FINANCIJSKE

INSTITUCIJE I TRŽIŠTA

PITANJA &

ODGOVORI 1

Za 1. kolokvij

ID: 20108

1

Bok!

Drago nam je što si odabrao SKRIPTARNICU za pronalazak materijala koji će ti pomoći u učenju.

Što je SKRIPTARNICA?

Skriptarnica je projekt Štreberaj tima i Urbana, a nastala je u želji da ti olakšamo studiranje. Sve

skripte možeš pogledati na stranici www.referada.hr, a kupiti u SKRIPTARNICI u Urbanu. Sjedi na kavu

i uz svoju narudžbu naruči i skriptu. Simple as that!

Tko je napisao skripte?

Skripte koje nađeš kod nas nisu naše autorsko djelo. To su razne skripte koje nam studenti donesu.

Mi smo ih samo malo uredili, da ti je ljepše učiti iz njih.

Želimo ti puno sreće s učenjem!

Štreberaj instrukcije

Ako negdje zapneš s učenjem, mi ti možemo pomoći.

Prijavi se na naše instrukcije i položi teške ispite bez muke.

Sve info možeš pronaći na www.referada.hr/instrukcije.

2

1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE I ZADACI

Sastoji se od nositelja potražnje i ponude novčanih sredstava, financ. oblika (instrumenata) u kojima

su utjelovljena pravno regulirana novč. potraživanja raznih fin. institucija i tokova kretanja novč.

sredstava koji omogućavaju trgovanje novcem, a da pritom određuju cijene financ. proizvodima (npr.

kam. stope, očekivanja u budućnosti). Omogućava usmjeravanje novč. viškova od onih koji ih imaju

tamo gdje su potrebni.

Dva su glavna zadatka fin. sustava; prvi je transferirati novč. sredstva štediša (u obliku zajma) onima

koji ih trebaju za investicije ili potrošnju čime se potiče napredak gospodarstva (produktivni kapital).

Iz toga možemo zaključiti da razvijeniji sustav bolje djeluje na djelotvornost gospodarstva. Drugi

zadatak je usmjeriti raspoloživi novč. kapital u profitabilne i ekonomski opravdane projekte po

kriteriju profitabilnosti, likvidnosti i sigurnosti. Time se također potiče razvoj gospodarstva i može se

oblikovati njegova struktura. O upotrebi kapitala ne odlučuju poduzetnici nego financ. investitori.

Funkcije: štedna f. (poticati sklonost štednji i investiranju), funk. likvidnosti (omogućiti investitorima

da svoja potraživanja lako pretvore u novac), kreditna f. (omogućiti stalnu dostupnost kredita),

f.čuvanja kupovne moći, gospodarsko-političke f. (kao instrument drž. politike), smanjivanje rizika, f.

plaćanja (mora omogućiti domaća i međunarodna plaćanja).

2. PONUDA I POTRAŽNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA

Kućanstva su najvažniji izvor ponude novč. sredstava. Ona svoje prihode ostvaruju od plaća, kamata,

dividendi, rente, transfera države. Nakon odbitka osobnih poreza, raspoloživa primanja raspoređuju

se za potrošnju i osobnu štednju. Trećinu odnose poduzetnici, a ostatak država. NACIONALNA

ŠTEDNJA: 1/2 kućanstva, 1/3 poduzetnici, ostatak država. U RH stanovništvo sudjeluje u ponudi s ¾

sredstava od čega je veći dio doznačen od strane radnika migranata i iseljenika što pokazuje i ¨nova¨

devizna štednja koja je u 1998. iznosila $4,2 mlrd.

Poduzeća (neto uzajmljivači) čine glavni dio potražnje jer imaju veće potrebe za novč. sredstvima

nego što im to omogućava štednja (amortizacija i zadržana dobit). Sve važniji dužnik je i država

putem javnog duga i državnih vrijednosnica i najprisutnija je u razvijenim zemljama. Također postoji i

sektor inozemstvo čije se učešće u priljevu ili odljevu stranog kapitala razlikuje od zemlje do zemlje.

3. FINANCIJSKA POTRAŽIVANJA I INSTRUMENTI

To su potraživanja na nečiji novac u budućnosti i za njih vlasnici kapitala dobivaju kamatu ili

dividendu. Ostvaruju se ustupanjem novč. kapitala na izravan način ili preko financ. posrednika.

Imaju pisani oblik ugovora ili vrijednosnica (što je danas sve češći slučaj). Taj fin. instrument

predstavlja prijenos kupovne moći i on za investitora predstavlja fin. potraživanje, dok je to za

izdatnika fin. obveza koju je on dužan podmiriti. Kupnjom fin. potraživanja zamjenjuje se novac za

manje likvidan oblik imovine kao što je vrijednosnica, ali on omogućava veći prinos u budućnosti. U

današnje vrijeme razlikujemo mnoštvo fin. instrumenata koji se razlikuju u likvidnosti, riziku,

dospijeću, prinosu, poreznom tretmanu... Te razlike omogućavaju razne kombinacije koje pružaju

svakome mogućnost fin. investiranja i strukturiranje portfelja.

3

4. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE - PRIMARNA POTRAŽIVANJA

U razvijenim sustavima obuhvaća 5% do 30% ukupnog eksternog financiranja. U situaciji izravnog

financiranja, novčanodeficitarne jedinice (DSU) emitiraju svoja obećanja plaćanja na tržištima novca i

kapitala, a suficitarne jedinice (SSU) kupuju ta potraživanja očekujući stanovite prinose u budućnosti.

Potraž. se plasiraju tehnikom privatnog plasmana ili javnim upisom pomoću brokera, dealera i

banaka.

Na taj način investitori ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica čime postaju njihovi kreditori

ako se radi o zadužnicama (debt) ili suvlasnici tvrtki ako se radi o vlasničkim vrijednosnicama (equity).

Vrijednosnice se putem takvog plasiranja ne transformiraju u drugi oblik potraživanja niti po sadržaju

niti po obliku fin. instrumenta.

One uvijek predstavljaju izravnu vezu krajnjeg uzajmljivača prema krajnjem pozajmljivaču i u pravilu

imaju visok stupanj utrživosti. Ovaj način fin. nema široke razmjere radi većeg broja ograničenja jer

teško je prilagoditi potrživanja da im u potpunosti uvjeti odgovaraju, a i širem krugu investitora je

otežan pristup izravnom tržištu jer je ono veleprodajno i nedostupan im je dovoljan broj informacija

npr. o izdanjima vrijednosnica o bonitetu izdavatelja...

5. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO FINANCIRANJE)

To je način prijenosa novč. sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima uz posredstvo

fin. posrednika ili intermedijara koji kupuje direktna potraživanja i transformira ih u indirektna

potraživanja s drugačijim svojstvima. Proces transformacije potraživanja naziva se FINANCIJSKO

POSREDOVANJE.

Kao fin. posrednici pojavljuju se banke, štedne depozitne institucije, osiguravajuće kuće, stambena

društva, mirovinski fondovi, razne drž. fin. institucije i dr. Indirektna potraživanja su za fin.

posrednika pasiva, a direktna potraž. su dio njihove aktive.

Fin. posrednici su sve one fin. institucije koje u svojoj aktivi imaju direktna fin. potraživanja, a u pasivi

indirektna potraživanja kao obvezu prema štedišama ili investitorima. Oni imaju veći kredibilitet od

kredibiliteta poslovnih tvrtki.

Do fin. sredstava dolaze prikupljanjem svih vrsta depozita, prodajom udjela u investicijskim

fondovima, prodajom polica osiguranja, emisijom blag. zapisa, obveznica, uzimanjem kredita...

Takav način prikupljanja sredstava nazivamo emisijom sekundarnih obveza. Direktna potraživanja

prema krajnjim uzajmljivačima stječu kupovinom vrijednosnica, odobravanjem kredita, itd.

Prednosti indirektnog u odnosu na direktno fin. su: 1) disperzija rizika, 2) kreiranje fin. potraživanja

raznolikijih denominacija, 3) kreiranje obveza s međusobno usklađenim dospijećima, 4) visoka

likvidnost sekundarnih obveza, 5) bolja raspoloživost informacijama tj. informacijska intermedijacija,

6) ostalo (domaći i međunarodni platni promet, kreditna kartica, leasing, savjetovanje).

4

6. ¨ISTINE¨ O RAZVIJENIM FINANCIJSKIM SUSTAVIMA

Postoji 8 istina:

• Dionice nisu važan izvor eksternog financiranja poduzeća

• Indirektno fin. važnije je od direktnog u većini američkih poduzeća

• Financijski sektor je među najdetaljnije reguliranim sektorima ekonomije

• Dug poduzeća i domaćinstava gotovo je uvijek kolateriziran imovinom

• Utržive vrijednosnice - zadužnice nisu primarni izvor fin. američkih poduzeća

• Ugovori o dugu uvijek su posebno složeni i na mnogo načina restriktivni za dužnika

• Banke su najvažniji izvor eksternog fin. poduzeća

• Samo velike i poznate tvrtke imaju pristup fin. tržištu, mogu preko tržišta vrijednosnica

financirati svoje aktivnosti.

7. FINANCIJSKA PIRAMIDA

Njome prikazujemo strukturu nečije fin. imovine uređenu prema kriterijima sigurnosti i

profitabilnosti. Na dnu su piramide najsigurniji instrumenti koji donose manji prihod, ali su i manje

rizični čime osiguravaju stabilnu osnovu piramide. Bliže vrhu su sve rizičniji oblici imovine koji donose

sve veći mogući prihod i u njih se ulažu sve manji iznosi. Oblik i izgled piramide razlikuje se

individualno od investitora, a neki od uzroka razlika su dob, spol, karakter, stanje na tržištu,

preferencija likvidnosti, sredstva na raspolaganju... Investitori često oblikuju svoj portfolio uz pomoć

stručnjaka poput brokerskih kuća, posebnih bankovnih odjela i ostalih profesionalnih stručnjaka.

Junk bonds, obične dionice. preferencijalne dionice, neosigurani krediti, neosigurane obveznice,

neosigurani štedni ulozi kod banaka, drž. zadužnice, hipotekarne i osigurane obveznice, gotovina,

transakcijski računi, osigurani štedni ulozi.

8. FINANCIJSKE INSTITUCIJE - POJAM

To su one institucije koje prikupljaju novč. sredstva (primanjem depozita, uzimanjem kredita,

emisijom udjela i vrijednosnica, prodajom polica osiguranja, uplatom članarina), usmjeravaju ih u fin.

plasmane i obavljaju fin. usluge. Prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, ulaganjem u realna

dobra i kupnjom vrijednosnica.

Dijele se na depozitne i nedep. fin. institucije. Pojam fin. institucija obuhvaća fin. posrednike;

poduzeća koja djeluju kao brokeri, dealeri i investicijski bankari. Najvažnija fin. institucija je BANKA, a

ostale uobičajeno nazivamo nebankovnim fin. institucijama. Da bi neka institucija bila banka mora

zadovoljavati određene uvjete: mora primati depozite i odobravati kredite najširoj javnosti

istodobno, kao svoje glavne poslove.

9. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Depozitne fin. institucije do sredstava dolaze primanjem novč. depozita na transakcijske i štedne

račune i plasiraju ih najčešće u obliku kredita. Najveći dio pasive im predstavljaju obveze po

primljenim depozitima, a aktive potraživanja po odobrenim kreditima i zbog toga ih često nazivaju

depozitnokreditni kompleks fin. institucija. Dep. fin. institucije su najvažnije u većini zemalja, i nalaze

5

se pod kontrolom središnje banke koja putem njih regulira monetarne učinke i opće gospodarske

ciljeve. Razlikujemo banke i depozitne štedne institucije (štedionice, štedno kreditne zadruge,

stambena društva, hipotekarne štedionice...).

Nedepozitne fin. institucije posluju kao i depozitne, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita.

