33

Nad biografijom

Životopis nekoga pisca može ali ne mora imati bilo kakvu vri-jednost za poznavanje, razmatranje i prosudbu njegova književnog djela. To je prva napomena koju nije na odmet prizvati prije nego što reknemo koju riječ o Kranjčevićevu životu. A druga napomena, koja također ne će biti suvišna u ovom trenu, jest: da ima pisaca izuzetnoga značenja, kojih je biografija izuzetno škrta krupnijim događajima, te je po svemu što sadrži više nego obična i bezlična; kao što ima i obratnih slučajeva, da je život nekoga pisca zanimljiviji (pa i privlačniji) nego literarni opus njegov.

Ako nas Kranjčevićeva biografija na prvi pogled ičim iznenađuje, iznenađuje nas jedino oskudnošću i relativnošću događaja koji je sačinjavaju, pomanjkanjem nekih markantnijih momenata u njoj, koji bi je nosili, nedostatkom uzbudljivih osobnih detalja, koji bi je oštro individualizirali. Jedan od naših najizvornijih, najoriginalnijih pjesnika imao je, dakle, biografiju koja se gotovo ni u čemu bitno ne razlikuje od mnogih drugih - činovničkih - životopisa; pa ako je tu išta specifično kranjčevićevsko, onda je to jedino sama ta činjenica, da je iz tako konvencionalnoga životnog okvira potekla ne samo izvorna, nekonvencionalna i nesputana nego i buntovna poezija, kakva je doista poezija Silvija Strahimira Kranjčevića.

Hrvat, socijalist, humanist, svemirski građanin: i uvijek pobunjen protiv reda stvari, kakav postoji u životu! Ovaj pjesnik ingenioznih vizija i lucidne intuicije, koji je cijeloga svog života stajao intimno u izravnoj, glasnoj ili bezglasnoj (ali utoliko intenzivnijoj) oporbi prema svemu što je bilo shema ili kalup, prema konvencijama i okovima svake vrste, jednako u životu kao i u pjesništvu, pjesnik koji zbog svoga nepokornog vladanja nije mogao u svoje vrijeme redovito završiti ni maturu i koji, ne mogavši ukrotiti svoj duh i svoje misli, napušta rimski Germanico-Hungaricum, a time, dakako, i per-spektivu svećeničkog poziva, bio je, kao što se vidi, cijeloga svog

34

života, više ili manje, u tihoj oporbi i sa sobom samim.

Ali nije to dvojstvo ličnosti, nego je to otvorena, do krajnosti zaoštrena kontradikcija nametnuta ovom vatrenom slavitelju i poborniku individualne ljudske i kolektivne narodne slobode, zatočniku društvene jednakosti i pravde, u društvu koje je sva-kodnevno, na svakom koraku, nemilice gazilo te iste ideale i ta ista načela, za koja se Kranjčević tako iskreno oduševljavao, kojih se nije mogao odreći ni pod cijenu najtežih duševnih patnji.

I tako se desilo da je bio, s jedne strane, uredan činovnik koji razmjerno vrlo brzo napreduje u službi, postavši “preko reda” i profesorom, i stvarnim (mada ne i nominalnim) urednikom jed-noga uglednog i estetski utjecajnog književnog lista kojega izdaje Vlada, i školskim nadzornikom, i ravnateljem trgovačke škole. U ono vrijeme to su bili visoki činovnički položaji na koje se nije dolazilo lako. S druge pak strane, bio je pjesnik buntovnik koji se ne želi miriti s postojećim ustrojstvom svijeta, koji se protivi stanju u zemlji i opire nacionalnoj i socijalnoj nepravdi, otkriva himbu i licemjerje, pjesnik protiv kojega rade militantni crkveni krugovi jer u svojoj poeziji dovodi u sumnju kozmički poredak a time i neke od temeljnih vjerskih zasada i dogmi; pjesnik ne nekakve imaginarne slobode i nekakvoga apstraktnog hrvatstva nego stvarne, praktične nacionalne i društvene slobode svakog pojedinog čovjeka i naroda u cjelini.

Biti beamter i pjesnik: to je ono što ni Matoš nije odmah razumio, i mnoge njegove oštre riječi o Kranjčeviću, što ih čitamo u njegovim privatnim pismima iz Pariza, potječu otuda; iz njegove tadašnje situacije, iz bijede i neimaštine u kojoj je živio, Kranjčevićev život, sređen i građanski udoban, morao je iritirati Matoša i on je sumnjao u iskrenost Kranjčevićeve poezije. Dugo mu je trebalo, dok je počeo sumnjati - u te svoje sumnje!

