USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Broj: U-III-1451/2015 Zagreb, 9. travnja 2015. Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Milan Bandić iz Zagreba, kojeg zastupaju Marijan Hanžeković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri u Zagrebu i Krešimir Krsnik, odvjetnik u odvjetničkom društvu Krsnik & partneri u Zagrebu, na sjednici održanoj 9. travnja 2015. donio je

O D L U K U I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: - rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-19/15-2 Kir-Us-154/15 od 18. ožujka 2015., - rješenje suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-154/15 od 10. ožujka 2015., - rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015. III. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Milan Bandić iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je 26. i 31. ožujka 2015. dvije ustavne tužbe: po punomoćniku Marijanu Hanžekoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri u Zagrebu i Krešimiru Krsniku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Krsnik & partneri u Zagrebu. Ustavne tužbe su dopuštene i pravodobne. Ustavne tužbe oba podnositeljeva punomoćnika Ustavni sud smatra jednom ustavnom tužbom podnositelja. U IV. dijelu obrazloženja ove odluke prigovori podnositelja prikazani su onako kako su navedeni u jednoj odnosno drugoj ustavnoj tužbi isključivo radi njihove preglednosti.

2

1.1. Te su ustavne tužbe podnesene protiv rješenja vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-19/15-2 Kir-Us-154/15 od 18. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko rješenje), kojim su odbijene žalbe podnositelja (u statusu osumnjičenika) protiv rješenja suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-154/15 od 10. ožujka 2015. (u daljnjem tekstu: rješenje suca istrage ili prvostupanjsko rješenje). 1.2. U točki I. izreke prvostupanjskog rješenja podnositelju je na temelju članka 127. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13. i 145/13.; u daljnjem tekstu: ZKP) određen istražni zatvor u trajanju od mjesec dana (najdulje do 10. travnja 2015.) iz razloga propisanih člankom 123. stavkom 1. točkama 2. i 3. ZKP-a. U točki II. izreke prvostupanjskog rješenja sudac istrage je na temelju članka 104. stavka 2. ZKP-a odredio naplatu "iznosa jamstva od 15.000.000,00 kn, koje je određeno rješenjem ovog suda od 13. studenog 2014. godine, u korist državnog proračuna RH". U točki III. prvostupanjskog rješenja sudac istrage je na temelju članka 98. stavka 6. ZKP-a ukinuo mjere opreza "iz članka 98. stavak 2. točka 5. i 6. i stavka 3. ZKP određene prema I okrivljenom Milanu Bandiću rješenjem ovog suda od 13. studenog 2014. godine". 2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člancima 16. stavkom 2., 22., 25., 29. stavcima 1., 2. alinejom 2. i stavkom 5. i 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 3. i 5. stavkom 2. Ustava, kao i člancima 5. i 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

1) Pokretanje istrage

3. 20. listopada 2014. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK) donijelo je rješenje broj: K-US-165/14, K-PO-US-8/14, IS-US-52/14, kojim je odredilo provođenje istrage protiv više okrivljenika. Podnositelj je u tom postupku bio I. okrivljenik u odnosu na kojega je pokrenuta istraga zbog osnovane sumnje da je (na način i u vrijeme pobliže opisano u izreci tog tješenja) počinio kaznena djela protiv službene dužnosti, i to: - trgovanje utjecajem iz članka 295. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12., u daljnjem tekstu: KZ), - zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ-a, i - utajom poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ-a, sve u vezi s člankom 51. KZ-a. 4. 7. studenoga 2014. sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu rješenjem broj: Kir-Us-418/14 odbio je žalbu podnositelja protiv rješenja USKOK-a o provođenju istrage.

3

2) Prvotni istražni zatvor te određivanje jamčevine i mjera opreza

5. 13. studenoga 2014. rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-475/14 podnositelju je određen istražni zatvor iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točkama 2. i 3. ZKP-a u trajanju od mjesec dana. 5.1. Tim je rješenjem sudac istrage (u točki III. izreke u odnosu na podnositelja), na temelju članka 102. stavka 1. ZKP-a, odredio jamstvo u iznosu od 15.000,000,00 kn (u daljnjem tekstu: 15 milijuna kuna) kao zamjenu za istražni zatvor. Istodobno, na temelju članka 98. stavka 2. točaka 5. i 6. i stavka 3. ZKP-a u vezi s člankom 102. stavkom 4. ZKP-a sudac istrage je (u točki III. izreke u odnosu na podnositelja) odredio i mjere opreza i to: - zabranu podnositelju uspostavljanja ili održavanja veze s osobama koje će biti ispitane kao svjedoci u (tom) postupku, i - zabranu podnositelju obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba". 6. 18. i 19. studenoga 2014. vijeće Županijskog suda u Zagrebu, rješenjem broj: Kv-Us-171/14-3 (Kir-Us-475/14) potvrdilo je (u dijelu koji se odnosi na podnositelja) rješenje suca istrage.

a) Ukidanje istražnog zatvora

7. 19. studenoga 2014. sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu donio je, na temelju članka 125. stavka 1. točke 3. u vezi članka 102. stavka 1. ZKP-a rješenje broj: Kir-Us-475/14 kojim je (u točki I. izreke) ukinuo istražni zatvor (i) podnositelju ustavne tužbe. U točki II. izreke navedeno je da se podnositelj i ostali okrivljenici moraju pridržavati "sljedećih uvjeta" da "sukladno danom obećanju neće utjecati na svjedoke niti će počiniti novo kazneno djelo", a ako postupe protivno uvjetima rješenja o određivanju jamstva (prema točki III. izreke) "rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna ... i odrediti istražni zatvor." Prethodno je (istoga dana, 19. studenoga 2014.) pred sucem istrage održano ročište na kojem su podnositelj i drugi okrivljenici "dali obećanje da neće ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i da neće ponoviti novo kazneno djelo" (str. 3. obrazloženja rješenja). Ujedno je na ročištu utvrđeno da je izvršena uplata iznosa jamčevine od 15 milijuna kuna na depozitni račun Županijskog suda u Zagrebu. 8. Sukladno tome, podnositelj je pod navedenim uvjetima pušten na slobodu 19. studenoga 2014.

b) Određivanje privremene mjere

9. 23. prosinca 2014. sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu u predmetu broj: Kir-Us-580/14 - u povodu prijedloga USKOK-a za određivanje privremene mjere

4

oduzimanja imovinske koristi tijekom postupka protiv podnositelja i dr. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavaka 1. i 2. i dr. KZ-a - donio je rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi kojom se (u točki I. izreke) zabranjuje:

"MILANU BANDIĆU ..., s prebivalištem u Zagrebu, ulica Hermana Bužana 4, ili trećoj osobi po ovlaštenju ili nalogu Milana Bandića, da otuđi ili optereti pokretnine - umjetničke slike i skulpture ..."

Pokretnine o kojima je riječ pobliže su navedene u točkama I.A)., I.B) i I.C) izreke rješenja. U točki II. izreke rješenja sudac istrage odredio je "privremeno oduzimanje pokretnina - umjetničkih slika i skulptura iz točke I. te povjeravanje na čuvanje i upravu Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom." U točki III. izreke sudac istrage podnositelju je naložio:

"... da pokretnine - umjetničke slike i skulpture iz točke I.A) pohranjene na adresi Zagreb, Hermana Bužana 4, i iz točke I.B.) pohranjene na adresi Samobor, Slava Gora, Slavogorska bb, preda u posjed i na privremeno upravljanje Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, Zagreb, Dežmanova 10, koja predaje se određuje za dan 29. prosinca 2014. s početkom u 9,00 sati na lokaciji Samobor, Slava Gora, Slavogorska bb, a odmah nakon toga na lokaciji Zagreb, Hermana Bužana 4, u protivnom se provedba ovog rješenja povjerava ovlaštenim predstavnicima Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske."

Prema točki V. izreke rješenja "privremena mjera će se, sukladno članku 15. stavku 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, ukinuti ako u roku od dvije godine od dana kada je mjera određena ne bude potvrđena optužnica ili podnesen prijedlog iz članka 2. stavka 2. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, a ista se donosi u korist Republike Hrvatske", dok prema točki VI. izreke privremena mjera može trajati "najdulje šezdeset dana nakon što sud dostavi obavijest da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna."

c) Ukidanje mjere opreza - zabrane obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba"

10. Rješenjem vijeća Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015. djelomično su prihvaćene žalbe podnositelja protiv rješenja suca istrage broj: Kir-Us-91/15 od 27. veljače 2015. o odbijanju prijedloga za ukidanje mjera opreza. Tim je rješenjem ukinuta mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točke 6. ZKP-a, to jest mjera zabrane podnositelju obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba".

