PHILIPPA GREGORY

NESUĐENA VLADARICA

Prevela s engleskoga Mirjana Valent

Zagreb, 2016.

Naslov izvornikaPhilippa Gregory

The Kingmaker’s DaughterCopyright © 2012 by Philippa Gregory

Copyright © za hrvatsko izdanje Mirjana Valent i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili

javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Anthonyja

1

Moja majka kroči prva, jer i sama potječe iz jedne od najboga- tijih obitelji, a također je i supruga najmoćnijeg podanika u

kraljevstvu. Slijedi Isabel, jer ona je najstarija. Zatim ja: idem posljed-nja, uvijek sam posljednja. Ne vidim baš puno dok ulazimo u veliku prijestolnu dvoranu Londonskog tornja. Majka vodi moju sestru da se pokloni pred prijestoljem i staje ustranu. Isabel se spušta u dubok naklon, kako su nas i učili, jer kralj je kralj pa makar se radi o mladiću kojega je moj otac postavio na prijestolje. Njegovu će suprugu okruniti kraljicom bez obzira na to što mi mislili o njoj. I tada, dok koračam naprijed da se i ja poklonim, prvi put mogu dobro pogledati ženu kojoj smo došli na dvor iskazati počast.

Njezina ljepota oduzima dah. Najljepša je žena koju sam ikada vidjela. Odmah shvaćam zašto je kralj zaustavio svoju vojsku čim ju je spazio i oženio se njome nekoliko tjedana poslije. Usne joj se polako oblikuju u osmijeh, koji onda zablista poput anđeoskog. Vidjela sam kipove koji bi u usporedbi s njom izgledali glomazni, vidjela sam nasli-kane Gospe, čije bi crte lica bile grube pokraj sjaja njezine ljupkosti. Uspravljam se iz naklona i gledam je kao da je kakva profinjena ikona; ne mogu odvojiti oči od nje. Zbog mojeg pogleda lagano je porume-njela, licem joj se raširila toplina i osmjehuje mi se, a ja joj odgovaram blistavim izrazom lica. Nasmijala se vidjevši to, kao da je moje divljenje

Londonski toranj, svibanj 1465.

Ph. Gregory • NESUĐENA VLADARICA

2

zabavlja, ali ja sam uhvatila majčin bijesan pogled i brzo prišla njoj i namrgođenoj Isabel. »Zurila si kao kakav idiot«, prosiktala je. »Sve nas sramotiš. Što će otac reći?«

Prišao nam je kralj i toplo poljubio moju majku u oba obraza. »Imate li kakve vijesti od mojeg dragog prijatelja, vašeg supruga?« upitao je.

»Radi u vašoj službi«, reče ona spremno. Otac nije došao na večerašnji banket i proslavu jer se sastaje osobno s francuskim kraljem i burgundskim vojvodom. Sastaje se s njima kao sebi ravnima, da dogo-vori mir s tim moćnim kršćanskim moćnicima sada kad je uspavani kralj1 poražen i mi smo novi vladari Engleske. Moj je otac utjecajan čovjek; zastupa ovog novog kralja i cijelu Englesku.

Kralj, novi kralj — naš kralj — smiješno se tobože naklonio Isabel, a mene potapšao po obrazu. Zna nas još otkad smo bile djevojčice, premlade da bismo dolazile na ovakve svečane večere, dok je on sam bio dječak, štićenik našega oca. Majka se ogledava oko sebe kao da se nalazi kod kuće u dvorcu Calais i pokušava naći nešto što sluge nisu dobro obavile. Znam da bi rado vidjela bilo što o čemu će poslije moći pričati ocu, neki dokaz da je ova najljepša kraljica nesposobna za svoj položaj. Ali po njezinu kiselu izrazu lica zaključujem da nije ništa našla.

