GRA EVINAR 59 (2007) 6 535

NASTANAK I RAZVOJ DIOKLECIJANOVE PALA E

UvodNastavljaju i s prikazom starokrš an-skih, predromani kih i ranoromani -kih crkava stigli smo i do splitskog poluotoka, ome enoga Stobre om i rijekom Žrnovnicom na istoku te ri-jekom Jadro i padinama Mosora na sjeveru. Vjerojatno bi svaki napis o starim crkvama na splitskom podru-ju morao zapo injati anti kom Sa-

lonom gdje ima i najviše starokrš-anskih crkava, uostalom splitska je

nadbiskupija izravni sljednik solin-ske. No iako i na drugim podru jima unutar i uokolo Splita ima starokrš-anskih crkava, neke su možda i sta-

rije od Dioklecijanove pala e, ipak smo se odlu ili prikaz starih crkava na podru ju Splita po eti upravo s Dioklecijanovom pala om i negdaš-njim mauzolejom cara Dioklecijana, a sadašnjom stolnom crkvom Sv. Dujma koju neki nazivaju najstari-jom katedralom na svijetu. Naime taj je mauzolej prakti ki bez ikakvih gra evinskih intervencija u 7. st. pret-voren u katedralu na poticaj Ivana Ravenjanina, prvoga splitskog nad-biskupa. Valja re i da u vrijeme iz-gradnje mauzoleja zapravo i nije bi-lo krš anskih crkava i ondašnji su se vjernici kriomice okupljali po privat-nim ku ama koje su potom esto do-gra ivanjem pretvarane u starokrš-anske crkve.

Prije prikaza vjerojatno nešto emo re i i o op im povijesnim uvjetima. Rijetko je koji doga aj obilježio na-stanak i postojanje jednoga velikog grada kao što je to bila pomalo neo-bi na gradnja velike carske vile na-domak Salone, glavnoga grada pro-vincije Dalmacije. Uostalom ta je golema "vikendica" nekoliko stolje-a poslije izravno utjecala na povi-

jesna zbivanja na cijelom podru ju

te odigrala zna ajnu ulogu u pokr-štavanju Hrvata. Zanimljivo je da su na to presudno utjecala dva suvreme-nika s kraja 3. i po etka 4. st. koji se možda nikada nisu me usobno sreli iako su stolje ima me usobno pove-zani. Rije je dakako o caru Diokle-cijanu i solinskom biskupu Sv. Dujmu.

Li nosti koje su utemeljile Split

Car Dioklecijan Dioklecijan nije samo jedan nizu rimskih careva ve je to bio jedan od najve ih, u rangu Augusta, Traja-na ili svoga nasljednika Konstantina.

Dioklecijanov lik na novcu

Veli inu i mo Dioklecijana najbo-lje e potvrditi injenica da se u ra-nom srednjemu na podru ju negda-šenja Zapadnoga Rimskog Carstva (do 6. st. u Italiji, do 7. st. u Engles-koj i do kraja 9. st. u Hrvatskoj) um-jesto tzv. krš anske koristila Diokle-cijanova era koja je zapo injala 29. kolovoza 284.

Gaj Valerije Aurelije Dioklecijan (Gaius Aurelis Valerius Diocletia-nius) ro en je najvjerojatnije 240., a umro 316. godine. Dobio je ime Di-okles (što je ime junaka iz gr ke mi-tologije), sin je pisara ili niskoga i-novnika u blizini ondašnje Salone, u mjestu Dioclea koje je navodno pos-tojalo na brdu Libovac u solinskom zale u. Ipak zbog naziva mjesta ne-ki drže da je ro en i u današnjoj Cr-noj Gori. Njegovo solinsko podrijetlo upravo potkrepljuje gradnja pala e u neposrednoj blizini. Ipak i s tim va-lja biti oprezan jer je njegov suvla-dar Maksimijan nakon abdikacije svoju pala u izgradio na Siciliji, ia-ko je ro en u Sirmiumu, današnjoj Srijemskoj Mitrovici. Iako je možda izbor mjesta za pala u bio uvjetovan

Crkveno graditeljstvo

CREATION AND DEVELOPMENT OF THE DIOCLETIAN'S PALACE

The Diocletian's Palace, built in the early 4th century AD as a retirement estate of an unusual Roman emperor, is the greatest and most significant ancient monument in Croatia. After his death, the emperor was buried in a mausoleum prepared in advance, but was removed from it several centuries later and his sarcophagus was completely destroyed. Earthly remains of saints and martyrs, who often died as a result of edicts proclaimed by Diocletian, were then placed in the mausoleum. This mausoleum became a cathedral which is claimed by many as the oldest in the world. Over time the palace was transformed into a city, and the cathedral changed its appearance quite considerably, although not beyond recognition. Other sacral monuments contained in the palace, such as the Jupiter's Temple which later on became a baptistery, are also presented in the article. The font features an old relief, the meaning of which has been deciphered in vain for a century and a half now. The basic question is whether it shows an image of either divine or earthly character.

Crkveno graditeljstvo

536 GRA EVINAR 59 (2007) 6

strateškim razlozima i dobrim pro-metnim vezama, ipak je njegovo dalmatinsko podrijetlo gotovo neu-pitno. Naime dalmatinske su vojni -ke postrojbe u to doba bile vrlo broj-ne i iznimno cijenjene pa su tog pod-rijetla bili mnogi od tridesetak careva što su ih izabrali vlastiti vojnici [1].

Diokles je izabrao vojni ki poziv kao zanimanje, a u vojnu je službu vjerojatno stupio za vladavine cara Galijena (253.-268.) u nekoj od ko-nji kih postrojba. Njegov je vojni ki genij vrlo brzo uo en pa je najprije postao generalom, potom zapovjed-nikom provincije Mezije i zapovjed-nikom konjani ke carske tjelesne garde te konzulom.

Kada je ondašnji rimski car Kar 283. poginuo od groma naslijedili su ga sinovi – Numerijan na Istoku i Karin na Zapadu. Numerijan je stradao pod sumnjivim okolnostima i onda je vojska proglasila Dioklesa za cara i on je tada uzeo ime Dioklecijan. U mnogim se izvorima navodi da se to zbilo 17. rujna, ali je vjerojatno to -niji 29. kolovoza 284. kada je i za-po injala Dioklecijanova era [2].

