UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

ODSJEK ZA SIGURNOSNE I MIROVNE STUDIJE

NASTANAK I RAZVOJ JUGOSLAVIJE

SEMINARSKI RAD IZ HISTORIJE

Mentor: Student:

Sarajevo, decembar 2015.

SADRŽAJ

2

1. UVOD ........................................................................................................................ 4

2. KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA .................................................... 5

3. OD VIDOVDANSKOG USTAVA DO DIKTATURE .................................................... 8

4. ŠESTOJANUARSKA DIKTATURA ......................................................................... 12

5. PUČ I APRILSKI RAT ............................................................................................. 17

6. IDEJA JUGOSLOVENSTVA ................................................................................... 19

7. STANOVNIŠVO JUGOSLAVIJE ............................................................................. 20

7.1. Promjene............................................................................................................... 23

7.2. Nakon raspada SFRJ ............................................................................................... 25

8. UNUTRAŠNJA POLITIKA ....................................................................................... 26

9. ADMINISTRACIJA .................................................................................................. 29

10. BANOVINE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE .......................................................... 30

11. DRUŠTVO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE ........................................................... 32

12. PRIVREDA .......................................................................................................... 33

12.1. Zahtjevi za promjenama u sistemu ......................................................................... 34

13. PROMJENE ............................................................................................................. 35

13. RASPAD SFRJ .................................................................................................... 36

14.1. Situacija u Srbiji .................................................................................................. 38

14.2. Situacija u Sloveniji .............................................................................................. 39

14.3. Situacija u Hrvatskoj ............................................................................................. 40

14.4. Situacija na Kosovu .............................................................................................. 40

15. 1990 POČETAK RASPADA .................................................................................... 42

16. 1991- POČETAK RATA U HRVATSKOJ ................................................................. 44

17. 1992- POČETAK RATA U BiH ................................................................................ 47

18. ZANIMLJIVOSTI ...................................................................................................... 49

18.1. Prva, druga i treća ................................................................................................ 49

18.2. Četvrta Jugoslavija? ............................................................................................. 50

19. JOSIP BROZ TITO (Biografija) ................................................................................ 51

3

20. ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 52

21. LITERATURA ...................................................................................................... 54

POPIS SLIKA

POPIS TABELA

4

1. UVOD

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), naziv je za monarhiju koja

je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i

Makedonije, nastala je 1. decembra 1918.a prestala postojati uspostavom Demokratske

Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću je zabranjen povratak u zemlju 29.

novembra 1943., te je država proglašena Republikom 29. novembra 1945.1

Odgovorom regenta Aleksandra Karađorđevića na Adresu "Narodnog vijeća" nastala je 1.

decembra 1918. prva Jugoslavija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ustav od 28. juna 1921. (Vidovdanski ustav) zove novu državu Kraljevina Srba, Hrvata i

Slovenaca, pa je taj naziv uobičajeniji nego prvi.

Oktobra 3. 1929. proglašen je Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja, čiji prvi

članak glasi: Službeni naziv države Srba, Hrvata i Slovenaca je Kraljevina Jugoslavija.

Površina Jugoslavije 1931. iznosila je247.542 km² i brojala je 13.934.038 stanovnika. Geslo koje

je bilo aktuelno u ovoj državi glasi : “Jedan narod, jedan kralj, jedna država”.

1http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija

5

2. KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA

Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, prije upućivanja u

Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje

ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će 2/3

većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom nasilnog pristupa

Crne Gore Srbiji te samovoljni izlazak Bačke, Banata i Baranje i hrvatskog Srijema koji je bio

pod srpskom vojnom kontrolom do izglasavanja ujedinjenja iz sastava Države SHS i priključenje

Srbiji, bojeći se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te

socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana

"Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države

SHS i Kraljevine Srbije. Delegacija, koju je predvodio

Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je

zastupao tada bolesnoga oca Petra I., "Adresu".

Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća,

dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratificirao 1. decembra

1918., proglasivši tako novonastaluKraljevinu Srba,

Hrvata i Slovenaca.2

Kao tadašnji Ministar unutarnjih poslova, Svetozar

Pribićević bio je jedan od glavnih odgovornih za

režimske represije. Kasnije je postao jedan od rijetkih

političara koji je uvidio i priznao svoju pogrešku. Slika 1: Grb kraljevine Jugoslavije

Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrisana u rukama regenta

Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka

oružana pobuna.

Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv

političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar

unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS).

Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko

2http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija

6

obznana, odnosno kraljevih samodonešenih odluka.

Jasno da je takva politika izazivala burne reakcije i

stvarala sve veću opoziciju protiv režima. Prva

reakcija došla je već 2. decembra 1918., dakle samo

dan nakon ujedinjenja, u obliku Proglasa HSP-a u

kojem se protivi načinu ujedinjenja pozivajući se na

ranije Svibanjsku i Krfsku deklaraciju, dogovore

Narodnoga vijeća SHS, ali i činjenicu da Hrvatski

sabor nikada nije ratificirao "Adresu". Sljedeći veliki

izljev nezadovoljstva dogodio se 5. decembra 1918.

Na trgu u Zagrebu su se, tokom prijepodneva, okupili

pristaše kraljevstva na skupu u čast novoj državi na

kojemu su se, između ostalog, mogle čuti i brojne

protivhrvatske parole. Hrvatski je narod,

nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog

ponašanja, poslijepodne održao sličan skup na kojemu

je kritikovao Kraljevstvo. No, reakcija policije bila je

drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhitila

i odnijela nekoliko života, čime je, po prvi puta, demonstrirana sila beogradskog dvora nad

političkim oponentima. Taj je događaj znan kao Prosinačke žrtve. Srpska hegemonija ogledala se

i u gospodarskom smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera s dinarom (1:1), a cijeli

zapadni dio zemlje koristio je upravo krune, službeni je Beograd ubrzo izdao zakon kojim je

omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara. Naime, svi oni koji su željeli mijenjati krune za dinare, a

morali su jer je Beograd ukinuo krune kao valutu, morali su dati 4 krune za 1 dinar, što je bilo i

više nego nerealno. Slično je bilo i sa agrarnim reformama i oporezivanjima - podjela zemlje išla

je u korist srpskim seljacima, a velik broj hrvatskih seljaka morao je sakrivati stoku kako im

država ne bi naplaćivala velike poreze na posjedovanje stoke.

Godine 1919., talijanski iredentistički pjesnik i rani ideolog fašizma, Gabriele d'Annunzio

okuplja ardite, vojne veterane iz Prvog svjetskog rata, i u čamcima vesla do Rijeke, koju 12.

septembra 1919. okupira i uspostavlja talijansku upravu. Bila je to prva otvorena fašistička

Slika 2: Krfska dekleracija(prvi list)

7

invazija na neku zemlju u međuratnom razdoblju, a rezultirala je velikim negodovanjem vlasti

Kraljevine SHS.

Apeli međunarodnoj zajednici rezultirali su sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. godine kojim

je Kraljevina dobila upravu nad okolicom grada, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko

pitanje" koje je tada nastalo bit će razriješeno tek 1924. godine sklapanjem Rimskog ugovora

1924., kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolica grada Kraljevini SHS.

Prva veća politička kriza nove države nastaje kao posljedica ne imanja ustava. Naime, u tri

godine postojanja, situacija se nije načelno promijenila - Ustava koji bi potvrdio državno

uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv

političke opozicije. Uz HRSS i HSP (koje su se 1921. godine ujedinile u Hrvatski blok), kao

nova, značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora javlja se i novoosnovana Komunistička

partija Jugoslavije. Osnovana u Vukovaru 1919., stranka je bila jedna od rijetkih

svejugoslavenskih stranaka (dakle, uključivala je članove iz cijele zemlje), a njezin program

bazirao se na kombinaciji boljševizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na

Rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala iznimno popularna, počela je predstavljati veliku

prijetnju režimu (u jednom je trenutku bila treća stranka po jačini, iza DS-a i radikala), tako da je

ubrzo, već 1920., pala pod Obznanu. Naime, Ministar unutrašnjih poslova, Milorad Drašković,

donio je Obznanu (koja će kasnije postati rigorozni Zakon o zaštiti države) kako bi osigurao

državu od onih koji ju žele srušiti - de iure, ona je omogućavala brojna prava i slobode i bila je

usmjerena isključivo protiv onih koji ruše državu (odnosno, komunista), ali je de facto bila

primjenjivana na sve one koji su javno izražavali svoje nezadovoljstvo režimom. Iako su od tog

trenutka djelovali tajno (što im je pomoglo prilikom NOB-a), komunisti su i dalje bili aktivni, a

jedan od prvih odjeka bilo je ubojstvo ministra Draškovića u Delnicama 1921., kojeg je izvršio

komunistički omladinac Alija Alijagić. Komunisti tako djeluju u ilegali, a HRSS i ostale

oporbene stranke bore se za svoja prava u Narodnoj skupštini.

8

3. OD VIDOVDANSKOG USTAVA DO

DIKTATURE

Godine 1921. saziva se posebna Narodna skupština s ciljem

donošenja novog ustava. Iako je već ranije određeno kako će se

ustav i državno uređenje donijeti dvotrećinskom većinom,

prilikom izglasavanja ustava došlo je do znatnih problema.

Naime, tijekom Ustavne skupštine, hrvatski predstavnici

odbijaju pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove

države smatrajući

Slika 3: Nikola Pašić

(najuticajniji političar u svom

vremenu)

da bi tako priznali Petra za svog kralja. Inzistiranje srpskih zastupnika na pozdravu rezultira

hrvatskim napuštanjem Ustavotvorne skupštine. Kako je HRSS-u pristup zabranjen pod izlikom

da u nazivu prejudiciraju državno uređenje te kao takvi ne mogu pristupiti skupštini, srpski

zastupnici donose novi centralistički ustav po principu 50% plus jedan glas pošto je bilo

nemoguće okupiti dvotrećinsku većinu. Ustav je izglasan uz malen broj glasova protiv, a

službeno je donesen 28. juna 1921., na Vidovdan, zbog čega se i naziva Vidovdanski ustav.

Moglo bi se reći da je tom odlukom koja je protivna "Uputstvu" Narodnog vijeća Države SHS

posijano sjeme svih budućih problema. U kolovozu iste godine umire kralj Petar I. Karađorđević,

a nasljeđuje ga, sada i službeno kralj (iako je i kao regent, de facto vodio državu od njezinog

osnivanja), Aleksandar I. Karađorđević. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i

Slovenaca, a podijeljena je na 33 oblasti.3

No, problemi, kao što je naznačeno, nisu riješeni. Naime, Vidovdanski ustav bio je iznimno

centralistički nastrojen, a svu je vlast davao kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je

institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne.

Naime, zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a

od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam

3http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija

9

kralj (naravno, neki premijeru su ostali i nakon promjena vlade). Izbori u novoj kraljevini

održavali su se svake 2 godine (1923., 1925. i 1927.), a glavna konkurencija dominantnoj

Narodnoj radikalnoj stranci (koja je po broju zastupnika prestigla i DS), bio je Radićev HRSS.

