Upload
others
View
0
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
1
TEMELJNE ISTINE SVETOGA PISMA
NAUČAVANJE, VJEROVANJE I ŽIVOT POSVEĆENJA
VJERNIKA EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE
2
Temeljne istine Svetoga pisma: Naučavanje, vjerovanje i život posvećenja vjernika Evanđeoske pentekostne crkve – drugo prošireno i dopunjeno
izdanje
Izdavač: Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj
HR-10000 Zagreb, Kosirnikova 76 http://www.epc.hr [email protected]
Za izdavača: Damir Špoljarić [email protected]
Nakladnik: Izvori, kršćanski nakladni zavod,
HR-31103 Osijek, Cvjetkova 32
Za nakladnika: Marija Koprivnjak [email protected]
Tiskano uz suglasnost Teološke komisije Sabora EPC u Republici Hrvatskoj
Teološka lektura i koautorstvo četvrtog dijela: Aleksandar Birviš Jezična lektura i tekstualna korektura: Krešimir Šimić
Tisak: Grafika d.o.o. grafičko-nakladnička djelatnost
Osijek, Strossmayerova 295. http://www.grafika.hr/ E-mail: [email protected]
Naklada prvog izdanja: listopad, 2009.: 500
Naklada drugog izdanja: prosinac, 2009.: 500
ISBN 978-953-177-058-3
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice
Osijek pod brojem 120902060
3
EVANĐEOSKA PENTEKOSTNA CRKVA U
REPUBLICI HRVATSKOJ
ZAGREB
TEMELJNE ISTINE SVETOGA
PISMA
NAUČAVANJE, VJEROVANJE I ŽIVOT POSVEĆENJA
VJERNIKA EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE
DRUGO DOPUNJENO I PROŠIRENO IZDANJE
PRIREDIO I UREDIO
ANTAL BALOG
IZVORI
KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD
OSIJEK, 2009.
5
SPOZNANJE? UMINUT ĆE
JER, DJELOMIČNO JE NAŠE SPOZNANJE...
ZNANJE NAPUHUJE, A LJUBAV IZGRAĐUJE.
PRVA POSLANICA PAVLA APOSTOLA I BRATA SOSTENA
CRKVI BOŽJOJ U KORINTU
13,8-9; 8,1
POUČITE (SVE NARODE) DA VRŠE SVE ŠTO SAM VAM
ZAPOVJEDIO!
ISUS KRIST U EVANĐELJU PO MATEJU
28,20
7
SADRŽAJ
SADRŽAJ ........................................................................................ 7
PROSLOV ..................................................................................... 11
UVOD ........................................................................................... 15
PRVI DIO
DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ......................................................... 27
NAJVEĆA ZAPOVIJED. ZLATNO PRAVILO. NOVA ZAPOVIJED ......... 29
GOSPODNJA MOLITVA OČE NAŠ ................................................... 29
VJEROVANJE APOSTOLSKO .......................................................... 31
VJEROVANJE NICEJSKO – CARIGRADSKO .................................... 32
DRUGI DIO
VJEROVANJE VJERNIKA EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE .... 35
1. BOŽANSKO NADAHNUĆE SVETOGA PISMA ................. 38
2. JEDAN ISTINITI I VJEČNI TROJEDINI BOG .................... 40
3. BOŽANSTVO GOSPODINA ISUSA KRISTA .................... 46
4. ČOVJEKOV PAD U GRIJEH ............................................ 48
5. SPASENJE ..................................................................... 52
6. CRKVENI OBREDI ......................................................... 56
7. OBEĆANJE OČEVO ....................................................... 62
8. SVJEDOČANSTVO O KRŠTENJU U DUHU SVETOME ...... 66
9. ŽIVOT U POSVEĆENJU BOGU ........................................ 67
10. CRKVA ......................................................................... 74
11. SLUŽBA I EVANGELIZACIJA ......................................... 86
8
12. BOŽANSKO ISCJELJENJE .............................................. 89
13. BLAŽENA NADA USKRSNUĆA ...................................... 90
14. TISUĆUGODIŠNJE KRISTOVO KRALJEVSTVO ............... 91
15. POSLJEDNJI SUD .......................................................... 92
16. NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA ...................................... 94
TREĆI DIO
LAUSANNSKI ZAVJET ................................................................... 97
UVOD ................................................................................. 97
1. BOŽJI PLAN .................................................................. 97
2. AUTORITET I SNAGA BIBLIJE ....................................... 98
3. KRISTOVA JEDINSTVENOST I OPĆENITOST ................... 98
4. SUŠTINA EVANGELIZACIJE ........................................... 99
5. KRŠĆANSKA DRUŠTVENA ODGOVORNOST ............... 100
6. CRKVA I EVANGELIZACIJA ........................................ 101
7. SURADNJA U EVANGELIZACIJIM ............................... 102
8. CRKVE U SURADNJI NA PLANU EVANGELIZACIJE ..... 103
9. HITNOST EVANGELIZACIJE ....................................... 104
10. EVANGELIZACIJA I KULTURA ................................... 105
11. ODGOJ I VODSTVO .................................................... 105
12. DUHOVNI SUKOB ...................................................... 106
13. SLOBODA I PROGONSTVO ......................................... 107
14. SNAGA DUHA SVETOGA ........................................... 108
15. KRISTOV PONOVNI DOLAZAK ................................... 109
ZAKLJUČAK .................................................................... 109
9
MANILSKI PROGLAS ................................................................. 110
DVADESET JEDNA POTVRDA MANILSKOG PROGLASA ...... 110
A. POTPUNO EVANĐELJE .................................................... 113
1. NAŠA LJUDSKA NEVOLJA ........................................... 113
2. RADOSNA VIJEST ZA DANAS ....................................... 115
3. JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA .................................. 117
4. EVANĐELJE I DRUŠTVENA ODGOVORNOST ................ 119
B. SVA CRKVA .................................................................... 120
5. BOG JE EVANGELIZATOR ............................................ 120
6. LJUDSKO SVJEDOČANSTVO ........................................ 122
7. INTEGRITET SVJEDOKA ............................................... 124
8. MJESNA CRKVA .......................................................... 126
9. SURADNJA U EVANGELIZACIJI .................................... 127
C. CIJELI SVIJET .................................................................. 130
10. SUVREMENI SVIJET ................................................... 130
11. IZAZOVI DO 2000. I NADALJE ................................... 132
12. TEŠKE OKOLNOSTI ................................................... 134
13. ZAKLJUČAK: NAVIJEŠTATI KRISTA DOK NE DOĐE .. 136
DIDACHE – UPUTE APOSTOLSKE ................................................ 138
1. DVA PUTA: PRVA ZAPOVIJED ........................................ 138
2. DRUGA ZAPOVIJED: ZABRANJEN TEŠKI GRIJEH ............. 139
3. ZABRANJENI OSTALI GRIJESI ........................................ 139
4. RAZLIČITA PRAVILA ..................................................... 140
5. PUT SMRTI .................................................................... 141
10
6. PROTIV LAŽNIH UČITELJA I HRANE ŽRTVOVANE IDOLIMA 142
7. U VEZI KRŠTENJA ........................................................ 142
8. U VEZI POSTA I MOLITVE (GOSPODNJE) ...................... 143
9. EUHARISTIJA – VEČERA GOSPODNJA .......................... 143
10. POPRIČESNA MOLITVA ................................................ 144
11. U VEZI UČITELJA, APOSTOLA I PROROKA .................... 144
12. PRIMANJE KRŠĆANA: GOSTOPRIMSTVO ...................... 145
13. POMAGANJE PROROKA ............................................... 146
14. KRŠĆANSKO OKUPLJANJE NA DAN GOSPODNJI .......... 146
15. BISKUPI I ĐAKONI: KRŠĆANSKI PRIJEKOR ................... 147
16. BUDNOST: DOLAZAK GOSPODNJI ............................... 147
ČETVRTI DIO
KRATKI BOGOSLOVNI POJMOVNIK (A.BALOG I A. BIRVIS) ...... 151
O KRŠĆANSKOJ VJERI ............................................................... 227
TEBE BOGA SLAVIMO ................................................................. 237
BIBLIJSKI TEKSTOVI NA HRVATSKOM JEZIKU .......................... 238
11
PROSLOV
U svome javnom djelovanju Isus je učio po sinagogama,
propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu. Naučavanje
vjere otuda ima svoju ključnu ulogu u kršćanskom duhovnom
uzrastu i kao takvo prethodi propovijedanju i držanju svega
onoga što nam je Krist zapovjedio. U tom smislu zdrava i na
Svetom pismu utemeljena vjerska pouka ne ostavlja prostora
krivim naučavanjima i zastranjivanjima te nas u konačnici ču-
va od otpada od vjere.
Nakon gotovo polovice stoljeća ponovno objavljujemo
tekst Temeljnih istina Svetoga pisma, predajući ga vjerničkom
čitateljstvu i našim crkvama na svakodnevno korištenje. Knji-
ga je namijenjena svima onima koji se, nakon svog obraćenja
Kristu, žele temeljito pripremiti za krštenje vodom. Ali, knjiga
je isto tako, namijenjena i onim vjernicima koji žele osvježiti i
dopuniti svoje već postojeće znanje o osnovama vjere i pente-
kostalnog naučavanja.
Izvorni kršćanski nauk, iskustvo krštenja Svetim Duhom ,
kako se on događao u ranoj Crkvi, i postojano držanje Isuso-
vih zapovijedi, čine pentekostalne1 vjernike i njihove zajedni-
ce učinkovitim i u kršćanskoj povijesti poznatim po evangeli-
1 „Pentekostalci su svoje ime dobili po novozavjetnoj grčkoj riječi pentekostes
(Pedesetnica iz Dj 2,1) koja označava pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća,
inače Dan Duhova, dakle rođendan kršćanske Crkve. Pentekostalci svoje isku-
stvo, učenje i praksu temelje (…) na Isusovom učenju i iskustvu apostolske crkve.“ Peter Kuzmič u knjizi Borislava Arapovića Njihovim tragom. Izvori,
Osijek, 2003. Str.: 24.
12
zatorima. Stoga ne iznenađuje činjenica da je broj penteko-
stalnih (i karizmatskih) vjernika u svijetu trenutačno preko pet
stotina milijuna, ili oko četvrtina svih onih koji sebe nazivaju
kršćanima. Osim tog broja, iznenađujuća je i brzina kojom
ovaj duhovni pokret raste i širi se, osobito od početka dvade-
setog stoljeća, prenoseći tako težište današnjeg kršćanstva iz
Europe i Sjeverne Amerike u zemlje Trećeg svijeta Južne
Amerike, Afrike i Azije. Pentekostalni vjernici, nakon sna-
žnog iskustva krštenja Duhom Svetim, teže i za ostalim daro-
vima Duha, te oduševljeno navješćuju evanđelje, istovremeno
svjedočeći drugima o svom osobnom duhovnom iskustvu Bo-
žje milosti po Duhu Svetome.
U ovoj knjizi nalaze se neki od najvažnijih tekstova koji
govore o našoj vjeri, osim, svakako, Svetoga pisma. Neki od
njih su vrlo stari i potječu još od vremena apostola, a neki su,
pak, novi, nastali tek prije nekoliko desetljeća. Unatoč ogro-
mnoj vremenskoj razlici njihova nastanka, svi oni sadrže isto
izvorno evanđelje. Stoga nas izbor tekstova u ovoj knjizi pod-
sjeća na onog domaćina koji iz svoje riznice vadi novo i staro.
Suvremene vjernike, čak i više od njihove subraće s po-
četka kršćanstva, okružuju i zapljuskuju mnoga kriva i prije-
varna naučavanja raznobojnih novodobnih pokreta, ideologija
i suvremenih mitova. Stoga je zdrava evanđeoska prosudba i
ispravan vjerski nauk, uz mudar otklon od svakovrsnog mo-
ralnog relativizma i doktrinarnog kompromisa, važan za po-
stojan vjernički hod u svjetlosti. Spasitelj nam stoga u tom
smislu trajno poručuje: Bdijte i molite!
13
Moja je želja i molitva da ovaj vrijedan izdavački podu-
hvat, sada evo već drugog izdanja, donese obilje Božjeg
blagoslova svakom čitatelju, njegovom rastu u spoznaji Božje
milosti te ga čuva i očuva na njegovom Putu spasenja.
Damir Špoljarić
Predsjednik Evanđeoske pentekostne crkve u
Republici Hrvatskoj
15
UVOD
Ova knjiga namijenjena je prvenstveno podučavanju krš-
ćanskih obraćenika o osnovama kršćanske vjere prije njiho-
vog krštavanja vodom. Namijenjena je također i svima onima
koji žele upotpuniti svoja znanja o osnovnim svetopisamskim
istinama. Naučavanje i usvajanje biblijskih poruka prethodi
boljem razumijevanju propovijedi, plodonosnom uzrastu u
vjeri i duhovnim spoznajama te u posvećenom kršćanskom
življenju koji je bogat svakovrsnim bogougodnim dobrim
djelima.
Knjiga je podijeljena u četiri dijela.
Prvi dio započinje s Deset Božjih zapovijedi, navedenih u
Starom zavjetu. Nakon njih slijede Najveća zapovijed, Zlatno
pravilo i Nova zapovijed ljubavi, sve odreda izrečene od
samoga Gospoda Isusa Krista u Novom zavjetu.
Slijedi Gospodnja molitva Oče naš, koju nam je Gospod
Isus Krist naložio moliti i koja je zapisana u Matejevom evan-
đelju 6,9-13. U prvoj Crkvi, Gospodnja molitva završavala se
doksologijom iz Didahea: Jer tvoja je moć i slava u vjekove
(8,2). Apostolska uredba2 dodala je na početku doksologije
riječ kraljevstvo i taj se oblik tradicionalno izgovara u našim
pentekostalnim zajednicama. Gospodnja molitva je, kako je to
rekao jedan od ranih kršćanskih pisaca, sažetak sveg Evan-
đelja.3 U njoj se spominje sveto ime Božje, vršenje njegove
2 Constitutiones Apostolicae, 7, 24, 1. 3 Tertulijan, De oratione, 1.
16
volje na zemlji, dolazak Njegovog kraljevstva, naše svagdanje
potrebe, očuvanje od Zloga, praštanje i proslava. Svakodnev-
no moljenje ove molitve, naglas, znak je poslušnosti Kristo-
vim riječima: Vi, dakle, molite ovako.
Apostolsko vjerovanje je najstariji sažetak nauka koji su
apostoli od početka navješćivali o Bogu i smatrali da ga svaki
kršćanin treba znati izgovoriti prije svog krštenja u vodi. Nji-
me su, kako kaže predaja, podučavali sve Kristove sljedbenike
da po njemu svakodnevno žive u obitelji, u svijetu i u
crkvenoj zajednici, te ga drugima s radošću i žarom prenose i
objavljuju. Zajedničko izgovaranje Apostolskog vjerovanja,
još od rane Crkve, doprinosilo je jedinstvu vjerničke zajedni-
ce, izgradnje skupne osobnosti, te njihove javne prepoznatlji-
vosti u svijetu u kojem žive.
Radi pojave i širenja opasnog krivovjerja tijekom 4. stolje-
ća, prema kojem Isus Krist nije Bog već samo čovjek, sastali
su se nadglednici svih crkava u Niceji, gradiću kod Carigrada.
Svecrkveni Sabor je tada osudio krivovjerje te objavio svoj
zajednički zaključak da je Isus istovremeno i čovjek i Bog,
odnosno da je druga Božanska osoba. Nakon nekog vremena
počelo se širiti jedno drugo i slično krivovjerje, koje je nauča-
valo da Duh Sveti nije Bog. Svecrkveni Sabor se opet sastao,
sada u Carigradu, osudio to krivovjerje i objavio da je Duh
Sveti treća Božanska osoba. Tako je nastalo Carigradsko–
nicejsko vjerovanje, koje predstavlja prošireno Apostolsko
vjerovanje. Jednakopravno se izgovara s Apostolskim vjerova-
njem.
17
U drugom dijelu knjige nalaze se tekstovi koji su priređeni
prema Temeljnim istinama Svetog pisma – o vjeri i nauci Kri-
stove Pentekostne crkve u FNR Jugoslaviji4 i Standardu krš-
ćanske nauke i prakse za članove mjesne Kristove pentekostne
crkve.5 Pri tome su korištene Izjave temeljnih istina objavljene
na internetskim stranicama Skupština Božjih iz SAD-a, a koje
govore o osnovama vjere.6 Standard življenja vjernika, koje je
usvojio Sabor Evanđeoske pentekostne crkve rujna 2004. go-
dine u Vinkovcima,7 sadržajno i stilski utkani su u tekst Te-
meljnih istina, pri čemu je izbjegnuto ponavljanje.
Temeljne istine se smatraju sažetkom vjerovanja, naučava-
nja i svakodnevnog življenja vjernika pentekostnih crkava, a
koje se u konačnici temelje na izvornom autoritetu i nadahnu-
ću Svetoga pisma. Namijenjene su, kako je to rekao uvodničar
prvog izdanja, propovjednicima, dušobrižnicima, evangeliza-
torima i učiteljima nedjeljnih pouka u našim crkvama , a mo-
žemo nadodati i svim onim vjernicima koji žele gorljivije
slijediti svoga Spasitelja i Gospoda Isusa Krista na njegovom
tijesnom Putu kroz uska vrata u Život. Temeljne istine, kako
se ovdje iznose, predstavljaju polazište jednog takvog kršćan-
skog putovanja. Dobro je pri tome imati na umu, da su sve
naše bogoslovne spoznaje i sva kršćanska uvjerenja, kako to
4 Istoimeno djelo P. C. Nelsona u izdanju Skupština Božjih iz SAD, preveo i u
Osijeku 1959. godine tiskao Dragutin Volf. 5 Tekstove F. R. Arbizua i R. D. Williamsa iz 1936. godine preveo i u Novom
Sadu 1963. godine tiskao Dragutin Volf. 6 Assemblies of God, Springfield, MO (http://www.ag.org/top/Beliefs/Statement
_ of_Fundamental_Truths). 7 http://www.epc.hr/hr
18
kaže apostol Pavao u svome pismu crkvi u Korintu – djelomi-
čna. Ali unatoč tih naših djelomičnih spoznaja, teoloških i
svih drugih, krštenje u Duhu Svetome daje onu duhovnu silu
koja nam dolazi odozgor i koja svakoga vjernika i svaku
crkvenu zajednicu osposobljava za djelotvorni i plodotvorni
kršćanski život. Tako se Božja sila i Njegova mudrost očituje
u našoj slabosti: u razumskoj, u spoznajnoj i voljnoj. Hoćemo
li radi toga odbaciti vjersku poduku, a time i svoj duhovni
uzrast, da bi time dali veći prostor djelovanju i očitovanju Bo-
žje sile u našim životima? Svakako da ne! Nego ako sve što
možemo marljivo naučiti, to i učinimo, i kada naučeno pri-
mijenimo, trebamo zadržati i dalje njegovati onu dragocjenu
poniznost u pogledu vlastitog znanja i obrazovanja, koja često
krasi neuke i sve one koji su siromašni duhom. To će nas
očuvati od nadmenosti u odnosu na našu subraću u Kristu,
koji drugačije od nas ispovijedaju svoju vjeru, i drugačije po
njoj žive. Takvim stavom i ponašanjem primjenjivat ćemo
Kristov nauk da tko nije protiv nas, za nas je.
Treći dio knjige obuhvaća tri važna dokumenta, i to dva su-
vremena - Lusannski zavjet i Manilski proglas te jedan patri-
stički, iz razdoblja rane crkve: Didache – Upute apostolske.
Lausannski zavjet (ili pakt) je suvremena ispovijed vjere i
obećanje različitih i u mnogo čemu raznorodnih evanđeoskih
kršćana, koji su unatoč tome međusobno povezani mnogo-
brojnim duhovnim nitima, te koji imaju zajedničku viziju i žar
za evangelizacijom svijeta. Ovaj zavjet predstavlja iznimno
rasprostranjeno i prihvaćeno ispovijedanje vjere u suvreme-
nim evanđeoskim krugovima. Tim zavjetom zajedno i pojedi-
načno obećajemo Bogu, ljudima i sebi da ćemo molitvom i
19
djelovanjem doprinijeti sveukupnoj evangelizaciji ne samo
svijeta već i svog susjedstva, naselja, svog i susjednog naroda,
svih i svakog, i sve tako do kraja zemlje.8
Manilski proglas9 je određen kao javni manifest opredje-
ljenja, nakana i motiva u vezi s dvije teme kongresa: naviješta-
nja Krista sve dok ne dođe i poziva Crkvi da donese cjelovito
evanđelje svijetu. Proglas u prvome dijelu donosi dvadeset i je-
dnu jezgrovitu izjavu, a u drugome ih dijelu obrazlaže u dva-
naest odjeljaka. Tekst proglasa nastavlja se na tekst Laussan-
skog zavjeta, a oba su predana crkvama i vjernicima na prouča-
vanje, usvajanje i primjenu.
Didache su neki ranokršćanski crkveni oci držali toliko va-
žnim tekstom da su ga smatrali gotovo dijelom Svetoga
pisma. Sadržajno je najbliži tekstu Matejevog evanđelja u
smislu usmene i pisane tradicije. To je tekst koji se ponajviše
8 Lausanne Covenant (engl.) je usvojen na Prvom međunarodnom kongresu za
evangelizaciju svijeta, koji se održao u Lausanne u Švicarskoj 1974. godine.
Bio je to prvi takav skup takve vrste evanđeoskih kršćana. Više od dvije tisu-će i tristo delegata iz sto pedeset zemalja svijeta usvojili su tekst Lausannskog
zavjeta. Na ovom kongresu, a osobito nakon njega, dogodile su se značajne
promjene među evanđeoskim vjernicima svijeta: prijašnji trijumfalistički stav
evanđeoskih kršćana zamijenjen je pokajničkim stavom, posebice u pogledu
socijalne odgovornosti i djelovanja evanđeoskih kršćana. Kongres je naglasio
važnost i hitnost propovijedanja evanđelja cijelom svijetu. (Prema Leksikonu evanđeoskoga kršćanstva. Urednik Stanko Jambrek. Bogoslovni institut i Pro-
metej, Zagreb, 2007. str. 241.) 9 Manilski proglas (Manila Manifesto) usvojen je na Drugom međunarodnom
kongresu o evangelizaciji svijeta održanom u Manili na Filipinima 1989. go-
dine. Kongresu je prisustvovalo više od tri tisuće predstavnika različitih, veći-nom evanđeoskih crkava iz sto sedamdeset zemalja. Ovaj Proglas je određen
kao javni proglas opredjeljenja i nakana u s vezi dvije teme kongresa: na-
vješćivanja Krista dok ne dođe i poziva svoj Crkvi da donese evanđelje svem svijetu. Priređeno prema Kairosu, Zagreb, 2, 2008, str. 349-364.
20
koristio za vjeronaučne potrebe i odgoj kršćanskih zajednica u
prvoj Crkvi. Sastoji se od četiri dijela: Moralni nauk, Bogo-
služne upute i molitveni obrasci, Stegovne upute te Eshato-
loški dio. Iz teksta Didachea može se razabrati i bolje razu-
mjeti vjernička praksa i jednostavnost duhovnog života rane
Crkve.10
Na kraju knjige nalazi se kratki bogoslovn pojmovnik koji
sadrži ograničeni broj natuknica potreban onim čitatljima koji
su na početku svog upoznavanja s vjerskim naukom. Govor o
Bogu sadrži i one riječi koje se ne susreću uvijek u svako-
dnevnim područjima života i rada. Stoga je dobro navedene
pojmove upoznati radi boljeg razumijevanja onog o čemu go-
vore ova i druge bogoslovne knjige kao i propovijedi. Zahva-
ljujem se profesoru teologije Aleksandru Birvišu koji je str-
pljivo i temeljito ispravio, dopunio i doradio moj prvotni
rukopisni tekst i tako ga, kao njegov koautor, značajno poja-
snio i poboljšao.
Sve bogoslovne teme koje ćete u nastavku čitati i proučavati
treba postupno i polako upijati, razmišljati o njima, mijenja-
jući time svoj svjetonazor i svakodnevno življenje. Svaka od
iznesenih istina Svetog pisma predstavlja samo mali dio većih
cjelina o kojima su napisane brojne knjige, a u nekim slučaje-
vima i čitave biblioteke. Osobito je važno tijekom čitanja i ra-
zmišljanja o pročitanome u svojoj duhovnoj nutrini biti smire-
nim i u stanju sličnome molitvi. Time se otvara svoje srce Du-
hu Svetome za razumijevanju teksta koji nas, prema obećanju,
10 Priređeno prema Tomislav Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature I. Za-
greb: Kršćanska sadašnjost, 1998., str. 42-66.
21
uvodi u svaku istinu. Drugim riječima, nauk vjere treba usva-
jati po onom istom Duhu Svetome po kojem su sva Pisma
pisana i nadahnuta. Dobro bi bilo da se za proučavanje sadrža-
ja ove knjige sabire manja skupina vjernika, koju će voditi is-
kusni biblijski učitelj.
Imajmo na umu da kršćanski duhovni uzrast nije brz i da je
za njega potrebno vrijeme, kao što je potrebno za pretvorbu
grožđanog soka u vino koje uzimamo tijekom Gospodnje
večere. U suvremenom svijetu u kojem svakodnevnica postaje
sve užurbanijom, i gdje se društvena i poslovna uspješnost
mjeri vremenom, iznosima i količinama, poziv na sporost i
postupnost nije uobičajen. Ipak, suobličavanje u savršeni Kri-
stov lik nije niti može biti brz, instantan, ili ekspresan, već je
on postupan. Za duhovni je rast potreban marljiv i postojan
rad na osobnom posvećenju i predanost djelovanju Duha Sve-
toga. Suobličavanje Kristovu liku ostaje nam trajnim opredje-
ljenjem i temeljnom svrhom našeg ovozemaljskog kršćanskog
života. To je lik kojemu se stalno ispružamo i polako približa-
vamo, ali ga u ovozemaljskom tijelu nikad ne dostižemo. Bu-
dimo stoga u tom napretku revni i uporni, ali i strpljivi sami sa
sobom. Jer kada smo strpljivi sa sobom, možemo to biti i sa
svojom subraćom u vjeri.
Također, neka vas ne obeshrabruju iskušenja, napasti, tje-
skobe, sumnje, poteškoće ili razne neugodnosti na koje ćete
nailaziti. One su u konačnici korisne za duhovni uzrast jer nas
podsjećaju na stalno bdijenje i vježbanje u pobožnosti, na
stalno popravljanje vlastitog življenja, ali i na to da svu svoju
nadu i vjeru možemo polagati samo u Krista. Produbljujući
svoje duhovno prijateljstvo s Isusom i svoj osobni odnos s
22
Njime, činimo ono što je u samom središtu smisla kršćanskog
života. Vi ste prijatelji moji…, kaže nam Isus. U toj bliskosti
možemo svojim nutarnjem, duhovnim bićem osjetiti Njegov
glas kojim nam se obraća bez riječi i koji potom slušamo i
slijedimo.
Duhovni život se ne iscrpljuje usvajanjem kršćanskog nauka
i izgradnjom razumskog dijela vjere. On njime započinje. Na-
stavlja se svakodnevnim vježbanjem pobožnosti, samostalno,
u tajnoj klijeti i u zajednici vjernika, u crkvi, zatim, radosnim
naviještanjem Dobre vijesti o tome da se približilo Kraljev-
stvo nebesko, dokazuje se vršenjem djela ljubavi prema svo-
jim bližnjima, a prate ga znaci i čuda. Zaokružuje se izgra-
dnjom one nade kojom svakodnevno iščekujemo skori ponov-
ni dolazak Gospoda Isusa Krista i za njima uzdišemo Mara-
natha: Dođi, Gospodine Isuse! Takvim stavom čekanja, naše
dnevne patnje i trpljenja postaju podnošljivima i mi po Duhu
Svetome postupno donosimo obilate plodove Duha: ljubav,
radost, mir, strpljivost, blagost, dobrotu, vjernost, krotkost i
uzdržljivost. Usklađivanje vlastitog življenja sa ispovijeda-
njem svoje kršćanske vjere, Put je na koji smo pozvani i ko-
jem smo se odazvali.
Kako se približavamo Kristu i njegovom liku, skloniji smo
sve više prezirati svijet i svjetovne ispraznosti, kao što su go-
milanje prolaznih dobara, vremenite časti, visoke društvene i
javne položaje, tjelesne želje, isprazne razgovore i tome sli-
čno. Skloniji smo, isto tako, ponizno misliti o sebi i o svojim
sposobnostima, o svom obrazovanju, o svojim umijećima i
spoznajama, svojim djelima, općenito, o sebi samima. Takva
poniznost i samoodricanje daje nam skrušeno srce i vodi nas u
23
podložnost Bogu, a ta podložnost u razumno, mudro i smireno
postupanje u životu. To nas potom čuva od neurednih sklono-
sti i želja, od ispraznih nada, umišljenosti i taštine, a daruje
nam nutarnji mir i duhovnu postojanost. Tako postajemo mi-
roljubivima u svim svojim međusobnim odnosima, skloni to
prenositi na druge osobe koje su oko nas. Stalnim prosuđiva-
njem samih sebe, svojih nakana i djelovanja, izgrađujemo si
dobru savjest, a time svoje nedužno srce, svoje bezazlene na-
kane te nedužno postupanje.
Sve ove kršćanske vrline moguće je postići samo poniznim i
poslušnim pristajanjem na križni i tegobni, ali istovremeno na
radosni, pobjedonosni i blagoslovljeni kršćanski put. Svako-
dnevne nevolje i napasti, razne društvene nepravde, vlastite i
tuđe slabosti, trebamo podnositi strpljivo i poslušno, po ugle-
du na Krista, ne žureći se prebrzo izaći iz tih nevolja i okol-
nosti, znajući da nam one izgrađuju krotko i ponizno srce te
nas približavaju Bogu, u kojem u konačnici pronalazimo sva-
ku utjehu. Postojano se pouzdajmo u Božjoj milosti, znajući
da nam je kroz mnoge nevolje proći, kako bi ušli u Kraljevstvo
Božje. Stoga kada dođu nevolje, zazovimo Boga u svoj vjeri i
zatražimo Njegovu pomoć, i on će nas čuti i izbaviti. Živeći
kršćanski život ne možemo izbjeći napasti. Ne zaboravimo da
se kroz njih u našem životu očituje Božja spasonosna milost i
Njegova snaga. Životne nevolje i kušnje pripadaju vremenu i
prolaznosti, jednako kao i znanje, obrazovanje, mudrost, ime-
tak, čast, slava, vlast i moć. Odrekavši se sebe i svega onoga
što je vremenito, prihvativši Krista i Njegov Put križa, sebe
predajemo Bogu i vječnosti. Stoga u poniznosti i skrušenosti,
u pokajanju i predanosti, u vjeri u Njegovu milost, uzimajmo,
24
u s zajedništvu s drugim svetima, kruh i vino – tijelo i krv –
koji su spomen na Njegove patnje, smrt i Uskrsnuće, blaguj-
mo Gospodnju večeru, u stalnoj nadi i očekivanju Njegovog
skorog ponovnog dolaska.
I na kraju ovog uvoda preporučujem čitateljima da kao ne-
zaobilazno kršćansko štivo pročitaju Put kršćanina iz Grada
Propada na goru Sion Johna Bunyana (1628-1688.) propovje-
dnika iz Engleske. To se smatra jednom od najčitanijih knjiga
nakon Biblije. Pisac je dvanaest godina proveo u tamnici radi
javnog propovijedanja evanđelja. U zatvoru je napisao mnoge
knjige, uključujući i spomenutu.11
Druga knjiga koju preporučujem za čitanje je Nasljeduj Kri-
sta Tome Kempenca, djelo koje je nastalo u 15. stoljeću. Čita-
telj će u njoj pronaći nauk o duhovnom hodu predane osobne
vjere u Krista. Na jednostavan način govori o smislu života,
izlaže vrijednosti kršćanske patnje i križa te kako Objava i
vjera, dodirujući ljudsku nutrinu, približavaju čovjeka Kristo-
vom liku. Svako tko želi slijediti i nasljedovati Krista, pozvan
je svakodnevno biti s Njim, znajući da onaj koji Ga slijedi, ne-
će hoditi u tami. Stoga, hodimo kroz ovaj vremeniti život u
svjetlu Duha Svetoga.
Antal Balog
11 Tekst ove knjige u cijelosti je dostupan na Internetu, http://siont.net/uhristu
/knjige/
27
DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI
Onda Bog izgovori sve ove riječi:
1. "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egi-
patske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz
mene.
2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na ne-
bu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne
klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog
sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me
mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem
milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
3. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne
oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
4. Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obav-
ljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak
posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla ne-
moj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni
sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe
unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo,
zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana
počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan su-
botni.
5. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na
zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.
28
6. Ne ubij!
7. Ne učini preljuba!
8. Ne ukradi!
9. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
10. Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega
svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola nje-
gova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvo-
ga!"
KNJIGA IZLASKA
20,1-2112
12 Biblijski citati u ovoj knjizi navođeni su iz Zagrebačke Biblije.
29
NAJVEĆA ZAPOVIJED
Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom du-
šom svojom, i svom pameti svojom!
Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga!
ISUS KRIST U EVANĐELJU PO MATEJU
22,37-39
ZLATNO PRAVILO
Sve, dakle, što želite da ljudi čine vama, tako i vi činite njima!
To su, naime, Zakon i Proroci.
ISUS KRIST U EVANĐELJU PO MATEJU
7,12
NOVA ZAPOVIJED
Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge; kao što sam
ja ljubio vas, ljubite i vi jedni druge!
Ako imadnete ljubavi jedni prema drugima, po tome će svi
prepoznati da ste moji učenici.
ISUS KRIST U EVANĐELJU PO IVANU
13,34-35
30
GOSPODNJA MOLITVA OČE NAŠ
Oče naš koji jesi na nebesima!
Sveti se Ime tvoje!
Dođi Kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja
kako na nebu tako i na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I otpusti nam duge naše
jer i mi otpustismo dužnicima svojim!
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od Zloga!
Jer tvoje je Kraljevstvo, moć i slava u vjekove!
Amen!
ISUS KRIST U EVANĐELJU PO MATEJU
6,9-13
I DIDAHE 8,2
31
VJEROVANJE APOSTOLSKO
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospoda našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sišao nad pakao;
treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi s desna Bogu Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu sveopću Crkvu,
općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela i život vječni.
Amen.
32
VJEROVANJE NICEJSKO- CARIGRADSKO
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba
i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Bo-
žjega, Rođenog od Boga, svjetlo od svjetla, pravog Boga od
pravog Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome
je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja si-
šao s nebesa.
I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čo-
vjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i
pokopan.
I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sje-
di s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i nje-
govo kraljevstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji silazi od Oca i
Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji
je govorio po prorocima.
I u jednu svetu opću i apostolsku Crkvu.
Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.
I iščekujem uskrsnuće mrtvih.
I život budućeg vijeka.
Amen
PRVI NICEJSKI SABOR 325. GODINE I
PRVI CARIGRADSKI SABOR 381. GODINE
35
VJEROVANJE VJERNIKA
EVANĐEOSKE PENTEKOSTNE CRKVE
1. Vjerujemo da je Sveto pismo Starog zavjeta i Sveto pi-
smo Novog zavjeta nadahnuto Svetim Duhom, nepogre-
šiva, vjerodostojna, autoritativna i mjerodavna Riječ
Božja u svim pitanjima vjere i življenja.
2. Vjerujemo u postojanje samo jednog, istinitog i vječnog
Boga, koji nam se objavljuje u tri osobe Trojstva: Boga
Oca, Boga Sina Isusa Krista i Boga Duha Svetoga.
3. Vjerujemo u božanstvo Gospodina Isusa Krista. Kao vje-
čni Božji sin, Gospodin Isus Krist je istovremeno i čo-
vjek i Bog.
4. Vjerujemo da je čovjek stvoren dobrim, ali je svojom vo-
ljom pao u grijeh, unijevši tako fizičko i duhovno zlo,
smrt i raspadljivost, u stvoreni svijet.
5. Vjerujemo da svaka osoba može obnoviti svoju poveza-
nost s Bogom vjerom u Isusa Krista, koji temeljem naše
osobne vjere i pokajanja postaje našim Spasiteljem.
6. Vjerujemo u dva biblijski ustanovljena zavjetna obreda:
(1) krštenje u vodi uranjanjem nakon pokajanja za grijehe
i prihvaćanje Kristovog milosrdnog dara spasenja, (2)
Gospodnju večeru kao trajno sjećanje na Kristovo stra-
danje na križu, na Njegovu smrt i uskrsnuće za naše otku-
pljenje i spasenje.
36
7. Vjerujemo da je krštenje Duhom Svetim posebno snažno
duhovno iskustvo koje po osobnoj vjeri primamo nakon
svog spasenja radi osnaženja vjere kako bismo - kao i
tijekom novozavjetnih vremena - uvjerljivo svjedočili
Riječ Božju i učinkovito služili Gospodinu.
8. Vjerujemo da je osnovno i vidljivo svjedočanstvo kršte-
nja Duhom Svetim govorenje tuđim jezicima kako Duh
nadahnjuje govoriti, po iskustvu Dana pedesetnice (pen-
tekosta) o kojem se govori u Djelima apostolskim i u
Evanđeljima.
9. Vjerujemo u posvećeni život, odnosno posvećenje vjer-
nika nakon njegovog spasenja kao cijeloživotni tijek uda-
ljavanja od zla i približavanja Bogu, stalnim preoblikova-
njem svog lika u lik sličan Kristovu.
10. Vjerujemo da Crkva ima trajnu misiju traganja za izgu-
bljenima u grijehu koji žele primiti spasenje posredstvom
Isusa Krista. Vjerujemo da je Crkva tijelo kojemu je gla-
va Isus Krist i koja je sačinjena od svih koji su prihvatili
Božje otkupljenje žrtvom, smrti i uskrsnućem Božjeg Si-
na Isusa Krista, bez obzira na njihovu crkvenu ili deno-
minacijsku pripadnost.
11. Vjerujemo u Božji poziv i svetopisamsko rukopolaganje
starješina i đakona koji služe i vode Crkvu. Biblija nas
uči da se trebamo, u pokornosti svojim starješinama, po-
svetiti zadobivanju drugih duša za Krista i da Ga svi zaje-
dno proslavljamo sudjelujući u izgradnji zajednice vjerni-
ka, Crkve – tijela Kristovog.
37
12. Vjerujemo u božansko ozdravljenje bolesnika kao privi-
legij današnjih kršćana. Ozdravljenje primamo po Kristo-
vim mukama i Njegovom smrti na križu, kao žrtve okaj-
nice za naše grijehe i izmirenje s Bogom.
13. Vjerujemo u blagoslovljenu nadu uzašašća sveopće Cr-
kve prije ponovnog Kristovog dolaska. U tom trenutku
budućnosti, svi vjernici, koji su već umrli, ustat će iz svo-
jih grobova i biti uzneseni, zajedno s tada živućim kršća-
nima, i biti vječno sjedinjeni s Gospodinom.
14. Vjerujemo u milenijsku vladavinu Isusa Krista kada će se
vratiti sa Svojim svetima tijekom Njegova Ponovnog do-
laska. Tada će početi Njegova milosrdna vladavina ze-
mljom u trajanju od tisuću godina. Ova će milenijska vla-
davina donijeti izbavljenje narodu Izraelskom i dovest će
do uspostave sveopćeg mira.
15. Vjerujemo da će se svima onima koji su odbili Isusa Kri-
sta dogoditi veliki Božji sud posljednjeg Dana. Njima će
biti suđeno za njihove grijehe i bit će osuđeni na vječnu
kaznu u ognjenom jezeru.
16. Vjerujemo i radosno iščekujemo na kraju vremenâ sa-
vršeno Novo nebo i Novu zemlju. To Krist priprema za
sve pravednike koji su Ga prihvatili kao svog Spasitelja i
Gospoda. Živjet ćemo i stanovati s Njim zauvijek nakon
Njegove milenijske vladavine na zemlji. I tako ćemo
zauvijek biti s Gospodom!
38
1.
BOŽANSKO NADAHNUĆE SVETOGA PISMA
1. Vjerujemo da je Sveto pismo Starog zavjeta i Sveto pi-
smo Novog zavjeta nadahnuta Svetim Duhom, nepogre-
šiva, vjerodostojna, mjerodavna i autoritarna Riječ Božja
u svim pitanjima vjere i življenja.
2. Bog je Duhom Svetim nadahnuo pisce pojedinih biblij-
skih knjiga kako bi objavio sebe i svoju volju.
3. Biblijske knjige su Bogom dane i naučavaju po Duhu
Svetom Bogom nadahnutu cjelovitu i jedinu istinu. Duh
Sveti svojim božanskim prosvjetljenjem dovodi do pot-
punog razumijevanja nepogrešivih istina nadahnute
Objave u Svetom pismu.
4. Zajedničkom molitvom, učenjem i proučavanjem vjerni-
ci, uz prosvjetljenje od Duha Svetoga, zajednički tumače
cjelinu i dijelove Svetog pisma kao Riječi Božje, razbiru-
ći smisao i duhovnu poruku svetih tekstova, tražeći pri
tome dublje Božje prosvjetljenje. Za ispravno tumačenje
nauka Svetog pisma, uz prosvjetljenje Duha Svetoga, po-
trebna je čista savjest, kršćanska razboritost i pobožno
življenje. Samovoljno tumačenje Svetog pisma nije do-
pušteno jer može voditi u kriva tumačenja koja rađaju
herezama (krivovjerjima).
39
5. Pojedine (teže za razumijevanje) dijelove Svetog pisma
tumačimo drugim dijelovima Svetog pisma, strpljivo
pronalazeći istinu po nadahnuću Duha Svetoga. Svaka
prosudba po pitanjima morala, filozofije, nauka, življenja
i osobnih uvjerenja treba se preispitivati i temeljiti na
objavi Duha Svetoga, koji nam progovara iz tekstova
Svetog pisma.
6. Vjernici dosljedno primjenjuju nauk Svetog pisma u oso-
bnom, obiteljskom i crkvenom životu, objavljujući svije-
tu Radosnu vijest spasenja i poučavajući cjelovitu mu-
drost pobožnosti.
7. Knjige Svetog pisma Starog zavjeta (39) i knjige Svetog
pisma Novog zavjeta (27) čine jedinstvo objavljene Bo-
žje Riječi, kojoj se ništa ne smije dodavati, niti oduzi-
mati. Apokrifne i deuterokanoničke knjige mogu se čitati
ali nisu mjerodavne za izgradnju vjerske istine i pobožno
življenje.
Ps 119,11; 2 Tim 3,15-17; 1 Sol 2,13; 2 Pt 1,21; 2 Pt 1,19-21, 25;
Mt 5,18: Otk 19,10; Otk 2,18-19
40
2.
JEDAN ISTINITI I VJEČNI TROJEDINI BOG
1. Vjerujemo u postojanje samo jednog, istinitog i vječnog
Boga, koji nam se objavljuje u tri osobe Trojstva: Boga
Oca, Boga Sina Isusa Krista i Boga Duha Svetoga.
2. Vjerujemo u postojanje jedinoga živoga, istinitog, savr-
šenog, svemoćnog, vječnog, nevidljivog, nepromjenlji-
vog, neshvatljivog, svetog Boga, čistog Duha, koji je
pravedan, milosrdan i milostiv, bogat ljubavlju i prašta-
njem, koji je u početku stvorio svijet, sve što je vidljivo i
nevidljivo, i sve što je na njemu, iz ničega, u šest dana, i
sve što je stvorio bilo je dobro i usklađeno. On je izvor
svega, od njega potječe sav život, sva slava, sva dobrota i
sva blaženstva. Bog vlada nad svim stvorenjem.
3. Jedini i istiniti Bog, vječno i samo po sebi postojeće biće,
odlučio se iz ljubavi prema ljudima objaviti im se i daro-
vati samoga Sebe. Bog se postupno objavljivao ljudima
djelima stvaranja neba i zemlje i svojim riječima kao
Onaj koji jest. Puna i konačna objava Boga Oca je posre-
dstvom Sina Isusa Krista, Iskupitelja ljudskog roda u ko-
jemu je s njima sklopio vječni Savez. Bog se objavljuje u
tri različite osobe Svetog Trojstva koje su iste biti, jedna-
ke moći i jednako vječne: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh
Sveti.
Pnz 6,4; Iz 43,10-11; Mt 28,19; Mr 12,19;
Lk 3,22; Iv 15,26; Ef 4,6; 1 Tim 6,16
41
DOKTRINA O TROJSTVU
4. Izrazi Trojstvo i Božanske Osobe odnose se na trojedinog
Boga. Iako se ne nalaze u Svetome pismu, s njime su po-
tpuno sukladne. Mi stoga u Trojstvu proslavljamo jedi-
noga Boga Oca, utjelovljenog Božjeg Sina koji otkriva
vječnog Boga Oca i Boga Duha Svetoga. Bog Otac
proslavlja Boga Sina, i koji je istobitan s Ocem. Otac
šalje Boga Duha Svetoga u ime Boga Sina, a Bog Duh
Sveti proslavlja Boga Oca i Boga Sina. Mi stoga vjeruje-
mo da su božanske osobe nerazdvojne i jedinstvene u
onome što jesu i što čine, i da se svaka očituje u svom
božanskom djelovanju na svoj način.
Mt 28,19; 2 Kor 13,14;
Iv 14,16-17
RAZLIČITOST I SUODNOS SRODSTVA U BOGU
5. Krist je naučavao o zbiljskoj različitosti božanskih osoba
u Trojstvu, nazivajući ih posebnim imenima srodstva:
Otac, Sin i Duh Sveti. Otac nije Sin, a Otac nije Duh
Sveti. Sin nije Otac, Sin nije Duh Sveti. Duh Sveti nije
Otac, Duh Sveti nije Sin. Ta različitost i suodnos božan-
skog srodstva Božanskih Osoba je neshvatljiva i predsta-
vlja tajnu naše kršćanske vjere, i otuda je neobjašnjiva.
Lk 1,35; 1 Kor 1,24; Mt 11,25-27;
Mt 28,19; 2 Kor 13,14; 1 Iv 1,3-4
JEDINSTVO JEDNOG BITKA
42
OCA, SINA I DUHA SVETOGA
6. Premda govorimo o tri božanske osobe, o Trojstvu, vje-
rujemo da su oni jedno, istobitne i jedne naravi. Otuda je
Otac sav u Sinu i u Duhu Svetomu, Sin je sav u Ocu i u
Duhu Svetomu, a Duh Sveti je sav u Ocu i Sinu. Otac je
Stvoritelj, Sin je Stvoritelj, Duh Sveti, koji je istobitan
Ocu i Sinu, vječno izlazi od Oca kao praizvora, darivan
od Oca Sinu. Otac je Bog, Sin je Bog, Duh Sveti je Bog.