Razlikujemo ugovorne štedne institucije (osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, soc. osiguranje),

tvrtke za poslovanje s vrijednosnicama (brokeri, dealeri, investicijske banke), fin. kompanije i

konglomerati, investicijski fondovi, drž. fin. institucije i ostale fin. institucije.

U posljednje vrijeme trend je pada dep. institucija, posebice banaka i štedionica, a osjetljivo raste

udjel mirovinskih i investicijskih fondova. Takav razvoj događaja možemo očekivati u budućnosti i u

Hrvatskoj.

10. FUNKCIJE I KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE

Centralna banka najvažnija je monetarna institucija i vrhovna novč. vlast svake države. Ona kontrolira

novčani, kreditni i bankovni sustav, a raste joj utjecaj u području sustava svih dep. kreditnih fin.

institucija. Njezina je glavna zadaća kontroliranje gospodarskih kretanja monetarnom politikom i

očuvanje vrijednosti nacionalnog novca. Djeluje kao neprofitna institucija, a do sredstava za

pokrivanje troškova dolazi od prihoda kamata na kredite poslovnim bankama i na vrijednosnice koje

drži u aktivi, te od prihoda koje ostvari plasmanom dev. pričuva.

Iako je pod državnim nadzorom neovisna je od aktualne administracije. Samostalnost središnje banke

osigurava se kroz funkcionalnu (odabir mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu

(samostalno odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost.

Njezine glavne funkcije su: 1) emisija novca, 2) održavanje likvidnosti privrede, 3) održavanje

međunarodne likvidnosti, 4) održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija, 5) suradnja

s drugim međunarodnim i regionalnim fin. institucijama, 6) prikupljanje, analiza i objavljivanje

informacija, 7) poslovi za račun države, 8) kontrola i nadzor razboritog poslovanja banaka

(prudencijalna kontrola), 9) reguliranje količine novca u opticaju i kreditne aktivnosti banaka.

Funkcije privatne banke središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske gosp. krize (1929-1933), jer

se primijetilo da banke mogu biti važan uzrok poremećaja u gospodarstvu. Sred. banka ima

neovisnost u vođenju novč. politike, uskraćuje državi mogućnost da svoje potrebe financira iz prim.

emisije sred. banke «ex nihilo» bez stvarnog pokrića. Djelotvornost ovisi o njenoj neovisnosti. U

svijetu prevladava sustav jedne sred. banke, osim u SAD i Njemačkoj. (pr. Bank of England, Deutsche

Bundesbank, Europski sustav sred. banaka, Bank of Japan,FED sustav saveznih rezervi).

11. HRVATSKA NARODNA BANKA

Djeluje kao središnja banka RH. Osnovana je u prosincu 1991. Godine 1997. promijenjeno joj je ime iz

Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku. Zadaća joj je očuvanje stabilnosti valute i opće

likvidnosti u plaćanjima u zemlji i prema inozemstvu, te podržavanje ciljeva ekonomske politike

zemlje.

Funkcije:

• Izdavanje novčanica i kovanog novca

• Utvrđivanje i vođenje novčane (monetarne) i devizne politike

6

• Držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama RH

• Nadzor i kontrola banaka, izdavanje dopusnica za rad

• Vođenje računa banaka i platnog prometa za banke

• Ustrojavanje platnog sustava

• Financijski poslovi za državu

• Podzakonsko reguliranje iz područja njene nadležnosti

HNB djeluje samostalno u obavljanju poslova, a odgovorna je Saboru i dužna mu je najmanje dva

puta godišnje podnositi izvješće o svome radu i godišnji obračun.

HNB je član MMF-a, Svjetske banke, EBRD (Europske banke za obnovu i razvoj), Banke za

međunarodna poravnanja, itd.

12. INSTRUMENTI SRED. BANKE ZA REGULIRANJE KOLIČINE NOVCA U OPTICAJU

To su instrumenti monetarno-kreditne politike; kupnja i prodaja vrijednosnica na otvorenom tržištu,

politika obvezne rezerve, eskontno diskontna politika, ponekad selektivna kreditna politika ili izravno

kvantitativno određivanje kreditne aktivnosti banaka.

13. ODRŽAVANJE LIKVIDNOSTI BANAKA KAO FUNKCIJA HNB

HNB održava likvidnost banaka tako da propisuje: 1) način korištenja obvezne rezerve, 2) način

formiranja posebne rezerve banaka za osiguranje likvidnosti za isplate štednih uloga i tekućih računa

građana, 3) minimalne opće uvjete kreditne sposobnosti banaka, 4) datume nelikvidnosti banaka, 5)

visinu, uvjete i način održavanja minimalne likvidnosti banaka, 6) obvezne okvire ročne strukture

plasmana banaka i 7) uvjete korištenja kratkoročnih kredita banaka kod HNB radi očuvanja dnevne

likvidnosti. Postoji i kreditna potpora likvidnosti banaka ali je ona iznimno rijetka. Predviđeni su: 1)

lombardni kredit, 2) kratkoročni kredit za likvidnost, 3) interventni kredit i 4) predsanacijski kredit.

14. ODRŽAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI KAO FUNKCIJA HNB

HNB utvrđuje i provodi deviznu politiku u RH i odgovorna je za održavanje međunarodne likvidnosti

zemlje. Ovu zadaću HNB ostvaruje: 1) donošenjem podzakonskih propisa (odluka) kojima uređuje

devizno poslovanje pravnih i fizičkih osoba, 2) kupnjom i prodajom strane valute na promptnim i

deviznim tržištima, 3) uređivanjem tečaja domaće valute, 4) formiranjem i rukovođenjem

međunarodnim pričuvama RH, 5) reguliranjem kreditnih odnosa i platnog prometa s inozemstvom i

6) nadzorom nad deviznim poslovanjem banaka.

Mjere i politike kojima HNB osigurava opću likvidnost prema inozemstvu su: a) mjere devizne

politike, b) politika međunarodnih (deviznih) pričuva i c) trgovanje na deviznom tržištu.

7

15. DEVIZNE REZERVE: STRUKTURA I VRSTE

Namjena dev. rezervi je da osiguravaju međunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima slobodne

kupoprodaje deviza za domaće osobe i nepostojanja obveznog ustupa deviza (cesija) i „rentacionih

kvota“ državi.

Ukupne dev. rezerve dijele se na one kojima upravlja HNB i one kojima upravljaju ovlaštene banke.

Čine ih: 1) potražna salda plativa u konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNB-a kod stranih

središnjih banaka, međunarodnih fin. institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka, 2)

visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zadužnice koje glase na konvertibilnu valutu, 3)

specijalna prava vučenja HNB-a kod MMF-a, 4) monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje

koje drži HNB, 5) efektivna strana valuta i 6) terminski, repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti

sklopljeni s prvoklasnim ugovornim stranama. Do smanjenja dev. pričuva dolazi zbog: prodaje dev.

poslovnim bankama i min. financija, iskupa dnevnih blag. zapisa i plaćanja kamata i dr. obaveza

MMF-u, troškova SWIFTa i REUTERSa.

Formiraju se: 1) otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, 2) otkupom od Min. financija (iz

inozemnog zaduživanja države), 3) povlačenjem tranši iz MMF-a, 4) iz prihoda od kamata na depozite

i na vrijednosnice, 5) prodajom efektivnih kuna stranim bankama, 6) deviznim blagajničkim zapisima

HNB-a i 7) obveznom pričuvom.

Devizne pričuve zemlje iznosile su u 2003. $7,237 mlrd. Ranije je HNB najviše ulagao kod inobanaka,

2003. primat su preuzela ulaganja u vrijednosne papire. Ulaganja u depozite ograničena su na 200

najvećih posl. banaka s investicijskim rangom najmanje AA. Kriteriji ulaganja su sigurnost, likvidnost,

rentabilnost. Kod jedne banke smije se deponirati najviše 5% rezervi s rokom do 3 mj. Po viđenju

mora biti 10% pričuva.

Ulaganja u kratkoročne vrijednosne papire smiju iznositi do 70% rezervi HNB, a trenutno je 17%. HNB

drži oko 1% efektive namijenjene najnužnijim potrebama likvidnosti, a pričuve u obliku monetarnog

zlata zasad ne drži (pripast će joj $160 mil. zlatnih poluga iz SFRJ).

16. REGULIRANJE KREDITNIH ODNOSA S INOZEMSTVOM

Odnose s inozemstvom regulira HNB. Ona utvrđuje mjere za ostvarivanje opsega i strukture

zaključivanja i korištenja inozemnih kredita, te prati i kontrolira njihovo zasnivanje. Čimbenici

regulacije inozemnih kreditnih odnosa su vanjska zaduženost, ročnost potraživanja i obveza,

struktura kredita (primljenih i danih) po vrstama, iznos dev. rezervi i dr. HNB se može zaduživati i u

svoje ime ali samo ako je to nužno za održavanje likvidnosti sa inozemstvom. HNB utječe na kreditne

odnose tako što: 1) prati korištenje, otplate i raskide kreditnih ugovora, 2) propisuje obvezu

obavještavanja o namjeri zaključivanja inozemnog kredita, 3) podnosi prijave o zaključnom

kreditnom ugovoru i podnosi dokumentaciju i 4) utvrđuje namjenu i opseg odobravanja fin. kredita.

17. REGULIRANJE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM KAO FUNKCIJA HNB

Sastoji se u tome što HNB: 1) odobrava poslovanje s devizama u zemlji, 2) propisuje obavljanje

mjenjačkih poslova, 3) osigurava provođenje platnih i fin. ugovora s inozemstvom, 4) odobrava

bankama obavljanje platnog prometa i kreditnih odnosa s inozemstvom, 5) određuje uvjete

prenošenja iz i u zemlju domaće i strane valute i vrijednosnica, 6) prodaje efektivne kune ino.

8

bankama, 7) organizira međunarodni platni promet i 8) određuje načine naplate i plaćanja s

inozemstvom.

18. KONTROLA I NADZOR BANAKA

Kontrolna funkcija je u nadležnosti HNB. Ona obuhvaća prudencijalnu (bonitetnu) kontrolu

(prikupljanje i analiza podataka prikupljenih putem kontrole u samim bankama on-site ili putem

izvješća dostavljenih od strane banaka off-site te nadgledanje i poduzimanje mjera prema

bankama na osnovi tih podataka), kontrolu provedbe mjera monetarne politike (praćenje kretanja

sredstava na žiro računima banaka i izdvajanja obvezne rezerve, minimalne likvidnosti banaka,

korištenje kredita za likvidnost i dr.) i devizne politike, te deviznu dokumentarnu kontrolu. U nju

ubrajamo i obradu zahtjeva za izdavanje suglasnosti o osnivanju banaka. HNB ima pravo na sankcije

bankama i kontrolu štedionica.

Sektor nadzora i kontrole HNB obrađuje zahtjeve za odobravanje osnivanja banaka i za odobrenja

imenovanja članova uprave banaka i prosljeđuje ih na odlučivanje Savjetu HNB-a.

19. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA

Banka je najvažnija financijska posrednička institucija. Možemo reći da banka do sredstava dolazi

primanjem depozita i njihovim plasmanom najčešće u obliku kredita, a bavi se i fin. uslugama.

Sredstva također prikuplja vođenjem transakcijskih računa, zaduživanjem kod drugih banaka,

emisijom vlastitih zadužnica kao što su dionice, obveznice, blagajnički zapisi... Posluje na načelima

likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti.

Banka je fin. institucija koja u pasivi bilance sadrži depozite novčane prirode i na njih plaća pasivnu

kamatu, a u aktivi sadrži kredite. Razlika između akt. i pas. kamatne stope je kamatna marža.

Kreditiranje i primanje depozita njena su najvažnija karakteristika, iako uz njih banka obavlja i druge

poslove fin. prirode. Također ima i važnu alokativnu funkciju. Banka može biti samo ono poduzeće

koje ima licencu za rad koja je propisana posebnim zakonima o bankama. U Hrvatskom zakonu o

bankama banka je određena kao d.d. čiji je predmet poslovanja primanje novč. depozita i davanje

kredita i drugih plasmana (18.12.1998.).

