nematerIjaLna brodoGradIteLjska baštIna Intangible ... · PDF file– jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta, – folklorno stvaralaštvo u području

IV. međunarodna konferencIja o IndustrIjskoj baštInI 89

nematerIjaLna brodoGradIteLjska baštIna

Intangible shipbuilding Heritage

dr. sc. Tea Mayhew, dr. sc. Robert MohovićPomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja rijeka, Pomorski fakultet sveučilišta u rijeci, rijeka, Hrvatska

[email protected]; [email protected]

Sažetak

Obraćanje pozornosti na nematerijalnu baštinu postaje sve popularnije među muzealcima i onima koji rade na zaštiti kulturne baštine. No bez obzira na popularnost termina, stvarni je zadatak još uvijek nedovoljno osviješten. Nematerijalna baština vezana je uz ljudska znanja i iskustva, a u širem smislu uključuje i emocionalne veze i stavove. Zbog stalnih mijena u načinu života, nematerijalna je baština vrlo fragilna i nestaje nam pred očima prije nego što smo je i osvijestili. U trenutku kada se razmatraju mogućnosti očuvanja najvećih hrvatskih brodogradilišta, u prvi plan izbijaju materijalni problemi. Naravno, gubitak zaposlenja velikog broja ljudi nije zanemariv problem. Njihova je vrijednost neprocjenjiva upravo zbog iskustva i znanja koje će vrlo vjerojatno postati bezvrijedno u trenutku prestanka njihova rada u brodogradnji. Jednom otpušteni, taj će nematerijalni aspekt još i prije nego što je identificiran nestati iz sfere baštine. Suočeni smo i s velikim nedostatkom informacija o stanju nematerijalne baštine na terenu jer gotovo da nema istraživanja koja bi se zasnivala na intervjuiranju aktualnih radnika u brodogradilištima. Postojeći rezultati uglavnom etnografske prirode prikupljeni su istraživanjem tradicionalne brodogradnje. U još težim smo neprilikama kada se krene u istraživanje nematerijalne baštine malih škverova. Posebnost je gotovo svih naših primorskih mjesta da se škverovi polagano gase, usporedno s nestankom tradicionalne brodogradnje. Sve je manje ljudi koji su na tradicionalni način izgrađivali plovila karakteristična za njihov kraj, a njihovo znanje uglavnom se ne prenosi. Tako postaje gotovo uzaludno nastojanje da se sačuvaju posljednji primjerci tradicionalnih brodova, a pritom zanemaruju ljudi koji su ih izgradili, njihovo iskustvo i znanje. Sustavni pristup očuvanju pomorske i brodograđevne baštine podrazumijeva opsežna interdisciplinarna istraživanja. Valja nastojati povezati i ostvariti sinergiju svih zainteresiranih pojedinaca, institucija i udruga. Pristup treba biti temeljen na

90 t. mayhew, r. mohović: nematerIjaLna brodoGradIteLjska baštIna

metodologiji koja se sastoji od istraživanja, prezentacije i edukacije. Istraživanja bi trebala pridonijeti razvoju specifičnih modela obnove i revitalizacije pomorske, ribarske i brodograđevne baštine, primjenjivih na drugim dijelovima jadranske obale. Ključno je i povezivanje i uključivanje u programe razmjene iskustva zaštite, obnove i promocije pomorske baštine s drugim sredozemnim zemljama. U edukativnom smislu potrebno je stvoriti uvjete za uvođenje navedenih tema u osnovnoškolsku nastavu ili izvannastavne aktivnosti, a posebno je važno senzibilizirati širu javnost za teme valorizacije naše pomorske, ribarske i brodograđevne baštine.Valorizacija naše pomorske, ribarske i brodograđevne baštine posebno je značajna na pragu ulaska u Europsku uniju u kojoj valja zadržati svoj identitet, među ostalim, i primjerenom valorizacijom svoje pomorske, ribarske i brodograđevne baštine te istaknuti svoje komparativne prednosti.