Nitko ne voli ovu kraljicu; ne bih joj se trebala diviti. Ne bi nam trebalo biti važno što se toplo osmjehuje Isabel i meni, što je ustala iz svojeg velikog naslonjača i prišla nam, a majci srdačno stisnula ruke. Svi smo odlučni u tome da je ne volimo. Za ovoga kralja moj je otac planirao dobar i važan brak s francuskom princezom. Otac je radio na tome, pripremao je teren, sastavljao bračni ugovor, uvjeravao ljude koji mrze Francuze da će to biti dobra stvar za zemlju, da će Calais time biti zaštićen, da bismo čak mogli opet dobiti natrag Bordeaux, ali tada je Edward, novi kralj, lijep da ti pamet stane, glamurozan novi kralj — koji je mojem ocu poput mlađeg brata, a nama očaravajući stric — naš dragi Edward je jednostavno izjavio, kao da traži da mu donesu večeru, da je već oženjen i da se tu više ništa ne može učiniti. Već oženjen? Da, i to Njome.

1  Engleski kralj Henrik VI. (1421. — 1471.) bio je nestabilna mentalnog zdravlja te je u jednom razdoblju gotovo godinu dana proveo u polusnu, nesvjestan svega što se oko njega događa. (nap. prev.)

Londonski toranj, svibanj 1465.

3

Doista je pogriješio kad je djelovao ne upitavši za savjet mojega oca; svi to znaju. Bilo je to prvi put da je učinio takvo što tijekom dugog i trijumfalnog vojnog pohoda, koji je kuću York, čiji su pripadnici morali moliti oprost od uspavanog kralja i zle kraljice, izdignuo od sramote do pobjede i engleskog prijestolja. Moj je otac stajao uz Edwarda, savjetovao ga i usmjeravao, diktirao mu svaki pokret. Moj je otac uvijek procjenji-vao što je najbolje za njega. Iako je sada već kralj, on je mlad čovjek koji sve duguje mojem ocu. Ne bi sjedio na prijestolju da nije bilo mojega oca koji ga je podupirao, podučavao kako predvoditi vojsku, koji je umjesto njega vodio razne bitke. Moj otac riskirao je vlastiti život, prvo za Edwardova oca, a onda i za samoga Edwarda, da bi onda kad su uspa-vani kralj i zla kraljica pobjegli, a Edward bio okrunjen za kralja i kad je sve trebalo zauvijek biti savršeno, Edward otišao i oženio se Njome.

Ona će nas povesti na večeru i dame su se pažljivo rasporedile iza nje; postoji određeni redoslijed i neizmjerno je važno da pazite da se nalazite na pravom mjestu. Meni je skoro devet godina i dovoljno sam stara da to razumijem. Još od ranih dana u školskoj sobi učili su me redu prvenstva. S obzirom na to da će Ona sutra biti okrunjena, ide prva. Odsada će uvijek biti prva u Engleskoj. Hodat će ispred moje majke do kraja života, a to je još jedna stvar koja se ne sviđa mojoj majci. Druga bi trebala ići kraljeva majka, ali ona nije tu. Proglasila je apsolutno ne-prijateljstvo prema lijepoj Elizabeti Woodville i zaklela se da neće doći na krunidbu obične pučanke. Svi znaju za taj raskol u kraljevskoj obitelji pa kraljeve sestre zauzimaju mjesto bez pratnje svoje majke. Izgledaju prilično izgubljeno bez lijepe vojvotkinje Cecilije koja bi ih predvodila. Kralj je samo na tren izgubio samouvjereni osmijeh primijetivši prazno mjesto gdje bi trebala biti njegova majka. Ne znam kako se usuđuje su-protstaviti vojvotkinji. Ona je teta mojega oca, podjednako zastrašujuća kao i moja majka, i nitko se ne usuđuje biti neposlušan prema ijednoj od njih. Jedino što mi pada na pamet jest da je kralj jako zaljubljen u novu kraljicu kad se suprotstavlja majci. Sigurno je jako, jako voli.

No kraljičina majka je ovdje. Ona ni u kom slučaju ne bi propu-stila takav trenutak trijumfa. Zakoračila je na svoje mjesto u redu pra-ćena cijelom svitom sinova i kćeri, i sa svojim mužem, sir Richardom Woodvilleom. On je barun Rivers2 i svi se ispod glasa šale kako su rije-

2  engl. rijeke (nap. prev.)

