5.

“NAJKRVAVIJA RUKA ISTOČNE BOSNE”    ZAPALILA I BEBU OD DVA DANA

Višegradski zločinci (Milan i Sredoje Lukić, Mitar Vasiljević, Boban Šimšić,Nenad Tanasković…) 

Bio je februar 1992. godine kad Mile i Kata Lukić sa kćerkom Draginjom napustiše rodno selo Rujište kod Višegrada i bez ikakvog objašnjenja odseliše se za Srbiju.

-Ovo ne sluti dobru-govorile su neke njihove komšije Muslimani iz obližnjeg sela Kamenica.Mile i Kata su pored kćerke Draginje izrodili još trojicu sinova: Milana, Gojka i Novicu.Gojko je već jedno izvjesno vrijeme živio i radio u Beogradu, dok su Milan i Novica s povremenim kraćim odlascima, uglavnom boravili u selu.Milan je povremeno odlazio u Obrenovac ili na kraći rad na crno u Njemačku i Švajcarsku. Kata je inače bila iz čuvene četničke porodice Ivanović.Njen otac Neđo  sa rođakom Božom Ivanovićem počini mnoge zločine nad višegradskim Muslimanima u Drugom svjetskom ratu.Opsjednuta ocem Neđom, Kata je udajom za Mileta odgajala djecu svakodnevnim uspavankama u kojim ih je uspavljivala pričom “koliko im je i gdje đed Neđo pokl’o Turaka. ”Nije ni čudo što će sin Milan tokom 1992. godine, čak nadmašiti svog đeda i pretplatiti se na zvjerstva.U tome će mu svesrdno pomagati bliži rođak Sredoje Lukić, bivši milicioner u Višegradu, koji je jedno vrijeme radio i u stanici milicije Srednje kod Ilijaša.Bivše kolege koji su u Srednjem radili zajedno sa Sredojem sjećaju ga se kao arogantno-seljačkog tipa, ali niko nije ni u snu mogao pomisliti da će on izrasti u takvog monstruma.Sredoje je bio sin Đorđa i Mitre Lukić, a za njegovog oca kažu da je važio za omiljenog čovjeka u Višegradskoj Župi, miroljubljivog šaljivđiju.Sredojeva braća Slavko i Radenko su uglavnom bili poznati kao dobri radnici.Prvi je živio u Srbiji,  a drugi u Višegradu.Imao je dvije sestre Savku i Slavojku.Savka se na nekoliko godina prije rata udala za Muslimana iz Sandžaka,  što je tada bio ogroman šamar za porodicu Lukić jer su Lukići stara četnička porodica kojoj su pripadali Petar i Milorad Lukić zločinci iz Drugog svjetskog rata.Savkina udaja za Sandžakliju će po mnogima natjerati i Sredoja da postane zločinac.Mnogi koji su poznavali ovog “milicionera” smatraju da je  na takav način odlučio “da spere ljagu” koju je Lukićima nanijela Savka.Ubijajući višegradske Muslimane, Sredoje je htio dokazati lojalnost staroj familijarnoj četničkoj tradiciji.Njihovom zločinačkom štabu, početkom rata će se priključiti i i blizak porodični prijatelj Mitar Vasiljević,  poznati višegradski konobar preduzeća ''Panos'' koje je imalo više svojih objekata.Vasiljević je konobarisao u višegradskom hotelu, u restoranu ''Panos'' u birtiji ''Mezalin'' zvanoj ''Čadža'' .Bio je, kao i Lukići,  iz stare četničke porodice koja je u vremenu komunizma uživala sve povlasti. Mitar je  bliži rod poznatog četničkog komandanta iz Drugog svjetskog rata, majora  Dragiše Vasiljevića, komandanta Višegradske četničke brigade, koji je ubijen 13. marta 1946. godine, poslije kraćeg obračuna sa UDBOM u akciji u kojoj je uhapšen četnički  đeneral Draža Mihailović na Bijelim brdima  na putu između Višegrada i Priboja.Vasiljević je bio Dražin pratilac koji je ostao do zadnjeg trenutka skrivanja uz njega i svoju odanost četničkom vođi platio i glavom.6. aprila 1992.god. jedinice JNA na čelu sa kapetanom Borkom Glavinićem započele su artiljerijsko bombardovanje Višegrada, a naročito muslimanskih dijelova grada i obližnjih muslimanskih sela. Grupa bosanskih muslimana iz prigradskog sela Dušće na čelu sa Muratom Šabanovićem uzela je nekoliko Srba za taoce i preuzela je kontrolu nad

hidrocentralom, prijeteći da će je dići u vazduh. Milioni ljudi su slušali glas očajnika Murata Šabanovića, koji je iskreno  nagovijestio pokolje nad Muslimanima, koji su se u narednom periodu desili u istočnoj Bosni, kao i na području cijele BiH. Cijela BiH se našla u neviđenoj panici slušajući kako general JNA Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti moli Murata „da ne pušta vodu“.Pored Kukanjca u ovaj dramatični događaj uključuje se i predsjednik BiH Alija Izetbegović apelujući na Murata da ne učini nešto zbog čega bi stradao nedužni narod.

-I danas ispaštam zbog toga što sam napravio 11.aprila 1992. godine kad sam Kukanjcu opsovao majku.Čak su me moji mještani optužili da želim rat, a već su se bili desili pokolji u Bijeljini, Ravnom, Trebinju...Digao sam taj dan ustanak u Bosni i 50 hiljada ljudi se javilo da brani Bosnu.Mostovi na Drini i brana koji su bili minirani, razminirani su po direktivi iz Sarajeva.Na lice mjesta su došli Sulejman Vranj, Kemo Karišik i moj brat Avdija Šabanović.Tad sam ih trebao poubijati.Najteži dan mog života je bio kad su razminirani mostovi na Drini, a zbog čega to je veća politika.Da nije to urađeno, totalno drugačije bi se stvari odvijale na Drini kad je u pitanju naša borba i puno manje bi bilo zločina  nad Muslimanima.Ja sam  htio srušiti branu i da sam bogdo, bilo bi manje mrtvih glava.Vidiš suđenja u Hagu, za 5-6000 hiljada muslimanskih glava dobiju pet, šest godina.Šta bi falilo da sam ja dobio 20 godina, bar bi spasio narod.Dževad Kos,načelnik personalne brigade 81.divizije u Goraždu je napravio sabotažu ,tako što je zatvorio branu i spriječio me da je ne pustim i ne poplavim sve nizvodno, pa i Beograd.Tu su mu pomogli dispečeri Nijaz Jašarević i Asim Omerović, ljudi u koje sam imao neograničeno povjerenje da će mi pomoći pri planu.Kad sam vidio da su napravili sabotažu jer su se klapne automatski zatvarale,vratio sam se sam na branu, ali više nisam imao tehničkog osoblja da je pustim. Narod su tada vratili u Višegrad, proglasili su radnu obavezu, a mene proglasili neuračunljivim.Većina vraćenog naroda su četnici poklali.Odlično sam poznavao ratne zvijeri Sredoja i Milana Lukić. Kad je Sredoje htio da napravi SAO Hercegovinu ja sam ga zarobio, ošiš'o i istjerao iz MUP-a.To je snimila tadašnja TV Beograd, a brzo je razmijenjen.Milan Lukić je jednom prilikom dobio zadatak da prati jednu četničku tenkovsku kolonu koja je kroz Višegrad išla na Dubrovnik.Presreli smo ih, tenkiste ošišali, a Milana bacili sa prve kule mosta Mehemed paše Sokolovića u Drinu.Uspio se izvući i pobjeći nam u selo Ruište -priča Murat Šabanović.