Ipak, to nisu tri Boga, nego je jedan Bog. Zato iako po-
stoje tri božanske osobe u Bogu, one su u jedinstvu i zato
postoji samo jedan Gospod Bog i jedno ime Njegovo ko-
je slavimo.
Iv 1,18; Iv15,26; Iv 17,11;
Iv 17,21; Zah 14,9
OSOBNOST I ODNOSI U TROJSTVU
7. Otac, Sin i Duh Sveti nisu jedna Osoba, već imaju svoj
jasni i nenarušeni sklad djelovanja. Sin je u Ocu i s
Ocem i Otac je u Sinu i sa Sinom u odnosu i u zajednici.
Otac nije od Sina, ali Sin je od Oca i od njega je primio
vlast. Duh Sveti, po svojoj naravi vlasti i djelovanju, iz-
lazi od Oca. Osobe u Trojstvu ne postoje niti djeluje
odvojeno i neovisno jedna od druge.
Iv 5,17-30; Iv 5,32; Iv 5.37;
Iv 8,17-18
43
UZVIŠENOST IMENA GOSPODA ISUSA KRISTA
8. Naziv Gospod Isus Krist je ime iznad svakog drugog
imena na nebu i na zemlji. U Novom zavjetu se tim ime-
nom nikada ne oslovljava Bog Otac ili Bog Duh Sveti.
Ono pripada Sinu Božjem.
Rim 1,1-3; 2 Iv 1,3;
GOSPOD ISUS KRIST – BOG S NAMA
9. Gospod Isus Krist, u odnosu na svoju božansku i vječnu
narav je Jedinorođenac od Oca, a u odnosu na svoju ljud-
sku narav On je Sin Čovječji. Kako Gospod Isus Krist
ima dvije naravi, Božju i ljudsku, On je istovremeno i
Bog i čovjek, On je Emanuel, što znači Bog s nama.
Mt 1,23; 1 Iv 4,2; 1 Iv 4,10; Iv 1,14; Otk 1,13; Otk 1,17
IME SIN BOŽJI
10. Pošto ime Emanuel u osobi našega Gospoda Isusa Krista
objedinjuje i Boga i čovjeka, ime Sin Božji označava
Kristovu božansku narav, a izraz Sin Čovječji Njegovu
ljudsku narav. Otuda ime Sin Božji ukazuje na vječnost i
onostranost, a ime Sin Čovječji na vremenitost i ovostra-
nost. Ime Sin Božji isto tako kazuje o posebnom i vje-
čnom odnosu Gospoda Isusa Krista s Bogom, svojim Ne-
beskim Ocem. Isus Krist je jedinorođeni Sin Boga Oca, i
time je pravi Bog. Ime Sin Čovječji kazuje da je Isusa
44
Krista rodila blažena djevica Marija i da je time pravi
čovjek.
Mt 1,21-23; 2 Iv 3,1; 1 Iv 3,8; Heb 7,3; Heb 1,1-13
ZNAČENJE IMENA GOSPODA ISUSA KRISTA
11. Ime Isus znači Gospod koji spasava. Ime Krist znači
Pomazanik ili Mesija. Ime Gospod znači da mu je dana
sva vlast na nebu i na zemlji, da je božanstvo. Isto tako,
Gospod Isus Krist je rođen kao čovjek koji je na ovaj
svijet došao u tijelu. On je istovremeno i potpuno, kako
vječni Bog tako i vremenski čovjek.
2 Iv 1,9; Iv 1,1; Iv 1,2; Iv 1,14; Iv 1,18; Iv 1,29;
Iv 1,49; 1 Iv 2,22-23; 1 Iv 4,1-5; Heb 12,2
UZVIŠENJE ISUSA KRISTA KAO GOSPODA
12. Naš Gospod Isus Krist, Sin Božji, pošto nas je očistio od
krivnje grijeha, otišao je na nebo i sjeo s desna Bogu na
visini; pokorena su mu bestjelesna bića: anđeli, arhanđe-
li, Prijestolja, Gospodstva, Vlasti, Sile, Poglavarstva, ke-
rubini i serafini. I pošto je učinjen Gospodom i Kristom,
poslao je Duha Svetoga da se, do kraja vremena, Kristu u
čast, sagne svako koljeno i svaki jezik prizna da Gospod
Isus Krist jeste Gospod slave Boga Oca. Kada mu bude
sve podloženo, i sam će se Sin podložiti Ocu koji mu je
sve podložio, da bude Bog sve u svemu.
45
Heb 1,3; 1 Pet 3,22; Dj 2,32-36; Rim 14:11;
1 Kor 15,24-28; Ef 1,20–21; Kol 1,16
JEDNAKA ČAST I SLAVA PRIPADA OCU I SINU
13. Kako što je Otac predao sav sud svome Sinu, dao mu
ime iznad svakog imena, i dao mu svu vlast na nebu i ze-
mlji, tako će sva bića u nebu i sva bića na zemlji sagnut
svoja koljena, pokloniti mu se i iskazati mu svu slavu i
svu čast jednaku slavi i časti kojim slave i časte Boga
Oca.
Iv 5,22-23; Otk 7,9-10; 1 Pet 1,8;
Otk 5,6-14; Otk 4,8-11
46
3.
BOŽANSTVO GOSPODINA ISUSA KRISTA
1. Vjerujemo u božanstvo Gospodina Isusa Krista. Kao vje-
čni Božji sin, Gospodin Isus Krist je istovremeno i čo-
vjek i Bog.
2. Stoga ispovijedamo jednoga te istog Sina, Gospodina na-
šega Isusa Krista, savršenog u božanstvu i savršenog u
čovještvu, pravog Boga i pravoga čovjeka s razumskom
dušom i tijelom, istobitnog Ocu po božanstvu i istobit-
nog nama po čovještvu, poput nas iskušanog u svemu,
osim u grijehu (Heb 4,15), rođenog od Oca odvijeka po
božanstvu, a u posljednje dane, radi nas i radi našega
spasenja, rođenog od Marije Djevice Bogorodice po čo-
vještvu. Jednog te istog Krista Gospodina, Sina jedinoro-
đenoga, kojega moramo priznati u dvije naravi, nepo-
miješane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive.
Razlika naravì nije njihovim sjedinjenjem nipošto doki-
nuta, nego je radije vlastitost svake sačuvana i sjedinjena
u jednoj osobi, odnosno, u jednoj hipostazi.
3. Sveto pismo objavljuje: Kristovo bezgrešno zečeće po
blaženoj djevici Mariji, Njegov bezgrešni život, Njegova
čudesa, Njegovu puninu pomazanja Duha Svetog, bogat-
stva milosti i istine, mudrosti i znanja, Njegovo cjelovito
djelo na križu, Njegovo slavno uskrsnuće od mrtvih,
47
Njegovo uzašašće na zdesna Bogu i Njegovu svu vlast na
nebu i na zemlji.
4. Vjerujemo da je Bog Otac odabrao svoga jedinorođeno-
ga Sina Isusa Krista da bude jedinim Posrednikom izme-
đu Boga i ljudi, Janjetom zaklanim od postanja svijeta,
prvim svećenikom i kraljem, uskrslim spasiteljem i gla-
vom Crkve, te sucem posljednjeg dana. Bog Otac mu je,
u svojoj premudrosti i providnosti, udijelio narod, njego-
vo duhovno potomstvo, da ih okupi i pozove, otkupi i
opravda, te posveti i proslavi.
Mt 1,23; Lk 1,31; Lk 1,35; Heb 7,26; 1 Pt 2,22; Dj 2,22; Dj 10,38;
1 Kor 15,3; 2 Kor 5,21; Lk 3,22; Mt 28,6; Lk 24,39; 1 Kor 15,4;
Dj 1,9; Dj 1,11; Dj 2,33; Fil 2,9-11; Heb 1,3; Mt 28,18
48
4.
ČOVJEKOV PAD U GRIJEH
1. Vjerujemo da je čovjek stvoren dobrim, ali je svojom vo-
ljom pao u grijeh, unijevši tako fizičko i duhovno zlo,
smrt i raspadljivost u stvoreni svijet.
2. Čovjek je bio stvoren dobar i pravedan, jer je Bog rekao:
Da načinimo čovjeka po našem obličju, kao što smo mi.
Ali je čovjek svojevoljnim prijestupom Božje zapovijedi
pao u grijeh i time iskusio fizičku i duhovnu smrt čime je
trajno razdvojen od Boga. Njegova jedina nada je u otku-
pljenju posredstvom Isusa Krista Sina Božjega.
Post 1,26-27; Post 2,17;
Post 3,6; Rim 5,12-19
3. Čovjek je stvoren od Boga i po Božjem obličju, muško i
žensko, kao dobar i pošten, obdaren sposobnošću
shvaćanja, razumom, savješću i voljom, s besmrtnom
dušom, tako da je posjedovao vlast nad svim stvorenjem
na zemlji, a dana mu je i sloboda izbora. U srca ljudi
Bog je upisao zakon i pravednost te im dao moć i
slobodu izvršavanja.
Ps 8,4-8; Post 1,26
4. Ova bogata obdarenost sposobnošću shvaćanja, savješću
i voljom uzdigla je čovjeka daleko iznad svih drugih
49
stvorenja i dovela ga u zajednicu s Bogom. Čovječje pra-
vo izbora između dobra i zla, uključuje mogućnost izabi-
ranja neposlušnosti i zla umjesto poslušnosti i dobra.
Njegova sposobnost shvaćanja učinila ga je potpuno od-
govornim za svako njegovo djelo.
Lk. 12,47-48. Još 24,15
5. Sotona je u obliku zmije probudio u Evinom razumu
sumnju u Božju istinitost. Eva je bila zavedena laskavim
riječima i privučena lijepim izgledom, prijatnim i ukus-
nim i obećavajućim plodom, te je ubrala od roda i jela, a
zatim dala i mužu svojemu da i on okusi zabranjeni plod.
Post 3,1-4; Post 3,5-6
6. Grijeh naših praroditelja, pad Adama i Eve, otvorio je za
sve ljude, njihove potomke, vrata poplave grijeha, žalo-
sti, bolesti i smrti, prekinuo zajednicu s Bogom, unio ras-
padljivost i narušio skladnost tvari.
Rim. 5,12-19; 1 Kor 15,21; Gen 3,7-24
7. Cijela povijest, ljudska svijest i razum svjedoče o opće-
nitoj izopačenosti čovjeka. Pod izopačenošću smatramo
da je čovječja moralna, duševna priroda izopačena i is-
krivljena padom. Umjesto divne svetosti, nepreporođen
čovjek ima opaku sklonost prema grijehu i zlu te samo
milost Božja može pobijediti ovu zlu čovjekovu prirodu
stvaranjem novog stvorenja u Kristu.
2 Kor 5,17; Rim 1,21-22; Rim 1,28,31
50
8. Izopačenost, koja potiče od iskonskog grijeha, obuzela je
cijelo čovječje biće, njegovu duševnu, duhovnu, moralnu
i tjelesnu narav. To ljude čini sklonim tvoriti grijeh i sva-
ku vrstu zala. Grešna narav i izopačenost ostaje tijekom
cijelog ovozemaljskog življenja u svim ljudima. Oni koji
su obraćeni Bogu i po Gospodu Isusu Kristu opravdani,
tu narav svojim pobožnim životom uz pomoć Duha Sve-
toga trajno i postojano umrtvljuju.
Ef 2,1-3; Jd 1,3; Iz 57,20; Rim.3,9-18
9. Isus Krist, naš Otkupitelj, bio je iskušan u svemu kao i
mi. Platio je punu cijenu za naše Otkupljenje pošto je u
pomirenju za grijehe cijeloga svijeta učinjen žrtvom za
naše grijehe, iako je bio bezgrešan. On je svojom smrću
na križu žrtvovao sebe i dao potpunu zadovoljštinu za
naše grijehe.
Mt 4,1-11; Heb 4,15; Mt 20,28; 1 Iv 2,2;
2 Kor 5,21; Rim 5,6-21; Ef 1,7
10. Čovječji grijeh i sram, i Božja otkupljujuća milost saže-
tak su sadržaja Biblije. Čovječja krivnja je velika. Božja
je milost veća. Božji naum Otkupljenja obuhvaća sve
grešnike, podiže vjernika u život duhovne pobjede, život
svetosti, i daje nadu za vječno blaženstvo. Otkupljenje
obuhvaća duh, dušu i tijelo, sveukupnu ljudsku prirodu
koja je pod prokletstvom, osudom za grijeh.
Post 3,7; Rim 5,12-19; Rim 8,19-23
51
11. Nema tako malog grijeha koji Bog neće osuditi, niti tako
velikog grijeha koji Bog neće oprostiti i očistiti nas od
svake nepravde, nakon priznanja, iskrenog pokajanja i
odluke da se više neće griješiti.
Iv 1,9
52
5.
SPASENJE
1. Vjerujemo da svaka osoba može obnoviti svoju poveza-
nost s Bogom vjerom u Isusa Krista, koji temeljem naše
osobne vjere i pokajanja postaje našim spasiteljem.
Iv 3,16-17
2. Čovjekova jedina nada za otkupljenje je u prolivenoj kr-
vi Isusa Krista Sina Božjega. Spasenje se prima pokaja-
njem pred Bogom i vjerom u Gospoda Isusa Krista. Uro-
njen u preporod, obnovljen po Duhu Svetom i opravdan
svojom vjerom u Božju milost, nanovo rođeni čovjek po-
staje Božjim baštinikom u nadi za vječni život.
Lk 24;47; Iv 3,3; Rim 10,13-15;
Ef 2,8; Tit 2,11; Tit 3,5-7
3. Spasenju prethodi pokajanje za grijehe. Pokajanje je uvid
u vlastitu grešnost i palu narav u odnosu na Božju svetost
i pravednost njegovih zakona te iskreno žaljenje zbog
počinjenih grijeha i nepravednog življenja. Prije samog
obraćenja potrebno je jedno veliko i općenito pokajanje
za cijeli život. Ali isto tako potrebna su i svakodnevna
pokajanja za svaki počinjeni grijeh, ispovjediti ga u svo-
joj privatnosti Bogu, radi ostanka u Božjoj milosti pra-
štanja i spasenja. Za one grijehe kojima su povrijeđeni
bližnji, potrebna je ispovijed Bogu, a i oprost od bližnje-
ga, bilo privatno ili javno.
53
1 Iv 1,9; Mt 5,23-24
4. Unutarnje svjedočanstvo o spasenju vjernika izravno je
susvjedočenje Duha Svetoga njegovom duhu o radosti
spasenja.
Rim 8,15-16; 1 Iv 3,14; 1 Iv 4,13
5. Vanjsko svjedočanstvo o spasenju vjernika je život u po-
slušnosti volji Božjoj, u pravednosti i istinskoj svetosti,
očito vjerniku i svima onima koji su oko njega.
Ef 4,24; Tit 2,12
6. Zajamčenost spasenja svakog, i najboljeg vjernika, pone-
kad može biti umanjena ili čak prekinuta. Zapušteni i ne-
pokajani grijesi otupljuju savjest i žaloste Duha Svetoga,
pa vjernik hodi tamom sumnji. Izlaz iz takvog stanja su
raskajano srce i pokajanja koja, po djelovanju Duha
Svetoga, vraćaju radost spasenja i otklanjaju očaj.
Ps 51,14
7. Spasenje u sebi objedinjuje, i u vremenu i u vječnosti,
opravdanje, otkupljenje, milost i pomirenje, oslobođenje,
oproštenje, posvećenje i proslavljenje, te iscjeljenje i
očuvanje zdravog stanja. Jedino sredstvo opravdanja od
grijeha pred Bogom Ocem je živa vjera u Gospoda Isusa
Krista da je svojom smrću na križu i uskrsnućem u po-
tpunosti i zauvijek izbrisao sve naše grijehe. Vjernici iz
zahvalnosti za svoje opravdanje po vjeri, i svoje ljubavi
54
prema Bogu i svojim bližnjima, a po sili Duha Svetoga,
čine svakodnevna dobra djela. Dobrim djelima ugađa se
Bogu.
Gal 2,15-21; Gal 3,11
8. Opravdanjem po vjeri u žrtvu gospoda Isusa Krista i Nje-
govo uskrsnuće, Bog svoje izabranike u punini pribraja
svojoj obitelji, čineći ih subaštinicima Kristova kraljev-
stva zajedno sa svojim Jedinorođenim sinom, te nasljed-
nicima obećanja vječnog spasenja. Primajući Duha posi-
njenja, svaki vjernik može slobodno i u radosti pristupiti
k tronu milosti i klicati svome Bogu: Abba Oče, znajući
da je određen i zapečaćen za dan otkupljenja.
Gal 2,15-21; Gal 4,6; Rim 4,9
9. Spasenje je dar Božje milosti po vjeri, a ne po djelima.
Krist je začetnik i dovršitelj naše vjere.
Ef 2,8-9; Heb 12,2
10. Spasenje dolazi od Boga, a ne od čovjeka.
Post 3,15; Lk 3,6; Lk 19,10; Rim 6,23
11. Spasenje dolazi samo posredstvom Krista.
Mt 20,28; Dj 4,12; Lk 19,10; 1 Iv 2,2;
Rim 5,11; Ef 1,7; Heb 9,22
55
12. Spasenje se ne prima zbog djela, nego samo vjerom u
Božju milost.
Ef 2,8-10; Rim 10,2-4; Rim 3,19-20
13. Spasenje je za cijelo čovjekovo biće – duh, dušu i tijelo.
Rim 8,19-23; Iz 53,1-10; Mt 8,17
14. Spasenje je za vrijeme i za vječnost.
Ef 2,8; Heb 5,9; 2 Tim 1,9; Ef 1,7; Ef 2,5,8; 2 Kor 2,15;
Rim 6,14; Fil 2,12-13; 2 Kor 3,18;Rim 13,11;
1 Pet 1,5; Fil 3,20-21; Iz 11,9
15. Posljedice odbacivanja spasenja i Kristove žrtve su trajne
i vječne.
Heb 2,1-4; Iv 3,18-21,36; 1 Iv 5,10;
Heb 2,2-3; Heb 10,28-29
16. Vjera u raspetog i uskrslog Krista kao Spasitelja i Go-
spoda daje spasenje.
Iv 3,14-36; Rim 5,1; Ef 2,8; Mk 1,15;
Dj 2,38; 1 Iv 1,7
17. Otac, Sin i Duh Sveti surađuju s čovjekom u spasenju od
grijeha.
Iv 6,44; Iv 16,8; Iv 1,11-13; Iv 3,3-7; 2
Pet 1,4; 1 Iv 3,9; 1 Iv 5,18
56
6.
CRKVENI OBREDI
1. Vjerujemo u dva biblijski ustanovljena zavjetna obreda:
(1) krštenje u vodi uranjanjem nakon pokajanja za grije-
he i prihvaćanje Kristovog milosrdnog dara spasenja, (2)
Gospodnju večeru kao trajno sjećanje na Kristovo strada-
nje na križu, na Njegovu smrt i uskrsnuće za naše otku-
pljenje i spasenje.
2. Vjerujemo da je kršćanski obred svečani i znakoviti čin,
očitovan na skupu zajednice vjernika, kojim se javno pri-
općuje osobna i skupna povezanost s Bogom te iščekuju
djelovanja Božje milosti.
3. Osim ovih obreda, koje je ustanovio i naložio njihovo
vršenje Gospod Isus Krist, u crkvenoj zajednici evanđeo-
skih vjernika obavljaju se još i: (3) rukopolaganja pastora
(pastira), propovjednika, crkvenih starješina i đakona, (4)
vjenčanja – sklapanje bračnih, ženidbenih, zavjeta, (5)
blagoslovi djece, (6) pomazanja uljem i (7) službe krš-
ćanskih pogreba.
4. Krštenje u vodi ustanovio je Gospod Isus Krist. Sveto
pismo nalaže obred krštenja u vodi podronjenjem. Sva-
ka osoba koja se pokajala za svoje grijehe i prethodni
grešni život, te ispovijeda vjeru u Gospoda Isusa Krista
kao svog osobnog Spasitelja, može biti krštena u vodi.
Time ona javno i simbolično prikazuje svoju predaju Bo-
57
gu, svoju smrt u odnosu na svoje dotadašnje svjetovno i
grešno življenje i svoje uskrsnuće s Gospodom Isusom
Kristom, radi početka novog života s Njime, u Njemu i
po Njemu.
5. Krštenje treba obaviti pastor ili drugi crkveni starješina
uranjanjem u vodu krštenika uz riječi: Temeljem tvog
svjedočanstva vjere, a prema nalogu našega Gospoda
Isusa Krista, budi kršten(a) u ime Oca, i Sina i Duha
Svetoga! Amen
6. Večera Gospodnja obred zajedničkog uzimanje kruha i
vina, pri čemu vjernici simbolično izražavaju svoje du-
hovno učešće u božanskoj naravi Gospoda Isusa Krista,
spominju se Njegovog stradanja i smrti na križu kao žr-
tve pomirnice za sve grijehe svojih izabranika, te na pro-
roštvo Njegovog skorog ponovnog dolaska.
7. Večeru Gospodnju je uspostavio sam Gospod Isus Krist,
koji je naložio crkvenoj zajednici vjernika da Večeru Go-
spodnju održavaju sve do Njegovog drugog dolaska. Ona
je zavjet s Bogom i duhovna veza vjernika s Kristom te
vjernika međusobno kao udova Kristova tijela.
8. Večera Gospodnja se sastoji od beskvasnog kruha i vina.
Izlomljeni kruh predstavlja žrtvovano tijelo Gospoda Isu-
sa Krista za grijehe cijeloga svijeta, a vino Njegovu pro-
livenu krv i novi Savez između Boga i onih koji vjerom i
pokajanjem prihvaćaju Kristovu žrtvu. Pastor crkve i cr-
kvene starješine, po nalogu i ovlasti Gospoda Isusa Kri-
sta, izgovaraju pred zajednicom vjernika riječi ustano-
58
vljenja iz Svetog pisma 1 Kor 11,23-34, te molitvu bla-
goslova kruha i vina. Potom kruh lome i dijele ga s vi-
nom svim prisutnim vjernicima, koji sami sebe smatraju
dostojnim za uzeti kruh i vino.
9. Prije pristupanja Večeri Gospodnjoj svaki vjernik treba u
iskrenoj skrušenosti i poniznosti svoga srca ispitati pred
Bogom sebe i svoj život, svoje misli, svoje riječi i svoja
djela, ispovjediti Bogu sve svoje grijehe, moliti za njihov
oproštaj, izmiriti se sa svojom braćom i sestrama u Kri-
stu i svim svojim bližnjima te tako obnoviti svoje posve-
ćenje Bogu i pripadnost zajednici vjernika. Čineći tako ,
vjernik pristupa Večeri Gospodnjoj dostojno i sukladno
Svetom pismu, koja tada postaje njegovom duhovnom
hranom za rast u Njemu i revnije svakodnevno vršenje
volje Oca nebeskog.
10. Rukopolaganje pastora, propovjednika, starješina i
đakona je postupak koji sukladno novozavjetnoj praksi
vrše crkvene starješine pri povjeravanju duhovne i pasto-
ralne službe i uvođenja u propovjedničku službu. Ruko-
polaganje se u pravilu vrši pred okupljenom mjesnom
crkvenom zajednicom ili saborom pastora, propovjedni-
ka i crkvenih starješina.
11. Rukopolaganje prethodi javnom dodjeljivanju duhovnih
ovlasti starješinstva u mjesnoj crkvi ili nadgledništva za
službu prezbitera, odnosno, starješina.
12. Ruke se polažu i radi blagoslova i zaziva Duha Svetoga
tijekom molitve ozdravljenja.
59
13. Vjenčanje – sklapanje bračnih, ženidbenih zavjeta.
Bog je uspostavio brak, duhovnu i tjelesnu zajednicu
muškarca i žene, sjedinjenih od Boga kao jedno, za cijeli
život. Isus Krist je potvrdio uspostavu braka i blagoslo-
vio ga.
14. Sklapanju bračnih zavjeta pred crkvenom zajednicom
pristupaju oni vjernici koji ispunjavaju nauk Svetog pi-
sma.
15. Izmjena bračnih zavjeta u crkvenoj zajednici vjernika je
ponizno prihvaćanje Božje potvrde sjedinjenja dva života
i dva tijela u jedno, te Njegovog blagoslova novonastale
obitelji.
16. Kršćanski brak je dostojanstvena i Bogu ugodna životna
zajednica muškarca i žene koji su svoje ženidbene zavje-
te vjernosti i međusobne pripadnosti izmijenili slobodno
i iskreno, te nastavljaju živjeti u ljubavi, u vjernosti, u
praštanju i u međusobnoj odgovornosti i pomaganju, a
svoju djecu, Božji blagoslov, odgajaju u duhu kršćanske
obitelji.
17. Blagoslov djece. Djeca su Božji blagoslov roditeljima i
njihovim obiteljima.
18. Roditelji, u duhu zahvalnosti prema Bogu, donose svoje
novorođeno dijete u crkvu na bogoslužje zajednice vjer-
nika radi zajedničke molitve blagoslova i posvećenja
svog djeteta.
60
19. Pastor i crkvene starješine sa zajednicom vjernika izgo-
varaju molitvu blagoslova nad djetetom. Nakon molitve,
pastor blagoslivlja cijelu obitelj, te upućuje roditelje na
odgajanje svog djeteta u kršćanskoj ljubavi i u duhov-
nom ozračju, kako bi ono moglo, kada za to dođe vrije-
me, samostalno donijeti vlastitu odluku da postane slje-
dbenikom, odnosno, sljedbenicom Isusa Krista.
20. Pomazanje uljem je simboličan čin kojim crkvene sta-
rješine zazivaju djelovanje Duha Svetoga na osobu za
koju se moli, najčešće radi ozdravljenja od bolesti ili radi
postavljenja u duhovnu, pastoralnu ili neku drugu starje-
šinsku službu
21. Kršćanski pogreb. Na kršćanskom pogrebu zajednica
vjernika svečano ispraća pokojnika na njegovo počivali-
šte u grobu, od njega se oprašta i privremeno rastaje.
22. Poruka službe Riječi, ili propovijed, na kršćanskom po-
grebu upućuje se rodbini i prijateljima pokojnika, kao
riječi suosjećanja, utjehe i nade u vječni život.
23. Služba kršćanskog pogreba podsjeća na vremenitost ovo-
zemaljskog življenja, opominje na stalnu pripremljenost
vjernika za odlazak u vječnost i san u Gospodinu, te
učvršćuje nadu i vjeru u uskrsnuće na kraju vremena.
24. Zajednica vjernika može ispratiti i onog pokojnika na
njegovo počivalište u grobu koji nije bio pribrojen njenoj
crkvenoj zajednici.
61
25. Prigodne bogoštovne svečanosti odnose se na prosla-
vljanje raznih kršćanskih obljetnica i blagdana (Božića,
Uskrsa, Dana pentekosta), bogoslužja žetvenih zahvala,
polaganje kamena temeljca za izgradnju nove crkvene
zgrade ili druge građevine potrebne crkvenim službama,
bogoslužje posvećenja i zahvalnosti tako izgrađene gra-
đevine, i tome slično.
Mt 28,19; Mk 16,16; Dj 10,47-48; Rim 6,3-4; 2 Pet 1,4; 1 Kor 11,26;
Mt 26,26-29; Lk 22,17-201 Kor 11,28; Dj 13,3: Post 2,18-24;
Mt 19,5-6; Iv 2,1-2Heb 13,14; Izr 18,22; 1 Pet 3,1-7;
Kol 3,18-19; Ef 6,4; Ef 6,1-3; Izl 20,12;
Mk 10,13-16; Ps 127,3; 1 Sam 1,28-29;
Jak 5,14-15; Dj 5,6; Dj 8,2
62
7.
OBEĆANJE OČEVO
1. Vjerujemo da je krštenje Duhom Svetim posebno snažno
duhovno iskustvo koje možemo po osobnoj vjeri primiti
nakon svog spasenja radi osnaženja vjere kako bi - kao i
tijekom novozavjetnih vremena - uvjerljivo svjedočili
Riječ Božju i učinkovito služili Gospodinu.
2. Svi nanovo rođeni vjernici trebaju žarko čeznuti i iskreno
tražiti obećanje Očevo – krštenje u Duhu Svetome i
ognjem, sukladno svetopisamskoj zapovijedi Gospoda
Isusa Krista. Kršenje u Duhu Svetom bilo je uobičajeno
duhovno iskustvo svih vjernika rane Crkve. Ovim kršte-
njem vjernik se oprema snagom Duha Svetoga, prima
darove i njeguje plodove Duha Svetoga potrebne za sva-
kodnevni posvećeni kršćanski život i službu Riječi Bo-
žje.
Lk 24,49 Dj 1,4; Dj 1,8; 1 Kor 12,1-31
3. Ovo iskustvo se razlikuje od iskustva novog rođenja, i
slijedi nakon njega i očišćenja.
Dj 8,12-17; Dj 10,44-46; Dj 11,14-16 Dj 15,7-9
4. Krštenje u Duhu Svetom prate i sljedeća iskustva: potpu-
no ispunjenje Duhom, veća bliskost s Bogom, jača usre-
dotočenost na Boga, veća posvećenost Njegovoj službi i
63
djelatnija ljubav prema Isusu Kristu, Njegovoj Riječi kao
i za sve one koji su još uvijek izgubljeni.
Mk 16,20; Iv 7,37-39; Dj 4,8;
Dj 2,43; Heb 12,28; Dj 2,42
5. Stari zavjet imenuje Duha Svetoga kao davatelja života i
proriče njegovo izlijevanje na svako tijelo.
Post 1,2; Iz 32,15; Iz 44,3; Joel 2,28-29
6. Ivan Krstitelj proročki imenuje Isusa Krista kao krstitelja
Duhom Svetim i ognjem.
Iv 1,29; Mt 3,11
7. Isus Krist daje svojim učenicima i ostalima koji će vje-
rovati u Njega, obećanje Očevo – dolazak drugog brani-
telja, Duha istine.
Dj 2,33; Iv 14,15-17
8. Isus Krist je dolazak Duha Svetoga, branitelja, smatrao
ključnim za nastavak Očevog nauma spasenja.
Iv 16,7
9. Nakon pokajanja i krštenja u vodi, slijedi dar Duha Sve-
toga, kojeg apostol Petar izjednačuje s krštenjem u Duhu
Svetome.
Dj 2,38-39; Dj 11,16-17
64
10. Obećanje Očevo je namijenjeno svim vjernicima, odno-
sno, svima onima koje će k sebi dozvati Gospod Bog
naš.
Dj 11,16-17
11. Apostol Pavao dar Duha Svetoga naziva pečatom obeća-
nja i zalogom našeg otkupljenja kojim postajemo Božja
svojina i baštinici te supatnici i subaštinici Kristovi.
Rim 8,16-17
12. Krštenjem u Duhu Svetome vjernik i zajednica vjernika
odijevaju se u silu s visine potrebnu za učinkovitu du-
hovnu službu navješćivanja i svjedočenja Evanđelja te
izgradnju Crkve.
Lk 24,46-49; Dj 1,8; Dj 4,18-33
13. Krštenje u Duhu Svetome prati vidljivi rast ploda Duha
Svetoga: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota,
vjernost, krotkost, uzdržljivost.
Gal 5,22
14. Krštenjem u Duhu Svetome vjernik može primati milo-
sne darove Duha: dar različitih jezika, dar tumačenja je-
zika, dar govora mudrosti, dar govora znanja, dar vjere,
dar ozdravljenja, dar čudesa, proročki dar, dar sposobno-
sti razlikovanja duhova. Milosni darovi Duha služe za iz-
gradnju vjernika i vjerničke zajednice – Crkve. Darovi
Duha su vremeniti; plodovi Duha su i vremeniti i vječni.
Gal 12,4-10
65
15. Sveto pismo navodi različita imena Duha Svetoga, sukla-
dno službama koje obavlja: Duh Božji, Duh Kristov, dru-
gi Branitelj, Duh istine, Učitelj, Vodič, Molitelj, Objavi-
telj, Preobrazitelj.
Ef 4,30; Rim 8,9; Iv 14,16; Iv 14,17; Iv 14,26;
Iv 16,13;Rim 8,26; 1 Kor 2,10; 2 Kor 3,18
16. Simbol Duha Svetoga je oganj, koji gori i svijetli i talje-
njem nas pročišćava.
Mal 3,2-3; Iz 6,6-7; Iv 5,35
17. Duh Sveti je Božanska Osoba, dio Trojstva. On govori,
čini čudesa, upravlja svojim slugama, imenuje misionare,
odlučuje na apostolskom saboru, zapovijeda i zabranjuje,
pretkazuje i jamči, postavlja nadglednike Crkve Božje,
svjedoči, pritječe u pomoć i moli za nas, otkriva mudrost
Božjih tajni.
Dj 1,16; Dj 8,29; Dj 8,39; Dj 13,2; Dj 15,28; Dj 16,6-7;
Dj 20,22-23; Dj 20, 28; Rim 8,16;
Rim 8,26; 1 Kor 2,9-12
66
8.
SVJEDOČANSTVO O KRŠTENJU U DUHU SVETOME
1. Vjerujemo da je osnovno i vidljivo svjedočanstvo kršte-
nja Duhom Svetim govorenje tuđim jezicima kako Duh
nadahnjuje govoriti, po iskustvu Dana pedesetnice (pen-
tekosta) o kojem se govori u Djelima apostolskim i u
Evanđeljima.
Dj 2,4
2. Govorenje drugim jezicima, kako Duh Sveti nadahnjuje
govoriti, istovjetno je duhovnom daru jezika, a s drugom
svrhom i uporabom.
1 Kor 12,4-10; 1 Kor 12,28
3. Primanje Duha Svetoga nakon pokajanja i obraćenja Isu-
su Kristu spasitelju, razlikuje se od krštenja u Duhu Sve-
tome.
Iv 20,22; Dj 1,4-5
4. Krštenje u Duhu Svetome dio je vjerničkog života u po-
svećenju Bogu i Njegovoj volji i službi.
Iv 15,3
5. Moguće je biti istinskim kršćanskim vjernikom bez
krštenja u Duhu Svetome.
Dj 19,1-7
6. Govorenje drugim jezicima ne smije se vjernicima zabra-
njivati ili ograničavati, već ih prikladno i primjereno ko-
ristiti, osobito tijekom javnih bogoštovlja u Crkvi.
1 Kor 14,27; 1 Kor 14,39
67
9.
ŽIVOT U POSVEĆENJU BOGU
1. Vjerujemo u posvećeni život, odnosno, posvećenje vjer-
nika nakon njegovog spasenja kao cijeloživotni tijek
udaljavanja od zla i približavanja Bogu, stalnim preobli-
kovanjem svog lika u lik sličan Kristovu.
2. Posvećenje nakon opravdanja je odlučni korak kojim se
vjernik trajno odvaja od svega onoga što je zlo i posve-
ćuje sebe i svoje življenje Bogu i Njegovoj svetoj volji.
Rim 12,1,2; 1 Sol 5,23;
Heb 13,12
3. Sveto pismo naučava o svetosti svakidašnjeg življenja
vjernika, bez kojega nitko neće vidjeti Gospoda. Grešno
življenje je završeno, srce i duh su obnovljeni i posveću-
ju se po zaslugama Kristove smrti i uskrsnuća. Unatoč
posvećenju, ostaci grijeha, posljedica grešnog življenja i
grešne naravi ostaju prisutnima. Sukob tijela protiv Du-
ha, i Duha protiv tijela traje do kraja ovozemaljskog ži-
vljenja.
Heb 12,14; Gal 5,17; Rim 7,23
4. Bog je zapovjedio: Budite sveti jer sam ja svet! Ovo mo-
žemo izvršiti silom Duha Svetoga. Gospod je otkupio i
obnovio posrnulu čovjekovu narav. Po Duhu Svetome
68
nanovo rođeno ljudsko biće prevladava tjelesnost, tako
raste u milosti i strahu pred Gospodom.
1 Pet 1,15-16
5. U svakodnevnom kršćanskom, duhovnom životu posve-
ćenja, vjernik se trajno poistovjećuje s Kristom u njego-
vom življenju, patnji, smrti i u njegovom uskrsnuću.
Vjerom u zajedništvo i jedinstvo s Isusom Kristom, svaki
vjernik se odlučuje na pokornost vodstvu volje Duha
Svetog u svakoj svojoj životnoj okolnosti, do kraja svog
ovozemaljskog života.
Rim 6,1-11; Rim 6,13; Rim 8,1-2;
Rim 8,13; Gal 2,20;
Fil 2,12-13;
1 Pet 1,5
6. I prije svoje savršene sličnosti s likom Kristovim, nano-
vo rođene vjernike, premda još nisu u mjeri veličine i pu-
nine Kristove, Sveto pismo oslovljava i smatra - svetima.
1 Kor 1,2
7. Posvećenje se postiže svakodnevnom pobožnošću: moli-
tvom, slavljenjem hvalospjevima, štovanjem, čitanjem
Svetog pisma, slušanjem i razmišljanjem o Riječi Božjoj,
kršćanskim učeništvom, dobrim djelima milosrđa i brige
za bližnje, postom, zajedništvom sa svetima - dionicima
Kristova tijela i stalnim vršenjem volje Božje. Čineći
ovo, vjernik se duhovno bogati i raste u milosti te postu-
pno postaje, po Duhu Svetom, sudionikom jedinstva u
69
vjeri i u spoznaji Sina Božjega, prilazeći tako k savrše-
nom čovjeku, k mjeri veličine punine Kristove.
Iv 17,17; Ef 4,13
8. Svoje grijehe koje su počinili mišlju, riječju, djelom ili
propustom, vjernici priznaju i ispovijedaju Bogu, i time
izražavaju svoju vjeru u Njegov oprost i opravdanje.
Ispovijedanjem grijeha jedni drugima, vjernici imaju pri-
liku moliti jedni za druge i nositi terete jedni drugih.
1 Iv 1,8; 2,2; Jak 5,16
9. Kako je tijelo hram Duha Svetoga kojim se Bog prosla-
vlja te je sredstvo pravednosti, vjernici svoja tijela drže
čistima i posvećenima za Božju uporabu. Stoga budno
paze što gledaju, čitaju, slušaju, govore i odlaze. Izbje-
gavaju sve one sadržaje i mjesta koja vode u svjetovnost
i isprazno i oholo življenje, odbacuju tjelesna djela, a pri-
klanjaju se uz pobožnost, uz plodove Duha Svetoga. Ne
zloupotrebljavaju opojna sredstva, niti koriste tvari koje
štete njihovom zdravlju, već se u odnosu na svoje tijelo
odnose na svetopisamski disciplinirani način življenja. Pri-
staju uz vjernički moral cjelovito izgrađujući kršćanske
kreposti, kako ih naučava Evanđelje, a kako bi bili sol i
svjetlo svima oko sebe. Sve to ih vodi u obilato duhovno
blagostanje.
1 Kor 6,19-20; Rim 6,13; 1 Kor 10,31;
1 Iv 2,15-17; Rim 12,1-2.
70
10. Vjernici su pozvani biti osobe od povjerenja i pouzdanja,
te drže zadanu riječ, bez davanja prisege, kako bi svojim
uzornim življenjem druge upućivali na Kristov karakter.
Ne vezuju se na bilo koji način za organizacije, stranke,
ustanove, udruženja, pokrete ili skupine čija misija i dje-
lovanje nije sukladno načelima svetopisamskog nauka,
znajući da je njihova predanost Kristu najvažnija.
1 Pet 2,11-12; 1 Kor 11,1; 2 Kor 6,14-18;
Mt 5,16; Lk 14,26-27; Rim 12,17
11. Uzdržljivost, kao plod Duha Svetoga, omogućava vjerni-
cima upravljanje njihovim mislima, čuvstvima i djelima,
kako bi svoju ljubav iskazali prema bližnjima pazeći na
njihove potrebe i osjećaje, ne osuđujući ih po njihovom
ponašanju, već poštivajući i bivajući snošljiv prema ra-
zlikama drugih.
Fil 4,8; Ef 4,26; 1 Kor 9,27;
Rim 14,2-3, Ef 4,2
12. Obraćenje Kristu, metanoja, donosi promjenu misli i ob-
novu uma. Stoga se misli trebaju držati čistima, bezazleni-
ma i nedužnima, usred ovoga nečistoga i posrnuloga svije-
ta. Vjernici zato s velikom brižnošću biraju sadržaje koje
će slušati, čitati ili gledati, mjesta na koja će odlaziti i ra-
zgovora koje će voditi, znajući da sve to može čistiti ili
onečišćavati njihove misli, njihov razume i njihova srca.
Fil 4,7-8
71
13. Požude tijela upravljaju se protiv duha, a požuda duha
protiv tijela. Duhovni vladari sadašnjega svijeta tame
djeluju na način da navode vjernike na svjetovni način
razmišljanja. Vjernici odbacuju od sebe svaku gorčinu,
gnjev, srdžbu, viku, psovke, pohlepu, lakomstvo, besti-
dnost, prost ili budalast, isprazan ili dvosmislen govor.
Isto tako, odbacuju bludnost, spolnu i svaku drugu mo-
ralnu nečistoću, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje,
neprijateljstva, svađe, ljubomore, sebičnosti, razdore,
strančarenja, zavisti, pijanstva, ogovaranja, klevete i to-
mu slično. Navedeno odbacuju i sa sebe skidaju starog
čovjeka s njegovim djelima, a oblače ljubav, milosrdnu
srdačnost, opraštanje, dobrotu, poniznost, krotkost, str-
pljivost i sve ostale kršćanske vrline.
Gal 5,17; Gal 5,19,20; 1 Kor 2,12-14;
Kol 3,12-14; Fil 2,5-11
14. Svojim doličnim ponašanjem i pristojnim izgledom, čis-
tim srcem i razboritim mislima, odmjerenog, promišlje-
nog, blagotvornog i sadržajnog govora i razgovora, vjer-
nici svjedoče krotkost svog kršćanskog življenje i oda-
nost Kristovom nauku. Govor otkriva što je u srcu. Vjer-
nici se suzdržavaju razgovora koji su nečisti, bezobzirni i
beskorisni, te odbacuju neljubazan govor. Suzdržavaju se
od zlog govora i razgovora o osobama koje nisu prisutne.
Ef 5,1-8; 1 Tim 2,9-10; Mt 12,34-37
72
15. Posvećeno življenje donosi plodove dobrih djela na slavu
Božju, a korist bližnjima i široj zajednici. Dobra djela,
koja se vrše u skrovitosti, izraz su žive vjere, zahvalnosti
Bogu za iskazanu milost spasenja, te svjedočanstvo dje-
lotvornosti Evanđelja. Spasenje se gradi vjerom u Boga,
pobožnošću i dobrim djelima prema bližnjima.
Lk 11,41; Fil 2,12
16. Vjernička predanost evanđeoskom načinu življenja odra-
žava se u svetosti kršćanske obitelji. Svetost bračnog živ-
ljenja i obiteljskih odnosa ukorijenjeni su u nauku Svetoga
pisma i prožete Kristovom ljubavlju. Muž je glava svojoj
ženi i ljubi je do mjere Kristove ljubavi prema Crkvi. Žena
se pokorava svom mužu kao što se i Crkva pokorava Kri-
stu. Roditelji odgajaju i poučavaju svoju djecu u ljubavi i
stezi. Djeca poštuju svoje roditelje u svoj poslušnosti. Krš-
ćanska obitelj proslavlja i štuje Boga očitujući time svoju
zajedničku radost i mir u Duhu Svetome.
Ef 5,22-23; Ef 5,25.28; Ef 6,1-4
17. Vjernički život obuhvaća, osim našeg tijela, duha i duše, i
sva naša materijalna dobra s kojima raspolažemo. Vjeru-
jemo da sav naš imetak ne pripada nama, već pripada is-
ključivo i samo Bogu. Stoga smo mi samo privremeni up-
ravitelji Božjih dobara na zemlji. Takvo vjerovanje iska-
zujemo izdvajanjem desetine svih prihoda za potrebe šire-
nja Evanđelja i za potrebe njegovih slugu. Osim desetine
prihoda, vjernici daruju od imetka kojim upravljaju i druge
73
darove, blagoslivljajući tako Božje naume, podupirući
Njegova djela i brinući se za potrebite.
Ps 24,1; Mal 3,8-10; 1 Kor 16,2; Ef 5,16; Rim 12, 3.8;
Mt 25,14-30; Lk 19,11-27
18. Vjernici svoje molitve, zazive i zahvale upućuju jedino
Bogu Ocu, po Duhu Svetome i vlasti imena Gospoda
Isusa Krista. Molitvama izražavaju svoje trajno pouzda-
vanje u Gospoda Boga, priznaju svoju ovisnost o Njemu
te zahvalnost za sve što primaju u svom životu.
Lk 11,1-13; Rim 1,8; Jak 5,13-18
19. Mariju, majku Isusovu, koja je kao djevica, po Duhu
Svetomu začela Gospodina Isusa Krista, smatramo bla-
goslovljenom među ženama i blaženom. Izvršavamo
njen nauk glede posvećenog služenja Sinu Božjemu Go-
spodinu Isusu Kristu, kojega je rodila na ovaj svijet: Što
vam god On zapovijedi, učinite.
Lk 1,26-38; Iv 2,5
74
10.
CRKVA
1. Vjerujemo da Crkva ima trajnu misiju traganja za izgu-
bljenima u grijehu koji žele primiti Spasenje posred-
stvom Isusa Krista. Vjerujemo da je Crkva tijelo kojemu
je glava Isus Krist i koja je sačinjena od svih koji su pri-
hvatili Božje otkupljenje žrtvom smrti i Uskrsnuća Bož-
jeg Sina Isusa Krista, bez obzira na njihovu crkvenu ili
denominacijsku pripadnost.
2. Crkva je tijelo Kristovo u kojemu su vjernici, otkupljeni,
povezani jedni s drugima i s Kristom koji je glava tijelu.
Crkva je također i živi hram, kojemu je Krist ugaoni ka-
men, proroci i apostoli temelj, a vjernici živo kamenje i
kao takvo je prebivalište Božje u Duhu Svetomu, koji je
Bog postavio radi ispunjavanja njenog velikog poslanja.
