Mario Kopic - Nistina (Ogled o Misli Emanuela Severina)

8/21/2019 Mario Kopic - Nistina (Ogled o Misli Emanuela Severina)

1/12

ako kao tu-bitkovno biće (ek-sistencija) uvijek već razumijem, premda netematizirano, što znači biti, ako samsvjestan, premda nesvjesno, razlike između bitka i bića,ontološke diferencije. Ontološka diferencija prethodisvakoj metafizici, svakom odgovoru na metafizičko pi

tanje što mogu znati. Samo se unutar ontološke diferencije može pojaviti kantovska dvoznačna onto-teološkarazlika između stvari po sebi i pojave20.

Kantova se kritika čistoga uma na posljetkuokončava u apologiji Uma kao vrhovnog bića unutarstruktura subjektiviteta. Post-kritičko mišljenje bitka usvojemu se napuštanju razine bića odriče svake apologije i apologetike. Bitak nije takvo ili drukčije, više ilimanje moćno biće, stoga čovjeku nije potrebno da gaslavi, da kleči ili moli pred njim. Bitak kao bitak jestnešto najnemoćnije, najslabije, nešto najranjivije. Riječ

je ponajprije o tomu da ga čuvamo, da budemo njegovičuvari, njegovi skrbnici.

20 Tu razliku, kako kaže jedan suvremeni komentator Kanta, možemo označiti kao njegovu "epistemičku revoluciju". Vidi O. Hof- fe, Kants K rit ik der reinen Vernunft, Munchen 2003.

28

II

NIŠTINA

Misao talijanskog filozofa Emanuela Severina(rođ. 1929) predstavlja pokušaj fundamentalne refleksije smisla zapadnjačke povijesti koja svoje ishodište nalazi u razumijevanju predsokratske misli i interpretaciji

bitnih pojmova grčkog mišljenja. Mogućnost jedinstvenog zahvaćanja povijesti Zapada utemeljena je na ra-/abiranju oblika postupne dominacije jednog procesa,

procesa kojega bismo pojednostavljeno mogli imenovati»otuđenje«. Taj proces Severino opisuje različitim imenima: osamljivanje, zabluda, put/staza noći... Posrijedi je otuđivanje u posebnom smislu, bitna značajka kojega

je uspostava oprečnosti bitka (das Sein) i ništine (das Ni-chts), dakle fundamentalne oprečnosti europske misli.Oprečnost je između bitka i ništine, prema Severino-vom mišljenju, sudbonosna, od nje je gotovo sve ovisno.Prema Severinu, bitnu alijenaciju europske civilizacijemožemo opisati u nekoliko riječi, no od njihova razumijevanja ovisi usud Europe i sada već cijele Zemlje.Te su riječi sljedeće: misliti da stvari nisu (da još nisu

nastale, da nisu stvorene, ili da umiru, da su uništene)

29


2/12

znači misliti da su stvari - ili ono što nije niština —za pravo niština. To je misao koja se porađa s grčkom metafizikom i koja potom vodi i unificira cjelokupnu povijestZapada1. Budući da se zapadnjačko društvo razvilo uokviru toga bitnog određenja mišljenja, u određenom

je smislu ono konstitutivno nesposobno shvatiti njegov smisao. Filozofija već s Platonom prestupa pragoprečnosti bitka i nebitka. U 5. knjizi Države Platon

je na Sokratovo pitanje je li spoznaja zapravo spoznajanečega bićevnog ili nečega nebićevnog, Glaukonu daoodgovoriti da je spoznaja nečega nebićevnog zapravonemoguća. Biće kao ne-biće: u pokušaju razgraničenja

područja bića i ništine istina je bitka već napuštena.Mislimo li na mogućnost nepostojanja nečega, premaSeverinu, mi već izjednačujemo biće (stvar) s nebićem,

1 Više o tomu, vidi E. Berti, "II nichi lismo del l'Occidente secondo Nietzsche, Heidegger e Severino", Filo sofia oggi , 3, 1980, str. 501-509; M. Visentin, Tra struttura eprob lema. Note intorno alla

Emanuele S everin o, Venezia 1982; C. Scilironi, Atto, destino e sto ria . Studi su Emanuele Severino, Padova 1980; isti, Ontologia e storia nel p en siero di Emanne le Severino , Albano Terme 1980; C. Fabro, L'alienazione del l'Occidente. Osservazio ni sul pen sie ro di E. Se ve

rino , Genova 1981; L. Messinese, Es ser e e divenire nel pen sier o di Emanuele Severino, Bologna 1985; C. Galli, "La politica del nulla: a proposito di un libro di E. Severino", Mid ino, 1, 1989, str. 12-23;I. Valent (ed.), Cura e salvezza. Saggi dedicati a Emanuele Severi

no, Bergamo 2000; A. Antonelli, Verita, nichilismo, prassi. Saggio sul pe ns iero di Em anu el Severino, Roma 2003. Također za problem Severinova poimanja nihilizma, vidi F. Volpi, II nichilismo, Roma- Bari 1996, str. 102-112. U polemičku se konfrotaciju upušta H.-J. Ga- woll, Nihilism us und Metaphys ik, Stuttgart-Bad Cannstatt 1989, str. 286-289. Talijanski filozof Gianni Vattimo Severinu će prije svega predbaciti nedostatak dimenzije povijesnosti, smislenosti povijesti i

opstanka. Vidi Gianni Vattimo, Fi los ofia al presente , Milano 1990, str. 25-39.