5

3) "Proširenje" istrage

11. Istog dana, 9. ožujka 2015., USKOK je donio rješenje broj: K-US-165/14, K-PO-US-8/14, IS-US-52/14 o "provođenju i proširenju" istrage protiv podnositelja zbog postojanja osnovane sumnje da bi:

"1) u vremenu od 8. prosinca 2014. do 27. veljače 2015. u Zagrebu, I okrivljeni Milan Bandić zajedno sa za sada nepoznatom odvjetnicom iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o., u nakani da znatno otežaju dokazivanje u kaznenom predmetu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta broj K-US-165/14, KPO-US-8/14, IS-US-52/14 najprije od svjedokinje Vide Demarin koja je 8. prosinca 2014. ispitana pred Uredom za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u predmetu broj K-US-165/14, KPO-US- 8/14, IS-US-52/14 u kojemu je doneseno pravomoćno rješenje o pokretanju istrage protiv I okrivljenog Milana Bandića i dr. zbog sumnje na učin kaznenih djela iz članka 291. stavak 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona/11, zatražili da promijeni iskaz u svezi vlasništva nad umjetninama koje su prilikom provođenja dokaznih radnji pretraga doma i drugih prostorija temeljem naloga suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-382/14 od 19. listopada 2014. i Kir-Us-386/14 od 20. listopada 2014. provedenih 22. listopada 2014. pronađene na adresama u Zagrebu, Vilima Korajca 15, te u Samoboru, Slava Gora, Slavagorska 53, a u odnosu na koje je Županijski sud u Zagrebu pod brojem Kir-Us-580/14 donio rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi zabranom I okrivljenom Milanu Bandiću ili trećoj osobi po njegovom ovlaštenju ili nalogu otuđenja ili opterećenja pokretnina- umjetničkih slika i skulptura te oduzimanjem istih, i to na način da ih kao predsjednica upravnog odbora Zagrebačke zaklade za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskulamih bolesti prikaže kao vlasništvo iste zaklade, iako znajući da navedene umjetnine nisu vlasništvo spomenute zaklade, nego I okrivljenog Milana Bandića, u koju svrhu su joj na potpis predali dokument naziva 'Potvrda' kojim se potvrđuje da su ukupno 33 umjetnine vlasništvo navedene zaklade, koji dokument je tom prilikom u uredu Vide Demarin isprintala nepoznata odvjetnica iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o., a koji dokument je Vida Demarin na njihovo traženje potpisala te potom 18. veljače 2015. prilikom ponovnog ispitivanja u svojstvu svjedoka pred Uredom za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta sukladno uputi I okrivljenog Milana, Bandića i navedene odvjetnice izjavila da tijekom ranijeg ispitivanja nije spominjala postojanje tog dokumenta jer ga se nije sjetila, a zatim ga je 23. veljače 2015. dostavila Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a nakon što je Vida Demarin pred Uredom za sprječavanje korupcije i organiziranog kriminaliteta 18. veljače 2015. svjedočila sukladno njihovim ranijim uputama, 27. veljače 2015. I okrivljeni Milan Bandić je ponovno kontaktirao Vidu Demarin te od imenovane zatražio da potpiše i dokument naziva 'Umjetnine Zagrebačke zaklade za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskulamih bolesti pohranjenih na adresi Slavogorska 53, Slava Gora, Samobor i na adresi Vilima Korajca 15, Zagreb s danom 03.05.2014.' sa okvirnim popisom umjetnina na navedenim lokacijama, svjestan pri tome da navedene umjetnine nisu niti su bile vlasništvo spomenute zaklade, te od imenovane zatražio da ukoliko bude naknadno trebala kao svjedok pojasniti taj dokument navede da ga je ranije zaboravila, a na što Vida Demarin nije pristala,

- dakle, drugoga s namjerom potaknuo da kao svjedok u prethodnom kaznenom postupku dade lažni iskaz,

6

2) u vremenu od 23. prosinca 2014. do 02. siječnja 2015. u Zagrebu, a nakon što je 23. prosinca 2014. sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu u predmetu broj Kir-Us-580/14, povodom prijedloga Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, donio rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi zabranom I okrivljenom Milanu Bandiću ili trećoj osobi po njegovom ovlaštenju ili nalogu otuđenja ili opterećenja pokretnina - umjetničkih slika i skulptura te privremenim oduzimanjem istih, i to u odnosu na dio umjetnina pronađenih prilikom provođenja dokaznih radnji pretraga doma i drugih prostorija na adresama u Zagrebu Vilima Korajca 15, te u Samoboru, Slava Gora, Slavagorska 53, temeljem naloga suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-382/14 od 19. listopada 2014. i Kir-Us-386/14 od 20. listopada 2014., kao utemeljitelj i predsjednik Zagrebačke zaklade za pomoć osobama oboljelim od cerebrovaskulamih bolesti sačinio i vlastoručno potpisao dokument naziva 'Naputak' iz kojeg je proizlazilo da se sve slike i skulpture koje su donirane Zagrebačkoj zakladi za pomoć osobama oboljelim od cerebrovaskulamih bolesti u proteklih 10 godina pohranjuju - skladište u Slavogorskoj 53, Slava Gora i Vilima Korajca 15, Zagreb, te daje dokument izrađen 3. svibnja 2014., iako je znao da navedene umjetnine nisu donirane spomenutoj Zakladi te da Zaklada nije vlasnik istih, već da su njegova imovina, kao i da je isti dokument antidatiran, nakon čega je u cilju da u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske neistinito prikaže da su predmetne umjetnine vlasništvo spomenute zaklade te time značajno oteža postupak dokazivanja i osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, 30. prosinca 2014. putem odvjetnika Krešimira Krsnika te 02. siječnja 2015. putem odvjetnice Ksenije Vržine iz odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o., Županijskom sudu u Zagrebu kao prilog žalbama na spomenuto rješenje suda od 23. prosinca 2014. dostavio navedeni 'Naputak' svjestan da navodi istoga ne odgovaraju istini,

- dakle, kao odgovorna osoba svojim potpisom ovjerio poslovnu ispravu s neistinitim sadržajem, te s ciljem da znatno oteža dokazivanje u postupku pred sudom podnio dokaz znajući da je riječ o krivotvorini,

- pa da bi time počinio radnjama opisanim pod točkom 1) kazneno djelo protiv pravosuđa - poticanjem na davanje lažnog iskaza - opisano u članku 305. stavku 1. u vezi članka 37. Kaznenog zakona/11, a radnjama opisanim pod točkom 2) kazneno djelo protiv pravosuđa - sprečavanjem dokazivanja - opisano u članku 306. stavak 2. Kaznenog zakona/11 u svezi članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i kazneno djelo krivotvorenja - krivotvorenjem službene ili poslovne isprave - opisano u članku 279. stavak 1. Kaznenog zakona/11, sve u svezi članka 51. Kaznenog zakona/11."

12. 25. ožujka 2015. sutkinja istrage Županijskog suda u Zagrebu rješenjem broj: Kir-Us-187/15 odbila je žalbu podnositelja protiv navedenog rješenja USKOK-a.

4) Ponovno određivanje istražnog zatvora, oduzimanje jamčevine i ukidanje mjera opreza

13. 10. ožujka 2015. USKOK je podnio Županijskom sudu u Zagrebu prijedlog za naplatu jamstva u korist državnog proračuna i određivanje istražnog zatvora "iz zakonske osnove članka 104. st. 2. u svezi članka 123. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku" jer je podnositelj "postupio protivno uvjetima rješenja o jamstvu" koje je "određeno kao zamjena za istražni zatvor".

7

14. Na temelju sudskih rješenja koja osporava u ovom ustavnosudskom postupku (vidi točke 1.1. te 15. i 16. obrazloženja ove odluke) podnositelj se od 10. ožujka 2015. ponovo nalazi u istražnom zatvoru u trajanju od mjesec dana, to jest do 10. travnja 2015. Osim određivanja istražnog zatvora, tim je rješenjima naložena i naplata jamstva, a mjere opreza su ukinute (vidi točku 1.2. obrazloženja ove odluke).

III. OSPORENA RJEŠENJA SUCA ISTRAGE I VIJEĆA ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU

15. Sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu donio je 10. ožujka 2015. osporeno prvostupanjsko rješenje koje u mjerodavnim dijelovima glasi:

"Uz prijedlog za naplatu jamstva i određivanje istražnog zatvora USKOK je ovom sudu dostavio iskaz svjedokinje Vide Demarin iz kojeg iskaza danog na zapisnik 06. ožujka 2015. proizlazi osnovana sumnja na učin više kaznenih djela od strane I okr. Milana Bandića i to u vremenu nakon donošenja rješenja o provođenju istrage i nakon određivanja jamstva u ovom predmetu. Naime, iz spomenutog iskaza svjedokinje proizlazi da je od imenovane I okr. Milan Bandić tražio da lažno iskazuje u svojstvu svjedoka u ovom predmetu, kao i da je dokumentacija koju je prilagao u sudski predmet Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us- 580/14 povodom odlučivanja o prijedlogu USKOK-a za određivanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi zabranom otuđenja ili opterećenja te oduzimanjem pokretnina bila neistinita, a da je sve navedeno poduzimao s ciljem da znatno oteža dokazivanje u kaznenom predmetu Ureda za sprječavanje korupcije i organiziranog kriminaliteta K-US-165/14, KPO-US-8/14, IS-US-52/14 i Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-580/14. Vezano uz navedeno doneseno je rješenje USKOK-a broj K-US-165/14, KPO-US-8/14, IS-US-52/14 od 09. ožujka 2015. o provođenju i proširenju istrage protiv I okr. Milana Bandića zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kaznena djela poticanja na davanje lažnog iskaza iz čl. 305. st. 1. KZ/11, sprječavanja dokazivanja iz čl. 306 st. 2. KZ/11 te krivotvorenja službene isprave iz čl. 279. st. 1 KZ/11.

... i sam I okr. Milan Bandić na ročištu prilikom ukidanja istražnog zatvora dao osobno obećanje kao uvjet jamstvu da neće ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i da neće ponoviti kazneno djelo, kojom prilikom je i upozoren na posljedice postupanja protivno uvjetima rješenja o jamstvu.

