Julija Škoro

S novim imenom do novih vrijednosti

Ekološka grupa

Kako so živelinaši stori

Barba Bepo

“Prije 75 godina po!eosam raditi u Koroma!nu.”

Dan otvorenih vrata

Nezaboravna fešta u

Koroma!nu!

UVODNIK

TCK - 4./5./6. 2003.

– Da smo se zaustavili svaki putkad smo bili ponuđeni pićem, akcija bitrajala najmanje dva tjedna, a ne dvadana, opisao je svoje dojmove pred-sjednik Brdsko biciklističkog kluba "Is-tra Bike" Labin, Robert Faraguna na-kon raznošenja prvog broja "Ca jenovega". Ljudi su bili oduševljeni, veći-na je bila upoznata s akcijom pa su

nas očekivali, ali mnogi nisu znali da jenovina besplatna pa su pitali kolikokošta. Na par mjesta naišli smo i nanešto manje srdačan doček, ali ipaknitko nije odbio uzeti "Ca je novega".

Između prvog i drugog broja "Caje novega" vaši su dostavljači završilivrlo uspješnu sportsku sezonu. Mar-ko Faraguna kadetski je prvak Hrvat-ske i pobjednik Kupa Hrvatske koji nijednu utrku nije izgubio! Lučano So-šić treći je u Hrvatskoj u disciplini pe-njanja uz brdo na kronometar, u po-retku veterana Zoran Antunović za-

uzeo je deseto mjesto, odmah zanjim slijedi Moreno Mohorović kaojedanaesti veteran u Hrvatskoj, a me-đu početnicima pri vrhu su Filip Bar-tolić, Nada Zahtila i Luka Zahtila. I jošnešto čime se klub ponosi: prvi je uHrvatskoj uveo elektronsko mjerenjevremena na utrkama.

U nedjelju, 7. rujna Holcim Hr-vatska je sponzorirao Treći ekipni tri-atlon koji je BBK "Istra Bike" organi-zirao u Rapcu, a sljedećeg će mjesecapomoći u organizaciji biciklijade uKoromačnu. No, neće to biti jedina

promocija ovog spoja sporta i eko-logije – Faraguna ima još planova zaceste, putove i puteljke oko vaših do-mova.

– Osim što smo utrku na Dubroviu buduće prijavili kao međunarodnu, udugoročnom nam je planu ostala orga-nizacija trodnevnog maratona na La-binštini. Jedna od etapa bi se svakakovozila preko atraktivne Skitače, a željanam je da dio te trase prolazi i kroztupinolom.

A u prosincu će vas naši dostavljačirazveseliti trećim brojem "Ca je novega"!

"Planiramo trodnevni biciklisti!ki ma-raton koji bi se vozio i preko Skita!e"

Nakladnik

HOLCIM (HRVATSKA) d.o.o.Koromačno bb, 52222 Koromačno

tel.: 052/ 876900

fax: 052/ 876240

e-mail: info-hrv@holcim.com

www.holcim.hr

Grafička priprema

Borovac i Bence d.o.o.

SADRŽAJ

Julija ŠkoroS novim imenom do novih vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3

Što se i gdje proizvodi pod nazivom “TC Koromačno”?

TC Koromačno na hrvatskom tržištu cementa i betona . . . . 4

Svjetski dan zaštite okoliša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

Srednjoškolci prate stanje zraka, zemlje i vode

"Živimo u vremenu kad čovjek mora zaštiti prirodu od čovjeka" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

Gospodin tovar

Rezervat magaraca “Liburna” - tovari 21. stoljeća . . . . . . . . 10

Bodibilderi iz Koromačna

Jaki ljudi iz jake firme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

2

Ova je publikacija tiskana na recikliranom papiru.

ROBERT FARAGUNA - predsjednik brdsko-biciklističkog kluba “Istra bike” Labin

E K O D O S T A V A D O V A Š I H V R A T A

INTERVIEW

broj 1

– TC Koromačno već tri godine nijesamo tvornica cementa i isto tako nijesamo u Koromačnu. S druge strane, diosmo svjetske grupe, jedne od najvećihproizvođača cementa i želimo da to lju-di znaju već i po samom imenu tvrtke. –ilustrirala nam je Julija Škoro potrebuza promjenom imena sada već bivšeTC Koromačno. Diplomirana ekono-mistica iz Poreča nakon završetka fa-kulteta u Zagrebu radila je u turizmu uPoreču i Zagrebu, da bi se potom nas-tanila u Labinu i zaposlila u TC Koro-mačno. Radila je na raznim projektima,a trenutno vodi zahtjevan projekt "bran-dinga" tj. promjena naziva i vizualnogidentiteta tvornice.

– Tim koji je zadnjih nekoliko mjese-ci naporno radio sastoji se od 19 osobapodijeljenih u nekoliko manjih timova.Tim za ljudske potencijale i internu ko-munikaciju organizirao je radionice zaradnike i pripremio internu brošuru o vri-jednostima po kojima Holcim želi bitiprepoznat, tim za marketing i prodaju jepripremio brošure o cementu i betonu,postavio i nove internet stranice, orga-nizirao nastup na Jesenskom zagre-bačkom velesajmu, i organizirao već tra-dicionalni Dan kupaca, koji će ove godi-ne biti u Koromačnu i Rapcu. Informa-tički odjel je izvršio sve promjene u soft-veru. Ono što je vjerojatno bilo najuoč-ljivije bilo je djelovanje tima za bojanjezgrada, silosa, cisterni za cement i mik-sera za beton, a nadamo se da vam sesvidio program kojeg je organizirao timza organiziranje fešti.

Naslušali smo se ovih dana o bran-dingu. Što zapravo ta riječ znači?

– "Branding" je engleska riječ, a zna-či stvaranje "branda". To je riječ za po-jam nama poznatiji kao "trgovačka mar-ka" ili samo "marka". Marka ili brandmože se odnositi na neki proizvod kaošto je su Coca Cola ili Mercedes, a možese odnositi i na tvrtku. U našem slučajuodnosi se na tvrtku što znači da kao tvrt-ka preuzimamo novi vizualni identitet ivrijednosti po kojima, unutar konceptaodrživog razvoja, želimo poslovati. Kaogrupa koja proizvodi cement, beton iagregate u 74 zemlje, Holcim je drugi nasvijetu proizvođač cementa, ali to je biloteško zaključiti jer se u svakoj zemlji po-duzeće drugačije zvalo. Zato je prije trigodine kad je projekt započeo rečeno:"Želimo da od grupe poduzeća postane-mo grupa s jednim i prepoznatljivim ime-nom!" Izabrano je ime Holcim, koje jespoj početka riječi "Holderbank" – nazi-va mjesta u Švicarskoj u kojemu je djedsadašnjeg vlasnika Holcima kupio prvutvornicu cementa i početka riječi "ci-ment" što na francuskom znači cement.Zato se "Holcim" čita kao "Holsim".

Što Koromačno kao mjesto ovompromjenom dobiva?

– Iako se naziv mjesta više ne nala-zi u imenu tvrtke, Koromačno i dalje osta-je mjesto u kojem Holcim ima najviše za-poslenih ljudi u Hrvatskoj. Osim toga,tradicija i svi uspjesi TC Koromačno činesadašnji Holcim. Ljudima će sigurno tre-bati vremena da se naviknu na novo ime,a s novim imenom dolaze i nove vrijed-

nosti po kojima želimo biti prepoznati. UHolcimu su ljudi temelj uspjeha, a to po-kazuje i naš slogan "Snaga. Stvaranje.Strast." koji se temelji na entuzijazmu istručnosti radnika. Taj slogan i vrijednos-ti služe kako bi svi radnici u svakoj zemljiradili u skladu s jednim imenom i ostvariliviziju: "Gradimo temelje za buduće gene-racije."

Vi često kontaktirate sa svojim ko-legama u svijetu?

– Da i to je super. Zato jer svaki putkad zapneš u rješavanju nekog proble-ma možeš nazvati kolegu u nekoj drugojzemlji i upitati ga za savjet. Osim toga,redovito se održavaju sastanci po područ-jima unutar tvrtke, npr. sastanci proiz-vodnje, prodaje, nabave ili financija i točesto u raznim zemljama. U ovo vrijemekad je znanje skupo velika je stvar kadse možemo pouzdati u iskustvo i znanjesvojih kolega, a kroz to znanje pozitivnoutjecati i na razvoj regije u kojoj radimo.

Koromačno je, dakle, postalo članjedne velike svjetske obitelji?

– Točno, i to obitelji koja ima punoprednosti. Jedna od najvažnijih je sigur-nost jer pomisao radnika koji svakogjutra dolazi na posao da je jedan od51.000 radnika Holcima širom svijetaulijeva dugoročnu sigurnost. Kao protu-teža toj svojoj veličini, Holcim želi njego-vati jednostavnost, biti jednostavan uposlovanju, na usluzi i uvijek pristupačan.Međutim, trebat će vremena dok svi poč-nemo raditi u skladu s tim vrijednostima.Jedan od načina na koji smo počeli raz-mišljati prema novim vrijednostima su iradionice kao što je bila radionica zasrednji management, organizirana prijedesetak dana s ciljem da se utvrdi kakodanas gledamo na njih i što trebamo na-praviti da bismo ih ostvarili. Bilo bi namdrago kad bi nam svojim prijedlozima utome pomogli i naši partneri, kupci, do-bavljači i lokalna zajednica.