Ph. Gregory • NESUĐENA VLADARICA

4

ke počele rasti. Zaista, nevjerojatno su brojni. Elizabeta je najstarija kći, a majku joj prati još sedam sestara i petorica braće. Zagledala sam se u privlačnog mladog Johna Woodvillea, koji pokraj svoje supruge izgleda poput dječarca u pratnji bake. Oženili su ga udovicom, vojvotkinjom od Norfolka, mojom pratetom Catherine Neville. To je nečuveno; i moj otac to kaže. Moja prateta Catherine vrlo je stara imućna rugoba, gotovo joj je sedamdeset godina; malo je ljudi uopće vidjelo tako staru živu ženu, a John Woodville je mladić od dvadeset godina. Moja majka kaže da će tako biti i ubuduće: postaviš li na englesko prijestolje kćer žene koja je tek nešto više od obične vještice, svjedočit ćeš mračnim poslovima. Staviš li bluni krunu na glavu, ona će sve pozobati.

Odvajam pogled od umornog naboranog lica svoje pratete i usre-dotočujem se na vlastiti zadatak. Moram paziti da stojim pokraj Isabel, iza majke, ali da joj ne stanem na šlep, nikako joj ne smijem stati na šlep. Imam samo osam godina i moram dobro paziti da sve učinim ispravno. Isabel ima trinaest godina i uzdiše vidjevši kako spu štam pogled i povlačim stopala tako da su mi prsti skriveni ispod tkanine od brokata, jer tako neće postojati mogućnost da pogriješim. A onda se i kraljičina majka Jacquetta, majka one blune, nakratko osvrće i između svoje djece proviruje da vidi nalazim li se na pravom mjestu i je li sve u redu. Osvrnula se kao da joj je stalo do moje ugode, a kad me je ugledala gdje stojim iza majke i pokraj Isabel, nasmiješila mi se podjednako lijepo kao što je učinila i njezina kći, osmijehom koji je upućen samo meni, a onda se okrenula natrag, prihvatila pod ruku svojeg zgodnog muža i pošla za kćeri u ovom trenutku njezina potpunog trijumfa.

Kad smo prošli duž središnjeg dijela velike dvorane, između stoti-na ljudi koji stoje i klicanjem pozdravljaju prekrasnu buduću kraljicu, i kad su svi sjeli, opet mogu gledati odrasle za povišenim stolom. Nisam jedina koja se zagledala u novu kraljicu. Ona plijeni svačiju pozor-nost. Ima predivne, malo nakošene sive oči, a kad se nasmiješi malo spušta vjeđe kao da se u sebi smije nekoj slatkoj tajni. Kralj Edward smjestio ju je sebi zdesna i kad joj nešto šapne u uho, ona se naginje prema njemu, tako blizu kao da će se poljubiti. To je vrlo šokantno i pogrešno, ali kad pogledam kraljičinu majku, vidim da se osmjehuje kćeri kao da je sretna što je mladi par zaljubljen. Čini se da se nimalo ne srami svega toga.

Londonski toranj, svibanj 1465.