(...) U ovom slučaju proizlazi da je I okr. Milan Bandić postupao protivno danom

obećanju i određenim uvjetima jamstva budući da iz prikupljenih dokaza proizlazi relevantan stupanj osnovane sumnje da je poduzeo nedozvoljene radnje prema jednom od svjedoka u postupku, te ujedno tijekom postupka koristio krivotvorene dokaze, a čime je počinio nova kaznena djela. Ujedno njegovo postupanje prema svjedokinji Vidi Demarin koju potiče na učin kaznenog djela davanja lažnog iskaza govori u prilog zaključku o njegovoj spremnosti na zlouporabu procesnih ovlaštenja okrivljenika, te spremnosti na kontakt sa svjedocima i davanje istima uputa na koji način svjedočiti, a sve u cilju da on umanji ili izbjegne kaznenopravnu odgovornost, dakle o postojanju realne opasnosti da bi takve nedozvoljene radnje mogao poduzeti i prema drugim svjedocima koje je tijekom ovog postupka još potrebno ispitati. Ovdje treba napomenuti da svjedokinja Vida Demarin nije bila obuhvaćena mjerama opreza iz članka 98. stavak 2. točka 5. i 6. ZKP određenim I okrivljeniku, međutim takvo postupanje u odnosu na tu

8

svjedokinju ukazuje na opasnost takvog postupanja prema drugim svjedocima za koje je utvrđeno postojanje koluzione opasnosti ranijim rješenjem Suda.

(...) Također obzirom na činjenicu da rješenjem o provođenju i proširenju

istrage od 09. ožujka 2015. I okr. Milanu Bandiću stavlja na teret i da je krivotvorio dokaz koji je upotrijebio u žalbenom postupku pred sudom, isto predstavlja opravdani razlog za zaključak o postojanju sumnje da bi I okr. Milan Bandić boravkom na slobodi, usprkos određenom jamstvu, mogao izmijeniti ili krivotvoriti i druge dokaze, a sve u cilju izbjegavanja kaznenopravne odgovornosti.

I okr. Milan Bandić je i nadalje na funkciji gradonačelnika Grada Zagreba, koju funkciju obavlja već 15 godina, a upravo u tom svojstvu je počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret rješenjem o istrazi od 20. listopada 2014. i to zlouporabom svojih službenih dužnosti te s tim u svezi zlouporabom autoriteta svojeg društvenog položaja i utjecaja, koja je činio u duljem vremenskom periodu, pri čemu je iskazao visok stupanj kriminalne volje, te oštetio kako proračun RH, tako i proračun Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga d.o.o., za značajne milijunske iznose. Pri tome je za istaknuti da je I okr. Milan Bandić kao gradonačelnik trebao brinuti o interesima Grada Zagreba, a postupao je upravo suprotno, protivno tim interesima.

Činjenica da je usprkos određenoj mjeri jamstva i mjerama opreza I okr. Milan Bandić osnovano sumnjiv da je počinio tri nova kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od pet godina, a koja je počinio neovisno o funkciji koju obnaša, govori u prilog zaključku da čak i u slučaju prestanka obnašanja funkcije gradonačelnika Grada Zagreba, obzirom na brojnost svih kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret te spremnost na daljnje činjenje kaznenih djela i izraženu upornost, postoji realna opasnost da bi boravkom na slobodi počinio teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu. Navedeno je i u korelaciji s već ranije obrazloženim postupanjem u odnosu na svjedokinju Vidu Demarin te krivotvorenjem dokaza, čime je jasno izrazio odnos prema postupku koji se protiv njega vodi te spremnost na daljnja postupanja suprotna zakonski obvezama.

Dakle, radnje koje je I okr. Milan Bandić poduzimao nakon što mu je istražni zatvor zamijenjen jamstvom, a koje su predmet rješenja o provođenju i proširenju istrage od 09. ožujka 2015., govore u prilog zaključku da jamstvo kao blaža mjera kojom se treba postići ista svrha kao i kod istražnog zatvora, u ovom slučaju, usprkos činjenici da je iznos jamčevine 15 milijuna kuna, nije bio dovoljna garancija da I okr. Milan Bandić neće počiniti novo kazneno djelo odnosno utjecati na svjedoke.

Kako je svojim postupanjem I okrivljeni Milan Bandić prekršio osobno obećanje koje je izrekao kao uvjet jamstvu da neće ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i da neće ponoviti kazneno djelo sud je postupio prema odredbama članka 104. stavak 2. ZKP te je odredio naplatu iznosa jamstva od 15.000.000,00 kn u korist državnog proračuna RH a protiv I okrivljenika odredio istražni zatvor iz istih onih zakonskih razloga zbog kojih je istražni zatvor egzistirao u času zamjene blažim mjerama jamstva i mjerama opreza, a pri tome su mjere opreza ukinute."

16. Osporenim rješenjem vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2015. odbijene su žalbe podnositelja i potvrđeno je rješenje suca istrage tog suda od 10. ožujka 2015. Mjerodavni dijelovi obrazloženja osporenog drugostupanjskog rješenja glase:

9

"... vidljivo je prije svega da se prijedlog USKOK-a za naplatu jamstva i određivanje istražnog zatvora odnosi na postupanje osumnjičenog Milana Bandića kojim on krši uvjete jamstva u kaznenom postupku koji se protiv njega već provodi temeljem pravomoćnog rješenja o provođenju istrage, s tim da se prijedlog USKOK-a ne temelji direktno i samo na predmetnom rješenju o provođenju i proširenju istrage, već i na onim konkretnim podacima i dokazima koji su prikupljeni u predmetu provođenja istrage po pravomoćnom rješenju, a kojima USKOK potkrepljuje navode da je osumnjičeni Milan Bandić postupao protivno uvjetima jamstva, makar se na tim istim podacima i dokazima ujedno temelji i predmetno rješenje o provođenju i proširenju istrage ... Neosnovani su i prigovori o nezakonitom postupanju državnog odvjetnika, isticanjem da rješenje o provođenju i proširenju istrage osumnjičenom Milanu Bandiću državni odvjetnik nije dostavio. Obveza je državnog odvjetnika da rješenje o provođenju istrage zajedno s poukom o pravima iz članka 239. stavak 1. ZKP/08 dostavi osumnjičeniku najkasnije u roku od 8 dana od dana njegova donošenja, koji rok u konkretnom slučaju nije prekoračen, buduće je rješenje donijeto dana 9. ožujka 2015., a ročište povodom prijedloga USKOK-a održano je dana 10. ožujka 2015. Posebno, vezano još i za prigovore žalitelja da je osumnjičeni Milan Bandić bio onemogućen postavljati pitanja svjedokinji Vidi Demarin jer nije pozvan na ročište dana 6. ožujka 2015. godine ističe se da ni jedna odredba ZKP/08 ne propisuje obvezu obavještavanja osumnjičenika ili branitelja o takvom ročištu ... Ispitujući pobijano rješenje, a povodom ostalih žalbenih navoda, vijeće je utvrdilo da je sudac istrage pravilno zaključio da je osumnjičeni Milan Bandić postupio protivno uvjetima koji su određeni rješenjem o određivanju jamstva broj Kir-Us-475/14 od 13. studenog 2014. godine jer je unatoč danom obećanju u smislu članka 102. stavak 1. ZKP/08, što je bio uvjet tom jamstvu, počinio nova kaznena djela te ometao istragu poticanjem na davanje lažnog iskaza iz članka 305. stavak 1. u vezi članka 37. KZ/11, sprječavanjem dokazivanja iz članka 306. stavak 2. KZ/11 i kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavak 1. KZ/11.

To da je osumnjičeni Milan Bandić nakon polaganja jamstva i danog obećanja osnovano sumnjiv da bi počinio naprijed navedena kaznena djela sudac istrage je utvrdio uvidom u rješenje o provođenju i proširenju istrage koje je USKOK donio dana 9. ožujka 2015. godine te zapisnika o ispitivanju svjedokinje Vide Demarin kao i materijalnih dokaza priloženih rješenju o provođenju i proširenju istrage.

Osumnjičeni Milan Bandić u odnosu na kršenje obećanja da neće počiniti nova kaznena djela, pogrešno smatra da bi to obećanje bilo prekršeno samo ako počini isto ili istovrsno kazneno djelo za koje se već vodi kazneni postupak ili neko novo kazneno djelo u okviru njegove gradonačelničke dužnosti ili neko djelo blisko povezano s tom dužnošću. Izloženi stav osumnjičenog Milana Bandića za ovo vijeće nije prihvatljiv jer ne proizlazi iz odredbi članka 123. ZKP/08 u kojem su taksativno navedene osnove za određivanje istražnog zatvora, pa se sukladno članku 123. stavak 1. točke 3. ZKP/08 istražni zatvor može odrediti ako osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu. Dakle, odredbe Zakona o kaznenom postupku ne specificiraju prirodu kaznenih djela već se ono određuje prema težini kaznenog djela vezano na propisanu kaznu zatvora za to kazneno djelo.

10

Prema tome, suprotno onome što osumnjičenik ističe u žalbama, istražni zatvor koji je osumnjičenom Milanu Bandiću određen temeljem citirane zakonske odredbe iz razloga što je počinio nova kaznena djela za koja su propisane kazne zatvora do pet godina, kako se radi o težim kaznenim djelima u smislu citiranog članka 123. stavak 1. točka 3. ZKP/08, pravilno je utvrđenje suca istrage da je time osumnjičenik prekršio svoje obećanje da neće činiti nova kaznena djela.