Ključne riječi: radnici, iskustvo, znanje, mali škverovi, identitet

Uvod

obraćanje pozornosti na nematerijalnu baštinu postaje sve popularnije među muzealcima i onima koji rade na zaštiti kulturne baštine. no bez obzira na popularnost termina, stvarni je zadatak još uvijek nedovoljno osviješten. stoga smatramo nužnim i ovom prigodom skrenuti pozornost na taj aspekt kulturnog bogatstva koje nam izmiče naočigled. nematerijalna baština vezana je uz ljudska znanja i iskustva, a u širem smislu uključuje i emocionalne veze i stavove. Zbog stalnih mijena u načinu života, nematerijalna je baština vrlo fragilna i nestaje prije nego smo je i postali svjesni. upravo je takva situacija s brodogradnjom. u trenutku kada se razmatraju mogućnosti očuvanja najvećih hrvatskih brodogradilišta, u prvi plan izbijaju materijalni problemi. naravno, gubitak zaposlenja velikog broja ljudi nije zanemariv problem. u ovom kontekstu, međutim, njihova je vrijednost neprocjenjiva upravo zbog njihova iskustva i znanja koje će vrlo vjerojatno postati bezvrijedno u trenutku prestanka njihova rada u brodogradnji. jednom otpušteni, taj će nematerijalni aspekt još i prije nego što je identificiran nestati iz sfere baštine. suočeni smo i s velikim nedostatkom informacija o stanju nematerijalne baštine na terenu jer gotovo da nema istraživanja koja bi se zasnivala na intervjuiranju aktualnih radnika u brodogradilištima. Postojeći rezultati uglavnom etnografske prirode prikupljeni su istraživanjem tradicionalne brodogradnje. štoviše, u još težim smo neprilikama kad se krene u istraživanje nematerijalne baštine malih škverova. ta mala brodogradilišta, kao posebnost gotovo svih naših primorskih mjesta, polagano se gase usporedno s nestankom tradicionalne brodogradnje. sve je manje ljudi koji su nekada na tradicionalni način izgrađivali plovila karakteristična za svoj kraj, a njihovo znanje uglavnom se ne prenosi. tako nastojanje da se sačuvaju posljednji primjerci tradicionalnih brodova postaje gotovo uzaludno, a pritom se zanemaruju ljudi koji su izgradili ta plovila, njihovo iskustvo i znanje.


Pristup ovom problemu treba biti i znanstven i popularan. sustavni pristup očuvanju pomorske i brodograđevne baštine podrazumijeva, između ostalog, opsežna interdisciplinarna istraživanja. Pritom valja nastojati povezati i ostvariti sinergiju svih zainteresiranih pojedinaca, institucija i udruga koje se bave ovim područjem. Pristup se treba zasnivati na metodologiji koja se sastoji od istraživanja, zaštite, prezentacije i edukacije, odnosno komunikacije baštine. Istraživanja bi trebala pridonijeti razvoju specifičnih modela obnove i revitalizacije pomorske, ribarske i brodograđevne baštine, primjenjiv u drugim dijelovima jadranske obale. u tom je smislu ključno i povezivanje i uključivanje u programe razmjene iskustva zaštite, obnove i promocije pomorske baštine s drugim sredozemnim zemljama. u edukativnom smislu potrebno je stvoriti uvjete za uvođenje tih tema u školsku nastavu ili u izvannastavne aktivnosti, a posebno je važno senzibilizirati širu javnost za teme pomorske, ribarske i brodograđevne baštine.

Primjereno vrednovanje naše pomorske, ribarske i brodograđevne baštine iznimno je značajno na pragu ulaska u europsku uniju u kojoj valja zadržati svoj identitet. Između ostalog, treba istaknuti svoje komparativne prednosti zasnivane na baštine, pa čak i kad se pregovara ili se ugovaraju novi poslovi u hrvatskoj brodogradnji. upravo bi tradicija trebala biti jamstvo buduće kvalitete.

AspekTi neMATeRijAlne bAšTine

nematerijalna baština, za razliku od svoje “poznatije sestre” – materijalne baštine, razmjerno je kasno prepoznata kao vrijednost koju je potrebno uključiti u zakonske okvire zaštite. u aktualnome hrvatskom Zakonu o zaštiti i čuvanju kulturnih dobara iz 1999., o nematerijalnoj se baštini govori na sljedeći način:

“nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito:

– jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta,

– folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote,

– tradicijska umijeća i obrti.

očuvanje nematerijalnih kulturnih dobara provodi se izradbom i čuvanjem zapisa o njima, kao i poticanjem njihova prenošenja i njegovanja u izvornim i drugim sredinama.”

