ure cessio

Služila je za prenošenje vlasništva u obliku prividne parnice i to na res mancipi i res nec mancipi. Vršila se uz sudjelovanje pravosudnog magistrata u obliku prvog dijela najstarijeg legisakcionog

postupka legisakcije sacramento in rem. Stjecatelj bi nastupao kao tužitelj, a otuđivalac kao tuženik. Oni prema svom prethodnom dogovoru dolaze pred pravosudnog magistrata (u Rimu pretora, a u provinciji provincijalnog namjesnika). Stjecatelj bi izgovorio formulu, tj. tvrdnju da je stvar njegovo vlasništvo (ako bi se radilo o robu: hunc ego hominem ex iure Quiritum meum esse aio). Ona je poput mancipacije pripadala među actus legitimi, ali iz nje nije proizlazila actio auctoritatis i actio de modo agri. Nastala je u doba kada je mancipacija još bila realna kupnja s efektivnim plaćanjem. Ako se htjelo izbjeći plaćanju, kao npr. kod darovanja, za prijenos vlasništva bi se upotrijebila in iure cessio jer je ona od početka bila apstraktni pravni posao (za razliku od mancipacije). Iz samog akta nije bilo vidljivo iz kojeg razloga (causa) se prenosi vlasništvo (da li je stvar prodana ili darovana ili dana u miraz). In iure cessio se upotrebljavala i za prenošenje, odnosno osnivanje i ukidanje drugih prava odnosno obiteljskih vlasni koje su mogle biti predmetom vlasničke parnice.Služila je za osnivanje i ukidanje služnosti, oslobađanje robova. Uvijek se radi o tvrdnji jedne stranke pred magistratom da joj neko pravo ili vlast pripada ili protivniku ne pripada, a druga stranka to šutnjom potvrđuje, tj. ne protivi se toj tvrdnji. U postklasično doba, ini ure cessio nestaje iz prakse. Justinijan je briše, a kod prenošenja vlasništva je istisnuta tradicijom (a kod prenošenja drugih prava cesijom).49.traditio

Traditio je derivatni način stjecanja vlasništva po ius gentium, a vrši se neformalnim prijenosom posjeda stvari. Otuđivalac napušta posjed, a stjecatelj zahvaća posjed stvari. Ipak, postoje razne mogućnosti prijenosa stvari. Tako se može dogoditi da vlasnik daje drugome stvar samo na čuvanje, posudbu ili u najam (detentor). Može se dogoditi da onaj koji predaje stvar hoće da primalac stvari postane njezinim posjednikom (predaja stvari prekaristu ili sekvestaru). I konačno, onaj koji predaje stvar hoće da primatelj postane i njenim vlasnikom. U sva tri slučaja dolazi do tradicije, ali samo u trećem slučaju se radi o tradiciji kao aktu prijenosa vlasništva. Iz toga je vidljivo da za prijenos vlasništva tradicijom mora postojati i dogovor stranaka, a ta volja o predaji i primanju vlasništva dolazi u klasičnom rimskom pravu do izražaja u tzv. iusta causa traditionis, tj. u onom pravnom poslu (kupnji, darovanju) koji služi kao podloga tradicije, kao njezin kauzalni akt za prenošenje vlasništva, jer je zavisna od postojanja causae traditionis.

50.prijenos vlasništva tradicijom

Za prijenos vlasništva tradicijom potrebne su slijedeće pretpostavke: tradent mora biti vlasnik stvar jer nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet, tradent mora prepustiti stjecatelju posjed stvari, potrebna je volja stranaka da se prenese i stekne vlasništvo (animus dominii transferendi et adquirendi), mora postojati iusta causa traditionis u kojoj po klasičnom pravu dolazi do izražaja volja za prenošenje vlasništva. Potrebna je materijalna predaja stvari stoga netjelesne stvari (prava) ne mogu biti prenošene tradicijom. Vrlo je bitna bila iusta causa traditionis, tj. opravdani pravni razlog predaje. Po klasičnom pravu je samo tradicija izvršena temeljem iustae causae dovodila do prijenosa vlasništva. Causa traditionis je dakle pravni posao koji je po pravnom poretku upravljen na prijenos vlasništva i koji opravdava prijenos vlasništva.

51.okupacija

Okupacija je stjecanje vlasništva na stvarima koje ne pripadaju nikome (res nullius), a vrši se uzimanjem stvari u posjed s voljom da se prisvoje. To je najstariji i nekoć najvažniji način prisvajanja, a sa ustaljenjem vlasničkih odnosa njezina praktična važnost opada. Kao stvari koje podliježu okupaciji su se smatrale one stvari koje nikada nisu imale vlasnika (divlje zvijeri i životinje u prirodnoj slobodi), otok koji se pojavi u moru, stvari koje se nađu na obalama mora (školjke i biseri) te stvari stranaca (hostis) koji nisu bili zaštićeni ugovornim odnosima. Zatim još stvari neprijatelja kao i stvari koje je vlasnik napustio. Stoljećima je bilo dozvoljeno da svatko može slobodno loviti na tuđem zemljištu pa okupacijom prisvojiti ulovljene životinje. Ali razvojem privatnog vlasništva otkriva se

dijalektički karakter ova dva principa. Pravnici u carsko, a naročito u postklasično doba rješavaju sukob tako da svatko može loviti gdje hoće, ali vlasnik može svakom trećem zabraniti pristup na svoje zemljište. Što se tiče okupacije po vlasniku napuštenih stvari (res derelictae), mišljenja se razilaze. Prokulovci su smatrali da ranije vlasništvo prestaje tek kada napuštenu stvar treći okupira (pa se radi o derivatnom stjecanju), ali je ipak pobijedilo stajalište Sabinovaca da takva stvar postaje res nullius već časom napuštanja, pa je tako okupant stječe originarnim putem.

52.nalaz blaga

Pod blagom (thesaurus) se podrazumijevaju pokretne stvari veće vrijednosti (novac) koje su toliko dugo vremena skrivene da im se ne može ustanoviti vlasnik. Ima se u vidu blago nađeno na nekretninama (zakopano u zemlji ili uzidano u zgradi) pa se logično postavlja pitanje (nalaznik ili vlasnik). Hadrijan (pa tako i Justinijan) je propisao da pronađeno blago pripada u polovici nalazniku, a u polovici vlasniku stvari u kojoj se našlo. To nije vrijedilo ako bi netko namjerno tražio blago i unatoč vlasnikovoj zabrani, a nije se smjelo koristiti čarolijama. U takvom slučaju sve je pripadalo vlasniku stvari. Ipak, u carsko doba se javljaju i zahtjevi fiska na dio pronađenog blaga. Ako je stvar samo bila izgubljena, vlasništvo na njoj traje i dalje. Nalaznik ne može na njoj steći vlasništvo niti tražiti nagradu.

53.riječni nanosi

Ako je zemljište graničilo sa javnom rijekom moglo je doći do stjecanja vlasništva u korist obalnih vlasnika u slučajevima:ALLUVIO – naplava zemlje koju postepeno nanosi rijeka, a naplava pripada vlasniku zemlje uz koju se staložila, AVULSIO – slučaj kada bujica vode otkine komad zemlje te ga nanese na zemljište drugog vlasnika. Dosadašnji vlasnik može takvu zemlju natrag, osim ako se ta zemlja nije već učvrstila i srasla s tuđom zemljom. Ta zemlja pripada onda novom vlasniku,INSULA IN FLUMINE NATA – pojava novog otoka u rijeci. Takav otok pripada vlasnicima obalnih zemljišta, a dijeli se između njih prema crti povučenoj sredinom rijeke, ALVEUS DERELICTUS – napušteno korito rijeke, a i ono pripada obalnim vlasnicima po istom načelu kao i u slučaju insula in flumine nata.

54.slučajevi akcesije

Accessio je stjecanje vlasništva time što se neka tuđa stvar kao sporedna spoji s drugom glavnom stvari te postaje njen sastavni dio, vlasnik glavne stvari postaje vlasnikom nove cjeline. Uvjeti akcesije su spajanje i akcesornost. Vlasništvo dosadašnjeg vlasnika sporedne stvari prestaje ako je spajanje definitivno i nerazdvojivo. Ako je spoj privremen, vlasništvo dosadašnjeg vlasnika miruje dok traje spajanje. Ukoliko se stvari razdvoje, vlasništvo opet oživljuje. Vlasnik pripojene stvari je mogao tražiti njeno razdvajanje od glavne s actio ad exhibendum (ako se nije radilo o građevnom materijalu). Razlikuje se spajanje pokretne s pokretnom stvari i pokretne s nepokretnom stvari. Kod spajanja pokretne s pokretnom stvari bilo je važno koja se stvar smatra glavnom, a koja sporednom jer je o tome ovisilo pitanje vlasništva nove cjeline koje bi pripalo vlasniku glavne stvari.Sabinovci su smatrali da je to ona stvar koja je bila veća po vrijednosti i volumenu, ali je ipak prevladalo mišljenje Prokulovaca koji su smatrali glavnom onu stvar koja određuje ekonomsku bit nove cjeline.Po tom principu razlikujemo: TEXTURA – tuđi utkani (purpurni) konci na suknu pripadaju po Justinijanovom pravu vlasniku sukna, TINCTURA – tuđa purpurna boja pripada vlasniku obojane tkanine, SCRIPTURA – po drugome napisana slova pripadaju vlasniku papira, PICTURA – po drugome naslikana slika je trebala pripasti vlasniku platna. Ali ipak Justinijan je usvojio

mišljenje po kojem slikaru treba pripasti materijal jer je slikarov udio vredniji. Vlasnik glavne stvari ipak ne stječe vlasništvo sporedne stvari besplatno. On mora vlasniku sporedne stvari nadoknaditi njenu vrijednost. Kod priraštaja pokretne stvari nepokretnoj, najvažniji slučajevi su: SATIO – sijanje na tuđem zemljištu,IMPLANTATIO – sađenje na tuđem zemljištu INAEDIFICATIO – građenje na tuđem zemljištu ili građenje tuđim materijalom na vlastitom zemljištu. U svim slučajevima se zemlja smatra glavnom stvari pa vlasnik zemljišta postaje vlasnikom tuđih usjeva i biljki. Isto tako, vlasnik zemljišta postaje vlasnikom zgrada koje su podignute na njegovom zemljištu s tuđim materijalom prema načelu superficies cedit solo (sve što je sagrađeno na tuđem zemljištu, pripada vlasniku zemljišta). Vlasnik ugrađenog materijala u zgradi nije imao pravo na actio ad exhibendum, nego je sa actio de tigno iuncto mogao tražiti dvostruku naknadu vrijednosti.

55.specificatio

Specificatio je preradba jedne ili više stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i različitom (grožđe-vino). Problem stjecanja vlasništva na toj novoj stvari se javlja ako je prerađivač za svoj račun preradio tuđu stvar. Sabinovci su vlasništvo nove stvari davali vlasniku materije, a Prokulovci su novu stvar davali u vlasništvo prerađivaču smatrajući da je stara stvar zbog novog oblika propala. Justinijan se priklonio trećem posredovnom mišljenju. Nova stvar pripada vlasniku prvotne materija ako se može povratiti u staro stanje, a u protivnom slučaju pripada prerađivaču ako je u dobroj vjeru (bona fides). Stranka koja gubi svoju materiju ili svoj rad imala je pravo na zahtjeva za naknadu štete.

56.stjecanje vlasništva

Dok su plodovi još spojeni sa plodonosnom stvari, oni su njen sastavni dio i ne mogu biti predmet samostalnog vlasništva. Odvajanjem plodova od plodonosne stvari, njihovo vlasništvo stječe vlasnik ukoliko na stvari ne postoji emfiteuza, jer emfiteut ima prednost pred vlasnikom te i on stječe plodove već separacijom.Isti slučaj je i sa poštenim posjednikom (bonae fidei possessor). Ostali stvarnopravni ili obvezni ovlaštenici stječu plodove tek percepcijom, tj. ubiranjem odnosno uzimanjem plodova u posjed. Tako uživalac (uzufruktuar) stječe vlasništvo plodova originarnim načinom na osnovu stvarnog prava putem percepcije.Zakupnik, koji je obvezni ovlaštenik, vlasništvo plodova stječe isto percepcijom, ali njegovo je stjecanje derivatno jer ih stječe po volji zakupodavca, a ne po svojoj vlastitoj volji. Tim što on plodove ubire (percipira), zapravo se vrši tradicija plodova od zakupodavca na zakupnika.

57.usucapio u starom i klasičnom pravu

USUCAPIO U STAROM PRAVUUsucapio je poznata već u Zakoniku XII ploča koji određuje da se civilno vlasništvo na zemljištu stječe posjedovanjem (usus) zemlje kroz dvije godine, a vlasništvo na svim ostalim stvarima posjedovanjem kroz jednu godinu. Po Zakoniku je dovoljna objektivna činjenica posjedovanja bez daljnjih uvjeta koji će se javiti kasnije (pitanje stjecanja posjeda). Usucapio je bila pristupačna samo rimskim građanima i Latinima. Primjena uzukapije je u staro doba bila vrlo široka. Ona je služila prisvajanju zemlje, ali ponekad i na nepošten način. Ako vlasnik svoju zemlju ne obrađuje ili se ne brine za svoju stoku, svaki treći je može zaposjednuti i steći vlasniđtvo uzukapijom ako će zemlju obrađivati i brinuti se za stoku. Uzukapija je bila vrlo važno kod legaliziranja vlasništva koje nije bilo valjano preneseno. Tu su se mogla javiti dva slučaja: ili prijenos nije bio izvršen na valjani način ili stjecatelj nije mogao postati vlasnikom jer je stekao stvar od nevlasnika. U oba slučaja stjecatelj je dobio samo posjed, no protekom uzukapionog roka on bi postajao vlasnikom. Vidljiva je još jedna funkcija dosjelosti. Ona se očituje da olakša teret dokaza u vlasničkoj parnici vlasniku koji je vlasništvo stekao derivatnim