Temeljni motiv djelovanja banke je dobit.

20. KOMERCIJALNE I RAZVOJNE BANKE

RAZVOJNE BANKE su banke dugoročnog kreditiranja i time potpomažu privredni razvoj. Prikupljaju

dugoročna sredstva štednje i na osnovi njih odobravaju dugoročne kredite. Ti krediti namijenjeni su

poduzetnicima za kapitalnu izgradnju i investiranje. Sredstva prikupljaju oročivanjem dep.,

uzimanjem dugoročnih kredita, emisijom dionica, formiranjem vlastitog trajnog kapitala, emisijom

obveznica na domaćem i međunarodnom tržištu, raspolažu sredstvima razvojnih drž. fondova,

sredstvima javnog sektora itd. Razvojne banke mogu biti posebne državne banke, specijalizirane

privatne poslovne banke, regionalne ili međunarodne. Njihova uloga je sve važnija što se očituje u

sve većem značenju dugoročnih vrijednosnica i dugoročnog kreditiranja.

Procedura odobravanja kredita kod razvojnih banaka puno je stroža nego kod komercijalnih banaka.

One također imaju veliki monetarni (jer transferiraju novac) i makroekonomski učinak.

9

KOMERCIJALNE BANKE su banke kratkoročnog kreditiranja proizvodnje i prometa. One prikupljaju

depozite i novac umnažaju putem kreditne aktivnosti (kratkoročni krediti za potrošačko kreditiranje,

krediti za financiranje trgovine, proizvodnje, obrta). U pasivi im se nalaze sredstva na računima

plaćanja, kratkoročni dep., zadužnice i pozajmice. Također sudjeluju u međunarodnom platnom

prometu. Pod čvrstim su nadzorom centralne banke.

21. OKRUPNJAVANJE BANAKA

Banke se udružuju radi više razloga. To mogu biti veći profit, bolji porezni tretman, izbjegavanje

zakonskih propisa, lakše obavljanje poslova na domaćoj i međunarodnoj razini... Okrupnjivanje se

pojavljuje u četiri oblika:

1.) BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem banka «majka» ima u vlasništvu kontrolni paket

dionica ili većinski udio u drugoj banci «kćeri», i utječe na izbor rukovodstva i politike (banke

subsidijarije) iako banka kćer djeluje kao posebna organizacija s nezavisnim pravnim statusom. Banke

se na taj način često udružuju i uobičajeno je da se udružuju banke međusobno, iako se u novije

vrijeme povezuju i s drugim fin. institucijama. Do takvog oblika udruživanja dolazi zbog gore

navedenih razloga, a uz njih još i radi mogućnosti obavljanja nebankovnih fin. poslova koje inače ne

smiju obavljati, bavljenja osiguranjem, potrošačkim kreditiranjem, leasingom, koncentracije kapitala,

racionalnijeg poslovanja...

Osnivanje holdinga je regulirano zasebno od regulacije osnivanja industrijskih holding tvrtki.

Razlikujemo jednobankovni holding u kojem tvrtka majka kontrolira jednu banku i višenebankovnih

podružnica, i multibankovnu holding grupu gdje jedna tvrtka kontrolira više banaka i nebankovnih

institucija.

Prema američkom zakonu BHC kontrolira banku: 1) kontrolom najmanje 25% dionica s pravom glasa,

2) utječe na izbor većeg dijela uprave banke, 3) utječe na upravu ili politiku banke. U SADu bankovni

holdinzi nastaju zbog velikih ograničenja bankama 2/3 banaka u SADu su uključene u bankovne

holdinge koji drže preko 90% bankovnih depozita (oko 80% bankovnih holdinga u SADu su

jednobankovni).

2.) BANKOVNI KONZORCIJ - banke se udružuju na temelju ugovora radi ostvarivanja nekog velikog i

važnog projekta koji same nisu u mogućnosti ostvariti ili bi to iziskivalo velike troškove i teškoće te

traje samo do ostvarivanja tog cilja. Konzorcijem rukovodi banka - gestor.

Razlikujemo kratkoročne (npr. odobravanje kredita) i trajne (npr. uzajamno održavanje likvidnosti)

ciljeve konzorcija. Banke ne gube svoju samostalnost, već samo ulažu potrebnu tehniku, kadrove i dio

kapitala.

Konzorcij može biti nacionalni ili međunarodni.

3.) MULTINACIONALNE BANKE su treći oblik okrupnjavanja, gdje se udružuje kapital banaka više

zemalja, što čini korak naprijed ka globalnoj integraciji. Banke putem mreže svojih podružnica koje se

nalaze u nekoliko zemalja obavljaju fin. poslove i pritom ostvaruju dobit na temelju razlika u uvjetima

na pojedinim tržištima.

4.) BANKOVNI SINDIKAT je četvrti oblik udruživanja banaka za koji je karakteristično da grupa

banaka na čelu s bankom voditeljem odobrava sindikalizirani kredit, s tim da svaka od banaka iz te

grupe sudjeluje u njegovom dijelu. U taj oblik ubrajamo i grupu investicijskih banaka koje kupuju

10

nova izdanja vrijednosnica emitenata koja su velikih vrijednosti u svrhu prodaje investitorima na

primarnom fin. tržištu. PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka; SELLING GROUP-prodajna

grupa inv. banaka.

22. BANKOVNI HOLDING

Vidi pitanje 21.

23. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Od banaka se razlikuju po tome što ne obavljaju depozitnokreditne poslove za cijelo tržište, ne

obavljaju ih kao osnovnu djelatnost, obavljaju samo jedan od tih poslova ili zakonski ne zadovoljavaju

uvjet da budu banke. Ukoliko nemaju licencu za rad kao banka smatraju se nebankovnim fin.

institucijama, koliko god one bile slične bankama.

Najvažnije od njih su: štedne depozitne institucije, ugovorne štedne organizacije, investicijski

fondovi, investicijske banke, stambena društva, fin. kompanije, brokeri i dealeri, povjerena društva,

leasing, factoring... EU ih je razgraničila na pet grupa i to su: 1) štedno kreditne institucije, 2)

brokerske institucije, 3) posrednici za vrijednosnice, 4) sindikati i 5) ostali.

Pod pojmom investitora razlikujemo institucionalne od individualnih, u kojima su ovi prvi u prednosti

radi mogućnosti disperzije rizika i utjecaja na cijene i druge uvjete na tržištu. Najvažniji instituc.

investitori su: inv. fondovi, osiguravatelji, banke, mirovinski fondovi, zaklade i sindikalni fondovi.

24. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

Razlikujemo štednju građana (nepotrošeni dohodak) i nacionalnu štednju (skup osobne,

poduzetničke i drž. štednje). Tradicionalno se ulaže u depozitne štedne institucije kojih ima više vrsta.

One sredstva mogu uzajmljivati od središnje banke, ali moraju izdvajati obveznu rezervu. Značaj

štednje u obliku depozita sve više opada jer raste mogućnost ulaganja u druge fin. oblike. U RH

štednja je još uvijek vrlo zastupljena, ali banke vode glavnu riječ na tom području.

ŠTEDIONICE prikupljaju manje ušteđevine širokog sloja građanstva, istovremeno im pružajući fin.

usluge, kredit, kamate i sigurnost. U pasivi im se nalaze štedni računi, depoziti i štedni planovi

različitih namjena. Aktiva im se najčešće sastoji od kredita građanstvu (stambeni, osobni i potrošački)

dok neuposlena sredstva ulažu u razne plasmane. Štedionice su sudionici domaćeg i ino fin. tržišta,

vode račune malih i srednjih poduzeća. Pod čvrstim su nadzorom države. U EU su najjače u

Njemačkoj. Iako su prve štedionice osnovane na načelu uzajamnosti (cilj je bio promoviranje štednje i

međusobna pomoć siromašnijem sloju stanovništva), danas je to načelo napušteno te se pretvaraju u

kapitalne institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o vlasničkom udjelu („jedan dolar –

jedan glas“).

Najveće svjetske štedionice u pravilu su one kojima je osnovna djelatnost kreditiranje stambene

izgradnje.

ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se na načelu uzajamnosti unutar određenih zajednica. U

posljednje vrijeme se pretvaraju u kapitalske organizacije koje svojim članovima isplaćuju dividendu.

11

Do sredstava dolaze prikupljanjem štednih uloga, pozajmicama i emisijom vrijednosnica. U RH imaju

status neprofitnih štedno-kreditnih zadruga koje odobravaju kredite članovima i nečlanovima.

KREDITNE ZADRUGE neprofitne su institucije koje u pravilu imaju porezne olakšice, i u vlasništvu su

članova štediša. U njih se udružuju manje zajednice ljudi radi odobravanja kredita isključivo

članovima. Na temelju udjelnih računa članovi stječu pravo upravljanja. Ne dijele dividendu. Članovi

ostvaruju veću kamatu na štednju, a manju na kredit. Višak se raspoređuje u rezerve koje onda

povećavaju neto vrijednost zadruge. Posluju po Raiffeiseovim načelima: 1) samopomoć članova

(uzajamnost), 2) samoodgovornost (sami članovi sporazumno određuju odnose u zadruzi) i 3)

samoupravljanje (upravljaju članovi bez vanjskog utjecaja). To su svojevrsne blagajne uzajamne

pomoći.

POŠTANSKE ŠTEDIONICE građanima plasiraju različite drž. zadužnice, a prednost im je u dostupnosti

poštanskih šaltera, sigurnosti i čekovnom platnom prometu. Ne kreditiraju članove, već sredstva

usmjeravaju u programe komunalne infrastrukture. Danas im značaj opada, a u RH ne postoje. U

većini zemalja mogu uzajmljivati sredstva od sred. banke, te su dužni izdvajati obv. rezervu, nadziru

ih isti nadzorni organi kao i banke ili posebni za njih (SAD).

INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA je samo jedan od oblika ulaganja štednje stanovništva kod banaka,

štednih depozitnih institucija i pošta. U RH je vrlo razvijena štednja građana ali ne i sustav štednih

institucija.

25. STAMBENA DRUŠTVA

Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne banke ali i fonda

zajedničkog investiranja.

Do sredstava dolaze prikupljanjem kratkoročnih oblika osobne štednje (udjelni računi, štedni

depoziti), posebnim planovima s por. olakšicama, većim pozajmicama na fin. tržištu, a plasiraju ih u

obliku dugoročnih stambenih kredita koji su osigurani hipotekom. Osim stambenog kreditiranja bave

se i poslovanjem s kreditnim karticama i putničkim čekovima te ulažu u državne vrijednosnice. Nalaze

se pod nadzorom drž. koja ih i potpomaže. Vrlo su važna u rješavanju stambenog pitanja nižih

socijalnih slojeva, pa zato uživaju i por. olakšice. Prvo st. društvo je osnovano u GB. RH je 1997.

zakonski regulirala mogućnost njihova osnivanja s istom svrhom kao u drugim zemljama, a uživale bi i

drž. potporu radi pomaganja u rješavanju soc. i političkog pitanja stanovanja.

26. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE prodajom polica osiguranja i uplatama premija štite pojedince i

poduzeća od ekonomskog, zdravstvenog ili životnog gubitka. Sredstva prikupljaju dugoročnim fin.

aranžmanima i plasiraju ih na fin. tržištu. Priljev novca im je predvidiv jer na temelju zaključenih

ugovora mogu procijeniti prihode. Zbog toga ulažu u dugoročne oblike aktive.

