Marko Luki ć

VRŠNJAK SVIMA

~ 2 ~

Marko Lukić VRŠNJAK SVIMA

Nakladnik

Marko Lukić

Recenzentica Lahorka Černok, prof.

Prijelom

Janko Žufić

Naslovnica i unutarnje sličice Kristian Parić

Tisak

Tiskara PRAXA Varaždin

Varaždin, 2017.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Puli pod brojem 140910062.

ISBN 978-953-98523-4-2

~ 3 ~

PJEVANJE ŽIVOTU

Ova je zbirka pjesama, zapravo prelijepa slikovnica od izmaštanih slika. Legne čovjek na proljetno zelenilo i pogleda u plavetnilo, a tamo oblaci sliče mišićima i pticama, cvijeću i ljudima, snijegu, suncu, zvijezdi i mjesecu. I zvuci se u tim snima čuju i pjevaju životu, ljubavi i radosti. Samo se malo tuge čuje, kad cimbala proljetna zašute…. Dragi veliki i mali sanjajte svoje snove, oni su šareni i veseli, ljubavni i razdragani…. Snovi su djetinjstvo života, povratak bez kajanja i vječnost postojanja. Tko zna sanjati taj može živjeti. Majstorski sonet „Proljeće čarobno“ je oda djetinjstvu, početku svačijeg životnog puta, ali i himna ljubavi bez koje se ne sanja niti jedan život. Hvala Bogu na postojanju… Naš pjesnik je poeta trenutka, stihotvorac iskrica iz očiju, srca, prirode… Altruist koji vam daruje svoje snove kako bi vam život bio radosniji. Uči nas naš pjesnik da su snovi bajke, a bajke, iako šarene i nestvarne streme istini i pouci. Pretvorimo bol u radost, osamljenost u ljubav i čitajmo pjesme Marka Lukića. Čut ćemo ptice i mirisat ćemo proljeće sa livada i sjetit ćemo se kako je lijepo trčati u susret suncu. Život je kaleidoskop sjećanja na djetinjstvo. Hvala Vam pjesniče…

Lahorka Černok, prof.

Imam ja tih godina četrdeset do pedeset pa i više, više od onih kojima pišem.

Pa iako dobno usporedivi nismo, jesmo maštom, maštom vršnjaci smo.

~ 5 ~

Godine se množe, mašta uvijek ista, kako je to lijepo… o, zaista!

Kako je lijepo biti VRŠNJAK SVIMA – biti star, a dječačku maštu imat'…

Koja povlastica, koja poslastica!

Vršnjak sam malima

i velikima, svima onima

do kojih dopire moja rima, makar to bilo i, odraslima.

~ 6 ~

~ 7 ~

Dobrodošli u svijet dječje nevine zaigranosti,

svijet bezbrižnosti... ¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬¬

Strašno me brine bezbrižnot moja,

nije me briga baš za ništa eto, ni ako se moj lik koji-koja

u pjesmi provlače kroz rešeto – jer to je moja pjesma, a ja

pišem pjesme uvijek sretnog kraja.

~ 8 ~

LOVILA JE MAČKA MIŠA

Lovila je mačka miša, a naš miško brz, juriša

sto na sat, ulovio njega tko bi protiv njega trku dobit'?

Gladna maca mijauče,

nije jela ništa od jučer…

„Što ću joj ja?“ – miško pita. „Kad je htjela biti sita, tako da pojede mene…

Ma, da ne bi!“ – ljuto reče, te se okrene i brzinom većom jurnu

u budućnost mišju, burnu.

Miško, biće radoznalo, kad zastade svrati malo,

čisto malo, u Cirkus – dovoljno da napravi

dar-mar, pravi, da ne kažem, neukus,

kad se pred njim slon pojavi… on pred slonom, reći je bolje.

~ 9 ~

Grozne muke i nevolje: slon se prenu i poskoči,

kad ugleda mišje oči.

„Gle, slon ima strah od mene!“ – miško će, te ka njem' krene.

Slon zaurla, te sve jače i sve brže bježi, skače,

i polomi mnoge sprave; treba nove da naprave –

a miš putom svojim ode, ode poljem do slobode.

Kad, gle, još ga čeka

jedna, nazovi prepreka: stari, trom i spor mačak; za neke druge možda i je,

al' za miška bome nije. K'o da ima motor, pak:

zaobiđe ga u trku

i daleko, gle, odjuri, zàboravi muku, frku,

čim dojuri svojoj curi…

~ 10 ~

ma, nije mu cura bila, to se ljubav dogodila –

miš+mišica… idila – prvi pogled, ljubav plamti

i tako dalje… Tu ću stati;

da vam pričam u detalje, nema smisla.

Udarila kiša jaka,

mišja idila pokisla; nema veze, na brzaka

spustiše se do dna rupe ispod jedne stare klupe,

i saviše leglo svoje.

A u zimu okoti mu

mladih troje – slatke, male mišiće…

Postade to leglo sriće

(književno se kaže sreće), zamjerit' mi valjda nećeš,

ti što čitaš – ne gledaj sitnice baš!

~ 11 ~

~ 12 ~

PANIKA

Kiša pada, miš na kiši, ne želi u zaklon;

želi porasti, biti viši: „Jadan ja!“ – veli slon. „Ima da me nema, ah!

Bježim, jurim, što prije…“

– natjerao ga golem stah, sam od sebe da se skrije.

~ 13 ~

PJESMA O NIČEMU

Ovo je priča na nikoju temu, bez nekog smisla i ne o bogzna čemu.

Gdje sam ono stao?... A, da,

nisam ni počeo, počinjem sada… na um mi pada

da vas pitam, kako ste mi, je li,

ima li zime ovoga ljeta?...

Kakva zima, što to lupetam: Božji dani ljetni, vreli, toplinom su ispunjeni;

kakva zima, što je meni?!

Nespretnost u izrijeku, ništa drugo, dogodi se čovjeku

da se malo smota – smotao sam se, dè, nije sramota!

Nije, naravno, zašto bi bilo,

dogodi se, ih, dogodi se, daj! U ovoj pjesmi nije se dogodilo ništa, a evo, već joj vidim kraj.

Zaključujem stoga, sudeći po svemu,

da je ovo pjesma o ničemu.

~ 14 ~

NEĆEMO O BOLI

Bila je krasna djevojčica, Ana, najljepša u razredu,

vladarica moga srca, al' ne bjeh joj u pogledu:

gledala je ona Matu, Mato pak Renatu,

Renata mog brata,

a braco je zagledao u Jelenu… Tu bih stao, stao bih… o, naopako! Patili smo u krug tako,

patio sam… o, još kako!

Kada neku silno voliš i ne možeš da odoliš

ona tebe ne voli… O, kako to boli!

Ali nećemo o boli, priču o Ani ostavljam,

tko još suze voli? Nitko, i neću o tome vam;

s Anom ću nasamo popričati, ako neće ona i ne mora,

hoće Dora. Hajmo se mi igrati…

~ 15 ~

ČUJTE PRIČU OVU

U Bosni sam (za neke) „čiko“, u Hrvatskoj „zagor“… he, he!...

Ma, šalim se, pusti, dè; u Hrvatskoj: „striček-striko“.

Dakle, različito svi me zovu,

osim kad se izujem, čujte priču ovu: samo kad se izujem, kao da je dogovor,

svi me zovu isto – „tvor“.

~ 16 ~

UREZALO MI SE U SJEĆANJE

Jedan Bràca pun novaca, velika faca

u selu je bio.

Banuo jednom k nama,

vrata zatvorio: „Nemoj!“,

reče mama; ali nije mario

što je zagušljivo, vruće,

ne možeš disati. Ljetna omara,

popodnevni sati – briga njega,

drugo mu nezanimljivo;

~ 17 ~

òbrati se mom tati, savjet od njega tražio, gdje bi novce uložio (nešto bi otvorio),

samo ne zna što bi, veli,

nema ideje.

„A, otvorio bi nešto“, veli tata.

„To je bar lako, evo ovako:

otvori vrata, vruće je.“

~ 18 ~

VIDI LJEPOTE

~ 19 ~

IDEM JA, A NETKO VIČE

~ 20 ~

KAKAV LOPOV?!