načinom jer bi morao dokazivati pravni slijed sve do pretka koji je vlasništvo stekao originarnim putem. Takvo dokazivanje je praktički nemoguće (probatio diabolica) pa se izbjegava ako je protekao rok uzukapije. Po starom pravu osim objektivne činjenice posjedovanja nije trebalo drugih subjektivnih pretpostavki za uzukapiju. Uzukapija nije bila moguća na ukradenim i silom oduzetim stvarima. Uzukapija je bila isključena i na prostoru pred grobovima i urnama, na res mancipi otuđene po ženi bez tutorove auctoritas i na res extra commercium (međe među zemljištima).USUCAPIO PO KLASIČNOM PRAVUZa uzukapiju se zahtijeva: neviciozni posjed, possessio iusta i possessio bonae fidei. U klasičnom pravu usucapio bi se primjenjivala uglavnom u dva najvažnija slučaja: u svrhu da se bonitarno vlasništvo pretvori u civilno jer će onaj koji je res mancipi stekao tradicijom nakon uzukapionog orka (dvije godine za nekretnine, a jedna za pokretnine) dosjesti nudum ius Quiritium i time postati kviritski vlasnik. Drugi slučaj je da se pribavi civilno vlasništvo poštenom posjedniku (bonae fidei possessor) koji je stekao stvar od nevlasnika. Osim sposobnosti osoba (rimski građani i Latini) po klasičnom pravu se traže pretpostavke koje su u srednjem vijeku sažete u «res, habilis, titulus, fides, possessio, tempus».Sposobna stvar (res habilis) – od uzukapije su isključene res extra commercium, res furtivae, i res vi possessae. Isključene su stvari koje je zabranjeno otuđivati (italska zemljišta, stvari fiska i cara, stvari koje služe javnoj upotrebi)Pravni naslov (iusta causa, iustus titulus usucapionis) – je zakonski (pravni) razlog, koji opravdava uzimanje stvari u posjed. To je akt stjecanja koji u pravilu dovodi do stjecanja vlasništva (osim u iznimnim slučajevima kada dovodi do posjeda pa nakon proteka roka postaje civilno vlasništvo).Iusta causa usucapionis mora se načelno sastojati u objektivno valjanom pravnom aktu, no izuzetno se dopušta uzukapija temeljem putativnog titula gdje je pravni kat nevaljan, a stranke su opravdano mislile da je on valjan (stranke su u oprostivoj bludnji da je kupnja valjana).Dobra vjera (bona fides) – to je posjednikovo uvjerenje o zakonitosti njegova posjeda. On mora biti u uvjerenju da ne vrijeđa ničija prava. On je uvjeren da stječe vlasništvo, ali ne zna za zapreke koje stoje tome na putu (npr. ne zna da kupuje od nevlasnika). No, moguć je i slučaj gdje osoba kupuje res mancipi tradicijom i zna da nije stekao kviritsko vlasništvo, ali je u uvjerenju da ne vrijeđa prava vlasnika i prodavaoca. Zato će i on uzukapijom steći kviritsko vlasništvo. Bona fides je morala postojati u času stjecanja posjeda. Ona se uvijek pretpostavlja, onaj tko tvrdi suprotno mora to i dokazati. Posjed (usus, possessio) – mora biti neprekinut. Prekidanje posjeda je vlasnik zemljišta mogao učiniti i simbolički (otkidanjem grančice). No podizanjem vlasničke tužbe (litiskontestacijom) usucapio se nije prekidala.Potrebno vrijeme (tempus) – bilo je isto kao i u Zakoniku XII ploča. U slučaju posjednikove smrti, usucapio je tekla i dalje u korist ležeće ostavine i nasljednika pri čemu su i dalje bili mjerodavni titulus i bona fides ostavitelja, a ne nasljednika. Što se tiče singularnog sukcesora (onaj koji je kupio stvar od nekog koji ju je već počeo dosijedati) prijeporno je da li si je mogao uračunavati i vrijeme svog prethodnika ili je to bilo dopušteno u Justinijanovom pravu. Ipak, titulus i bona fides mora uvijek postojati u osobi singularnog sukcesora jer on ne nastavlja dosjelost prethodnika. Od prekidanja dosjelosti treba razlikovati mirovanje dosjelosti. Kod mirovanja, dosjelost se zaustavlja kroz neko vrijeme (vlasnik je malodoban ili odsutan), ali kad razlozi mirovanja otpadnu, dosjelost teče dalje i nastavlja se na ranije proteklo vrijeme. Kod prekidanja, propada protekli rok uzukapije te dosjelost mora početi iznova. U klasičnom pravu su postojala tri slučaja uzukapije gdje se nije tražio iustus titulus i bona fides. To su usucapio pro herede (stjecanje ostavine po bilo kojem neovlaštenom trećem posjedovanjem ostavine kroz godinu dana), usureceptio ex fiducia (stječe za godinu dana vlasništvo stvari onaj koji ju je prenio u fiducijarno vlasništvo založnom vjerovniku ili drugom prijatelju, a ta stvar dođe opet u njegove ruke) i usureceptio ex praediatura (slično se događa sa stvarima koje su državi predane kao jamstvo od njezinih dužnika).

58. conmixio,confusio

Ako se slučajno ili namjerno pomiješaju krute stvari različitih vlasnika, onda govorimo o commixtio (pomiješaju se dvije hrpe žita). Ako se pomiješaju tekuće stvari različitih vlasnika, onda govorimo o confusio (vino ili ulje). Ovdje ne dolazi do akcesije jer se ne može ustvrditi koja bi stvar bila glavna, a koja sporedna. Ako je rastavljanje bilo moguće, vlasnik je mogao podnijeti actio ad exhibendum pa

kasnije i rei vindicatio za povrat svoje stvari. Ako razlučivanje nije bilo moguće, a miješanje se dogodilo voljom vlasnika, dolazilo je do suvlasništva u omjeru vrijednosti pomiješanih stvari. Ako je miješanje izvršeno bez pristanka, svaki ostaje vlasnikom svoje stvari, ali može vindicirati samo dio pomiješanih stvari koji odgovara vrijednosti njegove stvari.Ako netko pomiješa tuđi novac sa svojim, on postaje vlasnikom cijelog novca ukoliko se tuđi novac ne može raspoznati i izlučiti. Bivšem vlasniku novca pripada osobna tužba za naknadu štete.

59.dosjelost po Justinijanovom pravu

. Justinijan uvodi redovnu i izvanrednu dosjelost koje je preuzeto i kasnije u opće pravo. Redovna dosjelost – usucapio i longi temporis praescriptio su spojene u redovnu dosjelost. Usucapio je sada dosjelost na pokretnim stvarima, koja traje tri godine, a longi temporis praescriptio je dosjelost na nekretninama koja traje 10 godina inter praesentes, odnosno 20 godina inter absentes. Vrijede i dalje načela klasične dosjelosti (iustus titulus i bona fides), priračunavanja prednikova vremena (accessio temporis) te prekida i mirovanja dosjelosti. Pored stvari cara i fiska, od dosjelosti su sada isključene i stvari crkava i pobožnih zaklada.

Izvanredna dosjelost – nastala na temelju zastare vlasničke tužbe (longissimi temporis praescriptio). Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina stječe sada ne samo pravo da odbije vlasnikovu tužbu, nego stječe vlasništvo. On sada može akcijom in rem tražiti povratak stvari ako bi izgubio njen posjed. Pored roka od 30 godina traži se još posjednikova bona fides, a ne i iustus titulus (izuzet je jedino silom stečeni posjed). To je ustanova u korist bona fide possessora. Ako se radilo o stvarima crkava i pobožnih zaklada, rok se produživao na 40 godina

60. Usucapio se kao civilni način stjecanja civilnog vlasništva nije mogla primjenjivati na provincijalna zemljišta jer se do Justinijana kviritsko vlasništvo moglo stjecati samo na italskim zemljištima. Isto tako, uzukapija nije bila pristupačna pereginima.Zato carsko zakonodavstvo potkraj 2.st. uvodi za provincijska zemljišta ustanovu longi temporis praescriptio. Ona je u početku imala samo učinak prigovora protiv vlasnikove tužbe. Dugogodišnji posjednik provincijalnog zemljišta imao je protiv tužbe provincijskog vlasnika prigovor exceptio ili praescriptio longi temporis. Kasnije je to bilo protegnuto i na pokretne stvari, ali je tu vrijedilo samo za peregrine. Taj prigovor se mogao uspješno suprotstaviti vlasnikovu zahtjevu za povrat stvari nakon 10 godina inter praesentes (ako obje stranke borave u istoj pokrajini ili općini), odnosno 20 godina inter absentes (ako ne borave u navedenim područjima). Praescriptio longi temporis nije posjedniku pribavljala vlasništvo, ona je služila kao sredstvo obrane protiv vlasnikove tužbe na povratak stvari. Kod longi temporis preskripcije je morao postojati iustum initium possessionis, tj. posjed se morao kao i kod uzukapije temeljiti na pravnom naslovu, a ubrzo se postavio i zahtjev bona fidei. Longi temporis praescriptio se prekidala ne samo gubitkom posjeda, već i podizanjem tužbe jer ona počiva upravo na ideji da vlasnik gubi svoj zahtjev ako kroz 10, odnosno 20 godina ne ostvaruje svoje pravo tužbom. Longi temporis praescriptio se mogla suprotstaviti i založnom vjerovniku koji kroz to vrijeme nije ostvarivao založno pravo. U pravu kasnijeg carskog doba, onaj koji je posjedao stvar 40 godina je mogao odbiti vlasnikovu tužbu bez obzira da li je na njegovoj strani postojao titulus i bona fides. Radi se o zastari vlasničke tužbe. Teodozije II je taj rok 424. g. snizio na 30 godina jer je uveo i opći zastarni rok svih tužbi od 30 godina. Ovdje se štiti svaki dugoročni posjednik, bez obzira na koji je način došao do posjeda stvari. No on time ne postaje vlasnik i neće moći stvarnopravnom tužbom tražiti stvar od dosadašnjeg vlasnika ili od trećega ako bi izgubio posjed. On samo odbija vlasnikovu tužbu ako je protekao propisani rok i ukoliko on stvar još posjeduje. To je više kazna za nemarnog vlasnika, a ne povlastica za posjednika.

61.prestanak vlasništva

Vlasništvo može prestati zbog razloga koje se odnose na objekt ili subjekt prava. Objektivni razlog nastupa potpunom propašću stvari. Stvar može biti materijalno uništena ili može postati naknadno pravno nepodesna da služi kao objekt vlasništva (u slučaju da stvar postane res extra commercium ili ako rob bude manumitiran). Kod djelomične propasti, vlasništvo se sužuje na preostale dijelove stvari. No i kod potpune propasti stvari vlasništvo i dalje ostaje na ostacima uništenog objekta, mada ovi imaju sada novu ekonomsku funkciju (meso iz klaonice). Subjektivni razlozi mogu biti dragovoljni, tako u slučaju derelikcije. Vlasništvo protiv volje vlasnika prestaje ako vlasnik izgubi sposobnost da bude subjektom prava (smrću ili capitis deminucijom od kojih po Justinijanovom pravu imaju taj učinak samo capitis deminutio maxima i media). Budući da je vlasništvo, za razliku od obveza zamišljeno kao trajno pravo, ono se nije moglo prenositi samo na određeni rok ni pod rezolutivnim uvjetom tako da bi se nastupom roka ili ispunjenjem uvjeta vlasnikovo pravo ugasilo i stvar imala predati trećem.

62.rei vindicatio

Vlasništvo može prestati zbog razloga koje se odnose na objekt ili subjekt prava. Objektivni razlog nastupa potpunom propašću stvari. Stvar može biti materijalno uništena ili može postati naknadno pravno nepodesna da služi kao objekt vlasništva (u slučaju da stvar postane res extra commercium ili ako rob bude manumitiran). Kod djelomične propasti, vlasništvo se sužuje na preostale dijelove stvari. No i kod potpune propasti stvari vlasništvo i dalje ostaje na ostacima uništenog objekta, mada ovi imaju sada novu ekonomsku funkciju (meso iz klaonice). Subjektivni razlozi mogu biti dragovoljni, tako u slučaju derelikcije. Vlasništvo protiv volje vlasnika prestaje ako vlasnik izgubi sposobnost da bude subjektom prava (smrću ili capitis deminucijom od kojih po Justinijanovom pravu imaju taj učinak samo capitis deminutio maxima i media). Budući da je vlasništvo, za razliku od obveza zamišljeno kao trajno pravo, ono se nije moglo prenositi samo na određeni rok ni pod rezolutivnim uvjetom tako da bi se nastupom roka ili ispunjenjem uvjeta vlasnikovo pravo ugasilo i stvar imala predati trećem.

63.plodovi i impensae kod rei vindicatio

Što se tiče plodova, po Justinijanovom pravu je odgovarao bonae fidei possessor za plodove koje je ubrao ili trebao ubrati (fructus percepti i percipiendi) poslije litiskontestacije, kao i za ubrane plodove prije litiskontestacije ukoliko ih još nije potrošio (fructus extantes).Malae fidei possessor je odgovarao za sve plodove za sve vrijeme svog posjeda prije i poslije litiskontestacije, a poslije litiskontestacije i za one plodove koje bi mogao polučiti samo vlasnik-tužitelj. Što se tiče tuženikova protuzahtjeva za troškove (impensae) koje je uložio na stvar, razlikuju se: impensae necessariae (nužni troškovi koji su učinjeni da se stvar održi i ne propadne), impensae utiles (korisni troškovi kojima se povećava objektivna vrijednost stvari) i impensae voluptuariae (troškovi iz luksuza učinjeni samo radi poljepšanja stvari i udobnosti).U klasično doba tuženi nije mogao tražiti naknadu troškova po civilnom pravu, nego je pretor samo posjedniku bonae fidei davao ekscepciju doli kojom je mogao uskratiti povratak stvari dok mu vlasnik ne nadoknadi nužne i korisne troškove. U Justinijanovom pravu zahtjev za naknadu troškova se sada ostvaruje posebnom tužbom (actio in factum).

64.actio publiciana

Actio Publiciana je pretorska tužba, analogna reivindikaciji, koja je služila za zaštitu bonitarnog vlasnika i poštenog posjednika. Ona je služila za zaštitu osoba koje nisu kviritski vlasnici, ali će takvima postati nakon proteka roka uzukapije ako dakako imaju i sve ostale

preduvjete za uzukapiju. Ako izgube posjed prije dovršetka uzukapije, ne mogu tražiti stvar reivindikacijom natrag jer nisu kviritski vlasnici pa im se zato daje actio Publiciana. Ona je fikcijska pretorska tužba jer se u njoj smatra da je već protekao rok uzukapije i sucu se u formuli nalaže da sudi kao da je već stečeno kviritsko vlasništvo uzukapijom. Sudac je morao samoispitati da li su ispunjeni svi ostali preduvjeti za uzukapiju, a tempus se smatra da je već protekao. Po pretoru Publiciusu ta je tužba bila uvedena samo za zaštitu bonitarnog vlasnika (za slučaj da je netko res mancipi ex iusta causa stekao tradicijom, a ne mancipacijom). Vlasnik stvari je mogao po civilnom pravu zbog manjkavosti forme reivindikacijom tražiti natrag jer nije izgubio pri otuđivanju civilno vlasništvo.

65.zaštita zemljišnog vlasništva

Actio finium regundorum je bila tužba za rješavanje sporova o granici (finis) poljskih zemljišta. Granica od 5 stopa je bila zajednička obim susjedima, a u tom postupku (koji se ubrajao među diobene parnice), utvrđivala bi se ta granica uz ovlast suca da u tu svrhu vrši potrebne ispravke i oduzimanja zemlje putem adjudikacije i kondemnacije .Cautio damni infecti – ako je nekom zemljištu prijetila šteta zbog manjkavosti susjednog zemljišta ili zgrada, vlasnik ugroženog zemljišta je mogao tražiti od vlasnika susjednog zemljišta jamstvo (cautio damni infecti), tj. obećanje stipulacijom da će nadoknaditi štetu koja bi se mogla dogoditi. Operis novi nuntiatio – tko se boji štete od neke susjedove započete nove gradnje ili smatra da zbog postojeće služnosti ili javnog građevnog reda ima pravo gradnju zabraniti, mogao je zahtijevati od susjeda (denuntiare) da gradnju zaustavi.Actio aquae pluviae arcendae – to je tužba koja ide za tim da se vlasniku višeg zemljišta zabrani da na štetu nižeg zemljišta mijenja prirodno otjecanje vode. U početku se to odnosilo samo na oborine, no Justinijan širi to i na druge vode. Ona je prvotno bila uvedena za slučaj umjetnog stvaranja bujice, a kasnije je bila protegnuta i na slučaj oduzimanja vode.Interdictum quod vi aut clam – izdavao se na zahtjev interesirane stranke da se zabrani neka naprava ili preinaka učinjuena vi ili clam (protiv zabrane interesiranoga ili bez njegova znanja), a koja bi mogla vrijeđati susjedova prava.

