Upload
nedim-korjenic
View
700
Download
8
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Monetarne Finansije
Citation preview
Dr.sc. Izudin KEŠETOVIĆ
MMOONNEETTAARRNNEE FFIINNAANNSSIIJJEE
2007.
2
...Supruzi Sabini i kćerkama Azri i Selmi...
3
SADRŽAJ Predgovor................................................................................................ 7 Uvod...................................................................................................... 10 Ukratko o Miltonu Friedmanu ............................................................. 19
PRVI DIO: NOVČANI SISTEM
PRVA GLAVA: NOVAC I NOVČANI SISTEM
1. RAZVOJ NOVČANOG SISTEMA .............................................25
1.1. Istorijski put razvoja novca ..................................................27 1.2. Novac kao produkt robne proizvodnje i prometa ................30 1.3. Funkcije novca......................................................................33 1.4. Papirni novac i sistem slobodnog važenja............................34 1.5. Moneta, novčanica ili bankota..............................................36 1.6. Kreditni novac ......................................................................37 1.7. Papirni novac ........................................................................38 1.8. Kredit i njegovo ekonomsko – monetarno značenje ............39 1.9. Multiplikacija depozita.........................................................43
2. NOVČANI OPTICAJ I NOVČANA MASA................................52 2.1. Novčana masa u užem i đirem smislu ..................................54 2.2. Promjene novčane mase .......................................................57
3. LIKVIDNOST ................................................................................61 3.1. Pokazatelji likvidnosti ..........................................................63 3.2. Brzina opticaja novca ...........................................................65 3.3. Siva emisija novca................................................................66 3.4. Pranje novca .........................................................................68
4
DRUGA GLAVA: TEORIJE INFLACIJE
1. POJAM INFLACIJE...................................................................... 80 2. MODELI INFLACIJE ................................................................... 96
2.1. Inflacija troškova ................................................................. 97 2.2. Psihološko objašnjenje inflacije .......................................... 98 2.3. Model racionalnog očekivanja ............................................ 99
2.3.1. Phillipsova kriva u monetarizmu ............................ 102 2.3.2. Monetaristički model privrede ................................ 108
3. MAKROEKONOMSKA I MONETARNA POLITIKA .......... 111 4. POLITKA DEVIZNOG TEČAJA .............................................. 115 TREĆA GLAVA: INSTITUCIJE MONETARNOG SISTEM I INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE 1. INSTITUCIJE MONETARNOG SISTEMA ..............................122
1.1. Centralna banka – emisiona banka ..........................................123 1.2. Poslovne banke........................................................................127 1.3. Savremeni trendovi u bankarstvu ............................................136 1.4. Finansijsko tržište ...................................................................139 1.5. Bankarski poslovi i izvještaji...................................................142
2. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE ............................. 156 2.1. Obavezna rezerva kao instrument monetarne politike ............157 2.2. Eskontna stopa kao instrument monetarne politike.................160 2.3. Politika otvorenog tržišta kao instrument monetarne politike ...................................................................162 2.4. Selektivna kreditna politika, regulacija kredita centralne banke poslovnim bankama, politika minimalne stope likvidnosti poslovnih banaka ..........163
5
DRUGI DIO:
BANKARSKI SISTEM PRVA GLAVA: MONETARNI ODBOR I SUPERVIZIJA 1. MONETARNI ODBOR (CURRENCY BOARD)......................168 2. SUPERVIZIJA BANAKA............................................................173 DRUGA GLAVA: MONETARNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE 1. MONETARNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE ...............215
1.1. Monetarni sistem u uslovima rata ............................................219 1.2. Izgradnja novčanog, bankarskog i platnog sistema Bosne i Hercegovine do donošenja Ustava BiH .....................221 1.3.Ustavna rješenja iz Mirovnog sporazuma potpisanog u Daytonu 1995. godine i uspostavljanje institucija monetarne vlasti Bosne i Hercegovine .....................................222
2.VALUTNI ODBOR U BOSNI I HERCEGOVINI .......................242 3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE U BOSNI I HERCEGOVINI .............................................................246 4. SUPERVIZIJA BANAKA U BOSNI I HERCEGOVINI ...........256 4.1. Izdavanje dozvola ili licenciranje banke..................................256 4.2. Oprezosni principi i zahtjevi u bankarstvu ..............................260 4.3. Metode stalne supervizije.........................................................267 4.4. Ovlaštenje supervizora.............................................................278 4.5. Međudržavno bankarstvo.........................................................279 4.6. Zahtjevi za informisanjem .......................................................280
6
TREĆA GLAVA: PLATNI PROMET 1. UNUTRAŠNJI PLATNI PROMET ............................................288
1.1.Preduslovi za transformaciju platnog prometa..........................289 1.2. Zakonska regulativa i propisi za uvođenje platnog sistema ....292 1.3. RTGS Bosne i Hercegovine.....................................................295 1.4. Žiro – kliring Bosne i Hercegovine..........................................303
2. MEĐUNARODNI PLATNI PROMET.......................................310
2.1. Učesnici u međunarodnom platnom prometu ..........................312 2.2. Vrsta računa i način plaćanja ...................................................313 LITERATURA..............................................................................321
7
Predgovor
Kako već dvije decenije izvodim nastavu na nastavnoj disciplini
Finansije na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli opredijelio sam
se da studentima i široj čitalačkoj publici pripremim ovu stručnu
publikaciju.
Publikaciju sam naslovio „Monetarne finansije“ sa osnovnom
namjerom da u okviru nastavne discipline Finansije prezentiram osnovna
teoretska i praktična rješenja koja se odnose na funkcionisanje
monetarnog sistema. Istovremeno sam želio da približim teoretska i
praktična znanja svima onim koji žele znati više o novcu i institucijama
novčanog, bankarskog i monetarnog sistema. Naime, novac, vatra i
kotač su osnovna civilizacijska saznanja koja su pomogle čovjeku da
učine život lakšim i boljim.
Bosni i Hercegovini kao suverenoj državi, novac i institucije
bankarskog sistema značile su potvrda njene suverenosti i kontinuiteta
države. Period od 1992. godine do danas, 2007. godine, je važna faza u
izgradnji institucija monetarne vlasti i države Bosne i Hercegovine.
Kako sam doktorsku disertaciju odbranio 1989. godine iz područja
finansija i kako sam od 1990. u struktarama zakonodavne i izvršne vlasti:
općina Srebrenik i Tuzla, okrug Tuzla, Tuzlanski kanton, Federacija
Bosna i Hercegovina i Republika Bosna i Hercegovina želio sam
kontinitet bavljenja monetarnom i fiskalnom politikom dopuniti i
publikacijama iz ove oblasti.
8
Nadam se da će ovo „štivo“ biti potrebno i nosiocima ekonomske
politike na svim razinama vlasti. Upravo poznavanje snage novca i
finansijskog tržišta pruža mogućnosti izbora instrumenata ekonomske
politike.Tranzicija privrednog sistema u Bosni i Hercegovini dovešće do
novog pristupa u poslovanju u kome će finansijske institucije biti glavne
institucije preko kojih će se odvijati poslovne transakcije prema novim
pravilima i širokim mogućnostima.
Poznavanje novčanog i bankarskog sistema kao segmenta
monetarne politike daje mogućnosti daljih produbljivanja znanja iz
oblasti finansija: javnih i monetarnih. Upravo zato važno da se ova
materija nađe u sklopu nastavnih programa (studija ekonomije, prava,
kriminalistike, i drugih visokoškolskih institucija), kako bi studenti
ovladali ovom složenom materijom.
Kako je ova publikacija obrađuje veoma složenu materiju
poželjne su dobronamjerne primjedbe na rukopis kako bi došlo do daljeg
oblikovanja istog, te postizanje kvaliteta sadržaja koji će biti prihvatljiv
širokoj čitalačkoj publici. S toga se nadam da će ova publikacija poslužiti
širem krugu čitalaca, a posebno stručnjacima koji se susreću u
svakodnevnoj praksi sa novcem i institucijama bankarskog sistema.
Posebnu zahvalnost dugujem kolegi Alenu Džafiću,
diplomiranom ekonomisti, koji mi je stalno bio „ pri ruci“ u toku pisanja
teksta i pomagao u tehničkoj pripremi publikacije; kao i velikom
pregaocu i privredniku Džafić Nazifu, mom prijatelju, koji me stalno
9
ohrabruje i postiče na rad. Isto tako želim zahvaliti svojim saradnicama i
koleginicama, višim asistentimasa Ekonomskog fakulteta u Tuzli, mr
Seniji Nuhanović i mr Emiri Kozarević sa kojima uspješno sarađujem u
izvođenju nastave i čiji rad pratim i pomažem kako bi one nastavile ovaj
započeti posao.Svakako trebam spomenuti iskustvo koje sam stekao
izvođenjem nastave na Ekonomskom fakulteu u Sarajevu i saradnju sa
kolegama sa kojim sam realizirao nastavu iz predmeta Finansija. To je
prije svega saradnja sa dr Đonlagić Dženanom, docent , koji je ujedno i
recezent ove knjige; kao i mr Adnanom Efendićem, višim asistentom.
Veliku zahvalnost dugujem kolegi profesoru dr Vidaković
Slobodanu sa kojim sam počeo saradnju na Ekonomskom fakultetu u
Brčkom, kao asistent pripravnik, davne 1979. godine i sa kojeg me veže
profesionalna saradnja iz oblasti finansija, računovodstva i revizije kao i
prijateljski odnosi koje u svakom vremenu njegujemo i razvijamo.
Na kraju, zahvaljujem dragom Bogu što mi je dao snagu i um da
realizujem njegovu prvu poruku: Uči – Spoznaj. Neka to bude i poruka
mojim studentima, kolegama i svim prijateljima. Snaga je u dobroj
namjeri i moralu. Nadam se da sam i ja na pravom putu na kojem se
svaki čovjek nalazi nastojeću u životu činiti dobra djela i da sam dijelom
ispunio potrebu i obavezu da drugog podučim i da ga uputim u dobar i
koristan posao.
Tuzla, avgust 2007. godine
10
Autor
UVOD
Zavisno od istorijskog trenutka i prostora u kome je funkcionisao
pojam finansije primao je različite sadržaje. Ipak, može se zaključiti da se
pojam finansije upotrebljava u užem i širem značenju.
U užem značenju, finansije obuhvataju državne, odnosno javne
prihode i rashode, budžet i javne krcdite.
U širem značenju, pojam finansije obuhvata izučavanje novca,
kredita i bankarstva. Finansije koje imaju za predmet ovo drugo, šire
značenje običnu se nazivaju monetarno-kreditnim finansijama. U okviru
nastavnih disciplina studija ekonomije finansije često se objedinjuju
javne i monetamo-kreditne finansije i izučavanju u sklopu nastavne
discipline Finansije.
Finansije, odnosno njeni pojedini elementi pojavili su se vrlo
rano, u istorijskoj prizmi, ali njihova suština i definisanost bila je u
direktnoj vezi sa nivoom društveno-ekonomske razvijenosti. Ipak,
odlučujući značaj imao je nastanak države.
Novac se definiše kao specifična roba, koja se u razvoju robne
proizvodnje izdvojila i trajno vrši ulogu opšteg ekvivalenta. Nastanak
novca kao sveopšte mjere vrijednosti roba vezan je za potrebe razmjene
proizvoda. Novac se javlja već sa prvim začecima robovlasništva 6-
10.000 godina prije naše ere. Potrebu za novcem su izazvale pojave
privatnog vlasništva i društvena podjela rada.
Kao opšti ekvivalent se u početku javljaju: školjke, stoka, krzno,
platno, žito, strijele, suha riba, pirinač, čaj, ali ih ubrzo potiskuju metali,
11
naročito plemeniti. Osobine plemenitih metala, posebno zlata (djeljivost
trajnost, lako prenošenje, kovanje, čuvanje) izdvojili su zlato kao
najpraktičniju novčanu robu. Ipak, zlato je moglo postati novac samo
zato što je i ono roba, tj.proizvod ljudskog rada i predstavlja odredjenu
količinu ljudskog rada. Pojam bimetalizam vezan je za period kada su
kao sredstvo razmjene služili metali: gvožđe, bakar, nikl, srebro i zlato
(zlatni kovani novac - pojam talizam).
Iz činjenice da u prometu mogu cirkulirati i sredstva plaćanja čija
stvarna vrijednost nije jednaka nominalnoj razvile su se prvo banknote ili
novčanice, a zatim i papirni novac. One su se mogle u svakom momentu
zamijeniti u zlatni novac odgovarajuće vrijednosti. Ovo svojstvo
zamjenljivosti naziva se konvertibilitet. Novčanice su se pojavile iz
potrebe prometa, naime trgovci su svoj metalni novac povjeravali
bankama a ove su im izdavale potvrde, certifikate koje su na početku
glasile na ime.
Onog momenta kada je princip zamjenljivosti novčanica za z1ato
ukinut (sistem pokrića), tj. kada je njen imalac izgubio pravo da za njih
dobije metalni novac one gube dotadašnji karakter surogata novca i
postaju novac, tj. papimi novac kao zakonito i definitivno sredstvo
plaćnja. Zlatno pokriće je bila ođredena količina zlata koja je služila kao
osnova za izdavanje papirnog novca, a nalazila se u trezorima emisionih
banaka. Država je odredjivala emisionoj banci odnos zlata koji služi kao
pokriće i količine papirnog novca koje stavlja u opticaj. U početku je od
banke traženo 100 % pokriće,ali je ubrzo napušten takav zahtjev pa je
tražen manji procenat, 40 %, 30 %, pa i manje. Ovaj sistem (zlatno
važenje) je funkcionisao do prvog svjetskog rata.
12
Na temelju papirnih novčanica razvio se žiralni, knjižni ili
skripturalni novac koji predstavlja sva novčana potraživanja kod banaka.
Vlasnik žiro-računa daje banci nalog za prenos (ili ček) i banka na
osnovu toga naloga preknjižava naloženu sumu i prenosi je na drugi
račun. Time je izvršio plaćanje. Žiralni novac nastaje polaganjem
gotovog novca banci ili odobravanjem kredita. U savremenom svijetu
žiralni novac ima vrlo značajnu ulogu i u strukturi novčane mase zauzima
dominantnu poziciju. Žiralnim novcem se u svijetu vrši i preko 90 % svih
plaćanja.
Banke su institucije koje se profesionalno bave uzimanjem i
davanjem kredita. Glavni zadatak banke je da slobodni kapital i novčana
sredstva prikupi i da prikupljena sredstva pozajmljuje drugima. Razvoj
bankarstva povezan je sa nastankom i razvojem novca. Prve banke su
nastale još u Babilonu oko 3000.godine prije naše ere. U Grčkoj je bio
razvijen mjenjački posao koji su obavljali trapezari, a u Rimu su se zvali
argentali, koji su i pozajmljivali novac.
U srednjem vijeku, u gradovima sjeverne Italije pojavljuju se
bankari, (naziv banko -klupa za kojom se obavljaju ti poslovi) koji
mijenjaju novac i primaju ga na čuvanje, kasnije počinju davati i kredite.
Prva banka osnovana je u Đenovi 1407.godine (Casa di san Giorgio).
Danas najstarija banka je Bank of England, osnovana 1694. godine.
Razvoj bankarstva doživljava procvat u velikim gradovima.
Rađaju se: Amsterdamska banka (XVII vijek) koja se bavila depozitnim
poslovima i trgovinom plemenitim metalima, zatim Hamburška 1619. i
Štokholmska banka 1650. godine.
13
Prva emisiona banka je Engleska banka, formirana je 1694.
godinc. Bavila se emitovanjem obveznica, primanjem depozita kao i
davanjem zajmova na bazi eskontovanih mjenica.
U Francuskoj, prvu banku je osnovao Džon Lo 1716. godine ali je
ona ubrzo bankrotirala. Prva francuska emisiona banka osnovana je 1800.
godine.
U SAD razvoj bankarstva je bio pod uticajem evropskih zemalja,
i tek 1816. godine osnovana je Narodna banka SAD kao emisiona
ustanova.
U Rusiji je 1860.godine osnovana Ruska državna banka.
U našim krajevima osnovana je prva banka pod nazivom
Kranjska štedionica, 1820.godine u Ljubljani, a u Bosni i Herccgovini
prva banka je osnovana 1883. godine u Sarajevu.
Nauka o finansijama kao samostalna nauka novijeg je datuma;
datira s početka XIX vijeka. Naučna misao o finansijskim pojavama
javlja se ubrzo nakon pojave privatnog vlasništva.
Njemački ekonomista Lorenc fon Štajn (1815 -1890.g.) izučavao
je finansijske pojave kao posebnu naučnu disdplinu.
Prve ozbiljne studije o finansijskim pojavama nailazimo kod
antičkih mislilaca, Ksenofana i Aristotela koji su se bavili problematikom
državnih prihoda i njihove upotrebe.
Toma Akvinski (1225-1274.g.) pisao je o opravdanosti poreza,
pravednosti prilikom oporezivanja, o zajmovima, kamatama i zelenaštvu.
Ibn Haldun (1332-1406.g.), arapski filozof, bio je zagovornik
trgovine i gradskih zanimanja, a protiv oporezivanja. Po njegovom
tumačenju zlato i srebro su predstavljali mjeru bogatstva.
14
Žan Boden (1530.-1596.g), iz Francuske, imao je veliki uticaj na
razvoj finansijske misli.
Kada se govori o osnovama finansijske nauke neophodno je
pomenuti kameraliste, (ekonomski pravac - školu), koja se razvila u
Njemačkoj. Kameralne nauke su finansijsku disciplinu tretirale u sklopu
političke ekonomije. Slijedeći bitan korak je vezan za pojavu
merkantilista. Oni razvijaju tezu da su zlato i srcbro, od kojih se pravi
novac, glavni oblik društvenog bogatstva, te da država treba da usmjeri
ekonomsku politiku u cilju prikupljanja što većih količina dragocijenih
metala. Najznačajniji predstavnik ove škole je Džems Stjuart (17l2-
1780.g.). U svom djelu „Istraživanja o načelima političke ekonomije“
raspravlja o novcu, kamati, bankama, kreditu i porezima. Bio je veliki
protivnik državnih dugova.
Fiziokratska škola javlja se u Francuskoj, u drugoj polovici XVIII
vijeka, kao reakcija na merkantilizam. Zastupaju stanovište o
jedninstvenom porezu. Smatrali su da se produkt (proizvod) stvara samo
u poljoprivredi, jer jedino ona daje čisti prinos. Predstavnik ove škole
Kene (1694-l774), smatrao je da postoji samo jedan porez, porez na
zamljište, koga treba da plaćaju vlasnici zemljišta u visini jedne trećine
od prinosa.
Pretstavnik klasične škole Peti (1623-1687.g) u djelu „Rasprava o
porezima i kontribucijama“ pisao je o državnim prihodima i najboljem
načinu njihove upotrebe. Bio je pristalica opšte poreske obaveze i
zalagao se za proporcijalno oporezivanje. Smit, Rikardo i Mil o djelima o
političkoj ekonomiji posvećuju veću pažnju finansijama, a posebno
porezima, novcu i bankama. Smit je tvorac poreskih načela i protivnik
javnih kredita. Rikardo (1772-1823.g.) je pored poreza obradjivao i
15
teoriju novca. Mil (1806-1883.g.) je razmatrao ulogu motiva i socijalnih
obzira.
Njemačka istorijska škola sa predstavnicima Štajn, Šefle i Vagner
(druga polovina devetnaestog vijeka) je takodje dala doprinos razvoju
finansijske naučne misli.
Sociološka škola finansijsku nauku posmatra dijelom sociologije i
napominje nužnost njenog povezivanja sa svim drugim društvenim
naukama.
Psihološka i druge subjektivističke škole (Gracijani, Maršal, Saks
i drugi) insistiraju na progresivnom oporezivanju s obzirom na teoriju
granične korisnosti.
Savremeni razvoj finansija počinje sa Kejnzom (1883-1956.g.).
Djelom „Opšta teorija zaposlenosti, kamata i novca“ obuhvatio je osnove
naukc o finansijama i to finansijsku politiku, odnosno fiskalnu i
monetarnu politiku.
Monetarni problemi posebno su tretirani u radovima teoretičara
Fišera, Fridmana, Patikina.
Monetarizam, kao škola makroekonomske misli, javlja se krajem
40-ih i polovinom 50-ih godina zahvaljujući radovima Miltona
Friedmana koji je njen najznačajniji predstavnik. Razlikujemo 5 etapa u
njegovom razvoju:
o I etapa koja se vezuje za 50 – te godine i koju karakteriše
nastanak teorije permanentnog dohotka i tražnje za novcem;
o II etapa je karakteristična po radovima koji su isticali značaj
monetarne politike (tokom 60-ih god);
16
o III etapa nastaje sa uvodjenjem adaptivnih inflatornih
očekivanja i prirodne stope nezaposlenosti (od 1967);
o IV etapa posle 1973. godine, kada monetarizam postaje
dominantna ekonomska teorija;
o V etapa koju prati novog monetarizma tj. nove klasične
makroekonomije (tokom 70 –ih).
Kako je veliki broj ekonomista na sebi svojstven način doprinijeo
razvoju ove škole, sve ih možemo svrstati u različite grupe te tako
dobijamo sličnu hronološku podjelu monetarizma:
o prethodnici monetarizma – tvorci kvantitativne teorije novca
(Mercado, Hume, Pigov, Fisher);
o predstavnici Čikaške škole (Simons, Viner, Knight i dr.);
o predstavnici modernog monetarizma na čelu sa Fridmanom i
njegovi sljedbenici Johnson, Meltzer, Bruner i dr.;
o predstavnici nove Čikaške škole (Lucas, Stigler, Mundeli, i
dr.).
Zatim sa stanovištva stabilizacione politike postoji sljedeća
klasifikacija monetarističke škole:
o Gradualisti koji se zalažu za postepeno otklanjanje inflacije;
o Predstavnici atomske škole, koji smatraju da inflaciju treba
odmah otkloniti, bez troškova koji će taj process pratiti.
Na osnovu inflatornih očekivanja monetarizam možemo
podijeliti na:
o Monetarizam prve vrste i
o Monetarizam druge vrste.
17
Prvi prave razliku izmedju kratkog i dugog roka i zastupaju
adaptivna očekivanja; dok drugi, ne uočavaju razliku izmđu|u dugog i
kratkog roka i predstavljaju školu racionalnog očekivanja.
Kada se mislilo da će kejnzijanizam uzeti primat i da će postati
makroekonomska škola, pojavili su se m o n e t a r i s t i, osporili sve
stavove kejnzijanaca. Teorijski postulati i ideje monetarizma se mogu
definisati na sledeći način:
Prvo, polazi se od kvantitativne teorije novca kao stabilne
agregatne funkcije tražnje za novcem. Ističu da na tražnju za novcem
mogu uticati brojni faktori, a najznačajniji su inflacija i permanentni
dohodak.Tražnja za novcem je uvijek stabilna, održiva je čak i uslovima
visoke inflacije i hiperinflacije.
Drugo, umjesto koncepta apsolutnog dohodka koji je bio
zastupljen kod kejnzijanaca, uvode koncept permanentnog dohodka.
Pokazuje se da se potrošnja ne kreće u zavisnosti od visine tekućeg
dohodka, već zavisi od predviđanja o budućem dohodak, dohodci koji se
očekuju.
Ideja o permanentnom dohotku, stabilna tražnja za novcem,
mogućila je monetaristima da tvrde da je privreda stalno u ravnoteži i da
se ta ravnoteža obezbjeđuje automatski preko fleksibilnih cijena i
slobodnog tržišta. Po njima inflacija koja nastaje kao rezultat pretjerane
emisije novca, uvijek je novčani (monetarni) fenomen. Oni razlikuju
kratki i dugi rok kao vremenske periode u kojem su u prvom neki inputi
fiksni a u drugom se inputi mogu mijenjati odnosno varijabilni su. Tako
novac, na kratak rok djeluje na društveni prihod a dugoročno djeluje na
18
nivo cijena. Adaptivna očekivanja ugrađuju u funkciju tražnje za
novcem. Takva očekivanja se formiraju na osnovu prosječnih
vrijednosti, pojave koje se posmatraju u predhodnim periodima.
Takodje monetaristi uvode u teoriju pojam prirodne stope
nezaposlenosti kao nivo odnosno stopu nezaposlenosti kojoj odgovara
konstantna stopa inflacije. Ideja monetarista je da državnu intervenciju
treba ograničiti jer ako je ona prevelika može postati uzrok inflacije i
može istisnuti privatni sektor sa tržišta.
U ekonomskoj politici monetaristi polaze od ideje da je privreda
uvijek u ravnoteži tj. da postoji stabilnost privrede zahvaljujući
flksibilnim cijenama, slobodnoj tržišnoj igri i liberalističkoj politici.
Slobodna ekonomska politika po njima podrazumeva jednu
drugačiju ulogu države. Država je ta koja po reguliše i određuje pravila
igre. Fiskalna politika, po monetaristima, je neefikasna jer omogućava
rast inflacije i budžetskog deficita. Monetaristi jedino vjeruju u
monetarnu politiku. Monetarna politika postaje prioritetnija u odnosu na
fiskalnu, a njen glavni instrument postaje upravljanje ponudom novca a
ne kamatnom stopom.
Otklanjanjem budžetskog deficita ili smanjenjem ponude novca
utiče se na stabilizacionu politiku.
Cilj monetarista nije smanjenje socijalnih izdataka već i
smanjenje troškova radne snage.Monetaristi se zalažu za aktivnu ulogu
monetarne politike, za slobodnu tržišnu igru i slobodno formiranje cijena,
fleksibilni devizni kurs.
U slučaju privrede u depresiji, u kojoj dolazi do pada cijena roba,
rasta društvenog bogatstva i rasta agregatne tražnje i povećanja
19
društvenog proizvoda. Prema tome, monetaristi su dokazali da slobodno
tržište automatski obezbedjuje prevazilaženje krize.
Najveće neodobravanje monetarističkih ideja i osnovnih načela
dolazi od strane kejnzijanaca.One se obično odnose na tražnju za
novcem, koncept permanentnog dohodka, teoriju inflacije, adaptivna
očekivanja, ekonomsku politiku i slično. Ističe se da permanentni
dohodak nije adekvatno definisan i da ga je teško empirijski utvrditi da
on nema toliki značaj na tražnju za novcem kao što to tvrde
monetaristi.Brojne kritike su upućene na koceptu prirodne stope
nezaposlenosti. Tvrdi se da adaptivna očekivanja treba zamijeniti
racionalnim, da je aktivna politika moguća i u dugom roku.
Ukratko o Miltonu Friedmanu
Milton Friedman je najznačajniji makroekonomista 20.vijeka i
utemeljivač monetarizma.
Rodjen je 1912 godine.
Bio je profesor Univerziteta u Čikagu i osoba koja je svojim
mnogobrojnim radovima omogućila nastanak nove škole i jačanje njene
pozicije.
Uz Johna Mavnarda Kejnsa, Friedman je nesumnjivo
najznačajniji i najuticajniji makroekonomista 20. vijeka. Tokom 30-ih
godina Friedman je magistrirao u Chicagu i bavio se empirijskim
istraživanjima u Nacionalnom birou za ekonomska istraživanja (NBER).
Na Univerzitet u Chicagu se vratio 1946. i doktorirao sa radom Revenue
from Professional Practising. Profesor ekonomije postao je 1948. sa 36
godina i te godine objavio rad A Monetarv and Fiscal Framework for
20
Economic Stabilitv koji predstavlja prvi značajan otklon u odnosu na
kejnzijansku ekonomiju.
Zalagao se da moć vlade bude ograničena, isticao da prevelika
državna intervencija svakako nije produktivna, da je slobodna tržišna
konkurencija djelotvornija od državne intervencije, isticao prednosti
privatne svojine.
U članaku “THE QUANTITU THEORY OF MONEY “ gdje se
suprostavlja Kejnsovom konceptu preferencije likvidnosti i sa kojom je
svakako usavršio kvantitativnu teoriju novca. U daljim radovima donosi
zaključke koji su potpuno suprotni kejnzijanskim stavovima. Uvodi
koncept permanentnog dohodka, te ističe da je velika kriza iz 1929 –
1933 nastupila kao posljedica vodjenja pogrešne monetarne politike
Najznačajniji teorijski napad na Kejnzijanizam i postavljanje
teorijskih osnova nove škole uslijedilo je sa člankom The Quantitu
Theorv of Money: A. Restatement. U ovom članku osporava se Kejnsov
koncept preferencije likvidnosti i uvodi stabilna funkcija tražnje za
novcem.. Godine 1957. uslediće rad A Theory of the Consumption
Function u kome se uvodi koncept permanentnog dohotka i napušta
kejnzijanska funkcija potrošnje. Najznačajnije Friedmanovo djelo
pojavilo se 1963. u saradnji sa Annom Schwartz: A Monetary Historv
of the United States, 1867-1960.
Autori su istakli da: odnos između monetarnih i ekonomskih
promena je stabilan, promjene u ponudi novca prethode promjenama u
stopi inflacije i društvenom proizvodu, ponuda novca ima egzogeni
karakter, a velika depresija iz 1929-1933. je posljedica pogrešne
monetarne politike. Knjiga je predstavljala ubjedljiv, empirijski i
statistički potkrijepljen odgovor, na zaključke Radcliff-ovog komiteta iz
21
1959. formiranog u Velikoj Britaniji koji je zaključio u duhu
Kejnzijanizma da novac nema značajnu ulogu za ekonomsku politiku i da
je brzina opticaja novca nestabilna tokom vremena.
Tokom 60-ih godina Friedman je sa svojim saradnikom
Mieselmanom dokazao da je monetaristički model privrede bio bolji u
predviđanju privrednih kretanja u SAD za 1961. od kejnzijanskog
modela.
Friedman je 1967. je postao predsednik Američke ekonomske
asocijacije. Tom prilikom obznanio je čuveni rad The Role of Monetary
Policv u kome je osporio kejnzijanski koncept dugoročne Philipsove
krive tj. efikasnosti ekonomske politike u dugom roku. Taj rad uveo je
koncept prirodne stope nezaposlenosti (NRU)1. Friedmanov rad dolazi od
adaptivnih inflacionih očekivanja, što omogućava distinkciju dugog i
kratkog roka i dokazuje neefikasnost aktivističke ekonomske politike u
dugom roku. U svom predavanju 1970. na Londonskom univerzitetu The
Counter-Revolution in Monetary Theory i formalno ističe poziciju
Monetarizma u odnosu na Kejnzijanizam, čime počinje period
intelektualne dominacije Monetarizma.
Nobelovu nagradu za ekonomiju dobio je 1976. godine. U
obrazloženju Nobelovog komiteta stoji: nagrada se dodjeljuje za doprinos
monetarističkoj teoriji i stabilizacionoj ekonomskoj politici.
U knjizi Capitalism and Freedom iz 1962. izrazio je Osnovna
načela za koja se zalagao tokom čitavog svog intelektualnog i praktičnog
rada:
1 NRU znači Natural rate of unemplovment (prirodna stopa nezaposlenosti).
22
o Vlada treba da bude ograničena, na zaštitu unutrašnje i
spoljne bezbijednosti, zaštitu zakona, ugovora privatne
svojine i konkurentskog tržišta;
o Moć vlade treba da bude disperzovana i decentralizovana, jer
iskustvo pokazuje da vlada koja ima preveliku moć može da
čini i loša, a ne samo dobra, djela;
o Ekonomske slobode, konkurentsko tržište i privatna svojina
su preduslovi političke slobode;
o Smithova "nevidljiva ruka" efikasnija je od državne
intervencije; država treba da promoviše privatni interes i
individualne vrijednosti i preferencije;
o Prekomjerna državna intervencija, prenaglašena fiskalna
politika, i značajna socijalna pomoć siromašnima,
kontraproduktivni su, jer slabe privatnu inicijativu i dovode
do neoptimalne alokacije ograničenih resursa;
o Privatni sektor je po prirodi stabilan, a vlada treba da
kontroliše ponudu novca i da se u ekonomskoj politici
opredijeli za čvrsta pravila;
Friedman je napisao seriju radova o borbi protiv inflacije i ulozi
stabilizujuće monetarne politike, uporno napadajući Federalne rezerve
SAD i njihovu politiku čestih fluktuacija novčane mase. U periodu
tranzicije , početkom 90-ih godina, bio je sajvetnik nekih vlada u vezi sa
transformacijom centralno planskih privreda u tržišne privrede.
23
PRVI DIO
NNOOVVČČAANNII SSIISSTTEEMM
24
PRVA GLAVA
NOVAC I NOVČANI SISTEM
1. Razvoj novčanog sistema 1.1. Istorijski put razvoja novca¸ 1.2. Novac kao produkt robne proizvodnje i prometa 1.3. Funkcije novca 1.4. Papirni novac i sistem slobodnog važenja 1.5. Moneta, novčanica ili bankota 1.6. Kreditni novac 1.7. Papirni novac 1.8. Kredit i njegovo ekonomsko – monetarno značenje 1.9. Multiplikacija depozita
2. Novčani opticaj i novčana masa 2.1. Novčana masa u užem i đirem smislu 2.2. Promjene novčane mase
3. Likvidnost 3.1. Pokazatelji likvidnosti 3.2. Brzina opticaja novca 3.3. Siva emisija novca 3.4. Pranje novca
25
1. RAZVOJ NOVČANOG SISTEMA
Monetarni sistem predstavlja podsistem privrednog sistema u
okviru kojeg se reguliraju pravila ponašanja, i to: sistem važenja (valuta),
sistem i instrumenti plaćanja, novčane institucije. S toga je važno
poznavanje predmeta izučavanja monetarne teorije, pojavnih oblika
novca, novčanog sistema, platnog sistema i opštih pitanja koja su vezana
za stabilnosti novca i funkcije bankarskog sistema i instrumente
monetarno-kreditne politike.
Pristup izučavanja monetarno kreditne politike zasniva se
izučavanju novčane cirkulacije, gdje se u središte stavlja novac kao
cirkulirajuća kupovna moć. S toga se predmet najšire rasprave svodi na
novac, kredit i kreditnu-monetarnu politiku kao instrument za
razrješavanje privrednih problema. Pitanjima količine novca i novčanog
sistema je vezano za zakonitosti koje se odnose na uticaj novčane mase
na stabilnost ekonomskih tokova.
U monetarnoj teoriji se postavlja suštinsko pitanje kako se stvara
novac, ko sa njim raspolaže i kako djeluje na ekonomsku aktivnost. S
toga se monetarna teorija tretira kao teorija o uticaju novca na
ekonomske aktivnosti. Monetarno – ekonomska politika, kao dio
ekonomske politike, koristi zakonitosti ekonomskih tokova koji su
sadržani u ekonomskoj teoriji.
26
Monetarna teorija istražuje:
o povezanost monetarno- kreditne politike i promjene novčane
mase;
o povezanost novčane mase i efektivne tražnje roba i usluga;
o povezanost tražnje i obima proizvodnje,zaposlenosti i
dohotka;
o povezanost novca, dohotka i kamatnih stopa;
o povezanost novca sa finansiranjem javnog sektora.
Predmet istraživanja monetarne teorije2 polazi od izučavanja
novčanog opticaja i uticaja na probleme štednje i investicija, kamata i
investicija, stabilnost dohotka i zaposlenost. Povezanost teorije novca sa
makroekonomskom teorijom dovodi do pretvaranja novca u vrlo snažan
instrument državnog intervencionizma i integracijom problema novca u
probleme makroekonomije.
Realni sektor ekonomije posmatramo kroz strukturu: privrede,
stanovništva i javne potrošnje. Promjene u nacionalnom dohotku,
zaposlenosti proizvodnih faktora, cijena, raspodjeli dohotka i bogatstva
posmatramo kao pojavne oblike ekonomske strukture, sistema i politike
koji predstavljaju osnovne indikatore u realnom sektoru ekonomije.
Bankarski sistem kao podsistem monetarno- bankarskog sistema
se dovodi u vezu sa monetarnom teorijom preko veza unutrašnjeg
novčanog opticaja i međunarodnih monetarnih odnosa. S toga se
2 Ivo Perišin, Antun Šokman: Monetarno- kreditna politika, deveto izdanje, Informator,Zagreb,1992., str.1.
27
prilikom izučavanja monetarno-kreditne politike mora obratiti posebna
pažnja na položaj institucija bankarskog sistema i to: Centralna banka,
poslovne banke, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i ostale
međunarodne finansijske institucije. To ukazuje na povezanost između
monetarnog sistema i politike zemlje sa Evropskim monetarnim
sistemom i Međunarodnim monetarnim sistemom. Monetarno- kreditna
politika je snažno povezana sa svjetskim ekonomskim odnosima,
posebno u platnim i finansijskim transakcijama.
1.1. Istorijski put razvoja novca
Kako je savremeni novac je složena ekonomska kategorija koji
obuhvata sve novčane oblike u njihovoj dinamici i njihovom uticaju na
privredna kretanja. Sadržaja izučavanja monetarne teorije vezana za
novac. Izlaganja o novcu polaze od njegovog istorijskog puta kroz koji je
on prošao da bi se mogla shvatiti njegova uloga u savremenoj privredi.
Novac je stariji od onog što danas nazivamo državom.3
Različiti pojavni oblici novca bili su obilježje perioda i regiona.
Tako naprimjer pojavni oblici robnog novca bili su:
o žitarice – Egipat;
o jelenska koža - Kina;
o urme - Oaza Siwa;
o kikiriki – Nigar;
o zrno bibera - Peru;
3 Volfram Engels: Kapitalizam i njegova kriza-O zlouptrbi novca i bedi finansijskih tržišta; Beograd, 2000.godine, str.107.
28
o svila - Kina;
o so - Etiopija;
o svila - Kina,
o čaj - Mongolija;
o orah – Tibet;
o pirinač - Koreja;
o i mnoge druge robe kao što su npr.školjke, krzno životinja,
stoka i slično.
Prvi novčani oblici u srebru pojavili su se u Kini. Kovanice su
bile napredak, jer su predstavljale premjereno parče metala na koji je bio
utisnut žig. Na ovaj način i trgovina je bila jednostavnija. Naprednija
društva koja su mogla proizvesti i preraditi rijetke metale, kao što su
zlato i srebro, uvidjele su da kovine posjeduju zadovoljavajuće osobine
robnog novca.
Zlato i srebro se lakše prenosilo, bili su trajniji i prepoznatljiviji i
bilo je moguće mjeriti njihovu čistoću kao kovine tako da su se mogli
standardizovati i po težini i čistoći.
Prve kovanice su imale nedostatak jer su se njihove ivice mogle
lahko strugati, tako da su kovanice «kvarene» tj. «podrezivane».
Napredak je uslijedio u oblasti kovanog novca kada se isti mogao kovati
prema preciznoj težini i zaštiti u obliku vijenca na ivici novca. Praksa
kvarenja kovanog novca se nastojala spriječiti, međutim sa razvojem
novčanog sistema ona je dobijala nove oblike. Naročito aktivna uloga je
bila države.
Novčanica je nastala kao depozitni certifikat, kao neki oblik
potvrde. Novčanica predstavlja svaki oblik novca koji se pojavljuje u
29
obliku papirne ceduljice, bez obzira na postanak, značenje i pravnu
normu.
Novčanica je nastala kao posljedica saznanja da nominalna
vrijednost novca u prometu može odstupati (više ili manje).
Sve do prvog svjetskog rata novac je u suštini bio u obliku
plemenitog metala. Novčanice su bile dokumenat koji su ručno ispisani
na predhodno oštampanim formularima, i u prvo vrijeme su glasile na
srazmjerno velike sume, tako da su ih koristili samo bogati ljudi.
Izdavanje novčanica za banke postaje unosan posao, zato što
banke nisu mogle da računaju da će vlasnici novčanica iste zamijeniti za
plemeniti metal. Banke su mogle da puste u promet više novčanica nego
što su imale plemenitog metala. Na ovaj način banke su proširile kreditni
potencijal jer su višak novčanica u odnosu na količinu raspoloživog
plemenitog metala mogle da plasiraju uz kamatu. Ovo otkriće banaka sa
novčanicama posebno je nastojala iskoristiti država, kojoj uvijek
nedostaje novca. Emisiona politika koja je vođena od pojedinih država
često je dovodila do propadanja monetarnog sistema, jer su izdate
novčanice bile obezvrijeđene i gubile su obilježja sredstva plaćanja.
Problem sa papirnim novcem je u tome što se mora strogo
kontrolisati količina novca koja je u opticaju. Taj zahtjev kod metalnog
novca nije postojao, jer je količina novca bila ograničena količinom
zlata. Jedino teorijsko ograničenje moglo je biti da se bankama ograniči
kontigent novca. Uvijek je postojalo ograničenje kada je se vršilo
kontigentiranje bilo u zahtjevima privrede koja se stalno žalila da je
snadbjevanje novca kruto i da emitent neudovoljava potrebama za
novcem. Veća fleksibilnost u emisiji novca očekivala se od centralne
emisione banke.
30
Korištenje kovanica, papirnih novčanica, bankota i li drugih
oblika novčanih znakova predstavlja evoluciju jedne ekonomije.4 To
praktično znači da je usvojen robni standard. Papirni novac u
punovrijednom monetarnom sistemu jednak je punovrijednim
kovanicama. Papir je novčani znak koji sam po sebi nema vrijednost kao
roba, ali ipak predstavlja ukupnu količinu punovrijednog novca koji
postoji. Samo korištenje reprezentativnog novca bilo je korisnije, jer je
smanjivalo transakcione troškove transfera velikih suma novca u zlatu i
srebru. Korištenje papirnog novca je mnogo jeftinije i lakše, odnosno
funkcionalnije.
Pojava i razvoj papirnog novca ne znači da centralne banke više
nemaju zlata, već jednostavno što vlasnici papirnih novčanica iste ne
mogu da zamijene u zlato.
1.2. Novac kao produkt robne proizvodnje i prometa
Uslov postojanja papirnog novca je prihvatljivost pri razmjeni
roba i usluga. Prihvaćajući valute i čekove pojedinac vjeruje da će biti u
mogućnosti razmijeniti iste za drugu robu i usluge. Osnova takvom
povjerenju je u ranijim transakcijama koje su se odvijale bez problema. U
procesu razmjene vrijednost novca je kao ekonomska vrijednost svake
druge robe ili usluge. Kupovna moć novca se određuje u procesu
razmjene, tj. mogućnosti da se kupi određena količina robe. Pad kupovne
moći novca uslijed promjena cijena ne znači da se isti ne prihvata u
4 Roger LeRoy Miller, David D. VanHoose: Moderni novac i bankarstvo, treće izdanje, prevod, Mate d.o.o. Zagreb, 1997., str.13.
31
procesu razmjene. Očekivani pad vrijednosti novca može uticati na vrstu
aktive koju će pojedinac držati, uključujući i količinu novca. To
praktično znači da se jedan dio aktive drži u robama,a jedan dio u novcu,
uz nastojanje da se sačuva realna kupovna moć pojedinca. U slučajevima
kada se javljaju dvije valute, u promet se stavlja ona koja mijenja
kupovnu snagu naniže, a zadržava ona koja ima stabilnu kupovnu snagu.
U sistemu papirnog važenja centralna banka izdaje fiducijarni
novac. Fiducijarni novac je monetarni standard prema kojem neka valuta
nema podlogu ni u čemu osim u javnom povjerenju, odnosno u vjeri da
se može zamijeniti u dobra i usluge. Povjerenje u važeći monetarni
sistem je istovremeno povjerenje u postojeći sistem proizvodnje i
razmjene i povjerenje u monetarnu vlast da nastoji očuvati kupovnu moć
valute, odnosno važećeg novca.
Novac je ono što je prihvaćeno i koristi se u procesu razmjene,
očuvanja vrijednosti, obračunska jedinica i zaštita za odgođeno plaćanje.
Novac predstavlja najlikvidniji dio imovine.
Postoje dvije vrste novca:
o robni i
o fiducijarni novac.
U osnovi fiducijarnog novca je vjerovanje u prihvatljivost novca,
da će biti prihvaćen u plaćanju roba i usluga.
32
Poželjne osobine novca su:
o prenosivost;
o trajnost;
o djeljivost;
o standardizovanost;
o prepoznatljivost.
U sistemu papirnog novca, sve vrste novca imaju navedene
poželjne karakteristike.
Povijest je dokazala da promet postoji i bez novca, takozvana
nemonetarna ekonomija. Direktna razmjena neke robe i usluge za drugu
robu i uslugu naziva se barter. Barter je razmjena bez upotrebe novca.
Nedostaci ekonomije koja koristi barter:
o očuvanje opće kupovne moći;
o nepostojanje zajedničke mjere i vrijednosti;
o nepostojanje obračunske jedinice.
U sistemu savremene proizvodnje i prometa sačuvali su se
određeni oblici bartera kao oblika razmjene radi prevazilaženja problema
likvidnost, tj. mogućnosti da se plati novcem kao najlikvidnijim oblikom
robe.
Kako tržišnu privredu karakteriše proces razmjene koji se obavlja
pomoću novca (opšti ekvalent vrijednost) nužno je istaći da iako novac
33
predstavlja simbol on utiče na tokove reprodukcije i putem njega se
stvaraju realne vrijednosti. Problem se javlja kako proces društvene
reprodukcije snadbjeti dovoljnom količinom novca, a da isti ne izazove
procese opadajuće kupovne moći novca.
1.3. Funkcije novca
Novac ima četiri osnovne funkcije:
o sredstvo razmjene;
o sredstvo očuvanja vrijednosti;
o obračunska jedinica –mjera vrijednosti;
o sredstvo odgođenog plaćanja.
Novac kao sredstvo razmjene znači da će sudionici u platnom
prometu prihvatiti kao sredstvo plaćanja.
Pojedinac može prodati proizvedenu robu za novac i kupiti novu
robu. Porastom obima proizvodnje i prometa raste i značaj novca, koji
postaje sredstvo razmjene u modernoj privredi.
Proces razmjene se može predstaviti kroz odnos N- R-N; gdje je
N oznaka za novac, a R za robu.
Novac kao sredstvo očuvanja vrijednosti, se javlja u njegovom
značenju novca kao sredstva za zgrtanje blaga i svjetskog novca.
Stabilnost novca iskazanu kroz njegovu kupovnu snagu i znak povjerenja
u sistem važenja je preduslov funkcije novca kao sredstva za očuvanje
vrijednosti.
34
Novac kao mjera vrijednosti ima sadržaj kao i svaka druga roba.
Novac kao obračunska jedinica, je u funkciji iskazivanja
vrijednosti obima privredne aktivnosti i stečenih materijalnih dobara.
Preko obračunske jedinice kao mjere vrijednosti omogućuje se
sudionicima u ekonomskim transakcijama da uporede relativne
vrijednosti različitih roba i usluga.
Novac kao sredstvo izražavanja odgođenih plaćanja je u funkciji
razmjene i računovodstvene jedinice.
Najčešća se vrijednost nominalnog duga izražava u sredstvu
plaćanja koje nije nacionalna valuta nego može biti izraženo u stranom
sredstvu plaćanja koje predstavlja stabilan novac, npr. USA dolar, DM ili
EURO. Kada dospije dug isti se iskazuje u dolarima, markama ili eurima,
a ne u vlastitim monetarnim jedinicama. Postoji mišljenje da se u
ugovoru može predvidjeti vraćanje duga u zlatu prije nego u nacionalnoj
valuti.
1.4. Papirni novac i sistem slobodnog važenja
Moderni novčani sistem papirnog novca shvatamo kao novac bez
svoje unutrašnje vrijednosti i bez metalnog pokrića i bilo kake veze sa
zlatom. Kako nema svoju unutrašnju vrijednost, pošto ga je država
proglasila definitivnim sredstvom prometa i plaćanja, njegova vrijednost
je određena prometnom funkcijom.
Vrijednost papirnom novcu je određena robama i masom roba
koje mu stoje nasuprot. Količina novca je određena prema potrebama
privrede. Ukoliko postoji uravnoteženi odnos između količine novca u
opticaju i obima proizvodnje i prometa, kao i efikasno monetarno
35
upravljanje, ne postoji opasnost da se postojanje papirnog novca, u
uslovima ukinute konvertibilnosti za zlato, odrazi na stabilnost cijena.
Kako u sistemu slobodnog važenja ne postoji obaveza konverzije
novčanica u zlato dolazi do izražaja banaka koje imaju mogućnost širenja
ili stezanja novčanog opticaja prema potrebama proizvodnje i prometa.
Papirni novac je nastao radi potrebe olakšavanja prometa.
Da bi se spriječile zlouptrebe sa novcem ulogu regulacije
preuzimaju centralne banke pod kontrolom države. Za utvrđivanje
stabilnog monetarnog sistema potrebno je utvrditi određene principe:
o Prvo, centralna banka mora biti odvojena od političkog
autoriteta,
o Drugo, centralna banka mora biti odgovorna za održavanje
stabilnosti cijena.
Iako postoje različiti načini na koji se može ostvariti monetarna i
cjenovna stabilnost neosporno je da je ista izvor ekonomskog
prosperiteta.5
5 Džejms D. Guortni, Ričard L. Strup: Ekonomija i prosperitet- Monetarna stabilnost: Inflatorna monetarna politika daje pogrešne cjenovne signale i podriva tržišnu privredu, prevod – Institut ekonomskih nauka Beograd, 1996. str. 51.
36
1.5. Moneta, novčanica ili banknota
Novčanica predstavlja surogat novca koja se pojavljuje u obliku
papirne ceduljice. Surogati novca su zamjena za novac. Novčanica
postaje surogat pravog novca nastao zbog potrebe prometa.
Materijalni predstavnik novca se mogao lahko pretvoriti u
određenu količinu zlata ili srebra ili drugog metala koji je koristio kao
novčana roba. na bazi deponovanog zlata bankari su izdavali pismene
cjeduljice koje su glasile na određenog bankara u nekom udaljenom
mjestu. Papirni novac je bio u obliku potvrde da će biti isplaćen naznačen
iznos.
Iz ove papirne ceduljice razvila se banknota.
Banknota se pušta u promet u visini deponovanog zlata kod banke
i neograničeno je konvertibilna u zlato.
Izdavanje banknota i njihovo postepeno odvajanje od zlata
omogućilo je bolje snadbjevanje prometa novčanim sredstvima. Ovim,
novac postaje snažno sredstvo ekonomske politike, ali i stalni faktor
opasnosti za pojavu inflatornih kretanja.
Kada država zakonski ukida konvertibilnost banknota u zlato ista
se pretvara u papirni novac sa tečajem i postaje zakonski definitivno
sredstvo plaćanja.
37
1.6. Kreditni novac
Novac predstavlja najlikvidniji oblik imovine. Kredit predstavlja
kupovnu moć koja se posuđuje. Potpuno razumijevanje kredita uključuje
i pitanje kamate koja predstavlja cijenu korištenja novčanih sredstava,
odnosno cijenu neplaćanja najlikvidnijim oblikom odmah i plaćanja u
produženom obliku. Korištenje mogućnosti odgođenog plaćanja može
biti autonomno u slučaju nabavke robe sa utvrđenim rokom plaćanja bez
kamate ili pak plaćanja sa rokom uz kreditni odnos.
Kredit nadomještava nepostojanje novca i omogućuje da se
promet i dalje odvija.Kreditni odnos između dužnika i povjerioca se
zasniva na povjerenju gdje se pojavljuju kreditni instrumenti u obliku
mjenice ili obveznice. U postupku razmjene robe novac može biti
zamjenjen mjenicom. Razvojem mjenice stvara se novo prometno
sredstvo koje je nastalo kreditom. Sa monetarnog gledišta mjenica znači
pretvaranje robe u oblik kreditnog novca; a prilikom eskontovanja
mjenice dolazi do pretvaranja kreditnog novca u papirni novac-
novčanicu.
Mjenica je instrument kredita koja služi za obezbjeđenje plaćanja
u novcu i za razliku od novčanice ne postoji obaveza primanja za
izmirenje obaveze.
Eskontovanje mjenice, kao oblika kreditnog novca, znači njeno
pretvaranje u drugi oblik kreditnog novca, a to je bankarski kredit.
Praksa razvoja privrede je stvorila bankarski novac kao što je
stvorila novčanicu i mjenicu. Sistem bankarskog novca poznat je pod
nazivom žiralnog ili depozitnog novca.
38
1.7. Depozitni novac
Naziv depozitni novac dolazi od toga da sredstva figuriraju kao
depozi, dok žiralni novac ima polazište u njegovom kruženju sa računa
na račun.
Novčanica kada postane zakonski i definitivno sredstvo plaćanja
sve više biva potiskivana depozitnim novcem koji se iz novčanog
surogata pretvara u novac sa svim karakteristikama savremenog novca.
Vlasnik depozita isplate vrši izdavanjem naloga za prenos, pri
čemu ne dolazi do isplate u gotovu nego do upisa u knjigama na jednoj
strani - koja ima odliv novčanih sredstava i drugoj - koja ima priliv
novčanih sredstava. Na ovaj način se vrši plaćanje sa računa trasanta na
račun remitenta.
Savremeni kreditni novac u obliku depozitnog novca obavlja
pojedine novčane funkcije isto kao i papirni novac:
o obavlja funkciju prometnog
o platežnog sredstva
o funkciju štednje novca.
Znači depozitni novac predstavlja najsavremeniji oblik kreditnog
novca. Depozitni novac je savremeni oblik novčanog surogata. koji je
potisnio sve ostale oblike novca i postao najznačajniji.
Depozitni novac predstavlja slobodno raspoloživa sredstva na
računima banaka koja su odmah plativa – po viđenju ili na poziv.
Najveći obim prometa danas se obavlja pomoću depozitnog
novca. U analizi savremenih novčanih sistema udio gotovog novca u
39
novčanom opticaju se smanjuje, dok se glavna masa novca nalazi u
obliku depozitnog novca. Bezgotovinski platni promet je uslov za
postojanje depozitnog novca, ali se može dogoditi da bezgotovinski
platni promet postoji a da nema depozitnog novca. Obrnuta situacija nije
moguća, tj. depozitni novac ne može biti bez bezgotovinskog platnog
prometa.6
1.8. Kredit i njegovo ekonomsko - monetarno
značenje
Kreditni novac izrasta neposredno iz robnog prometa i tek
naknadno biva regulisan od strane države. Postupak eskontiranja je
pretvaranje robnih kredita u definitivni novac.
Proces se odvija između dužnika i povjerioca gdje se mjenica
javlja kao instrument obezbjeđenja za obećana plaćanja.
Banka se javlja kao akcept, odnosno garant, da ukoliko dužnik ne
bude imao sredstava da će banka izvršiti definitivno plaćanje. Ovim
činom bančina obaveza plaćanja počinje da cirkulira kao novac. Ovdje se
javljaju dva istovremena procesa sadržana u funkciji kredita:
o da podrži obavljeni promet,
o da istovremeno dolazi do kreiranja novca u obliku surogata
novca, tj. mjenice i bankarskog kredita.
6 Ivo Perišin, Anton Šokman: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992.godine, strana 55.
40
Promjena se dešava u slijedećem obliku:7
A Zajmotražilac X P A Banka- odjel kredita P (1) kredit kod banke 100 «depozit» X-a 100
Zajmotražilac ima potraživanje, a banka obavezu.
Zajmotražilac «x» kojem je odobren kredit je dužnik prema banci,
to stanje je iskazano u knjigama zajmotražioca na slijedeći način:
A Zajmotražilac X P A Banka odjel kredita P Dug prema banci 100 Kredit kod banke 100
7 Isto, str. str.32.
41
Grafik br. 1
Monetarna funkcija banke
Grafik br.2
Stvaranje kreditnog novca
42
Grafički prikazi ukazuju na mehanizam stvaranja kreditnog novca i monetarnu funkciju banke u kreiranju novca.
