Upload
doc-dr-jelena-vukasinovic
View
108
Download
14
Embed Size (px)
Citation preview
Jelena Vukašinović
JEDNOST
Izdavač
Samostalno izdanje autora
Dizajn korica
Aleksandar Mihajlović
Elektronsko izdanje
Beograd, 2013. godine
© 2013 by Jelena Vukašinović
ISBN 978-1-304-73458-7
JELENA VUKAŠINOVIĆ
JEDNOST
Knjiga promena II
2
PESMA O SREĆI
Ranjena duša ostade sama, u noći ovoj što život zove,
puna gorčine i osećanja molitvu Gospodu mislima poje.
Nije to duša što smrt sad čeka, velika reka života teče,
al ko će dušu smiriti ovu u ovo tužno sumorno veče?
Sad strah je istina koja je čeka, da prođe putem pročišćenja
kad duša bude radosna bila biće i sjajna slika njena.
Ona sanja snove o sreći, snove o beskrajnom polju cveća,
ipak u času kad mora leći slika je jedna bez smisla njena.
To slika jeste beskrajne tuge što nosi sobom u život večni
jer nije sanjala po šta je došla i žali sada što mora reći,
da sve je samo igra bila nekih sumornih mračnih sila,
što mora sada kad kraj već čeka ostavit tužna lica mila.
Al nek zna svako što mora znati da smrt je život lepši od
snova, da nema veće sreće za dušu nego što duša sanja ova.
Za mladih dana sve je bilo više od svega što je htela
više od pesme ili tuge više od svega što je smela.
Rekla bi sada ova duša da život njen je radost Boga,
da sanja krila dok je sama i svesna svega i svesna toga.
3
Sa pesmom nije nikad kasno da život večno dođe nama
ipak kada sve jednom prođe, na put večni poći će sama.
I nema suza koje liju i nema sreće veće od toga
da konačno sretne na putu njenom milog i dragog Boga.
Jer jedan samo ima put za duše čiste od straha ljudi
da sa prolaskom kroz tunel večni duša tek počinje da se budi.
Dok živi život ona sanja da istine nisu samo sene
koje će proći kao ljudi što prolaze kroz dane njene.
Da život jeste ono što nije ni svrha ni subina duše njene
da nebo ima, o Bogu hvala, svega što treba da se krene,
u istinu u pobedu u nove zore, u zore koje odnose tugu
jer tužno je kad gledaš sreću, a ti živiš sudbinu drugu.
Ovo nije pesma o duši koja će otići na put kraja
ovo je pesma o sreći samoj koja je počela da se javlja
kroz zrake ponoćog plesa, meseca i zvezda na nebu gore,
ovo je pesma o svim ljudima koji su živeli na zemlji srama,
koji su voleli, a nisu rekli da život jeste samo kad jesu,
ovo je pesma za duše koje na put bez kraja odnose pesmu.
4
Ovo je pesma o pesmi samoj što od Gospoda dođe do mene,
da me podseti da mi kaže šta jesu sada želje njene.
Da mi ostavi na poklon dugu koja nije imala boje
da mi ostavi u život tugu koju je nosila godine ove.
Ovo je pesma o ženi svakoj što daje sebe radi ljudi
al ne zna ona da svakom jednom samo Gospod može da sudi.
Ovo je pesma o mojoj sreći što istina se danas zove,
ovo je samo jedan uzdah iz grudi prepunih tišine svoje.
Jer da je rekla kad nije smela da sreću želi više od svega
ne bi sad bila tu gde jeste, ne bi to bila posle svega.
Bila bi slobodna da piše pesme koje joj duša nekada sanja,
bila bi slobodna da slika život koji je prepun osećanja.
Bila bi voljena više od svega i sada sa kosom sedom
bila bi voljena al sad je samo tužna i umorna od svega.
5
I
Sećala se često susreta sa samom sobom, kako je
volela da kaže, objašnjavajući prijateljima kako su se ona i
Alek upoznali pričajući zatim takve detalje da se i on pitao
kako je sve to pamtila. Kako je mogla da zapamti miris
pečenog hleba koji je dolazio iz kuhinje, kako se sećala pesme
koja se čula u restoranu, kako je opisivala ukus hrane koju su
jeli. On je pamtio, ali istina je - on je pamtio samo nju. Njene
oči i to kako se osećao dok ju je gledao. A ona, Ljiljana, znala
je da trenutak u kojem se susrela sa samom sobom jeste
najveličanstveniji trenutak njene duše, pa onda kako i ne bi
pamtila sve ono što ga je pratilo. Ipak ono što tada nije znala,
a sada veoma dobro zna jeste to da je susret samo početak,
da je taj dodir direktnog iskustva istine samo ključ za ulazak u
6
beskonačan svet susreta sa svojim malim i veliki strahovima,
sa tugama koje su ostale nedorečene, sa neispavanim
pesmama, sa odricanjima od sopstvenog postojanja. Svet u
kojem se susreću konačnost i beskonačnost, dobro i loše, kraj
i početak, pravda i nepravde. Naš unutrašnji svet suprotnosti
koji boji naše dane, naše odnose, naše istine, naše živote.
Trenutak susreta samo je početak dugog putovanja do
jednosti, putovanja koje često jeste preteško za jedan život,
ali koje oslobađa dušu zauvek. Put jednosti.
Sećala se i tog jutra kada su se probudili posle konačnog
spajanja u noći u kojoj su zvezde slavile lepotu konačnosti
prvi put, kako mu je dala jedan neobičan odgovor na jedno
obično pitanje. Izgledalo je sada da se taj susret mogao
nazvati početkom. Ali je, u stvari, taj susret bio samo
nastavak priče koja je počela i pre samog rođenja. Kako često
živimo u zabludama da postoji nešto što predstavlja početak i
kraj, da postoje svetlost i tama, da postoje dobro i zlo, da
postoje sloboda i ropstvo, svesno i nesvesno, unutrašnje i
spoljašnje... božansko i ljudsko. Znala je, posle svih tih
godina, da je susret bio samo uvod na njenom putu
ujedinjenja sa sobom samom.
Te noći vodili su ljubav, činilo joj se, prvi put. Pitala se kasnije,
sećajući se te noći, kako je ikada mislila da je znala šta znači
voditi ljubav i zašto se to, u svom najuzvišenijem obliku, baš
tako zvalo. Vođenje ljubavi! Zašto? Dobila je odgovor kada se
konačno prepustila, svesna da je ta noć sve što ima i bila je
spremna da celu sebe da samo da ta noć traje zauvek. Kada
7
ju je dodirnuo osetila je da se zvezdana prašina sliva u
slapovima preko njenog tela obasipajući ga čarobnim
osećanjem treperavosti postojanja. Nije mogla da veruje da
je silina samo jednog malenog dodira mogla da poremeti sve
tokove njene energije, pa se zapitala da li je još uvek na
zemlji. Ako između vođenja ljubavi i ljubavi univerzuma ima
neka veza onda je, mislila je, svako spajanje dve strane istoga
moralo da ima sličan doživljaj, blagoslov ljubavi Boga zbog
jednosti postojanja. Ali te noći nije mislila o tome. Dok ju je
ljubio, imala je osećaj kao da hoda po oblacima ispunjena
leptirima, ah ti poljupci...
Nije tada još uvek znala, iako je prošla toliko toga, da
vođenje ljubavi zapravo znači spajanje dva dela istoga u
jedno i da sam taj čin znači slavljenje Boga i prevođenje
ljubavi kao najjače sile u univerzumu u svet materijalnog
postojanja. Taj trenutak trebao je da posadi seme ljubavi na
jednom dalekom mestu, jedne daleke planete, koje jednog
dana može postati okean. Vođenje ljubavi... shvatila je
značilo je u toj noći uvođenje ljubavi u njihove živote. Strast
koja je letela oko njih kao iskre vatrometa koji su gledali u
noći susreta, trebala je da pripremi njihova tela za spuštanje
na zemlju one energije koju ljudi zovu ljubav, a koja se
zapravo zove JEDNOST.
Jer kako bi ikada duše mogle da prepoznaju da su dostigle
jednost, ako nisu za života imale poneko iskustvo koje bi
moglo da im da sećanje na taj veličanstveni trenutak spajanja
sa univerzumom, odvajanja od tela koje će se naći u drugom
8
telu? Kako bi inače duše mogle da pristanu na odlazak i
opraštanje od sopstva da nekada nisu bile željne da se
odreknu svog postojanja za nekoliko trenutaka iskustva
dodira večne ljubavi koja se prelivala sa jednog bića na
drugo?
Shvatila je te noći kako je dugo bila u zabludi kada je mislila
da je ljubav nešto što nema veze sa drugim ljudskim bićima,
da joj za ljubav nije potreban neko, da je mogla da voli sve, i
da ne mora da voli nikoga da bi je osećala. Kako je to bilo
pogrešno, shvatila je. Čovek živi kroz mnogo različitih
dualnosti koje su samo deo njegove svesti, deo njegove
podeljene slike sveta, a ne vidi onu koja mu je data pre svega
da je sjedini, podelu na muškarca i na ženu. I nada se čovek u
svojoj nesvesnosti da će uspeti da uđe u jednost bez toga da
prođe kroz najvažniji zadatak koji je dobio - oslobađanja od
iluzije razdvojenosti od izvora, i da će to oslobađanje moći da
dosegne mentalnim tehnikama povezivanja sa izvorom,
nesvestan da u samoj svojoj prirodi ima rešenje koje će ga
zauvek osloboditi. Uvođenje ljubavi, povezivanje sa izvorom,
dodir bezvremenosti, osećaj beskonačnosti u trenutku...
prevođenje Božanske energije jednosti kroz vođenje ljubavi,
pravljenje ljubavi... kroz spajanje koje je donelo nešto čemu
nije mogla da odredi ime čak ni posle toliko mnogo sličnih
iskustava kroz koje su kasnije prošli. Jedino što je znala, tog
jutra, posle te noći uvođenja ljubavi u njihove živote, jeste da
ako se onog dana kad su se sreli probudila sa obrisima njega
u njoj, i ako je tog dana od dva nastalo jedno biće, te noći to
biće je dobilo dušu. Te noći je to biće udahnulo dah života.
9
Prestalo je da bude mogućnost i postalo je njihovo vozilo za
put jednosti, kojim su trebali krenuti.
Posle te noći, okupana jutarnjim suncem Ljiljana je napravila
doručak čiji miris je preplavio celu kuću. Želela je da to bude
prvo čega će se sećati kada budu bili već u godinama u kojima
će te slike donositi više radosti nego dani koji se budu nizali.
Kada je sišao u kuhinju, Aleksa ju je zagrlio čvrsto i nije
mogao da odoli a da krišom ne otkine parče toplog, mekog
hleba.
- Divno je, i ti si divna i život je divan, rekao je Aleksa.
- Kad se setim kako si me pre tri godine ostavio, tada
nisi mislio da sam divna, kroz šalu je kazala Ljiljana.
- Nisam, ha, ha, tada sam mislio da si božanstvena, a
mi smrtnici ne možemo tako lako da prihvatimo da se
družimo sa božanstvima, rekao je smejući se i još jednom je
poljubio.
- Aleksa, znaš li ti da ne postoji razlika između
božanskog i materijalnog. Ja sam naučila da izvan dualnog
univerzuma postoji stanje jednosti kome čovek teži bez
obzira da li je toga svestan ili ne. U jednosti mi doživljavamo
život u istovetnosti. U njoj nema poređenja, ne postoje dve
stvari, stanja, pojave ili bića koja bi se poredila, jer ne postoji
ništa izvan nje. Biti u dualnosti znači postavljati pitanja. Biti u
jednosti znači znati odgovor koji je na sva pitanja isti.
Božansko i materijalno su samo dva polariteta naše
10
podeljene svesti, zbog toga što ne postoji ništa što nije deo
jednog. Kada mi doživljavamo materiju odvojenu od
Božanskog poretka mi priznajemo našu konačnost, a to je
iluzija. Jedan od glavnih zadataka čoveka na zamlji jeste da
otkrije da je bezvremen, a iluzija da je materija odvojena od
Božanskog bezvremenog poretka nas pre svega sprečava da
to vidimo. Ako je jasno da je energija neuništiva, onda ni
sama smrt nije kraj, već samo promena, koja je znak kretanja,
a samo kretanje je uslov života. Da je telo čoveka zaista
mrtvo kao što se misli, ono se ne bi moglo dezintegrisati. A
ipak ono se dezintegriše na molekule koji zatim imaju svoju
ulogu u prirodnom poretku koji vlada na zemlji i koji važi za
sve žive i nežive stvari, za sve ono što vidimo kao materiju i za
sve ono što doživljavamo kao božansko.
Zato, Aleksa, ne postoji razlika između božanskog i
materijalnog, pošto je materija samo ispoljavanje energije
koja vibrira na takav način da je naše oko može prepoznati.
Kada spoznamo da je sve što vidimo deo jednog, tek tada
možemo da krenemo u potragu za svojim mestom u toj
univerzalnoj jednosti.
Već dugo vremena je čovekov misaoni sistem zasnovan na
usredsređenosti na samog sebe, na svoj ego i na odvojenost,
a kada shvatimo da smo svi deo univerzalne jednosti mi
možemo videti mir umesto odvojenosti.
11
- Jasno mi je to što kažeš, ali verujem da sama
spoznaja toga što pričaš nije jednostavna. Ona zahteva da
prođeš kroz sve to što si ti prošla da bi stvorila takvu sliku
sveta, iako, priznajem ponekad se pitam da li ti možda malo
ne preteruješ sa tim, rekao je Aleksa.
- Razlika između učitelja i učenika opet postoji samo
na nivou našeg razumevanja nas samih na svom putu razvoja.
Svi smo mi i učenici i učitelji, samo često nismo svesni obe
naše uloge.
Što se mene tiče, ja smatram da sam učenik, a opet neko me
može nazvati učiteljem, a da ja sama nemam svest o tome. U
meni može videti učitelja samo neko ko traži istine koje
isijavaju kroz mene, nikako neko koga bi ja sama volela da
naučim nečemu. Ima jedna divna metafora koja to opisuje, a
koja kaže: „Dajte svetlo noćnim pticama i uskratili ste im
svetlost, to je svetlo koje oslepljuje, a za njih je ono tamnije
od mraka.”
- Sviđa mi se, rekao je Aleksa.
- Da, odgovorila je ona. - Znači da nikoga ne možemo
naučiti ničemu, a da on sam ne postavi pitanje, da sam nije
spreman da nađe odgovore i da ih u krajnjem slučaju sam i ne
traži. Možeš reći da ja preterujem sa tim što pričam, ali to
možda izgleda tebi tako upravo iz razloga što nisi još uvek
postavio pitanje na koje bi ovo što ja kažem bilo odgovor.
12
- Malena, šalim se, nasmejao se. - Ti sve nekako
shvataš previše ozbiljno. Ja uživam dok te slušam kako pričaš.
Nasmejala se i ona.
- Nisi mi odgovorila kako se postiže ta svest o tome
da nema razlike između materijalnog i božanskog ili već kako
to zoveš.
- Jednostavno, odgovorila je Ljiljana. - Put ka jednosti
počinje prvim korakom, a prvi korak bi mogao biti da kada
god uhvatimo sebe da mislimo kako nešto nije u savršenom
poretku, udahnemo duboko i kažemo sledeću rečenicu: „Ja
ništa ne vidim onakvim kakvo je sada jer moje misli ne znače
ništa. Moje podeljene misli mi prikazuju podeljeni svet, a ja
znam da je sve jedno i sve u savršenom poretku ljubavi.”
- Čak iako ne mislimo tako? – upitao je Aleksa.
- A šta znači to što mislimo na ovaj ili onaj način?
Naše beznačajne misli i jesu te koje su učinile da vidimo
beznačajan svet. Sa ovom izjavom samo dajemo značenje
svojim mislima i prihvatamo da je sva odgovornost za svu
besmisao koju vidimo samo u nama. Kada to uradimo mi
možemo da počnemo da gradimo svet koji ima smisla. Jer tek
kada shvatimo da naše misli o nečemu ne znače da mi znamo
pravo značenje onoga o čemu mislimo, mi smo otvorili put da
spoznamo pravo značenje i svrhu svega što vidimo. A sve u
prirodi jeste povezano i sve ima svoju jedinstvenu ulogu.
Mesec, cvet, jabuka, drvo, kuća, čovek, nacije, religija... sve je
13
deo jednog i mi možemo da spoznamo značenje svega tek
kada prestanemo da verujemo da je ono što mislimo o tom
jednom istina.
- A šta je onda istina? - upitao je Aleksa.
- Istina? Ja sam se malopre pogrešno izrazila jer i sama istina
ne postoji na način na koji mi često doživljavamo pojave oko
nas. Istinito i neistinito je takođe deo jednog. Ono što mi pre
svega doživljavamo kao istinu jesu mentalni obrasci koji su
posledica naših misli stvorenih na osnovu prošlih iskustava.
Mi uglavnom u svemu o čemu donosimo zaključke u svakom
trenutku vidimo samo prošlost, koja ne postoji. Mi smo u
stvari zarobljeni u našoj prošlosti, dok se život odvija sada i
ovde u ovom trenutku. Kada prihvatimo da je sve što vidimo
deo jednog, onda krećemo putem spoznaje sebe u tom
jednom. A sama spoznaja može da se desi samo u sadašnjem
trenutku. Ono što predstavlja jednu od glavnih smetnji na
tom putu jeste verovanje da znamo razliku između istine i
neistine, jer je naš ego taj koji nas uslovljava da se ponašamo
u skladu sa tim našim verovanjima. Ipak nisu samo negativna
iskustva iz prošlosti ta koja nas ograničavaju. To su čak i više
ona pozitivna iskustva iz pošlosti koja nam ne dozvoljavaju da
živimo u sadašnjem trenutku. Ukoliko neko pozitivno iskustvo
pretvorimo u istinu, ta istina nas više ograničava nego svi
sistemi ovoga sveta.
Uzmimo na primer odnos između dve osobe u kojem su na
samom početku bila iskustva kao što su zajednički izleti u
14
prirodi, gledanje zalazaka sunca, dugi razgovori i pogledi
ispunjeni željom. I posle nekoliko godina toga više nema, a
oni sve vreme misle kako odnos treba da bude baš takav
kakav je bio i to uzimaju kao istinu o tome kakav odnos treba
da bude, ne prihvatajući činjenicu da je sadašnji trenutak
jedini koji oslikava sadržaj odnosa o kojem pričamo. Život
prolazi, mi postajemo nesrećni zbog toga što odnos nije
kakav smo mi zamislili da bi trebalo da bude, i počinju svađe
uglavnom oko stvari vezanih za prošlost, a propušta se sve
ono što bi moglo da se ostvari u sadašnjem trenutku.
Mi se uznemiravamo uglavnom zbog događaja koji su iza nas
i sav strah koji imamo potiče upravo odatle, tako da je upravo
oslobađanje iluzije istinite prošlosti veoma važan korak ka
postizanju lične sreće i mira.
- Kako to misliš istinite prošlosti?- upitao je Aleksa.
- Pa kako bi drugačije mogao da nazoveš nešto što
misliš da je ISTINA, nešto što te veže, ograničava i sputava u
životu, a predstavlja samo iluzije, samo ideje u tvojim mislima
koje nemaju realno značenje?
- Ali to sam ja, bunio se Aleksa.
- A šta si tu ti? - pitala je Ljiljna. Ti si ovde u ovom
trenutku, na ovom mestu, sada, imaš određenu emociju,
telesni osećaj, sliku i misao i to si ti. Sve ostalo je samo iluzija
da znaš istinu odnosno neistinu o nečemu, i to na osnovu
svega onoga što si doživeo u prošlosti.
15
- Dobro, shvatio sam. Kako se oslobađa iluzije istinite
prošlosti?
- Prvo što možemo da uradimo, - rekla je Ljiljana -
jeste da shvatimo da naš um uglavnom vidi samo prošlost i
da se bavi prošlim mislima. Dovoljno bi bilo da nekoliko
minuta dnevno provedemo u analizi naših misli o ljudima ili
situacijama koje nas uznemiravaju i da konstatujemo da u
njima vidimo samo prošlost. Svrha toga bi bila da u jednom
trenutku čovek prepozna kako u stvari ne misli ništa što bi
moglo da mu pomogne da promeni okolnosti i životnu
situaciju u kojoj se nalazi. Kao što smo već davno pričali, sve
promene u našem životu dolaze sa promenom u našim
mislima. Ali pre promene mi moramo da postanemo svesni
naših misli. Jer kako bi nečemu mogli da damo veru da ima
presudnu ulogu u našim životima, ako uopšte nismo svesni
njihovog postojanja. Ako nismo svesni da su one uvek
prisutne u našem životu, kako možemo da budemo svesni da
upravo one određuju ceo naš život?
16
II
Već je prošlo nekoliko meseci, od kada su se sreli
ispod jorgovana i Alek je odlučio da se preseli u Srbiju. To je
bila velika odluka jer je za sobom trebalo ostaviti sve i krenuti
u nepoznato, pa iako je znao da je to najbolje za njega, kad
god bi pomislio da će to i da uradi, osećao je strah koji ga je
paralisao. Nadao se da će proći i noć pre nego što je otišao
ponovo su razgovarali o tom susretu koji im je doneo tri
godine traganja za istinama i setili su se Svetlaninog izraza
lica koji su odavali zbunjenost i svega onog što su pričali, a što
nikako nije moglo da nagovesti važnost tog susreta za njihove
živote.
17
- Koliko puta sam se pitala šta je to ljubav i kako da je
prepoznam u očima drugih ljudi, kako da budem sigurna da li
me neko voli ili je u pitanju strah, vezanost, želja, rekla je
Ljiljana to veče. - I znaš šta je odgovor Aleksa: niko ne voli
onog drugog, mi volimo samo sebe i to kako se osećamo
pored nekoga, često samo zbog toga što smo u osobu koja je
„predmet naše ljubavi “ utisnuli sve ono što bi voleli da naš
pravi partner jeste, odnosno šta želimo da budemo. Nisam
sigurna da li me razumeš. Kada ulazimo u vezu sa nekim, mi
unapred napravimo čitav film o tome kako će se odvijati naša
buduća veza i neretko doživimo razočarenje zbog toga što
život često pokaže drugačiji rezultat. Jer uvek kada u mislima
o našem životu postoji tačno određena osoba koja je
predmet naše ljubavi, mi zaboravljamo da i ta ista osoba ima
svoju slobodnu volju i da i ona ima pravo da donese odluku
da li hoće ili neće da učestvuje u tom filmu. Ono što sam ja
naučila da je važno jeste to da nikada u svom životu ne
zamišljam ljude koje bi na taj način uvela u svoj život, a da
pre toga nisam sigurna da i oni žele isto.
Svako ima pravo da ode, da promeni odluku, da
napravi svoj izbor šta je najbolje za njega. Ako poštujemo
princip slobodne volje, koju je Bog dao svim ljudima, mi ništa
drugo ne možemo nego da osobi pošaljemo ljubav i poželimo
joj sreću na njegovom životnom putovanju. Svaka naša
reakcija koja bi bila suprotna tome značila bi ne ljubav, već
vezanost, a onda, kako možemo da kažemo da nekoga
volimo, a ne dozvoljavamo mu da napravi sopstvene izbore.
Bog je ljubav, zato nam je i dao pravo da biramo. Ako to ne bi
18
bilo tako, pravilo bi bilo malo drugačije. Rekli bi: Bog nas voli,
ako uradimo ovo ili ne uradimo ono. Ipak ne! To nije tačno!
Bog je ono što jeste, ljubav, a na nama je da donesemo
odluku da li ćemo da primimo tu ljubav i da je širimo u slavu
večne ljudske sreće ili ćemo da zanemarimo sve prirodne
zakone i okrenemo se lošim delima, koja nam se na kraju
vrate u život bez bilo kakve sumnje, opet ne zbog toga što
nas Bog kažnjava, već zbog toga što sve što dajemo dajemo
samo sebi! Nema istinitijeg i veličanstvenijeg pravila od tog.
Ako prihvatimo da smo deo univerzuma, odnosno da
u sebi nosimo božansku iskru, i ako prihvatimo ljubav kakva
nam u svom čistom obliku dolazi iz srca univerzuma, i ako
nam je ta ista iskra dala pravo izbora, kako možemo da
kažemo da volimo nekoga, a da i njemu ne damo pravo
izbora, da mu ne damo pravo da sam donosi odluke o tome
šta je nabolje za njega.
- Pa tako Aleksa, ja sam naučila, ako ti sutra odeš i ne
vratiš se, ja ću te i dalje voleti, jer ja sam ljubav, a ne ti. Ako
budeš doneo odluku da ne želiš da budeš sa mnom, ja ću te i
dalje voleti jer ja nisam vezana za tebe, moj život ne zavisi od
tebe i ne volim te zato što mi trebaš da bi živela. Ako me voliš
i ako se tvoja ljubav susretne sa mojom ljubavlju makar na
jednom delu puta, onda smo mi postali ono što se u drevnim
narodima zvalo jedinstveno biće u direktnom iskustvu istine.
Makar na tom delu puta, u kojem ćemo da volimo jedno
drugo, a da ne tražimo ništa za uzvrat, osetićemo ono što su
naše duše znale još pre mnogo života. Svaka duša je na
19
početku svog životnog puta pristala na sve avanture koje će
da prođe kroz sve ove živote u večnosti, i živeći u dualnom
svetu ona je došla ovde da bi u svojoj svesti integrisala sve
polaritete i da bi se susrela sa samom sobom, u ljubavi u
Bogu u večnoj istini jednosti.
Ipak kada je otišao nije mogla da kaže da joj je bilo lako da
primeni sve to što je pričala. Istina je da je sa njegovim
odlaskom otišla i njena nada da će konačno pronaći smisao u
jednosti sa nekim i opet je počela da se osamljuje tražeći
odgovore koji su trebali da joj pokažu zašto ju je toliko bolela
istina da je Aleksa otišao. Pa čak i da se ne vrati - zašto joj je
to bilo toliko teško, pitala se tih dana. Do ponovnog susreta
sa njim mislila je da je promenila sebe toliko da je ništa više
nije moglo povrediti. I nije. Znala je da će sve što ikada bude
osećala u budućnosti imati veze samo sa njenim doživljajem
njenog sopstvenog sveta, to nikako neće biti nečija istina.
Ipak, tada nije znala da je ona samo pokidala lance koji su je
vezali za prošlost, ali da svakako nije raskinula sa idejama
koje su joj donosile iluziju istinite budućnosti koju je posle tog
drugog njegovog odlaska shvatila. Da li ga je idealizovala?
Možda.
Kao iznenadan zrak sunca kada se pojavi posle dugih zimskih
dana, upijala ga je svakim delom svog tela dok je bio pored
nje. Kada se pojavio, bila je uplašena da će otići. Nekada ga je
posmatrala kao balon od sapunice njenih želja, koji će da
nestane ako samo bude malo snažnije disala. Zato nije disala.
20
Iako je prošla kroz toliko tuga, onog dana kada je
otišao, bez obzira što je rekao da će se vratiti, prestala je
ponovo da sanja i pitala se zašto se sad, posle svega oseća
isto. Pitao ju je jednom zbog čega se ona zaljubila. Nije tada
želela ništa da mu odgovori, a znala je tako dobro odgovor:
Njena duša je sanjala njegove snove mnogo pre nego što su
se sreli. Nije mogla da kaže da li se ona zaljubila ili je samo
nastavila da ga voli posle toliko života u kojima nisu uspeli da
se pronađu. Jer jedino kad gledaš srcem možeš da vidiš istinu,
a znala je da čovek prvo mora da oslobodi svoje srce od svih
strahova da bi mogao da vidi. Njima to dugo nije polazilo za
rukom i sada kad su se sreli, šta je mogla da mu kaže posle
tako malo vremena. Da je kroz njega volela onaj najbolji deo
sebe i da ga je zbog toga često gledala bez reči pokušavajući
da utisne u svoje biće njegov lik i magičnu energiju koju je on
izazivao u njoj. Bila je zaljubljena u njegov glas i dodir i miris.
Trudila se da ne projektuje slike budućnosti u kojima on nije
želeo da bude, ali bila je srećna kada bi dozvolila da ga vidi
pored sebe u različitim pričama. Njegov dodir bio je kao
podsetnik da život postoji samo kad ga živimo, jer to su bili
trenuci u kojima je najjasnije živela. Beskrajna jezera tuge
koje bi ponekad videla u njegovim očima, u njoj su izazivala
želju da ga zagrli i da ga ne pusti dok ne bude sigurna da on
zna da će sve biti dobro. Volela ga je, činilo joj se, i pre nego
što ju je prvi put poljubio, al čak i danas posle toliko vremena
nije to mogla da mu kaže.
21
Tada nije shvatila i to da je mnogo lakše završiti stare veze
nego započeti nove, bez obzira koliko ga dugo dozivala u
svojim molitvama. Dok su pričali izgledala je snažno, kao da je
ceo svet stvoren samo da bi ga ona otkrila. Kada bi otišao,
zatvorila bi vrata svoje kuće i otvorila svoje srce lutajući
mislima kroz sve one predele koje bi volela da je mogla da
podeli sa njim. Dok ju je gledao, činila se kao boginja, jaka i
sigurna u sebe, ali kada bi otišao ona bi zagrlila svoj jastuk i
plakala dugo u noć, zato što je imala hrabrosti za sve sem za
to da mu kaže da ga voli i da bi više od svega želela da podeli
svoj život sa njim.
Jer jedno je bilo istraživati svoje sopstvene strahove i
ograničenja. Jedno je bilo priznati sebi sopstvenu
nesigurnost, strepnje i nadanja. Boriti se sa svojim slabostima
i neuspesima. Ali pustiti nekoga da vidi tvoje strahove,
srušene nade i rane, pokazati nekome svoje slabosti i
neuspehe, svoje sumnje i loše odluke...
To je bilo preteško, i ona se osećala kao dete koje je
učilo prve korake. Pitala se da li je to bio početak njenog
sjedinjavanja sa njim ili samo prirodan sled događaja na putu
jednosti kojim je krenula. I uvek kada bi u stomaku osetila
težinu, kada su je suze podsećale na to da još duboko u sebi
krije nesigurnost koju je godinama gajila u svojim danima,
ona ne bi gledala u njega, gledala bi u sebe željna da se
oslobodi joj jedne suprotnosti koja je tkala njene godine. Jer
ono što je donosilo nemire nije bio njegov odlazak, već njena
nesigurnost.