Osiguravatelji života ulažu u dugoročne korp. obveznice, hipotekarne obv., dionice i slične relativno

sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine ulažu u drž. obveznice, korp. obveznice, dionice, drže dep.

u bankama, kreditiraju trgovinu. Razlikujemo policu životnog osiguranja gdje se osiguravatelj

obvezuje korisniku isplatiti odštetu u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku ako doživi

dospijeće; polica osiguranja imovine obvezuje osiguravatelja na isplatu odštete u slučaju oštećenja,

uništenja ili otuđenja imovine; polica zdravstvenog osiguranja omogućuje nadoknadu ekonomskog

12

gubitka zbog rizika gubitka zdravlja i pokriće troškova liječenja, a uplaćuju ga obično tvrtke u ime

svojih radnika, ali to nije pravilo.

MIROVINSKE FONDOVE ubrajamo u najznačajnije institucionalne investitore.

Današnji fondovi u razvijenim zemljama djeluju na načelu kapitalizacije tj. uplata članova, dok u

nekim drž. još uvijek djeluju oni što posluju na načelu generacijske solidarnosti (pri čemu se uplate

zaposlenih koriste za isplate mirovina trenutnih umirovljenika).

Do novč. sredstava dolaze doprinosima članova za vrijeme njihovog radnog vijeka i obvezuju im se

isplaćivati redovite mjesečne isplate nakon odlaska u mirovinu. Ulažu u dugoročne instrumente

tržišta kapitala (dionice i obv. poduzeća, drž. vrijednosnice i veliki oročeni depoziti kod banaka) i tako

održavaju likvidnost. Strukturom portfelja pojavljuju se kao vlasnici i financijeri privrede i kreditori

države, oslobođeni su poreza. Na povećanje njihove važnosti utječe više razloga: poduzeća plaćaju

radnike i izbjegavaju ograničenja visine nadnica i istovremeno privlače obrazovani kadar nudeći

radnicima veće mirovine ulažući u mir. fondove, radni vijek je sve kraći, a životni sve dulji, pa

mirovina predstavlja važan dio života čovjeka. Fondovi mogu biti privatni, državni ili pod

podržavanjem države, ali njima upravljaju banke i druge fin. institucije kao povjerenici pa ih zbog

toga ne trebamo doživljavati kao institucije, već kao planove (pension plans) ili modele štednje za

starost. Mirovinski fondovi se ne oporezuju.

27. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

To su fin. specijalisti koji pomažu emitentima vrijednosnica pri njihovoj emisiji i rasprodaji na

primarnom fin. tržištu i na njemu djeluju kao najvažniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u

Europi te poslove obavljaju univerzalne banke (merchant bank, bank daffaire) preko svojih posebnih

tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama. Investicijske banke ne djeluju kao fin. posrednici, jer ne

mijenjaju prirodu potraživanja koja se prodaju. Do sredstava dolaze pozajmicama od banaka,

sporazumima o reotkupu (REPO), emisijama zadužnica i depozitima na računima komitenata.

Obavljaju sve poslove na fin. tržištu (primarnom i sekundarnom). Funkcije su im: upis cijele emisije ili

organiziranje kupovne grupe, prodaja vrijednosnica, pomoć pri odlučivanju i kreaciji emisije,

brokersko-dealerski poslovi na sekundarnom tržištu i poslovi imovinsko-financijskog restrukturiranja

(preuzimanja, stjecanja i spajanja poduzeća), održavanje emisijskog tečaja.

Najveća i najvažnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je univerzalna tvrtka za poslovanje s

vrijednosnicama koja ima i banku u sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Goldman Sachs, 1.

Boston, Prudential...

28. BROKERI I DEALERI

To su specijalisti za kupnju i prodaju vrijednosnica na sekundarnim fin. tržištima. Do sredstava dolaze

putem bankovnih kredita i sredstava klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju

vrijednosnica. Sve inv. banke djeluju kao brokersko-dealerske tvrtke. Dealeri obavljaju te poslove za

vlastiti račun i očekuju dobit i preuzimaju rizike promjena cijena, dok brokeri predstavljaju

posrednike u tim odnosima poslujući u ime kupca i prodavača i za te usluge naplaćuju proviziju i ne

preuzimaju rizike. Brokeri posluju sa širom javnošću i s dealerima, a u određenim situacijama posluju

kao dealeri i obratno. Postoje i specijalizirani brokeri za određena tržišta, npr. hipotekarni brokeri.

13

Dealeri se specijaliziraju za pojedine vrijednosnice i za njih su oni «market makers», a zarada im je

razlika između zahtijevane i ponudbene cijene. Razlikujemo nekoliko vrsta brokerskih kuća. Tvrtke za

potpunu brokersku uslugu posluju i kontaktiraju sa širokim krugom sudionika tržišta i bave se

savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata. Diskontni brokeri klijentima pružaju uži

obujam usluga uz nižu cijenu koju ne uzimaju u obliku provizije već je ugovaraju u obliku fiksne

naknade. Ne bave se istraživanjem tržišta i savjetovanjem. Takav tip brokerskih kuća tipičan je za

američko tržište; posluju na veliko. Tim poslovima diskontne brokeraže bave se specijalizirane

diskontne brok. kuće i banke.

29. FINANCIJSKE KOMPANIJE

Često se nazivaju korporacijskim bankama i poduzeća preko njih osiguravaju novac za vlastite

potrebe, ali za razliku od banaka ne uzimaju depozite šire javnosti. Osnivaju ih velike korporacije,

banke, osiguravajuće kuće i dr. Banke ih osnivaju da bi ušle u nebankovne poslove koje nemaju

ovlaštenja obavljati. Fin. institucije ih osnivaju da bi stanovništvu i poduzećima osigurali kratkoročne i

srednjoročne kredite, a sredstva pribavljaju emisijama dugoročnih vrijednosnica i uzimanjem kredita

od banaka. Korporacije osnivaju fin. kompanije da bi ušle u fin. poslove kreditiranjem kupaca i tako ih

potičući na kupovinu njihovih proizvoda, financiranjem svoje proizvodnje ili zaradom na obavljanju

fin. transakcija. Fin. kompanije odvojene su od poslovanja korp. koja ih osniva ali ostvaruju njene

interese.

Razlikujemo potrošačke fin. kompanije koje izravno odobravaju kredite potrošačima za kupnju robe,

prodajne koje kupce financiraju otkupom kreditnih ugovora od dealera, i poslovne koje financiraju

posebne potrebe poduzeća. Najveća fin. kompanija je GMAC (General Motors Acceptance Corp.) i

bavi se prodajom automobila, kamiona, kreditnim karticama, hipotekarnim kreditima i skoro svim

fin. poslovima.

30. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA - INVESTICIJSKI FONDOVI

To su institucionalni investitori registrirani kao tvrtke koji prikupljaju novč. sredstva individualnih

investitora (građanstva) i poduzeća i ulažu ih u dugoročne (rjeđe kratkoročne) fin. instrumente.

Članovi ulaganjem stječu udjele u fondu i na osnovi njih dobivaju udjelne certifikate, ali nemaju pravo

na upravljanje već je to isključivo pravo osnivača fonda. Individualnom investitoru smanjuju

mogućnost rizika, smanjuju troškove jer rade na veliko, osiguravaju likvidnost, omogućavaju por.

olakšice... Za svoje usluge naplaćuju godišnju članarinu i pristupninu, u čemu se i očituje interes

njihova poslovanja. Također je u mogućnosti depozite vezivati kod sebe i u fond ukomponirati

vrijednosnice u vlastitom vlasništvu. Inv. fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine

kod sebe drži skrbnik fonda koji kontrolira aktivu, vodi računovodstvo i sl., a administraciju,

oglašavanje, kreiranje fonda i politiku investiranja određuje upravljač fonda. Razlikujemo otvorene i

zatvorene fondove. Skrbnik fonda (povjerena kuća) najčešće je banka ili osiguravatelj. Vrste

investicijskih fondova su: 1) unit trust otvoreni fond, 2) investment trust zatvoreni fond, 3)

mutual fund (uzajamni fond) najčešće otvoreni fond, 4) zajednički fondovi novčanog tržišta

(MMMF – money market mutual funds) otvoreni fond i 5) REIT (real estate investment trust)

zatvoreni fond.

14

31. OTVORENI I ZATVORENI INVESTICIJSKI FONDOVI

Investicijski fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine kod sebe drži skrbnik fonda

koji kontrolira aktivu, vodi računovodstvo i sl., a administraciju, oglašavanje, kreiranje fonda i politiku

investiranja određuje upravljač fonda.

Otvoreni fondovi (open end) imaju promjenjivi broj udjela koji se povećavaju ulaganjem novca u

fond ili smanjuju reotkupom na zahtjev člana. Time se istovremeno povećava ili smanjuje veličina

fonda ovisno o potražnji. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje

vrijednosnice i dodaje ih postojećem skupu. Ograničenja u broju udjela ne postoje.

Kod zatvorenog fonda (closed end) broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje već ih se prodaje na

burzi ili organizatoru fonda. Točno se određuju vrijednosnice i prodajni udjeli. Vrijednost udjela i

investicijskog fonda kalkulira se dnevno kao neto vrijednost fonda (NAV; Net-Asset Value) koja

predstavlja ukupnu vrijednost svih vrijednosnica u fondu pomnoženih s njihovom dnevnom tržišnom

cijenom i uvećana za vrijednost ostale aktive. Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko mreže

fin. institucija, a za njih postoji i sekundarno tržište. Interes investitora može biti u kapitalnom

dobitku (porast cijene udjela) i u dividendi.

32. DRŽAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Glavna zadaća tih institucija je financiranje dijelova nacionalne ekonomije od posebne državne

važnosti, a nisu u dovoljnoj mjeri financirane iz proračuna ili kredita (izvoz, poljoprivreda,

stipendiranje studenata, stanogradnja). Nastojanje države je uključiti privatni kapital sa fin. tržišta

putem ovih institucija da bi se ostvarili značajni javni ciljevi. Fin. institucije s potporom drž. (GSE;

Government Sponsored Enterprises) privatne su institucije koje ostvaruju javne funkcije. Osnovna im

je svrha stvarati sekundarna tržišta za plasmane posebne namjene. Ovlaštene su odobravati kredite

krajnjem korisniku, otkupljivati odobrene kredite od banaka i štedionica i jamčiti za zadužnice što ih

izdaju same komercijalne institucije. Posluju profitabilno što državnom proračunu bitno pomaže.

Država ih potpomaže tako što pozajmljuje fin. potpore iz proračuna, daje posebno povoljan status

zadužnica sponzoriranih institucija i pogodnosti glede propisane veličine i odnosa kapitala i

plasmana...

Izvozne fin. institucije su drž. institucije koje obično obavljaju osiguranje izvoznih poslova, ali postoje i

neke posebne (HERMES). Izvori sredstava su im drž. proračun, sredstva sred. banke, drž. fondovi,

sredstva pribavljena na fin. tržištu...

33. KONKURENCIJA BANAKA I NEBANKOVNIH FIN. INSTITUCIJA

U klasičnom fin. sustavu banke i depozitno kreditni kompleks su dominirali, a konkurencija se odvijala

unutar grupe istovrsnih banaka ili na određenom dijelu tržišta. Specijalizirale su se za točno određene

poslove. Pojava novih konkurenata (institucije osiguranja, mirovinski i inv. fondovi i dr.) na fin. tržištu

i njihov sve veći značaj u bankovnim aktivnostima dovodi do despecijalizacije banaka i njihovog

preoblikovanja u fin. institucije potpune usluge. Time prestaje njihov monopol na fin. tržištu. Banke

postaju univerzalne i polifunkcionalne, kao posljedica želje da u potpunosti zadovolje potrebe tržišta.

Do smanjenja uloge banaka dovela je stroga regulacija čime su bile dovedene u nepovoljniji položaj

od ostalih fin. institucija, što je na kraju uzrokovalo sve nižu profitabilnost i neisplativost za njihove

vlasnike. Mirovinski fondovi koji posluju na principu kapitalizacije i osiguravajuće institucije potiskuju

15

banke u drugi plan, a primjetna je i konkurencija investicijskih fondova. Ti su efekti prvenstveno

rezultati mekše regulacije nebankovnih konkurenata koji mogu bolje iskoristiti promjene na tržištu.