Svaki vjernik, nanovo rođen od Duha Svetoga, izabranik,
sastavnim je dijelom evanđeoske i pentekostne crkvene
zajednice vjerujućih, odnosno, opće i jedinstvene Crkve,
i njegovo je ime upisano na nebesima, u Knjizi života.
Ef 1,22-23; Ef 2,22; Heb 12,23
3. Kako je Božja temeljna namjera u odnosu na sve ljude,
tražiti i spasiti one koji su izgubljeni kako bi ga oni kao
vjerničko Tijelo kome je glava Isus Krist, obožavali i
proslavljali, prvenstvene zadaće evanđeoskih i pentekos-
75
tnih vjernika, kao dijela sveopće Kristove crkve na ze-
mlji, jesu sljedeće:
3.1. Tvoriti jedno savršeno Tijelo u kojim će proslavljati
Boga na redovitim i prigodnim javnim crkvenim bo-
goslužjima.
Iv 4,23-24; 1 Kor 12,13; Kol 3,16
3.2. Ostvarivati svrhu Božje izgradnje zajednice svetih,
uobličavanih u savršeni lik i Tijelo Njegovog Sina
Isusa Krista, i to poučavanjem zdrave nauke Svetog
pisma, vježbanjem pobožnosti i posvećenosti Go-
spodu, te u primjeni nauka Svetoga pisma u svako-
dnevnom življenju.
Ef 4,11-16; 1 Kor 12,28; 1 Kor 14,12; Mt 7,24-25
3.3. Poučavanje vjernika u zdravoj nauci Svetoga pisma .
Dj 2,42
4. Poučavanje vjernika je životno potrebno radi sljedećeg:
4.1. Ispravnog razumijevanja Svetoga pisma;
2 Pet 3,18; 2 Tim 3,14-17
4.2. Duhovnog uzrasta u životu posvećenja Bogu i mo-
ralnoj čistoći svakodnevnog življenja;
Ps 119,9; 2 Kor 7,1
76
4.3. Punine agape-ljubavi prema Bogu i prema bližnjima
u mislima, u riječima i u djelima; Iv 13,34
4.4. Izgradnje svakodnevne obiteljske pobožnosti u krš-
ćanskom domu i pobožnosti tajne klijeti.
Mt 6,6
4. Evanđeoske pentekostne Crkve postoje i djeluju s izrazi-
tom namjerom da prema novozavjetnom apostolskom
uzoru poučavaju i ohrabruju vjernike za krštenje u Duhu
Svetom.
5. Evangelizacija, odnosno, navješćivanje Dobre vijest vrši
se
5.1. Svjedočanstvom vjernog i dosljednog kršćanskog ži-
vljenja svakog vjernika zajednice;
5.2. Propovijedanjem Riječi Božje;
5.3. Upornim molitvenim zauzimanjem i zazivanjem
Očeve milosti za grešnike.
Dj 1,8; Mt 28,19-20; Mk 16,15-16
6. Duhovno iskustvo krštenja u Duhu Svetome
6.1. Osposobljava i oprema vjernike za evangeliziranje u
sili Duha Svetoga, uz prateće nadnaravne znake i ču-
desa;
Mk 16,15-20; Dj 4,29-31; Heb 2,3-4
77
6.2. Dodaje vjernicima potrebnu dimenziju i povezanost
s Bogom tijekom obožavanja i slavljenja;
1 Kor 2,10-16; 1 Kor 12;
1 Kor 13; 1 Kor 14
6.3. Osposobljava vjernike da pod djelovanjem Duha
Svetoga ostvaruju puni rast glede plodova i darova
te služenja Gospodu, kao tijekom novozavjetnih vre-
mena, sa svrhom osobne duhovne izgradnje i rasta u
savršenom tijelu Kristovu.
Gal 5,22-26 1 Kor 14,12 Ef 4,11-12;
1 Kor 12,28; Kol 1,29
7. Evanđeoski vjernici okupljajući se tvore jednu ili više cr-
kvenih zajednica u naselju u kojem žive. Oni su otku-
pljeni Kristovom krvlju, odvojeni od svijeta, ali i dalje u
svijetu vjeruju u nadahnutu Božju Riječ i primjenjuju u
svome svakodnevnom životu nauk Svetoga pisma;
Ef 1,17; 2 Kor 6,16-18; Iv 20,31
8. Za početak potpunog sudjelovanja u crkvenoj zajednici
evanđeoskih vjernika potrebna je:
8.1. Nepodijeljena vjera u Gospodina Isusa Krista kao
Boga, Spasitelja i Otkupitelja te osobno svjedočan-
stvo spasenja.
Iv 14,6; Iv 3,16; Iv 3,36; Dj 16,31;
Ef 1,7; 1 Iv 1,7-9
78
8.2. Pokajanje od svih počinjenih grijeha, njihovo pri-
znavanje te čvrsta odluka o napuštanju grešnog ži-
vota.
Dj 2,38; Mr 9,13; 1 Iv 1,9;
Iv 8,11; Iv 5,14; Iz 28,13
8.3. Javno priznanje svoje vjere krštenjem u vodi.
Rim 10,9-10; Mr 8,38
8.4 Započet život posvećenja u moralnoj, bračnoj i sva-
koj drugoj čistoći, sukladno nauku Svetog pisma.
1 Kor 6,9; 1 Kor 7,2; 1 Kor 7,10;
1 Kor 11,1; 1 Pet 2,13; Heb 13,4
8.4. Proučiti, naučiti i prihvatiti temeljne istine Svetoga
pisma.
9. Svaki vjernik crkvene zajednice treba čuvati i sačuvati
svoje osobno svjedočanstvo uzornog kršćanskog življenja
i vladanja te svjedočanstvo zajednice vjernika kojoj pripa-
da. Crkvena zajednica, pastor i starješinstvo, dužni su
osobito:
9.1. Ispravljati i podizati u duhu blagosti brata ili sestru u
Gospodinu Isusu Kristu, koja počini ili čini kakvu
pogrešku ili grijeh. Iskazivati im puninu ljubavi i
brige, pomagati potrebite, nastojati oko jedinstva i
mira, međusobno se tješiti i izgrađivati, opominjati
neuredne, sokoliti malodušne, zauzimati se za slabe,
79
biti strpljivi jedni s drugim, nastojati oko dobra jedni
drugima i svima.
Jak 1,27; Mt 25,35-40; 1 Sol 5,14-15;
2 Kor 7,8-9; Gal 6,1; Mat 6,14-15
9.2. Svojim ponašanjem, izgledom, odijevanjem, razbo-
rom, govorom i razgovorom, općenito, svojim ho-
dom u svjetlosti kako to dolikuje svetima, graditi
svoj kršćanski ugled i dostojanstvo, te dobro svje-
dočanstvo Crkve i Gospoda Isusa Krista.
Ef 5,1-8; 1 Tim 3,7; 1 Tim 2,9-10
9.3. Štiti vjernike od krivovjerja i utjecaja svjetovnog ži-
vljenja
1 Kor 5,6-7
10. Od vjernika evanđeoske crkvene zajednice očekuje se
da:
10.1. Uzrasta u životu posvećenom Bogu i Njegovoj
milosti.
2 Pet 1,4-8
10.2. Redovito posjećuje zajednička bogoslužja, su-
djeluje u Večeri Gospodnjoj, a nedjeljni dan po-
svećuje Gospodnjoj službi, kršćanskom zajedni-
štvu i pobožnosti.
Heb 10,25; Dj 20,7
80
10.3. Pridobiva druge duše za Gospoda Isusa Krista.
Mt 28,19
10.4. Poštuje i ponizno prihvaća nadležnost pastora i
crkvenih starješina u vjernosti i radosnom sura-
dništvu.
1 Sol 5,12-13; Heb 13,7; Heb 13,17
10.5. Dragovoljno doprinosi desetinama svojih priho-
da i drugim prigodnim darivanjima potrebnim za
održavanje i svaki napredak djela Božjeg. Su-
kladno svojim mogućnostima i sposobnostima
daruje svoje vrijeme i djelatno sudjeluje u životu
i radu svoje crkvene zajednice.
Mal 3,10; Mt 23,23; 1 Kor 16,2
10.6. Odvaja se i izbjegava one koji u zajednici vjer-
nika potiču razmirice i razdore, vode isprazne
razgovore, neuredno žive, besposličare i ne drže
se kršćanskog nauka. Besplodan kršćanski život
završava osudom.
Rim 16,17; 2 Sol 3,6; Mt 22,37-40
10.7. Izbjegava pripadnost onim skupinama ljudi koji
očekuju davanje prisege te iste ili veće privrže-
nost od one prema Kristu.
2 Kor 6,14-18; Iv 17,21-23
81
10.8. Njeguje vrline radišnosti, skromnosti, urednosti,
trezvenosti, blagosti, smirenosti i umjerenosti te
mudro koristi darivano vrijeme, bilo za obitelj,
za rad, za zabavu ili za odmor, znajući da smo
ovdje na zemlji samo pridošlice i putnici. Opće-
nito teži za jednostavnim načinom života, njegu-
jući svoje skrovito srce.
Iz 55,2; Ef 5,16; 1 Kor 10,31;
1 Pet 3,3-5
10.9. Napušta svako robovanje bilo kojoj ovisnosti,
već u punini služi Kristu.
Izr 20,1; Iz 23,20-35; 1 Kor 3,17
10.10. Poštiva sveti dar života te odgovorno čuva i
sačuva svoj i tuđe živote. Pobačaj i eutanazija su
moralno neispravni, jer je Bog začetnik života i
On određuje njegov kraj.
Post 20,13
11. Odgovornost vjernika prema onima koji su izvan crkve
očituje se u njihovom uzornom i moralno čistom življe-
nju i ponašanju ukazujući tako na prisutnost sile Duha
Svetoga i Božje milosti u svom životu. Vjerodostojnim
svjedočanstvom posvećenog vjerničkog življenja, govo-
rom Riječi Božje i ustrajnom molitvom treba postojano
nastojati u pridobivanju grešnika za pokajanje i obraće-
nje.
1 Pet 2,9; 1 Pet 2,12; 1 Pet 2,15; 1 Sol 5,22; Mt 3,13-16
2 Kor 5,18-19; 1 Tim 2,17
82
12. Vjernici su pozvani poštivati vremenite zakone zemlje u
kojoj žive, pokoravati se vlastima i izvršavati svoje gra-
đanske dužnosti, osim ako su one suprotne Božjim zako-
nima. Pozvani smo biti sol i svjetlo svijetu te pomagati
društveno ugroženima i potrebitima, žrtvama ratova, pro-
gonstava, diskriminacija, gladi i bolesti. Ukoliko neki
vjernik odbije vršiti svoju građansku dužnost, radi prigo-
vora svoje savjesti, crkva ga u tome može moralno i du-
hovno podržati.
Mk 12,13-17; Rim 13,1-7; Dj 5,29; 1 Iv 3,17
13. Udio vjernika u javnim poslovima šire društvene zaje-
dnice naroda u kojem obitava, treba biti sukladan i u
omjeru našeg smjeranja na nevidljivo i neprolazno, ne-
besko, gdje je, naime, naša prava i jedina domovina.
2 Kor 4,17-18; Fil 3,20
13. Pastor i crkvene starješine upravljaju povjerenim im sta-
dom osobnim uzorom duhovnosti i pobožnosti te nada-
sve u poniznom služenju i u ljubavi. Vlast koju je Go-
spod Isus Krist povjerio crkvenim starješinama u naravi
se razlikuje od svjetovne vlasti.
Mt 20,25-28; 1 Pet 5,1-3
14. Crkvena stega je nužna za vraćanje odlutalih, duhovno
malaksalih i povrijeđenih vjernika, za zaštitu svjedočan-
stva i ugleda Gospodnjeg imena i Njegovog evanđelja, te
radi odstranjivanja prisutnog grijeha, koji može oneči-
šćavati cijelu zajednicu. Postupak crkvene stege treba
83
provoditi postupno, u punini bratske ljubavi i blagosti.
Prekršitelja treba najprije nasamo opomenuti ili ukoriti,
zatim, ako to ne prihvati, učiniti isto pred starješinskim
zborom crkve. Ako ni to ne odvrati brata ili sestru od
grijeha, udaljiti ga od stola Gospodnjega, na neko vrije-
me u ovisnosti od naravi prijestupa. Ako nakon svih ovih
mjera ne uslijedi iskreno pokajanje i traženje oprosta, i
počinitelj ostane tvrdog i okorjelog srca, može ga se traj-
no udaljiti iz duhovne zajednice vjernika, uz mogućnost
prisustvovanja bogoštovljima. Izostankom nekog vjerni-
ka s bogoštovlja tijekom razdoblja od šest mjeseci, bez
opravdanog razloga, može se smatrati da se je on sam
isključio iz crkvene zajednice vjerujućih.
Mt 18,15; 1 Kor 6,1-5
15. Crkveni odbor ili crkveni prezbiterij, kojeg sačinjavaju
pastor i nekoliko starješina, (ovisno o veličini mjesne cr-
kve), koje zajednica vjernika bira na određeno vrijeme,
odgovorni su za duhovni napredak zajednice i sve druge
ovozemaljske poslove crkve:
15.1. Služba naučavanja i propovijedanja Riječi Božje.
15.2. Organiziranje pouka za različite dobne skupine
mladih: mlađu djecu od četiri do sedam godina, od
sedam do dvanaest, od trinaest do sedamnaest i od
sedamnaest do dvadeset jednu. Pouke se organizi-
raju za odrasle vjernike u obliku crkvene biblijske
škole. Vjeroučitelji trebaju biti ispunjeni Duhom
Svetim, stručno osposobljeni i visoko motivirani, a
84
nastavni programi od crkvenog prezbiterija odo-
breni.
15.3. Organiziranje omladinskih sastanaka ima za svrhu
okupljanje mladeži radi bogoštovnog zajedništva i
vjerskog podučavanja te poduzimanja raznih podu-
hvata te općenito, radi duhovnog zajedništva i dru-
ženja.
15.4. Organiziranje sestrinskih grupa ima za svrhu oku-
pljanje sestara radi bogoštovnog zajedništva i nau-
čavanja, poduzimanja raznih poduhvata te općenito
radi duhovnog zajedništva i druženja.
15.5. Kućne se molitvene grupe, uz nadzor crkvenog sta-
riješinstva, okupljaju po domovima vjerničkih obi-
telji u raznim dijelovima grada ili naselja te oku-
pljaju manji broj vjernika, i one koji to još nisu, na
prikladno kućno bogoštovlje i duhovno zajedni-
štvo.
15.6. Organiziranje raznih radnih skupina za pojedine
službe i zadaće: za posjećivanje i pomaganje sta-
rih, bolesnih i siromašnih članova zajednice, za hu-
manitarni i socijalni rad, za održavanje crkvene
imovine, i tome slično.
15.7. Organiziranje službe misije i evangelizacije kao i
osnivanja novih crkava.
15.8. Ustrojavanje i upravljanje službom đakona i đako-
nisa.
15.9. Upravljanje crkvenom imovinom.
85
16. Mjesna crkvena zajednica je samostalna u svojoj upravi.
S drugim crkvama može tvoriti zajednicu crkava radi za-
jedničke i učinkovitije duhovne izgradnje crkvenih zaje-
dnica te različitih službi evanđelja: misije i evangeliza-
cije, bogoslovnog nauka i pripreme za pastirsku i drugu
službu, nakladničke, humanitarne i socijalne djelatnosti,
izgradnje i opremanja crkvenih zgrada za novoosnovane
crkvene zajednice i druge službe.
17. Bogoslužje evanđeoskih i pentekostalnih vjernika ima
sljedeći uobičajeni red:
Kratki pozdrav i uvodno čitanje ulomka
Svetoga pisma.
Zajednička duhovna pjesma.
Molitva.
Zajedničke duhovne pjesme i slavljenje, uz
pojedinačne i skupne molitve.
Svjedočanstva.
Čitanje ulomka iz Svetog pisma i propo-
vijed.
Molitva.
Zajednička duhovna pjesma i sakupljanje
dragovoljnog novčanog priloga.
Zaključna molitva, blagoslov i otpust.
18. Vjernici i njihove crkvene zajednice otvorene su za du-
hovno zajedništvo i suradnju s vjernicima drugih kršćan-
skih crkava temeljem Isusovog nauka tko nije protiv vas,
za vas je. Lk 9,50
86
11.
SLUŽBA I EVANGELIZACIJA
1. Vjerujemo u Božji poziv i svetopisamsko rukopolaganje
starješina i đakona koje služe i vode Crkvu. Biblija nas
uči da se trebamo, u pokornosti svojim starješinama, po-
svetiti zadobivanju drugih duša za Krista i da Ga svi za-
jedno proslavljamo sudjelujući u izgradnji zajednice
vjernika, Crkve - tijela Kristovog.
2. Utemeljena na Božjem pozivu i svetopisamskoj odredbi
našega Gospoda Isusa Krista, trostruka temeljna uloga
Crkva sastoji se:
2.1. U obožavanju i proslavljanju Boga
Iv 4,23-24
2.2. Evangelizaciji vlastite obitelji, susjedstva, naselja,
regije, zemlje, susjednih zemalja i cijelog svijeta
Mk 16,15-20
2.3. U izgradnji zajednice svetih i pravednih, uobličenih
u Kristovom savršenom liku i Tijelu
Ef 4,11-16
3. Bogoštovlje se iskazuje jedino Bogu Ocu, i Sinu i Duhu
Svetomu, preko posrednika Gospoda Isusa Krista, u pu-
nini vjere, nade i ljubavi, ponizno i s poštovanjem, gor-
87
ljivo i ustrajno, u svetom imenu Gospoda Isusa Krista, a
po Duhu Svetomu. Molitve se iskazuju za sve ono što je
volja Božja, za one koji su još živi ili će se roditi, ali ne i
za one koji su umrli.
4. Bogoslužja zajednice vjernika sastoje se od zajedničkog
čitanja ulomaka Svetog pisma, pjevanja psalama i pjesa-
ma duhovnog ozračja, proslavljanja i obožavanja Boga,
ispovijedanja vjere, propovijedi i vjerskog podučavanja,
molitava osobito za one vjernike koji imaju posebne du-
hovne i tjelesne potrebe, svjedočanstava osobnih isku-
stava nadnaravnog Božjeg djelovanja, prikupljanje daro-
va za siromašne te zajedničkog blagoslova.
5. Prvog dana u tjednu, u nedjelju, na Dan Gospodnji, vjer-
nici se okupljaju na svojim bogoštovljima i lomljenju
kruha, u trajni spomen na smrt i uskrsnuće našega Gos-
poda Isusa Krista. Vjernici taj dan posvećuju Gospodu
tako što počivaju u miru od svojih ovozemaljskih misli,
riječi, djela i razonoda, te se posvećuju bogoštovlju,
odnosno, molitvi, pjevanju psalama i kršćanskih himni,
čitanju, slušanju i proučavanju Svetoga pisma te razno-
vrsnim djelima milosrđa.
Dj 20,7;1 Kor 16,1-4
6. Krist je crkvi, kao svojoj Nevjesti, dao apostole, proroke,
evanđeliste, pastire i učitelje da opreme vjernike za izvr-
šavanje povjerene im službe izgradnje Tijela do jedinstva
u vjeri i spoznaji Sina Božjega i do mjere punine Kri-
88
stove. Sveti Duh djeluje u zajednici i kroz zajednicu vjer-
nika stanujući u svakom preporođenom vjerniku, vodeći
ih u svaku istinu, otkrivajući im Krista, preobražujući ih
do mjere savršenog čovjeka.
Ef 4,11
7. Gospod Isus Krist je tijekom svoje ovozemaljske službe
podučavao. Stoga je svim svojim sljedbenicima naložio
da sve narode učine Njegovim učenicima. Nakon silaska
Duha Svetoga svi novoobraćenici su primali puni krš-
ćanski nauk, kako bi im vjera, pobožnost i služba Bogu
počivala na zdravom nauku. Stoga je trajna obveza sva-
kog vjernika napredovati prema punini znanja vjere pre-
ma udijeljenoj milosti Božje.
Mt 4,23; Mt 28,19; Dj 2,40; Dj 3,2;
Dj 19,9-10; Dj 20,20
89
12.
BOŽANSKO ISCJELJENJE
1. Vjerujemo u božansko ozdravljenje bolesnika kao privi-
legij današnjih kršćana. Ozdravljenje primamo po Kri-
stovim mukama i Njegovom smrti na križu, kao žrtve
okajnice za naše grijehe i izmirenja s Bogom.
2. Božansko iscjeljenje je sastavni dio Evanđelja. Oslobo-
đenje od bolesti omogućeno nam je Kristovim ispašta-
njem i mučeništvom i predstavlja povlasticu svih onih
koji u to vjeruju.
3. Božansko iscjeljenje nam je izričito obećavano u Svetom
pismu. Smrt se, međutim, ne može izbjeći i svako ljud-
sko biće je mora iskusiti, osim onih čija će se tijela o Po-
novnom Kristovom dolasku, u tren oka, na posljednji
glas trublje - promijeniti.
4. Isus Krist je iscijelio sve koji su došli k njemu u poniznoj
vjeri.
5. Bog se otkriva kao davalac zdravlja, tjelesnog, emocio-
nalnog i duhovnog.
6. Volja Božja je da svaki vjernik temeljem svoje vjere,
usrdne i uporne molitve, iskusi božansko iscjeljenje.
7. Vjernici mogu tražiti i prihvaćati suvremenu medicinsku
pomoć koja se ne protivi moralnom nauku Svetog pisma.
Iz 53,4-5; Mt 8,16-17; Jak 5,14-16
90
13.
BLAŽENA NADA USKRSNUĆA
1. Vjerujemo u blagoslovljenu nadu Uzašašća sveopće Cr-
kve prije ponovnog Kristovog dolaska. U tom trenutku
budućnosti, svi vjernici, koji su već umrli, ustat će iz
svojih grobova i biti uzneseni, zajedno s tada živućim kr-
šćanima, i biti vječno sjedinjeni s Gospodom.
2. Uskrsnućem će svi u jednom jedinom trenutku dobiti
neraspadljivo i neprolazno tijelo, zajedno sa svima oni-
ma koji su živjeli do trenutka Kristovog ponovnog do-
laska. To je neposredna i blagoslovljena blažena nada
svih vjernika i cijele Crkve.
1 Sol 4,16-17; Rim 8,23; Tit 2,13;
1 Kor 15,51-52
91
14.
TISUĆUGODIŠNJE KRISTOVO KRALJEVSTVO
1. Vjerujemo u milenijsku vladavinu Isusa Krista kada će
se vratiti sa Svojim svetima tijekom Njegova Ponovnog
dolaska. Tada će početi Njegova milosrdna vladavina ze-
mljom u trajanju od tisuću godina. Ova će milenijska
vladavina donijeti izbavljenje narodu Izraelskom i dovest
će do uspostave sveopćeg mira.
Ez 37,21-22; Sef 3,19-20; Rim 11,26-27;
Iz 11,6-9; Ps 72,3-8; Mih 4:3,4
2. Ponovni dolazak Gospoda Isusa Krista uključuje Uzašaš-
će svetih, što je naša blagoslovljena nada, te vidljivi Kri-
stov povratak s Njegovim svetima radi Njegove tisućlje-
tne vladavine na zemlji.
Zah 14,5 Mt 24,27; Mt 24,30; Otk 1,7;
Otk 19,11-14; Otk 20,1-6
3. Sotona će biti bačen u tamnicu i svezan tijekom milenija.
Nakon toga, bit će pušten da zavede narod s četiri kraja
zemlje i da ih skupi za boj. Oganj s neba će sići i sve ih
progutati, a Đavao će biti bačen u ognjeno i sumporno
jezero, gdje su također Zvijer i lažni Prorok.
Otk 20,7
92
15.
POSLJEDNJI SUD
1. Vjerujemo da će se svima onima koji su izrijekom odbili
Isusa Krista kao svoga Spasitelja i Gospoda dogoditi
veliki Božji sud posljednjeg Dana. Njima će biti suđeno
za njihove grijehe i bit će osuđeni na vječnu kaznu u
ognjenom jezeru.
2. Nakon razdoblja Milenija, svi oni koji su umrli u grijehu,
uskrsnut će radi dolaska na Posljednji sud, koji će se odr-
žati pred velikim bijelim prijestoljem, da bi bili suđeni
po svojim djelima. Ovo je drugo uskrsnuće.
3. Na Dan koji je odredio Bog još prije postanja svijeta,
Bog će po Gospodu Isusu Kristu suditi žive i mrtve, lju-
de koji su živjeli kao i pale anđele. Tada će svi odgova-
rati za svoje misli, riječi i djela što su ih činili za života.
4. Svi oni koji su u vjeri prihvatili žrtvu Gospoda Isusa Kri-
sta i po njoj živjeli svoj život, bit će opravdani od svih
svojih grijeha, pribrojeni zboru pravednika te sabrani za
život vječni, na mjestu blaženstva koje je pripremio Go-
spod Isus Krist za sve one koji ga ljube.
5. Svi koji se god ne budu našli upisani u knjizi života, bit
će bačeni, zajedno s Đavolom i njegovim anđelima, sa
Zvijeri i lažnim Prorokom, u neugasivo ognjeno jezero
93
koje gori sumporom, i to je druga smrt, i vječna kazna za
zle.
6. Oganj vječni je pripremljen od postanja svijeta za đavola
i njegove anđele, ali ne i za grješnike. Odlazak u vječnu
muku je protiv Božjeg nauma.
Mt 25,46; Mt 25,41Mk 9,43-48;
Otk 19,20; Otk 20,11-15;
Otk 21,8,; Ez 33,11
94
16.
NOVO NEBO I NOVA ZEMLJA
1. Vjerujemo i radosno iščekujemo na kraju vremenâ savr-
šeno Novo nebo i Novu zemlju. To Krist priprema za sve
pravednike koji su Ga prihvatili kao svog Spasitelja i
Gospoda. Živjet ćemo i stanovati s Njim zauvijek nakon
Njegove milenijske vladavine na zemlji. I tako ćemo za-
uvijek biti s Gospodom!
2. Očekujemo, prema njegovom obećanju, nova nebesa i
novu zemlju u kojima prebiva pravednost.
Iz 65,17; 2 Pt 3,13; Otk 21; Otk 22
3. Ljudski jezik je suviše slab da opiše konačno stanje vje-
rujućih, jer što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje
ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.
1 Kor 2,9-10
4. Evo stana Božjeg među ljudima! Bog će stanovati s nji-
ma: oni će biti njegov narod, i on će biti Bog s njima. I
otrt će svaku suzu s očiju njihovih. Smrti više neće biti;
ni žalosti, ni jauka, ni muke više neće biti. Jer, prijašnje
nestade.
Otk 21,3-7
5. - A Duh i Zaručnica vele: „Dođi!“
- Doista, dolazim uskoro!
- Amen! Dođi, Gospodine, Isuse! Otk 22,17; Otk 22,20
97
LAUSANNSKI ZAVJET
UVOD
Mi, pripadnici Crkve Isusa Krista, iz više od 150 naroda,
sudionici Međunarodnog kongresa za evangelizaciju svijeta u
Lausanni, zahvaljujemo Bogu na daru spasenja i radujemo se
u zajedništvu s njim i jedni s drugima, na koje nas je pozvao.
Duboko smo dirnuti svime što Bog čini u ovom vremenu, po-
taknuti smo na pokoru zbog vlastitih padova i izazvani ne-
dovršenom zadaćom na planu evangelizacije. Vjerujemo da je
Evanđelje radosna vijest namijenjena cijelom svijetu i odlučni
smo u tome da je, po Božjoj milosti i pokornosti Kristovoj za-
povjedi, proglasimo svemu svijetu te u svim narodima učini-
mo njegove učenike. Stoga, želimo potvrditi svoju vjeru i svo-
ju odlučnost obznanjujući ovaj zavjet.
1.
BOŽJI PLAN
Ispovijedamo vjeru u jednoga i vječnog Boga, Stvoritelja i
Gospodara svijeta, Oca, Sina i Duha Svetoga, koji upravlja
svime po naumu svoje volje. On je iz svijeta pozivao svoj na-
rod i slao ga natrag u svijet da mu bude slugom i svjedokom,
za širenje svoga kraljevstva i izgradnju Kristova Tijela na sla-
vu svoga imena. Sa stidom ispovijedamo da smo često porica-
li svoj poziv i zakazivali u svome poslanju prilagođavajući se
svijetu ili od njega se odvajajući. Ipak, radujemo se što je u
nama ostala svijest o dragocjenosti Evanđelja i onda kad smo
98
bili vođeni zemaljskim porivima. Naša je zadaća učiniti da to
bogatstvo bude prepoznato u snazi Duha Svetoga koji nas
obnovom posvećuje.
Iz 40,28; Mt 28,19; Ef 1,11; Dj 15,14; Iv 17,6,18;
Ef 4,12; 1 Kor 5,10; Rim 12,2; 2 Kor 4,7
2.
AUTORITET I SNAGA BIBLIJE
Ispovijedamo božansko nadahnuće, istinitost i autoritet ka-
ko Starog tako i Novog zavjeta u svojoj cjelovitosti kao jedne
i jedine objavljene i zapisane Božje riječi, bez pogreške u sve-
mu što tvrdi, jedinom i nezabludivom putu vjere i djelovanja.
Vjerujemo također u snagu Božje riječi u ispunjenju Božjeg
spasenjskog plana. Poruka Biblije namijenjena je cijelom čo-
vječanstvu. Božja objava u Kristu i u Pismu je nepromjenlji-
va. Po njoj Duh Sveti govori i danas. Ona rasvjetljuje um Bo-
žjih ljudi u svakoj kulturi, kako bi dokučili Božju istinu svo -
jim očima i objavili cijeloj Crkvi svekoliku mudrost Božju.
2 Tim 3,16; 2 Pet 1,21; Iv 10,35; Iz 55,11; 1 Kor 1,21;
Rim 1,16; Mt 5,17,18; Juda 3; Ef 1,17.18; 3, 10.18
3.
KRISTOVA JEDINSTVENOST I OPĆENITOST
Ispovijedamo samo jednog Spasitelja i samo jedno Evan-
đelje, premda prepoznajemo raznolikost evanđeoskih pristupa.
Vjerujemo da svi ljudi posjeduju neki oblik spoznaje o Bogu
po Božjoj objavi u prirodi. Ipak, pobijamo da je ta spoznaja
99
dovoljna za spasenje, jer čovjek svojom nepravednošću niječe
istinu. Odbacujemo također, kao protivno Kristu i Evanđelju
sve pretpostavke i razmatranja koja podrazumijevaju da Krist
govori kroz sve religije i ideologije. Isus Krist, jedini je Bo-
gočovjek, koji je sebe predao za otkup grešnog čovjeka i jedi-
ni je posrednik između Boga i čovjeka. Nema drugog imena
po kojemu se možemo spasiti. Svi ljudi propadaju zbog grije-
ha, ali Bog ljubeći svakog čovjeka ne želi da itko propadne,
već da se svi obrate. Oni koji odbacuju Krista, odbacuju ra-
dost spasenja i sami sebe osuđuju na vječnu odvojenost od
Boga.
Proglašavanje Krista “Spasiteljem svijeta” ne znači da je
samim tim čitavo čovječanstvo automatski i konačno spašeno,
a još manje da sve religije omogućavaju spasenje. Naprotiv,
naviještanje Krista znači proglašavati ljubav Božju grešnom
svijetu i poziv svima da se obrate Spasitelju i Gospodinu u
svesrdnom osobnom predanju u pokajanju i vjeri. Isus Krist je
uzvišen iznad svakog drugog imena i žudno iščekujemo dan
kad će mu se svako koljeno pokloniti i svaki ga jezik priznati
Gospodinom.
Gal 1,6-9; Rim 1,18-32; 1 Tim 2,5.6; Dj 4,12; Iv 3,16-19; 2 Pt 3,9;
2 Sol 1,7-9; Iv 4,42; Mt 11,28; Ef 1,20.21; Fil 2,9-11
4.
SUŠTINA EVANGELIZACIJE
Evangelizirati znači naviještati Radosnu vijest o tome da je
Isus Krist umro za naše grijehe, da je uskrsnuo od mrtvih su-
100
kladno Pismima, i da kao Kralj i Gospodin pruža oproštenje
grijeha i Dar osloboditelja svima onima koji se kaju i koji uz-
vjeruju. Kršćanska prisutnost u svijetu neophodna je za evan-
gelizaciju, kao što je neophodan i onaj oblik dijaloga koji ide s
tim da pozornim osluškivanjem dokuči stvarnost. No, suština
evangelizacije prije svega znači naviještanje povijesnog i bib-
lijskog Krista Spasiteljem i Gospodinom, u cilju poticanja lju-
di da mu priđu i budu pomireni s Bogom. U proklamaciji
evanđeoskog poziva nemamo slobodu zatajiti cijenu učeni-
štva. Isus i danas zahtijeva da se oni koji ga žele slijediti odre-
knu sebe sami, uzmu svoj križ i poistovjete s novim zajedni-
štvom. Rezultat evangelizacije uključuje poslušnost Kristu,
priključenje njegovoj crkvi i odgovorno služenje u svijetu.
1 Kor 15,3.4; Dj 2,32-39; Iv 20,21; 1 Kor 1,23; 2 Kor 4,5; 5,11-20;
Lk 14,25-33; Mk 8,34; Dj 2,40.47; Mk 10,43-45
5.
KRŠĆANSKA DRUŠTVENA ODGOVORNOST
Vjerujemo da je Bog i Stvoritelj i Sudac svih ljudi. Stoga
smo dužni širiti njegovu zauzetost pravednošću i pomirenjem
cijeloga ljudskog društva te oslobođenjem čovjeka od svake
vrste tlačenja. Budući da je ljudski rod stvoren na sliku Božju,
svaki pojedinac, bez razlike na rasu, religiju, boju kože, kul-
turu, stalež, spol ili dob, posjeduje prirođeno dostojanstvo,
zbog kojeg zavrjeđuje poštovanje, i ne smije biti izrabljivan. I
u ovome izražavamo duboku pokoru zbog vlastita nemara i
zbog toga što smo promatrali evangelizaciju i društvena pita-
nja, kao međusobno isključive pojave. Premda pomirenje me-
101
đu ljudima ne uključuje i istovremeno pomirenje s Bogom, a
društvena djelatnost nije istovjetna evangelizaciji, niti je poli-
tičko oslobođenje jednako spasenju, ipak tvrdimo da je evan-
gelizacija i društvenopolitičko uključenje dio naših sveuku-
pnih kršćanskih dužnosti, jer su obje izraz doktrine o Bogu i
čovjeku, ljubavi prema bližnjemu te poslušnosti prema Isusu
Kristu. Evanđeoska poruka sadrži također osobu svakog obli-
ka otuđenja, tlačenja i diskriminacije. Stoga se ne bismo
smjeli plašiti javnog razotkrivanja zla i nepravde bilo gdje se
oni pojavili. Prihvaćanjem Krista ponovo se rađamo u novi ži-
vot u njegovu kraljevstvu nije nam dužnost samo pokazivati
već i širiti pravednost usred nepravednosti svijeta. Vjera koju
ispovijedamo mora nas preobražavati u cjelovitost osobne i
društvene odgovornosti. Vjera bez djela je mrtva.
Dj 17,26.31; Post 18,25; Iz 1,17; Ps 45,7; Post 1,26.27; Jak, 3,9;
Lev 19,18; Lk 6,27.35;Jak 2,14-26; Iv 3,3.5;
Mt 5,20; 6,33; 2 Kor 3,18; Jak 2,20
6.
CRKVA I EVANGELIZACIJA
Izjavljujemo da Krist šalje svoj otkupljeni narod u svijet
kao što je Otac poslao njega, te da Bog od svojeg naroda za-
htijeva duboko i predano posvećenje. Stoga moramo izaći iz
svojih crkvenih geta i prožeti nekršćansko društvo. U poslanju
Crkve, evangelizacija zauzima prvo mjesto. Evangelizacija
svijeta podrazumijeva da cijela Crkva čitavom svijetu prenese
102
potpuno Evanđelje. Crkva je u središtu Božjeg plana i odre-
đena je za širenje Evanđelja. Crkva koja propovijeda križ, mo-
ra i sama biti označena križem. Ona postaje kamenom spotica-
nja u zadaći evangelizacije kad izda Evanđelje ili kad joj ne-
dostaje živa vjera u Boga, autentična ljubav prema bližnjem
odnosno neokaljano poštenje u svim djelatnostima, uključu-
jući promidžbu i financije. Crkva je prije svega zajednica Bo-
žjih ljudi, a ne institucija i ne smije se poistovjetiti ni s je-
dnom određenom kulturom, društvenim ili političkim susta-
vom, ni ljudskom ideologijom.
Iv 17,18; Mt 28,19.20; Dj 1,8; 20,27; Ef 1,9.10; 3,9-11;
Gal 6,14.17; 2 Kor 6,3.4; 2 Tim 2,19-21; Fil 1,27
7.
SURADNJA U EVANGELIZACIJE
Izjavljujemo da je vidljivo jedinstvo Crkve u istini, Božja
volja. Evangelizacija nas poziva u jedinstvo, jer jedinstvo
osnažuje naše svjedočanstvo, kao što naša razdijeljenost po-
driva evanđeosku poruku pomirenja. Primjećujemo da neke
forme organizacijskog udruživanja ne promiču evangelizaciju.
Stoga, bismo mi koji dijelimo istu biblijsku vjeru morali biti
združeni u zajedništvu, radu i svjedočenju. Priznajemo da je
naše svjedočenje često bivalo zasjenjeno grešnim individuali-
zmom i nepotrebnim dupliciranjem. Zavjetujemo se u traganju
za dubljim jedinstvom u istini, klanjanju, svetosti i poslanju.
Potičemo razvoj regionalnih i funkcionalnih suradnji zbog
103
promidžbe poslanja Crkve i u svrhu strateškog planiranja, kao
i u svrhu uzajamnog ohrabrivanja i razmijene sredstava i isku-
stava.
Iv 17,21.23; Ef 4,3.4; Iv 13,35;
Fil 1,27; Iv 17,11-23
8.
CRKVE U SURADNJI NA PLANU EVANGELIZACIJE
Radujemo se buđenju novog razdoblja u misijskim nasto-
janjima. Vodeća uloga zapadnih misija naglo nestaje. Bog po-
diže, usred mladih crkvi, nova i moćna sredstva za evangeli-
zaciju svijeta, pokazujući na taj način da je odgovornost za
evangelizaciju zadaća cijelog Kristovog Tijela. Sve bi Crkve
trebale pitati kako Boga tako i same sebe, što im je činiti u ci-
lju evangelizacije svojih područja i slanja misionara u druge
dijelove svijeta. Preispitivanje vlastite odgovornosti i uloge u
misijskim zalaganjima mora biti stalno. Tako će se razviti su-
radnja među crkvama i postat će vidljiva sveopća narav Cr-
kve. Zahvaljujemo Bogu također na institucijama koje prevo-
de Bibliju, bave se teološkom poukom, rade u sredstvima jav-
nog priopćavanja, izdaju kršćansku literaturu, evangeliziraju,
rade u misijama, obnavljaju crkve i djeluju u drugim specifi-
čnim područjima. I te institucije bi također trebale stalno prei-
spitivati svoju učinkovitost kao dio sveukupne misije Crkve.
Rim 1,8; Fil 1,5; 4,15; Dj 13,1-3; 1 Sol 1,6-8
104
9.
HITNOST EVANGELIZACIJE
Više od dvije milijarde i šest stotina milijuna ljudi, a to je
više od dvije trećine ljudskog roda, nije još evangelizirano.
Stidimo se što je tako golem broj ljudi zanemaren i to je za-
mjerka svima nama i svoj Crkvi. U mnogim dijelovima svijeta
prisutno je otvaranje, kako još nije postojalo, prema Gospodi-
nu Isusu Kristu. Uvjereni smo da je ovo trenutak za crkve i cr-
kvene organizacije da gorljivo mole za spasenje neevangelizi-
ranog dijela svijeta i da pokrenu nova nastojanja na planu
evangelizacije. Katkad će biti nužno smanjiti broj stranih mi-
sionara i financijsku potporu na područjima koja su već evan-
gelizirana, kako bi se potaknulo osamostaljivanje nacionalnih
crkava i oslobodila sredstva za evangelizaciju nedosegnutih
područja. Misionari bi se trebali kretati unutar svih šest konti-
nenata, u duhu poniznog služenja. Krajnji cilj bi trebao biti, u
najskorije vrijeme i svim raspoloživim sredstvima, da svaka
osoba ima mogućnost čuti, razumjeti i prihvatiti Evanđelje.
Ne možemo očekivati postignuće ovoga cilja bez žrtava. Svi
smo potreseni siromaštvom milijuna ljudi i uznemireni ne-
pravdom koja uzrokuje takvo stanje. Mi, koji živimo u izobi-
lju, smatramo nezahtijevno življenje svojom dužnošću, kako
bi smo darežljivije mogli pomagati kako u humanitarnim tako
i u evangelizacijskim nastojanjima.
Iv 9,4; Mt 9,35-38; Rim 9, 1-3; 1Kor 9,19-23; Mk 16,15; Iz 58,6.7;
Jak 1,27; 2,1-9; Mt 25,31-46; Dj 2,44.45; 4,34.35
105
10.
EVANGELIZACIJA I KULTURA
Razvoj strategije za evangelizaciju svijeta zahtijeva pri-
mjenu novih i maštovitih metoda. Uz Božju pomoć podići će
se crkve duboko ukorijenjene u Kristu i bliske svojoj kulturi.
Kulturu treba uvijek prosuđivati i sučeljavati sa Svetim pi-
smom. Budući da je čovjek Božje stvorenje, neki oblici njego-
ve kulture bogate su ljepotom i dobrotom. Zbog razdvojenosti
s Bogom, njegova je kultura okaljana grijehom i neki njezini
oblici su plod demonskih utjecaja. Evanđelje ne stavlja jednu
kulturu iznad druge, nego ih vrednuje vlastitim mjerilom isti-
ne i pravednosti, ističući apsolutne moralne vrijednosti kao te-
melj svake kulture. Misije su često donosile, zajedno sa Evan-
đeljem, stranu kulturu, tako da su se crkve vezivale uz određe-
nu kulturu umjesto uz Sveto Pismo. Navjestitelji Kristova
evanđelja moraju se ponizno lišiti svega, izuzev osobne auten-
tičnosti, kako bi mogli postati slugama, dok crkve moraju pre-
obražavati i obogaćivati svaku kulturu, i to sve na slavu Bo-
žju.
Mk 7,8.9.13; Post 4,21.22; 1 Kor 9,19-23; Fil 2,5-7; 2 Kor 4,5
11.
ODGOJ I VODSTVO
Priznajemo da smo često težili mnogobrojnosti Crkve na
račun njezine dubine, izdvajajući evangelizaciju od izvorišta
snage kršćanstva. Priznajemo također, da su neka naša misij-
106
ska nastojanja zatajila u pripremi i poticanju vođa nacionalnih
crkava u preuzimanju svojih odgovornosti.
Zastupamo ideju da se svaka crkva osamostali i ukorijeni i
da stekne svoje vođe koji će demonstrirati kršćanski način
vodstva, ne vlašću već služenjem. Svjesni smo velike potrebe
u poboljšanju teološke naobrazbe, osobito za crkveno vod-
stvo. U svakoj zemlji i kulturi morao bi postojati učinkovit
program za obučavanje pastora i laika u crkvenom nauku,
učeništvu, evangelizaciji, dušobrižništvu i služenju. Ovakvi se
programi ne bi smjeli oslanjati na stereotipnu metodologiju,
nego se trebaju razvijati kao posljedica mjesne kreativne inici-
jative na temelju biblijskog predloška.
Kol 1,27.28; Dj 14,23; Tit 1,5.9; Mk 10,42-45; Ef 4,11,12
12.
DUHOVNI SUKOB
Vjerujemo da smo uključeni u stalnu duhovnu borbu s vla-
stima i silama zla, koje nastoje razoriti Crkvu i spriječiti je u
nastojanjima na evangelizaciji svijeta. Znamo da nam se valja
opremiti Božjim oružjem kako bismo tu bitku mogli izvojeva-
ti duhovnim oružjem istine i molitve. Jer, prepoznajemo dje-
lovanje našeg neprijatelja, ne samo u lažnim ideologijama ko-
je se nalaze izvan Crkve, nego i unutar Crkve u pojavama laž-
nih evanđelja kao poslijedica izvrtanja Pisma i stavljanja čo-
vjeka na mjesto Boga. Stoga je nužan oprez i odlučno nesla-
ganje s lažju, kako bi se sačuvala biblijska istina. Priznajemo
107
da ni mi sami nismo imuni od svjetovnih misli i djela te ustu-
panja sekularizmu. Primjerice, premda je pozorno proučava-
nje brojčanog i duhovnog porasta Crkve opravdano i drago-
cjeno, ipak smo to ponekad zanemarivali. U drugim slučajevi-
ma, poticani željom da osiguramo prihvaćanje Evanđelja, pri-
lagođavali smo evanđeosku poruku, manipulirali svoj slušate-
lje tehnikom pritisaka, neopravdano postajući zaokupljeni sta-
tistikama, čak i služeći se njima na nečastan način. Sve je to
plod svjetovnog. Crkvi je mjesto u svijetu, ali svijetu nije mje-
sto u Crkvi.
Ef 6,12; 2 Kor 4,3.4; Ef 6,11.13-18; 2 Kor 10,3-5;
1 Iv 2,18-26; 4,1-3; Gal 1,6-9; 2 Kor 2,17;
4,2; Iv 17,15
13.
SLOBODA I PROGONSTVO
Dužnost svake Bogom dane vlade je osigurati uvijete mira,
pravde i slobode, u kojima će omogućiti Crkvi da sluša Boga,
da služi Gospodinu Kristu i propovijeda Evanđelje bez zapre-
ka. Stoga molimo vođe svih zemalja i pozivamo ih da omo-
guće slobodu misli i savjesti, slobodu vjeroispovijesti i promi-
džbe religije u skladu s voljom Božjom i Općom deklaracijom
o pravima čovjeka. Izražavamo svoju duboku zabrinutost za
one koji su nepravedno zatvarani, a osobito za našu braću i se-
stre koji trpe zbog svjedočanstva za Gospodina Isusa. Obeća-
vamo moliti i djelovati u cilju njihova oslobađanja. Istovreme-
no odbijamo biti zastrašeni njihovom sudbinom. Uz pomoć
108
Božju i mi ćemo se usprotiviti svakoj nepravdi i ostati vjerni
Evanđelju, pod svaku cijenu. Ne zaboravljamo Isusovu opo-
menu o tome da su progonstva neizbježna.