5

Oni su neobično lijepa obitelj. Nitko ne može poreći da su ta-ko privlačne vanjštine kao da im venama teče plava krv. I tako ih je mnogo! Šestero iz obitelji Rivers i dva sina iz kraljičina prvog braka još su djeca i zato sjede za našim stolom, kao da su mladež kraljevske krvi i imaju pravo biti s nama, kćerima jedne grofice. Vidim da Isabel namršteno gleda četiri ljupke djevojčice iz obitelji Rivers, od najmlađe Katherine Woodville, kojoj je tek sedam godina, do najstarije za našim stolom, Marthe, kojoj je petnaest. Za te četiri djevojke morat će se naći muževi, miraz i novac, ali u današnjoj Engleskoj nema tako mnogo muževa, miraza ni novca — pogotovo ih nema nakon rata između su-parničkih kuća Lancaster i York, rata što traje već deset godina i u ko-jemu je poginulo tako mnogo muškaraca. Te će djevojke uspoređivati s nama; bit će nam suparnice. Izgleda kao da je dvor preplavljen novim blistavim licima, sjajne i čiste kože poput novih kovanica, nasmijanih glasova i profinjena ponašanja. Čini se kao da nas je okupiralo neko lijepo pleme mladih neznanaca, kao da su kipovi oživjeli i plešu me-đu nama, kao da su ptice doletjele iz visina da nam pjevaju ili kao da su ribe poiskakale iz mora. Pogledam svoju majku i vidim da je porumenjela od ljutnje, crvena je u licu i bijesna kao kakva pekarica. Pokraj nje kraljica blista poput zaigranog anđela, a glava joj je stalno nagnuta prema mladom suprugu, usne lagano razdvojene kao da ga želi udahnuti, kao da je on svjež zrak.

Svečana večera za mene je uzbudljiv događaj. Na jednom kraju stola imamo kraljeva brata Georgea, a na drugom kraju je njegov naj-mlađi brat Richard. Kraljičina majka Jacquetta srdačno se nasmiješila cijelom stolu mladeži, a ja pomislim kako je to već ranije isplanirala misleći da bi bilo zgodno da smo svi mi mladi zajedno, a i čast nam je imati Georgea na čelu stola. Isabel se vrpolji kao ostrižena ovca zato što do sebe ima čak dvojicu kraljevskih vojvoda. Ne zna na koju bi stranu pogledala koliko se trudi da ih impresionira. Ali — a to je mno-go gore — dvije najstarije djevojke Rivers, Martha i Eleanor Woodville, zasjenjuju je bez imalo napora. Imaju onaj profinjeni izgled kao i svi u njihovoj obitelji, samouvjerene su, samosvjesne i nasmiješene. Isabel se previše trudi, a ja sam uobičajeno tjeskobna zbog majčina kritičkog pogleda uperenog na mene. No djevojke Rivers ponašaju se kao da su tu da proslave sretan događaj, kao da očekuju veselje, a ne prijekore. Te su djevojke sigurne u sebe i raspoložene za zabavu. Naravno da će

Ph. Gregory • NESUĐENA VLADARICA

6

kraljevskim vojvodama biti draže od nas. George nas poznaje cijeli život, za njega nismo nepoznate ljepotice. Richard je još uvijek pod zaštitom mojega oca kao njegov štićenik; kad smo u Engleskoj, on je jedan od šest mladića koji žive s nama. Richard nas viđa triput dnevno. Naravno da će sada gledati Marthu Woodville, svu dotjeranu, novu na dvoru i ljepoticu kao što joj je i sestra, kraljica. Ali pomalo me ljuti što me potpuno ignorira.

Petnaestogodišnji George podjednako je lijep kao i stariji mu brat, kralj, plavokos i visok. On kaže: »Anne, ovo je prvi put da večeraš u Tornju, zar ne?« Ushićena sam i zaprepaštena što me je primijetio i lice mi gori u rumenilu; ali jasno kažem »da«.

Na drugom kraju stola je Richard, godinu dana mlađi od Isabel i ne baš viši od nje. Ali sada kad mu je brat kralj Engleske, Richard izgleda mnogo viši i puno ljepši. Oduvijek ima najvedriji osmijeh i najljubaznije oči, ali sada se besprijekorno ponaša na krunidbenoj večeri svoje šogorice pa je vrlo formalna držanja i tih. Isabel, koja se trudi razgovarati s njim, skreće razgovor na jahanje i pita ga sjeća li se našeg ponija u dvorcu Middleham. Smiješi mu se i pita nije li bilo smiješno kad je Šarac poskočio dok je on sjedio na njemu i zbacio ga. Richard, oduvijek osjetljiv na svoj ponos poput kakvog pjetlića, okreće se Marthi Woodville i kaže da se ne sjeća toga. Isabel se pokušava pretvarati da smo prijatelji, najbolji prijatelji; ali zapravo, on je samo jedan od očevih šest štićenika s kojima smo odlazile u lov ili večerale u onim danima kad smo boravili u Engleskoj, u razdoblju mira. Isabel želi uvjeriti djevojke Rivers da smo svi jedna sretna obitelj, a one su neželjeni uljezi, a zapravo smo samo kćeri Warwick pod nadzorom naše majke, dok su dječaci iz obitelji York i jašu s našim ocem.