Kad sam bio mali, odrasli me pitali,

je li moj brat lopov ili tat. „Kakav lopov“,

rekoh,

„toliko pošten je moj brat, da može biti jedino tat!“

~ 21 ~

PRETJERAO JE, ŠTO JEST, JEST

~ 22 ~

PRIČA, MOŽDA IZ ITALIJE?

Na glazbeni festival u San Remo došao sam tek, a već zadrijem'o

– zaspao i sanjao na San Remu da sam…

Uživao,

sve vidio, pa sad ne znam

bješe li to samo san, il' sam stvarno tamo bio?

~ 23 ~

Ja, pjesnik svih uzrasta – VRŠNJAK SVIMA – ne želim odlučivati o tome što je čije;

važno mi je da moja rima

ponešto za svakog ima – malima i velikima,

a najbolje sam-a ćeš znati što će tebi odgovarati.

SVAKA MU ČAST!

Pitam ja jednog dječaka:

„Što ćeš biti kad završiš školu?“ Veli: „Nezaposlen!“…

E, svaka mu čast,

kako on to, u tren, tako mlad, a tako dobro obaviješten!

~ 24 ~

NIJE VIC

„Kako se živi?“ – pitam jednog djeda. On me pogleda

i reče: „Odlično, od prvog do drugog. Teško je od drugog do prvog,

ali dobro, nije ni to čitav mjesec“…

Rekli bi Slovenci: „Dobar hec“, ali nije vic, stvarnost je.

~ 25 ~

SVE ĆE BITI DOBRO

Koliko je nade za nomade da dobiju novi stan,

toliko je nade i za mlade da izbiju u prvi plan –

ali će i mladi biti stari,

doprijet će i do njih mrva sreće, i sve će biti dobro ustvari,

samo treba strpljenja, koje desetljeće.

~ 26 ~

BIO JEDNOM JEDAN KONJ

Bio jednom jedan konj. Dobar, bio, dok je vuk'o i teglio, a kad je iznemog'o

dobio je plaću, nogom...

O, to konjsko društvo strogo, bezdušno... o, konji ludi!

Nije to k'o u ljudi, napose u nas, Hrvata,

gdje svak' svakog kao brata

pazi, mazi;

kol'ko može svatko radi, kad ne može nema gladi,

ima tih kontejnera i to puno, puna mjera.

Baš smo ponosni na te,

naše kontejnere. Bravo za Hrvate!

~ 27 ~

TO SE ZOVE RIJEČ

Rekla je da će možda doći i, bila je od riječi,

jer kad ona kaže „možda“, onda je to sigurno možda.

Nije došla.

~ 28 ~

„Nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa.“

IMAM VIJEST ZA VAS,

poslušajte što je bilo, zalajao oštar pas,

bome mu je odzvonilo kad je krenuo na me…

ajme! Od straha sam

reagirao, muljevito i to,

ugrizao ga… am!

Rastrgao bih ga bio, da se nisam probudio.

~ 29 ~

PRIČA O BORNI

Ovo je priča o Borni, borbenom Borni koji je junak – heroj nesporni,

junačina, reklo bi se prije, a nije nešto poznat kod ljudi.

Ali zato zvijeri ga znaju,

bome i podrhtavaju pri pomisli na nj… e, baš me čudi

kako on, goloruk onako, uspijeva i zvijerima suditi –

uspijeva… o, itekako, kako on kaže, tako mora biti!

Borbeni Borna, još je tako mlad,

a neustrašiv, i više nego misliš;

mogao bi on, da oprostiš

i kobili rep, onako, čupnut' –

kad bi bio pravo, baš pravo ljut.

Ali, jer se nikad nije ljutio,

ni snagu nikad nije koristio,

~ 30 ~

samo hrabrost: taj se odvažio

suprotstavit svakom, pa bio on

i slon…

nespretno rečeno, slon nije zvijer;

rekoh to tek kao, snage primjer.

Zvijeri su mu specijalnost uža –

a junačine, a hrabrog li muža!

Iako je po svemu još dječak,

borbeni Borna je već toliko jak,

da je jednoga strašnoga vuka

jer je taj isti, vidi bezobrazluka,

jurio zeku, htio ga pojesti

– ščepao za rep, zaustavio,

te mu šibom, strogo zaprijetio…

bome jest! Borna zna red zavesti.

Nemoćnih životinja zaštitnik

– on je zaista, zaista velik!

Jednom je uspio iščupati

žabu iz usta zmijurini strašnoj,

nemojte slučajno posumnjati

da je tako odvažan naš heroj.

~ 31 ~

Jedući med, medo progutao

pčelicu jednu… o, grom i pakao!

I tko bi drugi nego, Borna tu je

da natjera medu da je izbljuje:

„Povraćaj medo!“ – oštro naređuje.

Pčelica izleti, tko da mi vjeruje?

---------------------------------

Morate mi vjerovati, vidio sam,

evo dajem vam riječ časnu

da ne lažem, ne izmišljam,

sve sam vidio noćas, u snu!

~ 32 ~

I nije nešto ono što sanjaš dok spavaš. Pravi je san, samo ono što sanjaš budan!

SIVAČKI SNOVI

Sanjao sam, budna oka, u Sivši, rodnom selu mome,

pokraj Lukića potoka – bjehu to… o, bjehu bome,

ljeta nezaboravna! Ta vremena divna, davna

ljeta, to jest, godine; ono, kada zima mine, a osjetiš dah proljeća; sve procvate, zamiriše,

propupa i prolista – to je sreća…

o, zaista! Gdje ćeš bolje, gdje ćeš više?

Kada mirom ispuni se duša;

potok kad žubori, kad tu glazbu slušaš; leptirići kad polete, i ptičice…

o, divne li sličice!

~ 33 ~

PROLJEĆE ČAROBNO

(Sonetni vijenac)

1

Prošla je zima, priroda se budi,

dolazi proljetno vrijeme idealno; svakog nam dana nešto novo nudi, lepezu ljepote ono širi stalno. U jutro rano, ja u društvu krave, vodim je u baricu kraj potoka, pak, zadatak mi dovesti je do trave, pâsti zna sama, ja ću u šumarak odmah pokraj, prepun krasnih zgoda… O, Bože, kako je lijepa priroda! Proljeće mi u duši ostalo: cvrkut ptica i žubor potoka, let leptirâ… melem moga oka, rascvjetalo i sve propupalo…

~ 34 ~

2

Rascvjetalo i sve propupalo;

šumarak iz dana u dan zeleniji, ptići u gnijezdima sve brojniji. Po mom tragu pašče dotrčalo, odani i vjerni prijatelj moj Bobi – radujem se, pojačanje dobih; družina kompletna: krava, ja i pas – opasna družina, tko će protiv nas? Bobi društvo doveo: kujicu, gle, réži; kratko trajalo, naljutila se, bježî. Povjetarac pirnu, zamirisa cvijeće, dušu zamirisa… proljêt dušu budi. Duši je mojoj drugo ime proljeće; ogranulô Sunce žarko se trudi…

~ 35 ~

3

Ogranulô Sunce žarko se trudi

toplinom smrznutu zemlju odmrznuti, da napokon hladnoći presudi, trudi se ono život pokrenuti: po okolnim njivama prizori česti, seljaci marljivi k'o mravi, rade; a što će drugo, valja njima jesti; pojest će ono što iz zemlje izvade. Jer nit' je bilo, nit' je druge prilike za seljaka, nema kruha bez motike; a ja, mali, još ne moram kopati, bilo što bilo, meni se dalo. A Sunce sja, ne prestaje sjati, ljepote raskoš da bi obasjalo…

~ 36 ~

4

Ljepote raskoš da bi obasjalo

i svakom oku dalo vidjeti čaroliju, čaroliju pròljeti – svako oko da bi uživalo u remek-djelima. Koliko ih ima? Koliko i plodova proljeća. Čarolija u krupnim kadrovima, kao sreća kada se poveća. Duša puna dubokoga mira, radovanje cijelog Svemira – ushit duše… I još mi je ostalo za reći, da bih dočarao sreću beskrajnoga uživanja u proljeću: e, da bi je u punom sjaju prikazalo…