Sadržaj mjenice je:
MJENICA
Odobravanjem kredita stvara se novac, a kredit odobravaju banke.
Pitanje stvaranje kredita postaje centralno pitanje monetarne politike.
Dakle kredit ima sve veće ekonomsko i posebno monetarno
značenje. Uloga kredita je vezana sa razvojem robne proizvodnje i
rezvojem modernog bankarstva. Tehnika bezgotovinskog platnog
prometa omogućuje bankama da stvore kredit. Odobravanjem kredita
banka vrši upisivanjem u knjige a ne isplatom gotovog novca. Plaćanje se
vrši prenosom sredstava sa računa na račun.
Kao što u razvoju novčanog sistema predstavlja napredak
uvođenje novčanica u platni promet, iste potpuno će biti zamijenjene sa
čekovima ili doznakama. Sistem plaćanja će preći na plastične kartice, od
kojih je jedna kreditna kartica, druga « POS « kartica sa memorisanim
kodom ili lozinkom.
X /transant/ Platite na dan......................... Y /remitent-u/ ili po njegovu naređenju sumu...........................................
P i
43
1.9. Multiplikacija depozita
Multiplikacija depozita čija je druga strana kreditna ekspanzija
zasniva se na aktivnosti banke koja prima fiducijarni depozit i zadržava
dio kao rezervnu likvidnost koja je obično utvrđena od strane centralne
banke. Višak sredstava iznad rezervne likvidnosti predstavlja kreditni
potencijal, maksimalni iznos kredita koji banka može odobriti a da ostane
likvidna. Ako se snizi stopa obavezne rezerve kreditni potencijal će se
povećati i obrnuto. Isto tako od povećanja depozita preko polaganja na
račun transakcionih i štednih depozita doći do povećanja kreditnog
potencijala.
Multiplikacija depozita se temelji na početnom depozitu Do i
obavezne rezerve OR i rezervne likvidnosti RL.
Multiplikacija depozita na nivou ukupnog bankarskog sistema se
može iskazati na slijedeći način:
o Do = 1000 KM
o R = 20%
Multiplikacija i ekspanzija kredita nakon izvršenih transakcija na
računima banaka:
o D = maksimalni iznos kredita
44
Unošenjem ovih veličina u formulu:
D =
201 1000,
∗
D = 5.000 KM
dobija se maksimalni iznos kredita.
U odnosu na incijalni depozit od 1000 KM maksimalni iznos
ekspanzije kredita je 4.000 KM.
Na bazi izračunate kreditne multiplikacije i ekspanzije moguće su
slijedeće varijacije:
o sa pretpostavkom kada je rezerva likvidnost maksimalna i
kada je R = 1, tada ne bi bilo multiplikacije;
o sa pretpostavkom kada nema rezerve likvidnosti, R= 0,
depozitna multiplikacija bi iznosila maksimalno.
1 D = Do R
45
Dalja razrada modela polazi od analize slučajeva kada se
odobreni bankarski krediti zadržavaju u novčanom obliku od strane
stanovništva.8
Na istom primjeru gdje smo izračunali kreditnu ekspanziju uvrstićemo i korekciju:
o s = 0,1, koji upućuje na zaključak da će se svaki vremenski
depozit nastao u procesu kreditne multiplikacije biti umanjen
za iznos zadržanog gotovinskog novca;
o omjer C: T= s = 1:10, dobija se na bazi odnosa C koji
označava iznos zadržanog novca, i Tn koji označava
vremenski depozit;
o ako u odnose unesemo izraze B - monetarna baza, T-
vremenski depozit.
B = rT+C i T = (1/r) (B – C)
A)
U slučaju kada je C= 0; što znači da nema zadržanog gotovog
novca, tada je.
T = (1/r) (B), što nas vraća na raniji odnos koji smo dobili preko
izraza: D = (1/r) Do.
8 Sead Kreso: Finansije-pregled predavanja, Monetarno-kreditna politika; Ekonomski fakultet Sarajevo; 2001., str. 25.
B= rT+C ; T=(1/r) (B-C)
46
B)
U slučaju kada je C naspram vremenskom depozitu 1:10 ili 10%,
što znači da na svakih 100 KM depozita stanovništvo drži 10 KM
u gotovom novcu.
Na osnovu ranijeg primjera i veličina da je
D= 1.000 KM, te da je r = 0,2 i da je s= 0,1,
dobili bi vrijednost za T u novom odnosu:
T= 1 (0,2+0,1) (1000) = 3.333,33 KM.
Rezultat je sasvim logičan i mogao bi se dovesti u vezu sa
dodatnom likvidnošću koja se zadržava mimo propisa centralne
monetarne vlasti.
U svakom slučaju se smanjuje monetarna baza i postavlja
teoresko i praktično pitanje granica ekspanzije.
Ekspanzija bankarskog kredita pored ekonomske ima i formalnu
granicu. Formalna granica je određena stopom zakonske ili empirijski
utvrđene rezerve likvidnosti u gotovini. Svaka banka zadržava jedan dio
stvorenih depozita u gotovini da bi sačuvala ili obezbijedila likvidnost.
Bankarski sektor po prirodi djelatnosti nastoji obezbijediti što veću
kreditnu ekspanziju. Logično radi se o principu rentabilnosti koji je u
korelaciji sa principima likvidnosti i sigurnosti. Ta granica koja je
određena sa principom likvidnosti naziva se formalnom granicom
kreditne ekspanzije.
47
Primjer 1. a) Koliki je mogući iznos kredita ako imamo sljedeće podatke:
Primljeni oročeni depoziti……………………………… ......20 primljeni depoziti a vista…………………………...….........30 rezerva likvidnosti………………………… ………….........10% obavezna rezerva…………………………….……….. .........30% fondovi banke……………………………….....……... .........13?
b) Ukoliko bi se obavezna rezerva u prethodnom slučaju primjenjivala jedino na oročene depozite i to u dvostruko većem iznosu, do kakve bi promjene mogućeg iznosa kredita u tom slučaju došlo? Rješenje 1. a) Rezerva likvidnosti u relativnom izrazu iznosi 10% odnosno 0,1, a u apsolutnom, nakon što se primijeni na depozite po viđenju, 3 (0,1×30). Obavezna rezerva u relativnom izrazu iznosi 30% odnosno 0,3, a u apsolutnom, nakon što se primijeni na ukupne depozite (sumu depozita po viđenju i oročenih) 15 (0,3×50). Mogući iznos kredita, tj. KP će se dobiti na sljedeći način: F………………………………………………… ........................13 Do……………………………………………………. ................20 Dv……………………………………....…………………..........30 RL………………………………...………………………… ...... 3 OR………………………………...………………………..........15 KP (13+50-18)…………………………………...………... ........45. b) F………………………….....…………………………….......13 Do…………………….…………………………………….........20 Dv………………………….……………………………….........30 RL……………………….........……………………………… ....3 OR…………………………………….....…………………........12 KP (13+50-15)…………………….........…………………... ......48 Prema tome, kreditni potencijal kao mogući iznos kredita bi se povećao sa 45 na 48, pošto bi u hipotetičkom slučaju došlo do smanjenja obavezne rezerve sa 15 na 12.
48
Primjer 2. Neka inicijalni depozit iznosi 375.000 KM, a potrebna rezerva 20%. Polazeći od pretpostavke lančanog transfera sredstava iz banke u banku putem odobravanja kredita, kreirati shemu procesa multiplikacije depozita i kreditne ekspanzije u bankarskom sistemu u pet iteracija. Rješenje 2.
Banka Depozit (D0) Kredit (K) Rezerva (R=20%) I 375.000 300.000 75.000 II 300.000 240.000 60.000 III 240.000 192.000 48.000 IV 192.000 153.600 38.400 V 153.600 122.800 30.720
Ukupno 1.260.600 1.008.400 25.2120
49
Primjer 3. Ako stopa zadržavanja sredstava u jednoj poslovnoj banci iznosi 75%, a rezerva likvidnosti i obavezna rezerva 5% i 13%, respektivno, odrediti maksimalnu multiplikaciju depozita na nivou te banke i prokomentarisati rješenje. Inicijalni priliv sredstava, odnosno primarnog novca, je 2.700 KM. Rješenje 3. Podaci: h = 75% = 0,75 OR = 13% → r0 = 0,13 RL = 5% → r1 = 0,05 S = 2.700 KP = ? KP = S × k
k = z1
1−
z = ( 1 - r0 - r1) × h
KP = )1rro1(h1
S−−−
KP = 7013)05,013,01(75,01
2700=
−−−
gdje je k = 2,60, što znači da će se inicijalna jedinica priliva primarnog novca, uz navedene pretpostavke, maksimalno multiplicirati 2,6 puta. Drugim riječima, na osnovu inicijalnog priliva sredstava odnosno primarnog novca u iznosu od 2.700 KM, odnosna banka će ukupno povećati svoje kredite za 7.013 KM ili za 2,6 puta više. Stoga sada maksimalan iznos kredita koji ova banka može odobriti a da pri datim uslovima ostane likvidna iznosi 7.013 KM.
50
Primjer 4. Neka su dati sljedeći podaci:
primljeni depoziti po viđenju……………………. ................ 3.500 primljeni oročeni depoziti……………………….. ................ 2.000 rezerve likvidnosti………………………………... ............... 12% obavezna rezerva…………………………………. ............... 20% fondovi………………………………………….................... 4.000 međubankarski krediti………………………… .................... 5.500
a) Odrediti višak likvidnih sredstava hipotetičke banke. b) Ako bi se data rezerva likvidnosti primijenila na sve vrste depozita,
detaljno obrazložiti šta bi se dogodilo sa viškom likvidnih sredstava banke.
c) Izračunati depozitni multiplikator. Kakvo je njegovo tumačenje u konkretnom primjeru?
d) Proanalizirajte i kreditni multiplikator u datom slučaju! Uzeti da je inicijalni depozit 3.250 KM.
Rješenje 4. a) KP = F + MK + D(1-OR) - DvRL KP = 4.000 + 5.500 + 5.500(1-0,2) – 3.500×0,12 KP = 13.480 b) KP = 4.000 + 5.500 + 5.500(1-0,2) – 5.500×0,12 KP = 13.240 Dakle, višak likvidnih sredstava odnosno kreditni potencijal bi bio manji za 240 i iznosio bi 13.240. Zašto? Zbog toga što bi rezerva likvidnosti bila 660, tj. veća za 240.
c) D = R1
D = 32,01
D = 3,125 Prema tome, multiplikator depozita iznosi približno 3, što znači da se inicijalni depozit može teoretski maksimalno utrostručiti. d) Kreditni multiplikator je, zbog konačne sume rezerve, za 1 manji od depozitnog multiplikatora, što znači da u primjeru iznosi 2,125. Maksimalni iznos ekspanzije kredita je 2,125 × 3.250 = 6.906 KM, a maksimalan iznos depozita koji se može stvoriti 10.156 KM.
51
Primjer 5. Maksimalni mogući iznos kredita neke poslovne banke u sistemu iznosi 80.000 KM. Fondovi dotične banke iznose 30.000 KM, a krediti odobreni od strane drugih finansijskih organizacija su za četvrtinu viška likvidnih sredstava manji od fondova.
Neka je R=40%, a r0=0,25. a) Koliki su depoziti a vista, ako su oročeni dva puta veći od njih? b) Koliki je maksimalni iznos multiplikacije depozita? Pretpostaviti
da je σ1=oročeni depoziti/5. Rješenje 5. a) KP = F + MK + D(1-OR) - Dv×RL
30.000 + (30.000 - 1/4 × 80.000) + 3Dv(1-0,25) - Dv×0,15 = 80.000 Dv = 19.048 KM Do = 38.095 KM
b) D = D0 × 1/R
D = 19.047,5 KM
52
2. NOVČANI OPTICAJ I NOVČANA MASA
Novčani opticaj predstavlja cjelokupnu masu različitih po formi
prometnih i platežnih sredstava t. sva ona sredstva koja imaju sposobnost
plaćanja i koja svako prima u regulisanju obaveza. Struktura novčanog
opticaja je određena gotovinskim (efektivnim), depozitnim (žiralnim)
novcem, kao i različitim surogatima, kao npr. mjenica. U savremenim
valutnim sistemima gotovinski opticaj je sveden na manju mjeru, dok
najveći dio novčanog opticaja predstavlja depozitni novac. Depozitnim
novcem se smatraju slobodna i raspoloživa sredstva na računima kod
banaka. Depozitni novac nastaje polaganjem gotovinskog novca na
račune ili pak odobravanjem kredita od strane banaka (kreditni novac). U
oba slučaja radi se o novcu koji ima sposobnost plaćanja, pri čemu
učešće gotovinskog (efektivnog) novca postaje sve manje, dok se učešće
depozitnog novca, koji se nalazi na računima banaka, sve više povećava.
53
Tabela broj.1 Monetarni agregati U milionima KM Na kraju perioda
Godina Mjesec
Monetarni agregati; Gotovina
izvan monetarnih
vlasti
Monetarni agregati; Depoziti
banaka kod monetarnih
vlasti
Monetarni agragati;
Ostali dep. po viđenju
kod monetarnih
vlasti
Monetarni agragati; Gotovina
izvan banaka
Monetarni agragati;
Depoziti po viđenju u domaćoj
valuti
Monetarni agragati; Oročeni i
štedni depoziti u domaćoj
valuti
Monetarni agragati;
Depoziti po viđenju u
stranoj valuti
Monetarni agragati; Oročeni i
štedni depoziti u
stranoj valuti
Monetarni agragati; Rezervni
novac
Monetarni agragati;
M1
Monetarni agragati;
QM
Monetarni agragati;
M2
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11=3+4+5 12=6+7 13=8+9+10 14=12+13 2002. 1868.7 446.9 2.9 1734.4 1273.3 272.2 817.1 974.4 2318.5 3007.6 2063.7 5071.3 2003. 1721.9 885.4 1.9 1601.3 1512.1 461.9 818.3 1102.5 2609.1 3113.4 2382.7 5496.1 2004. 1817.4 1421.4 1.8 1670.6 1864.9 703.4 988.1 1604.6 3240.8 3535.4 3296.1 6831.6 2005. 1907.2 2062.1 2.7 1729.1 2373.6 818.1 1154.8 1999.4 3972.4 4102.8 3972.3 8075.1 2006. 2154.2 2891.9 3.8 1978.3 3092.3 1098.8 1358.8 2544.4 5056.6 5070.7 5002.0 10072.7 2006. 03. 1837.9 2223.3 2.0 1656.4 2434.8 854.9 1202.3 2161.7 4063.8 4091.3 4219.0 8310.3 2006. 04. 1901.7 2157.8 2.5 1738.3 2465.8 887.4 1200.7 2198.1 4064.6 4204.1 4286.2 8490.3 2006. 05. 1906.6 2204.3 2.2 1700.5 2591.9 910.5 1235.3 2186.3 4113.6 4292.4 4332.2 8624.5 2006. 06. 1938.5 2245.9 2.8 1746.7 2661.9 912.4 1270.9 2207.4 4189.3 4408.6 4390.8 8799.3 2006. 07. 2021.8 2446.1 2.9 1810.9 2765.7 979.5 1343.3 2274.4 4472.0 4576.5 4597.3 9173.8 2006. 08. 2045.4 2479.9 2.6 1827.6 2839.2 979.3 1288.4 2352.7 4532.8 4666.9 4620.4 9287.3 2006. 09. 2054.2 2701.7 4.4 1864.7 2907.9 987.4 1335.3 2425.2 4764.3 4772.6 4748.0 9520.6 2006. 10. 2060.6 2827.1 3.3 1835.8 3020.1 1025.9 1321.2 2459.9 4895.7 4855.8 4806.9 9662.8 2006. 11. 2021.8 2878.7 2.8 1816.4 3048.9 1066.8 1332.9 2508.8 4906.8 4865.3 4908.5 9773.8 2006. 12. 2154.2 2891.9 3.8 1978.3 3092.3 1098.8 1358.8 2544.4 5056.6 5070.7 5002.0 10072.7 2007. 01. 2077.4 2909.5 3.5 1861.6 3198.8 1146.4 1347.0 2599.6 4995.6 5060.4 5093.1 10153.4 2007. 02. 2096.5 2943.8 2.9 1897.7 3264.4 1155.0 1377.4 2681.4 5052.6 5162.2 5213.8 10376.0 2007. 03. 2107.6 3021.8 2.0 1910.8 3389.6 1173.2 1322.8 2704.2 5143.6 5300.4 5200.2 10500.6 2007. 04. 2161.3 3115.8 3.1 1951.7 3487.5 1238.7 1338.9 2723.0 5287.9 5439.1 5300.5 10739.6 2007. 05. 2157.2 3174.9 2.6 1928.7 3601.7 1260.5 1402.8 2793.9 5339.8 5530.4 5457.1 10987.5
Izvor podataka: Centralna banka Bosne i Hercegovine
54
2.1. Novčana masa u užem i širem značenju
Novčana masa se javlja kao osnovni monetarni agregat preko
kojeg se iskazuje ukupan zbir platežnih i prometnih sredstava, tj. novca.
Sa analitičkog stanovišta pod novčanom masom se podrazumijeva
određena količina novca koji u određenom trenutku postoji.
Novčana masa obuhvata:
o gotov novac (novčanice i kovani novac) u opticaju izvan
banaka i pošta i
o depozitni novac u koji ulaze novčana sredstva nebankarskog
sektora na žiro
o računima i sličnim računima koja služe za plaćanje, sredstva
na zbirnim računima budžeta i fondova, bankarski čekovi i
slični instrumenti plaćanja.
Kvazi novac je monetarni termin koji označava novčana sredstva
koja ne obavljaju funkciju prometnog sredstva, ali veoma brzo mogu biti
pretv'orena u prometno sredstvo, a to su:
o štedni depoziti.
Pored štednih depozita postoje i:
o oročeni depoziti do jedne godine i
o ograničeni depoziti (garantni polozi, rezervni tondovi i sl.)
55
Na osnovu navedenih obilježja novca mogu se agregirati tri
monetarna pojma, i to su:
o M1, novčana masa sa gotovinskim (efektivnim) novcem i
žiralnim (depozitnim) novcem, kao najčišći oblik koji
agregira sredstva kupovne snage i stanja likvidnih oblika tj.
predstavljaju sredstva plaćanja;
o M2, obuhvaća M1 sa kvazi novcem, kao sredstvima koja se
mogu veoma brzo pojaviti u platnom prometu kao sredstva
plaćanja;
o M3, obuhvaća M2 uvećana za tzv. ostalim likvidnjm
sredstvima.
Način vođenja monetamih agregata je specifičan u sistemu
funkcionisanja valutnog odbora i funkcije koju ima Centralna banka
Bosne i Hercegovine. Međutim, pojmovno su sadržani svi oblici u
njihovom izvornom značenju.
Novčana masa M2 iz pregleda Centralne banke sadrži i strana
sredstva plaćanja u formi kvazi novca koji obuhvaćaju strana sredstva
plaćanja u stranoj valuti, veći dio, i oročeni štedni depoziti u domaćoj
valuti, manji dio. Međutim, sa stanovišta homogenosti gdje novčana
masa obuhvata samo ona likvidna sredstva koja služe kao sredstva
prometa i plaćanja, kategorija M2 u potpunosti ispunjava uslove
definicije novčane mase.
56
Grafik br.3
Struktura monetarnih agregata
Izvor: Centralna banka BiH
Osim navedenih monetarnih agregata koriste se kategorije:
monetarni volumen i monetarni potencijal.
U kategoriju monetarnog potencijala uključeni su nelikvidni
oblici kao što su: oročeni depoziti preko jedne godine i blokirani
depoziti; dok u kategoriju monetamog volumena uključena su ograničena
Iikvidna sredstva sa stepenom oročavanja do jedne godine.
Novčanu masu kao homogenu kategoriju potrebno je promatrati
sa stanovišta promjena čiji su uzroci u robnom prometu i robnoj
proizvodnji.
Ekonomska politika koja regulira privredne tokove utiče na
monetarne vlasti koje uvažavaju ekonomske zakonitosti koji uslovljavaju
proces stvaranja, cirkulacije i poništavanja novca.
57
2.2. Promjene novčane mase
U savremenim novčanim sistemima novčana masa se mijenja
uslijed.
o jače ili slabije kreditne aktivnosti banaka;
o prelijevanje novca u depozite, i obrnuto, koji nisu novac;
o promjena salda potraživanja ili dugovanja u odnosima sa
inostranstvom i transakcije banaka u stranoj valuti domaćim
komitentima;
o kupovina ili prodaja zlata i drugih plemenitih metala.
Ograničenje novčanih sredstava sprovodi se:
o blokiranjem sredstava na neodređeno vrijeme;
o potpuno blokiranjem sredstava do kraja godine;
o djelomično blokiranje sredstava do kraja godine,
o izdvajanjem sredstava na posebne račune i ograničene
depozite.
Postojanje papirnog novca samo je jedna karakteristika
savremenog novčanog sistema. Daljnja njegova karakteristika je
prevladavajuća uloga depozitnog novca kao najsavremenijeg oblika
kreditnog novca. Kruto vezivanje emisije novca za zlatne rezerve
dovodilo je do usporavanja privrednog rasta, te je razvijen robni promet
58
kreirao dopunsko sredstvo prometa u formi kreditnog novca. Sistem
kreditnog odnosno bankarskog novca poznat je pod nazivom žiralni ili
depozitni novac.
Naziv žiralni novac potiče od osnovne karakteristike da kruži s
računa na račun; dok depozitni novac dolazi od toga što sredstva
figuriraju kao depozit. Naime, vlasnik pologa u bankama ne traži isplatll
u gotovu, nego se njegovo stanje upisuje u knjigama (knjiški novac).
Plaćanje se vrši putem pisanja i prenosa s računa trasanta na račun
remitenta. Znači dolazi do cirkulacije novca. Savremeni kreditni novac
obavIja pojedine novčane funkcije isto kao i papirni novac (prometno i
platežno sredstvo i štednja odnosno akumulacija).
Grafik br. 4
Struktura monetarnih agregata i stopa rasta
Izvor: Centralna banka BiH
S toga je suvremeni novčani sistem zasnovan na depozitnom
novcu kao najsavremenijem obliku kreditnog novca. Ujedno da se
kreditom smatraju sredstva prometa i plaćanja, tj. novčane mase, pitanja
59
regulacije (stvaranja, cirkulacije i poništavanja) predstavljaju najvažnija
pitanja sa stanovišta teorije i prakse.
Razvitak kreditnog novca u obliku depozitnog novca sa
razvijenim bezgotovinskim platnim prometom predstavlja uzrokom
sloma zlatnog standarda te pojavu savremenog novčanog sistema, tzv.
sisteme papirne valute. Na ovaj način monetarni sistem preko
bankarskog sistema kreira nova sredstva plaćanja u obliku odobravanja
kredita koji se javlja u knjigama kao depozit. Tehnika bezgotovinskog
platnog prometa omogućuje bankama da stvore kredit u znatno većem
obimu nego što raspolažu sredstvima. Odobravanje kredita se vrši
upisivanjem u knjige, a ne isplatom gotovine. Efektiva (gotovine) ostaje
u banci, a plaćanje se vrši prenosom sa računa na račun. Znači, banka u
uslovima bezgotovinskog platnog prometa kreditira privredu sa znatno
većim iznosom nego što je primila u obliku depozita. Na ovaj način
dolazi do multiplikacije depozita i ekspanzije kredita. Zbog toga se i
regulacija kreditne aktivnosti i kreditne ekspanzije javlja kao složen
monetarni problem savremene monetarne politike.
Proces multiplikacije depozita čija je druga strana kreditna
ekspanzija objašnjava se postojanjem fiducijarnog depozita čiji se dio
zadržava kao rezerva Iikvidnosti (obavezna rezerva koju propisuje
Centralna banka), dok se višak likvidnih sredstava pretvara u bankarski
kreditni potencijal. Odnos Centralne banke j poslovnih banaka se reguliše
u odobravanju ili smanjenju kreditnog novca i to putem monetarne
multiplikacjje i količine primarnog novca ili povećanjem obavezne
rezerve.
Banka može dobiti kredit od Centralne banke pri čemu povećava
iznos likvidnih sredstava, i obrnuto, kada banka proda dio svog portfelja
60
Centralnoj banci. Proces kreditne aktivnosti banke se odražava na
cjelokupan bankarski sistem, te je neophodna stalna briga o stanju u
bankarskom sistemu. Proces multiplikacije kojim se utvrđuje kreditni
potencijal svih banaka (makromultiplikacija) i na nivou jedne banke
(mikromultiplikacija) je bitan ali u praksi teško predvidljiv zbog
odstupanja i utjecaja mnoštva faktora. Ekspanzija bankarskog kredita ima
svoju formalnu i stvarnu granicu. Formalna granica ekspanzije je
određena stopom obavezne rezerve, dok je stvarna određena stanjem
likvidnosti u nebankarskom sektoru. Bankarski mehanizam po svojoj
prirodi nastoji pomjeriti granicu ekspanzije i proširiti kreditnu
ekspanziju. Restriktivna monetamo-kreditna politika sputava širenje
novčane mase, dok se aktivnost poslovnih banaka regulira propisima u
smislu ograničenja kreditne ekspanzije.
Pored instrumenata obavezne rezerve Centralna banka ima i
druge instrumente, i to:
o povećanje, odnosno smanjenje eskontne stope,
o povećanje, odnosno smanjenje reeskontnog i relombardnog
kontingenta,
o prodaji i kupovina hartija od vrijednosti,
o veći obim kreditne aktivnosti nebankarskog sektora.
Širenje prostora za kreditnu aktivnost banaka moguće je kroz
uključivanje štednje nebankarskog sektora kao i kreiranje surogata novca
u formi mjenice. To znači mogućnost korištenja reeskonta i relombarda
od strane Centralne banke. Primjena ovih instrumenata omogućila bi
fleksibilniju monetarno-kreditnu politiku u rasponu povećanja i
61
smanjenja ponude novca. Uvođenje instrumenata tržišta novca kao što
su: državne obveznice, blagajnički zapisi i bankarski akcepti. Ovakav
pristup značio bi odstupanje od restriktivne monetarne politike i uvođenje
deficitarnog finansiranja u segment javne potrošnje.
3. LIKVIDNOST
Promjene u ukupnoj količini novca i stopa rasta količine novca
utiču na važne ekonomske pokazatelje kao što su:
o zaposlenost,
o stabilnost cijena,
o stopa rasta društvenog proizvoda,
o obim spoljnotrgovinske razmjene i
o plaćanja sa inostranstvom.
Optimalne su količine i optimalni rast novca je onaj koji
doprinose razvoju privrede. Pristup likvidnosti kod novca ima polazište
da se radi o najlikvidnijem dijelu imovine. Likvidnost imovine se odnosi
na lahkoću prodaje te imovine uz minimalne troškove. Novac je
nalikvidniji od svih sredstava i pojedinac ne treba pretvoriti novac u
nešto drugo prije kupovine. Naprimjer nominalna vrijednost 1 EURA ili
US dolara je uvijek ista i iznosi 1 EUR ili 1 US dolar. Suprotno neka
imovina kao što je auto, kuća ili zaliha repromaterijala ili sirovine nije
62
likvidna imovina. Naprotiv za prodaju nabrojane imovine je potreban
duži period.
Spektrum imovine od novca do kapitalala izgleda9:
novac
• gotovina • depozit na tekućim računima • depozit na štednim računima • tromjesečni računi državnog proračuna • dvadesetogodišnja državnog proračuna • javne dionice • «neslužbene» obveznice • boing 747 • obiteljska kuća • korodirana čeličana kapital
Likvidnost po definiciji predstavlja sposobnost različitih
subjekata da u roku udovolje svojim obavezama.
Monetarni agregati kod problematike likvidnosti imaju relativno
značenje, jer su statička veličina.
Monetarni agregati moraju dati odgovor na stanje u realnom
sektoru ekonomije i dobijanje slike realnog stanja sa stanovišta globalne i
sektorske likvidnosti; brzine opticaja novca, tehnika plaćanja,regularnost
novčanih tokova ili takozvana siva ekonomija.
Svaku od pojedinačnih obilježja je nužno analizirati kako bi
dobili ocjenu stanja u privredi sa stanovišta napajanja novca i
usklađenosti robnih i novčanih tokova.
9 Paul A. Samuelson ; William Nordhaus: Ekonomija –četrnaesto izdanje, 1992. prevod, « Mate» Zagreb, str.571.
63
3.1. Pokazatelji likvidnosti
Rasprava o potrebnoj količini novca se može usmjeriti na odnos
sume robnih cijena ili brzine opticaja. Pod sumom robnih cijena
podrazumjevamo sumu robnonovčanih transakcija realizovanih
proizvoda i usluga, i to u odnosu R-N. Brzina opticaja « istoimenih
komada novca » je u količniku, te sa sumom robnih cijena u imeniku
određuju sumu robnih cijena kao prometnih sredstava.
Kako ukupna količina novca koja funkcionira kao prometno
sredstvo i zbroj cijena prometnih roba sa druge strane sporije ili brže
cirkuliraju, od toga i zavisi koliko će se dio sume cijena moći ostvariti
istim komadima novca.
(1) (2)
U (1) načinu iskazivanja globalne likvidnosti utvrđujemo
snadbjevenost novcem na 100 KM društvenog bruto proizvoda – DBP;
odnosno (2) društvenog proizvoda –DP; % iznos novčane mase.
Kvantitativno taj odnos može biti naprimjer 15-20%.
NM
DP
NM
DBP
64
Ilustrativno taj odnos se može pokazati na slijedeći način:
Grafik br.5
Novčana masa
Iz grafičkog prikaza može se zaključiti da je novčana masa – NM-
relativno određena veličina, a da je brzina opticaja - V – podložna
promjenama.
Pokazatelji opšte ili globalne likvidnosti ne odražava stanje u
pojedinim sektorima. Ovisno od mnogih faktora može doći do
asimetričnih kretanja novca u kojima može doći do manjka novca u
pojedinim sektorima i stanje obilja novca.
Sektor definišemo kao skup relativno homogenih subjekata sa
sličnim motivima ponašanja, naprimjer: stanovništvo, privreda /
industrija, poljoprivreda, trgovina i sl./. Sektori se mogu formirati po
funkcionalnom i institucionalnom načelu.
Upravo analiza likvidnosti po sektorima može pružiti bolju
osnovu za ocjenu likvidnosti. Ponašanje privrednih društava, budžeta,
fondova, i stanovnišva, utiču na likvidnost.
DBP
v NM
65
3.2. Brzina opticaja novca
Brzina opticaja novca je važan faktor koji se mora uzeti u
postupku analize likvidnosti jer on koriguje odnose između društvenog
proizvoda i novčane mase. Naime, brže oslobađanje novca poboljšano
njihovom cirkulacijom u kanalima platnog prometa dovodi do toga da se
istim ili manjim obimom novčane mase mogu zadovoljiti potrebe
globalne i sektorske likvidnosti. U savremenoj monetarnoj teoriji brzina
opticaja novca je recipročna potražnji novca. Međutim, zbog uticaja
korištenja kredita i supstituta novca moguće je obaviti povećani obim
prometa istom količinom novca.
Računski brzina novca se može iskazati kroz slijedeći odnos:
a) kod bezgotovinskog platnog prometa
ZBIR OPERACIJA U DEPOZITNOM NOVCU
IZNOS DEPOZITNOG NOVCA NA KRAJU MJESECA
b) kod gotovinskog plaćanja
OBIM PROMETA KOJI SE VRŠI SA GOTOVIM NOVCEM
STANJE GOTOVOG NOVCA
66
Za analizu likvidnisti važno je da li se ona sprovodi ex post ili ex
ante. Dok se prva odnosi na prošlost, druga se odnosi na budućnost.
S toga se monetarna analiza mora oslanjati na prošlost kako bi se
mogli predviđati događaji u budućnosti.
Pored službene analize likvidnosti važno je sagledati i procese
koji se dešavaju u tzv neslužbenoj ekonomiji ili tzv. sivoj ekonomiji. Ovo
je posebno važno ako je struktura novca tako postavljena da gotovina i
surogati novca u stranom gotovom novcu imaju značajno relativno
učešće. To posebno ima indirektan značaj na ostvarivanje ciljeva fiskalne
politike jer postoji mogućnost da se znatne količine gotovinskog novca
nađu u kanalima nelegalnog prometa.
3.3. Siva emisija novca
Siva emisija novca van legalnih tokova predstavlja deformaciju
monetarnih tokova.
Najčešći pojavni oblici sive emisije:
o nevraćanje ili neuredno vraćanje dospjelih kredita u bankarski
sistem i neovlašteno korištenje kredita od strane komitenata;
o špekulativno zadržavanje gotovog novca i nepolaganje istog
na račun;
o nenamjensko trošenje bankarskih kredita,
o finansijska nedisciplina,
67
mogu ugroziti sistemsku sigurnost koja se ispoljava kroz rizike
sigurnosti i lividnosti.
Najveći problem sive emisije je osjećaj nesigurnosti i stvaranja
ekonomije bez povjerenja i poslovnog morala. Sistem supervizije i
kontrole bankarskog poslovanja nalaže sve oblike kontrole.
Neželjeni efekti sive ekonomije se ogledaju u:
o prekid funkcije depoziti-krediti i usporavanje procesa kreditne
multiplikacije;
o izražena nelikvidnost privrede i zavisnost privrede od kredita;
o deformacije u strukturi novčanih sredstava izazvanih
prelijevanje likvidnih u nelikvidne oblike uslijed promjene
namjene korištenja sredstava;
o prevelika količina gotovog novca u opticaju u strukturi
novčane mase.
3.4. Pranje novca
Pranje novca (engl. money laundering, njem. Geldwäsche) je
pretvaranje tzv. "prljavog" novca ili druge imovinske koristi pribavljenih
kriminalnim ili drugim protuzakonitim radnjama u "čist" novac, koji se
može upotrijebiti i koristiti kao legalni prihod u bankovnim, trgovačkim,
kupoprodajnim, investicijskim, poduzetničkim i drugim poslovima ili
ulaganja. "Prljavi" novac je dakle, svaki profit ili sredstva (novac i
imovina) koja proizlaze iz nezakonitih aktivnosti. To znači da pranje
novca bez prethodne kriminalne aktivnosti ne postoji. Perači novca
68
općenito ne nastoje ostvariti najvišu stopu dobiti na novac koji operu, već
im je važnije mjesto ili investicija koje će im omogućiti najlakše i najbrže
recikliranje novca. Zbog pranja novca može se dogoditi da se slobodni
kapital ulaže manje racionalno, što uveliko može narušiti postojeće
ekonomske tokove.
Promjena u potražnji novca, kao rezultat pranja novca što se ne
odražava u službenim pokazateljima, može na nacionalnoj razini izazvati
nestabilnost kamata i tečaja.
Pranje novca, kao i ostale nezakonite aktivnosti, uslovljavaju
regresivnu distribuciju dohotka i stvaranje velike potrošačke moći
pojedinaca u uslovima opće recesije, čime se iskrivljuje struktura
potrošnje, pogotovo među bogatima, i preobražava se postojeća socijalna
struktura, nastajanjem društvenih grupa novih bogataša. Velika sredstva
koja se zarađuju pranjem novca utiču na porast potražnje za luksuznim
proizvodima, povećanje cijena nekretnina i nekih potrošnih dobara, što
sve potiče špekulacije i inflaciju. Pranje novca osim što uvelike podriva
slobodno tržišno privređivanje, narušava i demokratsku političku
strukturu i političku stabilnost zemlje.
Pranje novca utiče na smanjenje transparentnosti i narušavanje
zdravlja financijskog tržišta. Pranjem novca i korupcijom koja je njegova
česta popratna pojava stvara se opasna prijetnja državnoj suverenosti,
autoritetu državne vlasti, narušavaju demokratske vrijednosti i javne
ustanove, te uvelike šteti nacionalnoj privredi.. Tim se poslovima
ohrabruju tradicionalni obrasci porezne evazije, izbjegavanja zakona,
69
krijumčarenje i bijeg financijskih sredstava, što sve zajedno povećava
porezno opterećenje.10
Neke od metoda pranja novca su:
o Krijumčarenje gotovine, fizički transport gotovine u stranu
državu gdje se novac polaže u banku i uskoro postaje
neprepoznatljiv.
o Konstrukcija (engl. structuring) – velika financijska
transakcija pretvara se u niz malih s malim iznosima novca.
o Kockarnice, lica s gotovinom dolazi u kockarnicu, dobiva
žetone, odigra nekoliko serija i za većinu preostalih žetona
traži isplatu koju potom deponira na račun trećih osoba.
o Lažne kompanije – tzv. "shell kompanije" (engl. shell: ljuska)
prikrivaju sredstva pranja novca, a "front kompanije"
obavljaju legalne poslovne aktivnosti radi prikrivanja pranja
novca, ove kompanije ne posluju, već postoje samo kao
sredstvo za uplatu gotovog novca na račune u bankama koja
su osnovana putem prevare sa ličnim dokumentima i
korupcije.
o Lica uključena u pranje novca stupaju u kontakt sa bankama,
prepoznaju potkupljive službenike, bilo da se radi o
šalterskim radnicima ili nekim od rukovodilaca date banke, i
10 Na bazi procjena, u svijetu godišnje se opere između 300 i 500 milijardi US$ ; procjenjuje se da je neto financijska dobit onih koji se time bave dva do pet posto BDP-a.
70
da se povežu sa potkupljivim službenicima iz ostalih
institucija poput policije, državnih organa.
o Špekulativni poslovi na finansijskom tržištu.
„Pranje” novca, se najčešće obavlja u zemljama zvanima
„porezni raj”, ili „off-shore" državama.
To su države koje ne oporezuju, tzv. “ poreski raj”. Njihove
banke jamče punu tajnost podataka o identitetu „štediša” i porijeklu
novca. U takve države polažu novce stranci, da bi izbjegli oporezivanje u
državama gdje borave. Zemlje, zvane „porezni raj” ne traže od „prljavih
ulagača” nikakvih dokaza o tome čime se bave, a s druge ne sarađuju s
drugim državama u progonu „prljavog novca”, niti im pružaju
informacije o sumnjivim vlasnicima bankovnih računa.
Tamo se ne ispituje porijeklo novca, a kriminalnim se označavaju
samo one kriminalne radnje koje se obave na njihovoj teritoriji - dakle,
mora se poslovati po zakonu, ali nije bitno odakle novac dolazi. 11
11 Na Sejšelima se uz ulog od milion dolara u osnivanje firme može dobiti i državljanstvo. Države, koje su raspolagale kvalitetnim propisima nadzora i zaštite, a ipak su tzv. „porezni rajevi”, su Hong-Kong, Luksemburg, Singapur, Švicarska, Irska (glavni grad Dublin) te anglo-normanski otoci Jersey, Guernsey i Man. Države, gdje su propisi slabiji od prve skupine, Andora, Bahrein, Bermude, Gibraltar, Malta i Monaco. Države, koje imaju najslabije propise i financijski nadzor su Costa Rica, Cipar, Liban, Liechtenstein, zemalja zapadne Europe. Najočitiji primjeri jesu Liechtenstein i Monaco, na koje članice Europske unije vrše stalan pritisak da izmijene propise i praksu.
71
Međunarodne inicijative za sprečavanje pranja novca su:
o FATF, Financial Action Task Force - Radna grupa za
djelovanje u oblasti finansija;
o Bazelski komitet za kontrolu banaka,Financial Action Task
Force on Money Laundering.
FATF-ovi standardi protiv pranja novca obuhvataju:
o preciznije određivanje mjera za klijente i transakcije visokog
rizika, uključujući korespodentsko bankarstvo;
o proširenje mjera za nefinansijske aktivnosti i profesije
(kazina, agente nekretnina, prodavce plemenitih metala,
računovođe, advokate);
o uključivanje bitnih institucionalnih mjera u vezi međunarodne
saradnje;
o unapređenje zahtjeva kod transparentnosti putem adekvatnih i
pravovremenih informacija u vezi vlasništva pojedinaca i
kompanija;
o proširenje mnogih propisa u vezi pranja novca da bi se
prikrilo finansiranje terorizma.
Prljavo porijeklo novca nije lahko dokazati. Većina zemalja
članica FATF-a već primenjuje ove standarde protiv pranja novca. FATF
posebno prati zemlje koje ne prihvataju saradnju, jer su u njima najčešće
aktivnosti pranja novca i postoji opasnost njegovog širenja na ostale
zemlje. FATF sarađuje sa UN, MMF-om, Svjetskom bankom i drugim
međunarodnim organizacijama da bi podstakao sve zemlje da
72
primjenjuju ove standarde. FATF je utvrdio veliki broj (40) osnovnih
mjera za borbu protiv pranja novca, koje su namjenjene za univerzalnu
primjenu i uključuju zakonsku regulativu i kontrolu; finansijski sistem i
sistem kriminalističkog pravosuđa; i međunarodnu saradnju. Ove mjere
predstavljaju međunarodne standarde protiv pranja novca. Posebno se
posvećuje pažnja osposobljavanju i informiranju zaposlenih: svi
zaposleni u banci trebaju biti dobro obaviješteni o prihvaćenoj politici
banke, dosljedno provoditi odluke o obaveznom utvrđivanju pravog
identiteta stranke i vođenju odgovarajuće dokumentacije o računima,
koju treba čuvati kako bi se po potrebi mogao uspješno utvrditi slijed
pojedinačnih transakcija. Pranje novca je posljedica neefikasnog
funkcionisanja institucija sistema. To se posebno odnosi na “zemlje u
tranziciji”. U Evropi zemlje u tranziciji su: Rusija, Litva, Letonija,
Estonija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Poljska, Češka, Mađarska,
Slovačka, Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija,
Albanija, Rumunjska i Bugarska. U Aziji tranzicijske zemlje su:Gruzija,
Armenija, Azerbajdžan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan,
Kirgistan i Kazahstan. Iako je pranje novca svjetski problem, postoje
značajne razlike između pojedinih zemalja.
73
To se pogotovo jasno vidi kod zemalja u tranziciji. One zemlje
koje su više uključene u svjetske privredne tokove i koje su dobro
odmakle u procesu tranzicije (Mađarska, Poljska, Slovenija) imaju
manjih problema u prilagođavanju svog novčanog tržišta i bankarskih
institucija. Najuspješnije zemlje u tranziciji su: Slovenija, Češka,
Mađarska, Poljska, Slovačka, Estonija, Letonija, Litva, Cipar, Malta
Rumunija i Bugarska. 12
Primjeri pranja novca:
12 Pod pojmom “zemlje u tranziciji” podrazumijevamo zemlje koje su krajem 80-ih i početkom 90-ih prešle iz komunističkog u višestranački sistem, te koje prolaze kroz velike gospodarske i društvene promjene. U Evropi zemlje u tranziciji su: Rusija, Litva, Letonija, Estonija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija, Albanija, Rumunjska i Bugarska. U Aziji tranzicijske zemlje su: Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan i Kazahstan.
Primjer 1.- Droga
Novac prikupljen od prodaje droge na američkim ulicama prošvercan je preko granice u Kanadu gdje je u mnogobrojnim mjenjačnicama zamijenjen za veće novčanice kako bi mu se smanjila težina i obujam.
Kuriri su organizirano putovali avionima i nosili ga u London, gdje su obavljana plaćanja za financijsku ustanovu u Jerseyu. U istrazi je ustanovljeno da su iz Velike Britanije obavljene uplate na 14 računa u Jerseyu, koji su glasili na imena lokalnih direktora. Nakon toga sredstva su s prikrivenim podrijetlom vraćana u SAD ili putem kredita koji su davani kompanijama koje su bile u vlasništvu naručitelja cijele akcije ili se pak koristilo financijsku ustanovu u Jerseyu za depozit i kasnije obavilo neposredni transfer u SAD.
74
Primjer 3 .- Bank of Credit and Commerce International (BCCI)
Jedan od najpoznatijih uspješnih slučajeva sprečavanja pranja novca jest akcija pokrenuta protiv Bank of Credit and Commerce International (BCCI), koja je djelovala u Velikoj Britaniji i SAD-u i za koju su američke vlasti ustanovile da je oprala oko 32 milijuna dolara. Uhapšen je znatan broj službenika, među kojima i devetorica direktora banke. Banka je zbog protuzakonitog djelovanja osuđena da plati kaznu od 15,3 milijuna dolara, te je uskoro potpuno prestala poslovati ostavivši 530 hiljada štediša širom svijeta bez njihovih 12,4 milijarde dolara.
Primjer 2. - Fantomske firme
Optuženi su nalazili ljude koji su na svoje ime osnivali i registrovali preduzeće, a zatim blanko potpisanu dokumentaciju i pečat preduzeća predavali članovima kriminalne grupe. Članovi kriminalne grupe su zatim izdavali fiktivnu dokumentaciju preduzećima i sačinjavali neistinite isprave, u kojima su lažno prikazivali da je između preduzeća kojima je upravljala ta grupa i drugih preduzeća vršen promet roba i usluga, iako toga nije bilo. “Perači”, odnosno “fantomi” su firme koje su služile za pranje novca, odnosno za legalizaciju nezakonitog poslovanja preduzeća i pravdanje ulaza i izlaza robe. Optužena kriminalna grupa je osnovala četiri “perača - fantoma”, koji su poslovali sa 750 preduzeća i privrednih subjekata i poslovanje preduzeća je trenutno pred istragom, tako da se uskoro očekuje pokretanje postupka za zloupotrebe u privredi i mahinacije.
75
Primjer 4. - Međudržavna trgovina i prihvatljivost klijenta od strane banke
Brojni su primjeri pranja novca u međudržavnoj trgovini (Kolumbija izvezla britvice po cijeni 34.81 USD,a Venecuela izvezla u SAD sudopere od po 8.911,85 USD). U Bosni i Hercegovini poznate su tzv. carinske prevare sa niskom osnovicama. Brojnost prevara u sistemu međudržavne trgovine prevazilazi objektivne mogućnosti države da se suprostavi ovom obliku pranja novca koji dolazi kako iz javnog tako i privatnog sektora. Pranje novca poprima globalne razmjere bez obzira na veliki stepen saradnje među državama.
Nova informaciona tehnologija olakšava pranje novca tako da finanansijske institucije moraju razviti programe za zaštitu i visok nivo saradnje sa nadležnim organima. Sve informacije od velikog su važnosti na polju efikasnog sprovođenja procedura u cilju sprečavanja pranja novca.
76
Primjer 5. – Berza
Investitor je onaj kome je stavljena u funkciju berza, te ista treba da obezbijedi sudjelovanje u uspjehu ili propasti, preuzimanju rizika i zamjenu rizika za višu stopu povrata, lahkoća i brzina transformacije finansijske imovine. Investitor usmjerava svoja sredstva na berzama izražavajući svoja očekivanja u vezi sa prinosom. Kupovinom vrijednosnih papira investitor, dionica na berzama, dobiva pravo i mogućnost sudjelovanja u uspjehu ili neuspjehu preduzeća. Prodajom vrijednosnih papira na berzi investitor, vlasnik kapitala, pretvara svoje potraživanje u novac.
Investiranje naspram špekulacije se javlja u konfuznom i nedefinisanom stanju u kome se pojavljuje građanin koji često prodaje ili kupuje dionice a da pritom ne zna šta kupuje a šta prodaje. Radi se o osjećaju da se može ponovo kupiti po nižoj cijeni.U ovakvom pristupu svaki građanin koji trguje a da ne zna šta radi može se smatrati da je nepromišljeni investitor, slično kao rasipnik koji rasipa štednju. Takav građanin je istovremeno i špekulant.
On je i istovremeno i kockar. Kocka i špekulacija je očaravajuća i zabavna. Pravilo je da se ne smiju miješati investicijske i špekulativne operacije. Razlika između investitora i špekulanta je suštinska. Investitor izračunava vrijednost dionica na temelju vrijednosti posla kojem se preduzeće bavi. Špekulant kocka, on se kladi da će dionice porasti samo zato što će neko drugi biti spreman platiti još više.
Špekulacije na finansijskom tržištu su iste kao kockanje u kasinu i mogu biti uzbudljive i nagrađene. Međutim, to je najgori način na koji možete zaraditi. Pravilo je da i prilikom investiranja možete izgubiti, ali ne možete izgubiti na duži rok ako igrate po pravilima. Sa špekulacijom se dobija ali na kraju i gubi. Pravila koja je uspostavio Benjamin Graham, te ista iznio u knjizi »Inteligentni investitor«, se upravo odnose na upozorenja da špekulaciju morate tretirati kako okorjeli kockari tretiraju svoj odlasak u kasino.
77
Unutar registra profila klijenata banke postoji niz klasifikacija
klijenata:
o nivo rizika koji klijent nosi za banku,
o finansijska snaga klijenta,
o učestalost poslovanja sa bankom,
o urednost i ažurnost poslovanja sa bankom.
Profil klijenata čine sljedeći elementi:
o naziv klijenta (podaci o registarciji broj i datum),
o identifikacioni broj / PDV broj,
o pravni oblik,
o vrsta djelatnosti,
o vlasnička struktura klijenta(nosioci večinskog paketa dionica),
o oblik poslovnog aranžmana sa bankom (broj transakcijskog
računa i ostalih računa, kod banke, podaci o blokadi isl.)
o povezanost sa drugim klijentima banke,
o visina depozita,
o učestalost i obim prometa po računima,
o urednost i ažurnost u poslovanju sa bankom.
Sve transakcije u gotovini od 30.000 KM po Zakonu o
sprečavanju pranja novca moraju se prijaviti finansijskoj policiji i drugim
nadležnim organima.
78
Ponekad je jako teško razlučiti sumnjivu transakciju od one koja
to nije tako da postoji pregled neobičnih ponašanja klijenata koje bi svaki
uposlenik u banci trebao znati prepoznati i na vrijeme reagovati. U
skladu sa Zakonom o bankama, banke su dužne svakodnevno pratiti
aktivnosti koje se obavljaju na računima njenih klijenta. Za uspješno
provođenje procedura monitoringa banka mora uspostaviti sistem koji će
blagovremeno otkrili sumnjive transakcije. Svi organizacioni djelovi
banke su dužni pratiti brojne aktivnosti koje se obavljaju u
svakodnevnom poslovanju banke. Uspostavljanjem ovih procedura
izbjegavaju se sljedeći rizici: rizik reputacije, rizik poslovanja, pravni
rizik te koncentracija rizika. Svaka banka je dužna usvojiti politiku o
tome ko su klijenti koje ona smatra prihvatljivim u poslovanju.Posebna
pažnja se vodi o zemlji porijekla klijenta,reputaciji klijenta,vrsti i prirodi
poslovnih aktivnosti i sl. Uslovi za utvrđivanje prihvatljivosti klijenta:
o zakonitost,
o transparentnost,
o ekonomski status klijenta i
o iskustvo u ranijem poslovanju sa klijentom.
79
Primjer 6. - Revizorski izvještaji i privatizacija
Fer finansijski izvještaj i poštivanje finansijske struke je osnov poslovanja. Kao primjer navešćemo finansijske prevare u najcjenjenijim korporacijama u SAD-e: Enron, Tyco i Xerox. Praksa da su revizorske tvrtke prezentirale dokaze da bi dovele u zabludu investicijsku javnost.
Optužbe da menadžment preusmjerava milione maraka u svoje džepove. Sve ove pojave su prisutne i u BiH u najdrastičnijoj formi tako je sasvim normalno da menadžer u dioničarskoj firmi pljačka svoje dioničare i postaje većinski vlasnik. Revizorski izvještaji su samo forma koja ništa ne znači. Nelikvidnost je opća pojava tako da država ne potražuje novac i istovremeno poklanja svoju imovinu koja se kupje za njen njen. Mnogi primjeri ovakvog oblika pranja novca moguće je naći u postupcima privatizacije. Najnovija događanja u Hrvatskoj u vezi Privatizacijskog fonda kao i stanje u oblasti privatizacije u BiH pokazali su i pokazaće organizovani sistem špekulacija, kriminala koja u osnovi ima „ pranje novca”.
80
DRUGA GLAVA
TEORIJE INFLACIJE
1. Pojam inflacije 2. Modeli inflacije
2.1. Inflacija troškova 2.2. Psihološko objašnjenje inflacije 2.3. Model racionalnog očekivanja
2.3.1. Phillipsova kriva u monetarizmu 2.3.2. Monetaristički model privrede
3. Makroekonomska i monetarna politika 4. Politka deviznog tečaja
81
1. POJAM INFLACIJE
Inflacija je pojava koja se manifestuje u rastu cijena što dovodi
do opadanja životnog standarda stanovništva, pogoršanja devizne bilanse
i kursa domaće valute.
Inflacija je heterogena i kompleksna pojava koja izaziva:
o poremećaje na tržištu, i
o otežava kontinuelno funkcioniranje privrede.
Uzroci pojave inflacije su, istorijski posmatrani, u najvećem
broju slučajeva bili izazvani:
o ratnim poremećajima, i
o prirodne nedaće: poplave,suše, zemljotresi i sl.
U novije vrijeme se ispoljava kao:
o pojava sa pratećom nestabilnosti privrede;
o monetarnim poremećajima.
Kvantitativna teorija inflacije polazi od tumačenja «da mnogo
novca ide u lov na malu količinu robe».
82
To dovodi do zaključka da se inflacija može savladati
smanjenjem novca u opticaju. Razvoj ove teorije možemo posmatrati u
fazama i vezati za pojedine teoretičare.
Postoji duga lista prethodnika monetarizma koji su formulisali
manje sofisticirane verzije kvantitativne teorije novca. Klasičnu
definiciju ove teorije postavio je D. Hume, Smithov savremenik u
drugoj polovini 18.vijeka. Prvu matematički izraženu verziju dao je
američki ekonomista I. Fisher, 1911. godine i to je i do danas jedna od
najčešće navođenih formula u ekonomskim radovima. Neoklasičnu
varijantu kvantitativne teorije dao je 1917. A. Pigou u formi tzv.
Kembridžke jednačine. Svi ovi autori mogu se smatrati prethodnicima
monetanstičke škole. Kvantitativne teorije na Univerzitetu u Čikagu
održavali su H. Simons, L. Mints, F. Night i J. Viner. Night je značajan
po radovima u oblasti teorije i metodologije, a Simons po radovima u
domenu ekonomske politike.
Friedman je oko sebe na Čikaškom univerzitetu i u
Nacionalnom birou za ekonomska istraživanja okupio plejadu mladih i
ambicioznih ekonomista koji su prihvatili i dosledno zastupali
monetarističku školu. Među njima najznačajnij su: P. Cagan, A.
Schwartz (koautor „Monetarne istorije SAD"), D. Mieselman, H. Stein,
A. Burns, A. Meltzer, s Carnegie-Mellon Universitv i K. Brunner sa Ohio
State Universitv, J. Vanderkamp.
Monetarističko uporište u Velikoj Britaniji tokom 60-ih
godina postao je Univerzitet u Manchesteru gdje su radili D. Laidler i
M. Perkin, London School of Economics: A. Waltersa i K. Johnsona.
U novije vrijeme nastavljači monetanstičke tradicije takođe na
83
Univezitetu u Chicagu su G. Becker, G. Stigler, J. Buchenan, od kojih su
neki i dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju tokom 90-ih godina.
Nova klasična makroekonomija čiji su najznačajniji predstavnici
R. Lucas i T. Sargent, Univerzitet u Chicagu.
Hjum-Rikardova formulacija, koji objašnjava da cijena robe
zavisi od mase novca u opticaju, odnosno da su cijene određene
količinom novca u zemlji.