22
U to da zaslužuje svu sreću sveta, ona, Ljiljana, takva kakva je
bila, nije verovala. Činilo joj se da je u svim drugim koracima
imala sigurnost vojnika spremnog da da život za svoju ideju.
Preuzela je kontrolu nad svojim životom i bila je sigurna i
činilo joj se da je nepobediva, i sve je zavisilo od nje, ili od
okolnosti koje su mogle samo da joj pomognu da ostvari
svoje planove. Međutim, kada je otišao, shvatila je da postoji
još jedan veliki deo njene ličnosti u kojem ona nije osećala da
ima sigurnost ratnika, u kojem je bila kao golub koji bi
odleteo ukoliko bi mu neko prišao bliže da ga nahrani.
Znala je da je to konačna bitka koju mora da dobije. Bitka
oživljavanja žene u njoj, bitka koju je bilo potrebno dobiti pre
svih divnih trenutaka koji je čekaju. Znala je da je istina i to da
i njena slabost nije slučajnost i da je to poruka koju ona treba
da prenese svetu. Kako je sve deo velikog Božjeg plana, tako i
svaka naša slabost koju smo dobili da osvestimo u ovom
životu ima za cilj da pomogne i nama i onima koji su oko nas.
Mi često mislimo da je naša uloga u ovom svetu da pokažemo
koliko smo jaki, i istina je da Bog želi da pokažemo naše
sposobnosti tako da drugi dobiju veru da su one moguće, ali
je isto tako istina i to da bez otkrivanja slabosti koje su
doprinele našoj snazi mi otkrivamo samo jednu stranu
medalje koja je toliko daleko od onih kojima treba spas. Jer
da bi neko u nama prepoznao svoje istine, te istine moraju
biti deo njegove priče u trenucima u kojima ih sluša. Ovom
svetu nisu potrebni savršeni ljudi, jer da jesu, ništa ne bi bilo
urađeno. Tako je i Ljiljana shvatila da mora postojati razlog
23
tolike nesigurnosti u vrednost onoga što je čuvala u svojim
snovima za nekog koga bi volela, a koja je bila deo nje kao i
ona snaga koju je osećala kada je trebalo pomeriti stene
izvan doma koji nikada nije imala. Pitala se često gde su
koreni tolike nesigurnosti, i setila se odgovora njene bake
kada ju je pitala kakav je bio deda prema njoj: - Bio je dobar,
rekla bi ona, nije me tukao!
Da li je ona u sebi nosila energiju njene bake ili je to
bilo genetsko nasleđe miliona žena koje su bile srećne kada
nisu bile zlostavljane. Žena koje nisu imale pravo da pitaju da
li mogu, a kamoli da pomisle da žele. Da li je taj njen osećaj
bio osećaj robinja koje su rađale mrtvu decu, koje su služile
ratnicima kao bilo kakav dobar obrok. Da li je osećaj
nesigurnosti koji je imala proizilazio iz patnje njenih ženskih
predaka zbog toga što su patile na zemlji, ponižene,
slomljene i nevoljene i muških zbog toga što su ponižavali,
lomili i mrzeli. Često se pitala u tim lutanjima da li je jednost
podrazumevala oslobađanje žena od „žena” i muškaraca od
„muškaraca”.
Žena, od strahova za sopstvene živote u domovima u kojima
su rađale, živele, hranile. Strahova od muškaraca koje su
negovale, prale, ljubile. Kako je to moglo doneti sigurnost da
postoji vrednost nečega u tome što osećaju, što sanjaju, što
vole. I muškaraca, od nesigurnosti da će preživeti, od Božje
kazne zbog ubijanja, silovanja, lomljenja. Strahova životinja
pred klanje, gde su tako često vođene. Strahova za gole
živote i živote svih koji su od njih zavisili.
24
Sa razvojem savremenih tehnologija mi smo ostali isti,
promenila se samo scenografija u kojoj vodimo svoje borbe.
Ljiljana je znala da su slabosti te koje nas vode napred, ali ne
slabosti koje nas lome, već one koje nas teraju da rastemo.
Osećala je, znala je, slutila je, da je došlo vreme da otvori
najdublje odaje svoje duše i dođe do odgovora. Zašto je onda
i ona, posle jednog veka od rođenja njene bake, i dalje mislila
da ne zaslužuje da bude voljena. Svaka njena veza joj je to
tako jasno pokazivala, ali ona nikada nije imala hrabrosti da
pogleda na tu stranu i da odgovor na pitanje zašto. Ona je
duboko u sebi mislila da nije dovoljno vredna za to. Muškarci
su je lagali i varali, izmišljali priče, donosili odluke, a ona je
čekala i strepela da li će se vratiti. I posle svega što je prošla,
opet je strepela. Osećala se nekada toliko nemoćno kao da su
joj vezane i ruke i noge da nešto promeni. Pitala se da li se to
iskustvo nesrećnih žena njenog detinjstva preslikalo u njene
snove, ili su one kroz njih pokušale da nađu nade za svoje
tuge. Nije znala, ali je znala da je došlo vreme da odgovore
dobije.
Kažu da će naša najveća životna poruka i najznačajniji rad
izroniti iz naših najdubljih rana. Bilo bi lepo, mislila je, kada bi
njena priča mogla da pomogne milionima žena da dođu do
sebe, da shvate ono čega ni sama još uvek nije bila svesna.
Jer jedno je bilo verovati u vrednost, a drugo je bilo živeti je.
Prva stvar koju je ovog puta trebalo da uradi jeste da prizna
svoju slabost i svoju nesavršenost. Morala je ponovo da
prestane da se ponaša kao da je sve u redu i da bude iskrena
prema sebi. Istina je da nije bila sigurna da je dovoljno vredna
25
da bi se on uopšte vratio. Jer - ko je ona, zapravo? Niko?
Ništa? Obična? Bezvredna? DA! Tako je o sebi mislila. I šta
god bi rekao, nije vredelo. Ona nije verovala. A ta nevera nije
imala veze sa njim već samo sa tim što nije verovala da sve to
što on priča ima veze sa njom. Duboko u sebi ona nije
verovala da je neko, da je nešto, da je vredna. Nije verovala u
svoju posebnost kada je u pitanju ona, Ljiljana, topla, nežna i
lepa, Ljiljana koja zaslužuje ljubav i nežnost i pažnju. Nije
verovala da neko može da joj se raduje kada dođe kući posle
dugog dana lutanja u potrazi za snovima. Nije verovala da
ima pravo da očekuje da će se neko radovati što je oseća
pored sebe u hladnim zimskim noćima. Nije verovala da
zaslužuje čaj od jasmina u mirno nedeljno jutro, a toliko toga
je htela da da. Znala je da u njoj postoji neki skriveni strah
koji je sprečava da veruje, i znala je da se jako dugo već brani
gledajući svoja iskustva uvek iz ugla onog što treba da nauči o
sebi kao osobi, nikada ne postavljajući pitanje šta treba da
nauči iz toga o sebi kao ženi. Odbacivala je svoje slabosti,
branila ih, sakrivala i vređala se toliko dugo ostajući u vezama
koje su je ponižavale. Duboko u sebi ona je bila žena koja je
trpela zbog straha za sopstveni život. Pluton kvadrat Venera,
rekla bi njena mama! Sada kada je došlo vreme da otvori
odaje svojih najdubljih rana, bila je zahvalna na saznanju da
stvari kojima se najviše opiremo, zbog kojih se najviše
stidimo, one o kojima najteže govorimo, postaju sredstva za
isceljenje drugih, jer u našim povredama drugi mogu da nađu
lek.
26
Kada je konačno priznala svoju slabost morala je da pronađe i
ključ za otvaranje vrata i otpuštanje svih bolnih emocija koje
je njegov odlazak pokrenuo. Kad god bi pomislila da nije tu,
da ne može da ga dodirne, da je opet sama, osetila bi bol u
stomaku na mestu solarnog pleksusa, pa zatim na mestu
grlene čakre, pa onda na mestu druge čakre i tako redom…
Bilo je tu toliko strahova. Ali, iako je bila tužna, ona je bila i
zahvalna zbog toga što će njegov odlazak doprineti tome da
ona ojača, da bude svesnija i sigurnija kada neutrališe sve
strahove i integriše sve polaritete koji se kriju u pozadini tih
negativnih energetskih reakcija koje zovemo bolne emocije.
Slutila je da će njena životna misija početi ne onog trenutka
kada bude počela da priča o svojim pobedama, već onog
trenutka kada bude počela da priča o svojim borbama.
Da će preobražaj početi onog trenutka kada bude
dozvolila da otvori vrata svoje ranjivosti i kada shvati da je
niko ne može i neće povrediti. Da je svest o povređivanju
samo deo njenog nasleđa i da su ljudi upravo onakvi kakvim
ih zamišljamo, ni dobri ni loši. Što niže spustimo svoj štit i što
više skinemo svoje maske, to ćemo biti korisniji Bogu u borbi
za oslobađanje čovečanstva. Ako bi drugi ljudi videli samo
našu snagu obeshrabrili bi se i pomislili da je nemoguće
ostvariti bilo šta. Ipak kada vide da se slabosti mogu
prevazići, da se pogrešna uverenja mogu prevazići, da se
životne okolnosti mogu promeniti onda to vraća veru da nada
postoji.
27
Ima nade za sve žene sveta, gde god se nalazile. Iako je
odavno znala da je njena najveća želja da pomogne da se
ljudi menjaju na bolje, sada je shvatila da im pored svih
uspeha mora pričati i o svojim najbolnijim iskustvima. Mora
im pričati o tome zašto su je uvek ostavljali oni koje je volela;
zašto su je izdali svi prijatelji koje je imala; zašto je trpela i iz
sažaljenja bila u vezama koje su je činile nesrećnom; zašto je
ćutala kada je videla da su je lagali; zašto je ostajala iz straha
da neće moći da preživi, kao da smrt nije bio život koji je
vodila... Na ljude možemo da utičemo jedino kada smo
iskreni, a ne kada se pretvaramo da smo savršeni. Pitala se da
li mu je išta rekla o sebi. Nije - zaključila je. Sve vreme je
pričala o tome kroz šta je prošla, šta je naučila, dokle je stigla.
Sve vreme je govorila o spoznajama koje jesu oslobađale, ali
koje nisu njemu govorile ništa o njoj, Ljiljani, ženi koje i nije
bilo. Pokušavala je da predstavi sebe kao nepobedivu i
samouverenu, a u stvari je bila samo duša koju je milost
pobedila i to je želela da mu kaže.
Pitala se, kako su se osećale druge žene u svojim malim
svetovima, zatvorene u nemogućnost i zatrovane strahovima.
Gledala je oko, sebe i bila je sigurna da je poluživot koji su
vodile, zapravo bio njihov život, ali u besmislu.
Kada je kao izbeglica iz takvog besmisla napustila svet koji je
do tada zvala svojim, kada je ostala bez i jedne slamke za koju
bi mogla da se uhvati, tek tada je, činilo joj se, i počela da živi.
Sećala se, baš tih dana kada se pitala da li će se Alek vratiti iz
Austalije, kako je satima ležala u krevetu i plakala, ukočena
28
od bola kojem nije znala ime. Često nije mogla da dođe do
daha. Imala je osećaj da se guši u sopstvenim strahovima koji
su tekli kroz vene zajedno sa krvlju koja je značila život.
Ispričala je ona Aleku, mislila je, šta je naučila na svom putu
oživljavanja, ali nije mu, činilo joj se, ništa rekla o koracima
koje je preduzela da bi došla do sebe. A sada je shvatila da joj
ono do čega je došla, zapravo nije mnogo značilo, jer to je
bilo njeno shvatanje sveta, njen sistem vrednosti koji nije
morao da takav bude.
Imala je sve, oslobođena strahova za sopstveni život,
oslobođena straha od smrti, ali je duboko u njoj ostao strah
koji je, činilo joj se, sada bio jači od svih kojih se već rešila.
Strah koji je istrajavao godinama i koji je i bio izvor svih
njenih tuga. Strah da nikada neće biti voljena. Kao da joj nije
postalo jasno da je ljubav koju je davala sebi bila samo ona
koja će joj se vratiti od drugih. Kada je prvi put postavila
pitanje zašto je ostajala u vezama koje je nisu činile srećnom,
zašto je trpela i zašto nije imala hrabrosti da ode, odgovor je
bio: Nije verovala da zaslužuje bolje. Mi imamo i dobijemo
samo ono što smatramo da nam pripada, što verujemo da
zaslužujemo.
Šta su nam uradili? Generacije žena u Srbiji, bez identiteta,
bez snova, bez hrabrosti. Generacije žena koje će napraviti
nove generacije sinova i kćeri koji će opet verovati da ne
zaslužuju život, jer život - šta je to? Odlazak na posao koji nije
plaćen - jer mora da se radi. Trka pacova jer - teško je vreme.
Španske serije jer - to je jedina zabava. Pogled kroz prozor u
29
kuću Velikog brata jer - ima i gorih od nas. Želja nemamo,
nade nemamo, snova nemamo. Godine čekanja da ONI nešto
urade, godine tuge zbog toga što život prolazi, a mi stojimo u
mestu, jer su nas naučili da ne može drugačije. I čekamo! A ne
znamo da je trenutak života sve što imamo, a taj trenutak
stvara večnost koja dolazi iza zavesa sveta koji vidimo očima.
Život na zemlji je privremen i u odnosu na večnost jeste samo
treptaj oka, ali baš taj život jeste ispit koji polažemo da bi
znali koji je sledeći razred u našoj školi večnosti u koju idemo.
Ljudi izbegavaju da misle o smrti, jer veruju da je smrt nešto
što donosi kraj. A smrt jeste zapravo samo novi početak, novi
razred, nova priča na našem putu večnosti. Zato je potrebno
više misliti o smrti kao večnosti.
Jer što više postajemo svesni večnosti, manje se vezujemo za
ljude, događaje i stvari koje nas okružuju i manje bivamo
zavisni od njih. To može da bude put naše slobode. Jer mi
smo oni u kojima i od kojih sve nastaje, a sve zbog svrhe koju
treba da ostvarimo u životu na zemlji. Jer slobodu osećamo
jedino tada kada živimo u skladu sa našom svrhom, kada
živimo naš autentični život. Smisao i svrha su isti. Kada
spoznamo našu svrhu i kada počnemo da živimo u skladu sa
njom naš život dobija smisao. A kada život ima smisla onda
spoljne okolnosti možemo da posmatramo kao lekcije koje
treba da savladamo da bi došli do svrhe, jer jedino tada one
imaju smisao.
30
Poznavanje sopstvene svrhe omogućava nam da preuzmemo
kontrolu nad svojim životom i nad situacijom u kojoj se
nalazimo jer svoj život počinjemo da posmatramo iz drugačije
perspektive. A to i jeste početak svih promena, promena u
nama kroz promenu u našim mislima. Bilo je toliko mnogo
dana u poslednje tri godine kada je mislila da će umreti, kada
je verovala da je okean bola u kojem je plivala toliko snažan
da neće uspeti da ostane na površini. Nekada je bol bila
toliko jaka da je danima ležala u krevetu pitajući se da li ima
više uopšte smisla živeti. Život kakav je vodila učinio joj se u
tim trenucima toliko bezvredan da bi ga se bez ikakvog
žaljenja odrekla, samo da je mogla, samo da je Bog hteo da je
primi sebi. Ali nekako je i tada osećala da Božja namera za
njen život nije da joj bude udobno, nego da razvije svoju
svest i svoju ličnost tako da ona služi dobru u koje je
verovala, a to je mogla da ostvari jedino kada eliminiše
negativne naboje koje njen ego doživljava kao životne istine
koje su usmerene protiv nje.
Shvatila je da to nije tačno i da ne postoji ništa u
našim životima što je usmereno protiv nas sem naših
sopstvenih verovanja, navika i dela. Sve okolnosti su samo
njihove slike na izložbi našeg života. U tim trenucima nije bila
svesna da je tragala za svojom svrhom i smislom koji je ta
svrha donosila. Jedino što je imala bilo je čvrsto uverenje da
mora da dođe do sebe, kako je mislila. A doći do sebe znači
živeti život u skladu sa svojom izvornom ulogom na planeti
Zemlji, osloboditi svoje autentično biće i živeti. I ka tome je
išla.
31
Kada je prvi put osetila da se guši, da bol u grlu, stomaku,
mišićima, koji je bio posledica negativnog energetskog naboja
postaje neizdrživ, počela je da traži odgovor na pitanje zašto
se to dešava. Na internetu je posle samo pola sata pronašla
veoma mnogo sajtova koji spominju energiju, energetsku
borbu, isceljenje i tada je shvatila da je to put kojim treba da
krene – put isceljenja njene duše od života u strahu, besmislu
i bolu koji je živela. Isto veče kada je otkrila da postoji nešto
što zovu energija, otišla je u knjižaru i kupila sve knjige koje je
mogla da nađe, a koje su spominjale to o čemu je čitala. Nije
znala šta je tražila, znala je samo da nešto mora da promeni u
svojim danima da bi vreme provedeno na Zemlji uopšte
mogla nazvati životom. Prva knjiga koju je počela da čita, bila
je „Ruke koje leče” Barbare En Brenan. Tako je počela da
otkriva jedan novi svet za koji nije znala da postoji. Čitajući,
upoznavala se sa pojmovima kao što su aura, čakre,
energetska polja, univerzalno energetsko polje i bila je
fascinirana time da je sve to postojalo sve vreme, a ona o
tome nikada nije čula. Pitala se da li nešto o tome znaju ljudi
koje je poznavala i sa kim god da je pričala svi bi je čudno
gledali ili bi u čudu komentarisali kako je to nešto čime se
bave nadrilekari i gatare. A ona je osećala da u tome leži
odgovor, ili je makar toliko silno želela da veruje da odgovor
postoji da nije želela da odustane iako su svi koje je znala
sumnjali u to. Kada se već upoznala sa osnovinim pojmovima,
počela je da gleda, činilo joj se, tada prvi put! Počela je da
gleda sa svešću o tome da materijalni okvir tela nije sve ono
što može i treba da vidi u jednoj osobi. Da je sama osoba
32
mnogo više od onoga što naše oči mogu da pojme. Satima je
posmatrala svoje šake ispred bele pozadine i činilo joj se da je
lako mogla da vidi svetlucavu beličastu svetlost oko svojih
prstiju. I mogla je, na početku je ta svetlost bila veoma slaba i
tanka. A zatim je, baš u vreme kada je Aleksa došao, mogla
da vidi auru oko svakog čoveka iste te iskričavo beličaste
boje. Druge boje, o kojima su mnogi pisali, još nje razlikovala.
Kako je samo bila nestrpljiva na početku. Htela je sve i htela
je odmah!
Mislila je da će pronalaženje sebe trajati kratko,
svega nekoliko dana, nedelja, najduže nekoliko meseci.
Trajalo je pune tri godine, i još će trajati, znala je to. Od toga
su dve godine bile godine borbe svetla i tame. Tama koja je
bila u njoj i koja je pretila da je uguši, privlačila je ljude koji su
joj jasno pokazivali gde se nalazila na svom putu. Tek kasnije
je shvatila da su svi ti ljudi zapravo bili anđeli koje joj je Bog
slao da joj pomognu da sagleda sebe i trenutak u kojem se
borila za istinu.
Tama je bila nekada toliko jaka da je ona sve ljude oko sebe
posmatrala kao neprijatelje. Nije mogla da vidi ljubav,
saosećanje, radost. Samo izdaje, ograničenja, spletke, laži.
Samo beznađe u koje je i sama krenula. Gubitak deteta sa
muškarcem koji je nije tukao, bio je početak njenog puta ka
dnu na kojem je tako dugo bila, i mislila je da nije moglo biti
više besmisla od toga. Ipak moglo je, jer se ona sama nije
promenila, nije shvatila. Živela je u svom malom gradu,
nesvesna da promena neće da se desi ukoliko sama ne
33
preuzme odgovornost za svoj život i prema svom životu.
Životarila je osećajući kako se sa svakim danom gasi još po
neka nada. Ipak tek kada se pojavio Aleksa skoro dve godine
od kada je malo srce prestalo da kuca, počela je da se budi.
On je došao i otišao. Ništa više i ništa manje, to je otvorilo
provaliju u njenoj bolesnoj duši.
Godine borbe za mir! Ništa nije slučajno, shvatila je to kasnije
jako dobro, a da je ranije znala ne bi čekala da joj se sruši svet
da bi počela da živi. Jer mnogo je lakše krenuti ka površini sa
petog sprata ponora nego sa sto dvadeset petog na kojem je
ona bila.
Izgubila je majku, tata je otišao u Rusiju, izgubila je dete,
pitala se kasnije šta je to još bilo potrebno da izgubi da bi
krenula u potragu za izgubljenom uspavanom lepoticom,
kako je sebe nekad zvala. Kada se pojave prvi nagoveštaji
našeg skretanja sa puta jednosti, kada prvi put dosegnemo
kritičnu udaljenost od svoje životne svrhe sa kojom treba da
budemo jedno, pojavljuju se okolnosti u našem životu koje
nas upućuju na to. Bog nam prvo šalje mala upozorenja, kao
što su na primer gubitak ključeva, gubitak ljubimaca, rani
gubitak prijatelja.
Ako ne obratimo pažnju na te situacije i nastavimo da se
ponašamo isto, dobijamo one u kojima to jasnije možemo da
sagledamo, a to su na primer rani gubitak roditelja ili
najtužniji od svih - gubitak deteta. Gubitak duše koja je
izabrala da dotakne tvoje biće i da ode zato da bi te podsetila
34
da si izgubila sebe u traganju za onim šta će neko reći, šta će
uraditi drugi, šta treba da uradiš da se ne bi naljutio niko, šta
nisi smeo, šta nisi želeo, šta je trebalo, šta je moralo, gde je
bilo, zašto si čekao! Upravo to joj se desilo u vezi koja je bila
sazdana od želje da sve bude kako to treba u svetu odraslih,
ozbiljnih, nesrećnih ljudi, u vezi dva davljenika na površini
beznađa koji pokušavaju da se uklope u modele svojih
nesrećnih roditelja koji su u svojim dušama prizivali kraj, da
ne bi svakog jutra gledali novi početak. I kada se desilo, znala
je da je umrla. Ništa više od nje nije ostalo sem nesvesne
spremnosti da prestane da živi na način na koji je živela. Pa
ako je to bila smrt, radovala joj se.
Tek kasnije je shvatila da je Bog toliko mnogo puta
upozoravao da je vreme da se vrati sebi, da potraži veru koju
je napustila tražeći smisao na granici besmisla, veru da ovaj
život jeste samo treptaj sna njene duše, da je večnost ono za
šta je trebalo živeti.
A život u večnosti jeste život u smislu koji započinjemo na
Zemlji, tom prelepom dvorištu u kojem se iskustvo stiče kroz
ostvarenje svrhe zbog koje smo došli i kroz sticanje iskustva
bezuslovne ljubavi, koja zapravo i jeste naša karta za večnost.
Bog je bezuslovna ljubav i tek kad tu ljubav spoznamo kroz
naše misli i dela na Zemlji, spremni smo da se susretnemo sa
večnošću.
Gubitak deteta, shvatila je, pokazao je konačno koliko se ona
sama udaljila od sebe, od svoje svrhe, od identiteta sa kojim
35
je rođena, da bi se uklopila u masu izgubljenih nada
generacije koja je bila otpisana i pre nego što je imala priliku
da živi. Svi njeni snovi bili su samo davno zaboravljeno
sećanje koje ju je ponekad dozivalo iz dubine njene duše da
ih pronađe. Nije. Pravila se da ih ne čuje, a u stvari se plašila
da neće uspeti ukoliko pokuša. Želje koje je sakupljala u
mladosti posmatrala je samo kao nasleđe prošlosti koje nije
imalo nadu da će ugledati svetlost dana. Kada je ostala u
drugom stanju, mislila je da je pronašla smisao i da će dete
doneti odgovore koje je tražila, ali nije.
Bog je još jednom u svojoj veličanstvenoj igri istina poslao
deo svoje svetlosti koja se uselila u malo srce njenog bića, da
je podseti da ona, Ljiljana, ima veliko srce koje je trebalo
oživeti. Ipak malo srce je prestalo da kuca, još jedna
veličanstvena poruka Gospoda - stalo je srce LJILJANA,
PRESTALA SI DA ŽIVIŠ, PROBUDI SE!
Tako je ona završila u bolnici. „Probudi se, probudi se,
probudi se”, vikala je sestra kada su je na Vidovdan dovezli
zbog opasnosti od trovanja krvi izazvanog smrću deteta u
njenoj materici.
„Molim te, probudi se”, govorio je nežni glas njene
majke.
„Nije vreme Ljiljana, moraš da živiš, ti imaš svoju
ulogu na toj divnoj planeti, probudi se molim te.”
36
A ona, ona nije želela i nije videla ni jedan razlog da ostane
ovde. Zatvorila je oči i osećala kako se njeno telo lagano
odvaja od kreveta. Ne, videla je da se njena duša odvajala od
tela. Kako je bila tužna ta Ljiljana koju je Ljiljana gledala. Kako
je bilo tužno telo koje je ležalo na krevetu dok su doktori
pokušavali da je vrate u život. Pitala se da li je i drugima bila
lepa onako kako je sebi izgledala dok je gledala svoj lik po
prvi put. Bila je mlada, ali šta je vredela mladost kada je život
koji je vodila bio samo besciljno lutanje u iščekivanju novog
dana u kojem je gotovo uvek živela.
U tom trenutku više nije postojalo sutra.
U tom trenutku više nisu postojali ni niko, ni neko, ni oni, ni
drugi, ni komšije, ni prijatelji, ni rođaci, ni policija, ni
sveštenici, ni nastavnici, ni TV zvezde, ni političari, ni država,
ni neprijatelji... svi oni su odjednom bili ONA, koja je ostala.
Ljiljana, žena koje nije bilo dok je živela, i njih koji nisu bili tu
kada je umrla.
Čudan je bio taj trenutak opraštanja od sveta konačnosti.
Svetlost koju je videla u uglu prostorije mamila ju je svojom
svežinom, ali nešto ju je vuklo na dole, u telo, ponovo.
Opirala se. Nije želela da prekine trenutak istine u kojem se
obrela.
Kada bi ljudi samo mogli da shvate da ne postoji ništa sem
njih samih, pomislila je. Kada bi samo mogli da vide da je
trenutak ravan večnosti samo onda kada postojimo u njemu
bez prošlosti i bez budućnosti. Kada bi ljudi mogli da shvate,
37
pre nego što se upute na put večnosti da život, ovde i sada,
jeste jedino što će ikada imati i da su svi ljudi samo tu da oni
prepoznaju sebe u tom jedinstvenom trenutku života.
Gledala je sebe i pitala se kako je mogla da ne prepozna da je
njeno srce prestalo da kuca, ne onog trenutka kada je stalo,
već ono trenutka kada je izgubila sebe ne raspoznajući se
među tuđim sudbinama. Pitala se da li su žene oko nje bile
svesne da nisu bile žive! PROBUDI SE! Čula je još jednom
sestru, i čudno, ali osetila je bol. Odakle bol!? Nije želela da
oseća ništa, bilo je toliko lepo ne osećati ništa! Probudi se!
Čudno, u tom trenutku osećala je svoju majku pored sebe
kako joj šapuće:
Ljiljana, Bog želi da živiš, Bog želi da od svog života napraviš
priču isto tako lepu kao što je lep i čitav svemir koji je stvorio.
On će ti pomoći da povratiš veru u istinu, u tihi glas
sopstvenog integriteta, zbog toga što ti imaš svoju ulogu koju
ti je dao još mnogo pre nego što si se rodila. Život koji dobijaš
nazad je dar, jer dobijaš još jednu šansu da ostvariš svoju
svrhu i da naučiš da voliš. Svi ljudi koji se pojave na tvom putu
su anđeli koji će ti pomoći da dođeš do jednosti i ljubavi. Tvoj
zadatak pre svega jeste da sebe voliš bezuslovno, da bi tu
ljubav mogla da podeliš sa drugim ljudima i sa svim oblicima
života na ovoj divnoj planeti. Bog će ti pomoći. Samo prati
znake i ne odustaj. Čeka te smisao i čeka te ljubav. Ali pre
toga moraš da se susretneš sa univerzalnim zakonima koji
upravljaju celim svemirom. Moraš da shvatiš da sve ima
38
smisla i da mi nismo samo pasivni posmatrači iako je naša
uloga unapred određena. Pronađi i postani jedno sa svojom
svrhom i voli bezuslovno, bez toga nema večnosti, već samo
beskrajno vraćanje na početak!
A put ljubavi jeste put ka sebi i iz sebe. Nema veće sreće nego
kada u biću koje diše pored tebe, prepoznaš svoje uzdahe i
kada san našeg jedinstvenog bića boji nebo svetlošću oko
koje se okupljaju anđeli da bi se napili sa tog izvora ljubavi.
Čemu oči, ako ne mogu videti i čemu ruke ako ne mogu
milovati, čemu život ako uši ne čuju simfoniju stvaranja, koja
svakoga jutra najavljuje novi dan. Živi kroz san o životu i živi
taj san. Od danas nećeš biti telo koje hoda, bićeš anđeo koji
nosi ljubav u srcu i koji će voleti i biti voljen, jer ti si ljubav, a
ljubav je Bog. Ti ćeš biti oličenje Boga na Zemlji svaki put
kada budeš bila ljubav. Ne zaboravi, Ljiljana, ljubav nije
osećanje. Ljubav je stanje bića, bića koje vibrira frekvencijom
Boga na planeti koja se zove Zemlja i misiji koja se zove život.
Ne zaboravi Ljiljana, kada se probudiš da je sve jedno i jedno
je sve. Da te samo tvoje misli dele od jednosti sa čitavim
univerzumom. Kako bi volela da mogu da ti pokažem da je
sve dobro i da Bog ima plan za svakoga od nas.
Da mi, iako bića svesnosti, tako malo znamo o svesti koju smo
dobili da koristimo kroz vreme koje merimo satima, a ne
znamo da su sati tako bez značaja. Jedino što vredi jeste
život, ne sat, ne dan. Jedan sat može biti vredniji od godinu
dana privida života. Jedan sat svesnosti može biti jasniji,
39
čistiji, jači od godina nesvesnih lutanja kroz slike nečega što
ljudi zovu stvarnost. Seti se, Ljiljana, kada se probudiš da si
dobila novu šansu da u kostimu koji se zove tvoje telo odigraš
ulogu LJILJANE koja je LJUBAV! Jer jedino što se računa kada
pređeš most između onoga što oko vidi i onoga što je dušama
dom, jeste ljubav. Ni zlato ni svila, nisu, mila moja, ono što se
pred Bogom računa.Jedini dar koji nosimo sa sobom sebi jeste
ljubav:
- ljubav koju smo dali sebi;
- ljubav koju smo dali od sebe;
- ljubav koju smo primili iz srca univerzuma;
- ljubav koju smo dali Zemlji koja je naša majka.