... zakon ne poznaje stupnjevanje osnovane sumnje koja bi bila vezana za činjenicu pravomoćnosti rješenja o provođenju istrage, jer osnovana sumnja mora postojati već u trenutku donošenja rješenja o provođenju istrage, a sukladno članku 217. ZKP/08 ...

... u svemu su prihvatljivi razlozi suca istrage zbog kojih cjelokupno postupanje osumnjičenog Milana Bandića prema svjedokinji Vidi Demarin cijeni kao postupanje kojim on krši uvjete iz rješenja o jamstvu iz predmetnog kaznenog postupka koji se protiv njega vodi, osobito u sklopu toga i osobno obećanje da taj postupak neće ometati s osnove koluzionih razloga, iako navedena svjedokinja nije poimence naznačena u rješenju o određivanju istražnog zatvora, odnosno, rješenju o određivanju jamstva i u okviru toga danog osumnjičenikovog obećanja.

Naime, činjenje novih kaznenih djela od strane osumnjičenog Milana Bandića, a kako je to naprijed navedeno, upućuje na realnu opasnost očite osumnjičenikove spremnosti na protupravno involviranje u tijek istrage, kako bi drukčije prikazao i osujetio dokazivanje činjenica koje su bitne u ovom kaznenom postupku.

Iz navedenih razloga, pravilna je i zakonita pobijana odluka suca istrage, kojom je zbog postupanja osumnjičenika protivno uvjetima rješenja o jamstvu, odredio naplatu iznosa jamstva od 15.000.000,00 kuna u korist proračuna te ukinuo mjere opreza kao uvjet jamstva i protiv osumnjičenog Milana Bandića odredio istražni zatvor temeljem istražnozatvorskih osnova iz točke 2. i 3. stavka 1. članka 123. ZKP/08."

17. Protiv tih rješenja podnositelj je, putem svojih odvjetnika, podnio ustavne tužbe kojima je pokrenut ovaj ustavnosudski postupak. Podnositelj predlaže da Ustavni sud ukine osporena sudska rješenja, odredi njegovo puštanje na slobodu te isplatu ranije (u)plaćene jamčevine u iznosu od 15 milijuna kuna.

IV. PRIGOVORI PODNOSITELJA

18. Odredbe Ustava i Konvencije za koje podnositelj smatra da su povrijeđene u njegovom slučaju navedene su u točki 2. obrazloženja ove odluke. 19. Podnositelj je u ustavnoj tužbi podnesenoj putem odvjetnika Marijana Hanžekovića iz Zagreba pri iznošenju činjenica naveo da je sudac istrage:

"... rješenjem broj Kir-Us-475/14 13. studenog 2014. podnositelju zbog postojanja koluzijske i iteracijske opasnosti (čl.123. stavak 1. točka 2. i 3. ZKP/08) odredio istražni zatvor, koji je zamijenio jamstvom, te kao uvjet jamstva odredio mjere opreza na temelju članka 98. stavak 2. točka 5. i 6. i stavka 3. ZKP/08 u vezi s člankom 102. stavak 4. ZKP/08. Na ročištu održanom dana 19. studenog 2014. sukladno odredbi članka 102. stavak 1. ZKP/08, podnositelj je dao osobno obećanje da neće ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i da neće ponoviti kazneno djelo. Nadalje se navodi da je vijeće Županijskog suda u Zagrebu rješenjem broj Kv-Us-12/15 dana 9. ožujka 2015. ukinulo mjeru opreza iz članka 98. stavak 2. točka 6. i st. 3. ZKP/08."

11

19.1. Nakon toga podnositelj je postavio pitanje:

"... je li određivanje ukidanja jamstva i naplata jamstva u korist državnog proračuna Republike Hrvatske bilo 'zakonito', odnosno u 'skladu s postupkom propisanim zakonom' s aspekta ustavnih i konvencijskih zahtjeva u vezi s kršenjem uvjeta jamstva, odnosno obećanja podnositelja da neće ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i da neće ponoviti kazneno djelo, te drugo, je li redovni sud 'zakonito' odlučio o određivanju istražnog zatvora. (...) Prije nego što se vijeće, odnosno sudac istrage, uopće upustilo u raspravljanje o osnovanoj sumnji iz rješenja o provođenju i proširenje istrage, trebalo je utvrditi proizlazi li iz činjeničnog opisa kaznenog djela njegova zakonska obilježja, odnosno može li okrivljenik u određenom kaznenom postupku biti počinitelj kaznenog djela. Dakle, sud je trebao, ne ulazeći u pitanje postojanja osnovane sumnje je li počinitelj počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, utvrditi postoje li pretpostavke za provođenje i proširenje istrage, jer ako ne postoje, ne postoji niti osnova za prijedlog USKOK-a za ukidanje i naplatu jamstva i određivanje jamstva. Rješenjem o proširenju istrage podnositelju se stavlja na teret da je počinio kazneno djelo iz čl. 305. st. 1. u vezi s čl. 37. KZ/11. Sukladno širokim pravima obrane koja su joj dana ZKP/08, ali i Ustavom RH i EKLJP, ističe se da ni okrivljenika niti njegovi branitelji koji postupaju po uputi okrivljenika i pripremaju obranu s okrivljenikom, u kaznenom (prethodnom) postupku ne mogu počiniti kazneno djelo poticanja na davanje lažnog iskaza ..."

19.2. Smatrajući da "ne može biti počinitelj kaznenog djela iz čl. 305. KZ/11 u svezi s čl. 37. KZ/11, a da vijeće i sudac istrage svoje odluke o ukidanju i naplati jamstva i određivanju istražnog zatvora temelje na utvrđenju da je podnositelj počinio navedeno kazneno djelo koje ne može počiniti", podnositelj ističe da mu je zbog izostanka sudske kontrole određena drakonska kazna kojom mu se istodobno oduzima "15 milijuna kuna i sloboda". 19.3. Također je naveo kako sudovi njegovo postupanje prema svjedokinji Vidi Demarin "cijene kao postupanje kojim podnositelj krši uvjete iz rješenja o jamstvu iz predmetnog kaznenog postupka koji se protiv njega vodi, osobito iz razloga što je dao osobno obećanje da upravo taj postupak neće ometati s osnove koluzijskih razloga, iako navedena svjedokinja nije poimence naznačena u rješenju o određivanju istražnog zatvora, odnosno u rješenju o određivanju jamstva i u okviru danog podnositeljevog obećanja". Ističe proturječan zaključak sudova "da cjelokupno postupanje podnositelja Milana Bandića prema svjedokinji Vidi Demarin, koja nije svjedok u odnosu na koje je utvrđena koluzijska opasnost, predstavlja kršenje upravo tog podnositeljevog osobnog obećanja da upravo postupak koji se vodi protiv njega (istraga USKOK-a broj: K-US-165/14) neće ometati s osnove koluzijskih razloga". 19.4. Kad je riječ o davanju osobnog obećanja, podnositelj je naveo:

"Davanjem osobnog obećanja da upravo postupak koji se vodi protiv njega (istraga USKOK-a broj K-US-165/14) neće ometati s osnove koluzijskih razloga,

12

podnositelj je dao obećanje da neće ometati postupak utjecanjem na točno određene svjedoke iz rješenja suca istrage broj Kir-Us-475/14 od 13. studenog 2014. kojim mu je određen istražni zatvor, odnosno na svjedoke u odnosu na koje je istim tim rješenjem utvrđena koluzijska opasnost. Podnositelj to obećanje nije prekršio niti je tijekom postupka utvrđena bilo kakva naznaka da bi utjecao na svjedoke u odnosu na koje je utvrđena koluzijska opasnost."

19.5. U ustavnoj tužbi pozvao se na načelo razmjernosti koje je razrađeno u članku 16. stavku 2. Ustava, smatrajući da u konkretnom slučaju "sudac istrage, odnosno vijeće, s obzirom na sadržaj obrazloženja pobijanih rješenja, nije ispitalo opravdanost ukidanja jamstva, naplate jamstva i određivanja istražnog zatvora podnositelju s dostatnom pažnjom, nije uzelo u obzir, razradilo i stavilo u međusoban odnos sve činjenice i okolnosti slučaja te nije navelo dostatne razloge za svoju odluku, koji bi ukazivali na postojanje razmjera između upotrijebljene mjere i njezinog legitimnog cilja". Iznio je zaključak da su osporena rješenja zbog nedostatka obrazloženja "rezultat arbitrarnog tumačenja i primjene mjerodavnog prava". Opetovano je isticao da iz "materijalnih dokaza priloženih rješenju o provođenju i proširenju istrage ne proizlazi da je podnositelj osnovano sumnjiv za kaznena djela poticanjem na davanje lažnog iskaza, sprečavanje dokazivanja i krivotvorenja službene ili poslovne isprave koja mu se rješenjem stavljaju na teret".