Ta tendencija se može ilustrovati:
Q – količina robe raste P-cijene padaju V- vrijednost novca opada
Fisherova jednačina koja polazi od:
o cijene su funkcija novca u opticaju;
o cijene su zavisne od obima robnog prometa.
84
Poznata Fisherova formula, koja najbolje objašnjava teoriju
novca, zasniva se na:
MG (V) +M'D(V') P=
Q M= količina gotovog novca G(V)= brzina opticaja gotovog novca
M'= količina depozitnog novca D(V)= brzina opticaja depozitnog novca
P- predstavlja opšti nivo cijena koji je u korelaciji količine
gotovinskog i depozitnog novca ponderisanih sa brzinom opticaja, s
jedne strane, i recipročne vrijednosti obima roba.
Na bazi ovih postavki proizilazi da se sudaraju dvije mase, i to
novca i roba, te da se iz tog odnosa dobivaju cijene.
Iz takvog odnosa se po kvantitativnoj teoriji dolazi do vrijednosti
novca. Znači više novca uzrokuje rast cijena i obrnuto (ako
pretpostavimo da je koeficienat obrta konstantan).
Kembridžska formulacija novca je reformosana kvantitativna
teorija. Predstavnici ove teorije su Marshall, Pigou, Kexnes, Roberston.
Najznačajniji predstavnik ove teorije je Marshall koji daje
naglasak na kamatnu stopu i marginalnu produktivnost kapitala.
Polazište ove teorije je na ranije uspostavljenom odnosu, a to je:
MV = PQ
ako se uvede izraz:
V = 1 / k
85
kako je: Q = R = Y dohodak
M V P =
R
M=k P Y
Na ovaj način je uspostavljena veza između M- količine novca sa
P – opšteg nivoa cijena, kamatnom stopom- k i dohotkom-Y.
Kembridžka verzija poslužila je kao osnova za tumačenje inflacije
koju su kasnije preuzeli i monetaristi. Suština je da se rastom ponude
novca povećava nivo cijena. Rast nivoa cijena smanjuje realnu
količinu novca koju pojedinci žele da drže jer cijene predstavljaju
trošak držanja novca.
Tražnja za novcem u ovom slučaju raste sa rastom realnog
dohotka, a opada sa rastom stope inflacije, jer inflacija smanjuje prinos
na novac tj. predstavlja oportunitetni trošak držanja novca. Prema tome,
tokom rasta inflacije smanjuje se k, a povećava V, a ponuda i tražnja za
novcem izjednačavaju se na sve višem nivou cijena.
86
Grafički ovo se može prikazati na sledeći način:
Grafik br.6
Grafičko tumačenje inflacije
Na x-osi je količina novca, a na y osi je vrijednost novca kao
recipročna vrijednost apsolutnog nivoa cijena (1/P). U tački A je
ravnoteža ponude i tražnje novca pri nižem nivou cijena. Rast ponude
novca na nivo M2 dovodi do uspostavljanja nove ravnoteže u tački B u
kojoj je viši nivo cijena (I/P2) i niži novo realne količine novca. Na taj
način rast ponude novca ima za posljedicu rast cijena, smanjenje realne
količine novca i izjednačavanje ponude i tražnje za novcem pri višem
nominalnom nivou cijena.
87
Keynes J. M - «Opšta teorija zaposlenosti, kamata i novca»
Faza u razvoju kvantitativne teorije novca vezana je za Keynes
J.M. i period nastanka njegov djela « Opšta teorija zaposlenosti, kamata i
novca» i velike ekonomske krize 30-tih godina 20-og vijeka. Keynes je
pristalica kvantitativne teorije novca sa psihološkim i dohodovnim
pristupom.
Model se zasniva na integralnom posmatranju procesa
reprodukcije. Dohodak-Y razdvaja na potrošnju i štednju. Osnovni
problem je u odnosu prema štednji -Š i investicijama–I. Kamatna stopa je
određena na osnovu uravnotežavanja između potražnje i ponude novca.
Potražnja za novcem zavisi od kamatnih stopa, pri čemu je
pravilo da pri većim kamatnim stopama imamo veći obim kamatosnih
aktiva u vrijednosnim papirima.
Rezultat je da dolazi do porasta cijene vrijednosnih papira i pada kamatnih stopa. Grafik br.7
Odnos kamatne stope i količine novca u opticaju
kamatna stopa količina novca
88
Ravnoteža po Keynesu je kada su faktori proizvodnje potpuno
zaposleni, te kada se štedni ulozi ne zadržavaju više od normalnih odnosa
i kada je veličina štednje jednaka potrošnji.
Nacionalni dohodak je rezultat ukupne društvene potrošnje i on je
veći što su veći zahtjevi za potrošnju i rashodi za investicije.
Keynes iznosi mišljenje da potrošnja i investicije određuju stepen
zaposlenosti.
Keynes smatra da je potrebna aktivna ekonomska politika koja bi
jačala efektivnu potražnju. Tu ulogu bi trebala da preuzme monetarna
politika. U uslovima kada je sklonost potrošnji nedovoljna tada je
kamatna stopa visoka, monetarnom politikom treba posticati potrošnju i
obarati kamatnu stopu. Porast količine novca je poželjan kod vođenja
politike podsticanja potrošnje i obaranja kamatnih stopa.
Količina novca po Keynesu nema prvorazredni značaj, pri čemu
on pridaje veći značaj:
o psihološki stav prema potrošnji, likvidnosti i prinosima
kapitala;
o visine najamnina;
o količine novca koju definiše centralna banka.
Teoretska razmatranja, koje je iznio ovaj naučnik, omogućila su
rješavanje niza praktičnih problema, a najvećim dijelom vezana za
pitanje inflatornog jaza izazvanog povećanom potrošnjom, te je pridonio
razradi intervencionističke ekonomske politike i doktrine.U periodu
1929-1933. kapitalizam je pogodila Velika depresija. Depresiju je pratio
89
pad proizvodnje, deflacija, masovna nezaposlenost i serija bankrotstva
banaka i preduzeća. Kriza je zahvatila čitav svijet, a posebno
najrazvijenije zemlje, dok je oporavak bio spor i dugotrajan. U domenu
teorije i ekonomske politike, ekonomska nauka prema neoklasičnoj
teoriji bila je poljuljana. U tim okolnostima, 1936. godine pojavila se
Kejnzova knjiga The General Theory Emplovment, Interest and Money
- «Opšta teorija zaposlenosti, kamata i novca». Narednih desetak
godina kejnzijanizam postaje vladajuća ekonomska doktrina u teoriji i
politici.
Revolucionarnost kejnzijanske teorije u odnosu na neoklasiku
proističe iz sledećih postavki:
o Odbacivanje Sayovog zakona tržišta i pretpostavke o punoj
zaposlenosti svih faktora proizvodnje.
o Ne postoji automatska tržišna ravnoteža i moguće je ciklično
kretanje tržišne privrede.
o Nema automatskog uravnoteženja tržišta.
o Na tržištu rada postoji nedobrovoljna nezaposlenost kao
posljedica rigidnih nadnica i nedovoljne agregatne tražnje.
o Velika depresija posljedica je pada agregatne tražnje,
visokih kamatnih stopa i neefikasnog djelovanja monetarne
politike.
o Odlučujući uticaj ima aktivna makroekonomska politika i
prije svega fiskalna politika.
o Brzina opticaja novca je nestabilna, stoga je kvantitativna
teorija novca zamenjena konceptom preferencije likvidnosti.
90
U kejnzijanskim modelima bitnu ulogu imaju tri funkcije
definisane na bazi psiholoških fenomena:
Funkcija potrošnje, kao funkcija apsolutnog dohotaka u čijoj
osnovi je granična sklonost potrošnji;
Funkcija investicija kao funkcija dohotka i kamate u čijoj
osnovi je granična produktivnost kapitala;
Funkcija likvidnosti koja opisuje ponašanje novca, zasnovana na
preferenciji likvidnosti. Osnovni makroekonomski problem
Kejnesovog vremena je borba protiv nezaposlenosti.13. Da bi se
održavao visok nivo zaposlenosti podstiče se agregatna tražnja putem
mjera fiskalne i monetarne politike, pri čemu važnu ulogu igraju sledeći
instrumenti: niska kamatna stopa (politika "jeftinog novca"), rast
budžetskih rashoda, ugrađeni stabilizatori.
Rast agregatne tražnje podstaknut mjerama monetarne i fiskalne
politike uticaće na rast zaposlenosti i proizvodnje i na taj način
stabilizovati privredu. Ovakve preporuke teorije i ekonomske politike
bile su prisutne kod najrazvijenijih tržišnih privreda sve do početka 70-ih
godina tj. do pojave visoke inflacije, stagflacije i kolapsa Bretonvudskog
sistema.
U teorijskom smislu za razvoj kejnzijanizma značajne su još dve
etape.
Prva etapa nastupa od 1937. kada je Hicks [1937.] na osnovu
Kejnesove knjige konstruisao poznati IS-LM model. Model je bio
13 Zakon koji je Američki kongres doneo 1946. čini predsednika i vladu odgovornim za aktivnu ekonomsku politiku i nisku stopu nezaposlenost. Riječ je o Zakonu o zaposlenosti (The Emplyment Act) koji je američki Kongres doneo 1946. godine ugrađujući kejnzijanske stavove posle Velike depresije. Prema ovom zakonu vlada treba da nastavi da dostigne nivo pune zaposlenosti i maksimalne proizvodnje.
91
zamišljen kao pokušaj sinteze kenzijanskih i neoklasičnih postavki i
predstavljao je primer tzv. Neoklasične sinteze. Osnovna ideja modela
je da se na tržištu dobara uspostavlja jednakost štednje i investicije, a na
tržištu novca jednakost ponude i tražnje za novcem. Istovremenim
presekom IS- LM krive formira se opšta privredna ravnoteža i
simultano određuje ravnotežni nivo kamate i društvenog proizvoda.
Druga značajna faza u razvoju Kejnzijanizma bila je uvođenje
Philipsove krive poznatim člankom autora po kome je i dobila ime. .
Osnovna poruka Philipsove krive je mogućnost izbora između različitih
nivoa nezaposlenosti i inflacije, zavisno od preferencija vlade.
Kejnzijanci su smatrali da se putem Philipsove krive može voditi
aktivna ekonomska politika kako u kratkom kao i u dugom roku. Kada
se činilo da je kejnzijanizam potpuno prevladao, pojavili su se
monetaristi oživljavajući neoklasičnu teoriju suprostavljajući je protiv
osnovnih postavki kejnzijanizma. Predvodnik ove struje kao moderne
verzije neoklasične škole, bio je Milton Friedman.
Friedmanova verzija tražnje za novcem
Pretpostavke Friedmanove funkcije tražnje za novcem su:
o Kvantitativna teorija novca je stabilna funkcija tražnje za
novcem sa realnim veličinama tj. realnom količinom novca.
o Novac je za pojedinca oblik držanja imovine: aktive, a za
preduzeće to je kapitalno dobro; te se na taj način tražnja za
novcem zavisi od prinosa i troškova novca kao oblika aktive,
pa se analiza integriše u teoriju kapitala i portfolio pristup.
92
o Tražnja za novcem zavisi od imovine, nivoa cijena i prinosa
alternativnih oblika imovine, kao i od ukusa i preferencija
pojedinaca; vlasnik novca kao imovine raspodjeljuje
ga tako da za sebe ostvari maksimum korisnosti.
o Tražnja za novcem i brzina opticaja novca suštinski su
stabilni čak i tokom hiperinflacija, a realna količina novca
samo se prilagođava prema principu optimizacije
korisnosti.
o Nominalna količina novca utiče na nominalni dohodak
sa vremenskim pomakom, dovodeći do rasta dohotka u
kratkom roku i do rasta nivoa cijena u dugom roku.
o Najvažniji činioci u tražnji za novcem su permanentni
dohodak shvaćen kao neka vrsta supstituta za ukupno
bogatstvo pojedinca i stopa inflacije kao trošak držanja
novca. Kamatna stopa ima manji uticaj na tražnju za novcem
čime je Friedman odbacio Keynesov koncept preferencije
likvidnosti.
Tražnja za novcem po Keynesu zavisi direktno od dohotka i
obrnuto proporcionalno od kamatne stope. Brzina opticaja novca takođe
zavisi od nominalnog dohotka i nivoa kamatne stope, te nije konstantna
veličina. Pojedinac više želi da drži novac u likvidnom obliku. Kamata
predstavlja cijenu, motivaciju, da se vlasnik novca odrekne likvidnosti i
uloži novac.
Friedmanova funkcija tražnje za novcem ima sledeći oblik:
Md/P =f(Yp,rb -rm,re -rm,Te -rm,h,u)
93
o Yp je permanentni dohodak kao ponderisani prosjek ranijih
dohodaka
o h je odnos kapitala uloženog u ljudske resurse prema
kapitalu uloženom u ostale resurse,
o u je simbol koji označava sve druge varijable u modelu,
o rm kamatna stopa na uloženi novac,
o rb kamatna stopa na obveznice
o re kamatna stopa na akcije.
Jednačina pokazuje da realna tražnja za novcem raste sa rastom
permanentnog dohotka i komponente h, dok opada sa rastom stope
inflacije i rastom prinosa na obveznice i akcije budući da su to troškovi
držanja novca, odnosno alternativni oblici ulaganja novca. Centralna
Friedmanova teza je da najveći uticaj na tražnju za novcem ima Yp.
Budući da je permanentni dohodak stabilan tokom vremena, Friedman
izvlači zaključak da je i tražnja za novcem stabilna veličina u odnosu na
permanentni dohodak. Rast stope inflacije ne narušava princip
stabilnosti, jer se inflacija javlja kao očekivani trošak u tražnji za novcem.
Empirijska je činjenica, ističe Friedman, da kamatna stopa ima znatno
manji uticaj na tražnju za novcem. Na ovaj način Friedman je ponovo
reafirmisao kvantitativnu teoriju novca u modernoj verziji sa
uključivanjem permanentnog dohotka i stope inflacije. Ovakav model
imao je sljedeće implikacije:
o osporena je Keynesova preferencija likvidnosti,
o dokazano je da je novac važan i da monetarna politika ponovo
dobija na značaju, ako je tražnja za novcem stabilna veličina
94
tokom vremena, onda je moguće da putem upravljanja
ponudom novca utičemo na nivo privredne aktivnosti u
kratkom roku i na nivo inflacije u dugom roku;
o tražnja za novcem stabilnija je nego mnoge druge
funkcije, u prvom redu neokejnzijanska funkcija
potrošnje i agregatne tražnje, iz kojih se izvode
koncept investicionog multiplikatora i akceleratora.
Friedman je. preduzeo niz empirijskih istraživanja u vezi tražnje
za novcem u kojima je pokazao:
o da su tražnja za novcem i brzina opticaja novca stabilne
veličine,
o da je ponuda novca egzogena i zavisi od odluka centralne
banke,
o da permanentni dohodak ima najjači objašnjavajući uticaj na
tražnju za novcem i da je bolje objašnjenje od tekućeg
dohotka,
o da tražnja za novcem više zavisi od dugoročnog nego od
tekućeg nivoa cijena,
o da količina novca raste brže od nominalnog dohotka,
o da je uticaj kamatne stope kao rezidualnog elementa na
tražnju za novcem slab,
o da je u tražnji za novcem najslabiji transakcioni motiv, a
najjači motiv držanja novca kao oblika aktive,
o da je privreda u kratkom roku manje osetljiva na
investicije tj. da kratkoročni multiplikator investicija
95
ima manju vrijednost od dugoročnog multiplikatora, što
je suprotno kenzijancima,
o da je transmisioni mehanizam ponude novca takav da
direktno djeluje na rashode, a ne indirektno preko kamatne
stope, mada sa određenim pomakom,
o da česte promjene u količini novca povećavaju nestabilnost
privrede, dok stabilni rast ponude novca pogoduje privrednoj
stabilnosti.
96
2. MODELI INFLACIJE
Od poznatih modela inflacije izdvojiti će mo:
o Inflacija troškova
- Latinskoamerički model;
- Skandinavski model.
o Psihološko objašnjenje inflacije;
o Model racionalnih očekivanja.
Grafik br. 8
MODELI
INFLACIJE
INFLACIJA TROŠKOVA
PSIHOLOŠKO OBJAŠNJENJE
INFLACIJE
MODEL RACIONALNIH OČEKIVANJA
LATINSKOAMERIČKI
MODEL
SKANDINAVSKI MODEL
97
2.1. Inflacija troškova
Inflacija troškova je zastupljena kod brojnih teoretičara, od kojih
je posebno prisutna teorija nadnica – odnosno inflatorna spirala nadnica
(Albert Hahn).
U ovom teoreskom pristupu prisutna su dva modela:
- latinskoamerički i
- skandinavski.
Latinskoamerički model je posljedica pritiska ekonomskog rasta
u uslovima nerazvijene društvene i privredne strukture.
Uzroci inflaciji leže u sukobu javnog i privatnog sektora uslijed
čega se javljaju cjenovni poremećaji uslovljeni pogrešnom alokacijom
investicija i politika kontrole. Osnovni uzroci inflacije u ovom modelu su
strukturalne i političke naravi i proizilaze iz neuređenog stanja, gdje
određene društvene grupe žele da poboljšaju svoje stanje u raspodjeli
nacionalnog dohotka - ND.
Stanje nestabilnosti izvoza i prihoda u platnoj bilansi,
neadekvatna struktura poreskog sistema sa neadekvatnim troškovima
kapitala i efekata po osnovu ulaganja, su glavni mehanizmi pokretanja
inflacije.
Skandinavski model objašnjava inflaciju razlikama rasta
produktivnosti u sektorima industrije i usluga.
Osnova formiranja cijena je fiksna marža profita koja reprodukuje
mehanizam inflacije troškova « cost-push inflacion».
98
Sporiji rast produktivnosti u sektoru usluga uz jednak rast
nominalnih nadnica prouzrokuje cjenovne poremećaje.
Posebni transmisioni mehanizmi preko kojih se pojašnjava
inflacija u privredi su:
o sektor proizvodnje uvozno – izvoznih roba / tradable goods/ i
o sektor proizvodnje za domaće tržište – non tradable goods.
Inflacija je određena egzogenim faktorima, stanjem u okruženju i
većom produktivnosti izvozno-uvoznog sektora (price takers).
Izvozno-uvozni sektor prihvata cijene iz okruženja,dok sektor
zaštićene proizvodnje formira cijene van konkurencije na principu
troškova prizvodnje plus profit / mark-up/.
2.2. Psihološko objašnjenje inflacije
Psihološko objašnjenje inflacije u prvi plan ističe:
o očekivanje;
o predviđanje;
o ponašanje.
Među teoretičarima psihološkog smjera Aftalion zauzima
najistaknutije mjesto.
Aftalion polazi od dohodne teorije koja kod njega poprima
karakter dohodno-psihološke teorije. Po Afteleonu nivo cijena je funkcija
varijacije dohotka i predviđanja. To znači da cijene nisu ovisne samo od
99
količine novca, pa će iste rasti i kada količina novca ne raste, uslijed
promjene dohotka i sklonosti potrošnji. Dakle, promjena vrijednosti
novca zavisi od očekivanja njegove vrijednosti u budućnosti. Buduća
očekivanja vrijednosti novca utiču na sadašnju njegovu vrijednosti.
Ovakvim pristupom uvođenjem u teoriju vrijednosti očekivanja
ista postaje psihološka jer je očekivanje faktor psihologije.
Ovim pristupok Afteleon pobija kvantitativnu teoriju ističući da je
porast količine novca (papirnog i depozitnog) posljedica porasta cijena,
a da porast količine novca izaziva porast cijena tada kada ga prati porast
dohotka.
2.3.Model racionalnih očekivanja
Model racionalnih očekivanja polazi od statičkog, adaptivnog i
racionalnog očekivanja. Statička očekivanja preslikavaju sadašnje stanje
u budućnost.
Adaptivno očekivanje zasnovano je na prošlim zapažanjima i
stopi inflacije i postepenim ispravljanju grešaka.
Racionalno očekivanje se zasniva na očekivanjima zasnovanim na
raspoloživim informacijama iz predhodnog perioda.
Na bazi toga se zasnivaju očekivanja inflacije zasnovanog na
nivou sadašnje inflacije i procjena ekonomskih procesa koji se predviđaju
u budućnosti. Teorija racionalnih očekivanja odbacuje ulogu države i
njenu neefikasnu ekonomsku politiku vraća na pojedinca i njegova
racionalna očekivanja.
Monetarna ekonomija i monetarna teorija zasniva svoj razvoj
na ekonomskoj misli koja polazi se od periodizacije, i to:
100
o Period klasične i neoklasične kvantitativne teorije novca sve
do 30-tih godina 20-tog vijeka;
o Period kejnzijanske revolucije u formi dohodovne monetarne
teorije, počev od 30-tih do 50-tih godina 20-tog vijeka;
o Period polarizacije monetarista i nemonetarista, kada konačno
dolazi do sinteze monetarne i fiskalne politike.
Istorijski okvir Friedmanove monetarističke koncepcije je u
imovinskom pristupu monetarnoj teoriji u kome je obim i struktura
imovine u funkciji tražnje novca,. Modifikovana monetaristička teorija
novca koju zastupa Fridman, daje pečat savremenim tokovima razvoja
monetarne misli koja je rasponu kejnzijanizma i monetarizma.
Monetaristička teorija počiva na reformisanoj kvantitativnoj
teoriji novca, tzv. Čikaškoj školi M.Friedmana, koja inkorporira:
o tražnju novca;
o koncepciju količine novca;
o uravnoteženje proizvodnje, dohotka i cijena.
Friedman razlikuje tražnju novca preduzeća i tražnju novca
ostalih subjekata.
Preduzeća drže novac kao kapital, dok subjekti kao imovinu.
Držanje novca kao imovine ima polazište u mogućim oblicima
imovine, i to:
o novca;
o obveznice:
o akcije:
101
o fizička dobra;
o radnih kapaciteta pojedinaca.
Tražnja novca je objašnjena razdvajanjem realne i nominalne
količine novca. Nominalna količina novca je izražava količinu bilo koje
novčane jedinice, dok realna vrijednost se izražava obimom dobra koji se
može kupiti određenom količinom novca.
Fridmanova definicija količine novca šira je od definicije klasične
kvantitativne teorije jer obuhvata pored novca za transakcione svrhe i
novac koji se drži u imovini. To znači da definiše novac (M) u širem
konceptu jer uključuje i oročene depozite. To je doprinijelo da Fridman
dolazi do visokog koeficijenta elastičnosti tražnje novca.
Monetarna teorija polazi od:
o potpune ravnoteže privrede sa stabilnim cijenama;
o pune zaposlenosti rada i kapitala;
o stabilne stope rasta proizvodnje, 3-5%;
o potpune elastičnosti tražnje novca u odnosu na dohodak;
o stabilne dugoročne promjene količine novca, do 5%.
Monetarizam kao koncepcija liberalnog kapitalizma postala je
dominantna makroekonomska politika razvijenih privreda.
Međunarodni monetarni fond i nosioci ponude svjetskog novca
zastupaju stanovište stabilizacionu politiku deflatornog karaktera,
politiku:
o ograničavanja potrošnje,
o kontrolu novčane mase.
102
Makroekonomska politika razvijenih zemalja se sprovodi u uslovima:
o otvorenog tržišta,
o osjetljivosti kapitala na promjene kamatnih stopa,
o otvorene privrede,
o finansijske discipline,
o razvijenog bankarskog i monetarnog sistema,
o visokih dohodaka i štednje,
o elastičnosti potrošnje i
o razvijenim oblicima imovine stanovništva, privrede i države.
2.3.1. Phillipsova kriva u monetarizmu
Do pojave Friedman-Phellpsove hipoteze Phillipsova kriva je
bila standardni analitički instrument ekonomske politike. Phillipsova
kriva je predstavljala jednu vrstu poželjne krive indiferencije u teoriji
ekonomije blagostanja, Welfare economics.14 Friedman i Phelps su 1967.
nezavisno jedan od drugog modifikovali dotad standardnu Philipsovu
krivu [Phelps, 1967, Friedman, 1968.]. Modifikovana Phillipsova kriva
ima tri nova svojstva:
o uvedena su inflaciona očekivanja po adaptivnoj šemi,
o uveden je koncept prirodne stope nezaposlenosti (NRU),
14 Welfare economics - ekonomija blagostanja nastala je posle marginalističke revolucije razvijajući Walrasov koncept opšte ravnoteže i Marshallov koncept parcijalne ravnoteže uz primenu mapa indiference. Osnivač i najznačajniji teoretičar bio je Pigou koji se zalagao za intervenciju države u vezi sa društvenim troškovima.
103
o pošlo se od realnih, a ne od nominalnih nadnica.
U ovom modelu očekivana inflacija formira se na isti način kao i
permanentni dohodak i predstavlja ponderisani trošak stopa inflacije iz
prošlosti. Adaptivna stopa inflacije dobija se na taj način što se putem
učenja na greškama privrednih subjekata, stalno koriguje prognozirana u
odnosu na stvarnu inflaciju u prethodnom periodu. Koeficijent adaptacije
kreće se između 0 i 1, i izražava stepen učenja na greškama.
Kod adaptivnih očekivanja privredni subjekti prave sistematsku
grešku u prognozi, jer očekivana inflacija je linearna kombinacija svih
ranijih nivoa cijena i ne može biti veća od najveće prošle inflacije.
Prema tome, kada je stopa inflacije stalno rastuća tada očekivana
stopa inflacije potcjenjuje njen nivo, a kada je stalno padajuća
precjenjuje njen tekući nivo.Ovako definisana inflaciona očekivanja
imaju ključni značaj za razumijevanje Friedmanovog koncepta
Philipsove krive. Ona omogućavaju razlikovanje kratkog i dugog roka.
Ovaj koncept prilagođavanja može se grafički prikazati:
Grafik br.9
Friedman-Phelps koncept F-krive i adaptivna očekivanja
\ DFK
n2 D
------ F3
A \ B -----F2
Uj (NRU) "u
104
Na x-osi je stopa nezaposlenosti, a na y-osi stopa inflacije.
Privredni subjekti se ravnaju prema realnim nadnicama, ali postoji
problem pogrešne percepcije -radnika u kratkom roku zbog adaptivnih
inflacionih očekivanja. Pokušaj monetarne politike da snizi
nezaposlenost ispod NRU, uzrokuje rast inflacije
U tački A je prva privremena ravnoteža kada radnici uočavaju da
su prevareni, adaptivna očekivanja, vrše reviziju realnih nadnica,
uzrokuju pad tražnje za radnom snagom i vraćanje u tačku stabilne
ravnoteže B (na nivo NRU). Tada su aktivira inflaciona očekivanja i
startuje se sa višeg nivoa inflacije. U novim iteracijama prelazili bismo
na tačke C i D, i na Philipsove krive F2 i F3 sa sve višim i višim nivoima
inflacije.
Na osnovu ovoga može se prikazati grafik koji daje kratkoročnu i
dugoročnu Philipsovu krivu kao rezultat prilagođavanja.
105
Grafik br. 10
Phillipsova kriva
(NRU)\
Iz ovog koncepta proističu slijedeće konsekvence za
makroekonomsku politiku i teoriju:
Kada je 0=1 Phillipsova kriva je vertikalna i iščezava trade-off.
To se kod nove klasične makroekonomije dešava pri
racionalnim očekivanjima, a kod monetarista u dugom roku. U
kratkom roku je O<0<1 i tada zbog negativnog nagiba postoji
mogućnost trgovine između inflacije i nezaposlenosti.
Zbog sistematske greške u prognozi postoji dejstvo novčane
iluzije i novac je neneutralan u kratkom roku. U dugom roku privredni
subjekti uče na greškama, koriguju svoju prognozu, trade-off iščezava, a
nezaposlenost se vraća na nivo NRU. Monetarna politika s toga je u
dugom roku neutralna, ali izaziva rast nivoa cijena. Sistematski pokušaji
106
snižavanja nezaposlenosti čine intervencionističku ekonomsku
politiku neefikasnom, ali ubrzavaju inflaciona očekivanja i rast
inflacije.Stagflacija nastaje kao posljedica neefikasne ekonomske
politike, jer dugoročno izaziva istovremeni rast inflacije i nezaposlenosti.
Prioritet ekonomske politike ne može biti niska nezaposlenost
već što niža stopa inflacije.
Na primjeru Philipsove krive upotpunjene očekivanjima dolaze
do izražaja svi bitni elementi monetarističke teorije i politike, a naročito:
o teorema o akceleraciji inflacije usljed bezuspješnih pokušaja
neefikasne ekonomske politike da snizi stopu nezaposlenosti;
o teorema o privremenosti monetarnih impulsa koja izražava
kratkoročni uticaj novca na realne agragate i dugoročnu
neutralnost;
o maršalijanski metod Friedmanove analize kao razlika kratkog
i dugog roka gde faktori na strani tražnje (ekonomska politika,
adaptivna očekivanja) igraju značajniju ulogu u kratkom roku,
a faktori na strani ponude (NRU, realna nadnica, permanentni
dohodak) igraju značajniju ulogu u dugom roku.
Rast novčane mase uzrokuje privremeni rast društvenog
proizvoda i smanjivanje stope nezaposlenosti. U dugom roku aktiviraju
se inflaciona očekivanja, a nezaposlenost i društveni proizvod vraćaju na
svoje ravnotežne nivoe. Realni učinak monetarne politike je privremen, a
inflatorni učinak trajan. Monetarna politika treba da se drži
Friedmanovog pravila kao u izrazu i da bude vezana za dugoročni rast
107
realnog društvenog proizvoda, jer samo tada neće imati za posledicu rast
inflacije.
Phillipsova kriva kao teorijski i empirijski koncept bila je
podvrgnuta najbrojnijim empirijskim istraživanjima od strane
predstavnika monetarizma, kejnzijanizma, nove mikroekonomije i nove
klasične makroekonomije.
Monetaristi su svjesni da koncept NRU ne odražava savršenu
ravnotežu na tržištu radne snage, kao i da snažna uloga sindikata
narušava uslove potpune konkurencije. Faktori od kojih zavisi nivo
prirodne stope nezaposlenosti su sledeći:
o migraciona i demografska kretanja,
o minimalne i rezervne nadnice,
o različit tempo privrednog rasta po sektorima
o snaga sindikata,
o osiguranje od nezaposlenosti,
o oporezivanje radnika.
Monetaristi sistematski nastoje da povećaju konkurentnost na
tržištu radne snage, da snize troškove radne snage i da smanje moć
sindikata. Ovo je bilo upravo tipično za monetarističku politiku M.
Thatcher posle 1979. godine u Velikoj Britaniji. Izraženo je zalaganje za
povećanje mobilnosti radne snage, za smanjivanje nivoa efikasnih i
rezervnih nadnica, za zakonsko smanjenje monopolske pozicije sindikata
i niže poreske stope kod oporezivanja radnika. Naročit napad izvršen je
na instituciju osiguranja od nezaposlenosti u cilju smanjivanja nivoa i
dužine trajanja ove vrste socijalne pomoći Ovim se dokazuje da rast
108
nivoa socijalne pomoći povećava troškove radne snage, smanjuje
zaposlenost, smanjuje motivaciju za radom i dovodi do neefikasne
alokacije resursa.
2.3.2. Monetaristički model privrede
Friedman nije dao eksplicitan makroekonomski model privrede,
mada su na osnovu njegovih radova modifikovani makro modeli sa
uključivanjem funkcije tražnje za novcem Friedmanovog tipa,
permanentnim dohotkom i Philipsovom krivom upotpunjenom
adaptivnim inflacionim očekivanjem. Model se može predstaviti
sistemom od sledećih šest jednačina.
C=f(Y,i)
I=g(i)
Y=I+C
-------------------
Md=Pf(Y/P,i)
Ms=f(i)
Md=Ms
. Prve tri jednačine usklađuju štednju i investicije i predstavljaju
ravnotežu na tržištu dobara. Druge tri jednačine izjednačavaju ponudu i
tražnju za novcem na tržištu novca.
109
Model ima šest jednačina i sedam nepoznatih: C, I, Y, i, P, Md,
Ms. Da bi sistem bio rješiv nedostaje sedma jednačina i ta sedma
jednačina ima dvije verzije: egzogeno datom dohotku na nivou pune
zaposlenosti
Rešenje sistema u kome je Friedman kombinovao kejnzijanski i
Fisherov pristup on je smatrao superiornim, jer uključuje proces
dinamičkog usklađivanja uvođenjem očekivanja kao osnovnog
pokretača kratkoročnih fluktuacija u privredi. Friedman je ovaj model,
koji je nazvao teorijom nominalnog dohotka, empirijski testirao i potvrdio
pokazujući da je odnos između nominalne količine novca i nominalnog
dohotka jači nego odnos između realne količine novca i realnog
dohotka. Drugi zaključak je onaj koji potvrđuje prociklično kretanje
brzine opticaja novca. Istovremeno, dosledno je primenjen Marshallov
metod u kome se uticaj novca u kratkom roku manifestuje na realne
veličine, a u dugom roku na nominalne veličine.
Tokom 60-ih godina bilo je više empirijskih istraživanja u kojima
su upoređivani kejnzijanski i monetaristički modeli privrede 15.
15 Miller-Pulsinelli, 1986, Mishkin, 1995, Samuelson, 1975, Brunner-Meltzer, 1971, Mankiw, 1994.
Stoga se prilagođavanja u neoklasičnoj varijanti odvijaju putem
promjene cijena, a u kejnzijanskoj varijanti putem promjene
količina.Friedman je pokušao da napravi neku vrstu kompromisa između
kejnzijanaca i neoklasike i pretpostavio da se rast nominalnog dohotka
(Y=Py) dekomponuje na cjenovnu i količinsku komponentu. On je zapravo
odabrao treći put.
110
Friedman je sa Mieselmanom za 1961. u privredi SAD, empirijski
pokazao bolja prognostička svojstva monetarističkog modela. Kejnzijanci
su preduzimali i sopstvena istraživanja dokazujući suprotno.16
Steinovo istraživanje [Stein, 1982.].17
Autor je došao do sledećih zaključaka:
o Monetaristički model bolje objašnjava inflaciju, nego druge
dvije verzije.
o Varijacije u društvenom proizvodu i stopi ezaposlenosti
bolje su objašnjene monetarističkim modelom nego modelom
nove klasične makroekonomije.
o Stagflacija se može objasniti jedino u okviru monetarističkog
modela i to politikom upravljanja agregatnom tražnjom.
o Stagflacija upravo nastaje kada pri visokoj nezaposlenosti i
kada pri visokoj stopi inflacije naglo opada ponuda novca,
pri čemu inflacija i nezaposlenost rastu istovremeno, ili
ostaju na visokim nivoima.
o Dugoročni uticaj fiskalne politike na realne veličine slabi, a
jača uticaj na inflatorni prihod i stopu inflacije.
o Suprotno tvrdnjama nove klasične makroekonomije, pad
inflacije praćen je značajnim socijalnim troškovima. 18
16 Tobin, Modigliani, Klein. 17 Autor je napravio opšti model privrede u kome su modeli Kejnzijanaca, Monetarista i Nove klasične makroekonomije samo specijalni slučajevi opšteg modela koristeći podatke za privredu SAD 18 Teoremu nove klasične makroekonomije o neutralnosti politike i minimalnim stabilizacionim troškovima, ukoliko je ta politika anticipirana, kritikovali su Friedman i Schwartz [1963.] i Brunner-Meltzer [1971.] analizirajući Veliku depresiju.
111
3. MAKROEKONOMSKA I MONETARNA
POLITIKA
Osnovni makroekonomski ciljevi koji se postavljaju pred
ekonomsku politiku sadržani su:
o privredni rast;
o puna zaposlenost;
o stabilnost cijena;
o bilansna plaćanja;
o efikasnost privređivanja;
o ekološki standardi,
o privredne slobode i pravičnost.
Privredni rast se posmatra u porastu proizvodnih kapaciteta što
rezultira povećanju proizvodnih mogućnosti. Uslov privrednog rasta je u
novim tehnologijama, investicijama, razvoju obrazovnog sistema.
Puna zaposlenost znači da postoje poslovi za svaku osobu koja
želi raditi. Stabilnost cijena predstavlja opšti nivo cijena na niskoj razini i
stabilnoj inflaciji. Bilans plaćanja podrazumjeva razmatranje uticaj
monetarnih kretanja na platne bilanse.
112
Grafik br.11
Platni bilans (tekući račun) u milionima KM
Izvor podataka: Centralna banka BiH
Grafik br.12 Platni bilans finansijski račun u milionima KM
Izvor podataka: Centralna banka BiH
113
Efikasnost privređivanja podrazumjeva maksimiranje proizvodnje
svakog resursa kada se svaki resurs koristi na najproduktivniji način u
proizvodnji roba i usluga.
Ekološki standardi su u korelaciji sa zaštitom resursa i njihove
korisnosti za buduće generacije.
Privredne slobode i pravednost podrazumjeva slobodu poslovne
incijative i legitimnost raspodjele bogatstva.
Strategija realne monetarno kreditne politike se zasniva na
stabilnosti cijena i njene usklađenosti sa potencijalnim rastom
ekonomije.
U tabeli dajemo uporedan pregled osnovnih makroekonomskih
pokazatelja zemalja u tranziciji: Bosna i Hercegovina, Estonija,
Litvanija- i Bugarske, a koje imaju aranžman valutnog odbora.
Primjećujemo izraženu stopu nezaposlenosti u odnosu na ostale
tri zemlje, najmanju pokrivenost uvoza izvozom, izuzetno slab priliv
FDI, izuzetno nizak GDP per capita i u apsolutnom iznosu.
Dakle, valutni odbor koji je trebao biti garant privlačenja FDI
ipak nije mogao apsorbovati i druge rizike koji se vežu za Bosni i
Hercegovinu.
Jak tečaj pogoduje uvoznicima, te su u posljednje vrijeme jaki
pritisci na devalvaciju KM-a. Postavlja se i pitanje realnosti tečaja,
odnosno, održivosti valutnog odbora uslijed niske kapitalne akumulacije i
niskog izvoza. Uočavamo da Litvanija ima za gotovo tri puta veći GDP,
te se minoran GDP Bosne i Hercegovine bez obzira na stalan rast ne
može činiti zadovoljavajućim. Otuda i razmišljanja da bi '' hrabrija ''
ekonomija ušla u '' razdrmavanje '' ukidanjem valutnog odbora, blagom
114
devalvacijom tečaja, i sa svim raspoloživim instrumentima monetarne
politike. Tabela br.2
Osnovni makroekonomski indikatori za 2005. godinu
R.br. Pokazatelj BiH Bugarska Litvanija Estonija
1 populacija (mil.) 3.8 7.7 3.4 1.3
2 GDP rast u % 5.8 5.5 7.5 10.5
3 GDP (milijardi $) 9.19 24.68 25.39 13.84
4 GDP per capita (US $) 2.425 3.453 7.603 10.386
5 CPI (%) 2.3 5.0 2.7 4.1
6 vanjski dug (milijarde $) 2.6 17.9 12.4 12.1
7 nezaposlenost (%) 44.5 10.1 8.3 7.9
8 fiskalna ravnoteža (% GDP) 0.7 3.1 -0.5 1.6
9 tekući deficit (milijarde $) 1.6 3.1 1.8 1.4
10 vanjski dug / izvoz 96 112 83 111
11 devizne rez. (milijarde $) 2.53 9.21 3.82 2.40
12 FDI (milioni US $) 300 2.298 680 2.250
13 devizne rezerve/uvoz 0.49 0.54 0.26 0.25
14 izvoz / devizne rezerve 0.82 1.27 3.00 3.23
15 izvoz/uvoz (%) 40 69 81 81 Izvor podataka: EBRD
115
4. POLITIKA DEVIZNOG TEČAJA Sa procesima globalizacije i liberalizacije tokova kapitala ponovo
je postalo aktuelno pitanje izbora politike deviznog režima. Finansijske
krize zemalja u razvoju (Meksiko 1994, Jugoistočna Azija 1998, Rusija
1998, Argentina 2001) dodatno su dale impuls preispitivanju ekonomskih
interakcija i deviznih odnosa među njima. Istorijski, u periodu zlatnog
standarda i njegovih modaliteta pa sve do sloma Breton Woodsa 1973
godine prisutni su fiksni devizni režimi, a praksa fluktuirajućih tečajeva
službeno se uvodi 1976 godine.
Devizni tečaj postaje sredstvo ekonomske politike, te se njime
manipulira kako bi se ostvarili ciljevi nacionalnih ekonomija.
Određeni parametri sugerišu i adekvatan izbor deviznog režima:
o Većim i razvijenim ekonomijama se sugeriše korištenje
fleksibilnog tečaja.
o Otvorenim ekonomijama, zbog smanjenja rizika, sugeriše se
fiksni tečaj.
o Preporučuje se vezivanje za valutu značajnog
vanjskotrgovačkog partnera.
o Za stabilizacijske politike i povratak kredibiliteta monetarne
politike značajna je primjena fiksnog deviznog odnosa.
o Veći stepen liberalizacije kapitalnih tokova zahtjeva
fleksibilniji režim.
o Izloženost vanjskim šokovima zahtijeva fleksibilniji devizni
režim.
116
Prednosti fleksibilnog deviznog režima mogu se sažeti u
sljedećem:
o Monetarna neovisnost,
o Smanjena potreba držanja rezervi,
o Širi raspon mjera monetarne politike (uticaj na privredne
cikluse i dr.),
o Usklađivanje sa realnim tečajem.
Negativnosti fleksibilnog deviznog režima ogledaju se u:
o Nema čvrste baze za kalkulaciju uvozno/ izvoznih poslova i
investicionih aktivnosti,
o Povećana mogućnost špekulantskih poslova,
o Otežano zaključivanje dugoročnih ugovora sa stranim
partnerima.
Prednosti fiksnog tečaja su:
o Pouzdana baza za poslovne kalkulacije, podsticanje
dugoročnih poslovnih aranžmana i smanjeni transakcioni
troškovi,
o Zaštita nacionalne ekonomije od poremećaja,
o Suženje prostora za špekulativne poslove.
117
Nedostaci fiksno utvrđenog deviznog tečaja su:
o Podređivanje ekonomske politike održavanju tečaja,
o Usklađivanje inflacije sa inostranstvom,
o Potreba držanja većih deviznih rezervi,
o Krupni poremećaji poslije prilagođavanja tečaja novonastalim
okolnostima,
o Neuravnoteženost platnog bilansa.
Podjela na fiksni i fluktuirajući devizni tečaj samo je uslovna, te
između njih nalazi se niz deviznih režima prisutnih u praksi:
a) Dolarizacija (eurizacija) podrazumjeva korišćenje strane
valute kao zakonskog sredstva plaćanja.
b) Valutna unija (npr. euro zona).
c) Valutni odbor (currency board).
d) Fiksni peg tečaj, gdje je valuta vezana za valutu druge zemlje
uz moguća određena odstupanja od +,- 1 %. Centralna banka
direktno na deviznom tržištu ili indirektno kroz kamatne stope
i deviznom kontrolom utiče na tečaj.
e) Horizontalni prsten, podrazumjeva raspon plivanja tečaja
unutar određenih granica, korišten od strane sadašnjih država
euro zone.
f) Puzeći peg, kod koga se fiksan tečaj održava u odnosu na
određene kvantitativne targete (stopa inflacije kod trgovačkih
partnera i dr.).
g) Devizni tečaj unutar promjenljivih granica plivanja.
118
h) Upravljani plivajući tečaj bez unaprijed određenih smjernica.
i) Slobodno plivajući tečaj, gdje je tečaj određen snagama
ponude i potražnje.
Od svih navedenih modaliteta, a poslije finansijskih kriza zemalja
u razvoju, izdiferenciralo se mišljenje da zemlje u razvoju moraju
uspostaviti određenu automatsku vezu sa tokovima kapitala putem, ili
slobodno plivajućeg tečaja, ili putem valutnog odbora. Smatra se da
kontrola kretanja kapitala u procesima globalizacije nije '' mudra odluka''
ili '' neko od dopustivih rješenja'', te se stoga pravi izbor u: mobilnost
kapitala, stabilnost tečaja, monetarna neovisnost.
Naime, izaberemo li monetarnu neovisnost (fleksibilan tečaj)
gubimo stabilnost tečaja i obratno.
Snažnom preispitivanju valutnog rizika pribjegavaju i razvijene
zemlje te se razmišlja i o valuti koja će sažeti zone dolar-jen-euro u jednu
valutnu uniju. Sve više dolazi do kristalizacije valutnih odnosa te se
pribjegava valutnoj uniji ili dolarizaciji.
Jasno je da ne postoji devizni režim koji bi bio dobar za sve
zemlje i u svakom vremenu, ali u svakom slučaju rješenje treba pažljivo
odabrati u ovisnosti od strukture privrede, stepena dolarizacije,
fleksibilnosti radne snage, ponašanja inflacije, političke situacije i dr.
Teorija optimalnog valutnog područja podrazumjeva primjenu
fiksnog deviznog režima ukoliko su ispunjeni uslovi mobilnosti
proizvodnih inputa (a naročito radne snage), rigidnosti cijena i zarada na
silazno kretanje, otvorenost ekonomije, finansijsku integrisanost, sličnu
makroekonomsku politiku i inflacijsku razinu.
119
Grafik br.13
Devizne rezerve centralne banke u milionima KM
Izvor: Centralna banka BiH
Smjernice za utvrđivanje kategorije režima deviznog kursa:
o Monetarna vlast formalno ili neformalno čuva stabilan devizni
kurs prema datoj valuti ili valutnoj korpi i devizni kurs
najmanje četiri mjeseca ostaje u okviru oscilacija manje od
2% prema datoj valuti - režim je klasifikovan de facto kao
konvencionalni fiksni režim;
o Formalna objava ili neformalno sprovođenje politike
postepenih depresijacija valute - režim pokretnih intervala;
o Kretanja deviznog kursa putem intervencija u okviru uskog
intervala - (fiksirani ili puzajući) režim kontrole;
o Kurs često devalvira u okviru kratkog vremenskog perioda ili
postoje višestruki devizni kursevi, a većina transakcija se
realizuje po tržišnom kursu - rukovođeno fluktuirajući režim.
120
o Rukovođeno fluktuirajući ili nezavisno fluktuirajući režim -
odlučujući faktor je prisustvo određenih dokaza da je direktna
ili indirektna intervencija imala za cilj očuvanje dugoročnog
trenda deviznog kursa.
121
TREĆA GLAVA
INSTITUCIJE MONETARNOG
SISTEMA I
INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE
1. Institucije monetarnog sistema
1.1. Centralna banka – emisiona banka 1.2. Poslovne banke 1.3. Savremeni trendovi u bankarstvu 1.4. Finansijsko tržište 1.5. Bankarski poslovi i izvještaji
2. Instrumenti monetarne politike
2.1. Obavezna rezerva kao instrument monetarne politike 2.2. Eskontna stopa kao instrument monetarne politike 2.3. Politika otvorenog tržišta kao instrument monetarne
politike 2.4. Selektivna kreditna politika, regulacija kredita
centralne banke poslovnim bankama, politika minimalne stope likvidnosti poslovnih banaka
122
1. INSTITUCIJE MONETARNOG SISTEMA
Bankarski sistem predstavlja podsistem finansijskog sistema u
kome posebno treba naglasiti dvostepeni sistem organizacije, i to:
o sistem centralne banke i
o sistem poslovnih banaka.
Ova podjela je nastala kao rezultat razvoja novčanog sistema i
potrebe regulacije bankarskog sistema.
U okviru ove cjeline biće tretirana pitanja:
o funkcionisanja i organizacije centralne banke,
o funkcionisanje i organizacije poslovnih banaka,
o currency board / valutni odbor/,
o savremenih trendova u bankarstvu,
o strukture finansijskih institucija,
o bankarskih poslova i Izvještaja,
o regulacije i supervizije banaka,
o regulacije i revizije bankarskog poslovanja,
o platnog prometa.
123
1.1. Centralna banka – emisiona banka
Centralna banka je po svom položaju u bankarskom sistemu -
monetarna institucija
Funkcije ove banke su:
o održavanje stabilnosti novca;
o kontrola i regulisanje mase novca u opticaju;
o unutrašnja likvidnist u realnom sektoru ekonomije;
o likvidnost plaćanja sa inostranstvom;
o funkcionisanje finansijskog tržišta;
o upravljanje državnim dugom i deviznim rezervama.
Centralna banka kao emisiona banka je jedina instutucija koja
je ovlaštena od države da izdaje - štampa novac kao zakonsko sredstvo
plaćanja. Najčešće se zbog svojih funkcija i položaja u bankarskom
sistemu naziva i “banka – banaka”.
U savremenim privrednim sistemima poslovi centralne banke su:
o emisija novčanica i kovanica,
o rukovanje deviznim rezervama,
o regulisanje količine novca,
o regulisanje likvidnosti bankarskog sistema i likvidnosti
privrede,
o organizacija unutrašnjeg platnog prometa i plaćanja sa
inostranstvom,
o supervizija i nadzor nad bankarskim poslovanjem,
o poslovi za račun države.
124
Mehanizmi monetarnog regulisanja centralne banke su:
o politika operacija na otvorenom tržištu;
o politika eskontne stope;
o politika obavezne rezerve;
o selektivna kreditna politika.
Politika operacija na otvorenom tržištu je vezana za kupovinu i
prodaju vrijednosnih papira u cilju regulisanja količine novca i kreditne
ekspanzije. U razvijenim ekonomijama opseg operacija na finansijskom
tržištu doseže i do 40- 50% društvenog proizvoda, dok u najrazvijenim
državama prelazi i preko 50%, npr. SAD - 60%, Japan – 70%. Najveći
obim transakcija na otvorenom tržištu vezan je za državne vrijednosne
papire i emisiju javnog duga.
Politika eskontne stope predstavlja kvalitetnu dimenziju
monetarne politike koja se vezuje za kamatnu stopu. Diskontna stopa je
instrument ili automatski standard vezan za fiksni tečaj, odnosno zlatnu
tačku. Na ovaj način se regulira ponuda i tražnja novca i ista drži u
ravnoteži preko eskontne stope centralne banke. Kada je ponuda novca
veća i kada kamatna stopa pada, tada centralna banka povlači novac po
određenoj eskontnoj stopi emitujući vrijednosne papire po većoj
kamatnoj stopi; i obrnuto, kada tražnja raste, a ponuda opada i kada
kamatna stopa pada tada centralna banka kupuje vrijednosne papire po
višim kamatnim stopama nego što su na tržištu.
125
Politika rezervi likvidnosti (obavezna rezerva) je vezana za
regulaciju kreditne aktivnosti banke i obezbjeđenja likvidnosti. Primarne
rezerve se drže u gotovini, u trezoru banke, kao novčana sredstva kod
centralne banke i potraživanja kod ostalih banaka. Sekundarne rezerve se
drže u najlikvidnijoj aktivi: mjenice i drugi vrijednosni papiri sa rokom
dospjeća do jedne godine, koje imaju tržišne kvalitete jer se brzo mogu
pretvoriti u novac.
Selektivna kreditna politika je kvalitetna, za razliku od
predhodnih koje su kvantitativne, po karakteru, jer preferira tokove novca
u određene privredne grane i djelatnosti. Nije prihvatljiva sa stanovišta
zahtjeva MMF (Međunarodnog monetarnog fonda) jer proizvodi
distorziju u homogenoj vrijednosti novca.
Monetarna integracija predstavlja uniformiranost u smislu
funkcionisanja zajedničkog finansijskog tržišta i kamatnih stopa, pri
čemu se odstranjuju sve barijere kretanja kapitala i operacije na
finansijskom tržištu. Prednosti integracije će se ogledati u vođenju
jedinstvene monetarne politike, jačanju procesa finansijske integracije sa
institucionalnim investitorima (naročito sa osiguravajućim društvima).
Jedinstven novac će omogućiti svim učesnicima povezivanje
jedinstvenog sistema platnog prometa, dok bi se pristupom euro tržištima
stepen likvidnosti povećao.
126
EURO je evropska valutna jedinica koja je nastala kao rezultat
dogovora Vijeća Evropske Unije iz 1998. godine, u sastavu: Belgija,
Njemačka, Španija, Francuska, Irska, Italija,Luksemgurg, Nizozemska,
Austrija, Portugal i Finska. Ove zemlje učestvuju u trećoj fazi formiranja
Evropske monetarne unije, koje počev od 1. januara 1999. godine koriste
euro u bezgotovinskom platnom prometu i sprovode jedinstvenu
monetarnu politiku pod nadzorom Evropske Centralne banke
(ECB).Već od 1.januara 2002. godine Evropska Centralna banka će
emitovati primarnu emisiju euro novčanica i kovanica, a počev od
1.7.2002.godine u prometu ostati EURO kao cirkulirajuća kupovna moć
i zajednički novac zemlje članica Evropske unije.
Koristi od uvođenja EURA su:
o eliminacija deviznih rizika,
o jačanje jedinstvenog tržišta,
o jačanje investicione aktivnosti,
o upredivost cijena,
o lakše i jeftinije obavljanje platnog prometa i finansijskih
transakcija.
127
1.2. Poslovne banke
Poslovne banke su specifične institucije koje prikupljaju slobodna
novčana sredstva, uzimaju i daju kredite, obavljaju funkciju platnog
prometa i vrše druge poslove za svoje komitente.
Osnovna funkcija poslovnih banaka je u mobilizaciji i
koncentraciji novčanih sredstava.
Banke posluju na tržišnom principu.
Vrste banaka su:
o Komercijalne banke / depozitno-kreditne /;
o Univerzalne banke;
o Investicione banke;
o Specijalizovane banke;
o Razvojne banke.
Depozitne ili komercijalne banke se bave poslovima primanja
depozita (stanovništva i privrede), te odobravanjem kredita u cilju
finansiranja njihovih potreba reprodukcije ili potrošnje.
Investicione ili razvojne banke formiraju svoj investicioni
potencijal emisijom dugoročnih hartija od vrijednosti, a prikupljena
sredstva plasiraju putem dugoročnih kredita privredi i stanovništvu.
Navedena klasifikacija banaka se mijenja uslijed pojave
univerzalnih banaka koje obavljaju i depozitne poslove, ali i kratkoročno
i dugoročno kreditiranje, da bi moderan proces deregulacije i
sekuritzacije doveo do stapanja bankarskih operacija koje imaju
depozitni i investicioni karakter.
128
Moderna tiplogija banaka vrši njihovu klasifikaciju na: veličina
banke prema finansijskom potencijalu, veličina banke prema vrijednosti
bankarskih transakcija, prisustvo savremene internacionalizacije
bankarstva
Ovakva tipologija banaka postaje sve više prihvatljiva u
svakodnevnoj praksi bilo da se radi o organizacionom aspektu banke ili
pak nadzoru i licenciranju platnobilansnih transakcija (domaćih i
međunarodnih).
Kod malih i srednjih banaka dominantan je princip upravljanja
aktivom pri čemu se vodi računa da se ne ugrozi likvidnost i rentabilnost,
dok je u pasivi dominantan depozitnih izvor.
Jedan broj srednjih i velikih banaka su bonitetne banke i
usmjerene su prema pasivi, kroz povoljne pozajmice na nedepozitnom
tržištu likvidnih sredstava.
Banke malih i velikih transakcija, bilo depozitnih ili kreditnih
operacija, imaju različite pristupe rješavanja rizika likvidnosti i kreditnih
rizika.