30

s ništinom. Drugim riječima, mislimo li da stvar sada jest, a da ubuduće neće biti, da je uopće jednom višeneće biti, mi time vremenske dimenzije bitka unaprijedshvaćamo u svjetlu ništine. To je ludilo Zapada (fol-lia dell'Occidente), zabluda koja obilježava noseći stup

povijesti metafizike i europske civilizacije. Korijeni tezablude sežu u davninu i tiču se jednog bitnog nesporazuma u svezi razumijevanja predsokratske misli, za pravo samog začetka zapadnjačkog mišljenja. U jednomće kraćem tekstu Severino ovako sumirati svoju misao:"U središtu je mojih tekstova tvrdnja da postoji nužnaimplikacija između naše vjere daje bivanje (tj. nastanaki odlazak u ništinu) realno i ekstremnog ludila. Naše je

temeljno uvjerenje, kojega svi dijelimo ukoliko smo stanovnici Zapada, daje 'svijet' mjesto bivanja...Uvjerenje...da stvari proishode i vraćaju se u ništinu - povezano jes Nužnošću ekstremnog ludila, budući daje povezano s

Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučnacrta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno ne-niština, proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično

je s uvjerenjem da su stvari niština...Simptom ludila

konstituiran je u tom fundamentalnom tipu mentalne bolesti - klinički puno puta provjerene - u kojoj je individuum osuđen biti niština ili kao niština biti izložen promatranju. 'Naša civilizacija' tretira tu istaknutu crtumentalne bolesti kao 'alijenaciju', ne vodeći računa dajeono što se izražava u mentalnoj alijenaciji kao uvjerenjeda smo niština zapravo temeljna misao naše civilizacije,uvjerenje, odnosno volja da su stvari, ne-niština, niština.

31


3/12

'Stvari' to će reći ne ono stoje apstraktno, nego aspekti,obličja, određeni i konkretni događaji svijeta"2.

Upoznajmo sada malo pobliže Severinovu argumentaciju.

Anaksimandrov fragment DK BI, kojega nala

zimo u Simplikijevu komentaru na Aristotelovu Fi ziku i koji vrijedi kao najstarija izreka zapadnjačke misli, glasi: »Iz čega pak bićima jest nastajanje, u isto bivai propadanje po nužnosti {kata to chreon): jer bića jedni drugima zbog nepravde plaćaju pravednu kaznu inadoknadu po redu vremena«3. Te riječi samo prividnoizriču određenu nužnost: nužnost da se biće vrati tamoodakle je izniklo - u ništinu. Smisao tog izraza ostajezagonetan. Severino tvrdi da »upravo tu nužnost po

vijest Zapada nije promislila«4. Budući da nije promislilo tu nužnost, zapadnjačko je mišljenje ušlo u mrak,stupilo na stazu noći. Nužnost koju spominje Anaksi-

2 Emanuele Severino, La gu err a, Milano 1992, str. 50-52.

3 Navedimo Nietzscheov prijevod ovog fragmenta iz njegove knjige Die Philosop hie im tragis che n Zeita lte r de r Grie ch en :»Otkuda stvari imaju svoje nastajanje, u to moraju one i propasti po nužnosti; jer one moraju platiti globu i biti osuđene (gerichtet wer-

den) za svoje nepravednosti primjereno poretku vremena« (KSA I, 818). Martin Heidegger pak predlaže sljedeći prijevod: "Otkuda je pak proishođenje onomu svagda prisustvujućem u to (kao u Isto) proishodi i zalaz prema nuždećoj nuždi jer svako prisustvujuće daje samo (od sebe) sklop, a također i cijenjenje (priznanje) pušta jedno drugom, (sve to) uz pregorijevanje ne-sklopa sukladno doznačenju potrebovanja kroz vrijeme" (M. Heidegger, Grundbegriffe, hrsg. v. P. Jaeger, Gesamtausgabe, Bd. 51, Frankfurt/M 1981, str. 94, 101- 102). O Heideggerovoj interpretaciji Anaksimandra, vidi S. Žunjić, "Anaksimandar i začetak evropske filozofije", Filozo fsk i g od išnjak 3/1990, str. 5- 78.