12. aprila 1992.god. nakon što se Murat Šabanović povukao, specijalna jedinica JNA ponovo je zauzela branu. Sljedećeg dana, jedinice Užičkog korpusa JNA pod komandom pukovnika Dragoljuba Ojdanića ušle su u Višegrad, i pozicionirale su svoje snage na strateškim visovima oko grada. Stanovništvo, koje je do tada napustilo grad i otišlo za Goražde, vratilo se kućama.-Mi, Muslimani, ne bismo bili to što jesmo da pamtimo.Brzo zaboravismo da su četnici u Višegradu, te počesmo preko institucija Foruma građana i drugih pozivati izbjeglo stanovništvo da se vrati, da je Užički korpus garant sigurnosti svakog građanina.Oko, 20-tog aprila džabnim autobusima ispred Sportske dvorane Goražde krenuo je povratak Višegrađana u Višegrad na klanje-kaže Ahmed Sejdić, komandant 1.Slavne višegradske brigade Armije BiH.

Advija Žiga, predsjednica Udruženja porodica nestalih "Višegrad '92" o kobnom povratku izbjeglih Višegrađana u Goražde kaže;

 “Svi su mislili da će Murat ako minira branu potopiti Višegrad. U strahu da ne dođe do toga, muslimansko stanovništvo je izbjeglo prema Goraždu a srpsko stanovništvo je

bježalo prema Užicu. Međutim, od toga nije bilo ništa. Muslimani koji su otišli prema Goraždu bili su dva do tri dana u Goraždu kada je Jugoslovenska armija iz Višegrada uputila poziv da se ljudi slobodno mogu vratiti, da im ni dlaka s glave neće faliti, da se vrate na radna mjesta i ako se ne vrate u roku od 24 sata, izgubiće posao. U tim satima, dok su preko Radio Užica i Radio Goražda pozivali u Višegrad da se vrate, u Goraždu je osnovan forum za povratak Višegrađana. U tom forumu su bili rahmetli Ohranović Esad,(poginuo u oborenom  helikopteru od strane srpske vojske u Lukama-Bare kod Goražde 22.08.1995.godine op.A.H.),  Ismet Šepo i Šaha Šuško koja je najodgovornija za povratak izbjeglih ljudi iz Goražda  u Višegrad. Devedeset odsto Višegrađana koji su izbjegli  - vratili su se u Višegrad, gdje su uglavnom mučki ubijeni.” Situacija u Višegradu je bila relativno mirna sve do krata aprila i prve dvije nedjelje maja mjeseca.19. maja 1992.god. jedinice Užičkog korpusa povukle su se iz grada. Lokalni Srbi formirali su srpsku opštinu Višegrad i preuzeli kontrolu nad opštinskim prostorijama. Ubrzo zatim, lokalni Srbi, policija i paravojne formacije počele su kampanja etničkog čišćenja tokom rata u Bosni, sa namjerom da grad u potpunosti očiste od muslimanskog stanovništva.Srpske snage napale su i uništile više muslimanskih sela.Veliki broj Muslimana u samom gradu je ubijen. Kada su počeli početkom maja sa ubijanjem, prvo su birali intelektualce a poslije su počeli ubijati sve redom. Leševi ubijenih muslimanskih muškaraca, žena i djece, bacani su u rijeku Drinu. Srpske snage sprovele su sistematsko pljačkanje i uništavanje muslimanskih kuća i sela. Obje gradske džamije su u potpunosti uništene.Mnogi Muslimani koji nisu odmah ubijeni, bili su zadržani na različitim lokacijama u gradu, kao i u nekadašnjim vojnim barakama u Uzamnici (5 kilometara izvan Višegrada) i u hotelu Vilina Vlas. Muslimanski taoci u Uzamnici bili su izloženi nehumanom tretmanu, uključujući redovno batinanje, mučenje i prinudni rad.Milan Lukić organizovao je paravojnu formaciju sastavljenu od lokalnog stanovništva, poznatu po različitim nazivima kao što su Beli orlovi, Osvetnici ili Vukovi. Ova paravojna formacija bila je povezana da višegradskom policijom i srpskim vojnim jedinicama. Formacija je počinila više ratnih zločina u blizini Višegrada i odigrala je značajnu ulogu u etničkom čišćenju grada i njegove okoline od muslimanskog stanovništva. Više od 13.000 Muslimana prisilno je uklonjeno ili ubijeno u Višegradu u proljeće i ljeto 1992. godine. “Ja sam Milan Lukić, imam 25 godina i došao sam da koljem Muslimane”, tako se monstrum predstavio Mirsadi Kahriman, svjedokinji haške optužbe, kada su se u maju 1992. godine sreli na višegradskom mostu. Nakon toga, svjedokinja je Milana i Sredoja Lukića vidjela u još nekoliko prilika a dva puta je, tvrdi, prisustvovala ubistvima i drugim zločinima koje su počinili. Mirsada Kahriman je u proljeće 1992. godine živjela u selu Dušće u okolini Višegrada i bila je prva komšinica Behije Zukić. Svedokinja tvrdi da su dvojica optuženih tri puta dolazili u kuću njene komšinice i da ju je Milan Lukić 18. maja 1992. ubio hicem iz automatske puške. Potom je prisvojio vozilo ubijene – “pasat” crvene boje - koji je vozio prilikom izvršenja zločina za koje se tereti. 14. i 27.juna 1992. godine Milan Lukić je sa svojom grupom u dvije kuće, u Pionirskoj ulici  i naselju Bikavac žive spalio 140 muslimanskih žena i djece. 14. juna 1992, zatvorili su u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, oko 64 muslimanskih žena i djece, izbjeglih iz obližnjeg sela Koritnik, a zatim ih žive spalili. Sve koji su pokušali da pobjegnu kroz prozore, ubijali su hicima iz automatskog oružja. Među žrtvama je bila i beba stara samo dva dana koja još nije bila dobila ni ime, dijete Senada Kurspahića.U Pionirskoj ulici su ubijeni: 

1. Ajanović  Mula  stara oko 75 godina2. Jasarević  Hajra  stara oko 35 godina3. Jasarević  Meho  star oko 42 godine4. Jasarević  Mujo  star oko 47 godina5. Kurspahić  Aiša  stara oko 20 godina

