NURA BAZDULJ-HUBIJAR

DOBA NEVINOSTI

Kemi Lukaeviu, kolegi i prijatelju.

* * *

Mart 1972. bio je hladan, jedan do najhladnijih koji su stari pamtili. Danima inoima kia je lila bez prestanka. Onda bi nastupio period od dva-tri danabez kie, s tekom naoblakom. Temperatura se ne bi popela ni za stupanj.Nebo olovno, teko. Trudni oblaci polegli po krovovima. Miljacka, koja segotovo redovno lijeno vukla izmeu kamenih zidova korita, valjala se ihuala kao pomahnitala. Ni daha, ni mirisa, ak ni nagovjetaja proljea.

Golo drvee prualo je prema nebu crne mokre grane. Nebo se nijeobaziralo. Turobnost vremena odraavala se i na licima ljudi.

Mirna se nalaktila na prozorsku dasku i zurila u sumorno popodne.Zemlja izmeu okolnih zgrada bila je gola, raskvaena, s utisnutim tragovimaizama, zgaenim kutijama cigareta i mnotvom drugog sitnog otpada. Ulicaprljava, mokra. Rijetki bezvoljni prolaznici kao da su nekamo urili.

Drhtavoj starici koja je jedina koraala polako, oprezno, to zboguzbrdice, klizava puta, to zbog godina, prekinu se ruka na plastinojvreici. Po ploniku se rasue narane i krompiri.

Boja narani se vrlo brzo izgubi, gotovo da se nisu razlikovale odkrompira. Nespretno je iz ruke u ruku premjetala tap na koji se pri hoduoslanjala i sklopljeni kiobran s kojeg je jo kapalo. Pokua unuti. Mirni seuini da gubi ravnoteu, da e se sruiti. Odnekud doprije zvonak djeijismijeh. Starica podie glavu, osvrnu se oko sebe, lagano se uspravi i nastaviput. Ranije (nije znala koliko), Mirna bi trcala dolje i pokupila rasutenamirnice. Sad joj to ni na pamet nije padalo. Spustila je glavu tek toliko daje izvue ispod zastora, protegnula se i ispruila na krevet.

ta joj je danas napisao? Te kratke poruke, za njega moda samokomadii papira, za nju komadii due, postale su dio svakodnevice. italaih je kada bi ostala sama, redovno po vie puta, a onda ostavljala, da bi im sesutra ponovo vratila. A sa svakim sutra - bila je jedna vie.

Toga dana nestrpljenje je bilo manje, elja da raskrili listi tia, a

tjeskoba tea. Zapravo je sve toga dana bilo drugaije. eljela mu je postavitiivotno, sudbinski vano pitanje. Osjeala je kako i on nju eli neto pitati.Oboje su, nije znala zato, preutjeli pitanje, oboje ostali bez odgovora.

Ispreplela je ruke na jastuku i u njihov luk spustila potiljak.Preko puta, na niskom stoliu, bilo je sobno cvijee. Sve protekle

sarajevske godine njegovala ga je brino, s ljubavlju, a mora da je prolo imjesec dana otkad ga nije ni pogledala. Nije se mogla sjetiti kad ga jeposljednji put zalila.

Filodendron se gotovo osuio. Samo je jedan list ivio, pa i on bortao. Natamnoljubiastom puzavcu listovi su bili suhi, spiralno uvijeni, a njene,blijede mladice, idikljale, podivljale. Adam, koji je uvijek imao samo trilista (im bi izbio etvrti, jedan od prethodnih bi se savio i slomio), sada jeimao pet bogatih tamnozelenih listova. Tri su se nadvila nad fotelju blizuprozora. S vrkova su im visile kapljice. Mama se nekad pitala zato adamplae. Kazali su joj da je to zato to nema evu.

Odmah ju je kupila i saksiju stavila do njegove. Uzalud. Adam je i daljeplakao. - Plakao je i Mirnin adam, a suze su kapale na rukopisneobjavljene zbirke pjesama to je stajala na naslonu fotelje.