Sljede e se godine Dioklecijan us-pješno riješio i drugog brata koji je pretendirao na carsko prijestolje. Potom je 1. svibnja 285. postavio svog prijatelja Marka Aurelija Vale-rija Maksimijana za suvladara na Zapadu. Dioklecijan je naime bio svjestan da nagomilane probleme golemoga carstva i prodore brojnih barbarskih plemena ne može riješiti i suzbiti samo jedan apsolutni vla-dar. Za svoju je rezidenciju izabrao Nikomediju (današnji Izmit na obali Mramornog mora u Maloj Aziji), a Maksimijan Mediolanum (današnji Milano). Rim je još prije izgubio status upravnog sjedišta, ali je kao sjedište senata i državnih bogova na Kapitolu ostao po asnim glavnim gradom za državni ke posjete i pro-glašavanje carskih akata.

Nakon konsolidacije Dioklecijan je 293. uveo tetrarhiju i državu podije-

lio u etiri dijela te odredio da njome suvladaju dva augusta i dva cezara. Bilo je zamišljeno da augusti odstu-paju nakon 20 godina vladavine i da ih potom zamijene njihovi cezari, a da im umirovljeni augusti odrede zamjenike. Dioklecijan je za cezara na Istoku odredio Da anina Gaja Makimijana Galerija, kojemu je dao k er Valeriju za ženu, a Maksimijan Konstancija I.

Dioklecijanova bista u prodavaonici suvenira

Carstvo je podijeljeno u 4 prefektu-re: Dioklecijan je dobio Orijent (re-zidencija u Nikomediji), Galerije Ili-rik s Makedonijom i Gr kom (rezi-dencija u Sirmiju), Maksimijan Ita-liju i Afriku (rezidencija u Mediola-numu) i Konstancije Galiju, Britani-ju i Hispaniju (Konstancije u Augusti Treverorumu, današnjem Trieru). Prefekture su podijeljene na 12 dije-ceza, a dijeceze na provincije kojih je umjesto 57 sada bilo 101.

Dioklecijan se tijekom svoje vlada-vine oslanjao na vojsku koja pod nje-govim izravnim zapovjedništvom nije doživjela ni jedan poraz. Nju je znatno pove ao i reformirao te u i-nio mnogo pokretljivijom. U cijelosti je promijenio porezni sustav. Izdao je i poseban edikt o cijenama jer ga je uzrujavalo da se cijena pove avale svuda gdje se pojavljivala vojska. Tako je odredio najviše cijene za ak 1400 artikala. Mnoge su mu re-

forme bile dalekosežne pa se i danas primjenjuju, poput odvajanja vojne i civilne vlasti koja je bila uzrokova-na sve ve om vojnom profesiona-lizacijom. Ve ina se njegovih refor-mi može svrstati u podru je privat-noga prava. Prvi odredio da je obve-za dokazivanja na tužitelju, da se zajedni ka imovina mora dijeliti ako to zahtijeva jedan od suvlasnika, da su ljudi s tjelesnim manama pravno sposobni, da djeca moraju izdržavati nemo ne roditelje i da se sudske od-luke ne smiju odga ati ak ni uz carevo odobrenje [1].

Dioklecijan je u povijesti omrznut kao najve i progonitelj krš ana iako ih je dugo godina strpljivo podnosio. Najprije je 298. naredio da se iz voj-ske isklju e svi krš ani, a potom je 303. izdao tri edikta. Jednim je edik-tom krš ane lišio gra anskih prava te naredio da se razore crkve i unište svete knjige, drugim strpao u zatvor sve sve enike, a tre im sve enicima ostavio samo izbor izme u aposta-zije (vjerskog odricanja) i smrti. U etvrtom i posljednjem, koji je izdao

godinu dana poslije, silio je sve eni-ke i laike na prinošenje žrtava služ-benim rimskim bogovima, a odbija-nje je donosilo sigurnu smrt. Edikti su se striktno provodili u svim dije-lovima carstva, osim u dijelu kojim je vladao Konstancije I. Zanimljivo da je pod pritiskom javnosti odluka o smrtnoj kazni za krš ane suspen-dirana ve 308. No u tih je nekoliko godine smrtno stradalo na tisu evjernika. Navodno ih je samo u Sa-loni prema nekim vijestima bilo više od 240, a me u njima su Sv. Dujam i Sv. Anastazije (Staš) te etiri voj-nika carske tjelesne straže: Gajan, Antiohijan, Paulinijan i Telij. Progo-ne je 313. godine prekinuo car Kon-stantin I. Veliki (306.-337.) koji je Milanskim ediktom krš anstvo pro-glasio slobodnom religijom. Valja još re i da je Konstantin zabranio gladijatorske igre i izgradio Kons-tantinopol (današnji Instanbul) te ga proglasio novom prijestolnicom.

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 6 537

Dioklecijan je zbog svojih edikata u povijesti ostao upam en kao jedan od najve ih progonitelja i neprijate-lja krš anstva, suvremeni vjerski pisci ne sude toliko strogo o njemu i ak tvrde da ga je na progone nagovorio cezar i kasniji august Galerije koji je neobi no mrzio krš ane [3]. Dioklecijan je tijekom vladavine izu-zetno mnogo gradio. Izgradio je velike terme u Rimu (na površini 380 x 370 m), a u tom je gradu ob-novio spaljenu rimsku kuriju (senat-sku dvoranu) i akvedukt, izgradio slavoluk Arcus novus i postavio spo-menik tetrarsima. Obnovio je amfi-teatar u Veroni, brojne gra evine u prijestolnici Nikomediji, grad Pal-miru u sirijskoj pustinji i teatar u Saloni, a osim grandiozne pala enadomak Salone izgradio je i brojne ceste nazvane Strata Diocletiana. U svoju se novu pala u uselio 305. na-kon što je 1. svibnja abdicirao. U isto je vrijeme abdicirao i drugi au-gust Maksimijan. Mnogo se naga alo o razlozima nje-gove abdikacije pa se spominjala teška bolest (reuma) i nestrpljivost suvladara i zeta Galerija da se što prije domogne pune carske vlasti. No zna se da je Dioklecijan mnogo držao do vladavine prava i zadanih obe anja. Stoga je dovoljno pogle-dati datum kada se skupa s Maksi-mijanom proglasio augustom. Istoga je dana 20 godina poslije svojevolj-no napustio prijestolje. Za takav as-tan postupak nema mnogo primjera u povijesti.

Dioklecijan je bio veliki vjernik i sebe je proglasio reinkarnacijom Ju-pitera na zemlji. Vladao je apsolutis-ti ki i prema orijentalnom je uzoru uveo strogi dvorski ceremonijal. No ipak nije bio sretan ovjek jer je za života doživio propast mnogih refor-ma. Najprije je propala tetrarhija, a u sukobima što su nakon povla enjaizbili me u brojnim pretendentima ak su ga 308. nagovarali da se vrati

na prijestolje. To je odbio s napome-nom da radije uzgaja kupus u Splitu.