Objasniću ti šta znači svaka od njih:
- Ljubav prema sebi -
Ljubav je Ljiljana stanje, to nije ono što se oseća, to je ono što
se stvara.
Ti si misao o sreći, i sreća, ti si misao o ljubavi i ljubav koja
postoji u prostoru i materiji.
Ti si malo vibratorno polje koje ako jeste ljubav jeste i Bog u
isto vreme. Ti si na taj način povezana najdirektnije sa
izvorom.
A kako ćeš znati da si ljubav?
40
Tako što ćeš svako jutro i svaki dan i svako veče ponavljati
jednu rečenicu: Ja sam ljubav, ljubav je u meni. Ja sam ljubav,
ljubav je u meni. Ja sam ljubav, ljubav je u meni. Ja sam
ljubav, ljubav je u meni. DA!
Samo to za početak. Jer kako će biti drugačije. Ako si do sada
imala nejasne predstave o tome kako postati ljubav, način je
vrlo jednostavan: proglasi se ljubavlju. Probaj da je osetiš u
korenu svoga srca, probaj da osetiš kako se iz svemira u tvoje
srce spušta milost, ljubav, radost, mir, ushićenje, sve to u
jednom osećaju, sve to da bi se povezala sa izvorom. Sve to
zato što si objavila i donela odluku da jesi ta promena o kojoj
govoriš. Oseti u svom srcu kako si ti u trenutku u kojem
stvaraš i ljubav, i sreća, i radost. Probaj da čuješ simfoniju
života koja sve vreme ide u pozadini tvoje prizemne realnosti.
Shvati da ne postoji ništa vrednije od trenutka u kojem dišeš,
jer za sreću ti ne treba ništa više od toga, pošto si sreća sama,
kada odlučiš da jesi. Dok dišeš, ti udiši ljubav i izdiši
zahvalnost. Kad si zahvalna ti jesi sama sreća, a dok slušaš
život ti jesi sama priroda. Jesi jedno sa svime što vidiš.
Ljubav koju daješ od sebe prepoznaješ onog trenutka kada
osetiš harmoniju savršenog trenutka, i tada znači da si u
skladu sa savršenim Božijim poretkom, poretkom ljubavi.
Tada ćeš shvatiti da si tu, gde je Bog znao da ćeš biti u
trenutku tvog buđenja. Kada šalješ ljubav iz sebe, ti dišeš i
udišeš i osećaš harmoniju života, harmoniju čitavog
univerzuma, ti dišeš mir. U tom trenutku oseti kako si jedno
sa prirodom. Tek kada uvidiš šta znači biti sirena, soko ili
41
kraljica. Šta znači biti drvo, cvet ili mesec. Šta znači biti lav,
srna ili zec. Tek kada vidiš da su svi oni savršeni, da sve je
savršeno i sve jedno, tek tada ćeš shvatiti šta znači biti jedno i
biti ljubav u isto vreme.
Bog ti je dao život, na mestu gde život počinje,
Bog ti je dao svesnost tamo gde večnost nastaje.
Bog ti je dao telo, takvo da ljubav osetiš,
Bog te je napravio takvom, da sebe osvestiš.
Ti nisi skup koncepcija, ti nisi niko, niko nije niko.
Svi su sve kada su ljubav, a svi su ništa kada su besmisao.
Večeras kada probuđena zaspiš na mestu gde ne postoji ni
jedan treptaj tela koji nije usaglašen sa prirodom, shvatićeš
da život jeste samo kada ti jesi sve ono što od života želiš.
Ti si ljubav, ti si radost, ti si sreća, ti si promena.
Ti si TVOJE MISLI, zato MISLI ljubav, radost i sreću.
Ti si tvoje SLIKE, zato zatvori oči i vidi ljubav, radost i sreću.
Ti si tvoje TELO, zato oseti ljubav, radost i sreću.
Ti si tvoje emocije, zato proživi u istom trenutku u kojem
misliš, osećaš i vidiš ljubav, radost i sreću.
42
TO SI TI! To je Bog! To nam je dao! Budi sve što želiš samo
BUDI!
PROBUDI! BUDI!
PROBUDI! BUDI U SEBI!
PROBUDI! BUDI ODLUČI!
PROBUDI! BUDI!
PROBUDI u sebi svoje misli, svoje slike,
svoj osećaj, svoj život!
BUDI svoj život!
Jer to je uvek tako.
Život ne postoji sam po sebi.
Život nije ništa što nisi ti,
a sve što zoveš životom ti si to.
Život je iluzija, sve što postoji to si TI.
Sada to znaš, sada donesi odluku
da probudiš svoj život u sebi.
Da shvatiš da ste život i ti jedno! Nema razlike.
Da shvatiš da ste ti i Bog jedno! Nema razlike!
43
Da su Bog i život jedno! Nema razlike.
Kada to shvatiš, dušo moja,
počela si da šalješ ljubav.
Kada to shvatiš postala si ljubav i
ljubav je postala tvoj život.
Kada to shvatiš postala si jedno,
jer jednost osećaš sa čitavim svemirom.
Želim da znaš, kada se probudiš u jutru novog dana, želim da
znaš da je taj dan vredniji od dve hiljade sledećih godina. Jer
je svaki tren tvog života vredniji u trenutku dok dišeš u
njemu, od svakog budućeg sutra, i da je svako novo sutra,
jednog novog sadašnjeg trenutka vrednije od svakog
narednog koji to nije.
Želim da shvatiš da na tvom putu ljubavi, ti nisi putnik, ti si
put. Ti nisi svetlo koje obasjava put, ti jesi svetlost. Ti nisi telo
u životu, ti si život sam. Ti nisi neko ko oseća ljubav, ti jesi
ljubav.
Jer je život put ljubavi. Ljubav je svetlo života. Put kroz život je
ljubav. Put sa ljubavlju je život.
Sve je jedno i bićeš jedno sa svima, sa sobom i sa
univerzumom, jer ti si univerzum sam.
44
Kada to shvatiš i kada postaneš ljubav, dolaziš bez mnogo
razmišljanja do onoga što još vredi. Do ljubavi prema svim
živim bićima i prema majci Zemlji koju su ljudi zaboravili.
Šalji svoju ljubav majci Zemlji, Ljiljana, kada god možeš, jer
Zemlja je jedini pravi dom koji imamo u životu. Ljudi misle da
je njihova kuća nešto odvojeno od same Zemlje. O kako žive u
zabludama! Zemlja je temelj, kuća je samo skup
konstrukcijskih elemenata koji će za manje od sto ili dvesta
godina nestati, a Zemlja će ostati. Zaboravili smo svoj izvor,
zaboravili smo da nas Zemlja hrani, zaboravili smo da slavimo
i da budemo zahvalni. A Zemlja je živa, Ljiljana, kao što je živo
svako biće na njoj. Zemlja je ogroman okean univerzalne
energije koju nam je Bog namenio da od nje živimo, da se
njome hranimo, da nas greje, da nas teši. Zemlja je svaka
biljka koja je lek. Zemlja je svaki miris koji je lek. Zemlja je
svaka boja koja je lek. Sve je na Zemlji namenjeno nama, da
bi život svoj imali i živeli ga u skladu sa njom i sve nam je
dato. Kakav bi to Bog bio da nas je poslao na Zemlju bez
svega što nam je potrebno. Mi smo ti koji smo razdvojili to što
nam je potrebno od Zemlje koja nam je dom. Razdvojili smo
se od Boga koji je ljubav, razdvojili smo se od Zemlje koja je
život, razdvojili smo se od nas samih u potrazi za iluzijama
koje su nam predstavili kao život. Kada dođeš na Zemlju
ponovo, kada udahneš novi dah života, imaš zadatak da svaki
dan budeš JEDNO. Svaki dan, zapamtićeš ove reči. I kada se
probudiš, i kada otvoriš oči, BUDI JEDNO! A kada si JEDNO
shvatićeš da si:
45
Dostojna ljubavi - jer Bog koji stvara samo savršenstvo
stvorio je i tebe savršenu takvu kakva jesi.
Svemoćna - jer svojim mislima možeš da menjaš ceo svoj svet
uvek iznova i iznova. Ti si moć, moć je u tebi.
Sveznajuća - jer granice ne postoje. Ono što nas pre svega
ograničava jeste naše uverenje da nešto znamo. Kada
prihvatimo da je sve deo nas i da ne postoji ništa što je
izvorno naše, da sva znanja postoje u univerzumu i dolaze iz
univerzalnog izvora, tada počinjemo da shvatamo da je
potrebno samo da se otvorimo da ih primimo i da izrazimo
zahvalnost na tome što smo dobili.
Gospodar svega u svom životu – jer ne postoji ništa u tvom
životu što nije deo tebe. Sve slike, svi ljudi, svi događaji su
deo tebe i predstavljaju određene delove tvog karaktera,
misli i osećanja. Kada promeniš sebe, menjaš sve u svom
životu. Tvoj život je uvek posledica, nikada nije uzrok.
Bez početka - jer život na Zemlji je samo nastavak putovanja
tvoje duše. Ništa ne počinje rođenjem, samo se nastavlja.
Bez kraja - jer tvoje telo je samo odelo tvoje duše, koje će
ona promeniti kada ode na novi put večnosti.
Odvezana od svega - jer ćeš shvatiti da niko nije odgovoran
za tebe i tvoj život. Niko ne može da te voli, ako ti ne voliš
sebe, niko neće da te poštuje ako ti ne poštuješ sebe i tako
redom. Sve ideje potiču od tebe, a ideje nisu te koje te vežu.
46
Jedinstvena - jer ti nisi ličnost kojoj daješ određena svojstva.
Ličnost je ono što je društvo od tebe napravilo, ono što je
želelo da napravi od tebe. Jedinstvenost je ono što si dobila
rođenjem, a što si izgubila tražeći se među drugima. Bog je
najveće jedinstvo. Bog nije osoba, Bog je princip zahvaljujući
kojem sve funkcioniše u harmoniji: ptica, čovek, planete,
zvezde, svi zajedno, sve je to Bog.
Izvor stvaranja - jer ti stvaraš svoj svet, ti stvaraš sve
događaje u njemu, ti utičeš na stvaranje svega oko sebe.
U dodiru sa svima - jer je sve jedno i jedno je sve. Sve je
sačinjeno od iste energije, sve je povezano nevidljivim
kosmičkim nitima koje održavaju poredak u večnoj harmoniji.
Primarni uzrok - jer je u tvojim mislima uzrok svih događaja.
Tvoj život je samo posledica, kao i sve što se dešava u njemu.
Uzvišena - jer Bog stvara samo savršenosti. Usled brojnih
religija, sukoba, svest je o tome nestala. Ljudi su podeljeni
unutar sebe, izgubili su svest o svojoj snazi i jednosti.
Društvo, države i religije su doprinele tome, jer jaki ljudi ne
mogu biti robovi, a njima trebaju upravo robovi, psihološki i
duhovni. Ti si Uzvišena jer si od Boga, sve ostalo jeste
interpretacija Božje volje.
Večno produktivna - jer će svaki tvoj korak imati određeni
rezultat u večnosti. Sve što mi jesmo danas važno je sa
stanovišta onog sutra, i večnog sutra. Svojim večnim danas,
stvaramo neko novo večno sutra.
47
Najčistija - jer si upravo takva kakva treba da budeš. Ljudi su
interpretirajući Božju volju zarad ličnih interesa, napravili od
drugih robove. Religije i društva su osudile ljubav, seks,
osudile su sve u čemu čovek može da uživa, pesmu, muziku,
pevanje i igru. Jednom rečju osudile su čoveka u celosti. I
kada uživaju, ljudi misle da su nečisti, a to je laž!
Ona koja postiže sve - jer su granice samo u tvojim mislima.
Važno je samo da doneseš odluku šta želiš i ceo svemir se
pomera da bi to i dobila.
Najispravnija - jer imaš potpunu slobodu da budeš ono što
jesi. Jedini uslov jeste da otkriješ šta je to što jesi i da kreneš
u ostvarenje tog jedinstva sa samom sobom.
Zaštitnica sveta - jer ćeš svojom ljubavlju doprineti tome da
se tama u ljudima preobrazi u svetlost.
Stvoritelj svih svojih osobina - jer svaki čovek ima u sebi sve
potencijale koje ima i čitavo čovečanstvo, potrebno je samo
da donese odluku koji će da probudi.
Hraniteljica - jer će tvoje reči donositi utehu, tvoja ljubav mir,
a tvoja svetlost promenu. Hrana za dušu jeste ona od koje
najbolje rastemo.
Ispunjena obiljem - jer sva blaga ovog sveta jesu u tebi. Kada
ih osvestiš, kada ih otkriješ, kada ih spoznaš, kada ih
afirmišeš, kada ih vidiš i zahvališ se na njima tada će se
pojaviti i u tvom životu.
48
Ona koja podržava sve - jer ako veruješ da si ti savršena,
savršeni su i svi ljudi baš takvi kakvi jesu, a to kako ih ti
doživljavaš ne govori mnogo o njima, to govori isključivo o
tebi.
Ona koja na isti način dolazi do svih - jer u svakoj duši se
kriju potencijali svih duša, u svakom srcu se krije ljubav koja
je ista svim srcima. Tek kada vidimo da smo deo jednog i da
nema razlike među nama, tada shvatamo da su svi koji nam
trebaju već tu.
Nepromenljiva - jer ćeš spoznati jedinstvo sa svojim izvorom,
a iz toga će se izroditi večne istine koje su nepromenljive kroz
svetove i kroz vekove.
Postojana - jer je energija neuništiva, ona samo menja oblike
ali ostaje zauvek.
Izvan razuma - jer to što jesi ne može da se spozna samo
razumom. To što jesi može se spoznati tišinom, meditacijom i
molitvom, a one su izvan razuma.
Besmrtna - jer život je samo uvod u besmrtnost, samo mali
deo puta kojim hode naše duše.
Sveprožimajuća - jer ćeš prepoznati sebe u svemu.
Ona koja daje u izobilju - jer ćeš shvatiti da ti se sve što daješ
od srca višestruko vraća.
49
Vrhovni razum - jer imaš slobodnu volju sa kojom kreiraš sve
događaje i sve okolnosti svog života. Svaki trenutak tvog
života jeste tvoj izbor, i razum je taj koji ti pomaže da koristiš
misli prilikom svesne kreacije.
Bez oblika - jer telo je samo forma energije, koje zbog načina
na koji vibrira pravi u našem oku iluziju forme, kao uostalom i
svi oblici koje prepoznajemo.
Nevidljiva - jer ćeš svojom promenom izazivati promene, ne
tako što ćeš ostavljati utisak da si velika, već tako što će ljudi
osećati da si ti promena o kojoj pričaš.
Ona kojoj se ispunjavaju sve želje - jer ćeš naučiti da se sve
želje ispunjavaju kada ostaneš bez želja.
Sveobuhvatna svetlost - jer ćeš shvatiti da ti nisi svetlo, već
svetlost koja obasjava i privlači svetlost sebi.
Gospodar svojih želja - jer će njihovo ispunjenje zavisiti samo
od tebe same. Ništa pod kapom nebeskom nije nedostižno i
sve dolazi iz tvog srca koje kuca kao jednost sa univerzumom.
Ona koja pravedno svodi račune - jer ćeš početi da meriš
svet i druge ljude prema sebi. Pustićeš da drugi ljudi budu to
što žele da budu i volećeš bezuslovno i bez očekivanja.
Iznad nevolja - jer ćeš u svakoj prepoznati poruku i pouku i
bićeš zahvalna na tome što si imala prilike da rasteš i da se
razvijaš.
50
Najslobodnija od slobodnih - jer ćeš razumeti da Bog nisu
religije, dogme i knjige, već da je Bog deo tvog sopstvenog
bića i da si ti deo njega. To je najviša spoznaja koja nas
oslobađa. Boga ne možemo spoznati tumačeći knjige,
možemo ga spoznati samo tumačeći sebe. A kada smo
oslobođeni od svog znanja, tada postajemo slobodni da
učimo.
Ona koja oslobađa od zla - jer ćeš shvatiti da ne treba ići
protiv nepravde, protiv zla, protiv mržnje. Sloboda se nalazi u
stremljenju ka nečemu, a ne u stremljenju protiv nečega.
Zato se nikada nemoj boriti protiv nepravde, bori se za
pravdu i pobedićeš. Nikada se nemoj boriti protiv zla, bori se
za dobro i pobedićeš. Nikada se nemoj boriti protiv mržnje,
bori se za ljubav i pobedićeš.
Ona koja nikada nije obmanuta - jer ćeš prestati da veruješ u
sisteme koji su nametnuti ljudima. Ljudi veruju u njih zato što
se plaše da dođu do sebe, a sistemi odlaze i prolaze, samo je
čovek kao takav večan.
Dostojna zahvalnosti - jer ćeš biti zahvalnost sama, a kada
iskažeš zahvalnost za to što si primila, moći ćeš i da daš, sebi i
od sebe.
Sveobuhvatna dobrota - jer ćeš u ljudima videti dobro, a
kada vidiš dobro u ljudima to i privlačiš u svoj život.
Ona koja sve zna - jer je priznala da ništa ne zna.
51
Lišena svakog bola - jer ćeš spoznati da bol ne postoji, da
jedino što može da ti nanese bol jesu tvoje sopstvene misli.
Jedino što će te ikada povređivati jesu samo tvoje misli i tvoje
tumačenje onoga što misliš da se dešava oko tebe.
Uvek ista - jer duša je jedinstvena, ona samo menja telo kada
želi da doživi neko novo iskustvo.
Ona koja je deo ljubavi nevidljivog stvoritelja univerzuma -
jer ćeš prepoznati da Bog želi da se izrazi kroz tebe, jer si deo
njega samog. A Bog je ljubav.
Vrhunski kreator - jer ćeš shvatiti da je savršenstvo u tebi i
težićeš savršenstvu u svakom svom delu.
Ona koja uživa u životu - jer ćeš shvatiti da je svaki trenutak
u životu dragocen i da u svakom ima radosti i sreće samo je
treba izdvojiti.
Nikada u sumnji - jer je sve onako kako treba da bude i samo
onako kako verujemo da zaslužujemo.
Ona koja oblikuje elemente - jer ćeš naučiti da naše misli kao
vazduh, telesni osećaj kao zemlja, emocije kao vatra i slike
kao voda zavise samo od nas samih i da mi imamo slobodnu
volju da ih menjamo.
Zauvek probuđena - ti prestaješ da živiš kao ime i nastavljaš
da živiš kao ljubav, a ljubav je večna.
52
Večno budna - videćeš u svakom trenutku svoga dana
značenje, videćeš u svakoj slici poruku, u svakom glasu glas
Boga u svakom koraku put smisla.
Zapamti, Ljiljana, zapamti da sve to ti jesi, ako to MISLIŠ,
VIDIŠ, OSEĆAŠ i DOŽIVIŠ! Zapamti da su to tvoje karte za
sledeće kosmičko putovanje. To je ono što se računa! Sva
bogatstva na zemlji jesu samo rezultat i zavise od toga koliko
si uspela da budeš sve ovo što si dobila da budeš! Bogatstvo
je u tebi, kada osvestiš sve ovo, sva bogatstva sveta ćeš
privući u svoj život.
PROBUDI SE SADA I BUDI!
PROBUDI SE!
PROBUDI SE!
PROBUDI SE!
53
III
Sve ju je bolelo kada je otvorila oči. U prvom
trenutku nije mogla da se seti šta joj se desilo i gde se nalazi.
Dodirnula je svoj stomak i shvatila je. Nije više bilo bebe, a
nije više bilo ni Ljiljane! Oba srca su prestala da kucaju, jedno
sićušno, koje nije dobilo šansu da odsanja ni prvi san, i jedno
koje je moglo biti veliko, al koje su godine besmisla ubile. Kao
kroz maglu sećala se da je sanjala majku, ali se pitala da li je
to uopšte i bio san ili je majka stvarno bila pored nje. Nije bilo
ni važno, ono u šta je bila sigurna jeste to da je došao kraj
jednom životu i da je u njoj počelo da kuca novo srce, koje je
trebalo da zasija kao najsjajnija zvezda na karti njenih snova.
Setila se tog sna, setila se svega što joj je rekla majka. Izvadila
54
je malu svesku i zapisala, sve do poslednje reči. Znala je da je
trebala da BUDE, kada se PROBUDI, ali nije znala kako.
Sa gubitkom bebe izgubila je i privid smisla koji je živela. Dani
kroz koje je vukla svoje strahove postali su nesnosni. Osećaj
bespomoćnosti je rastao toliko da je sanjala o tome kako
ponovo vidi sebe dok leži u krevetu i kako konačno odlazi u
svetlost koja je bila toliko meka i obećavajuća. Ipak, ona se i
dalje opirala tome da treba da se menja. Kao i svi, mislila je
da će se promena desiti ukoliko promeni spoljne okolnosti i
da su svi drugi krivi za stanje očaja u kojem se nalazila, da će
sve nestati ako napusti život koji je vodila do tada. Ali to se
nije desilo.
Nisu životne okolnosti te koje uslovljavaju naše stanje. Mi
smo ti koji sopstvenim mislima dovodimo sebe u stanje koje
privlači određene životne okolnosti. Bez mnogo razmišljanja
otišla je kao izbeglica iz besmisla u potragu za sobom, ali nije
mogla ni da sanja koliko će taj put biti dug i bolan. I nije
počela da se menja sve dok se Alek nije pojavio i otišao i dok
ona konačno nije dodirnula dno svoje samoće.
Još dok se oporavljala u bolnici sa mislima o porukama koje je
dobila u snu koji nije bio san, Sofija, devojka koja je ležala
pored nje čitala je knjigu „Buđenje” Antoni de Mela i tako je
počela priču na temu značenja samog buđenja.
- Nisam sigurna da ću znati da ti objasnim, rekla je
Sofija. - Ja sam tek počela da je čitam i nisam sigurna da li i
55
sama razumem. Mogu da ti dam da pročitaš, ja je upravo
završavam.
- Molim te, odgovorila je Ljiljana, posmatrajući Sofiju
i pitajući se šta li se njoj dogodilo kada je čitala tu knjigu koja
je tako jasno bila simbol njenog sna. Sofija je bila mlada,
činilo joj se puna života i nekako se nije uklapala u sliku
turobne bolničke sobe koju su delile. Setila se Mace i njenih
studentskih dana i nije odolela a da ne razmišlja o tome kako
je Sofija sada njena cimerka kao nekada Maca, i da su sigurno
obe tu da bi nešto naučila. Samo što ovoga puta nije bilo u
pitanju učenje ispita, već učenje života. Pogledala je oko sebe
i videla da su sa njima u sobi bile jedna starija žena koja je
bila, činilo joj se, jako bolesna, još jedna gospođa kojoj ne bi
mogla da ustanovi ni godine ni zbog čega je tu, kao i baka
Anka, kako su je zvali unuci koji su dolazili da je obiđu.
Sofija je, kasnije je saznala, zadržana nakon što je pobegla iz
kuće posle zlostavljanja od stane muža i knjigu Buđenje joj je
donela prijateljica dan ranije.
Baka Anka je bila u bolnici zbog starosti, kako je rekla. Imala
je 85 godina i mislila je da joj je vreme.
- Obucite mi onu crvenu haljinu da u njoj odem na
onaj svet, ponavljala bi deci svaki put kad bi došli.
Gospođa koja je bila bolesna imala je karcinom u metastazi.
Niko joj nije davao više od dva meseca života. Dok je gospođa
Olga, kako se odmah predstavila, a koja je bila očigledno
56
zdrava, odavala utisak da je nepravedno to što svi misle da je
zdrava, a nije tako.
Kasnije je, kroz razgovor, shvatila da su sve one bile bolesne
zbog života koji su vodile, života ispunjenih beskrajnim
žaljenjem za svim propuštenim šansama da ga zaista zažive.
Sofija je imala dvadeset pet godina i bila je udata za muškarca
koji je bio stoka, kako ga je ona zvala. Istina je zapravo bila
mnogo surovija. Modra i krvava napustila je kuću kada ju je
muž poslednji put pretukao. Tog jutra, kada je stigla u
bolnicu, uspela je da mu se otrgne, ali joj je čitav pramen
kose ostao u njegovoj ruci. Istrčala je samo u tankoj košulji i
sa bosonogim detetom u pidžami. Raščupane i umazane od
krvi, naletele su na komšiju koji ih je odvezao samo do
glavnog puta. Bio je toliko prestravljen njihovom pojavom i
toliko se uplašio reakcije Sofijinog supruga, da nije smeo da ih
odvede u Urgentni centar. Ušle su u autobus i došle u bolnicu
same. Kada je to čula, Ljiljana je bila potpuno prestravljena.
Ipak, Sofija je o tome govorila tako hladno, kao da u njoj nije
postojalo više ništa. Bila je telo čija je duša već bila na nekom
sigurnom mesto.
– Tukao me je dva, tri puta godišnje kada su baš bile
teške batine.
– Kako to misliš teške? – pitala je Ljiljana – Ima li lakih
batina?
57
– Ono drugo ni ne računam. Udarci pesnicom i
šutiranje bili su gotovo svakodnevna pojava u mom životu –
kaže Sofija, dok ju je Ljiljana nemo posmatrala.
– Bila je to ljubav na prvi pogled, brzo smo počeli da
živimo zajedno, počela je da joj priča. – Posle nekoliko meseci
sam dobila prve batine.
Sofija je samo tog prvog puta pokušala da se odbrani, ali je
odmah shvatila da je time supruga samo još više razjarila.
Posle toga ga je napustila, ali se ubrzo, na njegove molbe da
mu oprosti, vratila kući. Batine su se nastavile. Tokom braka
koji je trajao sedam godina više nije pružala otpor.
- Sofija, mnogo mi je teško da te slušam, reci mi zašto
ga nisi napustila, pitala je Ljiljana.
– Sve ove godine bila sam zaljubljena u njega, imamo
i divnu decu. Niko nije znao šta mi se dešava. Krila sam i od
porodice. Ni sa decom ne pričam o tome. Ono što vide,
pravimo se da nisu videli. Prestala sam da se družim sa svima,
a drugarice su izbegavale da me zovu jer mi je i kontakt sa
njima bio problem. Muž mi je bio bolesno ljubomoran i nigde
nisam smela da izlazim bez njega. Svuda smo išli zajedno, a
on je voleo da tada budem doterana. Kada me pretuče,
obično sam sva plava. Tada nisam išla ni do prodavnice, da
neko to ne bi primetio. A lekare sam obično lagala da sam se
sama povredila.
58
Sofija nije završila srednju školu jer se rano udala i radila je
zajedno sa mužem u prodavnici cipela koju su držali. Naravno
sav novac je bio kod njega, a ona je dobijala samo ono što joj
je bilo potrebno da kupi za kuću. Ona se trudila da mu ne
protivreči ni u čemu.
- Brzo sam počela da merim svaku reč, da pazim na
svaki pokret, da mu se slučajno nečim ne bi zamerila. Mislila
sam da samo od mene zavisi hoću li dobiti batine ili ne.
Napuštala sam ga tri puta, ali bi se uvek vraćala jer nisam
imala gde da odem. Sećam se da me je jednom čak i svekrva,
koja je znala šta se dešava u našem domu, pitala: „Pa dobro,
zašto si se vratila?” Nisam znala šta da joj odgovorim, rekla je
Sofija.
- Prošle nedelje kada sam pobegla, otišla sam kod
majke, ali sam znala da tu ne smem da se zadržavam jer će
me on naći. Kada sam došla u policiju oni su mi rekli „Što si
dolazila ženo, da nam praviš probleme? Zar mi da te branimo
od muža?”. Već je bila noć i nisam imala kud i došla sam
ovde. Oni su me smestili u bolnicu, radi ispitivanja, dok ne
vide šta će sa mnom i šta ću ja sa sobom, nasmejala se kroz
suze Sofija.
- Ne znam šta bi ti rekla, rekla je Ljiljana. - To je toliko
bolno.
- Nije to toliko strašno, dodala je Sofija. - On me je
tukao i dok sam bila trudna.
59
- Monstrum, dodala je Ljiljana. - Trudnu!
- Da, dodala je Sofija. - Došao je kasno. Lupao je
vratima. Vikao je, vređao me. Opalio mi je šamar jer sam tog
dana porazgovarala s komšijom. Bila sam u šoku. Preplakala
sam celu noć. Kada sam odbila da imam odnos sa njim počeo
je da me vređa i da mi preti da će sada da ubije i mene i
komšiju sa kojim sam pričala. Optuživao me je da sam se
zaljubila u komšiju i da je pitanje čije je dete u mom stomaku.
Ujutru se izvinjavao. Od tada, svaki put kada me je tukao
obećavao je: „Nikad više!”
Ljiljana je bila potpuno poražena Sofijinom pričom. Pitala se
da li je ona čula razgovor njene majke u noći njenog buđenja,
ili to i nije bila njena majka. Pitala se da li je to bio anđeo koji
je ovim ženama došao da pokaže koliko mogu da budu
izuzetne kada počnu da veruju u to.
Pitala se kako je mogla da kaže da je zaljubljena u muškarca
koji ju je zlostavljao. Kasnije je shvatila da mi toliko često
zamenjujemo ljubav za strah, jer je to model koji smo usvojili
u našoj porodici. Toliko mnogo žena je želelo da pobegne, ali
nisu imale nadu da će uspeti. Niko im nije pokazao put, niko
im nije pomogao kada je trebalo u situacijama u kojima su
bile silovane, zlostavljane, mučene. U situacijama u kojima su
se napajale samooptuživanjima i krivicom, za sve što se
dešavalo, a iz čega nisu imale snage da odu. Nezaštićene,
neshvaćene, slomljene. U životima u kojima su mrzele vlastita
tela koja su bila okupana osećajem gađenja, stida, prljavosti i
60
želje za samopovređivanjem. Nekada zlostavljane kao
devojčice, potiskivale su sećanja na dečije sobe i dečije igre,
modrice i krvave tragove, tragove nečijih ruku na grudima
koje nisu još ni bile grudi žene. Žene koje su bile otupele od
bola čekajući da prođe još jedan dan, još jedna godina, još
jedan život. Čekajući da smrt odnese tugu, bes, strah, očaj,
ljutnju, želju za begom, gubitak svake nade da je moguće
promeniti nešto, da je moguće živeti. A bilo je moguće. Samo
je proces isceljenja jako dug i bolan. Potrebne su bile godine
da se Sofija ponovo sretne sa samom sobom. Potrebna je bila
odlučnost da želi da potraži uplakanu prestrašenu devojčicu
kakva je bila i da joj kaže da je to samo prošlost koja ne može
da je povredi, ukoliko je ona sama ne pusti.