Tako, male banke taj problem rješavaju individualno, dok velike
banke taj problem rješavaju kolektivno. Male banke vrše diverzifikaciju
plasmana, a time i rizika; dok velike banke stvaraju formalni ili
neformalni pul. Internacionalizacija u oblasti bankarstva povezana je sa
procesom globalizacije, pri čemu sve više jača multinacionalno
bankarstvo. Najveće banke preuzimju manje banke, tako da se taj proces
odvija na internacionalnoj ravni. Razvoj banaka je se odvijao od
mjenjačkih i depozitnih poslova do specijalizovanih; sa karakterom
multinacionalnih banaka koje prelaze granice država.
Bankarski poslovi su:
129
PASIVNI
o ulozi na štednju;
o novčani polozi;
o žiro depoziti;
o reeskont i relombard;
o emisija blagajničkih zapisa i depzitnih certifikata.
AKTIVNI
o kontokorentni kredit;
o eskontni i relombardni kredit;
o akceptni kredit / akcept mjenice/;
o rambursni kredit / dokumentarni kredit/;
o potrošački kredit / robni – novčani – mješoviti /.
NEUTRALNI
o platni promet;
o izvršenje državnog budžeta;
o statistika;
o mjenjački poslovi;
o komisioni poslovi;
o trezorski poslovi.
130
VLASTITI
o razne transakcije za vlastite račune;
o finansijski konsalting i inženjering.
Bankarske institucije imaju depozitnu i kreditnu funkciju, te se
nazivaju depozitno-kreditnim institucijama. Sa monetarnog stanovišta
radi se o institucijama preko kojih se vrši kreiranje novca kroz sistem
monetarne i kreditne multiplikacije. S toga se banke mogu definisati kao
institucije koje primaju depozite i odobravaju kredite.
Nebankarske finansijske institucije
Nebankarske finansijske institucije sa stanovišta monetarne moći
nisu u mogućnosti kreiranja novca već su u funkciji prenosa novčane
akumulacije. Klasični oblici nebankarskih institucija su:
o Štedionice,
o Ustanove ugovorene štednje,
o Investicioni fondovi.
Štedionice popunjavaju finansijsku strukturu, posebno na
tržištima gdje banke nemaju interes. Ono što ih čini osobitim u odnosu na
ostale finansijske institucije je da u pasivi (izvori sredstava) imaju
dominantan udio štednih i oročenih depozita; kao i da je ta depozitna
struktura atomizirana, a da je aktiva (zajmovi) visoko disperzirana; sa
visokim učešćem likvidne aktive.
131
Uz sve specifičnosti, štedionice su najbliže bankama jer zbog
karaktera problema likvidnosti moraju znatni dio aktive držati u obliku
likvidnosnih rezervi. Različiti modaliteti štedionica (mješovite štedne
banke, štedno-kreditna udruženja, kreditne unije) imaju zajedničku
karakteristiku da popunjavaju heterogenu finansijsku strukturu, ali da se
po karakteru svog poslovanja približavaju bankama i investicionim
fondovima. Na taj način je veoma teško povući čvrstu liniju razdvajanja
izmedu banakarskih i nebankarskih institucija.
Finansijski teoretičari nisu saglasni kako pozicionirati pojedine
međuoblike nebankarskih institucija kao što su hipotekarne banke i
finansijske kompanije. Tako hipotekarne banke u aktivi imaju
atomiziranu strukturu stambenih kredita, dok u pasivi imaju dugoročne
hartije od vrijednosti. Slično je sa finansijskim kompanijama koje imaju
diverzificiranu strukturu potrošačkih kredita, dok u izvorima imaju
kratkoročne i dugoročne hartije od vrijednosti.
Zajedničko i kod hipotekarnih banaka i finasijskih kompanija je
da imaju obilježja i banaka kao i investicionih fondova, ali i specifičnosti
koje ih približavaju štedionicama
Ustanove ugovorene štednje su:
o Penzioni fondovi,
o Osiguravajući fondovi.
132
Investicioni fondovi obuhvataju:
o Investicione kompanije (zatvorene i otvorene),
o Investicioni fondovi u formi nekretnina,
o Bankarski starategijski fondovi,
o Mješoviti fondovi novčanog tržišta.
Institucionalni investitori
Procesom deregulacije i liberalizacije dolazi do razvoja institucija
koje imaju duži vremenski okvir za obavljanje aktivnosti na tržištu
kapitala. Razlikuju se od depozitnih institucija jer ne nude bezuvjetno
neku posebnu kamatu i ne jamče za vrijednost investicije. Povrat
sredstava ovisi od toga kako se investicija ponaša. Poslovanje je
orijentisano na duži rok, čak kod ustanova ugovorene štednje
prikupljanje sredstava je vezano za ugovorene obaveze.
Tendencije u razvoju finasijskih institucija pokazuju da one
ekonomije koje imaju razvijeno tržište vrijednosnih papira bilježe rast
institucionalnih investitora. U razvijenim ekonomijama tržišnog tipa
dolazi do promjena u vlasničkoj strukturi. Tako u Velikoj Britaniji:
“Do 1989.godine institucije su predstavljale gotovo dvije trećine
ukupnog vlasništva. Udio koji su imala industrijska i komercijalna
preduzeća bio je uglavnom statičan, a vlasnici iz inozemstva ponovo su
nastojali ostvariti onaj udio koji su imali i dvadeset i pet godina ranije. U
USA slika institucionalne dominacije vlasništva nad trajnim kapitalom
nije tako izražena kao u Velikoj Britaniji. To djelomično odražava
dugoročne stavove tamošnje kulture prema osobnom vlasništvu dionica.
133
No isto tako odražava uticaj zakonskih odredbi koje su težile
ograničavanju investicijske politike institucija kao što su mirovinski
fondovi i osiguravajuća preduzeća koja se bave životnim osiguranjem -
koje su ograničavale njihove investicije u trajni kapital i naglašavale
visoku kvalitetu investicijske ocjene obveznica. Pa ipak, takva je rastuća
uloga institucija u USA isto bila predmetom mnogih rasprava ranijih
sedamdesetih godina,”19.
Podaci koji su prezentirani za strukturu vlasništva nad trajnim
kapitalom prema vrijednosti u Velikoj Britaniji pokazuju da je u učešće
penzionih fondova u strukturi poraslo sa 7% iz 1963. na 29% u 1989.;
kod osiguravajućih preduzeća taj trend ima pomak sa 10,6% na 25,0%.
Stagnaciju, u istom periodu bilježe investiciona društva, i to sa 10,2% na
7,0%. Ukupno institucionalno vlasništvo je imalo udio od 63%, dok su
pojedinci zadržali nivo vlasnistva od 18%, industrijska i komercijalna
preduzeća sa 4%, strani vlasnici 8% i ostali sa 7%. Ova struktura je data
za 1989. godine na vrijednost trajnog kapitala od 460 milijardi funti ili
približno 1.400 milijardi DM.20
Struktura aktive finansijskih institucija u USA pokazuje da je
došlo do opadanja učešća komercijalnih banaka, i da je učešce svedeno
sa dominantnih 71% iz 1960.godine, na 25% u 1993, godini, pri čemu je
došlo do rasta učešća penzionih fondova, 24,4%, osiguravajućih
kompanija, 17,4%, investicionih kompanija, 14,9%.21
Osiguravajuća preduzeća 19 Bernard J. Foley: Tržište kapitala, prevod, «Mate», Zagreb, 1998. str. l78. 20 Bernard J. Foley: Tržište kapitala, prevod, «Mate», Zagreb, 1998. str. 179. 21 Dr Ćirović Milutin: Bankarski menadžment. Ekonomski institut Beograd, 1995., str. 9.
134
Osiguranje se javlja na osnovu ostvarivanja nekog uslovnog
događaja poput: požara,krađe, automobilske nesreće, rizika smrti,
ozlijede, onesposobljenja, itd. Prikupljanje štednje pojedinca i
transformacije iste u sektor sa deficitom osiguravajuća drustva postaju
značajan opskrbljivač kapitala za brojna tržišta. Portfolijo osiguravajućih
društava se pojavljuje u različitim vrstama imovine u kojima hipoteke,
obične dionice, krediti i novac imaju važnu ulogu.
Rast osiguranja u Evropi po stopi od 4,4% u 1998., i 6,6% u
1997.godini i 5,4% u 1996. godini je pokazatelj koji ukazuje daje isti
znatno iznad stopa rasta nacionaing dohotka. Obim osiguranja u
1998.godini dostize 604,47 milijardi eura, u kome životno osiguranje
učestvuje sa 58% je osnovni pokazatelj stanja u osiguranju. Neživotno
osiguranje ima sporije stope rasta.
Zaključak je da dolazi do rasta životnog osiguranja, u koje je
uključeno osiguranje nezgode i zdravstveno osiguranje,i stagnacije
neživotnog osiguranja.22 Proces globalizacije i internacionalizacije prati i
osiguranje. Zajedničke osnove za uspostavljanja tržišta osiguranja unutar
Evropske zajednice dat je ugovorom potpisanim u Rimu 1957.godine,
koji obuhvata: pravo osnivanja preduzeća, pravo slobodnog pružanja
usluga, pravo slobodnog kretanja kapitala.
Deregulacija u oblasti osiguranja zahtjeva zaštitu osiguranika.
Osim osiguravajućih kompanija funkcioniše i sistem reosiguranja.
Reosiguranje je sredstvo pomoću kojeg osiguravajuća kompanija
zadržava potrebnu zaštitu. Na tržištu reosiguranja je prisutna
22 Francis Loheac: Evropsko osiguranje i brojevi, časopis “Osiguranje” 9/2000.Zagreb. str.25. 10/ Drago Klobucar: 0?nove reosiguranja, casopis “Osiguranje” broj 2-3, Zagreb, str.50.
135
konkurencija. Globalizacija ekonomije zahvata i poslove osiguranja i
reosiguranja. Tendencija je smanjenja broja osiguravajućih društava i
internacionalizacije osiguranja.
Penzioni fondovi
Penzioni fondovi su snažne finansijske institucije koje u osnovi
predstavljaju oblik štednje za starost. Kolika će biti penzija današnjih
zaposlenih, a budućih penzionera, sve više zavisi od uplate u fond i
načinu upravljanja fondom. Izračunavanje budućih penzija je nemoguće
predvidjeti bez predviđanja privrednih kretanja. Vrijednost penzionog
fonda ovisi od vrijednosti njegove imovine na dan vrednovanja. U
strukuri imovine fonda su vrijednosni papiri koje kotiraju na berzi što
osigurava realno (tržišno) vrednovanje fonda. Po tome se penzioni
fondovi razlikuju od investicionih fondova koji se sastoje pretežno od
dionica koje koje nisu kotirale na berzi.
Zahtjevi za sigurnošću su izraženiji kod penzionih fondova jer se
tom imovinom jamči socijalna sigurnost članova i članova njihovih
poredica. Zbog toga su i propisi o ulaganjima penzionih fondova
restriktivniji i konzervativniji radi izbjegavanja rizika kojima bi se mogao
izložiti menadžment. Bosna i Hercegovina, kao i sve tranzicjske zemlje,
su u procesu reforme penzionog osiguranja. Dinamika izgradnje sistema
mirovinskog osiguranja u BiH ovisi od dinamike izgradnje državne
strukture, institucija monetarno-kreditnog sistema, institucija tržišta
kapitala i uređenja sektora javne potrošnje.
136
1.3. Savremeni trendovi u bankarstvu
Promjene u bankarstvu su dio ukupnih ekonomskih
transformacija koje se temelje na tehnološkom napretku, dinamičnom
razvoju informatičkih tehnologija, metodu upravljanja i organizacije, kao
i svih onih promjena koje nazivamo procesom globalizacije. Dinamika
promjena u sektoru «bankarske industrije» jednake su promjenama u
najdinamičnijim sektorima, kao što su telekomunikacije, informatika i
mikrobiologija.
Ako bi definirali osnovne nosioce transformacija bankarstva,
mogli bi istaknuti slijedeće:
o Tehnologije;
o Globalizacija;
o Deregulacija;
o Sekuritizacija;
o Demografija.
Ovo je uslovno grupisanje nosioca promjena koja je osnova za
detaljnu analizu.
Tehnologije
Tehnološki napredak u sektorima informatike, telekomunikacija,
informatičkih sistema, interneta, omogućio je razvitak fmansijskog
sektora, elektronskih transfera, integraciju svjetskih finansijskih tržišta.
promjene u organizaciji banaka i bankarskog poslovanja.
Korištenjem tehnoloških napredaka sva svjetska finansijska
tržišta su povezana u jedan sistem koji neprekidno funkcioniše. Za
137
obavljanje bankaskih poslova nisu neophodne zgrade i papir, jer
savremeno bankarstvo funkcioniše koristeći elektronske mreže. Poslovi
se obavljaju sa svakog mjesta (iz automobila, aviona, broda) i tokom
cijelog dana. Posebno revolucioniranje u oblasti bankarstva donosi
Internet koji pojeftinjuje finansijske operacije i omogućuje nivo nove
konkurencije. Korištenjem mobilne telefonije u Internetu dobija se “bank
in your pocket”.
Putem upotrebe inovacija banke poprimaju druge karakteristike i
dimenzije. Sve više se prihvataju finansijke inovacije tipa: opcije, swap,
derivati, lizing i mnoštvo novih finansijskih proizvoda. Nove tehnologije
su uslovile opadanje udjela komercijalnih banaka u finansijskoj strukturi
i smanjenje broja banaka.23
Globalizacija
Globalizacija se u bankarstvu temelji na dinamičnom
tehnološkom razvoju, pri čemu se stvaraju velike banke sa velikom
kapitalnom snagom, tržišnim udjelom, kako bi mogle odgovoriti
povećanom tržišnom riziku, konkurenciji, kako u bankarskom tako i u
nebankarskom sektoru.
Proces globalizacije dovodi do stvaranja mega-banaka čija je
imovina preko 500 milijardi dolara, sa tendencijom da se približava
iznosima od 1.000 milijardi dolara. Naprimjer, spajanjem Deutsche bank
i Dresdner banke, ukupna imovina bi iznosila 1.300 milijardi dolara.
Istovremeno ubrzava se nestajanje malih banaka.
23 Broj banaka u SAD se smanjio od 36.103 na 23.140 (od 1988. do 1997. godine). Ista tendencija smanjenja je u Njemackoj, od 5.335 na 3.557. U zemljama Evropske Unije, u istom razdoblju, broj banaka je smanjen sa 9.445 na 7.040.
138
Deregulacija
Deregulacija je proces koji znači da na finansijskom tržištu
učestvuju nebankarske institucije, prije svega, investicioni fondovi,
penzioni fondovi, osiguravajuća društva; kao i niz netipičnih učesnika,
kao što su: proizvođači automobila, opreme, građevinske kompanije,
turistička društva i drugi.
Znači, savremena komercijalna banka je izložena konkurenciji
kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani bilansa. Na aktivnoj strani
bilansa konkurencija se javlja preko različitih oblika komercijalnih
papira, kreditnih kartica, nove tehnike kreditiranja prodaje automobila ili
opreme. Na pasivnoj strani bilance komercijalnih banaka jaka je
konkurencija od strane fondova (penzioni, osiguravajuci i investicioni),
kao i drugih učesnika koji omogućavaju štediši da investira umjesto da
drži depozite u banci.
Sekuritizacija
Sekuritizacija je u funkciji jačanja investicijskog bankarstva, pri
čemu dolazi do izražaja značaj bankarskih rejtinga. Potpuna
informisanost i zaštita od rizika pruža široku mogućnost primjene i
porasta specifičnih finansijskih operacija. Sekurutizacija je uzrok i
posljedica transformacije bankarskog sektora. Pojava niza novih
finansijskih proizvoda koji postaju predmet bankarskih operacija, pri
čemu se sve više usavršavaju i postaju kompleksniji. Njihova složenost
uvećava značaj elektronskog bankarstva, pri čemu su tendencije širenja i
razvoja nesagledive.
139
Demografija
Demografija kao obilježje javlja se u poziciji sektora stanovništva
u novim tendencijama razvoja bankarstva. Savremeni štediša, umjesto
klasične štednje u formi bankarskog depozita, želi investirati. To mu je
omogućeno postojanjem velikog broja finansijskih proizvoda. Savremeni
štediša ima širinu izbora finansijskih proizvoda kao i visok stupanj zaštite
od rizika. Posljedice takvog razvitka je da opada udio bankarskih
depozita u strukturi štednje domaćinstva, a time i bankarskog
posredovanja.
1.4. Finansijsko tržište
Finansijsko tržište je organizovano mjesto i prostor na kome se
traže tj. nude novčana sredstva i na kome se zavisno od ponude i tražnje
formira cijena. Kamatna stopa, odnosno kurs predstavlja cijenu novčanih
sredstava na finansijskom tržištu. Funkcija finansijskog tržišta je u
alokaciji novčanih sredstava, sa onih fizičkih i pravnih lica koja
raspolažu većim slobodnim iznosima od onih čiji je dohodak nedovoljan
za finansiranje tekućih i razvojnih planova i programa koji su društveno i
ekonomski opravdani. Na taj način finansijsko tržište omogućuje
ostvarivanje optimalnosti u korištenju raspoloživih resursa što je u
funkciji skladnog privrednog razvoja.
Finansijska tržišta prema predmetu poslovanja su: novčano
tržište, devizno tržište i tržište kapitala.
Novčano tržište je najširi dio finansijskog tržišta na kome se
obezbjeđuje: žiralni novac i kratkoročne hartije od vrijednosti;
kratkoročna kreditna sredstva; eskontno i lombardno tržište; primarno i
sekundarno tržište kratkoročnih hartija od vrijednosti.
140
Slika br. 2
Depozitni certifikat
Slika pokazuje vrijednosni papir - Depozitni certifikati- CD koji
ima slijedeće karakteristike:
141
o Prenosiva potvrda o deponovanim sredstvima kod banke za
određeni period i po utvrđenoj kamatnoj stopi;
o Rok dospijeća 30-360 dana;
o Oblik oročenog depozita: veće prinose, a nose mali rizik;
o Uglavnom su denominirani na velike iznose (SAD na 100.000
USD),
Devizno tržište je sastavni dio, u širem smislu, novčanog tržišta.
Devizni kurs predstavlja cijenu deviza pri čemu intervenciona tačka
predstavlja obavezu institucije monetarne vlasti (Centralna banka) da
otkupi neograničene količine deviza ako se nude po donjem
intervencionom kursu.
Tržište kapitala predstavlja specijalizovano tržište na kome se
trguje dugoročnim hartijama od vrijednosti, odnosno vrijednosnim
papirima. Tržište kapitala u sebi objedinjava: kreditno-investiciono
tržište u formi dugoročnih investicionih kredita; hipotekarno tržište na
kome se koristi kapital u formi hipotekarnih kredita i tržište hartija od
vrijednosti dugoročnog karaktera, tzv. tržište efekata.
Tržište efekata, odnosno hartijama od vrijednosti dugoročnog
karaktera, predstavlja specifični oblik tržišta koje se sastoji od:
primarnog ili emisionog tržišta i sekundarnog tržišta.
Primarno tržište je vezano za emisiju hartija od vrijednosti i
njihov prvi otkup od strane kupca.
Sekundarno tržište predstavlja dalju kupovinu i prodaju već
emitovanih hartija od vrijednosti.
142
Sa aspekta mjesta na kome se obavljaju operacije sa hartijama od
vrijednosti tržište kapitala predstavlja dio: berzanskog i vanberzanskog
prometa.
Berzanski promet se ostvaruje na službenom dijelu berze efekata.
Vanberzanski promet se ostvaruje van službenog dijela efekata.
Finansijska ekonomija je karakteristična sa mnogobrojnim
spletom odnosa indirektnog i indirektnog finansiranja, sa velikim brojem
učesnika, finansijskih institucija i posrednika, sa nizom finansijskih
instrumenata.
1.5. Bankarski poslovi i izvještaji
Bankarski kredit predstavlja glavnu grupu aktivnih bankarskih
poslova putem kojih banka mobilizira i akumulira finansijska sredstva,
pozajmljuje raznim subjektima radi finansiranja privredne aktivnosti pod
određenim uslovima.
Pored bankarskih kredita banka izdaje garancije, otvara akreditiv
sa odgođenim plaćanjem, osigurava poslovanje.
Supervizor (Agencija za bankarstvo ili Centralna banka) propisuje
uslove i kriterije poslovanja banke:
143
o najniži iznos neto kapitala u apsolutnom i relativnom odnosu
(koeficienat adekvatnosti kapitala)
o izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom
korisniku ili grupi povezanih lica u odnosu na osnovni kapital
banke;
o zbir svih velikih izlaganja kreditnom riziku u odnosu na
osnovni kapital banke;
o iznos izdate garancije, osim garancije za dobro izvršeni posao
u odnosu na osnovni kapital;
o zbir svih izdatih garancija, osim garancija za dobro izvršen
posao, u odnosu na osnovni kapital;
o ograničenja investiranja u stalna sredstva srazmjerno
osnovnom kapitalu;
o fizičkim licima koji su povezani sa bankom (pojedinačno, i
svim – zbirno) ograničava se odobravanje kredita u srazmjeri
sa osnovnim kaoitalom.
Banci se propisuje da je obavezna redovno vršiti rezervisanja na
teret prihoda za utvrđene iznose rizičnosti plasmana.
Aktivnosti banke:
o kreditiranje,
o izdavnje garancija i akreditiva,
o platni promet,
o mjenjački poslovi i drugi poslovi,
144
rezultiraju ostvarivanjem prihoda koji su u odnosu na rashode:
o kamate na depozite,
o manipulativni troškovi,
o materijalni i drugi administrativni troškovi,
u funkciji dobiti što je i osnovni cilj osnivanja i rada banke.
Poslovne promjene evidentiraju se u skladu sa Zakonom o
računovodstvu, Kontnom planu za banke i računovodstvenim kodeksima
i standardima koji su u skladu sa međunarodnim standardima poslovanja.
Poslovna aktivnost i rezultat poslovanja se evidentira u Bilansu
stanja i Bilansu uspjeha.
Supervizor propisuje način izrade obrazaca Bilansa stanja banke i
Bilansa uspjeha banke.
Bilans stanja banke
Bilans stanja banke predstavlja sistematizovani pregled bankarske
aktive i pasive na određeni dan.
Bilans stanja sadrži:
AKTIVU
OBAVEZE
KAPITAL.
AKTIVA (IMOVINA) = OBAVEZE + KAPITAL
145
Aktivu sačinjavaju pozicije:
o Novčana sredstva i računi depozita kod depozitnih institucija,
o Vrijednosni papiri za trgovanje,
o Plasmani drugim bankama,
o Krediti,
o Vrijednosni papiri,
o Poslovni prostor i druga poslovna aktiva,
o Ostale nekretnine,
o Investicije u nekonsolidovana povezana preduzeća,
o Ostala aktiva,
o Rezerve za potencijalne gubitke.
Pasivu sačinjavaju pozicije:
o Depoziti,
o Uzete pozajmice – dospjele obaveze,
o Uzete pozajmice od drugih banaka,
o Obaveze prema vladi,
o Obaveze po uzetim kreditima i ostalim pozajmicama,
o Subordinisani dugovi i subordinisane obveznice,
o Ostale obaveze.
146
Kapital ima strukturu pozicija:
o Trajne prioritetne dionice,
o Obične dionice,
o Emisiona ažia,
o Neraspoređena dobit i rezerve kapitala,
o Kursne razlike,
o Ostali kapital.
AKTIVA
Pozicije aktive su date po principu opadajuće likvidnosti.
Novčana sredstva i računi depozita su dati sa pozicijama:
o gotov novac i nekamatosni računi depozita;
o kamatosni računi depozita.
Gotov novac i nekamatosni računi depozita obuhvata ukupno
stanje gotovog novca, novčanih sredstava u procesu naplate i novčana
sredstva u procesu isplate; kao i stanje svih depozitnih računa kako kod
centralne banke tako i kod domaćih i inostranih banaka.
Kamatosni računi depozita obuhvataju sve kamatosne račune
depozita kod drugih depozitnih institucija bez obzira da li su u obliku
štednih ili oročonih depozita, uključujući i certifikate o depozitima koji
nisu predmet trgovine.
Detaljan pregled ovih pozicija dat je u slijedećem obrascu pri
čemu su uključene i pozicije nekamatosnih i kamatosnih računa depozita:
147
Vrijednosni papiri za trgovanje, obuhvataju stavke koje je
banka kupila radi ponovne prodaje, u bliskoj budućnosti, u cilju zarade.
Vrijednost vrijednosnih papira za trgovanje mora biti fer procijenjena
radi realnog bilansnog iskaza ove pozicije. U zbir ove pozicije nisu
uključeni vrijednosni papiri koji se drže do dana njihovog dospjeća.
Plasmani drugim bankama, obuhvataju međubankarske
transakcije u obliku kratkoročnih plasmana sa žiro-računa izvještajne
banke –rezervnog računa kod Centralne banke.
Krediti, potraživanja po poslovima lizinga i dospjela
potraživanja imaju strukturu koja je posebno iskazana u bilansu stanja:
o 4a / Krediti;
o 4b / Potraživanja po poslovima lizinga;
o 4c/ Dospjela potraživanja po kreditima i poslovima lizinga.
Krediti predstavljaju rezultat direktnog ugovaranja i kupljeni
krediti. Krediti mogu biti i u obliku dokumentarnog kredita. dokument o
avansu, dokument o odobrenom prekoračenju računa, mjenice i drugih
oblika dokumentarnih potraživanja.
Potraživanja po poslovima lizinga obuhvataju potraživanja banke
nastala kao rezultat direktnog ili indirektnog ugovora između davaoca i
tražioca, odnosno korisnika prava za korištenje imovine davaoca ili
kupljenih potraživanja koja su sa tražiocem odnosno korisnicima
ugovorili neki drugi davaoci.
148
Dospjela potraživanja po kreditima i poslovima lizinga kao
rezultat kreditnog rizika bilansnih i vanbilansnih pozicija banke.
Vrijednosni papiri koji se drže do dospjeća, se drže odvojeno od
aktive za trgovanje i imaju poseban tretman. Knjigovodstveno se ne
usklađuju sa cijenom na tržištu. Naplaćuju se dinamikom i rokovima
dospjeća.
Poslovni prostor i ostala fiksna aktiva, predstavlja vrijednost svih
poslovnih prostora, opreme, namještaja i inventara koji služi poslovnoj
funkciji banke.
Ostale nekretnine, u vlasništvu banke, koje nisu u direktnoj
namjeni za osnovne poslovne funkcije.
Investicije u nekonsolidovana povezana preduzeća u kojima
banka ima poslovni uticaj.
Knjigovodstveno se ova pozicija u visini ulaganja korigovanog sa
visinom prihoda koje banka ostvari udjelom u dobiti ili gubicima,
uvećanih za dividendu.
Ostala aktiva, obuhvaća stanje svih stavki koje sadržane u
predhodnim pozicijama.
Rezerve za potencijalne gubitke date su u dvije pozicije:
o za potencijalne gubitke u skladu sa propisima supervizora
vezane za kredite i potraživanja po poslovima lizinga;
o za potencijalne gubitke vezanim za ostale pozicije.
Ukupna aktiva predstavlja ponderisanu vrijednost zbira svih
pozicija umanjenih za rezerve za potencijalne gubitke.
149
PASIVA
Struktura pasive data je na pozicijama obaveza i kapitala.
OBAVEZE sačinjavaju pozicije:
Depoziti, i to: po viđenju, štednih, oročenih.
Depoziti po viđenju obuhvataju depozite koji se isplaćuju po
zahtjevu i dospjele oročene depozite za koje nije ugovorena mogućnost
automatskog obnavljanja.
Računi štednje po viđenju predstavljaju štedne depozite za koje
nije ugovoren rok dospjeća, nego su raspoloživi za povlačenje po
zahtjevu deponenta – štediše.
Oročeni depoziti čine depoziti koji se ne mogu povlačiti prije
ugovorenog roka bez kaznene naknade.
Posebni depoziti čine depoziti koji prate drugu poslovnu
transakciju i obično služe za pokriće rizika po datim kreditima, otvoreni
akreditivi, date garancije i slično.
Pozajnice – dospjele obaveze su:
o dospjele a nevraćene,
o dospjele a neizmirene vanbilansne pozicije.
Pozajmice od drugih banaka sadrže međubankarske transakcije
u obliku kratkoročnih pozajmica sa žiro-računa drugih banaka – rezervni
računi kod centralne banke.
150
Obaveze prema vladi sadrže mjenice i druge instrumente
plaćanja plative na zahtjev, izdate u svrhu plaćanja dažbina.
Obaveze po uzetim kreditima i ostalim pozajmicama, a odnose
se na:
o izdate: mjenice, oveznice i uplata drugih depozitnih institucija
po različitom osnovu,
o zaduživanjem po osnovu kupljenog prostora i druge fiksne
aktive,
o poslove lizinga i ostalo.
Subordinisani dugovi i subordisane obveznice koje ispunjavaju
uslove Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom
banke.
Ostale obaveze, sve ostale obaveze koji nisu obuhvaćene u
predhodnim pozicijama.
UKUPNE OBAVEZE, čine zbir svih predhodnih pozicija.
KAPITAL sačinjavaju pozicije:
o Trajne prioritetne dionice (trajne kumulativne i trajne
nekumulativne dionice).
o Obične dionice.
Emisiona ažia, sadrži iznos izvršenih uplata za izdate dionice
iznad njihove nominalne vrijednosti, razdvojenih na:
o ažia ostvarenih emisijom trajnih prioritetnih dionica, i
151
o ažia ostvarena emisijom običnih dionica.
Neraspoređena dobit i rezerva kapitala:
o nepokriveni gubitak iz ranijih godina,
o rezerve propisane zakonom,
o rezerve koje se odnose na procjenu kvaliteta aktive,
o revalorizacione rezerve.
Kursne razlike, čine potražni saldo kao pozitivan efekat kursnih
razlika ili kao negativni efekat kursnih razlika, iskazan po
računovodstvenim standardima.
Ostali kapital, kao što je:
o obračunata dobit(gubitak) u tekućoj godini za koji je izdata
privremena obustava raspodjele, i
o ostalo.
Ukupan kapital, kao zbir svih predhodnih pozicija kapitala.
UKUPNE OBAVEZE I KAPITAL, kao zbir pozicija KAPITALA I
OBAVEZA.
VANBILANSNA EVIDENCIJA
152
U vanbilansnoj evidenciji se vode pozicije koje u sebi sadrže
mogućnost, nižeg ili višeg stepena, da će određene obaveze biti uknjižene
u bilans stanja.
Najčešće stavke vanbilansnih evidencija su garancije i akreditivi.
Struktura stavki vanbilansne evidencije je data u slijedećem
obrascu: BS-VB.
Neopozive obaveze za davanje kredita, predstavljaju preuzete
obaveze banke da će dati kredit, kupiti potraživanje ili izvršiti transakcije
koje su ranije odobrene.
Kupljena potraživanja po datim kreditima od drugih banaka.
Krediti osigurani instrumentom za obezbjeđenje naplate
(kolateral),
o krediti osigurani posebnim depozitima;
o krediti osigurani nekretninama;
o krediti osigurani drugim kolateralom.
Vrijednosni papiri u trezoru na računima banke i drugih lica.
Vrijednosti u trezoru kao kolateral ili ne- kolateral.
Strani čekovi poslani na naplatu korespondentnim bankama u
inostranstvo
Neopozivi dokumentarni akreditivi izdati za plaćanje u
inostranstvu.
Ostali akreditivi izdati za plaćanje u inostranstvu, opozivi
akreditivi.
Izdate garancije, sa strukturom:
153
o izdate plative garancije, za koje banka preuzima obavezu u
slučaju kada klijent za koga je garancija izdata ne izvrši
plaćanje po određenoj obavezi;
o izdate činidbene garancije, za koje banka preuzima obavezu
ako klijent banke za koga je izdata garancija ne izvrši
određenu ne finansijsku radnju odnosno obavezu;
o ostale vrste garancija.
Izdate mjenice i dati avali, čija je isplata pod određenim
uslovima neopoziva.
Nostro finansijske aktive vezane za proces naplate, koje je
banka poslala na naplatu i za koje se uplata očekuje na račun banke.
Tekući ugovori za transakcije sa devizama, kao neopozive
obaveze na određeni budući dan nakon izvještajnog dana (spot- dva dana;
forward- duže od dva dana).
Ostale stavke vanbilansa banke.
BILANS USPJEHA
U Bilansu uspjeha banka prikazuje prihode i rashode i ostvarene
dobiti.
154
PRIHODI
Prihodi od kamata su:
o Kamatosni računi depozita kod depozitnih institucija;
o Plasmani drugim bankama sa rezervnog računa kod Centralne
banke;
o Krediti i poslovi lizinga – nedospjeli i dospjeli;
o Vrijednosni papiri koji se drže do dospjeća;
o Vlasnički vrijednosni papiri;
o Potraživanja po plaćenim vanbilansnim pozicijama;
o Ostali prihodi od kamata:
Operativni prihodi su:
o Prihodi po osnovu poslovanja sa devizama (provizija,
naknada i efekti revalorizacije iz poslovanja sa devizama);
o Naknade po krerditima;
o Naknade po vanbilansnim poslovima;
o Naknade po izvršenim uslugama (naplate naloga, čekova i
ostalih instrumenata plaćanja);
o Prihodi po osnovu poslova trgovine ostvarenih na stavkama
aktive
o (vrijednosni papiri);
o Ostali operativni prihodi.
155
RASHODI
Rashodi od kamata su:
o Depoziti;
o Uzete pozajmice od drugih banaka;
o Uzete pozajmice- dospjele obaveze;
o Obaveze po uzetim kreditima i ostalim pozajmicama;
o Subordisani dugovi i subordisane obveznice;
o Ostali rashodi po kamatama i slični rashodi:
Nekamatni rashodi su:
o Troškovi rezervi po osnovu kreditnog rizika i potencijalne
kreditne i druge gubitke;
o Troškovi plata i doprinosa;
o Varijabilni, fiksni i režijski troškovi poslovanja banke;
o Ostali operativni i direktni troškovi.
DOBIT PRIJE OPOREZIVANJA
GUBITAK
POREZI NA DOBIT
NETO DOBIT
156
2. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE Efikasna monetarna politika zahtjeva intezivan privredni rast i
izvozno orjentisanu privredu.Sposobnost monetarne vlasti, sadržane u
centralnoj banci, da sprovede adekvatni instrumentarij monetarno-
kreditne politike.
Raspolagajem intrumentariem pretpostavlja postojanje ciljeva
koji su sadržani u masi, strukturi novca i kredita u optimalnoj veličini.
Instrumenti monetarno-kreditne politike mogu se podijeliti na:
o kvantitativne,
o kvalitativne.
Kvantitativni instrumenti treba da djeluju globalno na privredu,
dok selektivni treba da djeluju selektivno sa stanovišta korištenja,
namjene, rokova i kamata.
Osnovni oblici kvantitativnih instrumenata u monetarnoj teoriji i
politici su:
o politika obavezne rezerve;
o diskontna politika;
o Politika otvorenog tržišta.
157
Osnovni oblici kvalitativne ili selektivne politike sadržani su:
o regulacije kredita centralne banke poslovnim bankama;
o regulacije uslova kredita,
o selektivna kreditna politike
2.1. Obavezna rezerva banake kao instrument
monetarne politike
Suština ovog instrumenta sastoji se u tome da svaka poslovna
banka mora držati određeni dio depozita po viđenju na posebnim
računima kod centralne banke.
Izdvajanje se vrši u određenom procentu u odnosu prema
depozitima po viđenju.
Znači, da se dio depozita po viđenju stavlja van kreditnog
potencijala i ne mogu se koristiti za kredite.
Obavezna rezerva se može istovremeno javljati kao:
o instrument regulacije kreditnog potencijala banke, i
o istrument održavanja likvidnosti.
Centralna banka koristi ovaj instrument da bi regulisala:
o količinu novca u opticaju;
o kontrolirala likvidnost;
o kreditni potencijal banke.
158
Preko ovih instrumenata može se voditi:
o EKSPANZIVNA MONETARNA POLITIKA,
o RESTRIKTIVNA MONETARNA POLITIKA.
Povećanjem i smanjenjem obavezne rezerve reguliše se kreditna
multiplikacija.
Obavezna rezerva Centralne banke Bosne i Hercegovine
obračunavaju se kao prosječne dnevne rezerve u desetodnevnom periodu.
Banke drže depozite u KM kod Centralne banke u minimalno
propisanim nivoima.
Depozitnu bazu obaveznih rezervi čini:
o obaveza prema rezidentima;
o depoziti rezidenata po viđenju;
o oročeni i štedni depoziti rezidenata.
Minimalna obavezna rezerva na računima kod Centralne banke
BiH predstavlja razliku između prosječnih obaveznih rezervi i prosjeka
gotovine u trezoru.
Kod određivanja osnovice za obračun obavezne rezerve moguća
su dva koncepta:
o da se u osnovicu uzimaju samo transakcioni depoziti,
159
o da se u osnovicu uzimaju i transakcioni i oročeni i štedni
depoziti.
Dva različita pristupa izboru osnovice proizilaze iz koncepata da
li centralna banka treba da reguliše samo kratkoročni kreditni potencijal
banke ili da monetarna politika treba da reguliše investicioni potencijal
banke.
Politika obaveznih rezervi je efikasnija ako je obuhvat kreditnog
potencijala veći.
Ako centralna banka povećava stope obavezne rezerve na
kratkoročna sredstva tada pokušava ograničiti likvidni potencijal banke;
odnosno ako ograničava prelijevanje dohodovnog u transakcioni novac
tada ograničava investicje.
Struktura stopa obavezne rezerve može biti različita:
o viša stopa na transakcioni nego na dohodovni novac;
o viša stopa na dohodovni nego na transakcioni novac, i
o jedinstvena stopa.
Viša stopa obavezne rezerve na transakcione depozite objašnjava
se djelovanjem monetarnog multiplikatora na investicione kredite.
Uvođenjem obavezne rezerve na sve depozite dolazi do smanjenja
monetarne multiplikacije.
160
2.2. Eskontna stopa kao instrumenat monetarne
politike
Eskontna stopa je jedan od najznačajnijih instrumenat monetarno-
kreditne politike koja se sastoji u podizanju i spuštanju kamate stope po
kojoj banka daje kredite.
Eskontnom politikom centralna banka određuje cijenu kredita
koju odobrava poslovnim bankama. Promjenom u visini eskontne stope
centralna banka nastoji djelovati na ponudu i tražnju novca na tržištu
novca. Povećanje eskontne stope trebalo bi da smanji tražnju za
kreditima i primjenjuje se na tržištu gdje je veća ponuda novca. Suprotno
ovome smanjenje kamatne stope dovodi do povećanja tražnje za novcem
i podizanje nivoa privredne aktivnosti.
Efikasnost politike eskontnih stopa je veća u razvijenim
finansijskim tržištima gdje su promjene stopa češće.
Tabela br. 3
Diskontne stope kod pojedinih zemalja
Zemlja
SAD
Japan
Njemačka
Kanada
Francuska
V. Britanija
Italija
stopa %
3,5
5,0 8,0 8,84 9,6 10,5 12,0
Izvor: I. Perišin, A. Šokman: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb,1992. str.182.
161
Diskontna stopa je važna za određivanje uslova za reeskont u
pogledu uslova:
o rokova,
o kvaliteta,
o visine,
o vrste kredita,
koje centralna banka određuje i koje banke moraju ispuniti da bi
se mogle koristiti reeskontom.
Sa razvojem finansijskog tržišta, i povećanom ulogom ostalih
učesnika, dolazi do slabljenja pozicije banaka a samim time i značaja
diskonta kao instrumenta monetarno-kreditne politike.
Centralna banka razvijenih privreda ima relativnu stabilnu
eskontnu stopu jer monetarnu bazu posmatra u odnosu na kretanja u
privredi, i to:
o kretanje cijena;
o stabilnost novca;
o rast društvenog proizvoda, investicija, javne potrošnje.
Eskontna stopa je dio makroekonomske politike, ali je najuže
vezana za privredna kretanja. Naime, niska eskontna stopa pokreće
proces oživljavanja privrede i pokreće proces trošenja i investiranja.
Potpuno je suprotno kada se radi o povećanju eskontne stope, radi se o
obuzdavanju pretjerane konjukture i inflatornih poremećaja.
162
2.3. Politika otvorenog tržišta kao instrument
monetarne politike
Politika otvorenog tržišta «open market policy» predstavlja
složeniji i efikasniji mehanizam u savremenim tržišnim privreda gdje
uloga finansijskog tržišta je dominantna.
Prvo, pretpostavka za funkcionisanje politike otvorenog tržišta je
u razvijenom tržištu vrijednosnih papira na kojem centralna banka može
uspješno sprovoditi kupovinu i prodaju obveznica.
Drugo, veoma važno, je postojanje mogućnosti aktivne uloge
države da utiče na kreiranje novcsa putem emisije obveznica i stvaranjem
javnog duga. Time država plasmanom i kupovinom obveznica vlasnicima
kapitala kreira tražnju i ponudu novca mimo institucije centralne banke.
Centralna banka je učesnik na finansijskom tržištu jer kupuje ili
prodaje obveznice čime operira monetarnom masom i kupovnom snagom
u privredi. Istovremeno centralna banka preko regulacije novčane mase
nastoji djelovati na ponašanje investicija, lične potrošnje,cijena i platnog
bilansa. Centralna banka operacijama na otvorenom tržištu nije u
direktnom odnosu u pokriću njenog budžetskog deficita jer se odnosi na
indirektno pokriće preko kupovine ili prodaje obveznica. Da bi država
pristupila kupovini ili prodaji obveznica na otvorenom tržištu mora
ocijeniti privrednu i finansijsku situaciju.
Treće, ponuda i tražnja novca i njihovo pretvaranje u kamatosne
oblike je važan regulator finansijskog tržišta. Upravo će zbog toga
stanovništvo i privreda sav višak novca pretvoriti u obveznice koje izdaje
163
država i koje se veoma lahko mogu pretvoriti u likvidosne oblike. U
zemljama koje nemaju razvijeno finansijsko tržište operacije otvorenog
tržišta je potpuno nerazvijeno. Ako se tome doda i ne postojanje
instrumenata monetarne politike u regulisanju novčane mase preko
diskontnih stopa i primjene reeskonta, tada se može ocijeniti mogući
potencijal centralne banke koja radi na principu valutnog odbora.
2.4. Selektivna kreditna politika, regulacija kredita
centralne banke poslovnim bankama, politika
minimalne stope likvidnosti poslovnih banaka
Selektivna kreditna politika djeluje na promjene novca samo u
određenim sektorima privrede, a u suštini svodi se na indirektno
regulisanje kreditnog potencijala banaka.
Centralna banka sprovodi na slijedeći način selektivnu politiku:
Prvi, pravom na reeskont ako svoja sredstva plasiraju u određene
namjene koje preferira monetarno-kreditna politika i centralna banka.
Drugi, davanjem podrške centralne banke kroz odobravanje
povoljnih kamata na reeskontna sredstva što obara kamatu kod krajnjeg
korisnika koji je selektivno podržan: npr. izvoz, proizvodnja hrane ili
prodaja domaće opreme.
Treći, stimulativni uslovi u davanju i odobravanju sredstava od
centralne banke, ovisno kakvi se monetarni efekti žele postići u pogledu
angažovanja primarne emisije u selektivne namjene.
Sprovodeći selektivnu politiku centralna banka je povezana sa
ekonomskom politikom zemlje. Isto tako sprovodi se kvalitetna i
164
kvantitativna kontrola novca i kredita koja je određena namjenom i
količinom odobrenih sredstava.
S toga istovremeno sa monetizacijom podržava se strukturalni
razvoj privrede i utiče se na konjukturu.
Regulisanje kredita centralne banke poslovnim bankama pokazao
se veoma značajan sa stanovišta monetarno-kreditne politike. Krediti
centralne banke dati poslovnim bankama stvaraju multiplikaciju efekata
čime se stvara učinak kreditne politike.
Efekat multiplikacije je veći kada se kreditiraju banke umjesto
direktno realni sektor ekonomije: stanovništvo, privreda i država.
Kontrola se sprovodi:
o da li je reeskontni kredit dat za određene namjene, odnosno
robno-novčane transakcije;
o da li su ispoštovani uslovi sa stanovišta kamatne stope i
rokova.
Kontrola centralne banke nad likvidnošću poslovnih banaka sprovodi se:
o propisivanjem oblika minimalne likvidnosti poslovnih
banaka;
o određivanjem ročne strukture kredita banaka;
o određivanjem načina korištenja obavezne rezerve;
o određivanjem opštih uslova kreditne sposobnosti banaka;
165
o odobravanjem ili neodobravanjem kredita za likvidnost
banaka.
Stopa likvidnosti izražava se kao odnos sredstava na žiro
računima banaka i gotovine prema kratkoročnim izvorima banke:
depozitni novac,ograničena sredstva po viđenju, kratkoročne hartije od
vrijednosti i ostale dospjele kratkoročne obaveze.
Svaka poslovna banka mora voditi računa o svojoj likvidnosti i
pridržavati se načela likvidnosti.
Posebno se ovo odnosi na banke koje su izloženene očekivanim
udarima od kojih neki ne moraju biti ekonomske prirode, čak su
psihološke naravi, koji se manifestuju «udarom na izvore banke».
U ovakvim slučajevima banka se mora osigurati:
o povećanom likvdnošću;
o međubankarskim sporazumom;
o podrškom centralne banke preko kredita za likvidnost ili
korištenjem sredstava obavezne
166
DRUGI DIO
BBAANNKKAARRSSKKII SSIISSTTEEMM
167
PRVA GLAVA
MONETARNI ODBOR I SUPERVIZIJA
1. Monetarni odbor (currency board)
2. Supervizija banaka
168
1. MONETARNI ODBOR (CURRENCY BOARD)
“Monetarni odbor vrši emisiju novčanica i kovanog novca koji se
može konvertovati u” rezervnu “valutu po fiksnom kursu i po viđenju.”24
Monetarni odbor funkcioniše na principu:
o depoziti po viđenju su konvertibilni u valutu zemlje
monetarnog odbora po fiksnom kursu,
o odnos između novca u opticaju i novčane mase je stalan,
o sve platne - bilansne transakcije su rezultat tekućih
transakcija,
o monetarna politika se sastoji u konverziji domaće valute u
fiksnu valutu.
Monetarni odbor funkcioniše na principu novčanog sistema zlatne
poluge ili zlatne devize, pri čemu je količina kapitala koje banke mogu da
kreiraju ograničena sa sposobnošću da se pribave i drže dovoljne rezerve
kao podloga za kredit. Poslovne banke su posrednici između deponenata i
korisnika kredita.
Konačne rezerve monetarnog odbora se drže u stranoj rezervnoj
valuti. Nova rezerva se pribavlja iz zemlje rezervne valute. Promjene u
platnom bilansu utiču na promjene domaće novčane mase. Kada nastane
suficit platne bilanse ukupna novčana masa se povećava, dok kod deficita
se smanjuje.
24 Steve H. Hanke i Kurt Scchurel: “Monetarna reforma i razvoj jugoslavenske privrede”, Ekonomski institut Beograd; 1991. godine.
169
Trgovina između zemalja monetarnog odbora i zemlje monetarne
valute je stabilna jer je eliminisan devizni rizik. Potencijalni investitori
znaju koji je devizni kurs i kako će biti obračunat profit.
Centralna banka u sistemu monetarnog odbora ima mogućnost da
održi fiksni devizni kurs, što je jedan od preduslova za strana
investiranja.
Valutni odbor (currency board) predstavlja devizni režim koji
pretpostavlja strogo utvrđeni zakonski tečaj gdje se emisija domaće
valute može vršiti samo uz adekvatan priliv rezervne valute, i gdje
postoji pokriće u stranoj valuti kako bi se u svakom trenutku obezbjedila
konvertibilnost (zamjena) domaće valute za stranu valutu.
Slično sistemu zlatnog standarda valutni odbor emituje ili povlači
valutu u skladu sa prilivom ili odlivom deviznih rezervi. Kao takav
povlači za sobom značajne reperkusije na monetarnu i fiskalnu politiku
zemlje, kao i na funkcionisanje bankarskog sektora.
Pokriće je u ortodoksnim valutnim odborima najmanje 100 %, a u
blažim varijantama valutnog odbora ne samo da nema pokrića u visini od
100 % rezervne valute, već mu se dodaju još neke funkcije.
U odnosu na puko fiksno vezivanje tečaja pokazuje jaču valutnu
stabilnost, manju inflaciju, nominalnu kamatnu stopu i niže
administrativne troškove.
Ključni kvalitet ovog aranžmana ogleda se u stabilizaciji cijena,
vraćanju kredibiliteta domaćoj valuti, stimulisanju spoljnotrgovinske
saradnje sa konvertibilnim deviznim područjima, kao i privlačenju
direktnih stranih investicija.
Međutim, iskustva Hong Konga povodom finansijske krize 1997.
godine govori u prilog tezi da se ni vanredno dobri valutni odbori ne
170
mogu odbraniti bez plaćanja određene cijene. Uz podršku kineske vlade i
golemu količinu deviznih rezervi odbor je izdržao kolebanja u regiji.
Analize su pokazale da stabilizacija u privredi putem valutnog
odbora u srednjem roku može dovesti do većeg rasta GDP-a , nego u
zemljama sa drugim aranžmanima.
Poseban slučaj predstavlja valutni odbor u Argentini. U svakom
slučaju valutni odbori su pružili značajnu stabilnost određenim zemljama
u tranziciji, te uspostavili makroekonomski ambijent za održivi rast bez
inflacije, vratili zemljama kredibilnost, te pružili vlastima dotičnih
zemalja određeno vrijeme za strukturne, institucionalne i zakonske
reforme.
Izuzetnu prednost currency board posjeduje u malim i otvorenim
zemljama sa visokom inflacijom, odnosno, tamo gdje se monetizuju
fiskalni deficiti uslijed izražene ovisnosti centralne banke od političkih
odluka.
U sistemu valutnog odbora ne postoji mogućnost vođenja mekih
budžetskih ograničenja, te se uspostavlja fiskalna disciplina i otklanja
mogućnost kreditiranja državnog aparata.
Eliminacijom deviznog rizika, onemogućavanjem posljednjeg
utočišta bankama i omogućavajući konvertibilnost domaće valute dolazi
do restrukturiranja bankarskog sektora u smislu da banke sa područja
rezervne valute zauzimaju pozicije na tržištu, dok se slabije banke moraju
likvidirati, spojiti ili prodati jačim bankama.
Valutni odbor ima izražene nedostatke u smislu nemogućnosti
fleksibilnije monetarne politike (de facto je nema) kako bi se uticalo na
određene pozitivne pomake, zatim pokazuje izraženu ovisnost od
monetarne politike Centralne banke za čiju valutu je vezan (odnosno,
171
pokazuje sve nedostatke fiksnog deviznog tečaja), te je posebno izražen
problem realnosti tečaja te je teško upravljati asimetričnom
makroekonomijom.
Bitne razlike valutnog odbora i centralne banke ogledaju se u
sljedećem:
o U valutnom odboru nema prostora za političke pritiske,
devalvaciju valute, štampanja novca za budžetski deficit,
subjektivnog ljudskog faktora.
o Valutni odbor je transparentan i razumljiv svakome,
obezbjeđuje kredibilitet i stabilnost cijena i valute.
o Obezbjeđuje devizne rezerve na nivou od minimalno 100 %.
o Uslijed konvertibilnosti valute i stabilnog tečaja obezbjeđuje
direktne i portfolio investicije.
o Ne regulira komercijalne banke, nije posljednje utočište.
o Zarađuje profit samo od kamata, nema emisione dobiti
(segniorage).
Valutnim odborom se uvozi monetarna politika rezervne valute,
te se i smatra prijelaznim rješenjem do potpune dolarizacije (eurizacije).
U prošlosti je prisutan kod kolonijaliziranih zemalja, dok u
modernom dobu valutni odbor uvodi Hong Kong 1983. godine te
Argentina u periodu od 1991 do 2002.
Od zemalja u tranziciji valutni odbor uvode Bugarska 1997,
Estonija 1993, Litvanija 1994, Bosna i Hercegovina 1997.
172
Zemlje u tranziciji koje su prihvatile valutni odbor su: Bosna i
Hercegovina, Estonija, Bugarska (ušla u EU) i Litvanija. Za zemlje u
tranziciji valutni odbor predstavlja prelazno rješenje do ulaska u valutnu
uniju- euro zonu. Sve zemlje (sa izuzetkom Litvanije- dolar) su vezale
svoju valutu prvo za DM, a kasnije za euro.
Valutni odbor je uveo Bugarsku u Evropsku uniju i time potvrdio
da se sa ovim instrumentom mogu ispuniti sljedeći kriteriji
konvergencije:
o Inflacije ne veća od 1,5 % u odnosu na tri zemlje EU sa
najnižom inflacijom;
o Stabilna domaća valuta u periodu dvije godine prije ulaska u
Uniju;
o Javni dug ne veći od 60 % GDP-a i fiskalni deficit ne veći od
3 % GDP-a;
o Stope petogodišnjih obveznica ne smiju biti veće od 2 % u
odnosu na tri zemlje sa najnižom inflacijom;
o Usklađeno zakonodavstvo uključujući usklađivanje sa
Sporazumom i Statutom Evropskog sistema centralnih
banaka.
173
2. SUPERVIZIJA BANAKA Novi (savremeni) trend supervizije i regulacije naglašava:
o PROCES DEREGULACIJE,
o PROCES SEKJURITlZACIJE,
o PROCES INTERNAClONALlZACIJE.
Pod deregulacijom se podrazumijeva potpuna redukcija
administrativnih ograničenja, koja su postojala u bankarstvu i
finansijama.
Sekjuritizacija označava povezivanje banaka sa finansijskim
tržištem.
Intemacionalizacija, ukidanje ograničenja na međunarodnom
planu.
Navedene promjene u bankarskom i finansijskom poslovanju
nameću i dodatne zahtjeve za reviziju u novim uslovima i pravilima.
Objektivno se javljaju veći rizici, što bi bez supervizije banaka i drugih
finansijskih institucija u uslovima deregulacije i tržišnog poslovanja
dovelo do haotičnog kretanja.
S toga je potrebno:
o podsticati konkurenciju,
o zaštititi deponente i kreditore banke i
o očuvati sistemsku stabilnost.
174
Novi koncept supervizije i regulacije banaka obuhvata trojnost
kontrole i to:
o Bankarski menadžment sa menadžerskim timom,
o Tržište kapitala sa tržišnim mehanizmima,
o Supervizija od strane supervizorskih institucija.
Regulacija banaka sastoji se od uspostavljanja određenih pravila,
a ona se odnose na: uslove za formiranje banka,
o pravila za regulisanje solventnosti i likvidnosti,
o pravila za minimiziranje bankarskog rizika.
Sprovođenje ovih pravila obezbjeđuje se operacionalizacijom od
strane nadležnih državnih institucija.
Regulacija postoji radi:
o Zaštita deponenata i kreditora banke uslijed njihove
nedovoljne stručnosti i eventualnih zloupotreba u poslovanju
banke,
o Smanjenje sistemskog rizika, tj. dovođenje do lančanog
potresa, koji može uzdrmati bankarski i finansijski sistem, pa
čak i cijeli sektor realne ekonomije.
175
Postoji:
Tradicionalni sistem zaštite se temelji na funkcijama banaka:
o platni promet,
o štednja,
o sprovodenje monetame politike (kreiranje novčane mase);
Intervencionistička politika:
o kontrola kamatne stope,
o kontrola kretanja kapitala,
o ograničavanje okvira poslovanja finansijskih institucija
(osiguranje depozita i davanje kredita za likvidnost od strane
Centralne banke).