19.6. "Odlučivanje o ukidanju i naplati jamstva i određivanju istražnog zatvora", kako je to naveo podnositelj, "podrazumijeva analizu i podrobno obrazloženje relevantnih činjenica i okolnosti vezanih za kršenje uvjeta jamstva kao osnove za određivanje istražnog zatvora." U ustavnoj tužbi je naglasio:

"Rješenje o ukidanju jamstva, naplati jamstva u korist državnog proračuna i određivanju istražnog zatvora treba biti obrazloženo takvim relevantnim činjenicama za odluku o jamstvu koje egzistiraju kad dolazi do propasti jamstva, a u konkretnom je to slučaju daje podnositelj ometao kazneni postupak utjecanjem na svjedoka u odnosu na kojeg je utvrđeno postojanje koluzijske opasnosti i da je počinio novo, isto ili istovrsno kazneno djelo. Odbijajući žalbene razloge podnositelja, vijeće je u obrazloženju pobijanog rješenja zauzelo stav da podnositelj Milan Bandić u odnosu na kršenje obećanja da neće počiniti nova kaznena djela, pogrešno smatra da bi to obećanje bilo prekršeno samo ako počini isto ili istovrsno kazneno djelo za koje se već vodi kazneni postupak ili neko novo kazneno djelo u okviru njegove gradonačelničke dužnosti ili neko djelo blisko povezano s tom dužnošću, jer to ne proizlazi iz odredbi članka 123. ZKP/08 u kojem su taksativno navedene osnove za određivanje istražnog zatvora ... Ovakav stav vijeća je toliko apsurdan da bi njegova primjena značila da je sud ovlašten ukinuti i naplatiti jamstvo i okrivljenika vratiti u istražni zatvor, pa makar on počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu kojom je prouzročena teška tjelesna ozljeda. Svakako je potpuno arbitrabilno i zakonski neutemljeno ukinuti i naplatiti jamstvo koje je dato kao garancija u kaznenom postupku koji se vodi zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, kaznenog djela trgovanja utjecajem i kaznenog djela utaje poreza, za predmetna kaznena djela (poticanjem na davanje lažnog iskaza iz članka 305.)"

13

Prema ocjeni podnositelja, osporena su rješenja "utemeljena na neprihvatljivim pravnim stajalištima koja su u tolikoj mjeri pogrešna i bez razboritog pravnog obrazloženja da predmetne odluke čine arbitrarnim i samovoljnim u tolikoj mjeri da podnositelju ustavne tužbe uskraćuju pravo na zagarantiranu sudsku zaštitu i pravično suđenje iz članka 29. stavku 1. Ustava (sadržano u članku 6. stavku 1. Konvencije), da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno ustavno pravo iz čl. 16. st. 2., iz čl. 29. st. 2. al. 2. (sadržano u čl. 6. st. 3. toč. b.) i d.), ustavno pravo na slobodu zajamčeno člankom 22. Ustava sadržano u članku 5. stavkom 1. točkom c) Konvencije), ustavno pravo iz čl. 29. st. 5. Ustava sve u vezi s čl. 3. i čl. 5. st. 2. Ustava RH." 20. U ustavnoj tužbi podnesenoj po punomoćniku, odvjetniku Krešimiru Krsniku iz Zagreba, podnositelj - uz navođenje svih prigovora koji su identični ili slični prigovorima koje je iznio odvjetnik Marijan Hanžeković, posebno ističe da mu je (prema sadržaju osporenih rješenja) određen istražni zatvor jer je "utjecao na iskaz svjedoka Vide Demarin", osobe za koju tvrdi da "nije znao da će biti ispitana u svojstvu svjedoka i osobe koja nije bila na popisu osoba ... u odnosu na koje je podnositelju određena i mjera opreza iz čl. 98. st. 2. toč. 6. ZKP/08". Naglasio je nedostatnost obrazloženja osporenih rješenja i njihovu arbitrarnost. 20.1. Zaključno, podnositelj smatra da su mu kumulativnim određivanjem istražnog zatvora i naplatom jamstva u korist državnog proračuna "u situaciji kada nisu prekršeni uvjeti jamstva" povrijeđena (i) ustavna prava "zajamčena čl. 16. st. 2. (načelo razmjernosti) i 48. st. 1. Ustava (pravo vlasništva)".

V. MJERODAVNO PRAVO

21. U konkretnom slučaju istražni zatvor protiv podnositelja određen je na temelju članka 123. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a. Te zakonske odredbe glase:

"Članak 123. (1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako: (...), 2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače, 3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti, (...)"

22. Mjerodavne odredbe ZKP-a o mjerama jamstva i opreza glase:

"5. Jamstvo Članak 102.

(1) Istražni zatvor određen iz razloga navedenih u članku 123. stavku 1. točki 1. do 3. ovog Zakona, može se ukinuti ako okrivljenik ili tko drugi za njega dade jamstvo, a sam okrivljenik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće

14

napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo. (2) U rješenju o određivanju istražnog zatvora, sud može odrediti visinu jamstva koja može zamijeniti istražni zatvor. Jamstvo uvijek glasi na svotu novca koja se određuje s obzirom na težinu kaznenog djela, osobne okolnosti te imovno stanje okrivljenika. (3) Ako ocijeni da jamstvo ne može zamijeniti istražni zatvor sud će navesti okolnosti zbog kojih nalazi da je isključena zamjena istražnog zatvora jamstvom. (4) Uz jamstvo sud može odrediti jednu ili više mjera opreza kao uvjet jamstva."

"Članak 104.

(...) (2) Ako okrivljenik postupi protivno uvjetima rješenja o jamstvu, rješenjem će se odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna, a protiv okrivljenika će se odrediti istražni zatvor."

"4. Mjere opreza Članak 98.

(1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 123. ovog Zakona zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor ili je zatvor već određen, sud i državni odvjetnik će, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, obrazloženim rješenjem odrediti primjenu jedne ili više takvih mjera. Pritom će se okrivljenik upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom. (2) Mjere opreza jesu: (...) 5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, 6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti, (...) (6) Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. ... (...)"

VI. OCJENA USTAVNOG SUDA

23. S obzirom na navode i razloge ustavne tužbe, Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositelja razmatrao s aspekta eventualne povrede ustavnog i konvencijskog prava na slobodu, kao temeljnog ljudskog prava, zajamčenog člankom 22. Ustava i člankom 5. stavkom 1. točkom c) u vezi sa stavkom 3. Konvencije.

1) Načelna pravna stajališta o lišenju slobode

24. Članak 22. Ustava glasi:

"Članak 22. Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud."

24.1. Ustavni sud je u više svojih odluka izrazio stajalište da istražni zatvor kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu,

15

zajamčenog člankom 22. Ustava i člankom 5. stavkom 1. Konvencije predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja osobne slobode čovjeka, u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji. Ustavni sud uvažio je činjenicu da, s aspekta zaštite ljudskih prava, istražni zatvor, kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji, nije kazna niti se za okrivljenika smije pretvoriti u kaznu. U razdoblju istražnog zatvora još uvijek u cijelosti važi ustavna pretpostavka nedužnosti, zajamčena člankom 28. Ustava, koji glasi:

"Članak 28. Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."

24.2. Istražni zatvor dopušteno je odrediti samo u slučaju u kojem postoji visoki stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne, to jest u kojem postoji "osnovana sumnja" da je osoba počinila kazneno djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja pokretanja i provođenja kaznenog postupka. Stoga ZKP za određivanje istražnog zatvora uvijek traži kumulativno postojanje "osnovane sumnje" da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od razloga taksativno nabrojanih u članku 123. stavku 1. ZKP-a. 25. Mjerodavni dio članka 5. stavaka 1. i 3. Konvencije glasi:

"Članak 5. PRAVO NA SLOBODU I SIGURNOST

1. (...) Nitko se ne smije lišiti slobode osim, u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: (...) c) ako je ... pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ...; (...) 3. Svatko ... pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1. točkom c) ovoga članka ... ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju. (...)"

25.1. Navedenim odredbama članka 5. Konvencije uređeno je pitanje lišenja slobode vezano uz kaznenu odgovornost u razdoblju pritvaranja osobe od uhićenja do donošenja (u prvom redu) prvostupanjske sudske presude (članak 5. stavak 1. točka c) Konvencije). Stavak 3. članka 5. Konvencije sadržava procesna jamstva tjelesne slobode vezana uz postupak lišenja slobode u navedenom razdoblju. 25.2. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) opetovano naglašava da se sva lišenja slobode moraju provoditi "u postupku propisanom zakonom" i biti "zakonita" kako bi pojedinac bio zaštićen od arbitrarnosti vlasti koje odlučuju o oduzimanju njegove slobode (predmet Bizzotto protiv Grčke, presuda, 15. studenoga 1996., zahtjev br. 22126/93, § 31.).