~ 37 ~

5

E, da bi je u punom sjaju prikazalo,

raskošnu ljepotu Sunce obasjava; obasjalo travu, pase moja Perava, bujnu travu – sve je nabujalo. Oko mene bumbar zuji, leta, a ja njemu: „Kud si navro, dosado!“ Zamahnem rukom, „bježi, ne smetaj!“ Od straha me ubode, ih što ga prepadoh! Nateklu ruku u hladan potok gurnem, i učas je splasnuo otok. „Bumbaru, blento, čuvaj glavu svoju, ako te uhvatim bit će ti, da znaš!“ Što će mu biti… e, to ne znam baš? – Ćaskaju ptičice cvrkutom, poju…

~ 38 ~

6

Ćaskaju ptičice cvrkutom, poju;

koja veselíca, koji sklad prirode; zrakoplovi-kukci plove iznad vode, u vodi (potoku) punoglavci u stroju, kao vojnici… Puno punoglavaca. „Uhvatim li jednog i moja će glava biti puna“ – mislio ja, faca velika, zelen kao zelena trava. Hlače moje, roba poderana… dè, što ima veze, nije zima; bosonog, što ću u opancima, što će mi obuća za toplih dana? Dosta je meni uživanje u proljeću, eno i šareni leptirići lijeću…

~ 39 ~

7

Eno i šareni leptirići lijeću,

zovu mene da za njima jurcam; svaku milinu oči mi susreću i hranu, da ne kažem „gladan sam“… Ma, kakva glad, nema toga, ne! U proljeće u prirodi hrane ima tamàn koliko te volja, samo biraj koja ti je bolja. Prošli su dani, tjedni i mjeseci, proljeće je na svome vrhuncu, sve je dozrelo, k'o spomenik Suncu sve ponosno stoji. K potoku poteci: krava, pas i ja, svakog jutra na broju; čarobno sve je za dušu moju…

~ 40 ~

8

Čarobno sve je za dušu moju;

a Perava pase, krava slatkohrana i ja bih mogao, mogao bih koju divlju jagodu, puna ih je strana. Doduše, doma se doručkovalo, navalila mama: „Dè, nadrobi malo!“ Nestalo mlijeka, nestalo sira, ima sirutke i kuruze, ne biram. Godilo mi sve što mi se dalo, ako je malo, priroda će ostalo; što nema doma priroda će dati, dat će voća punog slasnih pića, samo treba ruku pružit', ubrati. A ta barica kraj potoka Lukića…

~ 41 ~

9

A ta barica kraj potoka Lukića,

to izobilje, Raj djetinjstva moga, nudila mi puno… o, bilo je toga! Bilo je puno prvoklasnih íća. Koliko malina, koliko lješnjaka u živicama; jabuka dìvljaka, divljih jagoda, jabuka, krušaka – koliko obroka usput, na brzaka. Slasnih trešanja, dudova i šljiva; duša moja sanjarska uživa u sjećanju na tu sitost, sreću. O, barice, lijepo ti je ime, u tebi za me nije bilo zime – raslinjem obrasla u travi i cvijeću…

~ 42 ~

10

Raslinjem obrasla u travi i cvijeću,

uvijek si zračila toplinom, toplinom uzvraćam: u srcu si mom, nikada te zaboravit' neću! U travi sam vidio poskoka… kakav poskok?! Poskok moga oka bješe obični sljepić bezopasni; tò saznanje moje malo kasni: poskok živi na kamenu (jer nisam znao, zmijolikog guštera sam se prepao). Centar svijeta, centar moga bića, za me bijaše moja barica, moja krasna, moja ljepotica, okićena smotrom leptirića…

~ 43 ~

11

Okićena smotrom leptirića,

pokraj šumarka, otkud kreće priča: Jednom je Bobi, strašno uznemiren, istrčao iz šumarka gdje je bio, tren – zavirio za drvo, ugledao gljivu, u gljivi vidio opasnost živu i što će, nego – hrabro je pobjegao, stao iza krave, te je zalajao tako jako da se prepao, i sam. Povazdan se na stabla pentram: provjeravam gnijezda, ptiće prebrojavam, je l' se koji novi izlegao, da znam. Ih, za me je penjanje na stabla sića! – Blagovaona prvoklasnih íća…

~ 44 ~

12

Blagovaona prvoklasnih íća,

moja barica, u Sivši ona… hvala Ti Bože, krasnog li poklona! – I još jedna iz šumarka priča: brao sam gljive, jeo, i još preživio i ne samo ja: mama, sestre, braća, baka. „Bravo gljivaru“, rekoh, „čast ti svaka!“ – to sam malo sam sebe pohvalio. Koliko je ptića, želeći poletjeti, uspjelo samo na zemlju sletjeti; a ja sam ih dolje kao gljive brao, hranio i u gnijezda vraćao. Sav taj užitak… o, uživah u tom! – nagrada je velika djetinjstvu mom…

~ 45 ~

13

Nagrada je velika djetinjstvu mom.

– Kore pruća vrbovog svìrale mi bile; od ilovače figure se pravile: svirao, igrao… po sudu vlastitom i pjevao; savijao lukove, oštrio strijele, vreb'o izazove. Čepare i praćke napravio mnoge – vidi mene, vojničine stroge! Mama zove na ručak, ispekla šljiva, raspolovljenih, u tome uživam… kako ne bih, tava puna soka; kruh umoči… Dobrog li obroka! – Riječ po riječ, ja djetinjstvu svom, o, kako sretnom, kako bogatom…

~ 46 ~

14

O, kako sretnom, kako bogatom!

Bezbrižnom djetinjstvu vijenac ispletoh, vijenac soneta; i proljeću tom u barici, proljeću čarobnom. Rekoh: djetinjstvo moje bilo je kao lepršavi, razdragani let leptirâ; neprestani ushit, grljenje Svemira. U djetinjstvu Raj mi je pokazao, Bog vam dao užitak k'o meni, užitak u mjeri koju imah, istoj; dječji vam dani srećom ispunjeni, kao bistra voda djetinjstvo vam čisto! Sa sonetom prvih rima, magistralama, vijenac predajem vašim kritikama…

~ 47 ~

M A G I S T R A L E

Prošla je zima, priroda se budi,

Rascvjetalo i sve propupalo,

Ogranulô Sunce žarko se trudi

Ljepote raskoš da bi obasjalo…

E, da bi je u punom sjaju prikazalo.

Ćaskaju ptičice cvrkutom, poju;

Eno i šareni leptirići lijeću –

Čarobno sve je za dušu moju.

A ta barica kraj potoka Lukića,

Raslinjem obrasla u travi i cvijeću,

Okićena smotrom leptirića,

Blagovaona prvoklasnih îća –

Nagrada je velika djetinjstvu mom,

O, kako sretnom, kako bogatom!

~ 48 ~

* U velikome su nizu,

nebrojeni snovi moji; nešto ljepše zar postoji?

Ništa, ništa, niti blizu, niti blizu, mili moji – ni u filmu crtanome

nema kao u snu mome.

U snovima mojim, zdravim, svem' je kraj u ljubavi.

~ 49 ~

BILO JEDNOM U BARI

Žaba mala kreketala

na stijeni bare iznad; bila je u vodi nekad

(ta stijena), ali je bara presušila.

Kreketanjem je bodrila žabe ine,

da nastave skakutati, ne smiju se, ne, predati,

drijemati i zaspati, to ih može glave stati…

O, mučne li tišine,

kada tužna pogled svrne na žapca svog,

iznemoglog.

Vode nema ni za piti, a kamoli za plivati,

malkice se osvježiti, uživati…

Gle, sav će se osušiti!

~ 50 ~

Dva mjeseca, možda više, nije bilo kapi kiše; a ljeto je, upržilo,

i dno bare se osušilo, ispucalo…

Vidi što je ostalo:

žabe ine od vrućine

i od žeđi, skapavale, izdisale;

a njen žabac, k'o meduza izvan mora…

Koja mòra za žabicu,

koja tuga joj u srcu!