Radić se 1923. godine ujedinio sa Slovenskom ljudskom strankom Antona Korošeca i

Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe kako bi sklopio parlamentarnu

koaliciju koja bi mogla parirati Pašićevim radikalima. Kako bi razbio koaliciju, a istovremeno

dobio povjerenje Narodne skupštine, Pašić šalje delegata na pregovore s trojicom stranačkih

čelnika. Kada im je ovaj obećao privilegije za njih i njihove stranačke kolege (što su čak dobili i

napismeno), Radić, Korošec i Spaho daju povjerenje Pašiću, ali se pozivaju na obećanja

garantovana dokumentom - jasno, Nikola Pašić obećanja nije ispunio. Stjepan Radić tada odlazi u

Evropu gdje apelira kod stranih vlasti za pomoć, a 1924. godine uključuje HSS u Seljačku

internacionalu. Po njegovom povratku, biva zatvoren, a stranka zabranjena zbog afilijacije s

komunistima (naime, nisu svi članovi HSS-a odobravali Radićev potez).

Politika ometanja koju je provodio HSS morala je pasti, tako da je 27. marta 1925. godine, pred

samim kraljem, Pavle Radić pročitao proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje, a

ujedno i odustaje od republikanskog uređenja - HSS (dakle, promijenjeno je i ime) od tada

zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon, Radić biva puštan iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju

s radikalima (tzv. "R-R vlada - Radić-radikali vlada") u kojoj Radić obavlja funkciju Ministra

prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao Ministri bez portfelja.

10

Jasno, koalicija dvaju politički polariziranih stranaka nije dugo opstala i Radić ubrzo napušta

vladu i vraća se u opoziciju. Tada se Radić, što je bilo veliko iznenađenje za Državu, približava

bivšem političkom protivniku - Svetozaru Pribićeviću. Naime, Pribičević je već ranije istupio iz

DS-a i osnovao SDS, a shvatio je kako se prisilni unitarizam ne smije provoditi te kako je

federalno uređenje jedina moguća solucija za krizu u zemlji. Dvojica stranačkih čelnika 10.

novembra 1927. osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, savez HSS-a i SDS-a, kojoj su na čelu

bili upravo Radić i Pribićević. Nova je koalicija predstavljala ozbiljne probleme Vladi u

Beogradu, posebno jer više nisu mogli ostvarivati potrebnu većinu.

No, radikali su našli rješenje i za tu političku krizu. Radićevi kritički istupi u Narodnoj skupštini

rezultirali brojnim prijetnjama, od kojih je značajna bila ona srpskog zastupnika Čede Radovića,

osobe bliske Ministru financija. Radić je 20. juna 1928. odlučio otići na Narodnu skupštinu.

Puniša Račić, radikalni zastupnik i član organizacije Bela ruka, unio je svoj revolver u Narodnu

skupštinu (što je bilo protivzakonito) i čekao priliku. Kada je HSS-ov zastupnik Ivan Pernar oštro

kritikovao Račića, dok je ovaj bio za govornicom, Račić je izvadio revolver i počeo pucati po

HSS-ovcima. Đuro Basariček i Pavle

Radić poginuli su na mjestu, dok se Ivan Granđa, Ivan Pernar i glavna meta, Stjepan Radić

izvlače s ozljedama. Radić, kojemu je metak završio u trbuhu, biva operisan u Beogradu, nakon

Slika 4: Atentat u Narodnoj skupštini

11

čega se vraća u Zagreb. Puniša Račić je zatvoren, ali je u zatvoru dobio kraljevski tretman, čime

je još jednom demonstrirana okrutnost beogradskog režima. Sprovodi Basaričeku i Pavlu Radiću

bili su i jasna prilika za izražavanje nezadovoljstva hrvatskoga naroda. Iako je preživio atentat,

Stjepan Radić, glavna opoziciona ličnost ovoga perioda, preminuo je 8. kolovoza 1928. u

Zagrebu od posljedica ranjavanja. Demonstracije na njegovom sprovodu bile su znatno veće nego

na onome Basaričeka i Pavla Radića. SDK tada službeno odbija sudjelovati u radu Narodne

skupštine, a politička kriza u zemlji se pogoršava.

12

4. ŠESTOJANUARSKA DIKTATURA

Atentat u Narodnoj skupštini 1928. donio je još veće probleme u Kraljevini SHS, a kriza se toliko

produbila da je reagovati morao sam kralj. Dana 6. januara 1929., preko Radio Beograda objavio

je ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će historija pamtiti kao

Šestojanuarska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti -

između Kralja i naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj

Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u

Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan

narod, jedan kralj, jedna država", a istu će podijeliti

na 9 banovina i grad Beograd. Ukinute su bilo kakve

nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo

jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska

nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.4

Iako je dobar dio političara, posebnohrvatskih (njih je

predvodio dr Vladko Maček, nasljednik Stjepana

Radića na čelu SDK), pozdravio uvođenje diktature,

smatrajući ju boljim rješenjem od Vidovdanskog

ustava i novom prilikom za ujednačavanje odnosa,

proglašenje iste dovelo je, zapravo, do eskalacije

nasilja protiv unutrašnjih neistomišljenika, što je

Slika 5: Kralj Aleksandar I

samo povećalo spiralu stvorenu još 1918. godine. U državnom pokušaju razbijanja albanskih,

hrvatskih, makedonskih i slovenskih pokreta hrvatske žrtve će postati najpoznatije. Među

istaknutim žrtvama ističu se Josip Predavec, HSS-ov zastupnik ubijen nedugo nakon izlaska iz

zatvora, Đuro Đaković, jedan od visokopozicioniranih dužnosnika još uvijek ilegalne KPJ i

albanolog i pisac, pravaš Milan Šufflay, koji je ubijen usred Zagreba. Šufflayjevo ubistvo

posebno je odjeknulo u svijetu, posebne zbog naknadnog zataškavanja od strane vlasti (o tome se,

4http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija

13

naime, nije pisalo niti govorilo), a na ponašanje beogradske vlasti pismom su reagovali, između

ostalih, i Albert Einstein i Heinrich Mann. Atentat je pokušan i na pravaša Milu Budaka, dok je

Vladko Maček izbjegao smrt, ali je dobar dio vremena proveo u zatvoru. Godine 1932., Ustaše,

koje je još od 1928. vodio Ante Pavelić kao tajni, revolucionarni ogranak HSP-a kojemu je cilj

stvaranje samostalne Hrvatske, podižu ustanak u ličkom selu Brušane. Ustanak je bio izveden

poprilično traljavo, tako da je ugušen bez većih problema, ali bio je ovo prvi javni istup UHRO-a,

koji je tada već imao jasno definisane političke ciljeve. Iako je Ante Pavelić već 1928. in absentia

osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države, djelovanje ustaša u inozemstvu bilo je

poprilično plodonosno (kasnije će se to, doduše, pokazati kao problem, jer će te iste ustaše, na

temeljima fašizma i nacizma, voditi genocidnu i diktatorsku NDH). Osim individualnih atentata,

događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske,

Senjske i Vrbske žrtve. Gospodarska i politička hegemonija

nije jenjavala, tako da je nova agrarna reforma ponovo išla

na ruku srpskog seljaštva (naime, zemlju koja se dijelila

prvo su dobivali sudionici Srpskih ustanaka, pa ratni

veterani, a tek onda ostali), a odnos snaga na važnim

državnim funkcijama bio je nevjerovatan - možda najbolji

primjer je primjer generala Jugoslavenske vojske. Naime, od

svih generala, broj srpskih generala bio je 161, dok je broj

hrvatskih generala bio 2. Slični omjeri bili su i na drugim

funkcijama.Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na

rub rata sa Italijom nakon Trogirskog incidenta od 1.

decembra 1932. (tom su prilikom pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili

teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova) i još nekoliko incidenata.

Iako je situacija u zemlji bila daleko od idealne, krajem 1931. dolazi do blagog smirivanja, tako

da kralj Aleksandar, 3. septembra 1931. donosi Oktroirani ustav kojim je ponovo vraćen

parlamentarizam, a iste su godine raspisani izbori. Prorežimske stranke ujedinjene su u

jedinstvenu Jugoslovensku nacionalnu stranku (JNS) koji je vodio general Petar Živković,

predsjednik vlade u vrijeme diktature i komandant Kraljevske garde. Iako su izbori raspisani, oni

su bili javni i za pristupanje izborima bio je potreban dovoljan broj potpisa iz određenih kotara,

Slika 6: Vladko Maček

14

zbog čega su mnoge stranke, uključujući i SDK, bojkotirale ove izbore, što je, jasno, rezultiralo

pobjedom JNS-a. Kada je postalo izvjesno da ni kraljevska diktatura ne dovodi do poboljšanja,

opozicioni političari iz Hrvatske (HSS, HSP, HFSS), koje predvode Vladko Maček (HSS), Mile

Budak (HSP) i Ante Trumbić (HFSS), okupljaju se u Zagrebu i donose zajednički protestni

dokument poznat kao Zagrebačke punktacije (1932.). Pozivajući se, ponovo, na Krfsku i

Ženevsku deklaraciju, zahtijevaju federalno uređenje i daljnje dogovore.

Zagrebačke su punktacije potakle i niz drugih dokumenata, tako da u kratkom roku izlaze i

Novosadske i Sarajevske i Ljubljanske punktacije. Kako je službeni Beograd punktacije proglasio

protivdržavnima, one su postale nevažeće, a zanimljivo je kako je od svih potpisnika, samo

Maček završio, iako nakratko, u zatvoru.

Ipak, problemi su se i dalje gomilali. Iako je raniji pokušaj

u Zagrebu propao, planovi za ubojstvo kralja Aleksandra

nisu prestali i kralj je bio upozoren kako će izvan

Jugoslavije biti u velikoj opasnosti. Uprkos svemu, kralj je

na brodu "Dubrovnik" otputovao u Marseilles na

dogovoreni sastanak s francuskim Ministrom vanjskih

poslova Louisom Barthouom kako bi dogovorio bolju

suradnju dvije zemlje. Ipak, tokom vožnje ulicama, Vlado

Černozemski, pripadnik VMRO-a, ispalio je nekoliko

metaka u kralja iz neposredne blizine, a tokom pucnjave je

poginuo i ministar Barthou. Marsejski atentat od 9. oktobra

1934. okončao je Aleksandrovu vladavinu, a velik teret osvete

pao je na ustaše. Naime, ubrzo je otkrivena upletenost ustaša u

planirani atentat, tako da su brojni ustaški kampovi po svijetu pozatvarani, a čelnici uhvaćeni

(Pavelić je boravio u zatvoru u Torinu).

Kako je prijestolonasljednik Petar II. još uvijek bio maloljetan, vlast je, kao regent, preuzeo Pavle

Karađorđević, sin Arsena Karađorđevića. Princ Pavle postat će regent i uspostavit će tročlano

Namjesništvo kojeg će, uz Ivu Perovića, bana Savske banovine, i Radenka Stankovića, profesora

medicine iz Beograda, i voditi. Namjesništvo će, postepeno, dovesti do popuštanja diktature, ali

Slika 7: Ante Trumbić

(predsjednik HFSS-a)

15

tu priliku vide velikosrpski vjerski vođe koji šire ideje i

mržnju prema hrvatskom narodu koja rezultira ubijanjem

hrvatskih seljaka i paljenjem sela. Dobro prikriveni motivi i

lažniizvještaji rezultiraju daljnjim djelovanjem Ustaša i

hrvatske mržnje prema Srbima što će kasnije rezultirati

zločinima u NDH. Naime, nakon pada Jevtićeve vlade, dolazi,

pod pritiskom Francuske i Engleske, do rješavanja tzv.

hrvatskog pitanja.

Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Naime,

pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine

Jugoslavije i Vatikana trajali su već neko vrijeme, a dokument

je, konačno, potpisan 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna

Bauera. No, iako je dokument potpisan, protesti i snažna opozicija pravoslavnih svećenika, koji

su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su time da konkordat

nikada nije ratificiran. Sljedeći dio hrvatskoga pitanja bio je politički status Hrvatske.

Naime, nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslovenske

radikalne zajednice (JRZ ili popularno "jereza" - sačinjavale su je JNS, JMO i SLS).

Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za

njegova mandata (1935. - 1939.), oni neće biti završeni. Godine 1939., knez Pavle smjenjuje

Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade. Kako su

pregovori Stojadinović-Maček bili neuspješni, novi predsjednik vlade započinje nove pregovore

koji su 26. augusta 1939. godine rezultirali potpisivanjem Sporazuma Cvetković-Maček i

osnivanjem Banovine Hrvatske.

Banovina je zapravo bila "država u državi", a obuhvaćala je teritorij bivše Savske i Primorske

banovine (uz dijelove današnje BiH). Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u

odnosu na Beograd, a za (prvog i posljednjeg) bana izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj

neviđeni presedan, kojeg je knez Pavle opravdao članom 116. jugoslovenskog ustava, izazvao je

burne reakcije diljem zemlje. Srpski su se političari pobunili jer su smatrali da takav presedan

Hrvatima daje privilegirani položaj i ruši ideje jugoslovenstva koje je država provodila, dok su

neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali kako je ovo samo obmana i kako je jedina

Slika 8: Mile Budak (vođa HSP-a)

16

moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija

u zemlji ponovo se pogoršala u nadolazećem razdoblju. Dana 1. septembra 1939., Adolf Hitler

započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina

Jugoslavija ubrzo priključiti.

17

5. PUČ I APRILSKI RAT

Kraljevina Jugoslavija svakako je bila važna strateška točka i za Saveznike i za Sile Osovine tako

da su se i jedna i druga frakcija borile oko pridobivanja Jugoslavije za saveznika. Iako su

Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme

premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji.

Na koncu, pod primamljivim obećanjima, Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25.

marta 1941., manje od godinu dana nakon što je, u septembru 1940., formiran.

No, dobar dio jugoslavenskog naroda, kao i međunarodna scena, nisu odobravali ovaj potez taku

da su Britanci ubrzo dali podršku državnome udaru koji je izveden u noći s 26. na 27. marta

1941. godine.5

Namjesništvo je ukinuto, a premijeru Cvetkoviću oduzet je mandat. Maloljetni kralj Petar II.

proglašen je za punoljetnu osobu čime preuzima prijestolje, iako nije ni krunjen ni miropomazan,

a za predsjednika vlade izabran je general Dušan Simović. Simovićeva je vlada najavljivala

razvrgavanje Trojnoga pakta, ali do toga čina nikad nije došlo zbog pritiska i otvorene prijetnje

Trećeg Reicha. Umjesto toga, Simovićeva vlada nije razvrgnula sporazum, nadajući se da će tako

izbjeći njemačku okupaciju i spasiti monarhiju.

No, unatoč svemu, Hitler je bio bijesan na ovakav razvoj događaja u Jugoslaviji zbog čega je, 6.

aprila 1941., naredio invaziju Jugoslavije. Bio je to i dio plana vezan uz osvajanje Balkana -

naime, Italija je već ranije započela napad na Metaxasovu Grčku, ali nije imala uspjeha, tako da

je Hitler, kako bi proširio sferu utjecaja, rado pristao poslati još vojske (jer je već ranije poslao

podršku u obliku Erwina Rommela u Sjevernu Afriku) Italiji. Time je, doduše, odgođena

Operacija Barbarossa, ali je osvojen Balkan. Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je 17. aprila

1941., dok su se borbe na Metaxasovoj liniji vodile još neko vrijeme - iako je Metaxas umro,

Britanci su nastavili pružati pomoć Grcima, ali je i Grčka, subsekventno, kapitulirala. Vojska,

kao jedini predstavnik vlasti, potpisala je kapitulaciju, a javna tijela vlasti ostala su bez vodstva.

Kralj je sa zlatnim rezervama Narodne banke Jugoslavije pobjegao sa aerodroma u Nikšiću,

zajedno s dijelovima bivše Vlade. Sletio je u London gdje je formirana Jugoslovenska vlada u

5http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija

18

egzilu, koja se predstavljala kao jedino legitimno tijelo za područje bivše kraljevine i koja je sve

do 1943. obmanjivala svjetsku javnost kako su četnici Draže Mihailovića jedina antifašistička

vojska na području Balkana. Tek su nakon Teheranske konferencije u novembru 1943., Saveznici

priznali NOB i Titove partizane kao legitimne predvodnike antifašističkog otpora u Jugoslaviji.

Po potpisivanju kapitulacije, Kraljevina Jugoslavija rascjepkana je na nekoliko marionetskih

tvorevina koje su predvodili kolaboracionistički političari odani ili Reichu ili Italiji. Dio okolnih

zemalja, kao što su Mađarska i Bugarska, ali isto tako i sam Reich i Italija, proširili su svoj

teritorij na uštrb okupiranih zemalja, dok je kod ostalih zemalja došlo do znatnih promjena

granica. Slovenija je razdijeljena između Reicha, Italije i NDH, a kolaboracionistički režim na

tom je području vodio Leon Rupnik. Makedonija, čiji je status u vrijeme Jugoslavije bio i više

nego podređen, pretvorena je kolaboracionističku Pindsko-makedonsku kneževinu kojom su

upravljali grčki i mađarski političari. Na području Crne Gore stvorena je Kraljevina Crna Gora

koju su vodili domaći kolaboracionisti, koje predvode Mihailo Ivanović i Sekula Drljević i

talijanski upravitelji. Najveća površinom bila je Nezavisna Država Hrvatska, kojoj je pripojen

teritorij Bosne i dijelova Vojvodine, ali je zato nakon Rimskih ugovora od 18. maja 1941.

izgubila Dalmaciju i otoke (vratit će ih tek 8. septembra 1943. nakon kapitulacije Italije). Na čelu

NDH bio je Poglavnik Ante Pavelić, predvodnik Ustaša, a država se pokazala kao genocidna i

najdosljednija provođenju politike Trećega Reicha. Na teritoriju Srbije, koji je bio uvelike

reduciran, stvorena je Nedićeva Srbija, kolaboracionistička vojna uprava koju je predvodio Milan

Nedić kao predsjednik Vlade narodnoga spasa, uz kasnije njemačke upravitelje.

Iako je ona postojala tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija nikada više

nije obnovljena u predratnim granicama i s predratnim režimom te je, nakon savezničke pobjede

1945., na tom području uspostavljena, prvo, Demokratska Federativna Jugoslavija, a ubrzo nakon

toga i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

19

6. IDEJA JUGOSLOVENSTVA

Začetnikom ideje Jugoslavenstva smatra se Vinko Pribojević, dominikanski svećenik s Hvara,

koji je u 16. st. objavio djelo "O porijeklu i povijesti Slavena". To djelo po prvi puta iznosi ideju

o uzajamnosti Slavena, ne inzistirajući nužno na južnoslavenskoj ideji, već više na panslavenskoj.

Takve ideje su sljedećih nekoliko stoljeća podržavali i Juraj Križanić, Isusovac, te Pavao Ritter

Vitezović, koji je smatrao da je naziv "Hrvat" sinonim za "Slaven". Prvi veliki teoretski i

praktični zamah južnoslavenska ideja dobila je pojavom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća.6

6http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija

20

7. STANOVNIŠVO JUGOSLAVIJE

Prema zadnjem službenom popisu stanovništva Jugoslavije, 1991., ta je država imala 23.528.230

stanovnika. Prosječna gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika na km2. Kasnije se, iste godine,

ponovio taj popis u nekim bivšim republikama koje su stekle nezavisnost da bi se utvrdio njihov

službeni rezultat. Naprijer, Hrvatska je prema jugoslovenskom popisu tada imala 4.760.344

stanovnika od kojih je Hrvata bilo 3.708.308 ili 77,9 % stanovništva, da bi prema novoj verziji

hrvatske vlada taj broj stanovnika bio zapravo 4.784.265 od kojeg je Hrvata bilo zapravo

3.736.356 ili 78,1 % stanovništva.7

Slika 9: Etnički sastav Jugoslavije 1991.god.

7http://hr.wikipedia.org/wiki/Stanovni%C5%A1tvo_Jugoslavije

21

Stanovništvo države se neravnomjerno mijenjao: od 1921., kada je imala 12 miliona, do 1991.,

kada je imala 23 miliona stanovnika, broj stanovnika Jugoslavije se udvostručio. Ipak, npr. u

Sloveniji se broj stanovnika u tom razdoblju povećao samo za 80 %, dok se na Kosovu gotovo

učetverostručio. Popisi stanovništva provedeni su u Jugoslaviji 1948., 1953., 1961., 1971., 1981. i

1991. godine.

Republike 1948. 1953. 1961. 1971. 1981.

BiH

2.563.767

(16,2%)

2.847.459

(16,8%)

3.277.948

(17,6%)

3.746.111

(18,3%)

4.124.256

(18,4%)

Crna Gora

377.189

(2,4%)

419.873

(2,5%)

471.894

(2,5%)

529.604

(2,6%)

584.310

(2,6%)

Hrvatska

3.779.858

(24%)

3.936.022

(23,2%)

4.159.696

(22,4%)

4.426.221

(21,6%)

4.601.469

(20,5%)

Makedonija

1.152.986

(7,3%)

1.304.514

(7,7%)

1.406.003

(7,6%)

1.647.308

(8%)

1.909.136

(8,5%)

Srbija

6.527.966

(41,4%)

6.979.154

(41,2%)

7.642.227

(41,2%)

8.446.591

(41,2%)

9.313.676

(41,5%)

Slovenija

1.439.800

(9,1%)

1.504.427

(8,8%)

1.591.523

(8,6%)

1.727.137

(8,4%)

1.891.864

(8,4%)

SFRJ

15.841.566

(100%)

16.991.449

(100%)

18.549.291

(100%)

20.522.972

(100%)

22.424.711

(100%)

Tabela 1: Popis stanovništva po republikama

22

Nacionalnosti 1948. 1953. 1961. 1971. 1981.