Slušajući Sofiju, Ljiljana je znala da su one i bile cimerke u
vagonu života koji će se zaustavljati na stanici beznađa sve
dok same ne donesu odluku da žele da se promene i dok ne
preuzmu odgovornost za svoje živote. Ono što je bilo
potrebno jeste da počnu da grade svoju sudbinu iako je već
tada znala da sudbina nije ništa drugo do skup okolnosti koje
prizivaš sopstvenim mislima u svoj život praveći od njega
kolaž jednoobraznih prikaza u istovetnim situacijama. Ljudi to
nazivaju sudbinom, možda je to lakši način da prihvate svoju
nesposobnost da se menjaju u pravcu u kojem bi njihova
duša želela da ih odvede.
Znala je da je bol posledica rušenja njenih
pogrešnih predstava u životu i znala je da sama bol nije bila
stvarna. Ona je bila samo posledica pogrešnog posmatranja
61
sveta. Jer ako ima boli, onda je Bog surov, a to nije istina. Bol
nije stvarna upravo zbog toga što je sve u savršenom
poretku, i sve ono što nas boli ne predstavlja ništa više do
dokaz da pogrešno posmatramo stvarnost koja nas okružuje,
a to nema veze sa Bogom, ima veze samo sa nama. Zbog toga
mi i jesmo jedini koji mogu da utiču da se to izmeni, tako što
ćemo promeniti način na koji posmatramo svoj život.
Kada osećamo patnju mi se plašimo promena, mi ne želimo
da priznamo da je sve promenljivo osim promene koja je
jedina konstanta. Pitanje je samo koliko smo mi spremni da
se menjamo. Bilo je jasno da se Sofija više plašila promena
nego ostajanja u životu koji je bio sve samo nije bio život.
Baka Anka je sa svojih 85 godina bila najtoplije biće u toj
maloj bolničkoj sobi. Kasnije dok je mislila o njoj, Ljiljana je
shvatila da je to bilo zbog toga što je znala da će uskoro da
krene na svoj put večnosti. Želela je da se oprosti od svega i
od svih koji su joj značili ili pomogli u njenom životu, pa je
neprestano molila decu kada joj dođu u posetu da pozovu
ovoga ili onoga telefonom samo da bi ih čula i da bi im se
zahvalila.
- Ljudi često ne govore o onome što osećaju, a kada
požele da to urade obično bude kasno, i nema vremena. Ona
nije želela da napusti ovaj život, a da to ne uradi.
I kao da je znala da je njen životni vek samo jedno od
mnogobrojnih iskustava njene duše, bila je potpuno mirna. I
sve one koje su bile u njenoj blizini hvatale su se za mir koji je
62
širila svojom pojavom. Kao da je znala da duša postoji izvan
vremena, baka Anka je govorila sasvim jasno o svojim
planovima na onom svetu. Bilo je čudno gledati kako živi
život neko ko se bliži svom kraju. Kao da su odjednom ličnost
bake Anke i njeno telo bili samo aspekti duše koja se
spremala da ih napusti jer su poslužili svojoj svrsi i kao da će
posle smrti, odnosno posle oslobađanja, duša ponovo da se
vrati u svoje besmrtno, prirodno stanje ispunjeno
saosećanjem i ljubavlju.
Ljudi su bića na putu ka smrti, to je jedina neosporna istina
naše fizičke realnosti, a često upravo to jeste ideja od koje svi
beže. Kada bi o smrti mislili više, a ne manje, kada bi svoj
život posmatrali kao jedinstvenu priliku za sve lepote ovog
sveta, ne bi Sofija trpela mučenje, ne bi tetka Anka bila sama
poslednjih pedeset godina čuvajući uspomenu na svog muža,
ne bi gospođa Olga glumila bolest da bi dobila malo pažnje i
ne bi gospođa kojoj nije znala ime, umirala u svojih pedeset i
kusur bez da je probala život i ne bi Ljiljana bila tu sa njima,
ostavljena od svih.
Najtužnije joj je bilo tih dana da gleda gospođu kojoj nisu
znali ime, i za koju su znali da joj nema spasa. Sestre bi s
vremena na vreme ulazile u sobu da provere i svaki put bi
rekle: „Samo da joj da Bog da prestane da se muči.” Bila je
pod morfijumom sve vreme jer su bolovi bili nesnosni.
Umirala je od raka debelog creva koji je metastazirao. Jednog
dana, kada joj je u posetu došla ćerka, pitale su je kako se
zove.
63
- Mila, rekla je ona. - Mila Jerotić.
Ćerka bi legla pored nje i plakala i sve vreme šaputala: -Zašto
nam nisi rekla, zašto si ćutala… zbog čega si želela da odeš,
mama…
Jednoga dana, ćerka je na njenom krevetu zaboravila malu
svesku, koju je Ljiljana pronašla kada se vraćala iz šetnje po
bolničkih hodnicima. Ona nije mogla da podnese sliku u kojoj
umire mama, pa je uvek kada bi Mili došla ćerka u posetu,
ona izašla iz sobe. Ipak tog dana nije mogla a da ne vidi
svesku. Otvorila je... Bio je to dnevnik Mile Jerotić.
25. maj
Bolest je krenula tiho. Bolovi u želucu ne prestaju i svaki dan
su sve jači. Pošto sam mislila da je čir, otišla sam kod
gastroenterologa. Posle dva meseca kontrola rekli su mi da je
bol na nervnoj bazi i da imam gastritis. Ipak otišla sam na
rendgenski snimak želuca i čim su mi stavili sondu, odmah
sam imala čudan osećaj. Snimanje se odužilo, a doktor je
tražio „još nekoliko kadrova”. Nije hteo da mi napiše ni tačnu
dijagnozu na snimku i uputio me je u Urgentni centar gde su
mi odmah uradili biopsiju. Dok sam čekala rezultate sve
vreme sam se pitala - zašto bašto ja... Bila sam uplašena,
uspaničena. Stalno su se smenjivali strah, nada, strah, očaj...
Tada sam dobila dijagnozu. Biopsija je pokazala da imam
karcinom!
26. maj
64
Donela sam odluku da o svojoj bolesti nikome ne pričam.
Zašto da ih opterećujem i zato ovo pišem, da bi makar sama
sa sobom podelila svoju bol.
5. juni
Počela sam sa hemoterapijom i zračenjem. Nemam mučnine.
Ne želim da se ponašam kao bolesnik, ja nisam bolesnik.
1. jul
Kosa mi je potpuno opala, to je prvi put da sam se rasplakala.
Da li je sve u redu sa mnom, pitam se. Zbog čega mi je toliko
malo stalo da živim. Nabavila sam periku. Večeras ću da
nalakiram nokte i idem sa Danicom u bioskop. Da za ta dva
sata, gledajući film, sve zaboravim. Od radijacije su mi se
lomili zubi, a od hemoterapije mi je stradala jetra.
3. jul
Život je mnogo lep. Nije mi jasno kako sam se toliko ranije
opterećivala da sve bude pod konac i kako sam sama sebi
natovarila hiljadu stvari. Kako je moguće da to nisam mogla
da shvatim pre bolesti.
10. jul
Besna sam. Proklet neka je i ovaj život i ja u njemu. Kako je
moguće da sam pustila da dođem do smrti, a da nisam
istinski ni živela. Ne bi mi bilo žao da umirem, a da znam da
sam živela makar sedam dana onako kako sam htela. Da sam
65
mogla Mariju da odvedem daleko od svega, daleko od ovog
prokletog života. Daleko, samo da odem i da se nikada ne
vratim više. Da sam mogla da ne živim u životu u kojem nije
bilo života. Svađe. Zašto smo to radili. Zbog čega mi je tako
prokleto bilo važno da sve bude kako treba da bude. A šta to
uopšte znači? Šta znači da sve bude kako treba da bude? Ko
je ikada rekao da nešto mora da bude baš onako kako ja
mislim? Zašto sam se ljutila? Zašto sam gledala kako me on
vara? Čega sam se plašila? Zašto sam se plašila? Smrti? He,
he, he… kako je smešno sada pričati o strahu od smrti, kad su
mi već odštampali umrlicu. Čega sam se plašila? Da neću
preživeti? Pa živela sam, a nisam preživela!
2. avgust
Rak je bio u meni nekoliko godina, a ja sam ostajala svakog
tog dana, u istom životu u kojem sam živela. Bar da je
metastaza izašla na nekom mestu da se vidi. Danas znam,
bila je to moja podsvesna želja da umrem. Više nisam mogla
da se nosim sa životom, bila sam depresivna, nesrećna i
umorna. Pomišljala sam toliko puta: „Da nemam Maju,
skočila bih sa dvanaestog sprata i prekinula sve ovo
mučenje.” Bog mi je izgleda ispunio želju.
2. avgust
BOG! Nisam se ranije setila toga. BOŽE, POMOZI MI!
66
IV
Kada je izašla iz bolnice prvo što je uradila jeste to da
je kupila knjigu „Buđenje”, Antoni de Mela koju je videla kod
Sofije. U toj knjizi je pročitala nešto čega će se večno sećati.
Buđenje
Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana. Rađaju se uspavani,
žive uspavani, žene se i udaju uspavani, podižu decu
uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i čudesnost onoga što
nazivamo ljudskom egzistencijom. Pa ipak, većina ljudi nikada
ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Žive u košmaru. Jedan čovek lupa na vrata sobe svoga sina.
67
„Čarli”, kaže,”probudi se!”
„Neću da ustanem, tata”, odgovori mu Čarli.
Otac viče: “Ustaj, moraš u školu!”
„Neću da idem u školu!”, kaže Čarli.
Otac ga pita: „A zašto nećeš?”
„Iz tri razloga”, kaže Čarli.
“Kao prvo, škola mi je dosadna; kao drugo, učenici mi se
rugaju i kao treće, mrzim školu.”
Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sada ću ja tebi reći tri razloga
zbog kojih moraš da ideš u školu. Kao prvo, to je tvoja
dužnost; kao drugo, jer imaš četrdeset pet godina i kao treće,
jer si direktor.”
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste.
Niste više mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate
svojim igračkama. Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz
dečijeg vrtića, ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.
Ljudi samo žele da povrate svoje polomljene igračke.
„Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj
novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.”
Buđenje nije prijatno. Čovek lepo leži u krevetu, buđenje ga
samo uznemiri.
68
Kako je tu sve bilo rečeno, pomislila je Ljiljana dok je po ko
zna koji put čitala iste redove. I polako je počela da postavlja
pitanja i da traži odgovore.
Setila se tada da je još kao studentkinja išla na kurs Silva
metod kontrole uma, i da je često primenjivala različite
tehnike koje je tamo naučila prilikom polaganja ispita. Pitala
se nakon toga, zašto to nije primenila na svoj sopstveni život.
Mi često učimo kako da pomognemo sebi da postignemo
bolje rezultate, da radimo kvalitetnije, da zaradimo više, a
zaboravimo život kao osnovni element našeg postojanja.
Zaboravimo da se upitamo i to da li dok postižemo sve te
bolje rezultate i živimo bolje, da li se više smejemo, da li više
volimo. Tako je i ona. Posmatrala je u to vreme taj program
kao nešto što će joj pomoći da lakše završi fakultet i sve je
ostalo na tome. Sećala se tehnike mentalnog ekrana koji je
tada koristila i zahvaljujući kojoj je u stvari i naučila kako se
rade vizualizacije i prave imaginacije, kako se rešavaju
problemi i postavljaju ciljevi. Zatvorila je oči i u mislima
pokušala da sklopi celu slagalicu tog davno zaboravljenog
vremena. Čula je Megi, ženu koja je predavala, kako priča:
“Tehnika mentalnog ekrana može da posluži za
različite namene. To je naš izabrani prostor u kojem
projektujemo i razvijamo našu sposobnost za upotrebu
vizualizacije i imaginacije. Kada razvijete ovu sposobnost, vaš
mentalni ekran će vam poslužiti da mentalno ispravite sve
ono što treba da se ispravi. To je sredstvo koje nam
omogućava da koristimo vizualizaciju na lak i jednostavan
69
način, kako bismo ono što postoji u fizičkoj stvarnosti vratili u
mentalnu dimenziju odakle je i došlo, kako bi upravo na tom
mestu i pokrenuli promene koje su nam neophodne. A kada
dođe do promena u mentalnoj dimenziji, ona se može
dogoditi i u materijalnoj stvarnosti.
Sve dok je nešto u svom fizičkom obliku ispoljeno na određen
način, mi ga ne možemo promeniti svojim mislima,
mentalnom energijom. Ono što treba da uradimo jeste da taj
ispoljeni problem ili nedostatak vratimo nazad u mentalnu
dimenziju i u njoj možemo, snagom energije naših svesno
usmerenih misli, da napravimo promenu koju želimo. Kada se
postignu promene u mentalnoj dimenziji, one se mogu
ispoljiti i u fizičkoj stvarnosti.
Za takav rad u dimenziji našeg duha, nama je potrebno
mesto, a to mesto jeste mentalni ekran. Kao što imamo
posebna mesta za sve ostale stvari u našem životu, kojima
smo namenili pojedine uloge, mentalni ekran treba da nam
posluži za prenos iz mentalne u fizičku dimenziju i obratno.
Svi znamo da je sve što je ispoljeno u fizičkoj stvarnosti, sve
što vidi naše oko, nastalo u našim ili mislima nekih drugih
ljudi. Iz tog razloga se to mesto, odakle sve potiče, zove
fundamentalna dimenzija. Kako je sve bilo misao pre nego
što je postalo fizička stvarnost, mentalni ekran je specijalno
mesto za prenos iz fizičkog u duhovni svet, u kojem se mogu
desiti promene.
70
Kada želimo da uradimo nešto novo, mi to prvo treba da
stvorimo u mentalnoj dimenziji. Isto tako, ukoliko želimo da
izvršimo ispravke nečega što nam smeta u svetu koji nas
okružuje, to takođe radimo na istom mestu. Mentalni ekran
služi upravo tome. Imaginacija, odnosno vizualizacija je
sredstvo pomoću kojeg to radimo. Ono što je važno da
shvatimo jeste da bi promenili našu stvarnost prvo moramo
sve što ne funkcioniše kako valja da projektujemo nazad u
mentalnu dimenziju, i onda u njoj da pravimo ispravke koje
želimo da vidimo u našem životu.“
Ljiljana je naučila da svaka tehnika životnog
programiranja zahteva određeno stanje svesti u kojem se
promene mogu izvesti na lak način. To mogu bili alfa stanje ili
još bolje teta stanje svesti. Najveće dobro koje možemo da
dobijemo ulaskom ili boravkom u alfa ili teta stanju svesti
jeste pre svega lakši pristup do „negativnih obrazaca naše
svesti” i lakše brisanje i menjanje negativnih, odnosno
stvaranje novih, pozitivnih programa.
Programi predstavljaju radnje, misli, osećanja koja se
ponavljaju, i čija se realizacija odvija automatski, bez učešća
naše svesne pažnje. Kako je negde pročitala, pored oko 2000
urođenih programa, čovek u svom životu napravi mnogo
programa koji mogu biti ili pozitivni ili negativni i koji
uslovljavaju njegovo ponašanje. Ulazak u meditativno stanje i
rad sa programima koje želimo da promenimo, predstavlja
preuzimanje odgovornosti za sopstveni život. A kako možemo
71
da kažemo da smo odgovorni, ako ne preuzmemo
odgovornost za nešto što je najvažnije. Sopstveni život.
To joj je bilo jasno još mnogo pre nego što se upoznala sa
različitim šamanskim tehnikama koje su joj pomogle da
prođe kroz sopstveno mračno doba duše, u kojem je živela
nakon izlaska iz bolnice, a to je ono doba u kojem se
smenjuje lažna predstava o nama samima sa našim istinskim
identitetom. To je doba u kojem čovek ostane sam i u kojem
mu se javi osećaj da to što vidi u ogledalu jutrom, nije on, već
neko sasvim novo biće koje tek treba da se rodi. Put promena
jeste put ka autentičnom životu duše, a njemu uvek prethodi
period oslobađanja od lažnog identiteta koji su nametnuli
društvo, država, porodica, i koji je beskrajno bolan. To je
upravo bio put kojim je Ljiljana krenula. Put ka rođenju jedne
nove sebe, one koja će živeti autentično svoj život, život koji
ima smisla. A samo život u kojem ispunjavamo svoju svrhu
jeste izvorno autentičan, jer se zbog njega naša duša i rodila u
našem telu. Shvatila je, činilo joj se na vreme, da što pre
otkrijemo svoju pravu ličnost, mračan period duše trajaće
kraće, a najbolji način za to jeste upravo meditacija. Stanje u
kojem čovek ostaje sam sa sobom, tih i čeka ono pravo da se
pojavi.
Kada je počela da čita o meditaciji naišla je na priču
OSHO-a koji o njoj kaže:
“Meditirati znači biti hrabar da budeš tih i sam. Vrlo brzo ćete
početi da osećate neku svoju novu karakteristiku, osetićete
72
novu živost, novu lepotu, novu inteligenciju. Ono što ne
možete ni od koga da pozajmite, što se razvija u Vama. Ona
ima koren u Vašem postojanju. A ako niste kukavica, ona će
procvetati.
Nema potrebe da se plašite. Možete da izgubite samo ono
što se mora izgubiti. A bolje je da se to izgubi što pre, jer što
duže ostaje sa vama, postaje snažnije i čovek se navikne da je
to istina.
Ne dozvolite da umrete pre nego što otkrijete svoje
autentično biće. Srećni su samo oni ljudi koji su živeli kao
autentična bića i koji su kao takvi umrli jer oni znaju da je
život večan i da je smrt nešto izmišljeno.”
Meditacija koju je ona koristila zvala se „Zvezda
ljubavi” i sa njom je veoma lako ulazila u stanje opuštenosti
koje je njenom biću bilo potrebno. Veoma je bilo važno da se
pre svake meditacije opusti toliko da može da vizualizuje
„Zvezdu ljubavi” i to je radila vežbama disanja. Disanje je
veoma važno pre ulaska u stanje meditacije, jer u slučaju
velikog broja udisaja i izdisaja, naš mozak bez prestanka
„brblja”, a sa smanjenjem broja udisaja i izdisaja na sedam do
osam u minuti, dovodimo mozak u alfa stanje tako da je i
sama meditacija moguća. Prilikom udisanja i izdisanja
potrebno je pratiti tok samog vazduha, praveći kružne
pokrete vazduha kroz celo telo. Prateći dah od ulaska u naše
biće, preko kičme, karlice gde se okreće i kreće putem
izdisaja, mi umirujemo naš um.
73
V
Iako je Ljiljana jako dobro znala da sama promena
donosi strah od nepoznatog, iako se svakim danom sve
jasnije sećala reči svoje majke o buđenju, pre buđenja, plašila
se i taj strah je osećala u celom telu. Htela je da se oslobodi i
tražeći na internetu kojim putem bi krenula, a tragom knjige
„Ruke koje leče”, došla je do reikija. Pročitala je da je reiki
univerzalna životna energija, energija svemira koja je svuda
oko nas i u nama. Različito se naziva kod različitih naroda i
civilizacija zbog raznolikosti njihovih verovanja, kultura i
običaja. Reiki nije vezan ni za jednu veru, već je metoda
isceljivanja koja deluje na fizičkom, emotivnom, mentalnom i
duhovnom nivou.
74
Kako je pročitala, mudrost reikija ogledala se u 5 pravila, a to
su:
Upravo danas biću zahvalan!
Upravo danas neću se brinuti!
Upravo danas neću se ljutiti!
Upravo danas pošteno ću raditi!
Upravo danas pokazaću ljubav i poštovanje za svako živo
biće!
Pitala se da li je to mogla da uradi.
Slutila je da reiki može da joj pomogne, a kada je pročitala da
je reiki povezan sa astrologijom na neki način više nije imala
sumnje. U astrologiju je verovala. Astrologija ju je podsećala
na majku i ne samo da je verovala, nego je njome bio protkan
ceo njen život. Kada je pronašla da je jedno od osnovnih
pravila koje je utkano u Reiki to da ne postoje problemi, da
ne postoje loši aspekti već samo izazovi i lekcije koje moramo
naučiti, shvatila je da joj to možda može pomoći kod
prevazilaženje loših tranzita ili loših odnosa planeta sa kojim
smo rođeni. Videla je da ako joj astrologija može reći kakvi su
joj potencijali, reiki joj možda može pomoći da osvesti na koji
način može da ih iskoristi u punoj meri. Isto tako ako nam
astrologija govori o tome gde nam je energija blokirana, Reiki
nam može pomoći da se oslobodimo emocionalnih ožiljaka i
energetskih blokada kroz samoisceljenje.
75
Čim je izašla iz bolnice, pronašla je učitelja koji bi je
inicirao u prvi stepen reikija. Nije znala šta može da očekuje
zapravo. Nadala se da će joj to pomoći da lakše prebrodi
duboku krizu u kojoj se našla. I jeste, ali ne na način na koji je
ona mislila da će to biti. Učitelj joj je to i rekao: „Hoće,
pomoći će ti tako što će sve to što bi inače trajalo deset
godina, trajati mnogo kraće, dve ili tri.” Tada nije mogla
shvatiti značenje toga. Kasnije je shvatila da je intenzitet bola
kroz koji je prošla za te tri godine bio jednak intenzitetu koji
bi se rasporedio na deset, da je pustila da se njeno telo
prirodno oslobodi negativnog naboja koji je trebao biti
oslobođen.
Pa iako je znala da je to proces i da će proći, to joj nije
pomoglo mnogo. Istina, uspevala je da se izbori sa nemirima
ali je bol nekada bio toliko jak da je plakala satima na podu u
ekstazi bespomoćnosti koja bi joj paralisala celo biće. Noćima
bi imala košmare u kojima bi se borila sa svojim strahovima,
nesvesna da se to njena duša oslobađa iluzije da ju je Bog
napusto. Shvatila je kasnije da je bol znak da ta iluzija vlada
našim životima, umesto istine da je sve jedno i da je sve
savršeno. Iluzija u kojoj mi poričemo Boga jer nama vlada
strah.
Vremenom je shvatila da je jedna od poruka njene majke bila
upravo ta da su jedino što će joj ikada naneti bol upravo
samo njene misli. Ne postoji uzrok izvan nje same koji može
da dođe do nje i da je povredi. Nema toga što može da je
učini slabom, bolesnom, tužnom i nesrećnom, a da je izvan
76
njenih misli. Shvatila je da svet koji vidi ne znači ništa, da on
nije stvaran. On samo predstavlja njene misli, samo je slika
onoga što je nosila u sebi. Ukoliko je želela da promeni svoj
svet, trebala je pre svega da promeni svoje misli, jer svet ne
može da bude uzrok, zato što je on posledica. Uzrok su samo
misli, posledica ne može da pravi posledicu.
Ipak je prošla kroz silan bol pre nego što je skupila snage i
hrabrosti da počne da se menja. Kada je Aleksa prvi put
otišao, nije to nikome htela da kaže. Ceo svet se srušio. Znala
je da to nije imalo veze sa njim, jer on i nije bio tu da bi moglo
da je povredi to što je otišao. Kada je otišao, ona je počela sa
pitanjima koja su je dovela do još pitanja i još pitanja... dok
na kraju nije došla do tunela kojim je jedino mogla proći. Tih
noći je često razmišljala o tome zašto ne može da bira smrt.
Zbog čega je život morao da traje toliko dugo, beskrajno dugo
u trenucima u kojima ona nije pronalazila nadu da će ikada
biti živa. Svi su, činilo joj se, bili srećniji od nje, ili su makar
svoju tugu gasili beskrajnim dosadnim sitnicama. Ubijali su je
tako što su gledali televizor, tako što su izlazili, tako što su
bežali od sebe. Njoj se nije dalo. Kako bi često volela da je
mogla da odustane od sebe, kako bi volela da je mogla da se
jednoga dana ne probudi kao Ljiljana, sa toliko mnogo
pitanja, sa toliko mnogo strahova i kako bi volela da je mogla
u svom životu da osvesti istinu da je savršena takva kakva
jeste. Budila se u sred noći i plakala, dozivala je majku, tražila
je pomoć. „Molim te, majko, pomozi mi, molim te dođi, zbog
čega si me napustila, zbog čega si morala da odeš? Zbog čega
si jedina od svih ti morala da ne budeš sa mnom u vreme
77
kada se ljubav stvarala, i zbog čega ja sada osećam u srcu
provaliju kada pomislim na ljubav? Zbog čega, Bože”, pitala
se, „zbog čega si je oduzeo?!” Kada je otišao, znala je da
nikada nije bio tu, a opet, osećala je da je upravo sve vreme i
bila sa njim. Dete koje je izgubila malo pre toga, nije želelo da
bude rođeno u duši koja je u sebi nosila svu tugu sveta. Kada
je otišao, ta tuga se samo izlila preteći da poplavi njene
snove, njene dane, njen život. O kako se nadala da će tome
doći kraj, kako se nadala da će je majka pozvati sebi, kako se
molila za to, ali to se nije desilo. Svaku noć bi se budila sa
nadom da se sutra ujutru neće probuditi, da će jutro doneti
kraj koji će doneti mir, koji će konačno značiti slobodu.
Sa mislima o slobodi privuka je najsjajnije pismo slobode koje
nije nikada pre toga i nikada posle toga videla. Bilo je to
Pismo indijanskog poglavice plemena Sijetla predsedniku SAD
Pirsu iz 1854. godine koje kaže:
“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi
kupiti našu zemlju - previše od nas traži...
Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Tako nešto
sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svežine vazduha i
bistrine vode. Pa, kako ih možemo kupiti? Svaki delić ove
zemlje svet je mom narodu. Svaka blistava borova iglica,
svako zrno peska na rečnom sprudu, svaki pramen izmaglice
u tami šume, sveti su u mislima i u životu mog naroda. Sokovi
u drveću prožeti su sećanjima na crvenog čoveka. Kada mrtvi
bledoliki odu u šetnju među zvezde zaboravljaju zemlju koja
78
im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju
predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čoveka.
Deo smo zemlje i ona je deo nas! Mirisne trave su nam sestre.
Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam.
Stenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo telo i čovek
– sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz
Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju -
previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći
mesto na kojem ćemo lepo živeti. On će nam biti otac, mi
njemu deca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju.
Ali, to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava
voda što teče rekama i brzacima nije samo voda, već i krv
naših predaka. Ako vam predamo zemlju morate znati da je
ova voda sveta, morate reći svojoj deci da je sveta. Da svaki
odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života
mog naroda. Žubor vode - glas je oca moga oca. Reke su naša
braća - utoljuju nam žeđ. Reke nose naše kanue. Hrane nam
decu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se setiti i učiti svoju
decu da su reke naša, a i vaša braća. Zato rekama morate
pružiti dobro kakvo biste bratu pružili.
Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo
zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i
oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već -
neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom
grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju
svojoj deci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što
79
mu decu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema Majci - Zemlji i
prema Bratu - Nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu
da se kupe, opljačkaju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita.
Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pravu
pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda
na vaše gradove crvenog čoveka zabole oči. To je možda zato
što je crveni čovek divlji i ne razume stvari. U gradovima
belog čoveka nema mirnog čoveka, nema mirnog kutka.
Nema mesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proleće ili
drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji - jednostavno
ne shvatam. Buka mi vređa uši. Šta vredi život ako čovek ne
može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam
crveni čovek i ne razumem mnogo...
Indijanac voli zvuk vetra kada se poigrava površinom
močvara. I miris povetarca osvežen popodnevnom kišom ili
borovinom.
Najveće blago crvenog čoveka je vazduh. Sve živo deli isti dah
-životinja, drvo i čovek. Svima je taj dah potreban. Beli čovek
kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko je dugo na
samrti, ne oseća smrad. Prodamo li vam zemlju morate da se
setite da vam je vazduh dragocen, da vazduh deli svoj dah sa
svim životom koji održava. Vetar što je mome dedi dao prvi
dah - prihvatiće i njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo
zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kojem će
i beli čovek moći da udahne vetar zaslađen mirisom poljskog
80
cveća. Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju.
Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj
uslov: beli čovek moraće da se ponaša prema životinjama
ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumem
drugačiji život. Video sam po prerijama hiljade bizona koje je
beli čovek ubio, pucajući iz jurećeg “vatrenog konja”. Divlji
sam i ne razumem kako gvozdeni konj iz kojeg suklja dim
može biti važniji od živog bizona, kojeg mi ubijamo samo da
bismo preživeli. Šta je čovek bez životinje? Kad bi životinje
nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god
zadesi životinje, ubrzo snađe i čoveka. Sve je u svetu
povezano.
Moraćete učiti svoju decu da im je pod nogama pepeo naših
dedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja
bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu decu,
isto kao što i mi učimo našu - da nam je zemlja mati. Šta
snađe zemlju - snađe i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju –
pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čoveku - čovek
pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi,
kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije
čovek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu. Što
učini sa razbojem - čini sa sobom. Čak ni beli čovek čiji Bog
istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbeći
zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Videćemo!
Jedino znam sigurno, a to će beli čovek jednom morati da
shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da njega možete
posedovati, kao što se spremate da uzmete celu našu zemlju.
81
Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za
crvenog i za belog čoveka. Ova je zemlja njemu sve.
Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete njegovog stvoritelja.
Belog će čoveka nestati, možda i pre ostalih plemena. Prljate
sami svoj ležaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu.
U svom nastojanju gorećete u ognju Boga koji vas je doveo
ovamo i s nekom neobjašnjivom namerom dao vam vlast nad
ovom zemljom i crvenim čovekom. Takva sudbina se nama
čini bednom.
Ne razumem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji?
Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je
pogled na zelene bregove pocepan žicama što govore? Gde su
jeleni?
Nema ih više. Gde je orao? Odleteo. Pravom življenju je kraj.
Počinje borba za opstanak...”
Bila je duboko potresena ovim pismom. Toliko ju je
podsećalo na majku koja joj se javila u bolnici da se pitala da
li opet sanja. Ovo je bio odgovor na sve njene misli o smrti, o
kraju i nemoći koje su je obavijale strahom, i jedino što je
znala jeste to da je želela da izađe iz toga, da je želela da
promeni život koji je vodila, da je želela da vidi, čuje, oseća,
da je želela da ŽIVI. Tada je shvatila da je počela da se budi.