4 E. Severino, Destin o d ella nec ess ita , Milano 1980, str. 13.

mandrova izreka mišljena je drukčije nego nužnost uuobičajenom smislu. To je nužnost koja se otvara predraskršćem Parmenidovih putova, staze dana i staze noći.Iz izraza chreon (nužnost) govori nam glagol chraomai, koji označava »upotrebu« i »upotrebljavanje«. Iz njego

va se dna pokazuje ona ruka (cheir ) kojom smrtnik gra bi ono što potrebuje kao smrtnik. U povijesti se Zapada ta ruka trijumfalno uzdiže kao ruka koja raspoređujestvari, a ne kao ruka koja poseže za stvarima zato jerih treba. Budući da su Anaksimandrove riječi još naraskršću, s kojeg potom svaka u svom smjeru idu staza dana i staza noći, njihovo je razumijevanje povezanos određenom dvosmislenošću. Riječ chreon čine chreo (potreba, nužnost) i particip glagola einai-on. Taj particip znači »biće«. Izraz chreon dakle obilježava to chreon on: ono što je po nužnosti, »biće nužnosti«. Sto je kata to chreon, što slijedi nužnost (i dakle nužnost bića) jestsamo »biće«. Kata to chreon su bićevne stvari, ta onta. Tako je i u Anaksimandrovom fragmentu što nam ga

je posredovao Simplikije. Nužnost je u njemu mišljenakao totalitet bića.

Ako je na raskršću smisao bića još tajanstven,

tada na stazi noći, na putu kojim je krenuo Zapad, biće pridobiva nedvosmislen, no bitno prikriven smisao. Taj je smisao »niština«. Smisao je bića prekriven u onomušto nam se ponajprije pokazuje kao biće, u onomu štovrijedi kao biće općenito ( katholou). To je biće »stvar« skojom se svakodnevno srećemo, »stvar« koja nas svakimdanom »pogađa«. U vremenu svog vlastitog postojanjata je stvar protivna ništini, stoga i sadržajno pripada

mogućnosti u-ništenja. Tomu shvaćanju smisla stvari,

33


4/12

koji se proteže na put noći, odgovara nihilizam. Nihilizam je upravljenost koja svako biće kao biće promišljai doživljava polazeći od ništine. No, nihilizam je istodobno držanje koje svaku stvar misli i doživljava kaostvar, ukoliko ta stvar nije neka niština. Bitne crte nihi

lizma razotkrivaju se u trenutku kada grčka metafizika jednom za svagda odredi smisao onoga što imenujemo»stvar«. Zapad je naime ona civilizacija koja izrasta uokviru horizonta što ga otvara grčki smisao "stvarstva(esser-cosa)'1stvari.

Na ovom je mjestu već jasno da je Severinovumisao moguće usporediti s Heideggerovom. No razmatranje bi tog odnosa zahtijevalo drugu i dugu raspravu.Općenito se čini opravdanom tvrdnja da je spram Hei-

deggera Severino zauzeo polemičko stajalište: »Heideg-gerova 'ontološka diferencija'jest sama sloboda bića: 'bitak' se razlikuje od 'bića' upravo stoga što čuva otvorenimmogućnost 'bića', mogućnost koja mu omogućuje da stu

pi iz ništine i da se u ništinu vraća. 'Ontološka diferencija' rigorozno izražava izvornu volju za moć koja hoćeslobodu bića, epamphoterizein između bitka i ništine(onoga bitka i one ništine koje Heideggerova misao nije

kadra kontrolirati u njihovom radikalnom značenju)«5.Iako Severino određuje povijest zapadnjačke filozofijekao zbivanje »zaborava smisla bitka, kojega je izvornouvidjela grčka misao«6, istodobno upozorava da u njegovoj misli »metafizika kao povijest Zapada znači nešto

5 Ibidem , str. 41. Heideggerovoj kritici metafizike Severino je inače posve tio veo ma opsežan rad Heid egger e la me taf isic a, Milano 1994.

6 E. Severino, Essenza del nichilism o, Milano 1995, str. 19.

34

duboko različito od onoga što taj izraz obilježava kod Nietzschea i Heideggera (i njihovih epigona)«7.

U grčkom se jeziku »stvar« najjednostavnijeizriče neodređenom zamjenicom srednjeg spola - ti (aliquid , nešto). Stvar je to ti. No što je zapravo stvar?