Srbi

6.547.117

(41,5%)

7.065.923

(41,7%)

7.806.152

(42,1%)

8.143.246

(39,7%)

8.140.452

(36,3%)

Hrvati

3.784.353

(24%)

3.975.550

(23,5%)

4.293.809

(23,1%)

4.526.782

(22,1%)

4.428.005

(19,7%)

Bošnjaci

808.921

(5.1%)

998.698

(5.9%)

972.940

(5.2%)

1.729.932

(8.4%)

1.999.957

(8.9%)

Slovenci

1.415.432

(9%)

1.487.100

(8.8%)

1.589.211

(8.6%)

1.678.032

(8.2%)

1.753.554

(7.8%)

Albanci

750.431

(4.8%)

754.245

(4.5%)

914.733

(4.9%)

1.309.523

(6.4%)

1.730.364

(7.7%)

Makedonci

810.126

(5.1%)

893.247

(5.3%)

1.045.513

(5.6%)

1.194.784

(5.8%)

1.339.729

(6%)

SFRJ

15.772.098

(100%)

16.936.573

(100%)

18.549.291

(100%)

20.522.972

(100%)

22.424.711

(100%)

Tabela 2: Etnički sastav stanovništva

23

7.1. Promjene

Stanovništvo Jugoslavije jako se neravnomjerno mijenjalo, a bilo je i složene etničke strukture

bez ijednog većinskog naroda (Srbi su bili najbrojniji narod, ali bez apsolutne većine. Najveći

udio u Jugoslaviji su imali 1961., kada ih je bilo 42.1 %). Najviše se promijenio udio Albanaca,

čiji se broj skoro utrostručio za samo 43 godine, tako da ih je 1948. bilo samo 750.431, da bi ih

1991. bilo više od 2,17 milijuna: u Makedoniji ih je bilo 441.987, Hrvatskoj 12.012, Crnoj Gori

40.415, Sloveniji 3.534, a u BiH 4.922.

Slika 10: Tablica demografskih promjena Jugoslavije od 1961.

24

Albanci su 1991. bojkotovali popis stanovništva na Kosovu, tako da je njihov točan broj na

području bivše Jugoslavije sporan, no postoje procjene da ih je tada u cijeloj Srbiji bilo 1.674.353

čime ih je u bivšoj Jugoslaviji 1991. bilo 2.177.223. Skladno s time, pokrajina u kojoj je bilo

najviše Albanaca, Kosovo, je imalo najveći natalitet populacije u cijeloj Evropi, preko 20

promila.

Najmanje povećanje stanovnika po republikama u te 43 godine zabilježen je u Sloveniji i

Hrvatskoj, koji je iznosio samo 4, odnosno 3 % u razdoblju od 1981. do 1991. godine. U te 43

godine njihov broj stanovnika povećao se za 26 % (Hrvatska), odnosno 35 % (Slovenija), a na

Kosovu za čak 166 %. U zadnjih par godine primijećen je trend smanjivanja nataliteta kod većine

naroda - pa i Albanaca - tako da je, npr. broj Srba čak i smanjen 2002. na području uže Srbije

(1991. ih je bilo 5.108.683, a 2002. samo još 4.891.031 ). Od 1921., kada je imala 12 miliona, do

1991., kada je imala 23 miliona stanovnika, broj stanovnika Jugoslavije se udvostručio.

Godine 1981. najveći gradovi su bili Beograd (1.087.915 stanovnika), Zagreb (648.586

stanovnika), Skopje (479.017 stanovnika), Sarajevo (408.143 stanovnika), i Ljubljana (224.817

stanovnika).

Od 22,4 miliona stanovnika, Srpsko-hrvatski jezik je govorilo 16.342.885 stanovnika ili 72,9 %

stanovništva, Slovenski 1.761.393 stanovnika ili 7,9 %, Albanski 1.756.663 stanovnika ili 7,8 %,

Makedonski 1.373.956 stanovnika ili 6,1 % a ostalih 5,3 % je govorilo drugim jezicima.

Nepismenih je 1953. bilo 25,4 %, 1971. 15.1 % da bi 1981. taj udio smanjen na 9,5 %. Najveći

udio nepismenih 1981. imali su Kosovo sa 17,6 % i Bosna sa 14,5 % stanovništva.

25

7.2. Nakon raspada SFRJ

Nakon raspada SFRJ i rata, broj stanovnika na području bivše Jugoslavije se smanjio, što zbog

velikog broja mrtvih, što zbog emigracije u druge zemlje. Tako se procjenjuje da se na teritoriju

te bivše države 2002. nalazilo samo oko 22,3 do 23 miliona stanovnika, što je smanjenje za 2 do

6 % (u poređenju sa 23,5 miliona prije 10 godina): Srbija (bez Kosova) je brojala 7.498.001

stanovnika, Hrvatska 4.437.460, Slovenija 1.964.036, Makedonija 2.022.547, Crna Gora 620.145

dok popis za BiH i Kosovo nije obavljen.

Procjene o broju stanovnika BiH 2001. su različite. Prema stranici GeoHive, Federacija Bosne i

Hercegovine je 2001. imala 2.312.397 stanovnika, distrikt Brčko 43.516 a Republika Srpska

1.447.477, što je sveukupno 3.803.390 žitelja. Nationsencyclopedia procjenjuje, uz opasku da se

može raditi o značajnoj pogrešci, da je cijela BiH u julu 2001. imala 3.922.205 stanovnika. CIA

World Fact Book je također procijenila da je BiH imala tada 3.922.205 stanovnika. S druge

strane, International Atomic Energy Agency citira da su Svjetska banka i Međunarodna

Energetska Agencija procijenile da je BiH tada imala oko 4,06 milijuna stanovnika, zasnovano po

kompilaciji podataka o potrošnji energije te države.

BBC procjenjuje da je Kosovo 2001. imalo oko 2,0 do 2,2 miliona stanovnika. S druge strane,

OSCE daje procjenu da je tada Kosovo imalo čak 2,4 miliona stanovnika.Ako bi se uzele najniže

procjene o stanovništvu BiH i Kosovu - 3,8 miliona i 2,0 miliona stanovnika - na području bivše

Jugoslavije se 2001. nalazilo oko 22.345.000 stanovnika. Ako bi se uzele najviše procjene - 4,06

miliona i 2,4 miliona - ukupan broj stanovnika je bio oko 23.000.000.

26

8. UNUTRAŠNJA POLITIKA

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila višenacionalna, priznati status naroda imali su samo

Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to "tri plemena istog naroda".8

Premda je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. jula

1921. ozakonio je velikosrpski hegemonizam, unitarizam i centralizam.

Sistem je obilježio i žandarmerijski teror nad političkim protivnicima, komunistima i pro-

ljevičarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom opozicijom. Opseg tog terora se

kretao od verbalnih prijetnja preko organizacija koje su bile produžena režimska ruka (ORJUNA

i sl.), fizičkih ugroza sve do ubistava.

Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju

upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i

vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj,

izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast

bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sistemu Hrvatske koji je

bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak

naprijed značio je deset koraka unatrag. (...) sistem zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati,

a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne

reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Evropom otežano je zbog toga

što izvoznice za izvoz robe u Srednju Evropu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu

upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u

Hrvatskoj slabo razvijene.

Kraljevi :

• Petar I. Karađorđević 1918. - 1921.

• regent Aleksandar I. Karađorđević (1918.-1921.)

• Aleksandar I. Karađorđević 1921. - 1934.

8http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija#Unutarnja_politika

27

• Petar II. Karađorđević 1934. - 1945.

• Namjesništvo (1934.-1941.)

• Princ Pavle Karađorđević (1934.-1941.)

• Ivan Perović (1934.-1941.)

• Radenko Stanković (1934.-1941.)

Premijeri :

• Stojan Protić (1918.-1919.)

• Ljubomir Davidović (1919.-1920.)

• Stojan Protić (1920.) - drugi mandat

• Milenko Vesnić (1920.-1921.)

• Nikola Pašić (1921.-1924.)

• Ljubomir Davidović (1924.) - drugi mandat

• Nikola Pašić (1924.-1926.) - drugi mandat

• Nikola Uzunović (1926.-1927.)

• Velimir Vukićević (1927.-1928.)

• Anton Korošec (1928.-1929.)

• Petar Živković (1929.-1932.)

• Vojislav Marinković (1932.)

• Milan Srškić (1932.-1934.)

• Nikola Uzunović (1934.)

• Bogoljub Jevtić (1934.-1935.)

28

• Milan Stojadinović (1935.-1939.)

• Dragiša Cvetković (1939.-1941.)

• Dušan T. Simović (1941.)

Premijeri u izbjeglištvu (Kairo/London):

• Dušan T. Simović (1941.-1942.)

• Slobodan Jovanović (1942.-1943.)

• Miloš Trifunović (1943.)

• Božidar Purić (1943.-1944.)

• Ivan Šubašić (1944.-45.)

• Drago Marušić (1945.)

29

9. ADMINISTRACIJA

Nakon usvajanja Vidvodanskog ustava 1921., godine 1922. Kraljevina SHS dijeli se na 33

oblasti9:

Slika 11: Podijela na oblasti u Kraljevini SHS

9http://hr.wikipedia.org/wiki/Kraljevina_Jugoslavija#Administracija

30

10. BANOVINE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

Od 1929. godine kraljevina Jugoslavija je bila podjeljena u devet banovina. Granice su namjerno

bile drukčije od etničkih granica. Glavni grad Kraljevine Jugoslavije, Beograd, nije pripadao

nijednoj banovini. 1939. godine, kao rezultat sporazuma Cvetković - Maček spajanjem Savske i

Primorske banovine stvorena je Banovina Hrvatska.10

1. Dravska banovina (Ljubljana) - je bila banovina (provincija, reglija) Kraljevine

Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Banovina se većinom nalazila na području

današnje Slovenije i dobila je ime po rijeci Dravi. Administrativno sjedište Banovine je

bilo uLjubljani.

2. Savska banovina (Zagreb) - je bila banovina (pokrajina, regija) Kraljevine

Jugoslavije od 1929. do 1939. godine. Banovina se nalazila na području

današnje Hrvatske (najvećim dijelom Slavonije) i dobila je ime po rijeci Savi.

Administrativno područje Savske banovine je bio Zagreb.

3. Vrbaska banovina (Banja Luka) - je bila banovina (provincija, regija) Kraljevine

Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Dobila je ime po rijeci Vrbas i nalazila se najvećim

dijelom na području današnje Bosne i Hercegovine, sa administrativnim centrom uBanja

Luci. Dvor, koji se nalazi u današnjoj Hrvatskoj, je također bio u sastavu Vrbaske

banovine.

4. Primorska banovina (Split) - je bila upravna jedinica u Kraljevini

Jugoslaviji.Uspostavljena je 1929., i postojala je sve do 1939. godine, kada je

preorganiziranjem na osnovu sporazuma Cvetković-Maček, spojena sa Savskom

banovinom i još nekoliko manjih područja u Banovinu Hrvatsku.

5. Drinska banovina (Sarajevo) - je bila banovina (provincija, regija) Kraljevine

Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Administrativni centar joj je bilo Sarajevo i

uključivala je veći dio današnje Bosne i Hercegovine i manji Srbije. Dobila je ime po

10http://hr.wikipedia.org/wiki/Banovine_Kraljevine_Jugoslavija

31

rijeciDrini, slično kao i druge banovine Kraljevine Jugoslavije, čime su iz imena banovina

izbačena sva povijesna i nacionalna obilježja.

6. Zetska banovina (Cetinje) - je bila banovina (pokrajina, regija) u Kraljevini

Jugoslaviji od 1929. do 1941. godine. Ova banovina se u većem dijelu nalazila na

području današnje Crne Gore, dok su manji dijelovi pripadali

današnjoj Srbiji, Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dobila je ime po rijeci Zeti,

koja je bilo u upotrebi i uSrednjem vijeku i odnosilo se na današnju Crnu Goru.