Surovost životne svakidašnjice u Hrvatskoj pod Khuenom i u Bosni pod Kalláyem lomila je i Kranjčevića; ali ga slomila nije nikada. Na momente kao da ga je čak jačala! Pa ako je, u slučaju Kranjčevićevu, moguće govoriti o utjecaju pjesnikova života na poetsko djelo njegovo, onda je on možda najvjerojatniji tamo gdje je najskriveniji, najneuhvatljiviji, pa i najparadoksalniji: da životna

35

realnost u kojoj je živio nije bila tako surova, možda ni njegov slo-bodarski duh ne bi bio tako apodiktičan i rezolutan.

Janko Polić Kamov žalio je (u “Bosanskoj vili”, 1910.) što će Kranj-čević, kao čovjek, ostati nepoznanica. “A mi ga ne poznavasmo ni po viđenju. Pjesnik koji nam je bio bliži od najbližih, intimniji no što smo mi sami sa sobom, umrije a da ne saznasmo ni kako hoda, puši, jede... Pa ne znamo ni to što je pušio, ni da li je uopće pušio. Tko će nam to reći? Osjećamo toliku potrebu znati mu svaki kret, riječ, naviku i manu. [...] Jer to što je kao đače kuburio i lumpao, što je ušao i izašao iz klerikata, što se je smjestio i oženio u Bosni i operirao u Beču - malo je, vrlo malo. Pa ni to, što se je opajao morem i burom, što je iza svake ispjevane pjesme izgledao isisan kao iza orgijske jedne besanice - nije dosta za nas, koji smo zalju-bljeni u njega kao Francuzi u A. de Musseta, lirika sladogorkog kao pelinkovac i cjelov.”

Na neka od ovih pitanja odgovorio je Ljubomir Maraković: preka-sno da bi udovoljio znatiželji Kamovljevoj, koji već odavno bijaše mr-tav kad je izašao Marakovićev članak (u “Hrvatskoj prosvjeti”, 1927.),

Renesansno dvorište u Senju (XV. stoljeće)

36

no još uvijek na vrijeme, da se ni takvi detalji ne rasplinu u zaboravu. Kranjčević je pušio najlakše cigarete, upamtio je Maraković, ali je pušio mnogo. Tresuckao je nogama dok je sjedio za stolom, grickao nokte - što je sve karakteristično za ljude nemirne i nervozne. Bio je zimogrožljiv, sjećao se Hamdija Kreševljaković, učionica mu je uvijek morala biti jako topla, a isto tako i ravnateljska kancelarija u sarajevskoj trgovačkoj školi, i još uvijek je, zimi, najčešće stajao pokraj peći koja se žarila. Pazio je na odijevanje, nosio je uvijek fina, najradije svijetlosiva odijela, pamtili su njegov kolega Milaković i njegov đak Ratković, a uz njih je volio isto tako svijetle šešire sa širokim obodom. Kretnje mu bijahe gipke i elastične, hod lak i žustar, i po njemu ga je Dvorniković na ulici izdaleka prepoznavao. Kao dijete bio je slabunjav, boležljiv i nježan, kad je odrastao bio je sitna ali skladna i živahna pojava koja je u svakom znancu i pri-jatelju budila, kako to reče Milan Marjanović, “osjećaj što ga bude svi skupocjeni ali krhki predmeti”.

Kao pjesnik, naprotiv, ne bijaše majstor tanano cizeliranih minijatura, što bi bilo u skladu s figurom njegovom, nego bijaše stvaralac velikih poteza, široko razmahnutih krila koja su često, kad bi se raskrilio, zalupetala po stijenama što ograđivahu onu usku bosansku sredinu u kojoj je živio, pjesnik koji je zemaljske ljudske nevolje spontano projicirao u kozmičke odnose, čime su njegove kompozicije postajale velebnije i precioznije. Pisao je poeziju titanske snage, ritmom koji je tutnjio kao tektonska grmljavina iz podzemlja, metaforama i parabolama koje imadahu grandiozne dimenzije.