Propala je i odluka o cijenama jer one nisu mogle biti iste na bogatom Istoku i siromašnom Zapadu. Doži-vio je da i uzurpator Licinije ubije njegovu ženu Prisku i k er Valeriju koje su tada živjele u Nikomediji. Veliki je i slavni car razo aran i osa-mljen umro 3. prosinca 316. u svojoj pala i u Splitu u 76. godini. Poko-pan je u raskošnom mauzoleju unu-tar pala e.Nakon njegove smrti pala a je osta-la u posjedu rimske države, potom se spominje kao radionica sukna, da bi na kraju u njoj pribježište prona-šao pretposljednji rimski car Julije Nepot nakon što je svrgnut 475. go-dine.

Sveti Dujam

Domnius ili Domnio, kako se na la-tinskom zvao Sveti Dujam, rodio se neutvr ene godine u 3. st. u isto nom dijelu Sredozemnog mora, u sirijskom gradu Antiohiji (danas Antakiji u juž-noj Turskoj), u imu noj obitelji oca Teodozija Sirijca i majke Migdonije Grkinje. Antiohija je smještena na rijeci Oront i 20 je km udaljena od mora. Osnovao ju je oko 300. pr. Kr. Seleuk I. i dao joj ime prema svom ocu Antiohu, vojskovo i Filipa Ma-kedonskog. Bio je to nakon Rima i Aleksandrije najve i grad Rimskog Carstva, a veliku je ulogu odigrao u po ecima krš anstva. U gradu je na-ime bilo mnogo obra enih Židova koji su svoju novu vjeru u vrstili pod apostolskim utjecajem Sv. Pav-la i njegova u enika Sv. Barnabe. Tamo je nastao i izraz krš ani koji je u po etku imao pogrdno zna enje.

Iako je Domnius odgojen u helenis-ti kom i poganskom duhu, krš ans-ku je teologiju i latinski jezik izu io na slavnom atiohijskom sveu ilištu, a predava mu je vjerojatno bio slavni Licijan iz Samasote (sirijskog grada na Eufratu). Za školovanja u gradu su održana tri znamenite sinode pro-tiv Pavla iz Somasote i njegova u e-nja o Sv. Trojstvu. Sinode su zaklju-ene Pavlovim izop enjem, a dugo-

godišnje su rasprave vjerojatno znat-no utjecale na krš anske stavove mladoga studenta.

Sv. Dujam na slici Girolama Santacrocea (detalj s glavnog olatra crkve Sv. Marije na Poljudu)

Salona je tada bila najve i i najug-ledniji grad provincije Dalmacije koja se prostirala od Raše u Istri do Lješa u Albaniji, na sjeveru nadomak Save, a na istoku do Rudnika u Srbi-ji. Bila je trgova ko središte za cije-

Crkveno graditeljstvo

538 GRA EVINAR 59 (2007) 6

lo bogato zale e, a u Salonu su se dovozile i prera ivale sirovine iz bogatih bosanskih rudnika, drvo iz golemih šuma, vuna i životinjske kože. Ležala je i na glavnome pomor-skom putu izme u isto nih i zapad-nih dijelova Carstva. Stoga su u nju stizali ljudi raznih vjera s razli itih krajeva carstva.

Domnio je u Salonu, kako se vjeru-je, stigao u osamdesetim godinama 3. st. Nije me utim poznato je li od-mah imenovan za solinskoga bisku-pa ili je na tu dužnost postavljen na-kon odre enoga misionarskog rada. Zatekao je relativno veliku zajedni-cu Sirijaca i Grka pa je krš ansku vjeru najprije tuma io svojim suna-rodnjacima, a potom i ostalim sta-novnicima koji su prihvatili Kristo-vo u enje. Vjerojatno u Saloni i nije bilo mnogo krš ana jer je prije njega jedini poznati salonitanski biskup bio Sv. Vanencije koji je mu eni ki stradao u progonima cara Valerijana 257. godine u Demniumu (Duvnu).

Za biskupa je imenovan 284. pa se s pravom svrstava me u organizatore i utemeljitelje salonitanske crkve. Životopisci ga spominju kao dobrog propovjednika i vještog polemi ara.

esto se spominje njegov obra unsa zemljakom i filozofom Pirgom, koji je zastupao ideje filozofa Plo-tina, i u toj je raspravi Sv. Dujam izborio veliku pobjedu [3].

Biskupska se dužnost Sv. Dujma nekako u cijelosti poklopila s vlada-vinom cara Dioklecijana. Sv. Dujam javno je pogubljen u amfiteatru u Saloni 10. travnja 304. skupa s osta-lim mu enicima. Upravo je u to vri-jeme, kako je to svojedobno utvrdio don Frane Buli [4], u nedalekom Aspalatosu boravio i car Dioklecijan koji se na putu iz Rima i Ravene, u Nikomediju zaustavio da vidi kako napreduju radovi na gradilištu pala-e u koju se uskoro namjeravao pre-

seliti.

Sv. Domnio (Dujam, Duje) pokopan je na sjevernom groblju izvan zidina

koje je danas poznato pod nazivom Manastirine. Na biskupskoj ga je dužnosti naslijedio njegov ne ak Primus koji je poslije pokopan uz njegov grob. Nakon što je dozvolje-na sloboda vjerskog ispovijedanja, krš ani su Sv. Dujma po eli slaviti kao sveca i mu enika. Nad grobom mu je najprije izgra ena kapelica, potom i crkva, a u 5. st. i velika ba-zilika koja je stradala tijekom avars-ko-slavenskog prodora na Jadran i zauzimanja Salone po etkom 7. st. Poslije je papa Ivan IV. (rodom Dal-matinac) poslao opata Martina da otkupi sužnje i skupi mo i mu enika po Istri i Dalmaciji. Solinskim mu-enicima posve ena je jedna kapeli-

ca u krstionici Sv. Ivana Laterans-kog u Rimu, gdje se u mramornoj grobnici uvaju njihove kosti. Nad oltarom je veliki mozaik na kojemu su prikazani Sv. Dujam i mnogi dru-gi solinski mu enici.