Plakala je, plakala, dva potoka isplakala – suza dva potoka,

po jednog iz svakog oka i, sve žabe prenula i u život povratila,

i to nije sve:

~ 51 ~

prolomila iz oblaka kiša vrlo, vrlo jaka…

na brzaka svu je baru napunila,

i stijena je završila dolje u njoj.

A, veselja, o Bože moj!

Učas, sve je kako spada: obamrle žabe sada, i žapci, svi zaplivali, i žabica i žabac mali.

Ne vidjeh u koji smjer

ljubav ih upravi i nije važno, nije, jer,

važno je samo da plivaju u ljubavi.

~ 52 ~

* Tako, eto, ja vam sanjam,

poslije ću vas pitat': „A vi?“ Svemu je kraj u ljubavi… nije kraj, kažem vam –

gdje je ljubav kraja nema, niti ikakvih problema.

Ako vam se nejasnoćom

ove rime sad pokriše, otkrit će se, otkriti,

kad skupite ljeta više – sigurno će, hoće jednom, da, sve će vam jasno biti.

~ 53 ~

ČIJA LI SI, MOJA NISI…

Čija li si, moja nisi,

a mogla bi biti, da znaš, slobodan sam evo baš

od malo prije, imaš sreće – kad, gle čuda, ona me neće.

A nisam joj to tek rekao

nego lijepo otpjevao, a pjevanje mi ide bar.

Neki kažu, doduše, kako

revem kao tovar, ali neće biti tako,

ljubomorni, lažu samo, pjevam ja kudikamo

bolje, kao lav, zanesem se onako sav,

isto ričem i urličem.

~ 54 ~

NIJE TINA JEDINA

Vidjela je ona mene, kako buljim u nju ja,

niti pogleda da skrenem, samo buljim. Struji struja…

Kroz mene je prolazila

struja neka, neki treptaj; neodoljiv treptaj… aj, aj! Neka baš nadmoćna sila.

Vidjela me, al' ne mari, rekoh, kako stoje stvari,

ništa od tog neće biti, morat ću potražiti

neki drugi izvor sreće.

Nije Tina jedina,

ima i drugih djevojčica – koje me neće.

~ 55 ~

U JEDAN HIP

To što tako, bez pitanja, ulaziš u moje snove,

i ne daš mi drugu sanjat' – nepristojnošću se zove,

koja nema veze sa mnom – rekao sam joj, o tom

toliko, a ona meni: „Daj, budimo iskreni!“

I što ću nego, iskren sam bio,

dušu sam joj se otvorio, osjećaje joj otkrio

što sam za nju gajio.

I bez riječi ostao kad mi je rekla: „Baš mi je žao,

nisi moj tip!“ – Sve je rečeno, u jedan hip.

~ 56 ~

KAKO DOĆI DO PARA?

Ima jedan način, pouzdan i stručan: samo stavi vodu da proključa

i eto para, vodenih, a ti, ako tražiš druge, drugog moraš pitati.

~ 57 ~

SKLAD

Draga mama, slaba mi cirkulacija,

kupam se u čarapama da mi nije hladno, veli mama: „I ja!“

Kako je to skladno!

~ 58 ~

FEJS… ZABAVA, PLES

Pozvala me Mira na fejs, na njen zid; baš me je obradovala

kad me je pozvala, samo nisam znao što je fejs,

a priznati bilo me je stid.

~ 59 ~

UZNEMIREN SAM

Prava diva,

što se ono veli, bila je Iva

kad smo se sreli.

Bilo joj je dvanaest, ja sam bio stariji, mjesecima,

a to je razlika što jest, jest. U njenim očima

bio sam lik:

stariji, iskusniji…

jednom riječju, velik.

Bili bismo par, što se mene tiče, da nije bilo njene glupe priče,

~ 60 ~

to jest, pitanja, bih li umro za nju. Ne bih, rekoh, što ćeš mi ti,

ako moram umrijeti?!

Jer nije uživala u mom priznanju, naša je priča završila,

da se nije pravo ni razvila. Pa dobro, rekoh, neka,

čemu vika, drèka?

Kad bih umro za nju, našla bi drugoga, a ovako, ja živim, ona drugog ima:

bolje da sam živ, bolje je i stoga jer i mene druga za ruku prima,

i sve se tako dobrim doima –

ali nije baš tako, ponekad mi dođe da bih zaplak'o

jer, prva ljubav nema zaborava;

spava u duši, katkad uznemirava…

~ 61 ~

NIJE ZA JAVNOST… ne čitaj, jer nije red!

U mojoj sobi s pogledom na strop, sluša se rock, ponekad i pop,

i jazz, i blues i svaki mjuz

(glazba svaka), od klasike do narodnjaka;

svestrano mi uho, bome, čast mu svaka! Sluša sve, pa i tebe – luđaka…

luđakinjo, nemoj biti ljuta, za ocjenu nisi ni ti zakinuta.

NAPOMENA: možda vam se ocjena čini kao uvreda,

no ovo je samo kazna za nepoštivanje reda.

~ 62 ~

STRIP

Meryl, ili Alan Ford, koji je strip bolji?

Svaka čast Meryl, ali, Alan Ford je po mojoj volji.

~ 63 ~

FALA TI ŠTO SI TEKE SKRENO

Sivački je govor vukao na humor…

„Fala ti što si teke skreno“, značilo je,

„Hvala ti što si malo svratio“ – nekad,

a sad se prevodi drugačije:

kažeš li da si teke skreno, čut ćeš:

„Na Sivši nema psihijatrije“.

~ 64 ~

UMJETNOST

Umjetnost je realizacija idealnog, kažu.

Ja bih htio idealna da je ova rima koju za vas sričem:

uspijem li, znači, istina je; ako ne uspijem, to su samo priče…

mislim, to „umjetnost je…“ – ne vjerujte, lažu!

~ 65 ~

VIDI SOVE

~ 66 ~

Međunarodni plesni turnir, Varaždin 2015.

(Foto: Matija Kraljić)

Plesali su u parovima,

bome jesam i ja u paru s kolicima.

Ovjekovječio Matija,

Dalibor Jovanović parove snima.

~ 67 ~

POSTIGNUĆE

Susjeda me pozvala, kad sam bio mali, na kolače, a ja jesti navalim

kao da ništa slično nisam probao prije.

Jer mi je jako, jako prijalo, ja sam to učas, brzo je nestalo,

ali nisam stao, jesti nisam prestao – umislio da tanjur još prazan nije.

I što mislite, što sam postigao?

Udebljao se, od sugestije.

~ 68 ~

SVA ŽELJA MI U TEBI

Vodozemac koji leti da mi je biti,

da mi je s tobom krila širiti ispod neba, pa sletjeti

na zemljicu, sasvim dolje, prošetati našim poljem

kraj Usore; skočiti u Usoru, zaplivati prema moru,

te zaroniti u morske dubine. Prije novog leta u nebeske visine,

zlatna ribica želim postati

i sam sebe uloviti, sam sebi želje ispuniti.

Princezo moja, želim ti priznati

da bi mi prva želja bila, da bi se ti pretvorila

u vodozemno-nebesku Sirenu, i pratila me, u svakom trenu

– želja druga to mi je, treću ni imao ne bi',

ništa više potrebno mi nije – sva želja mi u tebi!

~ 69 ~

ERIK PREPOZNATLJIV KAO…

Erik Degen se potpisao prezimenom pa imenom,

bez razmaka, i vidi ti što će se dogoditi:

vrlo prepoznatljiv lik

postade taj, DegenErik.

~ 70 ~

KAKO JE TO MOGUĆE?

Daleko je Varaždin od Sivše, Sivša od Varaždina još i više…

mislim, dalje, više pišem.

Ako se pitaš, kako to: duboko udahni, promisli potom,

odgovor postoji, moraš ga dokučiti vijugama svojim.

~ 71 ~

ŠETAO SAM POKRAJ DRAVE

Šetao sam pokraj Drave, umislio Usora je,

na poljima pasu krave: „Divno je šetati zavičajem“,

rekoh sebi, „ali, kao da mi nešto fali…

e, pa da! Nema Sivše ni Žabljaka“, nema zavičajnog zraka“

– mišljah, te pogledah u daljinu i ugledah Podravinu.