Je li »nešto« jest? Ako je nešto stvar, tada je »ta stvarmišljena kao biće {to ori) kad je, s jedne strane, shvaćenakao protagonist krajnje oprečnosti, odnosno kao ono što

je suprotno ništini (koja je mišljena kao to medamos on, nihil absolutum); i, s druge pak strane, kao ono što je povezano s bitkom i ujedno s ništinom«8. Tu bitnu ra-zapetost bića u rasporu između bitka i ništine Platonodređuje kao »osciliranje-njihanje-kolebanje-preme-tanje između jednog i drugog - naginjanje na obje strane«, kao ep-amphoterizein (Rep. 479c). Biće kao biće jeerizein epi ta amphotera, in ultramque partem inclinas, za njega se »potežu« bitak i niština. Prema Severinovumišljenju, bit bića kao bića kod Platona jest upravo tajraspor. Dakako da nam se takvo uvjerenje na prvi pogled čini promašenim. Nije li u svakom udžbeniku na

pisano da je za Platona istinsko (bivstveno) biće {ontos ori) odvojeno od osjetnog bića, da mirno počiva u svojoj

nepromjenljivosti u nad-nebeskom prostoru? Nije li bićekao biće ono što se nudi duhovnom i umnom »zrenju«i što se uskraćuje svijetu rađanja i smrti? Postojanost je

bića s te točke gledišta ono što je zapisano biti. Biće kao

7 E. Severino, Techne. Le radić i della violenza, Milano 1979, str. 268. Najcjelovitiji Severinov rad oN ietzsch eu jest knjiga L ’anello

de l ri torno, Milano 1999. Nešto više o Severinovom čitanju Nie tzschea, vidi K. Galimberti, Nie tzsche, Milano 2000, str.211-217.

8 E. Severino, De stino del la neces sita , str. 19.


5/12

osciliranje jest dakle samo odsjaj toga bića i obilježujesamo osjetnu dimenziju stvari, nikako ne njezinu

bićevnost {esser ente) kao bićevnost: obilježuje daklesamo kretanje stvari, njihovo nastajanje i propadanje. Tese aporije Severino laća artikuliranom hermeneutičkom

interpretacijom. Na kraju pete knjige Države Platon se pita o razlici između sadržaja znanja (episteme) i sadržaja mnijenja(


6/12

niti pri prestanku« (. Metafizika, 1003 b 29). To pak značida su rođenje i smrt stvari zapravo rođenje i smrt nečegašto jest. Bićevna stvar, odnosno neodvojivost stvari odnjezine bićevnosti, niče iz ništine i u ništinu se vraća.

No tu se pojavljuje stanovita ambivalentnost: kad je

čovjek, recimo Sokrat, mrtav, odnosno potpuna niština,Sokrat je još uvijek Sokrat. Jer kad u svojoj ništini Sokrat ne bi bio bar Sokrat, ne bi bio ništavan Sokrat, nego

bi neka niština bila ništavna. Kao takav Sokrat uopće ne bi bio izreciv. Za nihilizam je nužno daje ono čemu pri pisujemo apsolutnu ništost ujedno ne-niština10.

Budući da "participira" kako u bitku tako i uništini {to amphoteron metechori), stvar (//') jes t nešto štozajedno/ujedno {hama) jest i nije (ti...hama on te kai me

ori) (Rep. 478 d). U Platonovu jeziku prilog hama dodušene izriče onu vremensku dimenziju koju naglašava Aristotelova riječ u znamenitoj IV knjizi Metafizike, gdje

je riječ o prvom i nepokolebljivom načelu {bebaiotate arche pason, principium omnium firmissimum, Metafizika IV 1005 b 19-20). U Metafizici (1061 b 36 - 1062 a1) Aristotel tvrdi da nije moguće da »isto (ista stvar) jesti nije« iz istog obzira i u isto vrijeme. Kod Platona je raspor {eris) moguć upravo stoga što »nešto« nije »u istovrijeme« jedno i drugo (bitak i niština), nego je »zajedno/ujedno« i jedno i drugo. To pak znači da od jednog do drugog stalno oscilira, tako daje oscilacija samo

bivanje stvari. No u mjeri u kojoj hama ne obilježavaistodobnost, nego nerazdvojivost onih koji dolaze u raspor za stvar, izraz "zajedno/ujedno i jest i nije", hama

Cfr. E. Severino, La struttura orig inaria, Milano 1981,

str. 75.

38

on te kai me on (Rep. 478 d), ujedno obilježuje i temeljno određenje bivanja - vrijeme. Raspor kao takav - eris u epamphoterizein —jest protok, tok ili tijek vremena.U tom protoku stvar jest i nije u različitim vremenima{kata to diaphoron chronori). Sama je struktura vreme

na dakle nemogućnost da stvar istovremeno jest i nije.Ta je struktura prema tomu osciliranje između bitka iništine.