S novim imenom do novih vrijednosti

JULIJA ŠKORO– voditeljica projekta promjene imena TC Koromačno u HOLCIM

3

TCK - 4./5./6. 2003.4

HOLCIM

PITURI PONAD OBLAKASvatko je od nas barem jednom,

pod budnim okom majke, žene ili lju-bavnice, skidao zavjese, mijenjao žaru-lje u predsoblju ili "nedajbože" čistiozahrđali oluk ili dimnjak. Napetost i ne-lagoda širili su se oko požrtvovnog "kuć-nog majstora". Sve oči bile su uprte unjega – samo da ne padne, samo da nepadne…. Jer visina ne oprašta. Ako ištau čovjeka budi strahopoštovanje ondaje to visina.

– Kad sam gore ne razmišljam nio-čemu, razmišljam jedino kako ću se spu-stiti dolje i nakon svega ići popiti jednomalo “pivce za živce” – objašnjava namsvoje impresije Željko koji pola danaprovede na visini od 60 metara farba-jući novi LOGO tvornice Koromačno.

– Sve radimo običnim valjkom, kaoza farbanje stana, samo je boja speci-jalna – za zidove. U košu, bez pauze far-bam 2 sata, onda se spuštam do dna dabi ovaj drugi Željko – pokazuje na bra-datog, patinom iskustva prefarbanogkolegu imenjaka – pomaknuo cijelu kon-strukciju sa sajlama malo lijevo.

– Meni se vrat ukoči od stalnoggledanja prema gore – objašnjava svojproblem Željko (senior).

– A šta se radi kada vas na visini 60metara ulovi mala nužda? – postavlja-mo ekipi bezazleno, ali u suštini vrloegzistencijalno pitanje. Željko (senior)se dvoznačno smiulji, znakovito uvlačidim cigarete i taman kada kreće u svo-ju ekspertizu problema, treći član eki-pe Goran uskače u razgovor vrlo diplo-matskim odgovorom.

– Mi smo ipak tu u krugu tvornice imoramo se ponašati prema nekim pravi-lima. Uglavnom, tada se ide dolje i obavise sve što treba.

Ova trojka iskusnih radnika, kole-ga i prijatelja proputovala je cijelu Hr-vatsku. – Bili smo na hidroelektrani u Ča-kovcu, Splitu, Plominu I i II, Kostreni, radi-mo pljeskarenja, kemijska čišćenja, far-banja metalnih konstrukcija …. – širiruke Goran koji je trenutno na pošte-di zbog male sunčanice koju je zaradio

“tamo gore” odmah ispod oblaka. – Ovdje radimo taj novi LOGO tvor-

nice i mora biti gotov prije 12.09. NoviLOGO pravi gospođica Julija. Napravitiće se samoljepljiva matrica koja će sepostaviti gore, na ovu bijelu plohu kojumi pripremamo i onda će se povući crtepo kojima će se ofarbati LOGO – objaš-njava nam izvedbeni postupak Goran.

– Tjeraju nas malo oni HTZ-jci dabi morali nositi kacige, a ako padneš savisine od 60 metara kaciga ti tu puno ne

može pomoći. S kacigom glava bi zaku-hala – ubacuje se ničim potaknut u raz-govor Željko (junior).

– Koji je posao najopasniji? – u ne-dostatku svježih pitanja, nastavljamo spropitivanjem već dobrano “umornih”sugovornika.

– Najopasnije je padanje s visine.Pasti možeš samo jedanput. Nema po-pravnog ispita – zaključuju ironično svatrojica.

tekst i fotografije: Radenko Vadanjel

REPORTAŽA

Snaga. Stvaranje. Strast.Tri riječi – tri rečenice, zajedno

djeluju čvrsto poput betona, kojemuje duša cement. Pod ovim je sloga-nom Holcim grupa prisutna na svjet-skom tržištu, a to znači i Holcim Hr-vatska, bivša TC Koromačno. No, za-što je bila potrebna promjena imena?

Od 1912. godine, kad je u švi-carskom Holderbanku, malom mjes-tu veličinom usporedivim s Koromač-nom, pradjed sadašnjeg vlasnika Hol-cima kupio prvu tvornicu cementa,proizvodnja se do danas proširila na74 zemlje i sve kontinente osim An-tartika, s više od 51.000 zaposlenih.Međutim, malo je tko znao da se uHolderbanku nalazi sjedište drugogpo veličini svjetskog proizvođača ce-menta, iz jednostavnog razloga štose u svakoj zemlji tvornica drugačije

zvala. S druge strane, već više od trigodine TC Koromačno nije samo tvor-nica cementa i ne nalazi se samo utom mjestu, već proizvode cement ibeton na devet lokacija: Koromačno,Umag, Jastrebarsko, Zadar, Klana,Karlovac, Zabok i Donja Bistra. Sasvimprirodno, nametnula se želja za jed-nim imenom koje će sve tvornice po-vezati i međusobno učvrstiti. Slijedomtoga javila se potreba i za jedinstve-nim vizualnim identitetom.

Holcim je ime nastalo od poče-taka riječi “Holderbank” i “ciment”(“siment”) što na francuskom značicement. (Holcim se dakle izgovara“Holsim”). Nije teško dokučiti da lo-gotip nastaje povlačenjem dviju para-lelnih crta preko produženog polukru-ga te se tako dobiju slova “H” i “C”.Razlog postojanja, svoju misiju, Hol-

cim je definirao ovako: “Želimo bitinajcjenjenija i najprivlačnija tvrtka unašoj industriji, stvarajući vrijednosti zanaše radnike, poslovne partnere ilokalnu zajednicu”. Holcim sebe vidikao tvrtku koja “gradi temelje zabuduće generacije”, a osnovama svoguspješnog poslovanja prije svega sma-tra stručno osposobljene radnike ko-ji svoj posao obavljaju sa strašću pre-ma stvaranju, zatim inovativna rješe-nja koja nastoji pružiti kupcima te pro-micanje korporativne kulturne otvo-renosti i međunarodne razmjene

znanja i iskustava, za što su se sadastekli pravi uvjeti. A sve to unutar kon-cepta održivog razvoja, na kojemutemelje svoje poslovanje.

Možda navedeno u prvi mah dje-luje složeno, ali zato se među temelj-ne vrijednosti koje će prožimati čitavHolcim pored prisutnosti, stručnosti,odlučnosti, kreativnosti i odgovorno-sti ubrajaju jednostavnost i pristu-pačnost.

– Želimo da nas naši partneri do-življavaju kao nekoga s kim je jedno-stavno poslovati, poručuju iz Holcima.

S HOLCIMOM U SVIJET

broj 1 5

INTERNA FEŠTA Kako su radnici proslavili

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

Svatko je od nas barem jednom, pod budnim okom majke, žene ili ljubavnice,

TCK - 4./5./6. 2003.6

NAŠE MJESTO

Lučano i Giuseppina bračni su parkoji je odavno proslavio srebrni pir, aliprije svega, prije svih bračnih obavezai uzajamnih “životnih briga”, oni su ko-lege ribari. Točnije, posljednji profe-sionalni ribari u Koromačnom. Pronašlismo ih u debeloj hladovini stambenezgrade koja udomljuje radnike u ce-mentari još od “vremena Italije”. Tusu još, nona Ana te Ron i Aro – dve ve-like maze, dobro uhranjene i pomalouspavanog garda. Razgovor o ribare-nju, kako smo prvotno planirali, nepla-nirano je krenuo posve drugim tokom.

– Rona smo uzeli kada nam je um-ro Dolf – češkajući gustu crnu dlaku mu-šićavog labradora, započinje svoju pri-ču barba Lučano.

– Eee, Dolf je bi ka covik, pametani miran ka bubica .. a sve je pratio, sve..Ovaj ni tako dobar, još se ni storija, amozda ce, kada bude malo stariji.

Ron kao da predosjeća neugodnu,subjektivnu salvu glorificiranja njegovapredhodnika, umirio se i liže žmarene"borolete" i cijelo stopalo svoga gazde.

– Dobar, dobar Ron – tješi ga bar-ba Lučano.

– Ja sam u stvari profesionalka već30 godina – uključuje se u neobavez-no ćaskanje teta Giuseppina.

– Lučano je radio u cementari kaominer, a poslije na buldožeru, a tek ka-da je otišo u penziju mi se je do krajapridružio.

– Imam 83 leta i ne znan plavati –ubacuje se iznebuha u razgovor nonaAna, prva susjeda Lučana i Giuseppina,ponesena dojmom nastale atmosfere.

– Na more san hodila z mužem, anisan znala plavati. Mene je muž vezivaza noge, nisam mu htela puštit, ali meon veziva, da ne padnen z barke jer neznan plavati!

Predvečerje je najugodnije dobadana. Cjeli mali univerzum – flora i fau-na, sve doživljava katarzu; pomidori uvrtu srču večernju porciju vode iz“žbrufadora”, more se umirilo, sparinesplasnule, mačke se protežu timarećikrzno, ptice spavaju, a mještani sjeda-ju ispred svojih portuna – ćakulaju, češ-kaju noge i zijevaju.

– Kupamo se saaamo ako padne-mo u more – smije se barba Lučano.

– Meni se čini da smo štufi morajer ga imamo tu odmah poli kuću i zatose baš ne volimo kupati - dodaje tetaGiuseppina.