66.zaštita bonitarnog vlasnika i bonae fidei possessora

Po pretoru Publiciusu ta je tužba bila uvedena samo za zaštitu bonitarnog vlasnika (za slučaj da je netko res mancipi ex iusta causa stekao tradicijom, a ne mancipacijom). Vlasnik stvari je mogao po civilnom pravu zbog manjkavosti forme reivindikacijom tražiti natrag jer nije izgubio pri otuđivanju civilno vlasništvo. No pretor bi tuženoga zaštitio putem excepcio rei venditae ac traditae. Time je bonitarni vlasnik bio siguran da mu više nitko neće moći tužbom oduzeti posjed. No, ako je takav bonitarni vlasnik izgubio posjed prije dovršetka uzukapije pa je stvar dospjela u ruke trećeg ili natrag u ruke otuđivaoca-vlasnika, bonitarni vlasnik nije mogao tražiti povratak posjeda stvari sve dok u tu svrhu nije bila uvedena actio Publiciana sa navedenom fikcijom da je već stečeno kviritsko vlasništvo uzukapijom. S takvom tužbom, bonitarni vlasnik je sada mogao tražiti povratak izgubljenog posjeda stvari od svakog trećeg pa i od samog vlasnika.Ako bi vlasnik stavio prigovor da je on kviritski vlasnik, bonitrarni vlasnik je kao tužitelj mogao taj prigovor suzbiti replikacijom (protuprigovorom) rei venditae ac traditae.Pošteni posjednik (bonae fidei possessor) je onaj koji je neku stvar stekao temeljem valjanog naslova (kupnje, darovanja) i u dobroj vjeri od nevlasnika. On je također imao uvjete da nakon proteka uzukapionog roka stekne kviritsko vlasništvo, a prije tog roka se nije mogao služiti reivindikacijom. I njemu je u prilog došla actio Publiciana jer se i ovdje smatra da je rok uzukapije protekao i da je time stečeno kviritsko vlasništvo. Ovaj slučaj se razlikuje od prethodnog po tome što kod bonitarnog vlasnika nije došlo do

prijenosa kviritskog vlasništva jer je postojao nedostatak forme, no kod poštenog posjednika je način prenošenja bio valjan i utemeljen na valjanom pravnom razlogu, ali vlasništvo nije stečeno zbog toga što otuđivalac nije bio vlasnik, a stjecatelju to nije bilo poznato.

67. actio negatoria

Ona služi kviritskom vlasniku protiv svakog onog koji ne osporava njegovo vlasničko pravo niti u posjedu drži njegovu stvar, ali su na tuđoj stvari prisvaja neko pravo ili na drugi način smeta vlasnika (npr. prisvaja si pravo služnosti uživanja ili vrši neke radnje ili štetne emisije koje vlasniku smetaju). Vlasnik je morao dokazivati svoje pravo vlasništva i njegovu povredu i nije morao dokazivati da protivnikovo pravo ne postoji. Tuženi se mogao braniti dokazivanjem da mu pripada pravo koje si svojata. Tužba je išla za tim da se utvrdi da tuženiku ne pripada pravo koje si svojata (zbog toga negatoria jer je formula tužbe bila sastavljena negativno), zatim da se ukloni protupravno stanje i naknadi šteta, a na tužiteljev zahtjev bi morao dati cautio de amplius non turbando (tj. obvezati se stipulacijom da neće ubuduće više smetati). I ovdje je kao uvijek presuda u formularnom postupku glasila na novac te bi tužitelj dobio samo novčani interes, ukoliko tuženik ne bi na sučev poziv (arbitrium) dragovoljno uspostavio stanje koje odgovara tužitelju. U postklasično doba je postojala i actio (formula) prohibitoria, no njezina svrha se ne može utvrditi iz izvora.

68.služnosti

Jedinstvenim pojmom služnosti (servitutes) se označavaju stvarna prava na tuđoj stvari na temelju kojih se ovlašteniku dopušta određeno korištenje tuđom stvari bilo u interesu nekog zemljišta ili osobe. Na tom temelju Justinijanovo i moderno pravo razlikuju zemljišne (ili stvarne) služnosti (servitutes praediorum ili rerum) i osobne služnosti (servitutes personarum).

Jedne i druge mogu pružiti korisniku različita ovlaštenja, koja kao da su izuzeta iz neograničenih vlasnikovih ovlaštenja i prenijeta na ovlaštenika služnosti (pravo hodanja preko tuđe zemlje, crpljenja vode, uživanja plodova). Služnosti se prema tome pokazuju kao ograničenja vlasništva, ali one nastaju dobrovoljnim, privatnopravnim putem. Klasično rimsko pravo nazivom «servitutes» obuhvaća samo zemljišne služnosti, tj. određena ovlaštenja koja pripadaju u korist svakodobnom vlasniku nekog zemljišta na teret susjednog zemljišta. Tzv. osobne služnosti, a to su uživanje (ususfructus), poraba (usus), stanovanje (habitatio) i iskorištavanje rada tuđeg roba ili životinje (operae servorum vel animalium), izgrađivane su u klasičnom pravu kao posebna stvarna prava na tuđoj stvari, a tek kasnije su uvrštena u «servitutes personarum». No, i Justinijanovo pravo priznaje još samo određene, konkretne tipove služnosti određenog sadržaja, tako da se druga ovlaštenja koja bi vlasnik ustupio na svojoj stvari (stipulacijom, dakle obveznim ugovorom) ne smatraju služnostima i stvarnim pravima na tuđoj stvari, nego obvezuju samo ugovorne stranke kao obvezni, a ne stvarnopravni odnos. Za sve služnosti vrijede neke zajedničke karakteristike i pravila iako su neka od njih izvorno bila donesena samo za određene služnosti. Sve su služnosti stvarna prava određenog korištenja tuđe stvari, zaštićena akcijom in rem koju ovlaštenik služnosti može dići protiv vlasnika i protiv svakog trećeg koji bi vrijeđao njegovo pravo. Nemini (nulli) res sua servit je pravilo doneseno izvorno za zemljišne služnosti, ali vrijedi i za sve ostale služnosti. Po njemu vlasnik ne može imati služnosti na vlastitoj stvari. Stoga vlasništvo prestaje konfuzijom ako ovlaštenik služnosti stekne vlasništvo stvari koja je opterećena služnošću.Servitus in faciendo consistere nequit – budući da su služnosti stvarna, a ne obvezna prava, ona ne mogu vlasniku stvari koja je opterećena služnošću nametati obveze da on nešto aktivno radi (facere) u korist ovlaštenika služnosti. Od njega se traži samo negativno ponašanje. Od vlasnika se može tražiti da trpi neku ovlaštenikovu radnju koju bi vlasnik inače mogao zabraniti (afirmativna služnost) ili da nešto ne radi (non facere) što bi inače kao vlasnik mogao na svojoj stvari raditi (negativna služnost)Servitus servitutis esse non potest – ne može se osnivati služnost na služnosti.

69.zemljišne služnosti

Zemljišne služnosti pružaju svakodobnom vlasniku tzv. gospodujućeg zemljišta (praedium dominans) stanovita ovlaštenja nad susjednim služnim zemljištem (praedium serviens). Vlasnik služnog zemljišta mora trpjeti da se vlasnik gospodujućeg zemljišta koristi u stanovitom pravcu njegovim zemljištem (afirmativna služnost) ili se vlasnik služnog zemljišta u stanovitom pravcu ne smije koristiti svojim zemljištem u interesu vlasnika gospodujućeg zemljišta (negativna služnost). Zemljišne služnosti ne vežu određene vlasnike dvaju zemljišta. One su vezane uz sama zemljišta kao stvarna prava pa postoje makar se vlasnici zemljišta mijenjaju, bilo univerzalnom sukcesijom (nasljeđivanje) ili singularnom sukcesijom (kupnjom), za razliku od obveznih odnosa gdje obveza obvezuje samo stranke u ugovoru, a ne i njihove singularne slijednike.Najstariji tipovi poljskih zemljišnih služnosti su služnosti puta (iura itinerum) i dovođenja vode. Služnosti puta su: iter (pravo prolaženja preko tuđeg zemljišta pješke, na konju ili u nosiljci), actus (pravo goniti stoku i vući kola), via (šire pravo prolaženja pa i natovarenim teretnim kolima pa je u tu svrhu već u Zakoniku XII ploča morao postojati put od najmanje osam stopa širine u pravoj liniji, a 16 stopa na zavojima, kasnije se pod via smatralo spojeno pravo iter i actus.

0.osobne služnosti

Osobne služnosti pružaju ovlašteniku također pravo korištenja tuđe stvari koja se može sastojati ili u upotrebi tuđe stvari i crpljenju svih njenih plodova ili samo u upotrebi stvari. One ograničavaju vlasništvo u većoj mjeri nego zemljišne služnosti jer se osnivaju neposredno u korist neke osobe pa nisu vezane uz vlasništvo nekog (gospodujućeg) zemljišta. One su sa osobom ovlaštenika neraskidivo spojene, ne mogu se prenositi na drugoga i utrnjuju ovlaštenikovom smrću, a ne mogu se nasljeđivati. Vlasnik stvari na kojoj postoji osobna služnost (npr. služnost doživotnog uživanja) može temeljem svog prava raspolaganja vlasništvo prenijeti na trećega, ali ovlaštenikovo pravo osobne služnosti na stvari se time ne dira.

71.ususfructus

Ususfructus – je stvarno pravo na tuđoj stvari koje daje ovlašteniku osobno pravo upotrebljavati tuđu stvar i crpsti njene plodove, pritom ne vrijeđajući njenu supstanciju (njeno sućanstvo i ekonomsku namjenu). Uzufrukt se razvio pokraj republike, vjerojatno na području oporučnog prava pa se u kasnije doba javlja najčešće kao legat sa svrhom da se nekim osobama osigura doživotni prihod neke stvari ili imovine u svrhu uzdržavanja (npr. pater familias svoju djecu imenuje nasljednicima, ali svojoj ženi ostavlja legatom uzufrukt ostavine). Uzufrukt se mogao osnivati i pravnim poslovima među živima. Klasični pravnici nisu još uzufrukt smatrali za služnost, a možda čak ni za stvarno pravo iako su za zaštitu ovlaštenika davali stvarnopravnu tužbu (vindicatio usufructus). Uzufruktuar je ovlašten ubirati plodove stvari (frui), a u tu svrhu ima i pravo upotrebe stvari (uti) dok vlasniku ostaje samo treći atribut vlasničkog prava, tj. pravo raspolaganja s vlasništvom (abuti). Uzufruktuar ne može stvar otuđiti, dati u zalog ili osnivati na njoj služnost. Uzufrukt je strogo osobno pravo koje se ne može ni univerzalnom ni singularnom sukcesijom prenijeti na drugoga, ali je mogao na drugoga prenijeti (prodajom, najmom ili darovanjem ) izvršavanje svog prava korištenja. U starom pravu između vlasnika i uzufruktuara nisu postojali nikakvi obvezni odnosi.

72. usus te pravila osobne služnosti

Usus – je stvarno pravo korištenja tuđe stvari, strogo vezano uz osobu ovlaštenika koji se zove uzuar. Sadržaj ovlaštenikova prava je vezan samo na upotrebu stvari za vlastite potrebe uzuara, a ne odnosi se i na crpljenje plodova što je bilo pridržano vlasniku. Brzo se šire granice pa se uzimalo da uzuar kuće smije u kuću primiti i članove svoje obitelji, sluge (oslobođenike i robove) pa i najamnike, a

uzuar vrta da smije ubrati voće i cvijeće. Na taj način je u Justinijanovom pravu priznato da uzuar smije u umjerenom opsegu i ubirati dio plodova stvari, ali samo toliko koliko mu je potrebno za vlastitu osobnu upotrebu i za potrebe njegove obitelji. I uzuar je bio dužan dati jamstvo pa su njegove obveze analogne uzufruktuarevim obvezama. Ali razlika je u tome što je uzuarevo pravo nedjeljivo i što se na drugoga ne može prenositi ni samo izvršavanje prava.

72.pravila za stjecanje služnosti

Načini su analogni kao i kod stjecanja vlasništva. Za stjecanje najstarijih poljskih služnosti puta i vodovoda (res mancipi) služila je mancipatio i in iure cessio (smatrali su se dijelom zemljišta, tj. tjelesnim stvarima). Normalni civilnopravni način za stjecanje svih ostalih služnosti, uključivši uzufrukt bila je in iure cessio. Deductio servitutis (ususfructus) bila je pridržaj služnosti prigodom otuđivanja neke stvari putem mancipacije ili ini ure cessije ili prigodom određivanja legata. Adjudikacijom u diobenim parnicama arbiter je mogao jednoj ili drugoj stranci prigodom realne diobe dosuditi služnosti na drugim dijelovima. Služnosti su se mogle osnivati i legatom (najčešći slučaj osnivanja osobnih služnosti). Staro civilno pravo poznaje i uzukapiju služnosti u roku jedne odnosno dvije godine, no to je ukinuto sa lex Scribonia (prodire shvaćanje da je služnost pravo, tj. netjelesna stvar koja se ne može posjedovati pa stoga ni stjecati uzukapijom i tradicijom). Pored civilnih, postoje i pretorski načini stjecanja, a isprva su bili uvedeni za peregrine i pokrajinska zemljišta. Na provincijalnim zemljištima mogle su se osnivati služnosti pacti onibus et stipulationibus (neformalni ugovori koji su bili potvrđeni stipulacijom ili pismenom klauzulom o izvršenoj stipulaciji).Takve pretorske služnosti magistrat bi štitio s actiones utiles po uzoru na civilne tužbe. Nakon stapanja civilnog i honorarnog prava i italskog i provincijalnog zemljišta postao u Justinijanovom pravu opći način stjecanja služnosti među živima. Razvija se traditio i patientia kao način stjecanja služnosti usporedno sa izgradnjom pojma kvazi-posesije prava služnosti. Već je pretorsko pravo počelo pružati zaštitu zemljišnim služnostima koje su vršene dugo vrijeme (longa consuetudo, diuturnus usus) jer se u tom slučaju pretpostavljalo da je služnost stečena valjanim načinom. U Justinijanovom pravu je uvedeno stjecanje zemljišnih služnosti i uzufrukta putem longi temporis praescriptio. Služnost stječe onaj koji je faktički vrši kao svoje pravo (10 godina inter praesentes ili 20 godina inter absentes). U tu svrhu se ne traži ni iustuts titulus ni bona fides, ali sadržaj služnosti ne smije se prema vlasniku vršiti vi, clam ili precario. Budući da mancipatio i in iure cessio ne postoje više u Justinijanovom pravu, stjecanje legatom i ostali civilni načini stjecanja su zadržani i dalje.