Kažu da je jedan od glavnih elemenata inteligencije
sposobnost prilagođavanja što podrazumeva sposobnost
svesno usmeravanog menjanja na bolje. Da li je to imala i pre
buđenja, ne bi umela da objasni. Ipak je donela odluku da će
82
da pokuša. Sa druge strane nije znala da li je za to potreban
spoj najboljih genetskih materijala koji se prenose kroz
decenije i vekove ili puka slučajnost, u koju nije verovala.
Bilo je bolno. Toliko srušenih nada, toliko iluzija istine kojih se
morala osloboditi.
Radila je svoje procese samoisceljenja svako veče, čitala je
knjige o tome, sve što je mogla da nađe na internetu.
Potpuno ju je obuzela ideja da je na svetom putu svog
duhovnog buđenja, da prolazi kroz mračno doba duše i da će
izdržati. I nadala se da je kraj iza ćoška, osvrtala se i gledala
unapred i svaki put bi joj se učinilo da je tako malo prošla, a
da je toliki put ispred nje.
Veoma često vraćala se u prošle živote gde su se nalazili
koreni bola kojim je tkala svoje dana kao Ljiljana. Najveći bol
koji je ikada osetila dolazio je iz njenog verovanja koje bi
oslikala rečenicom: „Uvek me napuste i izdaju ljudi koje
volim.”
Kada je prošla kroz sve situacije iz ovog života u kojima je svoj
odnos sa ljudima posmatrala kao izdaju i koje su je bolele, išla
je dublje i dublje istražujući sadržaje svesti i sećanja na prošle
živote. Želela je da dobije odgovor na pitanje odakle potiče
toliki osećaj bola zbog ideje da ju je neko izdao i napustio.
Prva slika koja joj se javila jeste bila slika života u kojem je
ona bila žena u XVII veku u kamenoj kućici, sa dvoje dece,
kojoj muž odlazi u rat i kaže joj da se više neće vratiti, da čuva
83
decu i kuću koliko može. Sećala se bola koji je osećala dok je
odlazio, osećaja bespomoćnosti, straha, izdaje.
Zatim se javila slika života u kojoj je ona devojčica koju je
majka dovela ispred sirotišta i ostavila je tu. Videla je majku
kako odlazi i kako se ne osvrće. Bila je to bol za koju nikada
nije mogla da pomisli da nosi u sebi, a bila je tako stvarna.
Radila je na isceljenju tih emocija, koje su bile zakopane
duboko u njoj i koje su privlačile iste takve okolnosti u životu
u kojem je živela, a da im nije znala razlog.
Život iz koga je nosila najviše rana, kako joj se u to vreme
činilo, bio je onaj u kojem je ona bila žena koja je volela
muškarca koji je svedočio na sudu da je veštica i u kojem su je
spalili na lomači. Često se kasnije u radu sa svojim emocijama
nesvesno vraćala u taj život. Bol ju je nosila u to vreme u
kojem je ona bila žena koja je volela više od života samog
nekoga ko je nije zaštitio kad je trebalo, ko ju je izdao.
Osećala je za vreme regresije, kako se već zove proces
vraćanja u prošle živote, bol toliko jako da je znala da to ne
može biti laž.
Ko bi rekao, pitala se kasnije Ljijana, da neke slike koje su joj
se pojavile u svesti i koje su bile stvarne više nego većina
njenih slika prošlosti, mogu da nose takve emocije. Htela je
da razume. Pitala se šta je to regresija, jer znala je da se tako
zove vraćanje u prošle živote, ali nije razumela kako je ona
mogla da je dovede do slika života koji nije bio njen, a koje su
je bolele više nego bilo šta.
84
Kasnije je naučila da je regresija tehnika koja označava
putovanje u neki traumatski doživljaj ili situaciju, emotivno
proživljavanje tog događaja i oslobađanje negativnih emocija
koje su nastale u tom trenutku. Shvatila je takođe da to
putovanje ne mora da znači da ti životi stvarno postoje, već
da su to sasvim sigurno duboko zakopani i skriveni događaji
koji ne mogu da izađu na površinu svesti u normalnom stanju
i da se preko slika koje podsvest stvara na tom putu
oslobađaju negativne emocije. Ti događaji su uglavnom
uzročnici nastajanja anksioznosti, strahova, depresija, a ona
je verovala da se tu radi o genetskoj memoriji, odnosno
prenošenju emotivnog osećanja nekog pretka, koje je trebalo
osvestiti.
Međutim, nije joj toliko ni bilo važno objašnjenje šta je
regresija zaista, jer bez obzira čije je to iskustvo, bilo je važno
da ona bude zauvek oslobođena od tih emocija koje u
njenom životu predstavljaju kočnicu.
Svaka regresija koju je uradila kasnije značila joj je jer je uvek
oslobađala od nagomilanih negativnih emocija, i davala joj je
odgovore o tome dokle je stigla na svom putu slobode.
Postoji više načina na koje se regresija, odnosno putovanje u
prošlost i oslobađanje od negativnih emocija, može uraditi,
ali je znala da nije dobro da to radi sama, pa je preko
interneta našla regreso-terapeuta kod koga je išla više puta,
sve dok, zahvaljujući Peatu, nije naučila kako da kontrolisano
radi na oslobađanju svojih emocija. Jer emotivno pražnjenje
85
može da bude duboko i jako bolno, tako da je znala da osoba
može da ostane zaglavljena u tom sećanju.
Ono što je znala jeste da se može raditi i progresija, pogled
na ono što će se dogoditi u narednom periodu, jer naša
podsvest zna najbolje šta se dogodilo i šta će se dogoditi. Ali,
ona nije imala još uvek snage za to.
86
VI
Nakon reikija, zahvaljujući kojem je otkrila i regresiju,
upoznala se sa kristalima. To je prirodni put, rekli su joj svi,
jer su kristali lekovi koje nam je Bog podario sa Zemljom da bi
nam pomogli na putu vraćanja izvoru. Kako je saznala,
hiljadama godina su ljudi iz raznih zemalja sveta koristili
kristale i minerale, poludrago i drago kamenje za lečenje
uma, duha i tela. Na jednom mestu je pročitala da kristali
nose informacije i poruke iz centra Zemlje, sakupljaju ih i
čuvaju. Vibriraju velikom brzinom, privučeni disharmonijom
aura ljudi, donoseći poruke za vraćanje ljudi u harmoniju sa
sobom i sa Zemljom. Kažu da je Zemlja ta koja ih stvara, kao
centre informacije ili inteligencije i da je svaki ponaosob
87
jedinstven, a opet svaki nosi hologram Zemlje.
Istražujući o njima shvatila je da su kristali nastali dok se
Zemlja formirala i nastavljali da se preobražavaju dok se i
sama planeta menjala, pa tako kažu da su kristali zapravo
DNK Zemlje. Oni su minijaturna skladišta, koja sadrže zapise o
razvoju Zemlje i nose u sebi neizbrisiva sećanja o moćnim
silama koje su je oblikovale. Kojeg god oblika ili boje bili,
njihova kristalna struktura im omogućava da upijaju,
pothranjuju, usmeravaju ili emituju energiju, na skali
elektromagnetnih talasa.
One koje je ona najviše volela bili su rozen kvarc, ametist,
mesečev kamen i gorski kristal.
Ametist je prvi kamen koji je nabavila i koji je proglasila za
svoj lični kristal. Lični kristal je onaj kristal koji je nosila sa
sobom, na mestu srčane čakre. Znala je da kada je neki kristal
duže sa nama, on prima našu energiju, transformiše je i
ispravlja ono što treba da bude ispravljeno i na taj način budi
naše energetske centre i dovodi do uspostavljanja ravnoteže.
Ona je izabrala ametist, nije znala zbog čega, ali kako su joj
rekli: onaj koji izabereš, taj ti treba! Ispostavilo se da je
ametist jedan od najefikasnijih kristala za bilo koju vrstu
isceljenja i da pomaže sređivanju emocija, njihovom
oslobađanju i dovodi do duševnog mira. On pored toga
pomaže u periodima životnih transformacije i velikih
promena.
88
Zatim se upoznala sa dva nežna kamena: rozen kvarcom i
mesečevim kamenom. Kako je saznala, rozen kvarc je bio
kamen ljubavi, i u to vreme uzela je najveći koji je mogla da
nađe. Rozen kvarc je kristal koji može da posluži za
privlačenje ljubavi, širenje prijateljstva i pozitivne energije, a
kako je shvatila pomaže u otpuštanju emocija, smiruje bol i
gubitak i ublažava tugu. Uzela je i mesečev kamen, koji je kao
zaštitnik ženskog principa imao svojstvo da vraća strpljenje i
razumevanje koje obično nedostaje među članovima
porodice. Pored toga to je i kristal koji joj je pomagao kada je
imala nesanice, pa ga je često stavljala ispod jastuka.
Zatim su se tu ređali: aventurin koji donosi sreću; citrin kao
kamen koji pomaže za jačanje intuicije; gorski kristal, kao
najznačajniji od svih jer može da zameni sve kristale, ako se
isprogramira na određen način, zatim ukoliko se nalazi
zajedno sa drugim kristalima, pojačava njihovu energiju, čisti
ih i harmonizuje, a pored toga kod čoveka pojačava
cirkulaciju i ublažava bolove; granit, divan bordo crveni
kristal, koji pojačava izdržljivost i telesnu snagu; jaspis, koji
pojačava mentalnu energiju; karneol, koji podstiče hrabrost,
otklanja stidljivost i pomaže u izgradnji samopouzdanja;
zatim lapis lazuli; malahit; hematit; žad i drugi.
Dok se upoznavala sa njima shvatila je da je bilo važno da ih
redovno čisti i puni energijom, kako bi mogli da izraze svoje
najbolje osobine i kako ona sama ne bi bila izložena uticajima
nekih energija koje su oni nakupili u kontaktu sa drugim
ljudima.
89
Kristali se mogu čistiti na više načina:
- Disajnom metodom: prebacivanjem kristala u visini naših
grudi iz leve u desnu ruku, tako što udahnemo pa izdahnemo
u pravcu kristala s namerom i željom da je čist. To ponavljati
nekoliko minuta.
- Uz pomoć vode: potrebno je staviti kristal u ruku i pustiti da
teče mlaka voda preko kristala nekoliko minuta, zatim je
potrebno napuniti kristal energijom Sunca i to tako što ćemo
ga staviti na prozor i pusiti ga da nekoliko sati bude izložen
Sunčevim zracima.
- U soli: sipati običnu kuhinjsku ili morsku so u posudu i kristal
ostaviti preko noći u soli.
Svi kristali se pune na Suncu, a neki i za vreme punog
Meseca.
Kada smo očistili i napunili svoj kristal, bilo bi dobro da ga
programiramo, bez obzira što će oni imati značajan efekat i
bez programiranja.
Programiranje kristala:
Kristal je najbolje programirati odmah nakon punjenja, kada
mu je energija na najvišem nivou. Potrebno je da to radimo u
miru i tišini na sledeći način:
90
Uzmemo kristal u ruku.
Možemo ga držati ispred sebe na otvorenom dlanu, u šaci ili
na dlanu s drugim dlanom iznad kristala. Opustimo se i
probamo da osetimo njegovu energiju. Dobro je da
zatvorimo oči. Naglas, šapćući ili u sebi potrebno je reći:
„Ovaj kristal koristiću s ljubavlju i u skladu sa najvišim
dobrom.”
Zatim je potrebno da se skoncentrišemo na cilj koji želimo da
ostvarimo uz pomoć kristala i da razmišljamo o tome. Veoma
je važno da cilj bude precizno definisan. Kada smo ga
definisali, držeći kristal u rukama, potrebno je da osetimo
kako je cilj ostvaren, da vidimo sliku ostvarenja i da kažemo:
„Programiram ovaj kristal za….” i navedemo svoj tačan cilj.
Posle programiranja, za važne ciljeve, dobro je da kristal
nosimo uz sebe ili da ga držimo u blizini tako da ga barem tri
puta dnevno uzmemo u ruku i dok ga držimo uradimo
ponovo kratku vizualizaciju našeg cilja.
Vremenom je Ljiljana imala sve više i više kristala, jer je sa
svakim osećala mali pomak u oslobađanju svega onoga što je
trebalo pustiti da bi se novi život u njoj rodio. Zato je
ponekad nosila punu torbu sa sobom. Bila je sama sebi
smešna tih dana.
91
VII
Dok se menjala, menjala je i svet oko sebe. Borila se,
ljutila, pričala, znala je da prvo mora da promeni sebe i ljude
u svom najbližem okruženju da bi mogla da izađe u svet sa
svojim novim životom. Polako, strpljivo, korak po korak, njen
sjaj je počeo da se širi ulicom kojom bi prolazila, njen sjaj se
širio na krilima golubova koji su spavali na tavanu njene kuće.
Njen sjaj su prenosile laste koje su se odmarale na njenim
prozorima... njen sjaj... toliko jasan da ga je univerzum
nagradio najvećom nagradom datom jednoj duši... nagradio
ju je samom sobom.
Shvatila je ona još davno da ljudi teško prihvataju da su ceo
život ili deo života proveli na pogrešnom koloseku i da posle
92
toga treba da se vrate u nazad, u sebe i odatle počnu da se
menjaju da bi promenili pravac kojim idu. Iako je živela u
malom gradu, životom koji je na izgled bio običan, znala je da
su godine samo stanice na večnom putovanju. U vasioni naša
svest i naša energija opstaju i delaju mnogo duže nego mi
sami, a mi sami smo samo posledica želje Boga da ispuni neki
viši cilj. Imala je samo svest o tome da se može i da ona
može, a to joj je bilo dovoljno da ne odustane. Bilo joj je
dovoljno da ostane u životu čiji su dani bili nalik jedan
drugom, a svaki novi san donosio je po jedno novo pitanje na
koje je trebalo naći odgovor... tako je noćima sanjala pitanja,
a danima u iskustvima drugih tražila odgovore.
Kada počnete da menjate svoj unutrašnji svet, prvo se ruše
zablude i poluistine, zatim istine i tek na kraju ubeđenja sa
kojima su vas hranili od detinjstva. Dug je to proces, toliko
dug i mučan da se većina ljudi nikada ne upusti u analizu
sopstvenih koraka dopuštajući da ih noge same vode, dok oni
imaju povez preko očiju. Kada čovek počne da se menja
menja se i njegov pogled na svet, menja se sistem vrednosti,
menja se shvatanje o ljudima i društvu, sve se menja, sve
postaje jasnije, logičnije. Svaka posledica ima svoj uzrok, a
svaka misao i ubeđenje unapred odredivu posledicu. Nailazila
je ona na razne ljude od tog vremena. Dešavalo se da je
upoznala ovog ili onog, ali uglavnom su se ta poznanstva
završavala na jednostavnoj razmeni reči bez smisla i bez
motivacije za nju. Lako se branila od misli koje bi je vezale za
nekoga više nego što bi ona sama to želela, lako, jer te misli
93
nisu nosile sa sobom energiju. Jednostavno bi se pojavile, bile
zamenjene i nestale.
Ipak posle tri godine od kada ga je srela, posle bola i borbe i
snova i strahova, desilo se sasvim slučajno, za one koji veruju
u slučajnosti, bez povoda i bez najave, kao nagrada za godine
traženja odgovora, za godine istrajnog stremljenja ka istini, za
godine života u gradu koji je bio njen samo po imenu, kao
nagrada za sve snove koje je svesno sanjala... desio se
konačan susret njihove dve duše. Kada ju je poljubio, ispod
drveta jorgovana, tog čarobnog dana njihovog konačnog
spajanja, shvatila je da je sve dobilo smisao i da je sve i imalo
smisla od samog početka, samo ona nije bila u stanju da to
sagleda.
Nekada je mislila da je prokletstvo to što se vratila, a posle
tog poljupca i te noći i novog jutra i svakog novog jutra,
shvatila je da se morala vratiti, jer je Bog želeo da ponovo
pronađe sebe, da se seti da je rođena slobodna upravo u
mestu svog prvog rođenja. Shvatila je da je sve bilo samo deo
plana u kojem u određeno vreme, na određenom mestu
treba da prođe kroz iskustvo koje će doneti kraj sumnjama.
Mi konačno uvek vidimo sebe na pravi način tek kada prođe
određeno iskustvo, kroz koje učimo. A jedna od lekcija koju je
najbolje savladala jeste upravo ta da svet posmatra kao svoje
ogledalo, a ljude kao deo nje same. I ono što je tako jasno
sada razumela bilo je to da tek kada je u drugim ljudima
počela da vidi više dobrog nego lošeg, kada je u njima počela
da nalazi više utehu nego osudu, kada je u njima počela da
94
oseća prijatelje, a ne neprijatelje, tek kada je počela da
primećuje više lepe stvari oko sebe, od onih loših... tek tada
je, shvatila je, bila sigurna da korača pravim putem. A najveća
stvar koju možemo da damo sebi i od sebe jeste upravo to da
u drugim ljudima vidimo dobro. Ipak da bi u drugima videli
dobro, potrebno je pre svega da u sebi vidimo dobro. Niko ne
može da da od sebe ono što zapravo nema. Da bi nešto dali
to pre svega moramo i da posedujemo, a da bi to posedovali
potrebno je da to izgradimo u sebi, potrebno je da tražimo,
da primimo i da budemo zahvalni na tome što smo dobili.
Sve što želim već je moje
Naše misli pomeraju sve zakone sveta. One su bez
vremenskog i prostornog ograničenja kao i daljine bilo koje
vrste. Naše misli su neograničene po pitanju onoga što
možemo ostvariti. Naše misli su te sa kojima ćemo ukloniti
bol, završiti sa tugom i razrešiti sve probleme. Sve je energija
i sve je povezano. Važno je da nekoliko puta dnevno radimo
neke od vežbi koje će nam pomoći da preusmerimo tok svojih
misli kako bi nam donele željenu promenu, razrešenje,
oslobođenje. Ne treba praviti razliku po pitanju toga šta
želimo, jer nema nikakve razlike. Za ovu vežbu potrebno je da
se opustimo, zatvorimo oči i radimo je nekoliko minuta na
svaku ideju i situaciju u kojoj mislimo da imamo neki gubitak
ili nesreću bilo koje vrste. Važno je da shvatimo da ne postoji
razlika u situacijama niti u ljudima u vezi sa kojima se
osećamo neprijatno, prevareno ili izdano. Kada uočimo te
situacije ili imenujemo ljude potrebno je da kažemo:
95
„U situaciji u kojoj
______________________________________, gde sam ja
_________________________ (prevaren, povređen, izdat,
ostavljen... i sl.) nema ničega što ne mogu da promenim
svojim mislima. Ja imam kontrolu nad svojim životom i biram
najbolje za sebe. Ja zaslužujem najbolje. Ja
sam________________________ (pa sada napisati afirmaciju
odnosno kontra stanje od onog koje smo napisali u gornjem
slučaju npr. nagrađen, voljen, pohvaljen, srećan, moćan),
zbog toga što je ___________________________ (nagrada,
ljubav, pohvala, sreća, moć) u meni! “
Tek kad primim mogu i da dam
Ljiljana je na celom svom putu buđenja shvatila da sve što
dajemo dajemo sebi, ali da bi dali mi moramo i da primimo.
Jer dati znači priznati da smo primili. To je dokaz da ono što
posedujemo jeste deo nas. Pa tako shvatamo da nas vole tek
kada počnemo da dajemo ljubav. Shvatamo da smo isceljeni
tek kada počnemo da isceljujemo. Shvatamo da nam je
oprošteno i da smo oprostili sebi tek kada počnemo da
opraštamo. Ne postoji ništa što ne možemo dati, jer nam je
sve dato, samo je potrebno da se setimo da smo rođeni
slobodni, da smo rođeni bogati i potrebno je da otvorimo
srce i um da to primimo. Važno je pre svega da počnemo da
tražimo i da verujemo da to zaslužujemo.
Vežbe traženja ne traju dugo i imaju
jednostavnu formu. Dovoljno je nekoliko puta dnevno
96
ponoviti sledeće: “Ja imam sve što mi je potrebno. Ja sam
________________ (na primer srećna i smirena.) Ja
_____________________(volim i ja sam voljena, ja sam
bogata i uspešna) jer to i zaslužujem”.
Zahvalnost je put ka sreći
Zahvalnost je jedno od najsnažnijih osećanja koje ljude čini
srećnijim i može u potpunosti da promeni odnos prema
životu. Jedno od osnovnih pravila u univerzumu glasi: ako
nisam zahvalan za to što imam, nikada neću ni imati više. Ako
ne vidim dobre stvari u svom životu i svoje misli ne
usredsredim na njih, ne mogu ni da privučem dobro, jer
dobro moraju biti moje preovlađujuće misli.
Zahvalnost se uči kao i sve drugo. Pre svega potrebno je
svako jutro izraziti zahvalnost na daru života i na svim ljudima
koji su se pojavili na našem putu. Potrebno je izraziti
zahvalnost na svesti o tome da je sve savršeno, jer Bog stvara
samo savršenstvo, a zbog toga što je tako, potrebno je izraziti
veru u sopstveno savršenstvo. Pored toga, potrebno je
zahvaliti se na dobrom zdravlju, dobroj sreći i svim
bogatstvima koja posedujemo, iako se može činiti da ih nema
mnogo. Sa izražavanjem zahvalnosti one će početi da se
povećavaju. Jer izražavanje zahvalnosti znači priznanje da to
na čemu smo zahvalni predstavlja deo našeg života.
Izražavanje zahvalnosti zapravo predstavlja uvođenje svih
blagoslova u naš život. Veoma jednostavan način za
izražavanje zahvalnosti jeste i pisanje dnevnika zahvalnosti u
97
koji ćemo prvo zapisati na čemu smo sve zahvalni, a zatim
svaki dan dodavati po nešto.
Bilo bi dobro svako veče pred spavanje pomisliti na svaku
osobu koju smo sreli toga dana i odgovoriti na nekoliko
pitanja: Šta sam dobio od te osobe, šta sam joj dao i šta je
ona značila u mom životu. U razgovoru sa ljudima ne treba
propusti da izrazimo zahvalnost kad god je to moguće. Pored
toga, jedan od veoma važnih procesa jeste i izražavanje
zahvalnosti neprijateljima. Na taj način mi krećemo putem
slobode i isceljenja, jer neprijatelji ne postoje, oni su samo
posledica naših misli. Najbolji način za to je vizualizacija
osobe za koju smatramo da nas je povredila, kojoj kažemo:
“Blagosiljam te s ljubavlju i puštam te da zauvek odeš iz mog
života. Hvala ti na tome što si mi pomogao da budem bolji
čovek!”
Pa iako je postavljala svoje ciljeve, na način na koji je još
davno učila, često se dešavalo da prođe dosta vremena pre
nego što se neki od njih i ostvari. Pitala se u čemu greši i šta
je to što je trebalo da se promeni, da bi se našla na pravom
putu, na putu ispunjenja sebe.
Svaki put kada bi Bog trebalo nešto važno da joj kaže, slao joj
je po principu sinhroniciteta ljude i događaje koji su trebali da
je upoznaju sa nečim i da je nauče nečemu. I uvek kada bi
njena želja za nečim postala toliko jaka, i kada bi njene
vizualizacije postale toliko snažne, ređali su se događaji koji bi
joj govorili šta je trebalo da uradi, shvati ili nauči. Veoma
98
često bi se te istine vrlo brzo pojavljivale na njenim
prozorima, ali nekada, kada su stara uverenja bila toliko jaka
da ih nije mogla razbiti u snovima, dešavale su se kao na
velikom platnu njenog života okolnosti koje je ona
posmatrala kao uzbudljiv avanturistički film koji ima svoje
značenje.
Sećala se perioda kada je naučila jednu od najvažnijih lekcija
svog života, onu koja joj je promenila život kroz događaje koji
su imali za cilj da joj pomognu da shvati tu veličanstvenu
lekciju zahvalnosti!
Zahvalnost. Kada je spoznala Boga i kada je počela da se moli,
to je bio viši nivo obične vizualizacije ciljeva koje je do tada
godinama radila. Sama molitva je predstavljala čin
komunikacije sa univerzumom sa kojim je ona postala aktivni
svakodnevni učesnik u procesu stvaranja sopstvenog života.
Od kako je spoznala moć molitve, napravila je mali oltar u
svojoj sobi, gde je stavila ručno slikane ikone, kristale, slike
koje su bile deo njene mape želja, simbole boginja i bogova,
dva kamena sa oltara Feliks Romulijana i malu opeku staru
više od dve hiljade godina, koja je krasila trg Viminacijuma u
vreme dok su njime hodili stari Rimljani. Kandilo je gorelo sve
vreme, osvetljavajući put anđelima čuvarima koji su uvek bili
tu. Molila se svako jutro i svako veče. Kroz molitvu je dobijala
takvu energiju, da je često imala osećaj da je u tim trenucima
primala direktno ljubav iz srca univerzuma. Čim bi stala
ispred svog malog oltara, osetila bi kako joj se menja
energija, a kada je u sebi izgovarala reči molitve celo njeno
99
biće bi počelo da vibrira na višoj frekvenciji i to su bili
najsjajniji trenuci u njenom životu. Kroz molitve je radila i
vizualizacije, jer je slike koje su predstavljale deo ispunjenja
njenih ciljeva, natapala tom veličanstvenom energijom
kosmosa.
Kada je počela da se moli, stvari su vrlo brzo počele da se
menjaju na bolje. Ujutru kada bi krenula na posao, činilo joj
se da se u njenom biću nalazi beskrajno more božanske
energije i svi bi je pitali da li se zaljubila, jer ljudi obično misle
da sijamo samo kad se zaljubimo. Ispunjavale su se želje koje
su krasile njene molitve. Bog je, činilo joj se, bio sve vreme tu
jer čim bi nešto pomislila i ispunila ljubavlju kroz svoje
molitve vrlo brzo bi to postalo deo njene realnosti. Išla je
tako kroz život, verujući čvrsto da će doći ispunjenje onoga
što je najviše želela, i što je u svojim molitvama gledala kao
nedostižan san o sreći, moleći Boga da je blagoslovi ljubavlju i
srećom kroz porodicu sa kojom bi podelila sve ono što je bila.
I baš zbog toga što je to tako jako želela, počele su oko nje da
se roje okolnosti i sinhroniciteti koji su trebali da je nauče
kako da dođe do toga. Kada je konačno došlo do kulminacije
događaja, jedne noći kada su joj obili automobil i ukrali sve
što su u njemu našli, uzela je papir i olovku i shvatila da je
došlo vreme da sagleda šta je to što je Bog želeo da joj kaže.
Prvo što je uradila počela je da piše koji su to čudni događaji
koji su se dešavali u poslednje vreme, a u kojima je trebalo da
nađe zajedničku poruku. Kao da je pisala o karakterima iz
100
filma i radnjama koje su ih pratili. Prepoznala je da je u
poslednje vreme privlačila ljude koji su bili nezadovoljni
svojim životom, ljude koji su i pored toga što su imali dosta
toga bili neispunjeni, osećali se ostavljenima, nevoljenima i
nedovoljno vrednima. Tako je, analizirajući ljude i događaje,
shvatila da je u svoj život upravo u tom trenutku privukla
veliki broj osoba koje su se sve vreme žalile kako je život
surov i kako nemaju sreće u njemu. Zatim je došla do toga da
je u životu ona sama molila za ljubav, molila da je neko voli i
da su to isto radili svi oni koji su bili oko nje.
U tom pisanju, otvorila se za glas anđela koji je bio tu uvek,
vodeći je kroz proces ogledala, kako je ona volela da zove ovo
sagledavanje svog života kroz svoje životne okolnosti. U
jednom trenutku, kada je napisala reč „PRELOMNO” došla joj
je u misli slika knjige Razgovori sa Bogom I, autora N. D.
Volša, a na telefonu je zazvonio signal pošto je stigla sms
poruka. Rekla je sebi: “Poruka je u knjizi.” Uzela je telefon da
vidi koliko je sati, da bi znala koju stranu da gleda. Bilo je
20:08, shvatila je. Poruka se krila na stranama 20 i 8. Ustala je
i uzela knjigu Razgovori sa Bogom, otvorila stranu dvadeset,
ali nije našla ništa što bi moglo biti odgovor. Okrenula je
naslovnu stranu i shvatila da je uzela pogrešnu knjigu, trebala
je da uzme prvi deo Razgovora sa Bogom, a ne treći koji joj je
bio u rukama. Ponovo je otišla do polica sa knjigama, uzela
Razgovore sa Bogom prvi deo, otvorila stranu 20 na kojoj je
pisalo:
101
„Znači li to da ja ne mogu da tražim ništa od onoga što želim?
Kažeš li da kada za nešto molimo u stvari ga udaljavamo od
sebe?
Pitanje koje je postavljano vekovima, a odgovor na njega je
bio dat kad god je postavljano. Ipak niste čuli odgovor ili pak
u njega ne verujete.
Odgovor je dat i danas na sledeći način: Nećete imati to što
tražite, niti možete imati sve što poželite zato što je sam vaš
zahtev potvrda nedostatka, a kazivanje da nešto želite dovodi
upravo samo do želje u vašoj stvarnosti.
Ispravna molitva zato nije molitva preklinjanja, već je to
molitva zahvalnosti. Kada zahvaljujete Bogu unapred za ono
što ste izabrali da iskusite u vašoj stvarnosti, posledično
objavljujete da je to prisutno, zaista. Zahvalnost je dakle
najvažnija izjava Bogu; potvrda da sam odgovorio i pre nego
što ste Me upitali.
Budite zahvalni. Nikada ne preklinjite.
Ipak toliko mnogo ljudi kaže da su njihove molitve neuslišene.
Nijedna molitva, a molitva nije ništa više od revnosne izjave
onoga što jeste, ne ostaje neuslišena. Svaka molitva, svaka
misao, svako osećanje, svaka tvrdnja jeste kreativna. Do
stepena do kog se ona smatra istinitom, do tog stepena će se
ona ispoljiti u iskustvu.
102
Kada se kaže da molitva nije uslišena, ono što se u stvarnosti
desilo jeste to da su najistaknutija misao, reč ili osećanje
stupili u dejstvo. Ali ono što morate da znate, i u tome je
tajna, da je ovek ona misao koja postoji iza tzv. izvorne misli -
ona koja vlada.
Dakle ako molite i preklinjete, mnogo je manja verovatnoća
da ćete dobiti to što ste izabrali, jer izvorna misao iza svake
molbe jeste da sada nemate to što želite. Izvorna misao
postaje vaša stvarnost.