– Eee, ma je nekad bilo lepo – po-novno upada u razgovor nona Ana, idalje u svom filmu.

– Puna kuća nas je bila, a sad je semrtvo, jer smo si stori. Bilo je više fešti,imali smo i kino, magari je to bila crkvama ni bila nikada blagoslovljena ... – raz-vlači životnu priču nona Ana.

– Mi smo prvi u mestu imali TV. Naprozor bi se stavi i tu vanka – uzbuđenorasteže ruku barba Lučano – bi bila po-zornica, bilo svetsko prvenstvo ili bilo ko-ji sport ili oni festivali, "San Remo" i to.

– A kada su se ljudi spustili na Me-sec, mislim za taj slučaj, su ljudi počeli

malo više kupovati televizije – nadove-zuje se teta Giuseppina.

– A kako se ribarilo prije? – pokuša-vamo odmotati već dobro zauzljanoklupko i vratiti se nekako na glavnutemu.

– Lovilo se više, ali ja vam kažem iovo – slijedi znakovita pauza – neka jeribe manje, ali sad su bolje plaće! Sad cepocet sezona od lignja – tiho, zavjere-nički nastavlja barba Lučano – samo damalo padne kiša, da malo zahladi, datemperatura mora padne, ne samo zra-ka i onda ce poceti lignje sve do Novegodine.

– Ima dosta “sportaša” na moru, aliprofesionalaca više nema ovdje – nado-vezuje se opet teta Giuseppina.

– A šta imamo? Imamo mreže, pa-rangale, više, pušće za kalamari.. i nišviše. Gdje lovimo? Eee, recimo lovimo doCrne punte – zagonetno se smješi tetaGiuseppina.

– Moja hćer i unuka rade tu u men-zi, u tvornici. Forši ih znate, Laura i Nives?.... – ponovno se ubacuje u razgovornona Ana, dok nam se Ron i Aro pletuoko nogu. Obojica su mužjaci i ljubo-morni su jedan na drugoga.

– I naš sin je zaposlen u “Koromač-nom”, Masimo, radi kao miner. Tako sani ja poce... – prisjeća se mladosti barbaLučano i nanovo skrećemo s glavneteme u neobavezno lamentiranje – ća-kulanje o svemu i svačemu.

Reportaža:

9akule osvemu isva!emutekst i fotografije: Radenko Vadanjel

Po!elo je 1926. godinePrvi put se ime naše cemen-

tare spominje daleke 1926. godine,kad je uvali Koromačno nedalekood Crne punte puštena u rad prvatvornica na ovom prostorima. Ula-gač je bilo dioničarsko društvo SPE-MA Giuseppe Cornigliaro, koje jedotadašnji mir u lijepoj uvali na istoč-noj obali Kvarnera prekinulo davšiprednost cementari zbog tri vrlosnažna gospodarska argumenta: ve-like količine sirovine, neposredneblizina goriva, odnosno ugljena iz Is-tarskih ugljenokopa, te jeftine radnesnage u okolici.

Temelji prve tvornice u uvaliizmeđu Vošćice i Ubasa postavljenisu četiri godine ranije, a veliko gradi-lište bila je najava ogromnih promje-na u siromašnom kraju ratara, sto-čara i pomoraca. Bijela prašina izdimnjaka, koji će prestati s radom tek1986. godine, pomorcima na hirovi-tom Kvarneru ubrzo će postati po-uzdaniji putokaz od lanterne na Cr-noj punti. Već dvije godine nakonpočetka rada proizvedeno je 28 ti-suća tona portland cementa, a de-set godina kasnije 62 tisuće. Cementiz Koromačna se uglavnom prevozibrodovima, najčešće jedrenjacimaovdašnjih ljudi, a kupci su uglavnomiz Pule, Rijeke, Trsta, Venecije i dru-gih luka sjevernog Jadrana ondašnjeKraljevine Italije. Kad je Italija 1937.godine zaratila u Abesiniji, kvalitetnicement iz Koromačna najvećim dije-lom završava na afričkom kontinentu.

Uz sam dimnjak cementare iz-građeno je radničko naselje, nazva-no Valmanzzinghi, po generalu Man-zzinghiju, projektantu tvorničke lu-ke u Koromačnu. Zahvaljujući ce-mentari Koromačno je već 1930. go-dine dobilo prvu telefonsku liniju, auskoro i autobusnu vezu s Labinom.

Kapitulacijom Italije proizvodnjau našoj cementari se gasi, a obnavljase odmah nakon završetka rata, kadje cement vrlo tražena roba u raz-rušenoj Jugoslaviji, unutar čijih se gra-nica našla Istra. Uz niz tehnološkihpoboljšanja stara cementara rekord-nu proizvodnju od 400 tisuća tonaostvaruje 1980. godine.

Nova era naše cementare po-činje 1992. godine, kada njen vlas-nik postaje švicarska tvrtka SocieteSuisse de Ciment Portland, kasnijeHolderbank, koja iz temelja mijen-ja odnos prema okolišu, proizvod-nji i poslovnoj filozofiji. Protekle jegodine iz Koromačna na tržištu za-vršilo 681 tisuća tona cementa i474 tisuće tona klinkera.

tekst: Marijan Milevoj

broj 1 7

“Kako so živeli naši stori”Kako so naši stori delali supo

“Kako so živeli naši stori” se zove libretić, ali bolje reć brošura ku sospravili učenici Srednje školi Moteta Blažine Labin ki se bave s ekološke-mi projekti i ki so članovi “UNESCO-SEMPER, GLOBE&ECO group”. Li-bretić je napison na našen, labinjonsken dijalekte i na englešken, a otelose na jenen meste spravit znonja od našeh pranoni i pranoneti ka se po-malo zobljivajo ili ka so već zobljena.

I sada, ku ga zamete va ruki i malo listate ćete se forši pitat da ca tre-ba pisat kako se dela maneštra, krafi, ali bakaloj na belo i da ku ki to nezno, neka se zajeno gre hitit ća! Ma ni tako! Leta pasivajo i ten mlajen toni jušto kako vodo pit. Eko, našen storen je va svoje vreme bilo normal-no delat supo, a ki danas zno kako se dela supa? Ca je – ja, ma kako sejušto dela? A srednjoškolci su va libretić stavili jedon joko lepi recepet zanjo!

SUPA

Ca pride nutra: 2 feti domoćega kruha, pol litri crnega vina, 2-3 veležlice cukara, 2 preski

Kako se dela: Stavimo peć kuh na ugnjeri od ognjišća. Obrnjivamoga s obe bondi dok ne dobije lepi, žuti kolor. Va bukaletu stavimo vino,zamešamo cukar i hitimo ocišćene preski narezane na kusi. Kad zamemokruh s ugnjeri, spuhnemo popel i dokle je još tepal ga stavimo va vino

Mora bit dobro, a?! Neki bi rekli da namesto preski treba stavimmalo ulja od uliki i papra. Zoc ne? Supa z oven, supa z onen - sacega semore kombinat. Da smo malo šegoveji i da malo više držimo do svojestarini bimo za turisti po Rapce delali "Supa Paty", a ne neki "Sangria Par-ty" i takove stvora, ca ne?

STORI ĐOGI

Dolazak na posao za većinu ljudisvojevrsna je trauma. Ranojutarnje bu-đenje uz pomahnitalu budilicu ili mod-erniju verziju s piskavim “tilu-lilu” sig-nalom, gužva u redu za kupaonicu, guž-vanje u autobusu, miris parfema i in-tenzivnog znoja koji probija majice, za-stoji… slika su svakodnevne histerijekojom počinje dan.

Za utjehu svima nama – ranoju-tarnjim ranoraniocima – gospodinJosip Laković zvani Bepo, iz Koromač-na, rođen davne 1911. godine u Raklju,ispričao nam je vrlo osebujnu, neobič-nu priču o svojim odlascima na posao,koji složenošću i dinamičnošću poma-lo podsjećaju na danas vrlo popularan,ali iznimno težak sport – triatlon.

– Evo kako san ja hodija na delo vafabriku dvajset i osme. Najprvo smo ves-lali z barkom od Raklja do Tunarice. Pok-le smo na noge šli priko brda do fabrike.Va Koromačno smo rivali za okoli dvi ure.I tako svaki dan z dela, na delo, bilo zi-ma, bilo teplo. Ni bilo lako. A kada je bi-lo slabo more nismo nanka rivali na de-lo i zostali bi bez nadnice. Mi ti kapiši?,unosi nam se u lice barba Bepo, izno-seći informacije stare gotovo cijelo sto-ljeće iz svoje “banke podataka”.

– Dobro čujem, hodan, vidim nadaleko, ali ne mogu više dobro čitati, oda-je nam. Sliježemo ramenima čudeći seokretnosti tog 92-godišnjaka.

– Eee, prvo je nas delalo okoli 600-- 700 duš, a sada ne znan ako ih je 200

zustalo. Sve se je delalo na ruke. Ja sandela u kavi. Dvajset i tri vagoneta si mo-ra napraviti na dan. To je bila normapokle rata, a za vreme Italije je bilo hu-je, jer se plaćalo po vagonetu, ali slabo.

Ovo nas podsjeća na Dickensoveromane. Zamišljamo 17-godišnjeg Bepakoji macom razbija grotu, tovari kamenu vagonet i vuče ga van iz kave, nosivreće od 50 kilograma do broda...