6. Kurspahić  Aiša  stara oko 49 godina7. Kurspahić  Aida  stara oko 12 godina8. Kurspahić  Ajka  dob nepoznata9. Kurspahić  Alija  star oko 55 godina10. Kurspahić  Almir  star oko 10 godina11. Kurspahić  Aner  star oko 6 godina12. Kurspahić  - djevojčica stara 2 dana13. Kurspahić  Becar star oko 52 godine14. Kurspahić  Bisera  stara oko 50 godina15. Kurspahić Bula  stara oko 58 godina16. Kurspahić  Džheva  stara oko 22 godine17. Kurspahić  Enesa  stara oko 2 godine18. Kurspahić  Hajrija  stara oko 60 godina19. Kurspahić  Halida  stara oko 10 godina20. Kurspahić  Hana  stara oko 30 godina21. Kurspahić Hasan  star oko 50 godina22. Kurspahić  Hata  stara oko 68 godina23. Kurspahić  Ifeta  stara oko 17 godina24. Kurspahić  Igabala  stara oko 58 godina25. Kurspahić  Ismet  star oko 3 godine26. Kurspahić  Ismeta  stara oko 26 godina27. Kurspahić  Latifa  stara oko 23 godina28. Kurspahić  Lejla  stara oko 4 godine29. Kurspahić  Maida  djevojčica30. Kurspahić  Medina  stara oko 28 godina31. Kurspahić  Medo  star oko 50 godina32. Kurspahić  Mejra  stara oko 47 godina33. Kurspahić  Meva  stara oko 45 godina34. Kurspahić  Mina  stara oko 20 godina35. Kurspahić  Mirela  stara oko 3 godine36. Kurspahić  Mujesira  rođena 1957.37. Kurspahić  Munevera  stara oko 20 godina38. Kurspahić  Munira  stara oko 50 godina39. Kurspahić  Osman  star oko 67 godina40. Kurspahić  Pasana ili Pasija  stara oko 56 godina41. Kurspahić  Ramiza  stara oko 20 godina42. Kurspahić  Sabiha  stara oko 14 godina43. Kurspahić  Sadeta  stara oko 18 godina44. Kurspahić  Safa  stara oko 50 godina45. Kurspahić  Šaha  stara oko 70 godina46. Kurspahić  Sajma  stara oko 20 godina47. Kurspahić  Šejla stara oko 2 godine48. Kurspahić  Seniha  stara oko 9 godina49. Kurspahić  Sumbula  stara oko 62 godine50. Kurspahić  Vahid  star oko 8 godina

51. Memišević Fazila  stara oko 54 godine52. Memišević Redžo  star oko 57 godina53. Šehić Faruk  star oko 12 godina54.Šehić Haraga  dob nepoznata55. Šehić Kada  stara oko 39 godina56. Velić  Nurka  stara oko 70 godina57. Velić  Tima  stara oko 35 godina58. Vila Jasmina  stara oko 20 godina

 

Muhamed Šehić, kome je Milan Lukic zapalio majku i brata, prisjeća se stravičnog svjedočenja svog djeda, jednog od rijetkih preživjelih. 14. juna 1992. godine, u napuštenoj muslimanskoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu, Milan Lukić je zaključao i zapalio 65 žena, djece i staraca. Medu rijetkim preživjelima bio je i starac Hasib Kurspahić, koji je o ovom zločinu upoznao i haške istražitelje. Hasibov unuk Muhamed Šehić, kome je Milan Lukić zapalio majku i brata, prisjeća se stravičnog djedovog svjedočenja:  „Moj dedo je bio u toj kući u kojoj su zapaljena 64 čovjeka. Lično, svojim rukama, Milan Lukić je zapalio tu kuću u kojoj je bilo žena, djece, staraca. Apsolutno su tu, u toj kući, bili samo civili.“  Milana Lukića Muhamed poznaje još od školskih dana, dok su zajedno išli na zanat. Na stratište, kaže Muhamed, Lukić je Muslimane doveo na prevaru: „Jedno cijelo selo Kurspahića, isključivo muslimansko selo, i još par Muslimana koji su se zadesili na cesti, sveukupno njih 65-ero, Milan Lukić je, u dogovoru sa Crvenim krstom opštine Višegrad, pozvao pod izgovorom da će ih prebaciti na slobodnu teritoriju BiH, da bi im kasnije kazali kako se taj autobus pokvario, te da moraju spavati u napuštenim muslimanskim kućama. Oni su se rasporedili u četiri - pet kuća, da bi negdje iza ponoći došao Lukić i rekao da svi moraju u jednu kuću radi njihove bezbijednosti.“ „Sve su se žene morale skinuti do gola, skinuto im zlato, prstenje, uzet novac, sve je Lukić pokupio. Izvedene su mlade žene pa silovane. Onda ih je sve zatvorio u jednu kuću i svojim rukama je zoljom pogodio tu kuću. Onda se ona zapalila. Pucali su. Moj brat je imao 12 godina. Zvao se Faruk Šehić. On je iskočio kroz prozor i neko ga je ubio. I nije izašao živ.“ Reputaciju hladnokrvnog ubice, Lukić je, kaže Muhamed Šehić, stekao nekoliko dana nakon što se iz Srbije vratio u rodni Višegrad.  „Neka četverica, peterica došla su u Višegrad, naoružani do zuba. Odmah su počeli klati, ubijati, „dokazivati“ se. Na čelu je, naravno, bio on, Milan Lukić. Odmah, za dan - dva je stekao tu „slavu“ glavnog koljača. Prve te zaklane ljude ja ne znam, kažu da je tu i neka žena, Bahra, kažu na ulici ih je zaklao. I tako je to počelo.“ Zehra Turjančanin je preživjela pakao koji se desio na Bikavcu u kući Mehe Aljića, kada je Milan Lukić 27.juna 1992. godine zapalio 72.ljudi. U predvečerje kobnog dana pred njenu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala “nacionalistička” muzika dovezao se Milan Lukić sa grupom vojnika. U kući su se nalazile još i njena majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom, te komšinica i njena maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su “organizovali konvoj za Bajnu baštu”, sproveli u kuću Mehe Aljića.

-Tog dana, ti monstrumi su mene, sa još 72 osobe, od kojih su veći dio bile mlade majke sa djecom (bilo je desetoro djece do dvije godine starosti), zatvorili u jednu kuću. Na balkonska vrata su sa susjedne kuće donijeli garažna vrata i dobro zakovali tako da niko ne bi mogao na njih da izađe. Opkolili su kuću i počeli pucati po njoj. Mi smo se uz vrisku bacali na pod, jedni preko drugih, čekajući svakog trena kada će nas metak

pogoditi. Većinom su bile mlade žene sa djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Zlikovci su pucali sve dok su imali municije u oružju, a onda su u kuću ubacili neki prah koji nas je štipao za grlo i nismo mogli normalno da dišemo. Nakon toga su ubacili nekoliko bombi od kojih je dosta svijeta razneseno u paramparčad. Ja sam stala u dovratak između dnevne sobe i niše tako da sam do tada bila čitava, ništa mi se nije dogodilo. Svud oko mene čula se vriska i jauci onih koji su umirali pred mojim očima. Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula.Vidjela sam jedno dijete koje je vuklo za ruku svoju mrtvu majku nadajući se da će ona ustati. Tada sam čula kako školski drug moga brata Dževada, Lukić Milan, govori da je vrijeme da nas zapale. Prišao je kući i zapalio je. Tada je nastao pravi pakao, živi ljudi su gorjeli kao stoka, svuda okolo se osjećao smrad izgorjelog ljudskog tjela. Te užasne slike zemaljskog pakla progoniće me cijelog mog života”, ispričala je  Zehra.Kazala je kako je pravo čudo da je uspjela pobjeći iz tog užasa, kroz mali otvor na zaglavljenim garažnim vratima. Kada je plamen zahvatio i njenu odjeću Zehra se sa sestrom Aidom uspjela probiti do ulaznih vrata, ali su ona spolja bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra Aida ostala i izgorjela u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju. “Potrčala sam prema šumi, a oni su mi vikali da stanem. Svaki tren sam očekivala da će zapucati na mene, no to nisu učinili vjerovatno zato što nakon ove pucnjave po kući nisu ponovo punili oružje.