Biće (to ori) jest način kroz kojega grštvo misli bitstvari: biće je stvar (ti) zahvaćena u osciliranju između bitka i ništine. Prema Severinovu mišljenju, u svom se»rasporu« to osciliranje u okviru povijesti nihilizma pokazuje i kao »bit slobode«. Sloboda bića je bitna sloboda,

jer biće može slobodno oscilirati između bitka i ništine.Slobodno od bitka i ništine, biće je slobodno od svakesveze, biće je apsolutna sloboda. Stvaranje kao verita- hilis u biće ili u-ništenje kao veritabilis u ništinu prematomu nisu neka novina kršćanstva, nego su već mišljeniu grčkom značenju smisla bića. U jednom dubljem smislu, ta apsolutna sloboda razotkriva mogućnost tehnikeu svim njezinim obličjima: »Platonov demiurg, voljasmrtnika, kršćanski bog stvaratelj, strojevi, proleterske

revolucije, tehnička civilizacija ništa ne dodaju čistoj biti slobode, nego konstituiraju različite načine koje je uzapadnjačkoj povijesti metafizika predložila za vođenjeslobode bića«11. Ako sloboda nastaje oslobađanjem, putse oslobađanja razastire samo određenjem bića kao slo- bodnosti. Ako je biće slobodno, razriješeno od ništinei bitka, tada je raspoloživo proizvođenju i uništavanju.

11 E. Severino, De stino del la necess ita , str. 33.

39


7/12

Tehnika svoje korijene pušta u samu bit te slobode.U času kada je sve viđeno kao sloboda, otvara se put

posvemašnje dominacije bićem. Ako se u povijesti Za pada nacrt spomenute dominacije proširio kao volja zamoć, koja dominira krajnjim osciliranjem od bitka doništine, tada je zapravo sam taj nacrt izvorno zapisan u

rasporu između bitka i ništine. U tomu se rasporu svakastvar izlaže slobodi, pa stoga i pretače u ništinu.

Psihologija tretira uvjerenje daje biće niština kao jednu od najkarakterističnijih crta duševnih bolesti. Samgubitak smisla za stvarnost pokazuje se kao uvjerenjeda su stvari niština. Takvo nadovezivanje na psihijatriju

pokazuje nam kako se u ontičkom fenomenu ludila razastire grčki smisao stvari12. No u povijesti se Zapada

to ludilo pretvorilo u »pamet«, u »zdrav razum«. Ludilotvrdi da je biće niština. Zdrav razum pak kaže da bićenije neka ništost. No u okviru tog razuma i rasudnosti

još je na djelu grčka matrica smisla stvari. Ta se matricaočituje tek u jeziku ludila, ukoliko je taj jezik zajedničkinormalnom čovjeku i luđaku. Uvjerenje u ne-ništinustvari, uvjerenje što ga duševni bolesnik potiskuje u »nesvjesno«, znači za Zapad fenomenalni oblik puno dubljene-svijesti: biće je mišljeno i doživljeno kao niština. Na

površini odsjeva slika u zrcalu još neistražene bitne podsvijesti Zapada.

Pogledajmo sada malo bolje tu površinu. Osciliranje stvari jest horizont unutar kojega Zapad motrisebe sama. Kao fenomen nihilizam se pokazuje u smislu u kojem se prikazuje sebi samome. Nihilizam stogasebe sama nikada ne može uvidjeti kao nihilizam. Što

12 Cfr. E. Severino, 11 pa rrici dio mancato, Milano 1985.

40

određuje mogućnost motrenja jest grčki smisao »stvari«, »pred-svjesna« strana povijesti Zapada. I djelovanjesuvremene znanosti i tehnike kreće se posve u okvirugrčkog smisla stvari, iako toga još nije svjesno13. Da jenihilizam kao fundamentalna značajka zapadnjačkog

mišljenja u svojoj biti neznan i nespoznat, to je stogašto je upravo preko tehno-znanstvenog rascvjeta civilizacija na izgled izgubila svoj izvorni dodir s grčkimizvorištem. No upravo preko svog punog dovršenja usmislu volje za moć, ukoliko se ta volja korijeni u rasporu bića, Zapad se vlastitom izvorištu tek približava.Smjer toga približavanja ocrtan je u pojmu episteme. Taj pojam obilježava metafizičku misao koja se nabacuje kao nehipotetičko i nepokolebljivo znanje. Episteme upućuje na shvaćanje različitih modaliteta u kojima je metafizička misao u svom razviću određivalarazličita nepokolebljiva uvjerenja i raznolike temelje.

No do pravog oslobađanja biti episteme dolazi tek s njezinom negacijom: u trenutku kada se puno znanje razotkriva kao odbacivanje svakog »konačnog« i »apsolutnog« znanja. Do toga određenja dolazi s novovjekomeksperimentalnom znanošću. Episteme je mjesto unutar

kojega je sloboda bića založena kao »razvidnost« —kaoono što se nužno prikazuje. Upravo razvidnost slobode bića zahtijeva destrukciju svakog znanja koje se predstavlja kao pokušaj potpune i nepokolebljive spoznaje svih

bića. Tragičnost se toga puta naslućuje već u Eshilovoj pjesničkoj misli14.