Takva kretanja dovela su do kriza banaka i bank. sustava u određenim zemljama, međutim, opstanak

banke mogu zahvaliti osnivanjem ili preuzimanjem najuspješnijih fin. institucija i njima pripadajućih

poslova. Također se proširila primjena računalne tehnologije, novih fin. tehnika, integracija banaka,

poboljšanje kvalitete bilance banaka, sniženje troškova poslovanja, osposobljavanje kadrova...

34. FINANCIJSKA TRŽIŠTA - ULOGA I FUNKCIJA

Fin. tržišta općenito predstavljaju ukupni fin. sustav, a svakodnevno taj pojam rabimo za tržišta

vrijednosnica. Sastoje se od osoba, fin. instrumenata, tehnika i tokova koji u uređenim sustavima

poslovanja omogućavaju razmjenu novč. viškova i manjkova i određuju cijene po kojima se ta

razmjena obavlja. Na razvijenim tržištima susreće se mnoštvo fin. oblika, dok se u nerazvijenim

sustavima susreću banke, depoziti i krediti kao dominantni oblici.

Fin. tržišta dijele se na tržišta vlasničkih udjela (kapitala, equity tržišta) na kojima se trguje

dionicama, i na kreditna debit tržišta na kojima se trguje zadužnicama i kreditima. Najčešća podjela

fin. tržišta je na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnica, devizno tržište i tržište kapitala. Razvijeno

fin. tržište omogućava: disperziju rizika, stalno mijenjanje oblika imovine i vrednovanje svakog

sudionika tržišta, prilagođavanje ročnosti plasmana i izvora, brisanje granica između likvidnih i

nelikvidnih sredstava, dezinvestiranje... Na razvijenim fin. tržištima sve više sudjeluju poduzeća,

država i stanovništvo, što je i primjereno demokratskim društvima.

35. ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI INVESTITORI

Razlikujemo štednju građana i nac. štednju (skup osobne, poduzetničke i državne štednje). Građani

svoju štednju koju predstavlja nepotrošeni dohodak ulažu u banke, štedionice i ostale fin. institucije

u obliku depozita; ročnih ili po viđenju. Štediše za povjerbu svog novca kod tih institucija očekuju

prihod u obliku kamata. Investitori ulažu u vrijednosnice od kojih očekuju buduće prihode u obliku

dividende, kamate, diskonta... Dijelimo ih na individualne, a to su pojedinci i kućanstva, i

institucionalne (inv. fondovi, banke, mir. fondovi, sindikalni fondovi, zaklade, institucije za

osiguranje). Institucionalni investitori u stanju su utjecati na cijene i druge uvjete na tržištu te

disperzijom smanjiti rizičnost ulaganja, a kupci su najvećeg dijela vrijednosnica na tržištu. Zbog svoje

veličine i fin. snage i gore navedenih razloga u prednosti su nad pojedincima, pa danas zauzimaju sve

važniju ulogu u trgovini vrijednosnicama.

36. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE

Na njemu se prodaju nove emisije vrijednosnica putem kojih se prikupljaju nova novč. sredstva i time

povećava kapital izdavatelja ako se radi o dionicama, a uzajmljuju dugoročna novč. sredstva ako je

riječ o obveznicama. Na primarnom fin. tržištu prodaja vrijednosnica vrši se samo jedanput. Pomoć

pri emisiji vrijednosnica može se naći kod investicijskih banaka ili poslovnih banaka preko njihovih

poslovnih departmana. Pomoć se očituje u analizi tržišta, prijedlogu vrste i osobine vrijednosnice koje

bi trebalo emitirati, registracija emisije, raspisivanje poziva na upis, prodaja vrijednosnica, ili čak i

same otkupe cijelu emisiju pa je prodaju kao veleprodavači te tako preuzimaju rizik. Pri sudjelovanju

na primarnom tržištu vrlo je važno imati informacije o bonitetu emitenta, koji predstavlja njegovu

16

vrijednost, kreditnu i poslovnu sposobnost i pouzdanost. Pri određivanju boniteta rangiraju se

emitenti ocjenjujući ih ocjenama od AAA (najmanji rizik) do C ili D (najrizičnije). Te ocjene mogu imati

i brojčanu oznaku. Rizične vrijednosnice mogu donijeti veće prihode, ali to za sobom povlači i visok

stupanj rizika koji se preuzima.

TOMBSTONE - novinski oglas kojim inv. bankari javnosti najavljuju novu emisiju vrijednosnica pri

njihovoj javnoj ponudi; to je prva informacija i uput na «prospectus» koji sadrži detalje o emisiji i

uvjetima ponude odobrene od nadležne nac. komisije.

37. SEKUNDARNO FIN. TRŽIŠTE

Naziva se i «tržište druge ruke». Na njemu se vrši stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnica

koje su prethodno bile rasprodane na primarnom tržištu. Zove se i transakcijsko tržište jer na njemu

originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novč. sredstva nego se mijenjaju vlasnici. Ono pruža

mogućnost investitorima da preprodajom održe likvidnost i oslobađa novac za druge plasmane. Vrlo

je važno i za opstanak primarnog tržišta, jer bez njega vrijednosnice postaju tek običan komad papira

koji je neupotrebljiv do roka dospijeća.

Ono je pravno i organizacijski uređeno zbog zaštite sudionika. Transakcije na sek. tržištu se odvijaju u

bankama, na burzama, na OTC tržištima i «iz ruke u ruku».

38. BURZA VRIJEDNOSNICA

To je organizirano i centralizirano mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi

(brokeri i dealeri) trguju u skladu s određenim pravilima, čija je zadaća osigurati trgovinu i

infrastrukturu uvrštenim vrijednosnicama iako se prema posebnim pravilima može trgovati i sa

neuvrštenima. Ona ostvaruje najveći promet na sekundarnom tržištu. Članovi burze mogu imati

jedno ili više uplaćenih mjesta (seat). Da bi se vrijednosnice mogle uvrstiti na burzu one moraju

zadovoljiti određene uvjete i emitent je dužan predočiti određene dokaze o tome. Na burzi se trguje

velikim brojem vrijednosnica, ali se zato odlikuju vrhunskom kvalitetom.

Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos god. dobiti, broj dioničara, broj krupnih dioničara, neto-

aktiva, minimalna trž. vrijednost.

NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća; na njoj kotira oko 3558 vrijednosnica od 2745 tvrtki. Trguje

se dionicama i preferencijalnim d., izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SAD je AMEX.

39. OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTE

Uz burze vrijednosnica predstavlja vrlo važan oblik sekundarnog tržišta. Ponekad se naziva i

tercijarnim tržištem. Na njemu se vrši trgovina dionicama i obveznicama malih tvrtki koje najčešće

nisu uvrštene na burzi. Trgovci su prvenstveno dealeri, a trguje se putem umreženih računala. Princip

rada je slijedeći: na ekranima računala se kontinuirano ispisuju kupovne i ponudbene cijene na

temelju kojih trgovac na zahtjev komitenta telefonski obavlja kupoprodaju, a ne dolazi do fizičkog

susreta sudionika.

To je, zapravo, sustav automatskih kotacija na mreži međusobno spojenih računala. Organiziralo ga

je NASD (nac. udruženje dilera vrijednosnica) uvodeći 71 sustav automatskih kotacija NASDAQ.

17

Drugi primjeri OTC-a su tržište drž. obveznica vlade SAD, devizna tržišta, a kod nas Varaždinsko

kompjuterizirano trž. vrijednosnica.

40. NOVČANO TRŽIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP. FUNKCIJE

Na njemu se trguje novcem, a rok dospijeća instrumenata je do godinu dana. Funkcija mu je

svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem kao transakcijskim sredstvom, da bi one održavale

likvidnost za tekuća plaćanja svojih komitenata. Dijeli se na trž. novca i trž. kratkoročnih

vrijednosnica. Na trž. novca trguje se likvidnim rezervama banaka dok se na trž. kratkoročnih

vrijednosnica trguje kratkoročnim dužničkim vrijednosnicama s rokom do jedne godine. Likvidne

rezerve pozajmljuju banke i štedne institucije međusobno ili kod sred. banke (ona ne mora biti nužno

sudionik ovog tržišta) na kratke rokove, a sudionici mogu biti i nebankovne institucije koje uglavnom

pozajmljuju od banaka. Novč. tržištem se postiže prilagodba likvidnosti sudionika tržišta i

ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca kojim se smanjuje oportunitetni trošak držanja novca. Ono

nema formalnu institucionalnu strukturu. Nepersonalno je, veleprodajno i kompetitivno. Sastoji se

od različitih specijalista i tržišta.

Instrumenti novč. tržišta su blag. zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih

agencija, središnje banke i banaka, komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrživi certifikati o

depozitu i bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su stupnja utrživosti.

Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju obvezu države, a potraživanja centralnih banaka,

poduzeća i tvrtki za trgovinu vrijednosnicama.

Tržište kratkoročnih vrijednosnica (money market paper) naziva se i diskontno tržište

vrijednosnica s rokom dospijeća do jedne godine.

41. INSTRUMENTI NOVČANOG TRŽIŠTA

Instrumenti novč. tržišta su blag. zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih

agencija, središnje banke i banaka, komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrživi certifikati o

depozitu i bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su stupnja utrživosti.

Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju obvezu države, a potraživanja centralnih banaka,

poduzeća i tvrtki za trgovinu vrijednosnicama.

42. TRŽIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Podrazumijeva i primarno i sek. tržište što uključuje burze i OTC tržišta. To je skup institucija, fin.

instrumenata i mehanizama putem kojih se dugoročno slobodna štednja prenosi od suficitarnih

deficitarnim jedinicama koje ih koriste za ulaganje u razvoj (oprema i fiksni fondovi). Uloženi kapital

vraća se uvećan za ustupljena tuđa sredstva. Instrumenti koji se susreću na ovom tržištu imaju rok

dospijeća preko jedne godine. To su obveznice države, lokalnih vlasti i korporacija, te korporacijske

dionice, hipotekarne obveznice i note i dugoročni bankovni krediti. Sudionici tog tržišta su poduzeća,

korporacije, kućanstva, investicijske banke, brokersko-dealerske institucije, kreditne ustanove te

regulatorne i nadzorne ustanove.

18

43. HIPOTEKARNI KREDIT

To je najstariji oblik kredita. Predstavlja dugoročni kredit kojeg banke, štedionice i specijalizirane

hipotekarne institucije odobravaju građanima i poduzećima. Vraćanje kredita osigurava se

nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i dr. (iznimno avioni ili brodovi) na

temelju intabulacije putem koje se tražbina na dužnikovoj nekretnini uknjižuje u sudskoj gruntovnici.

Krediti se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine (50-80%), ali se

omogućava dizati više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrđen redoslijed kreditora. Rok

vraćanja kredita je 10 – 20 godina, iznimno 30. U svijetu je njihova primjena vrlo raširena, iako kod

nas to još uvijek nije slučaj zbog nekih pravnih nedorečenosti.

44. HIPOTEKARNO TRŽIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŽIVANJA

Hipotekarno tržišta spada pod tržište kapitala i vrlo je bitan njegov element. Na njemu se radi s

hipotekarnim kreditima. Oni predstavljaju izrazito dugoročnu vrstu kredita kojeg banke, štedionice i

specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju građanima i poduzećima. Vraćanje se osigurava

nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i dr. (iznimno avioni ili brodovi) na

temelju intabulacije putem koje se tražbina na dužnikovoj nekretnini uknjižuje u sudskoj gruntovnici.