Administrativno središte Zetske banovine je bilo Cetinje.

7. Dunavska banovina (Novi Sad) - je bila banovina (provincija, regija) Kraljevine

Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Ova banovina se nalazila na

području Srijema, Bačke, Banata, Baranje, Šumadije i Braničeva.Upravno sjedište

banovine bio je Novi Sad i dobila je ime po Dunavu.

8. Moravska banovina (Niš) - je bila banovina (pokrajina, regija) Kraljevine

Jugoslavije od 1929. do 1941. godine. Ova banovina se najvećim dijelom nalazila na

području današnje Srbije (sa manjim dijelom na području Kosova) i dobila je ime po

rijeci Moravi. Administrativno središte banovine je bio Niš.

9. Vardarska banovina (Skopje) - je bila banovina (pokrajina, regija) u Kraljevini

Jugoslaviji od 1929. do 1941. godine. Nalazila se u južnom dijelu Kraljevine i obuhvaćala

je cijelu današnju Makedoniju, južne dijelove centralne Srbije i južne dijeloveKosova.

Dobila je ime po rijeci Vardar i administrativno središte banovine je bilo Skoplje.

32

Slika 12: Banovine Kraljevine Jugoslavije

11. DRUŠTVO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

U ovom periodu su živjeli i stvarali: književnici: Miroslav Krleža, Gustav Krklec, August

Cesarec, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić; Ivan Meštrović (kipar),Mika Petrović Alas

(matematika), Milutin Milanković (astronom) i mnogi drugi. Majka Terezija živjela je do

septembra 1928., u Skoplju koje je bilo u sastavu države.

Sport je bio snažan faktor društvene integracije u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, koji je

u ovom regionu bio naročito komplikovan jer je imao karakter komunističke revolucije, ali i

brutalnog srpsko-hrvatskog obračuna i građanskog sukoba između ljudi iste etničkepripadnosti.

33

Kolektivni sportovi u Jugoslaviji služili su, pored ostalog, da pokažu kako je moguće uspješno

razvijati multietničko i multikulturno društvo pod socijalističkom idejom, odnosno da koncept

bratstva i jedinstva funkcioniše

12. PRIVREDA

Jugoslavija je od 1947. do 1951. provela svoj prvi petogodišnji plan, a idejni tvorac plana bio je

Andrija Hebrang. Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta,

zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, anacionalizacijom su se povećali državni zemljišni

fondovi. Društveni i politički sistem razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslovenski

put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv.

društvenom vlasništvu i samoupravljanju. Taj je sistem bio decentraliziran, bio je fleksibilniji i

uvažavao neke elemente tržišne privrede, tako da je bio ekonomski efikasniji, demokratskiji i

pogodniji za razvoj standarda i sloboda građana od sistema drugih komunističkih zemalja,

34

baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli. Jugoslovenski model

socijalističkoga samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona

o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu iliti tržišno usmjerenom

socijalističkom (radničkom - što je bitno za naglasiti) samoupravljanju. To je omogućilo brz

ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa SSSR-om

odnosno Informbiroom 1948. godine), zatim i rast životnog standarda 1960-ih i smanjivanje

političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966.

godine, koji je zastupao centralizam velikosrpskog usmjerenja. Krajem šezdesetih godina

omogućeno je jugoslovenskim državljanima putovanje u inozemstvo. Tada dolazi do značajne

migracije stanovništva. Najveći broj radnika koji su tada iselili u Zapadnu Evropu potjecao je iz

Hrvatske i BiH, pri čemu su migracijama u BiH najviše bila pogođena upravo područja naseljena

Hrvatima. Deviznim doznakama radnika iz inozemstva unosio se kapital u socijalističku

Jugoslaviju.11

12.1. Zahtjevi za promjenama u sistemu

Albanski zahtjevi

Albanci na Kosovu su zahtijevali svoju republiku. Međutim, budući po ustavu SFRJ građani

albanske nacionalnosti nisu bili konstitutivni narod u SFRJ, taj zahtjev nije mogao biti ispunjen.

Albanski nemiri u socijalističkoj Jugoslaviji su bili u dva navrata: zimi 1968. u Tetovu

("demonstracije albanskih nacionalista") i1981., diljem Kosova, s Prištinom kao jezgrom. Treći,

nešto manji, ali inozemno medijski dosta pokriveni val nemira, je izbio nakon Miloševićeva

11http://hr.wikipedia.org/wiki/Socijalisti%C4%8Dka_Federativna_Republika_Jugoslavija#Gospodarstvo

35

dolaska na vlast; tada je savezna vlada poslala posebne milicijske snage na Kosovo, a uvedene su

i posebne mjere (zabrana okupljanja).

Hrvatski zahtjevi

Godine 1971. je došlo do Hrvatskog proljeća - masovni pokret.

Srpski zahtjevi

Liberalna struja političara u Srbiji.

13. PROMJENE

Donesen je novi ustav 1974. godine. Omogućeno je jačanje samostalnosti republika i pokrajina.

Autonomne Pokrajine Kosovo i Vojvodina su dobile status jednak u mnogim stvarima s ostalim

republikama, ali su bile i dalje pod krovom SR Srbije. Osim toga jedna od najvažnijih odluka je

bila ta što je napravljen balans 6 republika i 6 naroda, od tada i Muslimana, koji su bili

samostalan konstitutivan jugoslovenskinarod (od 1993.godine pod imenom kao Muslimani-

Bošnjaci, zatim kao Bošnjaci). Jugoslavija je trajala od 1. decembra 1918. do 29. novembra

1991., kad je Badinterova komisija odlučila da je "proces razgradnje SFRJ završen te da SFRJ

više ne postoji". Tome je slijedio međunarodno-pravni interregnum, dok sredinom januara 1992.

36

niz ključnih država u svijetu nije priznalo samostalnost Hrvatske i Slovenije. Od bitnog značaja

bio je zaključak Badinterove komisije da republike po Ustavu SFRJ od 1974. imaju pravo na

samoopredjeljenje do samootcjepljenja, te da se nije radilo o "otcjepljenju", nego o

"razdruživanju". Slovenci i Hrvati udružili su se u istu državu sa Srbima 1918., a sada su

iskoristili svoje pravo za razdružiti se. Zbog toga Srbija i Crna Gora (koje za svoj državni savez

1993-2003. uzimaju naziv Savezna republika Jugoslavija, samozvana Treća Jugoslavija) nisu bili

međunarodno priznati kao nasljednik Druge Jugoslavije, nego su morali posebno tražiti priznanje

i primanja.12

13. RASPAD SFRJ

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, skraćeno raspad Jugoslavije, je

zajednički naziv za niz vojnih i političkih događaja koji su kao svoj rezultat imali prestanak

postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno stvaranje nezavisnih država

na njenom dotadašnjem teritoriju.

O uzrocima raspada Jugoslavije ne postoji čvrst konsenzus, kao ni o datumima kada je taj proces

započeo ni završio. U formalnom smislu raspad Jugoslavije je započeo 25.6. 1991. kada su

12http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Socijalisti%C4%8Dke_Federativne_Republike_Jugoslavije#Zahtjevi_za_promjenama_u_

sustavu

37

Slovenija i Hrvatska jednostrano proglasile nezavisnost, a završio 27.4. 1992. kada su Srbija i

Crna Gora - preostale članice tzv. krnje Jugoslavijeproglasile novu državu pod nazivom Savezna

Republika Jugoslavija.

Međutim, dio autora smatra kako je proces raspada Jugoslavije zapravo započeo mnogo ranije –

uvođenjemUstava iz 1974. godine koji je stvorio pretpostavke za otcjepljenje republika te od

jugoslovenske federacije stvorio de facto konfederaciju. Drugi, pak, smatraju kako početak

raspada Jugoslavije seže u 1989. godinu kada je promjena Ustava Srbije, odnosno oduzimanje

autonomije pokrajinama Kosovo i Vojvodina, dovela do ustavne krize na federalnom nivou,

razriješene tek jednostranim otcjepljenjima Slovenije i Hrvatske.

S obzirom da je raspad Jugoslavije koincidirao s izbijanjem tzv. bivših jugoslavenskih ratova,

odnosno ratova u Hrvatskoj i BiH, a njihov ishod nije bio formaliziran sve do Daytonskog

mirovnog sporazuma, dio autora smatra kako je raspad SFRJ završio tek 1995. godine. Raspad

SFRJ je, prema mišljenju mnogih komentatora, nastavljen i nakon tog datuma, i to kroz raspad

Državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno stvaranje nezavisnih država Srbije i Crne Gore

2006. godine, te kroz jednostrano otcjepljenje Kosova 2008. godine.13

Slika 13: Države nakon raspada SFRJ

13http://sh.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ

38

14.1. Situacija u Srbiji

Nakon tih događaja na Kosovu i memoranduma s kraja

1986. godine u Srbiji, koja je također, kao i ostatak

Jugoslavije, pogođena dugotrajnom ekonomskom

krizom, se počinje osjećati duboko nezadovoljstvo koje

koriste sve glasniji srpski nacionalisti. Savez komunista

Srbije na čelu s Stambolićem se ispočetka odupire

nacionalizmu te nastoji ostati vjeran načelima bratstva i

jedinstva. Međutim,24.4. 1987. dotadašnji Stambolićev

štićenik, predsjednik CK SK Srbije Slobodan Milošević

prilikom dolaska na Kosovo i razgovora s tamošnjim

Srbima drži čuveni govor „Niko ne sme da vas bije“ i

otvoreno staje na stranu srpskih nacionalista. Pokušaj

Stambolića da smijeni Miloševića doživljava slom

zahvaljujući paraćinskom masakru u kasarni JNA koji je

u septembru 1987. izazvao provaluantialbanske histerije u Srbiji. Vješto koristeći podršku

javnosti, Milošević na znamenitoj Osmoj sjednici CK SKS odnosi prevagu nad Stambolićevim

pristašama koji su u roku od nekoliko mjeseci, uključujući i samog Stambolića, za vrijeme tzv.

"diferencijacije" smjenjivani s partijskih i državnih dužnosti. Pokušaj JNA da dobije podršku svih

drugih federalnih jedinica za smjenu "nelegalno" izabranog Miloševića pada u vodu nakon što

UDBA nagovara hrvatsko rukovodstvo da prihvati kao legalnu osmu sjednicu CK SKS. Ubrzo

potom novoizabrano srpsko rukovodstvo zahtjeva promjene ustavnog uređenja SFRJ pod

parolom "ili će Srbija postati država ili je neće biti". Osnovni dio te nove službene politike SK

Srbije postaje ukidanje autonomije pokrajina, dok se Milošević propagandnom kampanjom

beogradskih medija predstavlja kao srpski "narodni tribun" odnosno neslužbeni vođa svih Srba u

Jugoslaviji.

Po rječima tada već bivšeg ministra odbrane Branka

Mamule i tadašnjeg predsjednika predsjedništva SFRJ

Raifa Dizdarevića u njihovim memoarima

Slika 14: „Opet smo pred bitkama i u

bitkama.One nisu oružane,

madanitakvejošnisuisključene.“

(Slobodan MiloševićnaGazimestanu 1989.)