Molitva je mnogo lakša kada umesto verovanja da će Bog
uvek reći „da” na svaki zahtev, čovek razume intuitivno da
sam zahtev nije potreban. Tada je molitva, molitva izjave
zahvalnosti, a nikako nije molba.”
Zatim je otvorila stranu 8 gde je pisalo:
„Isto tako želeo bih da se zahvalim Džonu Denveru, čije su me
pesme tako duboko dotakle i ispunile novom idejom o tome
šta život može biti. Ričardu Bahu, čije je pisanje...”
Bila je potpuno obuzeta tim novim saznanjem: ZAHVALNOST!
Prošla je kroz kolaž događaja koje je prethodno zapisala i
shvatila je da su svi ljudi koji su je trenutno okruživali imali
jednu značajnu zajedničku crtu, a to je da nisu bili ZAHVALNI
za svoj život i sve što su imali, a imali su. Međutim, sve im je
to bilo beznačajno jer nisu gledali na pravu stranu. Shvatila je
da je Kastaneda u knjizi koju je čitala u to vreme u rečenici:
103
„Čarobnjaci znaju da su bića na putu ka smrti”, a koja je
ostavila jak utisak na nju, upravo pisao o tom momentu
zahvalnosti za sadašnji trenutak, o momentu posvećivanja
pažnje onome što jeste umesto onome što bi želeli da bude.
Znala je da je Konfučije u svojoj rečenici „Sreća se nalazi u
svim stvarima, samo je treba znati izdvojiti”, a koju je
slučajno pročitala u knjižari i koja joj nije izlazila iz misli,
mislio upravo na to da treba biti zagledan u lepšu stranu
života.
Samo nekoliko dana pre tog uvida polomio se krevet na
kojem je spavala, i ona je morala da kupi novi, iako nije imala
kod sebe dovoljno novca za to. Zatim joj je noć pre toga neko
razbio prozor na autu, da bi uzeo stari CD-plejer koji nije
radio i ona je morala da odustane od puta na koji se spremala
kolima, tako da su se tu pojavili dodatni troškovi pa je morala
da uloži celu svoju ušteđevinu. Kada je prijateljima ispričala
šta se desilo, došla je do rečenice koju je to veče zapisala u
svom procesu „Ogledala”, a to je: Da bi mogao da dobiješ,
moraš naučiti da daješ sa osmehom! Tada je shvatila da je
vreme da uzme papir i olovku i da potraži odgovor.
Odgovor je došao u obliku priče o zahvalnosti, a kada je
povezala to sa rečenicom kojom je opisala najnovije događaje
shvatila je da upravo uči jednu važnu lekciju. Lekciju kako da
dobije to što želi!
104
Shvatila je da je Bog upravo napravio ceo taj avanturistički
film koji se odigravao u njenom životu, da bi naučila nešto
važno:
ISPRAVNA MOLITVA NIJE MOLITVA PREKLINJANJA, VEĆ
MOLITVA ZAHVALNOSTI
i nastavila je da piše u svoju svesku kao zaključak:
„Treba da budem zahvalna, nikada ne treba da
preklinjem. Kada zahvaljujem Bogu unapred za ono što sam
izabrala da imam u svom životu, ja pričam o posledici u kojoj
objavljujem da je to i prisutno. Umesto da se molim za nešto
što nemam, ja treba da budem zahvalna Bogu na tome što
upravo imam to o čemu mislim i da svaka moja vizualizacija
treba da počne rečenicom: Hvala ti Bože na tome što imam!
Da bih mogla da dobijem moram da shvatim da rečenica:
Molim te... znači preklinjanje, a
Hvala ti... znači priznanje da već imam to što želim!”
Napisala je velikim slovima:
ZAHVALNOST! ZAHVALNOST! ZAHVALNOST!
- Znači da imam!
MOLIM! MOLIM! MOLIM!
– Znači da nešto nemam, da priznajem da nemam!
105
NIKADA NE TRAŽI, UVEK SE ZAHVALI NA TOME ŠTO VEĆ IMAŠ
TO ŠTO JE TVOJE!
Shvatila je da se radi o ključnoj, prelomnoj promeni u sistemu
njenog verovanja. Promeni koja je upravo trebala da joj
donese ono čemu je težila. Promeni koja je podrazumevala
da joj je Bog dao toliko mnogo sinhroniciteta zahvaljujući
kojima je konačno shvatila gde je bila njena velika greška.
Kada je napisala šta je sve izgovorila u noći pre te velike
objave, shvatila je da je toliko toga trebalo biti preobraćeno
sa ZAHVALNOŠĆU!
- Ukrali su mi...
- Slomili su mi...
- Ne pripada mi...
- Odustala sam...
- Ne verujem...
- Nipodaštavam...
Kada je napisala pored svake od tih tvrdnji reč: ZAHVALNOST,
shvatila je da su sve one gornje rečenice u njenoj svesti
počinjale sa jednim velikim NE VERUJEM:
106
- Ne verujem da mi pripada...
- Ne verujem da vredim...
- Ne verujem da zaslužujem...
- Ne verujem u svoju vrednost...
- Ne verujem da značim...
A kako je došla do NE VERUJEM? Tako što je u svojim
molitvama, od Boga ili univerzuma tražila upravo da joj da
mudrost da shvati da je vredna, da je blagoslovi porodicom
koju je toliko želela, da joj pomogne da ono što radi ima
svrhu i značenje. Sve te molitve je pratila vizualizacijom, ali je
tek te noći shvatila da je sve bilo ispravno, osim ideje da je
ona od BOGA TRAŽILA, POTVRĐUJUĆI NA TAJ NAČIN DA TO
NEMA! A sama ta potvrda je bila upravo ono što ju je
sprečavalo da to i ostvari.
Dok je beležila sve te rečenice koje su joj šaputali anđeli,
božanska energija joj je prolazila kroz celo telo. Osećala je
kako joj ruke trepere dok je pisala, osetila je kako joj se srce
otvara svaki put kada bi zapisala nešto što je imalo značenje.
Osetila je takvu radost u celom svom biću kada je shvatila da
je prepoznala poruku, za koju ju je Bog danima pripremao.
Kako je veličanstven Bog, mislila je u tom trenutku. Sa kojom
preciznošću sinhronizuje sve ljude i događaje da bi čovek
došao do nečega što je trebalo naučiti. Osećala je da se u
107
trenutku popela malo više, na putu svoje svesnosti i bila je
beskrajno zahvalna na tome.
Zapisala je konačno u svoju svesku:
ZAHVALNOST!
Zahvaljujem se Bože na svojoj mudrosti.
Zahvaljujem se na lepoti kojom obasjavam sve oko sebe.
Zahvaljujem se na ljubavi koja ispunjava celo moje telo.
Zahvaljujem se na blagostanju koje ispunjava moj život.
Zahvaljujem se na svom poslu, na kojem ispunjavam svoju
životnu svrhu.
Zahvaljujem se na svom životu i na svakom danu, na svakom
trenutku u svom danu.
Zahvaljujem se na svojoj divnoj porodici.
Zahvaljujem se na svojoj kući koja je ispunjena ljubavlju.
Zahvaljujem se za sve svoje prijatelje i za podršku koju dajem
i imam.
Zahvaljujem se Bože na svom savršenom zdravlju.
108
Zahvaljujem se na svakom svom danu, jer svaki je jedan
veličanstven čin života.
Hvala ti Bože što jesam ovde i sada:
Ljubav, Sreća, Moć, Uspeh, Blagostanje, Porodica.
Hvala ti Bože na tome što si me doveo do ovog trenutka u
kojem sam to shvatila!
109
VIII
Shvatila je, ali nije ni slutila da ju je lekcija o
zahvalnosti pripremala za konačno oslobađanje njene duše i
oslobađanje života u njoj. Za tu poslednju lekciju na putu ka
jednosti koja jeste bila najbolnije oslobađanje do tog
trenutka. Lekcija koja je bila konačna i koja je značila početak.
Stigla je Nova godina i Aleksa je trebalo da dođe odmah posle
Božića. Nije se javljao nekoliko dana, ali mislila je da je u gužvi
zbog preseljenja i da će se javiti. Danima je maštala o tome
kako će da ga ljubi dugo, dugo, dugo… kada dođe. Mislila je
da ga nikada više neće pustiti da bude toliko dugo i toliko
daleko od nje. Nedostajao joj je jako, osećala je to celim
bićem. Celo njeno telo je poigravalo od same pomisli na
njega. On je bio, posle tolikih patnji, najsvetlija tačka u
110
njenom životu. On je bio, činilo joj se, razlog za sve ono što je
prošla, on i taj osećaj koji je imala dok je u njegovom
zagrljaju. Nije to bio običan zagrljaj, nije to mogla nikome da
objasni. Bio je to dodir dva sveta tajni koji su postali istinita
istina. Bio je to susret dva dela duše koje su vibrirale kao
jedna čim bi se oni pogledali. Znala je da to nije bio običan
zagrljaj, ali to niko nije razumeo, a nije razumeo ni on. Ipak,
znala je da će ljubav koja se pokrenula biti jača od svih
strahova koji su još bili u njima. Jednom prilikom joj je rekao
da ne zna zbog čega se vratio. Nije imao mira dok je ne vidi
ponovo, dok je ne dodirne, ali, rekao je, nije planirao ništa od
onoga što je dobio. Ljubav nije planirao, to je sasvim dobro
znao. A ona mu je kao kroz šalu rekla, sećala se:
- Alek, ljubav se desi kada je suđeno, a ne kada je mi
planiramo. Ako naši planovi nisu u skladu sa Božijim za nas,
to je naš problem, nije njegov. Ti kažeš - nisi planirao, a Bog
kaže: “Ko si ti da planiraš tako nešto.” Mislila je da je shvatio.
Sve je bilo spremno da posle Nove godine započnu zajednički
život, kako su maštali u dugim noćima ljubavi. Mislila je o
svakom pojedinačnom detalju tog života. Volela je to što će
moći da ga oseti u hladnim jutrima pored sebe. Zatvorila bi
oči i osećala da je već tu. Osećala je njegov miris i dodire.
Osećala je život. Bila je srećna zbog same pomisli da će
konačno ljubav da se useli u njen mali dom i da će ona
nadvisiti realnost svojim sjajem i da će dodirnuti zvezde, tako
joj se činilo.
111
Ipak prolazili su dani i on se nije javljao. Sada već nije
mogla da nađe mir. Božić se bližio i ona je trebala da ga
sačeka na aerodromu ali nije znala ništa. Zvala je, nije se
javio. Zvala je ponovo i ponovo, slala poruke. Ništa. Pozvala je
i Svetlanu da je zamoli da proveri da li je sve u redu sa
Aleksom, i ova joj je nekoliko sati nakon poziva javila da je
sve u redu. Naime, kada ga je pozvala on je bio kod kuće.
Ljiljana je zvala, Božić je prošao i on se nije javljao.
Ljiljana nije mogla da shvati u čemu je toliko
pogrešila pa on više ne želi da priča sa njom. Imao je on
svojih tuga koje je preslikavao u njene snove, tako da je ona
sama osećala njegovu dušu više nego svoju tih dana. Ali opet
nije mogla da shvati. Pitala se danima da li je on uopšte
postojao ili je sve bio samo njen san o sreći. Pitala se kada će
prestati da se pita. Ako je već nije želeo, zašto je njoj bilo
važno to da ga čuje. Bilo je jasno sve. Odustao je. Pronašao je
više razloga za to da je ne želi i ona je to trebala da prihvati.
Pitala se zbog čega je to bilo toliko teško prihvatiti. Tada je
napisala i pesmu, dok je na radiju slušala Kemala Montena –
Napiši jednu ljubavnu, i zaklela se sebi da će ta pesma
označiti kraj iluzije da jeste ono što nije i da oni mogu biti
srećni kada se probude kao neki novi ljudi.
Poslala mu je e-mail sa pesmom i u tom trenutku mu poželela
da pronađe mir i radost i ljubav.
112
JEDNA LJUBAVNA
Pustio ju je da ode, da odnese život
iz dana koje je tkala svojim željama,
pustio ju je da svoje sjajne snove,
odnese u neke predele nove.
Pustio ju je da ode i nije rekao stani.
Pustio ju je da krene i nije rekao ostani.
Pustio ju je, a ona nije htela poći,
On nije kazao ništa samo je zatvorio oči.
Mesečina je obasjala njihove sene,
da li je on to plakao kroz suze njene?
Da li je on tražio sebe u snovima koji su stali
Ili su snovi bili život, to nisu znali?
Da li je sunce grejalo uvek svetlošću mraka kao tog dana
Ili je svetlost mraka tekla njihovim venama?
Da li je tuga bila od života jača
Ili je tuga bila samo put kojim korača?
113
Da je mogao da pročita u njenim očima pesme,
ne bi prestao da veruje da sme se sve što se ne sme
da život ima smisla kad čovek prestane da moli
da je samo znao kako je mogla da ga voli.
Ali nije znao ništa, i pustio ju je da ode
I nije tu bilo suza, na to je navikao ljude.
Pustio ju je, a nije znao da u tom trenu
Izgubio je prijatelja, vilu i ženu.
Pustio je i mislio je da će proći
Život u bolu i beskrajnoj samoći
Sam po sebi u smiraj novog dana
Da će sama od sebe svetlost postati sva tama.
Al nije prošla nikada, tad nije mogao znati
Da život nikada neće sa tom tugom stati
Jer šta je tuga do obična bura posle sto godina samoće
Kada mu razum ne da ono što duša hoće.
114
To je bio kraj. Nije se javio. Nije rekao ništa. Ostavio ju je, a
ona se sve vreme pitala gde je pogrešila. Gde je pogrešila
kada je dala sve. Ne. Nije dala sve. Davala je čitav svemir u
samo jednom dodiru, spuštala je svetlost meseca da obasja
njegove snove. Molila je laste da mu donesu dodire proleća,
da razgrnu led koji mu je obuzeo dušu. Ne. Nije dala sve.
Davala je jednu po jednu godinu svog života za jedan njegov
dan. Osećala je sve treptaje njegove duše i plakala je zajedno
sa njom. Zajedno su ga molile da otvori srce za nju. Zajedno
su ga molile da se ne plaši. Šaputala mu je u snovima: “Alek,
to si ti. Zašto se plašiš najlepšeg dela sebe? Zašto se plašiš
onoga što je tako jasno svima koji bi samo i pomislili na njih?”
A plašio se. Nije to smeo reći. Plašio se da oseća, plašio se da
voli. Plašio se da je pusti da mu obasja život svojom
svetlošću, jer šta ako se on navikne, a ona ode? On je ostao
bez svih koji su mu bili dragi. Plašio se da će ukoliko ponovo
zavoli nekoga, ukoliko se navikne na ljubav i toplinu umreti
zajedno sa odlaskom svetlosti, ako ona ikada bude odlučila
da ode, ili ako je život odnese. Plašio se smrti, kraja, plašio se
da izgubi sebe, jer nije ni znao šta je mogao da dobije u tom
gubitku. Pobegao je. Divno je bilo to što je pričala. Bilo je
očigledno da je ona prošla kroz toliku bol i da je osvestila
toliko istina, pa joj je po malo zavideo na miru sa kojim je to
pričala. Osećao je da bi promena koja bi nastupila, ukoliko bi
se vratio, donela njemu buđenje, a on nije bio spreman da
vidi. Bilo mu je lepo u njegovom životu, pa iako mu je bilo
zanimljivo da je sluša, nije bio spreman na promene. Bila je
tako vesela, sjajna, puna ljubavi. Gledala ga je očima anđela i
115
nije mu bilo jasno šta je to videla u njemu toliko sjajno da ju
je privuklo. I voleo ju je. Znao je da nikada nikoga nije voleo
tako. Ali se plašio ljubavi, plašio se da se mora odreći sebe,
sigurnosti života koji je živeo iako nesrećan, napušten i sam.
Bio je to njegov život. Ako bi priznao da je istina sve to što je
pričala, kako bi mogao reći da je uopšte živeo. Toliko godina
iza njega. Pa nije valjda sve bilo pogrešno. Da li je imao za
nešto da se uhvati? Imao je, sigurno. Moralo je nečeg biti.
Kada je poslala poruku, pa još jednu, pa još jednu... nije se
javio. Hteo je da pronađe tu ideju za koju bi se mogao
uhvatiti. Tražio je. Jeste. Hteo je da se javi kada je pronađe,
ali nije mogao da nađe ništa. I nije se javio. Zatvorio je oči i
čekao da prođe. Proći će. Znao je da će proći. U jednom
trenutku, znao je, Ljiljana je pametna devojka, znao je da će
shvatiti da nema šta da joj kaže. Kako se ona oseća, na to nije
mislio. On je bio čovek bez sebe. Da je makar umro dok je još
bio živ ne bi se pitao šta je smrt, ako je ovo život. Ali nije. Nije
bio živ. A nije bio ni mrtav. Ono što je znao jeste da je život
otišao iz njega. Nije znao zbog čega i nije se upuštao u to.
Njemu je bilo previše teško da bi mislio o tome kako je njoj.
Znao je da je trebalo da se javi, ali nije.
A Ljiljana se smejala sama sebi ogledajući se u liku ranjene
srne na mesečini, koja pokraj reke čeka da joj dođe kraj i koja
se oprašta od mirisa, od slika prekrasne poljane obasjane
svetlucavim iskrama meseca, od leptira. Nije želela da se
probudi, nikada više. Nije mogla da gleda sebe očima koje su
gledale njega. Nije mogla da sluša svoj glas koji ga je voleo.
116
Nije mogla da gleda svoje ruke, koje su ga grlile. Nije želela da
diše, jer to je bio isti onaj dah koji je on odneo sa sobom.
„Imala si čaroliju Ljiljana”, čula je u snovima svoju majku,
„imala si nešto što ne može trajati večno. Imala si na trenutak
sebe. Zapamti taj osećaj jer to je osećaj kojim duša ispunjena
ljubavlju vibrira u večnosti. Retki imaju prilike da se sretnu sa
sobom. Budi zahvalna Bogu, na dodiru, na mirisu, na pogledu,
na trenu koji je bio ispunjen tobom.”
I bila je zahvalna. To što je imala sa njim vredelo je više od
deset hiljada godina života pre njega. To što je osećala bilo je
veće od svih ljubavnih pesama najvećih pesnika sveta.
Nije se javio. Ostavio ju je, a da nikada nije skupio hrabrosti
da je ima.
Danima je išla ulicama svog malog grada noseći tuge, rasute
po svojim džepovima. Zbog čega je bila tužna, pitala se?
Jednog od tih dana uzela je ponovo svoj mali dnevnik i
postavila pitanje.
Šta je njoj bio Aleksa i čega se plašio?
Plašio se ljubavi! – zaključila je.
Napisala je zaključak:
Da, Ljiljana, plašiš se ljubavi! Jer nisi mogla toliko da
se vežeš za nekoga sa tolikim strahom od ljubavi, a da i sama
ne nosiš isti taj strah. Plašiš se gubitka, plašiš se povređivanja,
117
plašiš se prepuštanja, plašiš se promena, plašiš se vezivanja,
plašiš se ljubavi!
Uradila je mnogo toga, do tog trenutka, ali je tek tada
shvatila da je on nosio u duši njen iskonski strah od ljubavi i
da je sa njegovim odlaskom zbog istog tog straha, njena bol
toliko uvećana da ona sama nije mogla da je podnese. Želela
je sve sa njim u isto vreme plašeći se da će otići, da se neće
vratiti, da će odustati.
Idući tragom bola zbog toga što se ne javlja, ponovo je otišla
u slike života koji je bio riznica njenih tuga i došla je do slike
sebe kako gori i kako gleda u oči onoga koga je volela. I kako
vidi u njegovim očima suzu, i kako plače ne zbog plamena koji
je boli nego zbog njegove suze u oku koje je ljubila. Bolela ju
je njegova tuga, ona koju će on sam nositi vekovima kroz
živote. Tuga koja će stvoriti nemir, koja će stvoriti strah, koja
će njegovo srce pretvoriti u led.
U tom trenutku, dok je bila u slikama u kojima je gledala kako
njenu dugu crnu kosu obavija plamen, dok je osećala kako joj
telo obuzima bol koja joj muti svest, probala je da dozove u
misli šta je izgovorila ta žena koja je bila spaljena živa kao
veštica, samo zbog toga što je volela. U prvi čas joj se učinilo
da je molitva - ne nije, da je kletva - ne nije… Čula je:
118
„Tebi, koji si voleo,
ostavljam sebe koju si voleo.
Tebi, koji si izdao,
ostavljam sebe, koju si izdao.
Tebi, koji si ostao,
ostavljam sebe koja sam nestala.
Srešćemo se još i nećemo tada znati
da li ću ti biti žena, prijatelj il mati.
Da kažeš kako je bilo kada odoh tvome Bogu,
da mi kažeš ono što sada znati ne mogu.
Da ti obrišem suzu kojom me sada moliš,
da ti oprostim što si izdao me, a voliš.
Ja opraštam već sada, jer želim srca čista,
otići do raja i do čistilišta.
I ti oprosti sebi, svakog novog jutra,
a kada kreneš spiti, oprosti sebi i sutra.
Oprosti sebi što si izdao, a voliš,
119
i nemoj nikad prestati svom Bogu da se moliš.
Ja idem boginji svojoj, i malo boli, neka,
al ko vere ima, on može i da čeka!”.
Bilo je to najbolnije iskustvo u njenom životu, ono u kojem se
tako jasno stvorio strah od ljubavi. Ali sada je već bila velika,
mislila je. Radila je svoje Peat procese na svaki trenutak koji
ju je boleo. Znala je da je to jedini put. Još davno joj je Peat,
tehnika Spiritualnih tehnologija Živorada Mihailovića
Slavinskog, spasao život, na jedan drugi način, tada kada se
pitala da li život ima smisla. Znala je da ovi procesi
omogućavaju uklanjanje čitavih nizova lanaca i trauma,
pokrećući blokirane energetske tokove i na taj način, znala je
da je bilo moguće neutralisati i najnepomirljivije sadržaje
nemira njene duše. Slutila je da je to jedini način da ozdravi,
jer ako se njeno biće plašilo ljubavi, onda život svakako
smisao nije imao. To je bio jedini način da isceli svoju bolesnu
dušu, da ozdravi svoje bolesno srce, da jutrom u ogledalu vidi
koliko je lepa, i da je ta lepota ne podseti na njega.
Prepustila se tome, nije jela, nije spavala, nije živela, a nije
želela da se preda. Uzela je svoj dnevnik i zapisala sve što ju
je bolelo i onda bi započela sa procesom…
Zatvorila bi oči, stavila dva prsta, kažiprst i srednji prst, na
sredinu grudi, na mesto srčane čakre i rekla:
120
„Iako ja osećam beskrajnu tugu zbog toga što se Aleksa ne
javlja, ja apsolutno i potpuno volim i prihvatam sebe, svoje
telo i svoju ličnost i tu beskrajnu tugu zbog toga što se Aleksa
ne javlja, јer to je deo mene.”
Zatim bi ta dva prsta stavila na tačku koja se nalazila u korenu
nosa, ispod obrva i rekla bi sebi:
„Oseti tu tugu Ljiljana, oseti je najjače što možeš, neka ta
tuga ispuni čitavo tvoje biće, dodaj joj svoju svesnu
energiju….”
I tako je i bilo, ona bi uvećala tugu koju je osećala, dokle god
je telo moglo da je izdrži, a zatim je rekla sebi:
„Sada udahni duboko, osećajući sve vreme tu tugu, udahni
duboko, osećaj tu tugu… i kada izdišeš pusti je i reci mi šta je
prvo sledeće što ti se javlja u svesti ili telu.”
Prvo što je došlo bio je očaj. Kada se javio prvi sadržaj, to je
bio drugi korak u procesu koji se uvek odvijao na isti način.
Ponovo bi stavila dva prsta na centar grudi i rekla sebi:
„Iako osećam očaj, ja prihvatam i volim sebe, svoje telo i
svoju ličnost i taj očaj koji osećam!”
Zatim bi iz početka stavila dva prsta na tačku koja se nalazila
u korenu nosa, ispod obrve i rekla bi sebi:
121
„Oseti očaj Ljiljana, oseti ga najjače što možeš. Neka taj očaj
ispuni čitavo tvoje biće. Dodaj mu svoju svesnu energiju. Sada
udahni duboko osećajući očaj sve vreme, udahni, izdahni i
reci mi šta je prvo sledeće što se javlja u svesti ili telu….”
Sledeći odgovor je bio „IZDAJA!”...
I tako ispočetka, dokle god ne izađe čitav lanac telesnih i
duhovnih sadržaja, a koji čine onaj početni osećaj beskrajne
tuge zbog toga što se Aleksa ne javlja. Većina tih sadržaja su
nepoželjna psihološka ili emocionalna stanja, negativne misli
i verovanja, neprijatni telesni osećaji i porazne odluke koje
smo sami nekada ranije doneli, a koje utiču sada na naš život.
Veličina ovog procesa jeste u tome što se ne obrađuje ni
jedan od tih sadržaja posebno, već se prelazi sa jednog na
drugi, otkrivajući onaj sledeći, dublji, dok se ne dođe do
ključnog elementa, koji čini koren problema od kojeg se
kreće. Negde pri kraju procesa ili nakon pojavljivanja tog
ključnog problema, kao sadržaj svesti pojavljuje se njegov
polaritet, na primer „LJUBAV” i tada se kroz rad istovremeno
sa oba polariteta oni ujedinjuju, a da je prethodno očišćena
sva negativna energija koja je dovodila do te beskrajne tuge
koju je osećala. Proces se završava na taj način što se
polariteti integrišu i na kraju više nismo u stanju da osetimo
razdvojeno polaritete jedan od drugog.
Zahvaljivala se Bogu svaki put, posle svakog tog procesa, jer
je posle pitanja koje bi postavila sebi, a koje je u ovom slučaju
122
bilo: Kako se sada osećaš povodom toga što se Aleksa ne
javlja, da li još uvek osećaš tugu, odgovor bio NE!
Ali tu nije bio kraj. Danima je radila procese zbog tuge što se
on ne javlja, zbog žalosti zbog toga što on ne želi da bude sa
njom, na bol koju bi osetila kada bi pomislila na njegove
dodire. Išla je putem slobode, znala je to. Išla je putem
oslobađanja ljubavi u sebi. Išla je putem oslobađanja žene u
njoj. A on je sve vreme bio tu, da je podseti na to. Sve što je
radila, radila je sa mislima o njemu, a on je otišao, nije se
pozdravio, samo je nestao. Nije sa javio. Znala je da je živ, da
postoji još uvek, ali ne u njenom životu. I ona je bila potpuno
sigurna da je morala da prođe ponovo kroz svaki tren
njihovog malog sna, da je morala da osvesti svaki detalj bola
da bi se oslobodila. Jer bi u suprotnom svaki sledeći Aleksa
bio kao Aleksa, ne bi bilo razlike. Bio bi onaj koji je voli, ali
koji ne može da bude sa njom. Onaj koji je želi, ali ne
dovoljno da bi ostao, ne dovoljno da bi je imao.
Posle njega je konačno shvatila da ona sama nije bila
u stanju da privuče nekoga ko može da je voli, jer ona sebe
nije dovoljno volela. Nije mogla da privuče nikoga ko bi je
voleo, jer ona se plašila da voli. Sa njim je konačno došlo
vreme njenog oslobađanja. Bila mu je beskrajno zahvalna na
tome, na slobodi koju joj je doneo, na bolu koji je doneo kraj,
koji će doneti novi početak koji će vredeti nešto.
123
Noć pre nego što je shvatila da je morala biti ljubav da bi
dobila ljubav, sanjala je vile koje su na obali reke u noći
punog meseca pevale jednu davno zaboravljenu pesmu:
Ja sam ono što me je napravila priroda draga,
zemlja je moja kuća nebo je moja snaga
Izvor je moja duša koja sa anđelima šeta,
ja sam slika beskraja i jednog i drugog sveta.
Ja sam ono što jednom se zvalo biće,
ja sam istina i samo istinito otkriće
Ja sam beskrajna mogućnost postojanja,
I ono što mi duša noćima sanja.
Ja sam priroda sama i oblak je krevet moj,
ja sam oblak i sama ljubav je život moj
Ja sam ljubav, to tako je lako reći,
al nije bilo lako tim putem danas preći.
Ja sam ljubav, kad bi to lako bilo,
ne bi se toliko od nas u životu krilo
Da ništa na svetu ne postoji draže,
od dodira dve duše koje se vekovima traže.
Ja sam ljubav to je istina sama,
kao i svi imam vrlina i imam mnogo mana.
124
A ljubav sam jer imam sve što mi za to treba,
komad hleba i beskraj visokog plavog neba.
Izvor da napojim se kad istine mi duša traži,
imam Boga koji me kroz molitve snaži.
Imam sve što mi srce do sada sanja,
imam svetlost sunca, miris mora i vetra milovanja.
Imam jer jesam to što mi sada treba,
da nije tako ne bi bilo ni zemlje ni neba.
Jer samo imamo ono što jesmo,
ako smo sami pitajmo se gde smo.
Ako smo tužni pitanje je šta je ta tuga,
da li je pesma ili ona izgubljena duga.
Ako smo beskraj, onda kraj ne postoji,
ako smo istina, onda smo ceo svet znaj.
Ako sam ljubav ja sam svetlost sama,
i nema više mesta koje je prekrila tama
jer jedino mesto u koje mogu ući,
kada kažem da bi otišla kući,
Jedini dom koji mi duša traži,
jedini hram od svih hramova draži
jeste srce moje ako ljubav u njemu živi,
125
jeste telo moje ako se u ljubavi smiri,
jeste duša moja koja živi postojanje,
jeste moja svest koja nema kajanje
jesu moje oči koje sva bića vide
jeste moja strast koje se ne stideh
jeste moja misao koja večnost pravi
jeste miris polja i onaj zumbul plavi.
I mogu reći, kad ljubav sam sama
Da u ljubavi sam i žena i vila i mama.
Žena jer ne plašim se ljudi.
Žena koja je uz ljubav počela da se budi.
Žena što pesme u srcu nosi.
Žena koja osmehe sokakom pronosi.
Vila jer magija se ljubav sama zove
Koju živim kroz dane i kroz snove.
Vila jer svaka reč je čarolija
Koja donosi radost i srećom opija.
Vila jer život je radost sama
Što od mene teče ka svim ženama.