73.prestanak služnosti

Odreknuće ovlaštenika – vrši se najčešće in iure cessijom u korist vlasnika služnog dobra, odnosno vlasnika predmeta uzufrukta. Neformalno odreknuće je bilo dovoljno po Justinijanovom pravu, a u ranijem pravu se štitilo putem pretorske ekscepcije pacti.Confusio (consolidatio) ili spajanje služnosti s vlasništvom služne stvari u istoj osobi, dovodi do prestanka služnosti jer nemini res sua servit. Propašću služne stvari (kod zemljišnih služnosti propašću gospodujućeg ili služnog dobra), dok kod uzufrukta i uzusa prestaju služnosti već i promjenom sućanstva. Smrću i capitis deminutione ovlaštenika prestaju uzufrukt i uzus. No, u Justinijanovom pravu taj učinak nije imala capitis deminutio minima. Po Justinijanovom pravu mogle su se osnivati i osobne služnosti (ususfructus) i u korist pravnih osoba (npr. municipiuma), ali najduže u trajanju od 100 godina. Nevršenjem (non usus) kroz jednu, odnosno dvije godine, a po Justinijanovom pravu kroz 10 (inter praesentes), odnosno 20 (inter absentes) godina utrnjuju poljske služnosti, uzufrukt i uzus, ali ne i habitatio i operae servorum.Kod gradskih služnosti gdje se služnost ne sastoji u ovlaštenikovoj radnji (kao kod uzufrukta i poljskih služnosti), nego u dužnosti vlasnika služnog dobra da nešto ne učini (npr. altius non tollendi) dolazi do utrnuća putem usucapio libertatis jer opterećeni postupa protivno služnosti. Osobne služnosti koje su osnovane na određeno vrijeme ili do nastupa rezolutivnog uvjeta prestaju ipso iure protekom vremena odnosno ispunjenjem uvjeta.

74.actio confessoria

Služnosti su kao stvarna prava zaštićena s akcijom in rem, a u Justinijanovo doba se tužba za zaštitu služnosti naziva actio confessoria. Isprva je ona pripadala ovlašteniku služnosti protiv vlasnika služne stvari, a kasnije se actio confessoria davala i protiv svakog trećeg koji je smetao ovlašteniku u vršenju služnosti. Actio confessoria je vindicatio servitutis, tj. tužitelj postavlja tvrdnju da mu pripada služnost (ius mihi esse utendi fruendi ili eundi agendi). Tužitelj mora dokazati da mu pripada pravo služnosti, a tuženi će u tom slučaju biti osuđen da prizna služnost i uspostavi stanje koje odgovara služnosti, zatim na naknadu štete i zabranu daljnjeg smetanja.Actio confessoria je slična sa actio negatoria. S actio negatoria se brani vlasnik protiv trećega koji ga smeta, jer si recimo prisvaja pravo služnosti.S actio confessoria ustaje ovlaštenik služnosti protiv vlasnika i trećega da ishodi priznanje i ostvarenje svoje služnosti.

75. superficies

Superficies je nasljedivo i otuđivo pravo iskorištavanja zgrade podignute na tuđem zemljištu uz plaćanje godišnje daće (solarium). Radi se o pravu na tuđoj stvari i to vrlo širokog opsega. Superficijar zapravo vrši sva vlasnička prava na takvoj zgradi. Potreba izgradnje takvog stvarnog prava pojavila se zbog principa «superficies cedit solo». Ipak, postepeno je došlo do priznanja superficiesa za stvarno pravo. Isprva se radilo samo o obveznom odnosu (najam ili zakup zemljišta na kojem se treba podići zgrada). Trebalo se osigurati stanovanje u vlastitoj kući na tuđem zemljištu. Pretor u klasično doba onome koji je držao takvo zemljište počinje davati interdiktnu zaštitu (interdictum de superficie) u slučaju smetanja ili oduzimanja protiv svakog, a u određenim slučajevima davao mu je i petitornu tužbu in rem u svrhu zaštite protiv vlasnika zemljišta i protiv trećih.Tako je isprva obvezni odnos dobivao u postklasičnom pravu sve više stvarnopravni karakter. Superficijarovo pravo je zaštićeno sada akcijama in rem analogno vlasništvu, a osniva se ugovorom ili razradbom posljednje volje.

76.emphiteusis

Emfiteuza je nasljedni zakup sa stvarnopravnim značenjem, a ima dva povijesna korijena. Jedan je iz prakse zapadnog dijela carstva (ager vectigalis, ius perpetuum), a drugi iz istočnog dijela (emfiteuza). Općenito, emfiteuza se razvija zbog toga što su latifundisti, gradovi, država i car nastojali privući na svoja zemljišta novu radnu snagu pa zato raznim slojevima pučanstva (gradsku i seosku sirotinju, oslobođenike…) daju svoja zemljišta u dugoročni nasljedni zakup kako bi na taj način redovito mogli ubirati prihode od zemljišta koja nisu više mogli obrađivati vlastitim robovima (vidi se već prijelazni oblik prema kolonatu kao preteči srednjovjekovnih feudalnih odnosa).Emfiteuza se u Grčkoj izvorno odnosila na neobrađena zemljišta koja je zakupnik preuzeo uz dužnost njihova nasađivanja. No emfiteuza nije ovdje u početku bila nasljedni zakup, nego zakup na određeno vrijeme (pet godina). Po isteku tog roka mogla se emfiteutu povisiti daća ili mu se mogla zemlja oduzeti. No razvilo se dugotrajno nasljedno zakupno pravo (ius emphyteuticum) ponajprije kod osoba koje bi okupirale napuštena carska dobra. Od sredine 4. stoljeća ius perpetuum i emphyteusis se stapaju u jednu ustanovu pod nazivom emfiteuza. U Justinijanovom pravu je emfiteuza regulirana kao stvarno pravo na tuđoj stvari koje je otuđivo i nasljedivo, a ovlašteniku se da je potpuno korištenje zemljišta, a on je dužan plaćati godišnju daću u novcu ili u naturi. Plodove, kao i vlasnik, stječe separacijom. Namjeravano otuđenje svog prava mora najaviti vlasniku zemlje, koji ima pravo prvokupa (ius protimiseos), a za dozvolu otuđivanja dužan je vlasniku platiti 2% kupovne cijene. Emfiteut može biti lišen svog prava ako pogoršava zemljište ili ne plati canon (naturalna daća) ili javne daće kroz 3 godine. Pored vindikacije kojom može tražiti povratak oduzete zemlje od svakog trećeg, pa i od vlasnika, pripada mu i negatoria i confessoria kao i posjedovni interdikti (interdicta utilia).

77.založno pravo

Založno pravo je stvarno pravo na tuđoj stvari koje služi realnom osiguranju neke vjerovnikove tražbine. Dužnik ili netko treći za dužnika ustupa vjerovniku na svoje stvari založno pravo kako bi vjerovnik putem te stvari došao do naplate svoje tražbine. Kad vjerovniku za njegovu tražbinu ne pruža dovoljnu garanciju sama dužnikova osoba, ni njegovi eventualni osobni jamci (personalno osiguranje), dužnik vjerovniku daje neku svoju stvar u svrhu zaloga (realna garancija). Založno pravo je prema tome stvarno pravo koje pripada vjerovniku na tuđoj stvari radi osiguranja neke tražbine te mu daje pravo na posjed stvari i namirenje njegove tražbine iz te stvari. Kako će se izvršiti namirenje ovisilo je o različitim povijesnim razdobljima. Založno pravo je akcesorno pravo jer ono zavisi od postojanja tražbine osiguranju koje ima služiti.No, založno pravo je i stvarno pravo koje djeluje protiv svih, a tražbina koja se zalogom osigurava je samo obvezni odnos koji djeluje između vjerovnika i njegovog dužnika. Fiducia se sastojala u tome da bi dužnik prenosio na vjerovnika putem mancipacije ili in iure cesije vlasništvo stvari s fiducijarnim uglavkom (pactum fiduciae) da će mu vjerovnik vlasništvo vratiti kada mu bude isplaćen dug (fiducia cum creditore contracta).

78. vrste zaloga

Da se izbjegnu komplikacije kod prijenosa vlasništva razvila se u doba republike nova vrsta zaloga, tzv. pignus (ručni zalog). Dužnik bi ovdje zadržao vlasništvo stvari, a stvar koja bi trebala služiti kao osiguranje vjerovnikove tražbine bi neformalno bila predana vjerovniku da je ovaj drži dok mu ne bude namiren dug, a tada je mora vratiti. Iako je takav vjerovnik bio samo detentor stvari, pretor mu daje zaštitu putem posjedovnih interdikata i smatra ga jurističkim posjednikom. Dužnik je u daleko povoljnijem položaju nego kod fiducije jer je kao vlasnik mogao po isplati duga potraživati svoju stvar reivindikacijom od svakog trećeg. A od založnog vjerovnika je mogao temeljem založnog ugovora (contractus pigneraticius) tražiti povratak založene stvari nakon isplate duga osobnom (obveznom) tužbom, actio pigneraticia directa. Vjerovnik je ovdje imao samo pravo na posjed stvari, ali je nije mogao prodati, niti je još imao stvarno pravo koje bi bilo zaštićeno petitornom akcijom in rem protiv trećih. To stječe tek kasnije kad se ti instituti razvijaju kod hipoteke pa tek tada pignus postaje založno pravo u pravom smislu. Hypotheca je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari. Ovdje otpada ona nezgodna strana pignusa gdje se dužnik ne može služiti sa založnim predmetom. Hipoteku je u Rimu izgradilo pretorsko pravo u vezi sa zakupom poljoprivrednih nekretnina. Zakupnik takvog zemljišta bi sa zakupodavcem ugovorio da mu daje u zalog radi osiguranja zakupnine svoj poljodjelski inventar (oruđe, stoka, robovi…), tzv. invecta et illata.Da bi se osiguralo namirenje dugova pretor zakupodavcu daje interdictum Salvianum kojim je od zakupnika mogao o dospjetku tražbine zahtijevati posjed na invecta et illata. To je bio interdikt za pribavljanje posjeda ugovorom založene stvari (adepiscendae possessionis). No, on se mogao uperiti samo protiv zakupnika, a ne i protiv trećih koji dospjeli u posjed tih stvari.Acctio quasi Serviana bi se sada primjenjivala i na pignus ukoliko bi založni vjerovnik izgubio posjed stvari. Na taj način pignus i hipoteka postaju založno pravo u današnjem smislu (tj. stvarno pravo na tuđoj stvari koje djeluje protiv svih i zaštićeno je akcijama in rem jer njegovo založno pravo kao stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke ona dospije). Mancipatio i in iure cessio, a s njima i fiducia su izašle iz upotrebe u postklasično doba, a Justinijan ih je i formalno uklonio. Fiducija se mijenja s pignusom i hipotekom koje su sada bile jedine dvije vrste založnog prava, a razlikovale su se po tome da li se posjed odmah prenosi na vjerovnika ili se radi o ugovornom zalogu gdje stvar do dospjelosti duga ostaje u posjedu dužnika.

79.prava založnog vjerovnika

Pravo na posjed (ius possidendi) se stječe kod pignusa odmah materijalnom predajom stvari od strane dužnika. Kod hipoteke je vjerovnik dobivao pravo na posjed ako o dospjetku tražbine nije bio namiren, a za pribavljanje posjeda mu služe interdictum Salvianum, tj. actio Serviana i quasi Serviana ili hypothecaria. Namireni vjerovnik je morao vratiti posjed dužniku koji ga je u tu svrhu mogao tužiti sa actio pigneraticia directa (a kod fiducije sa actio fiduciae directa). Založni vjerovnik nije smio zalog

bez odobrenja upotrebljavati inače čini furtum usus (krađu upotrebe). Plodovi založene stvari su pripadali dužniku, no moglo se ugovoriti da plodovi pripadnu vjerovniku umjesto kamata (antihreza, pactum antichreticum). Ako se radilo o beskamatnom zajmu, a založena stvar je bila plodonosna, vjerovnik je mogao zadržati plodove i bez antihretičke pogodbe (antichresis tacita). Pravo prodaje zaloga (ius distrahendi) pripadalo je u početku vjerovniku samo u slučaju ako je bilo izrijekom ugovoreno (pactum de vendendo pignore). Kasnije se smatra da pravo prodaje pripada vjerovniku u svakom založnom pravu i bez posebnog ugovora, a dozvoljava se i prodaja makar je ona izrijekom isključena (pactum de non vendendo), ali je vjerovnik morao dužnika prije toga tri puta opomenuti. U klasičnom pravu se moglo dogovoriti da založna stvar pripadne u vjerovnikovo vlasništvo ako ne bi bio namiren (lex commissoria), ali po caru Konstantinu je lex commissoria koje je dužnike izvrgavala iskorištavanju lihvara, bila zabranjena. Time pravo prodaje postaje bitni element založnog prava.

80. Ručni zalog pignus

Da se izbjegnu komplikacije kod prijenosa vlasništva razvila se u doba republike nova vrsta zaloga, tzv. pignus (ručni zalog). Dužnik bi ovdje zadržao vlasništvo stvari, a stvar koja bi trebala služiti kao osiguranje vjerovnikove tražbine bi neformalno bila predana vjerovniku da je ovaj drži dok mu ne bude namiren dug, a tada je mora vratiti. Iako je takav vjerovnik bio samo detentor stvari, pretor mu daje zaštitu putem posjedovnih interdikata i smatra ga jurističkim posjednikom. Dužnik je u daleko povoljnijem položaju nego kod fiducije jer je kao vlasnik mogao po isplati duga potraživati svoju stvar reivindikacijom od svakog trećeg. A od založnog vjerovnika je mogao temeljem založnog ugovora (contractus pigneraticius) tražiti povratak založene stvari nakon isplate duga osobnom (obveznom) tužbom, actio pigneraticia directa. Vjerovnik je ovdje imao samo pravo na posjed stvari, ali je nije mogao prodati, niti je još imao stvarno pravo koje bi bilo zaštićeno petitornom akcijom in rem protiv trećih. To stječe tek kasnije kad se ti instituti razvijaju kod hipoteke pa tek tada pignus postaje založno pravo u pravom smislu.

81. hypoteca

Hypotheca je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari. Ovdje otpada ona nezgodna strana pignusa gdje se dužnik ne može služiti sa založnim predmetom. Hipoteku je u Rimu izgradilo pretorsko pravo u vezi sa zakupom poljoprivrednih nekretnina. Zakupnik takvog zemljišta bi sa zakupodavcem ugovorio da mu daje u zalog radi osiguranja zakupnine svoj poljodjelski inventar (oruđe, stoka, robovi…), tzv. invecta et illata. Takve stvari nisu mogle fiducijom ili pignusom biti predane u posjed zakupodavca jer bi zakupniku bilo time onemogućeno obrađivanje zemlje.