1 Tim 1,1-4; Dj 4,19; Kol 3,24; Heb 13,1-3; Lk 4,18;
Gal 5,11; 6,12; Mt 5,10-12; Iv 15,18-21
14.
SNAGA DUHA SVETOGA
Vjerujemo u snagu Duha Svetoga. Otac je poslao svoga
Duha da dade svjedočanstvo za svoga Sina. Bez njegovog
svjedočanstva naše je beskorisno. Svijest o grijehu, vjera u
Krista, novo rođenje i duhovni rast, njegovo su djelo. Pored
toga, Duh Sveti je misionarski duh i zato se evangelizacija
spontano rađa iz Crkve ispunjene Duhom. Crkva koja nije mi-
sijska proturječi samoj sebi i sputava Duh. Evangelizacija svi-
jeta postat će stvarnost tek onda kad Duh obnovi Crkvu u isti-
ni i mudrosti, vjeri, svetosti, ljubavi i sili. Stoga pozivamo sve
kršćane da mole za prisutnost suverenog Duha Božjeg, kako
bi svi njegovi plodovi bili vidljivi u njegovom narodu oboga-
ćujući tako Kristovo Tijelo. Tek tada će Crkva postati kori-
snim oruđem u Božjim rukama i cijela će zemlja čuti njegov
glas.
1 Kor 2,4; Iv 15,26.27; 16,8-11; 1 Kor 12,3; Iv 3,6-8; 2 Kor 3,18;
Iv 7,37-39; 1 Sol 5,19; Dj 1,8; Ps 85,4-7; 67,1-3;
Gal 5,22.23; 1 Kor 12,4-31; Rim 12,3-8
109
15.
KRISTOV PONOVNI DOLAZAK
Vjerujemo da će se Isus Krist osobno i vidljivo vratiti, sil-
no i slavno, kako bi dovršio spasenje i sud. Ovo obećanje je
daljnji poticaj evangelizaciji, jer imamo na umu da razdoblje
između Kristova uzašašća i ponovnog dolaska mora biti obi-
lježeno poslanjem Božjeg naroda, kojemu nije dopušteno stati
prije svršetka. Također se sjećamo njegovog upozorenja da će
ustati lažni učitelji pod Kristovim imenom i lažni proroci kao
preteče Antikrista. Zato odbacujemo, kao preuzetan san i plod
čovjekove oholosti, utopiju o ostvarenju savršenog društva na
ovom svijetu. Kao kršćani pouzdajemo se žudno iščekujemo
taj Dan; nova nebesa i novu zemlju gdje će prebivati pravda i
gdje će Bog kraljevati zauvijek. U međuvremenu predajemo
se u službu Kristu i ljudima, u radosnoj podložnosti njegovoj
vlasti sve do kraja života.
Mk 14,62; Heb 9,28; Mk 13,10; Dj 1,8-11; Mt 28,20; Mk 13,21-23;
Iv 2,18; 4,1-3; Lk 12,32; Otk 21,1-5; 2 Pt 3,13; Mt 28,18
ZAKLJUČAK
Stoga, u svjetlu naše vjere i odlučnosti, sklapamo ovaj sve-
čani zavjet s Bogom i jedni s drugima, u nakani da molimo,
planiramo i radimo zajedno na evangelizaciji cijeloga svijeta.
Pozivamo i druge da nam se u tome pridruže. Neka nam Bog
pomogne svojom milošću i na svoju slavu kako bismo ostali
vjerni ovome zavjetu! Amen, aleluja!
110
MANILSKI PROGLAS
DVADESET JEDNA POTVRDA MANILSKOG PROGLASA
1. Potvrđujemo svoju kontinuiranu predanost Lausannskom
zavjetu kao temelju naše suradnje u Lausannskom pokretu.
2. Potvrđujemo da nam je Bog u Svetom pismu Staroga i No-
voga zavjeta dao autoritativnu objavu svoga karaktera i
volje, svojih otkupiteljskih djela i njihovo značenje, te na-
log za misiju.
3. Potvrđujemo da je biblijsko evanđelje Božja trajna poruka
našemu svijetu i odlučujemo braniti, naviještati i ostvariti
ga.
4. Potvrđujemo da su ljudi, iako stvoreni na Božju sliku,
grješni i krivi, te izgubljeni bez Krista: ta istina neminovno
prethodi evanđelju.
5. Potvrđujemo da je povijesni Isus i proslavljeni Krist jedna
te ista osoba, i da je taj Isus Krist apsolutno jedinstven, jer
je on sam utjelovljeni Bog, onaj koji je ponio naše grijehe,
pobjednik nad smrću i nadolazeći sudac.
6. Potvrđujemo da je na križu Isus Krist bio umjesto nas, po-
nio naše grijehe i umro za nas; te jedino radi toga Bog
voljno oprašta onima koji se pokaju i povjeruju.
7. Potvrđujemo da druge religije i ideologije nisu alternativni
putovi do Boga te da ljudska duhovnost, ako ju Krist nije
otkupio, ne vodi do Boga, već u osudu, jer je Krist jedini
Put.
111
8. Potvrđujemo da moramo vidljivo pokazivati Božju ljubav
brinući za one kojima je uskraćena pravda, dostojanstvo,
hrana i utočište.
9. Potvrđujemo da naviještanje Božjega kraljevstva pravde i
mira zahtijeva obznanjivanje svih nepravda i potlačivanja,
kako osobnih tako i društvenih; nećemo ustuknuti od tog
proročkog svjedočenja.
10. Potvrđujemo da je svjedočanstvo Duha Svetoga o Kristu
nužno za evangelizaciju; bez tog nadnaravnog djela nije
moguće ni novo rođenje ni nov život.
11. Potvrđujemo da duhovna borba zahtijeva duhovna oružja;
jednako moramo propovijedati Riječ u sili Duha i posto-
jano moliti da možemo izvojevati Kristovu pobjedu nad
zlim silama i poglavarstvima.
12. Potvrđujemo da je Bog čitavoj Crkvi i svakom njezinom
članu povjerio zadatak obznanjivanja Krista po svemu svi-
jetu; čeznemo vidjeti sve laike i ordinirane ljude mobilizi-
rane i obučene za taj zadatak.
13. Potvrđujemo da mi koji se nazivamo udovima Tijela Kri-
stova moramo u svom zajedništvu nadilaziti rasne, spolne i
staleške prepreke.
14. Potvrđujemo da su darovi Duha dodijeljeni svim ljudima,
ženama i muškarcima, te da se njihovo partnerstvo u evan-
gelizaciji mora prihvatiti radi općeg dobra.
15. Potvrđujemo da mi koji naviještamo evanđelje moramo ga
pokazivati primjerom, svetim i ljubavlju ispunjenim življe-
njem; u suprotnom naše svjedočanstvo gubi vjerodostoj-
nost.
112
16. Potvrđujemo da se svaka kršćanska zajednica mora okre-
nuti prema svom lokalnom društvu evangelizacijskim svje-
dočenjem i milosrdnim služenjem.
17. Potvrđujemo nužnu potrebu da crkve, misijske i druge
kršćanske organizacije surađuju u evangelizaciji i društve-
nom djelovanju, odbacujući natjecanje i izbjegavajući opo-
našanje.
18. Potvrđujemo svoju dužnost proučavanja društva u kojemu
živimo, radi razumijevanja njegovih struktura, vrijednosti i
potreba, te razvijanja odgovarajuće misijske strategije.
19. Potvrđujemo da je evangelizacija svijeta nužna i da je mo-
guće zahvaćanje naroda nedosegnutih evanđeljem. Stoga
odlučujemo da ćemo se s novim elanom tijekom poslije-
dnjeg desetljeća dvadesetoga stoljeća posvetiti tim zadaci-
ma.
20. Potvrđujemo svoju solidarnost s onima koji trpe radi evan-
đelja, i pazit ćemo da i sami budemo spremni za tu mo-
gućnost. Posvuda ćemo nastojati promicati vjersku i politi-
čku slobodu.
21. Potvrđujemo da Bog poziva cijelu Crkvu da čitavom svije-
tu prenese potpuno evanđelje. Stoga odlučujemo naviješta-
ti evanđelje vjerno, uporno i požrtvovno dok on ne dođe.
113
A.
POTPUNO EVANĐELJE
Evanđelje je radosna vijest o Božjem spasenju od sile zla,
uspostavljanju njegova vječnog kraljevstva i njegove konačne
pobjede nad svime što se protivi njegovoj svrsi. U svojoj ljubavi
Bog je ovo naumio učiniti prije nego li je postao svijet i utjecao
na njegov oslobađajući plan nad grijehom, smrću i sudom kroz
smrt našega Gospodina Isusa Krista. Krist je taj koji nas čini
slobodnima i ujedinjuje nas u svom otkupljenom zajedništvu.
Kol 2,15; 1 Kor 15,24-28; Ef 1,4; Kol 1,19; Tit 2,14
1.
NAŠA LJUDSKA NEVOLJA
Obvezni smo propovijedati potpuno evanđelje, to jest, biblij-
sko evanđelje u njegovoj punini. Da bismo to činili trebamo ra-
zumjeti zašto je evanđelje potrebno ljudskim bićima.
Ljudi i žene imaju istinsko dostojanstvo i vrijednost jer su
stvoreni na sliku Božju da bi ga poznavali, voljeli i služili mu.
No kroz grijeh je svaki dio njihove ljudskosti izopačen. Ljudska
su bića postala egoistična, buntovnici koji misle samo na sebe,
koji ne vole Boga ni bližnjega kao što bi trebali. Posljedično,
otuđeni su i od svoga Stvoritelja i od ostatka njegova stvorenja,
što je osnovni uzrok bola, smetenosti i usamljenosti od koje
mnogi ljudi danas pate. Grijeh također često izbija u protudru-
štvenom ponašanju, u nasilnom iskorištavanju drugih, te u iscr-
pljivanju zemaljskih resursa nad kojima je Bog postavio ljude i
114
žene kao svoje upravitelje. Čovječanstvo je, nedvojbeno, krivo i
na širokom je putu koji vodi uništenju.
Iako je Božja slika u ljudskim bićima iskrivljena, ona su još
uvijek sposobna za ljubav i razvijanje odnosa, plemenita djela i
divnu umjetnost. Pa ipak, čak je i najizvrsnije ljudsko postignu-
će ozbiljno nagrđeno i nikome ne može omogućiti da uđe u Bo-
žju prisutnost. Ljudi i žene su, također, i duhovna bića, no du-
hovna praksa i tehnike za samopomoć mogu u najboljem slu-
čaju samo ublažiti potrebe koje osjećamo; ne mogu dotaknuti
ozbiljnu stvarnost grijeha, krivnje i suda. Ni ljudska religija, ni
ljudska pravednost, ni sociopolitički programi ne mogu spasiti
ljude. Nikakvo samospasenje nije moguće. Prepuštena samima
sebi, ljudska su bića zauvijek izgubljena.
Stoga odbacujemo lažna evanđelja koja poriču ljudski gri-
jeh, božanski sud, božanskost i utjelovljenje Isusa Krista, te ne-
ophodnost križa i uskrsnuća. Također odbacujemo poluevanđe-
lja, koja umanjuju grijeh i zamjenjuju Božju milost ljudskim sa-
modoprinosom. Priznajemo da smo i sami ponekad umanjivali
vrijednost evanđelja. No odlučujemo u svom naviještanju evan-
đelja prisjećati se Božjih radikalnih dijagnoza i njegova jednako
radikalnog lijeka.
Dj 2,27; Post 1,26.27; Rim 3,9-18; 2 Tim 3,2-4; Post 1,26.28; 2,15;
Rim 1,20; 2,1; 3,19; Mt 7,13; 5,46; 352 7,11; 1 Tim 6,16;
Dj 17,22-31; Rim 3,20; Ef 2,1-3; Gal 1,6-9;
2 Kor 11,2-4; 1 Iv 2,22.23;
4,1-3; 1 Kor 15,3.4;
Jr 6,14; 8,11
115
2.
RADOSNA VIJEST ZA DANAS
Radujemo se što nas živi Bog nije prepustio našoj izgublje-
nosti i očaju. U svojoj je ljubavi došao po nas po Isusu Kristu
kako bi nas izbavio i obnovio. Stoga se radosna vijest usredoto-
čuje na povijesnu osobu Isusa koji je došao naviještajući Božje
kraljevstvo i živeći život poniznog služenja, koji je umro za nas,
postao grijehom i prokletstvom umjesto nas, te kojega je Bog
opravdao uskrsnuvši ga od mrtvih. Onima koji se pokaju i
vjeruju u Krista, Bog jamči udio u novome stvorenju. On nam
daje nov život, koji uključuje oproštenje naših grijeha i prebiva-
juću, preobražavajuću silu njegova Duha. On nas prihvaća u
svoje novo društvo, koje se sastoji od ljudi raznih rasa, naroda i
kultura. Obećava nam da ćemo jednoga dana ući u njegov novi
svijet, u kojemu će zlo biti uništeno, priroda obnovljena, a Bog
će vladati zauvijek.
Ta se radosna vijest mora odvažno naviještati, gdje god je to
moguće, u crkvi i u javnim dvoranama, na radiju i televiziji te
na otvorenom, zato što je Božja sila za spasenje, a mi smo obve-
zni obznaniti ju. U svom propovijedanju moramo vjerno navije-
štati istinu koju je Bog objavio u Bibliji i revno je nastojati pre-
nijeti u svoj kontekst.
Također potvrđujemo da je apologetika, to jest obrana i po-
tvrda evanđelja integralna za biblijsko razumijevanje misije i
bitna za djelotvorno svjedočenje u suvremenom svijetu. Pavao
je raspravljao s ljudima na temelju Pisma, s namjerom uvjera-
116
vanja u istinu evanđelja. I mi moramo tako. Zapravo, svi kršća-
ni trebaju biti spremni dati razlog nade koja je u njima.
Ponovno smo se suočili s Lukinim naglaskom da je evanđe-
lje radosna vijest za siromašne i upitali se što to znači većini
svjetskog stanovništva koja je tlačena, trpi i oskudijeva. Podsje-
tili smo se da zakon, proroci i mudrosne knjige te Isusovo uče-
nje i služba ističu Božju brigu za materijalno siromašne i našu
nasljednu dužnost da ih štitimo i skrbimo za njih. Pismo također
govori o duhovnim siromasima koji traže milosrđe jedino od
Boga. Evanđelje dolazi kao radosna vijest i jednima i drugima.
Duhovno siromašni, koji se, bez obzira na svoje ekonomske
okolnosti, ponize pred Bogom, po vjeri primaju besplatan dar
spasenja. Nema drugog puta po kojemu bi netko mogao ući u
kraljevstvo Božje. Uz to, materijalno siromašni i nemoćni pri-
maju kao Božja djeca novo dostojanstvo i ljubav braće i sestara
koji im nastoje pomoći u oslobađanju od svega što ih ponižava i
tlači.
Kajemo se za svako zanemarivanje Božje istine u Pismu te
odlučujemo naviještati ju i braniti. Također se kajemo što smo
bili ravnodušni prema položaju siromašnih, i što smo pokazivali
pristranost prema bogatima, i odlučujemo slijediti Isusa u pro-
povijedanju radosne vijesti svim ljudima i riječju i djelom.
Ef 22,4; Lk 10; 15; 19; Dj 8,35; Mk 1,14.15; 2 Kor 5,21; Gal 3,13; Dj 2,23.24; 2
Kor 5,17; Dj 2,38.39; Ef 2,11-19; Otk 21,1-5; 22,1-5; Ef 6,19.20; 2 Tim 4,2;
Rim 1,14-16; Jr 23,28; Fil 1,7; Dj 18,4; 19,8-9; 2 Kor 5,11;
1 Pt 3,15; Lk 4,18; 6,20; 7,22; Pnz 15,7-11; Am 2,6.7;
Zah 7,8-10; Izr 21,13; Sef 3,12;
Mt 5,3; Mk 10,15; 1 Iv 3,1;
Dj 2,44.45; 4,32-35
117
3.
JEDINSTVENOST ISUSA KRISTA
Pozvani smo naviještati Krista u sve više pluralističkom svi-
jetu. Dolazi do oživljavanja starih vjera i nastajanja novih. I u
prvom je stoljeću bilo mnogo bogova i mnogo gospodara. A
ipak, apostoli su odvažno potvrđivali Kristovu jedinstvenost,
nužnost i središnjost. I mi to moramo činiti.
Budući da su ljudi i žene stvoreni na sliku Božju i vide u
stvorenju obilježja njegova Stvoritelja, i nastale religije ponekad
sadrže elemente istine i ljepote. Međutim, one nisu alternativna
evanđelju. Budući da su ljudska bića grješna, a sav je svijet u
vlasti zloga, čak i religiozni ljudi trebaju Kristovo otkupljenje.
Prema tome, mi nemamo ovlasti reći da se spasenje može naći
izvan Krista ili bez jasnog prihvaćanja njegova djela po vjeri.
Ponekad se smatra da na temelju Božjega saveza s Abra-
hamom židovski narod ne treba priznati Isusa za svog Mesiju.
Mi potvrđujemo da ga oni trebaju, kao i svi drugi. Odstupanje
od novozavjetnoga modela donošenja evanđelja najprije Židovi-
ma bio bi oblik antisemitizma i nelojalnost Kristu. Stoga odba-
cujemo tezu da Židovi imaju svoj vlastiti savez koji čini vjeru u
Isusa nepotrebnom.
Ono što nas ujedinjuje su zajednička uvjerenja o Isusu Kri-
stu. Priznajemo ga kao vječnoga Sina Božjega koji je postao po-
tpuno čovjek ostavši istovremeno potpuno božanski, koji je bio
naša zamjena na križu, ponijevši naše grijehe i umrijevši umje-
sto nas, zamijenivši svoju pravednost za našu nepravednost, koji
je pobjedonosno uskrsnuo u preobraženom tijelu i koji će se
118
vratiti u slavi suditi svijetu. Jedino je on utjelovljeni Sin, Spa-
sitelj, Gospodar i Sudac, i jedino je on, zajedno s Ocem i Du-
hom, dostojan štovanja, vjere i poslušnosti svih ljudi. Postoji sa-
mo jedno evanđelje, jer postoji samo jedan Krist, koji je zbog
svoje smrti i uskrsnuća jedini put spasenja. Stoga, odbacujemo i
relativizam koji smatra sve religije i duhovnosti jednako vrije-
dnim pristupima Bogu, i sinkretizam koji pokušava pomiješati
vjeru u Krista s drugim vjerama.
Nadalje, budući da je Bog uzdigao Isusa na najviše mjesto,
kako bi ga svatko priznao, to je i naša želja. Potaknuti Kristo-
vom ljubavlju, moramo biti poslušni Kristovom Velikom posla-
nju i voljeti njegove izgubljene ovce. Posebice smo motivirani
ljubomorom prema njegovom svetom imenu, i čeznemo vidjeti
kako prima čast i slavu koje mu pripadaju.
U prošlosti smo ponekad bili krivi što smo prema sljedbeni-
cima drugih vjera zauzimali stavove neznanja, arogancije, nepo-
štovanja i čak neprijateljstva. Kajemo se zbog toga. Ipak, odlu-
čni smo pozitivno i beskompromisno svjedočiti jedinstvenost
našega Gospodina, u njegovu življenju, smrti i uskrsnuću, u
svim aspektima našega evangelizacijskog djelovanja, uključuju-
ći i međureligijski dijalog.
1 Kor 8,5; Ps 19,1-6; Rim 1,19.20; Dj 17,28; 1 Iv 5,19; Dj 10,1.2; 11,14.18; 15,
8-9; Iv 14,6; Post 12,1-3; 17,1.2; Rim 3,9; 10,12; Dj 13,46; Rim 1,16; 2,9.10;
Dj 13,38.39; Iv 1,1.14.18; Rim 1,3.4; 1 Pt 2,24; 1 Kor 15,3; 2 Kor 5,21;
1 Kor 15,1-11; Mt 25,31.32; Dj 17,30.31; Otk 5,11-14; Dj 4,12;
Fil 2,9-11; 2 Kor 5,14; Mt 28,19.20; Iv 10,11.16;
2 Kor 11,16; 2 Kor 11,2.3; 1 Tim 2,5-7
119
4.
EVANĐELJE I DRUŠTVENA ODGOVORNOST
Autentično evanđelje mora se odražavati u promijenjenom
životu muškaraca i žena. Kad naviještamo Božju ljubav mora-
mo služiti u ljubavi, kad propovijedamo Božje kraljevstvo mo-
ramo ispunjavati njegove zahtjeve za pravdom i mirom.
Evangelizacija je primarna jer je naš prioritet evanđelje, da
svi ljudi mogu imati mogućnost primiti Isusa Krista za svog Go-
spodina i Spasitelja. Štoviše, ne samo da je Isus naviještao kra-
ljevstvo Božje, već je očitovao njegov dolazak djelima milosrđa
i moći. I mi smo danas pozvani ujediniti riječi i djela. Pozvani
smo u duhu poniznosti propovijedati i poučavati, služiti bolesni-
ma, hraniti gladne, skrbiti za zatvorenike, pomagati nemoćnima
i ugroženima, te oslobađati potlačene. Prepoznajući raznolikost
duhovnih darova, poziva i konteksta, potvrđujemo da su dobra
vijest i dobra djela neodvojiva.
Naviještanje Božjega kraljevstva nužno zahtijeva proročko
odbacivanje svega što nije u skladu s njim. Između zala koje ne
odobravamo su nasilje, uključujući i institucionalizirano nasilje,
politička pokvarenost, svi oblici iskorištavanja ljudi i zemlje,
podrivanje obitelji, pobačaj na zahtjev, raspačavanje droge i kr-
šenje ljudskih prava. U našoj skrbi za siromašne pogađa nas
problem zaduženosti u dvije trećine svijeta. Zgroženi smo, tako-
đer, neljudskim uvjetima u kojima žive milijuni ljudi stvoreni
na sliku Božju kao i mi.
Naša postojana predanost društvenom djelovanju nije za-
mjenjivanje kraljevstva Božjega s kristijaniziranim društvom.
120
Naprotiv, ono je priznavanje da biblijsko evanđelje ima neizbje-
žne društvene implikacije. Prava misija uvijek treba biti konkre-
tizirana. Ono zahtijeva ponizno ulaženje u svjetove pojedinih
ljudi, poistovjećivanje s njihovom društvenom stvarnošću, nji-
hovom tugom i patnjom, te njihovim borbama za pravdu protiv
tlačiteljskih sila. Ovo se ne može postići bez osobnih žrtvi.
Kajemo se što nas je ograničenost naše skrbi i vizije često
sprječavala u naviještanju gospodstva Isusa Krista nad sveuku-
pnim životom, privatnim i javnim, lokalnim i globalnim. Odlu-
čujemo poslušati njegovu zapovijed tražite najprije kraljevstvo
Božje i njegovu pravednost.
1 Sol 1,6-10; 1 Iv 3,17; Rim 14,17; Rim 10,14; Mt 12,28; 1 Iv 3,18; Mt 25,34-
46; Dj 6,1-4; Rim 12,4-8; Mt 5,16; Jr 22,1-5; 11-17; 23,5-6; Am 1,1-2.8;
Iz 59; Lev 25; Job 24,1-12; Ef 2,8-10; Iv 17,18; 20,21;
Fil 2,5-8; Dj 10,36; Mt 6,33
B.
SVA CRKVA
Sva crkva treba naviještati evanđelje. Sav je Božji narod po-
zvan sudjelovati u evangelizacijskom zadatku. No ipak, bez Bo-
žjega Duha Svetoga sav bi njegov napor bio besplodan.
5.
BOG JE EVANGELIZATOR
Sveto pismo tvrdi da je sam Bog glavni evangelizator. Jer
Duh je Božji Duh istine, ljubavi, svetosti i sile, a evangelizacija
121
je nemoguća bez njega. On je taj koji pomazuje poslanika, po-
tvrđuje riječ, priprema slušatelja, osvjedočuje grješnika, pro-
svjetljuje slijepoga, daje život mrtvome, omogućava nam da se
možemo pokajati i vjerovati, pridružuje nas Tijelu Kristovom,
potvrđuje nam da smo djeca Božja, vodi nas prema kristolikom
karakteru i službi, te nas šalje van da budemo Kristovi svjedoci.
Glavni zadatak Duha Svetoga u svemu ovome je proslaviti Isusa
Krista pokazujući nam ga i oblikujući ga u nama.
Svako evangeliziranje uključuje duhovnu borbu s poglavar-
stvima i silama zla, u kojoj samo duhovno oružje može nadvla-
dati, posebice Riječ i Duh, s molitvom. Stoga pozivamo kršćane
da budu marljivi u svojim molitvama za obnovu crkve i za
evangeliziranje svijeta.
Svako pravo obraćenje uključuje iskustvo sile, u kojemu se
očituje vrhovni autoritet Isusa Krista. Nema većeg čuda od ovo-
ga, u kojemu vjernik biva oslobođen od ropstva sotone i grijeha,
straha i ispraznosti, tame i smrti. Iako su Isusova čuda bila oso-
bita, budući da su bila znaci njegova mesijanstva i anticipacije
savršenoga kraljevstva kad će mu se podrediti sva priroda, ne-
mamo slobodu danas ograničavati silu živog Stvoritelja. Odba-
cujemo i skepticizam koji niječe čuda i samouvjerenost koja ih
zahtijeva; i bojazan koja se kloni punine Duha i trijumfalizam
što se kloni slabosti u kojoj se Kristova moć savršeno očituje.
Kajemo se za sve samodostatne pokušaje, kako evangelizira-
nja u vlastitoj snazi, tako i određivanja Duhu Svetomu što da ra-
di. Odlučujemo da u budućnosti nećemo žalostiti ili gasiti Du-
ha, već nastojati širiti radosnu vijest u snazi, u Duhu Svetome i
mnogostrukoj punini.
122
2 Kor 5,20; Iv 15,26.27; Lk 4,18; 1 Kor 2,4; Iv 16,8-11; 1 Kor 12,3, 13; Ef 2,5;
Rim 8,16; Gal 5,22.23; Dj 1,8; Iv16,14; Gal 4,19; Ef 6,10-12; 2 Kor 10,3-5;
Ef 6,17-20; 2 Sol 3,1; Dj 26,17.18; 1 Sol 1,9-10; Kol 1,13.14;
Iv 2,11; 20,30.31; Iv 11,25; 1 Kor 15,20-28; Jr 32,17;
2 Tim 1,7; 2 Kor 12,9.10; Jr 17,5;
Ef 4,30; 1 Sol 5,19;
1 Sol 1,5
6.
LJUDSKO SVJEDOČANSTVO
Bog kao evangelizator daje svojim ljudima povlasticu da bu-
du njegovi suradnici. Jer, iako bez njega ne možemo svjedočiti,
on obično izabire svjedočiti kroz nas. On poziva samo neke da
budu evangelizatori, misionari ili pastori, a poziva svoju čitavu
crkvu i svakoga njezinog člana da budu njegovi svjedoci.
Povlašteni zadatak pastora i učitelja je voditi Božji narod
(laos) ka zrelosti i opremiti ih za službu. Pastori ne smiju svoja-
tati službe, već ih naprotiv umnožavati, potičući druge da kori-
ste svoje darove i obučavajući učenike kako bi obučavali uče-
nike. Dominiranje svećenstva nad laicima bilo je veliko zlo u
povijesti crkve. Ono oduzima i laicima i svećenstvu uloge koje
im je Bog odredio, dovodi do raskola među svećenstvom, osla-
bljuje crkvu i sprječava širenje evanđelja. Povrh toga, ono je u
osnovi nebiblijsko. Mi, dakle, koji smo stoljećima insistirali na
svećenstvu svih svetih, sada također inzistiramo na službi svih
vjernika.
Sa zahvalnošću prepoznajemo da djeca i mladi svojim odu-
ševljenjem i vjerom obogaćuju crkveno štovanje i evangelizira-
123
je. Trebamo ih obučiti u disciplini i evangelizaciji kako bi mogli
dosegnuti svoju generaciju za Krista.
Bog je stvorio na svoju sliku jednako muškarce i žene, pri-
hvaća ih jednako u Kristu, te je izlio svoga Duha na svako tije-
lo, kako na sinove, tako i na kćeri. Uz to, budući da Duh Sveti
daje svoje darove ženama jednako kao i ljudima, mora im se
dati mogućnost prakticiranja primljenih darova. Uvažavamo nji-
hovu prepoznatljivu reputaciju u povijesti misije i uvjereni smo
da Bog i danas poziva žene za iste uloge. Iako se nismo u po-
tpunosti složili oko toga kakve oblike treba zauzeti njihovo
vodstvo, suglasni smo oko partnerstva u evangeliziranju svijeta
koje je Bog namijenio i ljudima i ženama. Dakle, i jednima i
drugima treba omogućiti odgovarajuću obuku.
Laičko svjedočenje, i ljudi i žena, odvija se ne samo kroz lo-
kalnu crkvu (vidi 8. odlomak), već i kroz prijateljstva, u domu i
na poslu. Čak i beskućnici ili nezaposleni sudjeluju u pozivu da
budu svjedoci.
Naša prva odgovornost je svjedočiti svojim prijateljima, ro-
dbini, susjedima i kolegama. Kućno evangeliziranje se također
podrazumijeva, kako za bračne parove, tako i za samce. Ne sa-
mo da kršćanski dom treba promicati Božje standarde za brak,
spolnost i obitelj, te pružati utočište ljubavi i mira napaćenim
ljudima, već bi se i susjedi koji inače ne odlaze u crkvu, trebali
osjećati ugodno u domu, čak i kada se razgovara o evanđelju.
Drugi kontekst za laičko svjedočenje je radno mjesto, jer
upravo tamo većina kršćana provodi barem pola svog radnog
vremena, a posao je božanski poziv. Kršćani mogu promicati
Krista riječima svojih usta, svojom postojanom marljivošću, po-
štenjem i pažljivošću, svojom brigom za pravdu na radnome
124
mjestu, a posebice ako drugi mogu vidjeti iz kvalitete njihova
svakodnevnog rada da to čine na slavu Boga.
Kajemo se za sudjelovanje u obeshrabrivanju laičke službe,
posebice žena i mladih. Odlučujemo u budućnosti poticati sve
Kristove sljedbenike da zauzmu svoje mjesto, s pravom i priro-
dno, kao njegovi svjedoci. Jer, istinsko evangeliziranje proizlazi
iz srca prepunog ljubavi za Krista. Upravo zato pripada svim
njegovim ljudima, bez iznimke.
2 Kor 6,1; Dj 8,26-39; 14,27; Ef 4,11; Dj 13,1-3; Dj 1,8; 8,1.4; 1 Kor 1,28;
Ef 4,7; 4,11-12; Mt 28,19; 2 Tim 2,2; 1 Sol 5,12-15; 1 Kor 12,4-7;
Mt 21,15.16; 1 Tim 4,12; Post 1,26.27; Gal 3,28; Dj 2,17-18; 1
Pt 4,10; Rim 16,1-6.12; Fil 4,2.3; Mk 5,18-20; Lk 5,27-32;
Dj 28,30.31; Dj 10,24.33; 18,7.8; 24-26; 1 Kor 7,17-24;
Tit 2,9.10; Kol 4,1; Kol 3,17; Kol 3,23-24; Dj 4,20.
7.
INTEGRITET SVJEDOKA
Ništa ne promiče evanđelje jasnije od promijenjenoga živo-
ta, i ništa ga ne ozloglašava više od osobne nepostojanosti. Po-
zvani smo vladati se na način koji je dostojan Kristova evan-
đelja, čak ga krasiti, povećavajući njegovu ljepotu svetim ži-
vljenjem. Jer svijet koji nas promatra s pravom traži očigledne
dokaze za izjave koje Kristovi učenici daju za njega. Snažan do-
kaz je naš integritet.
Naš navještaj da je Krist umro kako bi nas doveo Bogu do-
pada se ljudima koji su duhovno žedni, no neće nam vjerovati
ako im ne pružimo dokaz osobnog poznavanja živoga Boga, ili
ako našem javnom štovanju nedostaje stvarnost i relevantnost.
125
Naša poruka da Krist izmiruje međusobno otuđene ljude do-
ima se stvarnom samo ako je vidljivo da volimo jedni druge i
opraštamo jedni drugima, služimo drugima u poniznosti, i na-
stojimo dosegnuti i one izvan našega društva sućutnom, požr-
tvovnom službom potrebitima.
Izazov koji stavljamo pred druge da se odreknu samih sebe,
uzmu svoj križ i slijede Krista, bit će uvjerljiv samo ako smo i
sami umrli sebičnim ambicijama, nepoštenju i pohlepi, te živi-
mo jednostavnim, zadovoljnim i darežljivim življenjem.
Ne odobravamo propuste u kršćanskoj postojanosti koje vi-
dimo i kod kršćana i kod crkava: materijalna pohlepa, profe-
sionalan ponos i rivalstvo, natjecanje u kršćanskoj službi, ljubo-
mora mlađih vođa, misionarski paternalizam, nedostatak uza-
jamne odgovornosti, spuštanje kršćanskih standarda na području
seksualnosti, te rasnu, društvenu i spolnu diskriminaciju. Sve je
to svjetovnost koja dopušta prevladavajućoj kulturi potkopati
crkvu umjesto da crkva postavlja izazove i mijenja kulturu. Du-
boko smo posramljeni vremena kada smo, kao pojedinci i u
svojim kršćanskim zajednicama, potvrđivali Krista riječima, ali
ga nijekali djelom. Naša nepostojanost oduzima vjerodostojnost
našem svjedočenju. Priznajemo svoje postojane borbe i neuspje-
he. No također odlučujemo Božjom milošću graditi integritet u
sebi i u crkvi.
2 Kor 6,3.4; Fil 1,27; Tit 2,10; Kol 4,5.6; Izr 11,3; 1 Pt 3,18; 1 Iv 1,5.6; 1 Kor
14,25-26; Ef 2,14-18; Ef 4,31-5,2; Gal 5,13; Lk 10,29-37; Mk 8,34; Mt 6,19-
21,31-33; 1 Tim 6,6-10.17.18; Dj 5,1-11; Fil 1,15-17; 1 Kor 5,1-3;
Jak 2,1-4; 1 Iv 2,15-17; Mt 5,13; Mt 7,21-23; 1 Iv 2,4; Ef 4,1
126
8.
MJESNA CRKVA
Svaka je kršćanska zajednica mjesni odraz Kristova Tijela i
ima iste odgovornosti. Ona je i sveto svećenstvo koje prinosi
Bogu duhovne žrtve štovanja i sveti puk koji pronosi svjedoče-
njem njegovo veličanstvo. Crkva je, dakle, zajednica koja štuje i
svjedoči, koja se sastaje i raspršuje, koja je pozvana i poslana.
Štovanje i svjedočenje su nedjeljivi.
Vjerujemo da mjesna zajednica ima primarnu odgovornost
širenja evanđelja. Pismo prikazuje ovo kao razvoj: naše je evan-
đelje došlo do vas, a zatim je otišlo od vas. Na taj način evan-
đelje stvara crkvu koja širi evanđelje, što stvara još više crkava
u neprekidnoj lančanoj reakciji. Štoviše, ono što Pismo uči, stra-
tegija potvrđuje. Svaka mjesna crkva mora evangelizirati podru-
čje na kojemu se nalazi, i ima resurse da to učini.
Potičemo svaku zajednicu na redovito vjersko obrazovanje
ne samo vlastitoga članstva, već i društva sa svim pojedinosti-
ma, kako bi razvila odgovarajuće strategije za misiju. Možda će
njezini članovi odlučiti organizirati obilazak čitavog područja,
kako bi proželi za Krista određeno mjesto na kojem se sastaju
ljudi, dogovorili niz evangelizacijskih sastanaka, predavanja ili
koncerata, radili sa siromašnima ili utemeljili novu crkvu u su-
sjednoj općini ili naselju. Istovremeno, ne smiju zaboraviti cr-
kveni globalni zadatak. Crkva koja šalje misionare ne smije za-
nemariti svoje područje, a crkva koja evangelizira svoje susje-
dstvo ne smije zanemariti ostatak svijeta.
U svemu ovome zajednice i denominacije trebaju, tamo gdje
je to moguće, raditi s drugim zajednicama, nastojeći natjeca-
127
teljski duh zamijeniti duhom suradnje. Crkve također trebaju su-
rađivati s paracrkvenim organizaciama, posebice u evangeliza-
ciji, učeništvu i socijalnom služenju jer su takve djelatnosti dio
Kristova Tijela i imaju vrijednu, specijaliziranu stručnost od ko-
je crkva može imati veliku korist.
Bog je namijenio da crkva bude znak njegova kraljevstva, to
jest, pokazatelj o tome kako izgleda ljudsko društvo kada dolazi
pod njegovu vladavinu pravednosti i mira. Kako za pojedince,
tako i za crkve, evanđelje mora biti proživljeno ako ga želimo
djelotvorno pronositi. Nevidljivi se Bog danas objavljuje po na-
šoj ljubavi jednih za druge, posebice kada se zajedništvo odra-
žava u malim grupama, i kada nadilazi rasne, staleške, spolne i
dobne razlike koje dijele druge društvene zajednice.
Duboko se kajemo što su mnoge naše zajednice okrenute
prema sebi, uređene za održavanje umjesto za misiju, ili zaoku-
pljene crkvenim aktivnostima na štetu svjedočenja. Odlučujemo
usmjeriti svoje crkve iznutra prema van, kako bi sudjelovale u
postojanom dosezanju ljudi, dok im Gospodin ne pribroji sva-
kodnevno one koji se spašavaju.
1 Kor 12,27; 1 Pt 2,5.9; Iv 17,6.9.11.18; Fil 2,14-16; 1 Sol 5,8; Dj 19,9.10; Kol
1,3 8; Dj 13,1-3; 14,26-28; Fil 1,27; Lk 12,32; Rim 14,17; 1 Sol 1,8-10;
1 Iv 4,12; Iv 13,34.35; 17,21.23; Gal 3,28; Kol 3,11; Dj 2,47
9.
SURADNJA U EVANGELIZACIJI
Evangelizacija i jedinstvo u Novome zavjetu blisko su pove-
zani. Isus je molio da jedinstvo njegova naroda odražava njego-
128
vo jedinstvo s Ocem, kako bi svijet mogao vjerovati u njega, a
Pavao potiče Filipljane da se jednodušno zajednički bore za
evanđeosku vjeru. Za razliku od ove biblijske vizije, posramlje-
ni smo zbog sumnji i suparništva, dogmatizma u nebitnim stva-
rima, borbi za prevlast i izgrađivanja vlastitih kraljevstava koje
narušavaju naše evangelizacijsko svjedočanstvo. Potvrđujemo
da je suradnja u evangelizaciji nužna, najprije zato što je Božja
volja, a onda i zato što evanđelje pomirenja gubi na snazi zbog
našeg nejedinstva, te zato što, ako želimo uopće izvršiti zadatak
evangeliziranja, moramo se zajednički uključiti u njegovo
ostvarenje.
Suradnja znači pronaći jedinstvo u različitosti. To uključuje
zajednički rad ljudi različitih temperamenata, poziva i kultura,
nacionalnih crkava i misijskih agencija, svih uzrasta i obaju
spolova.
Odlučni smo jednom zauvijek staviti iza sebe, kao otrežnje-
nje iz kolonijalne prošlosti, pojednostavljeno razlikovanje izme-
đu zapadnih zemalja koje šalju misionare i zemalja Istočne Eu-
rope i Trećeg svijeta koje primaju misionare. Velika nova činje-
nica našega doba je internacionalizacija misije. Ne samo da sa-
da velika većina evanđeoskih kršćana nisu zapadnjaci, već će
broj misionara iz Trećega svijeta uskoro nadmašiti one sa Zapa-
da. Vjerujemo da misijski timovi koji imaju različitu narav, no
isto srce i um, snažno svjedoče o Božjoj milosti.
Kada kažemo čitava crkva time ne tvrdimo da su univerzal-
na crkva i evanđeosko kršćanstvo jedno te isto. Jer priznajemo
da postoje mnoge crkve koje nisu dio evanđeoskoga pokreta.
Stavovi evanđeoskih kršćana prema Katoličkoj i pravoslavnim
129
crkvama razlikuju se u velikoj mjeri. Neki se evanđeoski kršća-
ni mole, razgovaraju, proučavaju Sveto pismo i djeluju zajedno
s tim crkvama. Drugi se snažno protive bilo kakvom obliku
dijaloga ili suradnje s njima. Svi su svjesni da među nama po-
stoje ozbiljne teološke razlike. Gdje god je to prikladno i sve
dok se ne kompromitira biblijska istina, može se surađivati na
područjima kao što je prevođenje Biblije, proučavanje suvre-
menih teoloških i etičkih pitanja, društvenog rada i političkog
djelovanja. No ipak želimo jasno istaknuti da zdrava evangeli-
zacija zahtijeva zdravu posvećenost biblijskom evanđelju.
Neki su od nas članovi crkava koje pripadaju Svjetskom sa-
vezu crkava i vjeruju da je pozitivno, a ipak kritičko sudjelova-
nje u njegovu radu naša kršćanska dužnost. Drugi pak među na-
ma nisu povezani sa Svjetskim savezom crkava. Svi potičemo
Svjetski savez crkava da usvoji dosljedno shvaćanje evangeliza-
cije.
Priznajemo svoj dio odgovornosti za rascjepkanost Kristova
Tijela, što je veliki kamen spoticanja u evangelizaciji svijeta.
Odlučujemo nastaviti tražiti ono jedinstvo u istini za koje je Isus
molio. Uvjereni smo da je pravi put prema užoj suradnji otvore-
ni i strpljivi dijalog na temelju Biblije sa svima koji dijele našu
zabrinutost. Ovome se radosno posvećujemo.
Iv 17,20, 21; Fil 1,27; Fil 1,15, 17; 2,3.4; Rim 14,1-15,2; Fil 1,3-5;
Ef 2,14-16; 4,1-6; Ef 4,6.7; Dj 20,4;
Iv 17,11, 20-23
130
C.
CIJELI SVIJET
Potpuno je evanđelje povjereno cijeloj crkvi kako bi moglo
biti obznanjeno po čitavom svijetu. Neophodno nam je, dakle,
razumjeti svijet u koji smo poslani.
Mt 16,15
10.
SUVREMENI SVIJET
Evangelizacija se odvija u kontekstu, a ne u praznom prosto-
ru. Mora se održavati pažljiva ravnoteža između evanđelja i
konteksta. Moramo razumjeti kontekst kako bi u njemu mogli
djelovati, no ne smijemo dopustiti da kontekst iskrivi evanđelje.
U svezi s tim zabrinuti smo zbog utjecaja moderne kao na-
dolazeće svjetske kulture proizišle iz industrijalizacije s njezi-
nom tehnologijom te iz urbanizacije i njezina ekonomskog po-
retka. Udruženi, ti čimbenici stvaraju okruženje koje značajno
oblikuje način na koji promatramo naš svijet. Uz to, sekulari-
zacija je razorila vjeru prikazavši Boga i nadnaravno beznačaj-
nima; urbanizacija je mnogima dehumanizirala život; masmediji
su doprinijeli obezvrjeđivanju istine i autoriteta, zamijenivši
riječ slikom. U kombinaciji, te posljedice moderne iskrivljuju
poruku koju mnogi propovijedaju i podrivaju njihovu motiva-
ciju za misiju. 1900. godine samo 9 posto svjetske populacije
živjelo je u gradovima; smatra se da će do 2000. živjeti u njima
više od 50 posto. Taj svjetski prijelaz ljudi u gradove, nazvan
131
najveća migracija u ljudskoj povijesti, predstavlja velik izazov
za kršćansku misiju. S jedne strane, gradsko je stanovništvo
krajnje kozmopolitsko, narodi mogu doći na naš prag u gradu.
Možemo li razviti globalne crkve u kojima evanđelje uklanja
etničke granice? S druge strane, mnogi su stanovnici grada siro-
mašni migranti koji su istovremeno otvoreni za evanđelje. Mo-
gu li Božji ljudi biti osvjedočeni preseliti se u takve siromašne
urbane sredine, da bi služili ljudima i sudjelovali u preobrazbi
grada?
Modernizacija donosi blagoslov kao i opasnosti. Stvaranjem
komunikacijskih veza i prometa diljem svijeta, otvara evanđelju
neviđene mogućnosti, prelazeći stare granice i prodirući u za-
tvorena društva, bilo tradicionalna ili totalitarna. Kršćanski me-
diji imaju snažan utjecaj u sijanju sjemena evanđelja i u pripre-
manju tla. Najveće misionarske radijske postaje posvećene su
naviještanju evanđelja putem radija na svakom poznatijem jezi-
ku do 2000. godine. Priznajemo da se nismo dovoljno trudili
shvatiti modernizaciju. Nekritički smo koristili njezine metode i
tehnike, i na taj se način izložili svjetovnosti. Odlučujemo da
ćemo u budućnosti ozbiljno shvaćati izazove i mogućnosti, odu-
pirati se svjetovnim pritiscima modernizma, naviještati Kristovo
gospodstvo suvremenoj kulturi u cjelini, i na taj način sudjelo-
vati u misiji u suvremenom svijetu bez svjetovnosti u suvreme-
noj misiji.
Dj 13,14-41; 14,14-17; 17,22-31; Rim 12,1.2
132
11.
IZAZOVI DO 2000. I NADALJE
Svjetska se populacija bliži 6 milijardi. Jedna trećina od njih
nominalno ispovijeda Krista. Od preostalih 4 milijarda polovica
je čula za njega, a druga polovica nije. U svjetlu tih brojki pro-
cjenjujemo svoj evangelizacijski zadatak uzimajući u obzir četi-
ri kategorije ljudi.
Prvo, postoji potencijalna misionarska radna sila, oni koji su
predani Kristu. U ovom je stoljeću ta kategorija kršćanskih vjer-
nika porasla od 40 milijuna u 1900. do oko 500 milijuna danas,
i u ovome trenutku raste dvostruko brže od bilo koje velike re-
ligijske skupine.
Drugo, postoje nominalni kršćani. Oni su prihvatili kršćan-
ski poziv (krstili su se, povremeno odlaze u crkvu i čak se na-
zivaju kršćanima), no stran im je smisao osobne odanosti Kri-
stu. Ima ih posvuda, po svim crkvama diljem svijeta. Njih hitno
treba ponovno evangelizirati.