– Ča je oni put bilo prašine. To seni moglo izdržati. Čuda praha je bilo oniput, vrpolji se barba Bepo na naše prizi-vanje prašine, kao da se bori protiv opa-ke, nevidljive sile. Saznajemo da su starioluci nekih kuća još do pola puni ce-menta, praktički zabetonirani. “Samoda nekome ne padnu na glavu”, za-ključujemo pogledavajući se.

– Danas su ljudi svi kako bez srca,umorni, tihim tonom barba naglo zao-kreće temu razgovora.

– Televizija je sve rovinala, kapiš.Bolje je bilo kad nisi niš zna, pomalo filo-zofski izlaže svoju tezu.

– Ja ne baciljam televiziju. Malo se-dim, malo šećem. Ku je lipo vrime grenvanka, do fabrike i nazat. Sada je umrojedan čovik, niki Mate. On je ima 90 go-dina. Ja imam 92 i pet miseci. Smo vajkbili skupa. Sada san sam. A ja ću još doklime pušte. – A ki? – A ljudi ki zapovida-ju. A ča ja znan, niki govore Bog. Nikiovako, niki onako, kaže nam barba Be-po prateći nas do portuna kuće br. 27.

KAKO SE NEKADA DOLAZILONA POSAO U KOROMA?NO

Barba Bepo - “posljednji Mohikanac” tekst i fotografije: Radenko Vadanjel

Ozračje u malom istarskommjestašcu Koromačno, dan uoči ve-like fešte, odisalo je neuobičajenonaelektriziranom atmosferom.

Nakon nenadanog neverinakoji je predpremijerno održanu in-ternu feštu radnika tvornice dan ra-nije potisnuo u tvornički hangar, teučestalih smjenjivanja kišnih i sun-čanih razdoblja – uobičajeni kur-toazni razgovori o vremenu popri-mili su ozbiljan ton. Velika fešta Hol-cima “Dan otvorenih vrata”, ovisilaje, doslovno, o trenutnom raspo-loženju astralnih, nebeskih sila.

Jutro je osvanulo sunčano i ti-ho. “Dan otvorenih vrata”, ovoga

puta “pojačan” i promocijom no-voga imena tvornice Holcim, mo-gao je početi. Zgusnut, slobodnomožemo reći maratonski program,

od ranojutarnjih, pa sve do kasnih,“sitnih” sati iza ponoći, osmislio jeuhodani tim mladih Holcimovihsnaga.

Dvjestotinjak osnovnoškolacaLabinštine, brzinom desantnih ma-rinaca, prekrilo je parkiralište ispredtvornice cementa. Dočekali su ihštandovi Crvenog križa Labin, Udru-ge Put, Rezervata Liburna s tri malakozlića i nekoliko “samozatajnih”magaraca, te Izviđački odred La-bin. A za veselu atmosferu bili su

zaduženi vedri klaunovi – glumciMalog istarskog lutkarskog kazali-šta Pula, koji su razdraganu djecepoveli na brod “Sfera” i tijekomugodnog putovanja izveli pred-stavu “Eko basna o zlatnoj ribici”.

Odrasli, naizgled ozbiljniji izamišljeniji, isto su se igrali. EkipeHolcima, Dalmacijacementa i Na-šicecementa odigrale su nogomet-ni turnir bez većih lomova i povre-da. Doduše, u žaru igre, kada supoodmakle godine, škripanje zglo-bova ili trenutna malaksavost, natren bili zaboravljeni, zalutao bi ipokoji nesmotren udarac ili jačeplasirana lopta na protivničku stra-nu. No to je uz nerazumljivo mrm-ljanje “pogođenoga” brzo bilo za-glađeno.

U večernjim satima, zalazaksunca bio je “rezerviran” za mno-gobrojne uzvanike koji su se našlina palubi broda “Sfera”. “Sfera” nasje provozala jednosatnim kružnimputovanjem uvalom Koromačna.Ugledne goste neformalnom zdra-vicom pozdravio je u ime domaći-na Urs Fankhauser predsjednikUprave i Jakša Barbić predsjednikNadzornog odbora Holcima. Mor-ski zrak, avanturističko brborenjebrodskog motora, morski plodovite domaće vino, učinili su zamišlje-no neformalno – poslovno druže-nje ugodnim i opuštajućim.

Nakon jednosatne relaksira-juće vožnje odmah do tvorničkoggata sustigli smo grupicu uzvanikau ležernom čavrljanju koja nas jeodvela do glavnog platoa ispod ve-likih obrisa tvorničkih postrojenja,gdje je bilo neobično živahno. Po-sjetitelji, a ima ih preko tisuću tiska-ju se oko štandova na organizira-nom Sajmu nevladinih udruga. Naštandovima Društva športova namoru “Koromačno” i NK “Cement”ljudi uživaju u svježe pripremljenim

morskim specijalitetima, te proma-traju neobičnu alkemiju pretakanjavina iz velikih bocuna u male, pla-stične čaše. Štand Crvenog križa zamjerenje tlaka posjećuju samo hra-bri, djeca na štandu Rezervata “Li-burna” provlače ruke kroz impro-viziranu ogradu do malih, pravihkozlića, na nekim se štandovima for-mirao red za ribe, red za rižot odliganja, smioniji posjetioci se veru,padaju, pa opet pentraju po umjet-noj stijeni Planinarskog društva“Skitaci” – za dugačkim stolovimaljudi se razdragano smiju, pijuckajui nabadaju ćevapčiće na čačaka-lice… Gledamo se u čudu. Ne mo-žemo dokučiti. Gdje smo mi to za-

lutali, u nekakvu “zemlju dembeli-ju?".

– Prvo i prvo, ja se ne bi složioda je makedonsko vino bolje nego na-še domaće, drugo i drugo, mislim daje ugođaj fantastičan – “joko lepi”,treće i treće ekipa je složna i veselai mi ćemo zostati tu do jutra, ako tre-ba – precizno numerirajući utiske ovezasigurno najveće fešte u Koromač-nom, barem u ovom tisutljeću, ra-portnim glasom obraća nam se gsp.Serđo Kocijel, predsjednik Limene

TCK - 4./5./6. 2003.

DOGAAAJI

8

Tvornica cementa Koroma!no

glazbe Labin. Oko "limenjaka", umeđuvremenu, stvara se neobičnagužva. Legenda labinskog kraja “še-rif” zvan Euro Laube u svom čuve-nom bijelom šeširu ispod čijeg obo-da strši stakleni pogled revolvera-ša, preuzima dirigentsku palicu. Li-menjaci uz njegovo raskošno “diri-giranje” nastavljaju nizati sambu,salsu, charleston…

Na suprotnoj strani, u zaleđuglavnih zbivanja, poput nekih mistič-nih australskih aboridžina, sviraju sop-ci iz RKUD-a “Rudar” iz Raše s dve so-pele, mihom i jedinim obožavateljemkoji ih spontano prati prigušenim gla-som. U pauzama muzičari degustira-ju vino iz svojih vlastitih izvora, zagrija-vajući se za nastupajuću završnicu.

– Tu smo došli samoinicjativ-no. Đino Bučićje nekad dela tu vafabrike, pa smo došli malo zasost –objašnjava nam, prenoseći težinu sjedne na drugu nogu, gsp. Lino Mi-

lotić iz Crnega. Osim njega tu sujoš gsp. Pino Zupanić iz Zbrgoda,kantadur gsp. Ecjo i već spomenu-ti Đino iz sela Bartići, preciznije selaiznad Salakovci.

– To je vela fešta, neman ko-mentara, sve naj, naj... – uzbuđenose uključuje u razgovor najstariji gsp.Pino.

Vraćamo se prema epicentrusvih događanja. Putem se nižu os-vjetljeni štandovi nevladinih udru-ga i škola s kojima Holcim surađu-je. Za binom više nema nestašnogŠajete, Gustafi šibaju prepoznat-ljive hitove, a fešta nakon urnebes-nog vatrometa dostiže svoju pravukulminaciju. U općoj gužvi i mete-žu susrećemo razdraganoga gsp.Ursa Fankhausera, predsjednikaUprave Holcima. Obzirom na op-timizam kojim zrači i koliko ljudipoznaje, čovjek bi pomislio da jeporijeklom iz naših krajeva.

Dobra je tradicija Dana ot-vorenih vrata ove godine nastav-ljena i u Zaboku, gdje su u posje-tu došla djeca iz vrtića Cipelići,učenici 3c razreda OŠ KsaverŠandor Gjalski i novinarska gru-pa njihove škole.

Za veselu su atmosferu, doksu djeca izlazila iz autobusa, bilizaduženi žongleri: loptice su sevrtjele u zraku, šarene trake vijo-rile, sve u vedrom ritmu bub-njeva. Pažnju djece privukao jei veliki crveni balon, s pletenomkošarom i vrućim jezičcima vatrekoji su se pružali prema vrhu ba-lona. Da li ste znali da je balon na-punjen vrućim zrakom težak 3tone? A ipak lagano lebdi iznad tla.

Uz zabavu, za djecu je or-ganizirana i mala radionica: kakosu beton radili naši stari? Djeca3c su se za tu radionicu ozbiljnopripremila: napravili su veliki panona kojem su napisali sve što zna-ju o betonu, bilo je recepata kakonapraviti beton, slika u tušu, ko-laža... I stvarno puno znaju! Apokazano im je i kako se nekadbeton ručno miješao i nosio udrvenoj traglji, pa je onda došlaelektrična energija i miješalica,koja je mnoge ruke sačuvala odžuljeva, a danas je najjednostav-

nije i najčišće naručiti gotovi be-ton pred gradilište.

