NASTANAK I ZNAČAJ HRVATSKO-UGARSKE NAGODBE

Nametanje Hrvastsko-ugarske nagodbe i riječka krpica

Barun Levin Rauch imenovan je 27. lipnja 1867. namjesnikom banske časti sa

zadatkom da pod svaku cijenu provede Nagodbu. Rauch je bio sposoban da nametne nagodbu,

ali ne id a osigura kakvu-takvu upravu, stoga je on otpuštao nepogodne činovnike, profesore i

učitelje. Veliki župani su imali svu moć nad činovnicima i županijske skupštine ponovno su

zabranjene. Časopis „Pozor“ je obustavljen, njegov urednik Mrazović je zatvoren, a zatim ej

list kao „Novi Pozo“ izlazio u Beču. U općem otporu Rauchovom režimu posebno se isticala

dotad unionistička, a posliej Nagodbe oštro protumađarska srijemska srpska elita povezana s

onom u Novom sadu. Rauch je dakle imao pred sobom zajedničku hrvatsku i srpsku

opoziciju. Rauchova je zadaća prije svega bila da prije svega osigura Sabor koji će izglastai

Nagodbu. To je bilo moguće postići samo oktroiranim izbornim redom koji bi sve šanse

opozicije na najmanju moguću mjeru.

Izborni red za Sabor 1848. uz nebitne je izmjene primjenjen za sabor 1861. i 1865.-

67. Kako je potpuno zastario, trebao se Sabor na temelju kraljevskog reskripta od 2. studenog

1865. pobrinuti o uređenju Sabora i o izbornom zakonu. Želio se ograničiti broj virilista

kojima vlade mogu manipulirati i omogućiti Hrvatskom saboru barem donekle parlamentarna

prava sa širokim zakonodavnim ovlastima i naposljetku osigurati slobodne izbore.

Još prije nego što su nacrti o izbornom redu i uređenju sabora početkom ožujka 1866.

predani kralju, pretpostavljalo se da bi on mogao jednostrano nametnuti naredbe drukčijeg

sadržaja, što je nakraju učinilo Ministarsko vijeće. Ono je odbacilo sve one zakonodavne

kompetencije Sabora koje bi Hrvastkoj i Slavoniji donijele značaj „suverene države“.

Argument Ministarskog vijeća bio je da djelatnost i karakter Sabora ovise o zakonima koji će

urediti odnose Hrvatske i Slavonije prema Ugarskoj i Monarhij. Dok je saborska većina

željela što više ograničiti virilna sjedišta kao „feudalne oststke“, nespojive s reprezantivnim

sustavom, austrijska je vlada naredila da se potpuno održe sva mjesta na koja su

velikodostojnici imali pravo do 1848. Po nalogu Ministarskog vijeća Dvorska kancelarija je

preradila nacrte za novi Sabor, a valdarski reskript od 20. listopada 1866. zapovjedio je da

Sabor prihvati izmjene. Prema nacrtu Dvorske kancelarije o uređenju sabora, isključivo je

ravo krune da sziva i odgodi Sabor i ona ne dijeli s banom. Osim toga, kralj nije dužan da

raspušteni sabor sazove u roku tri mjeseca. Sva virilistička mjesta ostaju i dalje, anema

1

ograničenja za strane aristokrate. Izbori 1867. mogli su osigurati većinu režimskih zastupnika

koja će izglasati Nagodbu samo uz nametnuti „privremeni“ izborni red koncipiran od Dvorske

kancelarije. Održani su od 19.studenog.-23. prosinca 1867., a izabrana su 52 unionista i samo

14 zastupnika Narodne stranke. Nagodbeni sabor, sazvan za 8. siječnja 1868., bio bi nezakonit

i da izborni rezultati nisu postignuti nasiljem, jer izborni red nije izglasan u Saboru nego

nametnut, a prethodni je Sabor dva puta zaključio da neće priznati zakonitost zastupstva

izbaranog an temelju nametnutog izbornog reda. To je navelo Jovana Subotića da na prvoj

sjednici novog sabora predloži da se sabor proglasi nezakonitim i raspusti ali kao su unionisti

imali većini prijedlog nije podržan. Stoga su 12-torica opozicijskih zastupnika napustila Sabor

nakon čega su Saboru predali pismeni prosvijed protiv toga što kruna jednostrano

prekoračuje svoja ustavna prava. Saborska je većina na to odgovorila raspisivanjem izbora za

sada prazna mjesta nakon čega su i preostala dvojica Narodnih zastupnika odlučila napustiti

Sabor.