Treće, postoje neevangelizirani. To su ljudi koji imaju mini-
malno znanje o evanđelju, no nisu imali valjanu priliku odazvati
se. Oni su vjerojatno nadomak kršćana koji samo trebaju otići
do susjedne ulice, puta, sela ili grada kako bi ih pronašli.
Četvrto, postoje nezahvaćeni. Ima dvije milijarde ljudi koji
možda nikada nisu čuli za Isusa kao Spasitelja, i nisu nadomak
kršćana koji su njihovi sunarodnjaci.
Postoji uistinu 2000 naroda i narodnosti u kojima ne postoji
snažan, autohton crkveni pokret. Pomaže nam smatrati ih pripa-
133
dnicima manjih etničkih skupina koji su međusobno srodni (pri-
mjerice, zajednička kultura, jezik, dom ili zanimanje). Najdjelo-
tvorniji poslanici koji ih mogu dosegnuti jesu oni vjernici koji
pripadaju njihovoj kulturi i poznaju njihov jezik. Inače bi k nji-
ma trebali otići poslanici evanđelja iz drugih kultura, ostavlja-
jući svoju vlastitu kulturu i požrtvovno se poistovjetiti s ljudima
koje žele dosegnuti za Krista.
Trenutno postoji oko 12 tisuća takvih neobuhvaćenih etni-
čkih skupina koje su unutar 2 tisuće većih naroda, dakle, zada-
tak nije nemoguć. Do sada je samo oko 7 posto misionara uklju-
čeno u taj način evangelizacije, dok preostalih 93 posto djeluje
u polovici svijeta koji je već evangeliziran. Ako želimo ispraviti
tu neravnotežu, bit će potrebno strateško preraspoređivanje za-
poslenih.
Nepristupačnost je zabrinjavajući čimbenik koji utječe na
svaku od ovih kategorija. Mnoge zemlje ne daju vize slobodnim
misionarima, koji nemaju drugu kvalifikaciju ili doprinos za
ponuditi. Međutim, takva područja nisu potpuno nedostupna jer
naše molitve mogu proći kroz svaki zastor, vrata ili prepreku.
Kršćanska televizija i radio, audio i video kasete, filmovi i lite-
ratura također mogu dosegnuti one koje je nemoguće drukčije
dosegnuti. To mogu takozvani graditelji šatora koji kao Pavao
privređuju sebi za život. Oni putuju zbog svoga zanimanja (pri-
mjerice, poslovni ljudi, sveučilišni profesori, tehnički specijali-
sti i učitelji jezika), i koriste svaku priliku govoriti o Isusu Kri-
stu. Oni ne ulaze u zemlju lažnim predstavljanje, obzirom da ih
njihov doslovce tamo odvodi; jednostavno rečeno, svjedočenje
je bitan dio njihova kršćanskog načina življenja, gdje god oni
bili.
134
Duboko smo posramljeni što su prošla gotovo dva tisućljeća
od smrti i uskrsnuća Isusa, a još ga uvijek dvije trećine svjet-
skog stanovništva nije upoznalo. S druge strane, zadivljeni smo
brojnim dokazima o Božjoj moći, čak i na najneuobičajenijim
prostorima svijeta.
2000. godina je za mnoge postala prekretnica. Možemo li se
posvetiti evangeliziranju svijeta tijekom posljednjeg desetljeća
ovog tisućljeća? Nema ničeg magičnog u datumu, ipak, zar ne
bismo trebali dati sve od sebe kako bismo postigli taj cilj? Krist
nam zapovijeda odnijeti evanđelje svim narodima. Ta zadaća je
žurna. Odlučni smo poslušati ga s radošću i nadom.
Dj 18,1-4; 20,34; Lk 24,45-47
12.
TEŠKE OKOLNOSTI
Isus je jasno govorio svojim učenicima da očekuju protiv-
ljenje. Ako su mene progonili, rekao je, i vas će progoniti. Čak
im je rekao da se raduju zbog progonstva, i podsjetio ih da je
uvjet za plodonosnost smrt.
Ta predviđanja, da je kršćansko trpljenje neophodno i kori-
sno, vrijede za svako doba, uključujući i ovo naše. Postojale su
tisuće mučenika. Danas je situacija vrlo slična. Gorljivo se na-
damo da će glasnost i perestrojka dovesti do vjerske slobode u
Sovjetskom savezu i u Istočnoj Europi, te da će islamske i hin-
duističke zemlje postati otvorenije za evanđelje. Ne odobrava-
mo nedavno brutalno gušenje kineskoga demokratskog pokreta,
135
i molimo se da kršćanima ne donese nove patnje. Međutim, gle-
dano u cjelini, čini se da drevne religije postaju manje toleran-
tne, prognanici manje dobrodošli, a svijet manje prijemljiv za
evanđelje.
U ovoj situaciji želimo dati tri izjave vlastima koje preispi-
tuju svoj stav prema kršćanskim vjernicima.
Prvo, kršćani su lojalni građani, koji žele dobrobit svom na-
rodu. Mole za njegove vođe i plaćaju poreze. Svakako, oni koji
su priznali Isusa kao Gospodina, ne mogu istovremeno zvati
Gospodinom bilo koju drugu vlast, i ako im to bude zapovje-
đeno ili činiti bilo što drugo što Bog zabranjuje, ne smiju poslu-
šati. No oni su savjesni građani. Također, oni doprinose dobro-
biti zemlje stabilnošću svojih brakova i obitelji, poštenjem u po-
slovanju, napornom radu i dobrovoljnom djelovanju u služenju
hendikepiranima i potrebitima. Jednostavno, vlasti ne moraju
strahovati od kršćana.
Drugo, kršćani odbijaju nedostojne načine evangeliziranja.
Iako narav naše vjere traži da naviještamo evanđelje drugima,
naša je praksa iznositi ga otvoreno i iskreno, što slušateljima da-
je potpunu slobodu prihvaćanja ili neprihvaćanja. Želimo biti
obzirni prema onima koji pripadaju drugim religijama i odbacu-
jemo svaki pristup koji bi ih prisiljavao da se obrate.
Treće, kršćani gorljivo žele vjersku slobodu za sve ljude, ne
samo slobodu za kršćanstvo. U zemljama u kojima prevladava
kršćanstvo, kršćani su na čelu onih koji zahtijevaju slobodu za
sve vjerske manjine. U pretežito nekršćanskim zemljama kršća-
ni ne traže ništa više od onoga što zahtijevaju za druge u sličnim
okolnostima. Sloboda ispovijedanja, prakticiranja i promicanja
136
religije, kao što stoji u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima,
može i treba biti zajamčeno pravo.
Silno se kajemo za svako nedostojno svjedočanstvo za koje
bi sljedbenici Isusa mogli biti krivi. Odlučujemo ne uvrijediti
nepotrebno nikoga ni u čemu, kako se ne bi nanosila ljaga Kri-
stovu imenu. Međutim, uvredu križa ne možemo zanemariti.
Radi Krista razapetoga molimo se da možemo biti spremni
po njegovoj milosti trpjeti, i čak umrijeti. Mučeništvo je oblik
svjedočanstva koje je Krist obećao posebno nagraditi.
Iv 15,20; Mt 5,12; Iv 12,24; Jr 29,7; 1 Tim 2,1.2; Rim 13,6.7; Dj 4,19; 5,29;
2 Kor 4,1.2; 2 Kor 6,3; 1 Kor 1,18.23; 2,2;
Fil 1,29; Otk 2,13; 6,9-11; 20,4
ZAKLJUČAK:
NAVIJEŠTATI KRISTA DOK NE DOĐE
Tema Drugog Lausannskog kongresa bila je: Naviještati
Krista dok ne dođe. Dakako da vjerujemo da je Krist došao; do-
šao je kad je August bio car Rima. No jednoga dana, kao što
znamo iz njegovih obećanja, doći će ponovno u nezamislivom
sjaju kako bi svoje kraljevstvo učinio savršenim. Zapovjedio
nam je da bdijemo i budemo spremni. U međuvremenu, razmak
između njegova dva dolaska treba biti ispunjen izvršavanjem
kršćanskoga misionarskog zadatka. Rečeno nam je da odnese-
mo evanđelje do nakraj svijeta, i obećano nam je da će svršetak
vijeka doći tek kad to učinimo. Oba će se svršetka (zemaljskog
137
prostora i vremena) zbiti istovremeno. Isus je obećao da će do
svršetka svijeta biti s nama.
Dakle, kršćanska je misija hitna zadaća. Ne znamo koliko
dugo još imamo vremena, ali je sigurno da ga nemamo za gu-
bljenje. Da bismo mogli hitno nastaviti sa svojim odgovornosti-
ma, bit će neophodne druge kvalitete, posebice jedinstvo (mo-
ramo zajednički evangelizirati) i žrtve (moramo izračunati i pri-
hvatiti cijenu). Naš je zavjet u Lausanni bio: moliti, planirati i
djelovati zajedno na evangeliziranju čitavoga svijeta. Naš pro-
glas u Manili jeste da cijela Crkva čitavom svijetu prenese cje-
lovito evanđelje, naviještajući Krista dok ne dođe, sa svom neo-
phodnom hitnošću, jedinstvom i žrtvom.
Lk 2,1-7; Mk 13,26.27; Mk 13,32-37;
Dj 1,8; Mt 24,14; Mt 28,20
138
DIDAHE - APOSTOLSKE UPUTE
1.
DVA PUTA: PRVA ZAPOVIJED
(1) Dva su puta: put života i put smrti. A velika je razlika izme-
đu ta dva puta. (2) Evo, ovo je put života: ponajprije, ljubi Boga
koji te je stvorio; zatim svoga bližnjega kao samoga sebe; i ništa
što ne želiš da se dogodi tebi, ne čini ni ti drugome. (3) A uputa
koja slijedi iz tih riječi jest ova: Blagoslivljajte one koji vas pro-
klinju, i molite za svoje neprijatelje, a postite za one koji vas
progone. Jer što je veliko u tome, ako ljubite one koji vas ljube?
Zar ne čine to i neznabošci? A vi ljubite one koji vas mrze i ne-
ćete imati neprijatelja. (4) Uzdržavaj se od tjelesnih požuda.
Ako te netko čušne po desnom obrazu, okreni mu i drugi, i bit
ćeš savršen. Ako te netko prisili na jednu milju, pođi s njime
dvije. Ako ti netko otme plašt, daj mu i haljinu. Ako ti netko
oduzme što je tvoje, ne zahtijevaj natrag: ta i ne možeš. (5) Sva-
kome koji te moli, daj i ne zahtijevaj da ti vrati, jer Otac hoće da
se svakome daje od njegovih darova. Blago onome koji daje,
prema zapovijedi: ostaje bez prijekora. Jao onome koji prima:
ako netko prima jer mu treba, bit će bez prijekora; ali onaj kome
nije potrebno bit će suđen, zbog čega je primio i u koju svrhu:
stavit će ga u zatvor i bit će pod istragom o tome što je učinio, i
neće odanle izaći sve dok ne vrati posljednji novčić. (6) O tom
je doduše rečeno također: „Neka se oznoji tvoja milostinja u
tvojim rukama dok ne spoznaš kome ćeš je dati.“
139
2.
DRUGA ZAPOVIJED: ZABRANJEN TEŠKI GRIJEH
(1) Drugi nalog upute: (2) Ne ubij, ne učini preljuba, ne budi
oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se magi-
jom i vračanjem, ne uništi djeteta pobačajem i ne ubij ga pošto
se rodio, ne poželi onoga što pripada tvome bližnjemu. (3) Ne
zaklinji se krivo, ne svjedoči lažno, ne proklinji, ne budi zlo-
pamtilo. (4) Ne budi dvosmislen ni dvoličan u govoru: jer dvo-
ličan govor je zamka smrti. (5) Riječ tvoja neka ne bude lažna,
ni isprazna, nego potvrđena činom. (6) Ne budi pohlepan i la-
kom, ni himbenik, ni zlobnik, ni oholica. Ne goji zle namjere
protiv svoga bližnjega, (7) ne mrzi nijednog čovjeka, već jedne
prekoravaj, za druge se moli, druge opet ljubi više nego svoj ži-
vot.
3.
ZABRANJENI OSTALI GRIJESI
(1) Dijete moje, bježi od svakoga zla i od svega što je nalik na
zlo. (2) Ne prepuštaj se srdžbi: srdžba vodi k ubojstvu; ne budi
žestok ni svadljiv ni nasilan: iz svega se toga rađaju ubojstva.
(3) Dijete moje, ne odavaj se požudama: požuda vodi u blud; ne
budi besraman u govoru ni smion u pogledu: iz svega se toga
rađaju preljubi. (4) Dijete moje, ne budi pogađač iz promatranja
ptica, jer to vodi u idolopoklonstvo; ni bajalac ni astrolog ni
obavljač lažnih očišćivanja, niti želi to vidjeti ili čuti: iz svega
se toga rađa idolopoklonstvo. (5) Dijete moje, ne budi lažljivac,
140
jer laž vodi u krađu; ni srebroljubiv ni željan tašte slave: iz sve-
ga toga rađaju se krađe. (6) Dijete moje, ne budi zanovjetljiv
prigovarač: to vodi u pogrdni govor; ni drznik ni zlobnik: iz
svega se toga rađaju ocrnjivanja i pogrde. (7) Budi krotak, jer će
krotki naslijediti zemlju. (8) Budi velikodušan i milostiv i be-
zazlen i miroljubiv i dobar, s punim počitanjem prema riječima
koje si čuo. (9) Ne uznosi se i ne daj u svojoj duši mjesta drs-
kosti. Neka se tvoje srce ne drži oholih, već se kreći za prave-
dnima i poniznima. (10) Sve što ti se dogodi primaj kao dobro,
svjestan da se bez Boga ništa ne događa.
4.
RAZLIČITA PRAVILA
(1) Dijete moje, onoga koji ti govori riječ Božju spominji se da-
nju i noću, i časti ga kao Gospodina: jer gdje se gospodnja vlast
propovijeda, ondje je Gospodin. (2) Svaki dan traži društvo sve-
tih, da nađeš pokoj u njihovim riječima. (3) Ne izazivaj raskola,
već pomiruj zavađene: sudi po pravdi, ne gledaj tko je tko kad
kudiš prestupke. (4) Ne prevrći u duši što će ti se ili neće do-
goditi. (5) Ne budi čovjek koji za primanje ima ruke pružene a
za davanje stisnute. (6) Ako imaš što kao plod svojih ruku, daj
za otkup svojih grijeha. (7) Ne oklijevaj s davanjem, i dok daješ
ne zanovijetaj: jer spoznat ćeš Onoga koji će ti dobro uzvratiti
plaću. (8) Ne otjeraj potrebnoga, nego učini da imaš sve zaje-
dničko sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zaje-
dničari u besmrtnim dobrima, koliko više morate biti u smrtni-
ma! (9) Ne skidaj svoje ruke sa svoga sina ili kćeri, nego ih od
141
najmlađe dobi uči strahu Božjemu. (10) Ne naređuj u žestini
svome robu ili sluškinji koji se uzdaju u istoga Boga, da ne bi
možda izgubili straha pred Bogom koji je nad obojima: jer ne
dolazi da pozove prema tome tko je tko, nego one koje je Duh
pripravio. (11) A vi, robovi, budite podložni svojim gospodari-
ma kao slici Božjoj, u suzdržljivosti i počitanju. (12) Mrzi sva-
ku himbu i sve što nije milo Gospodinu. (13) Nipošto ne napu-
štaj naloga Gospodnjih, već čuvaj one koje si primio, ništa ne
dodavajući niti oduzimajući. (14) Na zajedničkom sastanku
ispovijedaj svoje prestupke, i ne pristupaj k svojoj molitvi sa
zlom savješću. To je put života.
5.
PUT SMRTI
(1) A evo puta smrti: prije svega, to je zao put i pun prokletstva:
ubojstva, preljubi, požude, bludna djela, krađe, idolopoklonstva,
magije, vračanja, otimačine, kriva svjedočenja, himbe, dvoli-
čnost, prevara, oholost, zloba, hvastavost, lakomost, sramotno
govorenje, zavist, drskost, bahatost, bezočno hvastanje vlasti-
tom zloćom, pomanjkanje straha Božjega; (2) progonitelji do-
brih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću prave-
dnosti, koji se ne drže dobra i pravedna suda, koji bdiju ne za
dobro nego za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji
ljube isprazne stvari, koji istjeruju povrat, bez smilovanja za si-
romaha, bez sućuti za iscrpljenoga, koji ne poznaju svoga Stvo-
ritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega, koji tje-
raju od sebe potrebnoga, pritištu potlačenoga, zagovornici boga-
142
taša, nepravedni suci siromaha koji žive od rada, okaljani svim
grijesima. Drži se, dijete, daleko od tih.
6.
PROTIV LAŽNIH UČITELJA I HRANE ŽRTVOVANE IDOLIMA
(1) Gledaj da te tko ne zavede izvan toga puta Upute, jer takav
te uči nečemu što je izvan Boga. (2) Ako naime možeš nositi či-
tav jaram Gospodnji, bit ćeš savršen; ako pak ne možeš, čini
ono što možeš. (3) A što se tiče jela, uzmi sve što možeš, ali se
potpuno uzdržavaj onoga što je žrtvovano idolima: to znači kult
mrtvih bogova.
7.
U VEZI KRŠTENJA
(1) A što se tiče krsta, krstite ovako: pošto ste sve to prije rekli,
krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekućoj vodi. (2) Ako
pak nemaš tekuće vode, krsti u drugoj vodi; ako ne možeš u hla-
dnoj, onda u toploj. (3) A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij
triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. (4) A pri-
je krštenja neka krstitelj i krštenik i drugi, ako koji mogu, održe
post: kršteniku naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.
143
8.
U VEZI POSTA I MOLITVE (GOSPODNJE)
(1) A vaši postovi neka ne budu zajedno s postovima hipokrita;
oni naime poste drugi i peti dan u tjednu; a vi postite četvrti dan
i dan priprave. (2) Također ne molite kao hipokriti, nego kao što
je zapovjedio Gospodin u svome Evanđelju, ovako molite: Oče
naš koji si na nebu, neka bude sveto tvoje ime, neka dođe tvoje
kraljevstvo, neka se ostvari tvoja volja i na zemlji kao što je na
nebu. Kruh naš svakodnevni daj danas. I otpusti nam naš dug
kao što mi otpuštamo svojim dužnicima. I ne stavi nas u kušnju,
nego izbavi nas od zla: Jer tvoja je moć i slava u vjekove.
Amen. (3) Tako molite tri puta dnevno.
9.
EUHARISTIJA – VEČERA GOSPODNJA
(1) A što se tiče euharistije, ovako iskazujte hvalu: (2) Najprije
o čaši: Hvalu ti dajemo, Oče naš, za sveti trs Davida sluge tvo-
jega; koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi: tebi slava
u vijeke. Amen. (3) A o razlomljenom kruhu: Hvalu ti dajemo,
Oče naš, za život i spoznaju, koju si nam dao spoznati o Isusu
svome sluzi: tebi slava u vijeke. Amen. (4) Kao što bijaše ovaj
razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedan,
tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljev-
stvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. Amen. (5) A nitko neka
ne jede niti pije od ove euharistije, nego samo oni koji su kršte-
144
ni u ime Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je Gospodin: Ne
dajte svetinje psima.
10.
POPRIČESNA MOLITVA
(1) A pošto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: (2) Hvalu ti daje--
mo, Oče sveti, poradi svetoga Imena tvoga, koje si stavio da sta-
nuje u našim srcima, i poradi spoznaje i vjere i besmrtnosti, koje
si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke.
Amen. (3) Ti si Gospodaru svemogući, sve stvorio poradi imena
svoga, dao si sinovima ljudskim hranu i piće da uživaju i da ti
iskazuju hvalu, a nama si po svome sluzi Isusu milosno podario
duhovnu hranu i piće za vječni život. (4) Prije svega te hvalimo
jer si moćan: tebi slava u vijeke. Amen. (5) Spomeni se Gospo-
de, Crkve svoje, da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u
svojoj ljubavi. Saberi je od četiri vjetra, posvećenu, u svoje kra-
ljevstvo koje si joj pripravio. Jer: tvoja je moć i slava u vijeke.
Amen. (6) Neka dođe milost, i neka prođe ovaj svijet! Amen.
Hosana domu Davidovu! Tko je svet, neka dođe! A tko nije, ne-
ka se obrati. Maranatha! Amen. (7) A prorocima dopustite, da
iskazuju hvalu kako hoće.
11.
U VEZI UČITELJA, APOSTOLA I PROROKA
(1) Tko, dakle, dođe i upućuje vas u sve to što je prije rečeno,
primite ga. (2) Ako pak sam bude krivi učitelj te naučava dru-
145
kčije upute, da bi razorio, nemojte ga slušati. A ako naučava s
nakanama da poveća pravednost i spoznaju Gospodnju, primite
ga kao Gospodina. (3) Što se tiče apostola i proroka, činite kako
je po pravilu evanđelja. (4) Svaki apostol koji dođe k vama neka
bude primljen kao Gospodin; (5) no neće ostati dulje od jednog
dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ako pak ostane tri da-
na, to je lažni prorok. (6) I nijednog proroka koji govori u na-
dahnuću nemojte iskušavati niti prosuđivat, jer svaki će se
grijeh otpustit, ali taj se grijeh neće otpustiti. (7) No nije svaki
koji govori u nadahnuću prorok, nego samo ako ima ponašanje
Gospodnje. Prema ponašanju, dakle, raspoznat će se lažni pro-
rok i pravi prorok. (8) I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću
da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je la-
žni prorok. (9) Svaki prorok koji uči istinu, ako ne čini ono što
uči, to je lažni prorok. (10) A nijednog proroka koji je utvrđen
kao pravi prorok, ako izvede nešto za kozmički misterij Crkve
ali ne uči da se čini što on čini, vi ne sudite: pred Bogom će biti
suđen. Jer tako su činili i nekadašnji proroci. (11) A koji rekne u
nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako
rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne
sudi.
12.
PRIMANJE KRŠĆANA: GOSTOPRIMSTVO
(1) A svaki koji dođe k vama u ime Gospodnje neka bude pri-
mljen. Zatim ćete ga procijeniti, i spoznati – jer imate razum –
desnicu i ljevicu. (2) Ako je pridošlica putnik na prolazu, pomo-
146
zite mu koliko možete: no neće ostati kod vas više od dva ili tri
dana, ako je nužno. (3) Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima
svoj zanat, neka radi i tako se hrani. (4) Ako nema zanata, pro-
vidite prema vašem razboru, da se ne dogodi da kršćanin među
vama živi u besposlici. (5) Ako pak to neće prihvatiti, taj trguje
Kristom; čuvajte se takvih.
13.
POMAGANJE PROROKA
(1) No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, za-
služuje svoju hranu. (2) Isto tako i pravi učitelj: dostojan je i on
kao radnik svoje plaće. (3) Uzmi dakle od prvine proizvoda s
preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši
veliki svećenici. (4) Ako pak nemate proroka, dajte siromasima.
(5) Ako pečeš kruh, uzmi prvine i daj ih, prema zapovijedi. (6)
Isto tako kad otvoriš sud s vinom ili uljem, uzmi prvine i daj
prorocima. (7) A od novca i ruha i svega imutka uzmi prvine
prema svojoj procjeni i daj prema zapovijedi.
14.
KRŠĆANSKO OKUPLJANJE NA DAN GOSPODNJI
(1) U dan Gospodnji sabirite se zajedno te lomite kruh i vršite
euharistiju, ispovijedajući prijestupe, da vaša žrtva bude čista.
(2) A nijedan koji ima neki spor sa svojim drugom, neka se ne
pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili, da se ne okalja
147
vaša žrtva. (3) Jer to je žrtva o kojoj reče Gospodin: Na svakom
mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi žrtva čista, jer ja
sam veliki kralj, govori Gospodin, i čudesno je moje ime među
narodima.
15.
BISKUPI I ĐAKONI: KRŠĆANSKI PRIJEKOR
(1) Postavite dakle sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina,
muževe krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i
prokušane, jer vam i oni vrše službu proroka i učitelja. (2) Ne-
mojte ih dakle omalovažavati: oni su vaše časne osobe, zajedno
sa prorocima i učiteljima. (3) Ispravljajte jedni druge, ne u srdž-
bi već miroljubivo, kao što imate u evanđelju; a s nijednim koji
pristrano i bezobzirno postupa protiv drugoga neka nitko ne go-
vori, i neka se ne čuje od vas riječ dok se ne preobrati. (4) A
svoje molitve, milostinje i sva djela činite onako kako imate u
evanđelju našega Gospodina.
16.
BUDNOST: DOLAZAK GOSPODNJI
(1) Bdijte nad svojim životom! Vaše svjetiljke neka se ne ugase,
ne skidajte pojasa sa svojih bokova, već budite spremni: jer ne
znate sata u koji dolazi naš Gospodin. (2) Često se skupljajte za-
jedno tražeći ono što je za vaše duše; jer vam sve vrijeme vaše
vjere neće koristiti ako se ne nađete savršeni u posljednji čas.
(3) U posljednje će se dane, naime, umnožiti lažni proroci i kva-
148
ritelji, ovce će se preobratiti u vukove, ljubav će se preobratiti u
mržnju. (4) Kad poraste bezakonje, jedni će druge zamrziti i
progoniti i izdavati, i tada će se pojaviti zavodnik svijeta kao sin
Božji, i činit će znakove i čudesa, i zemlja će se predati u njego-
ve ruke, i počinit će zlodjela kakva se ne dogodiše nikad od po-
četka vijeka. (5) Tada će svaki stvor ljudski ući u vatru kušnje, i
mnogi će se smutiti i propasti; a koji ustraju u svojoj vjeri, bit će
spašeni od samoga groba. (6) I tada će se ukazati znakovi istine:
najprije znak otvorenog neba, zatim znak glasa trublje, i treći,
uskrsnuće mrtvih. (7) No ne svih, nego kako je rečeno: Doći će
Gospodin i svi sveti s njime. (8) Tada će vidjeti svijet Gospodi-
na kako dolazi na oblacima nebeskim.
151
KRATKI BOGOSLOVNI POJMOVNIK13
A
abba – (aramejski: tata, tatica) poziv kojim dijete doziva svog
oca. Isus je govorio aramejskim jezikom tijekom svog ovoze-
maljskog života. Ovim izrazom prisnosti oslovljavao je svog
nebeskog Oca. Svoje učenike i nas, Njegove današnje sljedbe-
nike, upućuje da to isto činimo.
abortus – (lat.) pobačaj, nasilan prekid trudnoće, utrobno čedo-
morstvo, ubijanje ploda u majčinoj utrobi prije nego je sposo-
ban za samostalan život. Evanđeoski vjernici ovaj grijeh svr-
stavaju u umorstva i odbacuju ga.
Abraham – (hebr. Otac mnoštva) praotac židovskog naroda, ali
i ljudi koji vjeruju u jednog Boga (vidi monoteizam), otac vje-
re, nositelj Božjih obećanja i primatelj Saveza s Gospodom.
Vjerom u Krista kršćani postaju Abrahamovo duhovno potom-
stvo, jer Abrahamom se blagoslivljaju svi narodi i plemena na
zemlji.
abrahamske religije – monoteističke religije, zato što – prema
nauku iz Biblije – potječu od praoca Abrahama (vidi monote-
izam).
Adonaj (heb. Adonaj: Držitelj, Svedržitelj; grč. Kyrios Gospo-
d/in) – Umjetno ime za jedinog Boga. Tijekom čitanja Biblije,
Hebreji nisu smjeli izgovarati Božje ime YHVH (hipotetično
13 Prethodna napomena: Ovaj Pojmovnik je sastavljen kao dodatak korisnicima
Temeljnih istina. Za daljna proučavanja bogoslovskih pojmova treba koristiti
odgovarajuće leksikone i enciklopedije.
152
Jahve), nego su izgovarali Adonaj. Neki prevode s: Gospodar
Gospodara.
advent – (lat. dolazka, pristup) Došašće. Vidi ponovni dolazak.
adventisti – vjernici koji naglašavaju ponovni Kristov dolazak,
skori svršetak svijeta te veliki sud Božji.
agape (grč. dragost, ljubav) – nesebična ljubav Božja te nesebi-
čna ljubav čovjeka prema Bogu i bližnjemu, djela ljubavi; za-
jednički objed prvih kršćana kao spomen na posljednju večeru
koju je Krist imao sa svojim učenicima; način jačanja poveza-
nosti u zajednici vjernih. Nakon 4. stoljeća odvojila se od
održavanja Gospodnje večere, koja je ostala u okvirima ne-
djeljnog bogoslužja.
agnosticizam (grč. agnostos, nespoznatljiv) – filozofsko nauča-
vanje koje niječe mogućnost spoznaje opstojnosti Boga lju-
dskim umom.
agnostik – osoba koja smatra da nije moguće spoznati postoja-
nje Boga, ali se suglašava s mogućnošću postojanja neke više
sile.
Agnus Dei – (lat.) Jaganjac Božji.
Alah – (prema arapskom Allah) arapska imenica za jedno
isključivo Božanstvo. Muslimani vjeruju i izjavljuju da ne-
ma boga osim Alaha. (arap. La ilaha illa 'llah).
Alahova lijepa imena – U Kur'anu je navedeno 99 imena i
svojstava Alahovih.
aleluja (heb. hellelu-jah, Hvalite Gospoda) – poklik za slavlje-
nje Gospoda na bogoslužjima.
153
Allhu ekber (arap. Alah je najveći) – uvodni poklič u javnoj
izjavi vjere, svjedočenja (šehada).
amen – hebrejska riječ kojom se potvrđuje ono što je prethodno
bilo rečeno; tako jest, neka tako bude; zaključak molitve i pri-
hvaćanje u vjeri Božjih riječi i njegovih djela. Jedna od Kri-
stovih titula (obilježja – Otkrivenje 3,14).
anabaptisti (grč. ponovno krstitelji) – kršćani koji su sačuvali
praksu prve crkve, krštavanje odraslih vjernika. Tako nazvani
u vrijeme reformacije, zato što su prekinuli s praksom krštava-
nja djece.
anđeli (grč. angelos) – duhovna, netjelesna bića sa slobodnom
voljom, Božji glasnici i službenici, koji gledaju lice Oca nebe-
skoga. Zli anđeli otpali su od Boga i vazda navode ljude na
grijeh. Razvrstavaju se u devet redova i u tri hijerarhije: 1) se-
rafini, kerubini i prijestolja; 2) gospodstva, poglavarstva i vla-
sti; 3) sile, arkanđeli i anđeli. Neka od njihovih imena su Mi-
hael, Gabrijel. Govore posebnim, anđeoskim jezicima.
anglikanska zajednica (engl. Anglican Communion) – engle-
ska crkva, raširena po cijelome svijetu koju je osnovao kralj
Henrik VIII. 1534. godine. Objedinjuje dijelove katoličke tra-
dicije, (osobito u liturgiji i hijerarhijskom ustroju) te engleske
i škotske reformacijske teologije.
Antikrist (grč. Antichristos) – Protukrist, lažni Krist, čovjek be-
zakonja, anđeo grijeha, sin propasti, Bezakonik, koji si uzima
pravo na isključivo božanstvo. Sposoban je mnoge zavesti ču-
dima sotonske, odnosno, Zmajeve moći, te uz pomoć lažnog
Proroka. Treba se pojaviti na kraju vremena, prije sudnjeg da-
na s ciljem da odvraća ljude od Krista. U završnoj će bitci Isus
154
Krist Antikrista i lažnog Proroka ubiti svojim dahom i sja-
jem.
antisemitizam – neprijateljstvo prema Židovima na religijskom
i rasnom temelju, a koje izvire iz ideologije da su Židovi (kao
jedan od semitskih naroda) opasni i pogubni za ostatak svijeta.
Milenijski progoni Židova kulminirali su holokaustom, odno-
sno, pokušajem njihovog posvemašnjeg istrebljenja tijekom
Drugog svjetskog rata.
antropologija dio sustavne teologije koja proučava poimanje
podrijetlo, prirodu i sudbinu čovjeka u svjetlu kršćanske vje-
re; proučava čovjeka u perspektivi njegovog odnosa prema
Bogu
apokalipsa (grč. apoaklypto, otkrivam) – otkrivenje, osobito
otkrivenje strašnih događaja koji prethode kraju svijeta.
apokrifne knjige – spisi koji pišu o nekim dijelovima Isusovog
života, ali nisu nadahnuti već na mnogim mjestima bajkoviti;
primjerice, Tomino evanđelje, Petrovo evanđelje, Evanđelje
Židova, Evanđelje nazarena, Evanđelje dvanaest apostola itd.
apologetika (grč. apologetikos) – obrana kršćanske vjere i pra-
kse, te utvrđivanje vjernika u vjeri, osobito u suvremenim
uvjetima kritike religije, borbenog ateizma i novodobnih reli-
gija.
apostata – vidi otpadnik.
apostazija – vidi otpad/ništvo.
apostol (grč. apostolos, poslanik) – svaki od dvanaestorice uče-
nika koje je Gospod Isusa odabrao i nakon uzašašća naložio
im da nastave Njegovo poslanje sve dok On ponovno ne dođe;
155
poslanik, gorljivi zagovornik evanđelja (Dobre vijesti), koji
započinje novu službu ili osniva novu crkvu (ili grupu crka-
va). Danas se koristi riječ misionar. Apostolom se naziva i
(osobito u Pravoslavnoj crkvi) bogoslužbena knjiga koja sadr-
ži odjeljke iz Djela apostolskih i iz Poslanica namijenjenih bo-
goslužbenom čitanju.
Apostolsko vjerovanje – najstariji je sažetak nauka koji su apo-
stoli od početka navješćivali o Bogu i smatrali da ga svaki kr-
šćanin treba znati izgovoriti prije svog krštenja u vodi. Njime
su, kako kaže predaja, podučavali sve Kristove sljedbenike da
po njemu svakodnevno žive u obitelji, u svijetu i u crkvenoj
zajednici, te ga drugima s radošću i žarom prenose i objavlju-
ju. Zajedničko izgovaranje Apostolskog vjerovanja, još od ra-
ne Crkve, doprinosilo je jedinstvu vjerničke zajednice, izgra-
dnje skupne osobnosti, te njihove javne prepoznatljivosti u
svijetu u kojem žive.
aramejski jezik – jezik kojim je govorilo domaće stanovništvo
u slivu Eufrata i Tigra. U doba perzijske vladavine Bliskim
Istokom ovim jezikom se okupacijska vlast obraćala svim
svojim podanicima semitskog podrijetla. Kasnije, pa i u vri-
jeme Isusova ovozemaljskog života, ovim jezikom su se slu-
žili ostaci Aramejaca, te Židovi, Arapi, Samarijani i mješovito
stanovništvo tog dijela Rimskog Imperija.
Aronov blagoslov – naziv za blagoslov kojim se prvosvećenik
Aron i njegovi sinovi, odn. potomci blagoslivljali potomke
Izraelove, narod hebrejski/židovski (Br 6,22-27) Neka te bla-
goslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svo-
156
jim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati
na te i mir ti donese!
askeza – trajno svladavanje tjelesnih želja, potreba i nagona,
povlačenje iz društva radi duhovnog uzdizanja. Nasljedova-
nje Krista i čekanje njegovog ponovnog dolaska, podrazu-
mijeva bdijenja, postove, uzdržanost, ali bez pretjerivanja koja
bi mogla odvesti na stranputice pobožnosti.
astrologija – okultna praksa proricanja sudbine jednog čovjeka
ili zajednice na temelju položaja planeta i zvijezda, a koju
Sveto pismo osuđuje i zabranjuje; gatanje.
ateizam – vjerovanje u nepostojanje nadnaravnog duhovnog bi-
ća stvoritelja materijalnog svijeta; odricanje od religije i vjero-
vanja koja iz nje proističu; bezbožnost.
autokefalnost – samostalnost teritorijalno određene pravoslav-
ne crkve, po kojoj ista ima svog poglavara i čiji arhijerejski
(episkopski) sabor samostalno donosi uredbe.
autoritet (grč. lat. auctoritas, mjerodavnost) – vlast nad Cr-
kvom, koja izvire iz služenja (diakonia), koju je Krist predao
dvanaestorici apostola do svog povratka.
Ave Maria – (lat. Zdravo, Marijo!) katolička molitva Mariji,
majci Isusovoj. Zasnovana je na anđeoskom pozdravu iz
Lukina evanđelja 1,28.
B
baština – posjed ili imetak koji se dobiva na temelju prava ili
obećanja; Krist je kao Sin Božji prvi baštinik svega, a njegovi
157
sljedbenici njegovi subaštinici Kraljevstva nebeskog u esha-
tonu.
bdijenje – noćna molitva tijekom koje se vjernici okupljaju i
zajednički posvećuju bogoštovlju, pokazujući time svoju bu-
dnost u iščekivanju ponovnog Kristovog dolaska.
Beseda na gori – vidi Govor na gori.
beskvasni kruh – objeduje se tijekom pashalnog blagdana;
izlazeći iz Egipta, Izraelci su objedovali stojeći, ne čekajući
kvasanje kruha, pokazujući time svoj žurni odlazak; kršćani-
ma koji stojeći uzimaju beskvasni kruh tijekom Večere Go-
spodnje, on označava prolaznost ovozemaljskog života, kojeg
mogu napustiti svakog trenutka.
bezbračnost – odricanje od braka; u rimokatoličkoj crkvi je
obvezatna za svećenike; u konfesijama koji imaju redovnike i
redovnice bezbračnost se podrazumjeva kao jedan od zavjeta.
biandrija – brak jedne žene s dva muškarca. Ovaj vid braka
nije dopušten u novozavjetnom kršćanstvu.
Biblija – ili Sveto Pismo, zbirka je od 66 knjiga religioznog,
povjesničarskog, poetskog i moralnog sadržaja koje Židovi
(Stari zavjet i kršćani (Stari i Novi zavjet) smatraju svetima,
Bogom nadahnutima i nepogrešivima. Sveto pismo je jedini
mjerodavni izvor kršćanske vjere, doktrine, naučavanja i ži-
vljenja. (Vidi još: protokanonske knjige i deuterokanonske
knjige).
biblijski jezici – oni jezici na kojima su pisani prvotni biblijski
tekstovi; Stari zavjet je pisan na hebrejskom, a manji dijelovi i
158
na aramejskom jeziku. Novi zavjet je pisan na koine grčkom
jeziku.
biblikum – dio teologije koji se bavi neposrednim proučava-
njem Svetog pisma, kako u cjelini tako i u dijelovima.
bigamija – brak jednog muškarca s dvema ženama. Ovaj vid
braka nije dopušten u novozavjetnom kršćanstvu.
biskup (grč. episkopos, nadzornik, nadglednik) – među evange-
likalnim kršćanima: nadglednik crkava za određeno crkveno
područje, oblast ili pokrajinu. Biraju ga, po pravilu na odre-
đeno vrijeme od četiri godine, nadležni pastori crkava i starje-
šine crkava. U tradicijskim crkvama, zapadnim i istočnim, bi-
skup se postavlja doživotno, na osnovu kanonske odluke na-
dređenih biskupa (i nekih drugih vanhijerarhijskih organa).
blagdan – poseban dan koji vjernička zajednica posvećuje bo-
goslužjima (blagoslovljeni dan) i počivaju od svakodnevnih
djelatnosti. Prvi kršćanski blagdan je nedjelja, prvi dan u tje-
dnu, dan kada je Krist uskrsnuo, zatim Božić, Uskrs, silazak
Duha Svetoga. Praznici (prazni dani) odnose se na one dane
koje je država odredila kao neradne i nemaju vjersko obilje-
žje.
blagoslov djece – obredna služba u kojoj roditelji donose svo-
je novorođeno dijete u crkvu, na bogoslužje zajednice vjer-
nika radi zajedničke molitve blagoslova. Pastor i crkvene
starješine, zajedno sa zajednicom vjernika, izgovaraju moli-
tvu blagoslova nad djetetom. Nakon molitve, pastor blago-
slivlja cijelu obitelj, te upućuje roditelje na odgajanje djeteta
u kršćanskoj ljubavi i u duhovnom ozračju, kako bi ono
moglo, kada za to dođe vrijeme, donijeti vlastitu odluku da
159
postane sljedbenikom, odnosno, sljedbenicom Gospoda Isu-
sa Krista.
blagoslov na kraju bogoslužja – uobičajeni oblik otpusta vjer-
ničke zajednice nakon održanog bogoslužja. Često se koriste
riječi iz Svetoga pisma Novoga zavjeta A mir Božji koji je
iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Isusu
Kristu. (Fil 4,7; 2 Kor 13,13; Heb 13,20 i sl.)
blagoslov, blagoslivljanje – molitva za Božju naklonost i mi-
lost prema drugima, primjerice: vjernicima, djeci, obiteljima,
misionarima, propovjednicima, starješinama, vjeroučiteljima,
i drugim suradnicima, bračnim parovima itd. Blagoslov je i
zaziv Božje zaštite pri raznim nastojanjima i pothvatima. Mo-
litvom prije svakog objeda zahvaljujemo Bogu za darivanu
nam tjelesnu hranu, podsjećajući se da ne živimo samo o kru-
hu, već o svakoj riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih. Blago-
slov darova i desetina je molitva što je javno izgovara crkveni
starješina ili đakon, prije ili poslije njihovog prikupljanja. Bla-
goslivljanje je često povezano s polaganjem ruku na dotičnu
osobu, kao simbolična gesta kojom se prikazuje Božja nazo-
čnost. Preporučuje se da služba blagoslivljanja bude započeta
i završena s prikladnim ulomcima iz Svetoga pisma.
blagost – kršćanska krepost, način nenasilnog i pristupačnog
ponašanja; spada u rod Duha Svetoga.
bližnji – svaki čovjek s kojim dolazimo u dodir i kome je potre-
bna pomoć, uključujući i neprijatelje; djelatna ljubav prema
bližnjemu, koja se očituje u milosrđu i u davanju milostinje,
mjera je naše ljubavi prema Bogu i svetosti kršćanskog života,
ali i svjedočanstvo svijetu naše vjere u Krista.
160
Bog – Bog se ne može definirati odrednicom, ili znanošću, ili fi-
lozofiojom i logikom. Kršćani vjeruju da je On nadnaravni
Stvoritelj materijalnog i duhovnog svijeta, vidljivog i nevidlji-
vog, vladalac svime, svedržitelj; vječno, svemoguće, beskona-
čno i ljudima nepojmljivo biće, nepromjenljiv i sveznajući,
pravedan i svet, onostran i nazočan, savršena ljubav. Pred Bo-
gom smo nemoćni i ništavni, ali mu se možemo, po Isusu Kri-
stu, obraćati s dragi Oče naš.
Bogočovjek – onaj koji je ujedno i Bog i čovjek: Isus Krist.
bogomolja – građevina ili prostorija u kojoj se obavljaju bogo-
služja, vjerski obredi; crkvena zgrada.
bogoslovija – srednja ili visoko teološko učilište; teološki fa-
kultet; zgrada u kojoj se nalazi navedeno učilište.
bogoslovlje – vidi teologija.
bogoslužje za djecu i mlade (omladinu) – bogoslužja koja su
sadržajno i prema svom izvođenju prilagođena uzrastu i mo-
gućnostima razumijevanja djece i mladih. Organiziraju se tje-
dno (nedjeljne škole, sastanci za mladež), ili tijekom ljetnih i
drugih praznika (kampovi). Uobičajeno je razvrstavanje djece
u dobne skupine od 4. do 7. godine i od 7. do 12. godine, a
mladeži od 13. do 18. i od 19. do 25. godine. Bogoslužje za
djecu sadrži pjevanje zajedničkih kršćanskih dječjih pjesama,
kratke molitve, prikladne obrade biblijskih tema s vjeronau-
čnim podukama, učenje biblijskih ulomaka napamet, uvježba-
vanje igrokaza biblijskih prizora i tome slično. Bogoslužja za
mladež ima svoje težište na produbljivanju onih bogoslovnih
tema koja imaju poseban značaj u započetim, ali još uvijek
nedovršenim životnim orijentacijama mladih ljudi i žena (obi-
161
telj, brak, moral, društvena pravda, smisao života, zlo u svije-
tu, i t. sl.).
bogoslužje, bogoslužba – okupljanje vjernika radi zajedničke
molitve, pjevanja duhovnih pjesama, čitanja i naučavanja
Riječi Božje, slušanja propovijedi, blagovanja Gospodnje ve-
čere i blagoslova; služba Božja; liturgija. Bogoslužje evan-
đeoskih i pentekostalnih vjernika ima sljedeći uobičajeni
red: kratki pozdrav i uvodno čitanje ulomka Svetoga pisma;
zajednička duhovna pjesma; molitva; zajedničke duhovne
pjesme i slavljenje, uz pojedinačne i skupne molitve te svje-
dočanstva; čitanje ulomka iz Svetog pisma i propovijed; mo-
litva; zajedničke duhovne pjesme i sakupljanje vjerničkih
darova; zaključna molitva, blagoslov i otpust.
bogoštovlje – štovanje Boga i naučavanje vjere, vjeronauk. Bo-
goštovlje se iskazuje jedino Bogu Ocu, i Sinu i Duhu Sve-
tomu, preko posrednika Gospoda Isusa Krista, u punini vje-
re, nade i ljubavi, ponizno i s poštovanjem, gorljivo i ustraj-
no, u svetom imenu Gospoda Isusa Krista, a po Duhu Sve-
tomu. Molitve se iskazuju za sve ono što je volja Božja, za
one koji su još živi ili će se roditi, ali ne i za one koji su
umrli. Molitva za preminule i upokojene u tradicionalnim
crkavama nemaju utemeljenje u (proto)kanonskim spisima
Svetoga pisma.
bolesničko pomazanje – svetopisamska uputa da one bole-
snike, koji to zatraže, crkvene starješine mogu pomazati ma-
slinovim, ružinim ili kojim drugim biljnim uljem te se moliti
Gospodu za njegovo ozdravljenje. Nakon uvodne molitve i
čitanja prikladnog ulomka iz Svetoga pisma, (Mk 6,13; Jak
162
5,14; Iz 53,2-5) bolesnik izgovara molitvu za oproštenje svo-
jih grijeha. Zatim se ulje nanosi na čelo i/ili ruke bolesnika u
ime Gospodnje, a starješine se mole za ozdravljenje uz pola-
ganje ruku na bolesnikovu glavu. Nakon te molitve, može se
zajednički blagovati Gospodnja večera. Ovom službom bole-
snik može bolje uvidjeti svoju duhovnu povezanost s Kristom
i njegovom žrtvom te vjerovati da će ga Bog uskrsnuti i dati
mu novo i neraspadljivo tijelo.