nužnost očuvanja nematerijalne baštine u republici Hrvatskoj potvrđena je i prihvaćanjem unesco-ove konvencije o nematerijalnoj baštini iz 2003., prema kojoj je nematerijalna baština puno širi, iako fluidniji pojam od


� Slika 1. Rad na brodu, cantieri navali di carnaro (prethodnica brodogradilišta 3. maj), oko 1930.

navedenih kulturnih dobara u spomenutome hrvatskom zakonu. očito je da prema konvenciji veću pozornost ne dobiva antropološki aspekt nematerijalne baštine, tj. tko nešto čini ili akteri, odnosno živi ljudi, te razlozi određenog postupanja koji prelaze puku potrebu očuvanja nekog umijeća, već se naglasak stavlja na zaštitu smisla tog umijeća i njegove integracije u kulturni identitet. konkretnije, prema spomenutoj unesco-voj konvenciji nematerijalna baština obuhvaća:

“…vještine, izvedbe, izričaje, znanja, umijeća, kao i instrumente, predmete, rukotvorine i kulturne prostore koji su povezani s tim, koje zajednice, skupine i u nekim slučajevima, pojedinci prihvaćaju kao dio svoje kulturne baštine. ovu nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj, zajednice i skupine stalno iznova stvaraju kao odgovor na svoje okruženje, svoje međusobno djelovanje s prirodom i svojom poviješću koja im pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te tako promiče poštivanje kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti. u svrhu ove konvencije u obzir se uzima isključivo ona nematerijalna kulturna baština koja je u skladu s postojećim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima, kao i potrebama uzajamnog poštivanja među zajednicama, skupinama i pojedincima i koja je u skladu s održivim razvojem.”


� Slika 2. Porinuće broda, cantieri navali di carnaro, oko 1930.

Prema tome, upravo je na smisao određenog obrasca života jedne skupine ljudi ili individue stavljen naglasak u težnji za zaštitom nematerijalne baštine jer to je ono što je na udaru neprekidnih mijena, a time i gubitka, što uvelike otežava mogućnost zaštite.1 Iako to nije izričito istaknuto u tekstu konvencije, životne priče običnih ljudi, njihova životna iskustva i doživljaji koji se uglavnom prenose kao usmena svjedočanstva ili sjećanja, čak i kada su stoljećima davno

1 Laura sollanila, The Internet as a Tool for Communicating Life Stories: a new Challenge for “Memory Institutions”, International journal of Intangible Heritage, sv. 3., 2008., str. 106.


zapisana, nematerijalna su baština na koju treba obratiti posebnu pozornost. utkana su u naš identitet, kako onaj osobni tako i skupni. u skladu s time, nematerijalna je baština bitna sastavnica kulturnog identiteta određenog kraja, odnosno ljudi koji žive na određenom području, i samim time nužna stavka zaštite. Pritom važan element nematerijalne baštine čine iskustva radnika u industrijskim postrojenjima koja kao takva nestaju ili se mijenjaju i postaju dio neke druge gospodarski/politički nužne forme. njihova sjećanja, iskustva i znanja vezana uz određenu radnu aktivnost i oblike koji nepovratno nestaju, važan su dio identiteta urbanih i suburbanih cjelina.2