13 Cfr. E. Severino, Legge e caso, Milano 1979.

14 Vidi E. Severino, 11 giogo. Alle origin i della ragione. Es- chi lo, Milano 1989.

41


8/12

U episteme se prema tomu, kao i u pojmu »bića«,razabiru dva međusobno povezana ali protivna značenja.U povijesti nihilizma dominira sada jedno, sada drugoznačenje: na jednoj strani episteme misli biće kao osciliranje između bitka i ništine, na drugoj pak strani nastoji

trajno odrediti strukturu toga osciliranja i tako otvoriti »istinski« smisao totaliteta bića. U povijesti nihilizma izvorna i prva evidencija jest upravo bivanje bića,njegovo (pro)izlaženje iz ništine i njegovo vraćanje uništinu. U povijesti je nihilizma episteme kao nepokolebljivo znanje o biću u cjelini već i inicijalni oblik voljeza moć. Takva volja za moć (to je drugi aspekt episteme)određuje već unaprijed smisao »bivanja«. To pak obavlja preko teorije, koja prethodno razastire smisao cje

line bića. Sve što biva (nastaje), sve što izniče iz ništine prisiljeno je usklađivati se s tim smislom. Episteme je projekt koji se »po-stavlja« (


9/12

mulacijama uvjerava da je biće (i kao neproturječno biće) zapravo vrijeme kao smisao osciliranja između bitka i ništine. U svim svojim aspektima neproturječnost

je mišljena s obzirom na vrijeme. I za Kanta je »stvar« još uvijek osciliranje između bitka i ništine ("Vrijeme ne prolazi, nego u njemu prolazi opstojnost nepromjenljivog" - i u isto vrijeme može ne-biti: na početku Općih

primjedbi uz transcendentalnu estetiku smatra se legitimnom hipoteza o "ukinuću našeg subjekta"): analitičkisud »ni jedan neuki čovjek nije učen", prema Kantu,»neposredno je jasan iz načela proturječja, a da pri tomunije potrebno dodati u isto vrijeme«. I za Kanta se neukičovjek može pretvoriti u učena čovjeka. Stoga je neukkada ne zna; ukoliko je pak neuk ne može biti učen; to

zapravo znači da taj čovjek ne može biti neuk i učen u istovrijeme. Stoga, prema Severinu, svako određenje načela

proturječnosti u meta-temporalnom smislu ne odbacuje potrebu za povezanošću s vremenom, koja je određenau strukturi subjekta analitičkoga suda, iako u prikrivenom obliku. Veza s vremenom u okviru najvišeg počelaodređuje to načelo kao izraz vremena - kao osciliranjeizmeđu bitka i vremena. To pak znači da je taj raspor

ujedno i određenje nemogućnosti daje biće niština.U čemu je dakle smisao Severinove izjave da je zapadnjačka civilizacija unutarnje uvjerena da je»stvar« zapravo »niština«? Stvar je u tomu da u nihilizmu vlada uvjerenje da biće kao biće (odnosno: kada je biće, ukoliko jest biće) nije niština. To pak znači daje u biti nihilizma ukorijenjeno uvjerenje da je izvan vremena biće niština. Budući da mu taj uvid ostaje prikriven,na površini se nihilizam shvaća kao uvjerenje da biće

44

nije niština. To se uvjerenje potom spreže u afirmacijuneproturječnosti bića - u načelo neproturječnosti.

I Hegelov identitet između bitka (Sein) i ništine(Nichts) nije odbacivanje takvoga nihilizma, budući dato izjednačenje ne obilježava identitet nečega određenog

s ništinom. Stoga treba Hegelov identitet razabrati usvjetlu negacije načela neproturječnosti kao sadržajnogodređenja duha. »Dijalektička je metoda najstroža potvrda načela neproturječnosti koju episteme može ponuditi«17. Do potpunog poistovjećenja bića i ništine zapravone dolazi niti na onom području kojega je sam »nihilizam« odredio kao »nihilizam«. Unutar nihilizma nije

priznat - svaki put na samosvojan način - samo nekioblik bića. Za (platoničara) Jacobija se »nihilističkim«iskazuje idealizam, jer s ništinom identificira izvanjskurealnost, odvojenu od mišljenja. Za »oca nihilizma«,(ne-platoničara) Nietzschea, nihilizam je nepriznavanjeautonomnosti egzistencije »zemlje« i postavljanje uonkraj fundamenta i vrijednosti svakoj egzistenciji. ZaHeideggera je nihilizam zaborav bitka bića. No u svimovim nihilizmima ne susrećemo identificiranje ništinei bića (iako nihilisti to utvrđuju), nego puko izlaganje

ništosti nečega što drugi smatraju egzistentnim. Upravoto negiranje nečega jest smisaoni horizont unutar kojegasu »nihilisti« bili uvjereni da su uvidjeli negaciju načelaneproturječnosti.