Božić – spomendan rođenja Gospoda Isusa Krista. Slavi se 25.
prosinca, još od početka IV. stoljeća, kada su kršćani prosla-
vom Božića zamijenili pogansku proslavu rođenja nepobjedi-
vog boga sunca. Izborom tog datuma za slavljenje Božića
(rođenje malog Boga) osobito se naglašavalo božanstvo Isusa
Krista u vremenu kada je bio rašireno arijevsko krivovjerje da
je Isus Krist bio samo čovjek, ali ne istovremeno i Bog.
Božja volja – predodređena svrha svega i svakoga u vremenu,
prostoru i vječnosti; vjernik nastoji prepoznati i vršiti volju
Božju, koja se objavljuje u Svetome pismu, utjelovljenom Si-
nu Božjemu Gospodu Isusu Kristu te po Duhu Svetome u cr-
kvenoj zajednici vjernika.
brak – zakonom i običajima regulirana zajednica osoba razli-
čitog spola namjenjena podizanju obitelji, ispomaganju i svr-
sishodnom življenju. Kršćanski brak je dostojanstvena i Bogu
ugodna životna zajednica jednog muškarca i jedne žene, koji
su svoje ženidbene zavjete vjernosti i međusobne pripadnosti
izmijenili slobodno i iskreno, te nastavljaju živjeti u ljubavi, u
vjernosti, u praštanju i u međusobnoj odgovornosti i pomaga-
nju, u dobru i u zlu, a svoju djecu, Božji blagoslov, odgajaju u
duhu kršćanske obitelji. Sklapanju ženidbenih zavjeta pred cr-
163
kvenom zajednicom pristupaju oni vjernici koji ispunjavaju
nauk Svetog pisma. Time oni ponizno prihvaćaju Božju potvr-
du i njegov blagoslov početka svoje cijeloživotne vjerne zaje-
dnice te Njegov blagoslov novonastale obitelji. Odnos ženi-
dbenih drugova u braku, slika je neraskidive povezanosti i
međusobne pripadnosti ljubavi Krista i njegove Crkve. Sve-
tost bračnog življenja i obiteljskih odnosa ukorijenjeni su u
nauku Svetoga pisma i prožete Kristovom ljubavlju. Muž je
glava svojoj ženi i ljubi je do mjere Kristove ljubavi prema
Crkvi. Žena se pokorava svom mužu kao što se i Crkva poko-
rava Kristu. Roditelji odgajaju i poučavaju svoju djecu u lju-
bavi i stezi. Djeca poštuju svoje roditelje u svoj poslušnosti.
Kršćanska obitelj proslavlja i štuje Boga očitujući time svoju
zajedničku radost i mir u Duhu Svetome.
brat, sestra – vjernik i pripadnik kršćanske zajednice, nanovo
rođeni kršćanin. Crkva je zajednica duhovnog bratstva i se-
strinstva.
C
Caritas – (lat. dragost, ljubav) humanitarna organizacija Katoli-
čke crkve za pomoć socijalno potrebitima.
celibat – bezbračnost
ceremonija – svečani oblik vršenja religijskih obreda, odnosno:
dodatna izvanjska forma istih; obred čija se sadržina iscrpla u
njegovoj svečanoj formi.
ceremonija – svečani oblik vršenja religioznih obreda, odno-
sno dodatna izvanjska forma.
164
cionizam – nacionalni pokret koji je imao za cilj očuvanje ži-
dovskog identiteta u dijaspori, njihov povratak u zemlju Izra-
elsku (Eretz Yisrael) te osnivanja vlastite države.
crkva (grč. Kyriakon, Gospodnje; ekklesia, zajednica) – sabrana
zajednica kršćanskih vjernika, Božjeg naroda, radi bogošto-
vlja i naviještanja Radosne vijesti Gospoda Isusa Krista. Cr-
kva je tijelo Kristovo u kojemu su vjernici, otkupljeni, pove-
zani jedni s drugima i s Kristom koji je glava tijelu. Crkva je
također i živi hram, kojemu je Krist ugaoni kamen, proroci i
apostoli temelj, a vjernici živo kamenje i kao takvo je prebiva-
lište Božje u Duhu Svetomu, koji je Bog postavio radi ispu-
njavanja njenog velikog poslanja. Svaki vjernik, nanovo rođen
od Duha Svetoga, izabranik, sastavnim je dijelom evanđeoske
i pentekostne crkvene zajednice vjerujućih, odnosno, opće i
jedinstvene Crkve, i njegovo je ime upisano na nebesima, u
Knjizi života.
crkvena stega – skup postupaka i djela kojima jedna crkvena
zajednica održava svoj bogoslužbeni i ćudoredni poredak.
Ona je nužna za vraćanje odlutalih, duhovno malaksalih i
povrijeđenih vjernika, za zaštitu svjedočanstva i ugleda Go-
spodnjeg imena i Njegovog evanđelja, te radi odstranjivanja
prisutnog grijeha, koji može onečišćavati cijelu zajednicu.
Postupak crkvene stege treba provoditi postupno, u punini
bratske ljubavi i blagosti. Prekršitelja treba najprije nasamo
opomenuti ili ukoriti, zatim, ako to ne prihvati, učiniti isto
pred starješinskim zborom crkve. Ako ni to ne odvrati brata
ili sestru od grijeha, udaljiti ga od stola Gospodnjega, na ne-
ko vrijeme u ovisnosti od naravi prijestupa. Ako nakon svih
ovih mjera ne uslijedi iskreno pokajanje i traženje oprosta, i
165
počinitelj ostane tvrdog i okorjelog srca, može ga se trajno
udaljiti iz duhovne zajednice vjernika, uz mogućnost prisu-
stvovanja bogoštovljima. Izostankom nekog vjernika s bo-
goštovlja tijekom razdoblja od šest mjeseci, bez opravdanog
razloga, može se smatrati da se je on sam isključio iz crkve-
ne zajednice vjerujućih.
crkvena zgrada – mjesto gdje se redovito okuplja vjernička za-
jednica radi zajedničkog bogoslužja ili kuća Crkve (lat. domus
ecclesiae). Tijekom povijesti razvijani su različiti stilovi gra-
dnje: romanički, gotički, renesansni, barokni, rokoko i klasici-
stički. Prostor namijenjen okupljanju vjerničke zajednice treba
biti oslobođen ikona i kipova te svojim izgledom i sadržajima
hrabriti na osobni i zajednički susret s Bogom.
crkveni odbor (prezbiterij) – grupa članova čija je zadaća
održavanja crkvenog poretka. Sačinjavaju ga pastor i neko-
liko starješina, ovisno o veličini mjesne crkve, a bira ih zaje-
dnica vjernika na određeno vrijeme. Oni su sa zajednicom
vjernika suodgovorni za duhovni napredak zajednice i sve
druge ovozemaljske poslove crkve: (1) služba naučavanja i
propovijedanja Riječi Božje; (2) organiziranje vjerskih po-
duka za različite dobne skupine – djecu, mladež i za odrasle;
(3) ustrojavanje mreže kućnih molitvenih skupna u domovi-
ma vjerničkih obitelji; (4) organiziranje raznih radnih skupi-
na za pojedine službe i zadaće: za posjećivanje i pomaganje
starih, bolesnih i siromašnih članova zajednice, za humani-
tarni i socijalni rad i tome slično; (5) organiziranje službi
kršćanske misije i evangelizacije radi osnivanja novih crka-
va; (6) ustrojavanje i upravljanje službom đakona i đakoni-
sa; (6) upravljanje crkvenom imovinom.
166
cvjetnica – nedjelja koja prethodi blagdanu Uskrsa; tradicional-
ni spomen na Kristov ulazak u Jeruzalem prije muke i raspeća.
Č
čedomorstvo – (pretežno pravnički izraz) ubijanje djece.
čedomorstvo, utrobno – vidi abortus.
čestitost – vjernička težnja za čistoćom. Svojim doličnim po-
našanjem i pristojnim izgledom, čistim srcem i razboritim
mislima, odmjerenog, promišljenog, blagotvornog i sadržaj-
nog govora i razgovora, vjernici svjedoče krotkost svog krš-
ćanskog življenje i odanost Kristovom nauku. Vjernici se
suzdržavaju razgovora koji su nečisti, bezobzirni i beskori-
sni, odbacuju neljubazan i zli govor te razgovora o osobama
koje nisu prisutne. Vjernici su pozvani biti osobe od povje-
renja i pouzdanja, te drže zadanu riječ, bez davanja prisege,
kako bi svojim uzornim življenjem druge upućivali na Kri-
stov karakter.
četiri jahača (iz Apokalipse) – vidi jahači apokalipse.
čistilište – tradicijski izvanbiblijski crkveni nauk o čistilišnim
kaznama za grijehe koje se trebaju izdržati nakon smrti
vjernika. Evanđeoski vjernici taj nauk odbacuju. Niti Pravo-
slavna crkva nema nauk o čistilištu.
čistoća – 1) osobno i u obitelji: vjernička dužnost kojom se iz-
nalazi volja Božja i upoznaje Bog (valja da je svagda poveza-
na s molitvom); 2) zajedničko i na bogoslužju: obvezni dio
svakog bogoslužja (a i drugih vjerničkih sastanaka), bilo u
sklopu propovjedanja ili kao jednostavno objavljivanje, pod-
167
sticanje na sabranost i usmjerenost duha. Crkva, odn. nazočna
zajednica nastoji vjerovati, prihvatati i provoditi u život proči-
tanu Božju riječ, t.j. odjeljak iz Svetoga pisma.
čitanje Svetog pisma – tijekom bogoslužja služi za izgradnju
vjere nazočnih vjernika i označava prisutnost Gospoda Isusa
Krista. Kao zajednica vjernika, ckrva živi kada vjerom pri-
hvaća i djelima slijedi Riječ Božju zapisanu u Svetome pi-
smu.
čudo – Božje djelovanje, znak Božje pomoći i poruka ljudima,
mimo prirodnih zakona, sa svrhom buđenja i jačanja vjere u
Božju objavu te poticaj na obraćenje.
Ć
ćudoređe – čestitost i stjecanje kreposti, sustavno je izloženo u
etici.
D
Dan Gospodnji (grč. kyriake hemera) – nedjelja, prvi dan u tje-
dnu; dan kada je Kristu uskrsnuo.
darovi Duha Svetoga – posebne sposobnosti koje Bog po svo-
me Duhu Svetomu daruje pojedinim vjernicima radi služenja i
izgrađivanja crkve: dar mudrosti, riječ znanja, dar vjere, dar
ozdravljanja, moć čudesa, dar proricanja, dar razlikovanja du-
hova, dar govorenja tuđih jezika, dar tumačenja jezika.
Dekalog – (grč. Desetoriječ) deset Božjih zapovjedi, osnova ću-
doređa svih abrahamskih religija.
168
demon – duhovno, bestjelesno zlo biće ograničene sile, zloduh,
koji opsjeda i obitava u čovjeku; stvoreni su dobrima, ali svo-
jom su krivnjom postali neopozivo zli, u službi su Sotone;
Krist ih je pobijedio i svojim sljedbenicima dao vlast nad de-
monima.
denominacija – organizirana zajednica vjernika okupljenih u
više mjesnih crkava sa zajedničkim prezbiterijem i rukovode-
ćim tijelima.
desetina – deseti dio novčanih i naturalnih prihoda koji se po-
svećuju i daruju Bogu. Vjernički život obuhvaća, osim našeg
tijela, duha i duše, i sva naša materijalna dobra s kojima ra-
spolažemo. Vjerujemo da sav naš imetak ne pripada nama,
već isključivo i samo Bogu. Stoga smo samo privremeni upra-
vitelji Božjih dobara ovdje na zemlji. Takvo vjerovanje iska-
zujemo izdvajanjem desetine svih svojih prihoda za potrebe
širenja Evanđelja i za potrebe Božjih slugu. Osim desetine pri-
hoda, vjernici daruju od imetaka kojima privremeno upravlja-
ju i druge darove, blagoslivljajući tako Božje naume, podupi-
rući Njegova djela i brinući se za potrebite.
deuterokanonske knjige nisu u sastavu kanona Svetog pisma:
Mudrost, Sirah, Baruh, Tobija, Judita, Makabejci I i II. Katoli-
ci ove knjige, koje su sačuvane samo na grčkom jeziku, uvr-
štavaju u kanon Svetog pisma, a protestanti i Židovi ne.
Didache – apostolske upute – ranokršćanski tekst koji se po-
najviše koristio za vjeronaučne potrebe i odgoj kršćanskih za-
jednica u prvoj Crkvi. Sastoji se od četiri dijela: moralni nauk,
bogoslužne upute i moitveni obrasci, stegovne upute te esha-
tološki dio. Iz teksta Didachea može se razabrati i bolje razu-
169
mjeti vjernička praksa i jednostavnost duhovnog života rane
Crkve. Neki ranokršćanski crkveni oci držali su ovaj tekst to-
liko važnim da su ga smatrali gotovo dijelom Svetoga pisma.
Sadržajno je najbliži tekstu Matejevog evanđelja u smislu
usmene i pisane tradicije.
disciplina, crkvena – vidi crkvena stega.
djela tijela – djela koja obilježavaju grešni život i trebaju biti
odbačena u pokajanju i obraćenju: bludnost, nečistoća, raspu-
štenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, lju-
bomornost, sebičnost, srdžba, razdori, strančarenja, zavist, pi-
janke, razuzdane gozbe i ovima slična. Požude tijela upra-
vljaju se protiv duha, a požuda duha protiv tijela. Duhovni
vladari sadašnjega svijeta tame djeluju na način da navode
vjernike na svjetovni način razmišljanja. Stoga vjernici od
sebe odbacuju još i svaku gorčinu, gnjev, viku, psovke, po-
hlepu, lakomost, bestidnost, prost, isprazan ili dvosmislen
govor, ogovaranja, klevete i tomu slično. Odbacujući nave-
deno sa sebe, skidaju starog čovjeka s njegovim djelima, a
oblače se u ljubav, milosrdnu srdačnost, opraštanje, dobrotu,
poniznost, krotkost, strpljivost i sve ostale kršćanske vrline.
djela, dobra – vidi dobra djela.
djelo Gospodnje – bilo koji oblik kršćanskog rada, osobito
onih koji mu se posvete svim svojim raspoloživim vremenom
i sredstvima i cijelom osobom.
djelovanje Duha – nazočnost djelovanja duhovnih darova – dar
jezika, dar tumačenje jezika, proroštva, iscjeljenje, čudesa –
odnosno, naročita Božja prisutnost i Božje djelovanje.
170
dobra djela – djela koja su skladna s Božjom voljom; posve-
ćeno življenje donosi plodove dobrih djela na slavu Božju, a
korist bližnjima i široj zajednici. Dobra djela, koja se vrše u
skrovitosti, izraz su žive vjere, zahvalnosti Bogu za iskazanu
milost spasenja, te svjedočanstvo djelotvornosti Evanđelja.
Spasenje se gradi vjerom u Boga, pobožnošću i dobrim dje-
lima prema bližnjima.
Dobra vijest – vidi evanđelje.
dobrota – neophodna i vrlo praktična kršćanska krijepost; spa-
da u rod Duha Svetoga.
doktrine – sustavno izložena kršćanska učenja.
dozivanje mrtvih – okultni postupak, izričito i vešekratno za-
branjen Židovima, kršćanima i muslimanima; znak duhovnog
otpadništva i mračne stranputice.
društvena odgovornost vjernika – sudjelovanje vjernika u ja-
vnim i općim poslovima šire ili uže društvene zajednice gra-
da ili naroda u kojem obitava, treba biti sukladan i u onom
omjeru u kojem je njegova usmjerenost i predanost na ono
što je nevidljivo i neprolazno, nebesko, gdje je, naime, nje-
gova prava i jedina, nebeska Domovina.
drvo spoznaje dobra i zla – vidi stablo spoznaje dobra i zla.
Duh Sveti (grč. pneuma) – Bog; treća božanska osoba sa svim
svojstvima Boga: vječnost, sveprisutnost, sveznanje, svetost,
ljubav; simboli za njega su golub, ulje i vatra.
Duh sveti, djelovanje – vidi djelovanje Duha (Svetoga)
171
Duhovi – nepravilan naziv za silazak Duha Svetoga pedeset da-
na nakon Kristovog uzašašća; taj dan se smatra danom rođenja
Crkve.
Duhovna vlast – vlast što ju je Gospod Isus Krist povjerio cr-
kvenim starješinama. Sačinjavaju ju je (u mjesnoj crkvi): pa-
stor i ovlaštene stariješine. U naravi se razlikuje od svjetovne
vlasti. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.
duhovni pastir – vidi pastir, duhovni.
duhovnost – primjena evanđeoskog poziva na puninu ljubavi
prema ljudima i Bogu; življenje nadahnuto i prožeto silom
Duha Svetoga; duhovno zajedništvo s Kristom.
duša – čovjekov osjetilni i razumski život, Bog izravno stvara
dušu koja je besmrtna i ima duhovnu narav, čovjeku daje
život.
dušobrižništvo – pastoralna briga za duhovne potrebe vjernika
u crkvenoj zajednici.
Đ
đakon, đakonisa (grč. diakonos, poslužitelj, sluga) – osoba
koja pomaže statiješinama i drugim dužnosnicima crkve u vr-
šenju službi i socijalne skrbi.
đakonat – đakonska služba.
Đavao (grč. diabolos – klevetnik; heb. Satan) koji danju i noću
optužuje braću pred Bogom; veliki Zmaj, stara Zmija, Napa-
snik, Vladar i Knez ovog mračnog svijeta, Knez sila u zraku,
ričući lav, rušitelj, otac laži, gospodar demona; Krist je uništio
Đavlovu moć nad čovjekom.
E
172
egzegeza (grč. exegesis, izvođenje, tumačenje) – kritičko razla-
ganje (gramatičko, lingvističko, književno, povijesno) i stru-
čno tumačenje starozavjetnih hebrejskih i novozavjetnih gr-
čkih riječi i tekstova, a uz pomoć tekstualne i literarne kritike
te povijesnoformalne metode.
egzorcizam – (grč. exorkizmos, istjerivanje zaklinjanjem) istje-
rivanje demona iz opsjednute osobe po sili Gospodina Isusa
Krista zazivanjem Njegovog Imena; služba oslobađanja.
ekleziologija (grč. ekklesia: crkva; logos: govor) – dio sustavne
teologije koji naučava o crkvi.
ekumenizam – (grč. oikumene: nastanjeni svijet) dijalog i sura-
dnja radi boljeg međusobnog razumijevanja i zbližavanja radi
punog zajedništva kršćanskih crkava. Evanđeoski vjernici i
njihove crkvene zajednice otvorene su za duhovno zajedni-
štvo i suradnju s vjernicima drugih kršćanskih crkava teme-
ljem Isusovog nauka tko nije protiv vas, za vas je.
Eli, Eli, lema sabahtani? – vidi Sedam riječi Kristovih na kri-
žu.
Emanuel (heb. imannu-El: Bog s nama) – Evanđelist Matej u
rođenju Isusa prepoznaje Božje obećanje rođenja spasitelja,
preko proroka Izaije (Iz 7,14): Evo, začet će djevica i roditi si-
na i nadjenut će mu ime Emanuel!
episkop (grč. episkopos) – crkveni nadglednik za određenu teri-
toriju, biskup.
eshatologija (grč. eshatos: posljednji; logos: smisao, znanost,
govor) – dio sustavne teologije koji se bavi eshatonom.
173
eshaton – (grč. eshatos, posljednji) razdoblje pred smak svijeta
i osnivanje vječnog Kraljevstva Božjeg.
etika – znanost o moralu (ćudoređu).
euharistija (grč. euharistio: blagodarim, zahvaljujem) – liturgi-
ja, posebno onaj trenutak kada se zahvaljuje za kruh i vino, te
kad se u tradicijskim crkavam očekuje pretvorba (transsub-
stantiatio) kruha i vina u stvarno tijelo i krv Kristovu.
eutanazija – ubojstvo iz milosrđa, ubojstvo u slučaju nepodno-
šljivih patnji bolesnika od neizlječivih bolesti. U Hrvatskoj
ovakav zahvat nije dopušten.
Evanđelistar – u tradicionalnim crkvama bogoslužbena knjiga
u kojoj su perikope iz sva četiri Evanđelja poredane po redu
kako se čitaju tijekom crkvene godine.
evanđelisti – pisci četiri kanonska Evanđelja, Matej, Marko Lu-
ka i Ivan, simbolično prikazivani: Matej, kao mlad čovjek (ili
anđeo), koji započinje rodoslovljem; Marko, kao lav, pu-
stinjska životinja, koji započinje propovijedanjem Ivana Kr-
stitelja u pustinji; Luka, kao bik, žrtvena životinja, koji
Evanđelje započinje u Hramu; Ivan, kao orao koji visoko leti,
jer počinje s teološkim razmatranjima. Ovi simboli potiču iz
viđenja proroka Ezekijela (koje preuzima i pisac Otkrivenja) o
četiri životinje s četiri krila i četiri lica: ljudsko, lavlje, bikovo
i orlovsko.
evanđelje (grč. euangelion: dobra vijest) – Radosna vijest Go-
spoda Isusa Krista kojom se navješćuje otkupljenje svijeta;
novozavjetne knjige u kojima su evanđelisti Matej, Marko,
Luka i Ivan zapisali život, djelovanje i naučavanje Isusa Kri-
174
sta. Odjeljak iz nekog od četiri Evanđelja što se čita na bogo-
služju.
Evanđeoska crkva u Hrvatskoj – naziv saveza pentekostalnih
crkava i vjernika koji je 1989. godine naslijedio dotadašnji na-
ziv Kristova pentekostna crkva. Jedan dio mjesnih crkava je
zadržao stari naziv i ustrojio svoj savez crkava. Od 2003. go-
dine koristi se naziv Evanđeoska pentekostna crkva u Repu-
blici Hrvatskoj. Savez crkava ima četrdesetak mjesnih crkava
i prisutan je u stotinjak gradova i naselja u Hrvatskoj. Izdaje
časopise Duhovna vrela, Izvore i Ribice. Svoje duhovne dje-
latnike obrazuje na Evanđeoskom teološkom fakultetu u
Osijeku.
evanđeoski kršćanin – vjernik koji svoju vjeru temelji i življe-
nje provodi u nauku Svetog pisma Novog zavjeta.
evangelik – pripadnik Luteranske, Evangeličke crkve; prote-
stantski vjernik; Evangelička crkva obuhvaća gotovo cjeloku-
pno pučanstvo Danske, Finske, Norveške, Švedske, Islanda, a
značajno je prisutna u Njemačkoj, Švicarskoj, Mađarskoj, Ka-
nadi, SAD, Australiji, Velikoj Britaniji. Tijekom reformacije
značajno je bila prisutna u Hrvatskoj (i u Sloveniji), ali ju je
protureformacija skoro potpuno protjerala iz zemlje.
evangelikalne crkve – naziv za onaj dio protestantizma koji po-
red četiri protestantska ishodišta nastoji na: odvojenju Crkve
od države, osobnom obraćenju i rođenju (preporodu) od Boga,
primjeni novog života u svakodnevici, slobodnom udruživanju
nanovorođenih (preporođenih vjernika i vjernica u mjesnu
(lokalnu) zajednicu, kongregacionalizmu i misiji.
175
evangelizacija (gr. euangelizomai) – skup postupaka za pojedi-
načno, grupno i masovno navješćivanje evanđelja. Širenje,
propovijedanje i naučavanje Radosne vijesti, blagovijesti radi
pokajanja i obraćenja; odgoj u vjeri mladih vjernika; obraćati
na kršćanstvo. Pokrštavati pojedince ili narode, naviještati do-
bru, radosnu vijest o Uskrsnuću i spasenju Gospoda Isusa Kri-
sta, a koju treba provoditi svugdje i uvijek svaki vjernik.
Evangelizacija se vrši svjedočanstvom vjernog i dosljednog
kršćanskog življenja svakog vjernika zajednice i upornim
molitvenim zauzimanjem i zazivanjem Očeve milosti za
grešnike.
F
farizeji – u židovskom društvu Isusovog doba vjerska nesveće-
nička skupina koja je izvrsno poznavala Zakone i brojne vjer-
ske propise nastale u predaji te ih doslovce sve ispunjavala;
unatoč tome Isus ih proziva radi njihove oholosti, gramzlji-
vosti, častohleplja i prijetvornosti.
G
glasolalija – grč. glossa, govor, djetinje tepanje, jezik; i lalein,
pričati, razgovarati, progovarati) dar govora tuđim, nenauče-
nim jezicima po Duhu Svetome; molitva u tuđim jezicima po
nadahnuću Duha Svetoga, a koje molitelj/moliteljica po pravi-
lu ne razumiju (prema 1. Kor. 14,27-28).
Golgota – (aram. lubanja; lat. calvariae: lubanja) brdo izvan
Jeruzalema, na kojem je Isus Krist razapet na križu i izda-
hnuo.
176
golub – simbol silaska Duha Svetoga; prostodušnost; simbol
mira; suprotnost zmiji.
Gospod (Gospodin) – (grč. kyrios: gospodin) osobno ime izra-
elskog (židovskog) Boga. Tako ga nazivaju i zazivaju vjernici
i vjernice abrahamskih religija. Vidi YHVH. Počasni naslov
za Isusa Krista kome je dana sva vlast na nebu i na zemlji;
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Krist je Gospodar Crkve
te Gospodar povijesti i cijelog svemira.
Gospod s tobom – (odgovor: Gospod te blagoslovio!) Prema
Ruta 2,4). Međusobni pozdrav među evanđeoskim i penteko-
stalnim vjernicima; neke zajednice koriste i Hvaljen Isus ili
Mir s tobom ili Božji blagoslov.
Gospodnja Večera, Lomljenje kruha – obred zajedničkog uzi-
manje beskvasnog kruha i vina, pri čemu vjernici simboli-
čno izražavaju svoje duhovno učešće u božanskoj naravi
Gospoda Isusa Krista, spominju se Njegovog stradanja i
smrti na križu kao žrtve pomirnice za sve grijehe svojih iza-
branika, te na proroštvo Njegovog skorog ponovnog dola-
ska. Gospodnju Večeru uspostavio je sam Isus Krist, nalo-
živši crkvenoj zajednici vjernika da to čine dok On ne dođe.
Ona je zavjet s Bogom, duhovna veza vjernika s Uskrslim
Kristom kao i međusobna duhovna povezanost vjernika u
zajednici. Kruh predstavlja žrtvovano i izlomljeno tijelo Go-
spoda Isusa Krista žrtvovano za grijehe cijeloga svijeta, a
vino Njegovu prolivenu krv i novi Savez između Boga i
onih koji svojom vjerom i obraćenjem prihvaćaju Kristovu
žrtvu. Prije uzimanja Gospodnje Večere svaki vjernik treba
u iskrenoj skrušenosti i poniznosti svog srca, ispitati sebe i
177
svoj život, svoje misli, riječi i djela, ispovjediti Bogu sve
svoje grijehe, moliti za njihov oproštaj, te se izmiriti sa
svojom duhovnom braćom i sestrama i svojim bližnjima.
Čineći tako, vjernik pristupa Gospodnjoj Večeri dostojno i
sukladno nauku Svetog pisma, koja tada postaje njegovom
duhovnom hranom rasta do punine milosti Kristove.
Gospodnje djelo – vidi djelo Gospodnje.
Gospodnji dan – vidi Dan Gospodnji.
Govor na gori – Kristovo ćudoredno učenje izloženo u
Matejevom evanđelju u poglavljima 5, 6 i 7.
gramzljivost – pohlepa za gomilanjem bogatstva, imovine i
novca, razara život, stvara privid sigurnosti i vodi k idolopo-
klonstvu; srebroljublje je korijen svih zala; evanđeoski vjer-
nici teže jednostavnom životu imovinske skromnosti, uvijek
zadovoljni onim što imaju.
grijeh – (grč. hamartia: promašaj) čin, djelo, riječ, misao ili
propust suprotan Božjoj volji; čovjekovo duhovno stanje
odvojenosti od Boga i način života; grijeh može biti protiv se-
be, bližnjega ili samoga Boga, zatim, može biti lak i težak
(smrtni grijeh). Vjernici odbacuju od sebe svaku gorčinu, sr-
džbu, gnjev, viku, psovke, pohlepu, lakomost, bestidnost,
prost ili budalast, isprazan ili dvosmislen govor. Isto tako,
odbacuju bludnost, spolnu i svaku drugu moralnu nečistoću,
raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, sva-
đe, ljubomore, sebičnosti, razdore, strančarenja, zavisti, pi-
janstva, ogovaranja, klevete i tomu slično. Navedeno odba-
cuju i sa sebe skidaju starog čovjeka s njegovim djelima, a
178
oblače ljubav, milosrdnu srdačnost, opraštanje, dobrotu, po-
niznost, krotkost, strpljivost i sve ostale kršćanske vrline.
H
haleluja – vidi aleluja.
hamartiologija (grč. hamartia: grijeh; logos: riječ, kazivanje,
smisao) – dio sustavne teologije koji naučava o grijehu. Čo-
vjek je stvoren dobrim, ali je svojom voljom sagriješio, pao je
u grijeh. Svojim padom u grijeh čovjek je narušio sklad cje-
lokupnog stvorenja, te u stvoreni svijet unio fizičko i duhovno
zlo, smrt i raspadljivost. Grijeh Adama i Eve prekinuo je za-
jednicu s Bogom i otvorio za sve kasnije naraštaje vrata sva-
kovrsnim grijesima, žalostima, bolestima, patnjama te smrti.
Grešna izopačenost obuzela je cijelo čovječje biće, njegovu
duševnu, duhovnu, moralnu i tjelesnu narav. Ljudi su po svo-
joj grešnoj naravi skloni tvoriti grijeh i svaku vrstu zla tijekom
cijelog svog ovozemaljskog življenja. Nanovo rođeni vjernici
svojim pobožnim životom i uz pomoć Duha Svetoga svoju
grešnu narav i sklonost grijehu uporno i postojano umrtvljuju.
henoteizam – (grč. henos: jedan; Theos: Bog) vjera u jednoga
boga koji je veći od ostalih bogova, ali ih ne isključuje. Prouči
Jitrovu izjavu (Iz 18,11): Da je Gospod veći od svih bogova,
vidim sad iz toga što se dogodilo, kad su se oni onako oholo
ponašali prema njima.
hereza (grč. hairesis: izbor) – iskrivljeno, pogrešno učenje he-
retika; krivovjerje, teološko zastranjenje.
hermeneutika, biblijska – teorija i umijeće tumačenja Biblije i
njenih poruka u složenom suodnosu pisca, teksta i čitatelja;
179
tumačenje što sadržaj biblijskog teksta danas govori čitatelji-
ma.
historikum – dio teologije koji se bavi poviješću cijele crkve,
pojedinih njenih djelova i djelatnosti i razvojem svega što
obuhvaća kršćanstvo kao društvenu pojavu.
hodočašće – putovanje vjernika, motivirano duhovnim razlozi-
ma, na mjesta koja se smatraju svetima i gdje se očekuje veća
Božja prisutnost.
homilija – kratka propovijed, obično se drži jednog biblijskog
teksta ili jedne teme bez digresija.
hosana (aram. hošiana: pomozi) – tijekom blagdana sjenica Ži-
dovi su usklikom Spasenje nam daj, najavljivali skori dolazak
Mesije (Ps 118,25).
hula, huljenje – svjesno vrijeđanje, ruganje i proklinjanje Bog i
Njegovog svetog imena; hula na Duha Svetoga je namjerno
pripisivanje sotonskih djelatnosti i osobina Gospodu Isusu
Kristu (Mk 3,28-30).
Hvaljen Isus! – (odgovor: Vazda i navijeke! Ili Amen i uvijek!
ili Vazda hvaljen!); vidi Gospod s tobom
I
I.N.R.I. (lat. Iesus Nazarenus Rex Judaeorum: Isus Nazareća-
nin, kralj židovski) – kratica natpisa koji je Poncije Pilat na-
veo kao razlogom osude i smaknuća Isusa Krista.
idol – predmet ili slika obožavanja; zamjena za Boga.
180
idolatrija, idolopoklonstvo – klanjanje, moljenje ili obožava-
nje pred kipom ili slikom (ikonom) nekoga ili nečega što je na
zemlji, ili pod zemljom ili na nebu.
IHS (kratica od lat. Jesus hominum Salvator: Isus Spasitelj lju-
di) – Isusov monogram.
IHTYS (grč. riba;) – akronim; početna slova grčke riječi riba
označavaju vjerovanje: Iesus Hristos Theu Hyios Soter: Isus
Krist, Sin Božji, Spasitelj.
ikona – naslikana slika ili lik kojima se moli i koje se štuje;
Sveto pismo odbacuje molitvu pred slikama ili kipovima, una-
toč tome što mogu predstavljati lik Boga, Krista, Marije, Isu-
sove majke, svetaca, anđela.
inkarnacija – utjelovljenje, Sin Božji se rodio kao čovjek i u
sebi objedinio ljudsku i božansku narav, pravi čovjek i pravi
Bog.
inkarnacija – vidi utjelovljenje.
inspiracija – vidi nadahnuće Svetog pisma.
integralna nedjeljna škola – vidi nedjeljna škola.
iscjeljenje – povratak u cjelinu, u zdravlje. Bog nam se u Sve-
tom pismu objavljuje kao davalac zdravlja, tjelesnog, emoci-
onalnog i duhovnog. Božansko iscjeljenje omogućeno nam
je Kristovim ispaštanjem i njegovim patnjama te predstavlja
povlasticu svih onih koji u to vjeruju. Ono nam je obećano
u Svetom pismu. Smrt se, međutim, ne može izbjeći i svako
ljudsko biće je mora iskusiti, osim onih čija će se tijela o
Ponovnom Kristovom dolasku, u tren oka, na posljednji
glas trublje - promijeniti. Vjernici mogu tražiti i prihvaćati
181
suvremenu medicinsku pomoć koja se ne protivi moralnom
nauku Svetog pisma.
isključenje – privremeno udaljavanje vjernika koji griješi iz cr-
kvene zajednice vjernika i od Gospodnje večere, do njegovog
pokajanja i povratka u zajednicu.
ispovijed – priznavanje Bogu svih počinjenih grijeha radi pri-
manja oprosta; Ispovijedanje treba biti u duhu iskrenog i poni-
znog kajanja, uz pomno ispitivanje vlastite savjesti i čvrste
odluke za promjenu ponašanja uz predavanje Božjoj milosti.
Svoje grijehe koje su počinili mišlju, riječju, djelom ili pro-
pustom, vjernici priznaju i ispovijedaju Bogu, i time izraža-
vaju svoju vjeru u Njegov oprost i opravdanje. Ispovije-
danjem grijeha jedni drugima, vjernici imaju priliku moliti i
nositi terete jedni drugih.
istočni grijeh – (prema staroj slavenskoj riječi istočnik: izvor)
Izvorni grijeh Adama i Eve. Pragrijehom jednog čovjeka,
Adama, čovjek se odvojio od Boga, naslijedivši od svojih pra-
roditelja grešnu narav; dragovoljnom žrtvom jednog čovjeka,
bezgrešnog Krista, čovjek može primiti oprost i obnoviti zaje-
dnicu s Bogom kao u prvotnom stanju.
Isus Krist (hebr. Jehošua, Jošua, Jozua, Jahve je spasenje),
Krist (hebr. Mašiah, grč. Christos, pomazanik) i Bog i čovjek,
Gospodin, Spasitelj, druga božanska osoba.
J
jahači apokalipse – Ivan apostol u svojoj knjizi Otkrivenja opi-
suje kugu, rat, glad i smrt kao četiri jahača na konjima.
182
Jahve – vidi YHVH.
Jehova – nepravilno i neprikladno iskrivljenje starozavjetnog
Božjeg imena, odnosno YHVH.
K
kairos (grč. kairos: poseban trenutak; hronos: tijek vremena) –
ispunjenje, puninu vremena, Božji odabir trenutka rođenja
Isusa Krista; kairos je svaki trenutak čovjekovog odgovora na
Božji poziv za spasenje, to je dan spasenja.
kalež – čaša iz koje zajednica vjernika uzima vino tijekom Go-
spodnje večere. Kod pravoslavnih vjernika zove se putir.
kanon Svetog pisma – popis biblijskih spisa za koje kršćani i
Židovi vjeruju da su nadahnuti Duhom Svetim i shodno tomu
da su mjerodavni (autoritativni) za vjernički uzrast u vjeri i za
posvećeno življenje.
karitas (lat. caritas: dragost, ljubav) – vidi Agape.
karizma – (grč. charisma, dar milosti; grč. charismata, darovi
milosti) milosni darovi Duha Svetoga namijenjeni su izgradnji
crkve: dar govora mudrosti, dar govora znanja, dar vjere, dar
ozdravljenja, dar čudesa, proročki dar, dar razlikovanja duho-
va, dar različitih jezika, dar tumačenja jezika.
katedra – (grč. katizomai: sjedim) mjesto s kog se drže preda-
vanja i propovijedi; vidi propovijedaonica.
katekizam – priručnik za osnovno kršćansko vjersko naučava-
nje, za vjeronauk, rađena u obliku pitanja i odgovora (erote-
matska metoda).
183
kerigma – (grč. vikanje) vijest prema kojoj se posvuda navje-
šćuje da je Gospod Isus Krist Sin Božji, očekivani i obećani
mesija, u kojem je Bog izveo puninu svog nauma spasenja na-
mijenjenog svim ljudima.
kip – (mađ. kep: slika, lik) – trodimenzionalni lik koji je po-
svećen da mu se moli i da bude štovan na bogoslužju i izvan
njega. Vidi ikona.
klanjanje – mijenjanje položaja tijela tijekom molitve: klečanje
i povijanje leđa. Tim vanjskim činom iskazuje se nutarnji stav
štovanja Boga, priznavanja njegove uzvišenosti te vlastite krh-
kosti i naravi sklone grijehu. Osim klečanja, vjernici i drugim
kretnjama izražavaju ono što se u njihovim nutrinama događa
tijekom bogoslužja, sklapanje i dizanje ruku tijekom molitve
ili slavljenja, polaganje ruku, podizanje glave prema nebu,
nakloni i tome slično
kolekta – sabiranje novca koje se obavlja pred kraj bogoštovlja
za potrebe pomoći siromašnima kao i za crkvene potrebe. Pri-
je sabiranja darova prisutnih vjernika, pastor, starješina ili đa-
kon javnom molitvom posvećuje darove Gospodu. U nekim
mjesnim crkvama njeguje se i molitva zahvaljivanja poslije
sakupljene kolekte.
koncil – svecrkveni sabor starješina i učitelja kojim se raspra-
vlja i odlučuje o vjerskom naučavanju i životu crkve.
kongregacionalizam (engl. od latinskog con: s, sa, su i grex:
stado) – oblik crkvene samuprave; upravna i organizacijska
samostalnost mjesne crkve uz malu ili nikakvu organizacijsku
povezanost s ostalim mjesnim crkvama.
184
kraljevstvo nebesko, kraljevstvo Božje – središnja poruka Isu-
sovog propovijedanja kao o novom odnosu Boga i čovjeka, i
odnosa među ljudima; ono je pravednost, mir i radost u Duhu
Svetomu; ljudi ga ne mogu ostvariti, već je ono Božji obećani
dar po Kristu; ono je već tu, ali još ne u potpunosti; vjernici
mu trebaju stvoriti preduvjete i otvoriti put svojim posveće-
nim življenjem i pobožnim ponašanjem.
kreposti – dobre osobine što ih Bog usađuje u čovjeka koji mu
se predaje (vjera, nada, ljubav i sve što spada u Kristov Govor
na gori i što spada u plod Duha.
kristologija (grč. logos: govor) – dio sustavne teologije koji na-
učava o Isusu Kristu.
Kristova pentekostna crkva – Slobodna crkva nastala iz kari-
zmatskog pokreta. Pentekostni (karizmatski) pokret u našim
krajevima započeo je u srijemskom selu Beška, među njema-
čkim štundistima - pijetističkim vjernicima Evangeličke (lute-
ranske) i Reformirane (kalvinske) crkve. Tijekom 1907. godi-
ne dvije su žene doživjele krštenje u Duhu Svetomu, a zatim
sve više vjernika. Radi toga su bili prisiljeni napustiti svoje
crkve te se okupljati kao posebna zajednica vjernika. U Hrvat-
skoj je već prije Prvog svjetskog rata bilo pentekostnih zajed-
nica, a sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća djelovale
su u okolici Vinkovaca i Osijeka. Godine 1936. u Vinkovcima
je počeo izlaziti prvi pentekostni mjesečnik Put spasenja.
krivnja – spoznaja osobnog grijeha po Duhu Svetomu; pred-
uvjet pokajanja i obraćenja.
185
križ – sredstvo sramnog pogubljenja postaje duhovnim simbo-
lom kršćanstva, patnje i progonstva, žrtve i otkupljenja te po-
bjede i uskrsnuća; također, slika potpunog pomirenja čovjeka i
Boga, i čovjeka sa svojim bližnjima.
krotkost – krščanska krepost (vrlina). Spremno i radosno pre-
puštanje volji Božjoj i onih okolnosti u kojima nam zakon,
moral ili običaji daju za pravo. Plod Duha Svetoga i kršćanska
dužnost. Krotka se osoba svjesno odriče svake prinude, pa i
onda kad treba ostvariti vlastita i legitimna prava.
krsni studenac – vidi krstionica.
krstionica – (krsni studenac) posebno izgrađen bazen u crkve-
noj zgradi, obično u blizini oltara (propovjedaonice) s dovo-
dom i odvodom vode, u kojima se obavlja krštavanje podra-
njanjem.
krstitelj – osoba koja obavlja krštenje krštenika.
kršćani (grč. christianos) – sljedbenici, učenici, vjernici,
prijatelji i braća Isusa Krista, sljedbenici Puta; prvi put su
tako nazvani u Antiohiji.
kršćanstvo – religija kojoj je u središtu Kristova osoba, Božja
objava po Kristu i ispunjenje Božjeg nauma spasenja.
krštenica – dokument, potvrda o obavljenom krštenju.
krštenik/krštenica – osoba koja se krsti, odnosno, koju krštava
krstitelj.
krštenje (grč. baptizo, podroniti ) – javni obred kojim se odrasli
vjernik, nakon pokajanja i obraćenja, u vjeri poistovjećuje s
Kristovom smrću i uskrsnućem, postajući tako dijelom Tijela
186
Kristovog. Krštenje obavlja pastor ili drugi ovlašteni crkveni
starješina, koji krštenika, pred zajednicom vjernika glasno pi-
ta: Vjeruješ li ti (ime i prezime) u Gospoda Isusa Krista, koji
je umro za tvoje grijehe, potom uskrsnuo i sjeo s desna Bogu
Ocu? Nakon što krštenik odgovori potvrdno: Da, vjerujem!
pastor uronjava cijelo tijelo krštenika u vodu rijeke, jezera,
mora ili krstionice, izgovarajući sljedeće: Temeljem tvog svje-
dočanstva vjere pred ovim svjedocima, a prema nalogu naše-
ga Gospoda Isusa Krista, budi kršten(a) u ime Oca, i Sina i
Duha Svetoga! Amen.
krštenje Duhom Svetim, duhovno krštenje – potpuno uranjanje
u Duha Svetoga i ispunjenje istim. Prati ga znak govorenja
drugim jezikom kako Duh daje govoriti, a koji je i samom go-
vorniku potpuno nepoznat. To je snažno duhovno ispunjenje
po iskustvu Dana pedesetnice (pentekosta), o kojem se govori
u Djelima apostolskim i u Evanđeljima. Krštenje Duhom Sve-
tim nakon obraćenja po osobnoj vjeri prima na dar svaki vjer-
nik radi učinkovitog svjedočenja Riječi Božje i služenja Go-
spodu. Duhovno iskustvo krštenja u Duhu Svetome osposo-
bljava i oprema vjernike za evangeliziranje u sili Duha Sve-
toga, uz prateće nadnaravne znake i čudesa; daje vjernicima
potrebnu dimenziju i povezanost s Bogom tijekom obožava-
nja i slavljenja; osposobljava vjernike da pod djelovanjem
Duha Svetoga ostvaruju puni rast glede plodova i darova te
služenja Gospodu, kao tijekom novozavjetnih vremena, sa
svrhom osobne duhovne izgradnje i rasta u savršenom tijelu
Kristovu.
kumir – (stara slavenska riječ tatarskog podrijetla) idol.
187
Kur'an - (od arapske riječi qara: čitati) sveta i sakralna knjiga
muslimana.
kušnja – stanje vjernika u odnosu na izazove svijeta i grijeha;
zbog slobode volje čovjek može krivo odlučiti; kušnja može
biti od tijela, zlih vođa, kušača; prevladana kušnja uvjet je
duhovnog napretka.
kvasac – organski gljivični materijal kojom se dobija uskislo
tijesto. U Starom zavjetu simbolizira uspomenu na egipatsko
ropstvo.
Kyrie, eleison – grčki: Gospode, smiluj se!
L
Lausannski zavjet ili pakt (engl. Lausanne Covenant) – suvre-
mena ispovijed vjere i obećanje različitih i u mnogo čemu ra-
znorodnih evanđeoskih kršćana, koji su unatoč svoje različi-
tosti međusobno povezani mnogobrojnim duhovnim nitima, te
koji imaju zajedničku viziju i žar za evangelizacijom svijeta.
Ovaj zavjet predstavlja iznimno rasprostranjeno i prihvaćeno
ispovijedanje vjere u suvremenim evanđeoskim zajednicama.
Tim zavjetom vjernici, zajedno i pojedinačno, obećaju Bogu,
drugim ljudima i sami sebi da će ustrajnom molitvom i posto-
janim djelovanjem, a osobito svojom učinkovitom socijalnom
odgovornošću prema potrebitima, doprinijeti sveukupnoj
evangelizaciji svojih bližnjih i susjeda, naselja u kojem žive,
svog i susjednih naroda, svih i svakog, i sve tako do kraja
zemlje. Usvojen je na Prvom međunarodnom kongresu za
188
evangelizaciju svijeta, koji se održao u Lausanne u Švicarskoj
1974. godine.
liturgija (grč. leitos: javan; ergon: djelo, radnja) – unaprijed
utvrđen poredak bogoslužja jedna vjerske zajednice.
lomljenje kruha – vidi Gospodnja večera.
Lucifer (lat. lux – svjetlost; ferre – nositi; svjetlonoša; lučeno-
ša) – Sotona, Đavao, Belzebub.