Da se sete da jesu samo kad žive,
Da se sete da nikoga ne krive,
126
Da se sete da rođene su da bi ljubav bile,
Da se sete da su majke, žene i vile.
Da se sete da je radost svakog dana
moguća kao što je nekad bila tama.
Jer tame ima samo kad sunce zađe
al sunce uvek sija kada ga srce nađe.
Da oproste, da zahvale i da mole
Da budu žene i da počnu sebe da vole.
Jer svaka žena je ljubav
Ako to sebi može dati
A kada ljubav daje uvek će isto dobijati.
Ja sam ljubav i ti si isto shvati
To niko ne oduze, niko ne može ni da vrati
Jer ljubav se u srcu samom rađa,
bez osuda sažaljenja i svađa
Bez ucena da nešto mora jer smo dali
nemamo ništa sem onog što smo već imali.
I zato danas uđi, ko u hram u srce svoje
i probaj da osetiš ljubav i spoznaš reči ove
probaj da shvatiš da život si samo kad jeste
srce ti puno ljubavi, radosti i pesme.
127
Probaj da nađeš oproštaj za ranu svaku
Jer to ti daje moć i želju jaku
Da ponovo živiš u jutru novog dana,
ako si bolesna, tužna i sama
to ti daje snagu da shvatiš da sve je u tebi
a kada to shvatiš nikada žalila ne bi
za prošlošću i dugom koja nema boje
jer samo ono što daš sebi, to je jedino tvoje.
Shvati čak i u času kada moraš leći
Da ovo nije pesma o tvojoj sreći
Jer sreća nije nešto što se traži
Sreća je istina koja je odsustvo laži
da živiš život ispunjen strahom ljudi
Sreća je svaki dan kada se duša budi
Zašto čekaš da duša krene putem pročišćenja
Kada je svaki dan šansa za život njena
Od tebe zavisi da li ćeš da počneš da voliš
Od tebe zavisi da li si prestala da moliš
Od tebe zavisi da li ljudi su samo sene,
Ili su anđeli okupljeni oko voljene žene.
Od tebe zavisi da li snove slikaš na javi
128
Od tebe zavisi da li će život da se slavi.
Od tebe zavisi, ženo, vilo i majko
Ako to odlučiš i ako zaželiš jako.
Ako shvatiš da ništa nema izvan tvog srca
Ako ljubav kroz njega počne da kuca
Ako odlučiš da nećeš čekati sutra
Da ćeš voleti sve noći i sva jutra
Da postoji samo trenutak u kojem dišeš
Da postoji samo tren u kojem pesmu pišeš
Da ne postoji ništa što u mislima ne stvoriš
Da ljubav jesi samo kada sebe voliš
Kada shvatiš da hrabrost nije odsustvo straha
Već tvoja odluka da ipak budeš jaka
Da kroz strah prođeš kao kroz vrata
Iako ne znaš kuda te ona vode
Videćeš da čim skupiš snage da kreneš
Dolaziš do ljubavi, istine i slobode.
Dolaziš do života u kom si mama, žena i vila
Dolaziš do snova u kojima si srećna uvek bila
Jer snovi nisu ništa do vapaj duše naše
Da krenemo putem kojega se svi plaše
129
Putem koji će nas do srca dovesti
Putem u kome razum mora stati
da priča šta je ono što se ne sme
Da brani ti da slikaš i pišeš prelepe pesme.
Jer razum vredi samo kad srce sanja
Razum ima smisla samo kad ima osećanja
Ako je srce mrtvo tada ništa ne vredi
I svako bogatstvo sa godinama izbledi
Jer bogat je samo onaj koji voli
Kada srce bira, a razum kaže izvoli.
Kada se probudila nije znala da li je to bio san ili je ona bila
među tim vilama koje su pevale pesmu u noći punog meseca.
To je bio jedinstven trenutak u kome je ona, Ljiljana, bila
prisutna u oba sveta, u svetu života i u svetu beskraja. Znala
je da je to došlo kao odgovor na bol koji je osećala zbog toga
što se Alek ne javlja, ali je takođe znala da mora da prođe
kroz to još jedno teško iskustvo na putu oslobađanja njene
duše. Zapisala je u svoj dnevnik tog jutra:
„To je to... nema te. Ostavljam za kraj reči koje donose
nemire, a koje su sve sem laži... volim te. Ostavljam ti to ovde
gde ćeš možda doći kada budeš previše umoran od traženja
odgovora na pitanja koja život postavlja. Da li ću ja biti ovde,
130
ne znam... Ipak ostaće ove reči koje će moći da nas podsete
na to da je jedne godine, u jednom gradu jedna neobična
žena volela jednog posebnog čoveka. Da je jedna sudbina
htela da baš u tom gradu, te godine, ona upozna njega i da
on upozna nju i da se u njihovim svetovima pomere stene
stare vekovima.
Koristim sve svoje odbrane da težinu koju osećam pretvorim
u prah i da je oduvam iz grudi…”
I dok je to pisala, čula je poruku koja je značila da je došao e-
mail. Ustala je, otišla do računara. Dobila je konačno
odgovor, njegov odgovor na ono što je bilo i ono što jeste:
„Ljiljo, ne znam kako bih te nazvao i šta bih ti rekao i da li
smem da te zovem istinom ili si ti samo proviđenje koje mi je
Bog poslao da shvatim besmisao sopstvenog života. Ako je
tako, ko sam ja, Ljiljo? Ti si mi pokazala svet, a ja sam shvatio
da sam ništa. Toliko godina. Toliko propuštenih prilika. Volim
te, znam. Nikada nisam voleo, lepo si ti rekla. Ali ja ne znam
šta je to ljubav! Da li je to ljubav, malena, što ne prestajem da
mislim na tebe, što se budim noću osećajući tvoj miris, da li je
to ljubav ili sam ja postao lud? Ti si rekla šta je to što želiš, ja
sam ćutao. Borio sam se protiv toga. Borio sam se protiv tebe
u sebi sve vreme. A ti si onaj najbolji deo mene, onaj koji će
mi, ukoliko jesi to što jesi, pokazati da sam više od pola života
potrošio na ne-život. A kako to mogu da priznam. Da li se
plašim? Ne znam čega se ne plašim. Jedino što znam u ovom
trenutku jeste da ne želim da ne budem sa tobom, jedino to
131
znam. Ne želim da ne budem sa tobom! NE ŽELIM! Ne mogu,
Ljiljo, ni da napišem to na način da želim da budem sa tobom,
jer ako kažem da želim priznajem svu besmisao svih
izgubljenih godina. Sve što si rekla, sve je tačno. Ali, kako to
mogu da priznam sebi. Ako je tako, ko sam ja i šta će tebi
neko ko nema sebe? Ti si anđeo. Ti si najbolja osoba koju sam
ja ikada upoznao i hvala nebu na tome. Ti si svetlost mog
života, ali ne mogu da prihvatim da je moj život samo ta
svetlost koju imam sa tobom. Ne smem da se vežem za to.
Moram da pronađem sebe. Ti si pričala, a ja nisam planirao.
Rekao sam ti jednom prilikom: bićemo zajedno dokle nam
bude bilo lepo. Tada nisam znao da će to lepo postati toliko
lepo da sve drugo izgubi smisao. To nisam planirao. Molim te
da me shvatiš. To nisam želeo. Imao sam jasnu sliku života i ti
si došla i ta slika više ne postoji, a bio je to moj život. Ako on
više ne postoji, ko sam ja uopšte? Sve mi se srušilo. Tvoja
ljubav, tvoja toplina, tvoja dobrota, tvoja mudrost, pokazale
su mi jedan potpuno novi svet. To nije moj svet Ljiljana, ja ga
ne poznajem i ja ne umem da se snađem u njemu. Ti si, Ljiljo,
imala jedno malo svetlo kada si krenula u promene, ja sam
slep. Ne vidim ništa od tvoje svetlosti. Ja sve želim sa tobom,
ali želim da donesem svoju odluku. Ne želim da za nekoliko
godina prebacujem sebi zbog toga što sam opet doneo jednu
tako važnu odluku u svom životu, a da nisam bio siguran da
sam imao život kad sam je doneo. Ti si mi pokazala da ga
nisam imao. Ovo nije bio život, ove godine koje brojim donele
su mi novac, brojna poznanstva, donele su mi putovanja,
automobile, najbolja vina. Ove godine koje su prošle, donele
132
su mi sve ono što sam mislio da je važno. Dobio sam sve što
sam želeo, a nisam dao ništa, mislio sam da mi to pripada.
Nisam nikada plakao, Ljiljana, a sada bi se ugušio u svojim
suzama ako bi smeo da ih pustim. Ko sam ja? Ako pustim
tebe da mi pomogneš da dođem do sebe, da li to onda znači
da sam stvarno ja došao do sebe ili sam postao ono što ti
želiš da ja budem? Dani sa tobom bili su najbolji dani u mom
životu, ali sam se opirao tome. Ako sada ostanem bez tebe
znaću šta si mi bila. Ako se vratim kod tebe, a da nisam
upoznao život posle tebe, nikada neću prestati da se pitam
da li sam doneo pravu odluku da napustim sve to što mi je
bilo važno i pređem toliki put da te nađem.
Ne mogu da te vidim. Ako te vidim, znam - doneo
sam odluku i pre nego što sam pristao na nju. I šta će onda
biti? Mrzećeš me zbog toga što ću ja znati da to nije bila moja
odluka i što te krivim za nešto što nema veze sa tobom, a ti si
dala sve.”
To je bio kraj, znala je, kraj njenih zabluda da ona zna šta je to
ljubav, i kraj njenih zabluda da je došla do trenutka u kojem
je mogla da da ljubav. On je pričao o tome šta će biti za tri
godine, a pitala se kako nije bio svestan da možda i ne budu
postojali za tri meseca. Verovatnoća za život i smrt je ista. I
onda neće biti kajanja za donetu odluku, već za propušteni
trenutak. A razlika je velika. U prvom slučaju se raduješ
životu, a u drugom propuštaš život. Šta će biti za nekoliko
godina?!
133
Borio se protiv svojih strahova, a nije shvatao da sa
strahom ne možeš da uradiš ništa. Strah je kao tama, a tama
razoružava. Možeš samo da upališ svetlo. Svetlo je ljubav, i
jedini način da se prevaziđe strah jeste da se upali svetlo, da
se propusti ljubav kroz biće koje će tako možda prvi put
početi da živi. On se plašio da će da donese odluku pod
njenim uticajem, a nije znao da bi ljubav bila ta, a ne Ljiljana.
Ljubav bi mu pokazala besmisao straha i učinila bi ga srećnim.
Bog mu je dao lek, znala je to, a on nije hteo da ga uzme. Da li
je ona tu nešto mogla još da uradi? Znala je već odgovor i pre
nego što je smela da ga izgovori. Ništa! On je imao pravo da
donese odluku šta je najbolje za njega u njegovom životu, i ko
je bila ona da ga ubeđuje u suprotno. Volela ga je toliko, a to
je u tom trenutku tako malo značilo.
134
IX
Nije prestajala da misli. Svaki dan je počinjao i
završavao se sa njim. Otkucala bi poruku i ne bi je poslala,
napisala bi e-mail i izbrisala bi ga. Aleksa je rekao da želi da
bude sam, da ne želi da je čuje ni da je vidi, i ma koliko nju to
bolelo, morala je to da prihvati. Danima je prolazila ulicama
objašnjavajući sebi da ona nema pravo da radi suprotno od
onoga što je on rekao da želi za sebe. Noći su bile ispunjene
suzama, a dani snovima o životu koji je mogao doneti više
radosti nego svi prethodni životi. Radila je svoje procese,
oslobađala se bola i pitala se sve vreme koja je to velika
lekcija koju ona treba da nauči. Kao i svaki put kada bi došla
do trenutka u kojem je njen život trebalo da krene napred,
osetila bi da se spremao onaj zaustavljeni trenutak u
135
vremenu u kojem ona treba da otkrije univerzalne istine i
kroz suze joj donese oslobađanje, još jedno i još veće od svih
kroz koje je prošla. I desio se. Bio je to onaj trenutak u kojem
je shvatila šta ju je najviše bolelo, kada se on nije javio.
Shvatila je.
Najviše ju je bolelo to što je on propuštao da živi danas
plašeći se onoga šta će biti sutra. Kada joj je to došlo u svest,
osetila je najveći nalet emotivnog bola koji je ikada imala.
Počela je da se guši u njemu i nije bila svesna da je prošlo tri
sata koliko je plakala zbog same ideje da „on propušta život,
propušta sadašnji trenutak, propušta da živi ljubav”. Čula je
glas u svojoj glavi:
Da li on propušta život, ili ti propuštaš život?
Da li on ne želi da vidi istinu, ili ti ne želiš da vidiš istinu?
Da li on čeka, ili ti čekaš?
Da li on nema život, ili ti nemaš život?
Da li on ne želi ljubav, ili ti ne želiš ljubav?
Da li tebe boli to što on ne radi nešto, ili to što ti ne radiš
nešto?
Da li tebe boli to što on ne bira sreću, ili to što ti ne biraš
sreću?
136
Da li tebe boli to što on ne zna da voli, ili to što ti ne znaš da
voliš!
Kroz ekstazu bola, došla su joj pitanja koja su donela još više
bola jer su odgovori koje je znala bili upravo ti koji su trebali
da oslobode život u njoj, život koji je toliko dugo čekao da
bude pokrenut. Život koji znači postojanje. Setila se u tom
trenutku jedne lepe rečenice: „Buda jeste Buda zbog toga što
živi u sadašnjem trenutku”. Nije shvatila dugo šta je to
značilo, a sada je imala osećaj da je počela da se pojavljuje
svetlost koja će doneti slobodu, svetlost sadašnjeg trenutka.
Još uvek nije razumela ideju o kojoj je toliko čitala, ali osećala
je da je na putu da je razume.
Nije mogla da se pomiri sa tim da on ne želi čak ni da priča sa
njom, posle svih onih blistavih trenutaka večnosti koje su
propustili kroz svoje živote živeći jedan san o sreći. Toliko joj
je bilo teško da je prestala da vidi sve ono dobro što je bilo
oko nje. Ništa nije bilo važno, mislila je. Ništa nije imalo
smisla.
Tada je, čitajući priče na internetu, došla do jedne koja joj je
otvorila malena vrata kroz koja je trebalo proći do svetlosti.
Priča kaže da je nekada davno u jednom selu u Indiji živeo
starac koji je imao prelepog konja, takvog da je glas o
njegovoj lepoti došao čak do cara. Čuvši to, car je poželeo da
kupi tog konja nudeći basnoslovno bogatstvo. Ipak, starac je
rekao da konj nije na prodaju. Posle nekog vremena, kada je
ušao u štalu, starac je video da u njoj konja nema. Brzo se
137
proširila ta vest po selu i skupili su se seljani, žaleći starca,
uzvikujući: „Jadni starče, mogao si da imaš takvo bogatstvo,
ali nisi znao da ga uzmeš. Sada nemaš ni konja ni bogatstvo.”
Na to im starac odgovori: „To je ono što vi kažete, jer vi
prosuđujete, a to nije ni dobro ni loše, ja samo mogu da
kažem da konj nije u štali.”
Posle nekoliko nedelja, celo selo se iznenadilo kada je u
starčevom dvorištu ugledalo pet prekrasnih konja, a desilo se
to da je njegov konj prethodnu noć sa sobom doveo još četiri
konja sa sobom. Celo selo se skupilo uzvikujući: „Kakva sreća
starče, Bog te je pogledao, sad si bogat čovek”, a starac je na
to odgovorio: „To je ono što vi kažete, jer vi prosuđujete, a to
nije ni dobro ni loše. Ja samo mogu da kažem, da sada imam
pet konja u štali.” Nije prošlo mnogo, i starčev sin koji je
probao da pripitomi konje pao je jednoga dana i slomio obe
noge. Ljudi iz sela su došli i rekli su: „Jadan ti, sin ti je bogalj,
ko će sada da ti pomogne, bolje da si odmah prodao tog
konja.” Starac je na to odgovorio: „To je ono što vi kažete, jer
vi prosuđujete, a to nije ni dobro ni loše, ja samo mogu da
kažem, da je moj sin slomio noge. “Krajem te godine u kojoj
se priča zbila, izbio je rat i svi mladići iz sela su otišli u vojsku,
samo nije starčev sin koji nije mogao da hoda. Skupili su se
seljani, plaču i kukaju i kažu: “Blago tebi starče, tvoj sin je tu,
a naši sinovi su u ratu. Tvoj će se oporaviti vremenom, a mi
naše nikada više nećemo videti.” Starac im na to odgovori:
„To je ono što vi kažete, jer vi prosuđujete, a to nije ni dobro
ni loše, to je život.”
138
Shvatila je. Počela je da prosuđuje trenutak u kojem je Alek
otišao na sasvim nov način. Toliko je ušla u bol i misli o
nemoći i patnji, da je pretila da u svoj život uvuče upravo ono
što su postale njene preovlađujuće misli. Zbog čega? Zbog
toga što je neko odlučio da mu je bolje bez nje! Analizirala je
sve dublje i dublje. Počela je da se moli Bogu da joj da
odgovore na pitanja, da joj pomogne da konačno uvidi
smisao. Umesto što je molila Boga da mu pomogne da shvati
da ga ona voli, počela je da se zahvaljuje Bogu što Alek nije
želeo da bude sa njom. Zatvorila bi oči i rekla:
„Hvala ti, Bože, na tome što me vodiš
kroz ovaj trenutak. Ja znam
da je ovaj trenutak najbolji trenutak za mene. Ja sam tamo
gde treba da budem, a ti znaš
zašto je to tako. Alek je tamo
gde treba da bude, a ti znaš
zašto je to tako. Molim te neka bude kako je suđeno!“
Zatim bi prošlo neko vreme, a ona bi se ponovo rastužila i
odmah bi rekla: „Hvala ti Bože na ovom trenutku, koji je
savršen takav kakav jeste, jer ti znaš zbog čega je to dobro za
mene, iako ja toga nisam svesna sada.”
Prošlo je nekoliko dana u kojima je ona, svaki put kada bi se
setila Aleka i kada bi tuga nastupila, rekla: „Bože, ja znam da
139
je ovo savršen trenutak za mene i da ne postoji drugo mesto
na svetu gde bi trebalo da budem. Molim te neka bude kako
je suđeno.”
U jednom trenutku počela je da shvata. Zahvalnost za
trenutak u kojem se nalazila pokrenula je u njoj jednu novu
energiju koja je počela u njenom telu da proizvodi radost
kakvu ranije nije osećala. Ustala bi ujutru, prva misao joj je
bio on i osećaj beskrajne tuge. Ipak naučila je sebe, ustala bi
odmah zatim i rekla: „Zahvaljujem se na ovom toplom
krevetu iz kojeg sam ustala.” Zatim bi napravila doručak sebi i
umesto da ga jede ispunjena tugom za to što on nije tu, ona
bi rekla: “Zahvaljujem se na ovoj divnoj hrani koju jedem.
Zahvaljujem se Zemlji iz koje je poniklo svako ovo zrno i
zahvaljujem se ljudima koji su radili na tome da ono dođe do
mene. Zahvaljujem se ljudima kod kojih radim, jer su mi
omogućili da imam novac da kupim ovu hranu.” To je bio
jedan neverovatan trenutak osvešćenja. Shvatila je. To je bio
život u sadašnjem trenutku. To je bilo ono čemu je težila.
Život sada!
To je značilo izražavanje zahvalnosti za to što jeste, umesto
žaljenje za tim što bi moglo biti. To je značilo posvećivanje
pažnje onome što jeste život, umesto analiziranje onoga što
bi život mogao da bude.
Bila je kao dete koje se raduje novogodišnjem poklonu. Ona
je dobila na poklon sebe, opet zahvaljujući njemu koji je
otišao. Opet zahvaljujući tome što mu je najviše zamerala. To
140
što on nije želeo da živi, donelo je to da je ona počela da živi.
Dani su prolazili, a ona se trudila da osvesti sve više trenutaka
svog života tako što će da izrazi zahvalnost. „Zahvaljujem se,
Bože, na ovom zalasku Sunca, koje me raduje. Zahvaljujem se
na toplom čaju čiji me miris ispunjava.”
Tek je sa njegovim konačnim odlaskom shvatila šta znači
PROBUDI SE I BUDI! Shvatila je - jer je bilo vreme. Probudi se
značilo je otvori oči i vidi svet oko sebe. Obasjaj ga svojom
svesnošću, oseti ga svojim čulima, zahvali se na njegovom
postojanju. Budi je značilo budi prisutan u tome kada otvoriš
oči. Značilo je doživi ga u svojoj punoj prisutnosti. Shvatila je
da se budi, a buđenje je donelo svesnost o životu u
sadašnjem trenutku, svesnost o životu uopšte. Shvatila je
tada i šta znači sama jednost za kojom je tragala, shvatila je
da je jednost značila pre svega da njena svest bude u
trenutku kroz koji korača na mestu gde je bilo njeno telo.
Jednost je značila zahvalnost za trenutak u kojem živi, umesto
beskrajnog traganja za životom izvan tog trenutka. Jednost je
značila povratak duše u život na zemlji gde je i došla da bi ga
proživela. Jednost znači biti jedno sa svojim istinskim
identitetom. Živeti svoj autentični život, onaj zbog kojeg je
duša i došla na zemlju. Biti prisutan, biti samo postojanje. Jer
kada živimo u životu u kojem smo postojanje samo, nema
razlike između naše svesti i našeg tela. I jedno i drugo su
prisutni ovde i sada. Jedino mesto gde se događa sam
preobražaj jeste sadašnji trenutak, jesu ovde i sada. Kada
postavljamo svoje ciljeve, mi ulazimo u taj trenutak nekog
141
budućeg ovde i sada na isti način na koji postojimo tu gde
jesmo. Ljiljana je shvatila takođe da je radeći na svim
tehnikama kroz koje je prošla više vremena živela u nekom
budućem trenutku sadašnjosti, nego u svom životu koji je
uvek bio u trenutku. Većina nas to radi. Većina ljudi živi u
prošlosti, nošena strahovima, jer strahovi postoje samo u
prošlosti. Ili u budućnosti, projektujući strahove prošlosti na
nju. Živeti znači biti prisutan telom i umom na mestu
postojanja. Ipak da bi mogli da živimo svesno u njemu, mi
moramo da budemo sigurni da je to što diše naše pravo ja.
To je upravo Ljiljana uradila. Pobegla je iz svog života, kada je
izgubila bebu, krenula je u istraživanje uzroka i posledica, u
analiziranje onoga što jeste i što nije. Krenula je u otkrivanje
istina i poluistina. Padala je i ustajala, stalno u potrazi sa
sobom. Kažu da je to mračno doba duše jedan od najtežih
perioda na putu ka svetlosti, i ona je mogla da se zakune da
je bilo tako. A rezultat toga je bio da nije živela život. Telo joj
je bilo na jednom mestu, dok joj je um bežao odatle. Život
tada nije postojao, postojali su samo dani kroz koje je
prolazila, a kroz nju su prolazili svetovi. Znala je da je njena
duša želela da odbaci sve ono što je do tada naučila, jer je
njena duša krenula na put svog istinskog bića i bilo je
potrebno vreme. Sve što je znala do tog trenutka bilo je da to
više nije ona. A šta je bila, pitala se? Bila je ličnost bez
sopstvenog identiteta, uslovljena od strane društva,
porodice, medija. U tom periodu je znala da to nije život koji
je želela, ali nije znala šta je to što želi. I krenula je u traganje
za sobom, ostavljajući sve koji su bili deo života koji je znala
142
da više nije moguć. Zahvaljujući meditaciji, reikiju, astrologiji,
šamanskim tehnikama rada sa energijom, kristalima i ostalim
tehnikama ona je polako počela da oslobađa svoju pravu
ličnost. Bila je sama sa sobom i čekala je da se pojavi njeno
pravo ja. Posle trideset godina lažne ličnosti, one koju su joj
nesvesno nametnuli ljudi koje je volela, roditelji, prijatelji,
nastavnici, komšije, rođaci, ostala je sama i strah je ispunio
celo njeno biće. Ljudi ne vole da budu sami, jer kada ostanu
sami lažni deo počinje da nestaje. Ipak za pravu stvar je
potrebno vreme, znala je i bila je spremna da sačeka. Bilo je
potrebno prevazići trideset godina uslovljavanja da bi došla
do svog istinskog identiteta. Kada čovek ostane sam javlja se
strah, strah one lažne ličnosti koja se plaši da li će opstati. I
zato ljudi izmišljaju igre. Gledaju televiziju, nalaze različite
izvore zabave samo da bi skrenuli misli, one misli koje dolaze
iz iskonskog bića što čeka da bude otkriveno. A kada to biće
počne da se budi, a lažna ličnost krene da se raspada, kada
navike počinju da se menjaju, kada sve što je bilo istina počne
da se dovodi u pitanje, ljubav je jedini lek. Jer ljubav je svetlo,
ljubav je ono po šta je biće došlo u ovaj život, sve ostalo je
strah, tama koja se menja kada se svetlo upali. Radeći svoje
procese, meditacije, reiki isceljenja sve vreme je postavljala
pitanje: „Ko sam ja sada?” A znala je da na to pitanje niko ne
može da joj da odgovor sem nje same, sem Boga sa kojim je u
svojoj samoći pričala. I znala je da će doći do sebe kada
otkloni lažnu predstavu o sebi, kada otkloni njeno lažno ja
koje je građeno mnogo godina pre Aleka. Znala je da u njoj
živi biće koje je već pravo, samo je trebalo otkloniti ono što
143
to nije bilo. U tišini i meditacijom, ona je polako otkrivala
sebe, a kad god je trebalo da shvati nešto važno, kad god bi
trebalo da otkloni neki lažan deo svoje ličnosti, neutrališe
strah ili se suoči sa istinama dolazile su knjige, ljudi, pesme,
stihovi koji su je vodili.
Najviše je bolelo kada je trebalo da nauči najvažnije
lekcije, a to su one lekcije u kojima se oslobađamo porodičnih
obrazaca ponašanja. To su one lekcije u kojima ponavljamo
životnu priču koju smo imali od kako smo rođeni sa svojim
roditeljima, da bi se oslobodili delova ličnosti koji su tada
formirani i koji su nam godinama izazivali bol, jer su bili u
suprotnosti sa našim istinskim bićem. Jedna od takvih, znala
je, bila je i ova sa njim. Ona je bila žena koja je volela suviše, a
sa njim je samo nastavila obrazac ponašanja koji je imala u
detinjstvu. Ona je bila žena čiji otac nikada nije bio
emocionalno prisutan i ona je sve vreme pronalazila
muškarce za čijom pažnjom je žudela, ali nije mogla da je
dobije. Njen Alek je bio anđeo koga je Bog poslao da joj
pomogne da se konačno oslobodi svoje lažne ličnosti i dođe
do svog istinskog bića. Pomogao joj je upravo time što je
doneo odluku da ode i što joj je pružio priliku da upozna sebe
u svetlu ranjene devojčice koja je očajno želela da je vole.
Ono što je imala sa njim pomoglo joj je da doživi ista osećanja
i da se suoči sa tim najranijim izazovima koji su obeležili ceo
njen život. Znala je da ga je suviše volela. Čak i da on to nije
znao, znalo je celo njeno biće. Kada je pokušala da shvati
zašto je to tako došla je do knjige „Žene koje suviše vole”
Robin Norvud u kojoj je pročitala:
144
„Niko ne postaje slučajno žena koja suviše voli, a
karakteristike koje su tipične za takve žene su:
- Tipično potičete iz disfunkcionalne porodice u kojoj
vaše emocionalne potrebe nisu bile zadovoljene.
- Pošto vam potreba za staranjem nije ispunjena,
pokušavate da je ispunite preko nekog drugog, nastojeći da
ukažete pažnju, naročito muškarcima za koje se čini da im je
na neki način pomoć potrebna.
- Pošto nikada niste uspeli da preobratite svoje
roditelje u tople i brižne za kakvim ste čeznuli, reagujete na
poznati tip emocionalno nedostupnog muškarca kog možete
ponovo da pokušate da promenite kroz svoju ljubav.
- Prestrašeni da ćete biti napušteni, učinićete sve da
sprečite raspad veze.
- Gotovo ništa nije problem, ne zahteva suviše
vremena, niti je preskupo, ako će „pomoći” muškarcu sa
kojim ste.
- Naviknuti na nedovoljno ljubavi u ličnim odnosima,
voljni ste da čekate, nadate se i još više trudite da udovoljite.
- Spremni ste da preuzmete svu krivicu u svom
odnosu.
145
- Vaše samopouzdanje je kritično nisko i duboko u
sebi verujete da ne zaslužujete da budete srećni. Naprotiv,
verujete da morate da zaradite pravo na uživanje u životu.
- Imate očajničku potrebu da kontrolišete svoje
muškarce i svoje veze, pošto ste u detinjstvu imali malo
sigurnosti. Maskirate svoje nastojanje da kontrolišete ljude i
situacije time što ste „od pomoći”.
- U vezi, mnogo ste više u dodiru sa svojim snom o
tome kako bi moglo da izgleda, nego sa stvarnošću vaše
situacije.
- Zavisni ste od muškarca i od emocionalnog bola.
- Možda imate potrebu za alkoholom, drogama i
slatkišima.
- Time što vas privlače muškarci sa problemima koje
treba rešiti ili time što zapadate u situacije koje su haotične,
neizvesne i emocionalno bolne, izbegavate da se
koncentrišete na sopstvenu odgovornost prema sebi.
- Možda ste skloni prirodnim depresijama, koje
pokušavate da sprečite uzbuđenjem koje donosi nestabilna
veza.
- Ne privlače vas muškarci koji su blagi, stabilni,
pouzdani i zainteresovani za vas. Takvi muškarci su vam
dosadni.”
146
Kada je to pročitala sve je postalo jasno. Ona je živela gotovo
svaku od tih karakteristika, sa svakim muškarcem sa kojim je
bila, dok je sa Alekom mogla da doda još po nešto na taj
spisak. Izgubila je majku kao vrlo mlada i sigurnost koju bi
ona mogla da joj da svojom ljubavlju. Sa tatom sa kojim je
ostala, ni pre majčine smrti, a naročito posle njene smrti, nije
imala nikakav odnos. Činilo joj se, sada kada je razmišljala, da
nikada nije ni pričala sa njim. Tata je u njenom životu bio
neko ko nije bio tu. Kad god bi joj bilo teško, nije mu mogla
reći ništa. Jednostavno postojao je zid i ona nije znala kako bi
ga probila. Nikada je nije zagrlio, nikada nije rekao ni jednu
lepu reč. Njen otac je bio neko ko nije voleo. Odsečen od
emocija, veoma često pod dejstvom alkohola, on je bio kao
sena nesvestan da pored odgovornosti za svoj sopstveni život
mora biti odgovoran i za Ljiljanin. I ako bi trebalo da kaže šta
je to bila ljubav, šta je mogla da kaže? Tata ju je voleo. Tako
bi bar svi rekli. Ne, nije je voleo. Tata nije voleo nikoga. Tata
je bio zaglavljen u svom životu, bežeći od života, od obaveza,
od odgovornosti. Njen tata je bio kao Petar Pan koji je morao
da se vrati u stvarnost, večno živeći u Nedođiji u kojoj nije
bilo mesta za nju. Nikada ni jedna lepa reč, a moglo ih je biti.