- Plae li moj adam to s toliko ara piem lou poeziju? - pomisli. Aonda, iz tjeskobe, turobnosti, sivila, bijesnu neto lijepo, upravo udesno. Natananoj grani otrcanog stabla mandarine procvao njean bijeli cvijetak. Zar jemogue da neto procvjeta u ovom sumornom mjesecu to nalikujedecembru, kad jo ni travka nigdje nije nikla?

Ustade, pride stolu i zagleda se u tanane, gotovo prozirne latice. Netotoplo ispuni duu. Nakratko. Tjeskoba se vrati, munija, tea.

Otide do stola. Ispod vaze izvue presavijen list papira. Gledala je ugrafitnom olovkom ispisane rijei bez naslova, bez potpisa:

Potenje je vrlina samo naivnih.

Bar pet minuta gledala je tih pet rijei, a onda ponovo presavila list. - Neznam je li poten, ali naivan sasvim sigurno nije.

Vrhovima prstiju protrlja elo, kao da eli odagnati misli to su nadolazilekao plima. - Da se malo okupiram biranjem meugradskog broja. Nazvat ukuu. Sigurno se jo nisu vratili, plima e do tada valjda proi.

Poe prema aparatu.- Ako su se ipak vratili, ako se mama javi? Da prekinem vezu, ili prosto

kaem: ta da radim, mama? Onaj korak koji vodi u blato ja sam prela.

Spustila je ruke na sto i ispreplela prste. U sobi je ostalo tek malo krtesvjetlosti, ali i pri takvoj i tolikoj svjetlosti svako bi mogao vidjeti da s timrukama neto nije uredu. Grile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zarruke mogu biti mirni dok dua drhti?

Samo ga je jednom pitala voli li je. Dobro se sjea naina na koji je tadapodigao glavu i pogledao je. Te tamne oi, beskraj sigurnosti i samosvijesti,kao da je nisu ni vidjele.

Njeno pitanje razbilo se u mraku predsoblja, kao da nije ni izgovoreno. -Ja bih bila na istom ovom mjestu gdje sam i danas, jaka kao mnogi mukarci,samo ponekad slaba kao mnoge ene, sluala muziku ivota, vedru, prponu,to me zapljuskivala kao pjenuavi valovi, gazila po raskonom, ivomilimu, tkanom od nevinosti i igre, samo da ga nisam srela. Vezu s Hrvojembih i sada doivljavala kao svetu ljubav.

S Hrvojem je sve bilo lako, lijepo, normalno. etali su, na osamljenimmjestima trali dok jednom ne bi ponestalo daha, smijali se, pjevali, gledalisvaki dobar film. Intimnih njenosti meu njima nije bilo, niti su imnedostajale. Odgaali su to za dane kad pred Bogom stupe u zajedniki ivot.Za njega je bila svetinja, svaki dodir bi je oskrnavio.

Mirni, nikad pokorenoj, nikad potinjenoj, niti opinjenoj, to je itekakoimponiralo. U njoj su bile duboko utisnute mamine rijei ko zna koliko putakazane:

- Sve emo ti pruiti. Traimo samo da sauva krepost. Ko to izgubi,nema vie ta uvati. Da bi se palo u blato, dovoljan je samo jedan korak.

Hrvoje je potovao njene nazore, Mirnu uzdigao do trona, njihovu ljubavdo kulta. A Dino? Samo kolega s godine s kojim je zajedno spremala ispite.

Tih, gotovo nezamjetljiv, utljivi usamljenik koji bi njenu panju povremenoprivukao sjajnim mislima. Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedniuvaavanja i istinskog potovanja, jaki, mudri, samosvjesni ljudi, nastojenekakvom naglaenom jednostavnou ublaiti bljesak kojim sjaje.

Vjeno budan, nehajan prema vlastitom ivotu, posjednik banke duha iemocija, bez dinara u depu, siromani rasipnik.

Sve se kod njega inilo zbrkano, prividno u nesuglasju, neredu, u opreci,a samo jednim pokretom, pogledom, rijeju svemu je vraao promiljenost,svemu davao pravi predznak.