Saborska je većina izglasala adresu koja prihvaća dualističko uređenje zemalja krune

Sv. Stjepana na temelju Pragamatičke sankcije 1723. i zato želi da pretstavnici Hrvatskei

Slavonije sudjeluju u ugarskoj delegaciji i da se sporazumiju s Ugarskom. Adresa ističe da se

zakonski članak 42. ne protivi „državnom jedinstvu“ zemalja ugarske krune. Adresa se zatim

ograđuje od oktroja izbornog reda i uređenja Sabora, no s obzirom na „više političke obzire“

ona to privremeno prihvaća. Adresa zaključuje da se izabere kraljevski odbor od 12 članova

za pregovore s ugarskim odborom. Deputacija je 3. veljače 1868. predala adresu vladaru koji

je u svom odgovoru istaknu „državno jedinstvo“ zemalja krune Sv. Stjepana kao „okvir“ za

državna prava „kraljevine Hrvatske“

Konačnu izmjenu nagodbenog zakona obavio je izvjestitelj mađarskog kraljevskog

odbora Antal Csengery, avećina kraljevskog odbora sporazumjela se u svemu s mađarskim

predstvnicima s izuzetkom Rijeke. Hrvatski sabor ponovno se našao na okupu 12. rujna 1868.

sa zadaćom da odobri postupak svoga kraljevskog odbora i izglasa nagodbenu zakonsku

osnovu. Na dnevnom redu je prvo bilo neriješeno riječko pitanje. Kako je u pregovorima

kraljevskih odbora bilo jasno da o Rijeci ne može biti sporazuma, preporučeno je da se svaka

strana drži svoga načela s obzirom na pripadnost Rijeke i da će onda kruna možda dati svoj

prijedlog o riješenju tog pitanja. Odbor za riječko pitanje predložio je Saboru svoj izvještaj

21. rujna 1868., dan prije nagodbene debate. Na kraju je zaključeno da se vijećanje o Rijeci

nastavi nakon svršetka nagodbene rasprave, a to znači da bi izglasavnje Nagodbe moglo

ovisiti o riječkom pitanju. Međutim, većina je prihvatila nagodbenu zakonsku osnovu iako je

riječko pitanje ostalo otvoreno. Adresa od 26.rujna moli kralja da sankcionira Nagodbu čim je

2

Ugarski sabor „u svojoj cjelosti“ prihvati, a usto sadrži pretpostvku odbora o Rijeci s

državnopravnim, nacionalnim i ekonomskim opravdanjem za molbu da kralj potvrdi

„neoborivo“ pravo Hrvatske na Rijeku. Delegacija koja će kralju predati adresu izabrana je

28. rujna. Istog dana Ugarski je sabor zaključio da će Nagodbu izglasati samo uz priznanje da

Rijeka pripada neposredno Ugarskoj. O tome je telegrafski obavješteno predsjedništvo

Hrvatskog sabora. Kralj je obećao da će se sa svojim savjetnicima posavjetovati o pitanju

Rijeke posavjetovati sa svojim savjetnicima te je odlučeno da se u Rijeci održi „mješovita

konferencija“ ali dogovor nije postignut. Na kraju je objavljena samo izjava da se riješenje

putem „kraljevske propozicije“ ne protivi inetresu nijednog od triju partnera. Te su

„propozicije“ u obliku reskripta stigle Ugarskom saboru s datumom 7. stdenog, a Hrvatskom s

datumomo 8.studenog. pozivom na povelju Marije Terezije od 23.travnja 1779. Franjo Josip

je dosudio Rijeku Ugarskoj. Ugarski grof Andrassy nije želio da se ionako ogorčen otpor

protiv Nagodbe u Hrvatskoj pojača još i jasnim i glasnim oduzimanjem Rijeke, nego je to

planiraoizvesti na suptilniji način. Putem komesarijata već je imao vlast u Rijeci. Trebao je

samo postići da se Rijeka kao corpus separatum ugarske krune ozakoni Nagodbom, a on bi

onda nadalje imao slobodne ruke. Kada je andrassy dobio kraljev pristanak za novu

formulaciju reskripta, izjavio je u Ministarskom vijeću 8.studenog da je riječko pitanje time

odjeljeno od Nagodbe koju će Ugarski sabor sada zacjelo prihvatiti. Ugarski sabor je 11.

studenog pristao na to da primi na znanje kraljevski reskript, uz ogradu da sa time nipošto ne

mijenja pravo Ugarske na Rijeku, da izglasa Nagodbu i da izabere članove kraljevskog odbora

za pregovore o Rijeci. Zatim su oba doma 14.studenog prihvatila Nagodbu sa izmjenom teksta

prvog dijela paragrafa 66. Naime umjesto izjave da riječko pitanje nije riješeno, sada je

izglasan novi pasus u kojem je Rijeka proglašena posebnim tijelom pod ugarskom krunom.

Isstog dana, uoči tog glasovanja, Andrassy je telegrafirao hrvatskom dvorskom kancelaru u

Beču neka još ne preda na sankciju vladaru hrvatski tekst Nagodbe, tj. onaj sa starom

formulacijom paragrafa 66. što ju je Hrvatski sabor izglasao 24. rujna. Ako ju je kralj već

potpisao neka se odgodi objavljivanja dok ne stigne tekst izglasan od Ugarskog sabora,

izmjenjenog paragrafa 66. Međutim, vladar je Nagodbu potpisao već 12 studenog i dokument

je odmah poslan u Zagreb. Kada je tekst nove Nagodbe Dvorske kancelarije telegramom

stigao s novim tekstom paragrafa 66. preko dijela njegova prvobitnog teksta naljepljen je

papir s novim tekstom (izglasanim u Ugarskom sabor) koji je 1881. kada je javnost saznal za

taj čin, posto čuven kao „riječka krpica“.