39

predsjedništvo je raspravljalo o "antibirokratskim revolucijama" i zaključilo da lokalno

stanovništvo ne učestvuje u demonstracijama nego osobe dovezene iz Srbije ali da ih ne mogu

zaustaviti jer je pokušaj proglašavanja vanrednog stanja bio blokiran od SR Slovenije koja misli

da će i njeno rukovodstvo biti smijenjeno zbog separatizma u slučaju proglašenja izvanrednog

stanja.

14.2. Situacija u Sloveniji

Početak buđenja nacionalizma u Sloveniji kao i u Hrvatskoj pada u toku 1987. i 1988. godine

kada Slovenska udruga pisaca i ona sociologa piše prijedlog novog ustava koji će ugledati svjetlo

dana 25.4. 1988. Taj prijedlog na jugoslavenskom nivou prolazi praktički bez reakcija, ali

hapšenje Janeza Janše i tri druge osobe zbog "izdaje" dovodi do žestoke nacionalističke reakcije u

Sloveniji zbog podrške uhapšenim osobama. Ta vojna tajna napisana u časopisu „Mladina“ je

bilo pitanje vojnog komandanta ministru obrane SR Slovenije da li će održavati red ako vojska

zatvori predstavnike opozicije. Nakon ovog događaja vodstvo Savez komunista Slovenije počinje

drastično mijenjati svoj politički kurs. Gotovo godinu dana kasnije to jest 8.5. 1989. Ljubljanu

potresaju žestoke demonstracije u kojima protestanti zahtijevaju samostalnu demokratsku

slovensku državu. Protivno saveznim upozorenjima Slovenija 15.9. 1989. mijenja svoj ustav tako

da se briše iz imena pojam socijalistička i da republika dobiva pravo za proglašavanje

nezavisnosti.

Posljednja godina kada komunisti imaju potpunu vlast u Sloveniji završava pokušajem

miloševićevske anti-birokratske revolucije i pozivom na okupljanje srpskih demonstranata u

Ljubljani. Taj pokušaj propada nakon odluke slovenske vlade da zabrani demonstracije

zamišljene za 1.12. 1989. nakon čega SR Srbija uvodi ekonomsku blokadu Slovenije.

„Nećemo se složiti sa onima da bi Jugoslavija na kraju XX stoljeća postala mračna oaza

političkog despotizma i privredne nesposobnosti.“(Janez Drnovšek, 14.04.1989.)

40

14.3. Situacija u Hrvatskoj

Vodstvo Saveza komunista Hrvatske gledajući uspon Miloševića nije gajilo iluzije, tako da je

njen predstavnik Stipe Šuvar pokušao na sastanku izbaciti Slobodana Miloševića iz

Jugoslavenskog centralnog komiteta, ali taj pokušaj je propao 17.10. 1988.

Praktički istovremeno s tim pokušajem dolazi do porasta nacionalizma u Hrvatskoj gdje

nacionalistička himna postaje pjesma Prljavog kazališta Mojoj majci (Ruža Hrvatska) izdana

1988. godine tako da na koncert grupe u Zagrebu 17.10. 1989. dolazi 200,000 ljudi.U kasnu zimu

1988/1989 godine Franjo Tuđman drži govor u društvu pisaca Hrvatske gdje izlaže program oko

kojeg će biti osnovan HDZ. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se počinju jedna za

drugom osnivati političke stranke koje će učestvovati na prvim slobodnim izborima sljedeće

godine.

Te za političke promjene u Hrvatskoj odlučujuće 1989. godine nakon slovenske odluke da ne

dozvoli srpske demonstracije to jest pokušaj anti-birokratske revolucije u Sloveniji Hrvatska će

na svojoj granici blokirati demonstrante iz Srbije 20.11. 1989. godine, 15 dana kasnije za svog

novog političkog čelnika izabrati, uz protivljenje JNA ,Ivicu Račana.

"U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici, pozivam vas, braćo i sestre da ispunite

svoju svetu dužnost u obrani domovine. Budimo složni u

borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba

nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom"Franjo Tudžman,

Poziv na odbranu 5. Oktobra. 1991 g.

14.4. Situacija na Kosovu

Ustav iz 1974. godine Jugoslaviju je promijenio u federaciju s konfederativnim elementima koju

su činile republike: SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Hrvatska, SR Makedonija, SR

Slovenija i SR Srbija. Sastavni dio Srbije bile su pokrajine Kosovo i Vojvodina s velikim

autonomnim pravima i svaka sa svojim samostalnim mjestom u jugoslovenskom Predsjedništvu

41

od 8 članova.14 Tokom proljeća 1981. godine Albanci s Kosova počet će masovne demonstracije

sa zahtjevom da Kosovo dobije status republike. Za vrijeme tih demonstracija, prema službenim

podacima, 11 ljudi je poginulo, 250 je ranjeno, a 2000 ih završava u zatvoru. Demonstracije će

završiti tek 2.4. 1981. nakon proglašavanja vanrednog stanja. One će ozbiljno uzdrmati

jugoslovenske temelje, ali neće dovesti ni do kakvih konkretnih promjena, samo je nastalo stanje

prividnog mira.

Buđenje albanskog nacionalizma koji zahtijeva status republike za Kosovo dovodi ubrzo do

buđenja srpskog nacionalizma pošto se Srbi, koji su u pokrajini manjina, počinju osjećati

ugroženima. Prvi službeni odgovor na novonastalu situaciju dajeSrpska pravoslavna crkva, koja

12.4. 1983. poziva na potpisivanje peticije protiv progona Srba na Kosovu.

Jugoslavija nacionalističko vrenje na Kosovu uspijeva koliko-toliko kontrolisati do incidenta s

Đorđe Martinovićem, koji će prvo tvrditi da se sam ozlijedio

gurajući bocu u anus, a potom će tvrditi da su ga silovali

albanskih ekstremisti. Ta njegova druga izjava izazvat će

nacionalnu histeriju u Srbiji, a policijski isljednici neće se uspjeti složiti koja od njegovih izjava

je istinita.

Pod utjecajem slučaja Martinović, koji postaje javan 1.5. 1985. godine, Srpska akademija nauka i

umjetnosti dvadeset dana kasnije donosi odluku o stvaranju memoranduma koji govori o poziciji

Srba u Jugoslaviji. Taj kontroverzni memorandum tvrdit će da Albanci vrše genocid nad Srbima

na Kosovu, da su Srbi žrtvediskriminacije u Jugoslaviji i da srpsko pitanje neće biti riješeno sve

do stvaranja punog nacionalnog i kulturnog jedinstva srpskog naroda bez obzira na mjesto gdje

žive. Dan nakon objave memoranduma, tadašnji će ga predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić

osuditi izjavom da je to ratni manifest za srpske komesare.

14http://sh.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ#Situacija_u_SAP_Kosovo

Slika 15: Tenkovi JNA na Kosovu

1981.

42

15. 1990 POČETAK RASPADA

Godina započinje sa posljednjim, XIV kongresom SKJ koju će 22.1. 1990. nakon prepirke

napustiti članovi iz SK Slovenije i SK Hrvatske koji su tražili reformu, čemu se protivila SK

Srbija koja je zahtijevala jačanje centralne vlasti (čemu se također protive SR Bosna i

Hercegovina i SR Makedonija) i traži princip jedan čovjek jedan glas na budućim jugoslavenskim

izborima. Istovremeno s partijskom krizom jugoslovenski premijer Ante Marković počinje svoju

veliku ekonomsku reformu koja zajedno s političkom krizom dovodi do pada industrijske

proizvodnje od 18.2 % u 1990 godini i 100 postotne devalvacije do 13.4. 1991. godine. Zapadne

43

vlade su bile "zadovoljne" ekonomskom krizom smatrajući da će ona zaustaviti svađu među

jugoslovenskim narodima.15

Na prvim slobodnim izborima u Sloveniji (8.4. 1990.) i Hrvatskoj (22.4. 1990.) komunistička

partija je bila poražena tako da u Sloveniji vlast preuzima DEMOS, a u Hrvatskoj HDZ.

Predizborna kampanja u Hrvatskoj dovodi do nezadovoljstva Srba koji pored ostalih akcija imaju

miting na Petrovoj Gori gdje se okuplja 50,000 ljudi "protiv Franje Tuđmana i Ustaša, a za

teritorijalni integritet Jugoslavije". U skladu s takvim porastom nacionalnih tenzija Srpsko

rukovodstvo 26.3. 1990. godine donosi odluku da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne

može izbjeći nakon čega se situacija u Hrvatskoj mijenja po automatizmu tako da između 26.4.

1990. I27.6. 1990. JNA prvo razoružava teritorijalnu odbranu (u Sloveniji neuspješno), a potom

počinje povećavati svoje garnizone u Zagrebu, Kninu, Banja Luci iHercegovini. S druge strane

hrvatski sabor izglasava Franju Tuđmana za predsjednika, a Stipu Mesića za premijera nakon

čega Srpska demokratska strankanapušta sabor (30.5. 1990.) i osniva zajednicu općina sjeverne

Dalmacije i Like s glavnim gradom u Kninu (27.6.1990.) dok četnički vojvoda Vojislav Šešelj

izjavljuje "Granica Srbije nije Drina. Drina je srpska reka koja teče kroz središte Srbije" .

Nakon što novi hrvatski parlament 25.7. 1990. donosi odluku o brisanju svih komunističkih

simbola iz ustava Republike Hrvatske. Srpska Demokratska Stranka proglašava nezavisnost Srba

u Hrvatskoj, za svog prvog predsjednika bira Milana Babića i donosi odluku o referendumu Srba

za nezavisnost koji će Hrvatska odbiti zbog nepostojanja mogućnosti za takav referendum u

hrvatskom ustavu (starom ili novom) nakon čega 17.8. 1990. Srbi u Hrvatskoj se bune zbog

diskriminacije i počinju takozvanu balvan revoluciju.

U doba nacionalističkih nemira u Hrvatskoj i prvih srpskih straža u okolici Zadra, iznenađenje za

sve sudionike jugoslavenske krize postaje glasanje parlamenta Kosova kojim je ono proglašeno

republikom potpuno jednakom ostalim republikama. Kao odgovor na tu odluku Srbija raspušta

parlament i dijeli otkaze direktorima albanskih medija na Kosovu.

Ostatak godine će proteći u oružanom primirju s višestranačkim izborima u svim jugoslovenskim

republikama. U Bosni i Hercegovini pobjednik izbora je koalicija nacionalnih stranaka -

muslimanske SDA, srpske SDS i hrvatske HDZ BiH. U Makedoniji nacionalistička stranka

15http://sh.wikipedia.org/wiki/Raspad_SFRJ#1990:_po.C4.8Detak_raspada

44

VMRO–DPMNE je osvojila najveći broj mjesta, ali je vlast ipak preuzela koalicija reformiranih

komunista i pro-Markovićevskih liberala. U Srbiji i Crnoj Gori, pak pobjedu ostvaruju pro-

Miloševićevske Socijalistička partija Srbije i Demokratska partija socijalista Crne Gore. Pokušaji

Slovenije i Hrvatske da Jugoslavija postane konferederacija su odbijeni od Srbije kao s druge

strane i njeni o stvaranju centralističke federacije.