neMATeRijAlnA bRodogRAdiTeljskA indUsTRijskA bAšTinA

Iskustva i obrasci života radnika u brodogradilištima koji prolaze kroz duboko krizno razdoblje, pri čemu je upitan njihov daljnji opstanak, a ako se opstanak i dogodi, upitan je nastavak forme u kojoj sada funkcioniraju, postaju dio nematerijalne baštine koju treba najhitnije zabilježiti i tako sačuvati od zaborava. Pritom, dakako, ostajemo svjesni neprekidnih promjena koje nije moguće i nije potrebno zaustavljati, ali je prošlo iskustvo svakako nužno zabilježiti i to zbog više razloga. Prije svega riječ je o jednoj od ključnih sastavnica identiteta urbanih lokaliteta hrvatske obale jadrana, ne samo riječkog područja jer sličnu sudbinu dijele i ostala velika brodogradilišta i vezane industrijske zone od Pule do splita, a slični bi se primjeri vjerojatno našli i širom sredozemlja. Problematikom očuvanja nematerijalne baštine industrijske zone napulja bavio se prije desetak godina (kada je tamo problem transformacije tog područja bio aktualan) Museo del Mare di Napoli u suradnji sa sveučilištem u salernu. Vrijednost je tog projekta ne samo u tome što su prikupljena svjedočanstva radnika zaposlenih u napuljskom brodogradilištu i svim ostalim djelatnostima koje su uz brodogradnju bila vezana, već i priče članova njihovih obitelji čiji se život također vrtio oko ritma rada brodo-graditelja, što je vidljivo i iz naslova publikacije Vivevamo con le sirene (Živjeli smo sa sirenama). upravo se preko tog projekta raspoznaje koliko iskustvo jedne skupine ljudi utječe na život šire zajednice, odnosno velikog broja ljudi kojima je identitet obilježen morem i brodogradnjom, iako se na prvi pogled ne čini tako. dodatna je vrijednost projekta koji su osmislile i uskladile profesorice marinella albrizio i maria antonietta selvaggio u tome što su istraživanja provodili studenti, dakle mlađe generacije koje su u razgovorima s ispitanicima prepoznali vrijednost vlastite nematerijalne bašti ne.3 njihova iskustva drago-cjena su za naše pristupe u istraživanju i očuvanju industrijske, prije svega brodograđevne baštine.

2 sollanila, n. d., str. 105.3 Vivevamo con le sirene: Bagnoli tra memoria e progetto, ur. mariella albrizio i m. antonietta

selvaggio, napulj, 2001.


u pokušaju definiranja zadatka očuvanja nematerijalne brodograđevne baštine potrebno je, dakle, najprije rekogniscirati njezine dijelove. Prvi dio čini već spomenuta industrijska baština u onom dijelu u kojem se industrijski kompleksi odnose na brodogradnju kao bitnu sastavnicu identiteta našeg kraja. Pritom naglasak treba staviti na ljudska iskustva i način života zajednice, ne samo radnika u brodogradnji, već i njihovih obitelji.4 Istraživanja bi trebalo provesti na arhivskoj građi koje ne nedostaje, osobito vezano uz arhive samih velikih brodogradilišta. dijelom, ta je dokumentacija i objavljivana u prigodnim monografijama.5 no ono što pri korištenju pisane građe, fotografija i materi-jalnih ostataka nedostaje jesu informacije živih ljudi, onih koji su te tragove ostavili za sobom, osobito vezano uz njihova osobna iskustva i doživljaje. tako raspolažući, primjerice, fotografijama, ne raspolažemo uvijek s dovoljno informacija o tome što se na fotografiji pojavljuje. Pojedina iskustva, odnosno faze rada koje su možda zabilježene, danas je teško razumjeti, osim ako još uvijek postoje akteri te radnje koji nam mogu prenijeti svoja konkretna saznanja. na kraju, nemoguće je iz fotografije izvući neki emotivni dodatak, tj. odnos ljudi prema vlastitome radu, što je također bitna sastavnica nematerijalne baštine jer je riječ o smislu i značenju pojedinih elemenata rada i života u izgradnji vlastita identiteta. Zbog toga je prije svega nužno bilježenje priča ljudi čiji je život bio, ili je još uvijek, vezan uz brodogradilišta kao što su 3. maj i Viktor Lenac. Identifikacijom ovoga nematerijalnog aspekta baštine, ujedno se pridonosi njezinu osvještavanju te tako postaje prepoznata kao nešto vrijedno, pretvarajući se u simbol vlastitoga kulturnog identiteta.6 Govoreći pak o kulturnom identitetu koji u sebi sadrži poveznice s brodogradnjom, svakako

4 u istraživanju nematerijalne baštine u industrijskoj zoni bagnoli kraj napulja uključena je cijela zajednica tog naselja koje je izgrađeno za potrebe njezinih zaposlenika. sličan su primjer naselja koja su posljednjih desetljeća 20. stoljeća građena u rijeci (Vežica, srdoči) za potrebe zaposlenika u brodogradilištima Viktor Lenac i 3. maj. na taj su način formirane posebne zajednice koje su, osim materijalno i društveno, i kulturalno-sociološki povezivane kroz brodogradnju. Primjeri se vide i u priloženim fotografijama.