3

Hrvatsko-ugarska nagodba

Ugarsko-hrvatska nagodba ima 70 paragrafa. U uvodnom dijelu i u oba prva paragrafa

ističe se gčavno načelo nagodbe-nerazdruživost zemalja krune Sv. Stjepana. U paragrafima 3.

i 4. riječ je o zajedničkom zastupstvu, zakonodavstvu te izvršnoj vlasti za zajedničke poslove

koji proizlaze iz spomenute nerazdružive državne zajednice. To su poslovi u kojima Ugarska

s Kraljevinama dalmacijom, Hrvatskom i Slavonijom istupa kao cjelina prema

ostalimkraljevim zemljama, i za njih zato mora postojati jedinstvena zakonodavna i izvršna

vlast. U paragrafima 5. do 10. priznaje se potreba i drugih zajedničkih poslova. U nejasnoj

formulaciji proizlaze iz Pragmatičke sankcije od onih koji su posljedica zajedničkih interesa.

To su trošak za kraljevski dvor, novačenje i pitanje vojske uz neke specifične odredbe, ukupni

fifnacijski poslovi koji su potpuno u kompetenciji ministra financija, trgovina i komunikacije i

naposljetku obrt, udruženja i određeni redarstveni poslovi.

Financijsku nagodbu (koja se obnavlja svakih deset godina) sadrže paragrafi 11. do 30.

Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavoniaj dužne su prema određenom ključu (kvoti)

sudjelovatiu teretima za zajedničke poslove Austro-Ugarske kao i za zajedničke poslove

zemalja „ugarske krune“ udio Hrvatske izračunat je prema istim službenim podacima na

temelju kojih je određena „tangenta“ od 45% svih izravnih i neizravnih poreza te drugih

javnih dohodaka Hrvatske, dok 55% pripada zajedničkim poslovima. Prema prvoj financijskoj

nagodbi, tnagenta s ene određuje na temelju propračuna, nego se pokriva paušalnom svotom

od 2 200 000 forinti s time da će se to promijeniti u slučaju sjedinjenja civilne Hrvatske i

Slavonije s Dalmacijom i Krajinom. Nerealnost kvote što je daje Hrvatska za zajedničke

poslove Ugarske i Monarhije već je utemeljena utom istom nagodbenom zakonu. Hrvatska bi

naime zasada mogla platiti kvotu samo ako bi izdvojila najveći dio svote nužne za njezinu

samoupravu i zato Ugarska u ime stoljetnog „bratskog odnosa“ pristaje da se najprije pokriju

troškovi autonomije. Tako je već u prvoj financijskoj nagodbi uz pomoć nerealne kvote

položen temelj neprekidnim tvrdnjma sa mađarske strane da ona izdržava Hrvatsku kao

važnom argumentu za nastojanje da se nagodbena autonomija do krajnosti suzi, štoviše i za

tendencije da se ona ukine. U ovoj financijskoj nagodbi još se utvrđuje postupak u slučaju da

bi javni prihodi Hrvatse i Slavonije bili veći od spomenute kvote. Tada bi višak pripao

autonomnoj upravi, no ova ne bi bila dužna nadoknaditi manjak ako ne bi mogla platiti svotu

koja odgovara kvoti.

4

Paragrafi 31.-39. određuju značaj zastupstva u Ugarskom saboru. Kraljevine Hrvatska

i Slavonija šalju u donju kuću 29 zastupnika, a u gornju kuću 2 predstavnika. Ti se zastupnici

biraju u Hrvatskom saboru, a u Ugarskom saboru imaju osobni glas, dakle nisu delegacija.

U paragrafima 40. do 42. normirano je sudjelovanje pet zastupnika Hrvatske i

Slavonije u ugraskoj delegaciji a biraju se u Ugarsom saboru. U paragrafu 43. određuje se da

izvršnu vlast nad svim poslovima koji su označeni kao zajednički ima „središnja“ vlada u

Budimpešti putem svojih organa. Prema paragrafu 44. član „središnje“ vlade biti će i poseban

dalmatinsko-hrvatsko-slavonski ministar odgovoran zajedničkom državnom saboru. On je

veza između kralja i zemaljske vlade Kralevina Dalamcije, Hrvatske i Slavonije. Prema

paragrafu 45. sedišnaj vlada postupa sporazumno sa zemaljskom vladom koja mora pomagati

zajedničke oblasti donosno izvršavati naloge „središnje“ vlade ako za to ne postoje zajednički

organi. Prema paragrafu 46. središnja će vlada u svojim hrvatsko-slvonskim odsjecima i

ostalim izvršnim organima imenovati kao činivnike domaće ljude. Paragrafi 47. i 48.

naposljetku jamče Kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji pravo potpune samouprave