I djeca iz vrtića su se pripre-mila za ovaj dan: naslikali su kami-one, miksere, bagere i ta su ihčuda tehnologije najviše privla-čila. Svatko je želio sjesti za vo-lan veeelikog vozila i vidjeti kakoto izgleda.

Sve su te događaje sa stra-ne ozbiljno promatrala novinar-ska lica osmog razreda i bilježilautiske – evo jednog od njih:

U utorak, 16. rujna 2003.godine nas nekolicina članovanovinarske grupe krenula je po-sebnim autobusom prema be-tonari Holcim. Priključili su namse naši mlađi kolege iz trećegrazreda, a na kraju i vrtićevskaskupina “Cipelići”.

Na pogonu betonare doče-kali su nas djelatnici, no našu paž-nju je prvo zaokupio veliki crve-ni balon. Na samom nam je po-četku jedna ljupka gospođica po-dijelila kape s imenom tvrtke, agosp. Miškulin je na naša pitanjastrpljivo odgovarao. Ispripovije-dao nam je kako su beton dobi-vali naši preci, a onda nam je ob-jasnio moderan način na koji be-ton proizvodi Holcim.

Mateja Tomić, 8b

broj 1 9

postala Holcim Dan otvorenih vrata - ZABOK

TCK - 4./5./6. 2003.

NAŠE ŠKOLE

10

Poznata je neobična sudbina Joha-nna Sebastiana Bacha, njemačkog skla-datelja iz prve polovice 18 st., koji jebrojčanost svoje obitelji, udruživši sna-ge sa svojom suprugom, uvećao do ma-gičnih visina, tako da su prekrasne zbor-ske skladbe, koje je često skladao, nje-govi mališani u krugu obitelji odmahuvježbavali i pjevali.

Velike obitelji nisu veća senzacijani u bližoj prošlosti – u djetinjstvu našihnoneta i nona. Ručno obrađivana zem-lja trebala je mnogo malih ruku, malihtežaka, pa su uobičajene seoske obite-lji u Istri brojile i do petnaest gladnihustiju.

Danas se stvari bitno mijenjaju. Prvije dan škole, a mi smo u posjeti jednojneobično maloj i neobično slatkoj školikoju pohađa, “ljudi moji je li to moguće!”,samo 12 učenika. U tako maloj, supermaloj školi, dvijema učiteljicama Almi iLoreni nije bilo teško, onako iz rukava,

napamet “izrecitirati” imena svih 12učenika.

Dvanaest veličanstvenih su: ArlindaHasani (1. raz.), Toni Cukon, RajmondDobrić i Petra Galijašević (2. raz.), Pe-tra Dobrić i Mergime Hasani (3. raz.),Karla Jurašić, Lester-Toni Dobrić, PetarMarković, Florijan Milevoj, Deni Mod-rušan i Robert Peruško (4. raz.).

– Ja 19 godina radim u Koromač-nom – ozbiljnim tonom obraća nam segospođa Alma. – Kad sam počela, imalasam kombinacijski razred od 25 učeni-ka. Sa mnom je radio jedan stariji kole-ga koji je imao 24 učenika. Znači, bilo jeu školi 49 učenika, a ove godine školupohađa samo 12 učenika.

– Imamo nova računala, pristup In-ternetu, knjižnicu, videoteku, televizore ivideorekordere, tvornica nas opskrbljujes materijalom za crtanje.. Sve imamo.Samo nam nedostaju djeca – dodaje tu-galjivo učiteljica Lorena.

Škola u Koromačnom područni jeodjel OŠ Ivana Batelića iz Raše. Njezi-na budućnost za sada još uvijek nijeneizvjesna iz razloga jer škola zadovo-ljava nekoliko bitnih kriterija za opsta-nak područnih škola koje je propisaloresorno Ministarstvo: škola je disloci-rana od matične škole – prvog većegprometnog središta 20 km, natalitet jena tom području vrlo malen, spada uplaninsko područje …

– U Labinu škole imaju strahovitovelik broj đaka. Tamo recimo u 1. razre-

du u jednoj učionici nastavu sluša i dotrideset učenika. A mi ove godine imamosamo jednog prvaša – uvodi nas u ključproblema učiteljica Alma. – Neka dje-ca koja gravitiraju našem području, od-nosno žive na pola puta između Labinai Koromačnog, idu u školu u Labin. Uče-nici iz Trgeta i Brguda trebali bi pohađatiškolu u Koromačnom. Uostalom, tamjesta kao i Koromačno pripadaju ad-ministrativno Općini Raša. To je jedinopravo rješenje za opstanak naše škole –zaključuje učiteljica Alma.

ŠKOLA U KOROMA?NUREPORTAŽA

tekst i fotografije: Radenko Vadanjel

broj 1 11

Prvi je dan škole. Vraćamo se ve-drijim temama. Za vrijeme prvog satanetko kuca na vrata učionice i ulazi...Šajeta! Party za ekipu za prvi dan škole

Dok Šajeta pjeva razgovaramo sLesterom i Karlom koji su nerazdvojniprijatelji i djele školsku klupu u trećemrazredu. Karla priznaje da ponekad ma-lo i prepisuju jedno od drugoga.

– Ljepilo, bojice, tempere, kolaž, blok,vodene bojice... i flomasteri – dodaje To-ni, a Karla nastavlja nabrajati dobivenipribor za crtanje. – Najprije ćemo crtatidelfine, ili grožđe… ili šipak – opet upa-da Toni, smijući se.

Arlindi Hasani, danas je prvi dan,općenito u životu, da je “zavirila” u ško-lu. Jedini je prvaš pa se njoj posebnoukazuje pažnja. – Učila sam je pjesmicei malo slova, da joj bude lakše kada dođeu školu – otkriva nam tajnu Arlindine“opuštenosti”, njezina starija sestra Mer-gime. Arlinda i Mergime došle su u ško-lu s ljubičastim torbama "čokolada Mil-ka" koje im je prošle zime poklonioDjed Božičnjak zajedno s brdom čoko-

lade i raznih lutaka – Barbika. – Najgoreje zimi – tuži nam se zvjezda prvogdana škole – miss Arlinda. – Ljeti mi uKoromačno dolaze prijatelji od Rijeke.Oni dolaze i kad su praznici, samo ziminema nikoga – žali nam se Arlinda.

I dok mi bezbrižno ćaskamo o “sve-mu i svačemu”, dvojac akrobata na bi-ciklu – Goran i Mislav iz Zagreba uži-vajući gostoprimstvo brdsko-biciklis-tičkog kluba “Istra bike” Labin, u orga-nizaciji Holcima, specijalno za prvi danškole, nevjerojatnim nastupom zasje-njuju i dugo najavljivan glazbeni nastuppomalo iznenađenog Šajete. Roditeljiisto tako iznenađeni vratolomijama Go-rana i Mislava mudro zaključuju kakoće bicikle nekoliko dana, dok se dojmo-vi ne slegnu, biti zaključane u garažamai šupama.

Ali osim za našu prvašicu Arlindu,ovaj je dan posebno upisan u Dnevniknajvažnijih događaja i jednom samoza-tajnom junaku. – Malo me je bilo stroh!– priznaje Deni, učenik četvrtog razre-da iz Koromačnoga koji je ležeći uko-

čeno na podu asistirao vratolomnomdvojcu, a oni su oko njega poskakivali,preskakali i izvijali se na akrobatskim bi-ciklama, sve oko njegovih ušiju pa doukočenih stopala.

Ja imam doma “krosericu”, 28 brzi-na, volan “dur-alumini” – otvara namdušu, inače “škrt na riječima” Deni. –Idem kod none u Cere, tamo je pravastaza za kros. Prednje mortizere već samtri puta mijenjao u Puli. Tamo je bolji servisnego u Labinu – dodaje u povjerenju.

– Ove vratolomije bile su zaista su-per – priznaje učiteljica Lorena dok seu pozadini pojačava komešanje učeni-ka. Saznajemo da je na redu igra “skri-vača” ili “žmurice” kako nam je objas-nila mala Arlinda.

– Evo, danas smo od Holcima do-bili na poklon i pribor za crtanje, kompletlektiru i jedno rabljeno računalo. Dobroje počela ova školska godina. – zaključu-je učiteljica Lorena.

– Napišite da su zaboravili s raču-nalom dostaviti i kablove – smijući sepridodaje učiteljica Alma.

PARTY ZA EKIPU

TCK - 4./5./6. 2003.

AKTIVNOSTI

12

DOBRI DUPINI

Vjerojatno ste već negdje u pro-lazu “uhvatili uhom” informaciju da naVelom Lošinju postoji rezervat za du-pine. Točnije, riječ je o prvom rezer-vatu za dupine na Mediteranu uopće,nastalom na zaštićenom području uLošinjsko – Creskom arhipelagu, koji jeu sklopu “Jadranskog projekta dupin”započet još 1987. godine, a započeoga je Institut Tethys iz Milana. 1999.godine deset stanovnika Lošinja osno-valo je udrugu “Plavi svijet”. Ta udru-ga, surađujući sa Naturom i sa Hrvat-skim prirodoslovnim muzejem, radidalje na “Jadranskom projektu dupin”,baveći se osnivanjem Lošinjskog eduka-cijskog centra o moru i interpretacijskogcentra o morskom okolišu i populacijidobrih dupina u Lošinjskom području.