82.prestanak založnog prava

Kao akcesorno pravo, založno pravo utrnjuje utrnućem tražbine osiguranju koje je služilo (isplata, otpust…). Založno pravo ostaje na snazi ako je otpala samo utuživost tražbine te ona dalje postoji kao naturalna obligacija. Prodajom zaloga utrnjuje ne samo založno pravo prodavaoca nego i svih daljnjih založnih vjerovnika, jer kupac kupuje stvar prostu od zaloga. Založno pravo prestaje propašću stvari, zatim konfuzijom (time što je vjerovnik postao vlasnikom založene stvari), odreknućem koje može uslijediti neformalno i šutke jer se i osnivanje založnog prava vrši neformalno. Stječe li treći založenu stvar bona fide (ne znajući za založno pravo) i na osnovu valjanog pravnog naslova, založno pravo utrnjuje prema njemu kod Justinijana za 10 odnosno 20 godina (longi temporis praescriptio – dosjelost založnog prava). Za 30 odnosno 40 godina dolazi do tog učinka treći bonae fidei possessor i bez titulusa (longissimi temporis praescriptio – zastara založne tužbe).

83.pravna činjenica

Pravne činjenice su takve činjenice uz koje je vezan neki pravni učinak, tj. postanak, prestanak ili

promjena prava odnosno pravnih odnosa. Pravne činjenice mogu biti prirodni događaj (porod, smrt, pojava otoka u rijeci, protek vremena) koje se onda nazivaju pravni događaji.

84. pravni poslovi

Pravni poslovi su izjave volje koja su upravljena na proizvodnju nekog pravnog učinka (ugovori, oporuka). Protupravna djelovanja su djelovanja koja se protive pravnim normama te se njima pravo vrijeđa, a pravni poredak redovito uz njih veže učinke koje počinitelj nije imao u namjeri niti ih je htio (kazna ili obveza na naknadu štete). Pravni posao je očitovanje privatne volje s kojom pravni poredak spaja određene pravne učinke koje stranke baš namjeravaju postići. Pravni posao je uvijek očitovanje volje i u tom je osnovna razlika između pravnog posla i delikta. I delikt je manifestacija privatne volje, ali počinitelj delikta u pravilu te posljedice ne želi, a one nastupaju neovisno od njegove volje. Rimski pravnici nisu poznavali opći pojam pravnog posla, ali im on nije bio sasvim nepoznat. Oni su izgradili pojmove o pojedinim tipovima pravnih poslova, pogotovo nauku obveznih ugovora na glavnom tipu istih, tj. na stipulaciji. Bavili su se i nekim užim kategorijama pravnih poslova imovinskog prava (contractus, pactum, gesta per aes et libram). Ipak, prvu opću nauku o pravnim poslovima koja obuhvaća sve pravne poslove građanskog prava, je izgradila tek pandektna pravna znanost na temelju rimskog prava.

85.oblici pravnih poslova

Gesta per aes et libram – potječu iz vremena dok još nije bilo kovanog novca te se plaćanje vršilo vaganjem bakra pred svjedocima (mancipatio, nexum, osnivanje manusa, adopcija i emancipacija, sačinjavanje oporuke – testamentum per aes et libram)In iure cessio – odvijala se u obliku prividne parnice, a služila je za prijenos vlasništva i služnosti, za ustupanje nasljedstva i za oslobađanje robova i stjecanje očinske vlasti.Stipulatio – je bila za razliku od ostale dvije skupine, bila isključivo pravni posao obveznog prava i to obvezni ugovor (contractus) civilnog prava koji se sklapao usmenim pitanjem budućeg vjerovnika i sukladnim odgovorom budućeg dužnika.U kasno doba stipulatio mnogo gubi od svojih ranijih formalnosti, a gesta per aes et libram i in iure cessio nestaju u postklasično doba, a Justinijan ih i formalno ukida ukidanjem razlike između res mancipi i res nec mancipi. Rimljani su polagalo težište na usmeni oblik. Tek u republikansko doba se javlja prvi rimski literatni kontrakt. Inače su isprave upotrebljavali samo kao dokazno sredstvo o pravnimposlovima koji su sklopljeni prije ili istodobno sa izdavanjem isprave (isprave o mancipaciji, stipulaciji…) Tek kasnije se javlja dispozitivna isprava (ona koja je potrebna za sam postanak i valjanost pravnog posla – npr. pismena oporuka).

86.očitovanje volje i tumačenje pravnih poslova

Volja kao unutarnji faktor dobiva značaj za pravo tek ako prema vani bude očitovana. Ako nije bila propisana forma za očitovanje volje, ona se mogla očitovati na različite načine, bilo izrijekom ili šutke. Izrično očitovanje volje može biti učinjeno usmeno ili pismeno ili samo znacima (potvrdno kimanje glavom na postavljeno pitanje). Prešutno očitovanje predleži ako se ono ne može ustanoviti iz takvog ponašanja osobe koje nije upereno izravno na određeno očitovanje volje, ali se iz dotičnog ponašanja prema prometnim običajima može nedvojbeno zaključiti na očitovanje daljnje volje koja je u takvom ponašanju sadržana i prema tome šutnjom očitovana. Ako npr. vjerovnik vrati dužniku pismenu zadužnicu o dugu, on time izrijekom očituje samo volju da ne želi zadužnicu dalje posjedovati, ali takvo ponašanje se može protumačiti kao mućko daljnje očitovanje volje da dužniku oprašta dug. Takvo prešutno i neizravno očitovanje volje nazivamo danas konkludentnim činima. Sama šutnja ne znači uvijek pristanak. Glosatori i kanonsko pravo su postavili pravilo «qui tacet consentire videtur», tj. tko šuti smatra se da pristaje, ali to pravilo u toj općenitosti nije ispravno. Šutnja se treba tumačiti kao i svaki drugi konkludentni čin prema okolnostima slučaja i situaciji. Može se dogoditi da se prema vani ne očituje ono što je stranka upravo htjela pa dolazi do nesklada

između volje i očitovanja. Postoje tri teorije o tome treba li se u takvom slučaju dati prednost volji ili očitovanju. Teorija volje – smatra da u takvom slučaju treba biti mjerodavna volja, tj. očitovanje nema učinka ako ne odgovara pravoj volji, vladajuća teorija u općem (pandektnom) pravu.Teorija očitovanja – smatra da je mjerodavno očitovanje, bez obzira na to da li ono odgovara pravoj volji onoga koji daje očitovanje. Teorija povjerenja (posredovna teorija) – polaže načelno težište na volju, ali se to stanovište modificira s obzirom na sigurnost pravnog prometa onamo da se naročito kod naplatnih poslova među živima mora štititi povjerenje u valjanost očitovanja na strani onoga kome je očitovanje namijenjeno.

87. essentalia,naturalia,accidentalia negotii

essentialia negotii ili bitni sastojci ugovora koji su nužni da bi uopće mogao nastati određeni tip pravnog posla (osnovni, minimalni sadržaj koji mora postojati kod određenog tipa pravnog posla, npr. za postanak kupoprodajnog ugovora bitno je da se stranke sporazume o predmetu i cijeni…).Naturalia negotii – to su prirodni sastojci pravnog posla koji obuhvaćaju daljnji sadržaj preko onog bitnog i minimalnog te se smatraju uključenima u sadržaj pravnog posla iako stranke nisu ništa o tome ugovorile te iako ti sastojci nisu za pravni posao bitni i karakteristični. Stranke ih mogu izrijekom i isključiti ili izmijeniti, a ako o njime ništa ne odrede vrijedit će glede njih dispozitivne pravne norme. Kod kupoprodajnog ugovora su naturalia negotii npr. uglavci o prodavaočevoj odgovornosti za evikciju ili nedostatke prodane stvari. Accidentalia negotii – to su slučajni (samovoljni) sastojci pravnog posla i vrijede samo ako su pravnom poslu naročito dodani voljom stranaka i ukoliko zakon takve uglavke ne zabranjuje.To su uzgredne odredbe kojima se normalni učinak pravnog posla voljom stranaka mijenja i prilagođava konkretnom slučaju (unutar zakonskih granica naravno).

88.sadržaj pravnog posla

Pravni poredak stvara određene tipove pravnih poslova, dajući određenim poslovima određen sadržaj (učinak) i tehnički naziv. Pravni poredak daje strankama u stanovitoj mjeri mogućnost da neke sastojke pravnog posla isključe ili da ih dopune nekim drugim sastojcima jer se može dogoditi da tipični sadržaj i učinak ide dalje od onoga što su stranke u konkretnom slučaju htjele ili ne postiže ono što su stranke time htjele.89.uvjeti-pojam i vrste

Uvjet je uzgredna odredba kojom stranke učinak pravnog posla čine zavisnim od neke neizvjesne buduće okolnosti, a istim se nazivom označava i sama buduća neizvjesna okolnost. Razlikuju se: suspenzivni (odgodni) i rezolutivni (raskidni) uvjeti.Suspenzivnim uvjetom se odgađa učinak pravnog posla, a učinak nastaje samo ako se uvjet ispuni (npr. otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom ako se oženi).Rezolutivni uvjet je takav uvjet gdje učinak pravnog posla nastaje odmah, ali je trajanje učinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ispuni li se rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla prestaje, a ako se izjalovi učinak će biti trajan (npr. udovici se ostavlja udovička renta ako se ne uda). Rimski pravnici su i rezolutivne uvjete konstruirali kao suspenzivno uvjetovana očitovanja o ukidanju pravnog posla.Afirmativni i negativni uvjeti se razlikuju po tome da li ima nastati neka nova okolnost koja mijenja dosadašnje stanje. Afirmativni uvjet je ispunjen ako se dogodi uvjetovana okolnost, a negativni uvjet je ispunjen kada je sigurno da ne može doći do promjene koja je uvjetovana. U protivnim slučajevima, uvjet je izjalovljen (condicio deficit). Potestativni, kauzalni i mikstni uvjeti – kod potestativnog uvjeta je ispunjenje one okolnosti koja je stavljena kao uvjet prepuštena na volju onome koji je iz tog posla ovlašten. Ispunjenje uvjeta se sastoji u njegovom djelovanju.Nužni uvjeti – ovdje je uvjetovana okolnost buduća, ali je sigurno da se mora ispuniti (npr. ako netko umre). Takav posao je bezuvjetan, no vezanje posla na okolnost koja se mora dogoditi imat će redovito učinak roka (dies) pa je početak učinka posla odgođen do nastupa tog roka. Nepravi uvjet – ako se uvjetovana okolnost već dogodila u sadašnjosti ili prošlosti, mada ta okolnost strankama i nije bila poznata. Takav

posao je bezuvjetan. Za pravi uvjet nije dovoljna subjektivna, nego objektivna neizvjesnost. Nemogući uvjeti – uvjeti koji se ne mogu ostvariti bilo fizički, bilo pravno. No ništavost takvih poslova provedena je dosljedno samo kod pravnih poslova inter vivos. Kod razradba posljednje volje, rimski pravnici su usvojili načelo da se nemogući uvjeti smatraju kao da nisu dodani te se takav posao morti causa treba smatrati bezuvjetnim i valjanim. Nemoralni (turpis, contra bonos mores) i nedopušteni uvjeti su se prosuđivali isto kao i nemogući uvjeti, tj. dodani pravnom poslu inter vivos činili su posao ništavnim, a kod poslova mortis causa smatrali su se pro non scripto (da uopće nisu dodani).

90.nepravni uvjeti

Nepravi uvjet – ako se uvjetovana okolnost već dogodila u sadašnjosti ili prošlosti, mada ta okolnost strankama i nije bila poznata. Takav posao je bezuvjetan. Za pravi uvjet nije dovoljna subjektivna, nego objektivna neizvjesnost.

91.učinak uvjeta

Ako se suspenzivni uvjet ispuni (condicio existit), nastaju učinci pravnog posla sami od sebe, a ako se uvjet izjalovi (condicio deficit) učinci više ne mogu nastati pa se smatra da pravni posao i nije bio sklopljen. Pitanje je od kojeg časa djeluju učinci pravnog posla ako se uvjet ispuni (retroaktivno od časa sklopljenog posla, ex tunc, ili tek od časa ispunjenja uvjeta, ex nunc). Klasično pravo pledira načelu ex nunc iako se javljaju već i načela retroaktivnog djelovanja. U Justinijanovom pravu prevladava načelo ex tunc. Kod rezolutivnih uvjeta condicione pendente učinci pravnog posla nastaju odmah u potpunosti, ali trebaju prestati ako se uvjet ispuni.

92.rok

Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom je učinak pravnog posla vremenom ograničen. Učinak ili nastaje tek od određenog vremena (dies a quo) ili traje samo do određenog vremena (dies ad quem). Početni rokovi su analogni suspenzivnim, a završni rezolutivnim uvjetima, ali rok za razliku od uvjeta ne stvara neizvjesnost nego samo odgađa nastanak odnosno prestanak učinka do određenog vremena. Svaki rok je certus an, uvjet je incertus an. Rok može biti točno određen nekim vremenski odsjecima ili kalendarski, ali može biti i unaprijed neodređen (npr. kad netko umre). Ako je sam nastup roka neizvjestan tada pod oblikom roka predleži uvjet sa svim posljedicama uvjeta. Sve hipoteze neizvjesnosti su klasificirane u pandektnoj nauci u četiri skupine:dies certus an, certus quando – prosti rok (npr. prvog dana slij mjeseca)dies certus an, incertus quando – prosti rok (npr. na dan smrti neke osobe)dies incertus an, incertus quando – uvjet (npr. ako brod iz Azije dođe)dies incertus an, certus quando – uvjet (npr. kad neka osoba navrši određene godine života)Analogno uvjetima, ni rokovi se nisu mogli pod prijetnjom ništavosti dodavati uz tzv. actus legitimi, a niti se početni ili završni rok moglo vezati postavljanje nasljednika (ovdje se smatralo kao da rok nije dodan). Završni rokovi kao i rezolutivni uvjet se nisu mogli dodavati pravnim poslovima o osnivanju i prenošenju apsolutnih prava koja su se smatrala trajnim (vlasništvo, sloboda, očinska vlast) jer je inače takav posao bio ništav. Tek Justinijanovo pravo dopušta prenošenje vlasništva pod završnim rokom kod darovanja, legata i fideikomisa kako je u tim slučajevima bilo dozvoljeno i kod rezolutivnih uvjeta.

93.nalog

Nalog je uzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu kojom se stjecatelju nameće neka dužnost. Modus se može dodati besplatnim pravnim poslovima inter vivos (darovanje, manumisija), a naročito poslovima mortis causa (nasljedstvo, legat). Primaocu dara, nasljedstva ili legata može se naložiti da nešto učini (npr. da podigne ostavitelju spomenik) ili sl. Modus se razlikuje od uvjeta

(suspenzivnog potestativnog) time što učinak nastupa ovdje odmah primanjem dara odnosno nasljedstva ili legata, a za primaoca nastaje dužnost da izvrši nalog. Uvjet odgađa, ali ne sili. Nalog sili, ali ne odgađa. U početku nije postojala direktna tužba za izvršenje naloga, nego su pronađena samo interdiktna sredstva prisile.Tek u kasnije carsko doba se sili na izvršavanje naloga u ekstraordinarnoj kogniciji, a u postklasičnom i Justinijanovom pravu da je se interesiranim osobama actio praescriptis verbis na izvršenje naloga, odnosno ako je izvršenje nemoguće, može se tražiti povratak darovanja kondikcijom causa dana non causa secuta.