Živio je građanski uredno i mirno, a nutrina je njegova žudila oluju. “Za bure u Senju Silvije najvoli šetati ulicama, boriti se s njom i disati na puna pluća. Isto je tako bilo kad smo se vozili parobrodom. On stao sprijeda na udaru vjetra, navrh pramca, ruke u džepu, pa uživa kako mu vjetar nosi kosu i kaput, kako brod siječe valove i kako se ide naprijed, naprijed” (Ela Kranjčević). Ova slika je puno više od puke simbolike: u njoj je pravi Kranjčević, pjesnik koji je, kao u ognjici, uzbuđeno, rastrzano ali neponovljivom iskrenošću iznio sumnje i spoznaje svoga nemirnog, pokatkada i očajnog, ali

37

nikada klonulog, nikada pokorenog duha.

A duh pjesnikov krijepio se, nema nikakve sumnje, uskočkom tradicijom njegova rodnoga grada i pravaškom mišlju Ante Starčevića. Njome se može objasniti i nepokolebljivi ali nenametljivi njegov nacionalni osjećaj, postojanost njegova u slobodarskim težnjama, antiklerikalizam i otvorene antipatije prema tuđincima, napose austrijskim i mađarskim vlastodršcima. Pa i njegov ironično-satirični pogled na mnoge životne pojave njegova (i ne samo njegova) vremena kao da se nadahnjivao Starčevićevim Pismima Mađarolaca.

Živio je u tmurnom vremenu, a u svojoj poeziji, uza sav gnjev i bol njezin, dao nam je naslutiti i trajnu nazočnost vedrine i humora, te nadasve tanku ali postojanu nit vjere u svjetlo budućnosti. Njegov život ispunili su sami sitni događaji, a on je pisao veliku poeziju patnje i nade, sumnje i pobune, poeziju koja je i svojim idejama i svojim izrazom značila naš pjesnički domet. Pisao ju je ponukan ne možda kakvim vanjskim impulsima nego isključivo vlastitim stvaralačkim nemirom, izvornim unutarnjim poticajima, dubokim intimnim proživljavanjima i neodoljivom potrebom da ih izrazi

39

pjesnički.

Pjesnikov svijet nije bio ni malen ni uzak, iako je bio i uzak i malen svijet u kojem je pjesnik živio. On ga je nadrastao. I zato njegovi stihovi nikada nisu bili mrtva ljepota, hladan sjaj. Nisu to ni nama danas! Sedam desetljeća prošlo je od smrti Kranjčevićeve, a nje-govi stihovi i sada su još, osjećamo, vrući od uzbuđenja i groznice. Svaka riječ je žar, jer su sve one u žaru i nastale: kao “plameni potez munjom”, kako reče Kosor.

Senj me je rodio, a to je dosta da upoznate čuvstva moja.(Ðuri Matiji Šporu, 1884.; III, 497)

Senj, gledan s jugozapada (1869.)

40

Senjanin

Senj je stari, prošlošću natopljeni grad. Povijesti se u njemu sjećaš na svakom koraku; jer povijest je tu sve. Plinije ga spominje već u prvom stoljeću, a ako je u pravu Pavao Ritter Vitezović, jedan od najznatnijih polihistora hrvatskih koji je također sin ovoga grada, Senju su udareni temelji još u VI. stoljeću prije nove ere. Bilo je dakle vremena za mnoge događaje, a zemljopisni položaj grada, smještaj njegov u podvelebitskom kanalu Jadranskoga mora, jamčio je da će se tu zbivati događaji burni i znameniti.

Još u ono antičko doba grad Senia ležao je na važnoj promet-nici što je povezivala Akvileju i Tergestu s Dalmacijom na jednoj a Siscijom na drugoj strani, pa ga je već Oktavijan Augustus učinio

Nehaj-kula, ponad Senja

41

svojim uporištem u ratu s ilirskim plemenom Japoda. U VII. stoljeću postao je sastavni dio hrvatske države. Pripadao je gačkoj baniji, ali je imao vlastitu samoupravu. Važnost ovoga grada nije opala ni poslije hrvatskih narodnih vladara. U XII. stoljeću postao je sjedištem biskupije, a u XIII. stoljeću Senjani su već bili tuđincima strah i trepet u vodama Jadrana. Narodna svijest im je jaka, pa se i crkveni život odvija na narodnom jeziku. Glagoljica s Krka osvaja ovdje svoj prostor i prije nego što su krčki knezovi Frankapani, sredinom XIII. stoljeća, stekli Senj kao svoj posjed. Oni sada često borave u tom gradu koji je trgovao s Mlečanima, pružao gostoprimstvo kraljevima i stranim poklisarima, papinskim i mletačkim poimence, gradu u kome se 12. rujna 1385. iskrcao na hrvatsko tlo napulj-ski kralj Karlo Drački da bi, na poziv hrvatskih velikaša, bio okrunjen kraljem hrvatskim i ugarskim. U doba turskih nadiranja grad pod Vratnikom postao je znamenito uskočko gnijezdo, primajući u svoje okrilje bjegunce koji su se pred osvajačem doduše povukli, ali mu se nisu predali, niti su od borbe odustali. Grad bijaše na