5 Primjer je nedavno izdana monografija brodogradilišta kraljevica: Brodogradilište Kraljevica (1729–2009), ur. Vladimir konjević, Globus, Zagreb, 2009. I brodogradilište 3. maj ima svoju monografiju: Brodogradilište Treći maj (Rijeka), ur. Ivan rogić, Izdavački centar rijeka, rijeka, 1984., dok je brodogradilište Viktor Lenac u povodu svoje 75. godišnjice osnutka započelo sa serijskom publikacijom koja je povremeno izlazila nakon prvog broja 1971., a čiji je urednik bio Izidor martinović. brodogradilište 3. maj također ima svoju serijsku publikaciju koja je objavljivana pod naslovom Glasilo radnog kolektiva brodogradilišta 3. maj i tvornice dizel-motora (ovdje je korišten primjerak godišta VI., broj 75, rijeka, 1968.). Prigodna su izdanja kao informativno-propagandne brošure o pojedinim brodogradilištima objavljivana i na stranim jezicima radi promocije na stranom tržištu. Pritom se ne promovira isključivo brodogradilište, već i njegov širi geografski i društveni kontekst. no s obzirom na to da je riječ o prigodnim izdanjima kojima je namjera uglavnom istaknuti dug i uspješan opstanak i poslovanje te važnost pojedinog brodogradilišta kao industrijskog objekta, takve publikacije nedostatne su za istraživanje nematerijalne baštine, iako se iz njih posredno može izvući niz obavijesti za upotpunjavanje sociološkog i antropološkog aspekta.

6 solanilla, n. d., str. 104.


treba imati na umu da njegovo teritorijalno određenje nije usko vezano uz obalni pojas. Pritom treba imati na umu nekoliko činjenica. radnici u brodogradnji velikim su dijelom doseljenici iz kontinentalnih, ali i od mora prilično udaljenih krajeva. stoga bi daljnja istraživanja trebala obuhvatiti i trendove ekonomskih migracija koje su se događale na obalnom prostoru Primorsko-goranske županije vezano uz potrebe zapošljavanja u brodogradnji. uz to, velik dio stanovnika neposrednoga riječkog zaleđa svoje je zaposlenje, a time i ekonomski, ako ne i kulturni, identitet vezalo uz neka od velikih brodogradilišta (3. maj i Viktor Lenac). Prateći kroz povijesno-geografske odrednice dokle sve dopiru elementi utjecaja brodogradnje na ekonomski i kulturni identitet, ne možemo se zaustaviti samo na obalnom dijelu kvarnera i otoka.7 drvna građa za gradnju jedrenjaka u nekom od riječkih škverova stizala je uglavnom iz Gorskog kotara te iz područja klane. kao što povijesna vrela pokazuju, mnogi su se na tom području upravo specijalizirali za sječu i osnovnu obradu građe za brodogradnju.8

utjecaj brodogradnje na šire područje kvarnera prisutan je i u izgledu kulturnog krajobraza. osim brodograditeljskih kompleksa koji su se na obalnom dijelu prostirali od kraljevice do Preluke, a danas su mahom integrirani u urbani konglomerat šireg područja grada rijeke, osobito je na kvarnerskim otocima vidljiv trag u načinu uzgoja hrastova koji su se neprekidno, još od mletačkog razdoblja, prilagođavali tako da rastom u određenom obliku njihova iskoristivost za izgradnju drvenih plovila bude najviše moguća. I zato naoko čudno zakrivljeni hrastovi na creskoj tramuntani nisu slučajni, već su to ostaci tako oblikovanoga kulturnog krajolika. malo se, međutim, ljudi još uvijek bavi tradicionalnom drvenom brodogradnjom, a malo je i onih koji se sjećaju ovakva načina obrade hrastove građe.9

Imajući na umu sve te aspekte nematerijalne baštine, istraživanja trebaju biti interdisciplinarna. u prvom redu, pri prikupljanju građe, odnosno intervjui-ranja živih aktera važnu ulogu imaju antropolozi i povjesničari, iako ni tehno-loški aspekt nije zanemariv. stoga je sljedeća važna činjenica u očuvanju nematerijalne pomorske baštine vezana uz tehnička znanja i iskustva u posve praktičnom obliku izgradnje plovila. brojni arhivski materijali i dokumenti koji su još uvijek aktualni, ali će prijeći u arhivsku građu, s gubitkom praktičnog znanja, tj. izvedbe radnji, poznavanja alata, materijala i svojstava materijala, kao

7 Ivo jardas spominje da su mnogi kastavski tesari radili u rijeci, senju, Lošinju, Puli i trstu. Kastavština, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 39., jaZu, Zagreb, 1957., str. 339.