94.pretpostavke valjanosti pravnih poslova

Za valjani pravni posao se traži: sposobnost (naročito djelatna), volja i njeno očitovanje, mogućnost i dopustivost sadržaja. A osim toga je po rimskom pravu često puta bilo bitno i održavanje propisane forme pri sklapanju posla. Ako nešto nedostaje, posao je ništavan. No, pandektna nauka pod pojmom nevaljanosti se razlikuju dvije podvrste: ništavost i pobojnost pravnog posla.

95.razlozi nevaljanosti pravnih poslova

Ništav je pravni posao ako stranke nemaju pravne ili djelatne sposobnosti. No osobe pod vlašću su mogle sklapati pravne poslove kojima stječu za svoga gospodara, odnosno starješinu iako on možda nije djelatno sposoban ili ako osobe pod vlašću nisu imale pravne sposobnosti. Posao je ništav ako se ne održi oblik koji je propisan za valjanost nekog određenog posla. Nadalje, ako se pravni posao odnosio na nemoguću činidbu, bilo fizički ili pravno, posao je bio ništavan (ako osoba želi kupiti neku res extra commericium).Ako je neki posao pravno zabranjen, on nije bio uvijek ništav, nego je učinak takvog posla zavisio po klasičnom pravu od sankcije kojom su u samom zakonu bile predviđene posljedice za slučaj ako se norma prekrši. Na tom principu se razlikuju: leges perfectae (zakoni koji zabranjeni pravni posao proglašavaju ništavim), leges minus quam perfectae (zakoni koji ne predviđaju ništavost pravnog posla, ali sadrže kazne za onoga koji prekrši zakon) i leges imperfectae (zakoni koji zabranjuju neki pravni posao, ali ne sadrže nikakve sankcije). Ništavi su bili i pravni poslovi koji se protive moralu, bilo da je sam posao upravljen na nemoralnu činidbu (npr. obećanje ubojstva ili svetogrđa), bilo da činidba sama po sebi nije nemoralna, ali je njezino obećanje pod određenim okolnostima contra bonos mores.Važni razlozi ništavosti ili pobojnosti pravnih poslova sastojali su se i u manama volje.

96.mane volje kao razlog nevaljanostipravnih poslova

Svaki pravni posao je očitovanje volje gdje unutarnja volja treba odgovarati očitovanju koje je prema vani učinjeno, no mane volje mogu utjecati na valjanost pravnog posla te tako uzrokovati njegovu ništavost ili pobojnost. O manama volje se može govoriti u dva osnovna slučaja: ako postoji nesklad između volje i očitovanja i ako ne postoji takav nesklad, ali je volja stvorena na pogrešan način. Ako postoji nesklad između volje i očitovanja, pravni posao je načelno ništavan, a ako je volja stvorena na pogrešan način, pravni posao je pobojan. NESKLAD VOLJE I OČITOVANJA – on predleži ako očitovanje stvara dojam kao da postoji volja koja je očitovana, ali ta volja u biti uopće ne postoji ili se razlikuje od očitovanja. U oba slučaja dolazi do ništavosti pravnog posla. Svjestan nesklad volje i očitovanja nastaje kad stranka namjerno očituje nešto što uistinu neće. Kod očitovanja učinjenih u šali koja se objektivno može razabrati, kao i kod očitovanja u svrhu propedeutike ili na pozornici ne postoji uopće volja za sklapanje pravnog posla pa do pravnog posla ne dolazi. U dva slučaja svjestan nesklad volje i očitovanja ima svrhu prijevare. To su: mentalna rezervacija (reservatio mentalis) gdje netko očituje drugoj osobi kao svoju volju nešto što je uistinu protivno njegovoj volji jer on to zapravo neće. U takvom slučaju će vrijediti očitovanje, a ne volja jer će autor očitovanja biti prema zavedenoj osobi vezan svojim očitovanjem. Nastaje pravni učinak koji odgovara očitovanju, a nesklad volje i očitovanja se ne uzima u obzir. Kod simulacije se stranke dogovore da sklapaju pravni posao samo prividno jer žele kod trećih stvoriti

dojam da sklapaju određeni pravni posao, ali taj posao uistinu ne žele sklopiti jer žele postići neku drugu svrhu. Simulacija može biti apsolutna (stranke sklapaju prividno neki posao, ali ne misle sklopiti uopće nikakav posao) i relativna (stranke prividno sklapaju neki simulirani posao, ali uistinu žele sklopiti neki drugi disimulirani posao). Kod apsolutne i relativne simulacije pravni posao je ništavan (ali kod relativne simulacije, disimulirani posao će biti valjan osim ako nije zakonom zabranjen). Simulacija je načelno bez učinka prema trećim osobama koji su se u dobroj vjeri pouzdala u simulirani posao. NESVJESTAN NESKLAD - postoji u slučaju bludnje (error), tj. neispravne predodžbe o nekom predmetu ili činjenici. Jednake posljedice kao bludnja ima u pravu i neznanje (ignorantia) gdje ne postoji uopće nikakva predodžba. Stranka koja daje poslovno očitovanje nalazi se u bludnji i zbog toga se njeno očitovanje ne slaže s njenom voljom, a stranka toga nije svjesna.

97. nevaljanost pravnih poslova-ništavnost,pobojnost

U slučaju ništavosti smatra se kao da pravni posao ne postoji i da nije nikada ni nastao. Na ništavost se može pozivati i svaki treći koji na tom ima interes. Razlogom ništavosti je pomanjkanje neke bitne pretpostavke (npr. oporuka koju sačini luđak ili oporuka koja nema propisana oblika). Ništavost može biti potpuna ili samo djelomična. Ako je pravni posao samo djelomično ništav, preostali dio posla koji nije obuhvaćen razlozima ništavosti će biti valjan (utile per inutile non vitiatur). Ništavost može biti početna ili naknadna. Pobojnost (oborivost) je manju stupanj nevaljanosti pravnog posla od ništavosti, Pobojni pravni posao ima sve pravne učinke dokle god ga određena osoba ne pobije (tužbom ili drugim pravnim sredstvom u pravilu ex tunc). Takvo poništenje mogu tražiti samo stranke koje su posao sklopile, a treće osobe samo one koje su tim poslom pogođene. Sudac ovdje ne može postupiti po službenoj dužnosti. Razlogom pobojnosti je obično neka mana koja nije toliko bitna da bi cijeli pravni posao zbog nje morao biti ništav (ako netko ne ostavi bližim rođacima nužni dio u oporuci, oni mogu dići tužbu protiv imenovanog nasljednika i postići potpuno ili djelomično poništenje oporuke, ali ako se nužni nasljednici ne jave, oporuka ostaje na snazi).

98.konvalidacija i konverzija

Samo u iznimnim slučajevima je bila dozvoljena konvalidacija (npr. ako netko proda ili založi tuđu stvar, a naknadno postane njenim vlasnikom ili ako interesirane stranke posao naknadno priznaju – ratihabitio). Od konvalidacije se razlikuje konverzija pravnog posla. Ako je pravni posao, kako je to bilo po strankama zamišljeno, ništav, ali on ipak udovoljava barem potrepštinama nekog drugog pravnog posla sa stvarno isto takvim učincima, pravni poredak (naročito pretor) može odrediti da se prvotni posao prosuđuje kao taj drugi posao (npr. ako vjerovnik hoće dužniku otpustiti dug akceptilacijom, a ona je zbog nekog nedostatka forme po ius civile nevaljana, otpust duga će se održati na snazi kao neformalni pactum de non petendo koji je bio priznat po pretorskom pravu).

99.zastupanje kod pravnih poslova

Sa razvijanjem odnosa počinje vrijediti načelo da se pravni poslovi ne moraju sklapati osobno i izravno nego se mogu sklapati preko trećih osoba ukoliko to narav posla dopušta. Taj treći koji sudjeluje kod sklapanja posla može biti glasnik ili zastupnik. Glasnik (nuntius) je samo sredstvo za prenošenje vijesti. On nema vlastite poslovne volje, nego samo prenosi i priopćava očitovanu volju jedne stranke drugoj (živo pismo). Zato glasnik ne mora imati djelatne sposobnosti.Zastupnik s druge strane, sam vlastitim očitovanjem volje poduzima pravni posao za drugoga. Razlikuje se neposredno i posredno zastupstvo.Neposredno zastupstvo je zastupstvo u pravom (tehničkom) smislu gdje zastupnik sklapa pravni posao vlastitim očitovanjem volje u ime i za račun zastupanoga. Učinci pravnog posla nastupaju neposredno za osobu zastupanoga te on stječe neposredno prava i dužnosti iz posla (postaje vlasnik, vjerovnik, dužnik…) što ga je za njega sklopio zastupnik. Pravni posao se

smatra da je sklopljen po samom zastupanome.Treća osoba s kojom takav zastupnik sklopi posao ne zna niti je se ne tiče da je posao sklopljen za račun zastupanoga. Gospodar posla i taj treći uopće ne stupaju međusobno u pravne odnose. Zastupstvo može biti nužno (zakonsko) i dobrovoljno. Kod zakonskog zastupstva magistrat daje nekome ovlast i dužnost da zastupa druge osobe (u slučaju tutorstva i skrbništva). Kod dobrovoljnog zastupanja se zastupnikove ovlasti (legitimacija) temelje na primljenom i prihvaćenom nalogu (mandatum) da će izvršiti neki posao za račun nalogodavca (mandanta) ili na poslovodstvu bez naloga (negotiorum gestio) gdje netko obavlja poslove u korist drugog bez primljenog naloga i ovlaštenja. S nalogom je danas po pravilu spojena punomoć, tj. jednostrano ovlaštenje koje legitimira zastupnika prema trećima na djelovanje za zastupanog. Poslovi koje dobrovoljni zastupnik poduzima bez punomoći mogu steći učinak za zastupanoga ako ih on naknadno odobri (ratihabitio mandato comaparatur). Rimsko civilno pravo nije dopuštalo neposredno zastupanje jer je vrijedilo načelo da posao ima učinke samo za stranke koje ga same sklapaju. I Justinijanovo pravo je ostalo na tom stanovištu, ali je proširilo zastupanje pri stjecanju posjeda na svakog mandatara.

100.vrijeme i njegovo računanje u pravu

Vrijeme u pravu može biti kao faktor stjecanja i gubitka prava (stjecanje vlasništva dosjelošću ili longi/ssimi temporis praescriptio). Vrijeme se može računati po kalendaru kojeg je uveo Gaj Julije Cezar (sunčana godina od 365 dana, a svake četvrte godine je dodavan jedan dan poslije 24. veljače). Tada možemo reći da je dug plativ 1. lipnja 2007. godine. Kao prvi dan roka se uzima dan u koji se dogodila okolnost od koje se rok računa (dan sklapanja ugovora), a ako se to dogodilo u kasne večernje sate, smatra se protek ostatka dana za protek čitavog prvog dana. Rok svršava posljednjim danom. Ako se protekom roka treba steći neko pravo, svršava rok načelno već početkom posljednjeg dana. Radi li se o gubitku prava (npr. zastari tužbe) taj učinak nastupa načelno tek svršetkom posljednjeg dana. Takvo računanje gdje se dan računa kao cjelina se naziva computatio civilis. Ako bi se rok počeo računati od onog trenutka kad se neka činjenica dogodila (od trenutka rođenja ili sklapanja ugovora), a završetak bio u istom trenutku posljednjeg dana, onda se to zove računanje a momento ad momentum ili computatio naturalis.Razlikuju se i tempus continuum gdje se rok neprekidno računa od početka do kraja. U pretorskom pravu se računa tempus utile, tj. u rok se uračunavaju samo dani u koje stranci bilo moguće izvršiti određenu pravnu radnju. Prema terminologiji općeg prava može postojati tempus utile ratione initii ili ratione cursus. Kod ratione initii rok počinje teći dok postoji za stranku nemogućnost izvršenja pravne radnje (npr. odsutnost stranke), a kad zapreka otpadne rok teče kao tempus continuum bez obzira na daljnje zapreke. Kod tempus utile ratione cursus računaju se i nakon početka roka dakle kroz sve vrijeme dok rok teče samo oni dani u koje je stranka doista mogla izvršavati svoje pravo (npr. pretorski rok od 100 dana ili od jedne godine za traženje posjeda ostavine). No to je bila samo iznimka, a pretorsko pravilo je bilo da se tempus utile računa kao ratione initii.

101.obaveza-pojam i razlozi postanka

Obveza je pravni odnos dviju osoba po kojem jedna osoba (creditor, vjerovnik) ima ovlaštenje zahtijevati od druge (debitor, dužnik) neki činidbu koju je ta druga osoba dužna izvršiti. Ako se taj odnos promatra sa stajališta vjerovnikovog zahtjeva na činidbu, govori se o tražbini (creditum, nomen), dok sa dužnikova stajališta govori o dugu (debitum). hipoteze tendiraju tome da izvor svih obveza vide u pravnim poslovima o osnivanju odgovornosti (zajam), smatrajući izgradnju pojma deliktne obveze mlađom. Treći (naročito francuski pisci) zalažu za porijeklo pojma obveze iz religioznih i magičnih predodžbi. Postoji i mišljenje da su kontraktne i deliktne obveze nastale po različitim pravcima razvoja jer one i u kasnijem pravu nose obilježja po kojima se bitno razlikuju. U definiciji obveze koja se nalazi u Justinijanovim Institucijama, obveza se označava kao pravna veza po kojoj je netko prisiljen da nešto

ispuni prema pravnim normama države. U toj definiciji se nalaze svi bitni elementi obveze (subjekti, pravna veza koja veže subjekte, predmet obveze). Ali s obzirom na predmet obveze, ova definicija je preuska jer ispušta iz vida sve druge obveze koje idu na neko drugo djelovanje ili propuštanje. Ovdje je predmet obveze opisan s dare, facere i praestere. Rimski naziv obligatio se odnosio izvorno samo na obvezne odnose osnovane na starom civilnom pravu. 102. naravne obveze

Klasično pravo poznaje neke slučajeve neutuživih obveza te ih pod nazivom obligationes naturales stavlja u opreku prema utuživim obvezama (obligationes civiles). Bitni učinak naravne obveze je u tome što je ona plativa, ali ne i utuživa, tj. ona se ne može prisilno procesualnim sredstvima ostvariti, ali dobrovoljno ispunjenje smatra se kao platež duga, a ne možda kao darovanje. Zato se plaćeno ne može tražiti natrag kao nedug (indebitum) jer vjerovniku pripada soluti retentio (pridržavanja plaćenog). Ispunjenje naravne obveze se može osigurati porucima i zalozima te može biti predmetom novacije, a po Justinijanovom pravu i kompenzacije. Klasični pravnici su razvili pojam naravnih obveza kod obveza iz pogodaba robova. Po civilnom pravu, rob nije imao pravne sposobnosti pa se nije mogao obvezivati, a ni tužiti ili biti tužen. Od Julijana prodire mišljenje da iz robovih ugovora s gospodarom (pekulij) za roba nastaje barem naturalis obligatio. Slične su po svom učinku bile i naravne obveze slobodnih osoba alieni iuris što bi ih sklapale s ocem obitelji, odnosno s osobama pod istom vlašću. Učinak naravne obveze je imala obveza koju bi preuzeo nedorasli bez tutorova odobrenja. Iz Digesta proizlazi da je u Justinijanovom pravu bila priznata naturalis obligatio za kamate ugovorene neformalnim paktom uz novčani dug iz zajma ili stipulacije.