Kritika intervencionističkog koncepta počiva:
o pretjerana zaštita banke što dovodi do nedovoljne eftkasnosti
bankarsva;
o ulazak banaka u područje moralnog rizika, svjesna da će je
spasiti država "suviše velik da bi propao".
Opasnost da slabosti u bankarskom sistemu mogu ugroziti
stabilnost u zemlji i na međunarodnom planu nametnuli su uvođenje
176
standarda. Bazelski komitet sastavljen od zemalja grupe G-7 i G-10
nametnuli su dvadeset pet principa kojim se uspostavlja efikasan
supervizorski sistem.
Glavni pokretač bazelskog Sporazuma o kapitalu iz 1988. godine
bila je briga guvernera centralnih banaka zemalja G10 da je kapital u
vodećim svjetskim bankama jako umanjen nakon trajne erozije izazvane
konkurencijom. Kapital je neophodan u bankama kao zaštita od gubitaka
i pruža osnovu vlasnicima da upravljaju poslovima na siguran način.
Dogovor iz 1988. godine propisivao je da banke koje posluju na
međunarodnom nivou u zemljama G10 moraju imati kapital čija je
minimalna stopa 8% u odnosu na grupu aktive mjerenu u skladu sa
njenom rizičnočću.
Da bi se izmjerio rizik, vrši se pregled portfolija i aktiva se
klasificira u četiri grupe (0%, 20%, 50% i 100%) u odnosu na kategoriju
dužnika. Ovo znači da neka aktiva (uglavnom državna sredstva u banci
kao što su trezorske mjenice i obveznice) nije obuhvaćena obavezama u
kapitalu, dok potraživanja od banaka ima stopu 20%, što za kapital znači
da je to 1,6% od vrijednosti potraživanja. Ipak u suštini sva potraživanja
od nebankarskog privatnog sektora nose standardnih 8% izdvajanja iz
kapitala.
Takođe postoji i skala izdvajanja u odnosu na izloženost rizika
vanbilansnih sredstava kao što su garancije, obaveze, potrazivanja po
forward-ima itd. Ovo je jedini kompleksni dio Sporazuma iz 1988.
godine i zahtjeva pristup u dvije faze gdje banke pretvaraju svoje
vanbilansne pozicije u kreditne vrijednosti putem skale za koverziju, a
onda ih procjenjuju u odnosu na rizik koji se vezuje uz klijenta/saradnika.
177
OSNOVNI PRINCIPI
ZA EFIKASNU SUPERVIZIJU BANAKA
(BAZELSKI STANDARDI)
Preduslovi za efikasnu superviziju banaka
Supervizija bankarstva je samo dio šireg aranžmana neophodnog
da bi se promovisala stabilnost na finansijskom tržištu.
Ovi aranžmani uključuju:
1. Zdravu i održivu makroekonomsku politiku;
2. Dobro razvijenu javnu infrastrukturu
3. Efikasnu tržišnu disciplinu
4. Procedure za efikasno rješavanje problema u bankama
5. Mehanizmi za obezbjeđivanje odgovarajućeg nivoa sistemske zaštite (ili mreže javne sigurnosti).
178
OSNOVNI PRINCIPI ZA EFIKASNU SUPERVIZIJU BANAKA Bazelski standardi Bazel I Standard 1 Efikasan sistem supervizije banaka Standard 2 Procedura izdavanja dozvola i odobrenja za promjene u
strukturi Standard 3 Kriteriji za osnivanje banke Standard 4 Transfer dionica banke Standard 5 Velika sticanja ili investicije od strane banke. Standard 6 Adekvatnost kapitala. Upravljanje kreditnim rizikom Standard 7 Standardi odobravanja kredita i proces praćenja
kredita. Standard 8 Procjena kvaliteta aktive i adekvatnost ispravki za
kreditne gubitke i rezervisanja Standard 9 Koncentracija rizika i velika izlaganja Standard 10 povezano kreditiranje Standard 11 Rizik zemlje i rizik transfera Standard 12 Upravljanje tržišnim rizikom
Standard 13 Upravljanje drugim rizikom (rizik kamatne stope, upravljanje likvidnosšću, operativni rizik)
179
Standard 14 Interne kontrole Standard 15 “Poznavanja komitenta”
Metode stalne supervizije banaka
Standard 16 "On site" i "Off site" kontrola Standard 17 Stalni kontakt. Standard 18 Instrumente za prikupljanje, pregledanje i analiziranje
izvještaja Standard 19 Nezavisno utvrđivanje valjanosti supervizorskih
informacija Standard 20 Nadzor bankarske grupacije na konsolidovanim
osnovama Standard 21 Zahtjevi za informisanje o bankarskim organizacijama Standard 22 Propisana ovlaštenja supervizora Međunarodno bankarstvo Standard 23 Obaveze supervizora zemlje porijekla Standard 24 Kontakt sa supervizijskim organima zemlje domaćina. Standard 25 Obaveze supervizora zemlje domaćina
BAZEL II
180
Sporazum iz 1988. je dopunjavan više puta i promjene su se
uglavnom odnosile na rad sa vanbilansnim sredstvima. Značajni dodaci
su ozvaničeni 1996. godine kada je Odbor uveo mjere kojima su se
pozicije za trgovanje obveznicama, dionicama, inostranim valutama i
robama izuzele iz sistema procjene kreditnog rizika i uspostavljeni
odnosi ovih instrumenata sa kapitalom vezano za otvorene pozicije banke
za svaki instrument pojedinačno.
Dva su osnovna cilja Sporazuma: da obezbijedi adekvatnu stopu
kapitala u međunarodnom bankarskom sistemu. Pristup ukupne ocjene sa
jedinom stopom od 8% izdvajanja u odnosu na potraživanja u privatnom
sektoru dao je bankama osnov da premješataju visokokvalitetna sredstva
iz bilansa stanja, i time smanjuju prosječnu kvalitetu kreditnih portfolija
banke. Sporazum iz 1988. nije sadržavao dovoljne tehnike za ublazavanje
kreditnog rizika, kao što su kolaterali i garancije Ova dva osnovna cilja
su ostvarena..Ovo su glavni razlozi zbog čega je Bazelski komitet
odlučio da predloži novi sistem koji će biti bolji u procjeni rizika, junu
1999. godine.
Tokom 1990-tih Sporazum je postao međunarodno prihvaćen
standard, više od 100 zemalja je primjenjivalo Bazelski okvir u svojim
bankarskim sistemima. Početni konslutativni prijedlog je imao dobar
koncept. Sadržavao je tri suštinske novine, svaka od njih je bila
osmišljena da se uvede poboljšanje procjene rizika u Sporazum.25
Jedan je bio dodat tekućim kvantitativnim standardima dva
dodatna “pillar-a” koji se bave supervizijskim pregledom i tržišnom
disciplinom. 25 Novi bazelski standard kapitala, Sekreterijat Bazelskog odbora za bankarsku superviziju; januar 2001.
181
Namjera im je bila smanjenje opterećenja na kvantitativnom
procesu procjene kapitala. Prva novina, je, da bi obezbijedio balansiraniji
pristup u procjeni kapitala. Druga novina bila je ta da banke koje imaju
razvijene sposobnosti upravljanja rizikom dobiju dozvolu da koriste
svoje interne sisteme za procjenu kreditnog rizika, poznate kao “interne
ocjene”, umjesto standardiziranih procjena rizika za svaku grupu aktive.
Treća suštinska izmjena bi bila dozvola bankama da koriste ocjene koje
bi radile eksterne institucije za procjenu kredita (u većini sluačjeva
privatne agencije za ocjenjivanje stanja) koje bi izvršile klasifikaciju
pojedinačnih potraživanja u bankama u pet grupa po rizičnosti i svrstali
potraživanja od banaka i korporacija u tri rizične grupe. Pored toga, bilo
je i niz drugih prijedloga za preciziranje procjene rizika i uvođenje
izdvajanja iz kapitala na ime drugih rizika. Osnovna definicija kapitala je
ostala ista.
182
Stub 1: Minimum zahtjevnog kapitala se određuje minimalni
propisani kapital
Novi sistem sadržava i postojeću definiciju kapitala i minimum
od 8% kapitala u odnosu na ponderisanu aktivu. Sporazum će biti
proširen na konsolidiranim osnovama za holding preduzeća grupa
banaka.26
Revizija se fokusira na unaprijeđenje mjerenja rizika, na primjer,
računanje denominatora stope kapitala. Metode mjerenja kreditnog rizika
su razrađenije nego one u starom Sporazumu. Po prvi put, novi sistem
predlaže mjerenje operativnog rizika, dok mjerenje tržišnog rizika ostaje
nepromijenjeno.
Predložene su dvije osnovne opcije za mjerenje kreditnog rizika.
Prva je standardni pristup i drugi pristup interne procjene (IRB). Postoje
dvije varijante IRB pristupa, osnovni i razrađeni. Primjenu IRB pristupa
ce odobravati supervizor, na osnovu standarda koje ustanovi Odbor.
Standardizirani pristup je u suštini isti kao i u postojećem
Sporazumu, ali podrazumjeva osjetljiviju procjenu rizika. Banka
rasporeduje ponder na svaku stavku aktive i pozicije vanbilansa i na taj
nacin stvara sumu vrijednosti ponderisane aktive. Stopa rizika od 100%
znači da je u izloženost uračunata ponderisana aktiva u svojoj punoj
vrijednosti, što se prevodi u odnose prema kapitalu od 8% te vrijednosti.
Slično tome, stopa rizika od 20% rezultira promjenom u kapitalu od 1,6%
(odnosno jedna petina od 8%).
26 Novi Bazelski standard kapitala; Objavljen za komentare do 31. jula 2003. godine; Bazelski komitet za bankarsku superviziju;april 2003. godine
183
Individualne stope rizika trenutno ovise o široj kategoriji
zajmoprimaca (agencija, banaka ili korporacija) Prema novom
Sporazumu, stopa rizika se određuje u odnosu na ocjenu koju daje
eksterna institucija za procjenu kredita (na primjer agencija za ocjenu)
koja primjenjuje stroge standarde. Na primjer, za korporativno
kreditiranje, postojeći Sporazum predviđa samo jednu kategoriju stope
rizika od 100%, ali novi Sporazum nudi četiri kategorije (20%, 50%,
100% i 150%).
Prema IRB pristupu, bankama je omogućeno da koriste interne
procjene kreditne sposobnosti zajmomprimca kako bi izvršile procjenu
kreditnog rizika u njihovom portfoliju, u skladu sa strogim metodološkim
standardima i standardima za dostavljanje podataka. Treba obezbijediti
precizne analitičke sisteme za različite vrste kreditne izloženosti:
korporativno i kreditiranje pojedinaca. Karakteristike gubitaka kod ovih
kredita su različite.
Prema IRB pristupu, banka vrši procjenu kreditne sposbnosti
zajmoprimca, a rezultati te procjene se prevode u procjenu iznosa
potencijalnog buduceg gubitka, to čini osnovu za izračunavanje
minimalnog obaveznog kapitala. Ovaj sistem omogućava da i osnovne i
razrađenije metode za procjenu rizika koriste korporacije, agencije i
banke. U osnovnoj metodologiji, banke procjenjuju vjerovatnost
kasnjenja u otplati za svakog zajmoprimca, a supervizori priključuju
ostale elemente. U razrađenom pristupu, bankama sa dovoljno
razrađenim internim procesom raspodjele kapitala dozvoljeno je da same
priključuju i ostale elemente. Kod oba pristupa, osnovnom i razrađenom,
procjena stope rizika će biti mnogo različitija nego kod standardiziranog
pristupa, a rezultat će biti bolja osjetljivost na rizik.
184
Novi sistem uvodi pristupe za bolju procjenu rizika kada je u
pitanju odnos prema kolateralu, garancijama, kreditnim derivativima,
umrežavanju i sekuratizaciji, i kod standardiziranog i IRB pristupa.
Sporazumom iz 1988 propisani kapital se odnosio na kreditni
rizik (glavni rizik u bankama), iako su propisi vezani za ukupni kapital
(minimalno 8%) podrazumjevali i pokrivanje ostalih rizika. Nakon, 1996.
godine, izdvojen je tržišni rizik i odvojeno se procjenjuje u odnosu na
kapital sa namjerom da obezbijedi bolju procjenu kreditnog rizika. Za
operativni rizik (ne primjer, rizik gubitka od pada kompjutera,
nedostajuce dokumentacije ili pronevjere);mnoge velike, banke s
izdvajaju 20% ili više u okviru svog internog kapitala za operativni rizik.
Rad na operativnom riziku je u razvojnoj fazi, ali radi se na tri
različita pristupa razvoja sofisticiranosti (osnovni indikatori,
standardizirana i interna mjerenja). Pristup osnovnih indikatora koristi
jedan indikator operativnog rizika za ukupno poslovanje banke.
Standardizirani pristup uvažava različite indikatora za različite poslovne
linije. Pristup internog mjerenja zahtjeva od banaka da koriste interne
podatke vezane za gubitke pri procjeni propisanog kapitala. Na osnovu
dosadašnjih rezultata, Odbor očekuje da će u prosjeku operativni rizik
biti oko 20% od ukupnog kapitala prema ovom novom sistemu. Biće
važno da se prikupi dovoljno podataka o gubicima u narednim mjesecima
kako bi se ustanovila tačna procjena za izdvajanja za operativni rizik kao
osnova za naprednije pristupe.
Novi bazelski standard kapitala ostaje na postavkama da se na
ukupni propisani kapital, uključujući i operativni rizik za banke koje
posluju na međunarodnom nivou, primjenjuju standardizirani pristupi.
185
Suma rizično ponderisanih sredstava + (terećenje kapitala za tržišni rizik + operativni rizik) x 12.5
U odnosu na IRB pristup, konačni cilj Odbora je osigurati da
propisani kapital bude dovoljan za pokriće postojećih rizika i ohrabriti
banke da promjene standardizirani pristup i uvedu IRB.
Stub 2: Proces supervizijskog nadzora
Proces supervizijskog pregleda zahtjeva od supervizora da
obezbjede ispravne interne procese u svakoj banci kako bi se mogla
procijeniti adekvatnost kapitala na osnovu procjena svih rizika. Novi
sistem naglašava važnost rukovodstva banke u razvoju procesa interne
procjene kapitala i uspostavljanju ciljeva za kapital koji će biti u skladu
sa karakterističnim profilom rizika i uslova kontrole u toj banci.
Supervizori bi trebali biti odgovorni za procjenu kvalitete interne
procjene adekvatnosti kapitala u bankama u odnosu na rizike koje imaju.
Interni proces bi trebao biti predmet supervizijskog pregleda i
internvencije.
Primjena ovih prijedloga će u mnogo slučajeva zahtjevati mnogo
detaljniji dijalog između supervizora i banaka. Ali u isto vrijeme to znači
dodatnu obuku i osposobljavanje supervizora banaka. Banke se ohrabruju
da kontinuirano unapređuju njihove interne procedure za (pr)ocjenu
njihovih rizičnih situacija i adekvatnosti kapitala
Kapital > = 8 %
186
Stub 3: Pojačano objavljivanje (transparentnost)
Treći pillar27 novog sistema ima za cilj podršku tržišne discipline
putem poboljšanja izvještavanja banaka. Efikasno podnosenje
informacija je od ključne važnosti kako bi učesnici na tržištu mogli bolje
razumjeti profile rizika u bankama, te adekvatnost njihovog kapitala.
Novi sistem ustanovio je propise o izvještavanju i preporuke za nakoliko
područja, uključujući način na koji banka izračunava adekvatnost
kapitala i metode za procjenu rizika. Ključni set preporuka za
izvještavanje se odnosi na sve banke, uz obavezu supervizorima da se
detaljnije bave internim metodologijama procjene kreditnog rizika,
tehnikama ublazavanja kreditnog rizika i sekjuritizacijom aktive.
Fleksibilan koncept radi obezbjeđenja takve tržišne discipline i
konkurentnosti koja će zadovoljiti i interese kreditne institucije i učesnika
na tržištu
Zahtjevi transparentnosti se odnose na slijedeća područja:
o primjena pravila kapitala,
o kapital (iznos i struktura)
o kvantitativni i kvalitativno preuzimanje rizika.
Novi sistem, Bazel II, je manje strog u pravilima u odnosu na
Bazel I. Najjednostavnije rečeno, ovaj sistem je na neki način
kompleksniji, ali nudi niz pristupa kako bi banke mogle koristiti više
analitičkih metoda za procjenu rizika. Ovo neizostavno obavezuje na
27 Pillar 3 – Tržišna disciplina, Bazelski odbor za bankarsku superviziju- grupa za transparetnost, decembar 2002. godine.
187
detaljniju primjenu i shodno tome i obimniji pravilnik. Kapital će biti uže
povezan za rizicima; što značajno prevazilazi troškove, jer će bankarski
sistem biti sigurniji, zdraviji i efikasniji.
188
Prilog 1. INSTITUT ZA FINANSIJSKU STABILNOST 13. decembar 2004.
BANKA ZA MEDJUNARODNA PORAVNANJA
F S I Svijet
Usvajanje Bazela II od strane zemalja u tranziciji
Gosp. Jaime Caruana, Guverner Banke Španije i Predsjedavajući
Bazelskog komiteta za bankarsku superviziju.
U junu ove godine Bazelski komitet za bankarsku superviziju je
objavio tekst novog okvira kapitala. Ovo je bila kulminacija izazovnog
rada od skoro šest godina, kako za superizore tako i za banke. Novi
sporazum, bolje poznat kao Bazel II, daje nove podsticaje bankarskoj
industriji za jačanje sjaja umjetnosti koja se zove upravljanje rizikom.
Komitet je siguran da poboljšanje upravljanja rizikom doprinosi jačanju
stabilnosti globalnog finansijskog sistema – cilj od kojeg neće samo
banke imati koristi, nego i mnogi drugi poslovi i klijenti.
Naravno, neki od naprednih pristupa koje Bazel II nudi su
namijenjeni velikim i/ili sofisticiranim bankarskim organizacijama; ovo
je ponekad navodilo bankare i supervizore nekih posebnih regiona svijeta
da se zapitaju da li je Bazel II uopšte relevantan i u njihovim situacijama.
189
Zbog toga bih volio da razmijenim neka razmišljanja o značaju Bazela II
za bankarske sisteme zemalja koje su u tranziciji; o njegovoj ravnoteži
izmedju složenosti i osjetljivosti na rizik; i o njegovom potencijalnom
uticaju na tržišnu utakmicu.
Moram da napomenem da su supervizori i bankari iz tranzicijskih
zemalja bili izuzetno aktivni u razmjeni njihovih pogleda i sugestija sa
Komitetom. Njihov doprinos je pomogao da okvir Bazela II bude važan
za banke na brojnim i različitim tržištima.
Da li je je Bazel II generalno prihvatljiv za zemlje u tranziciji ?
Po mom mišljenju, visok stepen razlika u tržištima i finansijskim
sistemima širom svijeta čini teškim – i možda čak kontraproduktivnim –
pokušaj da se stvori jedinstveno pravilo koje bi bilo primjenljivo na sve
banke u svim zemljama. Iz tog razloga smo usvojili polu-pristup Bazelu
II i tako dali mogućnosti izbora okvira koji su lako prihvatljivi za brojne
vrste organizacija i ekonomskih okolnosti. Pored toga, pristup sa tri
elementa Bazela II, naglašava ključne principe kao što su potreba banaka
da vrše procjenu svojih rizika; potreba supervizora da vrše ocjenu tih
procjena; i potreba za transparentnošću radi jačanja tržišne discipline.
Ovi principi su fundamentalni u novom pristupu Bazela II prema kapitalu
i izuzetno su vrijedni za supervizore i banke na svim tržištima.
Posebna zabrinutost o primjenljivosti Bazela II u zemljama u
tranziciji, koju je neko iskazao, je ta da će se banke sa više
pojednostavljenim sistemima za upravljanje rizikom oslanjati na eksterno
kreditno rangiranje koje će vršiti agenije za rangiranje po standardnom
pristupu za kreditni rizik. Na nekim tržištima moglo bi biti malo, ako ih
uopšte i bude, kompanija koje će biti rangirane. Komitet je imao na umu
190
ovakve zabrinutosti. Ako za supervizore ne bude prihvatljivo da se u
njihovim zemljama koristi eksterno rangiranje, mogu da za sva
potraživanja prema klijentima koji su pravna lica izaberu ponder rizika
od 100%, a za centralne vlade i njene institucije i banke da izaberu
ponder rizika u skladu sa koeficientima rizika kreditnih agencija za izvoz.
Ovim bi se eliminisala zavisnost od rangiranja od strane eksternih
kreditnih agencija. Ipak, ja sam uvjeren da svi supervizori priznaju da
banke moraju neprekidno poboljšavati svoje razumijevanje svih rizika i
poboljšavati svoje načine za mjerenje potencijalnih izlaganja gubicima, a
Bazel II je kreiran da pruži poticaje za takva poboljšanja.
U poredjenju sa Sporazumom 1988, koji je bio relativno
jednostavan za usvajanje, mora se prznati da je Bazel II složeniji i
zahtijeva mnogo više i od banaka i od supervizora. Zbog toga Komitet ne
očekuje da će se, barem na početku, Bazel II prihvatiti i toliko
rasprostranjeno i toliko brzo kao Sporazum 1988. Medjutim, mi i
očekujemo i nadamo se da će se odredjeni broj zemalja koje usvoje nove
okvire vremenom razviti. Članovi Bazelskog komiteta vjeruju da je
veoma korisno za sve zemlje da se usmjere prema Bazelu II, ali da
trenutak za njegovo usvajanje treba da bude odabran zavisno od vlastitih
uslova u svakoj zemlji. Samo nacionalne nadležne institucije mogu da
odluče kada da usvoje Bazel II.
Kompleksnost
Ipak, iako je Bazel II kompleksniji dokument od Sporazuma
1988, mnogo od njegove kompleksnosti potiče iz različitosti koje postoje
u svijetu. Pružajući lepezu mogućnosti, sposobniji smo da se prilagodimo
regulatornim okvirima profila rizika svake banke. U toku kreiranja
191
Bazela II Komitet je želio da napravi ravnotežu izmedju jednostavnosti i
osjetljivosti na rizik. Ova ravnoteža je posebno teško dostižna u industriji
kao što je bankarstvo, u kojoj kultura stalnog inoviranja postavlja visoke
zahtjeve pred regulatore da razvijaju jednostavna pravila koja će
odgovarati svim bankarskim proizvodima i uslugama. Da parafraziramo
Einstein-a, mi bismo mogli reći da dobar sistem o kapitalu treba da bude
maksimalno jednostavan, ali ni po koju cijenu jednostavniji od toga.
Slično, nešto od kompleksnosti Bazela II potiče iz detalja koje
smo dali radi promocije višeg nivoa terena na kojem se odvija igra.
Mnogi bankari i supervizori su od Komiteta tražili da osigura mnogo više
detalja za oblasti za koje cijene da postoji opasnost za različito tumačenje
u različitim zemljama.
«Pojednostavljeni standardni pristup» koji je Komitet objavio kao
dio sistema Bazela II trebao bi biti koristan onim zemljama koje ne žele
da usvoje sve opcije koje su po novom okviru na raspolaganju.
Medjutim, ustupak za ustupak odražava činjenicu da je ravnoteža politika
na granici izmedju jednostavnosti i osjetljivosti na rizik; ako neko izabere
jednostavnija pravila, cijena toga je da je osjetljivost na rizik manja, pa
posljedično i potencijalno veći troškovi kapitala.
Konkurencija i konzistentnost u primjeni
Još jedna zabrinutost koju je Komitet uzeo u razmatranje je uticaj
Bazela II na globalnu konkurenciju. Recimo, neko je postavio pitanje da
li će banke koje izaberu napredne pristupe Bazela II imate neke koristi
koje banke koje izaberu jednostavnije pristupe neće imati.
Da bismo odgovorili na ovakva razmišljanja moramo razumjeti
da usvajanje nekog naprednog pristupa automatski ne umanjuje potrebu
192
banke za kapitalom. Osim toga, kao odgovor na rizičnost okruženja,
supervizori neke zemlje mogu da postave viši zahtjev za kapitalom od
onog koji je bio predložen Bazelom I, a možda čak viši i od onog koji se
traži Bazelom II.
Pitanje konkurencije izmedju banaka pojavilo se i u kontekstu
konkurencije izmedju zemalja. Trebali bi da se sjetimo da je cilj Bazela II
da pomogne da se osigura da se medjunarodna konkurencija na
bankarskim tržištima vodi snagom svake banke, a ne putem razlika u
pravilima svake zemlje. Jedan način kojim je Komitet htio da promoviše
konzistentnu primjenu novog okvira je da je banke i supervizore, gdje je
to neophodno, obezbijedio sa detaljno razradjenim zahtjevima. Kako sam
već rekao, ovi detalji mogu pojačati utisak da je Bazel II duži i
kompleksniji, ali to je mala cijena koja se mora platiti za veću
konzistentnost u primjeni.
Ako razgovaramo o potrebi da se imaju okviri koji se mogu
prilagoditi brojnim različitim okolnostima, saradnja izmedju supervizora
će biti odlučujuća za dostizanje jednog odgovarajućeg nivoa
konzistentnosti u primjeni. Komitet je formirao radnu grupu supervizora,
koja je nazvana Grupa za implementaciju Sporazuma, koja razmjenjuje
informacije o implementaciji izmedju zemalja koje su članice Bazelskog
komiteta i sa drugim supervizorima, uključujući i putem Grupe za
saradnju na osnovnim principima. Popularišući razmjenu informacija o
praktičnim pitanjima, diskusije AIG-a (Grupa za imeplementaciju
Sporazuma – the Accord Implementation Group: primjedba MB) će
pomoći da se da podsticaj većoj konzistentnosti u implementaciji i
primjeni novog okvira u brojnim zemljama.
193
Zaključak
Kako sam naglasio, cilj Bazela II je da se ponovo ojača naša
pažnja ka rizicima i da se svi mi ohrabrimo da poboljšamo naše
sposobnosti za procjenjivanje i upravljanje tim rizicima. Onda bi se u
nekom smislu Bazel II mogao smatrati naporom za ponovno osvježenje
kulture za upravljanje rizikom u bankarskom sektoru. Uvjeren sam da
Bazel II daje bankama nužni poticaj za hrabrost da poboljšaju svoje
sisteme i procedure za upravljanje rizikom. U isto vrijeme, novi okvir
kapitala će pomoći da se osigura da supervizija kapitala i dalje bude
kamen temeljac sigurnosti i zdravlja bankarskog sistema. Oba rezultata
će pomoći da banke budu prilagodljivije, manje osjetljive na uspone i
padove u poslovnim ciklusima, i sposobnije da služe kao izvor kredita i
rasta poslovnih aktivnosti i klijenata. Ove koristi su dostojne našeg
daljnjeg neprekidnog teškog rada.
Prevod: Mustafa Brkić
194
Prilog 2.
OPREZNOSNI (PRUDENCIONI) PROPISI I BANKARSKA
SUPERVIZIJA Polizatto, Vincent P. (Vittas, Dimitri, ed.)
Neefikasan zakonski okvir može uzrokovati poremećaje u
bankarskom sistemu, ali je češći slučaj da su nedostatak korektivnih
mjera i supervizije jednake slabosti. Korijen supervizorskih problema leži
u konfliktnim ciljevima javne politike prema superviziji; miješanju
politike; nedostatku političke volje za rješavanje problema;
organizacijskim slabostima kao što je nedostatak osoblja, neadekvatne
plate, slabo upravljanje i podijeljene odgovornosti za superviziju; kao i
nedostatak jasnog razumijevanja uloge supervizije. Isto tako, problemi
mogu biti rezultat metodologija kontrole koje se fokusiraju na tehničku
uskladjenost sa zakonima i propisima ili koje su oslabljene
odgovornostima za ne-opreznosne probleme kao što su kontrola poreza,
kontrola deviznog poslovanja i specijalni programi kreditiranja. U nekim
slučajevima, problemi se javljaju i zbog nedostatka sistema ranog
upozorenja i nedovoljnih mogućnosti za nadzor putem izvještaja.
Medjutim, supervizorski problemi su najčešće rezultat kombinacije ovih
faktora.
195
Modeli supervizije banaka u industrijaliziranim zemljama
Supervizija banaka u industrijaliziranim zemljama razvila se kao
odgovor na finansijske krize, ekonomske dogadjaje i političke fenomene.
Oblik supervizije banaka je veoma često odražavao filozofske i društvene
razlike o ulozi vlade i organizovanju društva, na primjer, “klubski”
pristup iz 19. stoljeća u Velikoj Britaniji, kada je Banka Engleske
primjenjivala svoj moralni autoritet i vodjstvo putem “kimanja glavom i
davanjem miga” nasuprot snažnoj populističkoj tradiciji i tradiciji
suočavanja Sjedinjenih Država, koja se zasnivala na manje više detaljnim
“pravilima igre” i zahtijevala razradjeniji mehanizam za osiguranje
poštovanja ovih pravila. Ove razlike su obilježavale dva osnovna modela
bankarske regulative i supervizije: neformalni pristup koji se oslanjao na
konsultacije i moralno ubjedjivanje; i formalni pristup koji je zahtijevao
aktivnu “potvrdjivačku” provjeru putem kontrola na licu mjesta. U
kontinentalnoj Evropi, kreiran je birokratski pristup koji je bio manje
“potvrdjivački” nego u Sjedinjenim Državama i koji je prenio mnoge
provjere i kontrole bankarskih knjiga na eksterne revizore.
Supervizija banaka u Velikoj Britaniji
Najslikoviti primjer neformalnog pristupa supervizije banaka
predstavljao je pristup Banke Engleske. U Velikoj Britaniji je Banka
Engleske superviziju tradicionalno obavljala putem konsultacija sa
bankama. Moralno ubjedjivanje, diskrecija i lični kontakti su bili glavni
instrumenti bankarskih supervizora. Svaka je banka individualno imala
odnos sa Bankom Engleske. Banke su pravile opreznosne izvještaje, ali
za razliku od drugih sistema supervizije gdje kontrolori radi provjere i
pribavljanja informacija obavljaju kontrole na licu mjesta, ovdje je
196
obaveza za davanje informacija Banci Engleske bila jedino na bankama.
Mnogo godina je ovaj sistem funkcionisao relativno dobro u visoko
koncentrisanom bankarskom sistemu. Medjutim, kada je porastao broj
banaka kao rezultat nastanka takozvanih sekundarnih banaka i dolaska
stranih banaka kasnih 1960-tih i ranih 1970-tih, sistem je zapao u krizu.
Mane neformalnog sistema koji se oslanjao na informacije koje su
davala rukovodstva, ali bez nezavisne procjene kvaliteta portfolia banaka
i adekvatnosti rezervi za potencijalne kreditne gubitke, su postale
očigledne. Vlasti u Velikoj Britaniji su postepeno prihvatile pristup koji
se više zasnivao na propisivanju bankarske regulative i supervizije, što je
britansku praksu približilo praksi kontinentalne Evrope. Nakon afere sa
Johnson Matthey-om, koja je samo ubrzala preispitivanje supervizorskog
pristupa Banke Engleske, vlasti u Velikoj Britaniji su uspješno delegirale
kontrolu na licu mjesta na eksterne revizore i to tako što su pojačale
izvještajne zahtjeve revizorima banaka prema Banci Engleske. Takodjer
su preduzeti koraci za poboljšanje sposobnosti Banke Engleske za nadzor
putem izvještaja.
Da bi neformalni pristup bio uspješan, iskustvo Velike Britanije
pokazuje da mora biti zadovoljeno nekoliko ključnih uslova: mali broj
banaka, jaka centralna vlast, postojanje tradicije bliske saradnje izmedju
vlade i bankarske industrije, kao i jakih ličnih odnosa izmedju bankara i
supervizora, visoko kvalifikovana radna snaga, efikasni sistemi
upravljanja u samim bankama, jake revizorske i računovodstvene prakse
i potpuno javno objavljivanje informacija za osiguranje tržišne discipline.
Pa čak i tada, nepošteno ili prevarantsko rukovodstvo može
navesti bankarske supervizore na pogrešan trag i uzrokovati
nepopravljivu štetu jednoj instituciji. Ovakav sistem neformalne
197
supervizije ostavio je u naslijedje “ne-provjeravačku” bankarsku
superviziju u mnogim bivšim britanskim kolonijama, što ih je učinilo
nespremnim za bankarske probleme u regionima u razvoju. Iako izgleda
da se ovakvim pristupom nisu stvorile poteškoće u nekim zemljama,
problemi su se pojavili u mnogim drugim zemljama Komonvelta, u
Africi i Aziji, gdje su se osnovale domaće banke kao konkurencija do
tada dominantnoj ulozi stranih banaka.
Supervizija banaka u kontinentalnoj Evropi
Model supervizije banaka koji postoji u zemljama kontinentalne
Evrope zasniva se na pristupu zakonske regulative koji propisuje brojne
pokazatelje koje banke moraju zadovoljavati, ali kontrolu banaka na licu
mjesta i provjeru njihovih poslovnih knjiga delegira na eksterne revizore.
U Belgiji se imenuju specijalni revizori koje plaćaju vlasti. U Švicarskoj
Federalna komisija za bankarstvo izdaje licence revizorima i na njih se
primjenjuju specijalne zakonske odredbe. U Njemačkoj glavni revizori
obavljaju kontrole banaka i dužni su da izvijeste vlasti kada otkriju
činjenice koje potvrdjuju uslovljeno mišljenje revizije. Medjutim,
supervizori su zadržali pravo da u svakom trenutku mogu vršiti provjeru
knjiga i kontrolu banaka. U svakoj od ovih zemalja, supervizori su
propisali detaljna pravila za formu i sadržaj revizorskih izvještaja.
U stvari, delegiranje kontrole banaka na licu mjesta na eksterne
revizore predstavlja privatizaciju procesa kontrole, iako po strogim
pravilima i uputstvima vlade. Ovaj pristup ima nekoliko prednosti.
Revizorske kuće mogu izbjeći ograničenja koja se odnose na resurse i
plate, koja često sprječavaju supervizorske institucije i vlade uopšte da
zapošljavaju i zadržavaju visoko kvalifikovan kadar. Pored toga, revizori
198
mogu postići ekonomično poslovanje kombinacijom opreznosne
supervizije i uobičajene računovodstvene revizije.
Medjutim, i ovaj pristup uzrokuje odredjene probleme. Postoje
rizici koji, ako se ispravno ne postave i kontrolišu, mogu dovesti revizore
u potencijalno konfliktne uloge sa dvojnom lojalnošću, prema bankama i
prema vladi, a naročito u slučajevima kada je revizorima dozvoljeno da
rade i na drugim poslovima. Pored toga postoji opasnost da, u svojim
nastojanjima da vode računa o troškovima i ostvare što veću zaradu,
revizori neće angažovati dovoljne resurse za osiguranje ispravnog
postupka revizije.
Odgovarajući model kontrole na licu mjesta, to jest da je
obavljaju supervizori ili revizori, za svaku posebnu zemlju definitivno
zavisi od procjene koja je grupa najsposobnija za obavljanje funkcije
provjere na licu mjesta. Faktori koji se moraju procijeniti su sposobnost,
kompetentnost, iskustvo i nezavisnost od političkih i drugih uticaja.
Ovakvu ocjenu je najbolje provoditi po principu slučaj po slučaj.
Supervizija banaka u Sjedinjenim Državama
Supervizija banaka u Sjedinjenim Državama služi za primjer
formalnog pristupa supervizije koji zahtijeva aktivno prisustvo na licu
mjesta za provjeru postojećeg stanja u bankama. Kod US modela,
periodične kontrole na licu mjesta predstavljaju osnovu procesa
supervizije. Američki pristup objašnjava se velikim brojem malih banaka
i lokalnim bankarstvom u pojedinim državama, a oboje je rezultat
ograničenja vezanih za geografsko širenje banaka.
Dok se kod koncentrisanih bankarskih sistema evropskih zemalja
interno snose troškovi nadzora filijala, a gubici se rasporedjuju na nivou
199
filijale, u američkoj bankarskoj strukturi regulatorne agencije troškove
nadzora rasporedjuju na mnogo širi obuhvat, a gubici banaka se
pokrivaju mnogo šire putem obaveznih šema osiguranja depozita. Ovo
dovodi do većih društvenih i političkih pritisaka na “potvrdjivački”
pristup u bankarskoj superviziji.
Za razliku od zemalja gdje se institucije za superviziju oslanjaju
na spoljne stručnjake, bankarski supervizori u Sjedinjenim Državama
sami moraju posjedovati sposobnosti za procjenu kvaliteta aktive i ostalih
područja ativnosti banke. Glavni nedostatak ovog pristupa je što on može
biti radno intenzivan i kočen finansijskim ograničenjima.
U posljednjih nekoliko godina, US agencije za superviziju su na
ograničenja resursa odgovorile sa ciljanim kontrolama na licu mjesta,
znatno većom upotrebom kontrole putem izvještaja i analiza za rano
upozorenje, te korištenjem prednosti napredne kompjuterske tehnologije.
Ovi su koraci agencijama za superviziju omogućili da održavaju relativno
stabilan broj zaposlenih kontrolora, bez obzira na rast aktive i povećanje
kompleksnosti finansijskog sistema.
Više od 14.000 banaka koje kontrolišu US regulatori predstavlja
glavni razlog zbog kojeg je potreban formalan pristup supervizije. Isti
objašnjava i usvajanje CAMEL sistema za rangiranje i upotrebu
Jedinstvenog Izvještaja o poslovanju banke. CAMEL rangiranje
kvantificira stanje kontrolisane institucije kroz pet glavnih oblasti i
dodjeljuje sveukupni kompozitni rang, a Jedinstveni Izvještaj o
poslovanju banke (UBPR) predstavlja statističku analizu poslovanja
banke koja se zasniva na podacima iz kvartalnih opreznosnih izvještaja.
Ovaj izvještaj uporedjuje i ocjenjuje svaku banku u odnosu na grupu
sličnih banaka. Postoji 25 grupa sličnih banaka, koje obuhvataju
200
institucije sa sličnim karakteristikama. Ovi su izvještaji dostupni javnosti,
a kompjuterske forme su na raspolaganju berzanskim analitičarima i
drugim. Upotrebom ove tehnologije supervizori imaju mogućnost izrade
ad hoc izvještaja ili prenosa podataka na mikrokompjuterske modele
kojima se vrše simulacije ili predvidjanja. U najnovijoj fazi tehnološkog
napretka koriste se stručni sistemi za analizu opreznosnih izvještaja i
izradu pisanih komentara.
Harmonizacija i medjusobno uskladjivanje supervizije banaka
I pored razlika u supervizorskim pristupima, zbog rastuće
globalne medjuzavisnosti finansijskih tržišta, sve više jača koncenzus da
se supervizija banaka i bankarska regulativa moraju harmonizirati bez
obzira na državne granice. Zemlje u razvoju rastu i napreduju, integracija
domaćih finansijskih tržišta sa većim medjunarodnim finansijskim
sistemom postajaće sve značajnija i značajnija tako da će se neskladi
minimizirati. U svijetu gdje se finansijske transakcije obavljaju 24 sata
dnevno, a banke ulaze u finansijske transakcije sa brojnim stranim
korespondentima i partnerima, globalni finansijski sistem može biti jak
samo onoliko koliko i njegove najslabije karike. Razlike u regulativi
mogu dovesti do nesklada na finansijskim tržištima, a mogu povećati i
rizike za bankarske aktivnosti koje se obavljaju preko državnih granica.
Postoji i opasnost da domaće institucije koje posluju u inostranstvu mogu
izbjeći superviziju.
Propast West German Bankhause Herstatt 1974. godine zbog
deviznih i drugih gubitaka je imala štetan uticaj na medjunarodno
medjubankarsko tržište i privukla je pažnju na potrebu za većom
medjunarodnom supervizorskom saradnjom. Nešto kasnije iste godine je
201
ovaj dogadjaj doveo do osnivanja Bazelskog komiteta pod
pokroviteljstvom Banke za medjunarodna poravnanja. Ovaj se forum
sastoji od bankarskih supervizora iz zemalja Grupe deset plus Švicarska i
Luksemburg. Komitet je nakon osnivanja obradio pitanja supervizije
finansijskih institucija koje posluju u inostranstvu i kreirao obuhvatna
uputstava za osiguranje da ni jedna institucija ne može izbjeći
superviziju. Pomenuta uputstva su sadržana u “Bazelskom sporazumu”
koji je uveo sljedeće ključne principe: (1) supervizija stranih bankarskih
organizacionih jedinica predstavlja zajedničku odgovornost insitucije za
superviziju zemlje porijekla i zemlje domaćina, (2) niti jedna strana
bankarska poslovna jedinica ne smije izbjeći superviziju, (3) supervizija
likvidnosti treba biti primarna odgovornost institucije za superviziju
zemlje domaćina, (4) u slučaju stranih filijala supervizija solventnosti
treba da je bitna odgovornost institucije za superviziju zemlje porijekla i
u slučaju stranih subsidijarnih lica primarna odgovornost institucije za
superviziju zemlje domaćina, i (5) treba da se promovira praktična
saradnja izmedju institucija za superviziju zemlje domaćina i zemlje
porijekla, razmjenom informacija i davanjem odobrenja za obavljanje
kontrole od strane ili u korist supervizora zemlje porijekla na teritoriji
supervizora zemlje domaćina.
Druge važne inicijative ubrzane radom Bazelskog komiteta su i
preporuke da se supervizija medjunarodnog poslovanja banaka provodi
na konsolidovanoj osnovi tako da se procjena rizika može vršiti na
globalnom nivou i usvajanje standarda adekvatnog kapitala zasnovanog
na riziku aktive. Kontinuiran rad se fokusira na izloženost banaka riziku
zemlje, rizicima likvidnosti i kamatne stope, kao i vanbilansnom riziku.
202
Supervizorske metodologije
Rastuća integracija finansijskih tržišta, naročito izmedju zemalja
članica Evropske Unije, je vodila približavanju sistema bankarske
supervizije. Sada je opšteprihvaćeno da adekvatan sistem bankarske
supervizije treba da obuhvata i kontrolu na licu mjesta i kontrolu na
osnovu izvještaja, a da ne-opreznosne preokupacije, kao što su naplata
poreza i uskladjenost sa valutnim i kreditnim ograničenjima, treba svesti
na minimumu.
Instrumenti supervizora uključuju i kontrole pojedinačnih
institucija na licu mjesta i nadzor putem izvještaja, kako iz makro tako i
iz mikro perspektive. Za većinu zemalja u razvoju, kontrole na licu
mjesta se smatraju naročito važnim. Razlog ovom je što se nesolventnost
u zemljama u razvoju uglavnom javlja zbog kreditnih gubitaka koji se
najuspješnije utvrdjuju u samoj instituciji. Prema tome, putem kontrole
na licu mjesta i provjere, supervizori se moraju koncentrisati na procjenu
kvaliteta aktive i na izdavanje naloga za formiranje rezervi za loše kredite
i suspenziju kamate na nekvalitetnu aktivu. Utvrdjivanjem kvaliteta
aktive i stanja neke institucije, bankarski supervizori kreatorima vladine
politike obezbjedjuju važne informacije o zdravlju finansijskog sistema.
KONTROLE NA LICU MJESTA (ON-SITE KONTROLE).
Tradicionalne metode on-site kontrole u mnogim zemljama se često
fokusiraju na poštovanje bankarskih propisa i direktiva. Kao rezultat
toga, opreznosna briga za sigurnost i zdravlje se često previdjaju. Čak i u
slučajevima kada supervizori pokušavaju da se bave pitanjima sigurnosti
i zdravlja, proces kontrole može obezbijediti samo “nesiguran prikaz”
stanja banke na odredjeni datum, bez bavljenja potencijalnim rizicima i
203
internim potrebama banke za sistemima upravljanja rizicima u
dinamičnom i promjenljivom okruženju. Na primjer, kontrolori mogu
utvrditi stanje bančinog kreditnog portfelja, ali da propuste da izvrše
ocjenu kreditnih politika i praksi koje vode u kreditne probleme ili mogu
uticati na porast budućih kreditnih problema. I zaista, bankarski
kontrolori u mnogim slučajevima propuštaju da identifikuju i
kvantifikuju obim i ozbiljnost problematične aktive – glavni propust. Čak
i kada se problemi identifikuju, supervizori možda nemaju ovlaštenje da
nalože formiranje rezervi i otpis ili druge neophodne akcije.
Kako bi se ovakve slabosti popravile i povećala efikasnost
aktivnosti on-site kontrola, supervizori moraju pomjeriti svoj fokus sa
provjere uskladjenosti sa zakonima na procjenu rizika i pomaganje
bankama da upravljaju rizikom. Kako bi se ovo postiglo, bankarski
supervizori trebaju usvojiti pristup odozgo-nadole, kojim se naglasak
stavlja na upravljanje i politike koje kreira odbor direktora i izvršno
rukovodstvo. Nije dovoljno da se problemi samo kvantifikuju – iako je
ovo zasigurno nužan korak. Moraju razumjeti i uzroci problema i
preduzimati preventivne mjere kojima će se smanjiti vjerovatnoća za
njihovo ponavljanje.
Kao dio procesa kontrole, on-site kontrolori treba da izvrše
provjeru tačnosti opreznosnih izvještaja koji su dostavljeni
supervizorskoj agenciji i izvršiti analizu onih aspekata banke koji se
putem izvještaja ne mogu adekvatno nadzirati. Kontrolori se trebaju
fokusirati na glavne aktivnosti banaka i potencijalne probleme
identifikovane putem nadzora na osnovu izvještaja. Naročito treba da
vrše ocjenu kvaliteta aktive, upravljanja, zarade, kapitala i upravljanja
sredstvima, kao i sistema interne kontrole banke, revizije, informisanja
204
rukovodstva i računovodstvenih sistema. Pri ocjeni kvaliteta aktive,
kontrolor treba da izvrši pregled bančinih kreditnih politika, pisanih ili
posredno izraženih, a radi utvrdjivanja da li su iste razumne i kompletne.
Zbog toga, a s ciljem da izvrši ocjenu kvaliteta kredita, kreditnih praksi
rukovodstva i poštovanja kreditnih politika, on treba da pregleda kreditne
fajle velikih korisnika kredita, problematičnih korisnika kredita i uzorak
fajli manjih korisnika. Potreban je i pregled zapisnika sa sastanaka
kreditnog odbora i odbora direktora. Kontrolor treba da izvrši i procjenu
procedura banke za suspenziju obračuna kamate, otpis loših kredita i
utvrdjivanje adekvatnih rezervi za kreditne gubitke.
Bankarski supervizori treba da pregledaju i poslovne i strateške
planove pojedinačnih banaka, te izvrše procjenu i sposobnosti
rukovodstva za ostvarenje ciljeva. Treba da izvrše provjeru da li su
uspostavljeni sistemi upravljanja adekvatni za postizanje uskladjenosti sa
politikama i propisanim funkcionisanjem. Isto tako, bankarski
supervizori trebaju poticati banke da uspostavljaju i jačaju vlastite
sisteme za interno upravljanje kao prvu liniju odbrane od nesolidnih,
nesigurnih ili nezakonitih bankarskih praksi. Sistemi upravljanja trebaju
uključivati pisane politike i procedure, formalizovano planiranje i
finansiranje, sisteme informisanja rukovodstva, internu kontrolu kredita,
sisteme za praćenje poštovanja propisa, aktivnosti interne i eksterne
revizije i interne kontrole. Iako nivo njihove sofisticiranosti i složenosti
može biti različit, formiranje sistema za upravljanje treba poticati i kod
velikih i kod malih banaka.
Pošto je obezbjedjenje sigurnosti i zdravlja finansijskog sistema
tipični kontinuirani zadatak bankarske supervizije – za razliku od
individualnih banaka - i zaštita deponenata, a ne dioničara banaka,
205
supervizorske aktivnosti se trebaju fokusirati na područja sa najvećim
rizikom po sistem, npr. velike finansijske institucije ili banke čije
aktivnosti mogu zaraziti čitav sistem. U okviru pojedinačnih banaka,
efikasnu upotrebu oskudnih supervizorskih resursa treba postići ciljanim
kontrolama područja sa najvećim rizikom, kao što su kvalitet aktive, rizik
kamatne stope, devizne aktivnosti, itd. Aktivnostima kontrole bi trebalo
izbjegavati i kontrolu svake filijale ili svakog subsidijarnog lica jedne
institucije. Umjesto toga, kontrolu treba fokusirati na stanje
konsolidovane institucije i to pregledom onih jedinica koje imaju
značajan uticaj na ukupnu poziciju te institucije. Ostale jedinice se
trebaju pregledati metodom uzorka.
Uobičajena slabost supervizorskog procesa je propuštanje da se
preduzmu aktivnosti za rješavanje problema i primijene korektivne
mjere. Ovo se dešava iz više razloga uključujući slabo vodjenje, političke
uticaje, nepromišljenost u rješavanju problema, organizacijske slabosti i
nedostatak odgovarajućih korektivnih instrumenata. Medjutim, ovo se
dešava i zbog toga što se nalazi kontrole i potrebne vrste korektivnih
mjera ne saopštavaju adekvatno odboru direktora ili višem rukovodstvu.
Izuzetno je važno da se nalazi kontrole jasno saopšte banci putem
pisanog izvještaja o kontroli i sastanaka sa odborom direktora i izvršnim
rukovodstvom. Popratno pismo uz pisani izvještaj o kontroli, potpisano
od strane rukovodioca bankarske supervizije ili lica koje on ovlasti, bi
trebalo da skrene pažnju na glavne zaključke i preporuke date u
izvještaju. Dodatno, u popratnom pismu treba da bude naveden i zahtjev
za dostavu formalnog odgovora banke u odredjenom vremenskom roku.
Ako se traže i izvještaji o poboljšanjima koje banka ostvari u primjeni
korektivnih mjera, onda i to treba navesti u popratnom pismu. Potrebno
206
je da se odrede administrativne procedure za praćenje bančine reakcije i
provjeru korektivnih aktivnosti.
U većini zemalja u razvoju, pisane kontrolne procedure su ispod
svakog adekvatnog nivoa ili čak i ne postoje, tako da se kontrolor mora u
potpunosti osloniti na svoje iskustvo, znanje i sposobnosti. Posljedica
ovog je odsustvo jedinstvenog i dosljednog vršenja on-site kontrole od
strane svih kontrolora. Rezultat toga je da rukovodilac bankarske
supervizije nikad ne može biti siguran u to koje su funkcije banke
pregledane, te na koji način je kontrola izvršena. Nedostatak pisanih
kontrolnih procedura takodjer lišava nove kadrove bitnog sredstva za
obuku. Zbog toga je, a da bi se osigurala dosljednost i jedinstvenost i
sredstvo za obuku novih kontrolora, za korištenje u on-site kontrolama
potrebno izraditi pisane kontrolne procedure i upitnike. Ne želi se reći da
iste treba da zamijene ocjene kontrolora. Medjutim, one zaista pružaju
okvir i pomoć za obavljanje potrebnog posla.
Dokumentovanje obavljenog posla i čuvanje radnih materijala je
još jedan aspekt pisanih kontrolnih procedura. Ovim se pokazuje da
mjere koje je kontrolor preporučio nisu proizvoljne, nego zasnovane na
opravdanim zabrinutostima i kritikama. Ova dokumentacija može biti
neophodna i za podršku zakonskih prinudnih aktivnosti koje supervizori
predlažu.
Dugoročno gledano, institucije za bankarsku superviziju mogu
koristiti postupak on-site kontrole kao katalizator za promjene osnovnih
metoda poslovanja banaka putem davanja preporuka finansijskim
institucijama za poboljšanje njihovog poslovanja. Ovo obično obuhvata
jačanje sistema upravljanja u bankama, uključujući pisane politike i
procedure, zvanično planiranje i finansiranje, procedure interne kontrole i
207
revizije, informisanje rukovodstva i kontrolu kredita. Razlozi za ovakav
pristup leže u tome što će supervizorske institucije uvijek imati probleme
sa ograničenim resursima. S tim u vezi, same banke moraju postaviti prve
linije odbrane od nezdravih i nesigurnih praksi. Kada se jednom sistemi
upravljanja uspostave, supervizorske institucije mogu provjeravati da li ti
sistemi funkcionišu putem njihovog testiranja. Ako sistemi nisu
adekvatni, obim kontrole treba proširiti na takav način da se rizici mogu
identifikovati i kvantifikovati.
NADZOR PUTEM IZVJEŠTAJA (OFF-SITE NADZOR).
Mogućnosti off-site nadzora pružaju veoma važnu dopunu on-site
kontrola, dajući rano upozorenje o sadašnjim i potencijalnim problemima
i predstavljaju sredstvo za praćenje i poredjenje finansijskog poslovanja.
Medjutim, off-site nadzor se ne smije smatrati sredstvom za zamjenu on-
site kontrole koja je primarni oblik supervizije u zemljama u razvoju. U
svim zemljama se kvalitet informacija i istinitost podataka, koje
dostavljaju banke, moraju provjeravati. U zemljama u razvoju kvalitet
informacija je takav da su često nekompletne i netačne. Banke često
nemaju interne računovodstvene sisteme i sisteme interne kontrole koji bi
osigurali blagovremenu i tačnu pripremu podataka. Zbog toga bi u većini
slučajeva bilo pogrešno oslanjati se na off-site nadzor više od njegove
samo dopunske uloge on-site kontroli.
U većini zemalja u razvoju opreznosni izvještaji, koji čine osnovu
za većinu off-site nadzornih aktivnosti, su često ograničeni na one o
likvidnosti, obračunu propisanih rezervi i smjernicama vezanim za
kredite. Analize se često sastoje od jednostavne provjere uskladjenosti sa
odredjenim pokazateljima iz bilansa stanja. Rijetko se prikupljaju
informacije za ozbiljnu procjenu rizika.
208
Da bi off-site nadzor i analize za rano upozorenje bili efikasni,
opreznosni izvještaji moraju otići dalje od statističkih inputa, obračuna
propisane likvidnosti i rezervi te jednostavnih bilansnih kalkulacija, i to
prema inputima koji će omogućiti procjenu rizika. Ovo znači da
supervizori treba da prikupljaju podatke o bančinom kreditnom portfelju,
uključujući i kredite koji kasne sa naplatom i problematičnu aktivu,
deviznu poziciju, vanbilansne obaveze i druga rizična područja, kao i
bilans stanja i bilans uspjeha. Da bi se osigurao jedinstven pristup,
supervizorske institucije trebaju imati mogućnost da propišu rokove,
sadržaj i forme opreznosnih izvještaja, na takav način da se mogu
pripremati komparativni podaci i koristiti na dosljedan način.
Izuzetno je važno da je funkcija off-site nadzora u potpunosti
integrisana u supervizorski postupak tako da se slabosti mogu ispravljati.
Da bi se prodiskutovali problemi uočeni off-site nadzorom, možda je u
nekim slučajevima dovoljno da se banka kontaktira putem telefona ili
pisma. Medjutim, u drugim slučajevima je, možda nužno poslati
kontrolore u banku kako bi nastavili procjenu slabosti koje su
identifikovane putem off-site nadzora. U svakom slučaju informacije i
izvještaji pripremljeni na osnovu dostavljenih izvještaja mogu pružiti
značajne komparativne podatke o rizičnim oblastima i efikasnosti, pa ih
kontrolori trebaju koristiti u toku njihovih on-site kontrola.