Svi su izgorjeli. Svi do jednog. Među njima je i sedam članova moje familije. Izgorjela je moja majka, dvije sestre, dvoje djece od jedne sestre (dječak od dvije godine i djevojčica od šest godina), zatim snaha i njen sin od sedam godina.U jedne komšinice Šuhre izgorjelo je dijete koje nije imalo ni godinu dana. ”

Iz kuće je Zehra pobjegla u šumu, u Mejdan, gdje se sakrila u grmlje. “Osjećala sam užasne bolove jer su mi lice i ruke skroz izgorjeli. U velikom strahu da me tu ne nađu i u velikoj patnji sam dočekala veče, pa sam otišla do Bikavca i govorila narodu da bježi jer oni nisu imali pojma šta se dešava. Otišla sam do kuće svoje rodice i pokucala na vrata. Kada me je ugledala, vrisnula je od straha i užasa jer je moje lice bilo jedna bezoblična izgorjela masa i sva sam smrdila na izgorjelo meso, da sam se sama sebi gadila. Nije mogla da me prepozna. Rekla sam im da bježe ako ne žele da im se desi isto što i meni i onim ljudima što su umrli u najvećim mukama. Spremili smo se i u najvećoj tišini krenuli u neizvjesnu noć. Da bi pobjegli sa Bikavca, morali smo se provlačiti na samo pedeset metara od četničkih položaja, čučeči i puzeći, a djeci su morali zavezati usta da se ne bi javila. Kad smo izašli sa Bikavca, ja sam otišla prema njihovoj komandi da me ubiju jer takva nisam bila u stanju da bježim, mogao je još samo neko da nastrada zbog mene”, govorila je Zehra.Ona je potom odista otišla do komande gdje su bila dva stražara i molila ih da je ubiju, rekavši, iz straha, da joj je eksplodirala plinska boca i da je tako izgorjela. Zehru je potom jedan, mlađi od dvojice stražara odveo kod jedne stare žene, koja ju je njegovala 11 dana. -Dvaneastog dana mladić mi je rekao da moram da se sakrijem jer su čuli za mene i da me traže. Ja i baba smo to veče izašle iz kuće i sakrile se u jednu straćaru i tu ostale četiri dana. Tek tada mi se javila divlja želja da živim i da se borim za život. Do tada sam bila bezvoljna i bilo mi je svejedno šta će biti sa mnom. Petog dana u tu kućicu je došao moj brat da me izvede iz Višegrada. On je sa još 15 naoružanih ljudi izvukao sa Bikavca i okoline oko 750 osoba”, kazivala je Zehra.

Iz Višegrada su bježali pet dana, provlačeći se noću ispred četničkih položaja, u apsolutnoj tišini, često puzeći.Veći dio puta su me morali vući sa sobom jer sam bila na

izmaku snage. Gladni, iznureni, poslije pet dana pješačenja, stigli smo u Međeđu. Mene su smjestili u jednu kuću gdje me prihvatio Haso Ajanović i preuzeo na sebe obavezu da me liječi. Tri je sata čistio moje rane, koje su već bile pune crva, a poslije mi je pravio nekakve mehleme za opekotine i oblagao mi je rane njima.

Kad su se stvorili uslovi da možemo ići dalje, krenuli smo u Goražde… Pored Milana, zločine su činili konobar Mitar Vasiljević, taksist Mile Joksimović, dr. Radomir Vasiljević, pa Sekulići - Dragan, Dragomir, Mirko i Igor, pa samozvani “vojvoda” Momir Savić, Miladin Savić, Dragan Savić, Mladen Marković, Nenad Tanasković, Vidoje Andrić, milicioner Dragan Tomić, Boško Durić, a pogotovo bih pomenula moje profesore Ristu Perišića, Žarka Krsmanovića i Mirka Joksimovića. Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom, rekla je Zehra Turjačanin, koja je svoj iskaz na haškom suđenju Milanu i Sredoju i Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, je pronašla “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji da zaboravi sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.

 -Svuda se vidi rijeka, nije to rijeka.To je Drina.Koliko je na svijetu mora i koliko su ta mora požderala ljudi, više ih je Drina požderala sama-reče 2007. godine u jednom intervjuu genijalni književnik Abdulah Sidran.Milan je posebno uživao da ubija Muslimane na ćupriji Mehmed paše Sokolovića. Muslimani Višegrada, koji su preživjeli Lukićeve zločine, kažu da je u Višegradu najveća ”vodena grobnica” , tj. rijeka Drina. Drina je i u ovom ratu bila najveća grobnica Muslimana- Bošnjaka.Ubijena tijela  ponovo je Drina nosila nizvodno.Nešto tih tijela izvađena su iz Drine u rejonu Slapa kod Žepe. Stanovnici Žepe su ta tijela vadili iz rijeke i sahranjivali na lokalitetu Slap. Odatle  je ekshumirano 133 tijela. Takođe,  62 tijela sa lokaliteta Kurtalići, ekshumirana su iz korita jezera Peručac. Poznato je da je direkotor Hidrocentrale Peručac u Bajinoj bašti javno zamolio višegradske četnike da ne bacaju tijela ubijenih Muslimana u Drinu jer zbog toga dolazi do začepljenja turbine i da mu je skoro onemogučen rad hidrocentrale.