Solinski su se stanovnici pred nale-tom Avara i Slavena sklonili na ob-ližnje otoke i sa sobom vjerojatno ponijeli mo i svojih svetaca, a potom su se, kad su im vlasti u Konstanti-nopolu to dopustile, sklonili u cars-ko zdanje, u državni posjed, i nisu se više nikada vratili u svoj porušeni grad. Papa je u novonastali grad poslao svoga izaslanika Ivana iz Ravene negdje oko 740. godine i on je pred okupljenim mnoštvom koje je pred-vodio Veliki Sever aklamacijom pre-ma ondašnjim obi ajima izabran za prvoga splitskog nadbiskupa, a po-tom je razvalio vrata mauzoleja i iz njega izbacio sarkofag od porfira s carskim ostacima. Taj sarkofag ni-kada nije prona en, ali se njegovi mogu i ostatci uvaju u splitskom Arheološkom muzeju [5], [6]. Novi je nadbiskup novu crkvu pos-vetio Uznesenju Blažene Djevice Marije i u njoj odvojeno pokopao zemne ostatke Sv. Dujma i Sv. Sta-ša, mu enika koji su stradali u Dio-klecijanovim progonima. No vrlo je brzo nova katedrala pretvorena u

katedralu Sv. Dujma koji je postao i zaštitnik grada Splita. Njegov su kult vrlo brzo prihvatili i pokršteni hrvatski stanovnici, a taj se svetac slavio ili slavi i u Trogiru (gdje se pripovijeda da je upravo taj svetac unio krš anstvo), Kaštel Gomilici, Pašmanu, Senju, Dubrovniku, Ška-ljarima pokraj Kotora i na Tremit-skim otocima, a sve eve slike pos-toje i u Sankt Peterburgu.

Zabilježeno je da se lik Sv. Dujma nalazio na gradskome kovanome srebrenom novcu od 1327. do 1357, a to je isto u inio i veliki vojvoda bosanski i herceg splitski Hrvoje Vuk i Hrvatini po etkom 15. st.

Pomalo je neobi no što Spli ani sve-ev spomendan (tzv. Sudamiju) obi-

lježavaju 7. svibnja brojnim liturgij-skim sve anostima te kulturnim, gos-podarskim, športskim i zabavnim manifestacijama kada se zna da je svetac bio smaknut 10. travnja. Obraz-loženje valja potražiti u injenici da taj dan esto pada u vrijeme korizme, a tada bi proslava bila znatno skrom-nija [3].

Gradnja i osnovne zna ajkepala eNije poznato kada se to no po elagraditi Dioklecijanova pala a, koja je nesumnjivo najzna ajniji anti ki spomenik u Hrvatskoj te najo uva-nija carska rimska pala a uop e, ali se pretpostavlja da je ubrzano gra e-na krajem 3. i po etkom 4. st. Pala ase po ela graditi na mjestu ilirskoga, gr koga (Aspalathos) i rimskoga na-selja (Spalatum) iji su ostatci pro-na eni tijekom iskopavanja, u dubo-koj i zašti enoj luci u koju su se sli-jevali potoci sa svježom i sumpor-nom vodom. O ito je da je takav izbor lokacije na izgra enom zem-ljištu koje je pripadalo Saloni bila privilegija samo mo noga rimskog cara. Iako je pala a bila zamišljena kao pravokutna gra evina, zbog pri-lago avanja terenu doživjela je ma-nja odstupanja pa su joj duljine na

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 6 539

isto noj i zapadnoj strani 215,54 m, 174,94 na sjevernoj i 180,90 m na južnoj strani. Zidine su bile oja ane sa 16 kula, a obuhva eni je prostor imao površinu od 29.409 m2. Sve su kule bile etverokutnog tlocrta osim onih pri ulazima koje su bile osme-rokutne. Pala a je imala vrata na svim glavnim stranama svijeta, od kojih su ona na sjeveru prema Salo-ni bila skulpturalno i dekorativno najbogatija, a na južnoj najmanja i s najmanje ukrasa. Južna morska vra-ta nisu bila šti ena kulama, a iznad njih se nalazila natkrivena šetnica (kriptoportik).

Zidovi pala e su prosje ne debljine 2,10 m, visoki 17 m na sjevernoj i 24 m na južnoj strani. Pro eljni su zidovi u donjim dijelovima masivni, jednostavni i bez otvora, a u gornjim rastvoreni velikim lu nim prozori-ma. Ti su prozori jednostavni prema kopnu, ali su prema morskoj strani bili raš lanjeni vijencima, konzola-ma i polustupovima. Danas su dobro sa uvani vanjski zidovi na svim stra-nama osim na zapadu gdje su uklop-ljeni u stambene zgrade. Djelomi nosu sa uvane i tri ugaone kule te skromni ostatci ostalih kula.

Pala u su po sredini presijecale jed-na uzdužna (cardo) i jedna popre na

(decumanus) ulica tako da je njezin prostor bio raš lanjen u etiri goto-vo podjednaka kvadranta. Dva su sjeverna kvadranta zauzimale dvije velike gra evine s unutrašnjim dvo-rištem, a vanjske i unutrašnje strane bile su okružene trijemovima. Nam-jena im je o ito bila logisti ka.

Dva su južna kvadranta imala dvos-truku namjenu. Sjeverna im je polo-vica (uz decumanus) bila ispunjena sakralnim sadržajima, kvadratnim hramom posve enim Jupiteru te ok-ruglim hramovima Kibele i Venere na zapadnom dijelu te osmerokut-nim mauzolejom na isto noj strani. Južnu je polovicu zauzimala carska rezidencija, najvažnija i graditeljski najvrjednija cjelina cijele pala e. Od gornjih su prostorija najbolje sa u-Rekonstrukcija izvornog izgleda Dioklecijanove pala e

Tlocrt izvornoga izgleda Dioklecijanove pala e

Crkveno graditeljstvo

540 GRA EVINAR 59 (2007) 6

vana monumentalna ulazna prosto-rija (vestibul), dijelovi križne carske blagovaonice (triklinij) te ostatci soba (kibikule) i dvije velike bazi-likalne dvorane. S isto ne i zapadne strane nalazile su se terme. Gornji je dio južnog pro elja bio raš lanjen lu nim prostorima me usobno od-vojenim polustupovima koji su os-vjetljavali duga ki i relativno uski prostor (kriptoportik) koji je funkci-onalno povezivao sve ostale carske prostorije carske rezidencije u jedin-stvenu stambenu cjelinu.

Carskoj se rezidenciji prilazilo otvo-renim trgom (peristilom) izgra enim na osi koja se protezala od raskrš aulica do vestibula. Peristil je bio uo-kviren kolonadama stupova s korint-skim kapitelima s isto ne, južne i zapadne strane koji su nosili lukove s bogato ukrašenim vijencem. Kolo-nada s južne strane peristila pripada-la je monumentalnom ulazu u cars-ku rezidenciju, a sastojala se od e-tiri stupa i trokutastog zabata iznad polukružnog luka. Izme u srednjih stupova bila je carska loža s koje je

Dioklecijan primao po asti svojih podanika, a ispod je bilo stubište s ko-jim se izlazilo na južna vrata pala e.