U svojoj se fenomenalnoj površini unutarnjostnihilizma preokreće i pridobiva oblik uvjerenja da bićenije niština. Sadržaj se tog uvjerenja odražava u temelj

17 Ibid em, str. 2.


10/12

nom načelu neproturječnosti (principium firmissimum)koji je po Nužnosti povezan s latentnim uvjerenjem da

je biće niština. To počelo naime razastire nemogućnost proturječnosti bića upravo u trenutku kad se nad njegovuevidenciju spušta sjena nihilizma: u osciliranju takvognačela biće je promišljeno iz mogućnosti svog ne-po-stojanja. No odlučno je da formalna struktura počelaostaje nedirnutom. Ta struktura pripada samom izvornom sklopu Nužnosti. Nužnost je područje koje je oduvijek i zauvijek otvoreno s onu stranu granica nihilizma.Samo s obzirom na to područje bit se Zapada (osciliranje između bitka i ništine) pokazuje kao - nihilizam.

Skrivenost (latenza, lethe) uvjerenja da je bićeniština uvjet je mogućnosti da je ništost bića prihvaćena

u okviru okružja kojega je zapadnjačka misao imenovala »istina«. Ta se istina u svojoj biti izriče kao a-letheia, kao ne-skrivenost, kao ono što se pokazuje kao fenomen.U takvoj »istini« ništost bića doduše nije prihvaćenaneposredno, nego u posrednom obliku osciliranja bićaizmeđu bitka i ništine koji je po Nužnosti povezan s rasprostrtim oblikom bića kao ništine. Zbog te se povezanosti u praskozorje zapadnjačkog mišljenja prekida

dugin most između istine i lethe, latentnog uvjerenjao ništosti bića. U zapadnjačkoj misli istina (aletheia) nije neskrivenost odnosno raskrivanje vlastite skrive-nosti (lethe), nego raskrivanje onoga što prikazujući se

prikriva svoju bit (bit nihilizma). U svojoj je biti aletheia zapravo lethe koja prikriva svoju bitnu alijenaciju. Notakva alijenacija po nužnosti prebiva u istini. Severinovoizvođenje ovdje prelazi u gotovo arabesknu apstrakciju:ukoliko je nužnost upravo ona Nužnost koja sja onkraj

46

alijenacije, tada je formalna struktura te »alijenirane«nužnosti značajka Nužnosti po kojoj je nužno uključenau Nužnost. U svojoj je biti, odnosno mimo vlastitog fenomena, nihilizam spregnut u tu Nužnost. Skrivenouvjerenje da je biće niština, koje na fenomenalnoj razini (na razini istine kao aletheia) već vlada na cijelojzemlji, može opstojati samo stoga jer ga već oduvijekodbacuje ona Nužnost koja se javlja u formalnoj strukturi nemogućnosti proturječja. Ta se nužnost rasprostire onkraj područja nihilizma. Onkraj područja nihilizma opet nam progovara enigmatski oblik bića koji sena početku obznanio u Anaksimandrovoj izreci: kata to chreon: »Ako je sudbina ono čemu ne možemo pobjeći,tada je istina izvorni smisao sudbine. Ne samo da nema

stvari koja bi mogla izbjeći onomu što izriče istina; utomu izricanju izriče se naime i smisao nemogućnosti bijega pred izricanjem istine: izriče se istinski smisaonemogućnosti bijega«18.

Izricanje istine u izvornom smislu nije govor ostvarima, nego prikazivanje Nužnosti u kojoj Sve prebiva. Izvan okvira nihilizma, »bivanje (nastajanje) je proces prikazivanja i nestajanja (comparire e sparire) bi

tka«19. Sve za Severina znači sveukupnost svih stvari:i ono što prebiva u najdaljoj odsutnosti i što se nikadaneće prikazati. Sve je skladno s Nužnošću. Nužnost jeskladba Svega, Sve je akord Nužnosti. U tom složnomakordu odzvanja stanje Svega u okviru Nužnosti: akord

je ad cor, stoga Sve prebiva u srcu Nužnosti i Nužnost

18 E. Severino, Dest ino della necess ita , str. 123.

19 E. Severino, Essenza del nichilismo, str. 295.

47


11/12

prebiva u srcu svake stvari. »Vraćeno svom autentičnomsmislu, srce je svake stvari sama nužnost istine, kojadakle ne priječi i ne uklješćuje stvari, nego im pušta damogu biti ono što mogu biti«20. Ocrtavajući "nepomičnosrce zaokružene istine" (aletheies eukykleos atremes etor ), Parmenid je uputio na vječnost svega. Parmeni-dov chre to legein (nužno je govoriti) iz prvog stihašestog fragmenta izriče da biće nije neka niština, negoda biće - svako biće - jest. Ako pak biće jest, tada je ono»vječno«. Vječnost svega hrani i čuva snažna Nužnost{kratere Ananke) koja se ne predaje ništini. Time se

prikazuje istina vječnog Svega, prebivajući u vječnomkrugu prikazivanja. No i prikazivanju, kao i svakom biću, suđeno je biti. I njemu je suđena vječnost. Isti

na Svega - ukoliko je ta istina ono što je po Nužnostirečeno o svakom biću - jest pozadina mimo koje se nemože prikazati niti jedno biće. Ta je Istina vječni čarkoji se niti rađa niti zalazi.