“Kad se Kranjčević rodio, Senjani su svim snagama nastojali da se njihov grad administrativno izdvoji iz područja Vojne krajine...”

42

zubu Turcima i Mlečanima, a odolijevao je kako njima tako, živom hrvatskom.sviješću, i austrijskim generalima. Nehaj-kula, i danas još sasvim uščuvana, koju je 1558. sagradio hrvatski general i sen-jski kapetan Ivan Lenković, bila je utvrda koju ni jedan neprijatelj nikada nije svladao.

Samo, austrijski državni interesi su se mijenjali. Ponekad su radili za Uskoke, ponekad protiv njih. Nakon austro-venecijanskog sporazuma 1610., o čemu je priča u znamenitom Šenoinu romanu Čuvaj se senjske ruke, mnogi Uskoci morali su napustiti Senj; ali, mnogi od onih koji su ga tada napustili vratili su se nakon nekoga vremena, krišom, u grad i nastanili u njemu zauvijek.

Kranjčević potječe iz takve jedne obitelji.

Kad se on rodio, Senjani su svim snagama nastojali da se njihov grad administrativno izdvoji iz područja Vojne Krajine, kojoj je pri-padao gotovo stotinu godina, te da se pripoji građanskoj, banskoj

43

Hrvatskoj. Nekoliko peticija uputila je u tom smislu kralju senjska gradska uprava, u kojoj je Spiridion (Špiro) Kranjčević službovao kao niži činovnik, kancelist. Špiro se četiri puta ženio; imao je već sina Filipa kad se, udovac, po treći put oženio udovicom Marijom Mrzljak, koja je iz prvoga svog braka imala kćerku Otiliju. (Ona će se udati za “poštansko-brzojavnog nadčinovnika” u Zagrebu Ljudevita Bacha i s njime imati sina Josipa, poznatoga dramaturga Hrvatskoga narodnog kazališta.)

Silvije bijaše prvo dijete iz ovoga braka.

U to doba, sredinom XIX. stoljeća, Senj je u gospodarskom smislu dostigao svoj maksimum. Trgovačko i lučko središte od XVII. stoljeća, razvijajući se u grad sa živim cestovnim i pomorskim prometom, uživao je prosperitet najvažnije naše izvozne luke, kroz koju je prolazila trgo-vina ogrjevnim i građevinskim drvetom s našega područja. U XVIII. stoljeću grad već ima razvijenu bro-

“Široka kuntrada”

44

dogradnju (“Gradska brodarnica”), a 1867. osnovano je i Senjsko brodarsko društvo. Početkom XIX. stoljeća general Filip Vukasović, rođeni Senjanin, graditelj “lujzijane” i rekonstruktor “jozefinske” ceste Karlovac-Senj, započeo je i s rekonstrukcijom senjske luke, koja je sagrađena tako da i za vrijeme najžešće bure i poslovičnih senjskih oluja pruža brodovima čvrsto sidrište i siguran zaklon.

Desetogodišnja bitka dobivena je, najzad, 1871.: Senj je “razvojačen” i pripojen građanskoj Hrvatskoj, te podvrgnut vlasti bana Trojedne kraljevine. To je i godina nesretne rakovičke pus-tolovine Eugena Kvaternika. Iste godine Silvije Kranjčević pošao je u pučku školu. Posljednji ostaci tuđinskoga duha u Senju, koji su se održavali dok je još njemački jezik bio službeni, sada nestaju sasvim i zauvijek. Hrvatski jezik postaje jedinim službenim jezikom, njime se odvija sav javni život, uredovanje u svim oblastima i nas-tava u svim školama. A samo dvije godine kasnije, 1873., izgrađena je i puštena u promet željeznička pruga Karlovac-Rijeka, koja je odmah nagovijestila, jasno i neumoljivo, da je napretku ovoga grada i njegovu privrednom položaju, materijalnom prosperitetu, zadan smrtni udarac. Senj i Karlobag, Kraljevica i Bakar počeše gubiti trgovačko značenje i polako propadati. U Senju je, doduše, slijedeće godine (1874.) porinut u more jedrenjak “Hrvatska”, jedan od najvećih na Kvarneru ali i jedan od posljednjih iz senjskoga brodogradilišta: prošlo je već i doba jedrenjaka, pomorske putove osvojili su parobrodi!