Mora se re i da osim mauzoleja, ves-tibula, peristila i kvadratnog hrama te fortifikacija na razini prizemlja od izvornoga izgleda nije ništa drugo sa uvano, iako su rekonstrukcije ipak mogu e. Južni je dio pala ezbog izravnavanja terena bio podig-nut na danas dobro o uvanom pod-rumskom dijelu (supstrukcijama).

Sasvim je sigurno da su pala u gra-dili najbolji majstori iz cijeloga car-stva te da su se veliki kameni bloko-vi dovozili s Bra a i iz Trogira, a da se opeka pekla u Saloni. Tako er je izvjesno da se za pala u dovozio najbolji mramor iz Italije i s Istoka, a da su prepoznatljive skulpture i stupovi skidani sa starih zdanja u Gr koj i Egiptu. Za obilniju opskrbu vodom bio je izgra en akvedukt od izvora rijeke Jadro i o uvani su veliki dijelovi vodovoda izvan pala e. Dio je izgra-

en podzemno, a dio na arkadama koje podupiru snažni stupovi. Vodo-vod je u pla u ulazio pokraj sjever-nih vrata, ali nije poznato kako se dalje pružao. Pala a je imala brojne i velike odvodne kanale. Novi su stanovnici, koji su iza vrs-tih zidina pala e potražili spas od novopridošlih Slavena, s vremenom mijenjali zate eno stanje te postoje-e zgrade pregra ivali i prilago ava-

li svojim potrebama. Pala a je na taj na in postupno prerastala u grad, ali i znatno mijenjala svoje izvorne zna-ajke.

Dioklecijanova pala a je ve od 16. st. privla ila zanimanje istraživa aiz raznih zemalja koji su ujedno mnogo pridonijeli njezinu prou ava-nju. Tako je talijanski arhitekt An-drea Paladio u 16. st. nacrtao deta-ljan tlocrt pala e, s tlocrtom mauzo-leja i presjekom te prikazom portala. Godine 1764. škotski je arhitekt Ro-bert Adam tiskao u Londonu prvu temeljnu raspravu o ovom velim

Tlocrt Dioklecijanove pala e s nazna enim vremenom izgradnje pojedinih slojeva (1. južna vrata, 2. zapadna vrata, 3. sjeverna vrata, 4. isto na vrata, 5. peristil, 6. mauzolej – sadašnja katedrala, 7. Venerin hram, 8. Jupiterov hram – krstionica, 9. vestibul, 10. središnja dvorana Dioklecijanova stana, 11. velika dvorana Dioklecijanova stana, 12. blagavaonica)

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 6 541

zdanju: Ruševine pala e cara Diok-lecijana u Splitu u Dalmaciji. S tom je knjigom zajedno s Francuzom Charles-Louisom Clerisseauom upotpunio znanja o tlocrtu, raspore-du glavnih ulica, obrubu sjevernih zgrada, zidova oko mauzoleja i ma-loga hrama te rasporedu prostorija na jugozapadnom dijelu careva sta-na. Po etkom 19. st. austrougarska je država organizirala velik zahvat izrade katastarskih planova cijele regije, pa je tada izra en i katastar povijesne jezgre Splita s Dioklecija-novom pala om. Sredinom 19. st. hrvatski je arhitekt i konzervator Vicko Andri uspio prodrijeti u ne-ke podrumske prostorije te odrediti položaj i oblik nekih prostorija. Uje-dno je izradio kvalitetne arhitekton-ske snimke mauzoleja i južnoga di-jela pala e. Austrijski arhitekt Georg Niemann 1910. i francuski arhitekt Ernest Hebrard, zajedno s povjesni-arom Jacquesom Zeillerom, 1912.

tiskali su dvije knjige koje su prika-zale rezultate istraživanja i iskapanja te pretpostavljeno izvorno stanje pa-la e. Ta su dva kapitalna djela nado-punjena iscrpnom monografijom don Frane Buli a [4] znatno pridoni-jela poznavanju izvornoga izgleda i odredila trijemove na stupovima uz glavne ulice, dvokatne zgrade u sje-

vernome dijelu, kule uz vanjske zi-dove te odredile djelomi an raspo-red carskih prostorija. Istraživanja su se pod okriljem brojnih znanstve-nih i nastavnih institucija i pod vod-stvom prof. dr. sc. Jerka Marasovi asustavno provodila od 1955., a od 1967. do 1972. u istraživanja je bilo uklju eno i Sveu ilište Minnesota iz SAD-a. Sva su ta istraživanja prido-nijela boljem poznavanju, ali i obno-

vi te vra anju izvornoga izgleda mno-gim dijelovima pala e [4], [5], [6], [7] [8].

Mauzolej pretvoren u katedralu

Mauzolej cara Dioklecijana najve ije od etiriju hramova što su izgra-

ena u pala i i jedini koji se nalazi na isto nome sakralnom dijelu pala-e, a smješten je na povišenom i og-

ra enom prostoru. Okružuje ga 28 mramornih stupova koje je Diokle-cijan prenio iz poharanih hramova Gr ke i Egipta. Gra en je od velikih kamenih blokova, a izvana je osme-rokut visok 24 m, a zidovi su deblji-ne 2,75 m.

Izvorni je mauzolej imao samo jed-na vrata i jedan prozor iznad njih. Unutrašnjost je okrugla i naizmje-ni no raš lanjena polukružnim i pra-vokutnim nišama. Pod je bio niži od sadašnjega 17 cm i pokriven moza-ikom. Kupola visoka 21 m bila je od lepezasto ugra enih opeka i sa uva-na je u izvornom obliku, a do 16. st. bila je pokrivena i mozaikom. Iznad nje bio je pokrov od rimskih tegula koje su mjestimice izvorno

Pogled na peristil

Presjek kroz izvorni izgled mauzoleja (prema Herbardu)

Crkveno graditeljstvo

542 GRA EVINAR 59 (2007) 6

Stari oltar Sv. Dujma izradio je u goti kom stilu majstor Bonin u 15. st. Ima leže i kip sveca ispod kojega je Gospin reljef koji je služio za vra-tašca s relikvijama Sv. Dujma. Kada

je izgra en novi oltar tu su smješte-ne kosti Sv. Arnira, splitskog nad-biskupa iz 12. st. Gospu okružuju likovi Sv. Dujma, Sv. Staša, Sv. Mar-ka s lavom i Sv. Petra s klju evima,

a cijeli je oltar nadsvo en ki enom nebnicom.

Lijevo od velikoga oltara nalazi se oltar Sv. Staša (Anastazija) iji je lik tako er prikazan u leže em položaju. Oko vrata mu je mlinski kamen s po-mo u kojega je bio utopljen, a poslije je bio pokopan u Marusincu i oko nje-gova groba bila je podignuta velika bazilika. Oltar je 1448. izradio slavni Juraj Dalmatinac. Na oltaru je poseb-no dojmljiva središnja kompozicija koja prikazuje Isusovo bi evanje.