Isabel se može mrštiti koliko god želi, ali ne dam da me natjera da se osjećam nelagodno. Imamo više prava sjediti za ovim stolom nego što ga imaju ljepotice Rivers. Najbogatije smo nasljednice u Engleskoj i moj otac zapovijeda uskim morskim prolazom između Calaisa i engle-ske obale. Mi smo iz moćne obitelji Neville, čuvara sjeverne Engleske; u našim žilama teče kraljevska krv. Moj otac Richardov je staratelj, kraljev mentor i savjetnik, i podjednako smo dobri kao bilo tko dru-gi u ovoj dvorani, i bogatiji smo od svih prisutnih, bogatiji čak i od samoga kralja, a daleko višeg statusa od ove nove kraljice. Mogu kao ravnopravna razgovarati s bilo kojim kraljevskim vojvodom iz obitelji

Londonski toranj, svibanj 1465.

7

York, jer da nije bilo mojega oca, oni bi izgubili ratove, Lancasteri bi još vladali, a George, koliko god bio lijep i prinčevska držanja, bio bi brat nevažne osobe i sin izdajnika.

Večera dugo traje, iako će sutrašnja svečana povodom kraljičine krunidbe biti još duža. Večeras poslužuju trideset dva slijeda i kraljica šalje neka posebno dobra jela za naš stol da nam iskaže čast svojom pažnjom. George ustaje i nakloni joj se u znak zahvalnosti, a onda nas sve poslužuje sa srebrnog pladnja. Primjećuje da ga gledam pa mi daje žlicu više umaka i namigne. Tu i tamo majka svrne pogled prema meni poput nekog stražarskog tornja s kojega svjetlost obasjava tamno more. Svaki put kada na sebi osjetim njezin strog pogled, podižem glavu i nasmiješim joj se. Sigurna sam da ne može naći nijednu pogrešku u mojem ponašanju. U ruci držim jednu od ovih novih vilica, a u rukavu imam ubrus, kao da sam francuska dama, naviknuta na te nove običaje. Razvodnila sam vino u čaši zdesna i jedem kao što su me učili: pristojno i bez žurbe. Ako je kraljevski vojvoda George odlučio samo meni iskazati svoju pažnju, onda ne vidim zašto to ne bi i učinio, ni zašto bi se itko zbog toga trebao iznenaditi. Mene to nimalo ne iznenađuje.

Dok smo kraljeve gošće u Tornju, večer prije kraljičine krunidbe dije-lim postelju s Isabel, baš kao što zajedno spavamo kod kuće u Calaisu cijeloga života. Mene šalju u postelju sat vremena prije nje, iako sam previše uznemirena da bih spavala. Pomolim se, liježem u krevet i osluškujem glazbu što dopire iz dvorane u prizemlju. Gosti još plešu; kralj i kraljica vole plesati. Kad je uzima za ruku, vidite da se mora svladavati kako je ne bi privukao bliže k sebi. Ona spušta vjeđe, a kad ih opet podigne, on je još netremice promatra užarenih očiju, a ona mu se blago osmjehne smiješkom punim obećanja.

Ne mogu a da se ne zapitam je li stari kralj, uspavani kralj, noćas budan, negdje u divljini sjeverne Engleske. Donekle je strašno raz-mišljati o njemu kako čvrsto spava, ali u svojim snovima zna da oni sada plešu, da su se novi kralj i kraljica okrunili i postavili na njegovo mjesto, a da će sutra nova kraljica nositi na glavi krunu njegove supru-ge. Otac kaže da se nemam čega bojati, da je zla kraljica pobjegla u Francusku i neće dobiti nikakvu pomoć od svojih francuskih prijatelja.