Samo, dok je trgovačko-gospodarski slabio, Senj je jačao kao kulturno središte. Imao je već dvije nakladne tiskare (Huberta Lustera i Marijana Župana), a one razviše vrlo bogatu i raznovrsnu izdavačku djelatnost. Najviše se u nas čitalo u ovom gradu, u tom pogledu poslije Zagreba prvom gradu Hrvatske. Iste godine 1874. boravi u Senju August Šenoa, skupljajući građu i doživljujući uživo pozornicu za svoj budući povijesni roman Čuvaj se senjske ruke. Kranjčević, pučkoškolac, nije ga dakako susreo; ali jesu zacijelo senjski gimnazijski profesori Ivan Radetić, Mile Magdić i Dragutin Jambrečak, poznati već tada kao znan-stveni pisci, koji će. samo godinu dana kasnije postati i Kranjčevićevi profesori, kad ovaj dođe, 1875., u prvi razred senjske gimnazije. Izuzmemo li Zagreb,

45

Senj u to vrijeme ima, kako pouzdana izvješća iz onoga vremena kažu, najveći broj pretplatnika Šenoina časopisa “Vienac”, njih 57; više od Rijeke (39) i Sušaka (5) zajedno!

Kulturna klima u gradu pod Nehajem sve je povoljnija. Kao senjski gimnazijalac Kranjčević je zacijelo posuđivao knjige iz đačke knjižnice koju je utemeljio Starčević poklonivši, nakon svoga zagrebačkog školovanja, senjskom sjemeništu sve svoje knjige što ih je dotad strasno kupovao i čitao. A imao je - Kranjčević - i vlastitu biblioteku, i u njoj niz knjiga iz tadašnje naše “tekuće” literature. Kao đaka, sjećao se Milan Gruber, svi su ga zvali po senjski Silve, a on se potpisivao Silvije Krainčević (a rjeđe Kranjčević), i u pučkoj školi i u nižoj gimnaziji. Još nije bio Strahimir; dopisao je to ime kad je ušlo u modu nadijevanje narodnih imena. Bit će da je kod kuće, možda na očevu stolu, našao neki od tadašnjih kalendara, vjerojatno onaj Deželićev, i u njemu našao da se Silvije “po narodnom” zove Stra-himir. Svidjelo mu se to ime i ugradio ga je sasvim samovoljno u svoj potpis. Njegovi kolege, po Gruberovu sjećanju, nisu pokazivali suviše razumijevanja za ovakvu njegovu “pjesničku ekstravaganciju”

Senjska gimnazija

46

pa su ga nemilosrdno peckali. Ali on je ustrajao. Samosvjesno!

I to svjedoči Gruber, da je Silvije Kranjčević u djetinjstvu bio ras-tom sitan, a malen je ostao i nakon završenoga tjelesnog razvitka: “Lice mu je bilo također filigranskog oblika, dugoljasto, mršavo,

s oštrim profilom i visokim čelom, kosa bujna, oči žive i sjajne, pogled bistar i pronicav, a cio izražaj lica mio i simpatičan. Uopće, cijela pojava bila mu je slabašna, nježna i gracilna.” A evo čime je taj sitni dječačić privlačio pozornost i budio simpatije: “Temperament mu je bio veoma senzitivan, živahan i pokretan, kretnje su mu bile nemirne i vibrantne, način govora glasan i bučan, praćen često oštrim, reskim smijehom, i u sasvim obič-nom razgovoru naglašen nekim patetičnim prizvukom i deklamatornim tonom, koji je već onda odavao umjetničku gestu i nehotičnu glumačku pozu, što je s obzirom na djetinjsku mu spodobu izvodilo na njegovu okolinu simpatičan, ali i ponešto smiješan dojam, koji bi gdjekada sasvim promašio željeni efekt njegovih ozbiljno zamišljenih djetinjskih

“Njegov dom, kućica na dva kata, stoji u sredini grada.”

47

Roditelji Silvija Kranjčevića

48

peroracija.”