Nema veze, i što vidjeh, isto paše,

tà sve je to isto, naše; gledamo li očima ptice u letu, sve je naše, baš sve na svijetu: Usora, Drava, Eufrat, Dunav…

ako je djelitelj pravedni, Ljubav.

I nema naših-vaših… o, zaboga, svi smo naši, svi od Boga!

~ 72 ~

NAJVAŽNIJE

Lani, na Valentinovo, moj djed mi se povjerio:

„Znaš, sunce djedovo i ja sam zaljubljen – bio.

Samo se ne sjećam kad se upalio ljubavni plam,

ali znam da se nije ugasio,

da ljubav nikad nije ispraznila srce moje,

a to je najvažnije!“

~ 73 ~

SAMO DA SE ZNA

Može čovjek protiv riječnih struja, može stati na kraj poplavi;

protiv sila i oluja, ali ne može protiv ljubavi

jer je ljubav sila jača

od svih silnih razarača;

jer prirodne i neprirodne

katastrofe što razvale, ljubav popravi od šale…

Jer ljubavi nitko ništa ne može – nitko ništa… o, hvala Ti Bože!

Zato je nama bolje da mi

radimo sve u ljubavi polako; radimo li s ljubavlju, nismo sami,

i ne možemo uraditi ništa naopako.

~ 74 ~

HEROINA, ZAMALO…

Umislila maca mala oštar pas ona da je,

silovito zalajala, dan-noć, ne prestaje: mij-av, mij-av, mij-av

mij-av, mij-av, mij-av…! I tko se ne bi uplašio? Misli da se svijet sav

plaši tog lajanja

njezinog Vidio

sam gdje se klanja sebi sama…

kao: „Pokazat ću ja vama!“ I još sam vidio malog miša,

prođe kraj nje i u trenu je utiša; i još k tome, da prostite, gdje se pokaka i popiša

od straha, ah! Ne znate vi što je strah!

Maca mala nije znala

da se miš boji nje, te se uplašila ona njega k'o velike neke svinje…

A bila je heroina, zamalo, samo da se to baš tako nije odigralo!

~ 75 ~

Sam sebi za pedeset i sedmi rođendan, 10.3.2016.:

NEPRISTOJNOST

Pedeset i sedma na moje rame sleti, a ne reče ni „dobar dan“, ili barem „hej ti,

je l' slobodno?“… Ma kakvi, slijeću one kad je njima zgodno,

u vrijeme samo njima pogodno – kako slijeću tak' ostaju, brojne, te godine, baš su nepristojne!

~ 76 ~

KAKO ZMIJA NIJE POJELA KROKODILA

Čuven dom krokodilâ – rijeka Nil. Pokraj Nila

jedna zmija odlučila pojest' jednog krokodila,

toliko je gladna bila.

Ptičje jaje za predjelo progutala, i izbljuvala

– mućak bilo, usta joj zasmrdjelo,

nepodnošljiv smrad širilo.

Kad je Nilom zaplivala, opći metež je izazvala: krokodili bježat' stali

svi kao jedan iz vode van,

od smrada se razbježali.

Koja drama!

Jer je skoro cijeli dan plivala sama –

umislila: „Jesam sila!“ Sobom se tako nasitila

da nije mogla još i krokodila i tako, niti dužan niti kriv,

krokodil je ostao živ.

~ 77 ~

DOBRO JE MACO

Jedna žaba zvana „buć“, skočila je naglavačke

u močvaru. Potez moguć za žabe, ne i za mačke.

Ali je maca, tvrdoglava,

nemirna i kad spava, probala na način svaki,

o, razum joj naopaki

– biti od žabe spretnija! Probala je… da bar nije,

sad joj se svak' u brk smije, povremeno evo i ja.

A nije smiješno, nije da znaš;

otužno je kad pogledaš dramatično kak' je bilo.

- Evo što se dogodilo:

kroz uzane prolaze žaba se provlačila. Jer ne trpi poraze, i maca je to radila.

~ 78 ~

Skakutala žaba mala, maca još i bolje: hop! Ograde je preskakala

i sijena čitav snop.

Ali snađe je nevolja, kad stigoše na kraj polja,

močvara se pojavi, široka i duboka.

O, za macu strašnog šoka, ne zna kako da nastavi?!

Dok se ona pitala tako,

žaba je već ronila, dakako…

Maca se prenu, te skoči za njom u močvaru, u žabin dom,

jer ona ne zna ništa o tom da je lako žabi, vodozemnoj…

da, lako je njoj: i u vodi k'o na kopnu, isto diše,

zrak udiše.

E, da maca može tako, bilo bi joj pravo lako,

a ovako:

~ 79 ~

bezglavo u vodu bućnula je a maca u vodi baš ne traje,

ali ovo je drama sa sretnim krajem pa je, u zadnji čas,

kao na filmu – stigao spas: pojavio se splavar

a splavara u močvari ima bar, i izvukao macu iz vode van.

Jer je živa dočekala novi dan, nije važno što je dalje bilo –

važno je da je sretno završilo!

~ 80 ~

U PROMETU NEMA ŠALE

„Jednom na raskrižju, suvozač sam bio, vozač mi reče, baci oko udesno. Ne znam zašto ni koliko svjesno,

malo sam se našalio: Zašto da ga bacim, nije mi stakleno?

A on u žurbi, već udesno skren'o, a nije smio…

Zato ja imam stakleno oko“,

susjed mi reče – te uzdahnu duboko…

~ 81 ~

PROPAO MI PLAN

Tanja, Ta njuška! – pisao sam njoj, hoteći se malo našaliti…

„Njuška si ti!“ – odgovorila mi je… A, joj!

Nisam očekivao da će se naljutiti. „I, nisam Tanja nego Tatjana!“

A, Tat jana si! – nastavljam sa šalom. Nije joj do šale, ona po svom;

odgovorila mi je, uzrujana: „Nisam lopov, gdje ti je kultura?!“

Moju šalu nije prihvatila,

možda nije shvatila…? A bila je lijepa k'o san.

Planirao sam da mi bude cura, propao mi plan.

~ 82 ~

UTRKA

Izazvao puž kornjaču, na boj ljuti, na trčanje;

za utrku tu, najjaču, golemo je zanimanje.

Strčali se puževi,

hoće vidjeti svog heroja, postali su stranom lijevi;

kornjače pak, ne znaš broja,

zauzele desnu stranu. A ptičice, svaku granu ispunile, i još k tome,

skupilo se… a, jest bome,

životinjske vrste ine, svake baš… o, miline! Kakav divan ugođaj, kakav je to doživljaj!

Na terenu potok znoja

prolili su, puž i kornjača, a armija navijača

glasala se, moj je dojam:

~ 83 ~

ne treba im rekvizita drugih nego što imaju

Bogomdanih, boga pitaj kako se sve ne glasaju…

Popodnevni kukuriku; bilo je i mijau i av…,

da ne pišem glas taj sav – ptičji poj i svu tu viku:

„Ni Dinamo i Hajduk

nemaju takvu publiku“, pomislih – kad, nasta muk…

Što je bilo, što se zbilo?

Nebo je zaprijetilo,

ne uprazno, prolomilo, silna kiša napadala, krâj utrke odsvirala,

a ne znamo pobjednika – kakva je to utrka?

~ 84 ~

Dobra, dobra, dè, što fali, dobro su se zabavljali; nitko nije nastradao,

ne, zaklon je svak' našao; kornjača je zaplivala,

puž ostao na travi (slavi u čast živoj glavi) – sve je dobro, Bogu hvala!

Nitko nije pobijedio, nitko nije izgubio…

oboje su dobili: tuširanje-plivanje,

na kiši-u vodi uživanje – pravo su se osvježili.

Osvježenja neka, kiše,

kraj priče – dosta je više!

~ 85 ~

JEDNA NA BRZAKA

Ugrizla je zmija Miju. A što zmija može njoj? Otrovala Mija zmiju,

jer je Mija otrovnija.

Otrovana brzo ode

do potoka, hladne vode, i u vodi dođe k sebi –

sve vam rekoh, više ne bi'.