(autonomije) u zakonodavstvu i upravi svih unutarnjih poslova, bogoslužju, nastavi i

pravosuđju. Paragrafi 50.- 55. određuju značaj autonomne vlade. Na jezinu čelu je ban

odgovoran Hrvatskom saboru,a imenuje ga valdar na priejdlog i uz supotpis ministra

predsjednika. Ban više ne može biti vojna osoba. Paragrafi 56.- 60. odnose se na pitanje

službenog jezika. To će biti hrvatski jezik kojim se moraju služiti ne smao autonomni organi

nego i oblasti zajedničke valde u granicam Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

Za karakter hrvatske autonomije bitna je odredba spomenuta je samo usput i to u vezi s

jezikom u paragrafu 59. s obzirom na to da su Kraljevina Hrvatska i Slavonija „politički

narod“ (tu je Dalmacija izostavljena)imaju posebni teritorij i autonomne poslove.zastupnici

tih Kraljvina mogu se na zajedničkom saboru služiti hrvatskim jezikom. Zakoni zajedničkog

sabora moraju se objaviti i na hrvtaskom. U paragrafima 61.-64. utvrđuju se vanjski znakovi

autonomije: boje, grbovi i naslovi na kovonamo novcu. Pri raspravljanju zajedničkih poslova

imala se uz ugarsku zastavu na zgradi Ugarskog državnog sabora izvjesiti i zastava Kraljevina

Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Paragrafi 65.-66. odnose se na zemaljsku cjelokupnost

Kraljevina Hrvatske i Slavonije što je priznaje Kraljevina Ugarska i obvezuje se da će

nastojati da se ubrza sjedinjenje Hrvatsko-slavonske krajine s Kraljevinama Hrvtaskom i

Slavonijom u zakonodavstvu, upravi i sudstvu. Nakon nekih manje važnih odredbi, načelni

značaj ima posljednji paragraf 70. prema kojem ova Nagodba ne može biti predmet

zakonodavstva, amijenja se samo istim putem koji je sklopljena tj., sporazumom kraljevinskih

odbora te odobrenjem obaju sabora i vladara. Treba upozoriti na činjenicu da mađarski i

5

hrvatski tekst nagodbe nisu isti. Nagodbu su satavljali mađari a nezna se dali je tekst

prevodila Dvorska kancelarija ili jedna od članova hrvatskog kraljevinskog odbora. Generalno

gledano tekst nemijenja izvorni smisao mađarskog teksta nagodbe no ima nekih odstupanja.

Tako na primjer mađarski tekst izbjegava riječ „kraljevina“ za opisivanje zemalja krune

Sv.Stjepana dok se u hrvtaskom tekstu točno naglašava Kraljevina Hrvatska i Slavonija,

zatim u paragrafu 46., hrvatski tekst govori da će se nastojati da hrvatski ljudi također budu

zastupljeni u ustroju središnje vlade te u institucijama u Hrvatskoj dok mađarski tekst to

nigdje ne spominje.

Prema hrvatskoj interpretaciji Hrvatska bi u autonomnim poslovima bila kao država

jednaka Ugarskoj, a njezina državna kvaliteta ne gubi se ni u zajedničkim poslovima jer su

oni nastali putem ugovora. Odnos Hrvatske i Ugarske na temelju Nagodbe imao bi karakter

realne unije dvaju država. Mađarska interpetacij (odosno ona koja se provodi u praksi)

nasuprot tome tvrdi da Nagodba nije ugovor nego samo temeljni ustavni zakon kojim

jedinstvena ugarska država odstupa dio svojih kompentencija jednom svom dijelu. Ne iz

ugovora nego iz Pragmatične sankcije proizlaze zajednički polsovi i jednistvena krunidba.

Zato autonomna vlada nije državna vlada jer je nastala odorenjem iste države i ne može biti

na istoj razini kao mađarska vlada niti je Hrvatski sabor ravnopravan s Ugarskim državnim

koji ima sve atribute parlamenta.

6

POSLIJENAGODBENI REPRESIVNI REŽIM I REVIZIJA

NAGODBE

Prvi koraci nagodbenog sustava i riječko pitanje

Dualistički sustav počeo se u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji uvoditi od poetka 1869. za

bana je 8.prosinca 1868. imenovan dotadašnji namjesnik banske časti Rauch, a za kraljevskog

ministra hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog postavljen je 9.prosinca grof Koloman Bedeković

vladarskim pismom na mađerskom jeziku. Ministar ima zadaću da zastupa hrvatsko-slavonske

interese pred krunom i u ministarskom vijeću i brine se da se zakoni ugarskog državnog

sabora priopće Hrvatsko- slavonskom saboru. On priprema zakonske osnove koje su po

nalogu kralja ili mađaskog ministra imaju predložiti Saboru. Ban je trebao biti samo izvršitelj

naloga mađarske vlade. Mađari su u svakoj prilici koju su imali naglašavali Hrvatima što su

sve za njih učinili u znaku dobrevolje pogotovo onda kada se se pojavljivale nesuglasice.