Drugi Kranjčevićev kolega iz školske klupe, Bartol Vučić, sjećao se u jednom zapisu kako je u prvom razredu gimnazije njihov raz-rednik Vjenceslav Kargačin, poznat kao “veliki šaljivčina”, nazvao Kranjčevića sitnim mališem koji nije za gimnaziju jer ga nije vidjeti iz klupe. Ali je nakon mjesec-dva, upoznavši ga bolje, promijenio mišljenje: “Bit će od njega pravi čovjek”, rekao je.

Teško je reći po čemu je to njihov razrednik već tada zaključio,

ako nije po intuiciji; jer Kranjčević u nižoj gimnaziji ne bijaše đak koji se, ocjenama, bogzna kako ističe nad većinom učenika. Bio je, kako svjedodžbe njegove pokazuju, sasvim prosječan đak, čak prosječan među prosječnima. A ipak, treba vjerovati Milanu Gru-beru kad, u nastavku ranije citiranoga članka, ovako jasno ocrtava Kranjčevićev već tada izraziti i iznimni duhovni portret: “Osobito značajan bio je u njega smijeh koji je bio nagao, bučan, ispretrgan, eruptivan, sarkastičan i nekako samodopadan, i kojim kao da se u svojoj djetinjskoj ambiciji htio isticati nad umnom razinom svoje

Držislav Erler: Kranjčevićeva rodna kuća u Senju (1908.)

49

sredine. Ovaj osebujni smijeh, kao i sarkastična žica u govoru i u njegovim originalnim, često paradoksalnim dosjetkama, te dvije karakteristične osobine njegove djetinjske ćudi razviše se osobito poslije, u dobi mladenačke zrelosti, i podavahu cijelom njegovom biću tipično obilježje koje je, po mojem sudu, bilo jedna od naj-osobnijih nota njegove individualnosti.” Je li po tom smijehu, možda, i po tim “paradoksalnim dosjetkama”, njegov razrednik vidio već onda u njemu budućega “pravog čovjeka”?

Ali, to je svakako bila samo jedna strana njegova bića.

Onakvu njegovu opisu naoko je protivno, a baš zato zacijelo i logično, ovo što je pisala, kasnije, Ela, a što čini njegovu drugu, možda i bitniju stranu: da je Silvije u djetinjstvu bio neobično povučen. Nije se volio družiti s vršnjacima, izbjegavao je igre s njima, zadržavao se najviše u kući. Ela je ostavila, u zapisu Moj Silvije, slikovit opis toga drevnog senjskog zdanja: “Njegov dom [piše ona], kućica na dva kata, stoji u sredini grada. Uz kamene stube dolazi se najprije na neku vrst terase, ‘balatura’ zove se senjski, pa onda u stan. U sedam malih niskih sobica sa debelim zidovima ko u kakve kule, sa sitnim pendžerima, ima veoma starinskog namještaja. Tu ima starinskih dubokih naslonjača, u kojima te jednostavno nestane kad sjedneš, toliko su duboki; ima ormara sa širokim ladicama, neki ogromni pisaći stol sa tajnim otvorom i škrabijama, koje se na svoj posebni način otvaraju i zatvaraju. Malih etažera na kojima stoje starinske zdjelice, čaše i čak nekoji ‘nippes’-i. Sat koji ne hoda ne znam ima već koliko godina, cijela je zgrada na stupovima od ala-bastra između kojih mora da iskaču nekoje figure, kad kuca čas. U kojekakvim ladicama, kutijama, ima starih knjiga, slika, fotografija; čak smo našli jednom četiri umjetnički izradena akvarela, koje je Silvije naravno odmah dao uokviriti.”

U tom ambijentu Silvije se najviše zadržavao u blizini majke. Slabunjav, nježan, često boležljiv, on bijaše njezin miljenik. Otac Silvijev, po Gruberovu sjećanju, bio je onizak, slabašan čovjek birokratskog izgleda, mirne i nekako trome vanjštine ali žustar i temperamentan u govoru, a majka Silvijeva bijaše žena živahna, dobrodušna, neumorna i okretna, poletnog duha i neiscrpne energi-

50

Crkva sv. Franje u Senju, s grbovima Frankopana i Lenkovića (1552.)