Sasvim lijevo je novi oltar Sv. Duj-ma, djelo baroknog majstora Giova-na Marie Morlaitera iz 1770. godine. Dva ženska lika prikazuju mu eni-kove krijeposti – vjeru i postojanost.

Unutrašnjost katedrale Sv. Dujma s krstionicom i glavnim oltarom Sv. Duje

Pogled na katedralu i zvonik Sv. Duje s jugoistoka

sa uvane. Dva reda korintskih stupova (tako er iz Egipta) s bogatim kapitelima bili su glavni ukrasni dio. Donji su stupovi od granita i porfira, a ispod gornjih stupova je reljefni friz sa scenama erota u lovu, a me u likovima oko okrugloga prozora isti-u se reljefna poprsja cara Dioklecijana i carice

Priske.

Car je vjerojatno bio pokopan u porfirnom sarkofa-gu koji se nalazio na sredini mauzoleja i koji je u cijelosti uništen kada je mauzolej pretvoren u kate-dralu.

Sada se lijevo nalazi romani ka propovjedaonica iz 13. st., a prema predaji dala ju je izgraditi Kolafiza Frankopan. To je vrijedno djelo doma ih majstora, sa stupovima od raznobojnoga kamena i raznovrs-nim nekad pozla enim kapitelima prošaranim mo-tivima liš a, nemani i zmija. Šest je polja propo-vjedaonice ukrašeno malim arkadama sa znakovima evan elista. Za zaslon knjizi služi orao koji je znak Ivana, etvrtog evan elista.

Kada je carev mauzolej pretvoren u stolnu crkvu, ve su u ranom srednjem vijeku otvorena južna vrata katedrale i postavljeni su oltari posve eni solinskim mu enicima te izra ena oltarna preg-rada, od koje je jedna plo a danas na sarkofagu jugoisto nog oltara Sv. Duje, a veliki se broj ulo-maka uva u splitskom Arheološkom muzeju.

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 6 543

U sarkofagu nad likovima po ivaju kosti Sv. Dujma, a na reljefu predol-tarnika prikazano je njegovo mu e-ništvo.

Današnji glavni oltar potje e iz 18. st. i ima dva barokna an ela koji dr-že oslikani ciborij, vjerojatno sa sli-kama slikara Mateja Ponzonija ije se slike nalaze u svodu iznad oltara.

U katedrali ima i nekoliko vrijednih nadgrobnih plo a, poput trogirske obitelji Capogrosso, Janka Albetija (ujaka pisca Marka Maruli a) i polji kog kneza Žarka Dražojevi a.

Kako je splitska prvostolnica odav-no bila premalena, splitski je nadbis-kup Markatun de Dominis u 18. st. zid crkve probio prema istoku, što su svi ocijenili lošim rješenjem, i tu je nadogradio kor za biskupa i sve-enstvo. U koru se nalaze sjedala iz

13. st., vjerojatno izra ena za bene-diktinski samostan Sv. Stjepana pod borovima u Splitu. Rije je o bujnoj i skladnoj kompoziciji pletera, reše-taka i ukrasa od liš a i životinjskih likova. Oko kora nalaze se brojne slike s prikazima iz života Sv. Dujma.

U riznici na katu iznad sakristije u-vaju se najve e prvostolni ke drago-cjenosti koje su od neprocjenjive vrijednosti i za nacionalnu povijest. Rije je o Splitskom evan elistaru iz 7. ili 8. st., kodeksu napisanom na koži. Tu je i Splitski kartular iz 11. st. i kronika Tome Arhi akona iz 13. st. Izloženi su još stari kodeksi, romani ke madone, romani ki i go-ti ki relikvijari, kaleži, misno ruho i sl.

Vratnice katedrale izradio je 1214. majstor Andrija Buvina. Na 28 polja uokvirenih biljnim ornamentom i pletenicama prikazane su scene iz Kristova života.

S ulazne zapadne strane nalazio se pravokutni prostor (prostaza) od ko-jega je sa uvan samo podni dio jer je na tom mjestu od 13. do 14. st. podignut visoki romani ki zvonik koji je najmarkantniji dodatak Dio-klecijanovu mauzoleju. Zvonik se

po eo graditi u prvoj polovici 13. st., a gradnja mu je trajala više od 300 godina. Na njemu su radili Ni-kola Firentinac, Andrija Aleši i mnogi drugi. Nadogra en je u 15. i po et-kom 16. st., a temeljito je zbog troš-nosti i neodgovaraju ega kamena obnovljen krajem 19. i po etkom 19. st. Tada je renesansni gornjim kat zamijenjen neoromani kim.

Obnova zvonika po etkom 20. st.

U vanjskom se hodniku (peripteru) katedrale, koji je prije bio natkriven, nalazi nekoliko srednjovjekovnih sarkofaga, me u kojima se povijes-nom i umjetni kom vrijednoš u s natpisom i plitkoreljefnim motivom ukrštenih ljiljana isti e sarkofag pri-ora Petra, ranosrednjovjekovnoga gradona elnika, vjerojatno iz 9. st.

Kripta mauzoleja nalazi se ispod glavnoga prostora svetišta. Kružnog je tlocrta, raš lanjena pravokutnim nišama i presvo ena kupolom. Prila-zi joj se s jugoisto ne strane kroz sa uvani prvobitni ulaz i uski hod-nik. U srednjem je vijeku kripta pre-tvorena u kapelu Sv. Lucije, a u bli-zini je oltara sa uvana i jedna strana romani kog ciborija. Split je u doba nastanka bio pod vlaš u Bizanta i kratkotrajno Frana-ka, a od sredine 9. st. hrvatski kne-zovi Mislav i Trpimir, ija je vlast

dosezala nadomak Splita, održavaju vrlo vrste veze sa splitskom crkvom. U suparništvu izme u rimske i cari-gradske crkve hrvatski se vladari povremeno svrstavaju i na jednu i na drugu stranu. Kralj je Tomislav po-etkom 10. st. dobio od bizantskih

vlasti upravu nad dalmatinskim gra-dovima, a uspostavljanjem jedinst-vene crkve 923. dalmatinska je crk-vena organizacija potpala pod juris-dikciju rimskog pape. U splitskoj je katedrali 925. sazvan crkveni sabor koji je utvrdio metropolitansku ulo-gu splitske crkve, a te je odluke po-tvrdio i sabor koji održan tri godine poslije. U to je vrijeme na elu split-ske crkve bio ugledni nadbiskup Ivan, na ijem sarkofagu stoji natpis koji potvr uje da je bio hrvatskog podrijetla.