16

Zahtjev "zakonitosti" iz članka 5. Konvencije ne znači samo poštovanje mjerodavnog domaćeg prava, već to pravo mora biti sukladno s općim načelima Konvencije, a osobito načelu vladavine prava i pravne jednakosti iz preambule Konvencije (predmet llascu i drugi protiv Moldove i Rusije, veliko vijeće, presuda, 8. srpnja 2004., zahtjev br. 48787/99, § 461.). 25.3. ESLJP je u predmetu Mooren protiv Njemačke (presuda, veliko vijeće, 9. srpnja 2009., zahtjev br. 11364/03) postavio temeljna načela mjerodavna za tumačenje "zakonitosti" lišenja slobode u smislu članka 5. stavka 1. Konvencije. Na ta stajališta ESLJP se pozvao i u predmetima Bernobić protiv Hrvatske (presuda, 21. lipnja 2011., zahtjev br. 57180/09, § 43.) i Hađi protiv Hrvatske (presuda, 1. srpnja 2010., zahtjev br. 42998/08, § 24.). Opća načela utvrđena u presudi Mooren protiv Njemačke (2009.) glase:

"(i) Sažeto ponavljanje mjerodavnih načela

72. Kad je riječ o ‘zakonitosti’ pritvaranja, uključujući pitanje je li bio poštovan ‘postupak propisan zakonom’, Konvencija u biti upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu da pritvaranje bude u skladu s njegovim materijalnim i postupovnim pravilima. Poštovanje nacionalnog prava nije, međutim, dostatno: članak 5. stavak 1. uz to traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od arbitrarnosti (vidjeti, inter alia, Erkalo protiv Nizozemske, 2. rujna 1998., § 52., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI; Steel i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 23. rujna 1998., § 54., Izvješća 1998-VII, i Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 13229/03, § 67., ESLJP 2008- ...). Sud dalje mora utvrditi s tim u vezi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj, osobito načelo pravne sigurnosti (usporediti Baranowski protiv Poljske, br. 28358/95, §§ 51. - 52., ESLJP 2000- III; Ječius protiv Litve, br. 34578/97, § 56., ESLJP 2000-IX, i Nasrulloyev protiv Rusije, br. 656/06, § 71., 11. listopada 2007.).

(α) Načela koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava

73. Iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, tumačiti i primjenjivati domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na temelju članka 5. stavka 1., povredu Konvencije i Sud stoga može i treba preispitati je li bilo poštovano to pravo (vidjeti, inter alia, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 10. lipnja 1996., § 41., Izvješća 1996-III; Baranowski, naprijed citiran, § 50.; Ječius, naprijed citiran, § 68., i Ladent protiv Poljske, br. 11036/03, § 47., ESLJP 2008- ... (izvaci)).

74. Međutim, Sud je pojasnio, osobito u svojoj novijoj praksi, da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvaranje ne čini samo to pritvaranje kao takvo nezakonitim u smislu članka 5. stavka 1. Razdoblje pritvaranja u načelu je ‘zakonito’ ako se temelji na sudskom rješenju/nalogu (court order). Naknadno utvrđenje višeg domaćeg suda da je niži sud pogriješio na temelju domaćeg prava kad je donio rješenje/nalog neće nužno retroaktivno utjecati na valjanost razdoblja pritvaranja u međurazdoblju (vidjeti, inter alia, Benham, naprijed citiran, § 42.; Douiyeb protiv Nizozemske [VV], br. 31464/96, § 45., 4. kolovoza 1999.; Minjat protiv Švicarske, br. 38223/97, § 41., 28. listopada 2003., i Khudoyorov protiv Rusije, br. 6847/02, § 128., ESLJP 2005-X (izvaci)).

75. U svojoj novijoj sudskoj praksi Sud je, pozivajući se na usporedivo razlikovanje koje je stvorilo englesko pravo (usporediti Benham, naprijed citiran, §§ 43. - 46., i Lloyd i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 29798/96 i dr., §§

17

102., 105. et seq., 1. ožujka 2005.), dalje konkretno odredio okolnosti pod kojima je pritvaranje ostalo zakonito u navedenom razdoblju u smislu članka 5. stavka 1.: za ocjenu poštovanja članka 5. stavka 1. Konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih rješenja/naloga kojima se određuje pritvaranje (ex facie invalid detention orders) - primjerice onih koje je donio sud u prekoračenju nadležnosti (vidjeti Marturana protiv Italije, br. 63154/00, § 78., 4. ožujka 2008.) ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila pravilnu obavijest o ročištu (vidjeti Khudoyorov, naprijed citiran, § 129., i Liu protiv Rusije, br. 42086/05, § 79., 6. prosinca 2007.) - i rješenja/naloga o određivanju pritvaranja koja su prima facie valjana i djelotvorna, osim ako i sve dok ih ne ukine viši sud (ibid.). Rješenje/nalog o određivanju pritvaranja mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju/nalogu predstavlja ‘tešku i očiglednu nepravilnost’ (gross i obvious irregularity) u iznimnom smislu naznačenom u praksi Suda (usporediti Liu, naprijed citiran, § 81.; Garabayev protiv Rusije, br. 38411/02, § 89., 7. lipnja 2007., ESLJP 2007- ... (izvaci), i Marturana, naprijed citiran, § 79.). Stoga, osim ako ne konstituiraju tešku i očiglednu nepravilnost, nedostatke rješenja/naloga kojima je određeno pritvaranje (defects in a detention order) mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u tijeku sudskog preispitivanja postupka."

2) Načelna pravna stajališta o jamstvu i jamčevini

26. Prema stajalištu ESLJP-a, uvjeti jamstva u prvom redu moraju biti usmjereni na osiguranje pojavljivanja pritvorenika na suđenju. Oni nemaju i ne smiju imati kazneni ili kompenzacijsko-odštetni smisao. U predmetu Neumeister protiv Austrije (presuda, 27. lipnja 1968., zahtjev br. 1936/63), ESLJP je, u okolnostima konkretnog slučaja, iznio sljedeća načelna pravna stajališta:

"14. I onda kad je načelo puštanja na slobodu uvjetovanog jamstvima izgledalo prihvatljivo, njegovo ostvarenje još je uvijek isključivo ovisilo o utvrđenom iznosu jamstva; taj iznos prvo je određen na 2.000.000, potom na 1.750.000, pa na 1.250.000 šilinga, da bi na kraju, 3. lipnja 1968., bio smanjen na iznos od milijun šilinga; g. Neumeister taj je novac mogao prikupiti tek 16. rujna. Prilikom određivanja iznosa jamstva strogo se vodilo računa o financijskoj šteti koju je on, prema optužnici, nanio oštećenome. To nastojanje da se iznos jamstva za puštanje na slobodu veže isključivo uz štetu koju je on, navodno, nanio oštećeniku nije, čini se, u skladu s člankom 5. stavkom 3. Konvencije. Taj članak ne propisuje naknadu štete, već prisutnost optuženika na suđenju. Zato iznos jamstva mora načelno biti utvrđen s obzirom na tu osobu, na imovinu kojom ona raspolaže i na odnos s osobama koje će joj pružiti jamstva, drugim riječima, mora se voditi računa o stupnju sigurnosti da ta osoba, upravo zbog mogućnosti gubitka imovine koja je poslužila kao jamstvo ili mogućnosti poduzimanja određenih mjera protiv jamaca u slučaju da se ona ne pojavi pred sudom, odustane od svake želje za bijegom."

27. Konačno, ESLJP je u predmetu Margaretić protiv Hrvatske (presuda, 5. lipnja 2014., zahtjev br. 16115/13) sažeo svoja načelna stajališta ovako:

"92. U pogledu pitanja jamčevine, Sud ponavlja da je jamčevina predviđena člankom 5. stavkom 3. Konvencije određena posebice da bi se osigurala optuženikova prisutnost na raspravi. Njezin su iznos mora procijeniti u prvom redu u odnosu na optuženika i njegovu imovinu. Stoga vlasti moraju

18

posvetiti jednaku pozornost utvrđivanju odgovarajućeg iznosa jamčevine kao i odlučivanju je li optuženikov kontinuirani pritvor neophodan. Moraju propisno opravdati iznos u odluci kojim se utvrđuje jamčevina i moraju uzeti u obzir sredstva kojima optuženik raspolaže i njegovu mogućnost da plati traženi iznos (vidjeti Mangouras protiv Španjolske [VV], br. 12050/04, §§ 78.-80. ...)."

28. Sukladno tome, primjena jamstva mora biti razmjerna cilju zbog kojeg se ono daje: ako tijela kaznenog postupka smatraju da je uvjetno puštanje na slobodu uz jamstvo opravdano, onda uvjeti jamstva moraju biti realni i zadovoljavajući, ali ne smiju biti previše tegobni, jer kao takvi mogu obezvrijediti tu mjeru (to jest vraćanje slobode pritvoreniku). Nadalje, iznos jamčevine mora biti određen ovisno o imovini okrivljenika i njegovu odnosu s osobama koje jamčevinu daju, a ne o visini štete koju je okrivljenik (navodno) uzrokovao (navodnim) počinjenjem kaznenog djela. Međutim, ako je izvjesno da visina jamčevine, utvrđena isključivo na temelju imovine podnositelja zahtjeva, ne bi bila dostatna da osigura okrivljenikovu prisutnost na raspravi, "iznimna priroda" pojedinačnog slučaja i "ogromna šteta" koja se vezuje uz navodno počinjenje kaznenog djela mogu dovesti do potrebe da se u obzir uzme i "profesionalno okruženje" koje je činilo osnovu djelatnosti o kojoj je riječ u tom slučaju, ako je to potrebno kako bi se osiguralo da jamstvo bude učinkovito. U takvim su iznimnim slučajevima sudovi ovlašteni "prilagoditi visinu jamčevine razini odgovornosti", kako bi osigurali da se odgovorne osobe ne potiču na izbjegavanje pravde na način da "žrtvuju" jamčevinu (v. predmet Mangouras protiv Španjolske, presuda, veliko vijeće, 28. rujna 2010., zahtjev br. 12050/04).