8 državni arhiv rijeka, Lista upisa poslovanja trgovaca i obrtnika u delnicama 1857.9 o tradicionalnom tretiranju hrastova ukratko se osvrnuo prof. dr. sc. dinko Zorović u svojem

izlaganju na okruglom stolu na sajmu nautika 25. rujna 2009. godine. tom sam prigodom spomenula profesoru da zbog svojega neprocjenjivog, ali nezabilježenog iskustva i znanja, zapravo on sam spada u “nematerijalnu baštinu”. o ovakvu uzgoju hrastova govori i nikola stražičić, Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka, otočni ljetopis, 4, mali Lošinj, 1981.


� Slika 3. Restauracija ribarskog broda bigaj, vlasnika Antona Rudana iz Mošćeničke Drage, Plomin, 2008.

� Slika 4. Gianfranco Sirotnjak, rekonstrukcija drvene barke, Lovran, 2010. (foto R. Mohović)


� Slika 5. Josip Pičuljan (slijeva) s maketom rapske lađe i kustosom PPMHP-a Nikšom Mendešom

� Slika 6. Antonio Negrić u izgradnji drvenog broda, Golovik, 2006. (foto L. Rubinić)


i niz drugih iskustava koje sami pisani dokumenti nužno ne sadrže, bit će izgubljeni ako nema neposredno zapisane nematerijalne baštine prijenosa tih specifičnih znanja. u praktičnom smislu nužno je spašavanje nematerijalne baštine radi obogaćivanja i unapređivanja tehničke izvedbe brodogradnje, kako u suvremenim trendovima, eventualnim revitalizacijama pojedinih brodogra-dilišta, tako i u restauraciji i rekonstrukciji tradicionalnih plovila. na kraju, nužan je kontinuitet prijenosa znanja i iskustva “ljudskim dodirom”, što je u odnosu na pisane dokumente, kvalitetniji prijenos. Iskustva se, uostalom, vrlo teško prenose na papir.10

neMATeRijAlnA bRodogRAdiTeljskA TRAdicijskA bAšTinA

Imajući na umu da je čovjek – pojedinac sa svojim iskustvima, znanjima, do-življa jima pa čak i emocijama ono što se zapravo štiti kad se govori o zaštiti nematerijalne baštine, problem postaje složeniji kad se razmatraju mogućnosti istraživanja i zaštite tradicijske brodogradnje. usporedno s nestankom malih škverova i urbanizacijom malih primorskih mjesta, nestaju i ljudi koji poznaju tradicijsku brodogradnju, i to i prije nego što je prepoznata potreba prijenosa toga znanja. ovdje se može prepoznati da problem očuvanja materijalne baštine u smislu zaštite tradicijskih plovila i njihove izgradnje ostaje usko vezan uz problem zaštite nematerijalne baštine, što je uostalom i problem industrijske brodogradnje. no kako je kod tradicijske brodogradnje riječ o specifikumima svakoga malog primorskog mjesta koje ima svoj način izgradnje plovila i ljude koji su se time bavili, tj. pojedince-kalafate, taj problem postaje veći. u pristupu očuvanju te nematerijalne baštine, ovdje treba biti iznimno oprezan i imati na umu nekoliko zamki. Prije svega, uludo je rekonstruirati prošlost ako ona nema aktualnog uporišta u životu određene zajednice i njezinoj vlastitoj percepciji. tada je riječ ili o friziranju nečega što neizbježno mora proći ili o artificijelnom vraćanju nečega iz prošlog života što nema veze sa stvarnim potrebama života zajednice, osim određene “predstave” za eventualne posjetitelje, tj. turiste. ono što se pri očuvanju brodograđevne materijalne i nematerijalne baštine malih