Tako na primjer rečeno da je Slavonija prema mađarskom uvjerenju sastvni dio Ugarske, a da

je Hrvatskoj dana kao koncesija da bi Nagodba uspijela. Uostalom, u mađarskoj je jevnosti

vladala uzrujanost što se unionisti ne žele odreći Rijeke iako im je „žrtvovana“ Slavonija.

Hrvatski sabor nije se htio odreći Rijeke ali sporazum s Mađarima nije bio moguć stoga je pd

strane Hrvatske predloženo osnivanje nezavisnog provizorija u kojem bi jednako bila

zastupljena i jedna i druga strana. Mađari su se tome protivili pa nakon što Hrvatski sabor

izglasao provizorij Ministarsko vijeće je uičinilo sve da se provede kraljeva sankcija po tom

pitanju, snakcija je donešena 28. srpnja 1870. Ministarsko vijeće je najprije naredilo hrvtasko-

slavonskoj vladi da se pobrine kako će Riječka županija, koja se još uvijek načazila pod

upravom kraljevskog povjerenika prijeći u njezinu kompetenciju. Ministarstvo se dakle

obratilo hrvatskoj vladi isključivo s obzirom na Riječku županiju, an ipošto u vezi s riječkim

provizorijem koji se nije temeljio na Nagodbi jer je hrvatska autonomija bila za Rijeku

ukinuta.

Novi sukobi izbili su oko pitanja pitanja Vojne Krajne koja je prema Nagodbi trebala

biti pridružena Hrvatskoj, no rakcija mađarske elite na namjere koje su trebale ugroziti

7

ekonomsku i političku podlogu mađarske države bile su žestoke. Sporovi su trajali od 1867.

do 1871., a završili su pobjedom mađarske vlade. U kolovozu 1869. Mađari su odbili da

glasaju za vojni budžet ako se Krajina ne priključi Ugarskoj. Tada je nađeno kompromisno

riješenje. Dio Krajine, i to onaj preko kojeg bi se dalmatinska željeznica povezala s linijom

Be-Trst, naime Varaždinski generalat, priključen je vladarskim odlukama civilnoj Hrvatskoj.

Karajiškim punktacijama od 28. prosinca 1869. pdojeljen je krajiški imetak, naime šume,

između mađarske vlade i vojske. Godine 1871. je naposljetku postignut kompromis prema

kojem Krajina načelno pripada Ugarskoj, ali su vojni krugovi zadržali upravu i obvezali se da

će sada razvojačenu Krajinu modernizacijskom reformom prirediti za sjedinjenej s civilnom

Hrvatskom i Slavonijom koje je uslojedilo tek deset godina kasnije.

28. siječnja 1871. Rauch je maknut s vlasti,a za novog bana je imenovan dotadašnji

hrvatsko-slavonski ministar Bedaković. Postavljeni su inovi odjelni predstojnici. Hrvatsko-

slavonski ministar postao je grof Petar Pejačević, no poslove je obavljao savjetnik u tom

ministrastvu Mirko Bogović.

Revizija Nagodbe

4. prosinca 1872. novi ministar-predsjenik postao je Josef Szlavy za kojeg su

pregovori o reviziji nagodbe završeni. Sastavljačima eleborata za reviziju Nagodbe,

objevljenog u studenom 1872., bio je cilj da unutar nagodbenog susutava osiguraju stvarnu

autonomiju s elementima hrvatske državnosti. Kako bi istakli da je Trojedna Kraljevina

država, predlagali su da njezin službeni naziv bude „kraljevina“ Dalmacija, Hrvatska i

Slavonija, a ne kao do tada „kraljevine“ u množini. Među financijskim promjenama ističe se

zahtjev za financijskom samostalnosti. Od zajedničke vlade nezavisnu odgpvornu zemaljsku

vladu trebao bi voditi „ban ministar zemaljski“ kojeg bi imenovala kruna bez protupotpisa

ministra predsjednika. Hrvatsko-slavonski ministar ne bi smio utjecati na autonomne poslove

a zastupao bi interese Kraljevine u zajedničkim poslovima. Pritom bi bio odgovoran

Ugarskom saboru kao i ostali ministri, tj. tamo bi ga zastupnici Hrvatske i Slavonije mogli

pozvati na odgovornost. Ugarski kraljevinski odbor odgovorio je službeno tek 17. lipnja 1873.

Zapravo je u načelu odbio cijeli elaborat jer predlaže bitne izmjene zakona utvrđenog između

Ugarske i združenih zemalja. Odbacio je gotovo sve prijedloge bez ikakvih stvarnih

obrazloženja osim tvrdnje da se oni protive državnom jedinstvu Ugarske. Središnje pitanje

revizije Nagodbe bilo je dakako ono financijsko. Kraljevinski odbor kaže da financijska

samostalnost ne virjeđa načelo državnog zajedništva te da, naprotiv, stvara temelj za trajnu

8

prijateljsku suradnju. No ugarski kraljevinski odbor izjavio je da je jedinstveni financijski i

porezni sustav jedan od glavnih temelja državne zajednice stvorene Nagodbom i da bi je

financijska samostalnost Hrvatske i Slavonije ugrozila. Ipak da bi se umirila janost revizija

Nagidbe ukinula je paušal te su se autonomni poslovi financirali s 45% prhoda Hrvatske i

Slavonije, a 55% pripada državnoj blagajni. Revizijom se također utvđuje povećanje broja

zastupnika u Ugarskom saboru od 29 na 34 nakon priključenja nekih dijelova Krajine civilnoj

Hrvatskoj i Slavoniji. Tu je obeza da se Sabor sazove najkasnije tri mjeseca nakon raspusta,

da se autonomnoj vladi izruče zemaljske zaklade, da ban nesmije biti vojna osoba. Također

treba naglasiti da se revizijom mijenja redosljed „Dalamcija, Hrvastka i Slavonija“ u

„Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“.