Ph. Gregory • NESUĐENA VLADARICA

8

Otac će se osobno sastati s francuskim kraljem kako bi se uvjerio da nam je postao prijatelj, i zla kraljica ne treba očekivati pomoć od njega. Ona nam je neprijateljica, neprijateljica je mira u Engleskoj. Otac će se pobrinuti da u Francuskoj ne nađe dom za sebe, dok je u Engleskoj više ne čeka prijestolje. U međuvremenu, uspavani je kralj bez supruge, bez sina, toplo umotan u nekom malom dvorcu negdje blizu Škotske, i drijemajući provodi život poput pčele u zavjesi cijelu zimu. Otac kaže da će kralj spavati, a ona plamtjeti od bijesa sve dok oboje ne ostare i umru, a ja se ničega ne trebam bojati. Upravo je moj otac hrabro protjerao uspavanog kralja s prijestolja i stavio njegovu krunu na glavu kralja Edwarda pa to stoga mora biti ispravno. Moj otac je taj koji se suočavao sa strahotama koje je predstavljala zla kraljica, vučica gora od svih vukova u Francuskoj, ali on ju je porazio. No ne volim misliti na staroga kralja Henrika, kako mu mjesečina obasjava sklopljene vjeđe dok ljudi koji su ga protjerali plešu dolje u velikoj dvorani koja je nekoć bila njegova. Ne volim misliti ni na zlu kraljicu, ondje daleko u Francuskoj, kako se zaklinje da će nam se osvetiti, proklinje našu sreću i govori da će se vratiti ovamo, u zemlju koju zove dom.

Kad je Isabel napokon stigla, ja klečim pokraj uskog prozora, gledam mjesečinu što sja nad rijekom i mislim na kralja koji spava obasjan istim sjajem. »Trebala bi već spavati«, reče mi ona zapovjed-nim tonom.

»Ona ne može doći po nas, zar ne?«»Zla kraljica?« Isabel odmah prepoznaje strah od kraljice Mar-

garete Anžuvinske, strah koji nas prati kroz cijelo djetinjstvo. »Ne. Poražena je, otac ju je potpuno porazio u bitci kod Towtona. Pobjegla je. Ne može se vratiti.«

»Sigurna si?«Isabel jednom rukom obgrli moja mršava ramena. »Znaš da si

sigurna. Znaš da se nemaš čega bojati. Ludi kralj spava, a zla kraljica je poražena. Tebi je to samo izlika da ostaneš budna kad bi trebala spavati.«

Poslušno se okrenem, ustanem i sjednem u krevetu, povukavši pokrivače do brade. »Idem spavati. Zar nije bilo prekrasno?«

»Ne naročito.«»Zar ne misliš da je prelijepa?«

Londonski toranj, svibanj 1465.

9

»Tko?« pita ona kao da zaista ne zna, kao da nije zasljepljujuće jasno tko je večeras najljepša žena u Engleskoj.

»Nova kraljica, kraljica Elizabeta.«»Pa, mislim da se ne ponaša baš kraljevski«, reče ona nastojeći

zvučati poput naše majke kad želi biti krajnje prezirna. »Ne znam kako će se ponašati na svojoj krunidbi i na viteškom turniru — pa, bila je samo supruga seoskog plemića, otac joj je nitko i ništa. Kako bi se uopće mogla znati ponašati?«

»Zašto? A kako bi se ti ponašala?« pitam je nastojeći produžiti razgovor. Isabel uvijek zna mnogo više od mene; pet godina je starija, miljenica je naših roditelja, pred njom je savršen brak i već je skoro žena dok sam ja samo dijete. Ona čak svisoka gleda na kraljicu!