Dobru su suradnju sa Splitom i split-skom nadbiskupijom nastavili kralj Stjepan Držislav i njegovi nasljed-nici, a u splitskoj je katedrali 1060. održan još jedan sabor koji je prih-vatio crkvene reforme s op ega la-teranskog sabora nakon raskola is-to ne i zapadne crkve 1054. godine.

Zvonik Sv. Duje danas

Split je pod bizantskom vlaš u bio sve do 1068. kada je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. uspostavio vlast nad svim dalmatinskim gradovima.

Crkveno graditeljstvo

544 GRA EVINAR 59 (2007) 6

Nakon kratkotrajnog normanskog osvajanja 1074. Split je ponovno u hrvatskoj kraljevini za Krešimirova nasljednika kralja Zvonimira koji se stupanjem na prijestolje odlu no priklonio reformama pape Grgura VII. iji ga je legat 1075. i okrunio u Solinu. Zvonimir je bio u prijateljs-kim vezama sa splitskim nadbisku-pom Lovrom i u jednoj ispravi iz 1083. navodi da mu je biskup "kao otac". I Zvonimirov nasljednik Stje-pan II. bio je kao redovnik splitsko-ga benediktinskog samostana u dob-rim odnosima sa splitskom crkvom. Nakon njegove smrti dalmatinski su gradovi ponovno pod vlaš u Bizanta do 1097. kada Split priznaje gospod-stvo Venecije. Od 1105. Split ulazi u novo razdoblje svoje povijesti ka-da postaje autonomna op ina pod vrhovnom vlaš u hrvatsko-ugarskih krajeva [6], [7].

Hramovi zapadno od Peristila

Okrugli hramovi Na prostoru neposredno uz Peristil nalazila su se dva manja okrugla hra-ma. Kibelin je hram bio smješten u južnom dijelu zapadnoga kultnog prostora pala e, a pod tim se imenom

spominje u 16. st. u opisu splitskoga kancelira Prokulijana. Kibela je ina-e bila anti ka božica plodnosti u

Frigiji i Anadoliji, a ozna avana je kao pramajka bogova i za etnica svega na svijetu. Njezin se kult pro-širio u Gr ku (Rea) i Rim (Velika Majka - Magna Mater).

U novijim je istraživanjima prona-ena podnica okruglog tlocrta, a u

sredini se nalazila kripta koja je bila presvo ena ku-polnim svodom. Hram je bio okružen stupovima i pripa-dao je peripternom tipu. Imao je okruglo svetište (celu) i vanjske hodnike, a stupovi su nosili kasetirani strop. Prona eni su dijelovi baza, stupova, stropa i vijen-ca ukrašeni biljnim ornamen-tom i životinjskim likovima. Na prostoru toga anti kog hrama i oko njega nastala je u srednjem vijeku romani -ko-goti ka pala a. U njezi-nu prizemlju sa uvan je go-ti ki luk i loža sa stupovima i lukovima, a u baroknom su razdoblju izgra eni bal-koni na isto noj strani prema

Peristilu. Pala a je djelomi no ure -ena i obnovljena 1957. godine.

Venerin hram, tako er nazvan pre-ma istom opisu iz 16. st., nalazio se na sjevernoj strani kultnoga prosto-ra, u simetri nom položaju prema Kibelinom hramu. Od prvobitne gra-

evine ostala je samo djelomi no okrugla podnica s kriptom, koja je danas nazna ena u podu kavane

Luxor. Kako se u spomenutom opisu iz 16. st. izri ito spominje njegov "kružno-šesterostrani" oblik, nije isklju eno da je svetište izvana ili iznutra bilo šesterokutno i imalo vanj-ske stupove oko hodnika.

Od srednjega vijeka naovamo nizale su se i na tom prostoru druge vrijed-ne gra evine. U prizemlju se sa u-vala loža s romani kim stupovima, kapitelima i lukovima, koja je pripa-dala staroj gradskoj vije nici, a potom plemi koj obitelji Grisogono. Sredi-nom 15. st., pošto je dio ku e došao u posjed obitelji Cipci, oblikovan je južni portal u stilu cvjetne gotike, svojstvenom radionici Jurja Dalma-tinca, a krajem toga stolje a nadogra-en je gornji kat u stilu rane renesan-

se. Na osnovi sa uvanih dijelova Ostaci Kibelina hrama

Ostaci Venerina hrama u podu ku e

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 59 (2007) 6 545

obnovljen je dio zgrade s renesans-nim prozorima i pilastrima u gornjem katu, gdje se prema dekorativnim dijelovima može prepoznati radioni-ca majstora Nikole Firentinca ili nje-govih sljedbenika. Jupiterov hram i krstionicaSv. IvanaPravokutni hram na zapadnoj strani smješten je to no u osi mauzoleja i današnje katedrale. Bio je posve en Jupiteru kojega je Dioklecijan poseb-no poštovao i ijim se zastupnikom na zemlji smatrao. Pripada tipu hra-mova pravokutnog tlocrta s uzdignu-tom podom i sa šest stupova u trije-mu na isto noj strani. Ni jedan od izvornih stupova anti koga otvore-nog prostora sa žrtvenikom (pronaos) nije sa uvan, a jedini stup s kapite-lom na tom mjestu pripada nešto kasnijem razdoblju (5. i 6. st.) Pred hramom danas stoji egipatska sfinga koja se, poput one na Peristilu, izvor-no nalazila pred ulazom u carev ma-uzolej. Izvrsno je sa uvano zatvore-no svetište hrama i portal s ukraše-nim dovratnicima i nadvratnikom koji podržavaju konzole s likovima Tritona, Heliosa, Herkula, Apolona i Viktorije. Posebnu vrijednost hramu daje nje-gova unutrašnjost s potpuno sa uva-

nim ba vastim kasetiranim svodom i istaknutim ornamentiranim vijencem. Hram je u srednjem vijeku adaptiran za potrebe krstionice Sv. Ivana. Vanj-ski znak te nove namjene bio je pred-romani ki zvonik iz kraja 11. st., sru-šen u 19. st., ali je njegov izgled poz-nat prema crtežu Louisa Françoisa Cassasa iz 18. st.

Ispod svetišta sa uvana je kripta ko-joj se prilazi sa zapadne strane. U njezinu su svodu udubine s tragovi-ma ranosrednjovjekovne oltarne pre-grade nastale u doba kad se taj pros-tor rabio kao crkva Sv. Tome.