Organizaciona pitanja
Bankarska supervizija se često postavlja pod kišobran centralne
banke odredjene zemlje. Pošto je funkcija bankarske supervizije da
osigura siguran i zdrav bankarski sistem i spriječi nestabilnost
finansijskog sistema, centralna banka, kao institucija koja vodi
209
monetarnu politiku jedne zemlje i ima ulogu kreditora u krajnjoj nuždi je
logično mjesto za lociranje bankarske supervizije. Medjutim, ne postoje
ubjedljivi dokazi koji bi ukazivali na to da funkcionisanje u okviru
centralne banke daje vidljivu prednost nad formiranjem nezavisne
supervizorske agencije, pod uslovom da je bankarska supervizija
zaštićena od političkih uticaja, da se informacije do kojih se dolazi
supervizijom dijele sa onim koji vode monetarnu politiku i da se agencija
adekvatno finansira iz naknada ili direktnih izdvajanja iz budžeta. U
stvari, neki tvrde da će jedna agencija koja je odgovorna isključivo za
bankarsku superviziju posvetiti više pažnje ispunjenju svoje uloge, nego
ona koja ima i odgovornost za vodjenja monetarne politike zemlje. Sa
druge strane, postoji i jedan argument da kada je supervizorska
odgovornost smještena u centralnoj banci, onda postoji vjerovatnoća da
će se ista provoditi sa većim stepenom slobode odlučivanja nego kada je
supervizorska agencija primarno autonomna i funkcioniše u okviru
definisanih zakonskih ograničenja.
Generalno, u zemljama koje imaju jake centralne banke, bi
izgledalo neadekvatno umanjiti njihov uticaj i njihova ovlaštenja
prenošenjem supervizorskih odgovornosti na neku drugu instituciju. Ako
je centralna banka slabija, onda je bolje zalagati se za autonomnu
supervizorsku agenciju. U mnogim zemljama sa visokim prihodima,
razdvajanje odgovornosti odražava odredjene istorijske faktore.
Još jedno alternativno rješenje čini lociranje supervizorske
agencije u okvire ministarstva finansija ili trezora. Za većinu zemalja je
ova alternativa najmanje poželjna pošto ova ministarstva naginju visokoj
politiziranosti, a koordinacija poslovne politike sa drugim vladinim
agencijama često ima tendenciju da postane problematična. U konačnom,
210
zbog toga izgleda da efikasnost institucije za bankarsku superviziju ne
zavisi toliko od njene organizacione lokacije, nego od njenog
rukovodstva i nezavisnosti od političkog uticaja. Ako konkretni
institucionalni aranžman u datoj zemlji omogućava instituciji za
bankarsku superviziju da radi nezavisno od vanjskog uticaja, onda je taj
aranžman vjerovatno najpoželjniji za tu zemlju.
Bez obzira na to gdje je u okvirima vlade locirana bankarska
supervizija, postoje značajni organizacioni koraci koji se moraju
preduzeti za poboljšanje njene efikasnosti. Jedinica za bankarsku
superviziju treba da ima vlastiti identitet najmanje u istoj mjeri kao
ostale važne jedinice u okvirima centralne banke ili ministarstva ili kao
nezavisna agencija. Direktor bankarske supervizije treba da je visoko
rangirani vladin zvaničnik koji svoje izvještaje podnosi direktno
guverneru ili vice-guverneru centralne banke ili ministru finansija ili
trezora. Ovo je neophodno radi osiguranja odgovarajućeg stepena
kredibiliteta u bankarskom sektoru, da bi direktive koje supervizorska
institucija izdaje bile poštovane.
Kadrovi i plate
U većini zemalja u razvoju se institucije za bankarsku superviziju
suočavaju sa ograničenim resursima i finansiranjem. Rezultat toga je da
su supervizorske institucije često nedovoljno kadrovski popunjene. Ovo
utiče na mogućnosti supervizorske institucije da vrši kontrole banaka i
obavlja ostale supervizorske zadatke. Najsposobniji i najkvalifikovaniji
pojedinci se najčešće zapošljavaju u privatnom sektoru ili rade druge
poslove za veće plate. U nekim slučajevima, i pored toga što su im
odgovornosti veće plate bankarskih supervizora možda nisu tolike kao u
211
drugim vladinim sektorima. Ovo utiče na mogućnost supervizorske
institucije da privuče i zadrži kvalifikovane kadrove.
Suvišno je i pominjati da se adekvatni kadrovi za bankarsku
superviziju moraju osigurati, i brojčano i sa visokim sposobnostima. Da
bi se privukli i zadržali kvalifikovani kadrovi, plate trebaju biti privlačne
u poredjenju i sa vladinim i sa privatnim sektorom. Vlade često tvrde da
ne mogu priuštiti dodatno osoblje ili veće plate. Niti da mogu opravdati
različite nivoe plata u strukturi vladinog sektora. Medjutim, postoji jedan
kontra-argument koji kaže da vlade sebi ne smiju dopustiti bankarsku
krizu i njene razaračke posljedice na ekonomski rast i razvoj. Treba
primiti na znanje da ima primjera u kojima su bankarski supervizori
izuzeti od uobičajenih odredbi i skala plata osoblja u državnoj službi.
Troškovi od propasti samo jedne banke mogu biti čak daleko veći od
troškova zapošljavanja i zadržavanja kompetentnih kadrova, za šta je
upečatljiv dokaz kriza US štedno-kreditnih institucija, kada je vladina
administracija koja je u to vrijeme bila na vlasti odbila zahtjeve za
dodatnim kadrovima.
Pitanje karijere
U nekim zemljama, bankarska supervizija se ne smatra nekom
karijerom, a uposleni dolaze u i odlaze iz institucije za bankarsku
superviziju u roku od samo nekoliko godina. Ovo je suprotno zemljama u
kojima je bankarskim supervizorima potrebno četiri do pet godina samo
da steknu sposobnosti za kontrolu malih, dobro vodjenih institucija. Ako
se želi imati uspješna bankarska supervizija, ona se mora smatrati
karijerom punih mogućnosti. Pitanje karijere i opisi radnog mjesta
moraju se tako kreirati da pružaju značajne i izazovne odgovornosti, ali i
212
mogućnosti za napredovanje. Ovo može uključivati i stepenice u karijeri
kao npr. unapredjenje sa pozicije pomoćnog kontrolora na poziciju
kontrolora, pa na poziciju višeg kontrolora, a konačno i na neku
rukovodnu poziciju. Davanje zaduženja i u drugim odjelima može biti od
pomoći kao sredstvo za proširivanje znanja i sposobnosti nekog
pojedinca. Medjutim, to se ne bi smjelo smatrati krajem karijere kao
bankarskog supervizora.
Obuka
Obuka se često provodi samo na radnom mjestu i to gore od
nesistematičnog, tako da se sposobnosti stiču po principu “pogodak ili
promašaj”. Neadekvatnost u obuci i razvoju utiču na mogućnosti
supervizorske institucije da izgradi sposobne, iskusne i kompetentne
kadrove. Programi obuke moraju omogućiti svakom supervizoru da
pohadja ne manje od dvije sedmice obuke svake godine. Ova obuka mora
biti kombinacija obaveznih predavanja, primjera za vježbu i seminara.
Pored toga, obuka na radnom mjestu se mora provoditi na sistematičan
način. Radi razmjene iskustava i ideja višem osoblju se moraju davati
prilike za susrete sa supervizorima drugih zemalja.
Neaktivnost u restrukturiranju banaka
U razvijenim zemljama institucije za bankarsku superviziju
pokušavaju umanjiti potencijalne gubitke i obaveze vlade tako što
zatvaraju banke koje su blizu ili koje su dostigle tačku tehničke
nesolventnosti. Medjutim, u zemljama u razvoju, nedostatak pouzdanih
informacija, neadekvatan zakonski okvir i nedostatak političke volje
213
često omogućavaju bankama da ostanu otvorene i uvećavaju gubitke i to
čak i kada su višestruko izgubile svoj u knjigama prikazani kapital.
Pasivnost prema nesolventnosti može postojati i onda kada
institucionalni okvir vezan za rješavanje nesolventnosti nije adekvatan.
Iskustva su pokazala da ad-hoc pristupi u rješavanju nesolventnosti
generalno nisu uspješni. Pošto se banke ne zatvaraju, efikasnost
bankarske supervizije može biti kompromitovana.
Postoji i mogućnost da bankari znaju da su bankarski supervizori
nemoćni za preduzimanje odgovarajućih akcija. Da bi se ovom moglo
parirati, neophodni su sistematski pristup i mehanizmi za postupanje
prema nesolventnosti.
214
DRUGA GLAVA
MONETARNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE
1. Monetarni sistem Bosne i Hercegovine 1.1. Monetarni sistem u uslovima rata 1.2. Izgradnja novčanog, bankarskog i platnog sistema Bosne i Hercegovine do donošenja Ustava BiH 1.3. Ustavna rješenja iz Mirovnog sporazuma potpisanog u
Daytonu 1995. godine i uspostavljanje institucija monetarne vlasti Bosne i Hercegovine
2. Valutni odbor u Bosni i Hercegovini 3. Instrumenti monetarne politike u Bosni i
Hercegovini 4. Supervizija banaka u Bosni i Hercegovini
4.1. Izdavanje dozvola ili licenciranje banke 4.2. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu 4.3. Metode stalne supervizije 4.4. Ovlaštenje supervizora 4.5. Međudržavno bankarstvo 4.6. Zahtjevi za informisanjem
215
1. MONETARNI SISTEM BOSNE I HERCEGOVINE
Razvoj monetarnog sistema Bosne i Hercegovine možemo pratiti
u fazama koje karakterišu burne promjene društvenog sistema ex SFR
Jugoslavije. S toga je i periodizacija na primjeru BiH je takva da mora
odražavati procese sukcesije bivših republika SFRJ i uspostavljanje
suverenosti i u dijelu monetarnog sistema. „Hronologiju jugoslavenske
inflacije „ dao je Mlađen Dinkić28. Hronologija događaja koji obuhvataju
period od 1989. do 1994. godine po mnogo čemu je karakteristična za
cjelokupan prostor ex Jugosalije u kojoj se „ destrukcija”u formi „ ratnog
požara” prenosila počev od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
„Požar rata” se nije zaustavio jer se prenosi nakon 1995 godine: na
Kosovo i Makedoniju; da bi se proces raspada završio mirnim putem za
Crnu Goru uz još neriješena pitanja statusa Kosova i imena države
Makedonije.
„Hronologiju jugoslavenske inflacije“ prema dr. Dinkiću
preuzimamo iz jednog razloga koji se ogleda u objektivnosti praćenja
jedne pojave koja dovodi do ekonomske destrukcije i velike pljačke
naroda.“Kako je istorija učiteljica života, ponovila se priča iz 1923.
godine u Njemačkoj kada je, 20. novembra, proglašeno da je stara
reichsmarka više nije novac. Uvedena je nova valuta, rentenmarka,
zamjenjiva za hiljadu milijardi (bilion) starih raichsmaraka. Nova marka
je proglašena konvertibilnom uz garanciju države svom svojom
imovinom. Međutim, cijela priča,sa novom markom, ima tužni tok jer je
28 Mlađen Dinkić: Ekonomska destrukcija – velika pljačka naroda”Izdavač VIN, Beograd, 1995. godine.
216
sistem ” porodio” fašizam i ekonomsku obnovu kroz naoružavanje koje
je dovelo do rata koji se završio na sudu za ratne zločine u Nirnbergu.
Cijela priča kroz hronologiju događaja u ex Jugoslaviji ima dosta
sličnosti jer i prethodni proces je imao svoje učesnike koji su završili na
sudu za ratne zločince.
Hronologiju događaja 29 prema dr Dinkiću ima slijed:
o ”Otkad znamo za sebe Jugoslavija je bila zemlja u kojoj je
inflacija bila normalna pojava”;
o „Inflacija u Jugoslaviji predstavlja dugoročnu pojavu. Ona je
zakonito morala da proistekne iz socijalističkog privrednog
sistema, baziranom na neekonomskom konceptu društvene
svojine, poduprta sa još sijaset endemskih rješenja poput
„udruženog rada i sredstava”,” samoupravnog sprazumjevanja
i društvenog dogovaranjaitd. ”.
o „Krajem 80- tih inflacija u ex Jugolaviji premašivala je 10 %
mjesečno, u 1989. godini mjesečni iznos je preko 20%, a
krajem 1989. prelazi u hiperinflaciju i u decembru dostiže
mjesečnu stopu 59,1%.
o Februar 1990. godine stabilizacioni program daje rezultate,
obara se inflacija na 13,6%.
o „Maj 1990. godine inflacija je savladana, mjesečni rast cijena
je iznosio 0,3”.
o Juni 1990. godine inflacija je u negativnoj zoni, - 0,3”.
o Avgust 1990. godine, inflacija iznosi 1,9% 29 Isto. strana 14 – 44.
217
o Septembar 1990. godine nagovještaj krize, inflacija je 7,3%.
o Oktobar 1990. godine dolazi do raspada jedinstvenog
monetarnog sistema SFRJ. Slovenija, Hrvatska i Srbija vrše
nezakonito emitovanje novca. Devizne rezerve naglo padaju.
o „Decembar 1990. godine Srbija vrši „ upad” u u monetarni
sistem SFRJ, neovlašteno emitujući ogromnu količinu novca.”
o 21. decembra 1990. godine obustavljena je slobodna prodaja
deviza građanima, inflacija na godišnjem nivou je iznosila
121,7%.
o Januar 1991. godine dinar je devalvirao, fiksiran na paritet
9:1.
o 25. juna 1991. godine početak raspada SFRJ, istupom
Slovenije i proglašenje nezavisnosti i samostalnosti; a zatim i
Hrvatska.
o Septembar 19991. godine inflacija dostiže nivo 15%
mjesečno.
o Slovenija 9. oktobra 1991. godine, a u Hrvatskoj 23. otobra
1991. godine dolazi do zamjene novca.
o Decembar 1991. godine, inflacija je preko 21%.
o Februar 1992. godine rast cijena je 50,6%.
Ključni datum za Bosnu i Hercegovinu je 8. marta 1992. godine.
Tog dana je održan referendum o samostalnoj Republici Bosni i
Hercegovini, nakog čega je potvrđen i prijem BiH u članstvo u
UN-a, 6.april.1992.godine.
Slijed daljih događaja prema dr Dinkiću je bio:
218
o 27. aprila1992. godine konstituisana je Savezna Republika
Jugoslavija, zajednička država Srbije i Crne Gore.Inflacija
iznosi 77,5 %..
o Maj 1992. godine, ekonomske sankcije protiv SRJ. Inflacija
prelazi 80%.
o Juni nadmašuje 100% mjesečnu stopu. Izvrćena je
denominacija, obrisana je jedna nula.
o Decembar 1992. godine u SRJ rast crnog kursa DM je
porastao 100%, kamate na mjesečnu oročenu štednju dostizu
120%,a oročena devizna štednja 15% do 17%.mjesečno.
o Februar 1993. godine inflacija iznosi 211,8%, crni devizni
kurs je veći od zvaničnog kursa za 30 puta.
o Maj 1993. godine, inflacija iznosi 205,2%.
o Juni 1993. godine, inflacija je 366,7%. Jedna KM na crnom
tržištu vrijedi više od miliom dinara.
o Oktobar 1993. godine, inflacija iznosi 1.896%. Izvršena je
denominacija dinara brisanjem šest nula.
o Novembar 1993. godine, inflacija iznosi 20.190% sa
prosječnim dnevnim rastom od 18,7%.
o Decembar 1993. godine, jedna njemačka marka vrijedi jedan
bilion (hiljadu milijardi) dinara. Mjesečna inflacija je
178.882% sa prosječnim dnevnim rastom preko 28%.
o Januar 2004. godine, izvršena je nova denominacija dinara,
skinuto devet nula.Cijene rastu 62% dnevno, 2% na sat i
0,029% u minuti.
o Hiperinflacija u SRJ je zaustavljena 24. januara 1994. godine
219
1.1. Monetarni sistem u uslovima rata
Sudbina monetarnog sistema je pokazala obim destrukcije i
pljačke koja se posebno prenijela na tlo Bosne i Hercegovine:
o najveća ratna destrukcija je upravo bila na prostoru Bosne i
Hercegovine, sa gubitkom ljudskih i materijalnih potencijala;
o najveća pljačka novca desila se na prostoru Bosne i
Hercegovine zbog nepostojanja ekonomske politike koja je
trebala da spriječi da se masa bezvrijednog novca prenese na
tlo BiH.
Ratna mašinerija i bezvrijedan novac su razorili cjelokupan
privredni i monetarni sistem BiH. Razvoj monetarnog sistema Bosne i
Hercegovine možemo u ratnom periodu pratiti kroz slijedeće faze:
I FAZA od 1990. godine do 1992. godine, period YU dinara;
II FAZA od avgusta 1992. do jula 1994. godine, zamjena novca i
uvođenje valute
R BiH, BiH dinara;
III FAZA od jula 1994. godine do kraja 1995. godine;
IV FAZA od početka 1996. godine do avusta 1997. godine;
V FAZA od avgusta 1997. godine do avgusta 2003. godine;
VI FAZA od avgusta 2003. godine
Ovako izvršena periodizacija omogućuje prezentaciju slijeda
događaja koji su bili ključni za razvoj države Bosne i Hercegovine.
Prvo, period funkcionisanja monetarnog sistema SFRJ i valute
dinara, sve do avgusta 1992. godine pratilo je nekoliko ključnih
događaja:
220
o 25. juna 1991. godine početak raspada SFRJ, istupom
Slovenije i proglašenje nezavisnosti i samostalnosti; a zatim i
Hrvatska.
o 8. marta 1992. godine referendum o samostalnoj Republici
Bosni i Hercegovini i prijem R BiH u članstvo UN- a i
početak rata 6. april 1992. godine.
o 27. aprila1992. godine konstituisana je Savezna Republika
Jugoslavija, zajednička država Srbije i Crne Gore.
o Maj 1992. godine, ekonomske sankcije protiv SRJ.
Maj, juni, juli i avgust 1992. godine karakteriše vojno i
ekonomsko razaranje R BiH, uz koncentaciju ogromne
količine ratne tehnike i bezvrijednih YU dinara sa prostora
SR Jugoslavije, R Slovenije i R Hrvatske.
Odsustvo vođenja monetarne politike, u ovom period, karakteriše
podijeljenosti prostora koji je bio u funkciji politika koje su se
ispoljavale iz SR Jugoslavije i R Hrvatske; tako da je na prostoru R BiH
funkcionisala valuta BiH dinar i strane valute: YU dinar i Kuna kao i
sve ostale konvertibilne valute: DM (pretežno), US dolar i ostale
(neznatno). Postojanje Okruga kao oblika organizacije vlasti na prostoru
BiH donio je i određene specifičnosti koje su se odnosile na: Sarajevski,
Tuzlanski, Zenički, Mostarski, Travnički i Bihaćki okrug.
Kao moneta se javljaju BiH dinar, bon, lokalne valute, strane
valute: DM, sa monetarnom politikom Narodne banke R BiH, koja je bila
primjerena općem stanju neuređenog ekonomskog prostora Bosne i
Hercegovine i ratnog stanja.
221
1.2.Izgradnja novčanog, bankarskog i platnog
sistema Bosne i Hercegovine do donošenja Ustava BiH
Oporavak sistema je počeo 1994. godine kada su se počele
„slagati kockice„ državno – pravnog ustrojstva BiH preko Republike/
Federacije BiH do države Bosne i Hercegovine koja je uspostavljena
krajem 1995. godine. Taj proces traje i danas kroz pokušaje da se dođe
do rješenja državno – pravnog uređenja koje će biti u funkciji izgradnje
prosperitetne države Bosne i Hercegovine. Na kraju ovog poglavlja
izvorno su prenesena dva priloga: jedan iz februara 1993.godine 30 i drugi
iz prve polovine 1995. godine31.
Cilj prezentacije ovih priloga je da se iz sadašnje pozicije ocijeni
mogućnost kreiranja ekonomske politike: monetarne i fiskalne, na bazi
traženja rješenja koja će obezijediti funkcionisanje novčanog i
bankarskog sistema, primjereno uslovima i velikim teškoćama kroz koje
je prolazila država BiH na putu svoje nezavisnosti i očuvanja državnosti.
U hiljadu godišnjoj istoriji postojanja Bosne i Hercegovine period 1990 –
1995. godine predstavlja jednu od najtežu etapu na putu očuvanja
kontinuiteta njene državnosti.
30 Dr Kešetović Izudin: Ekonomska stvarnost BiH 1992- 1998. Grin, Gračanica, 1999. godine strana 9 -13. 31 Isto, strana 89 – 96.
222
1.3.Ustavna rješenja iz Mirovnog sporazuma
potpisanog u Daytonu 1995. godine
Ustavna rješenja Bosne i Hercegovine potvrđuje kontinuitet
Republike Bosne i Hercegovine, te kao takva, Bosna i Hercegovina
„nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država,
sa unutrašnjom strukturom modificiranom „ Ustavom i „ sa
međunarodno priznatom granicom.“32 Nadležnost Centralne banke je
određena od strane Parlamentarne skupštine, s tim da je u prvih šest
godina (1997. – 2003.) propisana ovlaštenja.
Centralna banka Bosne i Hercegovine „ je jedina ovlaštena
institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području
Bosne i Hercegovine“.33 Centralna banka Bosne i Hercegovine je
utemeljena na principu valutnog odbora 11 avgusta 1997. godine.U junu
1998 godine emitovana je i nova valuta KM koja je na početku vezana za
DM (1: 1), a kasnije za euro (ulaskom njemačke u euro zonu) na paritetu
1 € = 1,95583 KM.
32 Ustav Bosne i Hercegovine, član 1. 33 Isto, član VII.
223
Prilog 3. objavljen u listu „Zmaj", Tuzla, februara 1993.godine.
SPECIFIČNOST NOVČANOG SISTEMA, NA PODRUČJU OKRUGA TUZLA, U USLOVIMA RATA I NEFUNKCIONISANJA INSTITUCIJE PRIVREDNOG
SISTEMA IZMEĐU STVARNOSTI I POTREBA Poremećaji u robnim i novčanim tokovima imaju tendenciju da
cjelokupan sistem učine neefikasnim i neupravljivim, odnosno da vode
entropiji sistema. Teoretske postavke izgradnje sistema upućuju u kom
pravcu bi trebalo ići, a to je jedinstvenost monete, izgradnja jedinstvenih
i efikasnih institucija finansijskog sistema, regulisanje platnog prometa,
spoljnotrgovinskog poslovanja i dr. Sve ovo podrazumijeva izgradnju
cjelovitoga sistema na nivou Republike Bosne i Hercegovine
Savremeni novac ima dvije osnovne funkcije i to: novac u funkciji
sredstava razmjene, odnosno prometa i novac u funkciji standarda ili
mjere ekonomske vrijednosti. Te dvije primarne funkcije su međusobno
uslovljene, te je teško odrediti gdje počinje jedna funkcija, a gdje druga.
Nijedna roba ne može ući u promet i ne može se realizovati ako nije
izražena u novcu.
Ove uvodne naznake imaju za cilj da nas upute na pitanje, a samim time i
na odgovor, da li smo u godini rata imali validnu novčanu jedinicu i kako
smo se odnosili prema istoj? Ono što je indikativno jeste da smo najduže
zadržali stari dinar koji je odigrao ulogu finansiranja okupacije Bosne i
Hercegovine. Svežnji novih novčanica, priliv povučenih novčanica, sa
prostora bivše Jugoslavije, bili su u korelativnoj vezi sa prilivom tehnike
224
i naoružanja i okupatorskih snaga na prostor Republike Bosne i
Hercegovine.
Postupak zamjene novca je tekao veoma sporo i došao je u vrijeme kada
je stari novac odigrao svoju ulogu. Nova novčanica, suverene Republike
Bosne i Hercegovine, došla je u vrijeme kada su bile pokidane veze sa
centralnom emisionom bankom, kada je aktivnost finansijskih institucija
i poslovnih banaka, SDK, štedionica i dr. bila na najnižem nivou.
Razrušena privreda, totalna razrijeđenost sistema i inertnost institucija
izvršne vlasti, (posebno na državnom niovu), imali su direktnog uticaja
na monetu BH dinar.
Grafički prikazi su ilustrativni: stanje od 12. do 14. februara 1993. godine
mora se okarakterizirati kao stanje zamračenja ili totalnog kraha
monetarnog sistema. Stanje u posljednjih mjesec dana je statično, ali i
cjelokupan period sagledavanja pravih uzroka i poduzimanja
odgovarajućih mjera, koje imaju za cilju da stvore pretpostavke za
zaokruživanje cjelovitog sistema. Područje mjera se ogleda u monetarnoj
i fiskalnoj politici, kao najefikasnijim oblicima regulisanja privredne
aktivnosti. Kako primijeniti sistem mjera, u oblasti menetarne politike, na
regulisanje platnog i robnog prometa, sistem fiskalne politike i politika
cijena, kao najvažnije segmente privrednog sistema, u uslovima
neizgradenosti cjelovitosti sistema i njegove zaokruženosti?
Poremećaji, u robnim i novčanim tokovima, imaju tendenciju da
cjelokupan sistem učine neefikasnim i neupravljivim, odnosno da vode
entropiji sistema. Teoretske postavke, izgradnje sistema, upućuju u kom
pravcu bi trebalo ići, a to je jedinstvenost monete, izgradnja jedinstvenih
i efikasnih institucija finansijskog sistema, regulisanje platnog prometa,
spoljnotrgovinskog poslovanja i dr. Sve ovo podrazumijeva izgradnju
225
cjelovitoga sistema na nivou Republike Bosne i Hercegovine. Međutim,
stvarnost je nešto drugo. Različiti novčani sistemi, na području Republike
Bosne i Hercegovine, uz veoma lošu koordinaciju novčanog sistema,
gdje funkcioniše BH dinar, stvaraju stanje nesredenosti i nepostojanja
mogućnosti da se utiče na uzroke poremećaja.
U ekonomskoj teoriji i praksi ovaj problem je poznat kao “valutna
supstitucija ili dolarizacija”, jer se stvarne valute aktive drže, uglavnom,
u američkim dolarima. Kod nas je ista pojava, jer je glavni oportunitetni
trošak držanja novca izražen kretanjem stope inflacije. Ukoliko je jače
izražena depresijacija (pad) kupovne snage novca, istovremeno se vrši
tražnja stabilne valute, u našem slučaju njemačke marke. Držanje
inflacioniranog novca predstavlja skriven vid oporezivanja, svih vlasnika
novca, u korist države koja emituje taj novac. Iz toga proističe normalno
reagovanje transaktera koji vrše supstituciju novčane jedinice BH dinar u
DEM (njemačku marku).
U uslovima neizgrađenog cjelovitog sistema opasnot ubacivanja novčane
mase je maksimalno prisutna, jer ne postoji niti minimum zaštitnih mjera,
i to:
1) Sistem primarne emisije u funkciji deficitarnog finansiranja opšte
i zajedničke potrošnje;
2) Potrebna finansijska disciplina u raspolaganju gotovinskog i
žiralnog novca;
3) Fiskalni sistem na željenom nivou organizovanosti;
4) Efikasan rad institucija finansijskog sistema, posebno SDK
kao Centralne državne institucije, kao i drugih korelativnih
segmenata sistema.
226
Teoretski, a i praktično, poznato je da je teško potisnuti strane
valutne aktive kada su one uhvatile dominantnu poziciju. Prisilno
insistiranje na Zakonu o deviznom poslovanju ili donošenju Uredbe sa
zakonskom snagom, o prodaji robe za strana sredstva plaćanja, koja
reguliše isključivo oblast maloprodaje, objektivno je osuđeno na
neuspjeh. Rješenje se mora tražiti u pravcu proširenja definicije novca i
to uključivanjem deviznih depozita kod poslovnih banaka. A to zahtijeva:
1. Prihvatnje u novčanom sitemu dvije valute i to BH dinar i DEM;
2. Zagarantovano raspolaganje deviznim sredstvima uz obavezu
da se sredstva deponuju na devizne račune. To podrazumijeva
neograničeno ili 100% pravo na raspolaganje devizama
od strane vlasnika, tj. Deponenata;
3. Naplatu potraživanja za izvezenu robu i usluge u konvertibilnoj
valuti ili robi;
4. Strogu kontrolu doznaka i prenosa gotovinskog i žiralnog novca.
Cilj navedenih mjera jeste obezbjeđenje novca stabilne kupovne
sposobnosti, onosno eliminisanja negativnih efekata monetarne politike.
Zbog nerazvijenosti ekonomskih i finansijskih struktura postoji direktna
veza između monetarnog i realnog sektora ekonomije. Stoga, i mali
udari u monetarnoj sferi, imaju visoke efekte na finansijskom i robnom
tržištu
Proširenje definicije novca, uključivanjem deviznih depozita, imalo bi
empirijsko značenje sa stanovišta određivanja intenziteta tražnje i
potrebne količine novca u sistemu, što je bitno sa stanovišta stabilizacije
funkcionisanja makroekonomije. Naglašeniji koncept tražnje novca, u
odnosu na potrebne količine novca, mogao bi se realizovati kroz
227
sagledavanje projektovanja stopa realnog ekonomskog rasta, promjene
brzine, obrta novca i prihvatanje stope inflacije.
Negativne implikacije proširenja definicije novca i deviznih depozita,
kroz bjekstvo kapitala u inostranstvo, moraju se amortizovati primjenom
principa zagarantovanog raspolaganja deviznim sredstvima uz aspolutnu
sigurnost. To, ujedno, znači apsolutno pravo na raspolaganje deviznim
sredstvima, uz neograničeno pravo da se isti pretvore u realnu aktivu:
kupovina robe za dalju potrošnju (potrošna i investiciona dobra). To, isto,
podrazumijeva i obrnut proces: pravo pretvaranja realne aktive u valutnu
aktivu, tj. pravo prodaje za stranu i domaću valutu u omjeru koji izražava
interes vlasnika imovine.
Uporedo sa promjenom koncepta, u novčanom sistemu, moraju se
odvijati aktivnosti na izgradnji efikasnijih institucija finansijskog
sistema: Centralne emisione banke, poslovnih banaka, finansijskih
organizacija i institucija izvršne vlasti.
Stavljanjem u aktivnu funkciju svih navedenih institucija, moguće je
učiniti sistem efikasnijim, a to bi se ogledalo u sljedećem:
• nova proizvodnja i ponuda roba i usluga,
• elimmisanje tržišta u neregularnim oblicima,
• sigurnost i zakonitost u poslovanju,
• definisanje realnog nivoa potrošnje (lične, zajedničke i opšte).
Svako, od ovih obilježja, moglo bi se posebno objasniti, s konstatacijom,
da su ista na najnižoj mogućoj razini. To se održava u rigidnoj (krutoj)
strukturi ponude roba i korištenja proizvodnih kapaciteta. Funkcionisanje
tržišta, u neregularnim oblicima, eliminisalo je subjekte koji su, kroz
sistem ponude, mogli znatno uticati na njegovu efikasnost (to se posebno
odnosi na veleprodaju i spoljnotrgovinske organizacije). Sigurnost i
228
zakonitost u poslovanju, zbog nedefinisanih pravila ponašanja, u
uslovima postojanja dva tipa svojine: državne (društvene) i privatne. U
ovakvim uslovima ne postoje realni pokazatelji nivoa lične, zajedničke i
opšte potrošnje, što je jedan od preduslova za cjelovito sagledavanje
procesa društvene reprodukcije, proizvodnje, razmjene, raspodjele i
potrošnje.
Traženje odgovora, na postavljena pitanja, ima za cilj izgradnju
konzistentnijeg privrednog sistema primjerenog uslovima i
mogućnostima prezentnog trenutka. Traženje novih modela zahtijeva
pristup podložan stalnoj kritičkoj analizi, sa stanovišta realnosti i
efikasnosti. "Zmaj" - februar 1993.
229
OBRAČUNSKA KURSNA LISTA BR. 1/93. Zemlja Šifra
valute Naziv valute
JED OBRAČUNSKI KURS
AUSTRALIJA 036 AUD 1 27.610 AUSTRIJA 040 ATS 100 425290 BELGIJA 056 BEF 100 119.530 KANADA 124 CAD 1 25.160 DANSKA 208 UKK 100 644.090 FINSKA 246 RM 100 694.510 fUANCUSKA 250 FRF 100 749.230 NJEMAČKA 280 DEM 100 3.000.000 GRČKA 300 GRD 100 18.420 IRSKA 372 I EP 1 63950 ITALIJA 380 ITL 100 2.600 JAPAN 392 JPY 100 36.230 HOLANDIJA 528 NLG 100 2.255.940 NORVEŠKA 578 NOK 100 5*0.140 PORTUGAL 620 PTE 100 27.180 ŠVEDSKA 752 SEK 100 545.340 ŠVAJCARSKA 756 CHF 100 3254.200 VELIKA BRITANIJA 826 GBP 1 62.090 SAD 840 USD 1 48.390 HRVATSKA 8?4 HRD 1 15 SLOVENIJA 895 SLT 1 220 EVROPSKA ZAJEDNICA
955 XBA 1 47.980
ŠPAN1JA 995 ESB 100 34.660
230
Prilog 4. objavljen u stručnom časopisu Poslovni uspjeh, Tuzla, II , 1995.godine.
IZGRADNJA NOVČANOG,
BANKARSKOG I PLATNOG SISTEMA
BOSNE I HERCEGOVINE
1. RAZVOJ FAZE FINANSIJSKOG SISTEMA U R BIH
Novčani, bankarski, kreditni i platni sistem Republike Bosne i
Hercegovine, u posljednjih deset godina, doživio je znatne izmjene:
PRVO, period od 1990. do 1992. godine karakteriše dosljedno
sprovodenje monetarno-kreditne politike ex Jugoslavije, što je ostavilo
trajne negativne posljedice na ukupan ekonomski sistem R BiH.
Pokazatelji relativnog učešća u primarnoj emisiji, deviznom tržištu,
mreži bankarskih institucija i finansijskoj disciplini, su sasvim dovoljni
da se izvede zaključak da je Republika Bosna i Hercegovina
bukvalno
DRUGO, uvod u period od 1992. do kraja 1993. godine, odnosno
početka 1994. godine, počinje već u 1990. i 1991. godini. Upad u
monetarni sistem ex - Jugoslavije u 1990. godini, u iznosu od 16,2
milijarde dinara (što iznosi preko 2 milijarde dolara), u čemu Srbija
učestvuje sa 82,7%, Hrvatska 10,6% i Slovenija 6,3%. Prekoračenje R
BiH je bilo svega 0,4%, je samo početak pljačke stanovništva R Bosne i
Hercegovine. Kraj 1990. godine i početak 1991. godine, kada je uslijedila
zamjena novca, karakteriše ubacivanje bezbjednog novca i kupovina
231
deviza. Ista operacija, u većem obimu, se dešava početkom 1992. godine
kada, raspadom ex Jugoslavije, dolazi do raspada cijelog finansijskog
sistema.
Prelijevanje novca, sa područja ex Jugoslavije, na područje Republike
Bosne i Hercegovine, vrši se sve do augusta 1992. godine, kada je
izvršena zamjena novca.
TREĆE, period od uvođenja novca R BiH, august 1992. do jula 1994.
godine, kada se uspostavlja jedinstven novčani sistem, uz izvršenu
denominaciju i namjenu novca, karakteriše gubljenje monetarne vlasti i
opšte anarhije. Štete, ovako vođene ekonomske politike, su ogromne.
Iako je to period najžešćeg rata, nema opravdanja za pojedine strateške
poteze, npr. bon u Sarajevu i BH dinar na ostalim prostorima,
prepravljanje novca R BiH u lokalnu valutu, finansijske transakcije na
nerealnim kursevima, nerealno obračunati javni prihodi, neravnopravno
tretiranje pojedinih područja novcem i održavanjem likvidnosti platnog
sistema.
Opšte stanje je stanje haosa, u kome su doneseni i zakonski propisi, koji
su se samo mogli primijeniti na grad Sarajevo (prodaja za strana sredstva
plaćanja i ubacivanje dinara iz funkcije), bez uvažavanja uslova
na cjelokupnom prostoru.
Republike Bosne i Hercegovine. Iako se, za ovaj period, može naći niz
opravdanja ipak se, određenim mjerama, u oblasti novčanog sistema,
bankarskog sistema kreditnih odnosa i platnog sistema moglo uvesti više
reda i ublažiti negativne posljedice.
ČETVRTI period, koji počinje 1994. godine, a koji se preklapa sa
programom Vlade R/F Bosne i Hercegovine, ima obilježje uvođenja reda
u svim podsistemima finansijskog sistema. Rezultatima ovako vođene
232
ekonomske politike želimo se baviti u kontekstu stvaranja pretpostavki za
izgradnju novčanog sistema, bankarskog i platnog, u uslovima obnove i
izgradnje države Bosne i Hercegovine na novim rješenjima. Sigurno će,
ovaj proces, imati svoje razvojne faze, koja će najmanje trajati kao i
prethodni, koji je doveo Bosnu i Hercegovinu u novu startnu poziciju.
Cilj je da se silazni trend, koji je trajao do početka 1994. godine zaustavi,
da se znatno preokrene u pozitivnom smjeru, počev od 1996. godine.
Kakve su nam realne šanse i koji je redoslijed aktivnosti, umnogome će
ovisiti od razvoja ukupnih društvenih procesa, ali, i velikim dijelom, i od
kozistentno vodene ekonomske politike.
2. PREDUSLOVI ZA IZGRADNJU FINANSIJSKOG SISTEMA R
BiH
Najteži zadatak, u procesu izgradnje finansijskog sistema, ogleđaće se u
uspostavljanju monetarne vlasti na cjelokupnom području države. To
podrazumijeva uspostavljanje jedinstvenog novčanog sistema države i
centralne institucije monetarne vlasti. Iako se, ponekad, zapostavlja ovo
pitanje, sa stanovišta određivanja redoslijeda aktivnosti, isto će,
objektivno, biti dominantno sa stanovišta izgradnje države. Metod prilaza
ovom, za svaku državu, značajnom segmentu uređenja ukupnih državno-
ekonomskih odnosa, može biti različit. Prvi prilaz je bježanje od
rješavanja ovog pitanja, pod izgovorom da će ono doći na kraju. Drugi
prilaz, koji je sasvim opravdan, odmah i pod hitno sređivanje stanja u
definisanju novčanog sistema i monetarne vlasti.
U cilju razrješenja, trenutno neodržive i ekonomski štetne situacije,
potrebno je povlačiti redoslijed poteza koji su objektivno mogući i koji su
prihvatljivi sa stanovišta stvarnog stanja.
233
Uvođenje jedinstvene novčane jedinice -monete države Bosne i
Hercegovine
Moneta, novčana jedinica države, je historijska kategorija. Međutim,
pošto su se, na našim prostorima, dešavali burni historijski procesi,
najbolje je iznaći opšte prihvatljiv naziv monete koja neće asocirati na
bližu historiju, a koja će biti integrativni faktor na prostoru države Bosne
i Hercegovine.
Sa stanovišta savremene teorije novca, naziv novca ima samo toliki
značaj ako alocira na dobro vođenu monetarnu politiku. Primjer za to je
marka ili dolar koji nosi zvanje njemačka, odnosno, američki. Dolar
može biti i druge zemlje, kao i marka, ali češće dinar, ali da nema
značenje koje je vezano za državu.
Naziv novca bi trebalo odrediti na bazi prihvaljivosti za prostor države
koji se rekonstruiše i obnavlja, kao i rješenje koje će potpomognuti
proces izgradnje države Bosne i Hercegovine. Iako je ovo pitanje, sa
stanovišta ekonomske teorije (monetaristički pristup) nevažno, ono je
važno i predstavlja prvi korak koji se mora učiniti.
Drugo, definisanje institucije centralne monetarne vlasti sa stanovišta
ustavnih rješenja za državu Bosnu i Hercegovinu. Primarno je da postoji
monetarna disciplina zasnovana na osnovnim postulatima ekonomske
teorije i prakse. Improvizacije u ovom dijelu finansijskog sistema su
nemoguće, jer vode posljedicama koje se odražavaju na ukupnu
ekonomsku sferu države.
234
Uspostavljanje centralne monetarne vlasti države Bosne i
Hercegovine
Centralna institucija monetarne vlasti države Bosne i Hercegovine je
Narodna banka Republike Bosne i Hercegovine i Centralna banka
Federacije Bosne i Hercegovine. Odgovornost, ovih institucija, je
definisana Ustavom Republike i Ustavom Federacije Bosne i
Hercegovine.
U osnovi se radi o sprovodenju jedinstvene monetarne politike na
području Federacije i Republike Bosne i Hercegovine. Sa stanovišta
upravljanja makroekonomskim sistemom preduslov je uspostavljanja
centralne institucije monetarne vlasti, koja će djelovati na cjelokupnom
prostoru Federacije, odnosno Republike Bosne i Hercegovine.
Osnovne naznake monetarno-kreditne politike, u kojoj se ogleda i uloga
Centralne banke, su:
a) "Nominalno sidro" kao uslov za uspostavljanje kredibiliteta
stabilizacionog programa,
b) Uvođenje federalne valute kao jedinog sredstva plaćanja.
Prvi cilj stabilnosti kursa domaće valute je djelimično ostvaren, te se
može posmatrati kao uslov za ostvarivanje drugog cilja, uvođenja
federalne valute kao jedinog sredstva plaćanja. To ukazuje na zaključak
da su ostvarene pretpostavke i da postoje sasvim opravdani ekonomski
razlozi za osnivanje centralne banke, koja će voditi monetarnu i deviznu
politiku, na jedinstven način, na cjelokupnom području Federacije.
235
Uspostavljanje sistema plaćanja na cjelokupnom području države
Rješenje pitanja sistema plaćanja se često postavlja kao jednostavno, iz
razloga što isto počiva na osnovnim pretpostavkama, i to:
• uvezivanje finansijskih institucija u jedinstven sistem,
• postojanje jedinstvenog sredstva plaćanja.
Međutim, kako je za uvezivanje finansijskih institucija neophodna
centralna banka, a za tehniku plaćanja postojanje monete kao priznatog
sredstva plaćanja postavlja se pitanje izbora rješenja koje će zadovoljiti
slijedeće uslove:
• hitnost, jer su posljedice nepostojanja sistema ekonomski štetne,
• objektivne mogućnosti da se nade najracionalnije rješenje
sa stanovišta sprovodljivosti istog.
Ekonomski najracionalnije rješenje, koje uvažava dva prethodna uslova,
je u:
• prihvatanju Narodne banke Republike Bosne i Hercegovine
kao centralne monetarne institucije Federacije,
• prihvatanje dinara kao valute Republike i Federacije.
Odstupanjem od najracionalnijeg rješenja, sa stanovišta vođenja
jedinstvene monetarne i devizne politike države Bosne i Hercegovine,
svodi ovo kompleksno i ekonomski veoma važno pitanje na tehniku
platnog prometa. Rješenje uvođenja platnog prometa svodi se na
prihvatanje postojeće prakse ili traženja načina, koji, u osnovi, odstupa
od osnovnog principa jedinstvenosti monetarne i kreditne politike na
području Federacije.
236
3. USPOSTAVLJANJE MAKROEKONOMSKOG UPRAVLJANJA I
EKONOMSKE INTEGRACIJE FEDERACIJE
Razvojne faze finansijskog sistema, u posljednjih deset godina, su
hipoteka prošlosti koja ukazuje da je nemoguće naći rješenje koje se, u
postojećim uslovima, nameće. Stvarno stanje je da se i u uslovima, kada
postoji stabilnost vlastite valute, i kada se, uz malu dogradnju sistema,
veoma brzo može postići na cjelokupnom području Federacije, ne može
realno sprovesti. Isti je slučaj i sa instutucijom centarlne monetarne vlasti
koja nosi recidive prošlosti, počev od naziva, do sasvim promijenjene
uloge u novim uslovima.
Objektvno, ekonomsku integraciju prostora Federacije je nemoguće
izvršiti i bez uvođenja federalne centralne vlasti i federalne valute. I
samo ovo saznanje upućuje zaključak hitnosti, jer iz njega se generiraju
svi problemi i rješenja koja će voditi ekonomskom oporavku države.
Pitanje platnog prometa je tehničke prirode, te ne zavređuje posebnu
pažnju. Platni promet će se uspostaviti nakon definisanja institucija
bankarskog sistema: Centralna banka, banke i ostale finansijske
institucije. Institucionalno rješenje, u platnom prometu, treba tražiti iz
iskustva drugih zemalja, sa krajnjim ciljem da ovu funkciju preuzmu
banke, a da se Zavod za platni promet transformiše ili integriše u sistem
bankarskih organizacija.
237
NOVČANI OPTICAJ U FUNKCIJI
INTENZIVIRANJA PRIVREDNE AKTIVNOSTI
REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
Novčani opticaj i novčana masa
Pod novčanim opticajem podrazumijevamo cjelokupnu masu, po formi
različitih, prometnih i platežnih sredstava. Dio novčanih sredstava, koja
se nalaze na računima preduzeća, budžeta i korisnika budžetskih
sredstava i si., predstavlja novčanu masu. Znači, novčana .masa je dio
ukupnih novčanih sredstava koja se nalaze u opticaju. Stanje i promjene
novčane mase u 1994. godini može se sagledati iz slijedećeg pregleda:
Tabela br.1
Novčana masa R BiH u 1994. godini u milionima dinara Red.
broj
Elementi STANJE SA:
31. 12. 93.
30. 9. 94.
31. 10. 94.
Procjena 31.
12. 94.
1. Gotov novac 36,3 117,9 329,0 540,0
2 Depozit, novac 96,9 487,6 630,6 1.360,0
3. NOVČANA MASA 133,2 602,6 956,6 1.800,0
Tabela br. 1. (Izvor podataka NB R BiH).
Ocjena dinamike, promjene novčane mase, može se pratiti
upoređivanjern početnog perioda, 31. 12. 1993. godine, stanja sa 30. 6.
1994. godine i ocjene stanja sa 31.12.1994. godine (procijenjena na bazi
kretanja u IX i X mjesecu i tendencija u XI i XII mjesecu).
238
Tabela br. 2.
Red.
broj
ELEMENTI STANJE SA:
31. 12. 93. 30. 6. 94.
Procjena 31.
12. 94.
1. Gotovinski novac 36,3 82,9 540,0
2. Depozitni novac 96,9 343,4 1-260,0
3. NOVČANA MASA 133,2 426,3 1.800,0
Tabela br. 2. (Izvor podataka: NB R BiH).
Da bismo pristupili analizi novčane mase, potrebno je uči u njenu
strukturu i to gotovog novca i depozitnog novca. Logično je da
gotovinski novac predstavlja samo dio (i to manji) novčane mase, što je i
praksa kod većine zemalja. Učešće depozitnog novca je indikativno, sa
stanovišta strukture novčane mase, ali i sa stanovišta odvijanja
bezgotovinskog platnog prometa.
Promjene, u strukturi novčane mase, su ilustrativne i mogu se zapaziti u
slijedećem pregledu:
Tabela br. 3.
Struktura novčane mase u %
Red.
broj
ELEMENTI STANJE 1994.god. 31.12. 31.3.
30.6. 31.10.
Proc.st.
31.12.
1. Gotov novac 27,3 38,7 19,4 34,3 30,0
2. Depoz. novac 72,7 71,3 80,6 65,7 70,0
3. NOVČANA
MASA
100,0 100,0 100,0 100,0 100,0
(Izvor podataka: NB R BiH)
239
Struktura novčane mase
Iako se radi o relativno kratkom periodu, u kome se ne može doći do
potpune baze podataka, na osnovu koje se mogu procjenjivati tendencije,
ipak su osnovne tendencije prisutne.
• stalno prisutni trend rasta novčane mase i to: I polugodište 1994.
godine u odnosu na kraj 1993. godine, indeks 328 ili 228%,
• porast novčane mase u III kvartalu 1994. godine za 43,7% (indeks
143,7%),
• procjena rasta novčane mase u IV kvartalu 1994. godine za
198,7% (indeks 298,7).
Osnovni tokovi formiranja novčane mase
Uzroke, u promjeni novčane mase u periodu I-IX 1994. godine, možemo
identificirati kroz promjenu stanja dinarskih plasmana Narodne banke R
BiH. Pregled promjena stanja možemo sagledati iz slijedećeg tabelarnog
pregleda:
240
Tabela br. 4.
Promjena stanja dinarskih plasmana NB R BiH
N J 30.9. 30. 10. 31. 12. 31. 12. 31. 12.
Red
broj
1994.
31. 12.
1994.
30. 6.
1994.
31. 12.
1994.
30. 6.
1994.
30.9.
1993. 1994. 1993. 1994. 1994.
1. Krediti Republici
(Zaduženje kod 1.812,7 606,0 1.891,0 689,4 78,4
NB)
2. Krediti banaka 121,4 117,5 499,8 259,9 378,4
2.1. Devizne rezerve 121,5 121,5 493,0 293,0 371,5
2.2. Primarna emis. -0,1 -4,0 6,8 2,9 6,9
3. UKUPNI 1.934,1 723,5 2.390,9 980,3 456,8
PLASMANI
Promjene stanja dinarskih plasmana u prvom polugodištu 1994. godine,
sa tendencijom rasta zaduženja države, kod Narodne banke, za
deficitarno finansiranje Javne potrošnje. Porast novčane mase i strukture
(odnos gotovine i depozitnog novca) rezultat je odnosa u finansiranju
javne potrošnje. Pristup finansiranju javne potrošnje, iz realnih izvora, uz
uspostavljanje Jedinstvenog novčanog sistema, rezultirao je zadržavanju
realnog kursa dinara u odnosu na strana sredstva plaćanja (kurs dinara) i
zaduženje pariteta od 100 dinara za 1 njemačku marku (DEM). Odnosi u
IV kvartalu su ilustrativni, jer pokazuju minoran rast zaduženja kod
Narodne banke i pozitivne promjene u povećanju deviznih rezervi.
241
Ovakve tendencije je realno očekivati u narednom periodu, I kvartal
1995, godine, što će rezultirati:
• povećanjem javne potrošnje na bazi realnih izvora, i to u dinarskom
iznosu od 700 do 1.000 miliona dinara, što je, u apsolutnom iznosu, više
od 500 do 800 miliona dinara u odnosu na procjene za period I-IX 1994.
godine (1.800 miliona dinara i 9 mjeseci = 200 miliona dinara);
• povećanje plasmana, na bazi deviznih rezervi i stabilnosti valute, na
bazi deviza;
• stabilnosti kursa dinara na bazi realnih kretanja u privredi (povećanje
ponude roba).
Poslovni uspjeh, II 1995.
242
2.VALUTNI ODBOR U BOSNI I HERCEGOVINI
Monetarna politika Bosne i Hercegovine je na principu currency
boarda-a, i to:
o pokrivenost monetarne pasive Centralne banke sa neto
deviznim rezervama u 100% iznosu,
o neograničenu konvertibilnost KM u DM; devizni tečaj na
paritetu 1 KM = 1 DM= 0,51 EURO,
o novčanu masu čini: neto srana aktiva, krediti, bruto devizne
rezerve i kupovina i prodaja KM- e,
o neuključivanje na operacije na otvorenom tržištu.
Monetarni sistem Bosne i Hercegovine funkcioniše po pravilima
currency board, s tim da je angažmana važio do 2003. godine da bi
nakon toga produžen sa dugoročnom tendencijom kretanja ka evropskim
integracijama.U perspektivi Centralna banka Bosne i Hercegovine bi
imala cilj ulaska u ekonomsku i monetarnu uniju zemalja članica
Evropske Unije i uvođenje eura kao zakonskog sredstva plaćanja.
Prelazak sa sistema vezanosti Konvertibilne marke za Njemačku
marku, u sistem direktne vezanosti za euro počev od 1.1.2002.godine,
značiće i konverziju u euro po tečaju
1 euro = 1,95583 KM.
Euro se koristi kao zajednička valuta 12 zemalja članica
Evropske Unije počev od 28.2.2002. godine.
243
Pravac promjena i mogućnosti uključivanja Bosne i Hercegovine
u monetarnu uniju i Evropsku centralnu banku može se koncipirati i na
uvezivanju u regionalne integracije, kao prelazna faza do punopravnog
članstva Evropske Unije.
Evropska Unija ima perspektivu jer to znači uvezivanje u
jedinstveni ekonomski prostor sa ogromnim tržišnim potencijalom. To bi
značilo i jačanje veza bosne i Hercegovine sa svojim neposrednim
okruženjem i prilagođavanje standardima zemalja Evropske Unije.
Centralna banka Bosne i Hercegovine je utemeljena na principu
valutnog odbora 11 avgusta 1997. godine.U junu 1998 godine emitovana
je i nova valuta KM koja je na početku vezana za DM (1: 1), a kasnije za
euro (ulaskom njemačke u euro zonu) na paritetu 1 € = 1,95583 KM.
Uveden je ortodoksni valutni odbor, te u tom smislu zahtjeva
minimalno pokriće u rezervnoj valuti od 100 % (neograničena
konvertibilnost) i ne posjeduje niti jedan od instrumenata monetarne
politike (eskontnu stopu, operacije na otvorenom tržištu, posljednje
utočište bankama), osim instrumenta obaveznih rezervi. Na taj način
uspostavljen je automatizam prilagođavanja novčane mase promjenama
unutar deviznih rezervi. Time odbrana tečaja postaje bazično monetarno
sidro, kreiranje monetarne mase može nastupiti suficitom u platnom
bilansu, dotokom inostranih doznaka ili zaduživanjem.
244
Tabela br.4
Bilans stanja i uspjeha Centralne banke Bosne i Hercegovine
245
Izvor: Centralna banka Bosne i Hercegovine
Ciljevi monetarne politike su definisani Zakonom o Centralnoj
banci , te se sa tog aspekta valutni odbor može ocijeniti uspješnim s
obzirom da je uspostavio stabilnost tečaja i uveo dugogodišnju stabilnost
cijena.
S obzirom na gradnju povjerenja u valutu i tečaj Centralna banka
je obavezna svoj zadatak obavljati transparentno,odnosno, redovno
objavljivati svoje izvještaje u dnevnim glasilima.
S obzirom da je zemlja izašla iz rata valutni odbor je bio pravi
odgovor kako bi se vratilo makroekonomsko povjerenje, zaštitila privatna
svojina, onemogućila politička neozbiljnost u smjeru kreiranja inflacije,
pokušale privući strane direktne investicije (FDI) i dr.
Međutim, zdravi makroekonomski okvir sam po sebi nije cilj niti
jedne nacionalne ekonomije, te prednosti koje pruža valutni odbor trebaju
246
biti iskorištene u smjeru tehnološko-konkurentskog napretka, smanjenja
nezaposlenosti i poboljšanja ličnih primanja stanovništva jedne zemlje.
Bankarski sektor se uspio restrukturirati. S obzirom na smanjene
valutne i inflacione rizike ambijent valutnog odbora je pogodovao
razvoju ovakve situacije. U odnosu na postavljeni cilj zemalja u
tranziciji i na procese globalizacije koji će zasigurno mijenjati valutnu
mapu svijeta u pravcu određenih valutnih unija i dolarizacija, gubitak
monetarne suverenosti ne bi trebao predstavljati poseban problem.
3. INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE U
BOSNI I HERCEGOVINI Obavezna rezerva je i jedini dostupni diskrecioni instrument
monetarno kreditne politike u BiH u okviru currency board aranžmana.