9

NACIONALNE IDEOLOGIJE I JUGOSLAVENSKO

PITANJE U POLITICI I KULTURI

Nakon glasanja Kvaternika i Starčevića za Stojadinovićev prijedlog 5. kolovoza 1861.

sukob između predstavnika Narodne stranke i pravaša bio je neizbježan. Zbog toga je

Kvaternik zbog svoga okreta prema Austriji postao meta Pozorovih napada. Kvaternik za

razliku od državnopravne politike Narodne stranke, on je „politički narod“, tj., stanocništvo

na području buduće hrvatske države poistovijetio s genetičkim pojmom naroda. Obojica, i

Starčević i Kvaternik propagirali su klasni mir sa željom da se svi društveni slojevi moralno

podignu i pripreme za hrvatsku državu. I na tom polju pokazala se razlika između Starevićeva

„čistog“ načela i Kvaternikova „praktičnog“ pravaštva. Starčević je doduše pokazao

zanimanje za gospodarska i društvena pitanja. Koncentrirajući se na čuvanje hrvatstva sve do

povoljne konstelacije velikih sila za rušenje Monarhije. Kvaternikovo „čekanje“ na

oslobođenje Hrvatske nabijeno je aktivnošću. Stoga je želio pripremati podlogu i na

ekonomskom polju te privoliti trgovce, zanatlije i ostale poduzetnike na sudjelovanje pri

provođenju u život samostalne hrvatske države. Zbog svoje mržnje prema Narodnoj stranci

Starčević se morao naći na strani unionista iako je bio načelni protivnik dualizma. Da bi

mogli nametnuti hrvatsko-ugarsku nagodbu i slomiti Narodnu stranku, unionisti su primali

novac s mađarske strane. Budući ban Levin Rauch dao je materijalnu pomoć i Starčevićevu

drugu Marku Manasteriottiu koji je na početku 1867. pokrenuo prvi pravaški organ,

humorističko-satirički list Zvekan. Zvekan se jedva održao do kraja 1867. nešto i zbog

ocrnjivanja Narodne stranke. Kao satiriki list ionako nije bio pogodan za političku

propagandu. Veću mogućnost propagande pravaši su dobili nakon Hrvatsko- ugarske

nagodbe. Ujesen 1868. počeo je izlaziti list Hervat koji nije osuđivao Bachov režim, nego mu

je jedina zadaća bila raskrinkavanje pogubnih pojedinaca „praktične“ politike Narodne

stranke. Zato nije imao progaram za politčku akciju. U tom listu, a zatim u Hervatskoj koja je

izlazila od početka 1870. Starčević i Kvaternik su prvi put zajednički propagirali pravašku

dogmu. Starčević jeu pravškom tisku sve do 1871. objavljivao svoja „Pisma Magjarolacha“

izdana 1979. zbog nejgove ciničke satire i njegove prostačke duhovitosti „Pisma“ su uskoro

postalanajitanije Starčevićevvo štivo. U Pismima je želio izazvati snažnu mržnju protiv

jugoslavenske struje koja je po njemu sama po sebi negacija hrvatstva. Izraz „Magjarolci“ u

smislu dvostrukih robova Starčević je dopunio pojmom „Slavosrbi“.

10

Kvaternik je naposljetku prihvatio Starčevićevu potpunu negaciju srpeske nacije, ali su

se njegove interpretacije u mnogome razlikovale od Starčevićevih. Primjerice nije definirao

sadržaj hrvatstva duhovno nego po porijeklu i nije zastupao Starčevićevo gledište u vezi s

Bosnom i Hercegovinom koje se potpuno razlikovalo od tradiconalnog uvjerenja da je

muslimansko plemstvo u Bosni i Hercegovini najponosnije i najdostojanstvenije hrvatsko

plemstvo, za razliku od onoga u Hrvatskoj što ga je prezirao.

Uz „Pisma“ Starčević ej također značajan po sasatvljanju „Naputka Starnke prave“,

Naputak je nastao na molbu simpatizera koji su htjeli znati kakav bi stav trebali imati nakon

francuske katastrofe koja je opovrgla do tadašnej koncepcije pravaških prvaka. U Naputku

Starčević je ostaopri svome osnovnom shvaćanju. On je poticao samo na jedno: na moralno

usavršavanje pojedinaca tj. inteligencije, radi širenja svog nauka u narodu. Za razliku od

Starčevića, Kvaternik je vodstvo i organizaciju društva htio prepustiti samo „muževima“ iz

viših, obrazovnijih slojeva, dok su Starčevićevi mladi pravaši zastupali uglavnom

demokratska načela, ali im je težnja za homogenizacijom hrvatskog društva bila zajednička, a

isto tako i stav prema katoličkom svečenstvu.