103.obveze iz kontrakata

Među pravnim poslovima iz kojih nastaju obveze, najvažniji su obvezni ugovori (dvostrani pravni poslovi upravljeni na osnivanje obveze). Dok po današnjem pravu obvezni ugovor (kontrakt) nastaje ponudom i prihvaćanjem ponude, u rimskom pravu isprva nije bilo tako. Puki sporazum volja koji su rimski pravnici označavali sa consensus, conventio itd. nije još rađao utuživom obvezom nego se tražilo da ugovor bude zaodjenut u stanovitu po civilnom pravu određenu formu. Samo takav ugovor koji je imao objektivni element forme je proizvodio po civilnom pravu utuživu obvezu i samo takav se smatrao kontraktom. Rimski pravnici nisu ostavili definicije pojma «contractus». No, iz izvora se vidi da se taj naziv javlja samo u vezi s obveznim ugovorima i to takvim iz kojih po civilnom pravu nastaju utužive obveze. Contractus je prema tom shvaćanju obvezni ugovor civilnog prava. I rimski klasični pravnici su bili svjesni da svaki contractus ima za podlogu sporazum volja, ali to nije bilo dovoljno za obveznu snagu kontrakta po civilnom pravu nego se morao dodati jedan objektivni element (tzv. causa civilis). Neformalne pogodbe koje nisu bile utužive po civilnom pravu su se zvale pacta.Razlog na kojem se zasnivala obveznost (pa i utuživost) po civilnom pravu se sastojao ili u izgovaranju određenih riječi (verba) ili u upotrebi određene pismene forme (litterae) ili u predaji stvari (res) ili u samom neformalnom sporazumu stranaka (consensus), ali ovo samo u četiri slučaja tzv. konsenzualnih kontrakata

104.obveze iz delikata

Delikti ili protupravna (nedopuštena) djelovanja su takva djelovanja koja su protivna pravu, tj. protupravne povrede tuđih pravnih dobara iz kojih već po samom pravnom poretku proizlazi za počinitelja neka obvezna dužnost (na davanje osobne zadovoljštine, plaćanje novčane kazne ili naknade štete). Obveza iz delikta nastaje i protiv dužnikove volje kao neposredna posljedica protupravnog djelovanja. Razlikuju se delicta publica (crimina) koja su protupravna djelovanja koja progoni i kažnjava sama država javnom kaznom (poena publica) po posebnom javnom kaznenom postupku bez obzira na prijedlog ili zahtjev oštećenog pojedinca (veleizdaja i ubojstvo) i delicta privata koji sačinjavaju većinu delikata (delicta u

užem smislu ili maleficia). Onaj koji je takvim deliktom bio oštećen imao je protiv počinitelja delikta obvezni zahtjev na plaćanje novčane globe (poena), a za ostvarivanje takvog zahtjeva mu je pripadala odgovarajuća tužba (actio poenalis). Taj se zahtjev ostvarivao tužbom u redovnom civilnom procesu kao i svaki drugi privatnopravni zahtjev. Naknada štete nije bila poznata starijem rimskom pravu, ali primivši novčanu kaznu oštećeni bi dobio i stvarno naknadu štete. Pojam naknade štete uz kaznu ili umjesto kazne počinje se kod delikta razvijati u kasnijem rimskom pravu pa se kod Justinijana razlikuju deliktne akcije koje idu samo za kaznom (actiones poenales) ili samo za naknadom štete (actiones rei persecutoriae) ili za kaznom i naknadom štete (actio mixtae). I na ovom području se nalazi opreka civilnog i honorarnog prava. Neka je djelovanja već civilno pravo (Zakonik XII ploča) smatralo kao protupravno i uz njih vezalo zahtjev za kaznu. Samo za takva djelovanja se upotrebljavao naziv delicta (obligationes ex delicto). Gaj spominje još u klasično doba 4 takva civilna delikta: krađa (furtum), povreda (iniuria), oštećenje tuđih stvari (damnum iniuria datum) i razbojstvo ili otimačinu (rapina). Druga djelovanja je tek pretor počeo smatrati protupravnima i kažnjivima te ih je reprimirao pretorskim deliktnim akcijama. Najvažnija su bila: prijevara (dolus), sila i strah (metus) i oštećenje vjerovnika (alienatio in fraudem creditorum).

105.sadržaj obvezne činidbe

Činidba mora biti objektivno moguća u trenutku sklapanja ugovora. Ako je činidba fizički nemoguća (npr. prodaja neke stvari koja ne postoji) ili pravno nemoguća (npr. prodaja neke stvari res extra commercium) ugovor je ništav (impossibilium nulla obligatio).To se pravilo dosljedno držalo kod ugovora stricti iuris. No, kod kupoprodajnog ugovora zavedenom kupcu koji nije znao za pravnu nemogućnost, se davala tužba za naknadu štete (actio in factum). Činidba mora biti pravno dopuštena i ne smije se protiviti dobrim običajima, odnosno moralu.Činidba mora biti procjenjiva u novcu.Činidba mora biti dovoljno određena i zato je obveza nevaljana ako je dužniku prepušteno na volju da dade što hoće. No, određivanje činidbe može biti prepušteno primjerenom rasuđivanju (arbitrium boni viri) određene treće osobe.Među obveze s neodređenim, ali ipak odredivim činidbama pripadaju alternativne i generičke obveze. Kod alternativne obveze se radi o dvije činidbe ili više njih od kojih je dužnik obvezan izvršiti samo jednu (duae sive plures res in obligatione, una in solutione). Ispunjenjem jedne činidbe dužnik se oslobađa obveze. Izbor činidbe u pravilu pripada dužniku osim ako nije izričito pridržano vjerovniku ili nekom trećem. Ako izbor ne pripada vjerovniku, on može tužiti samo alternativno, tj. da dužnik mora dati jedan ili drugi predmet.

106. Pogodbe stricti iuris i bonae fidei

Kod iudicia stricta je sudac bio ograničen samo na utvrđivanje opstojnosti tražbine kako je ona opisana u formuli. On je bio strogo vezan na uputu u formuli i na doslovni sadržaj ugovora. Kod utvrđivanja stranačkih prava i dužnosti nije imao slobodne rasudbe te nije smio uvažavati prigovore, ni neformalne uzgredne uglavke ni okolnosti koje pretor nije uvrstio u formulu. Sučeva je djelatnost bila naročito ograničena ako je tužiteljev zahtjev išao na certum (ako je u intenciji formule predmet duga bio točno objektivno određen). Iudicia bonae fidei su upravljene na incertum, ali je sučeva sloboda rasuđivanja bila kod njih naročito proširena time što je sudac bio posebnim dodatkom u intenciji formule upućen da sudi ex fide bona. Ovdje sudac uvažava sve prilike konkretnog slučaja i uzima u obzir i neformalne uzgredne uglavke, ali i prijevarno i nepošteno postupanje tužitelja jer je dolus malus u opreci sa fidei bonae. Zato se tuženi mogao pozivati pred suce na tužiteljev dolus iako u formulu nije bila uvrštena

excepctio doli (najvažnija razlika prema stricti iuris jer se tamo na exceptio doli može pozivati samo ako je pretor (u postpuku in iure) odobrio uvrštenje ekscepcije doli u formuli.107.ugovorna kazna

Uz neku obvezu stranke su mogle u obliku stipulacije ugovoriti neku novčanu svotu koju se dužnik obvezuje platiti vjerovniku ako ne bi ispunio ili ne bi na vrijeme ispunio svoju prvotnu obvezu. Ako vjerovnik nije htio tužiti iz prve stipulacije, mogao je tužiti iz druge koja je bila uvjetovana neispunjenjem prve. Na taj način bi umjesto dvojbene naknade štete koju bi tek morao dokazivati, dobio već unaprijed određenu novčanu svotu (konvencionalnu svotu). Postojao je i stariji oblik tzv. neprave ugovorne kazne. Kod se stipulira samo novčana svota i samo je ona u obvezi, ali se dužnik može osloboditi njenog plaćanja ako izvrši neku drugu činidbu koju stranke zapravo hoće i koja se javlja kao facultas alternativa. Funkcija neprave ugovorne kazne bila je u tome da se zajamči ispunjenje činidbe o kojoj se nije mogla sklapati valjana stipulacija, odnosno utuživa obveza (u korist ili na teret trećih osoba, odnosno neutužive obveze). Stipulatio poenae ima narav uvjetne obveze i mora se platiti vjerovniku čim dužnik ne ispuni ono što je bio dužan prema sadržaju glavne obveze, odnosno činidbe, a ne pita se da li je za to neizvršenje kriv ili ne.

108.kamate

Kamate su užem smislu naplata koju dužnik neke glavnice koja se sastoji iz novca ili drugih zamjenjivih stvari daje vjerovniku u stvarima iste vrste za korištenje dužne glavnice. Kao prihod glavnice kamate padaju pod širi pojam plodova (fructus civiles). Kamate se mjere prema visini glavnice i trajanju njena korištenja. Zato se njihova visina utvrđuje postocima glavnice za određeno razdoblje (npr. 5% godišnje od 700 kuna). Kamatna obveza je akcesorna, tj. ona može postojati samo uz neku glavnu obvezu i zavisna je od nje.Kamatna obveza nastaje ugovorom ili neposredno temeljem zakona. Ako se glavnica dugovala temeljem obveze stricti iuris, ugovor o kamatama se mogao po klasičnom pravu sklopiti samo u obliku stipulacije pa su se kamate utuživale posebnom tužbom iz takve stipulacije.

109.razdijeljene i solidarne obveze

Razdijeljene- Ona postoji ako u nekom obveznom odnosu na koordinirani način sudjeluje na jednoj strani više vjerovnika ili dužnika tako da svaki vjerovnik ima pravo tražiti, odnosno svaki dužnik ima pravo ispuniti samo jedan dio cjelokupne činidbe (pars virilis). Ona može nastati samo kod djeljivih činidaba i nastaje ukoliko izrijekom nije ugovorena solidarnost (dvojica dužnika se obvežu platiti 100 asa, onda je svaki dužnik obvezan na plaćanje 50 asa, ako nije drukčije ugovoreno). Kod razdijeljene obveze postoji onoliko pojedinačnih obveza na dio koliko ima vjerovnika odnosno dužnika. Na taj način se i ostaviteljeve djeljive tražbine i dugovi dijele među više sunasljednika (nomina sunt ipso iure divisa).Solidarne- Ako se na vjerovničkoj ili dužničkoj strani nađe više osoba, a činidba je nedjeljiva, dolazi u pravilu do solidarne obveze. Postoji aktivna solidarna obveza (ako postoji više subjekata na vjerovničkoj strani, svaki od njih može od njihovog zajedničkog dužnika zahtijevati cijelu činidbu, no dužnik je mora samo jedanput, tj. samo prema jednom od njih ispuniti) i pasivna solidarna obveza (svaki od više dužnika je dužan ispuniti cijelu činidbu, ali njihov zajednički vjerovnik je može tražiti i primiti samo jedanput). Prava solidarnost se razvila na području ugovornih obveza, a svrha joj je bila da vjerovniku što više osigura izvršenje obveze. Za nju se upotrebljava i naziv korealnost jer je najvažniji slučaj sačinjavala korealna stipulacija (više dužnika bi se obvezalo jednom vjerovniku na istu činidbu i obratno).

110. poručanstvoKod poručanstva (jamstva) se obevzuju treće osobe uz glavnog dužnika radi vjerovnikove sigurnosti na istu činidbu. Međusobni odnos takvih dužnika nije koordiniran kao kod pasivne solidarnosti.

Poručanstvo je akcesorno (jamčeva obveza ovisi o opstojnosti glavne obveze) i supsidijarno (jamac odgovara tek onda ako se vjerovnik bezuspješno pokušao namiriti od glavnog dužnika). No to načelno vrijedi kod poručanstva Justinijanova prava. Poručanstvena obveza je nastajala stipulacijom. Tokom povijesnog razvoja su nastale tri usmene poručanstvene obveze: sponsio – pristupačna samo rimskim građanima pa se rano javlja fidepromissio koja je bila pristupačna i peregrinima.

111.ugovori na korist i štetu trećih osoba

Rimski pravnici su smatrali da je stipulacija u korist trećeg ništava, ali dolazi do iznimaka kako s obzirom na vjerovnika tako još više s obzirom na trećeg korisnika. Stipulator je imao neizravno sredstvo u tome što je uz stipulaciju u korist trećeg mogao za sebe ugovoriti plaćanje ugovorne kazne (stipulatio poenae) ako promissor ne bi udovoljio obvezi prema trećemu. Prodire shvaćanje da su stipulacije, tj. ugovori u korist trećega valjani za samog stipulatora ako on ima vlastiti interes na izvršenju ugovora (stipulacija u korist svog zastupnika). Iznimke u prilog trećem korisniku pripadaju uglavnom Justinijanovom pravu. Budući da tražbine poslije smrti ionako prelaze na nasljednika, bila je valjana stipulacija «mihi et heredi meo», no nevaljana je bila stipulacija po klasičnom pravu samo u korist nasljednika «herei meo». Praksa si je pomogla adstipulacijom. No, Justinijan je priznao stipulacije valjanima na čas smrti i na dan pred smrt, poslije smrti kao i stipulacije u korist nasljednika. Tako su stipulacije u praksi služile kao ugovori za osiguranje života. Kod ugovora ne teret trećih osoba se obećava činidba nekog trećeg. Sve primjene takvih ugovora, rimski pravnici obrađuju isključivo na stipulaciji ta takvu stipulaciju smatraju nevaljanom. No, iznimke koje potvrđuju pravilo su: obveza dužnika (promissor-a) se mogla i ovdje neizravno osigurati sa stipulatio poenae ili da promissor riječima stipulacije obveže i samoga sebe. S obzirom na treću osobu, načelo ništavosti je provedeno mnogo dosljednije. Jedina iznimka postoji kod obveza nametnutih nasljedniku.

112. Actiones adiecticiae qualitatis

Pretor je dosta rano omogućio da za dugove sina obitelji, odnosno za naturalne dugove roba, pod stanovitim pretpostavkama odgovara i otac obitelji, odnosno gospodar i to ne umjesto njih nego pored njih. Te tužbe protiv imaoca vlasti se zovu actiones adiecticiae qualitatis, a ovdje se ubrajaju: actio quod iussu – ako bi pater familias ovlastio trećega da sa sinom ili robom sklopi pravni posao, onda je potpuno odgovarao uz njih (in solidum) za obveze iz takvih poslovaActio institoria i exercitoria – ako je pater familias sina ili roba postavio za voditelja trgovačkog ili nekog drugog obrta ili ako bi ga kao vlasnik brod postavio za kapetana broda smatralo se da onda postoji i ovlaštenje za sklapanje pravnih poslova koji spadaju u poslovanje tog obrta. I ovdje pater familias odgovara potpuno za obveze iz dotičnih pravnih poslova. Actio de peculio i tributoria – ako je otac obitelji sinu ili robu odobrio peculium, odgovarao je akcijom de peculio za obveze sina, odnosno za naturalne obveze roba u vezi s upravom pekulija, ali samo do visine pekulija u času izricanja presude. No do te visine nije odgovarao samo stvarima pekulija nego čitavom svojom imovinom.Actio de in rem verso – ovom tužbom je odgovarao imalac vlasti ako se pravnim poslom sina ili roba obogatio. To obogaćenje se moglo sastojati bilo u povećanju imovine ili u podmirivanju izdataka koje bi imalac vlasti trebao učiniti. Imalac vlasti je odgovarao trećemu do visine obogaćenja.

