Na koalinom tragu

Prije desetak godina, kada sam prvi puta posjetio ovu zanimljivu zemlju, bio sam prilično uvjeren da je to

bilo prvi i zadnji puta. Cijena avio karte nije bila zanemariva (oko 1.000 us$), ali mladom informatičaru na

roditeljskoj grbači, to nije predstavljao veliki problem. Glavni problem u mojoj glavi je bila ogromna

udaljenost i puno potrebnih dana godišnjeg u firmi. Ante naturalizirani Australac se tada ženio i pitao me

za potpis, a evo ga danas u prekrasnoj kući sa (istom) ženom i troje prekrasne djece. „It's fine here“ , veli.

Evo i mene opet, desetak godina poslije. Netko će reći, vodim grupu od 20tak osoba na inzulinu; a

ustvari dajem doprinos ostalima za dobar provod na drugom kraju zemaljske kugle

Išli smo finom kompanijom Qatar

Airways, najkraćim putem i sve bi

bilo sjajno da nam nisu odbili

redovno sljetanje u Dohi. A bez

goriva se ne može dugo, pa smo ga

morali napuniti u Bahreinu.

Naravno, avion za Melburne u

Dohi nas nije mogao čekati, pa

smo veselo preko Singapura završili svoje putovanje. Dobra vijest je da su nasi novi avioni bili solidno

prazni, pa smo se fino naspavali preko četiri sjedala, a simpatična srpska stjuardesa je pazila da nam

ništa ne fali. Najveći paradoks je da smo u povratku bili savršeno na vrijeme i brzi, ali je put bio puno

neudobniji jer nije bilo slobodnih sjedala za spavanac. Na sreću, uspio sam punih sat vremena ubit' oko

na finom ravnom podu prije nego su me spazile stjuardese. („Ako padne tlak, maske sa kisikom s poda

nećete moći dosegnuti, pa bu' te se onesvijestili, to je zbog Vas…“ - %#$“#%)

Nakon kratke akomodacije u Melbourne-u čekala nas je avantura, rezervirana tri automobila sa po 8

sjedala i hostelski smjestaj u Canberri i centru Sydney-a. 800km dugačkih ravnih cesta, prekrasna priroda

i posebno obojani zalasci sunca su nas pratili cijelim putem. Canberra je glavni grad Australije, nastao

kao kompromis dvaju velikih rivala Melburna i Sydney-a. Mislio sam da bi onda trebao biti i negdje na

sredini, ali „kilometar sat“ je neumoljivo pokazao da je solidno blize Sydney-u. Najzanimljiviji dio je

„Parlament house“ u koji slobodno možete ući nakon pretresa. Ogromne dvorane i hodnici su dobro

začinjeni sjajnom skulpturom i travnjakom na vrhu zgrade sa odličnim pogledom na jezero i ostatak

grada. Na zgradi je grb sa emuom i klokanom – dvije životinje koje ne znaju ići unatrag.

Redovna cijena parkinga za noć u Sydney-u iznosi astronomskih 330kn. Budući da su nam auti još trebali

za posjet poznatom „Blue Mountains“ nacionalnom parku, ostavili smo ih u vrlo neugodnoj i pomalo

jezivoj garaži koja podsjeća na građevine duboko pod zemljom iz futurističkih filmova.

„Blue Mountains“ nacionalni park je kombinacija pješčanih brda, prašume, zanimljivih žičara, uspinjača i

drvenih staza. Sve to malo previse košta, a istekle studentske iskaznice ovdje nisu od pomoci, kao u kinu

i nekim muzejima...

Kad smo pomislili da od hrvatskih klubova u Australiji neće biti puno, desio se prekoret. G. Jozo Brkić i

njegovi prijatelji su nam osigurali sjajan autobus i još sjajnijeg hrvatskog vodiča, velikog katolika sa četiri

braka iza sebe. Proveli smo se sjajno, vozili su nas po cijelom Sydney-u, obišli smo najzanimljivija mjesta,

a dan smo zaključili fenomenalnim druženjem i još fenomenalnijom večerom u hrvatskom klubu u

Sydney-u. Nemam dovoljno riječi hvale za sarmu, ćevape, ali i rakove sa lignjama koje smo papali uz fino

vino (Australski Shiraz) u društvu i ugodnom razgovoru s uspješnim australskim Hrvatima.

Na žalost, odnosi sa Srbima su samo malo napredovali od mog zadnjeg posjeta. Srbi na vratima svog

kluba u Sydney-u navodno drže natpis: „zabranjen ulaz psima i Hrvatima“, a Hrvati u klubu Melbournu

uredno nose crne majice sa natpisom: „za dom spremni“ i glancaju spomenik Anti Paveliću na ulazu. No,

to je dio ovdašnjeg „folklora“ kojem se vraćamo i mi u domovini sa Vukovarom i različitim „kolonama“.

Dobili smo preporuku da majice s našim neizostavnim crvenim kvadratićima, koje smo štampali za konfu,

ne nosimo po gradu kako slučajno ne bismo zalutali u krivi (srpski) kvart. „Howewer“ situacija na

konferenciji je potpuno drugačija, Srbi su dio našeg života i odnosi su vrlo dobri.