Krediti se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine, ali se omogućava

dizati više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrđen redoslijed kreditora. U svijetu je

njihova primjena vrlo raširena, iako kod nas to još nije slučaj. Zbog visokih iznosa kredita i dugih

rokova dospijeća kredita koji tim osobinama imobiliziraju aktivu kreditora, njima se trguje na

sekundarnom tržištu hipoteka čijem razvoju pomaže i država. Na osnovi odobrenih kredita i budućih

priljeva hipotekarne institucije emitiraju dugoročne obveznice i note ili udjelne certifikate koje zatim

rasprodaju. Takve hipotekarne obveznice apsorbiraju sve veće iznose kapitala na tržištu; nazivaju se

MBB (mortgage backed bonds), a pojavljuju se u obliku: 1) MPT (mortgage pass-through), 2) MPTB

(mortgage pay-through bonds), 3) udjelni certifikati i 4) privatni certifikati, izdani na osnovi

standardne hipoteke. Međutim kupac zadužnice ne postaje vlasnikom hipoteke već se kamata i

glavnice isplaćuju otplatama kredita. Sustav je ustrojen tako da krajnji korisnik kredita i ne zna za

postupke sekuritizacije već od odobravanja kredita posluje samo sa svojim kreditorom.

U SAD više od polovice hipotekarnih kredita je sekuritirano tj. na osnovi hipoteka izdane su

zadužnice. To je rezultat državne potpore i nadzora i osiguranja hipotekarnih kredita, te precizna

pravna regulacija zbog čega su te zadužnice nerizične. Kupci obveznica najčešće su institucionalni

investitori.

45. DEVIZNO TRŽIŠTE

Na deviznom tržištu se prema utvrđenim pravilima trguje stranim valutama, tj. devizama, i to u

uvjetima potpune konkurencije. Ne postoji u obliku institucije, već je sastavljeno od svjetske mreže

sudionika povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima. Putem njega sudionici se opskrbljuju

devizama za plaćanje uvoza. Trguje se uglavnom konvertibilnim devizama. Razmjena se obavlja na

specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu međusobno povezanih banaka (to čini 24 satno

svjetsko dev. tržište). Devizni tečaj predstavlja cijenu strane valute izraženu u domaćoj valuti, a

oblikuje se na temelju ponude i potražnje za devizama. Trguje se, dakle, konvertibilnim devizama, a

cijene tih deviza notiraju direktno.

19

Među najvažnijim sudionicima dev. tržišta možemo nabrojati brokere i dealera specijalizirane za

trgovinu devizama, multinacionalne korporacije, velike komercijalne banke, centralne banke, dok

poduzeća i manje banke ne sudjeluju izravno. Brokeri obavljaju najveći dio prometa na deviznom

tržištu.

Razlikujemo dvije vrste cijena; zahtijevane (offered, asked) i ponuđene, a njihovu razliku nazivamo

maržom (spread). Također razlikujemo dvije vrste tržišta: spot tržište (promptno) na kojem se trguje

po dnevnim cijenama i izvršenjem transakcije u roku do dva dana i terminsko tržište (forward) na

kojem se transakcije vrše u rokovima preko dva dana koji se realiziraju unutar dogovorenih rokova

(30, 90, 180 dana). U RH dev. tržište čine odnosi trgovine devizama među ovlaštenim bankama,

ovlaštenim bankama i HNB-om, ovlaštenim bankama i drugim osobama te Min. financija i HNB-om.

Devizna burza u RH još ne postoji iako je njena mogućnost zakonom predviđena.

Svjetski fin. centri su najvažnija središta trgovanja devizama (NY, London, Zurich, Frankfurt, Singapur,

Tokyo).

Nova dev. tržišta su povezana s pokrivanjem (covering), zaštitom (hedging) i eliminiranjem (swaping)

deviznih rizika.

46. SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA

Promjene u fin. nastale su razvojem svjetske ekonomije i pojavom računalne tehnologije, a mogu se

uočiti na tehnikama i tehnologijama financiranja, fin. instrumentima, pojavi novih institucija,

regulaciji... Opći uzroci promjena su: naftna kriza 70.-ih, smanjenje inflacije 80.-ih, porast vjere u

snagu fin. tržišta i u vrijednosnice, rast štednje kao posljedice stabilnog razdoblja i rasta, nova fin.

tržišta i instrumenti, dostupnost jeftinih računala kao posljedica razvoja tehnologije.

47. DISINTERMEDIJACIJA

To je pojava selidbe novč. sredstava s indirektnog na direktno i neposredovano tržište čime se

zaobilazi posrednička uloga fin. institucija, a krajnji zajmodavci posluju izravno. Novčani fondovi sele

se od fin. posrednika s ograničenim kam. stopama onima koji ih nemaju. Javlja se 80.-ih godina

izazvana dužničkom krizom, a posljednjih godina slabi zbog ukidanja kamatnih ograničenja. Njeni

uzroci su npr. činjenica da velike tvrtke imaju bolji bonitet od fin. posrednika, pa se potraživanja

prema njima lako prihvaćaju, čime se omogućilo izravno i jeftinije zaduživanje na fin. tržištima od

bankovnih kredita. Također su je uzrokovala ograničenja kam. stopa koje dep. institucije smiju

obračunavati na depozite primljene od javnosti zbog kojih deponenti sele svoja u vrijednosnice za

koje ne vrijede ograničenja jer se kam. stope formiraju tržišno. U zadnje vrijeme je taj proces oslabio

jer su ukinuta kam. ograničenja. U najrazvijenijim drž. 70-85% ekst. financiranja odvija se preko fin.

posrednika.

48. INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA

Nakon 70.-tih godina dolazi do naglog rasta međunarodnog financiranja. Uz razvoj svjetske trgovine i

tehnologije javljaju se potrebe fin. i izgradnje mehanizama međunarodnih plaćanja. Liberaliziraju se

propisi i omogućava sloboda kolanja međunarodnog novca i kapitala. Banke i multinac. kompanije

šire mrežu poslovnih jedinica, a depozite i dev. rezerve raspoređuju u više zemalja zbog rizika.

Ostvaruju i visoke profite zbog jeftinijih izvora sredstava, nepodlijeganja depozita oporezivanju,

20

manje devizne kontrole i neregulacije kam. stopa. Stvaraju se i zaštitni mehanizmi od rizika

likvidnosti, promjena kam. stopa i tečajnih razlika. Dionice i obveznice kotiraju na više burzi u

inozemstvu, kam. i dividende se isplaćuju u više valuta i u više zemalja za istu vrijednost,

instrumentima drž. duga trguje se na svim važnijim tržištima, a u bilancama banaka sudjeluju i strane

osobe. Internacionaliziraju se nac. tržišta, a segmente svjetskog tržišta čine i eurotržišta, dev. tržišta,

tržišta drž. duga i offshore tržišta.

Offshore fin. centri su novi fin. centri na otocima Europe i ugl. sjeverne Amerike, bez ikakve fin.

infrastrukture, u kojima multinac. kompanije i banke otvaraju podružnice radi obavljanja dijela

njihova fin. poslovanja i obavljanja posebnih fin. transakcija. Najčešće su to tek poštanski pretinci i

nisu strogo zakonski regulirani (niski porezi, nema ograničenja kam. stopa niti obveze izdvajanja

rezervi). Ponekad se taj pojam veže uz pranje prljavog novca. U novije vrijeme pod tim terminom

podrazumijevamo sve fin. centre u kojima nerezidenti ne podliježu domaćim propisima, a mogu

obavljati fin. transakcije. Danas se off. centrima smatraju i posebne zone IBF-a (international banking

facilities), NY, London, Tokyo, Hong Kong, Singapour, Luxembourg.

49. SEKURITIZACIJA

To je praksa kreiranja utrživih fin. potraživanja (zadužnica) na temelju nekih oblika aktive tj.

predstavlja pojavu pozajmljivanja sredstava primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata.

Javlja se kao međunarodna pojava. Njome se kreiraju zadužnice na temelju nekih oblika aktive čime

se oni preobražavaju u nove odnose zaduživanja, tj. dolazi do financiranja na osnovi aktive (asset-

back financing), a vrijednosnice su osigurane aktivom (asset-back securities). Sama bit sekuritizacije

je u tome da se stvaraju zaduženja pomoću utrživih vrijednosnica emitiranih na temelju neutrživih

dijelova aktive. Nelikvidna ili zaleđena potraživanja (dijelovi aktive) pretvaraju se u utržive

instrumente duga. Tehniku su razvile velike kompanije i fin. organizacije radi izbacivanja nepovoljnih i

rizičnih karakteristika potraživanja iz bilance. Time popravljaju likviditet institucije i istovremeno

ostvaruju zaradu od naknada. Na temelju novoemitiranih zadužnica obećavaju se priljevi po otplati

prvobitnog potraživanja i kamati koju ona donosi. Skup potraživanja koji se izdvaja kao posebna

imovina povjerava se trećoj osobi koja za svoje usluge uzima proviziju. Ta potraživanja postaju

obveza koja će dospijećem vrijednosnica biti ispunjena. Sekuritizacija se javlja u SAD u hipotekarnom

stambenom kreditiranju, a kasnije se širi i na sekuritizaciju automobilskih zajmova, svih oblika

kredita, potraživanja po leasingu i kreditnim karticama, bankovnim akceptima...

50. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA

Svrha regulacije je stvoriti povjerenje u bankovni sustav, osigurati konkurenciju i spriječiti monopole,

spriječiti banke da ulaze u prevelike rizike... Regulacija polazi od shvaćanja da je banka javno dobro, a

putem fin. sustava država ostvaruje političke i gospodarske ciljeve, pa je bitno osigurati da ne dođe do

njegovog raspada. Za to je razdoblje karakterističan Zakon o bankama iz 1933. poznat kao Glass-

Steagallov zakon, kojim se uvodi osiguranje depozita i ograničenja kam. stopa i zabrana plaćanja

kamata na depozite po viđenju, odvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva, te povjeravanje

kontrole FOMC-u (odbor za otvoreno tržište). Također je komercijalnim bankama zabranjena

distribucija novih emisija vrijednosnica osim državnih i posjedovanje podružnica uključenih u

poslovanje s vrijednosnicama, te im je ograničena trgovina vrijednosnica za tuđi račun. Time se sužava

aktivnost banaka, ali i postavljaju temelji za razvoj tržišta vrijednosnica.

21

Od 80.-ih godina počinje proces deregulacije koji se sastoji u ukidanju brojnih ograničenja koja su

određivala osnivanje i poslovanje fin. institucija. Javlja se u najrazvijenijim sustavima i odnosi se

uglavnom na banke i štedionice. Najizraženiji je u SAD (DIDMCA-Depositors Institutions Deregulation

and Monetary Control). Polazi se od razmišljanja da država može više pomoći nac. gospodarstvu kroz

stabilan i transparentan fin. sustav, nego sputavajući njegove aktivnosti. Nova pravila težište stavljaju

na preventivne i zaštitne mehanizme i prudencijalnu kontrolu, te zaštitu investitora i malog štediše.

Novim pravilima banke se obvezuju primjenjivati pravila o adekvatnosti kapitala, angažirati vanjske

revizore, obavještavati javnost, osiguravati depozite, održavati likvidnost, angažirati kvalitetnu upravu,

a sve to sa svrhom prevencije rizičnog poslovanja banaka.

51. TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA, UTJECAJ ELEKTRONIKE

70.-ih godina dolazi do tehnološke revolucije u financijama i bankarstvu, i danas još traje. Primjetna

je i u hrvatskom bankarstvu. Očituje se u jeftinijim i novim fin. proizvodima, uslugama i procesima i

pojavljivanju banaka u gotovo svim fin. poslovima, ali i potpunom restrukturiranju fin. sustava koje je

izazvalo velike troškove ulaganja, promijenilo kanale distribucije usluga i izazvalo druge promjene.