LJ
ljubav – najvažnija kršćanska krijepost (vrlina); središnjica krš-
ćanskog života i temelj kršćanske vjere; plod Duha Svetoga;
djelatna ljubav prema Bogu i bližnjima, uključujući i nepri-
jatelje, izraz je istinske vjere i uvjet duhovnog rasta; s nadom i
vjerom čini tri kršćanske vrline; spada u rod Duha.
M
magija – nastojanje da se pomoću okultnih tehnika utječe na
tijek događaja i gospodari prirodnim silama; čarobnjaštvom se
nastoji činiti zlo nekome ili nečemu; evanđeoski vjernici
odbacuju svaki oblik magije, čarobnjaštva, čaranja, proricanja
budućnosti, zazivanja duhova umrlih i spiritizma.
malokršteni – kolokvijalni naziv za pripadnike jedne od (na
našim prostorima) iščezlih pentekostalnih zajednica koje su
krštavale samo djecu.
mamon – kod nekih semitskih naroda (Aramejaca, Feničana,
odnosno Puna) naziv za božanstvo bogatstva. Aramejski izraz
za novac i općenito za imanje. Služiti istovremeno Bogu i bo-
gatstvu je nemoguće.
189
mana – (hebr. manna od Man hu?: Sto je on? Što je to?) čude-
sna hrana kojom je Bog svakog jutra s neba hranio svoj narod
tijekom njegovog boravka u pustinji; slika Krista, kruha koji
silazi s neba: tko jede od tog kruha, živi vječno.
Manilski proglas (engl. Manila Manifesto) – usvojen je na
Drugom međunarodnom kongresu o evangelizaciji svijeta
održanom u Manili na Filipinima 1989. godine. Određen je
kao javni manifest opredjeljenja, nakana i motiva u vezi s dvi-
je teme kongresa: naviještanja Krista sve dok ne dođe i poziva
Crkvi da donese cjelovito evanđelje svijetu. Tekst proglasa
nastavlja se na tekst Laussanskog zavjeta, a oba su predana
crkvama i vjernicima na proučavanje, usvajanje i primjenu.
Maranatha! – vjerojatno jedan od starokršćanskih zaziva. Mo-
guća su dva čitanja: Marana tha! (Gospode naš, dođi!) ili
Maran atha! (Gospod naš je došao). Prema kontekstu usvaja-
mo prvo čitanje (zaziv) kao neku vrstu molitve.
Marija, mati Isusova – najpoštovanija ženska osoba od žena
pomenutih u Svetom pismu. U Kur'anu jedina ženska osoba
pomenuta po imenu. Kao djevica, po Duhu Svetom začela je
i rodila Gospoda Isusa Krista. Evanđeoski vjernici smatraju
je blaženom i blagoslovljenom među ženama, zbog njezine
poslušne vjere, izvršavajući riječi njenog nauka u pogledu
služenja Gospodu Isusu Kristu: Što vam god On zapovijedi,
učinite. Ona je unaprijed najavljena prorokom Izaijom (7,
14).
mesija (hebr. mašiah) – pomazanik, onaj koji je označen i po-
svećen nekoj velikoj i značajnoj misiji. Isto što i Hristos.
190
metanoja (gr. metanoia) – pokajanje, trajna promjena uma,
obraćenje k Bogu koje vodi do punine vjere kršćanskog živo-
ta. Obraćenje Kristu, metanoja, donosi promjenu misli i obno-
vu uma. Stoga se misli trebaju držati čistima, bezazlenima i
nedužnima, usred ovoga nečistoga i posrnuloga svijeta. Vjer-
nici stoga s velikom brižnošću biraju sadržaje koje će slušati,
čitati ili gledati, mjesta na koja će odlaziti i razgovora koje će
voditi, znajući da sve to može čistiti ili onečišćavati njihove
misli, njihov razum i njihova srca. Vidi još i pokajanje.
metropolita (mitropolit) – biskup u gradu koji ima status me-
tropole.
milosrđe – jedna od vrlina (krijeposti): pružanje milosti bližnji-
ma; dobrohotnost, ali ne i popustljivost; Bog će prema milosr-
dnima biti milosrdan.
milost (grč. haris) – nezasluženi dar spasenja koji Bog pruža
svakoj osobi; Božja milost se može primiti na temelju osobne
vjere u Božju spasonosnu milost.
mir – (heb. šalom) – punina zdravlja, blagostanja i sreće koju
donosi Mesija, Krist. Kod Židova je to pozdrav (Šalom!). Kad
se pitaju za dravlje Židovi kažu: Ma š'lomka? Kako je tvoj
mir? Spada u rod Duha Svetoga.
Mir ti! – vidi Gospod s tobom!
misa (lat. missa, otpuštanje) – katoličko bogosluženje koje se
sastoji od uvodnih obreda, službe riječi (čitanje Pisma i propo-
vijed) te euharistije (pričesti); od II. Vatikanskog sabora misa
se služi, po ugledu na protestante, na narodnom jeziku.
191
misija – ili poslanje, objavljivanje evanđelja onim osobama i
narodima koji ga još nisu čuli; Crkva je po svojoj duhovnoj
naravi misijska, pa otuda izvire i misijska djelatnost crkve i
njenih vjernika. Misija se ostvaruje: (a) molitvama za osvaja-
nje duša i za Krista; (b) posrednim učešćem (materijalnim pri-
lozima i promidžbom) i (c) neposrednim učešćem (na licu
mjesta i odlaskom u krajeve gdje treba pridobiti duše za Kra-
ljevstvo Kristovo).
misiologija – posebna teološka disciplina koja proučavajući po-
vijest kršćanske misije istražuje metode i modele objavljivanja
i ukorjenjivanja evanđelja u različitim kulturama.
misionar – (lat. missio, poslanje) uposlenik u misiji, suvremni
naziv za apostola (vidi apostol).
mitropolit(a) – vidi metropolita.
mjesna crkva – osnovna grupa vjernika; okupljajući se u na-
selju u kojem žive, vjernici tvore jednu ili više crkvenih za-
jednica. Oni su otkupljeni Kristovom krvlju, odvojeni od
svijeta, ali i dalje u svijetu, vjeruju u nadahnutu Božju Riječ
i primjenjuju u svome svakodnevnom životu nauk Svetoga
pisma.
molitva – obraćanje i susret s Bogom Ocem, po Isusu Kristu i u
snazi Duha Svetoga, radi zahvale i proslave. Molitve su upor-
ni zazivi Njegovoj milosti, u stalnoj budnosti, pravednosti i u
poniznosti te s povjerenjem, radi pomoći ili spasenja i izba-
vljenja. Molitva je razgovor s Bogom, ali i uzdizanje duha k
Bogu. Molitva je molitveno stanje duha. Vjernici svoje moli-
tve, zazive i zahvale upućuju jedino i isključivo Bogu Ocu,
po Duhu Svetome i u vlasti imena Gospoda Isusa Krista.
192
Molitvama izražavaju svoje trajno pouzdavanje u Gospoda
Boga, priznaju svoju ovisnost o Njemu te zahvalnost za sve
što primaju u svom životu.
molitveni čas – vidi molitveni sat.
molitveni dom, dom molitve – naziv za mjesto okupljanja vjer-
nika radi bogoslužja.
molitveni lanac – vrsta molitvene djelatnosti mjesne crkve (cr-
kve); vjernici se dogovore za molitvu tijekom jednog razdo-
blja od, primjerice, mjesec dana, na način da svatko moli u
svoje izabrano vrijeme, a molitve se vremenski nadovezuju je-
dna na drugu, bez vremenskog prekida. Često se uz ovaj moli-
tveni lanac, dogovore i za molitveni post.
molitveni sat – zajednička molitva vjernika, u pravilu jednom
tjedno.
monogamja, monogamni brak – brak između jednog muškar-
ca i jedne žene. Jedini dopušteni vid braka u novozavjetnom
kršćanstvu.
monoteizam – (grč. monos: jedini i Theos: Bog) vjera u jednog
isključivog Boga. U monoteističke (abrahamske) religije spa-
daju židovstvo, kršćanstvo i islam.
moral – vidi ćudoređe.
mučenik (grč. martys: svjedok) – kršćanin koji riječima i dje-
lima svjedoči vjeru u Kristovo uskrsnuće, trpeći pri tome fizi-
čko nasilje do gubitka vlastitog života.
N
193
nada – bezuvjetno povjerenje u Boga i Njegovu spasiteljsku
milost; nada donosi radost i iskrenost u kršćanski život jer im
jamči dolazak Kraljevstva nebeskog; plod je Duha Svetoga; s
ljubavlju i vjerom, jedna je od tri bogoslovke vrline.
nadahnuće Svetog pisma (inspiracija) – vjerovanje kršćana da
je Sveto pismo nadahnuto po Duhu Svetome, nepogrešiva,
vjerodostojna, autoritarna i mjerodavna Riječ Božja u svim pi-
tanjima vjere i življenja. Zajedničkom molitvom, učenjem i
proučavanjem vjernici zajednički tumače cjelinu i dijelove
Svetog pisma kao Riječi Božje, razbirući pri tome duhovne
poruke svetih tekstova. Za ispravno tumačenje nauka Svetog
pisma, uz prosvjetljenje Duha Svetoga, potrebna je čista sa-
vjest, kršćanska razboritost i pobožno življenje. Samovoljna
tumačenja Svetog pisma mogu voditi u kriva tumačenja i da-
lje u razne hereze (krivovjerja).
nadbiskup – biskup višeg ranga, zavisno od kanonskog prava
dotične crkve.
nanovo rođenje – nadnaravno Božje djelo darivanja duhovnog
života osobi koja se obraća Bogu uz vidljivu promjenu u sva-
kidašnjem življenju; rođenje odozgor.
nebo – vidljiva oblast iznad vidika (horizonta), nebeski svod i
svi njegovi vidljivi sadržaji; u biblijskom i duhovnom znače-
nju prebivalište Boga, anđela i drugih duhovnih bića te otku-
pljenih, okupljenih oko Božjeg trona u potpunom skladu i sva-
koj savršenosti.
nedjelja – dan u tjednu kada se ne radi (ne djela).
194
nedjeljna škola, nedjeljne pouke – organizirana vjerska po-
duka koja se izvodi tijekom nedjeljnih bogoslužja, a izvode je
vjeroučitelji; namijenjena je djeci, naraštajcima (teenagerima)
mladima i (trebalo bi) odraslima. Kada obuhvaća sve uzraste,
naziva se integralna nedjeljna škola.
nevjerni – razgovorni naziv za osobe koje još nisu prema uče-
nju Svetog pisama nanovo rođene, odnosno, još se nisu preda-
le Gospodu.
nevolja – različite nedaće (nesreće, bolesti, teškoće, progonstva,
siromaštva, patnje, smrti, žalosti, ratovi, ograničenosti, nemiri
među ljudima i narodima) stalno su prisutne u kršćanskom
življenju, a izviru iz grijeha i posljedica grijeha koji je naško-
dio svem stvorenju; nevoljnik koji je doživio Božju utjehu i
spas, sposoban ju je pružiti svome bližnjemu.
nicejsko – carigradsko vjerovanje – sažeta izjava vjere sasta-
vljena na općim (vaseljenskim) saborima (koncilima) u Niceji
(325. god.) i Carigradu (381. god.) zbog pojave i širenja opa-
snog krivovjerja tijekom 4. stoljeća, prema kojem Isus Krist
nije Bog već samo čovjek. Nadglednici svih crkava sastali su
se 325. godine u Niceji, gradiću kod Carigrada, te zajednički
osudili krivovjerje. Pri tome su objavili svoj zaključak da je
Isus istovremeno i čovjek i Bog, odnosno da je Krist druga
Božanska osoba. Nakon nekog vremena počelo se širiti drugo
krivovjerje, koje je naučavalo da Duh Sveti nije Bog. Sve-
crkveni Sabor opet se sastao, sada 381. godine u Carigradu,
osudio to krivovjerje i zajednički objavio da je Duh Sveti tre-
ća Božanska osoba. Nicejsko Carigradsko vjerovanje predsta-
195
vlja prošireno Apostolsko vjerovanje i s njime se jednako-
pravno se izgovara.
nogoprani – kolokvijalni naziv za one vjernike koji poštuju za-
povijed Gospoda Isusa Krista da vjernici jedni drugima peru
noge kao znak poniznosti i međusobnog služenja.
nova nebesa i nova zemlja – kršćani vjeruju i radosno iščekuju
dolazak na kraju vremenâ Novih nebesa i Nove zemlje, u ko-
jima prebiva pravednost i koje Krist priprema za sve one koji
su Ga prihvatili kao svog Spasitelja i Gospoda. Živjet će i sta-
novati s Njim zauvijek, nakon Njegove milenijske vladavine
na zemlji. I tako će zauvijek biti s Gospodom! Ljudski jezik je
suviše slab opisati konačno stanje vjerujućih, jer što oko ne vi-
dje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog oni-
ma koji ga ljube. Evo stana Božjeg među ljudima! Bog će sta-
novati s njima: oni će biti njegov narod, i on će biti Bog s nji-
ma. I otrt će svaku suzu s očiju njihovih. Smrti više neće biti;
ni žalosti, ni jauka, ni muke više neće biti. Jer, prijašnje nesta-
de.
O
obećanje – Božja obveza čovjeku i tvorevinama. Bog svoja
obećanja daje ili pojedincima ili svome izabranom narodu, ka-
ko bi mu se na temelju njihovih ispunjenja, moglo vjerovati;
Bog je Bog obećanja i nade novog dolazećeg svijeta.
obitelj – zajednica bračnih drugova i (rođene i/ili usvojene) dje-
ce. Vidi brak.
objava – priopćenje istina do kojih ljudsko biće ne može doći
svojim spoznajnim silama; čovjek može spoznati Boga samo
196
temeljem Njegove objave čovjeku; Krist je savršenstvo i puni-
na Božje objave ljudima. (vidi otkrivenje).
obraćenje – čin u kojim vjernik u pokajanju svoga srca napušta
svoje dotadašnje grešno življenja i okreće se prema Bogu, za-
počinjući svoj novi život pravednosti. mijenjanjem svog uma,.
Obraćenje Kristu, metanoja, donosi promjenu misli i obnovu
uma, nove stavove i uvjerenja. Stoga vjernik svoje misli treba
držati čistima, bezazlenima i nedužnima, živeći usred ovoga
nečistoga i u grijehu posrnulom svijetu. Stoga vjernici s veli-
kom brižnošću biraju sadržaje koje će slušati, čitati ili gledati,
mjesta na koja će odlaziti i razgovore koje će voditi, znajući
da sve to može čistiti ili onečišćavati njihove misli i razum te
njihova srca. Obratiti znači u potpunosti se predati Bogu.
obred – svečana radnja, svečani čin po utvrđenom poretku; krš-
ćanski obred je svečani i znakoviti čin, očitovan na skupu za-
jednice vjernika, kojim se javno priopćuje osobna i skupna
povezanost s Bogom te iščekuju djelovanja Božje milosti. Po-
stoje dva biblijski ustanovljena zavjetna obreda: Krštenje u
vodi uranjanjem nakon pokajanja za grijehe i prihvaćanje Kri-
stovog milosrdnog dara spasenja; Gospodnja večera, kao traj-
no sjećanje na Kristovo stradanje na križu, na Njegovu smrt i
uskrsnuće za naše otkupljenje i spasenje. Osim ovih obreda,
koje je ustanovio i naložio njihovo vršenje Gospod Isus Krist,
u crkvenoj zajednici evanđeoskih vjernika obavljaju se još i
sljedeće obredne službe: rukopolaganja pastora (pastira), pro-
povjednika, crkvenih starješina i đakona; vjenčanje – sklapa-
nje bračnih, ženidbenih, zavjeta; blagoslov djece; pomazanje
uljem i služba kršćanskog pogreba.
197
oganj vječni – vidi pakao.
ogrijehovljenost – stanje poslije pada u grijeh, nesposobnost da
se neposredno i jednostavno shvati Bog i prihvati Božja volja.
oltar – (lat. alta ara: uzvišeni žrtvenik) prikladni uzvišeni stol
na kojem leži Sveto pismo tijekom bogoslužne propovijedi
(propovjedaonica). S njega se, također, služi Gospodnja veče-
ra.
opravdanje – početni stupanj spasenja (za njim dolaze posve-
ćenje i proslavljenje). Božje djelo milosti opraštanja grijeha
temeljem grešnikovog kajanja i vjere u otkupiteljsku žrtvu
Gospoda Isusa Krista; opravdanje se postiže samo Božjom
milošću (sola gratia) i samo čovjekovom vjerom u milost Go-
spoda Isusa Krista da je svojom smrću na križu i uskrsnućem
u potpunosti i zauvijek izbrisao sve naše grijehe (sola fide).
Vjernici iz zahvalnosti za svoje opravdanje po vjeri, i svoje
ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima, a po sili Duha Sve-
toga, čine svakodnevna dobra djela. Dobrim djelima ugađa se
Bogu.
oprost – čin Božje milosti. Osim otpuštanja grijeha, oprost obu-
hvaća i potpunu pomirbu Boga i ljudi, te pomirbu između lju-
di; savršenstvo Božjeg oprosta sadrži Božju sposobnost zabo-
rava grijeha, dok ljudska nesavršenost oprosta tu sposobnost
ne sadrži.
ordinacija – vidi polaganje ruku.
ortodoksija (grč. orthodoxia) – pravo vjerovanje; pravoslavlje.
otkrivenje – Božji postupak samoobjave; naziv posljednje knji-
ge Novog zavjeta. Vidi objava.
198
otkupljenje – Božji spasonosni postupak: svako ljudsko biće je
u robovlasništvu grijeha i smrti, ali ga Krist svojom smrću u
tijelu i svojim uskrsnućem, a po grešnikovoj vjeri, može milo-
srdno potpuno otkupiti za vječnost.
otpad – napustiti kršćanski Put i vratiti se u svijet. Ostaviti za-
jednicu vjernika i vratiti se grešnom životu.
otpad/ništvo – svjesno napuštanje spasonosne ljubavi i milosti
Božje; ostaviti kršćanski život i vjeru i vratiti se načinu života
koji je prethodio obraćenju, otići u svijet; apostazija.
otpadnik – osoba koja je zapala u otpadništvo; po pravilu veći
neprijatelj svojih prethodnih suvjernika i suvjernica nego oni
koji nisu pripadali toj vjeri.
otpust – završetak bogoslužja; vidi blagoslov na kraju bogolu-
žja.
P
pakao – (od pekel, pekao, peći) ili vječni oganj pripremljen je
od postanja svijeta za đavola i njegove anđele, ali ne i za
grješnike. Pakao je konačno i trajno isključenje iz zajedništva
s Bogom svih onih koji su izrijekom odbili Božje spasenje i
ustrajali u tome do kraja svog života. Pakao je kazna vječnog
ognja, patnja i muka, goruća Gehena, ognjeno more, ognjena
peć, mrak, plač radi zauvijek izgubljenog spasenja, znak druge
smrti. Odlazak u vječnu muku je protiv Božjeg nauma.
pasha (heb. pesah: prolazak) – židovski blagdan u spomen na
izlazak iz Egipta.
199
pastir – glavni propovjednik i starješina crkve; duhovni vođa
crkve.
pastirsko bogoslovlje – dio praktične (primijenjene) teologije
koji se bavi osobom i djelatnošću duhovnog pastira, odn. pa-
stora.
pastor (grč. poimen; lat. pastor, pastir) – izabrani glavni starje-
šina crkve, pastor crkve koji se ponajviše brine za naučavanje
vjere, propovijedanje te izgradnju jedinstva vjerničke zajedni-
ce; pastir
patrijarh (grč. patriarhes: praotac) – preci hebrejskog naroda;
Stari zavjet navodi deset patrijarha, poput Abrahama, Izaka i
Jakova, a Novi zavjet pribraja još i dvanaestoricu Jakovljevih
sinova. U tradicionalističkim crkvama: titula poglavara neza-
visne i teritorijalno omeđene crkve.
patristika / patrologija – dio teologije koji se bavi poviješću i
djelima crkvenih pisaca iz starog vijeka, t.j. do raspada Rim-
ske Imperije. Obuhvaća grčke i latinske pisce tog razdoblja,
ali bi trebalo obuhvaćati i crkvene pisce sirske, armenske i
gruzinske crkvene tradicije (zanemarene od strane pravoslav-
nih i rimokatoličkih teologa).
pedesetnica – židovski blagdan žetve, dan radosti i zahvale u
spomen na Savez s Jahvom sklopljen na Sinaju između Boga i
izabranog naroda, te primanja ploča zakona.
Pentekost (grč. pentekostes, pedeseti) pedeset dana nakon Uza-
šašća Gospoda Isusa Krista na apostole i ostale prisutne u gor-
njoj sobi izliven je Duh Sveti, obljetnica rađanja Crkve, Pede-
setnica.
200
pentekostalac – kršćanin s iskustvom krštenja u Duhu Sveto-
me; član pentekostne crkve.
perikopa – (grč.) odjeljak iz Evanđelja ili iz Apostola, namije-
njen javnom čitanju na bogoslužju.
Pesah – vidi Pasha.
plod Duha Svetog – vidi rod Duha
pneumatologija (grč. pneuma: duh, dah, vjetar, i logos: riječ,
govor, kazivanje, smisao) – dio sustavne teologije koji nauča-
va o Duhu Svetome, o trećoj božanskoj osobi.
pobačaj – vidi abortus.
pobožnost – spremnost na unutarnju i vanjsku predanost na slu-
žbu Bogu; unutarnja čuvstvena suhoća uz nastavak pobožnosti
može značiti duhovni rast, osobito postojanosti; postojana po-
božnost izgrađuje kreposti, a osobito pravednost prema bli-
žnjima.
pogreb – obredna služba kršćanskog pogreba na kojoj zaje-
dnica vjernika svečano ispraća pokojnika na njegovo poči-
valište u grobu, od njega se oprašta i privremeno rastaje. Po-
ruka službe Riječi, ili propovijed, upućuje se rodbini i prija-
teljima pokojnika, kao riječi suosjećanja, utjehe i nade u vje-
čni život. Ova služba nas treba podsjećati na vremenitost
ovozemaljskog življenja, opominjati na stalnu pripravnost za
odlazak u vječnost i na san u Gospodinu, te učvršćivati nas
u nadu uskrsnuća kojem ćemo biti sudionici na kraju vreme-
na. Zajednica vjernika može ispratiti i onog pokojnika na
njegovo počivalište u grobu koji nije bio pribrojen njenoj
crkvenoj zajednici.
201
pohlepa – grijeh zasnovan na neutaživoj težnji čovjekovoj da
ima sve što vidi odn. poželi.
poimanje svijeta – vidi svjetonazor.
pokajanje – spoznaja počinjenog grijeha, priznanje počinjenog
grijeha, žalost zbog počinjenog grijeha, i obećanje da se neće
griješiti. Temeljita promjena načina razmišljanja, uvjerenja i
stavova te povratak Bogu vjerom u Njegovu milost, odbaci-
vanje grijeha. Pokajanje je uvid u vlastitu grešnost i palu na-
rav u odnosu na Božju svetost i pravednost njegovih zakona te
iskreno žaljenje zbog počinjenih grijeha i nepravednog življe-
nja. Prije samog obraćenja potrebno je jedno veliko i općenito
pokajanje za cijeli život. Ali isto tako radi ostanka u Božjoj
milosti praštanja i spasenja potrebna su i svakodnevna pokaja-
nja za svaki pojedinačno počinjeni grijeh i njegove ispovjedi u
privatnosti, izravno Bogu. Za one grijehe kojima su povrije-
đeni i bližnji, potrebna je ispovijed Bogu, a i traženje oprosta
od bližnjega, bilo privatno ili javno. Vidi metanoja.
polaganje ruku (rukopolaganje) – postupak crkvenih starješina
pri povjeravanju duhovne i pastoralne službe (ordinacija) i
uvođenja u propovjedničku službu, pri dodjeljivanju duhovnih
ovlasti i starješinstva; tijekom blagoslivljanja i podjeljivanja
Duha Svetoga i tijekom molitve za ozdravljenje.
poliandrija – brak jedne žene s više muškaraca. Ovaj vid braka
nije dopušten u novozavjetnom kršćanstvu.
poligamija, poligamni brak – brak jednog muškarca s više že-
na. Ovaj vid braka nije dopušten u novozajvetnom kršćanstvu.
202
pomazanje uljem – je simboličan obredni čin kojim crkvene
starješine sa zajednicom vjernika zazivaju djelovanje Duha
Svetoga na osobu za koju se moli, najčešće radi ozdravljenja
od bolesti ili radi postavljenja u duhovnu, pastoralnu ili neku
drugu starješinsku službu.
pomirenje – spasonosni čin Kristov; Božja pravda i ljudska
grešnost u punini su pomireni Kristovom žrtvom na križu koja
je potpuna nadoknada za sve počinjene grijehe svih ljudi u
svim vremenima.
poniznost – kršćanska krepost kojim vjernik spoznaje i
prihvaća vlastita ograničenja, koja ga vode prema poslušnosti
volji Božjoj i služenju bližnjima, osobito siromašnima i pre-
zrenima, posljednjima i malenima, potlačenima i neznatnima,
u svoj ljubavi, blagosti i krotkosti; poniznost se uklanja svakoj
vrsti gomilanja časti, bogatstva i moći, a odriče se nadutosti i
oholosti, okreće se skromnosti i bira posljednje mjesto.
ponovni dolazak - Gospod Isus Krist je obećao svojim učeni-
cima da će se vratiti na zemlju. Njegov ponovno dolazak
uključuje uzašašće svetih, blagoslovljenu nadu svih vjeruju-
ćih, te vidljivi Kristov povratak s mnoštvom anđela i poče-
tak njegove tisućljetne vladavine na zemlji.
poravnavanje puta – jedan od prvih postupaka novoobraćeni-
ka; nakon obraćenja i prije krštenja u vodi, odlazak k pastoru i
ispovijed počinjenog grijeha; ispravljanje posljedica krivih
djela: vratiti ukradeno, nadoknaditi učinjenu štetu, moliti za
oprost i pri tome svjedočiti o svome obraćenju Kristu.
posinjenje (posinstvo) – nakon pokajanja, obraćenja i nanovog
rođenja, svaki čovjek je temeljem svoje vjere punopravno pri-
203
brojen Božjoj obitelji, sa svim pravima i povlasticama suba-
štinika Kristovog u baštini kraljevstva Božjeg.
poslanje Crkve – (vidi još i misija); svrha poslanja jedne vjer-
ske zajednice i pojedinih vjernika u njoj; utemeljeno je na na
Božjem pozivu i svetopisamskoj odredbi našeg Gospoda Isusa
Krista; trostruko temeljno poslanje Crkve, mjesnih crkava i
pojedinačnih kršćana sastoji se od: (1) obožavanja i proslav-
ljanja Boga; (2) evangelizacije (pridobijanje za Krista) vlastite
obitelji, susjedstva, naselja, regije, zemje (države) susjednih
država i cijeloga svijeta; (3) izgadnje zajednice svetih (posve-
ćenih) i pravdenih, uobličenih prema Kristovom liku i Njego-
vom tijelu.
poslednja pomast – vidi (pravilniji izraz) bolesničko pomaza-
nje.
posljednji sud – na dan koji je odredio Bog još prije postanja
svijeta, Bog će po Gospodu Isusu Kristu suditi žive i mrtve,
ljude koji su živjeli kao i pale anđele. Tada će svi odgovarati
za svoje misli, riječi i djela što su ih činili za života. Svima
onima koji su izrijekom odbili Isusa Krista kao svoga Spasi-
telja i Gospoda dogodit će se veliki Božji sud posljednjeg
Dana. Njima će biti suđeno za njihove grijehe i bit će osuđe-
ni na vječnu kaznu u ognjenom jezeru. Svi oni koji su u vjeri
prihvatili žrtvu Gospoda Isusa Krista i po njoj živjeli svoj
život, bit će opravdani od svih svojih grijeha, pribrojeni zbo-
ru pravednika te sabrani za život vječni, na mjestu blažen-
stva koje je pripremio Gospod Isus Krist za sve one koji ga
ljube. Svi koji se god ne budu našli upisani u knjizi života,
bit će bačeni, zajedno s Đavolom i njegovim anđelima, sa
204
Zvijeri i lažnim Prorokom, u neugasivo ognjeno jezero koje
gori sumporom. I to je druga smrt, i vječna kazna za zle.
posljednji sud – Božji sud na kraju vremena onih koji nisu pri-
hvatili otkupljenje Isusa Krista.
post – dragovoljno odustajanje od uzimanja hrane (i raznih uži-
taka) radi molitve, duhovne obnove i približavanja Bogu. Va-
žan je za duhovno i tjelesno zdravlje.
posvećenje – stupanj spasenja između opravdanja i proslavlje-
nja; nanovo rođeni vjernik u Božjim je očima posvećen puni-
nom Duha Svetoga. Posvećenje je svakodnevno postupno
preobražavanje u savršeni Kristov lik, odvojenost za Boga i za
ono što je Božje, čistoća vjerničkog življenja. Posvećenje se
postiže dnevnom pobožnošću: molitvom, slavljenjem hvalo-
spjevima, štovanjem, čitanjem Svetog pisma, slušanjem i ra-
zmišljanjem o Riječi Božjoj, kršćanskim učeništvom, do-
brim djelima milosrđa i brige za bližnje, postom, zajedni-
štvom sa svetima – dionicima Kristova tijela i stalnim vrše-
njem volje Božje. Čineći ovo, vjernik se duhovno bogati i
raste u milosti te postupno postaje, po Duhu Svetom, sudio-
nikom jedinstva u vjeri i u spoznaji Sina Božjega, prilazeći
tako k savršenom čovjeku, k mjeri veličine punine Kristove.
poštivanje zakona – politički stav i ponašanje kršćana u odno-
su na ovozemaljske vlasti; vjernici su pozvani poštivati vre-
menite zakone zemlje u kojoj žive, pokoravati se vlastima i
izvršavati svoje građanske dužnosti, osim ako su one su-
protne Božjim zakonima. Pozvani su biti sol i svjetlo svijetu
te pomagati društveno ugroženima i potrebitima, žrtvama ra-
tova, progonstava, diskriminacija, gladi i bolesti. Ukoliko
205
subrat u vjeri odbije vršiti svoju građansku dužnost radi pri-
govora svoje savjesti, crkva ga u tome može moralno i du-
hovno podržati.
poziv – opći poziv koji Bog, u svojoj milosti, a po svome jedi-
norođenom sinu Spasitelju Isusu Kristu, upućuje svakome na
obraćenje; poseban poziv na određenu službu u Kraljevstvu
nebeskom.
praktična teologija, praktikum – primjenjena teologija, pri-
mjena teoloških znanja i vještina u svakodnevnom (ovoze-
maljskom) životu. Obuhvaća bogoslužja, poučavanja i ispo-
maganje (grč. leitourgia, didaskalia i kai diakonia).
pranje nogu – obred poniznosti; neke zajednice vjernika običa-
vaju ispunjavati Kristov nalog iz Ivanovog evanđelja 13,14-15
te jedni drugima peru noge kao znak poniznog uzajamnog slu-
ženja i pomaganja.
praznik – vidi blagdan.
predanost Bogu, predati se Bogu – vjernička odluka; ostaviti
grešni način života i početi živjeti novim kršćanskim životom.
Hoditi uskim putem i slijediti Krista. Također, vjerovati Bogu
da će nekakvu nevolju ili teško stanje izvesti na dobro, odno-
sno prihvatiti takvo stanje kao zadano od Boga, bez gunđa-
nja.
pretvorba (transubstancijacija) – događaj za koji se u tradici-
onalnim crkvama vjeruje da se zbiva s kruhom i vinom na li-
turgijskom, odn. misnom slavlju: kruh se po suštini (u biti)
pretvara u tijelo, a vino u krv Gospoda Isusa Krista, dok po
formi kruh ostaje kruh, a vino ostaje vino.
206
prezbiter (grč. prezbiteros) – crkveni starješina; crkveni nad-
glednik; biskup; prezbiteri s crkvenim članovima biraju i ru-
kopolažu pastore mjesnih crkava za propovjedničku službu.
prezbiterij – starješinstvo crkve koji sačinjavaju pastor i neko-
liko starješina ovisno o veličini mjesne crkve; starješinstvo
denominacije, koje bira, na određeni broj godina, opći sabor
(ili skupština) denominacije.
prijatelj, prijateljica – razgovorni naziv za osobu koja redov-
no posjećuje bogoslužja ali još nije krštena i pribrojena čla-
nstvu mjesne crkve; nakon krštenja postaje bratom ili sestrom.
primjenjena teologija – vidi praktična teologija, praktikum.
prinašanje djece – obrad u crkvama (denominacijama) koje ne
prakticiraju krštenje djece. Kršćanski roditelji donose svoju
djecu na nedjeljno bogoslužje kako bi se crkva i pastor molili
Boga za blagoslov djeteta tijekom njegovog budućeg života;
roditelji ovim činom javno svjedoče da žele dijete odgojiti u
kršćanskom duhu.
pripadnost mjesnoj crkvi – stav, izjašnjavanje i djelovanje po-
stojanog člana jedne crkvene denominacije; pripadnost je sa-
mostalna, svjesna, odlučna, slobodna, odgovorna i oduševlje-
na; za potpuno sudjelovanju u životu crkvene zajednice
evanđeoskih vjernika potrebna je: nepodijeljena vjera u Go-
spodina Isusa Krista kao Boga, Spasitelja i Otkupitelja te
osobno svjedočanstvo spasenja; pokajanje od svih počinje-
nih grijeha, njihovo priznavanje te čvrsta odluka o napušta-
nju grešnog života; javno priznanje svoje vjere krštenjem u
vodi; započet život posvećenja u moralnoj, bračnoj i svakoj
207
drugoj čistoći, sukladno nauku Svetog pisma; proučiti, nau-
čiti i prihvatiti temeljne istine Svetoga pisma.
profano – svjetovno, što ne pripada obrednom, neduhovno.
promisao Božja – vidi providnost.
propovijed – Duhom Svetim nadahnuti govorni sastav, besjeda,
kojom se propovjednik obraća prisutnima na bogoslužju;
obvezatni dio svakog protestantskog bogoslužja. Pisana pro-
povijed je proizvod primjenjene književnosti. Protestantska
propovijed (bilo tekstualna bilo tematska) mora biti biblijski
utemeljena, te učinkovito pridonositi duhovnoj i moralnoj
izgradnji nazočnih.
propovijed na gori – vidi Govor na gori.
propovijed za čitanje – unaprijed sastavljena poropovijed, na-
pisana ili tiskana, poslana zajednici koja nema ogdovorajuće
opremljenog i ovlaštenog propovijednika, namjerom da je za-
dužena osoba pročita na bogoslužju.
propovjedaonica – oltar, uzvišeni stol na koji propovjednik po-
stavlja Sveto pismo iz kojega propovijeda vjerničkoj zajedni-
ci.
propovjednik/ca – osoba koja drži propovijed, koja se obraća
skupu vjernika s odgovarajućom porukom koja nije izjava niti
oglas, najava ili priopćene.
prorok / proročica – osoba koja ima dar prorokovanja i koja taj
dar primijenjuje za duhovnu izgradnju zajednice kojoj pripa-
da.
prorokovanje (grč. propheteia) – milosni dar Duha Svetoga
kojim se po istom Duhu objavljuje proročka poruka za izgra-
208
dnju Crkve i vjernika (uzdizanje, opominjanje, tješenje); pro-
roštva se trebaju rasuđivati i provjeravati njihova usklađenost
sa Svetim pismom. Glavna sadržina prorokovanja je otkriva-
nje Božije volje i otkrivanje Boga (vidi objava).
proslavljenje – završni stupanj spasenja (poslije opravdanja i
posvećenja); Bog spašenu osobu uvodi u vječnu slavu.
protestant – (lat. protestare: prosvjedovati) pristalica prote-
stantizma i pripadnik neke od protestantskih crkava. Sam na-
ziv je nastao tijekom njemačke reformacije (1529. g.) kada su
Lutherove pristalice uznegodovale (protestirale) na II. držav-
nom saboru u Speyeru.
protestantizam – dio kršćanstva koji drži sljedeća četiri isho-
dišta vjere: (1) jedino je Sveto pismo (protokanonsko) izvor
Božije objave (otkrivenja); (2) sve što je svešteno i sveto do-
stupno je svim vjernicima i vjernicama; (3) ukoliko su dva
stava podjednako utemeljena u Svetom pismu, odlučujemo se
za jednostavniji; (4) sve što se tiče vjere i bogoslužja mora biti
na pristupačnom narodnom jeziku.
protokanonske knjige – spisi Svetog pisma Starog zavjeta pri-
znati od Židova, a dosljedno tome (po Ivanu 4,22) i od evan-
đeoskih kršćana.
providnost (lat. provideo: predviđam, darivam) – posljedica
Božje premudrosti. Bog zna svaku pojedinost svakog ljudskog
života; oslanjati se na providnost znači prepustiti Bogu brige
naših svakodnevica.
prvi dan u tjednu – prvog dana u tjednu, u nedjelju, na Dan
Gospodnji, vjernici se okupljaju na svojim bogoštovljima i
lomljenju kruha, u trajni spomen na smrt i uskrsnuće našega
209
Gospoda Isusa Krista. Vjernici taj dan posvećuju Gospodu
tako što počivaju u miru od svojih ovozemaljskih misli, rije-
či, djela i razonoda, te se posvećuju bogoštovlju, odnosno,
molitvi, pjevanju psalama i kršćanskih himni, čitanju, sluša-
nju i proučavanju Svetoga pisma te raznovrsnim djelima lju-
bavi i milosrđa.
purgatorijum – latinski naziv za čistiliše.
putir – (grč. potirion: čaša, posuda za piće) vidi kalež.
R
rabin – židovski vjerski učitelj, nadziratelj vjerskog života i vo-
ditelj obreda.
rad – svaki oblik svrhovite djelatnosti, plaćen ili dobrovoljan.
radost – jedna od krijeposti koje spadaju u rod Duha i obilježje
su kršćanskog života. Trajno izvire iz nutarnjeg svjedočanstva
spasenja i pripadnosti Božjoj obitelji.
raj – vrt u kojem se nalazi drvo života; mjesto blagoslova; treće
nebo.
razapinjanje – način sramnog smaknuća kod rimljana; Krist je
bio prikovan dok je križ ležao na zemlji, a potom je drveni
križ, s Kristom, uspravljen. Tipološki, Mojsije je u pustinji is-
kovao zmiju od mjedi, podigao je na drvo da bi svako tko bi je
pogledao bio izliječen od zmijskog ugriza.
reforma – u teološkom pogledu: promjene koje bi trebale
dovesti do poboljšanja života u jednoj vjerskoj skupini, uglav-
nom usmjerene prema obnavljanju duhovnosti i oduševljenja
iz prvih stoljeća kršćanstva; duhovna obnova.
210
reformacija – pokret koji (uglavnom u zapadnom kršćanstvu)
nastaje kad se u nekom dijelu crkve ne mogu provesti refor-
me, pa su pristalice reforme prinuđene da se izdvoje iz nere-
formiranog dijela. Tako imamo u XII stoljeću katarsku, bogu-
milsku i valdežansku reformaciju, češku (Husovu) reformaciju
s početka XV stoljeća, njemačku (Luterovu), švicarsku (Zwin-
glijevu) i Kalvinovu reformaciju tijekom XVI stoljeća itd.
Riječ Božja – otkrivenje, riječ koja je u pojavnosti kao pro-
ročka, Kristova i apostolska, prethodi Pismu, jer bez nje ono
ne bi bilo nadahnuto i normativno, pa je stoga Riječ Božja si-
nonim za Sveto Pismo, ali je i riječ kršćanskog propovije-
danja. Riječ Božja je važan dio Božje objave ljudima.
rod Duha – uočljiv proizvod djelovanja Duha Svetoga na čo-
vjeka: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjer-
nost, krotkost, umjerenost (Galaćanima 5,22).
rođenje odozgor – vidi nanovo rođenje.
rukopolaganje – vidi polaganje ruku.
S
sablazan – događaj ili čin koji nekom može biti uzrokom
grijeha i pada; kamen spoticanja.
sabor – sastanak određenih, opunomoćenih i nadležnih starješi-
na ili predstavnika, sazvan radi riješavanja nastalih pitanja i
okolnosti.
saduceji – stranka među Židovima Kristova ovozemaljskog
vremena; učenjaci koji su se nastojali prilagoditi vladajućoj
grčko-rimskoj kulturi; pismoznanci koji su vršili svećeničku i
211
sudačku službu, prihvaćajući Mojsijev zakon, ali ne i tradi-
ciju; odbacuju uskrsnuće i život poslije smrti; Ivan Krstitelj ih
naziva leglo gujinje.
sakralno – svešteno; posvećeno, obredno, suprotno od profa-
nog ili svjetovnog.
sakrament (lat. sacramentum: vojnička zakletva, prisega; grč.
mysterion: tajanstvenost) – kršćanski obred koji je Krist usta-
novio i zapovjedio, odnosi se na božansku objavu u Kristu; u
tradiciolnalnim crkvama: vidljiva obredna radnja kojom se
dovidi nevidljiva Božja milost (blagodat). Za tradicionaliste
sakrament je nevažan ako ga nije obavila pravilno postavljena
osoba (svećenik, biskup i dr.), ako nije pravilno obavljen
obred i ako nije korištena ispravna materija. Rimokatolička i
Pravoslavna crkva priznaje sljedećih sedam sakramenata: kr-
štenje, pomazanje, ispovijest, pričest (euharistija), brak, sve-
ćenstvo i posvećenje ulja.
sastanak – skup, skup vjernika i vjernica; Novi zavjet koristi
ovu riječ za kršćansko bogoslužje. Sastanak vjernika s Kri-
stom sačinjava Crkvu. Na svojim sastancima, koje održavaju
u Kristovo ime, vjernici zajednički svjedoče svoju vjeru oče-
kujući Kristov ponovni dolazak.
savez – čin najmanje dviju stranaka, osoba koje tim činom po-
staju učesnici saveza; učesnici saveza se međusobno obvezuju
na uzajamnu vjernost, blagonaklonost, solidarnost i slogu, na
odnose slične rodbinskim; Bog je sklopio takav Savez sa svo-
jim izabranim Izraelskim narodom. Po Kristovoj krvi sklop-
ljen je Novi i vječni savez između Boga i novog Božjeg naro-
212
da. Svatko tko želi može slobodno pristupiti Novom savezu i
time dobiti svoje spasenje u vremenu i u vječnosti.
savjest – Božji glas u čovjeku; sposobnost razlikovanja dobra i
zla prema moralnim načelima; osjećaj odgovornosti za vla-
stite postupke; Krist čisti, oslobađa i obnavlja nečistu savjest,
koja se potom uvježbava i podučava za moralno prosuđivanje
i življenje.
Sedam riječi Kristovih na križu – sedam kratkih rečenica što
ih je Gospod Isus izgovorio tijekom svog umiranja na križu:
(1) Oče, oprosti im jer ne znaju što čine. (2) Zaista ti kažem,
danas ćeš biti sa mnom u raju. (3) Ženo, evo ti sina! … Evo ti
majke! (5) Eli, Eli, lema sabahtani! (Bože moj, Bože moj, za-
što si me ostavio?) (6) Žedan sam. (6) Svršeno je. (7) Oče, u
tvoje ruke predajem duh svoj.
sekta (lat. sequi: idem za nekim, slijedim, sljedujem; secta: uta-
bani put) – skupina osoba koje imaju odvojeno mišljenje unu-
tar veće skupine vjernika; sljedba.
sekularizam – nastojanje da se živi sekularno, bezvjernim.
sekularno – svjetovno i usuglašeno sa sadašnjim vremenom;
odbojno prema religiji kao zastarijelom i nazadno (reakcio-
narnom) načinu mišljanja i ponašanja.
semitski jezici – prema Šemu, trećem sinu patrijaha Noe
(Postanak 5,32), grupa jezika kojim su govorili i govore Še-
movi potomci: hebrejski (stari židovski), aramejski, fenički
(punski), sirski, samarjanski, arapski i njima slični.
Septuaginta – (lat. Sedamdesetorica) najstariji grčki prijevod
Svetog pisma Starog zavjeta. Prema neosnovanoj priči prevelo
213
ga je za biblioteku u Aleksandriji sedamdeset dvoje prevodila-
ca (otuda naziv). U stvari, poslije raseljavanja Židova, Alek-
sandrija je postala središte Židova koji su prilično zaboravljali
hebrejski. Zato je za njihove potrebe negdje na dva-tri stoljeća
prije Krista sačinjen grčki prijevod.
sestra – vidi brat, sestra.
shvaćanje svijeta – vidi svjetonazor.
sinagoga (grč. synagoge: zbor, mjesto sastanka) – nakon raza-
ranja Hrama u Jeruzalemu, sinagoge postaju mjestima oku-
pljanja, molitava, proučavanja zakona, odnosno, općenito stje-
cišta kulture Židova koji su u egzilu ili u dijaspori.
sinod (grč. synodos) – crkveni sabor; okupljanje i zborovanje
crkvenih dostojanstvenika radi odlučivanja. Sinod može biti i
predstavničko tijelo koje obavlja tekuće poslove između dva
sabora.
sinoptici (grč. syn: zajedno; opsis: pogled) – naziv za prva tri
evanđelja, Matejevo, Markovo i Lukino, koja su nastala služe-
ći se istim izvorima i čiji sadržaji imaju gotovo isti plan izla-
ganja.
sistematikum – dio teologije koji sklapa u sustav (sistem) teo-
loška znanja i spoznaje, uglavnom doktrine i ćudoređe.
slavljenje – bogoslužbeni čin i oblik ponašanja; proslavljanje i
zahvaljivanje Bogu pjesmom, hvalospjevom, klicanjem, govo-
rom, glazbom, podizanjem ruku dio bogoštovlja i bogoslužja.
sloboda – (od staroslovenskog hipotetično svo Bog da (sve što
Bog daje) način pojedinačnog i zajedničkog življenja u kom
postoje samo ona ograničenja koja proistječu iz prirode samog
214
života u kršćanstvu; ona je temeljna čovjekova mogućnost ko-
ja nastaje Božjim darom oslobođenja od ropstva grijeha i za-
kona, slobodnim izborom Krista i život slobode po Duhu,
odnosno, sloboda od grijeha i sloboda za Krista; kršćanska
sloboda se ostvaruje radosnim služenjem Kristu i bližnjima.
sluga Božji – svatko tko priznaje da je Bog iznad njega i vrši
Njegovu volju; starozavjetni navještaj dolaska sluge Božjega
ostvaruje se u dolasku Isusa Krista, po kojem dolazi i Božje
spasenje.