No to Sve nikada se ne razotkriva u svojoj istini. Mjesto Svega Severino određuje kao zemlju. I zemlja je vječna. Pripadaju joj tok prirode i misli, osjećaja,odluka, povijest naroda i ljudi. Pripada joj sve što iskr

sava, sve što se raskriva u krugu prikazivanja. Prikazivanje ne probija iz bitka ili nebitka, nego iz prikazivanja ili skrivenosti. Kao takvo, prikazivanje puštaonomu što se prikazuje da jest. U tomu se dopuštanjukonačnost prikazivanja pokazuje kao beskonačno prikazivanje Svega. Ne u smislu daje Sve reducirano u okvirkonačnosti, nego u smislu da se u krugu prikazivanja

20 E. Severino, Destin o d ell a necess ita , str. 124.

48

pokazuje beskonačno rasprostiranje Svega onkraj granica konačnog kruga prikazivanja. »Konačno prikazivanje jest beskonačno prikazivanje Svega (prikazivanje je sudbine prikazivanje cjelovitosti sudbine), ali Sve sene prikazuje unutar kruga prikazivanja sudbine, i njego

vo beskonačno prikazivanje svijetli u nesvjesnom togakruga - kojega dakle okružuje sjena neprikazivanja beskonačnog svijetljenja Svega, i stoga je krug (ili pre pletanje krugova) konačnog prikazivanja Svega«21. Uobliku prevladavanja totaliteta kontradikcije konačnog,Sve se sabire u Sreći (Gioia) koja prebiva u srcu stvari.»Put po kojemu stupa zemlja upućujući se u krug prikazivanja već je oduvijek ocrtan u Sreći. U Sreći je oduvijek već ocrtan i Put Dana (Sentiero del giorno), odnosno dovršeno prevladavanje samoće zemlje i svjedokate samoće - Zapada...No koja je to staza kojoj je zemljisuđeno prijeći, upućujući se u krug prikazivanja sudbine? Je li joj suđena samoća ili prevladavanje samoće? Inaposljetku: izražavaju li ta pitanja granice smrtnog jezika koji počinje svjedočiti o sudbini, ili pak krajnji rubsudbine koji u prebivanju u konačnom krugu prikazivanja već napušta, nesvjesno.. .onu Stazu koja je zemlji

suđena za prijeći?«22Kod Severina nalazimo brojne sadržajne crte koje

s hermeneutičke točke motrišta više podsjećaju na starodavnu, prvotnu mističnost negoli na rigoroznu logiku.

No analiza pokazuje da logička strigentnost nikada ne popušta u tom spletu iznenađujućih asocijacija, da čak

21 Ibidem , str. 594.

22 Ibidem , str. 597.

49


12/12

tvori čvrste i silovite ostruge Severinove misli. Možda je to jedan od razloga zašto Severinova misao zrači neodoljivim šarmom i zašto predstavlja jedan od najfascinantnijih izazova kojih možemo sresti u suvremenomtalijanskom i europskom filozofijskom krajoliku.

50

III

POST-PROSVJETITELJSTVO

Na provokativno pitanje što j e prosvjetiteljstvo, pitanje kojega je u Berlinskom mjesečniku (BerlinischeMonatsschrift, 1783) postavio župnik J. F. Zollner (1753-

1804), protiveći se civilnom vjenčanju, najprije je odgovorio Moses Mendelssohn. U tekstu Opitanju: što znači

prosvijetliti? polazi od triju riječi za koje veli da su novijeg podrijetla i stoga još neuhodane, da su puko literarne. To su: prosvjetiteljstvo (Aufklarung), kultura (Kul-tur) i izobrazba (Bildung). Upravo se izobrazba, premaMendelssohnu, dijeli na kulturu, koja je praktičke naravi, i prosvjetiteljstvo, koje je teorijske naravi.

Prosvjetiteljstvo je u takvom odnosu spram kulture u kakvom je teorija spram prakse, spoznaja spramćudoredna ponašanja, kritika spram virtuoznosti iliumijeća. Kultura okružuje čovjeka kao društveno biće,u nju je čovjek uključen preko dužnosti i prava, a čovjekkao čovjek prekoračuje granice društvenosti. "Č ovjekkao čovjek ne potrebuje kulturu, potrebuje pak prosvjetiteljstvo"1. Potrebuje, naime, umnu refleksiju o stva-

1 M. Mendels sohn, Uber die Frage: was heisst aufklaren?, u:

51

Documents

Mario Kopic - Nistina (Ogled o Misli Emanuela Severina)