U njihovoj prii (za nekoga drami, zavisno od ugla gledanja), prvo susamo uili na podestu slijepog fakultetskog stubita. Nastupali bi periodi kadbi utjeli, dostojanstveno, bez pomjeranja, gotovo sveano. Trea faza poelaje dugim razgovorima.

Obino je ona nainjala neku temu, a svaki njen dugi monolog on bizakljuivao svojim, redovno, defetistikim stavom. Oboje su bili uvjereni daih, naoko sasvim razliite, drugaijih temperamenata, afiniteta, odgoja,porijekla, obrazovanja, vezuje samo intelektualna bliskost, to im jeolakavalo uenje. Nastojanje da jedno drugom sasijeku neki stavispunjavalo ih je zadovoljstvom ili bijesom. Ta tanana nit paukova tkanja izdana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu jaala je mimo njihovesvjesnosti. Da su bar znali. Nekad ju je bilo tako lako prekinuti.

Bio je osoba koju je teko prokontati, ve samim tim zanimljiv. Vjeniizopenik, sam i svjesno se izopio, s izrazom paenika.

Kad se jednom naalila na taj raun, kazao je kako je po njegovommiljenju ovjek predodreen za patnju time to mu je data dua a da jepotencijal patnje izravno proporcionalan potencijalu uma.

Ponekad bi je zaboljela glava od njegovih umovanja, te bi hitala Hrvoju, skojim je sve bilo obino i lijepo.

Nekad bi pak uivala da mu vraa loptice, i vie je po njegovom izrazui reakciji nego po svom uvjerenju osjeala da to ini uspjeno. Poslije jedne

une rasprave o umjetnosti nehajno se nasmijeio i kazao:- Prema tebi poinjem osjeati naklonost. Vjerovatno je oekivao kako e

biti zadovoljna, jer ga je zateklo njeno pitanje:- Misli na onu Descartesovu misao: Ako nekoga potuje manje nego

sebe, onda je to naklonost. Ako ga potuje kao sebe, to je prijateljstvo, vienego sebe - to je ljubav.

Odgovor nije dobila. Zapalio je dvije cigarete i pruio joj jednu. - Zanimame jesi li na to mislio?

- Da.- Po meni, stari mudri Descartes nije imao pravo. Veliki pjesnik, zna na

koga mislim, ubio se zbog posrnule ene, ene sa dna ondanjeg Zagreba. Jeli ona zavreivala potovanje, makar i ono potrebno za naklonost?

- Ko bi ga znao? Moda i jeste.

Trajalo je to poznanstvo, zajedniko uenje, gotovo etiri godine. Sve setumbe okrenulo jedne od prvih noi prologa marta. Oboje su bili sumornograspoloenja, oboje usamljeni, gotovo izgubljeni. Nisu se mogli koncentriratina uenje, te su nakon bezbrojnih pokuaja najzad odustali i krenuli. Dio putaim je bio zajedniki. Ona je ivjela u iznajmljenoj garsonijeri na Vinjiku, onu studentskom domu na Bjelavama. Hrvoje je otiao u posjetu bolesnojmajci. teta. Mogli su poi u etnju.

Bila je blaga i ugodna proljetna no. Ni onda, ni tog martovskog sutona,Mirni nije bilo jasno zato je Dinu pozvala - na kafu. Poeli su dijalozi,sukobljavanje miljenja, stavova, uvjerenja. Povremeno bi povisila ton, on je,kao i uvijek, bio sasvim hladan, sasvim miran. Mnogo su puili te noi. Svakiput kad bi sebi pripaljivao cigaretu zapalio bi dvije, a ona bi se prije otrovalanikotinom nego priznala kako ga vie ne moe slijediti.

Na obine, svakodnevne teme, preli su poslije ponoi. Priao joj je omajci, ocu, sestrama, bratu, eni, golemoj radosti to oekuju dijete. Ta sjetato gaje danas pritisnula kao olovo rezultat je silne elje da ih vidi, dvijenedjelje nije bio kod kue.