Obavezna rezerva kao instrument monetarno kreditne politike
podrazumijeva od strane monetarnih vlasti propisanu obavezu depozitnih
ustanova da na račun kod Centralne banke izdvajaju sredstva rezervi u
određenom omjeru prema nivou svojih depozita. Taj omjer se naziva
stopom obavezne rezerve. Na količinu novca u BiH moguće je uticati i
kroz prudencijalnu regulativu, odnosno druge propise o poslovanju
banaka (npr. propisi o likvidnosti ili valutnoj izložnosti). No svi su ti
propisi u nadležnosti Agencije za bankarstvo FBiH, a ne u nadležnosti
CBBiH13.
13 CBBiH: Sedmi izvještaj CBBiH-Obavezna rezerva i višak rezervi banaka, decembar 2004.
247
U svjetlu savremenih currency board aranžmana u zemljama u
tranziciji radi se o instrumentu kojim se može ograničiti efekat
ekspanzije priliva kapitala (deviznih sredstava) na domaće kredite,
stabilizirati kamatne stope na tržištu novca te kontrolirati likvidnost
poslovnih banaka i time izgraditi povjerenje u institucije sistema.14
Osnovne postavke obavezne rezerve kao instrumenta monetarno
kreditne politike CBBiH regulirane su u Zakonu o CBBiH.
CB BiH propisuje obavezu da banke drže depozite kod nje u
minimalnom propisanom nivou koji iznosi 20% njihovih depozita i
pozajmljenih sredstava, bez obzira u kojoj su valuti sredstva izražena, te
da se ovi propisi primjenjuju na sve banke podjednako.15
Dalje se propisuje i način obračuna obavezne rezerve, određuje
naknadu koju CBBiH isplaćuje bankama na iznos rezervi.
U Zakonu o CBBiH propisane su i kaznene odredbe u slučaju da
banke ne poštuju obavezu držanja sredstava obavezne rezerve kod
CBBiH. U slučaju da banka u dva uzastopna perioda održavanja ne
ispunjava obavezu, a CBBiH je predhodno obavještavala agencije za
bankarstvo o «njenoj» nedisciplini, „od banke će se naplaćivati kazna u
iznosu od 5 promila dnevno od ostvarenog manjka sve dok se taj manjak
ne ispravi“.
14 Kordić G.:Monetarna politika i središnja banka u aranžmanu valutnog odbora, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Mostaru, Mostar, 2004. 15 Zakon o CBBiH, http://www.cbbh.ba
248
Prva mjera monetarne politike koju je CBBiH donijela od početka
svog poslovanja 1997. godine ticala se obavezne rezerve, te one su išle u
smjeru:
o baza za obračun rezerve je proširena tako da uključuje i
depozite u stranim valutama
o gotovina u trezorima banaka se više ne može koristiti za
ispunjenje obavezne rezerve,
o raspon stope obavezne rezerve je proširen od 0% do 20%
(ranije od 10% do 20%),
o stopa je 5% (u predhodnom periodu 10%)
o osnovica za obračun naknade proširuje se na ukupan račun
rezervi banaka kod CBBiH (ranije smo na iznos između 5% i
10%, a na višak rezervi nije se uopšte plaćala),
o visina stopa naknade koju CBBiH ostvari na prekonoćne
depozite koje plasira u inozemstvo-u istom obračunskom
periodu koji važi i za obaveznu rezervu (oko 2%).
Pravila za izračunavanje obavezne rezerve su se promjenila da bi
se osiguravao jednak tretman domaće i strane valute.
Izbor osnovice za obračun uslovljen je izborom monetarnog
agregata za čije praćenje i korigovanje je zainteresovana konkretna
monetarna politika.18 CBBiH je novčanom masom, dakle likvidnim
sredstvima definirala zbir M1 i QM, što indicira uključivanje svih oblika
18 Živković, Aleksandar, Kožetinac, Gradimir: Monetarna ekonomija, Ekonomski fakultet u Beogradu, Beograd, 2005, str.489
249
pasive banaka koje ulaze u sastav ovog monetarnog agregata u osnovicu
za obračun obavezne rezerve. Proširenje osnovice trebalo je da izazove
efekat monetarnog stezanja i utiče na zaustavljanje rapidne kreditne
ekspanzije pogotovo prema sektoru stanovništva.
Grafikon br.14
Kretanje iznosa ukupnih rezervi banaka u periodu od promjene
regulative,
od 01.06.2003. do 31.12.2003.
Izvor:Godišnji izvještaj CBBiH 2003, grafikon 3.8., str.28; http://www.cbbh.ba
Razlog za tako veliko povećanje sredstava na računu rezervi
može se naći u promjeni politike naknade koju CBBiH plaća bankama na
cijelim iznos na računu rezervi po jedinstvenoj stopi. Takođe, nova
metodologija za izračunavanje neto otvorene devizne pozicije banaka
prisiljava banke da drže rezerve denomirane u domaćoj valuti dok
CBBiH umjesto da ih plasiraju, denominiranu u stranim valutama kod
banaka u inostranstvu.
Grafik br.15
250
Kretanje MO i sastavnih komponenti
Izvor:Godišnji izvještaj CBBiH za 2003, grafikon 3.3., str.24; http://www.cbbh.ba
Reakcija CBBiH je umanjenje naknade na osnovu izmjene
regulative na viškove rezervi od 01.01.2004. što je rezultiralo prekidom
rasta istih.
Grafik br.16
Kretanje M2 i sastavnih komponenti
Od 01.12.2004. stopa obavezne rezerve podiže se na 10%.
251
Grafik br.17
Likvidnost komercijalnih banaka po obračunskim periodima
Izvor: CBBiH Odjeljenje za ekonomska istraživanja: OR i višak rezervi banaka kod
CBBiH- Sedmi izvještaj, decembar 2004.
Prosječna osnovica za obračun obavezne rezerve bilježi tokom
2004. godine konstantan rast, te sa 10.12.2004. iznosi 7,54 milijarde
KM.22
U isto vrijeme devizne rezerve CBBiH dostigle su nivo i iznosile
su 3,46 milijardi KM. Ovaj rast je najviše prouzrokovan rastom stanja na
računima rezervi banaka kod CBBiH.
Na kraju 27. obračunskog perioda 2005. godine, osnova za
obračun OR je iznosila 8,95 milijardi KM; a dio osnove za obračun
denomiran u KM iznosio je 3,38 milijardi KM (37,8%), dio osnove za
obračun OR denomiran u stranim valutama iznosio je 5,57 milijardi KM
(62,8%).
22 Obavezna rezerva i višak rezervi kod CBBiH, CBBiH Odjeljenje za ekonomska istraživanja, Sarajevo, decembar 2004
252
Slijedeći grafikon prikazuje: Grafik br. 18
Likvidnost komercijalnih banaka po obračunskom periodima.
Komercijalne banke u 2005. godini nisu imale poteškoća da
zadovolje propise o stopi OR od 10% što pokazuje i implicitna stopa OR
za cjelokupan bankarski sistem BiH koje se u obračunskim periodima
2005.godine kretala u rasponu od 15,7% do 19%..
Predviđena vrijednost osnove za obračun OR u prvoj dekadi
decembra 2005. godine je 9,21 milijarne KM. Uzimajući u obzir dobijenu
vrijednost, obavezne rezerva u istoj dekadi pri stopi od 15% iznosiće 1,38
milijardi KM.
Projekcije viška rezervi su moguće samo kao projekcije trenda.
Dosta tačna predviđanja viška rezervi moguća su za maksimalno tri
obračunska perioda unaprijed. Prema podacima iz juna 2005. godine
iznosi 601 miliona KM.
Predviđanja naknade na obaveznu rezervu je dosta jednostavno,
nakon što se dobiju rezultati osnove za obračun. Sa druge strane,
253
predviđanje naknade na višak rezervi je gotovo nemoguće uraditi sa
velikom statističkom vjerovatnoćom.
Odnos plasiranih i otplaćenih kredita privatnom sektoru u prvih
osam mjeseci 2005. godine ukazuje na jaku kreditnu ekspanziju.
Dosadašnje promjene stope obavezne rezerve uspjele su zadržati godišnje
stope rasta potraživanja od privatnog sektora dosta ujednačenim, ali su
dodatna podizanja stope OR bila neophodna ukoliko se željelo da se taj
trend nastavi.
Prijedlog se sastojao u tome da se stopa OR poveća na nivo od
15% ukoliko CBBiH želi zadržati godišnje stope rasta potraživanja od
privatnog sektora u rasponu od 30-35%. Imajući u vidu vremenski period
potreban komercijalnim bankama da prilagode poslovnu politiku novom
propisu o visini obavezne rezerve, predloženo je da se nova odlika o stopi
obavezne rezerve stupi na snagu počevši sa 34. obračunskim periodom,
sa promjenama:
o spuštanje stope naknade na obaveznu rezervu sa dosadašnje,
utvrđivane na osnovu prosjeka kamatnih stopa koje je u istom
periodu na tržištu ostvarila CBBiH na «overnight» depozite,
na 1%, i
o podizanje stope naknade na višak rezervi sa dosadašnjih 1%
na prosjek kamatnih stopa koje u istom periodu na tržištu
ostvarila CBBiH na «overnight» depozite.
Upravno vijeće CBBiH odlučilo je od 1. decembra 2005. godine
povećati stopu obavezne rezerve komercijalnim bankama sa 10% na
15%. Također će biti promijenjena politika naknade koju CBBiH plaća
254
komercijalnim bankama na obaveznu rezervu i na sredstva iznad
obavezne rezerve.
Na iznos sredstava obavezne rezerve CBBiH će komercijalnim
bankama plaćati naknadu po stopi od 1%. Na iznos sredstava iznad
obavezne rezerve plaćaće se naknada koja se utvrđuje na osnovu prosjeka
kamatnih stopa koje je u istom periodu na tržištu ostvarila CBBiH na
overnight depozite.
Promjene koje su uslijedile tokom 2006. i 2007. godine su
indikativne sa stanovišta održavanja likvidnosti bankarskog sektora i
njihovog uticaja na realni sektor ekonomije u obimu i strukturi kreditne
aktivnosti.
Grafik br.19
Likvidnost komercijalnih banaka u milionima KM u 2006. i 2007.
godini
Izvor podataka: Bilten CB BiH Nivo i struktura kreditne aktivnosti uticali su i na kretanje visine
kamatnih stopa, koje su iznad referentnih kamatnih stopa zbog kreditnih
rizika koji su izraženi u BiH privredi.
255
Grafik br.20
Raspon izmedju aktivnih i pasivnih kamatnih stopa
Izvor podataka: Bilten CB BiH
Stanje referentnih stopa ECB, Fed i Engleske banke je slijedeće:
Grafik br.21
Referentne kamatne stope glavnih svjetskih banaka
Izvor: Centralna banka BiH
256
4. SUPERVIZIJA BANAKA U BIH
Preduslovi za efikasnu superviziju je postojanje zakonskog okvira
koji reguliše institucionalno utemeljenje agencije za superviziju banaka i
odluka koje obezbjeđuju postupak supervizije i zaštitu supervizora.34
4.1. Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka
Izdavanje dozvola ili licenciranje banaka podrazumjeva kontrolu
onog što banku čini sa stanovišta djelatnosti koju ona obavlja. Banka je u
svom značenju depozitna finansijska institucija koja prikuplja novčana
sredstva i na osnovu toga vrši plasmane. Mogućnosti monetarne
multiplikacije i kreiranja kredita stavlja banku u položaj niz ograničenja
od strane monetarne vlasti. S toga izdavanje dozvola stavlja banku u
položaj da mora ispuniti niz kriterija koji su daleko širi nego što je visina
temeljnog kapitala. Struktura vlasništva, sastav organa nadzora, kvalitet
menadžmenta, postojanje strategije i vizije banke, kvalitet interne i
eksterne kontrole, organizaciona struktura, povezanost banke sa drugim
licima, su predmet ocjene i ispunjenja uslova za izdavanje dozvola.
Uslov visine temeljnog kapitala je više važan kao standard zaštite banke
od rizika, dok uslovi koji se tiču kvaliteta nadzora i uprave su suštinski za
uspješnost poslovanja. U klasifikaciji uzroka koji dovode do sniženja
performansi banaka su: nedovoljna kontrola troškova,niske kamatne
34 Odlukama o superviziji banaka i postupcima Agencija za bankarstvo propisane su nadležnosti Agencije za bankarstvo F BiH i RS, odgovornost u postupku kontrole, usmjeravanje, podržavanje, unapređenje i stabilnost bankarskog sistema Bosne i Hercegovine.
257
marže, labava supervizija, moralni hazard. Gubljenje licence banaka je
povezano sa slabljenjem performansi banaka koje je povezano sa
tranzitornom fazom koja karakteriše povećanje konkurentnog okruženja.
Stoga se spravom može tvrditi da tendencija deregulacije u bankarstvu
čini sistem dinamičnijim ali manje stabilnijim. Postupak likvidacije i
stečaja banaka predstavlja fazu prilagođavanja u poslovanju novim
tržišnim uslovima sa povećanom konkurencijom.
Procesi promjena u finansijskoj strukturi i pojačane supervizije
snažno determinišu dinamiku promjena u bankarstvu. U posljednje
vrijeme naročito je izražen proces internacionalizacije i konglomerizacije
u oblasti bankarstva.
Specifičnost bosanskohercegovačke privrede, u tranziciji svojinskih odnosa i prelazak na održivu ekonomiju, nameće potrebu jačanja investicionog bankarstva. Snažna potpora ovim procesima mogle bi biti investicione banke koje bi kroz preuzimanje investicionih privatizacionih fondova i ulaganja u privrednu infrastrukturu mogle biti generatori razvoja.
Svi oblici bankarstva koji se temelje na dugoročnim efektima
ulaganju mogu pokrenuti latentne snage koje leže u neiskorištenim
materijalnim i ljudskim potencijalima. Snaga institucionalnih investitora
će se mjeriti u mogućnosti da se privuće novčana štednja iz sektora koji
je suficitaran sa sredstvima (sektor stanovništva).
Cilj licenciranja je:
o liberalizacija prakse davanja licenci za stvaranje novih banaka
koje ulaze u sistem;
258
o Provjera da li banka ima uslove da opstane na finansijskom
tržištu.
Kod donošenja odluke supervizorska vlast ima naročito u vidu:
o Da li predložena banka ispunjava uslove u pogledu visine
osnivačkog kapitala;
o Da li menadžeri i glavni akcionari nove banke ispunjavaju
profesionalne i etičke kvalitete da bi mogli rukovoditi i
upravljati bankarskom institucijom.
U Bosni i Hercegovini funkciju (ulogu) licenciranja vrše
Agencije za bankarstvo koje su organizovane na entitetskim nivoima
vlasti.
U Zakonu o Agenciji za bankarstvo F BiH, propisano je da
Agencija inadležnost kod:
o izdavanja dozvola za rad banaka,
o nadziranje poslovanja banaka i poduzimanje mjera u skladu sa
zakonom,
o ukidanje dozvole za rad banke u skladu sa zakonom,
o nadzor u postupku sanacije i likvidacije banke,
o donošenje podzakonskih akata kojima se reguliše rad banaka,
o davanje ocjene o ispunjavanju uslova i odobrenja za izdavanje
dionica nove emisije.
259
Postupak izdavanja bankarske dozvole regulisan je u Zakonu o
bankama, Odlukom o minimalnoj dokumentaciji i uslovima za izdavanje
bankarske dozvole.35
Uslov da “ sve banke kojim je Agencija dodijelila bankarsku
dozvolu moraju ispuniti uslov za osiguranje depozita.
Zakonom o bankama definisano je šta se ne može smatrati
dioničarski kapitalom:36
o sredstva kredita koji je odobrila banka u čiji se kapital vrši
uplata;
o kredit koji je druga banka odobrila za drugu namjenu;
o za čiji je povrat garantovala banka u čiji kapital se vrši uplata.
35 Agencija za bankarstvo F BiH je propisala procedure za izdavanje dozvole. Bankarska dozvola je uslov za upis u sudski registar. Zakon o bankama F BiH regulisao je minimalni iznos dioničkog kapitala u novcu banke i najniži iznos neto kapitala koji banka mora održavati, i koji ne mogu biti manji od 15.000.000 (petnaest miliona) konvertibilnih maraka, koji banka mora održavati; s tim što banka ne može pogoršati, niti smanjiti, njegovu strukturu bez ovlaštenja Agencije. 36 „ Kada se kod korisnika kredita ili njegovog povezanog lica može utvrditi veza između dobijenog kredita i uplaćenog dioničkog kapitala, ili uplaćenog dioničkog kapitala banke i dobijenog kredita, takav uplaćeni dionički kapital banke nema pravno djelovanje, bez obzira na to da li su učinjeni na isti ili neki drugi dan. Agencija ima pravo da izvrši provjeru toka novčanih sredstava kod banke, korisnika kredita i njegovog povezanog lica. Agencija također, ima diskreciono pravo da odluči da li je uplaćeni dionički kapital izvršen u skladu sa Zakonom i da, u slučaju povrede Zakona, odbije da prizna i iz uplaćenog dioničkog kapitala isključi uplate izvršene na takav način.”
260
4.2. Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu
Opreznosni principi i zahtjevi u bankarstvu podrazumjevaju
zaštitu od rizika.
Bankarstvo po svojoj prirodi uključuje širok spektar različitih rizika, i to:
o Kreditni rizik,
o Rizik zemlje i rizik transfer,
o Tržišni rizik,
o Rizik kamatne stope
o Rizik likvidnosti,
o Operativni rizik,
o Zakonski rizik,
o Rizik reputacije.
U principu rizici se nemogu izbjeći, ali se posljedice mogu
smanjiti kroz sistem upravljanja rizicima.
Procjena kreditnog rizika je najvažnija aktivnost banke, a zasniva
se na mogućnosti da partner neće ispuniti odredbe ugovora. Ovaj rizik je
vezan za bilansne i vanbilansne pozicije banke. Prepoznavanje problema
sa kojima se može suočiti banka je važno sa stanovišta utvrđivanja
uzroka. Indetifikacija pojave gubitka imovine i formiranje rezervi su u
odnosu uzroka i posljedice. Isto tako otpis prihoda po osnovu kamata je u
funkciji realnog iskaza uspješnosti poslovanja i smanjenje zahtjeva po
osnovu očekivanja. Politika banke morala bi se zasnivati na principu fer
računovodstvene vrijednosti i realnom iskazu bilansnih pozicija.
261
U praksi bosanskohercegovačkog bankarstva su posebno prisutni
kreditni rizici uslijed:
o koncentracije rizika,
o povezano kreditiranje.
Zakona o bankama je definisano povezano lice sa bankom 37:
o predsjednik i članovi nadzornog odbora, članovi uprave,
članovi odbora za reviziju te članovi njihovih užih porodica
do trećeg stepena po krvnom srodstvu ili braku, ili lica koja
žive u istom domaćinstvu ili imaju međusobno povezane ili
zajedničke investicije;
o lica sa značajnim vlasničkim interesom u banci te članovi
njihovih užih porodica do trećeg stepena po krvnom srodstvu
ili braku, ili lica koja žive u istom domaćinstvu ili imaju
međusobno povezane ili zajedničke investicije;
o pravna lica sa običnim dionicama, prioritetnim dionicama i
glasačkim pravima u banci;
o pravna lica u kojima banka ima značajne vlasničke interese;
37 Nadzorni odbor je odgovoran za realizaciju odredbi iz propisa Agencije o bankarstvu i Zakona o bankama pri čemu je obavezan izvještavati FAB o svim transakcijama sa povezanim licima, posebno za sve transakcije iznad 1% osnovnog kapitala, pri čemu se moraju poštovati odredbe iz Odluke o minimalnim standardima za upravljanje koncentracijom rizika banka i ograničenje. Zbir izlaganja kreditnom riziku prema svim licima povezanim sa bankom tretira, kao najveće dozvoljeno izlaganje prema jednom dužniku, Odluka o minimalnim standardima za poslovanje banaka sa licima povezanim sa bankom.
262
o pravna lica u kojima značajan vlasnički interes imaju ista ona
pravna ili fizička lica koja imaju značajan vlasnički interes u
banci;
o pravna lica u kojima imalac značajnog vlasničkog interesa,
član nadzornog odbora ili uprave;
Veliko izlaganje kreditnom riziku banke predstavlja svako
ukupno izlaganje kreditnom riziku banke koje prelazi 15% iznosa
osnovnog kapitala banke.38
Ukupno izlaganje kreditnom riziku banke prema pojedinačnom
korisniku ili grupi povezanih lica ne smije da pređe iznos od 40% iznosa
osnovnog kapitala banke koji predstavlja najveće ukupno dozvoljeno
izlaganje kreditnom riziku. Banka može da dostigne najveće ukupno
dozvoljeno izlaganje kreditnom riziku prema pojedinačnom korisniku ili
grupi povezanih lica samo ako osigura njegovu slijedeću strukturu i
ograničenja: 38 Odluke o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka « definisano je da se osnovni kapital banke sastoji se od:
dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa običnih i trajnih prioritetnih nekumulativnih dionica izdatih po osnovu novčanih uplata u dionički kapital banke;
dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa običnih i trajnih prioritetnih nekumulativnih dionica izdatih po osnovu uloženih stvari i prava u dionički kapital banke;
emisionih ažia ostvarenih pri uplati dionica banke; općih zakonskih rezervi banke; ostalih rezervi koje se ne odnose na procjenu kvaliteta aktive; i zadržane odnosno neraspodijeljene dobiti banke iz prethodnih godina. «
263
o da izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom
korisniku ili grupi povezanih lica, koje nije pokriveno
instrumentima za obezbjeđenje naplate (u daljem tekstu:
kolateral), ne smije da pređe iznos od 5% iznosa osnovnog
kapitala banke;
o da izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom
korisniku ili grupi povezanih lica koje prelazi 5% do najviše
25% iznosa osnovnog kapitala banke mora biti pokriveno
kolateralom; i
o da izlaganje banke kreditnom riziku prema pojedinačnom
korisniku ili grupi povezanih lica koje prelazi 25% iznosa
osnovnog kapitala banke do iznosa najvećeg izlaganja
kreditnom riziku mora biti pokriveno kvalitetnim utrživim
zalogom čija vrijednost, utvrđena pouzdanim i stabilnim
cijenama, prelazi iznos tog izlaganja banke tj. prvoklasnim
kolateralom u smislu odredaba člana 14. Odluke o
minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i
klasifikaciju aktive banaka i
o da ukupno izlaganje banke kreditnom riziku u obliku izdatih
garancija prema pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih
lica, osim garancija za dobro izvršenje posla, ne smije da
pređe iznos od 20% iznosa osnovnog kapitala banke.
Bankama je ograničeno deponiranje sredstva, davanje kredite i
vršenje ulaganja u jednu povezanu banku u ukupnom iznosu većem od
264
iznosa 25%, kao i u u sve povezane banke u ukupnom iznosu većem od
40% njenog osnovnog kapitala.
Zbir velikog izlaganja kreditnom riziku banke, uključivo i sve
najvećeg izlaganja kreditnim rizicima, ne smije da pređe iznos od 300%
iznosa osnovnog kapitala banke.
Određene kriminalogene radnje u praksi su najčešće povezane sa
davanjem velikih kredita pojedinim pravnim licima, najčešće u sklopu
pojedine grane djelatnosti, ili davanje kredita pojedincima ili pravnim
licima povezanim sa bankom kroz vlasništvo.
Rizik likvidnosti proizlazi iz nemogućnosti banke da udovolji
potrebama potražioca po osnovu deponovanih ili pozajmljenih sredstava.
Ova pojava u najoštrijem obliku se javlja uslijed “juriša na banku”, kao
posljedica nepovjerenja povjerilaca banke u sigurnost uloga. U pravilu
dugoročna nelikvidnost može dovesti do nesolvennosti banke.
Supervizija ima za cilj da otkrije uzroke nelikvidnosti i
nesolventnosti, te da potpomogne procese konverzije aktive i povećanje
pasive. Propadanje transakcionih i štednih depozita je stalna opasnost
koja može biti spriječena osiguranjem ili sistemskim mjerama zaštite od
rizika. Mjere zaštite od rizika likvidnosti su u odabiru strategije, koje su u
korelaciji sa nivoom razvijenosti tržišne ekonomije. U
bosanskohercegovačkom bankarstvu je veoma sužen prostor za
izbjegavanje rizika likvidnosti, tako da uvođenje mjere supervizora u
formi privremene uprave najčešće vodi u postupak likvidacije i stečaja
banke. U praksi su rjeđi slučajevi preuzimanja ili pak prodaje banke.
Razlozi su u nepostajanju finansijskog tržišta koje pruža mogućnosti
primjene modela upravljanja aktivom i likvidnosti i upravljanja pasivom i
likvidnosti. Imlikacije modela upravljanja aktivom javljaju se u
265
naglašenoj ulozi monitoringa i supervizije u formi formiranja visine
likvidne aktive u odnosu na likvidne obaveze banke. S toga se likvidnost
banke koja se smatra neophodnim uslovom za opstanak banke u tržišnim
uslovima prepušta menadžmentu, dok se nadzor suprvizije ogleda u
procjeni raspona ročnosti i visine debalansa zajmova i obaveza banke.
Upravljanje pasivom banke se ogleda u konkretnom mehanizmu
angažovanja kredita na finansijskom tržištu kroz oblike međubankarskih
kredita, aranžmana o rekupovini i izdavanje depozitnih certifikata.
Krediti za likvidnost centralne banke su takođe uobičajni u uslovima
kada je nerazvijeno finansijsko tržište i kada postoji diskontni šalter kod
centralne banke.
Razvojem finasijskog tržišta dugoročno se gubi značaj centralne
banke kao zadnjeg utočišta za banke koje imaju problema sa
likvidnošću.39
Rizik kamatnih stopa i devizni rizik je u uslovnoj trećoj grupi
rizika.Ovi rizici prate normalno poslovanje banke i predstavljaju
objektivnu prijetnju za smanjenje zarađivačke sposobnosti banke i
umanjenja kapitala. U uslovima slobodnih kamatnih stopa i kod vođenja
otvorenih deviznih pozicija rizici su znatno veći i zahtjevaju superviziju. 39 Agencija za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine donijela je Odluku o uslovima kada se banaka smatra insolventnom. Odlukom se bliže propisuju uslovi kada je vrijednost obaveza banke veća od vrijednosti aktive banke odnosno kada se banka smatra nesolventnom. Vrijednost obaveza predstavlja stanje obaveza koje se prikazuju u bilansu stanja banke. Vrijednost aktive predstavljaju: iznos vrijednosti aktive banke procijenjen u skladu sa Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka, odnosno iznos aktive koji se prikazuje u bilansu stanja banke umanjen za iznos nedostajućih potrebnih rezervi za kreditne i druge gubitke; i iznos viška realno procijenjenih prihoda nad rashodima banke u periodu do najkasnije kraja tekuće poslovne godine.
266
U bosanskohercegovačkoj privredi devizni kurs40 domaće valute
je u paritetu njemačke marke sa 100% pokrićem emisije domaćeg novca,
što daje stabilnost sa stanovišta promjena deviznog kursa uslijed
djelovanja monetarne politike. Problem ostaje uslijed promjena
intervalutnih kurseva u uslovima kada banka vodi politiku otvorene
pozicije u različitim valutama.
Kamatni rizik u domaćem bankarstvu prisutan je kao rizik
kamatnih stopa i moralnog hazarda. Uloga supervizije je da prati vezu
između kvaliteta bankarskih plasmana i aktivne kamatne stope koju
banka ugovara. Moralni hazard se javlja kada banka višak kreditnog
rizika prebacuje na ekstra profit za sebe. U uslovima kada institucije
sistema neprihvataju negativne efekte kamatnog rizika isti se mora
obezbijediti putem rezervisanja ili kapitala banke. Kako je nivo
kapitalizacije BiH banaka nizak u odnosu na potencijalni kreditni rizik
kao posljedica moralnog hazarda javlja se potencijalni gubitak i
negativno iskazana neto imovina što se manifestuje u padu likvidnosti i
solventnosti.
40 Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banka propisano je da: «Devizni rizik predstavlja izloženost banke mogućem uticaju promjena deviznih kurseva i opasnost da nepovoljne promjene rezultiraju gubicima banke u KM (domaćoj valuti), pri čemu nivo deviznog rizika predstavlja funkciju visine i dužine trajanja izloženosti banke mogućim promjenama deviznih kurseva i zavisi od visine zaduženja banke u inostranstvu i stepena valutne usklađenosti aktive i pasive bilansa i vanbilansa banke, odnosno stepena usklađenosti njenih valutnih novčanih tokova.» «Oprezno upravljanje deviznim rizikom predstavlja suzdržavanje banke da preuzima previsoke obaveze prema inostranstvu i vođenje pozicija stranih valuta na način da se prati, kontroliše i eliminišu mogući negativni uticaji promjena deviznih kurseva na stabilnost finansijske pozicije banke. «
267
4.3. Metode stalne supervizije
Metode stalne supervizije banaka obuhvataju prikupljanje i
analizu informacija. Aktivnosti supervizora je kombinacija aktivnosti na
licu mjesta i na osnovu izvještaja.
Upravljanje rizicima podrazumjeva postojanje interne kontrole i
nadzora. Najefikasnija zaštita je u poštovanju procedura i definisanju
nadležnosti kako bi se propusti smanjili.41 U praksi su najčešće prisutne
prevare ili propusti koji su vezani za osoblje banke koji prekoračuju svoja
ovlaštenja ili obavljaju posao neetično i rizično. Rezultat ovakvih radnji
je da se iskazuju gubici koji rezultiraju propadanju ili stečaju banke.
Odgovornost za ovakve radnje se najčešće prenose na upravu banke i
njen menadžment, dok su poslijedice na stabilnosti bankarskog sistema i
rizik reputacije. Zadatak supervizije je u stalnom nadziranju i kontroli.
Dinamika bankarskog poslovanja nameće postojanje kvalitetne
supervizije42 i kreiranje zahtjeva.43
41 Odluka o minimalnim standardima za dokumentovanje kreditne aktivnosti banaka.. 42 Odluka o minimalnim standardima interne i eksterne revizije u bankama. 43 Odluka o izvještavanju o nesolidnim komitentima koji se smatraju specijalnim kreditnim rizikom banaka.
268
Kriteriji za interno rangiranje banaka od strane supervizije 44
baziran je na pojedinačnim rangovima osnovnih komponenata
finansijskog i operativnog stanja banaka:
o adekvatnost kapitala banke45;
o kvalitet aktive banke;
o kvalitet organa upravljanja i rukovođenja bankom;
o kvalitet i nivi profitibilnosti banke;
o adekvatnost likvidnosti banke;
o osjetljivost banke na tržišne rizike.
Kompozitni rang i pojedinačni rangovi se numerički označavaju u rasponu od 1 do 5.
44 Kriteriji za interno rangiranje banaka od strane Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine. 45 Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banke definiše adekvatnost (stopa adekvatnosti) kapitala banke kao odnos neto-kapitala i visine ukupnog rizika aktive. Rizičnu aktivu banke predstavljaju stavke aktive bilansa i vanbilansa banke, koje su izložene riziku i koje se množe odgovarajućim ponderom standardnog rizika koji odgovara izloženosti pojedinačnih oblika aktive visini prirodnog rizika.“ Nemoguće je zamisliti bankarsko poslovanje bez rizika, s tim da banka mora voditi računa da se previše ne izlaže rizicima, odnosno da upravlja rizicima Smatra se prihvatljivim određeni stepen rizika, međutim suviše rizika, kao i neodgovarajuće upravljanje istim, glavni je uzročnik propadanja banke. Agencija za bankarstvo FBiH je propisala Odluku o minimalnim standardima za upravljanje kreditn rizika i klasifikaciji aktive banke. U skladu sa Zakonom o bankama i nadležnostima Nadzorni odbor banke i Odbor za reviziju banke dužni su, u skladu sa statutom banke i propisima Agencije za bankarstvo FBiH, obezbijediti praćenje, pregled i klasifikaciju stavki aktive banke i vanbilansnih stavki banke. Detaljno tumačenje Odluke o rizicima i klasifikaciji aktive sa stanovišta metodologije primjene spada u domen upravljanja aktivom banke.U skladu sa Zakonom o bankama i nadležnostima, Nadzorni odbor banke i Odbor za reviziju dužni su, u skladu sa statutom banke i propisima Agencije za bankarstvo FBiH, obezbijediti praćenje, pregled i klasifikaciju stavki aktive banke i vanbilansnih stavki banke. Detaljno tumačenje Odluke o rizicima i klasifikaciji aktive sa stanovišta metodologije primjene spada u domen upravljanja aktivom banke.
269
Rang 1 predstavlja najviši nivo, a rang 5 najniži nivo. Raspon u
rangovima odražavaju slabosti i dobre strane banke pri čemu se
kompozitni rang javlja kao zbir pojedinačnih rangova sa ograničenjima.
Tako kompozitni rang 1 podrazumjeva da je većina pojedinačnih
komponenti rangirana sa rangom 1, a niti jedna lošije od 2. U rangu 5 su
banke sa krajnje nesigurnim i lošim stanjem i predstavljaju predmet
povećane supervizorke pažnje. U slučajevima rangiranja banke sa
kompozitnim rangom 5 postoji opasnost propadanja depozita što stvara
opštu nesigurnost bankarskog sistema i potreba da se potpomogne banka
ili da se eliminiše sa tržišta. Slično je sa rangom 4, kada se banka nalazi u
nesigurnom i lošem finansijskom stanju. Intervencija supervizije se kreće
u rasponu od prinudnih mjera do pojačanog nadzora. Mjere koje se
poduzimaju moraju biti urgente i sa očekivanim uspjehom. U protivnom
prijeti propast banke, što predstavlja opasnost za sve vrste depozita. U
kompozitnom rangu 2 i 3 nalaze se solidne banke, sa ocjenom da nema
razloga za supervizorsku zabrinutost do ocjene stanja koje sadrži slabosti,
ali se ne očekuje propast banke.Stoga, od strane supervizijskih vlasti
postoji briga o visini rizika kod pojedinih banaka, kao i kvalitetu
upravljanja tim rizicima.
Supervizorska kontrola rizika sadrži:
o uspostavljanje maksimalnog stepena rizika koji banka može
prihvatiti,
o tržišni transfer pojedinih rizika sa banke na druge transaktore,
o formiranje određenog nivoa bankarskog kapitala i rezervi u
cilju pokrića specifičnih bankarskih rizika.
270
Glavni bankarski rizik je kreditni rizik, koji se odnosi na zajmove
ili investicije u obveznice koji u roku neće biti isplaćeni.
Metod za minimiziranje kreditnog rizika46 su:
Metodologija za ocjenu kreditne sposobnosti dužnika (građana i
preduzeća);
Osiguranje kreditnog rizika polaganjem kolaterala, tj. pokrića ili
davanjem garancija za servisiranjem bankarskog zajma;
Diverzifikacija bankarskog zajma;
U savremenoj bankarskoj praksi strategija brzog rasta bilansa
banke se postepeno napušta i zamjenjuje se sa naglašenim profitnim
performansama banke. To praktički znači napuštanje suvišnog rizika od
strane kreditorskih banaka i prihvatanje bruto profita uz formiranje
rezervi za pokriće gubitka po nenaplaćenim zajmovima.
46. Zakona o bankama propisuje : "Banka je dužna pridržavati se stopa ograničenja rizika vezanih za bilansne i vanbilansne stavke aktive i ponderisanu aktivu, kapital i njegovu strukturu, utvrđenu propisima Agencije". Propisano je da banka mora održavati dioničarski i neto kapital u skladu sa iznosom osnivačkog kapitala i adekvatnu stopu kapitala od 12% ukupne rizikom ponderisane aktive, pri čemu najmanje jedna polovina njenog kapitala mora da se sastoji od osnovnog kapitala.Zakona o bankama su propisani uslovi pokrića plasmana, kada su oni veći u određenom procentu (5 i 25) od osnovnog kapitala, kao i ograničenje kada “veliko izlaganje banke kreditnom riziku predstavlja ukupnu izloženost banke kreditnom riziku prema pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih korisnika u iznosu većem od 15% osnovnog kapitala banke, pri čemu zbir svih velikih izlaganja banke kreditnom riziku ne smije preći iznos od 300% osnovnog kapitala banke.” pri čemu pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih korisnika ne smije preći iznos od 40% osnovnog kapitala banke pri čemu su stavljena ograničenja o iznosu neobezbijeđenih kredita pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih korisnika do 5% osnovnog kapitala banke i kredit pojedinačnom korisniku ili grupi povezanih korisnika u iznosu većem od 25% osnovnog kapitala banke mora biti obezbijeđen kvalitetnim utrživim kolateralom.
271
Klasifikacija aktive prema stepenu rizika vrši se na osnovu
Odluke o upravljanju kreditnim rizicima i klasifikaciji aktive banke, i to
na:
Tabela br. 5
Kategorije aktive banke
1. Kategorija A - Dobra aktiva 2. Kategorija B - Aktiva sa posebnom napomenom 3. Kategorija C - Podstandardna aktiva 4. Kategorija D - Sumnjiva aktiva 5. Kategorija E - Gubitak
Uslovi za formiranje rezervi za svaku stavku aktive se takođe
propisuje i to najmanje u procentima kako slijedi:
Kategorija A - Dobra aktiva: 2% Kategorija B - Aktiva sa posebnom
napomenom: 15%
Kategorija C - Podstandardna aktiva: 40% Kategorija D - Sumnjiva aktiva: 60% Kategorija E - Gubitak: 100%
Sprovođenje ove Odluke dato je u nadležnost Nadzornog odbora,
pri čemu je posebno nalaže donošenje Programa interne revizije i
eksterne revizije banke sa uspostavljanjem funkcije nezavisne interne
revizije u banci.
Supervizija kapitala i rezervi i utvrđivanje adekvatnost kapitala je
osnova svakog bankarskog sistema i predstavlja zaštitu ne samo
deponenata i kreditora banke, nego i Fondova za osiguranje depozita,
Centralne banke i cijelog finansijskog i privrednog sistema.
272
Visina adekvatnog kapitala47 banke može se povećati ovisno od:
o nivoa rizika dotične banke,
o kvaliteta bankarskog menadžmenta.
To se posebno odnosi na proračun potrebnih rezervi koje banka
formira. Rezerve banke su primarno operativna sredstva za apsorbovanje
gubitka koji nastaje u bankarskom poslovanju. Tek ukoliko nisu dovoljne
rezerve za apsorbovanje gubitka dolazi do smanjenja vrijednosti kapitala,
kao načina da se apsorbuju preostali gubici.
Visina rezervi konkretne banke zavisi od procijenjenih gubitaka
koji potencijalno nastaju u bankarskom poslovanju.
Visina rezervi ima dvije kategorije:
a) specifične rezerve, koje služe za pokriće gubitka iz generalnog
poslovanja banke, te kao takve ulaze u sastav kapitala banke;
b) specifične rezerve izdvajaju se za konkretne namjene i nisu uključene
u kapital banke.
47 Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banke se reguliše: «Upravljanje kapitalom banke mora da predstavlja stalni proces za utvrđivanje i održavanje kvantiteta i kvaliteta (odnosno strukture) kapitala banke najmanje na propisanom odnosno odgovarajućem nivou kao i jasno razumijevanje realnih potreba banke za kapitalom. Zbog toga što kapital predstavlja rijedak ekonomski i strateški resurs upravljanje kapitalom mora da čini jednu od najbitnijih komponenata opreznog, efikasnog i strateškog planiranja i upravljanja bankom. Kako se elementi opreznog programa upravljanja kapitalom, zavisno od prirode i složenosti pojedinačnih aktivnosti i preuzetog rizika banke razlikuju, svaka banka je dužna da donese svoj posebni Program u pisanom obliku.»
273
Ukoliko rezerve za specifične gubitke nisu adekvatne, iznos
kapitala je procijenjen.
Formiranje rezervi banaka je povezano sa klasifikacijom aktive
banke, posebno bankarskog zajma.
Postoji empirijska veza između pojedinih kategorija klasificiranih
aktiva banke i gubitka. Na osnovu toga je sačinjena metodologija za
izračunavanje potrebne rezerve.
Kada je u pitanju tržišni rizik, novi koncept Bazelskog komiteta
predviđa dodatni kapital48 banke, koji uključuje i obavezni kapital za
devizni rizik.
Supervizija likvidnosti podrazumjeva minimalne standardi koje
je banka dužna osigurati i održavati u procesu upravljanja rizikom
Iikvidnosti, odnosno obezbijediti sposobnost banke da potpuno i bez
odlaganja izvrši sve obaveze na dan dospjeća.
48 Dopunski kapital čini: dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa trajnih prioritetnih kumulativnih dionica izdatih po osnovu novčanih uplata u dionički kapital banke; dioničkog kapitala iz osnova nominalnog iznosa trajnih prioritetnih kumulativnih dionica izdatih po osnovu uloženih stvari i prava u dionički kapital banke; općih rezervi banke za pokriće kreditnih gubitaka za aktivu banke procijenjenu kao kategorija A-Dobra aktiva u skladu Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje kreditnim rizikom i klasifikaciju aktive banaka;obračunate dobiti u tekućoj godini i tečajne razlike;iznosa dobiti za koju je FBA izdala rješenje o privremenoj obustavi raspodjele;subordinisanih dugova (uzeti krediti, izdate obveznice), a najviše do 50 % iznosa osnovnog kapitala banke;hibridnih odnosno konvertibilnih stavki-instrumenata kapitala do najviše 50% iznosa osnovnog kapitala banke, uz prethodnu saglasnost FBA u pisanoj formi za uključenje tih stavki-instrumenata u obračun dopunskog kapitala banke;stavki-obaveza trajnog karaktera bez obaveze banke za vraćanje (trajni namjenski ili nenamjenski depoziti i slične stavke), na čije se angažovanje u aktivnim poslovima primjenjuju politike i procedure banke, pod uslovom da je prethodno pribavljena saglasnost FBA u pisanoj formi. U svrhu obračuna adekvatnosti kapitala iznos dopunskog kapitala ne može biti veći od iznosa osnovnog kapitala banke.
274
Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje rizikom
likvidnosti banke49, propisani su uslovi sprovođenja plana, nadležnosti
nadzorno odbora i menadžmenta banke.
U osnovi upravljanje likvidnosti zasnovano je na:
o upravljanju aktivom i likvidnosti,
o upravljanju pasivom i likvidnosti i
o projektovanju likvidnosti.
Imajući u vidu karakter pasive poslovni banka važno je ročno
usklađivanje ugovorenih dospijeća instrumenata aktive i pasive pri čemu
banka mora da:
o najmanje 90% izvora sredstava sa rokom dospijeća do 365
dana angažuje u plasmane (instrumente aktive) sa rokom
dospijeća do 365 dana;
o najmanje 95% izvora sredstava sa rokom dospijeća do 180
dana angažuje u plasmane (instrumente aktive) sa rokom
dospijeća do 180 dana; i
49 Odluka o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti banke reguliše: «Proces upravljanja rizikom likvidnosti banke treba da čine harmonizirane aktivnosti koje obezbjeđuju uskladjenost strukture aktive i pasive bilansa i vanbilansa (u daljem tekstu: aktiva i pasiva) banke odnosno njenih novčanih tokova (priliva i odliva) i koncentracija i treba da je zasnovan na kontinuiranom planiranju potencijalnih budućih likvidnosnih potreba uzimajući u obzir promjene u operativnim, ekonomskim, regulativnim ili ostalim uslovima poslovnog okruženja banke. Planiranje potreba banke za likvidnim sredstvima mora da uključi identifikaciju poznatih- redovnih (očekivanih) i vanrednih (neočekivanih) novčanih odliva i moguću strategiju za upravljanje aktivom i pasivom za osiguranje sposobnosti banke da ostvaruje odnosno raspolaže novčanim prilivima koji su u svakom trenutku adekvatni njenim tekućim potrebama.»
275
o izvore sredstava sa rokom dospijeća do 90 dana u punom
iznosu angažuje u plasmane (instrumente aktive) sa rokom
dospijeća do 90 dana.
U cilju održavanja tekuće likvidnosti banka je dužna održavati
prosječnu desetodnevnu minimalnu likvidnosti u novčanim sredstvima u
visini od najmanje 20% iznosa kratkoročnih izvora sredstava prema
knjigovodstvenom stanju na zadnji dan prethodnog kalendarskog
mjeseca, s tim da ni na jedan dan visina novčanih sredstava ne može
iznositi manje od 10%.
Novčanim sredstvima banke podrazumijevaju slijedeća sredstva:
o KM u trezoru-blagajni banke;
o Stanje računa rezervi kod CB BiH
o devize u trezoru-blagajni banke;
o stanje KM i deviznih depozita po viđenju kod
korespondentnih banaka.
Kratkoročnim izvorima sredstava banke podrazumijevaju se
obaveze iz pasive bilansa banke, i to:
o depoziti po viđenju;
o kratkoročne obaveze po oročenim i štednim depozitima;
o kratkoročne obaveze po sredstvima novčanog tržišta;
o kratkoročne obaveze po obveznicama;
o ograničeni depoziti.
276
Da bi osigurala stabilnost u održavanju likvidnosti banke uprava
banke je dužna da poduzima zaštitne mjere u skladu sa politikama banke
polazeći, kao minimum, od:
o principa za što veće oslanjanje na stabilne izvore sredstava
odnosno ugovorne profile dospijeća;
o principa za maksimalnu diverzifikaciju izvora sredstava po
dospijeću, vrsti i broju komitenata, tržištu i instrumentima;
o organizacionih mjera za uspješno upravljanje likvidnošću
vezanih za: imenovanje kompetentnih lica odgovornih za
pitanja likvidnosti, uspostavljanje efikasne kontrole
likvidnosti od strane interne kontrole odnosno interne revizije,
pitanja subsidijarnih lica u zemlji i inostranstvu i filijala u
inostranstvu, itd.;
o stepena uključenosti banke u tržišta novca i razvoja
kratkoročnih vrijednosnih papira i njenog marketinga;
o jasnih definicija njenih poslovnih politika zajedno sa
planiranjem sigurnih odnosno izvjesnih izvora za planove
razvoja i minimiziranja bilo kakvog strukturnog nesklada
izmedju dospijeća dijelova aktive i obaveza;
o obaveznog redovnog pripremanja planova za izvanredne
(neočekivane) situacije i udare koji mogu da ugroze likvidnost
banke, uključujući glavne smjernice rada banke, njene
aktivnosti, rezerve likvidnosti i moguće procedure za
osiguranje likvidnih sredstava po različitim alternativnim
scenarijima, polazeći od uspješnog, a završavajući sa
277
scenarijem posebne krize koja je može odvesti u proces
likvidacije.
Banka je dužna da uspostavi i održava informacioni sistem koji je
adekvatan njenoj potrebi za upravljanje likvidnošću, konzistentan obimu
i složenosti njenih aktivnosti i koji mora da obuhvati aktivu i pasivu
banke. Obaveza je banke da organizuje stalan, redovan i pouzdan
informacioni tok koji za nadzorni odbor i upravu banke osigurava tačne i
kvalitetne informacije o poziciji likvidnosti banke, i to:
o dospijeću stavki aktive i pasive sa fiksnim rokovima
dospijeća;
o očekivanom ponašanju aktive i pasive sa fiksnim rokovima
dospijeća i očekivanja banke da deponenti refinansiraju svoje
depozite na dan njihovog dospijeća;
o iskustvu o ponašanju grupa deponenata pod određenim
uslovima;
o stepenu likvidnosti stavki aktive mjerenom prema
mogućnostima:da se iskoriste kao raspoloživi novac za
potencijalna plaćanja; da se trenutno pretvore u novac kod
CB BiH;da se trenutno prodaju na finansijskom tržištu po
cijenama bliskim njihovoj tržišnoj vrijednosti, ili po cijenama
koje su jednake ili više od njihove knjigovodstvene
vrijednosti;da se prodaju ili smanji njihova vrijednost zajedno
sa smanjenjem vrijednosti s njom povezane pasive (potrebne
rezerve);
278
o vrsti i stepenu obaveze preuzetih vanbilansnih (potencijalnih)
obaveza;
o valuti u kojoj su aktiva i pasiva denominirane (izražene) sa
posebnim osvrtom na njihovu strukturu: domaća valuta,
konvertibilne ili nekonvertibilne strane valute;
o zemljama na koje se aktiva i pasiva odnose (banke koje imaju
filijale u inostranstvu);
o identitetu vlasnika računa, njihovim geografskim regionima i
vrsti instrumenata u kojima su obaveze banke nastale.
4.4. Ovlaštenja supervizora
Ovlaštenja supervizora kreću se u rasponu od poduzimanja
prekršajnih mjera do ukidanje bankarske dozvole. Prva grupa mjera je
korektivne naravi koje su u funkciji eliminisanja uočenog problema.
Ocjena koperativnosti uprave banke u eliminisanju propusta je važna za
poduzimanje korektivnih aktivnosti. Ovlaštenja supervizora su i da
ograniči određene aktivnosti banke ili da odobri aktivnosti uprave banke.
Proces likvidacije banke je povezan sa aktivnošću supervizora koji
nastoji da zaštiti stabilnost bankarskog sistema. Oduzimanje dozvole je
povezano sa postupkom likvidacije i stečaja pri čemu se pokušava naći
zdrava banka koja bi preuzela problematičnu banka, čime bi se
poslijedice po stabilnost bankarskog sistema umanjile a rizici povjerilaca
banke sveli u prihvatljive granice. U praksi BiH bankarstva, kada postoji
veliki broj slabih banaka, uloga supervizije prelazi okvire nadzora i
poprima ulogu sanacije bankarskog sistema. Ovlaštenja supervizije su
279
propisana, a supervizori su zaštićeni krivične odgovornosti. U uslovima
neizgrađenosti institucija sistema, a posebno u sudstvu i tužilastvu,
objektivna je potreba zaštita supervizora kako bi isti mogli efikasno
djelovati u okvirima svojih ovlaštenja. Osjetljivost uvođenja postupka
privremene uprave, stečaja i likvidacije traži široka ovlaštenja
odgovornih lica supervizije i visok stepen zaštite. Sprečavanje
kriminalnih radnji 50 u bankarstvu tranzicijskih zemljama, kao što je i
BiH, je moguće kroz sistem zaštite organa supervizora i visoko
vrednovanje njihovog rada.
4.5. Međudržavno bankarstvo
Međudržavno bankarstvo je važno sa stanovišta procesa
globalizacije i intrnacionalizacije. Supervizori banaka moraju sprovoditi
globalnu konsolidovanu superviziju banaka nadzirući sve bankarske
organizacije, a posebno: filijale, zajednička ulaganja i subsidijarna lica.
Princip 23: Supervizori banaka moraju provoditi globalno
konsolidiranu superviziju svojih međunarodno aktivnih bankarskih
organizacija, adekvatno ih nadzirući i primjenjujući opreznosne norme na
sve aspekte poslovanja ovih bankarskih organizacija širom svijeta, a prije
svega na njihove podružnice u inozemstvu, zajednička ulaganja u
supsidijarne osobe. 51
50 Odluka o minimalnim standardima aktivnosti banaka na sprečavanju pranja novca i finansijskog terorizma. 51 Princip 24: Ključna komponenta konsolidirane supervizije je uspostava kontakta i razmjene informacija s drugim uključenim supervizorima, prije svega supervizorskim organima zemlje domaćina.
280
4.6. Zahtjevi za informisanjem
Zahtjevi za informisanjem podrazumjevaju da banka vodi
finansijske izvještaje koji odražavaju njeno realno stanje i koji su u
skladu sa međunarodnim računovodstvenim standardima primijenjeni na
bankarske institucije.52
Finansijski izvještaji su okrenuti korisnicima usluga prije svega u
davanju kvalitetnih pokazatelja koji se odnose na likvidnost i solventnost,
kreditne i tržišne rizike, kamatne i valutne rizke, koji se mogu procijeniti
na bazi bilansnih i vanbilansnih pozicija banke.
Računovodstvene politike koje se vežu za primjenu
računovodstvenom standardu 30. su:
o iskazivanje vrsta prihoda banke koji nastaju iz poslovanja,
koji se iskazuju odvojeno, a vezani su za: prihode od kamata,
prihodi od dividendi, prihodi od naknada i provizija, dobitak
po osnovu poslovanja sa vrijednosnim papirima, ostali prihodi
iz poslovanja;
o iskazivanje vrsta rashoda za kamate, rashode za naknade i
provizije, gubitke nastale u poslovanju sa: vrijednosnim
Princip 25: Bankarski supervizori moraju zahtijevati da lokalne operacije stranih banaka budu vršene uz postizanje istih visokih standarda koji važe za domaće institucije i mora postojati ovlaštenje za razmjenu nužnih informacija sa supervizorima iz zemlje porijekla strane banke s ciljem vršenja konsolidirane supervizije. 52 Odluka o formi izvještaja koje banke dostavljaju Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine.
281
papirima, stranim valutama, i kreditima, opšti rashodi iz
poslovanja;
o vrednovanje ulaganja u tržišne vrijednosti tržišnih
vrijednosnih papira i utrživih investicionih vrijednosnih
papira;
o iskazivanje nepredviđenih događaja i obaveza koji se ne
mogu povući po vlastitoj odluci banke bez rizika i obaveza
koje proističu iz izvanbilansnih stavki, a koji mogu uticati na
likvidnost i solventnost i prouzrokovati potencijalni gubitak;
o gubici po kreditima za iznose koji se iskazuju kao rashodi;
o utvrđivanje troškova opštih bankarskih rizika i postupaka s
takvim troškovima.
Računovodstvene politike moraju biti u skladu sa bankarskim
principima 6-15, koji se odnose na opreznosne propise i zahtjeve, sa
ciljem da se ograniči opasno preuzimanje rizika od banke, i to:
o adekvatnost kapitala - princip 6,
o upravljanje kreditnim rizikom - princip 7;
o procjenu kvaliteta aktive i adekvatnosti ispravki za kreditne
gubitke i rezerve – princip 8;
o koncentracija rizika i velika izlaganja rizicima – princip 9;
o povezano kreditiranje – princip10;
o rizik zemlje i rizik transfera- princip11;
o upravljanje tržišnim rizikom – princip 12;
o upravljanje drugim rizicima – princip13,
o interne kontrole – princip 14 i 15.
282
Banka prezentira izvještaje:
o Izvještaje o dobiti;
o Bilans stanja.
Prema bankarskom principu 21. banka je dužna da vodi
evidenciju u skladu sa principima i pravilima knjigovodstva, što pruža
mogućnost uvida u profitabilnost poslovanja i realno finansijsko stanje.
Uloga supervizora je da obezbijedi tačnost finansijskih izvještaja
banke. U slučaju kada se daju netačne informacije supervizoru od strane
banke tada su nadležnosti supervizije usmjerene prema internoj i
eksternoj reviziji. Cilj je da se postigne neovisna uloga interne i eksterne
revizije u odnosu na rukovodstvo banke, čija je uloga tretira kao koristan
izvor informacija koje supervizoru olakšavaju izvođenje ocjena o:
o portfoliju kredita,
o rezervi za kreditne gubitke,
o procjeni aktive,
o kreditnom i tržišnom riziku,
o kamatnom i valutnom riziku.
Da bi se obezbijedila valjana supervizija potrebno je obezbijediti
jasnu definiciju računovodstvenih standarda koji se moraju koristiti
prilikom sastavljanja izvještaja.
283
U računovodstvenom standardu 30. u stavu 43- 50, i 50-58, data
su tumačenja.
o gubicima po zajmovima i pozajmicama,
o općim bankarskim rizicima,
o transakcijama sa povezanim licima.