Nakon 1861. vladar je ponovno sazvao Srpski narodno-crkveni sabor 1864., ali mu je

dodijelio jedino zadaću da nakon Rajačićeve smrti izabere novog patrijaha. Inzistiranje

liberala na čelu sa Miletićem da se najprije raspravlja o gorućim crkveno-školskim pitanjima

izazvalo je sukobe s konzervativcima tj. s pravoslavnom hijerarhijom i krajiškim oficirima.

U vezi s Ugarskim saborom 1865/66. izabrani srpski zastupnici objavili su svoje

politočke i kulturne zahtjeve. Smatrali su da najprije treba riješiti odnos Mađara prema

ostalim narodima Ugarske te pitanje autonomije Erdelja i Trojedne Kraljevine. Trojedna

Kraljevina i Erdelj imali bi pravo na osobnu uniju ali je prema Miletiću, bolja realna unija uz

državnopravne garancije kako se pozivao na izmjenjene zakone iz 1848., Miletić je bio blizak

državnopravnim zahtjevima hrvatskih unionista. Budući da bi dakle povijesno pravo bilo

bitno za uređenje državnopravnog položaja Ugarske, Miletić je taj temelj zahtjevao za srpski

narod, naime za njegovo historijsko pravo na tradicionalne povlastice u smislu zaključaka

Blagoveštanskog sabora (e sad ovaj sabor se nespominje nigdje drugdje u ovom tekstu pa

ću pretpostaviti da ga je netko drugi imao obješnjenog u svom dijelu ove izrazito

iritantne Grossice). U Ugarskom saboru odmah se pokazala ne mogućnost ovog srpskog

liberalnog programa koji je predlagao personalnu uniju Austrije i u garske uz federativno

uređenje ove druge. Prijedlogu srpskih zastupnika da se u adresi ne spomene samo

11

jedan,mađarski , narod Ugarske nego naradi u pluralu jer ovdje ima više naroda kao političkih

individulanosti, suprostavio se Deak. (ni ovaj konj se nespominje nigdje drugdje osim u

ovoj rečenici). On je odbacio mogućnost da s enarodima Ugraske prizna državnopravna

osobnost. Mađarsko je shvaćanje dopuštalo samo jedan – mađarski politički narod, a

nemađarskim se narodima priznavala jezična i kulturna osobnost, i to na nižoj razini nego

mađarskog naroda.

Srpski je nacionalni pokret jaao te su Srbi odbacili postojanje dvaju država: hrvatskei

srpske jer su vjerovali da samo Srbija može biti Piemont južnog slavenstva. Izuzetno značajni

događaj za srpski nacionalni pokret u cijelini bio je prvi kongres Ujedinjene omladine srpske

u Novom Sadu 27-29. kolovaza 1866. s ciljem d postane organizacija srpske inteligencije i

građanstva iz svih krajeva gdje žive Srbi. Ideološki okvir dali su joj Miletići i Vladimir

Jovanović. Trebao je to biti kulturni politički pokret Srba iz Monarhije i Srbije koji bi

pripremao ustanak protiv Turske i stvaranje konfederacije balkanskih naroda.

Za uspon srpskog nacionalno-političkog kretanja u Ugarskoj te Hrvatskoj i Slavoniji

bitno je konačno uzakonjenje srpske narodno-crkvene autonomije iako je ona u interesu

mađarske vlade ostala skučena. Zakonskim člankom 9/1868. Ugarski je sabor priznao tu

autonomiju u poslovima, crkve, škole i fondova, uz nadzor krune “ustavnim putem“. U praksi

je mađarski ministra predsjednik imao apsolutnu moć odlučivanja na cijelom prostoru na koje

s eproteže srpska crkveno-školaska autonomija, dakle i u civilnoj i u vojnoj Hrvatskoj i

Salvonij, gdje živi većina Srba i gdje je središte metropolije. Taj je ugarski zakon dobio

kraljevu sankciju prije Hrvatsko-ugarske nagodbe, kojim je Hrvatskoj i Slavoniji priznata

autonomija u poslovima bogoštovlja i nastave.

Od 1.-2. prosinca 1870. održan je sastanak u Ljubljani na kojem je trebalo proglasiti

zajednički program Jugoslavena u Monarhiji, bili su prisutni Staro i Mladoslovenci, Hrvati iz

banske Hrvtaske i Dalmacije (no bez Strossmayera i Račkog te dalmatinskih prvaka Klaića i

Pavlinovića), nekoliko Srba iz Trojedne Kraljevine, predsjednik glavnog odbora Ujedninjene

omaldine srpske Laze Kostić, ali bez drugih značajnih predstavnika ugarskih Srba. (Miletić je

u to vrijeme bio u zatvoru- naravno da Grossica ne navodi zašto). Cilj je bio naglasiti

zajedničke interese Jugoslavena Monarhije kao političkog činitelja s kojim u svakom slučaju

12

treba računati i njihovu solidarnost s Južnim Slavenima u Turskoj. Zato je nastala samo

„izjava“ o jedinstvu Slovenaca, Hrvata i Srba koji u Monarhiji imaju jednake potrebe i zato

žele ujediniti sile na kjiževnom, ekonomskom i političkom polju. Nagalsili su da se neradi o

zajedničkoj organizaciji Jugoslavena u Monarhiji, nego o tome da će svatko na svom teritoriju

raditi za zajednički cilj.