Krajem godine Slovenija na referendumu, koji se održava tačno dva mjeseca nakon što je Srbija

uvela carinu na proizvode iz Slovenije, 23.12. 1990 tamošnje stanovništvo glasa za nezavisnost

koja će tek kasnije biti proglašena. Hrvatski sabor kojem prisustvuju predsjednik Slovenije Milan

Kučan i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović dan ranije donosi novi ustav u

kojemu su više ne nalaze Srbi tako da Hrvatska postaje država Hrvata i drugih narodnosti koji

tamo žive (ranije je bilo Hrvata, Srba i drugih narodnosti), dok Srbija 26.12. 1990. uzima, otuđuje

1.8 milijarde američkih dolara od centralne banke Jugoslavije za vlastite potrebe.

16. 1991- POČETAK RATA U HRVATSKOJ

Prva ratna godina počinje zahtjevom Borisava Jovića, jugoslovenskog predsjednika

predsjedništva, da JNA bude upotrijebljena protiv Slovenije i Hrvatske. Glasanje predsjedništva

9.1. 1991. završava odnosom 4:4 pošto su srpske pokrajine Vojvodina i Kosovo kao i republike

Srbija i Crna Gora gdje je vlast antibirokratskim revolucijama osvojio Slobodan Milošević

glasaju za intervenciju JNA, dok su ostale, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i

Slovenija protiv. Nakon glasanja, Radovan Karadžić predsjednik bosanskih Srba zahtjeva da

45

Bogić Bogićević po nacionalnosti bosanski Srbin bude smijenjen kao predstavnik Bosne i

Hercegovine u predsjedništvu, jer je glasao protiv intervencije.Samo dan nakon tog neuspjelog

glasanja, predsjedništvo će dati dopuštenje JNA da oduzme oružje paravojnim formacijama što će

dvije sedmice potom Hrvatska odbiti deklaracijom da je ta odluka nelegalna jer Hrvatska mora

sama da zaštiti svoje stanovnike.

Slovenski parlament i Hrvatski parlament u zajednički organizovanom potezu 22. 2. 1991. godine

donose odluku o preuzimanju kontrole nad ekonomijom i odbranom na vlastitom teritoriju. Oba

parlamenta također spominju mogućnost stvaranja neke buduće zajednice nezavisnih država.

SAO Krajina, koja je u međuvremenu osnovana iz zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like,

šest dana potom donosi rezoluciju kojom poziva na mirno odvajanje SAO Krajine od Hrvatske, a

ubrzo nakon toga počinje rat kada Srbi zauzimaju policijsku stanicu u Pakracu 22.2. 1991., a

hrvatske policijske snage ju u protivnapadu "oslobađaju" 2.3. 1991. Nakon toga, zavisno od

interpretacije, JNA interveniše da zaustavi ratne borbe ili da spasi lokalne srpske snage od

potpunog poraza.Početkom marta je održan sastanak u Karađorđevu između predsjednika

Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, na kome se dogovaralo o

podjeli Bosne i Hercegovine. Milošević je na tim pregovorima zahtijevao sve teritorije na kojima

su Srbi imali većinu. To je uključivalo npr. istočnu i zapadnu BiH. Tuđman i njegovo vođstvo su

tražili prvenstveno zapadnu Hercegovinu gdje su Hrvati imali većinu. Između takve proširene

Hrvatske i proširene Srbije bi trebala biti mala muslimanska državica.

Početak ratnih sukoba dovodi do narodne bune u Srbiji protiv Slobodana Miloševića i njegove

ratne politike tako da će masovne demonstracije 9. marta u Beogradu protiv Slobodana

Miloševića biti ugušene tek vojnom intervencijom JNA protiv demonstranata (što je JNA odbila

kada je isto ranije zatražila Vojvodina). Tadašnji republički predstavnici u Predsjedništvu SFRJ i

u Saveznoj vladi Ante Markovića odobrili su tada izvođenje vojske i tenkova radi gušenja

demonstracija u Beogradu. Istovremeno, javni protest 200 srpskih pisaca prolazi bez reakcije.

U reprizi glasanja od 9.1. jugoslovensko predsjedništvo 12. 3. 1991. glasa, rezultat je 4:4 (za i

protiv proglašenja ratnog stanja), nakon čega predstavnici JNA odlaze na "diplomatske misije" u

Sovjetski Savez, Veliku Britaniju i Francusku. Duboko razočaran glasanjem, Slobodan Milošević

izjavljuje na televiziji 15.3. 1991. da Jugoslavija više ne postoji.Istog dana svi članovi

46

predsjedništva pod njegovom kontrolom podnose ostavke (koje su kasnije povučene), a Srbija je

počela mobilizaciju vojno-policijskih snaga.

Čarke između hrvatskih i krajinskih snaga eskaliraju prilikom oružanog sukoba na Plitvicama

gdje su zabilježene ljudske žrtve na obje strane.Još veće krvoproliće je zabilježeno mjesec dana

kasnije prilikom neuspjelog pokušaja specijalnih snaga hrvatske policije da zauzmu krajinsko

uporište Borovo selo u blizini Vukovara. pri čemu su lokalnim srpskim stanovnicima pomogli

nacionalistički dobrovoljci iz Srbije. Nakon Borovog Sela Srbi iz Hrvatske na "nelegalnom"

referendumu 12.5. 1991. glasaju za ujedinjenje s Srbijom, a 86 % stanovnika Hrvatske izlazi na

referendum o nezavisnosti 19.5. 1991, a njih 94 % je glasalo za samostalnost i konfederaciju.

Izbor Stipe Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije koji je trebao biti automatski, bez

glasanja je blokiran 16.5. 1991. godine kada predstavnici republika i pokrajina pod kontrolom

Slobodana Miloševića glasaju protiv njega stvarajući tako novu ustavnu krizu, koja će biti

riješena tek 30.6. 1991. nakon intervencije velikih sila.Diplomatija SAD je Miloševiću dala

zeleno svjetlo za intervenciju u drugim republikama misijom Jamesa Bakera u Beogradu 2. juna

1991. godine. Baker je tada javno izjavio da vlada SAD ne priznaje nikakve secesije od

Jugoslavije.Ultimatum koji su Hrvatska i Slovenija dali "Jugoslaviji" radi sklapanja nove

zajednice država ističe 26.6. 1991. nakon čega JNA sljedećeg dana napada Sloveniju i tako

počinje desetodnevni rat koji završava njenim povlačenjem s slovenskog područja i

zamrzavanjem proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske na 3 mjeseca.

Pokušaj evropske zajednice uz čiju pomoć je do sada završen rat u Sloveniji i ustavna kriza oko

izbora Mesića za predsjednika predsjedništva Jugoslavije da se spriječi izbijanje rata u Hrvatskoj

biva 31.7. 1991. odbijen od Milana Babića predsjednika Krajine, a mjesec dana potom počinje

potpuni rat u Hrvatskoj nakon čega Makedonija 8.9. 1991. na referendumu izglasava suverenost,

a Slovenija i Hrvatska ju proglašavaju 8.10. 1991. nakon isteka tri mjeseca od sporazuma.

U tim ratnim okolnostima srpski parlament priznaje da se tamošnje stanovništvo i dalje protivi

ratu odbijanjem da odlazi u vojsku, to jest rat, tako da 100,000 osoba iz Srbije izbjegava odlazak

u vojsku , dok će kasnije veliki broj onih koji su se pojavili dezertirati, a Bosna i Hercegovina

otkriva da JNA naoružava bosanske Srbe u skladu s ratnim planom RAM što će potvrditi i

jugoslavenski premijer Ante Marković, dok će sve sumnje otkloniti izjave predsjednika

47

bosanskih Srba Radovana Karadžića. U nekoliko dana Sarajevo će biti gotovo i biti će 500,000

mrtvih, a u mjesec dana muslimani će biti uništeni u cijeloj Bosni i Hercegovini i mnogim

sličnim kojim je prekršeno obećanje dano od strane JNA predsjedniku Bosne i Hercegovine kao i

najveće bošnjačke stranke SDA Aliji Izetbegoviću u proljeće 1991. godine da u Bosni neće biti

rata.

Prva ratna godina završava ostavkama jugoslovenskog rukovodstva koje počinju s

jugoslovenskim predsjednikom predsjedništva Stjepanom Mesićem 6.12. 1991., pa je nastavljena

s Dragutinom Zelenovićem bivšim članom predsjedništva iz Vojvodine kojega je Slobodan

Milošević bio "unaprijedio" na poziciju srbijanskog premijera koje se Zelenović odriče 16.12.

1991., a završava ostavkom jugoslovenskog premijera Ante Markovića nakon otkrića da je

parlament izglasao ratni budžet, to jest 81 % državnog budžeta za sljedeću godinu usmjereno je

vojsci u doba kada se ratna dešavanja u SFRJ na području Hrvatske bliže svome kraju.Hrvatska s

jedne strane, a Jugoslavija to jest Srbija i Crna Gora s druge strane na katolički božić počinju

izdavanje vlastitog novog novca i to tako da dio starih novčanica završi u Bosni i Hercegovini.

U doba kada se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija službeno sastoji od još samo 3

republike (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija) međunarodna zajednica donosi odluku o

zabrani prodaje oružja svim državama na području bivše Jugoslavije čime će najviše biti oštećena

Bosna i Hercegovina, a Srbija dobiva dodatno još ekonomske sankcije. Upozorenje SAD-a u

Vijeću sigurnosti da se sprema srpska agresija na BiH prolazi bez međunarodne reakcije kao i

molbe Bosne i Hercegovine koja traži stvaranje budžeta iz kojeg bi se davale plate pripadnicima

JNA na njenom teritoriju (kako bi se kupila njihova lojalnost) i slanje mirovnih snaga kako bi se

spriječilo izbijanje novog rata. Odbijanjem tog prijedloga Bosne i Hercegovine završava 1991.

godina.

17. 1992- POČETAK RATA U BiH

48

Rat u Hrvatskoj privremeno završava 3.1. 1992. godine Sarajevskim primirjem na temelju koga

bi se između zaraćenih strana trebale rasporediti mirovne snageUNPROFOR-a. Dok se Bosna i

Hercegovina s jedne i Crna Gora s druge strane pripremaju za vlastite referendume za ostanak u

Jugoslaviji pobunjeni bosanski Srbi najavljuju proglašenje vlastite države u Bosni i Hercegovini

12.1. 1992 koja će se prostirati na području gdje su Srbi većina i gdje su Srbi manjina zbog

"genocida u Drugom svjetskom ratu", ako se proglasi

nezavisnost.