10 jedan je od uspješnih primjera prijenosa iskustva i znanja, kao i obiteljskog identiteta preko brodogradnje obitelj Pičuljan iz barbata na rabu. Gospodin josip Pičuljan preuzeo je brodograditeljski zanat svojeg oca koji se drvenom brodogradnjom bavio između dvaju svjetskih ratova jednako kao i njegov otac Petar Pičuljan. josip je završio zanatsku školu pa je tradiciju, preuzetu od oca, povezao sa stečenim strukovnim znanjem u školi na sušaku. kao samostalni obrtnik izrađivao je dva-tri manja drvena broda (jahte) godišnje. brodogradnjom se bavio i njegov stric anton čiji unuci boris, romano i joško, specijaliziravši se također u izradi manjih brodova, ali od suvremenih materijala za gradnju polovila manjeg opsega, danas uspješno posluju kao brodogradilište Pičuljan. josip je i u mirovini nastavio izrađivati drvene brodove, ali kao modele. kopiravši očev model rapske lađe, izradio je svoj model te svojim iskustvom pomaže aktivno projektu rekonstrukcije toga tradicionalnog rapskog plovila u realnoj veličini. ovim putem zahvaljujem gospodinu josipu na ugodnom razgovoru u lipnju 2010., te gospodinu josipu andriću na dodatnim obavijestima o projektu rapske lađe.


� Slika 7. Priprema navoza, 3. maj, oko 1960. (foto V. Hreljanović)

� Slika 8. Šuperač, 3. maj, 1963. (foto V. Hreljanović) � Slika 9. Projektni biro 3. maja (foto V. Hreljanović)


zajednica može uočiti, njihova je neizbježna povezanost. ako nema živih aktera pojedinih aktivnosti, a sjećanje na njih je izblijedjelo ili nestalo, njihova vrijednost u kreiranju identiteta zajednice ne postoji. Pažnja stoga treba biti usmjerena na to da se povezuju strukture tradicijskog načina života i sadašnjih potreba zajednice u smislu stvaranja kulturnog identiteta koji ima uporište u još uvijek prisutnim strukturama života. to znači da revitalizacija tradicijske brodogradnje teče usporedno s prikupljanjem i zaštitom nematerijalne baštine i njihovom kontekstualizacijom. na taj način naglasak se s pukog opisivanja ili bilježenja pojedinih materijalnih ostataka i znanja prebacuje na osvještavanje smisla pojedinih tradicijskih obrazaca i njihova integracija u identitet zajednice.

� Slika 10. Radnici 3. maja igraju odbojku, oko 1960. (foto. V. Hreljanović)


danas na području Primorsko-goranske županije djeluju veća brodogradilišta 3. maj i Kraljevica, remontno brodogradilište Viktor Lenac te manja brodo-gradilišta u malom Lošinju, cresu i Puntu. ova brodogradilišta uključuju i pripadajuće luke posebne namjene od državnog značenja.

na području Primorsko-goranske županije brodogradilišta s pripadajućim lukama posebne namjene od županijskog značenja su u nerezinama, na kantridi u rijeci i u gradu krku (ova dva potonja znatno su smanjila opseg poslova, odnosno gotovo potpuno ugasila osnovnu djelatnost) te manja remontna i/ili proizvodna brodogradilišta za manja plovila u bakru (marine ing. s. Horvat), brodogradilište franka kraljića u malinskoj, brodogradilište stanislava matića u banjolu, brodogradilišta Petra španjola, Ivana Pičuljana i Zdravka Pičuljana u rabu te brodogradilišta đanija jurića, antona jurića i Željka trubića u klimnu.

na cijelom našem području ostalo je još vrlo malo ljudi koji su stručni u održavanju drvenih barki tradicionalne gradnje, a nove se drvene barke gotovo više ne grade.