Baza “Plavog svijeta” nalazi se naistočnoj obali otoka Lošinja. U okolnimvodama pronađeno je više od 95 vrs-ta riba, od kojih čak i neke “čuvene”,poput morskih pasa i tuna. Međutim,cijelo područje lošinjskog akvatorijanajpoznatije je upravo kao stanište do-brih dupina.

Vjerojatno vas ovaj pridjev “dobri”uz riječ “dupin” zbunjuje. Malo je vje-rojatno da netko uopće može zamisli-

ti “lošeg” dupina, međutim, naziv do-bri dupini zapravo označavaju najboljepoznatu i jednu od najrasprostranjeni-jih vrsta u skupini dupina (u skupini du-pina najraznolikiji broj rodova nalazimo

unutar skupine kitova, a u skupinu du-pina spada i orka, koji ne da nije dobardupin, nego ga još zovu i “kit ubojica”!)

No, bez straha – ako dođete naLošinj, nećete vidjeti kita ubojicu negovesele dobre dupine. A evo i kako ćeteih prepoznati – imaju izdužen oblik ti-jela, boja im varira od tamno plave dosmeđe sive na leđima, preko svijetlosive na bokovima i bijele na trbuhu.

Odrasli dupini dugački su od 2-4 me-tra, a teški između 100 i 500 kilogra-ma. Za razliku od riba, dobri dupiniudišu zrak, i zato moraju izranjati napovršinu svakih nekoliko minuta da biga udahnuli. Hrane se ribom, rakovi-ma, često su izravna konkurencija riba-rima. Znatiželjne su prirode, što ih, na-žalost, ponekad zna dovesti i do pre-rane smrti – ukoliko se zapletu u nekeod mreža, osobito u mreže stajaćice.

Dobri dupini nastanjuju gotovo svamora i oceane diljem svijeta. Trenutneprocjene za Sredozemlje su da ih imamanje od 10.000. Najveće opasnostiza dobre dupine, a onda, posredno, iza nas, ostale sisavce, su zagađenje, pre-komjerni ulov ribe i uništavanje njihovihstaništa.

Naravno, ništa od svega ovogauopće ne bismo znali da nije “Jadran-skog projekta dupin” i volontera kojisu uključeni u taj projekt. Tim projek-tom se već punih 16 godina studioznoprati i proučava život dobrih dupina uLošinjskom akvatoriju. Projekt trenut-no raspolaže sa katalogom u kojem jezabilježeno više od 160 različitih dupi-na kojima su, radi lakšeg raspoznavanja,dodijeljena imena, poput Grifo, Monk,Phil, Laura…

Svatko koga je ova priča o dupini-ma zaintrigirala malo više, može se, uko-

liko osjeća da bi zaista bio iskreno mo-tiviran, pridružiti ovom istraživanju kaoeko – volonter. To znači da bi mogaoboraviti na Lošinju oko 12-ak dana ra-deći u ekipi zajedno sa ostalim istraži-vačima sve dnevne poslove poput pri-kupljanja podataka o dupinima na mo-ru, unošenja podataka u računalo,vršenja analiza, pripremanja opreme,kuhanja, pranja suđa…Sve detaljnije po-datke moguće je saznati preko e-mailadrese adp@blue-world.org.

I za kraj, znate li što se svake go-dine 2. kolovoza održava na Velom Lo-šinju? Odgovor je – “Dan dupina”, ilidirektno uključivanje ljudi različitih pro-fila i starosti u rad na zaštiti dupina, radna približavanju javnosti cijelog projek-ta istraživanja i zaštite dobrih dupina.

tekst i fotografije: Radenko Vadanjel

Jadranskiprojektdupin iudruga

“Plavi svijet”sa VelogLošinja

broj 1 13

Prvi je dan škole odavno prošao.Delfini nacrtani vodenim bojicama, flo-masterom, temperom ili oblikovani ko-lažem vise izloženi na specijalnim pa-noima, leže zatureni ispod školskih klu-pa ili se gužvaju u ogromnim školskimtorbama. Njihovi stvaraoci – zamaza-nih ruku i musavih noseva danas krećuu jednu vrlo neobičnu avanturu. Obo-ružani nevjerojatnom drekom i odluč-nošću, neobičnom za svoje godine, ko-ja krasi samo najveće avanturiste, kre-ću u potragu za pravim delfinima.

Učenici područne Oš Ivana Bate-lića – Raša u Koromačnom i učeniciCentra “Liče Faraguna” iz Labina, točnou 9,00 ispred tvorničkog gata u Koro-mačnom ukrcavaju se u mali brodićkoji ih odvozi u neizvjesnu, tajanstvenupotragu za kolonijom delfina negdje napola puta između Koromačnog i Cresa.

“Dan je neizmjerno lijep i ugodnotopao. Pirka mali vjetrić, a more se ljes-ka mirno kao beba dok spava” – zapisatiće u svoj brodski dnevnik kapetan bro-da gsp. Robi. Drugi Robi, kapetanovpomoćnik, praveći se važnim poput ne-kog dječaka, vadi iz ladice ogroman da-lekozor tražeći na horizontu tajanstve-ne delfine.

– Oni ne mogu izdržati pod vodomviše od 7 minuta, a da ne izrone i

uzmu zrak – konstatira kapetan Robi“družini” koja je naćulila uši. Do Cre-sa ima dobar sat vožnje, i mi koristimoto ležerno dokoličarenje na palubibroda da upoznamo naše suputnike,barem one najbliže.

– Volim čitati Pokemone - otkrivanam svoju veliku tajnu Petra u fanta-stičnoj žutoj Pokemon majici i s nevje-rojatnim roza delfinom koji visi na ogrli-ci od smeđe kože. – Idem u treći razred.Digemone još nisam čitala. Volim kom-pjuterske igre, a najviše “Laru Croft”. –Lara, pardon Petra živi na Brovinjama,a njen tata radeći u tvornici cementavozi je svaki dan u školu. – Nama ško-la počinje uvijek u 7,30, a ne kao drug-dje u 8 i nešto – upozorava nas Petra.

Petrina najbolja prijateljica narav-no sjedi odmah do nje. I ona se zovePetra?! – Najbolja prijateljica mi je PetraDobrić – objašnjava nam Petra Galija-šević. – To već znamo – odgovaramoodsutno zijevajući. Ali Petra u crvenojmajici ne zbunjuje se. – Znam plivati ironiti. Ja jedva čekam da idem u školu jeru selu imam samo jednog prijatelja. Tatami je pomorac. Sada putuje na relacijiBelgija-Engleska. Jedanput sam spavalana brodu, kada je brod bio vezan u Ko-

pru. Tata mi vozi brod puno veći od ovo-ga ovdje – zaključuje Petra u crvenojmajici.

Odjednom Robi kapetan i Robipomoćnik s ogromnim dalekozorom,usporavaju brodske motore. Svi stavlja-mo prste na usta. Tu su negdje – steže-mo vratove. Delfini – točnije jedan razi-grani par delfina, lagano izranja, uranja,pa opet izranja na različitim mjestima.Stvara se dojam kao da smo okruženis mnogo delfina. Ivan, osmaš iz Suti-vanca, izbrojao je 14 urona – izorna.Dvadeset i dva, dvadeset i četri delfi-na! - viče oduševljeno. Ljepše je zami-šljati mnogo delfina, a ne samo dva ko-ji se igraju na pristojnoj udaljenosti odbroda.

Na Cresu se zaustavljamo tek to-liko da protegnemo noge. Dok ho-damo otočkim ulicama Lester-Toni uljevoj ruci mljacka čips, a u desnoj držimobitel i razgovara sa svojom mamom.Evo što Toni kaže mami: – Još smo naCresu. Pokvarija se je brod. Necemo josnazat. Neznon kada cemo krenuti.

Brod se uistinu pokvario. Otočkielektričar brzo je uočio kvar na akumu-latoru, stisnuo “kleme”, i sada možemokrenuti. Pomalo smo razočarani banal-nošću kvara. Kao da se radi o starom“Stojadinu” ili još starijem “Fići”, a neo brzome, James Bond-ovskom brodu.

More, vjetar koji se unosi u lice,meškoljivo sunce, djeluju na našu malu,ali probranu ekipu vrlo opuštajuće. Vra-ćamo se “kući” - u Koromačno.

– Ja bi htio da san u kupaćama, dazaronim s Robertom u more i da bu-demo s delfinima - vrlo precizno se iz-jašnjava Lester-Toni.

– Vidila sam delfina tri puta – smješinam se presretna Sanja iz Buzeta.

Svi smo već pomalo umorni. Čakni nadobudni Deni iz 4 razreda više nenavaljuje na kormilo broda. Sokovi isendviči su “potamanjeni”, ruksaci surazbacani po palubi, posljednjim snaga-ma poseže se za zadnjim zalogajimačipsa ili smokija. Prolazimo pored sta-roga svetionika, naziru se konture Ko-romačnoga. Ozareno se smijuljimo kaoda smo jedva izvukli živu glavu vraća-jući se iz strašne havarije i olujna nevre-mena, a ne s prekrasna izleta, potrageza čudesnim bićima – delfinima.