51

Portal stare senjske katedrale

Unutrašnjost senjske katedrale

52

je. Otac je uživao glas vrsnoga činovnika upravne struke, vješta peru, te je kao umirovljenik dobio pravo da obavlja odvjetničku praksu iako nije bio pravnik, jer u Senju tada nisu imali dva odvjetnika (koji bi branili obje strane u sporu), pa se dopuštala odvjetnička praksa i

nekvalificiranim osobama s dovoljno sudskog iskustva i vještine. A majka Silvijeva bila je vrlo nabožna, bavila se kućom, crkvom, dje-com i čitanjem hrvatskoga štiva. Otac je Kranjčevićev bio oštrouman ali bez poleta, govorljiv ali bez retoričke geste, domišljat ali bez mašte; a, obratno, majka se njegova isticala bujnom i uzbudljivom maštom, pa je govorila - zapisali su oni koji su je pamtili - slikovito, s puno deklamatorske patetičnosti i znatno iznad prosječne razine svakidašnje društvene konverzacije. Pa je, po Elinu svjedočenju, a njoj je to ispovjedio Silvije sâm, i njemu pripovijedala, dok bi se on vrzmao oko nje u kuhinji, “čudne zgode iz svog života (bila je, naime,

Svetohranište u staroj senjskoj katedrali

53

ona nervozna gospođa veoma tankih živaca, tako da je često vidjela što drugi vidjeli i osjetili nisu) ili priče o vilama, avetima etc. A on slušao, Bože, kako je slušao!” Bio je među njima neki naročiti odnos koji ne ostaje samo na razini ljubavi majke i sina, nego se pretvara u

razumijevanje što izvire iz dubine bića. Ona je često vidjela što drugi nisu vidjeli, reče Ela, a i Silvije imađaše ponekad vidovitih priviđenja. Prvi sin njegove polusestre Otilije, koji se također zvao Josip (kao i njezin drugi sin, dramaturg Josip Bach, koji je rođen poslije smrti prvoga), ležao je u Zagrebu bolestan a da to nitko od rodbine u Senju nije znao. Silvijev brat Antun pripovijedo je Gruberu, a ovaj je zabilježio, kako je Silvije jednoga dana, zagledavši se kroz prozor, uskliknuo: Gle, gle, kako Josica prši po zraku! Antun je pogledao u istom smjeru, ali, naravno, nije vidio ništa. Nedugo zatim stigla je vijest iz Zagreba da je mali Josip umro, i to, prema naznačenom vremenu, otprilike baš u trenucima Silvijeva priviđenja.

Biskupski grad, Senj je grad crkvica i opatija s mramornim ol-tarima i mnogim umjetničkim slikama znanih i neznanih majstora talijanske škole. Stara senjska katedrala nalazi se tako blizu kuće Kranjčevićevih, da je Silvije u stanu mogao čuti zvuke orgulja iz nje. K tome, majka Marija unijela je duh pobožnosti i u njihov dom, i mali Kranjčević, kao mnoga tadašnja djeca, ne samo senjska, imao je kod kuće mali oltarić s minijaturnim kaležima, tabernakulima, monstrancama, pa se rado igrao crkvenih obreda, često i uz asis-tenciju druge djece.

Možda je ta dekorativna igra, to “celebriranje” s puno mistične pompe, bilo ustvari prvi izraz umjetničke klice u njemu? Jer smisao

Grobnica senjskih biskupa

54

i sklonost igri kao umjetničkom činu pokazao je ubrzo Kranjčević i u drugim prilikama. Dolazeći često svome prijatelju Ferdi Grospiću, koji je stanovao kod nekog pekara, sprijateljili su se mali gimnazijalci s mladim pekarskim momcima i često im pričali poneke zgode iz povijesti, a jednoga dana Kranjčević je došao na ideju da dvojici-trojici svojih prijatelja, pekarskih naučnika, prirede pravu kazališnu predstavu. Sam je pronašao neki tekst o kosovskom boju, naučili su uloge, pripremili “kostime”, “dekorirali” “pozornicu” - i na kraju pobrali buran aplauz svoje malobrojne publike.