Ako je taj odnos ona zvala ljubavlju, kako je mogla da veruje
da će u njenim mislima ljubav ikada biti nešto drugo. Ljubav
se ispoljavala na taj način što je ona radila sve samo da bi
privukla njegovu pažnju. Sećala se da je, kada je otišla na
fakultet, nije zvao nedeljama. Ona je čekala, nije htela da se
javi da bi videla kada će on primetiti da je nema u kući. Kada
će videti da je otišla. I, nije primetio. Nazvala ga je posle dva
147
meseca i on je pričao sa njom kao da je juče otišla. A sve što
je radila, činilo joj se, bilo je da njemu udovolji. Da on bude
ponosan, da je primeti. Sve što joj je trebalo bila je sigurnost i
bila je ljubav. Sa njim u kući ona to nikada nije imala. A ako je
nije imala u kući, kako je mogla da misli da zna šta je ljubav.
Kako je mogla tako dugo da bude u zabludi da ona zna šta je
ljubav. Kada je posle ove knjige analizirala svoj odnos sa
Alekom i sa svim muškarcima pre njega, shvatila je da je sve
vreme ponavljala svoj obrazac iz detinjstva u kojem ona,
Ljiljana, vapi za ljubavlju, za odobravanjem, za sigurnošću,
ponašajući se tako kao da ona sama nije imala nikakvu
vrednost, kao da je pažnja bila nešto što treba da zasluži, a ne
nešto što joj pripada. Kao da je molila da je vole. Bila je u
stanju da pomera stene da bi dobila samo jedan osmeh.
Setila se svih tih stvari koje je radila u vezama, a koje su je
činile još više nesrećnom. Nije ona trpela, shvatila je to, šta
god drugi da su pričali ona to nije tako posmatrala. Za nju je
to bio normalan životni model koji je u njenoj glavi dobio
naziv LJUBAV! I upravo svaka ljubav koju je imala bila je
zasnovana na tome. Na uništenju njenog sopstvenog
integriteta zarad nekoga. Ona tu nije ni postojala. Ona je bila
sve ono što su oni hteli, sve ono što je njima trebalo. Ona je
bila devojka koja će uraditi sve za malo pažnje, za po neki
dodir, ali ni toga nije bilo. Nije verovala, duboko u sebi, da
zaslužuje više, jer kako bi i mogla? Kada je tata nije voleo,
kako je mogao bilo ko da je voli. Kako mogu da vole žene koje
su živele u porodicama u kojima su gledale kako im
zlostavljaju majke koje su sakupljale mrvice svog života
148
razbacane po bespućima besmisla. Ljiljana je tek sada
shvatila svoju baku, kada joj je odgovorila na pitanje kakav je
bio deda, rečima bio je dobar, nije me tukao! Tek sada je
prepoznala da je i ona nosila isti taj obrazac u svom
genetskom kodu, obrazac koji joj je govorio da ljubav jeste
kada ti daješ sve, a za uzvrat imaš privilegiju da te ne tuku.
Tek sada je shvatila veličinu onoga što je naučila sa Alekom,
muškarcem koji je bio za nju emocionalno nedostupan i kome
bi dala dušu samo da je mogla da ga nasmeje. Muškarcem
koji je u njenim očima video pesme, ali kome je proza
njegovog života bila važnija od tajni koje mu je ona nosila.
Muškarcem koji nikada nije voleo, jer ni sam nikada nije bio
voljen. Imao je on žena, života i radosti koje su odavale iluziju
istinitog postojanja i nikada nije postavljao pitanje da li je to
što ima dobro ili nije i da li život ima smisla. Kako je mogla da
misli da on može da je voli, kada je sve što je znala o njemu,
njegovoj porodici, njegovom životu govorilo da tu ljubavi
nema? I kako je ona mislila da svojom ljubavlju može da
promeni nešto u srcu koje je bilo hladno i koje svetlosti nije
videlo?
Ko su bili oni, pitala se. Aleksa koji je rano ostao bez oca i
Ljiljana, koja je rasla bez ljubavi majke, i čiji je otac bio
nedostupan, dalek i tuđ. Da li su oni mogli znati šta je ljubav?
U tom odnosu ona nije volela sebe, a on nije znao voleti, pa
onda da li je tu bilo ljubavi? Nije. Svoj odnos sa ženama on je
zasnivao na površnim pričama, prolaznim zadovoljstvima i
odlascima. Nije znao da ostane, muškarci ne ostaju, muškarci
149
ne vole! Njegova veza mogla se zasnivati samo na
konfliktima, jer njegova žena mogla bi da bude samo ona koja
je nosila sve one strahove koje su žene iz njegove porodice
nosile u svojim dušama.
Ljiljana je, sa druge strane, bila neko ko je voleo bez rezerve.
Živeći život bez ljubavi, sigurnosti i pažnje ona je davala sebe
za samo jedan osmeh i smatrala je da joj ne pripada ništa.
Lagala je sebe nazivajući ljubavlju ponašanja koja su bila
normalna i preuzimala na sebe odgovornost za svaki trenutak
u kojem nije dobila ništa, a u kome je dala sve. Tih dana u
razgovoru sa prijateljicom shvatila je i to da je niko nikada
nije voleo, jasno zbog toga što ona nije volela sebe. Jer ljubav
nije ono što se kaže već ono što se radi. Ljubav nije ono što se
misli, već ono što se živi. Većina žena živi u iluziji da ih njihovi
muškarci vole. Kako, pitala se Ljiljana tih dana? Kako mogu da
kažu da ih voli neko ko se nikada nije zapitao šta može da
uradi za njih?
- Nije on mene voleo, rekla je Ljiljana. - Niko od njih
nije me voleo, rekla je svojoj koleginici na poslu tih dana. – A
to što sam bila u takvim odnosima značilo je samo da ja
nisam dovoljno volela sebe jer u suprotnom ne bi ostajala u
tome. Nisam verovala da zaslužujem više. Prvo me nije voleo
tata, zatim me nije voleo onaj sa kojim sam ostala u drugom
stanju, za ostale neću ni da pričam.
150
- Kako te nije voleo on kada je bio tužan što ste
izgubili bebu, bar je tako pričao svima, upitala ju je
koleginica.
- Nije to ljubav i to mi je sada potpuno jasno. Nije on
mene voleo. Verujem ja da je on verovao u to, ali nije. Jer kad
voliš nekoga, ti vidiš kada si mu potreban. Kada nekog voliš
ne dešava se da ne vodiš ljubav sa njim mesecima. Kada
nekoga voliš, ne živiš sa ženom od koje očekuješ da uradi sve,
da se pobrine za sve, a ti legneš da spavaš, a da nisi pomislio
da je možda i ona umorna. Kada nekoga voliš, želiš da deliš
život sa njim jer to je najvrednije što imaš. Većina muškaraca
misli da voli svoje žene, ali ih oni samo poseduju. To nije
osećaj ljubavi, to je posesivnost. Većina žena misli da voli
svoje muževe, to nije osećaj ljubavi, to je osećaj straha. Žene
su u tome spremne da daju sve, samo da ne bi ostale bez
privida sigurnosti i gube sebe sve više i više, dok konačno ne
dođe kraj, od Boga ili od ljudi. A Alek, da li me je on voleo?
On nije bio spreman da da ništa, ni jedan dan, ni jedan dodir,
ništa više od onog što je sam odlučio. Ni jednu reč više od
one za koju je smatrao da je ispravna. Shvatila sam da je svaki
sjajni dan sa njim nosio sa sobom sedam dana u kojima sam
bila tužna, i da sam mrvice pažnje koju sam dobijala od njega
nazvala ljubavlju, i da sam se hranila tim osećajem ljubavi jer
to jeste bilo više nego što sam ikada dobila. Ipak, to nije bilo
sve što sam mogla da dobijem.
Ljiljana je ponovila priču svoje majke, svoje bake i svih žena
koje je znala, priču u kojoj su one bile duboko uverene da ne
151
zaslužuju ništa više od toga osim da dišu i uverenja da je strah
jednako ljubav.
152
X
Dani su prolazili, a Ljiljana se osećala kao da uči prve
korake. Ništa nije znala o ljubavi, postala je toga svesna, a
htela je da zna. U svoj mali dnevnik zapisala je sve ono što joj
je majka rekla u bolnici, sve ono čega je mogla da se seti, a da
je dobijala kao poruke. Skupila je sve knjige koje su joj ikada
došle pod ruku, a za koje nije pre toga bilo vremena. Znala je
da je Bog ljubav, ali kako to osećanje da probudi kod sebe to
je morala tek da nauči. Kako svi živimo u zabludi da znamo
šta je ljubav, a čak ne znamo ni šta ljubav nije. Poistovetili
smo strahove, naše porodične modele, društvene obrasce i
naše ego koncepte sa ljubavlju i mislimo da volimo, a da pri
tome nikada nismo spoznali lepotu ljubavi i slobode koju
ljubav donosi.
153
Ljubav nije samo deo našeg života, već je najvažniji deo života
uopšte, a sama svrha svakoga pojedinačno u ovom putovanju
ka večnosti jeste naučiti kako voleti jer je ljubav jedino
nasledstvo koje nosimo sa sobom. Kada duša napušta zemlju,
jedino što želi čovek koji odlazi jeste da su pored njega
prijatelji, ljudi koje voli i sa kojima je bio povezan, i jedino za
čim žali jeste to što nije iskazao zahvalnost i zatražio oproštaj.
Na samom kraju čovek uvek shvati da je ljubav najvažnija.
Ljiljana je pre toga mislila da nije imala prijatelja, da je niko
nije voleo. Sada je znala da su je ljudi voleli, da je nisu
zaboravili kada se godinama nije javljala, da je imala
prijatelje. Sada je znala da ona nije volela, da ona nije bila
prijatelj, da je ona zaboravila sebe pokušavajući da udovolji
svima. Pokušavajući da zasluži ljubav, nesvesna da samim
svojim postojanjem i životom u ljubavi ona već ljubav ima.
Koliko su nam neke stvari važne možemo da vidimo tako što
ćemo da sračunamo koliko vremena u njih ulažemo. Jer
jedino vreme koje imamo na zemlji jeste naš život. Nema
drugog vremena do života, i ono čemu posvećujemo naš život
određuje naš put i sve ono što imamo na njemu. Vreme, kao i
život, jeste nenadoknadivo i nikada ga ne možemo imati više.
Kada nekome posvetimo vreme, dali smo mu deo života koji
je otišao nepovratno i na nama je odgovornost izbora kako
ćemo da potrošimo to što nam je dato.
154
Ljudi često kažu da im je nešto važno, ali tome ne posvećuju
vreme. Jasno je da su reči samo reči, a ono na šta troše život
jeste ono što im je zapravo značajno.
Ljiljana je shvatila da ono što je važno jeste krenuti
putem ljubavi istog trenutka kada shvatimo da ono što tako
zovemo to i nije, jer je život toliko dragocen upravo zbog toga
što je ograničen. Nikada ne možemo biti sigurni koliko ćemo
još imati vremena za ljubav, zato je najbolje vreme za ljubav
sada. Bilo je to lako reći, ali pitala se koliko će vremena proći
dok se to ne ostvari.
Prvo što je uradila jeste da je uzela rodonit, kamen koji je
tako davno kupila, koji je stajao u kutiji za nakit čekajući da ga
otkrije i programirala ga da joj donese ljubav. Stavila ga je
blizu srčane čakre, i na taj način je simbolično rekla
univerzumu da je otvorena za ljubav.
Ono što je znala još od ranije jeste da nije mogla da dobije
ljubav ako sama nije bila ljubav. Ako nije volela sebe
bezuslovno. Ipak shvatila je tek tih dana da do tog trenutka
nije ni znala šta znači bezuslovno voleti sebe.
Mislila je na Aleka svaki dan, iako je bol bila sve manja, a
njena vera da je na pravom putu sve veća. Nadala se i dalje
da će da se pojavi kao onoga dana ispod drveta jorgovana i
da će da je zaprosi. Bila su to pusta maštanja, kako je njena
baka zvala nekada njene snove.
155
Zamišljala je kako su se preselili u svoju kuću i kako su se
dogovarali kako će da označe početak početka njihovog
zajedničkog života. Ljiljana je iz iskustva znala da to mora biti
nekakav ritualni čin useljenja, da mora da napravi posebnu
atmosferu, sa vinom i svećama, da mora da kaže posebne
reči i da prizove dobre energije da ih prate od toga dana pa
zauvek.
Znala je isto tako da sve to nije bilo potrebno da bi ih sreća
pratila, da je bilo dovoljno samo da budu duboko ubeđeni u
to da je taj dan dan početka njihovog života u zajednici koja
će biti ispunjena ljubavlju i slobodom.
Maštala je kako je njihova kuća hram ljubavi, svetlosti i
prijateljstva.
Kuća je bila na mirnom mestu, neposredno pored šume, sa
prelepim pogledom na grad koji ih je mamio svojim svetlima.
Terasa je gledala na dvorište koje nije bilo toliko veliko, ali
dovoljno da imaju osećaj prirode oko sebe i u sebi. Ulica sa
koje se ulazilo bila je mirna, a sama kuća bila je negde na
sredini ulice. Ograda je bila ozidana i nisi mogao da zaviriš
unutra i da vidiš kakva čarolija se odvija tamo. Ograda je bila
zid koji je štitio to malo savršenstvo prirode i ljudskog rada.
Kako je postojao direktan ulaz kolima sa ulice u garažu,
stazica koja je vodila od kapije do kuće bila je izrađena od
kamena, a opet je delovala pitomo i u skladu sa celim
prizorom. Uz ravne kamene ploče, koje su bile poslagane kao
domine i koje su činile stazu koja je vodila do kuće, bile su
156
posađene ruže. Na proleće i leto te ruže bi ih pratile svojim
opojnim mirisom gde god bi krenuli, štiteći ih koliko su samo
mogle svojom divnom životnom energijom. Sa leve strane od
ulaska u dvorište nalazila se fontana izrađena od raznobojnih
komadića stakla sa dva labuda u sredini iz čijih kruna je
izlazila voda i pravila slapove oko njih. Njihove glave bile su
spojene, a njihovi dugi vratovi priljubljeni jedan uz drugi, tako
da nisi mogao prepoznati da li su se ljubili ili su šaputali.
Sakriveni od pogleda vodenim zastorom, delovali su savršeno
mirni i srećni, kao da večno mogu da ćute i pričaju u isto
vreme. Oko fontane zaljubljenih labudova bio je divan
travnjak koji je vodio sve do trema kuće. Desno od ulaza bilo
je nekoliko stabala breskve. Ljiljana je volela breskve. Njihova
graciozna stabla, ružičasti mirišljavi cvetovi i sladak, mek i
ukusan plod bili su savršeni primer kako priroda zna u samo
jednom biću da ispolji svo svoje savršenstvo. Ispod stabala
breskve bilo je mesto za punjenje energijom. Stolice od
kovanog gvožđa sa drvenim rukohvatima i mekanim
jastucima bile su kao stvorene za povezivanje sa prirodom,
dok je na okruglom stolu koji se nalazio između njih uvek bila
limunada sa medom koja je osvežavala u vrelim letnjim
danima.
U proleće, kada procvetaju ruže i kada zamiriše breskva, kada
labudovi počnu svoj ples na vodi, to je bilo mesto na kojem je
njena duša pevala.
Maštala je o tome kako je on, njen muž, njena ljubav, njen
san i kako je ona, Ljiljana bila zahvalna Bogu samo na tome
157
što je mogla da ga zagrli pred svitanje i da mu šapne na uvo:
“Volim te.”
Pusti snovi, ponovila je još jednom sa smeškom. Da bi se to
ostvarilo sa Alekom ili sa onim ko je trebalo da dođe posle
njega, morala je da nauči toliko toga, prvenstveno da voli
sebe da bi mogla da voli druge.
Da nauči šta znači davanje ljubavi, da bi mogla da je
prepozna kada je dobije.
Da nauči koja je granica između ljubavi i slobode i da li uopšte
postoji razlika između ljubavi i slobode.
Trebalo je da osvesti svaki sadašnji trenutak, svakog dana
svog postojanja i da ga obaspe ljubavlju i zahvalnošću, jer to
je jedini način na koji možemo da budemo sigurni da volimo
sebe.
Voleti sebe znači voleti život takav kakav jeste.
Nema nikakve razlike između našeg života i nas samih.
Mi jesmo naš život i sve što vidimo u njemu jesmo mi!
Voleti sebe znači prihvatiti svoj život kao dar i sa zahvalnošću
raditi na davanju koje će doneti dobro koje treba da se primi.
Voleti sebe znači videti sve one divne stvari kojih je prepun
život, i biti zahvalan na njima.
To je put promena, to je ulazak u život,
158
to je buđenje, to je jednost.
Ako je Bog ljubav, univerzalni princip postojanja, onda je
ljubav koju treba osvestiti u sebi ono stanje koje počiva na
univerzalnim zakonima, na onim koje postoje od kako je
sveta i veka.
Bog je ljubav i on je spreman da odgovori na svaku misao, na
svaku želju, na svako verovanje, ali mi moramo biti spremni
to da prihvatimo.
Sa tim što ćemo prihvatiti te univerzalne principe, mi
prihvatamo da je sve ono što nam se dešava samo posledica
naših misli, želja i verovanja sa čime postajemo kreatori
sopstvenog života.
Pre svega potrebno je prihvatiti svoj život, biti jedno sa njim.
To je jednost bez koje nema ljubavi.
A ako verujemo da je Bog ljubav, onda Bog najbolje zna šta
nam treba u kom trenutku života da bi došli do njega, da bi
osvestili u sebi ljubav.
Susresti se sa istinama, znači početak, biti jedno sa sobom,
znači doći do svog istinskog bića i živeti u sadašnjem
trenutku, a osvestiti ljubav znači otvoriti vrata večnosti u
kojem naše istinsko biće jedino može da raste.
To je put duša ka Areleni, večnoj ljubavi u kojoj će sve duše
na Zemlji u Novom dobu živeti.
159
Šta je to ljubav?, zapisala je Ljiljana pitanje u svoj mali
dnevnik, u noći mladog meseca, znajući da će odgovor stići
kada za njega dođe vreme. I bila je spremna da čeka.
160
Spirala Knjiga promena
Kako se ti odnosiš prema drugima, tako se postojanje
odnosi prema tebi, jer sam život jeste postojanje. Život ne
postoji sam po sebi, život svakog pojedinačno jeste samo
aspekat kroz koji se izražava postojanje odnosno Bog
(Svesnost, Sopstvo, Apsolut).
Kako se ti odnosiš prema drugome, tako će se
večnost odnositi prema tebi, jer ti i on stvarate večnost, vašu
večnost, vašu istinu, koja jeste istina vašeg postojanja.
Kako se ti odnosiš prema bilo kom aspektu svoje
ličnosti, koja jeste oslikana u drugim ljudima, tako će
Svesnost odnositi prema tebi, jer ti jesi samo aspekt
Svesnosti. Kao i svi drugi ljudi, i mi zajedno činimo celinu, a
sve jeste samo igra Svesnosti da spozna samu sebe.
Zlatni presek jeste put našeg ozdravljenja, osvešćenja
i buđenja, Zlatni presek jeste naš put promena koji naše srce
vodi do Boga, a Boga spušta u naše srce. To je put rađanja
Boga u nama, put spoznaje da smo mi večna Svesnost koja
nije rođena i koja ne umire, a da su naše telo i naša ličnost
samo instrumenti sa samorealizaciju Svesnosti.
Na prvom nivou mi smo oslikani u drugim ljudima, u
aspektima naše ličnosti i naš prvi zadatak jeste isceljenje tih
aspekata naše ličnosti u interakciji sa drugim ljudima u životu
koji je samo aspekt naše duše i u kojem ona isceljuje sama
161
sebe ili prolazi kroz određena iskustva da bi sama duša
krenula putem sopstvene integracije sa postojanjem na
zemlji.
Da bi iscelili sve aspekte naše ličnosti, i uspostavili
mir, sklad i blagostanje u našem okruženju, neophodno je da
se upoznamo sa principima koji vladaju u postojanju, a koji
jesu izvan granica vidljive svesti, izvan sna koji zovemo život.
Kada iscelimo te aspekte ličnosti, kada na nivou
našeg trenutnog okruženja uspostavimo sklad, potrebno je
da se oslobodimo prošlosti, odnosno da izađemo iz
porodičnih drama svojih ličnosti i naučimo kako da kroz naša
tela propustimo energiju Univerzum. Tako ćemo prvi put
osetiti da postojanje, Svesnost ili Bog struji i prolazi kroz nas.
Kada smo to postigli, položili smo prvi razred u našoj
školi života i spoznali smo da mi nismo fizičko telo. Drugi
zadatak jeste spoznaja da mi nismo svoje misli i emocije.
Nakon toga, kada izrazimo svoju slobodnu volju da
idemo dalje, krećemo putem isceljenje duše kao celine, i
njene fundamentalne drame koja je izazvala najveću
neravnotežu u njenom energetskom jedinstvu sa
Univerzumom, a koja se oslikava u svakom njenom aspektu,
odnosno u svakom životu ličnosti kroz koju prolazi da bi
dostigla svoj najviši cilj, ucelovljenje odnosno jednost ličnosti
i duše u kojem ona kroz materijalnu formu, telo, može da
ispolji sebe, a kako je ona sama deo postojanja, deo Boga,
može da ispolji Boga na Zemlji.
162
Kada uspostavimo energetsku ravnotežu na nivou
svih aspekata Svesnosti (Um, Duša, Fizičko telo) kada
oprostimo i zahvalimo za sva iskustva kroz koja smo prošli, jer
smo spoznali u njima zakonitosti koje su nas dovele do
slobode, mira i ljubavi tek tada smo postali jedno sa
Univerzalnom Svesnošću i u tom trenutku smo postali kanal
na zemlji kroz koji Svesnost ili Bog mogu da ispolje sebe u
svom najuzvišenijem obliku.
Na taj način naša tela postaju čisti kanali kroz koje se
Svesnost – Bog – Sopstvo ispoljava, a naši umovi, ruke, oči,
uši samo instrumenti kao male slavine za materijalizaciju
postojanja samog. I tada nastaju čuda, a da nikada nisu ni bila
ništa drugo.
Taj kanal je takođe predstavljen Zlatnim presekom, a naše
srce, duhovno srce, je centar susretanja dve spirale, od kojih
jedna ide od nas ka svetu, a jedna ka nama iz Univerzuma, a
da zaista i ne postoji nikakva razlika jer smo mi i Univerzum u
smislu Svesnosti, Boga, Apsoluta, jedno.
Onoliko koliko dajemo svetu od sebe, toliko
dobijamo od Univerzuma jer mi i svet jesmo Univerzum.
Onoliko koliko smo okrenuti prema drugima i svetu, onoliko
više Univerzum će nam dati više mogućnosti za ispoljavanje
naše individualnosti i tako do neslućenih granica.
Zlatni presek, kao put našeg osvešćenja i
ozdravljenja, jeste put ka Zlatnom dobu, onom u kojem ćemo
svi zajedno i svako pojedinačno živeti svoje istine ispoljavajući
163
svoje aspekte univerzalnog postojanja na Zemlji. Zlatni presek
jeste Božanska proporcija i kao takvu srećemo je svuda u
prirodi, kao savršenu proporciju. Šta može biti važnije Bogu
od razvoja individualne Svesti koja je manifesovana u ciljem
samospoznaje u ličnosti čije telo predstavlja samo odelo za
Beskonačnu svesnost u koju se individualna svesnost utapa.
Boga možemo da spoznamo jedino kroz osvešćeni Um i kroz
telo čoveka koji jeste najsavršenija Božanska kreacija na
zemlji, jeste Bog sam na zemlji.
Svuda u prirodi pronalazimo izraze božanskih
proporcija, kao jedinstveni kod, a Fibonačijevi brojevi i
misteriozni Phi su utkani u samo tkivo stvaranja od morskih
školjki, do galaksija. Listovi na grani rastu na međusobnim
udaljenostima koje odgovaraju Fibonačijevom nizu, cvetovi
najčešće imaju 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55 ili 89 latica, cvetići,
smešteni u glavi suncokreta, razmešteni su u dva niza spirala:
jedne u pravcu kretanja kazaljki na satu i druge u suprotnom,
u pčelinjoj zajednici, košnici, uvek je manji broj mužjaka pčela
nego ženki pčela. Kada bi podelili broj ženki sa brojem
mužjaka pčela, uvek bi dobili broj phi. Ako izmerimo visinu
čoveka od vrha glave do poda, zatim to podelimo sa dužinom
od pupka do poda, dobijamo broj phi. Phi je u proporcijama
lica, ritmu otkucaja srca, strukturi DNA. Nautilus u svojoj
konstrukciji ima spirale. Kada bismo izračunali odnos svakog
spiralnog odnosa prema sledećem dobili bismo broj phi.
Pošto je Bog u svaku svoju kreaciju, utisnuo svoj
jedinstveni kod stvaranja, onda je za očekivati da taj isti kod
164
opisuje i put razvoja čoveka i njegove duše, put ispoljavanja
Boga-Univerzuma-Besnonačne Svesnosti u čoveku, i čoveka
kao individualne svesnosti u Bogu–Univerzumu-Beskonačnoj
svesnosti.
Put Zlatnog preseka je put čoveka ka Zlatnom dobu,
put rađanja svečovaka kao Boga, put dve spirale, koje nikada
nisu ni postojale jer su proizvod dualnosti Uma pošto je sve
samo jedno Sopstvo koje isijava kroz naše duhovno srce i
izražavaju najvišu istinu u Univerzumu –
Čovek je Bog, a Bog je Čovek, nerođen i večan!
165
O autoru: Jelena Vukašinović je završila Pravni fakultet u Beogradu i sada je na doktorskim studijama. Preko petnaest godina bavi se različitim teorijama Uspeha i njihovom primenom. Ima više sertifikata iz različitih modela postizanja izuzetnih rezultata u različitim područjima, a koji su izgrađeni u okviru Integralne Meditativne Tehnike, Silva metoda, NLP-a i life coachinga. Rođena u Loznici, u znaku Blizanaca, sa ASc. na 29 stepenu Strelca, Jelena je od rane mladosti tragala za istinama. Na tom putu išla je različitim pravcima pa je tako ona danas trener Integralne Meditativne Tehnika (IMT), učitelj Reikija sa najvišim stepenom i trener Spiritualnih tehnologija. Jelena je autor sedam „Knjiga promena“, zbirke pesama „Dodir Božanske iskre“ i autor programa „Kurs promena“ koji u teorijskom smislu predstavlja spoj duhovnih znanja i prakse savremenih životnih trenera, dok se praktičan rad oslanja na Integralnu Meditativnu Tehniku Zorana i Milice Gruičić. Problemi u određenim oblastima života, međuljudski odnosi, posao, obrazovanje, ljubav, finansije su pokazatelji pogrešnog sistema verovanja i nedostatka životne energije koji se mogu promeniti pomoću proverenih metoda i tehnika koji se izučavaju na „Kursu promena“, a koji su na jedan posredan način dati u „Knjigama promena”. Jelena ima sina Mihaila. Živi i radi u Beogradu
Zapitajte se šta bi poželeli ukoliko bi dobili čarobni štapić i imali mogućnost da stvorite život kakav želite. Upravo to jesu KNJIGE PROMENA, čudesne knjige koje će vam pomoći da dođete do života kakav želite.Knjige promena su moćne, kreativne i isceljujuće knjige u kojima nas glavna junakinja, u formi romansirane priče vodi kroz veliki broj tehnika, strategija i programa koje nas mogu dovesti do toga: Da otkrijemo svoju pravu ličnost i da dođemo do odgovora na pitanje KO SMO? Da otkrijemo svoju životnu svrhu i svoj životni pravac. Da pronađemo u sebi snagu i probudimo svoju kreativnost. Da prevaziđemo osećanje aksiozniosti, panike i depresije. Da razvijemo samopouzdanje i verovanje u sopstvene potencijale. Da prevaziđemo tugu, žalost ili gubitke. Da kreiramo ciljeve koji će nas učiniti srećnim. Da volimo i budemo voljeni.Emotivne, ubedljive i preobražujuće KNJIGE PROMENA imaju moć da pokrenu promene u nama, ukoliko donesemo odluku da želimo da krenemo u potragu za sobom, u tu uzbudljivu avanturu koja donosi najveću od svih nagrada – sopstveni život!KNJIGE PROMENA sadrže putokaze za prevazilaženje mentalnih, emocionalnih, fizičkih i duhovnih ograničenja i na taj način predstavljaju dragocen poklon svakome ko želi da upozna nove dimenzije stvarnosti i istinu da smo savršeni takvi kakvi jesmo i da samo svojom odlukom, voljom i mislima možemo da promenimo sopstveni život.Energija kojom vibriraju KNJIGE PROMENA ima za cilj da pokrene pozitivne promene kod čitaoca, a simbolika slika koje su date na pojedinim stranama tu energiju povezuju sa jezikom nesvesnog na koji način proces promena počinje da se dešava na nesvesnom nivou. Dizajnirana je tako da zajedno sa simbolima i muzikom pokrene čitaoca da ne bude samo svedok događaja već i aktivni učesnik.KNJIGE PROMENA, svaka na svoj način, pojedinačno ili zajedno mogu da budu dragocene svima onima koji su krenuli putem otkrivanja svog istinskog identiteta. Energija, Sinhroniciteti, Ciljevi, Afrimacije, Reiki, Čakre, Regresija, Silva, Kristali, Životno programiranje, Maditacija, Šamanizam, Karma, Srodne duše, Integracija polariteta, Molitva, Ljubav, Zahvalnost, Blizanački plamenovi, Promene 2012. godine, su samo neke od stanica na putovanju Ljiljane, devojke koja je krenula u potragu za izgubljenom uspavanom lepoticom.