U unutrašnjosti su krstionice etiri spomenika koji imaju izuzetnu povi-jesno-umjetni ku vrijednost. Sarko-fag nadbiskupa Ivana potje e, prema Unutrašnjost krstionice sa zdencem, kipom Sv. Ivana Krstitelja i sarkofagom

Slavni reljef na ogradi krstionice (snimio: I. Pervan)

Crkveno graditeljstvo

546 GRA EVINAR 59 (2007) 6

natpisu i ukrasima, iz 7. ili 8. st. i vezuje se uz esto spominjanu li -nost Ivana iz Ravene, prvoga splits-kog nadbiskupa i reorganizatora sa-lonitanske crkve. Sarkofag nadbis-kupa Lovre iz vremena Petra Kreši-mira IV. i Zvonimira nema nikakvih ukrasa, ali ima natpis u stihovima na latinskom jeziku koji, kao što smo ve rekli, isti e njegovo hrvatsko podrijetlo. Do zida u središtu postav-ljen je bron ani kip Sv. Ivana Krsti-telja koji je jedan od posljednjih ra-dova kipara Ivana Meštrovi a iz 1954., a izgra en je upravo za ovu krstionicu.

No svakako je najzna ajniji krsni zdenac ili bazen koji je u krstionicu unesen prije 12. st. dok se još obav-ljao obred krštenja uranjanjem u vodu. Zdenac je križnog tlocrta, sastavljen od 12 mramornih plo akoje su vjerojatno prije pripadale oltarnoj pregradi. Te plo e oblikuju konstrukciju križnoga tlocrta. Šest je plo a ukrašeno karakteristi nim ple-ternim motivima, a me u njima je posebno zanimljiva peterokraka zvi-jezda (pentagram) na južnoj strani zdenca. Najve u vrijednost ipak ima prednja plo a iz 11. st. s likom vla-dara na prijestolju [6].

Rijetko je koji spomenik iz razdob-lja ranosrednjovjekovnoga hrvats-kog kraljevstva izazvao toliko ras-prava i razli itih tuma enja kao re-ljef koji prikazuje tri razli ita ljudska lika zaokupljena jedinstvenim doga-

anjem. Raspoznaje se okrunjeni kralj na prijestolju bez naslona koji u desnoj ruci drži križ, a u lijevoj kuglu kao znamenje svoje vlasti. Desno od njega stoji muškarac s ru-kama nejednako položenim na gru-dima, a pod njim položen prema ok-runjenoj osobi leži najmanji, tre i lik.

O tom se reljefu u hrvatskoj histori-ografiji raspravlja ve stolje e i pol, od prvoga napisa Eitelbergera von Edelberga iz 1861. do suvremenih

napisa Krune Prijatelja, Tomislava Marasovi a i Igora Fiskovi a. O re-ljefu je skupljena cijela mala bibli-oteka, a ini se da rasprava još nije zaklju ena. Klju no je pitanje bilo koga predstavlja okrunjeni lik na slici i pripada li crkvenoj ili svjetov-noj vlasti. U raspravi je bilo bitno i to da se utvrdi odakle potje e taj do oltarne pregrade – iz solinske ili split-ske crkve, a sve je dodatno kompli-cirala injenica da je na reljefu otu-en natpis, da je lijevi lik prije vjero-

jatno imao neki svitak koji je otu ente da je simbol kraljevske vlasti u lijevoj ruci vladara ošte en.

Tuma enja su zaista bila vrlo razno-lika i ima ih petnaestak. Tuma ilo se da je to scena sa sarkofaga iz Salo-ne, alegorijski prikaz Božje pravde, kralj Herod i krunjenje Karla Veli-koga. Nekoliko se tuma enja odno-silo na Krista pa se tvrdilo da se tu prikazuje s Petrom i Pavlom sa so-linskim mu enicima ili u paraboli o nesmiljenom dužniku. Najviše se tuma enja odnosilo na likove hrvat-skih knezova i kraljeva, a obuhva e-ni su Trpimir, Tomislav, Petar Kre-šimir IV. i Zvonimir. Trenuta no prevladava stajalište za koje se zau-zima Igor Fiskovi da taj pomalo nezgrapni prikaz svojstven ranom srednjem vijeku prikazuje kralja Petra Krešimira IV. [9], [10], [11]. No nisu u budu nosti isklju ena ni neka druga tuma enja.

Zaklju ak

Prikazani su gradnja i nastanak Dio-klecijanove pala e te klju ne li nos-ti koje se vezuju uz pala u i splitsku katedralu a negdašnji mauzolej – car Dioklecijan i Sv. Dujam. To je u i-njeno zbog važnosti i golemoga ut-jecaja na razvoj Splita i Hrvatske, posebno u vrijeme pokrštavanja. Go-tovo zbunjuje koliko te dvije li nosti od prije 13. stolje a, jedan car i je-dan mu enik, i danas utje u na sva-kodnevni život Splita,. Njihove su

se sudbine, iako se vjerojatno nisu poznavali, me usobno prepletale tijekom života, a na neki se na in preple u i danas.

Temeljito su prikazani svi sakralni dijelovi pala e, posebno oni njezini dijelovi koji su bili u krš anskoj upo-rabi u ranom srednjem vijeku, poput mauzoleja i Jupiterova hrama odnosno katedrale i krstionice, a injenica je da je katedrala i danas u uporabi. To su ina e dvije najstarije sakralne gra-evine u Splitu i u Dioklecijanovoj

pala i koja je prepuna adaptiranih ili izgra enih ranokrš anskih i romani -kih crkava, a one e biti prikazane u sljede em napisu.

Pripremili: Krešimir Regan, Branko Nadilo

IZVORI

[1] Šušnjar, B.: Rimski imperator Dioklecijan,Narodno sveu ilište, Split, 1995.

[2] Kern, T.: Svjetski kalendar i krš anska era, Tomagraf, Zagreb, 2005.

[3] Matijaca, M.; Delalle-Kreljuti , I.; Kati ,L.; Rapani , Ž.: Sveti Duje, Logos, Split, 1991.

[4] Buli , F.: Pala a cara Dioklecijana u Splitu, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.

[5] Rapani , Ž.: Split – grad u pala i, pala au gradu, MHAS, Split, 1997.

[6] Marasovi , T.; Marasovi , G.: VodiSplita, Logos, Split, 1988.

[7] Marasovi , T.: Split u starohrvatsko doba, MHAS, Split, 1996.

[8] Marasovi , J.. Obnova povijesne jezgre 2, drugo dopunjeno izdanje na hrvatskom jeziku, Grad Split – Ured za povijesnu jezgru, Split, 1997.

[9] Jelovina, D.: Starohrvatsko kulturno blago,Mladost, Zagreb, 1986.

[10] Marasovi , T.: O krsnom bazenu splitske krstionice, Starohrvatska prosvjeta III. (1977.) 24, str. 7-56

[11] Fiskovi I.: Reljef kralja Petra Krešimira IV., MHAS, Split, 2002.