Sve to Kranjčević niti ne spominje u autobiografiji Pabirci iz života, napisanoj u Zagrebu, na kraju školovanja. Njegova sjećanja na te godine kretala su se oko drugih prizora koji su mu se, tko bi znao zašto, usjekli dublje u sjećanje iako su, objektivno, kudikamo manje zanimljivi: Sjećam se dobro početka svoga đakovanja. Uprlo mi se ono duboko u pamet. Ja sam dapače polazio u Senju pred prvom normalkom i neki njemački pripravni razred. Bijah živ i nemiran i zato sam često dobio modrim rupcem moga pokojnog učitelja po glavi. Volio me on osobito, dapače me je smjestio i uz prozor, da mogu katkada pogledat na vrapce, koji su obletavali po brzojavnih žicah obližnjega ureda. Ali i to prođe, i baš nešto iza kako je mog dobrog učitelja pokrila ledina, upisali su i mene u - gimnaziju. Odsele sam “morao” biti pametan, jer “latinac”. Oprtiše me sijasetom knjiga iz kojih se je polovicu ispuštalo, a polovicu učilo jednostavno napamet; ostalo se je sve - tumačilo! I tako se je vuklo to moje đakovanje mogu reći od I.-V. gimnazijskog razreda.

Sjećam se svega toga. Bijahu mi učitelji skrozimice ljudi staroga kova, većinom stari kanonici, koji ne polagahu nikada ispita, već ih za nuždu uzelo na mladi zavod te tako i pridržalo. Bijahu dobrijani uza sve poroke običnoga čovjeka. Danas su većinom, štono riječ, na rubu groba, al jošte se umiju pošalit sa mnom, kad ih sretnem za prosta časa, gdje se vuku šetalištem rodnog mi grada. Ja ljubim te starce, jer se sjećam svih onih đačkih lakrdija, što ih stvorih, dok bi oni virkali u razrednicu, a i sami se, regbi, pomlade kad im o njih pričam. Pa tko bi zamjerio ni njima ni meni?! (III, 8).

Opažamo, Kranjčević je sama sebe vidio nešto drukčije nego što su ga drugi vidjeli, i to nas nimalo ne iznenađuje. Ali svakako će nas

55

iznenaditi, barem u prvi mah, da ni jednom riječju ne spominje smrt svoje majke. Bio je pri završetku petoga razreda gimnazije kad je ostao bez nje. Možda je ova rana tada još bila tako živa i duboka da bi je i sama riječ o njoj, u ovakvom proznom kontekstu, ponovno ozli-jedila te bi opet prokrvarila. U Bugarkinjama je tiskao dvije pjesme o njoj (Sjeni majke i Klekoh tebi na grob), dvije uzdrhtale, plamene i suzne, ali, začudo, slabe pjesme. One su iskrene, bez dvojbe, ali nisu poezija. Događaj koji je potresao temelje najintimnijeg bića mladoga Kranjčevića, možda baš zbog iznimne dubine njegova bola, nije probio put do pjesničkog izraza.

Nije Kranjčević jedini pjesnik koji je iskusio takav paradoksalni nesporazum!

Četvrta žena Špire Kranjčevića, Amalija Peršin, zavoljela je svoga pastorka, a i Kranjčević je nju poštovao. Sjećajući se kasnijih ljetnih boravaka Kranjčevićevih u Senju, Krsto Pavletić spominjao je (u nekrološkom broju “Savremenika” 1908.) kako bi blagdanom, uz Elu i Silvija, izašla s njima u šetnju i Silvijeva maćeha, “sitna, suha starica ozbiljna lica a hitra koraka kano i Silvije. O njoj je s pijetetom govorio pokojnik uz posebno ironiziranje sama sebe: He, ako me i nije rodila, al me je odgojila, a morala je imati dosta posla, jadnica, s nepokornim deranom.”

Možda je malo i pretjerao u samokritici. Jer to je već bilo doba više gimnazije, a tada drugačije zagudiše gusle, kako sam kaže u nastavku istoga autobiografskog teksta: Sada započe reformatio in capite et in membris. Potilo se, učilo se, mučilo. Tko je bio bolje glave, tuj se nešto i dalo izvadit, al većinom vukao se uspjeh nekud lijeno.

Tada sam tek počeo shvaćati: čemu nauka. Toga mi doduše ne kazaše direktno, al ja sam onda, motreć svijet, počeo uviđati da ne bi smjela biti nauka da odgoji činovnika ili odvjetnika, nego - čovjeka. Na temelju ovakve naobrazbe razvit će se u duhu neka priklonost, prava priklonost ovomu ili onomu. To je ono pravo zvanje, koje nije niklo uslijed puke obmane, koja sinu prodiče: budi profesor, niti uslijed netemeljitog prijelaza jednog zanimanja od oca na sina, gdje se vječnom baštinom dovikuje podmlatku: budi odvjemik!