- Mi smo mogli da ih vidimo na jedan kilometer, kada kolaze leševi Drinom. Fatali smo, otprilike, po čet'ri, pet leševa za jedan čamac, na drvenim kukama smo zakucali, na eksere . A ostale koje nije moglo, četiri, pet, ostali su prolazili dolje, dalje išli su prema Paočići. Izvađene leševe smo čamcom vozili uz  rijeku Žepu. Išli smo, sve se veslalo rijekom Žepom do same obale gore, do same grobnice, zapravo, gdje su se sahranjivali leševi. Prolazili su leševi danju i noću. Noću se nije vidjelo. Prošlo je sigurno dosta više leševa noću i 500, 600 Drinom je došlo. Kad jednom kiša udarila velika i kada je Drina nabujala, onda je išlo po 20, 30 leševa jedan za drugim, a tih 20, 30 mi smo mogli uspjeti sa tim jednim čamcem i jedan je bio hrabar i on je mogo četiri, pet leševa, a ono sve je prolazilo-izjavio je haški svjedok Mevsud Poljo, čovjek koji je u Slapu kod Žepe izvlačio tijela unakaženih Višegrađana koje je Lukić i zločinačka bratija bacala u Drinu u Višegradu.10. juna 1992.god. hicima je Lukić koji se kretao sa crnim šeširom na glavi, naoružan puškomitraljezom M-52 usmrtio sedam Muslimana, Nusreta Aljoševića, Nedžada Bektaša, Mušana Čančara, Ibrišima Memiševića, Hameda Osmanagića, Lutvu Tvrtkovića i Sabahudina Velagića, radnike fabrike nameštaja Varda, na obali rijeke u blizini fabrike. Očevidac odvođenja sedmorice Muslimana iz višegradske fabrike Varda, koji je u Hagu  dao iskaz sa zaštitom lika i glasa i pseudonimom VG-17, prvi je svedok koji je na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću govorio o ubistvu radnika ove fabrike. Svjedok je, skriven u dvorištu fabrike, vidio “čovjeka za koga je kasnije saznao da je Milan Lukić”, kako izvodi sedmoricu radnika iz jednog dijela fabrike. Odvojio je prvo trojicu i poveo ih ka obali Drine, zagrlivši Nedžada Bektaša. Potom su se čuli pucnji i Milan se ubrzo vratio u fabriku po

preostalu četvoricu, nakon čega su se ponovo čuli pucnji. Milan Lukić i njegov saučesnik su se potom vratili u dvorište fabrike, sjeli u automobil i otišli. Optužnica tereti Milana Lukića da je sa saučesnikom izveo sedam bosanskih Muslimana iz fabrike i strijeljao ih na obali Drine. Milan je nekim od preživjelih Muslimana Višegrada tokom ljeta 1992. godine za određen finansijski iznos i zlato ponudio siguran prolaz do Olova. Na pola puta, autobusi sa putnicima su zaustavljeni, a putnicima je naređeno da izaću iz vozila i počnu da bježe. Srpski vojnici pod Lukićevom komandom otvorili su vatru u leđa civila koji su trčali. Samo je jedan preživio. Ubijeno je  85 muškaraca, žena i djece. Dana 25. Jula 1992. godine Lukići  zajedno u grupi od oko 10 pripadnika srpske vojske i policije učestvuju  u napadu na selo Velji Lug i u tom napadu ubijaju Medihu, Latifu, Ameli i Raziju Ahmetspahić, Sućeska Fatu, Aljić Safeta, Smailu Memišević, a više desetina civila Muslimana, međju kojima žene, djecu i muškarce odveli su i   zatvorili u prostorije O.Š. “Hasan Veletovac”. U noći 28. Juna 1992.godine  usmrtili su Šabanović Ibru, civila kojeg su iz velike prostorije u kojoj je bio protivzakonito zatvoren sa ostalim civilima izveli u hodnik, a zatim ga Milan Lukić nožem zaklao, dok ga je Šimšić Boban (za zločine u Višegradu, 14.avgusta 2007 osuđen na 14. godina zatvora op.A.H. ) držao za glavu, a zatim njegovu odsječenu glavu ubacili među ostale zatvorene civile. 22. oktobra 1992, Milan Lukić je zaustavio autobus u kojem se nalazila  grupa Muslimana i Srba iz sela Sjeverin, opština Priboj, tadašnja Jugoslavija, na njihovom putu na posao u Priboju.Radnici, koji već nekoliko mjeseci nisu radili, dobili su poziv da dođu u Priboj po plate.Posljednju platu nikad nisu naplatili. Autobus Društvenog preduzeća “Raketa” iz Užica, koji je saobraćao na relaciji Priboj-Rudo, kojim je upravljao vozač Velisav Stojkanović, nakratko je prešao granicu i ušao u istočnu Bosnu kod  sela Mioče u opštini Rudo. Muslimanski putnici su kod spaljene kafane "Amfora", bili istjerani iz autobusa; putnicima srpske nacionalnosti dozvoljeno je da nastave put prema Priboju.Dječak Admir Đikić jedini je Musliman koji nije izveden iz autobusa, zato jer je sjedio kod Dese i Ilije Kitić, bračnog para, a Lukićeve zvijeri su mislile da je on njihovo dijete. Oteti putnici muslimanske nacionalnosti (15 muškaraca i 1 žena) utovareni su u kamion. Tokom vožnje preko Bijelih brda (mjesto gdje je nakon Drugog svjetskog rata uhvaćen Draža Mihailović) tučeni su i natjerani da pjevaju srpske nacionalističke pesme.U jednom momentu se pokvario kamion kojim su vozili otete Muslimane .Nakon izvjesnog vremena zaustavili su kamion kojim je upravljao Miloje Udovičić, ugostitelj iz Priboja,   koji je naišao tim putem.Lukić je Udovičića natjerao da zakači kamion u kojem su se nalazili oteti iz Sjeverina  i preko Dobruna prevezli otete ljude u Višegrad. Po dolasku u Višegrad, odvedeni su u hotel Vilina vlas gdje su dalje mučeni, a zatim su odvedeni do obale rijeke Drine, gdje su ubijeni vatrom iz automatskog oružja. Preživjelima su prerezani grkljani, a njihova tijela su bačena u rijeku.Ovom neviđenom masakru  je prisustvovao veći broj Srba opštine  Višegrad.Monstrumi su napravili desetak , zastrašujuće-potresnih fotografija mučenja Muslimana Sjeverina u hotelu Vilina vlas.Ratko Mladić je tih dana došao u Priboj, gdje je u razgovoru sa prvim ljudima ovog grada rekao »da vojska Republike Srpske nema veze sa tim  i da je za otmicu saznao iz novina.« Lukiću je, u Srbiji 2003. suđeno u odsustvu za ovaj zločin i 15.jula 2005. godine osuđen je na 20 godina zatvora, dok su njegovi saučesnici Dragutin Dragičević i Đorđe Šević uhapšeni i osuđeni na 20 i 15 godina.Oliver Krsmanović je kao i Lukić osuđen na 20 godina i nalazi se još uvijek u bjekstvu. Spisak 16 civila Muslimana iz Sjeverina, otetih 22. oktobra 1992. godine u Mioču..Mehmed (Alije) Šebo (2 maj 1960. Zabrđe, općina Priboj, Sandžak), Zafer (Zećira) Hadžić, (15. mart 1952. godine, Zaostar, općina Priboj, Sandžak) Medo (Mehmeda) Hadžić Meda (18. april 1947. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Medredin (Rasima) Hodžić (27. juni 1962. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Ramiz (Azira) Begović (04. mart 1934. godine u Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Derviš (Juse) Softić (15. juli 1953. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Medhat (Juse) Softić (28. juni 1950. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Mujo (Mehmeda)