13

ODREDNICE DRUŠTVENO-EKONOMSKOG RAZVOJA

Industrijska revolucija, pojava svjetske ekonomije, rast svjetske trgovine i investicija,

a pogotovo sve brži materijalni napredak u razvijenim europskim zemljama i u austrijskom

dijelu Monarhije, izravno su utjecali na težnje poduzetnika u Hrvatskoj da se uključe u taj

svjetski proces. Razumljivo je da su oni koji su promovirali ekonomski i industrijski razvoj

prihvatili su činjenicu da ne mogu postići svoj cilj bez pomoći države, ali su zato isticali da

inicijativa mora biti u vlastitim snagama naroda, u njegovoj spremnosti za učenje i

udruživanje. Bilo je to uglavnom u skladu s liberalnom dogmom da država treba samo da

stvori infrastukturu za slobodu obrta. No upravo to u slučaju Hrvatske nije moglo biti moguće

jer je država služila pretežno interesima stranaca. Uostalom, pojedinac koji bi isticao nužnost

ekonomske intervencije države u principu, mogao se izložiti opasnosti da ga u liberalnim

krugovima smatraju socijalistom ili komunistom. Također, građanstvu okrenutom prema

industrijalizmu suprostavljala se struja što je zastupala interese većeg zemljoposjeda. Isto tako

trgovačka je elita želejla mobilizirati cijeli narod za moderni ekonomski život kao bitni uvijet

za ostvarenje hrvatske državnosti bez koje nisu mogli zamisliti ekonomski uspin prema

mjerilima razvijenih europskih zemalja. Trgovačka elita vidjela je svoj eopravdanje i u

liberalnom učenju da je trgovačka dijelatnost zapravo civilizacijski proces pogotovo zato što

joj je zbog nemogućnosti industrijalizacije i ubrzanog unapređenja poljoprivrede izgledala

kao glavni činitelj modernizacije. Prema tome, trgovako građanstvo smatralo je da ima bitnu

ulogu u prosvjećivanju svojih društvenih slojeva jer u sebi spaja duh znanosti s imetkom.

Već prva svjetska izložba u Londonu 1851. izazvala je beskrajno divljenje među

domaćim stanovništvo. Značajnu ulogu imala je i druga svjetska izložba u Londonu 1862. na

kojoj su izlagali uglavnom slavonski veleposjednici i riječke tvornice. Oni su sudjelovali i na

nekim regionalnim izložbama. No u Londonu su, uz ostale stručnjake,putovali i predstavnici

zagrebačke Tvorničko-obrtničke komore koji su zatim dali poticaj za gospodarsku izložbu u

Zagrebu 1864.

Odbor za izložbu sa svojim pododborima, i uz pomoć oblasti Provincijala i Krajine,

uspuio je uza sve poteškoće, doista prirediti izložbu koja je pokazala sliku tadašnjeg

ekonomskog stanja i ostavila znatan trag u kasnijim gospodarskim naporima. Prema dozvoli

Namjesničkog vijeća to je bila „Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska“ na kojoj su

sudjelovali i razmjerno malobrojni slavonski izlagači. Pritome nije riječ samo o slavonskom

regionalizmu i srpskom pitanju. Iz ekonomskih razloga, a i zbog nedostatka prometnica

14

slavonski su veleposjednici nisu zanimali za suradnju sa Zagrebom. U Slavoniji su se uoči

zagrebačke izložbe 1864. organizirale male takozvane predizložbe,primjerice u Požegi, a na

takvoj izložbi u Osijeku sudjelovali su samo obrtnici, ane i veleposjednici.

Zagrebačka izložba trajala je od kolovoza do listopada 1864. u četri razreda i 32

podrazreda prikazane su sve grane ratarstva i obrtnosti. Sudjelovalo je najviše izlagača iz

Zagreba, Varaždina i samobora, u Salavoniji iz Osijeka i Požege, a u Krajini iz Gline, Nove

Gradiške i Petrinje. Najbolje su bili zastupljeni odjeli za vino, za poljske i povrtne proizvode

te za žestoka pića.

Iako je ova izložba pokazala svu skromnost privredne razine Hrvatske i Slavonije, dok

je udio Dalmacije bio beznačajan, on je ipak ispunila nade organizatora kao poticaj za jačanje

gospodarskih energija, a ostala je u siječanju poduzetnika i posjetilaca. No pokušaji da se

takva izložba ponovi urodili su plodom tek 1891.

15