IZLET NA CRES REPORTAŽAtekst i fotografije: Radenko Vadanjel

TCK - 4./5./6. 2003.

OP9INA RAŠA

14

U popodnevnim satima 10. srpnjaove godine u Vijećnici Općine Raša do-slovno nije bilo slobodnog mjesta. Raz-log: tadašnja TC Koromačno, sadašnjiHolcim okupio je predstavnike mno-gih nevladinih udruga i institucija koji-ma je sponzor kako bi na jednom mjes-tu bili predstavljeni svi ovogodišnji pro-jekti. Skup je u potpnosti uspio i sudi-onici su nakon završteka imali dojamda su sudjelovali na pravom sajmu do-brih ideja.

Predstavljen je tako projekt Rezer-vata za izvorne pasmine “Liburna” o či-jem smo edukativnom programu, kojiće do kraja godine proći više od 6.000djece, opširnije pisali u prvom brojunašeg lista. Robert Cavenago je u imegrađanske inicijative “Mi gremo” pred-stavio projekt obnove i prenamijenekinodvorane u Koromačnu u sportskii društveni centar za stanovnike Koro-mačna i okolice, Nenad Jelača je u imePD “Skitaci” predstavio projekt obno-ve Planinarskog doma na Skitači koji ćebiti otvoren sljedećeg mjeseca, a Ale-

ssandro Toplak, predsjednik labinskihizviđača, projekt uređenja ljetnog izvi-đačkog kampa u Tunarici. S ova četiriprojekta na četiri lokacije otvorila semogućnost povezivanja četiri intere-santne točke, što taj dio čini atraktiv-nim za posjetioce. Posjetitelji rezerva-ta “Liburna” bi mogli pješačiti do ure-đenog izviđačkog kampa, zatim uređe-nom i označenom stazom do preure-đene kinodvorane u Koromačnu, po-godne za razna društvene aktivnosti,projekcije i sportska druženja, te po-tom planinarskim putem do Planinar-skog doma na Skitači kao konačnogodredišta.

Među sportskim klubovima s La-binštine koje Holcim financira nalazilisu se i NK “Cement” Koromačno teDŠM “Koromačno”. Predstavila se iEko grupa SŠ Mate Blažine Labin, So-nja Belušić iz Labina govorila je pro-jektu Doma i odmarališta za slijepe islabovidne osobe u Cukrićima kodSvetvinčenta.

Elvis Ipša iz Mjesnog odbora Li-

vade, je predstavio jednostavan i vrlosimaptičan projekt sanacije divljih odla-gališta krupnog otpada i spriječavanjanastajanja novih.

Voditelj skupa, pomoćnik pred-sjednika Uprave Holcima, Alan Šišinač-ki organizirao je i dolazak predstavnikadviju institucija koje djeluju na nacional-noj razini: Institut za istraživanje moraVeli Lošinj i Udruga za razvoj civilnogdruštva “Smart” Rijeka koja je izmeđuostalog predstavljala i američku nevla-dinu organizaciju AED financiranu odstrane Američke agencije za međunar-odni razvoj USAID. “Jadranski projektdupin” kojeg je predstavila Jelena Jo-vanović iz velološinjskog Instituta pri-kazan je kao primjer uzorno vođenogprojekta, a predstavnice “Smarta” Snje-žana Jamnikar i Bojana Ćulum informi-rale su prisutne kako je moguće dobitii, što je još bitnije, kako treba tražiti fi-nancijsku pomoć za neki projekt. Upra-vo je ovo posljednje bila misao vodiljakoja je dovela do okupljanja u raškojvijećnici.

Udruge smo okupili da bismo po-kazali naš novi koncept – koncept part-nerstva s nevladinim udrugama, objaš-njava Alan Šišinački. Do sad su udrugedolazile k nama i tražile pomoć, a mi smoovime napravili korak prema njima u že-lji da proširimo mrežu korisnika razvojnihprojekata. Mogu s ponosom reći da smoprva tvrtka u Hrvatskoj koja je učinilaovakav kor ak iz profitnog u neprofitnisektor i koja putem nevladinih udrugapotiče razvoj regije. Dio našeg partner-stva s udrugama je i njihovo uključivanjeu rad za lokalnu zajednicu. Time se krozpartnerstvo ostvaruje doborbit za njih, ai za lokalnu zajednicu. Zato potičemonjihovo međusobno upoznavanje i raz-

SAJAM DOBRIH IDEJA U RAŠI- NOVI HOLCIMOV NA?IN PARTNERSTVA S UDRUGAMA

Snježana Jamnikar, SMART:

“Bilo bi ružno od nas da se slučaj-no nismo pojavili u Raši jer bio jeto svijetao primjer odnosa gospo-darstva prema nevladinim organi-zacijama. Taj odnos je u Hrvatskojinače na niskom stupnju, a finan-ciranje se svodi na poznanstva iveze. Holcim je vrlo dobro organi-ziran, ima kriterije, podupire širokspektar udruga i promovira ih, štoje za svaku pohvalu.”

Nenad Jelača, PD “Skitaci” Labin:

"Očito je da je Holcim prvi uočio vri-jednost i isplativost projekta Plani-narskog doma Skitača u kojemu ne-će boraviti samo planinari već ćese u njemu organizirati škola u pri-rodi za djecu. Skup u Raši je bio pro-fesionalno organiziran i nadam seda je time pokrenut trend koji ćeslijediti i ostale labinske tvrtke".

Robert Cavenago, “Mi gremo”:

“Bio sam iznenađen, atmosfera jebila prva liga! Vidjeli smo kako tre-ba raditi i puno smo naučili. Mismo predstavili samo ideju o ob-novi kinodvorane, a uskoro ćemoHolcimu i Općini Raša moći napravi način predstaviti i cjelokupanprojekt.”

Alessandro Toplak,Izviđački odred Labin: "Holcim jedonacijom triju šatora izravnouskočio u treću fazu izgradnjeIzviđačkog kampa Tunarica -prve dvije faze tiču se izgradnje.Njihov odnos prema udrugamaje uzoran i na njih se treba ugle-dati cjelokupno labinsko gospo-darstvo, a ne da sva financiranjapadaju na teret gradskog pro-računa."

broj 1 15

Poštovane čitateljice i čitatelji na-šega lista, želio bih vas ukratko upozna-ti s aktivnostima i zbivanjima u našemuklubu koji se natječe u I. županijskoj no-gometnoj ligi.

U klubu djeluju četiri kategorije, ito: predtakmičari, pioniri, juniori te se-niori. Najmlađi (prednatjecatelji) ne su-djeluju u ligaškom natjecanju, već samovježbaju pod vodstvom trenera Klau-dija Milevoja. To im je priprema za ula-zak u pionirsku ekipu.

Slijede pioniri sa svojim treneromMilanom Rukavinom koji se natječu uPionirskoj ligi nogometnoga središtaLabin. O njima sve najljepše, prava su“kompa”. Iako su fizički slabiji od osta-lih ekipa, pioniri su pokazali da znajuigrati nogomet. Da postoje i kvalitetniigrači, pokazuje činjenica da je nekoli-cina njih pozvana u razne selekcije gdjesu predstavljali naš klub, ali i nogomet-no središte Labin i Istarsku županiju.Bravo, dečki!

Juniorska ekipa pod vodstvom tre-nera Vlada Dobrića imala je najvećihproblema u radu. Problem je broj ju-niora kojih je, nažalost, jako malo pa nirezultati nisu mogli biti bolji od postig-nutih, ali valjda će biti bolje. Vlado i ju-niorska ekipo, idemo dalje, zar ne?!

Seniorska ekipa!!! O nama se naj-više priča, kritizira nas se, hvali, ogovaraitd., što je i normalno jer bi svi htjeli dašto ljepše igramo i da imamo što boljerezultate. Izvršni odbor kluba zacrtao jeplan po kojem bi plasman ekipe trebaobiti negdje oko vrha ljestvice, što bi i pri-ličilo kvaliteti ekipe i rejtingu kluba. Ujesenskome dijelu prvenstva ekipa ost-varuje te planove unatoč odlascima ne-kolicine standardnih igrača te osvajačetvrto mjesto. U pauzi između jesen-skoga i proljetnog dijela prvenstvaekipa “Cementa” već tradicionalno su-djeluje u Labinskoj zimskoj malonogo-metnoj ligi. Ova jubilarna 10. zimska li-ga protekla je u znaku naše ekipe kojaje igrajući najljepši nogomet superior-no osvojila prvo mjesto. Bravo, hakleri!

Dolazi proljeće, ambicije su iste, aigrači ponovo napuštaju klub. Dolazenove snage koje nisu mogle nadomje-stiti one stare pa na kraju prvenstvaekipa zauzima šesto mjesto, jedan bodmanje od planiranoga četvrtog mjesta.

U novoj sezoni 2003./2004. ekipakreće u pripreme i prvenstvo s goto-vo novom i jako mladom ekipom. Bitće teško, ali mi se ne predajemo jernam sportski duh i dišpet ne daju pra-vo na to.

Veliki sportski pozdrav!Doris Fonović

Nogometni klub "CEMENT" OTPAD KROZ POVIJESTS P O R T

Otpad postoji još od vremenanaših predaka koji su živjeli u peći-nama. Ondašnji otpad sačinjavali suostaci ubijenih životinja, nekorištenaoruđa i oružja.