Alihodžić (28. avgust 1950. godine, Strmac, općina Priboj, Sandžak), Alija (Hame) Mandal (01. april 1954. godine, Sastavci, općina Priboj, Sandžak), Sead (Rasima) Pecikoza (23. juni 1964. godine , Strmac, općina Priboj, Sandžak), Mustafa (Alije) Bajramović (24. januar 1948. godine, Sjeverin, općina Priboj, Sandžak), Hajrudin (Nalka) Sajtarević (01. avgust 1955. godine, Grivino, općina Rudo), Esad (Mustafe) Džahić (29. septembar 1970. godine, Ćivinice, općina Priboj, Sandžak), Sabahudin (Ramiza) Đatović (29. decembar 1970. godine, Rudo), Ediz (Đamila) Gibović (27. novembar 1940. godine, Sjeverinu, općina Priboj, Sandžak), Ramahudin (Ramahudina) Đatović (23. mart 1968. godine, Rudo) ,Mevlida (Mehmeda) Koldžić (15. maj 1956. godine, Sjeverinu, općina Priboj, Sandžak). Na relaciji Beograd-Bar, u stanici Štrpci u Bosni i Hercegovini, 27. februara 1993.Milan Lukić je sa svojim fašistima upao u brzi voz 671 i oteo, a kasnije i ubio 20 putnika, civila - 19 muslimana i jednog Hrvata. Oteti su odvedeni u selo Preljevo u blizini Višegrada, gdje su premlaćeni i opljačkani. Jednu osobu je u pokušaju bjekstva, vatrom iz oružja ranio Nebojša Ranisavljević, a zatim ju je vođa grupe Milan Lukić usmrtio udarcima bajoneta. Preostali taoci su ubijeni i njihova tijela su bačena u rijeku Drinu.Oteti iz voza i ubijeni su:

1)Esad Kapetanović, 19 godina, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću "Rad", Beograd. 2) Ilijaz Ličina, 43 godine, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću "Ratko Mitrović", Beograd. 3) Fehim Bakija, 43 godine, iz Bijelog Polja, zaposlen u preduzeću "Planum", Beograd .4) Šećo Softić, 48 godina, iz Bijelog Polja, zaposlen u ŽTP, Beograd. 5) Rifet Husović, 26 godina, iz Bijelog Polja zaposlen u Bijelom Polju. 6) Senad Đečević, 16 godina, iz Bara, učenik. 7) Ismet Babačić, 30 godina, iz Podgorice, zaposlen u preduzeću "Wall Street", Podgorica. 8) Hail Zupčević, 49 godina, izbjeglica iz Trebinja. 9) Adem Alomerović, 59 godina, iz Prijepolja, zaposlen u "Raketi", Prijepolje. 10) Rasim Ćorić, 40 godina, iz Prijepolja, zaposlen u "Limci", Prijepolje. 11) Fikret Memetović, 40 godina, iz Prijepolja, zaposlen u ZTP Beograd. 12) Favzija Zeković, 54 godine, vlasnik radnje u Kraljevu. 13) Nijazim Kajević, 30 godina, iz Prijepolja, zaposlen u pošti, Priboj. 14) Muhedin Hanić, 27 godina, iz Prijepolja, zaposlen u preduzeću "Zmaj", Beograd. 15) Safet Preljević, 22 godine, iz Prijepolja, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu. 16) Džafer Topuzović, 55 godina, iz Prijepolja, zaposlen u preduzeću "Planum", Prijepolje. 17) Jusuf Rastoder, 45 godina, iz Berana, zaposlen u Beogradu. 18) Zvezdan Zuličić, 23 godine, student, izbjeglica iz Sarajeva. 19) Tomo Buzov, iz Beograda, vojni penzioner, Beograd. U intervjuu beogradskoj „Dugi“,  gdje je predstavljen kao „srpski vitez od Višegrada“,  Milan Lukić je u novembru 1992.godine rekao;“Nadam se da sam pobio više od 3000 Muslimana.“

Jedan preživjeli Žepljak se sjeća da je Lukić , gledajući kako umire jedan od Bošnjaka u avgustu 1995. godine,  na kojeg je sasuo  cijeli šanžer, smije se i govori:“Jarane, boli li te, sama je opalila, nisam htio, izvini.“

  Milan Lukić je tokom rata hapšen nekoliko puta.Prvi put je uhapšen u oktobru 1992. godine na granici BiH i Srbije  sa lažnim dokumentima izdatim u višegradskom MUP-u na ime Njegoš Popović.Nakon kraćeg saslušavanja u Užicu pušten je.U aprilu 1993. godine pod sumnjom da je ubio Stanimira Pecikozu na lokalitetu Mokre Gore iz razloga što je Pecikoza pomagao prebacivanje Muslimana iz Višegrada u Sandžak, uhapšen je i nakon nekoliko mjeseci pušten bez ikakvog objašnjenja.Hapšen je i 1994. godine u Beogradu zbog “slučaja Štrpci”,  ali nakon nekoliko dana ponovo je pušten bez objašnjenja.Poslije rata, general policije Srbije Lukićev rođak i patron, Sreten Lukić, tadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije štitio je rođake Lukiće. Početkom 2003. Lukić je došao u sukob sa

Preventivom, pa je poslije podizanja optužnice Haškog tribunala i hapšenja Sretena Lukića, ostao nezaštićen. U januaru 2004. Lukić je ranjen u vatrenom okršaju sa Karadžićevim obezbjeđenjem oko podjele zarade od prodaje pošiljke droge. Aprila 2004. neposredno pred objavljivanje izveštaja Instituta za izvještavanje o ratu i miru i Balkanske istražne informativne mreže (IWPR/BIRN) kojim je doveden u vezu sa Karadžićem, Lukić je nestao iz javnog života. Oglasio se meilom koji je poslao preko servera u Brazilu, u kojem je izjavio da nije izdao Radovana Karadžića i da je "Ratko Mladić oduvjek bio, i da će ostati pravi heroj i idol, a Karadžić jedini lider mog naroda. "Milan Lukić je spektakularno uhapšen 8.avgusta 2005 godine u Buenos Airesu u Argentini  sa pasošem na lažno ime  Goran Đukanović, a u trenutku hapšenja kod njega nađeno 250.000 eura, dok se njegov rođak Sredoje,  nakon što je protjeran iz Rusije, dobrovoljno  predao Hagu. 14.septembra 2005.godine.