Postupci i informiranje su se automatizirali i uvelike utjecali na financije. Računalna tehnologija

snizila je značajno troškove poslovanja potom povećane produktivnosti, softverskih paketa

bankovnih usluga, automatizacije bankovnih poslova i informiranja. Također je bankama omogućeno

poslovanje s milijunima građana (retail-maloprodajno bankarstvo) čime su oni danas postali jedan od

važnijih segmenata tržišta. Gube se fizičke granice između lokalnih i međunarodnih banaka i njihove

međusobne razlike. Mijenjaju se pojavni oblici novca, pa susrećemo elektronički i plastični novac,

vrijednosnice su se dematerijalizirale i pretvorile u elektronički zapis... Javljaju se i novi oblici

poslovanja među kojima su: elektronski prijenos novca (EFT) koji se odvija putem bankomata, POS

(point of sale) terminali koji omogućavaju trgovinu kreditnim karticama, telebanking putem kojeg je

moguće obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili ureda posebnim terminalima, drive in bankarstvo

koje omogućava obavljanje bankovnih poslova 24 sata na dan iz automobila. U međunarodnim

plaćanjima koristi se SWIFT tj. sustav međunarodnih međubankovnih fin. telekomunikacija.

Međutim, javljaju se i određeni problemi kao što su visoki početni troškovi, zaštita podataka od

kriminalnih radnji, neosposobljenost starog kadra za nove tehnologije...

52. FINANCIJSKE INOVACIJE (ILI NOVI PROIZVODI)

Javljaju se kao posljedica povećane kompetitivnosti na fin. tržištima, regulacije, napretka tehnologije,

poreznih propisa, promjenjive inflacije i kam. stopa. Također, jeftinije su fin. usluge zbog nižih marži

posredovanja. Pojavljuju se kao novi procesi ili kao novi proizvodi (junk bonds, zero-kupon obveznice,

debt-equity, štednotransakcijski računi i swap). Od novih procesa možemo navesti POS terminale,

ATM, drive in bankarstvo, automatski kliring, SWIFT...

53. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA

On polazi od pretpostavke da štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili štedionice, čime se

izlaže rizičnim ulaganjima. Zakonom o bankama iz 1933. u SAD uveden je sustav obaveznog

osiguranja depozita kod posebnih drž. agencija. U SAD je tim zakonom smanjeno propadanje banaka,

22

jer je osnovana FDIC kao organizacija za osiguranje depozita. Svaka banka ili štedionica dužna je kod

FDIC osigurati sve depozite do $100 000, a u slučaju propasti FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do

$100 000. Depoziti koji se drže kod brokera osigurani su kod Korporacije za zaštitu kupaca

vrijednosnica. Smatra se da država ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time

potiče nesigurne plasmane sredstava i zato je sustav osiguranja depozita efektniji. U Europi sustav

osiguranja dep. reguliran je 1986., a od 1995. obavezno je osiguranje oročenih depozita i depozita na

tekućim računima do 20 000 Eura. U Hrvatskoj je uveden 1993. godine.

54. DRŽAVNI VRIJEDNOSNI PAPIRI I NJIHOVO TRŽIŠTE

One su osnova svakog razvijenog fin. sustava i temelj strukture fin. imovine investitora. Predstavljaju

izravnu obvezu države. Vrlo su likvidne jer se prodaju na sekundarnom tržištu preko brokera i

dealera. Nuđenje i nadmetanja za kupnju drž. vrijednosnica teku kontinuirano prema utvrđenom

rasporedu koji je poznat investitorima.

Drž. vrijednosne papire izdaje Ministarstvo fin. i ima ih tri vrste. Blagajnički zapisi su kratkoročne

zadužnice s rokom do jedne godine, a prodaju se s diskontom od nominalne vrijednosti koji ustvari

predstavlja kamatu. Note su srednjoročne (dospijeće od 1 do 10 godina), a obveznice dugoročne

(dospijeće preko 10 godina) zadužnice koje nose polugodišnju kamatu. Prinosi po drž.

vrijednosnicama su oporezovani. Njihove kam. stope, prinosi i cijene indikator su i referentne stope

novč. tržišta i tržišta kapitala. Evidencije o vlasnicima vode se kao elektronički zapisi kod Ministarstva

fin., saveznih rezervi banke ili fin. institucije (ovisi tko ih prodaje).

55. ULOGA DRŽAVE NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTU

Drž. je najvažniji regulator fin. sustava koji svojim zakonima određuje okvir unutar kojeg se odvijaju

fin. transakcije na tržištu. Djelovanje sustava nadzire mjerama monetarne politike i kontrole.

Osigurava regularnost na fin. tržištu i štiti investitore. Na tržištu nema posebnih prava, već njen

uspjeh ovisi o uvjetima koje nudi investitorima. Putem javnog duga djeluje kao izravni sudionik na fin.

tržištima (najveće tržište duga je ono Vlade SADa). Do sredstava također dolazi emisijom blag.

zapisa, nota, obveznica, neutrživih štednih certifikata te izravnim pozajmljivanjem od banaka i

središnje banke. Sudjeluje na fin. tržištu i putem lokalnih organa vlasti, fin. institucija za financiranje

posebnih namjena, privatnih institucija osiguranja koje sponzorira, drž. mirovinskih fondova...

56. HRVATSKI FIN. SUSTAV - STRUKTURA, PROBLEMI, PROMJENE

Promjene u fin. sustavu počele su nakon osamostaljenja RH. Reforme su bile usmjerene na izgradnju

modernog fin. tržišta s razvijenim spektrom fin. institucija i instrumenata. Godine 1991. formirana je

centralna banka i napravljena valutna reforma. Godine 1994. uvedena je trajna hrvatska valuta -

kuna. Liberalizirano je devizno tržište i omogućena neograničena trgovina devizama, a tečaj kune

stabiliziran. Reformiran je i sustav domaćih plaćanja čime se nastojao ukinuti monopol Zavoda za

platni promet prebacivanjem ovog posla u banke (platni promet za građane i poduzeća) i FINAu

(osnovana 2001.). To još nije ostvareno zbog neprilagođenosti infrastrukture platnog prometa.

Hrvatska je primljena u članstvo MMF-a i Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Također su

regulirani kreditni odnosi s inozemstvom. U Hrvatskoj dominiraju univerzalne banke, dok ostale fin.

institucije još ne postoje ili ne igraju svoju ulogu. Trebalo je i promijeniti problem da su banke kao

glavnu svoju funkciju imale distribuciju kredita uz ostale naslijeđene probleme iz starog sistema. To je

23

potenciralo potrebu restrukturiranja i nereguliranja banaka. Počelo se od stvaranja zakonske

podloge, čime su stvoreni uvjeti za osnivanje novih fin. institucija. Utvrđeno je i institucionalno

uređenje tržišta vrijednosnica kojim su stvoreni uvjeti za pojavu novih fin. instrumenata. Investicijsko

bankarstvo također je u razvoju, ali u nedovoljnoj mjeri. Bankovni krediti i dalje dominiraju kao

element kreditnog tržišta, a tržište vrijednosnicama nedovoljno je razvijeno. Zagrebačka burza tek je

u posljednje vrijeme počela djelovati onako kako bi trebala. Provodi se proces privatizacije poduzeća

u kojem ona ima važnu ulogu. Ukratko bi mogli reći da je napredak Hrvatskog fin. sustava donekle

zadovoljavajući, ako uzmemo u obzir ratno razdoblje i stanje kakvo je naslijeđeno iz prošlog sistema.

57. STANJE U BANKOVNOM SEKTORU RH

Nakon izlaska iz Jugoslavije, hrv. bankovni sektor je restrukturiran, rekapitaliziran i privatiziran.

Proces je trajao duže i uz više troškove nego što se to u početku očekivalo. Razdoblje tranzicije bilo je

obilježeno bankovnim krizama, rehabilitacijom i restrukturiranjem banaka uz visoke državne i

privatne troškove.

Struktura bank. sektora u RH danas je u osnovi usporediva s prosječnom strukturom kreditnih

institucija u RH. U 2003. u RH djeluju 42 poslovne banke i 5 predstavništava inozemnih banaka (22 su

u većinskom stranom vlasništvu, 21 u većinskom domaćem privatnom vlasništvu i 2 su u vlasništvu

države). Banke u RH su univerzalne, nespecijalizirane i regionalne s najvećom koncentracijom banaka

u Zagrebu. Dvije najveće hrv. banke su Zagrebačka banka i Privredna banka (obje u vlasništvu stranog

kapitala).

Najveći problem hrv. bankarstva u proteklom razdoblju bio je visok udio imobilizirane aktive a

također se javlja i visok trošak sanacije (1990. – 1999. 45 mlrd. KN). Bilance banaka pokazuju da se

radi o klasičnim depozitno-kreditnim institucijama s nerazvijenom strukturom bankovnih poslova.

U novije vrijeme svjedočimo oporavku bankovnog sektora što svjedoči i kretanje standardnih

računovodstvenih pokazatelja profitabilnosti ROA i ROE (1998. ROA= -2,8%, ROE= -16,1% ----

2002. ROA= 1,6%, ROE= 13,7%).

58. CILJEVI HRVATSKIH ZAKONA O BANKAMA

1993. donesen je Zakon o bankama i štedionicama koji je djelomično izmijenjen 1996. Cilj mu je bio

učiniti bankovni sustav kompatibilnim i usporedivim svijetu, te mu osigurati stabilnost i poticati

konkurenciju i učinkovitost. Također su mu glavni ciljevi: potpuna privatizacija banaka, oslobođenje

banaka utjecaja politike, eliminirati utjecaj najvećih dužnika na upravljanje bankom, prisiliti bankovni

sektor da posluje prema tržišnim kriterijima, liberalizirati osnivanje i pooštriti kontrolu poslovanja

banaka, te razviti konkurenciju među njima i ostalim fin. institucijama i omogućiti ulazak inozemnog

kapitala. Godine 1998. donesen je novi Zakon o bankama koji je donio neke promjene na stari zakon

(uređenje banaka kao univerzalnih, polifunkcionalnih banaka po uzoru na njemačke i austrijske

banke prilagodba zakonodavstvu EU). Godine 2002. donosi se novi zakon o bankama zbog dva

temeljna razloga: 1) kriza bankovnog sustava i 2) prilagođavanje zakonodavstvu EU zbog skorog

priključenja.

24

59. OSNIVANJE, POSLOVANJE I VRSTE BANAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Hrvatske banke razvijene su na njemačkom konceptu univerzalne i polifunkcionalne banke. Prema

novom zakonu mogu se osnivati samo kao d.d. Mogu ih osnivati domaće i strane (pod uvjetom

uzajamnosti) fizičke i pravne osobe. Licencu za osnivanje dobivaju od HNB. Da bi mogle podnijeti

zahtjev moraju priložiti određenu dokumentaciju o Statutu banke, detaljnom opisu planiranih

aktivnosti banke za slijedeće dvije godine, raspolaganju potrebnom količinom sredstava i kapitala,

podatke o osnivačima i njihovom fin. stanju, te ostalim dokazima o zadovoljavanju svih uvjeta za

poslovanje. Potrebna količina sredstava za osnivanje iznosi 20 milijuna kuna plus plaćanje naknade.

Zahtjev za osnivanjem može biti odbijen ili ukinut, ili se može ograničiti poslovna samostalnost banke

od strane Savjeta HNB-a. Banke su dužne poslovati po načelima likvidnosti, rentabilnosti i sigurnosti.

Banka osnivanjem ostvaruje isključivo pravo na primanje depozita i davanje kredita, te

upotrebljavanje riječi banka ili štedionica u imenu. Banke su također ovlaštene izdavati

vrijednosnice, davati jamstva ili garancije, obavljati mjenjačke poslove, trgovati novčanim

instrumentima, obavljati platni promet u zemlji i inozemstvu, leasing i factoring te pružati fin.

informacije. Tri godine po osnivanju ne smiju prikupljati depozite i štednje građana. Banke dijelimo

na banke malih, srednjih i velikih ovlaštenja, a razgraničavaju se po temeljnom kapitalu od

minimalnih 20, 40 ili 60 milijuna kuna. Banke malih ovlaštenja po opsegu se tek neznatno razlikuju od

ovlaštenja štedionica.