»Držala bih se mnogo dostojanstvenije od nje. Ne bih šaptala kralju ni ponižavala se kao što je ona činila. Ne bih slala pladnjeve okolo po stolovima ni mahala ljudima. Ne bih dovukla svu braću i sestre na dvor kao što je ona učinila. Bila bih mnogo suzdržanija i hladna. Nikom se ne bih smiješila, nikome se naklonila. Bila bih prava kraljica, ledena kraljica, bez obitelji i prijatelja.«

Toliko me privukla ta slika da sam opet napola izvan kreve-ta. Odmičem krzneni pokrivač i držim ga podignutog prema njoj. »Kako? Kakva bi bila? Pokaži mi, Izzy!«

Namjestila je pokrivač oko ramena poput plašta, zabacila je glavu i ispravila se u punoj visini od metar i trideset sedam centimetara, i korača po sobici uzdignute glave kimajući blago zamišljenim dvorani-ma. »Ovako«, kaže ona. »Comme ça, elegantno i nimalo prijateljski.«

Skočila sam iz kreveta, zgrabila šal, prebacila ga preko glave i slijedim je, oponašajući njezino kimanje glavom lijevo i desno, izgle-dajući podjednako kraljevski kao i Isabel. »Drago mi je«, kažem pra znoj stolici. Zastajem kao da slušam molbu za neku uslugu. »Ne, nikako. Ne mogu vam pomoći, žao mi je, taj sam položaj već dala svojoj sestri.«

»Mojem ocu, lordu Riversu«, dodaje Izzy.»Mojem bratu Anthonyju — tako je lijep.«»Mojem bratu Johnu, a imutak sestrama. Za vas ništa nije osta-

lo. Imam veliku obitelj«, kaže Isabel, glumeći novu kraljicu svojim uobraženim načinom govora. »Sve ih moram namiriti. I to bogato.«

Ph. Gregory • NESUĐENA VLADARICA

10

»Sve njih«, dodajem. »Na desetke njih. Jeste li vidjeli koliko ih je došlo u veliku dvoranu za mnom? Gdje ću naći toliko titula i imanja za sve njih?«

Hodamo u širokim krugovima i mimoilazimo se, naginjući glavu u pozdrav s veličanstvenom indiferentnošću. »A tko ste vi?« pitam hladno.

»Ja sam engleska kraljica«, kaže Isabel, bez upozorenja mijenja-jući igru. »Ja sam kraljica Isabel, kraljica Engleske i Francuske, nedav-no udana za kralja Edwarda. Zaljubio se u mene zbog moje ljepote. Lud je za mnom. Potpuno je izgubio glavu i zaboravio na prijatelje i dužnost. Potajno smo se vjenčali, a mene će uskoro okruniti.«

»Ne, ne, ja sam bila engleska kraljica«, kažem mičući šal i okre-ćući se prema njoj. »Ja sam engleska kraljica Anne. Ja sam kraljica Engleske. Kralj Edward je odabrao mene.«

»Nikad to ne bi učinio, ti si najmlađa.«»Učinio je tako! Jest!« Osjećam kako u meni raste bijes i znam

da ću pokvariti našu igru, ali ne mogu podnijeti da joj opet prepustim prednost, čak ni u ovoj igri u našoj sobi.

»Ne možemo obje biti engleske kraljice«, kaže ona razumno. »Ti budi kraljica Francuske, možeš biti kraljica Francuske. Francuska je dovoljno lijepa.«

»Engleske! Ja sam kraljica Engleske. Mrzim Francusku!«»Ali ne možeš biti«, odsječe ona. »Ja sam starija. Prva sam iza-

brala i ja sam kraljica Engleske, a Edward je zaljubljen u mene.«Zanijemjela sam od bijesa zbog toga što ona sve traži za sebe, zbog

njezina naglog isticanja prava starije sestre, zbog ovog naglog prijelaza iz igre u suparništvo. Udaram nogom u pod, pocrvenjela sam od ljutnje i osjećam kako mi naviru vruće suze. »Engleske! Ja sam kraljica!«

»Uvijek sve pokvariš jer si pravo dijete«, izjavi ona i okrene se jer je čula da se iza nas otvaraju vrata. Ulazi Margaret i kaže: »Moje dame, već ste morale biti u postelji. Milosti Božja! Što ste napravile s pokrivačem?«

»Isabel mi ne dopušta…« zaustim. »Ponaša se podlo…«»Pustite sad to«, žustro kaže Margaret. »U postelju. O čemu

god se radilo, to možete ispričati sutra.«

Londonski toranj, svibanj 1465.