~ 86 ~

NIŠTA LOGIČNIJE

Prosto kao, kako bih rekao…?

Da ne kažem „pasulj“, ja ću o grahu i sve ću izreći

u jednom dahu…

Na hrvatskom se kaže: „dom, kućanica“; na srpskom, pak: „kuća, domaćica“ – logično da nije

ništa logičnije!

~ 87 ~

P R A V O G O V O R

- Dobar dan komšija… - Ne kaže se komšija, nego susjed! - Izvinite susjed… - Ne kaže se izvinite, nego oprostite! - Oh, oprostite, opet sam pogriješio… - No, dobro, nemam ja vremena za prazne razgovore;

reci već jednom, što si mi htio reći?! - Htio sam vam reći, dobar dan komšija!

Nije važno kako,

samo je važno što se kaže, razumije se lako,

sve što se s dobrom namjerom slaže.

Zato pusti, nek' cjepidlake cijepaju dlake,

a ti govori po svom (u tonu dobronamjernom), jer je dobra namjera razumljiva u izrijeku svakom.

~ 88 ~

JEDNO PITANJE

U podmorju se govorka da orka,

kit, toliko voli sitne ribe

da bez njih jednostavno ne može, ostati sit.

Priča je poznata

i kod ljudi… Od kojeg zanata?

~ 89 ~

ISPRAVAK KRIVOG NAVODA

Kad nas je učio da Usora nije plovna, učitelj je izazvao veliko protivljenje moje:

osobno sam porinuo čamac od papira i, otplovio je.

~ 90 ~

MALO MALA, MALO NIJE

Jutros mi se izjadala Ivančica mala,

da ona i nije mala baš tako kako

je smatraju.

„Mogu ja“, veli, „k'o velika skakati, tlcati,

plesati, iglati,

plicati; mogu se i svađati,

vlistati i skitati…

Samo ne mogu ko velika laditi, jel ja nemam niti

cetili godina, jos sam jako mala…“

Bez zraka je tad ostala i tu je priča prestala: malo mala, malo nije,

čega se već dosjeti prije.

~ 91 ~

SUNCE MOJE MILO

Melita me upita

jednom, bih li došao do nje. O, kako sam sretan bio –

onako lijepu, tko bi je odbio?! Odjurim kao konj bičem gonjen,

jer sam se nadao… ljudski se nadati, da bi mi mogla poljubac dati.

I, što je bilo?

Ih, malo bih se jadao – Sunce moje milo

dala mi je, potvrdu da sam se uprazno nadao.

~ 92 ~

IH, KAD SLIKA MAŠTA MOJA!

Stoji roda na nozi visokoj, malo na lijevoj

pa malo na desnoj, u rijeci, kljunom ribu hvata

i uhvati, ribicu od zlata.

Progovara zlatna: „Daj me pusti, tri ću želje tebi ispuniti.“

Odgovara roda: „Ne, nikako! Jer sam gladna, jako, moram te pojesti…“

Teško će to izvesti jer, kako riječ izusti tako ribicu ispusti

u rijeku… a joj! Kao u basni Ezopovoj,

kad gavran ispusti zalogaj svoj.

Zlatna ribica otplivala a roda, nije gladovala;

umjesto da pije, vodu je jela, najela se i postala atrakcija sela

– procvala k'o cvijet, to još nije vidio svijet.

Ne bih ni ja, al' kad slika mašta moja,

tada i na snijeg ide crna boja.

~ 93 ~

KAD RIJEČ NEMA

MOJA MAŠTA

Samo jedno zrno za jedno jaje dobivala je,

a nosila kao da je bogzna kako sita

– plemenita tako je bila

moja kokica, nesilica

moja mila.

Nosila je svakog dana pet-šest jaja –

bilo je tih kajgana, rekoh – kad, do prvog stiže plana

vika i galama: „Skrati priču i ne laži!“ Čim sam čuo što viču,

istog trena priču sam skratio

i, tako je osakatio: nigdje koke, nigdje jaja, ni primjerenoga kraja…

Pijetao kukuriče i to je, kao, kraj priče

– Bože svašta! Kad riječ nema moja mašta,

sve je tako naopako!

~ 94 ~

NEKA LJUBAV REDA NAPRAVI

~ 95 ~

NEMOJ ODUSTATI

Na selo se snijeg spusti i zatrpa sve putove.

Pa što onda? Neka, pusti! Zar tó zimom da se zove

i preprekom nekom

strašnom?

Kakva zima, dè, što ima veze, daj!

I nije neki problem taj, ako se toplo odjenemo

i izađemo na sanjkanje i grudanje…

Snježno uživanje.

Gle, djeca su vani već (djevojčicâ isto ima), hajmo i mi za njima;

može biti, riječ po riječ, još da nam se dogodi, ljubav da se porodi.

Može biti, i ne mora,

tko ne proba neće znati, ne bude li budi uporan,

NEMOJ ODUSTATI!

~ 96 ~

TUŽAN DAN

Trn se sav zatupio, polomio, uništio…

Tužan dan!

Dan crn, jer se trn

jadan nabo na dlan.

~ 97 ~

NEZANIMLJIVO

Po stoti puta istu priču pričala mi baka, a priča joj nezanimljiva

– posve usporediva s Dinamovim nastupima u Ligi prvaka.

~ 98 ~

ČUDNA MU LOGIKA

Punu mrežu riba ulovio ribar i logična stvar

bila bi da, dobre ribe nagradi, a gle što on uradi:

loše ribe žive u more pobaca,

a one dobre… e, jest faca! One dobre sve u ulju okupa…

Čudna mu logika, da ne kažem glupa!

~ 99 ~

PILA NAOPAKO

Gdjegod ona tu i ja, u stopu me prati,

pa ni to joj nije dosta – svaku noć mi u san svrati.

~ 100 ~

Ovu pjesmu napisao sam sitnim slovima; kad sam ih povećao zgode u njoj su se malo preuveličale.

DA NE POVJERUJEŠ

Pamtim jedno vruće, vruće ljeto; vruće je bilo, što bi se reklo, kao u paklu… baš tako je to,

bilo, bose noge u travi mi peklo.

Pamtim i jedan vreli, vreli dan, po vrelini zaista poseban:

tog dana je toliko vruće bilo, da se mlijeko u kravi ukiselilo.

Pamtim još i užareni brijeg,

tako užaren da je obasjao selo, da je planuo selo bi izgorjelo. I planuo bi, da nije pao snijeg.

~ 101 ~

NEZAHVALNOST

Prestao sam zube prati, da požute, za ljubav Kati

– obožava žutu boju, obožavam Katu moju,

i nema toga što ne bih

ja za nju učinio, a ona meni veli: „Ih,

baš si glupost napravio!

Iz usta ti zaudara, kao izmet od tovara“ –

tako sa mnom razgovara… to jest, razgovarala je, više za me i ne haje.

Nezahvalnost to čista je!

~ 102 ~

VELIKA POHVALA

„Čiji je trag“, učitelj me pita, „kad vidiš cipela otiske mnoge?“

Odgovaram, „logično je da je to

trag obuvene stonoge.“

Nastavlja on: „E, jest ti logika!“ „Hvala“, rekoh, „to je pohvala velika!“

~ 103 ~

POSLUŠAJ ME

Ostavi trag – ne od prljavih cipela po tepihu maminom – trag od dobrih djela;

umjesto po svom,

radi u dogovoru s mamom, pa ćeš vidjeti,

kako će ti dobro biti:

mama će ti na svaki način ugoditi!

~ 104 ~

U GRADU NEKOM, DALEKOM…

U gradu nekom, dalekom, iz zoološkog vrta pobjegao lav,

onako strašan i divlji sav –

bliski susret s njim ne dao Bog nikom.

Čim je kročio na ulicu, na zebru je skočio

i proždrljivo jé stao jesti;

napravio veliku rupu na cesti i pao u nju

Dok je ležao u nesvijesti,

ekipa iz zoološkog ga je pokupila, a komunalna cestu zakrpila…

Nemaj sumnju

da je priča tako sretno završila.