MogUćnosTi zAšTiTe

Zbog svoje “fluidnosti” nematerijalna se baština teško prepoznaje, a onda i štiti. Životna, iznimno je osjetljiva na promjene i time još više ugrožena. Zbog toga je nužno njezin nematerijalni aspekt materijalizirati tako da je se bilježi u pisanim i audiovizualnim oblicima. sljedeći je način zaštite nematerijalne baštine omogućavanje njezina komuniciranja putem organiziranja izložbi te eventualno muzejskih zbirki. no pritom treba imati na umu da se izložbe organiziraju kao realni prostor dinamične komunikacije baštine, pri čemu je izložba samo povod da se o nematerijalnoj baštini govori u smislu zaštite i prijenosa znanja. tako izložbu treba shvatiti kao forum na kojem će zajednica moći raspravljati o pojedinim elementima baštine te je nadograđivati s još neprikupljenim podacima, dodajući joj i smisao. Izložba ili eventualno zbirka na taj je način “živi” i aktualni punkt izgradnje kulturnog identiteta zajednice. u krajnjem slučaju može se razmišljati i o ekomuzeju, vodeći se definicijom da je takva vrsta neklasičnog muzeja zapravo projekt ljudi koji žive na određenom području putem kojega razaznaju i izražavaju svoj vlastiti identitet kroz svoje građevine, ekologiju, geologiju, dokumente i usmenu povijest, a njihovo proučavanja i predstavljanje nije ograničeno samo na stručnjake, već na čitavu zajednicu.11

Ipak, najbolja je metoda očuvanja nematerijalne baštine koja, uz to, za identitet zajednice ima najviše vrijednosti, prijenos znanja, pri čemu se nositeljima

11 Više o ekomuzejima u: darko babić, Iskustva i (skrivene) vrijednosti eko-muzeja, u ekološka istraživanja, 14/2009., str. 221.–236.


nematerijalne baštine omogućava da je prenesu na nasljednike.12 stoga je potrebno raditi na tome da se znanja tradicijske brodogradnje preko različitih oblika radionica uključe u obrazovne programe učenika i studenata jer je to najprirodniji prijenos znanja i sposobnosti te jamstvo kontinuiteta određenoga kulturnog identiteta.

Summary

Paying attention to intangible heritage is becoming increasingly popular among museum workers and those dealing with the protection of cultural heritage. However, even though the term has become very popular, the actual task at hand is still insufficiently clear. Intangible heritage is linked to human knowledge and experience, including emotional bondages and attitudes. Because of our constantly changing lifestyle, intangible heritage becomes very fragile and vanishes in front of our eyes before we even realise it. As we consider the options for saving the greatest Croatian shipyards, all the attention is focused on material issues. The fact that many people could lose their job is by no means a minor problem. Their value is priceless because of the knowledge and experience which will most probably become worthless once they stop working in the shipbuilding sector. Once they lose their jobs, this intangible aspect will disappear from the heritage sphere even before it is identified as heritage. We also face a great lack of information about the condition of intangible heritage in the field, as almost no research has been performed on the basis of interviews with workers currently employed in the shipyards. Existing results, mainly ethnographic in nature, have been gathered through the study of traditional shipbuilding. Things are even worse when it comes to studying the intangible heritage of small shipyards. A common trait of almost all our seaside towns and villages is that these shipyards are slowly closing down, side by side with the disappearance of traditional shipbuilding. The number of people who used to build typical vessels in a traditional fashion is decreasing and mostly their knowledge is not passed on. This is why it almost seems useless to preserve the last examples of traditional vessels, if the people who built them, as well as their knowledge and skills, are neglected. Detailed interdisciplinary research is a prerequisite for a systematic approach to the preservation of maritime and shipbuilding heritage. Synergies must be sought and links established between all the stakeholders, institutions and associations involved. The approach should be based on a methodology including research, presentation and education. Research should contribute towards the development of specific models for the renewal and revitalisation of maritime, fishing and shipbuilding heritage, usable in other parts of the Adriatic coast. Networking is also key, as well as the involvement in programmes for the exchange, with other Mediterranean countries, of experience gathered in the protection, renewal and promotion of maritime heritage. From an educational point of view, the right conditions must be created for the introduction of the above topics into elementary school curricular or extra-curricular activities. Raising the awareness of a wider audience for the enhancement of our maritime, fishing and shipbuilding heritage is particularly significant.

12 mounir bouchenaki, A major advance towards a holistic approach to heritage conservation: the 2003 intangible heritage convention, International journal of Intangible Heritage, vol. 2, 2007., str. 108.


Enhancing our maritime, fishing and shipbuilding heritage becomes even more important as we are about to enter the EU, where identity is to be treasured, among other things, by properly enhancing maritime, fishing and shipbuilding heritage and stressing one’s comparative advantages.

Key words: workers, experience, knowledge, small shipyards, identity

Documents

nematerIjaLna brodoGradIteLjska baštIna Intangible ... · PDF file– jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta, – folklorno stvaralaštvo u području