Kako se obogatio Milan Lukić?Prema nezvaničnim informacijama, Lukić je godinama bio blizak sa ljudima iz Državne bezbjednosti, a upućeni tvrde da su ljudi poput Milana Lukića iz rata izašli sa mnogo ratnih zločina na duši i sa bar nekoliko miliona eura u džepu.- Milan Lukić je bio tipičan pljačkaš, ratni profiter koji je pod parolom da se bori za srpski narod otimao od drugih. On nije ratovao zbog svog naroda, već da bi pljačkao, a sve je radio pod kontrolom službe bezbjednosti. Mnogi su tako stekli bogatstvo, a nije ni čudo što je izabrao Argentinu za skrivanje jer je ta zemlja najpogodniji azil za kriminalce još od Drugog svjetskog rata – rekao je  bivši funkcioner SDB-a Srbije Božidar Spasić.Na drugoj strani, kriminolog iz Beograda Marko Nicović ističe da su službe bezbjednosti ratnim zločincima mogle da obezbjede sve osim novca, za koji su se snalazili sami.- Najčešći metod za sticanje bogatstva u ratu u BiH i Hrvatskoj bila je otmica ljudi iz imućnijih porodica i njihovo puštanje uz veliki otkup. Vjerovatno se grupa oko Milana Lukića koristila tim metodom, a nije isključeno da su vršili i klasične pljačke otmice imovine. Lukić je jedan od najvećih ratnih profitera na prostoru čitave bivše SFRJ. Pouzdano se zna da se on sa svojim saborcima u ratu bavio otmicama bogatih Muslimana, koje je oslobađao za astronomske otkupe. Ljudi, uglavnom gastarbajteri, morali su da plate stotine hiljada maraka da im ne ubiju rođaka. Sve je to naravno rađeno uz znanje nekih obavještajnih struktura i Lukić je njima plaćao jedan dio tog novca. Kada na to dodate prihod od klasične pljačke i otimačine po ratištu, razumjećete da je Lukić za dvije-tri godine zaista mogao da zaradi milione. Vjerovatno je Sreten Lukić, srbijanski policijski general i jedan od ključnih ljudi u obavještajnim strukturama Srbije pomogao Milanu da dobije pasoš na lažno ime i da se prebaci do Argentine.Oni su bliži rođaci i Sreten mu je omogučio sve ovo.Zahvaljujući Sretenu, Milan je  za nekoliko mjeseci tokom 1992 godine od nepoznatog seoskog momka postao vladar Višegrada - kaže Nicović.Priče o višegradskim strahotama teško će se ikada ispričati do kraja.Mnogi koji su prisustvovali   suđenju Željka Leleka, policajca iz Višegrada, čiji se postupak vodio pred Sudom BiH nisu mogli do kraja slušati svjedočenja preživjelih.Svjedočenje svjedokinje pod pseudonimom X zaledilo je dah prisutnima u sarajevskoj sudnici 17.juna 2007. godine.“Željko Lelek, Mile Joksimović i Vlatko Pecikoza došli su skoro u isto vrijeme. Lelek je bio u taksiju koji je vozio Boško Đurić. Iz tog auta su izvukli dvije žene, obje u ranim dvadesetim, jedna je u naručju držala bebu od pet ili šest mjeseci. Vlatko joj je otrgnuo dijete govoreći: ‘Neka beba uzme malo zraka.’ Uzeo ju je i bacio u zrak. Lelek je u rukama imao nož, na koji je dočekao malo tijelo”, ispričala je svjedokinja, dodavši kako je Joksimović potom, “da bi zaustavili djetetu krvarenje”, natjerao majku da liže njegovu krv. Prema navodima optužnice, početkom juna 1992. godine, Joksimović, Pecikoza i Lelek su doveli na most Mehmed-paše Sokolovića dvije žene neutvrđenih identiteta, od kojih je jedna imala bebu u rukama. Nakon što je dijete ubijeno, optuženi je zaklao i obje žene.Prema njenom iskazu, svjedokinja X je sa udaljenosti

od oko pet do šest metara gledala kako Lelek ubija obje žene. “Bilo je tu dosta ljudi, ali niko nije obraćao pažnju”, kazala je svjedokinja i dodala da je vidjela i kako, nakon ovih ubistava, Lelek na most dovodi dvojicu muškaraca kojima je naredio da očiste krv i bace tijela s mosta. “Prvo su bacili bebu, pa dvije žene u Drinu. Onda su i njih ubili i bacili”, rekla je zaštićena svjedokinja, ustvrdivši da je lično Lelek ubio jednog, a drugog “neko od prisutnih” pucajući mu u potiljak. Svjedokinja je  tvrdila i da je u junu 1992. godine bila prisutna kada su se Lelek i Mitar Vasiljević “hvalili” ratnim plijenom.  “Lelek je izvadio kesu za zamrzavanje od dva kilograma. U kesi su bile oči, za koje je Lelek rekao da ih je izvadio i nauživao se. Vasiljević se hvalio kako se s’ nekom maloljetnicom proveo i nauživao u ‘Vilinoj vlasi’”, kazala je svjedokinja.

Sud BiH izrekao je 23.maja 2008. godine  prvostepenu presudu kojom je Željko Lelek oglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti - progon i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. 

OPTUŽENI 

Milan LUKIĆ, od oca Mileta, rođen 6. septembra 1967. u Foči, porijeklom je iz sela Rujište, otprilike 15 kilometara sjeverno od Višegrada. Lukić je pohađao srednju školu u području Višegrada i obučio se za metaloprerađivačku struku. Lukić sada posjeduje nekoliko kafića u Višegradu.Sredoje Lukić, od oca Ðorđa, rođen 5. aprila 1961, u Rujištu, opština Višegrad, rođak je Milana Lukića. Prije rata Sredoje Lukić je radio kao policajac u Višegradu. Nakon što je rat počeo, Sredoje Lukić se pridružio paravojnoj jedinici Milana Lukića. Mitar Vasiljević, od oca Ljubisava, rođen je 25. avgusta 1954. u selu Ðurevići, opština Višegrad. Prije rata radio je kao konobar u hotelu Panos u Višegradu. Nakon što je rat počeo, Vasiljević se pridružio paravojnoj jediici Milana Lukića. Mitar Vasiljević od strane snaga SFOR-a uhapšen je još 25. januara 2000. godine. 25.februara 2004. godine osuđen je na 15. godina zatvora i prebačen u Austriju na izdržavanje kazne.Tokom suđenja Vasiljević je za zločine optuživao isključivo Milana Lukića.Pomenuta trojka se tereti za; zločine protiv humanosti (progon, ubistva - 5 tačaka, nehumana djela - 4 tačke, istrebljenje - 2 tačke) i devet tačaka zločina protiv običaja i zakona rata (ubistvo - 5 tačaka, surov tretman - 4 tačke).Za  zločine počinjene nad bosanskim Muslimanima u Višegradu  Sud BiH je 24. avgusta 2007. godine   osudio Nenada Tanaskovića na 12 godina zatvorske kazne .Nenad Tanasković, bivši pripadnik Stanice javne bezbjednosti opštine Višegrad, pred Sudom Bosne i Hercegovine proglašen je krivim za šest od sedam tačaka optužnice – za učestvovanje u oduzimanju slobode, mučenje, prisilno premještanje, silovanje, uništavanje imovine i progon Muslimana na području opštine Višegrad . Ono što zapanjuje svako normalno ljudsko stvorenje je ponašanje krvoloka Milana Lukića pred haškim sudom.Dok preživjeli Višegrađani svjedoče o nezapamćenim zlodjelima koje je počinio on se smije grohotom i na očigled cijele svjetske javnosti izruguje žrtvama koje je klao, ubijao i palio. Šta znači kada osumnjičeni ratni zločinac maše knjigom koja je sveta njegovim žrtvama? Kako je uopšte unijet taj mushaf u sudnicu? Ovo su, samo naizgled, nelogična pitanja, koja, ako se stave u kontekst onoga što se dešavalo 15.septembra 2008. godine na suđenju Lukićima, kada je Milan u sudnicu došao sa svetom knjigom muslimana, Kur’anom. Gledajući ga, Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena -žrtava rata“, bila je šokirana.“Vidjela sam potom kako Lukić uzima Kur’an, ostavlja ga, pa ga okreće prema kameri, da je jasno o čemu se radi. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Novinar je završio izvještaj konstatacijom, ili Lukić prešao na islam, ili je ovo novi vid vrijeđanja žrtava“, kaže Hasečićeva, napominjući da je u evidenciji njihovog udruženja nekoliko izjava žena-žrtava rata koje su