U bankarskom principu 22. definisana je nadležnost supervizora
za preduzimanje korektivnih akcija kada banka ne poduzme oprezosne
zahtjeve koji mogu dovesti do ugrožavanja deponenata, uključujući i
mogućnost ukidanja bankarske dozvole.
Po pravilu supervizor propisuje minimalne standarde za.
o upravljanje kreditnim rizikom i klasifikacijom banaka,
o koncentracijom i rizika banke,
o poslovanje sa licima povezanim sa bankom,
o dokumentovanje kreditnih aktivnosti banke,
o upravljanje deviznim rizikom banke,
o o formi izvještaja koje banka dostavlja supervizoru,
o o izvještaju o nesolidnim komintentima koji se smatraju
specijalnim kreditnim rizikom banke.
Supervizor ima ovlaštenja da ograniči upravljanje i rukovođenje
bankom, a u iznimnim slučajevima nametne prinudnu upravu banke.
284
U slučajevima kada je stanje u banci finansijski neodrživo
supervozor donosi odluku za preuzimanje banke od druge zdrave banke
ili fuziju sa drugom bankom, odnosno o likvidaciji banke kako bi se
očuvala stabilnost bankarskog sistema.
Metod stalnog nadzora banaka propisan je u bankarskim principima 16 – 20, i to:
o Kontrole na licu mjesta i kontole na bazi izvještaja;
o Održavanje redovnog kontakta sa upravom i rukovodstvom
banke,
o Sistem izvještavanja i prikupljanja statističkih podataka na
solo i konsolidovanom principu;
o Potvrda supervizorskih informacija od strane neovisne interne
i eksterne revizije,
o Kontrola grupacije banaka na konsolidovanoj osnovi.
Finansijsko izvještavanje i primjena računovodstvenih standarda
predstavlja ključno sa stanovišta sprovođenja postupaka supervizije.
Kroz analizu djelokruga, osnovnih polazišta,računovodstvenih
politika, izvještaja o dobiti, izvještaja o stanju sredstava, obavezai
kapitala, evidenciji nepredviđenih događaja koji su dati u
računovodstvenom standardu 30. nastojali smo istaći osnovna polazišta
ili principe na kojima počiva supervizija banaka.
Aktivnost supervizora se ogleda u kontrolama na licu mjesta i
kontrolama putem izvještavanja. Zahtjevi za informisanjem od strane
banke je podvrgnuto kontroli putem interne, eksterne revizije i
285
supervizije. Cilj je da potencijalni korisnici usluga banke i njeni
komitentdobiju pravu informaciju o stanju poslovanja banke.
Proces globalizacije i internacionalizacije, koji je zahvatio
bankarstvo,nameće superviziju svake bankarske organizacije i njenog
organizacionog dijela, zajedničkog ulaganja i supsidijarnih lica banke.
286
TREĆA GLAVA
PLATNI PROMET
1. Unutrašnji platni promet 1.1. Preduslovi za transformaciju platnog prometa 1.2. Zakonska regulativa i propisi za uvođenje
platnog sistema 1.3. RTGS Bosne i Hercegovine 1.4. Žiro – kliring Bosne i Hercegovine
2. Međunarodni platni promet 2.1. Učesnici u međunarodnom platnom prometu 2.2. Vrsta računa i način plaćanja
287
PLATNI PROMET
Platni promet je skup svih plaćanja nezavisno od osnova i načina
izvršenja.53 Razlikuju se unutrašnji i međunarodni platni promet.
Grafik br.22
Vrste platnog prometa
53 Lukić Radojko: Bankarsko računovodstvo, Savremena administracija, Beograd, 1996. godina, strana 3
PLATNI PROMET
Unutrašnji platni promet
Međunarodni platni promet
288
1. UNUTRAŠNJI PLATNI PROMET
Platni promet je u povezana sa promjenama u privrednom
sistemu i finansijskom podsistemu. Promjene koje su uslijedile u
transformaciji bankarskog sistema dovele su do usklađivanja bankarskog
poslovanja sa standardima supervizije i primjene bankarskih i
računovodstvenih stadarda. Istovremeno transformacija javnog sektora
ekonomije i prenesom finansijskog nadzora na institucije poreske
administracije obezbijedile su reduciranu ulogu Službe društvenog
knjigovodsta (SDK) na poslove platnog prometa i statistike.
Preuzimanjem poslova statistike od strane države ostala je reducirana
funkcija platnog prometa koja je prirodom posla pripadala bankama i
koja je našla mjesto u okviru monetarno - bankarskog sistema.
Novo ustavno rješenje Bosne i Hercegovine kao decentralizovane
države sa definisanom ulogom Centralne banke kao monetarne vlasti
nametnulo je ukidanje privremenih aranžmana koji su bili plod datih
okolnosti i potreba. Time funkcija SDK, transformisane u Zavode za
platni promet (3), gubi svrhu, te postaje samo istorijska kategorija.54.
54 Kešetović Izudin, Racković Đorđe: Rad je objavljen na Četvrtom međunarodnom simpoziju pod naslovom – Efekti transformacije platnog prometa– Finansije, računovodstvo i revizija; Udruženje računovođa i revizora F BiH, Neum, 2001. godine.
289
1.1. Preduslovi za transformaciju platnog prometa
Ukidanje Zavoda za platni promet i prelazak platnog prometa na
banke je rezultat širih društvenih promjena koje su u skladu sa razvojem
tržišne privrede i djelovanja ekonomskih zakonitisti i mehanizama.
Monopolski položaj institucija platnog prometa guši konkurenciju i
smanjuje mogućnost izbora. Cilj promjena se ogledao u:
o Brže transakcije među učesnicima platnog prometa;
o Smanjenje troškova platnog prometa;
o Razvoj tržišta novca;
o Jačanje kreditne funkcije banaka;
o Efikasniji sistem ubiranja javnih prihoda;
o Veći koeficient obrta novčane mase.
Za ostvarivanje navedenih ciljeva morali su se ostvariti određeni
preduslovi sa stanovišta zakonske i institucionalne izgrađenosti
finansijskog sistema, dinamika promjena i određivanje terminskog roka -
sa početkom rada 05.01.2001. godine.
Postavke platnog sistema su usvojene 1998. godine, kada su se u
Madridu entitetske vlade složile da je nepotrebno postojanje Zavoda za
platni promet i kada je određen rok za ukidanje istih sa 31.12.2000.
godine. Time je riješena dilema da li postojeće platni zavodi treba da
preuzmu poslove klirinških kuća. Time je usvojeno definitivno rješenje
da se oba sistema: RTGS i Žiro kliring, u nadležnosti Centralne banke.
Centralna banka će u početku obezbjeđivati funkcionisanje oba navedena
290
sistema, ali u perspektivi ima namjeru da ponudi žiro kliring
potencijalnim kupcima i da u svom valsništvu zadrži samo RTGS sistem.
Centralna banka Bosne i Hercegovine je time preuzela funkciju
vođenja cjelokupnog procesa, shodno tome je formirano Platno vijeće, na
čelu sa guvernerom Centralne banke. Pored Platnog vijeća osnovana je
Međunarodna savjetodavna radna grupa (Internacional Advisory Group -
IAG), koja je radila na transformaciji platnog biroa na segmentima:
o Javnih prihoda;
o Porezi
o Statistike;
o Platnog sistema.
Kako su javni prihodi u nadležnosti Ministarstava finansija
entiteta, a statistika u nadležnosti Zavoda za statistiku; logično je da
segment platnog prometa prelazi u nadležnost Centralne banke Bosne i
Hercegovine.
Centralna banka Bosne i Hercegovine je u junu 2000. godine
formirala projektni tim i zatvorenu korisničku grupu koju su činili
predstavnici banaka. Projektni tim je radio na uvođenu novih sistema u
platnom prometu, tj RTGS i Žiro kliringa, kao i na sazivanju sastanaka i
konsultacijama sa zatvorenom korisničkom grupom.
291
Plan aktivnosti Centralne banke Bosne i Hercegovine posebno se
ogledao u slijedećem:
o Instalaciji opreme;
o Instalaciji aplikacija;
o Internim testiranjima;
o Obuci komercijalnih banaka;
o Povezivanju sa postojećim aplikacijama i izradi internih
radnih procedura;
o Plan testiranja komercijalnih banaka;
o Trening.
Posebno su bili važni preduslovi koje je morala ostvariti
Centralna banka na uvođenju Žiro kliringa i RTGS sistema plaćanja, i to:
o Razvoj operativnih pravila za žiro- kliring,
o Plan operativne telokomunikacijske mreže,
o Instalacija opreme i aplikacija u CB i komercijalnim
bankama,
o Uspostavljanje bankarske mreže,
o Testiranje i trening.
o Kompletiranje aranžmana za SWIFT;
o Organizacija, sistematizacija, obuka i obezbjeđenje
telekomunikacinih i sigurnosnih pretpostavki,
o Izrada operativnih pravila za RTGS;
o Priprema banaka.
292
1.2. Zakonska regulativa i propisi za uvođenje
platnog sistema
Pored institucionalne izgrađenosti za uspostavljanje platnog
prometa je neophodna zakonska regulativa. Postavlja se pitanje
usklađenosti ovih procesa, što ima posljedice u samoj primjeni rješenja i
potrebi stalnog dograđivanja sistema. Temeljna zakonska regulativa i
propisi su se odnosili na:
o Zakon o unutrašnjem platnom prometu;
o Zakon o platnim transakcijama;
o Upustvo o formi i sadržaju naloga za plaćanje i procedurama
za izvršenje platnih transakcija,
o Upustvo o otvaranju i zatvaranju računa za obavljanje platnih
transakcija i vođenju evidencije.
Zakonima o unutrašnjem platnom prometu entiteta Bosne i
Hercegovine utvrđene su organizacije koje obavljaju platni promet. Ono
što je specifičnost monetarnog sistema Bosne i Hercegovine je postojanje
institucija supervizija banaka, Agencija za bankarstvo, čija je uloga
propisana i nadležnosti u izdavanju dozvola za obavljanje unutrašnjeg
platnog prmeta. Licence koje se izdaju bankama su klasificirane sa
stanovišta stepena rizika, te samo transakcije između klijenata koji
račune drže kod različitih banaka su predmet RTGS i Žiro kliringa.
293
Ovlaštenja banaka koje obavljaju platni promet se odnose na:
o vođenje računa nosioca platnog prometa – banaka;
o evidencija naplate i raspodjele javnih prihoda;
o obavljanje poslova gotovinskog platnog prometa;
o praćenje i iskazivanje stanja na računima nosioca i učesnika u
platnom prometu,
o poslovi deponovanja gotovog novca i zamjene pohabanih
novčanica i
o sve druge poslove koji su određeni zakonom i ugovorom.
Zakon o platnim transakcijama reguliše postupak učesnika u
platnom prometu u konvertibilnim markama.
U skladu sa ovim Zakonom transakcija može biti credit- transfer
ili debit-transfer. Credit-transfer je platna transakcija koju inicira dužnik
izdavanjem naloga za plaćanje svojoj banci, te davanjem instrukcije za
prenos sredstava sa računa dužnika povjeriocu, odnosno, na njegov
račun. Debit-transfer je platna transakcija koju inicira povjerilac dajući
instrukciju banci povjerioca da na osnovu dužnikovog ovlaštenja izvrši
naplatu sa računa dužnika.
Upustvo o formi i sadržaju naloga i procedura za izvršenje platnih
transakcija je sprovedbeni propis Zakona o platnim transakcijama kojim
se određuje forma i sadržaj naloga za šlaćanje i procedure za izvršenje
platnih transakcija.
294
Prema Upustvu za obavljanje platnih transakcija mogu se
koristiti:
o pisana forma naloga za plaćanje (papirni obrazac),
o elektronska forma naloga za plaćanje.
Upustvom o otvaranju i zatvaranju računa za obavljanje platnih
transakcija i viđenje evidencije propisuju se vrste računa, kao inačin i
uslovi pod kojima sudionici u platnim transakcijama otvaraju i zatvaraju
račune u bankama.
Nadležne bankarske agencije su na osnovu prethodno usvojenih
Odluka o minimalnim kriterijima koje banka treba ispuniti za obavljanje
platnih transakcija u unutrašnjem platnom prometu, izdaju dozvole
bankama za obavljanje platnih transakcija niskog, srednjeg i visokog
rizika.
Niski nivo rizika se odnosio na transakcije između dva klijenta
čiji računi su u istoj banci, a srednji i visoki nivo se odnosi na
međubankarske transakcije, odnosno one transakcije između klijenata čiji
računi su kod različitih banaka.
Komercijalne banke koje ne mogu dobiti licencu od bankarske
agencije ne mogu učestvovati u unutrašnjem platnom prometu «u svoje
ime i za svoj račun», već moraju koristiti usluge procesora treće strane,
odnosno neke druge banke koja ima dozvolu.
295
Grafik br.23
Transakcije u platnom prometu
Izvor: Centralna banka BiH
1.3. RTGS Bosne i Hercegovine
RTGS (Real Time Gross Setllement) ili Bruto poravnanje u
realnom vremenu, jedan je od segmenata platnog sistema u BiH. Iz
samog naziva je vidljivo da se radi o pojedinačnom poravnanju
pojedinačnog naloga. Sistem je veoma efikasan i relativno jednostavan za
implementaciju, obzirom da koristi već postojeću SWIFT mrežu. U
okviru SWIFT-a formira se posebna grupa koja može vršiti plaćanja
između sebe unutar jedne zemlje, koristeći sve ostale mogućnosti i
formate propisane i omogućene od strane SWIFT-a.
Ovaj sistem sadrži CAS (Central Accounting System) u kome su,
u Centralnoj banci, sredstva banaka koje učestvuju u platnim
transakcijama i gdje se vrši poravnanje platnih naloga.
296
U sistem je ugrađen SWIFT Y Copy kao jedan od mogućih
načina toka finansijke poruke od pošiljaoca do primaoca uključujući i
poravnanje u Centralnoj banci. U praksi Y Copy mode znači, da poruka
pošiljaoca koju je naslovio direktno na primaoca, na svom putu dolazi u
Centralnu banku gdje se u navedenom Y-Copy iskopira dio poruke bitan
za poravnanje i odlazi u CAS gdje automatski zaduži račun pošiljaoca, a
odobri račun primaoca, naravno ukoliko na računu pošiljaoca ima
dovoljno sredstava. Kada se ova operacija obavi, sistem generiše novu
poruku koja se vraća u Y-Copy i dozvoljava originalnoj poruci da nastavi
put do krajnjeg odrediša – banke primaoca. Ova banka, kada primi
poruku od banke pošiljaoca, promptno može sredstva odobriti klijentu,
jer je dobijanjem poruke automatski i dobila sredstva na svoj račun. Zato
se i govori o poravnanju u realnom vremenu, obzirom da u istom
momentu, jedna banka šalje poruku i zadužuje račun klijenta koji vrši
plaćanje, sredstva se prenose sa računa te banke na drugu banku, a ova
opet istog momenta može odobriti račun klijenta kome su sredstva
upućena.
RTGS je u principu skuplji od Žiro kilringa i trebao bi se koristi
uglavnom za velika plaćanja. U svijetu je ustaljena praksa da preko
RTGS sistema prolazi 10% naloga koji čine 90% vrijednosti i obratno u
Žiro kliringu. U BiH za sada to nije slučaj obzirom da se radi u prosjeku
o veoma malim iznosima.
Takođe je u BiH utvrđen princip da banke mogu sva plaćanja, bez
obzira na iznos slati kroz RTGS, a obaveza je za ona preko KM
20.000,00.
RTGS je veoma siguran sistem za poravnanje, obzirom da koristi
sve prednosti SWIFT mreže koja je veoma sigurna, a sam sistem
297
onemogućava poravnanje naloga za koje prethono nisu obezbijeđena
sredstva. Takav nalog se neće izvršiti sve dok banka ne obezbijedi
dostatna sredstva na računu, tj. ne postoji mogućnost da bančin račun ode
u minus.
U ovom sistemu, banke mogu slati plaćanja svaki dan, osim
subote i nedjelje i prvog i drugog janura i prvog maja, u periodu od
08,00-16,00 časova.
Grafik br. 24
Funkcionisanje RTGS sistema
Tok platne poruke u RTGS - plaćanje-odbijeno
Pošiljalac Primalac
CAS
S.W.I.F.T.
Y Copy
FIN
1
2
3
4Plaćanje
Zahtjev za poravnanje MT096
Poravnanje odbijeno MT097
MT019
298
OPERATIVNA PRAVILA ZA BRUTO PORAVNANJE U
REALNOM VREMENU
Operativna pravila za bruto poravnanje u realnom vremenu
odnose se na uslove pod kojima Centralna banka Bosne i Hercegovine i
poslovne banke ulaze u sistem bruto poravnanja u realnom vremenu i
napuštaju BPRV, uslove isključivanja banaka iz BPRV-a, praksu i
postupke rada BPRV-a, postupke za poravnanje klirinških neto pozicija
banaka, te postupke za poravnanje učesnika BPRV-a u posebnim
slučajevima.
Centralna banka je odgovorna za funkcionisanje BPRV-a kojim
omogućava učesnicima pojedinačno i trenutno poravnanje odobravanjem
i zaduživanjem računa za poravnanje kod Centralne banke.
Kroz BPRV obezbjeđeno je poravnanje između samih učesnika,
kao i poravnanje koje učesnici obavljaju za svoje korisnike. Učesnici
BPRV-a jesu Centralna banka i poslovne banke koje imaju dozvolu za
obavljanje platnog prometa izdatu od nadležne agencije za bankarstvo i
otvoren transakcioni račun kod Centralne banke.
Putem BPRV-a poravnavaju se svi platni nalozi, bez obzira na
iznos, upućeni na izvršenje od strane banaka učesnika BPRV-a i
Centralne banke, žirokliringa Centralne banke i drugih pravnih lica koji
su u funkciji obračunskih agenata (npr. operatora kartičnog poslovanja).
299
NAČIN I POSTUPCI PORAVNANJA
o Platni nalog
Platni nalozi usmjereni u BPRV moraju glasiti na BAM.
Platni nalozi usmjereni u BPRV moraju biti u elektronskoj formi,
popunjeni u skladu sa standardima S.W.I.F.T.-a i važećim odredbama za
domaće platne transakcije. Vrste poruka plaćanja jesu MT102, MT103,
MT202 i MT205. Obavezno je popunjavanje polja 103 u zaglavlju
poruke servisnim kodom BAP.
o Izvršenje platnog naloga
Platni nalozi sa iznosima u okviru pokrića na računu poravnanja
učesnika neopozivi su nakon Plaćanje se smatra konačnim u trenutku
preknjiženja sredstava na račun za poravnanje učesnika u BPRV-u.Platni
nalozi će biti izvršeni prema listi prioriteta. Ako dva ili više platnih
naloga imaju isti prioritet, izvršavaće se najprije platni nalozi koji su
vremenski ranije prispjeli u BPRV.Lista prioriteta platnih naloga
uključuje prioritete od 1 do 98, a određuje ih sam učesnik. Ako učesnik
ne navede prioritet podrazumjeva se prioritet 98.
Učesnik je dužan pratiti i provjeravati status proslijeđenih platnih naloga
u BPRV.
300
o Opoziv platnog naloga
Učesnik ili Centralna banka u ime učesnika, ako to učesnik
propusti ili ako Centralna banka ocijeni potrebnim, može opozvati nalog
koji je u redu čekanja za izvršenje.
Centralna banka može opozvati platni nalog u ime učesnika-
pošiljaoca u slučaju zastoja platnog prometa iz tehničkih razloga, kad
učesnik-pošiljalac to ne može sam izvršiti.
Pogrešno usmjeren platni nalog. Na traženje Centralne banke ili
učesnika BPRV-a koji je pogrešno usmjerio platni nalog, učesnik koji je
primio sredstva na osnovu pogrešno usmjerenog platnog naloga, dužan je
vratiti doznačena sredstva:
o do kraja radnog vremena, ako sredstva na račun komitenta-
krajnjeg primaoca, nisu knjižena, ili
o odmah po primitku vraćenih sredstava od komitenta na čiji su
račun knjižena pogrešno usmjerena sredstva.
Ako učesnik-primalac ne može knjižiti nalog zbog nedovoljnih ili
pogrešnih podataka na platnom nalogu, učesnik - primalac će kontaktirati
učesnika-pošiljaoca i zahtijevati dopunu podataka ili će platni nalog
vratiti učesniku-pošiljaocu što prije, a najkasnije naredni radni dan.
301
o Raspored rada BPRV-a
Radni dani BPRV-a su svi radni dani tokom godine od
ponedjeljka do petka. Neradni dani BPRV-a su subote, nedjelje, 1. i 2.
januar i 1. maj, a eventualno i drugi dani koje će u skladu sa propisima i
opravdanim razlozima odrediti guverner. Radni dan BPRV-a počinje u
8.00 a završava u 16.00 sati, i u tom vremenu prima platne naloge.
U slučaju da radni dan BPRV-a iz bilo kog razloga kasni sa početkom
rada i u slučaju produženja radnog dana dužeg od jednog (1) sata,
Centralna banka će o tome obavijestiti učesnike na najprikladniji način.
o Izvršavanje naloga iz kliringa
Poravnanje naloga iz kliringa biće izvršeno preko računa za
poravnanje učesnika kliringa. Poravnanje naloga iz međubankarskog
kliringa i kartičnog poslovanja. Učesnici u kliringu, pravna lica koja su u
funkciji obračunskih agenata (npr. operatori kartičnog poslovanja) i
Centralna banka kao agent za poravnanje BPRV-a, postupaju u skladu sa
utvrđenim pravilima. Obračunski agent, nakon obavljenog kliringa,
obavještava Centralnu banku o pozicijama učesnika - neto zaduženjima i
neto odobrenjima, slanjem klirinškog izvještaja, u elektronskoj formi,
koje su utvrđene od strane Centralne banke.
Centralna banka će, na osnovu klirinškog izvještaja provjeriti da
li se neto zaduženja mogu izvršiti u BPRV-u preko računa za poravnanje.
Nakon što je Centralna banka zadužila račun za poravnanje učesnika
BPRV-a - neto dužnika, odmah će izvršiti odobrenje računa za
poravnanje učesnika BPRV-a - neto povjerioca, u skladu sa podnesenim
302
klirinškim izvještajem. Poravnanje obaveza i potraživanja iz kliringa
smatra se konačnim u trenutku kad je odobren račun za poravnanje
učesnika BPRV-a - neto povjerioca. Centralna banka će obavijestiti
učesnike BPRV-a o okončanju poravnanja naloga iz kliringa. Izravno
zaduženje kod poravnanja obaveza iz ŽK Centralne banke Poravnanje
neto obaveza iz žirokliringa Centralne banke, iskazane u klirinškom
izvještaju, biće izvršeno izravnim zaduženjem računa za poravnanje
učesnika BPRV-a- neto dužnika.Izravno zaduženje računa poravnanja će
biti izvršeno na osnovu klirinškog izvještaja, koji Centralna banka po
okončanju kliringa šalje svim učesnicima kliringa. Izravno zaduženje
računa za poravnanje učesnika BPRV-a- neto dužnika će se izvršiti
odmah, ako je na njegovom računu za poravnanje dovoljno sredstava.
Ukoliko u redu za plaćanje sa računa za poravnanje čeka više naloga,
Centralna banka će prioritetno izvršiti platne naloge iz žirokliringa.
Obaveze svih učesnika - neto dužnika poravnavaju se izravnim
zaduženjem računa za poravnanje, a u korist računa Centralne banke.
Nakon što su obaveze svih neto dužnika poravnate, Centralna banka će
odobriti pojedinačne račune učesnika - neto povjerilaca. Ako učesnik -
neto dužnik u trenutku potrebe izravnog zaduženja nema dovoljno
sredstava na računu za poravnanje, dužan je obezbijediti sredstva odmah
po obavještavanju, a najkasnije u roku od 15 minuta. Ako učesnik ne
obezbijedi sredstva u ovom roku, Centralna banka zadržava pravo da na
račun za poravnanje prebaci sredstva sa računa rezervi učesnika.
Zaduženje učesnika će biti izvršeno odmah po obezbjeđenju sredstava na
računu za poravnanje. Ukoliko učesnik ni na jedan od prethodnih načina
nije u stanju obezbijedi sredstva, Centralna banka će djelovati u skladu sa
aktima kojim su regulisana pravila i procedure za žirokliring. Prigovor od
303
strane učesnika - neto dužnika, na obavezu nastalu u postupku kliringa,
ne može zaustaviti izvršenje izravnog zaduženja računa za poravnanje.
Ukoliko se ustanovi da je došlo do nepravilnog zaduženja, učesnik ima
pravo da, tek po okončanju poravnanja, zahtijeva povrat sredstava.
1.4. Žiro-kliring Bosne i Hercegovine
Za razliku od RTGS, Žiro kliring kao sistem manjih plaćanja, do
KM 20.000,00, je multilateralni kliring koji se ne odvija u realnom
vremenu već, za sada, u dva ciklusa, dva puta dnevno, u 10,00 i 15,00
časova. Tada se sva plaćanja između svih učesnika u kliringu poravnaju i
samo rezultat tog poravnanja, neto zaduženja ili odobrenja odlaze u
RTGS gdje je poravnanje konačno kada se ova salda prenesu sa računa
banka koje duguju na račune banaka koje potražuju.
Žiro kliring koristi SWIFT formate poruka, ali ne i SWIFT
mrežu, kao RTGS. Centralna banka je za potrebe Žiro kliringa izgradila
potpuno novu bankarsku mrežu u BiH. Sve komercijalne banke, u
zavisnosti u kom dijelu BiH se nalaze, najkvalitetnijim
telekomunikacionim linijama su vezane za podklirinške kuće u Banja
Luci, Mostaru i Sarajevu, a ove na Žiro kliring Centar u Centralnoj banci
u Sarajevu.
Važno je istaći da je Centralna banka, zbog brzine implementacije
i jednoobraznosti sistema, bez naknade obezbijedila svim bankama
navedene telekomunikacione linije, ali i neophodnu računarsku i
komunikacionu opremu, uključujući i sigurnosne elemente.
304
Obzirom da se radi o multilateralnom poravnanju, u Žiro kliringu
postoji likvidnosni problem, odnosno da nakon određenog ciklusa
poravnanja neka od banaka nema dostatnih sredstava i da njen račun ode
u minus. Centralna banka je dodatnim zahtjevima i rigiriznom politikom
uglavnom obezbijedila sistem od ovakvih slučajeva i oni se u
dosadašnjem periodu nisu javljali.
Centralna banka komercijalnim bankama u žiro kliringu naplaćuje
naknadu fiksno po poruci, bez obzira za iznos.
Grafik br.25
Funkcionisanje žiro-kliring sistema
ŠEMA
RTGSCAS
ŽK CENTAR
BANKA
BANKA
KLIRINŠKA KUĆA –PODCENTAR
BANKA
ŽIRO KLIRING
305
OPERATIVNA PRAVILA ZA ŽIROKLIRING
Operativna pravila za žirokliring odnose se na prava, obaveze i
odgovornosti Centralne banke Bosne i Hercegovine) u vezi sa radom
žirokliringa uslove za učešće u ŽK, prava, obaveze i odgovornosti
učesnika ŽK, način i postupke za kliring i poravnanje, te postupke u
slučaju kad učesnik u ŽK nije u stanju da ispuni obaveze.
Pravila i postupke za ŽK propisuje Centralna banka. Centralna banka je
odgovorna za dostavljanje Pravila ŽK učesnicima ŽK.
Učesnici su dužni svoje postupke i pravna akta uskladiti sa ovim
pravilima ŽK.
ŽK i učesnici
ŽK-om se omogućava izvršavanje platnih naloga do vrijednosti
čiju visinu određuje Upravno vijeće Centralne banke posebnom
odlukom.Učesnici ŽK-a su Centralna banka i poslovne banke koje imaju
dozvolu za obavljanje platnog prometa izdatu od nadležne agencije za
bankarstvo, kao i otvoren transakcioni račun kod Centralne banke.
Prava i odgovornosti Centralne banke Centralna banka upravlja ŽK-om i obezbjeđuje učesnicima usluge
poravnanja platnih naloga po principu multilateralnog kliringa. Centralna
banka je odgovorna da poravnanja potraživanja i dugovanja proistekla iz
kliringa budu izvršena u skladu sa posebnim aktom Centralne banke
kojim je regulisano bruto poravnanje u realnom vremenu.
Centralna banka vrši kontrolu i nadzor postupaka učesnika u ŽK-
u i njihovu usklađenost sa pravilima i procedurama ŽK-a. Centralna
306
banka je odgovorna za nadzor i kontrolu evidencija i zapisa učesnika,
koje učesnici vode, a u skladu sa Pravilima ŽK-a. Centralna banka može
ovlastiti revizorsku kuću u cilju obavljanja nadzora i kontrole učesnika.
Svi akti Centralne banke koji su vezani za rad ŽK-a doneseni od
Upravnog vijeća, guvernera ili ovlaštenih službenika Centralne banke
obavezujući su za sve učesnike ŽK-a.
Sva saznanja i informacije kojima raspolažu službenici Centralne
banke u okviru svog svakodnevnog obavljanja poslova vezanih za ŽK
smatraju se poslovnom tajnom. Sve informacije i podaci smatraju se
povjerljivim i kao takvi se moraju tretirati, izuzev u slučajevima:
o u slučaju da je neophodno informacije i podatke proslijediti
ovlaštenim institucijama koje su ovlaštene na osnovu
zakonskih propisa,
o u slučaju da je uposlenik Centralne banke, koji raspolaže
podacima, ovlašten da ih može predočiti organima Centralne
banke,
o u slučaju redovnog mjesečnog izvještavanja poslovnih banaka
o broju i vrijednosti transakcija.
Centralna banka obezbjeđuje dislocirani rezervni sistem ŽK u
Banjoj Luci, koji omogućava neometano i sigurno nastavljanje rada pri
vanrednim dešavanjima.
Centralna banka može ograničiti poravnanje platnih naloga iz
ŽK-a među učesnicima, te obustaviti rad ŽK-a za duže ili kraće vrijeme,
ako je to nužno, da bi se osigurali interesi Centralne banke ili učesnika.
307
Izvršavanje platnih naloga se zaustavlja ili ograničava u takvim
situacijama i Centralna banka se neće smatrati odgovornom za takvo
zaustavljanje ili ograničavanje.
U slučaju poteškoća sa ŽK-om i poravnanjem naloga u sistemu
bruto poravnanja u realnom vremenu Centralna banka ima pravo da
promijeni radno vrijeme ŽK-a u cilju sigurnog i uspješnog okončanja
postupka kliringa i poravnanja.
Centralna banka se neće smatrati odgovornom za obustavljanje ili
otežano izvršavanje platnih naloga kad je to posljedica poteškoća na
mreži.
Centralna banka se neće smatrati odgovornom za neizvršenje,
pogrešno izvršenje ili zakašnjelo izvršenje platnog naloga koje je
prouzrokovao neki od učesnika, treća strana ili događaj koji se nije
mogao predvidjeti ili izbjeći.
Odgovornosti učesnika
Svaki učesnik je odgovoran za svoje računarske aplikacije i
njihovu usklađenost i povezivost sa ŽK-om, kao i pouzdanost kako ne bi
ugrozio ŽK.
Učesnik je odgovoran za pravilno popunjavanje i usmjeravanje
platnih naloga, te za autentičnost svih platnih naloga usmjerenih u ŽK.
Učesnik je odgovoran za tačno i pravilno prihvatanje
autoriziranog platnog naloga koji je dobio od drugog učesnika ŽK-a u
toku radnog vremena.
Svaki učesnik je obavezan podmiriti troškove usluga Centralne
banke za učešće u ŽK-u, a u skladu sa odlukom Centralne banke o tarifi,
zaduženjem računa rezervi učesnika kod pripadajuće glavne jedinice.
308
Učesnik je obavezan da opremu za ŽK, koja je vlasništvo Centralne
banke, pravilno i namjenski koristi u skladu sa potrebama za učešće u
platnom prometu vezanim za ŽK. Učesnik je obavezan snositi troškove
održavanja opreme i računarskih programa ustupljenih na korištenje od
strane Centralne banke.
Način i postupci kliringa i poravnanja
Platni nalozi usmjereni u ŽK moraju glasiti na BAM.
Platni nalozi usmjereni u ŽK moraju biti u elektronskoj formi, u
propisanim fajlovima, zaštićeni šifrom, popunjeni u skladu sa
standardima S.W.I.F.T.-a i važećim odredbama za domaće platne
transakcije. Vrste poruka plaćanja jesu MT103, MT202 i MT205.
Platni nalozi primljeni u ŽK su neopozivi. Nalog je primljen u ŽK kad
učesnik dobije potvrdu o prihvatanju. Platni nalog će biti izvršen istog
dana kad je primljen u ŽK, u ciklusu poravnanja za koje je upućen.
Kliring platnih naloga svih učesnika ŽK-a izvršava se iskazivanjem
međusobnih obaveza učesnika. Prilikom presjeka poravnanja, Centralna
banka će iskazati neto poziciju svakog učesnika ŽK-a pojedinačno, kao
rezultat obračuna svih potraživanja i dugovanja, prethodno iskazanih
kroz međusobne obaveze. Poravnanje neto dugovanja i potraživanja
učesnika ŽK-a izvršava se putem BPRV-a, u skladu sa rasporedom rada
ŽK-a i u skladu sa Operativnim pravilima BPRV-a.
Poravnanje se smatra okončanim u trenutku kad su prenesena sredstva na
račun za poravnanje BPRV-u neto povjerioca. Vraćanje pogrešno
doznačenih sredstava. Na traženje Centralne banke ili učesnika ŽK-a koji
je pogrešno usmjerio platni nalog, učesnik koji je primio sredstva na
309
osnovu pogrešnog usmjerenog platnog naloga dužan je vratiti doznačena
sredstva:
o do zadnjeg skupljanja i obrade platnih naloga istog ili
najkasnije do prvog skupljanja narednog dana, ako sredstva na
račun komitenta-krajnjeg primaoca nisu knjižena, ili
o odmah po primitku vraćenih sredstava od komitenta na čiji su
račun knjižena pogrešno usmjerena sredstva.
Radni dani ŽK-a tokom godine jesu svi radni dani od ponedjeljka
do petka. Neradni dani ŽK-a jesu subote i nedjelje. 1. i 2. januar i 1. maj,
a eventualno i drugi dani koje će u skladu sa propisima i opravdanim
razlozima odrediti guverner.
Prijem i poravnanje platnih naloga izvodiće se kroz etape u
određenim vremenskim periodima prema posebno propisanoj odluci.
310
2. MEĐUNARODNI PLATNI PROMET
Eurovalutno bankarsto se bavi platnim prometom s
inostranstvom. Ono označava depozitno-kreditne poslove denominirane u
svim drugim valutama osim u valuti zemlje sjedišta date banke.
Pod plaćanjima se podrazumijeva sistem podmirivanja novčanih
obaveza između dva subjekta po osnovu obavljenih trgovačkih,
privrednih, uslužnih i drugih aktivnosti.
Prilikom obavljanja servisa plaćanja, banka koristi različite
instrumente u zavisnosti od vrste klijenta, vrste obaveze, te zakonske i
interne regulative.
S obzirom da je format SWIFT poruke, jedini format koji se
koristi i za domaći i za platni promet s inostranstvom, u tom slučaju se
brišu granice između domaćeg i međunarodnog platnog prometa.
Između dviju kategorija: međunarodno plaćanje i devizno
plaćanje često se stavlja znak jednakosti, iako te dvije kategorije nisu
uvijek iste. Naravno, one se djelimično preklapaju te prepliću u raznim
oblicima tehničko operativnih poslova i metoda komunikacije između
učesnika u platnoj transakciji (nalogodavac-korisnik) i nosioca platnog
prometa (banka nalogodavca i banka korisnika), pa se često stavljaju u
istu kategoriju.
Pod plaćanjem prema inostranstvu podrazumijeva se plaćanje radi
obavljanja vanjskotrgovinskog prometa, uključujući usluge, plaćanje
dospjelih obaveza po kreditima uzetim u inostranstvu, kao i plaćanje po
drugim tekućim poslovima.
311
Transakcije plaćanja u inostranstvo se obavljaju preko poslovnih
banaka. Banke po osnovi ovlaštenja za obavljanje platnog prometa sa
inostranstvom uspostavljaju posebne uzajamne poslovne tj.
korespodentne odnose sa inostranim Bankama sa svrhom besprijekorne
realizacije međunarodnih plaćanja.
Korespodentni odnosi sa inozemnom bankom mogu biti direktni
na temelju uzajamno otvorenih tekućih računa - kontokorenata – preko
kojih se obračunavaju izvršena međunarodna plaćanja.
Devizni posao plaćanja u inostranstvo podliježe deviznoj kontroli
u skladu sa Zakonom o deviznom poslovanju. Transfer kapitala iz zemlje
obavlja se uz uslove propisane Zakonom o deviznom poslovanju.
Plaćanje u inostranstvo banke vrše platnim instrumentima na
osnovu urednog naloga. Urednim nalogom za izvršenje plaćanja smatra
se nalog koji je dat na odgovarajućem obrascu, koji je popunjen i ovjeren
u skladu sa važeći propisima i za čije izvršenje je obezbijeđeno pokriće
na računu kijenta.
Iz navedenog slijedi da je osnovna odlika međunarodnog
plaćanja, plaćanje usmjereno sa rezidentovog ka nerezidentovom
računu.55
Ovakva transakcija mora zadovoljiti minimalne standarde
kontrole za međunarodno plaćanje, jer predstavlja odliv sredstava iz
platne bilanse zemlje.
55 Rezident – u smislu Zakona o deviznom poslovanju smatra se pravna ili fizička osoba sa stalnim sjedištem odnosno prebivalištem u zemlji. Nerezident – u smislu Zakona o deviznom poslovanju smatra se pravna ili fizička osoba sa stalnim sjedištem odnosno prebivalištem u inostranstvu.
312
Nerezidenti sa svojih računa u bankama slobodno vrše transfere
u inostranstvo, dakle sva kontrolna funkcija usklađenosti transakcije sa
zakonskom regulativom je do odobrenja nerezidentnog računa.
Pojedine gotovinske transakcije,kao isplata službenog puta u
inostranstvo, isplata uvezene robe gotovim novcem, takođe imaju
tretman međunarodnog plaćanja, jer predstavljaju odliv efektivnog
stranog novca iz zemlje.
U skladu sa zakonskom regulativom rezidenti međusobno svoje
dužničko povjerilačke odnose izražavaju putem unutrašnjeg platnog
prometa) samo u domaćoj valuti.
2.1. Učesnici u međunarodnom platnom prometu
Učesnici u međunarodnom platnom prometu, klijenti, su
privredni ili pravni subjekt te fizičko lice koje je registriralo poslovanje
sa bankom otvarajući odgovarajući račun odnosno potpisujući ugovor o
poslovnoj saradnji predočenjem dokumentacije te identifikacije
zahtijevane od strane banke u skladu sa internim propisima banke, te
važećom zakonskom regulativom.
Obim i nivo međunarodnog platnog prometa zavisi od vrste
klijenta.
Klijenti-subjekti međunarodnog platnog prometa:
o Pravno lice – rezident,
o Pravno lice – nerezident,
o Fizičko lice – rezident,
o Fizičko lice – nerezident.
313
Nerezidenti, i pravna lica i fizička lica sa svojih računa slobodno
vrše transfere u inostranstvo, dakle sva kontrolna funkcija usklađenosti
transakcije sa zakonskom regulativom je do odobrenja nerezidentnog
računa.
Za rezidente pravna lica ne postoje ograničenja odliva sredstava,
dok za rezidente fizička lica postoje.
2.2. Vrste računa i način plaćanja
Vrste računa koji se pojavljuju u međunarodnom platnom
prometu predstavljaju kompleksnu strukturu u okviru banke.
Sama struktura sintetičkih konta je definisana kontnim planom, a
analitika zavisi od banke do banke. Uslovi i način otvaranja deviznog
računa zavise od samih internih procedura u bankama.
Osnovi plaćanja predstavljaju trocifreni kod vrste transakcije koja
se obavlja u međunarodnom platnom prometu i koristi se za statističke
potrebe platnog prometa države, te je zbog toga precizan izbor osnova
platne transakcije (priliva ili odliva) u međunarodnom platnom prometu
veoma bitan.
Pod prilivom se podrazumijeva unos sredstava (deviznih ili KM)
u državu preko poslovnih banaka po zahtjevu ino nalogodavca ili
nerezidenta iz BIH u korist klijenata pravnih ili fizičkih lica rezidenata ili
nerezidenata, a po osnovu izvoza robe, usluga ili ostalog.
314
Tabela br. 6
315
Nakon dodjeljivanja deviznog računa klijent se informiše o
osnovama servisiranja računa. transfer u inostranstvo nostro doznakom ili
nosto čekom do ograničenog iznosa, a kod veće vrijednosti neophodna je
saglasnost Ministarstva finansija. Osnovno je klijenta upoznati sa
korespodentnim bankama, te banke preko kojih se vrše transakcije
deviznog priliva i odliva. Ovo je potrebno iz razloga da bi klijent mogao
dati svom nalogodavcu ispravni instrukciju za priliv deviznih sredstava.
Po prijemu priliva osnovni izvještaj o naplati je obrazac 743. To
je dokument sa svim pratećim referencama koji je osnovni pokazatelj na
osnovu kojeg dolazimo do podataka vezanih za unos devize u zemlju, a
prema kriterijima: korisnici, banka naplate, osnovi priliva.
Originalna valuta priliva se procesom obrade doznačava na
devizni račun klijenta.
Devizni priliv iz inostranstva podrazumijeva da je račun banke u
inostranstvu odobren po nalogu stranog pravnog ili fizičkog lica za
korisnika u zemlji.
Ova informacija o uplati dolazi putem SWIFT sistema u obliku
poruka MT103,
MT202, MT910, MT950, MT199.
SWIFT je znači ulazni dokument za obradu priliva. On mora
sadržavati sledeće:
o iznos priliva,
o datum valute,
o Nalogodavca,
316
o banku pokrića i banku korisnika,
o naziv korisnika i broj njegovog računa,
o osnov plaćanja,
o detalji vezani za troškove po obradi priliva:
BEN – opcija znači da bankarske troškove priliva
snosi korisnik
OUR - opcija znači da troškove snosi nalogodavac
SHA - opcija znači da troškove snosi nalogodavac na
svojoj strani, a korisnik na svojoj.
Po prijemu SWIFT poruke slijedi obrada priliva i slanje obavijesti
klijentu za prijem priliva na njegov račun.
U zavisnosti od opcije vezano za naplatu troškova ili ne, proviziju
ćemo obračunati prema tarifi banke.56
Nakon izvršenja prijema priliva i njegove obrade daljnja uputstva
očekujemo od klijenta za raspored deviznog priliva.
Sredstva od priliva mogu da se rasporede na slijedeći način:
o za ino plaćanja,
o za službeni put,
o za otplatu kredita,
o na transakcijski račun,
o prijenos na drugu banku.
56 Ukoliko je u dolazećoj SWIFT poruci naznačena opcija OUR priliv se obrađuje bez umanjenja za iznos provizije. Dalje slijedi da banka primalac šalje banci pošiljaoca zahtjev za ino proviziju, te se provizija naknadno naplaćuje.
317
Po prijemu sredstava banka odmah transferiraju ista po nalogu
klijenta.
Ukoliko klijent želi određeni iznos prebaciti na drugu banku,
dužan je nagalisti: iznos, valutu, naziv banke, račun banke, svrhu
prebacivanja.
Potrebna dokumentacija za plaćanje u inostranstvo koju klijent
dostavlja banci je:
a) obrazac 145057
b) faktura, ugovor
c) zahtjev za plaćanje.
Elementi obrasca koje popunjava nalogodavac su: naziv
nalogodavca, naziv banke nalogodavca, iznos plaćanja, korisnik
sredstava, SWIFT banke tj njen račun i IBAN tj. račun korisnika, zemlja
iz koje se roba uvozi, pečat i potpis nalogodavca, te opciju ko snosi
troškove (BEN, SHA ili OUR)58.
Po izvršenju naloga banka ovjerava i upisuje datum izvršenja
plaćanja. Faktura ili ugovor je dokument iz kojeg se može utvrditi
obaveza plaćanja roba ili usluga.
Po navedenim dokumentima se može vršiti plaćanje u cijelom
iznosu ili djelimično. Iznos na obrascu 1450 ne smije biti veći od iznosa
na fakturi. Instrukcije sa fakture dobavljača se moraju poklapati sa 57 Obrazac 1450 je obrazac za ino plaćanje preko ino banke. Dio ovog obrasca popunjava nalogodavac, a dio banka koja prosljeđuje nalog. 58 Naplata troškova je ista kao i kod priliva samo obrnuto i u zavisnosti koja je opcija BEN ili OUR. SHA opcija je ista i kao kod priliva i kao kod odliva.
318
instrukcijama na obrascu 1450 i plaćanje se jedino može izvršiti u korist
fizičkog ili pravnog lica koje je ispostavilo fakturu.
Zahtjev za plaćanje se popunjava momentom predaje naloga za
plaćanje pri čemu se daju smjernice obrade naloga: račun pokrića za
iznos doznake i iznos provizije.
Za ispravno ispravno procesuiranje naloga potrebno je:
a) IBAN korisnika doznake (Intenational Bank Account
Number),
b) SWIFT – kod banke kod koje korisnik ima račun.
c) IBAN podrazumijeva određeni broj karaktera zavisno od
zemlje do zemlje.
Početak svakog IBAN- a su početna dva slova zemlje, te račun
korisnika u kombinaciji sa šiframa banke.
319
Tabela br.7
Swift adrese banaka u Bosni i Hercegovini
Naziv banke Swift adresa Šifra banke 1 ABS banka dd Sarajevo ABSBBA22XXX 199 2 HVB Central Bank Bosna i Hercegovina BACXBA22XXX 129 3 Bosna Bank International dd Sarajevo BBIBBA22XXX 141 4 BOR banka dd Sarajevo BOIRBA22XXX 82 5 Centralna banka Bosne i Hercegovine CBBSBA22XXX 000 6 LT Gospodarska banka dd Sarajevo GBSABA22XXX 170 7 Investicijska banka Federacije BiH I BBHBA22XXX 195 8 Investiciono-komercijalna banka dd Zenica IKBZBA2XXXX 134 9 Validus banka dd Sarajevo LJBSBA22XXX 137 10 ProCredit Bank dd Sarajevo MEBBBA22XXX 194 11 Privredna banka dd Sarajevo PBSCBA22XXX 101 12 Post banka Sarajevo POBHBA22XXX 187 13 Raiffeisen banka dd BiH RZBABA2SXXX 161 14 NLB Tuzlanska banka dd Tuzla TBTUBA22XXX 132 15 Turkish Ziraat Bank Bosnia dd Sarajevo TZBBBA22XXX 186
320
16 Union banka dd Sarajevo UBKSBA22XXX 102 17 UPI banka dd Sarajevo UPBKBA22XXX 154 18 Vakufska banka dd Sarajevo VAKUBA22XXX 160 19 Volksbank BiH dd VBSABA22XXX 140 20 Komercijalno-investiciona banka dd V. Kladuša
KINBBA22XXX 198 21 Hypo Alpe-Adria-Bank dd Mostar HAABBA22XXX 306 22 Una banka dd Bihać PRBBBA2HXXX 183 23 UniCredit Zagrebačka banka dd ZABABA22XXX 338 24 Balkan Investment ad BALVBA22XXX 568 25 Bobar banka ad Bijeljina BATOBA22XXX 565 26 Nova banjalu~ka banka ad Banja Luka BLBABA22XXX 551 27 Hypo Alpe-Adria-Bank ad Banja Luka HAABBA2BXXX 552 28 Nova banka ad Bijeljina NOBIBA22XXX 555 29 NLB Razvojna banka ad RAZBBA22XXX 562 30 Pavlovi} International Bank ad PAVLBA22XXX 554 31 Zepter komerc banka ad Banja Luka ZEKBBA22XXX 567 32 Komercijalna banka ad Banja Luka KOBBBA22XXX 571
321
LITERATURA 1. Alijagić Mehmed: Monetarne finansije, Ekonomski fakultet
Univerziteta u Bihaću, 2003. godine
2. Bašić Meho, Ekonomija javnog sektora, Ekonomski fakultet,
Sarajevo 2004.godine
3. Baltić Saša: Emisija i plasman hartija od vrijednosti, Podgorica,
1998. godine
4. Bojan Dimitrije Monetarizam – Teorija i ekonomska politika, internet
izdanje.
5. Ćirović Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001.
6. Ćirović Milutin; Monetarno – kreditni sistem, Savremena
administracija, Beograd, 1980. godine.
7. Đonlagić Dženan: Evropska monetarna unija i Bosna i Hercegovina,
Ekonomski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2006. godine
8. Engels Volfram:, Kapitalizam i njegova kriza-O zlouptrebi novca i
bedi finansijskih tržišta; Beograd, 2000.godine.
9. Golić Bajro: Osnove Ekonomije, Univerzitetska knjiga, Pravni
fakultet Univeziteta u Sarajevu, 1996. godine
10. Grahman Benjamin: Inteligentni investitor; M asmedia, Zagreb,
2003. godine
11. Hadžiahmetović Azra: Ekonomija Evrope, Ekonomski fakultet,
Sarajevo, 2005. godine
12. John Kenneth Galbraitth, Novac, Svijet savremene stvarnosti, Zagreb
13. Džejms D. Guortni, Ričard L. Strup: Ekonomija i prosperitet-
Monetarna stabilnost: Inflatorna monetarna politika daje pogrešne
322
cjenovne signale i podriva tržišnu privredu,Institut ekonomskih nauka
Beograd, 1996.
14. Kapor Predrag, Međunarodne poslovne finansije, Megatrend,
Beograd 2005.godine
15. Kapor Predrag, Bankarstvo, Megatrend, Beograd 2005. godine
16. Kešetović Izudin, Novac i bankarski sistem, Feri, Tuzla, 2002.godine
17. Kešetović Izudin: Ekonomska stvarnost Bosne i Hercegovine 1992 –
1998., Grin, Gračanica, 1999. godine
18. Kešetović Izudin: Reforma finansijskog sistema, Privredna štampa,
Sarajevo, 2004. godine
19. Kešetović Izudin, Racković Đorđe, Efekti transformacije platnog
prometa, Finansije, računovodstvo i revizija; Udruženje računovođa i
revizora F BiH, Neum, 2001. godine
20. Kreso Sead: Novac Bosne i Hercegovine, „ Jež“; Sarajevo
21. Konjhodžić Halid: Monetarna znanost, Logos, Split, 1996. godine
22. Komazec Slobodan: Monetarna i finansijska ekonomija, Štampa,
Šibenik, 1981. godine
23. Kordić G.:Monetarna politika i središnja banka u aranžmanu valutnog
odbora, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Mostaru, Mostar, 2004.
24. Lukić Radojko: Bankarsko računovodstvo, Savremena administracija,
Beograd, 1996. godina.
25. Perišin Ivo, Šokman Antonije, Lovrinović Ivan - Monetarna politika,
FET, Pula 2001.
26. Roger LeRoy Miller, David D. VanHoose: Moderni novac i
bankarstvo, treće izdanje, prevod, Mate d.o.o. Zagreb, 1997..
27. Rose P. S., Hudgins S. C., Bankarski menadžment i finansijske
usluge, Data status, Beograd, 2005.
323
28. Ristić Života, Etika i novac – eseji, Beograd, 2002. godine
29. Ristić Života, Tržište novca – teorija i raksa, Beograd, 2000 godine
30. Ristić Života, Tržište kapitala – teorija i raksa, Beograd, 2000 godine
31. Samuelson Paul A.; William Nordhaus: Ekonomija –četrnaesto
izdanje, 1992. prevod, « Mate» Zagreb, str.571
32. Stranjak dr Asim: Monetarne finansije, Univerzitet Džemal Bijedić,
Mostar, 1979. godine
33. Stojanov Dragoljub: Međunarodne finansije, Svjetlost, Sarajevo,
2000. godine
34. Stiglitz Joseph E., Ekonomika javnog sektora, SBM-x, Beograd 2004.
35. Soros G.– Kriza globalnog kapitalizma, Rabic, Sarajevo 1999
36. Vujičić Boris: Euro – Evropska monetarna unija i Hrvatska,
Masmedia, Zagreb, 2003. godine
37. Živković Aleksandar., Komazec Sobodan – Monetarna ekonomija,
Ekonomski fakultet, Beograd 2005. godine
38. Vilendečić Simeun: Napuštanje sistema valutnog odbora u
tranzicionim ekonomijama,, Zavod za udžbenike i nastavna sredstav,
Banja Luka 2004. godine
39. Vujčić Boris: Evropska monetarna unija i Hrvatska, Masmedia,,
Zagreb, 2003. godine
40. Vidaković Slobodan: Finansijsko izvještavanje,, Fakultet za uslužni
biznis, Novi Sad, 2005. godine
41. Vidaković Slobodan: Eksterna revizija finansijskih izvještaja,
Fakultet za uslužni biznis, Novi Sad, 2007. godine
42. Zaklan Damir: Bankarstvo u tržišnom makroistemu, Ekonomski
fakultet „ Džemal Bijedić“ Mostar, 2000. godine
324
www.cbbh.gov.ba - Centralna banka Bosne i Hercegovine
www. ijf.hr - Institut za javne finansije, Zagreb
www. Ecb.int – Evropska centralna banka
325
POPIS GRAFIKONA
Grafik br.1 Monetarna funkcija banke
Grafik br.2 Stvaranje kreditnog novca
Grafik br.3 Struktura monetarnih agregata
Grafik br.4 Struktura monetarnih agregata i stopa rasta
Grafik br.5 Novčana masa
Grafik br.6 Grafičko tumačenje inflacije
Grafik br.7 Odnos kamatne stope i količine novca u opticaju
Grafik br.8 Modeli inflacije
Grafik br.9 Friedman-Phelps koncept F-krive i adaptivna očekivanja
Grafik br.10 Phillipsova kriva
Grafik br.11 Platni bilans (tekući račun) u milionima KM
Grafik br.12 Platni bilans finansijski račun u milionima KM
Grafik br.13 Devizne rezerve centralne banke u milionima KM
Grafik br.14 Kretanje iznosa ukupnih rezervi banaka u periodu od
promjene regulative
Grafik br.15 Kretanje MO i sastavnih komponenti
Grafik br.16 Kretanje M2 i sastavnih komponenti
Grafik br.17 Likvidnost komercijalnih banaka po obračunskim periodima
Grafik br.18 Likvidnost komercijalnih banaka po obračunskim periodima
Grafik br.19 Likvidnost komercijalnih banaka u milionima KM u 2006. i
2007. godini
Grafik br.20 Raspon izmedju aktivnih i pasivnih kamatnih stopa
Grafik br.21 Referentne kamatne stope glavnih svjetskih banaka
Grafik br.22 Vrste platnog prometa
Grafik br.23 Transakcije u platnom prometu
326
Grafik br.24 Funkcionisanje RTGS sistema
Grafik br.25 Funkcionisanje žiro-kliring sistema
POPIS SLIKA
Slika br.1 Mjenica
Slika br.2 Depozitni certifikat
POPIS TABELA
Tabela br.1 Monetarni agregati
Tabela br.2 Osnovni makroekonomski indikatori za 2005. godinu
Tabela br.3 Diskontne stope kod pojedinih zemalja
Tabela br.4 Bilans stanja i uspjeha CB BiH
Tabela br.5 Kategorije aktive banke
Tabela br.6 Šifrarnik osnova
Tabela br.7 SWIFT adrese banaka u Bosni i Hercegovini