11

»Ona ne želi dijeliti!« kažem i gutam slane suze. »Nikada ne želi. Igrale smo se, ali onda je…«

Isabel se kratko nasmije kao da je moja tuga komična i znakovi-to pogleda Margaret kao da želi reći da djetešce opet ima histeričan napad bijesa. To je previše za mene. Glasno zacvilim i bacim se licem nadolje na krevet. Nitko ne mari za mene, nitko ne želi vidjeti da smo se igrale, kao jednake, kao sestre, sve dok Isabel nije za sebe prisvojila nešto što nije njezino. Trebala bi znati da bi morala dijeliti sa mnom. Nije pravo da ja uvijek budem posljednja, da sam uvijek posljednja. »Nije pravo!« kažem isprekidano. »Nije pošteno prema meni!«

Isabel okreće leđa Margareti, koja joj razvezuje vezice na haljini i pridržava je nisko uz noge tako da može iskoračiti, prezirno, kao i kraljica kakvu je glumila maloprije. Margaret širi haljinu preko stolice, spremnu za sutrašnje pudranje i četkanje, dok Isabel prebacuje preko glave noćnu košulju i dopušta da joj Margaret iščetka i splete kosu.

Podižem crveno lice s jastuka i gledam ih. Isabel baci pogled na moje velike tužne oči i kratko kaže: »Ionako bi već trebala spavati. Uvijek plačeš kad si umorna. Baš si dijete. Nisu ti trebali dopustiti da ideš na večeru.« Pogledala je Margaret, odraslu dvadesetogodišnju ženu, i kaže: »Margaret, reci joj.«

»Pokušajte zaspati, lady Anne«, kaže Margaret nježno. »Nemate se razloga brinuti.« Prebacila sam se na svoju stranu kreveta i licem okrenula zidu. Margaret ne bi trebala sa mnom tako razgovarati, ona je dvorska dama moje majke i naša polusestra i trebala bi se ljubaznije odnositi prema meni. Ali nitko se prema meni ne odnosi s poštova-njem, a vlastita me sestra mrzi. Čujem kako škripi užad u krevetu dok Isabel liježe pokraj mene. Nitko je ne tjera da se pomoli, iako će sigurno završiti u paklu. Margaret kaže: »Laku noć, lijepo spavajte, blagoslovio vas Bog«, a onda puhne u svijeće i izađe iz sobe.

Same smo pri svjetlosti vatre u kaminu. Osjećam kako Isabel povlači pokrivače na svoju stranu, ali nepomično ležim. Onda šapne oštro i zlobno: »Možeš plakati cijelu noć ako želiš, ali ja ću ipak biti kraljica Engleske, a ti nećeš.«

»Ja sam Neville!« zacvilim.»I Margaret je Neville.« Isabel ima pravo. »Ali nezakonita je,

očevo priznato kopile. Zato služi kao naša sluškinja i udat će se za

Ph. Gregory • NESUĐENA VLADARICA

12

nekog uglednog muškarca, dok ću se ja udati u najmanju ruku za bo-gatog vojvodu. Kad bolje razmislim, ti si vjerojatno isto nezakonita i morat ćeš biti moja sluškinja.«

Osjećam kako mi se jecaj diže u grlu, ali pokrivam usta rukama. Neću joj pružiti zadovoljstvo da me čuje kako plačem. Prigušit ću svoje jecaje. Zaustavila bih i disanje da mogu; a oni bi onda pisali mojem ocu i rekla da sam se potpuno ohladila i umrla, a njoj bi bilo žao što sam se ugušila zbog njezine neljubaznosti, a moj bi je otac — koji je noćas tako daleko — optužio zbog gubitka svoje djevojčice, koju voli više od svega. U svakom slučaju trebao bi me voljeti više od svega i svih. U svakom slučaju, voljela bih da je tako.