svojim ušima slušale Milana Lukića kako uči (citira) neke dijelove iz Kur’ana, kao da je rođen u kući hafiza. “Neki, a ne znajući o kome se radi, nikada nisu mogli pretpostaviti da nije riječ o Muslimanu“, nastavlja Hasečićeva, napominjući da je to njoj samo još jedan dokaz predratnog obučavanja za sve vidove specijalnog rata. “Lukić, koji je ubijao, silovao, palio, pogazivši sve što je humano, najmanje može mahati bilo kojom svetom knjigom, Kur’anom pogotovo. To je sveta knjiga njegovih žrtava“,smatra Bakira Hasečić. Ali, kako je Lukić uspio unijeti Kur’an u sudnicu pored tamošnjih strogih pravila? “To je još jedna blamaža Haškog tribunala“, tvrdi Hasečićeva.Hamdija Vilić, svjedok haškog suda u procesu protiv Milana Lukića otkrio je da ga je Lukić zvao iz Haga sa ponudom da svjedoči u njegovu odbranu. Hamdija Vilić je potvrdio da mu je odbrana Milana Lukića u junu 2008. godine ponudila 100.000 eura da lažno svjedoči i potvrdi alibi optuženom za živu lomaču u Pionirskoj ulici u Višegradu. On se 22. juna u Zavidovićima sastao sa Lukićevim posrednicima i advokatima. Ponudili su mu da potpiše unaprijed pripremljenu izjavu u kojoj je pisalo da je Vilić, kao komandant jedne jedinice Armije BiH, držao Milana Lukića u okruženju od 13. do 15. juna 1992. godine. Hamdija Vilić je rekao da mu je obećano da će od optuženog dobiti "sve što mu je potrebno u životu", uključujući i 100 hiljada eura, ukoliko izjavu potvrdi i pred sudom.Hamdija Vilić, kojem je Lukić u višegradskom naselju Bikavac zapalio ženu i troje maloljetne djece , naravno da je odbio ovu sramnu ponudu ali je na sastanka  otišao iz čiste radoznalosti da vidi namjere mračnih umova. Nakon Vilićevog svjedočenja , Lukićev advokat Amerikanac Džejson (Jason) Alarid je izjavio “da je svjestan da njegovom klijentu po ovim tačkama optužnice prijeti kazna od 40. godina zatvora”. 14. decembra 2007. godine  pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA  uhapsili Momira Savića, sina Milorada i  Vitorke, rođenog 21.01.1952. godine u Drinskom kod Višegrada, po zanimanju zidara, osumnjičenog za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Višegrada. Predstavnici udruženja žrtava iz Višegrada  kažu da je Savić u toku rata sebe nazvao “vojvodom”, te da je djelovao zajedno sa Milanom Lukićem.Prema dostupnim informacijama, Savić je bio vođa paravojne formacije “Garavi sokak”, koja je djelovala sa Lukićem. O ubistvu Suada Kurtića u Donjoj Strmici, općina Rudo, 19.septembra 2008 .godine svjedočili su njegova sestra i njen suprug, koji su 25. maja 1992. godine bili na mjestu događaja. Oba svjedoka za to ubistvo optužuju Momira Savića. Ovaj “monstrum sa Drine”, 23. maja 1992. godine u grupi s još nekoliko srpskih vojnika u naselju Drinsko iz kuća je izveo deset muslimanskih civila, svojih komšija sa kojima je odrastao. Nakon toga su civile, prema navodima, ispitivali i tukli, a zatim odveli na brdo Kik u šumu zvanu Pušin do, gdje su ih ubili mecima iz vatrenog oružja. Od 7. juna 1992. do kraja septembra 1992. godine, Savić je, često naoružan, dolazio u kuću jedne Muslimanke i silovao je, govoreći joj da osim muslimanske, treba da rađa i srpsku djecu i prijetio joj da ne smije nikome ništa reći. 

 

Evo i nekoliko, od stotina,  komentara građana Srbije koji su ostavljeni na sajtu RTV  B92 iz Beograda, nakon prvog  pojavljivanja Mitra Lukića sa sudu. 

-Lukići su na najgori način ukaljali sprski narod nezapamćenim zločinima na početku rata u Bosni. Na žalost, takvih je još dosta na slobodi. Mi u Srbiji pojma nemamo šta su sve ovakvi ne ljudi radili po Bosni jer nas je Slobina RTS mašinerija trovala žestokim lažima i mržnjom sve vreme tokom devedesetih. (Cex, 24. februar 2006 16:32)

-Ovakve monstrume i slične njemu treba osuditi najtežom kaznom. Takvi sebe ubrajaju u "najveće" Srbe a nisu u stanju ni da shvate kakvu su sramotu naneli celom srpskom

narodu i mnogim potomstvima tog naroda.Ovaj narod krvavo plaća bestijalnost ovakvih ne ljudi i takvoj kreaturi bi trebalo oduzeti pravo da se zove Čovek. (Vera, 24. februar 2006 17:02)

-Tom vojskom je heroj Mladić komandovao. Sve sama deca i žene. Da li Koštunica ovo čuje i vidi? (majka, 24. februar 2006 17:06)

"U kući u Pionirskoj ulici 14. juna je tako ubijeno 17 dece, stare od dva dana do 14 godina".... Kakav monstrum. Teško je za takve biti civilizovan i omogučiti im civilizovano suđenje. (pera, 24. februar 2006 17:57)

-Ovu životinju su zvali 'Rekorder', jer je pobio rekordno mnogo Muslimana. Jeste odvratno, i meni se plače i osećam bes, ali treba i to da se zna. (Srbin, ali ne takav, 24. februar 2006 18:58)

-Jedino nastradali civili (žene, deca, starci, ...) nisu bile krivi. Od srpskih "velikih, nevinih i časnih" heroja me je već 15 godina stid što sam Srbin. Da taj Lukić, Mladić, Karadžić i ostala banda imaju i malo ljudskog u sebi rekli bi: "Kriv sam i spreman sam da odgovaram i priznam svoje zločine." Nažalost, u Srbiji što si veći kriminalac i ubica to si svetiji i časniji. Mnogo je časnije kriti se, poricati zločine i držati celu naciju kao taoce, a ne priznati krivicu i ne odgovarati pred pravdom Boga. Gde će im svima duša? (Ivan, 24. februar 2006 23:53)

Šta sve nije iznedrila majka Srbija!?  Toliko ubica,toliko monstruma,toliko psihopata i deceubica.  Da li vi Srbi ponekad pitate sebe gde se sada nalaze i šta rade svi ti vaši "heroji", recimo šta danas u Srbiji radi onaj monstrum koji je stranim novinarima priznao do detalja da je po Kosovo čekičem ubijao decu!  !!!…!!  (Illyria, 25. februar 2006 09:39)