Bosanskohercegovački referendum za nezavisnost koji se vodi

po savjetu Evropske ekonomske zajednice 28.2 i 1.3. 1992.

godine dodatno podiže nacionalne tenzije u republici. Na

referendum izlazi 70 % stanovnika BiH,a njih 98 % daje glas za

nezavisnost. Prva reakcija na to postaju srpske barikade oko

bosanskohercegovačkih gradova koje će nakon par dana biti maknute. Predstavnici Srba su

izjavljivali da ako Jugoslavija ne može da bude građanska država, onda ne može ni jedna od

njenih nasljednih "pokrajina". Pokušaj zapadnoevropskih diplomata da Bosna i Hercegovina

postane nezavisna bez rata, poznat pod imenom Cutileiro-Carrington mirovni plan, propada

nakon što ga Alija Izetbegović nakon sastanka s Warrenom Zimmermannom američkim

ambasadorom u SFRJ odbija 28.3. 1992 ili ti 3 dana nakon prvih bitaka oko Bosanskog Broda

između lokalnog stanovništva pomognutog iz Hrvatske i srpskih pobunjenika u Bosni i

Hercegovini. 1. aprila 1992. godine kada srpska paravojska po naređenju Jovice Stanišića šefa

srbijanske tajne policije prolazi granicu između SFRJ republika Srbije i Bosne i Hercegovine

kako bi napala bosanskohercegovački grad Bijeljinu, a potom i ostale u dolini rijeke Drine.Do

službenog proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine dolazi 7.4. 1992., a istog dana

pobunjeni Srbi proglašavaju svoju nezavisnu Republiku Srpsku koja je u ratu s BiH. Do

službenog raspada SFRJ dolazi 27.4. 1992. godine kada Crna Gora i Srbija proglašavaju nastanak

nove države po imenu Savezna Rapublika Jugoslavija.Jedini ostatak bivše SFRJ postaje

"Jugoslovenska Narodna Armija" koja u Bosni i Hercegovini vodi osvajački rat protiv tamošnje

legalne vlade. Do 20.5. 1992 JNA će zajedno s srpskom paravojskom (naoružanom od JNA)

osvojiti 60 % državnog teritorija, a po riječima jugoslovenskog podpredsjednika ona će biti

"povučena" iz BiH 26.5. 1992.

Slika 16:

ZgradaparlamentaBosne i

Hercegovine u plamenu.

49

18. ZANIMLJIVOSTI

18.1. Prva, druga i treća

50

Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju

se i u ozbiljnoj historijskoj i politološkoj literaturi.Samo ime Jugoslavija označava "državu južnih

slavena". Službeno se to ime koristi od 1929., kada ranija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

nakon uvođenja šestojanuarske diktature, dobiva ime Kraljevina Jugoslavija. Državu pod

dinastijom Karađorđevića, koja je postojala od 1918. do 1941.(za pojedine države u tadašnjoj

međunarodnoj zajednici i do 1945.), nazivamo Prva Jugoslavija.Slijedila je još tzv. "Treća

Jugoslavija", državna zajednica Srbije i Crne Gore, koja je nosila naziv Savezna Republika

Jugoslavija od 1992. do 2003. godine, u iluzornom pokušaju da se prikaže kao neposredni

nasljednik Druge Jugoslavije. S obzirom na to da su četiri od šest država proglasile razdruživanje

iz SFRJ, taj pokušaj zadržavanja imena nije imao nikakvog temelja. Od godine 2003. državni

savez nosi ime "Državna zajednica Srbija i Crna Gora". Na referendumu održanom 21. svibnja

2006. 55,4% glasača u Crnoj Gori glasovalo je za osamostaljenje. Crna Gora je ubrzo proglasila

osamostaljenja, što je međunarodna zajednica, pa i Srbija, već u junu 2006. priznala.16

18.2. Četvrta Jugoslavija?

Neki autori čak govore o "četiri" Jugoslavije, a prema konceptima njene strukture, odnosno

ustavnog uređenja i koncepta.Dejan Jović, zagrebački politolog koji predaje u Škotskoj, u svojoj

doktorskoj disertaciji a kasnijoj knjizi "Jugoslavija - država koja je odumrla" spominje "prvu"

Jugoslaviju kao onu koja je u svom srcu imala ideju stvaranja jugoslavenske nacije, od 1918. do

1939.

"Druga" je bila 'sporazumska', od Sporazuma Cvetković-Maček 1939., kada je stvorena Banovina

Hrvatska. Time je priznata hrvatska posebnost, čime se odustalo od ideje stvaranja jedne nacije.

16http://hr.wikipedia.org/wiki/Socijalisti%C4%8Dka_Federativna_Republika_Jugoslavija#Zanimljivosti

51

"Treća" je bila Titova Jugoslavija, od 1944. do ustavnih izmjena krajem šezdesetih odnosno

početka sedamdesetih. Ona se temeljila na socijalizmu, ali i na jugoslavenstvu. Tito je, na

primjer, izjavljivao za sebe da je i Jugoslaven, i da se država ipak temelji na bratstvu i jedinstvu,

tj. ideji etničke sličnosti među njenim konstitutivnim narodima.Četvrta je Jugoslavija po Joviću

više Kardeljeva nego Titova. Ona slijedi koncept Ustava 1974., kojega je autor Edvard Kardelj, a

trajala je do 1990. i usvajanja novih ustava pojedinih republika SFRJ.

19. JOSIP BROZ TITO (Biografija)

Maršal Josip Broz Tito (Kumrovec, Austro-Ugarska, 7. maj 1892. — Ljubljana, SFRJ, 4. maj

1980.) je bio predsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije od 1953. do 1980.

godine. Bio je lider Komunističke partije Jugoslavije (kasnije Savez komunista Jugoslavije) od

1937. do 1980, vođa Narodnooslobodilačke borbe naroda

Jugoslavije od 1941. do 1945, a kasnije i vrhovni komandant

Oružanih snaga SFRJ. Jedan je od osnivača Pokreta

nesvrstanih.

U Bosni i Hercegovini Tito se smatra jednom od

najznačajnijih historijskih ličnosti, a glavna sarajevska ulica

nosi njegovo ime.

Rođen je kao jedno od sedmoro djece u braku Franje i Marije

Broz. Otac mu je bio Hrvat a majka Slovenka. Osnovnu školu

pohađao je u rodnom mjestu. Od 1907. u blizini Siska uči

bravarski zanat koji 1910. uspješno završava. U potrazi za poslom radio je u Ljubljani, Zagrebu,

Beču kao i Böhmenu. 1911. pronalazi posao u Mannheimskoj (Njemačka) fabricigasnih motora.

Od 1914. bori se na strani austrougarske vojske u Srbiji i na ruskom frontu u blizini Karpata. Bio

je u sastavu artiljerijskebaterije Honvédovog pješadijskog regimenta. Ruska carska vojska ga

zarobljava 1915, nakon izbijanja ruske revolucijeizlazi na slobodu. U Petrogradu pristupa

Crvenoj gardi. U aprilu 1941. Sile osovine (Bugarska, Njemačka, Italija i Mađarska) zauzimaju

Jugoslaviju. KPJ diže oružanu pobunu i prelazi u partizanski rat protiv agresora. Četnici (tzv.

Ravnogorski pokret Draže Mihajlovića) odane kralju i ustaše pod vodstvom Ante Pavelića se

Slika 17: Josip Broz Tito

52

bore također protiv partizana. 1942. Tito organizuje AVNOJ koji uvezuje sve grupe otpora.

AVNOJ je, budući da je kralj Petar II bio u londonskom egzilu, proglasio se predstavnikom

Jugoslavije.

Preminuo je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine. Njegova sahrana je okupila

mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta.

U to vrijeme pojavljuju se prve sumnje da li će njegovi nasljednici uspjeti da očuvaju Jugoslaviju

u kojoj je on uspješno suzbijao nacionalizam i održavao jedinstvo. Nažalost, te sumnje se

ostvaruju desetak godina nakon njegove smrti kada etničke podjele i konflikti dovode do krvavog

raspada Jugoslavije. Sahranjen je u Beogradu u mauzoleju nazvanom Kuća cvijeća. Njegova

sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji

su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik,

22 premijera, 47 ministara.Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored pape Ivana Pavla II

imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i

ambasadora.17

20. ZAKLJUČAK

Jugoslavija je bila među najrazvijenim zemljama u Europi, s velikim stepenom neovisnosti. Ne

želim stavljati akcenat na to ali moram naglasit da se ta Jugoslavija nije sviđala drugim svijetskim

silama.

Jugoslavija, kao novonastala zemlja, bila je trn u oku i kapitalistima i komunistima jer nije

prihvatila sheme ni jednih ni drugih. Naravno, nacionalizam je uz veliku pomoć vanjskih

"kulturnih, dobronamjernih" i bogatih prijatelja poharao tu zemlju.

17http://bs.wikipedia.org/wiki/Josip_Broz_Tito

53

U svim su se republikama počele osnivati stranke,tako da je njihov sveukupan broj iznosio

160,od kojih je 90% imalo karakteristike nacionalističkih i fašistickih stranaka.Suvišno je i

spominjati, da je stvaranje novih država, bilo forsirano izvana, najviše od Njemačke. Jugoslavija

je nakon Titove smrti, 4.5.1980., koji je shvatao sve te igre, vušla u ekonomsku krizu, te se

morala zadužiti kod "Međunarodnog monetarnog fonda."

Vanjski dug Jugoslavije koji je bio 2 milijarde dolara 1970. Do 1980., dug je iznosio 20 milijardi

dolara, što je predstavljalo preko četvrtinu nacionalne zarade, dok je otplata duga zauzimala

nekih 20% zarade od izvoza. Sve su ankete pokazale da je društvu bilo puno bolje u

socijalističkom sistemu! Nasa država danas tone u sve veće i veće dugove, sve smo rasprodali.

Raspadom Jugoslavije nastalo je 6 zemalja koje nisu ni blijeda sijenka države kao što je bila

Jugoslavija. Zar je vrijedno sve što se dešavalo kao rat, glad, ekonomske krize itd. radi

zadovoljavanja nečijih viših ciljeva. Zašto je trebalo razrušit bratstvo i jedinstvo države koja je

bila među vodećim zemljama u Europi ?

Gdje bi danas bila ta država ?

54

21. LITERATURA

http://bs.wikipedia.org/wiki/

http://hr.wikipedia.org/wiki/

Srđa Popović „Raspad Jugoslavije“

POPIS SLIKA

Slika 1: Grb kraljevine Jugoslavije ...................................................................................... 5

Slika 2: Krfska dekleracija(prvi list) .................................................................................... 6

Slika 3: Nikola Pašić (najuticajniji političar u svom vremenu) ................................................ 8

Slika 4: Atentat u Narodnoj skupštini ................................................................................. 10

Slika 5: Kralj Aleksandar I ............................................................................................... 12

Slika 6: Vladko Maček ..................................................................................................... 13

Slika 7: Ante Trumbić ...................................................................................................... 14

Slika 8: Mile Budak (vođa HSP-a) ..................................................................................... 15

Slika 9: Etnički sastav Jugoslavije 1991.god. ...................................................................... 20

Slika 10: Tablica demografskih promjena Jugoslavije od 1961. ............................................ 23

Slika 11: Podijela na oblasti u Kraljevini SHS .................................................................... 29

Slika 12: Banovine Kraljevine Jugoslavije .......................................................................... 32

Slika 13: Države nakon raspada SFRJ ............................................................................... 37

Slika14: „Opet smo pred bitkama i u bitkama.One nisu oružane,

madanitakvejošnisuisključene.“ ......................................................................................... 38

Slika 15: Tenkovi JNA na Kosovu 1981. ............................................................................. 41

Slika 16: ZgradaparlamentaBosne i Hercegovine u plamenu. ............................................... 48

Slika 17: Josip Broz Tito .................................................................................................. 51

55

POPIS TABELA

Tabela 1: Popis stanovništva po republikama .................................................................... 21

Tabela 2: Etnički sastav stanovništva ................................................................................ 22