~ 105 ~

SAČUVAN TRAG

Uspjela je bubamara očarati

bubamarca svog ljubljenog,

koji je očarao nju odavno.

Uspjela je, to je glavno, a na koji način, da ti

kažem još i to: jer je bila lijepa, osobito

– prava ljepotica bila je ta bubica.

On je pak izgledao kao,

glumac pravi. Nije bilo ljepšeg para

u zelenoj travi.

Grlili se, ljubili, beskrajno zaljubili, trag ljubavi ostavili.

Kiša pala,

trag saprala,

~ 106 ~

~ 107 ~

MRAVOJEDE, GLUPO MOJE

Nanjušio je mravinjak,

mravojed, i vidi sad: bezobrazno provirio

kroz otvor, i njušku čak zavukao,

jao! Zabrinut sam, rekoh – kad:

mravi se dosjetili… a, smijeha Bože mili, kako su mu podvalili!

Od straha su tŕnuli, ali se nisu predali,

kamenčiće skupljali, hrpu jednu nagrnuli,

i – umjesto njih, usisao on kamenje.

Pa sad stenje:

„Uh!“ (boli ga trbuh).

~ 108 ~

Mravojede, mravojede, bez uvrede:

glup si, da znaš, ono baš

sto na sat –

moram ti reći, i tu ću stat', neću ti dodijavat',

dosta ti je muke tvoje – samo ti boluj, mravojede, glupo moje!

~ 109 ~

PUŽEVA ISPRIKA

Kućicu svoju ispuni sam, po širini i uzduž.

„Sobu za goste nemam, oprostite!“ – veli puž.

~ 110 ~

SVINJA NEĆE DRUGO

„Ako me je rodila krmača, nisam ni ja drugo nego svinja“ – misli praščić, jadna životinja,

zamalo se ugušio od plača.

Ali čim je ugledao melo, stade roktat, srkat… jer to jelo

obožava, tako da je učas zaboravio

da je malo prije plak'o i uopće, što je mislio.

Dok je u koritu mela i mekinja,

svinja neće drugo, želi biti svinja – ne da ona tora i svog blata, ni za tone tamo nekog zlata.

~ 111 ~

GICINA LOGIKA

Kiša pala, gicu okupala…

e, pa baš i nije trebala! Što će svinji pranje,

tuširanje? Ona je odmah, u znak prosvjeda,

legla u blato, ta se prati ne da.

„Čistoća je pola zdravlja, prljavština druga polovica“ – tom logikom se upravlja

gica, prljavica.

~ 112 ~

NEMOJTE SE ČUDITI

Ujela me guja ljuta i to, nekoliko puta,

te je prestala ljuta biti – jest, nemojte je čuditi:

jer ju je svaki ujed, pak,

zasladio jer, ja sam sladak.

~ 113 ~

ŠOKANTNE IGRE

Skakavac skakuće, idem vidjet kud će; za njim trčkaram pomalo, uživam.

Gle, prèskoči potok, skočim za njim… koji hladan šok!

Dok dođoh sebi, skakavca ni vidjet' – nema veze, širok mu svijet.

Drugo me zanima, bumbarov let; poletim

za njim – u potok… o, neee! Ne opet…

~ 114 ~

NAJJAČI

Strahovito jak je slon, al' nije on

najjači. Nije to ni lav zaprav',

jer tamo na kraju baš,

crv nadjača svakog, da znaš…

~ 115 ~

PRIČA S MAĐARSKOG MORA

~ 116 ~

* Usora je pritoka Nila

i kao takva, puna krokodila – ako ćeš, meni vjerovati, a ne zemljopisnoj karti.

~ 117 ~

KROKODIL U USORI

Iz duboke rijeke Nil pobjegao krokodil,

u nepoznato, zato jer, nije želio biti zvijer.

Preplivao mora mnoga…

bilo je, o, bilo je toga: i slanoću,

i hladnoću, i samoću

je pretrpio –

u Bosnu ga val donio. Odmarajući se u Usori rijeci,

priprema se društvo praviti djeci u plivanju i igranju… Jer je pitom post'o,

dobroćudan, krotak – sto posto…

Ukrotila pjesma krokodila, moja pjesma draga, mila, ali to je pjesma samo –

stvarnost je nešto drugo, znamo…

~ 118 ~

~ 119 ~

OPSTANAK

~ 120 ~

ŠTO JE PJESNIK HTIO REĆI?

Da mi je znati koliko ti znaš, ni manje ni više, toliko baš,

da i ja umislim da nešto znam, pa da me prestane biti sram

mog neznanja – rekao sam joj, a meni Sanja:

„Ih, nema ovako pametnih!“

Jer sam se složio s njom u tome, rekoh: i nema bome.

Ali, dok sam vam ovo ispričao

(baš mi je žao), dotle sam zaboravio

što je pjesnik reći htio, pa bih vas zamolio da me podsjetite,

dakle, što vi mislite?

~ 121 ~

NEMA VEZE

Probušila se gumenjača, lopta moja… Nema plača

i kuknjave, velim ja – vijest mi nije najmilija,

ali dobro, ništa nije i probušena dobra mi je,

i tako baš nisam neki nogometaš.

Ali sam zato prvak svijeta

u gađanju viših meta, prozora i slično tome,

a tati mome nije pravo, nije bome:

umjesto da mi okači medalju od zlata oko vrata,

on se za glavu hvata; moja ga razbijanja naljutiše

kao da sam razbio cijelo selo,

a samo sam pola, možda malo više.

~ 122 ~

BJEŽI SRNA

~ 123 ~

HA, HA, HA, HA…

Grmi, sijeva, gora se potresa, jednom zgodom kroz šumu sam šetao,

kroz gustu šumu (medina adresa), kad spazih prizor koji me ukopao:

medo brunda, pčela

ga ujela – divlja zvijer, još dodatno luda,

strah i trepet svakom, osim meni, gle čuda:

ošinuh ga oštrim pogledom – jednim pogledom sam ga uspavao,

zaspala pčela zajedno s medom, a ja sam, posve mirno odšetao…

Malo sutra, možete misliti kako je bilo, stadoh suze liti

jer sam se toliko uplašio, da sam, da prostite, u gaće pustio.

More suza sam prolio, jadan medo, zamalo se utopio. Ali nije, baš je krenuo na me,

kad sam začuo glas moje mame: probudila me,

pa nisam umro od straha – ha, ha, ha, ha…!

~ 124 ~

JOŠ ZALJUBLJEN MI SMO PAR

Bilo jednom, poodavno, držala me… i to javno,

hej, za ruku! Toliko se ohrabrila

Ljubičica, moja mila.

Još hrabrija bješe ona, kad rastrubi na sva zvona:

„Nema više ljubavi, zaboravi

milo moje, gotovo je!“

Oduševljen jer sam bio što je tako hrabra bila,

nisam ni primijetio da me je ostavila.

Zato njena riječ za me

nije obavezna, još zaljubljen mi smo par,

samo ona ne zna.

~ 125 ~

VARAŽDIN GRADU

Varaždin gradu posvećujem ovaj

Akrostihom sonet urešeni,

Rodni grad mi nije, nije mi zavičaj

A kao da jest, tako drag je meni.

Živjeti u njemu zadovoljstvo mi je;

Divni ljudi, k'o sestre mi i braća,

Imaju me k'o svog. Drava rijeka lije

Na dušu biljeg, sliku mi vraća

Usore moje… A iz duše kreće stih.

Gotov još nisam, još želio bih

Reći da sam napisao tako

Amanet-baštinu vama, svima:

Djetetu, mami i tati dakako.

U srcu svi ste mi, sve vas rad imam!

~ 126 ~

E, DA JE TRAMPE!

U Sivši šezdesetih nije bilo struje. A ni mraka, ih,

bilo je te rasvjete:

svjetlice,

mjesečina, petrolejke lampe.

Tata i mama bili su s nama…

E, da je trampe, da zamijenim vrijeme sadašnje vremenom tim

siromašnim a tako bogatim!

~ 127 ~

PRIČA ZA KRAJ

Krenem ja na put oko svijeta a ne mogu hodati…

nema veze, ne smeta, mogu maštati.