Ako se pita Petru, bez posjeta Fetherdale parku, mjestu gdje se slobodno igra sa klokanima i mazi koale

po guzi – posjet Australiji ne vrijedi ništa. Petra je došla na svoje, a bogami i mi ostali koji smo gurkali i

navlačili kojekakve neobične životinje uz obavezno škljocanje fotoaparata. Naravno, moram se pohvaliti

nekolicinom noćnih fotografija opere i mosta u Sydney-u, a sponzorske fotografije nikada nisu bile

originalnije (ne skroz mojom zaslugom).

„Tigar avijaciju“ je najbolje opisati kao „naš“ RyanAir ili GermanWings,

jeftina australska aviokompanija kojom smo se vratili natrag u

Melbourne. Vrhunska vožnja, bez puno gnjavaže i za australske prilike,

nevjerojatno malo novaca (300kn).

Odmor je kratko trajao, jer su nas čekali novi automobili za posjet neizostavnom „Great ocean road“.

Ovaj put smo uzeli jednu zvjer sa 12 sjedala i drugu s 8. Prešli smo oko 800km, ali smo ih pametno razbili

u dva dana sa spavanjem u kolibama nedaleko oceana. I ovdje smo se nagledali koala, papiga i

kojekakvih životinja. Najzanimljiviji su naravno ogromni oceanski valovi, visoke stijene, prirodni mostovi i

otoci, jednom riječju - Apostoli.

Kako bi moj drugi posjet Australiji ostao što posebniji, draga supruga je snažno agitirala za vožnju

helikopterom iznad i pored visokih stijena, obala i valova. Letjeli smo do obližnjih otoka, ali i

fenomenalne rijeke koja se lijeno ulijevala u ocean. Od cijene leta me oblije hladan znoj, pa ju neću

spominjati, ali je očekivano vrhunski. Crveni helikopter i sjajan pilot koji se jako trudio opisati okoliš

iznad kojeg smo letjeli – će nam sigurno ostati u sjećanju do „sljedećeg dolaska“

Zato smo štedjeli na biciklima. Uz pokoji

preduvjet, samo 14 kuna košta unajmljivanje

gradskih bicikala u Melbourneu. Sustav je

sličan Bandićevom – postoje lokacije u gradu

gdje iz automata unajmite bicikl i vozikate se.

Naravno, ovdje je sve puno sofisticiranije, pa

tako sve rješavamo kreditnom karticom, a

lokacija je nevjerojatno puno. Kako bi cijena

ostala samo 14kn, neophodno je svakih

30tak minuta na kratko bicikl prikačiti na

neku od lokacija, što nije nikakav problem jer

ih ima stvarno puno. U početku ove usluge

na biciklima nije bilo kaciga. No, budući da je

kazna za nenošenje cca 784kn, ni Australci baš nisu bili zainteresirani. Kako projekt ne bi propao, njihov

Bandić je osigurao i besplatne kacige na skoro svakom biciklu

Kad smo kod gradonačelnika, g. Lord Mayor Bandić nas je pozdravio odličnim govorom na otvorenju

same IDF konferencije. Rekao je da je ovo najveća zdravstvena konferencija u Australiji ikada, da ne

visimo stalno ovdje, već da prošećemo njegovim prekrasnim gradom i kupimo cipele Pohvalio se da je

Melbourne najbolji grad za život na svijetu već nekoliko godina zaredom, a da je preuzeo titulu od

Vancouvera gdje je naša sljedeća konferencija. Najsretniji trenutak mu je bio kada je to saznao i u pola

noći poslao važnu informaciju e-mailom svom prijatelju – gradonačelniku Vancouvera.

„Diabetes management“ je ovdje noćna mora – sve je puno šećera, a prženog krumpira ima toliko da

nam se čini kao da raste iz asfalta. Slično se ponašaju i naši šećeri... Moj omiljeni sushi je sa 5au$ od prije

10 godina, skočio na 8.5au$, dok je benzin sa 0,5au$ skočio na 1,5au$. Ipak, sushi je i dalje jako fin i

jednako dostupan uvijek i svugdje Slično je i sa Coca Colom, imam osjećaj da ispod svakog grma stoji

ogroman aparat s ohlađenim pićima. Na glavnoj metro stanici je pored svake klupe za sjedenje barem po

jedna mašina, a ispred klupe reklama za neki fini slatki sokić.

Oba grada su vrlo sigurna, a ljudi su i dalje nevjerojatno ljubazni i trude se pomoći. Danas sam punio

svoju karticu za metro i krenuo prema stajalištu. Odjednom lik trči za mnom i nosi gomilu kovanica koje

je automat naknadno izbacio jer nije dobro procesirao moju uplatu. Prvi dan su nas uredno pustili bez

karte s metroa jer se još „nismo snašli“, vodili su nas po gradu ako bi pitali za smjer, itd, itd.. Jedan

nevjerojatan osmjeh i puno dobre volje nas stalno okružuju ...barem mene

Živjeti ovdje?

Sve je jako skupo, ali plaće su još puno veće. Činjenica

je da su prepuni prilično detaljnih zakona i pravila.

Stoga, ako volite pravila ili ih samo volite kršiti – ovo je

možda pravo mjesto za vas!

Davor