3) Primjena načelnih pravnih stajališta na konkretan slučaj

29. Ustavni sud primjećuje da je podnositelju (ponovo) određen istražni zatvor uz ukidanje jamstva i naplatu iznosa jamčevine od 15 milijuna kuna u korist državnog proračuna, uz istodobno ukidanje mjera opreza, iz razloga što je - prema utvrđenju sudova - "osumnjičeni Milan Bandić postupio protivno uvjetima koji su određeni rješenjem o određivanju jamstva broj Kir-Us-475/14 od 13. studenog 2014. godine jer je unatoč danom obećanju u smislu članka 102. stavak 1. ZKP/08, što je bio uvjet tom jamstvu, počinio nova kaznena djela te ometao istragu poticanjem na davanje lažnog iskaza iz članka 305. stavak 1. u vezi člankom 37. KZ/11, sprječavanjem dokazivanja iz članka 306. stavak 2. KZ/11 i kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavak 1. KZ/11." 30. Podnositelj je u ustavnoj tužbi postavio pitanje: jesu li ponovno određivanje istražnog zatvora protiv podnositelja te ukidanje jamstva i naplata jamstva u korist državnog proračuna, bili "zakoniti" i u "skladu s postupkom propisanim zakonom" s obzirom na - po podnositeljevom mišljenju, pogrešnu - ocjenu suda da je u njegovu slučaju došlo do kršenja uvjeta jamstva? 31. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu u osporenom rješenju smatra "da je sudac istrage pravilno zaključio da je osumnjičeni Milan Bandić postupio protivno uvjetima koji su određeni rješenjem o određivanju jamstva broj Kir-Us-475/14 od 13. studenog 2014. godine jer je unatoč danom obećanju u smislu članka 102. stavak 1. ZKP/08, što je bio uvjet tom jamstvu, počinio nova kaznena djela te ometao istragu poticanjem na davanje lažnog iskaza iz članka 305. stavak 1. u vezi članica 37. KZ/11,

19

sprječavanjem dokazivanja iz članka 306. stavak 2. KZ/11 i kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavak 1. KZ/11." 32. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo prigovor da se iteracijska opasnost kao osnova za određivanje/produljenje istražnog zatvora (ranije pritvora) iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a (v. točku 21. obrazloženja ove odluke) mora odnositi na istovrsno ili slično kazneno djelo za kakvo se okrivljenik tereti, a ne na bilo koje kazneno djelo. 33. Ustavni sud primjećuje da je sudac istrage u osporenom prvostupanjskom rješenju prihvatio prijedlog USKOK-a i utvrdio "da je usprkos određenoj mjeri jamstva i mjerama opreza I okr. Milan Bandić osnovano sumnjiv da je počinio tri nova kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora od pet godina, a koja je počinio neovisno o funkciji koju obnaša". Takvo ponašanje podnositelja stoga "govori u prilog zaključku da čak i u slučaju prestanka obnašanja funkcije gradonačelnika Grada Zagreba, obzirom na brojnost svih kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret te spremnost na daljnje činjenje kaznenih djela i izraženu upornost, postoji realna opasnost da bi boravkom na slobodi počinio teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu". 33.1. Ustavni sud dalje primjećuje da je vijeće Županijskog suda u Zagrebu u osporenom drugostupanjskom rješenju prethodno utvrđenje suca istrage preoblikovalo u načelno pravno stajalište kako se "sukladno članku 123. stavak 1. točke 3. ZKP/08 istražni zatvor može odrediti ako osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu. Dakle, odredbe Zakona o kaznenom postupku ne specificiraju prirodu kaznenih djela već se ono određuje prema težini kaznenog djela vezano na propisanu kaznu zatvora za to kazneno djelo". 34. Ustavni sud ne smatra da je na ovom mjestu potrebno posebno prikazivati činjenice i okolnosti svakog od navodna tri nova kaznena djela koja je, prema utvrđenju suca istrage i nadležnog sudskog vijeća, počinio podnositelj dok je bio na slobodi na temelju uplaćene jamčevine, uz određene mjere opreza. Za Ustavni sud dostatno je i relevantno to što su i nadležni sudac istrage i sudsko vijeće u provedenom postupku i u osporenim rješenjima utvrdili kako postoji osnovana sumnja da je riječ o novim kaznenim djelima koja je podnositelj počinio "neovisno o funkciji koju obnaša" i koja nisu istovrsna djelima zbog kojih je protiv podnositelja 20. listopada 2014. pokrenuta istraga u predmetu broj: K-US-165/14, K-PO-US-8/14, IS-US-52/14 te određen istražni zatvor koji je zamijenjen jamstvom i mjerama opreza. Tako je u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-187/15 od 25. ožujka 2015. (vidi točku 12. obrazloženja ove odluke) sutkinja istrage, odgovarajući na prigovor podnositelja da ZKP ne poznaje "proširenje istrage", izrijekom potvrdila da nije riječ o istim ili istovrsnim kaznenim djelima:

20

"U konkretnom slučaju, dakle, postoji personalni koneksitet kao zakonski razlog za spajanje postupaka protiv istog okrivljenika, pa nije odlučno što se ne radi o počinjenju istih ili istovrsnih kaznenih djela".

34.1. S obzirom na takvo stanje stvari, čini se da je za suca istrage i sudsko vijeće u provedenom postupku bilo relevantno samo to što su utvrdili postojanje osnovane sumnje da je, u vrijeme dok se protiv podnositelja provodila istraga zbog navodna četiri kaznena djela koja je ranije učinio u funkciji gradonačelnika Grada Zagreba i zbog kojih je bio pod režimom jamstva i mjera opreza, podnositelj učinio nova kaznena djela koja nisu bila vezana uz njegovu funkciju gradonačelnika Grada Zagreba, ali su takva da je za njih prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu. Razlog za ponovno lišenje slobode nađen je u brojnosti svih kaznenih djela koja se podnositelju stavljaju na teret te spremnosti na daljnje činjenje kaznenih djela i izraženoj upornosti odnosno u realnoj opasnosti "da bi boravkom na slobodi počinio teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu". Na toj su osnovi sudac istrage i sudsko vijeće zaključili da je podnositelj prekršio obećanja koja je dao u odnosu na prvotna četiri kaznena djela iz prvotno pokrenute istrage, kao i izrečenu mu mjeru opreza te su mu ponovo odredili istražni zatvor, sada za ta, ali i nova tri djela, naplativši ujedno i podnositeljevo jamstvo u korist državnog proračuna. 35. Za Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku postoji samo jedno ustavnopravno relevantno pitanje kad je riječ o zaštiti ustavnih prava pojedinaca: je li s aspekta jamstva slobode osobe u smislu članka 22. stavka 1. Ustava i članka 5. stavka 1. točke c) u vezi sa stavkom 3. Konvencije ustavnopravno prihvatljivo (prema terminologiji Konvencije, "zakonito") oduzimati slobodu osobi i lišavati je uplaćenog jamstva u situaciji kad bude utvrđena osnovana sumnja da je ta osoba počinila neko (bilo koje) kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, a da to kazneno djelo izlazi izvan kruga onih zbog kojih se protiv nje pokrenula istraga, odredio istražni zatvor, odobrilo jamstvo i propisale mjere opreza? Odgovarajući niječno na to pitanje, Ustavni sud ne polazi samo od izričaja članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a, sagledavajući ih u njihovoj cjelini, koji - prema njegovoj ocjeni - jasno i nedvosmisleno upućuju na negativan odgovor, budući da zahtijevaju konkretnu i razboritu naznaku postojanja opasnosti da će osoba "ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu"). Ustavni sud polazi - posluži li se terminologijom ESLJP-a, i sa "stajališta zdravog razuma" (point of common sense). S tog je stajališta teško razumjeti kako bi postupanje osobe koja je u sličnoj situaciji kao podnositelj, a koja, primjerice, skrivi tešku prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama (za koju je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu), moglo i smjelo štetno utjecati na njezinu pravnu situaciju vezanu uz prvotnu istragu i mjere koje su u okviru nje određene toj osobi (to jest dovesti do ponovnog lišenja slobode u okviru prvotne istrage, naplate jamstva i ukidanja mjera opreza).

21

36. Ustavni sud podsjeća na načelno pravno stajalište, sadržano u njegovoj novijoj odluci broj: U-III-6979/2014 od 19. studenoga 2014.:

"10. ... Stajalište je Ustavnog suda da se članak 123. stavak 1. točka 3. ZKP-a/08 može pravilno primijeniti samo u slučaju kada sud najprije utvrdi postojanje činjenica iz kojih proizlazi konkretna i razborito predvidiva bojazan od ponavljanja kaznenog djela, a zatim i da se radi o opasnosti ponavljanja istog ili istovrsnog djela."

Istovjetno je stajalište izraženo i u ranijoj odluci Ustavnog suda broj: U-III-1162/1997 od 2. prosinca 1998.:

"Bojazan da će okrivljenik ponoviti kazneno djelo znači da bi mogao izvršiti kazneno djelo istovjetno ili slično s kaznenim djelom za koje se kazneno goni, a ne bilo koje drugo kazneno djelo."