Prijevozno sredstvo kolica mi bila – sporo je to išlo, a putanja duga; sjednem na vlak, spora mi i pruga;

raširim krila, te poletim i obletim

svijet u rekordnom vremenu… skoro u trenu,

dakle, ne zrakoplovom nego maštom.

Sve mogu u suradnji s njom,

pomislih. I tako polako

stigoh na kraj s pričom.

~ 128 ~

~ 129 ~

BILJEŠKE O PISCU

VRŠNJAK SVIMA, druga je zbirka pjesama za djecu Marka Lukića, rođenog 10.3.1959. godine u Sivši, BiH, Usora –

veselih, zaigranih pjesama, u kojima nema ni natruha tuge…

„Kakva tuga, što je vama? Nemam ja za to časa;

neću valjda plačnog glasa, u suzama

život slaviti… o, la, la!“ – pjesnik veli, „ne bih, hvala!

Tà život je da se slavi i uživa u ljubavi…“

�

Osim prve zbirke pjesama za djecu „Porasti i budi dijete“, Lukić je potpisnik i zbirke duhovnih pjesama

„Probuđeni sretnik“, te zbirke pjesama ispjevanih ženi – „Ljubav“, obogaćene duhovnošću;

i velikog životopisnog spjeva „Povratak“. Marko Lukić pjesnik je za sve uzraste,

VRŠNJAK SVIMA.

~ 130 ~

~ 131 ~

K A Z A L O

PJEVANJE ŽIVOTU ..................................................................... 3 DOBRODOŠLI U SVIJET DJEČJE NEVINE ZAIGRANOSTI, SVIJET BEZBRIŽNOSTI... ........................................................................ 7 LOVILA JE MAČKA MIŠA ............................................................ 8 PANIKA ................................................................................... 12 PJESMA O NIČEMU .................................................................. 13 NEĆEMO O BOLI ...................................................................... 14 ČUJTE PRIČU OVU ................................................................... 15 UREZALO MI SE U SJEĆANJE ..................................................... 16 VIDI LJEPOTE ........................................................................... 18 IDEM JA, A NETKO VIČE ........................................................... 19 KAKAV LOPOV?! ...................................................................... 20 PRETJERAO JE, ŠTO JEST, JEST .................................................. 21 PRIČA, MOŽDA IZ ITALIJE? ....................................................... 22 SVAKA MU ČAST! .................................................................... 23 NIJE VIC .................................................................................. 24 SVE ĆE BITI DOBRO.................................................................. 25 BIO JEDNOM JEDAN KONJ ....................................................... 26 TO SE ZOVE RIJEČ .................................................................... 27 IMAM VIJEST ZA VAS, .............................................................. 28 PRIČA O BORNI ....................................................................... 29 SIVAČKI SNOVI ........................................................................ 32 PROLJEĆE ČAROBNO ............................................................... 33 M A G I S T R A L E ................................................................... 47 BILO JEDNOM U BARI .............................................................. 49 ČIJA LI SI, MOJA NISI… ............................................................. 53 NIJE TINA JEDINA .................................................................... 54 U JEDAN HIP ........................................................................... 55 KAKO DOĆI DO PARA? ............................................................. 56 SKLAD ..................................................................................... 57 FEJS… ZABAVA, PLES ............................................................... 58 UZNEMIREN SAM .................................................................... 59

~ 132 ~

NIJE ZA JAVNOST… NE ČITAJ, JER NIJE RED! .............................. 61 STRIP ...................................................................................... 62 FALA TI ŠTO SI TEKE SKRENO .................................................... 63 UMJETNOST ............................................................................ 64 VIDI SOVE ............................................................................... 65 MEĐUNARODNI PLESNI TURNIR, VARAŽDIN 2015. ................... 66 POSTIGNUĆE ........................................................................... 67 SVA ŽELJA MI U TEBI ................................................................ 68 ERIK PREPOZNATLJIV KAO… ..................................................... 69 KAKO JE TO MOGUĆE? ............................................................ 70 ŠETAO SAM POKRAJ DRAVE ..................................................... 71 NAJVAŽNIJE ............................................................................ 72 SAMO DA SE ZNA .................................................................... 73 HEROINA, ZAMALO… ............................................................... 74 NEPRISTOJNOST ...................................................................... 75 KAKO ZMIJA NIJE POJELA KROKODILA ...................................... 76 DOBRO JE MACO ..................................................................... 77 U PROMETU NEMA ŠALE ......................................................... 80 PROPAO MI PLAN .................................................................... 81 UTRKA .................................................................................... 82 JEDNA NA BRZAKA .................................................................. 85 NIŠTA LOGIČNIJE ..................................................................... 86 P R A V O G O V O R ................................................................. 87 JEDNO PITANJE ....................................................................... 88 ISPRAVAK KRIVOG NAVODA .................................................... 89 MALO MALA, MALO NIJE ........................................................ 90 SUNCE MOJE MILO .................................................................. 91 IH, KAD SLIKA MAŠTA MOJA! ................................................... 92 KAD RIJEČ NEMA MOJA MAŠTA ............................................. 93 NEKA LJUBAV REDA NAPRAVI .................................................. 94 NEMOJ ODUSTATI ................................................................... 95 TUŽAN DAN ............................................................................ 96 NEZANIMLJIVO ........................................................................ 97 ČUDNA MU LOGIKA ................................................................. 98

~ 133 ~

PILA NAOPAKO ....................................................................... 99 DA NE POVJERUJEŠ ............................................................... 100 NEZAHVALNOST .................................................................... 101 VELIKA POHVALA .................................................................. 102 POSLUŠAJ ME........................................................................ 103 U GRADU NEKOM, DALEKOM… ............................................. 104 SAČUVAN TRAG .................................................................... 105 MRAVOJEDE, GLUPO MOJE ................................................... 107 PUŽEVA ISPRIKA .................................................................... 109 SVINJA NEĆE DRUGO ............................................................. 110 GICINA LOGIKA ..................................................................... 111 NEMOJTE SE ČUDITI .............................................................. 112 ŠOKANTNE IGRE .................................................................... 113 NAJJAČI ................................................................................ 114 PRIČA S MAĐARSKOG MORA ................................................. 115 KROKODIL U USORI ............................................................... 117 OPSTANAK ............................................................................ 119 ŠTO JE PJESNIK HTIO REĆI? .................................................... 120 NEMA VEZE ........................................................................... 121 BJEŽI SRNA ............................................................................ 122 HA, HA, HA, HA… ................................................................... 123 JOŠ ZALJUBLJEN MI SMO PAR ................................................ 124 VARAŽDIN GRADU ................................................................ 125 E, DA JE TRAMPE! .................................................................. 126 PRIČA ZA KRAJ ...................................................................... 127 BILJEŠKE O PISCU .................................................................. 129

~ 134 ~

~ 135 ~

TISKANJE KNJIGE OMOGUĆILI:

ŽELJKO i DRAGANA KREŠTELICA, Perth, Western, Australija;

ILIJA NIKI Ć, Sivša, Usora, BiH;

OPĆINA USORA, BiH;

MATIJA KRALJIĆ, ALPHA-M d.o.o. Varaždin;

LIQUIVEX d.o.o. Žabljak, Usora, BiH;

HKD Napredak Usora, BiH;

KAJA LUJIĆ, Alibegovci, Usora, BiH;

JANJA GLAVAŠ, Blaževci, Usora, BiH;

GRACIJELA ŽARINAC, Vodnjan;

MIRSAD i NERMINA SKAPUREVIĆ, BIASSCO d.o.o. Žabljak, Usora, BiH;

WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA, Zagreb;

MILKA CETINA BURŠIĆ, Vodnjan;

BLAŽ i IVANKA GLAVAŠ, Žabljak, Usora, BiH;

DAJANA MARTINEZ, Varaždin;

MIRKO LABUDOVIĆ, Sivša, Usora, BiH;

KUD IZVOR, Žabljak, Usora, BiH…

LJUDI DRAGI,

HVALA VAM, BOG VAS BLAGOSLOVIO!

I VAS, MOJI VJERNI, ANONIMNI SPONZORI!