113.prestanak obveza

Budući da su se obveze u najstarijem rimskom pravu sklapale na formalističke načine i za njihovo raskidanje je bio redovito potreban formalistički akt kojim će se dužnik osloboditi. Akt ukidanja obveze načelno je po svom obliku morao odgovarati aktu kojim je obveza nastala (contrarius actus), a samo neformalno ispunjenje dužne činidbe je imalo samo sporednu važnost. Zato su se obveze per aes et libram raskidale solucijom per aes et libram, a obveze nastale

stipulacijom bi se ukidale verbalnom akceptilacijom.Solutio per aes et libram – služila je za raskidanje (solutio) obveze iz nexum-a, tj. librarnog zajma, a i za druge novčane dugove starog prava (cijeli postupak isti kao i kod mancipacije).Acceptilatio je služila ukidanju verbalnih kontrakata, naročito stipulacije. Kao contrarius actus se sastojala iz pitanja i sukladnog odgovora, samo što je ovdje dužnik pitao vjerovnika «Quod ego tibi promisi, habesne acceptum», a vjerovnik bi odgovarao sa «habeo». Akceptilacija je u staro doba bila vjerojatno jedini način ukidanja obveze iz stipulacije. No stipulacioni dug se ukida i pukim neformalnim plaćanjem pa ako je kraj toga bila izvršena i akceptilacija, dužnik bi bio oslobođen svakog daljnjeg dokazivanja da je svoj dug i podmirio. Budući da akceptilacija dokida obvezu i u slučaju ako realno plaćanje nije izvršeno, u klasično i carsko doba se upotrebljavala kao imaginaria solutio za otpust duga. Ako bi se njome htjelo ukidati obveze koje nisu potjecale iz stipulacije, onda su se one morale novacionom stipulacijom pretvoriti u verbalnu obvezu i zatim ukinuti akceptilacijom (stipulatio Aquiliana).

114.prijeboj

Prijeboj je ukidanje obveze obračunavanjem protutražbine koju dužnik ima prema vjerovniku. Prema Modestinovoj definiciji «compensatio est debiti et crediti inter se contributo». Prijeboj je važna u modernom pravu ustanova materijalnog prava. U najstarije doba Rimljani nisu poznavali prisilni sudski prijeboj. Tada se moglo pred sucem rješavati samo jedno prijeporno pitanje, a tuženi bi svoju eventualnu protutražbinu morao utužiti posebnom akcijom. Do prijeboja je moglo doći samo dobrovoljnim ugovorom stranaka. Potkraj republike i u rano klasično doba u vrijeme formularnog postupka se vide tek nekoliko slučaja prisilnog sudskog prijeboja.

115.ispunjenje obveza

U republikansko doba je vrijedilo već načelo da obveza utrnjuje ispunjenjem dužne činidbe i bez nekog formalističkog akta koji je bio potreban u starome pravu.Time «solutio» dobiva značenje riječi «ispunjenje» pa je bila redoviti način prestanak obveza ispo iure. Obveza će utrnuti ako je dužna činidba izvršen u svrhu ispunjenja (solutionis causa) jer ako npr. dužnik dužnu svotu pokloni svome vjerovniku na dar, on nije time ispunio svoju obvezu. Ovo vuče porijeklo iz ius gentium. Obvezu može ispuniti za dužnika i netko treći ukoliko činidba ne zavisi od strogo osobnih dužnikovih sposobnosti. Treći može platiti i bez dužnikova znanja pa i protiv njegove volje, ali mora imati namjeru da time vrši dužnikovu obvezu. Platiti se mora vjerovniku ili njegovom zastupniku. Vjerovnik nije dužan primiti djelomično ispunjenj ako nije protivno određeno ugovoru ili zakonom. No, Justinijan je odredio da magistrat može siliti vjerovnika da primi djelomično ispunjenje ako bi dužnik pred sudom priznao i ponudio samo dio tražbine pa se parnica onda vodila samo glede ostatka. Ako vjerovnik ima protiv dužnika s različitih naslova (ex pluribus causis) više istovrsnih tražbina, a dužnik plaća na račun tih tražbina svotu koja nije dovoljna za podmirenje svih tražbina, dužnik će kod plaćanja odrediti koju tražbinu namiruje. Ako nije odredio, to će moći onda vjerovnik, ali mora postupati u dužnikovu interesu, tj. tako kako bi odredio da je on sam dužnik. Ako ni vjerovnik nije ništa odredio vrijedilo je: kamate se podmiruju prije glavnice, a dospjele tražbine prije nedospjelih. Ako su sve jednako dospjele, prvo se namiruju one koje su po dužnika tegobnije, a ako su sve jednako tegobne onda se podmiruje ona iz starije obveze. Ukoliko se ne može primijeniti nijedno od ovih pravila, podmiruju se sve tražbine razmjerno njihovoj visini. Kao dokaz isplate su služili uobičajeni dokazi (svjedoci, zakletva). U carsko doba je u tu svrhu služila pismena namira (apocha) koju bi vjerovnik izdavao dužniku. Ako bi vjerovnik vratio dužniku zadužnicu ili ju uništio, smatralo se da postoje pravne predmnjeve (praesumptiones iuris) da je isplata izvršena.Vjerovnik nije dužan primiti ništa drugo nego što mu se duguje. Ako bi ipak pristao da umjesto ispunjenja dužne činidbe primi neku drugu činidbu, njegova tražbina bi utrnula. To je datio in solutum (davanje u ime plaćanja). U Justinijanovom pravu postoji datio in solutum necessaria, tj. ako dužnik nema novaca, a posjeduje zemljišta koja ne može unovčiti, vjerovnika se može prisiliti da umjesto novca primi zemljište prema pravednoj procjeni. Ako se činidba ne može ispuniti jer se ne zna tko je pravi vjerovnik ili ako postoje

zapreke u vjerovnikovoj osobi (odsutan, nema poslovne sposobnosti i zastupnika) mogao se dužnik osloboditi obveze polaganjem duga u vjerovnikovu korist (depositio).Ispočetka je bilo dovoljno da stvar položi kod sebe, ali se kasnije tražilo polaganje na javnom mjestu i samo u tom slučaju bi dužnik bio oslobođen obveze.

116. obnova obveze

Obnova (novatio) je ugovor između vjerovnika i dužnika kojim se neka dosadašnja obveza dokida time što na njezino mjesto dolazi nova obveza. Sadržaj dosadašnje obveze se prenosi na novu obvezu, a stara obveza utrnjuje ipso iure zajedno sa svim akcesornim pravima (poruci, zalog). Novirati se mogu obveze svake vrste (kontraktne, deliktne, utužive i naturalne), a nova obveza je uvijek imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija). Za novaciju je bitno da nova obveza pored dosadašnjeg predmeta obveze (idem debitum) sadrži neku novinu (aliquid novi). U tom pogledu se razlikuje novacija kod koje se mijenja osoba vjerovnika ili dužnika (novatio inter novas personas ili novatio qualificata) te novacija kod koje se ne mijenjaju subjekti obveze (novatio simplex). Novatio inter novas personas – novacija promjenom osobe vjerovnika zbiva se aktivnom delegacijom. Na temelju vjerovnikove upute dužnik obećaje činidbu dosadašnje obveze novom vjerovniku.Dosadašnji vjerovnik je delegant, upućeni dužnik je delegat, a novi vjerovnik je delegatar. Ako se mijenja osoba dužnika, dosadašnji dužnik ispada iz obveze, a novi se mora obvezati. Takva slučaj privatne intercesije se zove expromissio. Dosadašnji dužnik ne mora kod toga sudjelovati, ali najčešće će to izgledati tako da će on uputiti (delegirati) trećega da se stipulacijom obveže prema vjerovniku (pasivna delegacija). Dosadašnji dužnik je delegant, novi dužnik delegat, a vjerovnik delegatar. Novatio inter easdem personas – subjekti obveza ostaju isti, predmet činidbe ostaje isti ali se nova obveza mora sadržajno u nečemu razlikovati od stare (promjena pravnog temelja obveze).Ako bi dužnik neku obvezu iznova obećao stipulacijom, mogla je nastati dvojba da li su stranke imale namjeru i volju proizvesti učinak novacije ili su možda htjele da postoje obje obveze kumulativno jedna pokraj druge. Klasično pravo to rješava objektivnim kriterijima (iz upotrijebljenog oblika nove stipulacije ako bi sadržavala aliquid novi bi se smatrala da je izvršena novacija). Justinijanovo pravo polazi od subjektivnih momenata pa se za novaciju traži individualna volja stranaka (animus novandi) koja je morala biti izričito izražena. Postojala je i novatio necessaria koja je bila spojena s učinkom litiskontestacije u parnici, odnosno s presudom. Prvotni vjerovnikov zahtjev na dare, odnosno dare facere oportere se ukidao po litiskontestaciji i pretvarao u procesualnu obvezu na condemnari oportere, a presudom opet utrnjuje i ona te se pretvara u obvezu na iudicatum facere oportere.117. Sjedinjenje (confusio), concursus causarum, nemogućnost ispunjenja, smrt i capitis deminutio

Ako se tražbina i dug nađu u istoj osobi, obveza utrnjuje ipso iure sjedinjenjem (confusio). Ako se tražbina i dug opet naknadno razdvoje, obveza može po pretorskom pravu opet oživjeti. Do sjedinjenja dolazi u pravilu nasljeđivanjem. Ako je kod korealnih solidarnih obveza došlo do sjedinjenja samo u osobi jednoga od više vjerovnika ili jednoga od više dužnika, to nije diralo u odnose ostalih. Kod sjedinjenja vjerovnika i jamaca ostaje glavni dug netaknut, a kod sjedinjenja vjerovnika i glavnog dužnika utrnjuju i glavni dug i poručanstva. Concursus causarum postoji ako vjerovnik individualno određenu dužnu stvar (species) stekne ne temelju nekog drugog pravnog razloga od nekog trećeg, a ne od dužnika (npr. poslije sklopljene kupoprodajne pogodbe s nevlasnikom, kupac stekne tu istu stvar kupnjom ili darovanjem od vlasnika). Po starijem pravu obveza je u takvom slučaju utrnula zauvijek. U Justinijanovom pravu se mijenja to načelo i postavlja se pravilo da obveza utrnjuje samo u slučaju ako je prva obveza imala stvar pribaviti vjerovniku besplatno te ako je pravni razlog drugog stjecanja isto besplatan. I confusio i concursus causarum spadaju među slučajeve gdje obveza prestaje zbog toga što su naknadno nastupile nemogućnosti ispunjenja. Uglavnom se može reći da obveze na species (jer genera non pereunt) načelno utrnjuju ako dužna stvar propadne slučajem, a ako se radi o dužnikovoj krivnji ili o njegovom zakašnjenju dolazi načelno do naknade štete. Ako kod dvostrano obveznih ugovora utrne obveza jedne stranke zbog slučajne nemogućnosti, utrnut će načelno (izuzetak kod kupnje) i obveza druge stranke na

davanje protučinidbe. Po klasičnom pravu kontraktne obveze načelno ne utrnjuju smrću, nego se prenose na nasljednike. Smrću utrnjuju tražbine adstipulatora, dugovi kod starijih vrsta poručanstva (sponsio i fidepromissio), obveze iz mandata i društvene pogodbe.Deliktne obveze načelno utrnjuju smrću jer su one surogat za nekadašnju osobnu osvetu, a smrću prestaje i pravo na osvetu. No, po klasičnom pravu su već i penalni zahtjevi barem na aktivnoj strani većinom prelazili na nasljednike. Kontrarne obveze bi ipso iure prestajale zbog capitis deminucije koja se izvorno smatrala pravnom smrću. Različitim pretorskim sredstvima (restitutio in integrum) se nastojao taj učinak ublažiti. Deliktni zahtjevi ne utrnjuju capitis deminutione.

118.stipulatio

Stipulacija je strogi, formalistički verbalni kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i neposrednim, sukladnim odgovorom budućeg dužnikaSukladnost je morala biti tolika da je dužnik morao u odgovoru upotrijebiti istu riječ koja je bila sadržana u pitanju, na predmetu i sadržaju vjerovnikova pitanja nije smio ništa mijenjati. Odgovor je morao slijediti neposredno na pitanje (unitas actus). Obje stranke su morale biti prisutne, a stipulacija nije bila pristupačna gluhonijemima. U izvornom obliku rimski građani su se služili riječima «spondes? spondeo», a kao institut iuris civilis bila je pristupačna samo rimskim građanima. Kasnije su se uz sponziju počeli upotrebljavati i drugi oblici Svi ovi oblici su obuhvaćeni nazivom stipulatio. Vjerovnik se zove stipulator, reus stipulandi, a dužnik promissor, reus promittendi. Ova strogost oblika je počela popuštati u dva pravca. Već u Gajevo doba, stipulacija se mogla sklapati i na grčkom jeziku, ako su stranke razumjele jezik, a od vremena Severa moglo je pitanje biti na jednom, a odgovor na drugom jeziku ako su se stranke razumjele izravno ili preko tumača. Kasnije se određuje da izgled riječi nema više važnosti pa se sporazum može izraziti bilo kakvim riječima. U Justinijanovom pravu je stipulacija bila valjana u nesimetričnom obliku, a nije se više ni zahtijevala ni unitas actus. Zadržan je samo oblik usmenost, ali i tu dolazi do popuštanja.

119.verbalni kontrakti

Verbalni kontrakti pripadaju među najstarije rimske kontrakte i zajedno s literarnim kontraktima sačinjavaju skupinu formalističkih kontrakata jer su poput ostalih poslova civilnog prava vezani na održavanje strogih i često svečanih formi. Nexum – vrlo slabo je osvijetljen u rimskim izvorima i zato je njegova priroda vrlo prijeporna pa u nauci postoje mnoge hipoteze o njemu. Najraširenija je ona koja govori o nexumu kao kontraktu o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aer et libram, tj. prvo realnim, a kasnije simboličkim vaganjem zajamske svote pred petoricom svjedoka i libripensom. Vadiatura – najstariji formalistički verbalni kontrakt o jamstvu. Za sigurno se zna da je vas jamac na činidbu nekoga drugoga. Praediatura – poznatija i duža u praksi. I praedes su jamci za tuđu činidbu. Njihova obveza je nastajala pitanjem i odgovorom (praes es? praes sum). Susreće ih se kao jamce u sudbenom postupku legis akcije sacramento.