Služba Božja – vidi bogoslužje, euharistija i liturgija.
službe – naziv za poslove koji su usmjereni slavi Božjoj,
izgradnji crkvene zajednice i dobrobiti bližnjih.
služenje – način kršćanske povezanosti s ljudima oko sebe; krš-
ćani svoj uzor služenja imaju u primjeru služenja Isusa Krista,
prije su služili grijehu, sada slobodno biraju služiti Bogu u
pravednosti, miru i radosti, te u međusobnoj ljubavi. Služenje
u Crkvi ostvaruje se u različitim službama, primjerice, aposto-
li, proroci, starješine, učitelji, nadglednici, đakoni itd.
sljedba – vidi sekta.
smrt – prestanak ovozemaljskog života. Druga smrt je početak
nepovratnih vječnih muka.
soteriologija (grč. soteria, spasenje; logos: govor) – dio sustav-
ne teologije koji naučava o spasenju Gospoda Isusa Krista.
Spasenje se prima pokajanjem pred Bogom i vjerom u Gospo-
da Isusa Krista. Uronjen u preporod, obnovljen po Duhu Sve-
tom i opravdan svojom vjerom u Božju milost, nanovo rođeni
čovjek postaje Božjim baštinikom u nadi vječnog života.
215
Sotona (heb. satan; grč. satanas, lat. satan, protivnik) – s neba
zbačeni vrhovni anđeo, svjetlonoša (Lucifer) radi pobune pro-
tiv Boga; suprotstavlja se Bogu i spašenima, napadajući njiho-
va djela, iskušava vjernike, potiče ih na laž, nemoral, zavist,
sebičnost, idolopoklonstvo i napuštanje vjere, optužuje ih pred
Bogom, raspiruje im sumnje i ponos, sprječava odgovore na
molitve.
spasenje – Božji postupak spasavanja od grijeha i posljedica
grijeha (ogrijehovljenosti i smrti). Obuhvaća opravdanje, po-
svećenje i proslavljenje. Žrtvujući se dragovoljno na križu
preuzimajući na sebe grijeha cijeloga svijeta, Gospodin Isus
Krist pomirio je grešne ljude s pravednim Bogom spašavajući
ih od vječne propasti, otkupljujući ih od druge smrti, uvodeći
ih u puninu Božje svete prisutnosti vječnog života. Spasenje u
sebi objedinjuje, i u vremenu i u vječnosti, opravdanje, otku-
pljenje, milost i pomirenje, oslobođenje, oproštenje, posveće-
nje i proslavljenje, te iscjeljenje i očuvanje zdravog stanja.
Unutarnje svjedočanstvo spasenja vjernika izravno je susvje-
dočenje Duha Svetoga čovjekovom duhu o radosti spasenja.
Vanjsko svjedočanstvo je život u poslušnosti volji Božjoj, u
pravednosti i u istinskoj svetosti, koji je očit vjerniku i svima
onima koji žive oko njega.
srce – osnovni organ za krvotok kod ljudi i kod nekih životinja;
u Bibliji i u židovsko-kršćanskom slikovitom govoru srce je
unutarnje čovjekovo sjedište misli, osjećaja i volje. Ono je
unutarnje središte ljudskog bića, u kojemu je radost, hrabrost,
naklonost, briga, bol, namjera, htijenje, ljubav, čežnja, tjesko-
ba itd. U srcu nastaje zlo ili dobro, koja se po djelima prepo-
znaju. Stoga Bog gleda u srce, otvara ga za spasenje i spozna-
216
nje svoje slave, darivajući mu tako svoj Božanski mir koji na-
dilazi svaki um.
stablo spoznaje dobra i zla – stablo u Edenskom vrtu; Bog je
zabranio prvim ljudima da jedu plod s tog stabla; naši pra-
roditelji su ipak jeli plod s tog drveta, spoznali su zlo, upali u
grijeh i postali smrtni, što se prenijelo na sav ljudski rod. Vidi
istočni grijeh.
stablo života – središnje stablo Edenskog vrta. Nakon što je
čovjek jeo zabranjen plod sa stabla spoznaje dobra i zla, Bog
je na stazi koja vodi do stabla života postavio kerubine s
plamenim mačem da priječe čovjeku pristup. Gospod Isus
Krist svojom žrtvom na križu i svojim uskrsenjem omogućava
ponovni pristup stablu života svakome onome koji u Njega
vjeruje.
starješina, crkveni – birana ili postavljena osoba za upravljanje
crkvenom zajednicom ili nekim njenim dijelom; crkvena zaje-
dnica bira svoje starješine koji obavljaju nadgledničke službe:
pâsti (duhovno hraniti) stado Božje, biti uzorom stadu, podu-
čavati i opominjati vjernike na sveto življenje, čuvati čistoću
naučavanja, upravljati poslovima zajednice, moliti za bolesne
i potrebite te im pomagati; starješinski zbor bira pastora, pro-
povjednika crkvene zajednice.
stega, crkvena – vidi crkvena stega.
strah Božji, strah Gospodnji – mržnja na zlo (Izreke 8,13); je-
dan od oblika štovanja Boga, kojim ga doživljavamo svetim.
Što se religioznost više oslanja na Zakone, to više strah Božji
postaje strahom za očuvanje tih propisa. Tog straha vjernici su
217
oslobođeni trajnim zastupanjem svog zastupnika pred Bogom
Isusa Krista.
strpljivost – kršćanska krepost kao pojavni oblik djelatne lju-
bavi; dugo i uporno podnošenje bližnjih i onda kada trajno da-
ju povoda da ih se odbaci, a osobito podnošenje neprijatelja,
nezahvalnika te okorjelih grješnika. Spada u rod Duha Sve-
toga.
suzdržanost, suzdržljivost – vidi uzdržljivost.
svećenik – osoba koja u ime zajednice vjernika obavlja religij-
ski obred; u tradicionalnim crkvama zaređeni vjerski službe-
nik koji sakramentalno posreduje između Boga i ljudi obavlja-
jući vjersku službu; crkve reformacijske baštine vjeruju u sve-
ćenstvo svih vjernika.
svećenstvo svih vjernika – u evanđeoskim zajednicama svaki
vjernik ima svećenička prava i dužnosti, i opći Božji poziv za
službu u zajednici; neki vjernici imaju poseban Božji poziv za
određene službe: apostoli, evanđelisti, učitelji, starješine,
upravitelji, đakoni.
svetac – svaki vjernik koji je primilo Duha Svetoga i po njemu
svakodnevno živi, smatra se svecem; evanđeoski kršćani
odbacuju kanonizaciju svetaca, njima ne upravljaju svoje mo-
litve i ne smatraju ih zaštitnicima skupina, gradova i osoba.
Sveto Trojstvo – vidi Trojstvo.
svetost – rezultat posvećenja.
svijet – grešno okruženje vjernika i crkve. Biti u svijetu i ljubiti
svijet znači voditi grešan život koji nije po Božjoj volji. Ništa
218
od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju, oholost
zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego od svijeta.
svjedočanstvo –svakodnevno kršćansko življenje u pravednosti
i svetosti nakon obraćenja; nutarnja uvjerenost vjernika, po
Duhu Svetome, da je spašen i pribrojen zajednici svetih.
svjedočiti – govoriti drugima Radosnu vijest o spasenju (evan-
đelje), te o osobnim iskustvima pokajanja, obraćenja, krštenja
u Duhu Svetome, božanskog iscjeljenja, uslišanih molitava,
oslobođenja.
svjetonazor – shvatanje svijeta, poimanje svijeta, sveobuhvatni
zbroj osnovnih i izvedenih uvjerenja i pretpostavki o stvarno-
sti; kršćanski svjetonazor se temelji na sadržaju svetopisamske
objave.
T
Tebe Boga hvalimo! – (latinski: Te Deum laudamus!) Staro-
kršćanski hvalospjev sastavljen oko 400. godine u Remesija-
ni (Bela Palanka, Srbija, između Niša i granice s Bugar-
skom). Sastavljač je tamošnji biskup Niceta (Nikita). U ono
vrijeme uglazbljen je po pravilima ambrozijanskog pjevanja,
te ga zato (pogrešno) zovu Ambrozijanski hvalaospjev. Današ-
nja melodija je iz Beča, iz XV ili XVI stoljeća. Pjevaju je i da-
nas širom svijeta kršćani različitih crkava, istočnih i zapadnih,
osobito prilikom svečanih zahvala na kraju godine, kod obilje-
žavanja jubileja, tijekom različitih svečanosti, blagdana, ne-
djelja ili nakon završetka Gospodnje večere. Kod nas je obja-
vljena u pjesmarici Pjevajmo Gospodinu, EPC u RH, Zagreb,
2006, pjesma broj 20.
219
teologija (grč. Theos, Bog; logos, govor, kazivanje, znanost) –
ili bogoslovlje, sustavni je skup znanja, umijeća, iskustva, mo-
žda i neostvarenih želja i drugih sadržaja, pomoću kojih jedna
vjeroispovjedna zajednica objašnjava sebe najprije svojim pri-
vrženicima i nastavljačima, svojim budućim nositeljima i lju-
dima kojima vjera nešto znači, kako u zajednici tako i izvan
zajednice. Ona obuhvaća biblikum, historikum, sistematikum
(teoretikum) i praktikum, a pored svih dostignuća služi se i re-
zultatima povijesti, filozofije, filologije i dr.
teoretikum – vidi sistematikum.
Tetragram (grč. Tetragramos: četvoroslov) – naziv za četiri
slova kojima je ispisano ime Gospodnje (vidi YHVH).
tihi sat – vrijeme kada svaki vjernik svakodnevno sam čita Sve-
to pismo i moli, tajna klijet.
tijelo (grč. soma: tjelesni sustav) – zajednički naziv za glavu,
trup i udove, te unutarnje i spoljne organe u punom i nepodje-
ljenom sustavu i funkcijama. Tijelo je hram Duha Svetoga u
kojem se proslavlja Bog. Ono je i sredstvo pravednosti. Vjer-
nici svoja tijela drže čistima i posvećenima za Božju uporabu.
Stoga budno paze što gledaju, čitaju, slušaju, govore i gdje
odlaze. Izbjegavaju sve one sadržaje i ona mjesta koja vode u
svjetovnost i isprazno i oholo življenje. Odbacuju tjelesna dje-
la, a priklanjaju se uz pobožno življenje njegujući rast plodova
Duha Svetoga. Ne zloupotrebljavaju opojna sredstva, niti kori-
ste tvari koje štete njihovom zdravlju, već se u odnosu na svo-
je tijelo odnose na svetopisamski disciplinirani način življe-
nja. Pristaju uz vjernički moral cjelovito izgrađujući kršćanske
kreposti, kako ih naučava Evanđelje, a kako bi bili sol i svjetlo
220
svima oko sebe. Sve to ih vodi u obilato duhovno blagostanje.
Valja razlikovati (što se u našem jeziku ne razlikuje) od tijela
(grč. sarxs: meso) riječi za građu od koje je sačinjen veći dio
tijela (soma).
tipologija – prikazivanje i tumačenje osoba, predmeta ili doga-
đaja u Starom zavjetu kao pralik neke novozavjetne osobe,
predmeta ili događaja (primjerice, Adam – Krist; Stari savez –
Novi savez, mana s neba – Krist, kruh koji silazi s neba, itd.)
tisućljeće – vremenski zahvat od 1000 godina (millenium); mi-
lenijska vladavina Isusa Krista nakon što se vratiti na zemlju
sa svim svojim svetima. Time započinje Njegova milosrdna
vladavina zemljom u trajanju od tisuću godina. Ova će mile-
nijska vladavina donijeti izbavljenje narodu Izraelskom i do-
vesti do uspostave sveopćeg mira. Sotona će biti bačen u ta-
mnicu i svezan za tisuću godina. Nakon toga, bit će pušten
da zavodi narod s četiri kraja zemlje i da ih skupi za završni
boj. U tom boju oganj s neba će sići i sve ih progutati, a Đa-
vao će biti bačen u ognjeno i sumporno jezero, koje gori vje-
čno, i gdje će svoje mjesto naći Zvijer i lažni Prorok.
tradicija – predaja, sveto predanje, ukupnost vjerovanja, običa-
ja i kulturnih vrijednosti koji se prenose generacijama i epoha-
ma; crkvena tradicija može biti mjerodavna kada je suglasna s
apostolskom predajom i kanonom Novog zavjeta.
transubstancijacija (lat. transsubstantiatio) vidi pretvorba.
trojičnost Božja – vidi Trojstvo.
Trojstvo – osnovni kršćanski nauk prema kojemu je Bog jedan,
ali su u njemu tri božanske osobe, Bog Otac, Bog Sin i Bog
221
Duh Sveti. Iako se riječ trojstvo ne nalazi u Svetom pismu,
evanđeoski vjernici prihvaćaju ovaj nauk.
trpljenje – vidi strpljivost.
U
učenik – sljedbenik koji u riječima i djelima želi postati sličan
svome učitelju.
ulje – u Bibliji je uvijek riječ o ulju od masline; simbol djelova-
nja Duha Svetoga.
umjerenost – vidi uzdržljivost.
Uskrs – spomendan središnje poruke evanđelja, uskrsnuće Go-
spoda Isusa Krista iz mrtvih.
uskrsnuće mrtvih – oživljenje onih koji su umrli; uskrsnućem
Gospoda Isusa Krista vjernici temelje svoju nadu i vjeru u
uskrsnuća svojih vremenitih i raspadljivih tijela u vječna i ne-
raspadljiva.
utjelovljenje (lat. incarnatio) uzimanje ljudskog tijela, ljudske
naravi, na sebe; Sin Božji je rođen i tako postao čovjekom,
sjedinio u sebe obije naravi (božansku i čovječju) neslivene,
nesmješane i neodijeljene, povezane u jednoj osobi (Isusu Kri-
stu); utjelovljenje riječi Božje u čovječju /ljudsku narav.
utrobno čedomorstvo – vidi abortus.
uzašašće Crkve - blagoslovljena nada svih Kristovih vjerni-
ka, po kojoj će u trenutku Njegovog ponovnog dolaska, svi
vjernici koji su već umrli ustati iz svojih grobova i zajedno s
tada živućim vjernicima biti uzneseni ka Gospodu i biti s
222
Njime sjedinjeni u vječnosti. Uskrsnućem i uzašašćem svi
vjerujući kršćani dobit će neraspadljivo, neprolazno i prosla-
vljeno tijelo.
uzdržljivost – je rod Duha Svetoga, omogućava vjernicima
upravljanje njihovim mislima, čuvstvima i djelima, kako bi
svoju ljubav iskazali prema bližnjima pazeći na njihove po-
trebe i osjećaje, ne osuđujući ih po njihovom ponašanju, već
ih poštujući i bivajući snošljivi prema razlikama drugih.
V
večera Gospodnja – vidi Gospodnja večera.
veliki tjedan – blagdansko vrijeme koje započinje Cvjetnicom,
spomendanom Kristova ulaska u Jeruzalem, nastavlja se ve-
likim četvrtkom (Gospodnja večera), velikim petkom (Go-
spodinova smrt), velikom subotom (Gospodinov silazak nad
pakao) i završava se Uskrsom.
vječni oganj – vidi pakao.
vječnost – opća osobina Božja i Njegov dar tvorevini; izvan
vremena i prostora, izvan stvorenog svijeta, onkraj vremena.
vjenčanica – dokument, potvrda o sklapanju braka; mladenkina
haljina za vjenčanje.
vjenčanje – obred sklapanja braka.
vjera – (1) sveopći dar Božji, krijepost darovana svakom lju-
dskom biću, prihvaćanje Božje objave u osobi Isusa Krista, po
kojoj vjernik prima spasenje, puninu Duha Svetoga, posveće-
nje, sigurnost, savršeni mir, ozdravljenje i pobjedu nad sobom
i svijetom. Vjerom u Krista opravdavamo se pred Bogom i za-
223
počinjemo svoj duhovni život, dok se vršenjem pravednosti
Kraljevstva nebeskog ta vjera održava i raste; (2) vjera – rod
Duha Svetoga, krijepost i moć kojom se čine čuda.
vjerni – kolokvijalni naziv za pripadnike crkvene zajednice
koji su vjerni Kristovom nauku i pozivu.
vjernost – krijepost, vjera koja spada u rod Duha Svetoga.
vjeronauk – obveza Crkve da podučava narod istinama vjere.
Gospod Isus Krist je tijekom svoje ovozemaljske službe po-
dučavao. Neposredno prije svog uzašašća svojim je sljedbe-
nicima naložio da vrše to isto i sve narode učine Njegovim
učenicima. Nakon silaska Duha Svetoga svi novoobraćenici
su primali puni kršćanski nauk, kako bi im vjera, pobožnost
i služba Bogu počivala na zdravom nauku. Stoga je trajna
obveza svakog vjernika napredovati prema punini znanja i
vjere prema udijeljenoj milosti Božjoj.
vjeroučitelj, vjeroučiteljica – od crkve ovlaštena i stručno
opremljena osoba koja izvodi vjeronauk.
vladika – u istočnim tradicijskim crkvama isto što i biskup.
vrlina – vidi krijepost.
Vulgata (lat. vulgus: jednostavan narod; vulgata: prostonaro-
dna, općeprihvaćena) – latinski prijevod Svetog pisma (Bibli-
je) što ga je sačinio sveti Jeronim (Hieronymus Sophronius
Eusebius, 331-420) iz Stridona (na granici Panonije i Dal-
macije. On je veći dio svog života proveo u Svetoj zemlji,
uglavnom u okolici Betlehema, gdje je sačinio ovaj prijevod.
Vulgata je zvanični i ključni prijevod za rimokatoličku crkvu.
224
Y
YHVH – četiri suglasnika (prema hebrejskom) kojima je obilje-
ženo Gospodnje ime. Hipotetični (nedovoljno argumentirani)
izgovor: Jahve. YHVH znači Koji jeste, Sušti (prema knjizi
Izlaska 3,14).
Z
začalo – (kod pravoslavnih) naziv za perikopu.
zahvala (grč. eucharia: blagodaenje, zahvaljivanje) – vrednota
liturgije; zahvaljivanje je trajna zadaća vjernika za sva prim-
ljena dobra, napose ona duhovna; zahvalnost Bogu i ljudima
je obilježje zrelog vjerničkog života.
zajednica – okupljanje vjernika radi bogoštovlja, molitve, pje-
vanja pjesama duhovnog ozračja, čitanja i poučavanja Svetog
pisma, propovijedanja, međusobnog ohrabrivanja i pomaga-
nja, odnosno, zajedničke duhovne izgradnje i posvećenog živ-
ljenja. Često je označavao i zgradu, molitveni dom te mjesto
okupljanja vjernika, najčešće po privatnim kućama. Ovaj na-
ziv se koristio i radi razlikovanja od tradicionalnih crkava, ka-
toličkih i pravoslavnih.
zakletva – potvrđivanje neke izjave ili potkrepljivanjem danog
obećanja ili ugovora; zakletva Božjim imenom, nebom, vlasti-
tim životom, roditeljem, ili bilo čime drugim, Isus odbacuje
kao suvišnu i od Zloga. Zadana riječ se mora bezuvjetno drža-
ti i održati. Održanje zadane riječi je svjedočanstvo kršćan-
skog morala i osobnog integriteta; zakletva prilikom skla-
225
panja novog saveza s Bogom nije više potrebna jer sada je
Krist jamac.
zavist – zla osobina i grijeh, mučno i nepomirljivo stanje svi-
jesti zbog tuđih prednosti i vrednota, te nemoć da se isto posti-
gne. Lucifera je zavist prema Svevišnjem dovela do njegovog
pada i ulaska grijeha u sve stvorenje; zavist je dio ljudske
grešne naravi, a izražava se u nezadovoljstvu zbog tuđih
uspjeha; nadvladava se novim življenjem po Duhu Svetome,
mudrošću koja dolazi odozgor, skromnošću, suzdržljivošću i
ljubavlju.
zavjet – (u staroslavenskom i crkvenoslavenskom jeziku) sa-
vez; (u današnjem jeziku) svečana i slobodna molitvena obve-
za prema Bogu i pred Bogom prema drugim ljudima (primje-
rice: bezbračnost, siromaštvo, poslušnost određenim pravilima
i ljudima). Zavjeti mogu biti privremeni i doživotni (vječni).
zlatno pravilo – pravilo što ga je Isus objavio u Propovijedi na
gori: Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U
tome je sav Zakon i Proroci. Matej 7,12
zli duh – vidi demon.
zloduh – vidi demon.
Ž
ženidba – vidi brak.
Židovi – (prema nazivu Judinog plemena kao najznačajnijeg
među plemenima Izraelovim) zajedničko ime za sve Hebreje
odn. Izraelce; Božji izabrani i blagoslovljeni narod iz kojega
dolazi Spasitelj za sve narode. Kršćanska kultura i vjera izra-
226
sta iz židovske, kao što Novi zavjet izvire iz Starog zavjeta.
Kršćani su po svojoj vjeri u Isusa Krista, duhovna Abrahamo-
va djeca i u svojim molitvama obraćaju se zajedničkom Bogu.
život – dar Božji, sposobnost i voljnog i neusiljenog primanja i
razmjene materije, kretanja i saobraćanja s drugim tvorevina-
ma Božjim, a (kod čovjeka) i sa samim Bogom.
žrtva – svrhoviti prinosi Bogu radi spomena, zahvalnosti i po-
mirenja s ljudima te žrtve paljenice, pričesnice i okajnice; sta-
rozavjetne žrtve su praslika Kristove žrtve cjelovitog i potpu-
nog otkupljenja čovjeka i stvorenog svijeta. 14
14 Kratki bogoslovni pojmovnik priređen je uz korištenje sljedeće literature: A.
Rebić, Opći religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2004. A. Rebić, Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
2006. A. Th. Khoury, Leksikon temeljnih religijskih pojmova. Židovstvo,
kršćan-stvo, islam, Prometej, Zagreb, 2007. Biblijski leksikon, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. D. Foulloux, et. al., Rječnik biblijske kulture, AGM,
Zagreb, 1999. Enciklopedija Biblije, DS/KS/HEBD, Zagreb, 2000.
Enciklopedijski te-ološki rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009. K. Rahner i H. Vor-grimler, Teološki rječnik, Forum bogoslova, Đakovo, 1992.
Leksikon evanđe-oskoga kršćanstva, (ur. S. Jambrek), Bogoslovni institut i
Prometej, Zagreb, 2007. J. Šetka, Hrvatska Kršćanska terminologija I, II, III,
Hrvatska kršćan-ska terminologija grčkog (1940), latinskog (1964) i
slavenskog (1965) porije-kla, Franjevačka visoka bogoslovija, Makarska,
1965. B. Đaković, Biblijski rječnik, Bratski vjesnik Kristove Crkve Braće, Zagreb, 1973. I. Zirdum, Mali biblijski leksikon, UPT, Đakovo, 2001. D. Lj.
Miletić, Biblijsko-bogoslovski rečnik, Crkva Sv. Trojice, Beograd, 1977. Mali
teološki leksikon, (ur. G. Ca-nobbio), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002. Praktični biblijski leksikon, (ur. A. G. Haider), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,
1997. Rječnik biblijske teolo-gije, (ur. X. LeonDufour), Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1994. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, (ur. A. Badurina), Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska
sadašnjost, IPU, Zagreb, 1979. Rječnik stranih riječi, (ur. V. Anić i I.
Goldstein), Novi liber, Zagreb, 2002.
227
O KRŠĆANSKOJ VJERI
Ako bi smo trebali odrediti jedan ulomak Svetoga pisma koji bi
označio njegovu glavnu poruku, bio bi to onda svakako citat iz
Ivanovog evanđelja 3,16:
Uistinu, Bogu je tako ljubio svijet, te je dao svoga
Sina Jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne, nego da ima život vječni.
TKO SU KRŠĆANI? Što vjeruju? Kako žive svoje svakodne-
vne živote? U čemu se razlikuju od onih koji to nisu? Ima li
kršćanska vjera utjecaj na kvalitetu življenja ili je kršćanstvo
samo jedna od velikih svjetskih religija?
Središte kršćanske vjere je povijesna osoba Isus Krist, pre-
ma kojoj su kršćani dobili svoje ime. Njegov ovozemaljski život
i djela, smrt, uskrsnuće i uznesenje te naučavanje vjere prema
zapisima četiriju evanđelja polazište je sveukupnog kršćanstva.
Krist je utjelovljenje obećanog Mesije, pomazanika, kojega su
proroci Starog zavjeta navješćivali Božjem izabranom izrael-
skom narodu. Od Njega su očekivali uspostavu pravednog i ne-
prolaznog Božjeg kraljevstva. I zaista, Krist navješćuje dolazak
Božje vladavine, koja je drugačija od svih do tada viđenih, obja-
vljuje dolazak vlasti bez prisile i moć bez nasilja, čije je glavno
obilježje trajna i sveobuhvatna ljubav svih i svakog. Takva se
Božja ljubav s brojnim obilježjima dolazećeg Kraljevstva mogla
prepoznati u Isusovom ophođenju prema svima koji su bili
odbačeni i nalazili se na rubu društva: beskućnicima, ovisni-
cima, siromašnima, bolesnima, opsjednutima, gladnima, nemo-
228
ćnima, bespomoćnima, obespravljenima, opljačkanima, bezna-
čajnima, prezrenima, izgubljenima, očajnima. Isus se u prvoj
propovijedi obraća slušateljima čitajući proročke riječi iz Starog
zavjeta:
Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao! Poslao
me da donesem radosnu vijest siromasima, da
navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida
slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim
godinu milosti Gospodnje.
On i tada i sada objavljuje da je Božja vladavina ljubavi sti-
gla među ljude, da će Božje kraljevstvo, koje je započelo njime
– Isusom Kristom, Sinom Božjim, svoju puninu imati na kraju
vremena, nakon Njegovog ponovnog dolaska na zemlju. Čuda i
znamenja koja je činio među svojim suvremenicima imala su za
svrhu ukazati na prirodu tog kraljevstva koje je već stiglo, iako
ne još u svojoj punini. U tom Kraljevstvu nema grijeha, bolesti,
demona, siromaštva, nepravde i smrti, već u njemu vladaju lju-
bav i pravednost, a svemu stvorenju vraćen je onaj prvotni sklad
u kojem je sve stvorenje bilo prije čovjekova pada u grijeh.
Isus Krist nije samo proročki navjestitelj Božje riječi i pre-
nositelj njegovih poruka ljudima. On sâm je utjelovljena Božja
riječ, koja je svima postala vidljivom i nastanila se među nama.
On je Božja savršena objava svim ljudima svih naraštaja i u
svim vremenima, jer tko vidi Krista, vidi i Oca. Kristovo posla-
nje, osim Očeva objave ljudima, obuhvaća ispunjenje Božjeg
nauma spasenja svih onih koji u Njega budu povjerovali. Sa-
vršena Božja ljubav očitovala se prema ljudima tako što se
229
Krist, božanske naravi, nije ljubomorno držao svoje
jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav slu-
ge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek,
ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do
smrti na križu. Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i
dade mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog
imena, da se Isusovu imenu 'pokloni svako koljeno' ne-
beskih, zemaljskih i podzemaljskih bića i da svaki jezik
prizna – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.
Ovo je temeljno kršćansko vjerovanje, prema kojem se
Krist, po naravi i Bog i čovjek, dragovoljno rodio u ovaj naš
posrnuli i u grijehu ogrezao svijet. Iako savršeno pravedan i bez
ijednog grijeha, prihvatio je vlastito pogubljenje razapinjanjem
na križu i time za svakog grešnika, koji to vjerom prihvati,
isplatio punu cijenu pravednosti prema kojoj je posljedica sva-
kog grijeha – smrt i vječna radzvojenost od Boga. Svojim
uskrsnućem od mrtvih omogućio je svakom ljudskom biću, koje
u to uskrsnuće uzvjeruje, da bude opravdanim od svih svojih
grijeha i da zajedno s Kristom iskusi takvo isto uskrsnuće, a od
Oca nebeskog baštini, u zajednici s Njime, i vječni život u
Njegovu kraljevstvu. Tako ćemo svi mi koji smo u Njega
uzvjerovali, iskupljeni i opravdani, biti tamo gdje je i On.
TKO JE OVAJ? – pitali su se međusobno Isusovi zbunjeni
učenici, gledajući čuda i znamenja koje je Krist činio i pou-
čavao ih kao onaj koji ima vlast. Od tada pa do danas ljudi su
o Njemu i Njegovom djelovanju postavljali ovo i mnoga dru-
ga slična pitanja. Neki su Njime bili zadivljeni, a neki, pak,
sablažnjeni. Jedni su ga odbijali, a drugi radosno prihvaćali.
230
Ravnodušnosti je rijetko kad bilo mjesta, jer se svatko u susre-
tu s Njim i Njegovom porukom trebao prema njemu odrediti,
bilo na jedan ili drugi način.
A VI, ŠTO VI KAŽETE TKO SAM JA? upitao je Isus jednom
prigodom svoje učenike. Na to pitanje svako od nas barem je-
dnom u životu treba jasno odgovoriti: prorok i/ili veliki mo-
ralni učitelj, varalica ili luđak, ili pak obećani mesija, otkupi-
telj svijeta, utjelovljeni Bog i Kralj svega stvorenja. Mnogi su
za tim odgovorom tragali i u umjetnosti, i u filozofiji, i u zna-
nosti, i u religiji. A odgovor na Kristovo pitanje: KOGA TRAŽI-
TE? uvijek je jednoznačno osoban i životan, i drugačiji ne mo-
že biti. Oni koju su Krista pronašli, svjedoče da svjetlost Kri-
stovog lica pronalaze u Njegovim riječima:
Jer, ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh, i dadoste
mi piti; stranac bijah i primiste me; gol bijah i zao-
grnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i
dođoste k meni.
Kada ove riječi u nama ožive i postanu djela ljubavi, uzdi-
žu se iznad znanosti, filozofije i teologije, iznad sveukupnoga
znanja i spoznaja. Vjera koju nam je Isus donio jest unutarnje
preobražujuće iskustvo. Zato je Blaise Paskal napisao tekst, i
zašio u postavu svog kaputa: Vatra. Bog Abrahamov, Bog Iza-
kov i Bog Jakovljev, a ne filozofa i učenjaka. Stoga, ono što
Njemu i sebi odgovorimo na pitanje Koga tražite? usmjerava
ostatak našeg života i vječnost. A oni koji ga traže, ti će ga
zacijelo i naći, jer – ne zaboravimo – na samom početku
Biblija nam govori o tome kako Bog traži čovjeka, koji se
sakrio negdje u Edenskom vrtu i viče mu: ADAME! ADAME!
231
GDJE SI? Međusobna potraga Boga i čovjeka i njihovo izmi-
ranje konačno se može završiti u osobi Isusa Krista.
ŠTO DAKLE DA UČINIM S ISUSOM KOJI SE ZOVE KRIST?
Sudac koji je dao smaknuti Krista, postavio je ovo pitanje,
možda više sebi nego li drugima. A mi danas, hoćemo li uz-
vjerovati u njegovu Riječ, koju nam On preko svojih slje-
dbenika i po Duhu Svetome i dalje naviješta? Hoćemo li ga
prihvatiti za svog osobnog Spasitelja i Gospoda ili ga zanema-
riti, kako je to oduvijek činila većina? Imamo li odvažnosti
odbaciti svoju lažnu zaštićenost, varljivu sigurnost i površnu
sreću koju mislimo da sadrži suvremeno potrošačko življenje
a umjesto toga prihvatimo uski put, koji se oslanja na Božju
providnost i koja nas vodi i dovodi u život? Najbolji odgovor
na prethodno pitanje bio bi naš radosni odziv Isusovom jedno-
stavnom pozivu da ga slijedimo: HAJDE ZA MNOM!
Po svome uskrsnuću od mrtvih Krist se svojim učenicima i
ostaloj braći višekratno ukazivao u osobnim susretima te je s
njima razgovarao i objedovao. Pri tome im je tumačio da se
Njegovo uskrsnuće dogodilo prema Božjim obećanjima zapi-
sanima u Starom zavjetu i da je ono suglasno Pismima. Prije
samog uzašašća na nebo učenike je zanimalo hoće li Krist sa-
da, nakon što je uskrsnuo, uspostaviti svoje Kraljevstvo?
Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podre-
dio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Sve-
toga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeru-
zalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja ze-
mlje.
232
Ono na što trebamo posebno obratiti svoju pozornost sa-
držano je u njegovi posljednjim riječima Velikog obećanja i
Velike zapovjedi prije uzašašća na nebo, k Ocu:
Dana mi je svaka vlast na nebu ili zemlji! Pođite da-
kle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u
ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve
što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve
dane – do svršetka svijeta.
Nakon Kristovog uzašašća i silovitog silaska Duha Sve-
toga – Utješitelja, Branitelja, Parakletosa, Duha istine, na
okupljene učenike i ostale sljedbenike, rođena je Crkva – za-
jednica svih onih koji su uzvjerovali u Njegovo ime. Svojom
dragovoljnom smrću pravednika, Krist nastavlja do kraja vre-
mena otkupljivati od grijeha i smrti svakog onoga koji u Nje-
ga uzvjeruje, pokrsti se i pristupi zajednici vjernika. Svaki put
kada su okupljeni za blagovanje Gospodnje večere, zajednica
vjernika, Crkva, Božji izabrani i otkupljeni narod, obnavlja
svoj Novi savez s Bogom, ustanovljen u Kristovoj žrtvenoj kr-
vi. Otkupljena i okupljena oko Krista zajednica spašenih išče-
kuje Njegov ponovni dolazak na zemlju i dovršetak ustano-
vljenja Kraljevstva Božjega i punine spasenja. Kristova Cr-
kva, kao duhovna zajednica svih onih koji su nanovo rođeni,
kao Tijelo Kristovo ili kao Kristova zaručnica, kao živi hram
Božji, kao stado Kristovo, pozvano je služiti Bogu i bližnjima.
Poslanje Kristove Crkve, kršćana, sadržano je u proslavljanju
i štovanju Boga, njihove službe svijetu kao soli i svjetla, te
navještavanja Dobre vijesti spasenja svih i svakog, od grada i
233
države u kojemu žive, do kraja zemlje, i u svim vremenima –
do svršetka svijeta.
Središte kršćanskog života jest ljubav prema Bogu, koja se
dokazuje i potvrđuje djelima ljubavi prema bližnjima, potrebi-
tima i nevoljnicima, koji su bez zaštite i obrane, a osobito oni-
ma koji su drugi i drugačiji od nas. I to je srž kršćanskog ži-
vljenja. A bližnje se ne može voljeti i blagoslivljati kao samo-
ga sebe, osobito ne neprijatelje, bez duhovnog iskustva nano-
vog rođenja, ili rođenja po Duhu Svetome i posljedičnog unu-
tarnjeg preporoda - metanoje. Predavajući sebe i svoj život
Božjoj spasonosnoj milosti i preobrazbenoj sili Duha Svetoga,
vjernik se postupno preoblikuje, mijenja svoje ponašanje i
svoja uvjerenja, a svoj svjetonazor usmjerava prema Kristo-
vom liku. Tako postaje sve više sposobnim djelatno ljubiti
onoga i one koje tjelesni čovjek, po svojoj grešnoj naravi ne
može. Prema tome, ljubav prema Bogu, kojega ne vidimo i
ljubav prema bližnjima koje vidimo, izražava se u služenju
svima onima koji su u raznim potrebama, bez obzira na njiho-
vu vjeru, rasu, spol, nacionalnost ili neku drugu pripadnost.
Vjerovanje i kršćanska djela međusobno se isprepleću i
nalaze se u životnoj međuovisnost. Jer nema kršćanske vjere
bez kršćanskih djela, a kršćanska djela ljubavi mogu se trajno
vršiti, osobito prema onima koji su nam suprotstavljeni i nena-
klonjeni, samo kršćanskom vjerom. Stoga je vjera bez djela –
mrtva. Živeći svoj svakodnevni život, vjernici su odgovorni za
svoje kršćansko vladanje i dobro svjedočanstvo prema onima
koji su u zajednici, ali i onima koji su vani. Svaki će za svoj
život i vladanje, nakon smrti, morati položiti račun pred Kri-
stovim sudom. Spasenje primamo po Božjoj milosti, a svoju
234
vjernost i ljubav prema Bogu uzvraćamo i dokazujemo posto-
janom poslušnošću Kristovim zapovijedima i svojim radosnim
plodovima i djelima ljubavi. Imajmo na umu da u Kraljevstvo
Božje ne ulazi onaj koji govori Gospode, Gospode, nego onaj
koji vrši volju Oca na nebesima. Onaj koji sluša i izvršava
Kristove riječi je kao mudar čovjek koji gradi kuću na stijeni,
koja ne pada ni pod kojim nepogodama i okolnostima – jer
utemeljena je na stijeni. Vjerom, po Očevoj milosti, primamo,
a djelima, po Duhu Svetome, gradimo svoje spasenje.
Kršćani žive i rade u nadi skorog Kristovog ponovnog do-
laska. U iščekivanju tog događaja, koji se može dogoditi sva-
kog trenutka, ravnaju sve svoje odluke i životne putove. Zna-
ju da su na ovoj zemlji samo stranci, putnici, tuđinci, progna-
nici i prolaznici, a da im je jedina i prava domovina u nebu. U
toj nebeskoj domovini, u kući našeg nebeskog Oca, ima mno-
go stanova i Krist nam tamo priprema trajno boravište. A ka-
da to učini, vratit će se uzeti nas da i mi budemo tamo gdje je i
on. U toj nadi, koja je okrenuta k nebu i k vječnosti, kršćani
žive svoje zemaljske živote i na kraju umiru u Kristu …ako
žive i ako umiru, oni Gospodinu pripadaju.
ŠTO MI JE ČINITI DA SE SPASIM? Pitanje je koje postavlja
ona osoba koja je došla na sam praga vjere. Odgovor je jedno-
stavan: Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom
tvoj! Jednako takva kratka i jednostavna molitva, izgovorena u
iskrenosti i skrovitosti srca, Gospodine Isuse, vjerujem u Te-
be! i Budi milostiv meni grešniku, pokreće čudo nanovog ro-
đenja po Duhu Svetome. Izgleda prelagano da bi bilo učinko-
vito, ali je istinito. Spasenje jest milosrdni Božji dar svakom
ljudskom biću koji ga zatraži. Dobra djela, moralni život, pri-
235
padnost crkvi kao ustanovi ili nešto drugo, bez osobne vjere u
uskrslog Krista – nedovoljno je za spasenje.
Osobno mogu posvjedočiti da takva prostodušna vjera
otvara vrata Božanskoj sili koja mijenja živote. Vidio sam
oslobođene ovisnike, izliječene bolesnike, preporođene živote,
očišćene savjesti, osobe koje su po Duhu Svetome doživjele
nadnaravni susret sa Isusom Kristom i potom nastavile živo-
tom punine i slobode. U svojoj mladosti i sam sâm iskusio tu
spasonosnu silu koja je od tada sve do danas sa mnom. Mogu
sa sigurnošću reći da bi bez nje cijeli moj život bio potpuno
drugačiji. Radi te Božje milosti vrijedi ostaviti sve ono što mi-
slimo da posjedujemo, a na kraju to ipak napuštamo – ispra-
znost i besmisao života, lažna nagomilana bogatstva, tašte sla-
ve, prolazne vlasti i moći i sve druge krivotvorine koje nas
okružuju i prečesto zavaravaju. I zato svatko, ali zaista svatko,
svoj život može započeti potpuno ispočetka, obnovljen i pre-
porođen, dati mu svrhu i puni smisao, jer tko je u Kristu, on je
nov stvor: staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.
Neko će se tijekom čitanja ovog teksta zapitati ima li uo-
pće Boga? Treba li se tim pitanjem još zamarati u vremenima
znanosti, procvata tehnologija i opće prosvjećenosti? Pitanje
ima smisla, osobito imajući u vidu tisuće godina prečesto ja-
lovih teoloških i filozofskih rasprava, porast raznovrsnih zâla
u svijetu, život na planeti koja je izbačena iz svoje ravnoteže, i
konačno, česta odsutnost autentične vjere u religijskim usta-
novama i životima nekih njihovih čelnika. Pa ipak, ne zabora-
vimo Kristovu poruku da pšenica i korov trebaju rasti skupa, a
tek će se po završetku žetve razdvojiti…
236
ŠTO JE ISTINA? Zanima li danas još koga što je istina? U
suvremenom i postmodernističkom svijetu relativiziranog mo-
rala, gdje je profitabilnost temeljno mjerilo vrijednosti, istina
se razrjeđuje i konfekcionira i tako postaje potrošačkom ro-
bom kao i svaka druga roba. Potom se nudi i prodaje u raznim
pakiranjima, s uputama za uporabu i rokovima trajanja, prila-
gođena raznim ukusima i potrebama konzumenata. Novi za-
vjet takvo okruženje naziva svijetom i onim što je u svijetu. A
istina, jedina, prava i cjelovita – gdje se ona nalazi? I postoji li
kao takva? Da, ona postoji – jedina i čista! Poosobljena je i
utjelovljena u osobi Isusa Krista, koji za sebe kaže: JA SAM
PUT I ISTINA I ŽIVOT. Stoga, povjerujmo mu na Riječ i
odvažno i radosno zakoračimo tim uskim Putem prema
Kristu, prema toj Istini, da bi smo došli i ušli u puninu autenti-
čnog Života kojeg nam je Otac u svojoj providnosti priredio i
namijenio prije postanja svijeta. Mi koji smo doživjeli osobni
susret sa Isusom Kristom svjedočimo za Njega da je On jedina
i prava i puna Istina, koja nas, pošto je upoznamo, oslobađa –
jednom i zauvijek, za ovozemljaski život i za vječnost.
Iz zahvalnosti za to oslobođenje, za Božji naum spasenja i
za osobnu spoznaju svog Spasitelja, još od četvrtog stoljeća
kršćani pjevaju drevnu himnu, koja se održala do danas Tebe,
Boga hvalimo.15
15 Tebe Boga hvalimo! – (latinski: Te Deum laudamus!) Starokršćanski hvalo-
spjev sastavljen oko 400. godine u Remesijani (Bela Palanka, Srbija, između
Niša i granice s Bugar-skom). Sastavljač je tamošnji biskup Niceta (Nikita).
U ono vrijeme uglazbljen je po pravilima ambrozijanskog pjevanja, te ga zato (pogrešno) zovu Ambrozijanski hvlaospjev. Današnja melodija je iz Beča, iz
XV ili XVI stoljeća. Pjevaju je i danas širom svijeta kršćani različitih crkava,
TT,gE BOCA SLAVIMO
ffio, sla - vi - rno ti sve - ta, dje - la"
t#, ke*ru-bi *ni, s**ra-fi-n*.ovoi, mi * Io * stiv rnu u * vijek bu * dil
- de, bla * gas . lov naltr svoj u - dije - Ii.
C F/C Sfs
,** I'4-
di-viuz anida
lqrse taj
ti se eern * Iia cije - latde*le na vi -si -nf:sva - ke ato po - bije - di.aern * ni 2i * vot s,ie - Ii.
nr,ffi c? $m Gm F/c e?
s - stst 6eS u viefl * nokralj pre * strav * ni Pu - ka
i u vje*-ni Pri-misa-mo ti si na-ma
istodnih I zapadnih, osobito prilikom svedanih zahvala na kraju godine, kod
obiljeZavanjajubilej a, tljekom razhdttih svedanosti, blagdana, nedjelja ili na-
kon zavrSetka Gospodnje vedere. Kod nas je objavljena u pjesmaricr Pievai-
mo Gospodinu, EPC u RH, Zagreb,2006, pjesma broj 20.
237
J
r
238
BIBLIJSKI TEKSTOVI
NA HRVATSKOM JEZIKU
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, (Đuro Daničić i Vuk
Stefanović Karadžić). Pohrvaćeno izdanje cijeloga Svetog Pi-
sma u redakciji Milana Rešetara. Britansko i inozemno biblij-
sko društvo, Budimpešta.
Sveto pismo Novoga zavjeta, (Franjo Zagoda), Naklada Stje-
pana Markulina. Drugo izdanje 1938/39, Zagreb.
Novi Zavjet (Bonaventura Duda i Jerko Fućak), Kršćanska sa-
dašnjost, Zagreb, 1973.
Knjiga o Kristu: Novi zavjet živim riječima, (Branko i Mirjana
Lovrec; Željko Grujić), Duhovna stvarnost, Zagreb, 1982.
Novi zavjet (Gracijan Raspudić) Sarajevo/Zagreb, Provincija-
lat hercegovačkih franjevaca/Kršćanska sadašnjost, 1987.
Jeruzalemska biblija. Stari i Novi zavjet s uvodima i bilješka-
ma iz La Bible de Jerusalem (Biblijski prijevod u izdanju
Stvarnosti, Zagreb, 1994.
Dvojezičan englesko-hrvatski novi zavjet. Psalmi i mudre izre-
ke, (George Đuro Martinjak) Vlastito i revidirano izdanje,
Surrey, Canada, 1995. (Edit. Litt. Biblique.)
Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, (Branko Đaković),
Udruga kršćana za promicanje duhovne kulture, Rijeka, 2000.
Novi zavjet (Ruben Knežević), Biblijsko društvo pri Međuna-
rodnom centru za život, Rijeka, 2001.
239
Novi Zavjet i psalmi (Ljudevit Rupčić), HBD, Đakovo, 2003.
Novi zavjet po prihvaćenom tekstu (Ivan Vrtarić), Riječi iskre-
ne, Pušćine, 2005. revidirano izdanje.
Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, (Ivan Šarić),
HBD, Zagreb, 2006.16
16 Priređeno prema Jambrek, S. i Knežević, R.: Kronološki pregled objavljenih
potpunih i djelomičnih prijevoda Biblije na hrvatski jezik. KAIROS – Evan-
đeoski teološki časopis, Zagreb, 2007, 1, str. 137-156.
240
רץ׃ א את ה ם ו מי ים את הש א אלה ר ית ב ראש ב
In principio creavit Deus caelum et terram.
In the beginning when God created the heavens and the earth
U početku stvori Bog nebo i zemlju.
(Post 1,1)
Ἐν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, καὶ ὁ λόγος ἦν πρὸς τὸν θεόν, καὶ θεὸς ἦν ὁ λόγος.
In principio erat Verbum et Verbum erat apud Deum et Deus erat Verbum.
In the beginning was the Word, and the Word was with God, and the
Word was God.
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
(Iv 1,1)
ISBN 978-953-177-058-3