Dokaz tome su pronalasci:1945. godine u mjestu Dolne Ve-stonice (Češka) paleontolog Abso-lon izvlači na svjetlo dana ono što sedotad smatralo najvažnijim paleon-tološkim naseljem Središnje Europe.U blizini kolibe (izgrađene od cigle),koja je služila kao sklonište ili radi-onica, pronalazi zakopanu hrpu kostimamuta široku 12 m, dugačku 45 mi duboku 40 cm, što je arheolog opi-sao kao svojevrsni deponij (odlaga-lište otpada). Ovo potvrđuje činjeni-cu da je primitivni čovjek već imaou sebi razvijen pojam reda i skup-ljanja otpada. Sve dok su naši preciživjeli u malim nomadskim zajedni-cama, pojam reda je bio zadržan natoj razini. Pronalaskom pluga i bavlje-njem obrade tla nomadski se naro-di počinju stalno zadržavati na odre-đenim područjima i problem otpa-da postaje sve značajniji.

Veliki gradovi nastaju već 1800.pr. Kr. Na području Male Azije, na-seljenom Asircima i Babiloncima. Sta-novnici ovih povijesnih metropola(gradova) suočili su se prvi put s pro-blemom odlaganja ljudskog izmeta.

Spretni inženjeri izradili su u tusvrhu impozantne sustave vode zacivilne potrebe i “kanalizaciju”, ali nisu

uspjeli otkloniti neugodan miris kojije svakodnevno mučio stanovnike.

U antičkoj Grčkoj Atena je uvrijeme svojega najvećeg sjaja imala250.000 stanovnika. Za njih je biloneophodno izgraditi kanalizaciju, vo-dovodni sustav te sustav skupljanja iodlaganja otpada nastalog u doma-ćinstvu i onoga organskog podrijetla.

U tu svrhu niknule su službe zva-ne coprologi, profesionalni čistači sazadaćom da skupe i odlože otpad naudaljenosti najmanje 2 km od grada.

Ni u starom Rimu stvari nisu bi-le bolje. U vrijeme kršćanstva gradiskićen impozantnima privatnim vil-ama dostiže svoj vrhunac. Po uzoruna asirska arhitektonska djela Rim-ljani su unaprijeđivali vodovodni su-stav te mrežu dovoda vode i izgrad-njom podzemnog niza kanalizacije,tzv. Odvodnim kanalima. Procjenju-je se da u ovakvim privatnim vilama,koje su imale kupaonicu, toalet i pitkuvodu, nije stanovalo više od 50.000ljudi, a ostali stanovnici živjeli su u tzv.Insulama, gradskim četvrtima u naj-mu. Zgrade su bile visoke do desetkatova, bez pitke vode i toaleta.

Sav otpad bacali su kroz pro-zor, čak i sadržaj iz noćnih posuda.Najveću opasnost za stanovnike tihgradskih četvrti predstavljali su po-žari i epidemije, koji su se brzo širili.

Da bi se ove napasti djelomič-no ublažile, izgradili su javna kupališ-ta, toplice, fontane s vodom, a na pe-

riferiji grada javna odlagališta za svevrste otpada (s lešinama životinja ileševima žrtava gladijatorskih igara!).

Povijesna zanimljivost govorikako su Rimljani bili nezasitni potro-šači: nedavne arheološke studije ot-krivaju da su slojevi otpada i različi-ta odlagališta materijala oblikovaliumjetna brda od kojih je najistaknu-tije Monete Edi Cjenici u Testacciju,stvoreno isključivo zemljom done-senom u amforama riječnim tokomiz Rima.

Padom Rimskog Carstva vodo-vode, kanalizaciju i naplavne kanalepotpuno su uništili Goti. Gradovi,izdvojeni iz Carstva i bez prirodnezaštite, bili su izloženi čestim epide-mijama.

Trebalo je sačekati kasni srednjivijek da bi se ponovo mogli vidjeticvjetni gradovi s parkovima i lijepimkućama.

NASTAVLJA SE U SLJEDEĆEM BROJU...

! Znate li da…… treba nekoliko sto-ljeća da se odbačena

automobilska gumi raz-gradi u prirodi?

•… istovremeno, auto-mobilska guma pot-

puno izgori u cement-noj peći za manje odjedne minute uz pot-puno iskorištavanjetoplinske energije

pohranjene u gumi.

P R O Š L O S T

tekst: Lori Luketa Dagostin

TCK - 4./5./6. 2003.

VA KANTUNE

16

Kada izuzmete auto koji otpla-ćujete na lizing, kredite za koje stenaivno pristali biti prvi jamac, pro-metne prekršaje prekoračenja brzi-ne – jeste li uslikani ili niste, razneinkasatore ili nedeljni ručak kod pu-nice, još uvijek vam preostaju, do-duše ne toliko fatalni ali u našim kra-jevima oduvijek prisutni, strahovi odcrne udovice, riđovke ili poskoka.

Naša se crna udovica može uprirodi naći od sredine lipnja do kas-ne jeseni. Iako ugiba, pauk ujesenostavlja jajašca u posebnom opret-ku. Treba li uopće naglasiti da muž-jak crne udovice nije opasan, odnos-no sve probleme stvara ženka. Onaima 13 žutonarančastih pjega na zat-ku. Naraste do 1,5 centimetar. Uznanstvenim krugovima ipak prevla-dava mišljenje da ženka (crna udovi-ca!) ne uspijeva ubiti mužjaka već on

ugiba od iscrpljenosti pošto se paris više ženki.

Ugriz crne udovice stvara takvebolove prema kojima su najteži po-rodi ili teški bubrežni napadaji obi-čan “mačji kašalj”. Glavni simptomiugriza su jaka, nepodnošljiva bol i gr-čevi u cijelom tijelu. Zabilježeno jeda su se ljudi u južnoj Italiji u 15 st.,ne mogavši izdraži tu užasnu bol, ubi-jali kako bi si skratili muke. Ipak bolprolazi za dan, dva, no oporavak mo-že trajati tjednima. Jedini je pravi li-jek protiv simptoma ugirza antise-rum i lječnička njega, odnosno suzbi-janje bolova.(Taj se antiserum, međutim više u Hr-vatskoj ne proizvodi, jer je godišnji brojugriza zanemarljiv, a njegova proizvod-nja vrlo skupa. Liječenje se zato provo-di suzbijanjem bola i drugih simptomaugriza.)

Mnogo prije Ilira, Rimnjana ilihordi Slavena s Istoka, u Istri su živje-li dinosauri. Kojem društvenom ure-đenju su pripadali, da li su bili multi-kulturalni i tolerantni kao i mi, nezna-mo. Znamo međutim da su plane-tom dominirali punih 160 milijuna go-dina. Posljednji dinosauri nestali susa Zemlje prije 65 milijuna godina.

Prve tragove dinosaura u Istriotkrio je 1925. godine AustijanacAdolf Bachofen-Echt na Brijunima.Nakon njegova otkrića, sedamdese-tih godina, dva Slovenca, na različi-tim lokacijama – na otoku Vangi i nanajjužnijem rtu Istre rtu Premantura,točnije Kamenjaku, naišla su na otiske“stopala” tih ogromnih životinja.

I onda, posve slučajno, u jekuturističke sezone, ronioc-amater Da-rio Boscarollia iz Monfalconea, ro-neći na maloj dubini od desetak me-tara, čisto za svoj gušt, u podmorjuoko Bala, zamjećuje nekakve velike,čudne kosti kako vire iz stjena u moru.

Povezuju se stručnjaci iz Italije iHrvatske a uskoro se donosi i zakon-ska odluka o zaštiti čitavog pomor-skog područja ispred Bala kao pros-tora budućeg “ekološkog kampa”...U novije vrijeme postoje saznanja onovim nalazištima u blizini Krnice.

Istra s novootkrivenim nalazišti-ma spada u red najinteresantnijihpodručja s fosilnim ostacima dinosa-ura u Europi.

Stručni savjet Zbora magaracaRezerva ta “Liburna” Most Raša je-dnoglasno je djevojčicu na slici pro-glasio najboljim konzultantom za iz-bor klipova kukuruza te Holcimuuputio zahtjev da je nagradi. Među-tim, javio se problem: djevojčica imnije rekla svoje ime, a jedna je od više

od tri tisuće mališana koji su ovegodine pod pokroviteljstvomHolcima sudjelovali u eduka-tivnom programu “Liburne”. Za-to molimo djevojčicu na slici ilionoga tko je poznaje da na mjavi njeno ime da bismo joj mogliuručiti nagradu. Nazovite nas nabroj telefona 876-932!

CRNA UDOVICA U ISTRI

DINOSAURI U ISTRI

Tko zna kako je imedjevoj!ici na slici?

Se žali porečan kako je u jeno popodne špenda 760 kuna.– A na ča si jih spiska? – čudi se prijatel.– A vero san kupija 100 eura.

Prvu bračnu noć svlače se Ecio i Rebeka i spremaju u krevet. Skida Ecio hlače, pa kaže:– Poglej, Rebeka, ca imam tu za tebe.– Pogleda Rebeka, pa reče malo razočarano:– Joko je moli!– Forši je moli, ma je dobar tehničar – pravda se Ecio, a Rebeka

kaže na to:– Čuj Ecio! More on biti i inžinjer, ma je svejeno moli!