60. TIJELA (ORGANI) BANKE

Tijela banke su glavna skupština, nadzorni odbor i uprava. Uloga nadzornog odbora je, da razmatra

izvješća o nadzoru i druga izvješća koja mu dostavi HNB, a u slučajevima ugrožavanja stabilnosti

banke sankcionira upravu te da daje suglasnost upravi na poslovnu politiku. Član ne može biti osoba:

1) koja je povezana s osobama u kojima banka ima više od 5% udjela, 2) koja je član NOa ili Uoa

druge banke, fin. holdinga ili društva za trgovanje VP, 3) čije su obveze prema banci veće od njezinih

tražbina i ulaganja u banku i 4) zaposlenici banke. Uprava se sastoji od najmanje dva člana od kojih je

jedan predsjednik. Za imenovanje predsjednika i članova uprave potrebna je prethodna suglasnost

HNB-a. Zahtjev za imenovanje podnosi nadzorni odbor a suglasnost se daje na 5 godina. Član uprave

može biti osoba koja ima: 1) VSS i 2) 3 godine iskustva na rukovodećim poslovima u banci ili 6 godina

iskustva na usporedivim poslovima. Najmanje jedan član mora poznavati hrvatski jezik i najmanje

jedan član mora imati prebivalište u RH može biti ista osoba. U upravu ne može biti imenovana

osoba: 1) koja je bila na rukovodećim položajem u banci nad kojom je otvoren stečajni postupak ili joj

je oduzeto odobrenje za rad, 2) koja je član nadzornog odbora te ili bilo koje druge banke u RH, 3)

koja je član uprave ili prokurist drugog trgovačkog društva i 4) ako je nad imovinom te osobe otvoren

stečajni postupak.

61. OGRANIČENJA PREUZIMANJA PREVELIKIH RIZIKA

Izloženost banke prema osobi predstavlja iznos svih potraživanja prema toj osobi. Prema osobama

ne smije prijeći 25% iznosa jamstvenog kapitala, a prema dioničarima se kreće od 5 do 25%. O velikoj

izloženosti prema osobi govorimo kad prelazi 10%, a ukupna izloženost mora biti manja od 600%

jamstvenog kapitala. Banka također ne smije kreditirati kupnju vlastitih dionica. Minimalnom

adekvatnosti kapitala banke su obavezne usklađivati iznos svog jamstvenog kapitala tako da on uvijek

25

iznosi 10% ukupne aktive. Time se osiguravaju pokrića vjerovnika banke i onemogućava njezin

nekontrolirani rast bez pokrića. Također su bankama ograničena izlaganja prevelikim rizicima

maksimalnim ukupnim iznosom ulaganja, odnosom minimalnih likvidnih sredstava prema aktivi i

pasivi, posebnim uvjetima koji se mogu odnositi na zaduživanje banke... Najveći dužnici banaka bili su

njihovi dioničari, stoga se nastojalo isključiti dužnike iz upravljanja bankom. Zbog toga veliki dioničari,

članovi uprave i nadzornog odbora, te njihove obitelji mogu dobivati kredite samo uz jednoglasnu

odluku nadzornog odbora. Radi osiguranja od rizika banke su obvezne formirati rezerve i posebne

rezerve za osiguranje od potencijalnih gubitaka.

62. ŠTEDIONICE, ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGE, STAMBENE ŠTEDIONICE

Počele su se razvijati tek nakon demokratskih promjena. Štedionice su zakonski regulirane 1993., a

štednokreditne zadruge 1998. Štedionice su uređene kao institucije kapitala. Vlasnici im mogu biti i

domaće i strane osobe, a osnivački kapital mora biti veći od milijun DEM. Prikupljaju štednje građana

u domaćoj i stranoj valuti, vode tekuće i žiro račune, poslovanje s depozitima i kreditima. Nemaju

većeg značenja na našem tržištu, a njihovu ulogu preuzimaju banke. 2001. bilo je licencirano 32

štedionice za rad. Štednokreditne zadruge su neprofitne institucije koje omogućuju udruživanje

malih štediša i njihovo uzajamno pomaganje. Svi su osnivači ravnopravni, a mora ih biti najmanje

trideset s najmanjim pojedinačnim udjelom od po 100 000 kuna. Na osnovi primljenih štednih uloga

zadrugari si pomažu odobravajući kredite. Štedni ulozi nisu osigurani kod posebne agencije, već za

njih jamče zadrugari svojim udjelima. Stambene štedionice kod nas se formiraju 1998. kao

specijalizirane štednodepozitne institucije koje prikupljaju stambenu štednju u svrhu financiranja

izgradnje, kupnje ili opremanja nekretnina. Potpomagane su od strane države, a osnivaju ih banke ili

štedionice. Do danas ih četiri ima odobrenje za rad u RH.

63. NEBANKOVNE FINANCIJSKE ORGANIZACIJE U RH

Investicijski fondovi nove su institucije na hrvatskom fin. tržištu, a očekuje ih uspješan razvoj.

Dijelimo ih na otvorene i zatvorene. Mogu ih osnivati samo posebna društva za upravljanje

fondovima čiji temeljni kapital mora prelaziti milijun kuna. Moraju biti ili d.d. ili d.o.o. Nadzire ih

Komisija za vrijednosne papire. Da bi se potpomoglo formiranje investicijskih fondova država je

omogućila dodjelu dionica bez naplate prognanicima i izbjeglicama, invalidima domovinskog rata...

Do kraja 2002. Komisija je izdala sveukupno 19 odobrenja za rad. Brokerske kuće bave se trgovinom

vrijednosnicama u svoje ili tuđe ime, upravljanjem portfeljem vrijednosnica svojih klijenata,

investicijskim savjetovanjem i bankarstvom. Vrlo su važne u trgovini vrijednosnicama. U RH djeluju

dvije burze: Zagrebačka i Varaždinska. Zagrebačka burza vrijednosnica osnovana je 1991. i djeluje kao

neprofitna institucija. Do sredstava dolazi članarinama i naknadama za pružanje svojih usluga. Da bi

se postalo članom burze potrebno je kupiti burzovno mjesto (160 000kn). Bilježi visoke stope rasta.

Od 2002. na njoj postoje 5 sustava trgovanja – kotacija: 1) službena kotacija – kotacija I. (vrijednost

izdanih dionica tvrtke mora biti min. 10 mil. € a izdanih obveznica min. 1 mil. €; najmanje 25%

vrijednosnica mora biti prodano javnom ponudom s tim da se mogu slobodno prenositi), 2) kotacija

TN (u suštini OTC tržište s najblažim uvjetima za uvrštenje), 3) kotacija PIF (namijenjena je dionicama

privatizacijskih investicijskih fondova), 4) kotacija kratkoročnih VP (namijenjena je VP s rokom

dospijeća kraćim od jedne godine i minimalne nominalne vrijednosti od 5 mil. kn) i 5) kotacija prava

(sadrži prava na dodjelu određenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za

26

privatizaciju). ZSE ima 2 svoja indexa: 1) CROBEX (službeni index ZSEa) i 2) CROBIS (2. službeni index

ZSEa, a namijenjen je obveznicama). Varaždinska burza osnovana je 1993. kao tržište vrijednosnih

papira a od 2002. godine djeluje kao burza. Godine 2002. propisala je 6 svojih kotacija: 1) prva

kotacija, 2) druga kotacija, 3) JDD kotacija, 4) slobodno tržište, 5) kotacija dionica PIFova i 6) kotacija

prava. VSE ima svoj jedan index pod imenom VIN indeks (službeni index). Osim ZSE i VSE treba još

spomenuti i Tržište novca Zagreb, koje je osnivano 1990. a na njemu se trguje novčanim viškovima

banaka i drugih fin. institucija i kratkoročnim VP. Osiguravateljna društva djeluju u RH kao d.d. Ima ih

24 (13 u domaćem vlasništvu, 11 u stranom) od kojih je najveće «Croatia osiguranje» sa 2/3 udjela na

tom tržištu, a Slavija Lloyd je jedino koje se bavi reosiguranjem.

64. TRŽIŠTE VRIJEDNOSNICA U RH

Zakonski je regulirano izdavanje i trgovina vrijednosnicama javnim pozivom na upis ili javnom

ponudom za kupnju. Također je određen djelokrug prava i obveza sudionika na tom tržištu i

djelovanje Komisije za vrijednosne papire RH. Komisija se sastoji od pet članova koji su odgovorni

Saboru. Svrha joj je nadzor tržišta vrijednosnica, a djeluje samostalno i nezavisno. Emisija se obavlja

javnom ponudom, a zakon je odredio i ovlaštene osobe za poslovanje vrijednosnicama, burze,

središnju depozitarnu agenciju, zabrane i ograničenja poslova u vezi s vrijednosnicama... Izdavane su

brojne dionice i mali broj dugoročnih obveznica, ali se njima tek povremeno trgovalo. U RH kao

sekundarna tržišta vrijednosnica postoje Zagrebačka burza, Varaždinska burza i odjeli u bankama

koje bismo uvjetno mogli nazvati burzama, ali oni su počeli oživljavati tek unazad tri godine, pa

potpuni napredak možemo tek očekivati. Taj razvoj započeo je uvrštavanjem Plivinih dionica i dionica

Zagrebačke banke na Zagrebačku burzu i London Stock Exchange. Također je država počela izdavati

vlastite blagajničke zapise i dugoročne obveznice.

65. NUŽNOST DOGRADNJE FINANCIJSKOG SUSTAVA RH

Uz mnogobrojne promjene fin. sustava, ono i dalje ima neke osobine starog, netržišnog sustava.

Ograničenja kreditne i emisijske aktivnosti banaka i središnje banke i danas su uzroci nepremostivih

problema i poremećaja u gospodarstvu. Financijski sustav je i danas funkcionalno neplodan i skup i

strukturno siromašan. Praktički se svodi na banke i bankovni kredit. Poduzeća, stanovništvo i država

nisu u dovoljnoj mjeri sudionici fin. tržišta, neizdiferencirana je struktura imovine, sekundarno tržište,

njegovo instrumenti i sudionici nisu strukturno dovoljno razvijeni, kadrovi nisu osposobljeni za rad u

modernom fin. sustavu, banke su monopolisti tržišta, a država još nije u dovoljnoj mjeri aktivni

sudionik. Da bi se prevladali svi postojeći problemi nije dovoljno samo zakonodavno regulirati sustav,

ali je zbog njegove složenosti nužno od toga početi. Time bi se stvorili uvjeti za automatsko stvaranje

modernog sustava.

66. DEVIZNA KONTROLA I NADZOR

HNB ima zadatak kontrolirati i nadzirati poštivanje odredbi deviznog sustava – režima. Uz HNB

obavljaju ju u sklopu Ministarstva financija i Državni inspektorat i Carinska uprava.

67. DEFINIRANJE BANAKA U RH

Zakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona financijska institucija koja je od HNB-a

dobila odobrenje za rad. Utvrđujući uvjete za osnivanje, poslovanje i prestanak rada te nadzor i

27

kontrolu banaka posebnim zakonom, zakonodavac je jasno razgraničio banku od ostalih financijskih

institucija i definirao ju cijelim zakonom. Smjernice EU ne upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz

„kreditna institucija“. Kreditne institucije čine: 1) poslovne banke, 2) štedionice, 3) kooperativne

banke, 4) poštanske štedne institucije i 5) specijalizirane kreditne institucije (npr. stambene,

poljoprivredne, izvozne,...). Zajedničko im je da smiju primati depozite i ostala sredstva s obvezom

vraćanja od javnosti i odobravati kredite za vlastiti račun. Kreditne se institucije od ostalih financijskih

institucija razlikuju po tome što jedine imaju privilegiju primati novčane depozite od najšire javnosti

dok je to svim ostalim financijskim institucijama zabranjeno. Po pravnom statutu banke su u RH

dionička društva.