36.1. S obzirom na svoju dugogodišnju stabilnu i čvrstu praksu o tom pitanju, Ustavni sud izražava zabrinutost zbog odstupanja koja su sudac istrage i sudsko vijeće učinili u predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku. Oni su u članak 123. stavak 1. točku 3. ZKP-a uveli objektivno mjerilo visine propisane kazne zatvora kao jedini kriterij prema kojem se prosuđuje primjena te zakonske odredbe na konkretne slučajeve ("odredbe Zakona o kaznenom postupku ne specificiraju prirodu kaznenih djela već se ono određuje prema težini kaznenog djela vezano na propisanu kaznu zatvora za to kazneno djelo, kojim prijeti"). Takvim su pristupom sudac istrage i sudsko vijeće otvorili mogućnost da se u posebno osjetljivim postupcima u kojima se odlučuje o lišenju slobode osoba uvede štetni formalizam i mehaničko postupanje, na štetu ustavnih jamstava njihove slobode. 36.2. Štoviše, odstupanje koje je učinjeno u osporenim rješenjima bacilo je sjenu na razumljivost i dostatnu preciznost članka 123. stavka 1. točku 3. ZKP-a, što je Ustavni sud dužan istaknuti. Naime, on podsjeća na stajalište ESLJP-a, izraženo u presudi Mooren protiv Njemačke (2009.), o zahtjevima koji za domaće zakone proizlaze iz koncepta "zakonitosti" u smislu članka 5. stavka 1. Konvencije:

"(β) Tražena kvaliteta domaćeg prava

76. Štoviše, Sud mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj. Za ovu zadnju točku, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, osobito važno osigurati provedbu općeg načela pravne sigurnosti (vidjeti Baranowski, naprijed citiran, §§ 51. - 52.; Ječius, naprijed citiran, § 56., i Khudoyorov, naprijed citiran, § 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti ‘zakonito’ i provedeno ‘u skladu s postupkom propisanim zakonom’, članak 5. stavak 1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi ‘u skladu sa zakonom’ i ‘propisan zakonom’ u stavcima 2. članaka 8. do 11., i oni se odnose na ‘kvalitetu zakona’ i traže da (zakon) bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u svim člancima Konvencije. ‘Kvaliteta zakona’ u tom smislu podrazumijeva da kad nacionalni zakon dopušta lišenje slobode, taj zakon mora biti dovoljno pristupačan, precizan i predvidljiv u svojoj primjeni kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidjeti Amuur protiv

22

Francuske, 25. lipnja 1996., § 50., Izvješća 1996-III, i Nasrulloyev, naprijed citiran, § 71.)."

36.3. S obzirom na takvo stanje stvari, a radi otklanjanja dvojbi koje bi osporena stajališta nadležnog suda mogla otvoriti u sudskoj praksi, Ustavni sud ponavlja svoje dugogodišnje i čvrsto načelno pravno stajalište da je u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP-a riječ o konkretnoj i razborito predvidivoj bojazni od ponavljanja istog ili istovrsnog kaznenog djela koje se osobi stavlja na teret. 37. Ustavni sud na kraju primjećuje da su sudac istrage i nadležno sudsko vijeće pokušali naći poveznicu između (navodnih) triju novih kaznenih djela i prvotne istrage pokrenute protiv podnositelja 20. listopada 2014. zbog četiriju drugih (navodnih) kaznenih djela, obrazlažući tu vezu time što je podnositelj "sve navedeno poduzimao s ciljem da znatno oteža dokazivanje u kaznenom predmetu Ureda za sprječavanje korupcije i organiziranog kriminaliteta K-US-165/14, KPO-US-8/14, IS-US-52/14 i Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-580/14", odnosno radi "ometanja istrage" (v. točke 15. i 16. obrazloženja ove odluke). Nije zadaća Ustavnog suda preispitivati činjenice svih tih slučajeva i utvrđivati jesu li one pravilno i potpuno utvrđene odnosno jesu li iz njih izvučeni pravilni zaključci. S aspekta zaštite ustavnog prava na slobodu, relevantno je samo to što počinjenje novih, drugih, različitih kaznenih djela od onih zbog kojih je određen istražni zatvor, koji je zamijenjen jamstvom, ne može biti ustavnopravno prihvatljiv razlog za sudsku kvalifikaciju o kršenju uvjeta tog jamstva, pa bilo za ta (nova) kaznena djela i utvrđeno da su počinjena s ciljem da se oteža dokazivanje u prvotnoj istrazi ili ta istraga omete. Naime, osnovana sumnja u počinjenje tih novih, drugih, različitih kaznenih djela od onih zbog kojih je određen istražni zatvor, koji je zamijenjen jamstvom, mogla bi biti razlog za određivanje podnositelju istražnog zatvora po drugoj (novoj) osnovi, ali ne bi mogla biti razlog za sudsko utvrđenje o kršenju uvjeta jamstva, jer su ti uvjeti određeni za posve druga kaznena djela u kontekstu prvotne istrage, a za tu su istragu prethodno određena i pravila ponašanja koja podnositelj mora poštovati, uključujući mjere opreza koje su u okvirima te istrage precizno postavljene i određene. Ustavni sud zaključno utvrđuje da je sudska praksa dužna razvijati se tako da uvažava i poštuje ustavna jamstva odnosno prava koja su Ustavom zajamčena uhićenicima, osumnjičenicima, okrivljenicima i optuženicima. 38. Uvažavajući, dakle, činjenicu da se podnositelju - rješenjem od 9. ožujka 2015. - stavlja na teret osnovana sumnja da je počinio nova kaznena djela, koja nisu istovrsna kaznenim djelima učin kojih mu je stavljen na teret prema prvotnom rješenju o provođenju istrage od 20. listopada 2014., Ustavni sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti da se podnositelju, do sada neosuđivanoj osobi, zbog "činjenja novih kaznenih djela ... protivno uvjetima rješenja o jamstvu" odredi naplata iznosa jamstva od 15 milijuna kuna u korist proračuna, ukidanje mjere opreza kao uvjeta jamstva i određivanje istražnog zatvora na temelju članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

23

39. Ukidanjem osporenih rješenja u ovom ustavnosudskom postupku ostaje na snazi rješenje suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-475/14 od 19. studenoga 2014., kojim je ukinut istražni zatvor podnositelju ustavne tužbe (vidi točku 7. obrazloženja ove odluke), kao i rješenje o određivanju jamstva i mjera opreza broj: Kir-Us-475/14 od 13. studenoga 2014. (vidi točku 5.1. obrazloženja ove odluke). Slijedom toga, podnositelj se ima odmah pustiti na slobodu, a jamčevina uplaćena u državni proračun ima se vratiti na depozitni račun Županijskog suda u Zagrebu. 39.1. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), odlučeno je kao u točki I. i točki II. alinejama 1. i 2. izreke.

4) Rješenje vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015

40. Ustavni sud dužan je na kraju primijetiti da situacija vezana uz opstojnost mjera opreza nije jasna. Naime, u točki 10. obrazloženja ove odluke navedeno je da je rješenjem vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015. ukinuta podnositelju mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točke 6. ZKP-a, to jest mjera zabrane podnositelju obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba". Međutim, sudac istrage ukinuo je u točki III. izreke osporenog prvostupanjskog rješenja mjere opreza "iz članka 98. stavak 2. točka 5. i 6. i stavka 3. ZKP određene prema I okrivljenom Milanu Bandiću rješenjem ovog suda od 13. studenog 2014. godine" (vidi točku 1.2. obrazloženja ove odluke), s kratkim utvrđenjem da je sud postupio prema mjerodavnim odredbama ZKP-a i "protiv I okrivljenika odredio istražni zatvor iz istih onih zakonskih razloga zbog kojih je istražni zatvor egzistirao u času zamjene blažim mjerama jamstva i mjerama opreza, a pri tome su mjere opreza ukinute" (vidi točku 15. obrazloženja ove odluke). Proizlazilo bi da je Županijski sud u Zagrebu dva puta u dva dana ukinuo istu mjeru opreza zabrane podnositelju obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba" (iz dva različita razloga), što se ne može objasniti nikakvim racionalnim razlozima. 40.1. Ustavni sud istodobno primjećuje da je nejasno postupanje Županijskog suda u Zagrebu u odnosu na mjeru opreza vezanu uz obavljanje profesionalne djelatnosti podnositelja rezultiralo time da je rješenje vijeća tog suda broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015., kojim je podnositelju ukinuta mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točke 6. ZKP-a, to jest mjera zabrane podnositelju obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba", pravno egzistentno. Ustavni sud u tom smislu ponavlja da učinci navedene mjere opreza odnosno njezina ukidanja izlaze izvan djelokruga Ustavnog suda. Te su mjere u isključivoj nadležnosti redovnog sudstva. Naime, Ustavni sud nije dio sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Njegova je nadležnost specifična i isključivo je usmjerena na zaštitu ljudskih prava. Drugim

24

riječima, ona je ograničena na ispitivanje jesu li redovni sudovi ispunili svoje obveze iz područja ljudskih prava na koje ih obvezuje nacionalni Ustav. 40.2. Stoga je Ustavni sud, u specifičnim okolnostima ovog slučaja, polazeći od neobjašnjivog postupanja Županijskog suda u vezi s ukidanjem mjere opreza zabrane podnositelju obavljanja "zakonite profesionalne djelatnosti gradonačelnika Grada Zagreba", ukinuo i rješenje vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015., kako bi predmet vratio u stanje kakvo bi moralo biti ustanovljeno ovom odlukom Ustavnog suda, kojom se štite isključivo podnositeljeva ljudska prava. Naime, refleksno djelovanje ove odluke na način da se njome osnažuje (i) rješenje vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: Kv-Us-12/15-3 Kir-Us-91/15 od 9. ožujka 2015., nije ni prihvatljivo ni dopušteno. 40.3. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki II. alineji 3. izreke. 41. Odluka o objavi (točka III.) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

PREDSJEDNICA dr. sc. Jasna Omejec, v. r.